novi glasposebno izdanje 1 - 2010.

LINAK 2010.Literarno naticanje HAK -a Hrvatskoga akademskoga kluba

Impresumvlasnik i izdavač. HAK. Hrvatski akademski klub

Schwindgasse 14 / 4 • 1040 Beč [Wien] tel. 0043 (0)1 - 504 63 54 • faks [fax]. 0043 (0)1 - 504 63 54 9e-mail. hak@hrvatskicentar.at • veb [web]. http://www.hakovci.org

glavna urednica. Julia Kornfeind

layout. Štefan Emrich

tisak. Mail Boxes Etc • Ruster Straße 120 • 7000 Željezno [Eisenstadt] • Manci Rothekspedit. motivirani HAKleri. HAK-ovski odbor

Podupirano iz sredstav kancelarstva [Gefördert aus Mitteln des BKA].

2

LINAK 2010.

3

.... dan denas dojdeš domom od škole ili posla, kratko ča pojiš i se onda obratiš tvojim hobijem. Jedan se u slobodnom vrimenu zabavlja u društvu pri tancanju i muziciranju, drugi pri športu a treti opet neprestalno bulji u televizor, pika pred kompjuterom i internetom. Rijetko ki se zanima za literaturu, šte si još već ki, ali da bi se ki seo i sam ča napisao ... svoje vlašće djelo ... a to i još na hrvatskom jeziku ... more se mirno reći, da je to postao raritet.

Ovim naticanjem kanimo mladim ljudem pružiti mogućnost, da se bavu hrvatskim jezikom ili bolje rečeno, kanimo je za to motivirati. Posebno na srcu nam i leži, da podupiramo one, ki aktivno gaju svoj jezik. Mislim na one ki se bavu jezikom i literaturom, ki se trudu, se igraju, raz-vijaju i kreativno stvaraju ... a to na hrvatskom jeziku.

Podupiranje i motiviranje naraštaja nije laka stvar. Nagovoriti mlade člane man-jine i je pridobiti za ovakovo naticanje je zaistinu težak nalog.

Literarno naticanje Hrvatskoga aka-demskoga kluba stalo je ovput pod te-mom “JA”. Diozimatelji su morali biti

mladji nek 30 ljet. Primili smo prozu, liriku i dramu na hrvatskom jeziku. Di-ozimatelji su pisali pod šifrom, tako da je žirija anonimno ocijenila.

Budući da je svaki od nas jedinstven i zvanaredan, tema “JA” nudi široku pal-etu stvaranja. Ova šarolikost svakoga pojedinoga se tako i zrcali u djeli naših diozimateljev ki su svaki na poseban način izrazili svoje misli i ćuti.

Na ovom mjestu se kanim žiriji, Niko-li Benčiću, Marijani Palatin i Fredu Hergoviću, zahvaliti. Nikako nije bilo lako najti tri najbolja djela.

Hvala svim diozimateljem i svim ki su je podupirali pri stvaranju. Hvala za vaš trud i željim nadalje uspješno i plodno djelovanje.

Lipa hvalaJulia Kornfeind

Uvod

4

LINAK 2010.

Čuje bradu rast,vodu na travu past,cigane gusle krast.Griva časa čast.

Vidi barda rut,leteče žabe plut,u kolobaru kut,puzećeg lava put.

Barbe Barda brada,satira djeda pada,pitanje je kada,ako jur ne sada.

Sjeda griva lava,u laburu kava,zagrebačka Drava,Barbe mornara trava.

Pamet mu mlahava,goli brije lava,kolibrija trava,uz put črna kava.

Mario Csenar | Uzlop

Barba Bard

bili bili bili bili bili ili biličini čini čini čini čini činibili bili bili bili bili ili biličasi časi časi časi časi ča sipokus pokus pokus po kuslumpati lumpati lump a tičasi časi časi časi ča sičasu času času času ča subili bili bili bili bili ili bilikus po kus pokus pokusvražići vražići vražići variči riči riči rič i rič i riči

kus po kus

kus po kus

5

ti si tion je on

ona je onaono je ono

mi smo mivi ste vi

oni su onione su oneona su ona

A Ja sam Ja

Jer nisam ti

Jer nisam on

Jer nisamona

Jer nisam ono

Jer nisam mi

Jer nisamvi

Jer nisam oni

Jer nisam one

Jer nisam ona

Ja sam Ja

A tko si ti?

Tadijana Čakarić | Weigelsdorf

Ja

6

LINAK 2010.

Sa navršenom šestom godinom svakom djetetu prestaje bezbrižno razdoblje života. Tada počinje škola, a ista donosi samo obaveze i brige. Ipak, svi odrasli koje ja poznajem govore kako je najljepše u životu đacko doba, odnosno mladost. Stvarno mi nije jasno zbog čega bi to bilo tako. Šta to ima tako lijepo u pisanju zadaća, te u svakod-nevnom učenju? Šta to ima lijepo u izlas-cima sa prijateljima, ako ti je vrijeme ogranićeno, te stalno moraš bacati pogled na sat, jer naravno, kući ne smiješ zakas-niti? Moja majka bi se samo djelomićno složila sa mnom i rekla bi:“Da, to je zaista ona strana u mladosti, s kojom ni ja, kada sam bila mlada nisam bila oduševljena. Nažalost, ona se ne moze preskočiti, jer je jako važna i ima svoju svrhu. U mladosti pravimo važne korake, te ako pravilno koraćamo, sljedeća životna

razdoblja će nam biti kvalitetnija i bolja.Ali, ako nepravilno koraćamo, praveći puno grešaka i propusta, dogoditi će nam se suprotno.“ Zatim bi nastavila:“ Ali, jednoga dana , kada odrasteš i kada odeš od kuće, tek onda ćeš u potpunosti shvatiti, koliko je taj dio života bio lijep. Tek onda kada kreneš sam kroz život, tek onda kada budeš morao sam donositi važne odluke, te sam snositi posljedice tih odluka, shvatićes koliko si bio sretan i zaštićen. Život je često okrutan i prepun iskušenja. Tada će ti biti jasnija slika svih zabrana i ogranićenja koja si imao. Tada ćeš saznati zasto si morao učiti i biti mar-ljiv.“ Onda bi rekla:“ Ali cilj nas roditelja nije da djeca to shvate, tek onda kada odrastu. Moj cilj je da ti to shvatiš ranije, sada dok si mlad. Jer sada,u mladosti odlučujes kako ces kasnije živjeti. Sada trebaš voditi zdrav život, sada trebaš da

Silvio Duspara | Željezno

Mladost

7

učiš. Istovremeno sada trebaš da uživaš u životu, jer to se najbolje radi u mladosti. Moraš si sada zadati realan cilj, a poslije toga trebaš samo polako i oprezno ići ka njegovom ostvarenju, uz pomoć tvog oca i mene. Bićemo uvijek kraj tebe da ti po-mognemo. Ako budeš marljiv, poslušan i strpljiv, te ako ne zanemariš svoje zdrav-lje, imas velike šanse da postaneš sretan i zadovoljan čovjek“, zavrsila bi majka.Slažem se sa svojom majkom, ali danas je sigurno teže biti mlad čovjek, nego u vrijeme mojih roditelja. Danas je život prepun ružnih stvari i poroka, koje su nama mladima stalno pred očima. Ciga-rete, alkohol, droga, kao i mnogi nem-oralni sadržaji u medijima. Malo je teže ostati normalan u ovakvim uvjetima, ali nije i nemoguće.Ustvari, moje mišljenje je da mladi ljudi danas moraju biti puno oprezniji i u tom slučaju im se ne moze ništa ružno dogoditi. Mladost bi i dalje trebala ostati, najljepši, najveći i najnev-iniji dio života, ali samo ako mi mladi tako odlučimo. Sve je naš vlastiti izbor. Jer, ako ja izaberem da ujutru ustanem zdrav, veseo i nasmijan, onda mi se sig-urno neće dogoditi da se dignem sav deformisan, zamućenog pogleda kroz poluzatvorene i zakrvavljene oči, zbog konzumiranja droge ili alkohola. Isto tako ako izaberem da oko sebe imam čist zrak sa dovoljnom količinom kiseonika,

onda neću živjeti u dimnoj zavjesi i udi-sati nikotin.Nikada ne smijem zaboraviti da imam samo jedan život i samo jednu mladost.. Svaki tren želim proživjeti kako treba, sa što manje pogrešaka i propusta. Prav-iti male pogreške je normalno i znam da ću ih ponekad praviti. Na njima ću pokušati učiti, ali iste neću sigurno po-navljati. Velike greške su puno opasnije, jer se one nikada ne mogu u potpunosti izbrisati. Često ostavljaju tragove za sobom. Učiniti ću sve da mi se one ne dogode.Shvatio sam da je mladost razdoblje života, gdje su nama mladima ponuđene mnoge šanse i mogućnosti. U zrelim go-dinama šanse su veoma rijetke, u starosti gotovo da ih nema. Zapravo, cijeli ljud-ski život meni izgleda kao jednosmjer-ni hodnik. Na početku tog hodnika je djetinjstvo, zatim mladost, zrelo doba i starost. U dijelu hodnika gdje je mla-dost, nalazi se najvise životnih šansi, ali su one ponekad skrivene i ne mogu se vidjeti golim okom. Ono što je najgore, te šanse su često nalaze na istoj hrpi sa ružnim stvarima i raznim porocima. Moraću vrlo oprezno i pažljivo birati šta da uzmem sa te hrpe. Iz toga razloga je najbolje da kroz taj dio života ne žurim, nego da se u njemu što duže zadržim.

Silvio Duspara | Željezno

8

LINAK 2010.

U šesnaestom stoljeću, kako povijest piše, Turci su uve-liko vladali u Bosni. Uništavali su sve do čega su mogli doći i na područjima gdje su živjeli Hrvati.Zauzeli su skoro sve hrvatske teritorije. Po nekim tvrdnjama, već u tridesetim godinama šesnaestog stoljeća , na područje današnjeg Güssinga, doselile su se prve veće skupine Hrvata.Nakon toga su počeli naseljavati i druge krajeve. Bili su to ljudi sa sva tri govorna područja: čakavice, štokavice i ponešto sa kajkavskog govornog područja. Pob-jegli su pod navalom Turaka i nikada se nisu više vratili svojim domovima. Zau-vijek su ostali tu. Nastavili su život sa domaćim stanovništvom,ali čuvajuci sve ono što su donijeli sa sobom : svoj jezik, svoje obićaje i kulturu.Par mjeseci prije mog rođenja, moji roditelji i moja starija sestra,koji dola-ze iz Bosne i Hercegovine, su doživjeli slićnu situaciju. Morali su napustiti svoj dom, grad u kojem su rođeni, odvojiti se od rodbine i prijatelja, te bježati u nep-

oznato.Otac je jednoga dana osvanuo u Klagen-furtu. Kao izbjeglici, pronađen mu je smještaj u Eisenkappelu, u Koruškoj. Ot-prilike, mjesec dana nakon toga, stigla je i majka sa mojom sestrom. Bili su pono-vo svi skupa, zdravi i živi. Prvih nekoliko mjeseci u Koruškoj bilo im je jako tesko. U to vrijeme sam se i ja rodio. Moje rođenje , kako kažu moji roditelji, im je uveliko uljepšalo život, te im dalo novu snagu. Ona im je itekako bila potrebna.Obzirom da je u Koruškoj bilo jako teško dobiti radnu dozvolu, čim je sestra završila osnovnu skolu, svi smo se pon-ovo pokrenuli. Moj otac je prvi došao u Burgenland i pronašao posao. Pronašao je i stan, pa je došao po nas. Bio sam mali i našeg dolaska se ne sjećam, ali sam čuo mnoge priće od mojih roditelja.U Burgenlandu su se ponovo susreli sa hrvatskim jezikom, a isto tako sa stanovništvom, ciji su preci bili naših korijena. Bilo je sve puno lakše I jednos-tavnije. Pošto se otac zaposlio , mogli smo

Silvio Duspara | Željezno

Ponovni susret

9

nešto I planirati u životu. I jezična bari-jera je nestala. Nas život je ponovo dobio smisao. Ljudi koji su nas ovdje okruživali zračili su toplinom. Posvuda susretljivost i suosjećajnost. Gradišćanski Hrvati su ti, koji niti nakon toliko stoljeća nisu zaboravili svoj jezik. Po tome su jedinst-veni u svijetu. Mislim, da mi mladi, kao i buduće generacije koje dolaze poslije nas, ne smijemo uništiti to što su stariji kroz tolika stoljeća, s velikom ljubavlju, uspjeli sačuvati. Trebamo samo nastaviti njihov put, jer danas je to puno lakše nego sto je to bilo u njihovo vrijeme.Moji roditelji su još prije rata, kao turisti dolazili u Beč. Putujući često su prolazili kroz Austriju. Znali su za Burgenland i za postojanje Gradišćanskih Hrvata, ali nisu ni slutili da su ti ljudi u tako ve-likoj mjeri uspjeli sačuvati svoj jezik i kulturu. Prvi dolazak u Trausdorf ih je posjetio na hrvatsku Slavoniju. Zvukovi tamburice, a u nizu kao „pod špagu“

gusto poredane niske kuće. Na ulazima su smještene visoke kapije, koje zatvara-ju pogled u dvorišta. Ispred većine kuća posađeno stablo oraha i poneka klupa za odmor. Dok prolazimo pokraj tih klu-pa, često, pogotovo ljeti, imamo priliku da se susretnemo sa blagim pogledom nekih starih očiju. Te oči ja ne poznajem, ali mi se čine jako poznatim. U njima prepoznajem nešto svoje. Iza tog blagog pogleda, gotovo redovno slijedi i topli osmijeh dobrodošlice. Postane mi jako toplo oko srca. Ako im dam bilo kakav znak da nigdje ne žurim i da želim malo popričati, oni su uvijek tu. Spremni su uvijek za „čašicu razgovora“. Uz pomoć hrvatskoga jezika smo se ponovo susreli i prepoznali sa potomcima naših predaka, koji su naš jezik brižno i vjerno čuvali toliko stoljeća. Sada svi skupa sastavl-jamo prekinute niti i u budućnost idemo zajedno.

10

LINAK 2010.

sidim u sviježem vazduhu. uz kavu uživam prve trake kasno-ljetnog sunca na trudnom licu.magla još leži u dnika dok se vrhi brižuljkov i stabalj zaspano protegnu iz mutne supe...dobro mi jutro!

ja sam.

uživam.

sam uživam tišinu.

jebi (p)se ki mi ju kvaru!

Štefan Emrich | Veliki Borištof - Beč

jutarnja tišina

11

Ja sam samo ja.Nisam više,nisam manje.

Ja sam jakad otsapam,kad mislim,kad ljubimi kad živimtako,kot ja kanim.

Ja ćutim,ja razumim,ja sam človik.

A ki i ča si ti?

Vanessa Fröhlich | Uzlop

Ja

12

LINAK 2010.

Nova modakoga to brigato nije važno.

Ne bi li mimorali gledatišto je unutrau nama duboko?

Nije li tošto je važnonije li tošto sam JA?

Stefanie Jagnjić | Klimpuh

Ja

13

svaki dansvaka ura, minuta i sekundasvaki trenutak i hipac

ja sam jaja sam bila jaja ću biti ja

ja sam ja svaki časdrugačija

Kornfeind Julia | Trajštof

Ja

14

LINAK 2010.

Narodila sam se u marcijušu osamdeset i petoga ljeta. Mali andjelak: vrla, mirna i poslušna. Je-dinaest misec kašnje narodio se je moj brat: nižvridan, zglasan i neposlušan. Misece dugo nij’ znao da se mora po noći spat, lomazdrio je po danu i po noći, a moji roditelji vrijeda već nisu znali kade im glava stoji. Malo duže je tribalo dokle su probavili ov šok, tako da se je stopr ljeta kašnje narodila moja mala sestra.No, od samoga početka smo mi tri bili prava braća: tukli smo se, kričali i plaka-li. Rado smo jedan drugoga podbadali, nek jednu krivu rič si morao sprogov-orit i naša sestra je skakala u kolobaru. Vikajući smo bižali kroz stan, zabuševali vrata, stropali jedan drugoga, rasplakali se kod mame i opet je zavladao doma mir. Ali nij’ dugo duralo, dokle se je opet

našla kakova mogućnost, da pokažemo jedan drugomu ki je gospodar u stanu i da si zbrusimo svoje roge. Živi smo svi tri svenek bili, a sigurno i mrvu šegavi …Moj brat je jur svenek bio zglasan i neposlušan ali je sa svojim šarmom i duhovitošću omotao odrasle oko maloga prsta. Nisu mu mogli bit srditi – a mi dvi sestre smo, po sebi razumljivo vidile, ku folišnu igru on to igra. Tako strašno sam se zbog ovoga mogla razjadat, da su mi od jada suze tekle. Moja sestra je bila svenek naša mala princeska. Na vikend si je spokala svoj ružičasti kofer i se je otpravila k omami. Lakirale su si nohte, načinjile lokne i ig-rale se s pupikami. Oma joj je skuhala ča si je željila. Moram dodat, da se je ona do nje petoga ljeta nek hranila od palačinkov

Kornfeind Julia | Trajštof

Ja

15

i šmorna … još se dobro spominjam kako smo po cijeloj Engleskoj iskali tanke palačinke, jer naša “Pimpinella” nij’ ka-nila jist debele pancakese, … i ipak se je dobro razvila.Iako moji roditelji nisu bili seljaki su svenek gledali, da stojimo u uskom kon-taktu s živinami. Kupili su nam kozu, ka je onda porodila drugu – a WiliWili je kanio da mu nadoplatimo, jer smo dos-tali dvi, a platili nek jednu. Na Vazam smo dostali zece, ke smo onda pokrstili i pofarbali na čelu, da bi znali komu ki sliši. Te zece smo držali vani u gajbi a kad smo pak zgubili interes na nji, je je mama dala zaklat, a nam je povidala, da su protekli u polje, a mi smo onda morali pojist gulaš ki se je od njih skuhao. Imali smo pak i race i guske. Držali smo si je na vrtu u ogradi, a ponekad smo je otpeljali u naš bazen na kupanje – ča je osebujno našega papu jako veselilo, kad su se pos-rale va njega. Jednoč smo male guščiće otprimili na kupanje u stari “podvon” iz željeza. Ostavili smo je u vodi i zabili im postavit škale, tako da su se naši mali prijatelji zatopili. No ipak, ti naši perjati

prijatelji su bili glasniji nego naši kucki. Smili smo imati svenek nek jednoga – Ćuko 1, Ćuko 2, … Pokidob da se zapra-vo nismo jako dobro skrbili za nje i su bili rijetko doma, je naša mama odlučila, da već nesmi kucak u stan. Jednoga dana je naš papa opet donesao maloga slatkoga kucića, a naša mama je spokala kofere i nas je ostavila. Zbog ovoga teškoga šoka smo vrnuli kucka i se ograničili: imamo već nek jednu mačku, desetero kokoš i za njevo veselje dva petehe. Uz ovu menažeriju sam rasla i ja. Bila sam vrlo dite. Skoro svenek poslušna ili morebit preposlušna. Rado sam hodila u čuvarnicu – ali nek dopodne, to je bilo potpuno dost - a kad sam pak došla u školu mi je na početku bilo dugčas. Zna-la sam jur pisat i štat, a razred preskočit – tako ča onda još nij‘ bilo. Uopće mi se je svenek činilo, da su već podupirali slabe, a zabili na one školare, ki b’ se bili rado već naučili. Na svu sriću je moja mama ali svenek gledala, da si najdem kakov izazov i podupirala moj razvitak. Naučila sam se tancat, jačit, igrat različite instru-mente i s tim biti član društva – ali ne

Kornfeind Julia | Trajštof

16

LINAK 2010.

kakotakov kotrig, nego konzekventan i oduševljen član u koga se moreš poufat. Znači, moja mama je gledala, da kod nas doma sve biži po redu, a papa je pazio da ne ugladimo. Ja nikad nisam veliko raz-prudila pineze, jur svenek sam bila jako šparna, ali moj brat je svenek znao, ča bi si mogao kot dojduće željiti. Pri izletu sa školom je on jur drugi dan mogao naz-vat, da su mu sfalili pinezi, a ja sam došla s već domom nek sam bila prošla. Nikad nisam išla rado kupovat. Kupiti novu pratež je jur svenek bila muka. Jur od malih nog sam jako visila na moji dobro zibrani, unošeni stari stvari. Moja oma to uopće nikad nij‘ mogla razumit. Naša „lady“ – kako ju srdačno nazivamo – dostkrat pusti kakov komentar i me onda proba nagovorit na kupovanje. Sig-urno joj u tom jako ličim na nje pokojno-ga muža, znači na mojega opapu. Bio je šparan kotno ja, ali ne škrt. Za rodjendan nam je htio dati dukate s kimi smo se mi onda igrali. Ljeta dugo sam mislila, da smo je pri igri kade u stanu zgubili, dok je nisam jednoga dana našla opet u sefu. Još u visokoj starosti je moju omu zvao

afrodite, a nek njoj za ljubav si je htio kupit novu pratež. Nam je skazao svoju ljubav s tim, da je skoro svako drugo ljeto potrgao marelice od naših dvajset stabalj, dokle smo mi „morali“ biti na morju. Te marelice smo naslijedili od majke i oca. Majka je prerano umrla, a spomenut morem se već nek na one bijele i ružičaste čokoladi-bonbone, ke je mojoj sestrici i meni dala kad smo k njoj najpr došli. Otac je duglje živio nek majka. Još sve-nek vidim pred sobom njega lipe bijele vlasi i čujem njega šmohni hrvatski na-glasak. Devet ljet dugo je ležao u stelji i je nam svim pokazao, kako jak i žilav more bit človik, ako nek kani i ča znači ljubiti svoj žitak.

A ja ljubim svoj žitak. Ča sam se u mo-joj obitelji naučila, me nijedna škola nij’ mogla naučit. Mogla bi još čuda ča o meni i mojoj užjoj i širjoj obitelji povi-dat. Ako kaniš zaistinu znat ki sam, poglej me kako tancam i ćutit ćeš žitak ki u meni bruji. Poglej ča moljam i vidit ćeš o čemu razmišljavam. Poslušaj kako si jačim i ča govorim i čut ćeš ki sam.

Kornfeind Julia | Trajštof

17

zač svenek nekova rič?

zač nek mislit na sebe?

zač ne na ti ili mi?

lijena, a svenek djelamtužna, a ipak se smijemšutljiva, a čuda govorimsama, iako sam u društvu

najradje doma, a svenek na putu ljubim tišinu, a na fešti je glasnosvenek umorna, a ne morem spat

sramežljiva, a nijedan to ne vjeruje

ja sam jakompliciranazna to ki zvana mene?

Maria Kornfeind | Trajštof

JaJa

18

LINAK 2010.

Upravo sam se vratila iz loze. Bila je šetnja kroz lozu, šetnja kroz glavu i moje srce. Daleko od površenosti društva. Daleko od suko-bov i mržnje. Samo ja, moje misli i ćuti. Ja sam molila i premišljavala o svojem žitku. Na početku ništa nisam ćutila, jer mi je lice bilo smrznuto. Na jednoč su suze samo tako curile.

Premišljavala sam o svojem žitku, o svojemu 15-ljet kratkom žitku. Mozaik slikov. Mozaik slikov ki se je raspršio u tisuć kusićev stakla na cijelom svitu. I ne morem najti lipilo, ja ne morem najti pot-poru, ka mi pomaže, da sve tako složim kako je bilo.

Fragmenti ljubavi.Kako prava je ljubav? Ča je ljubav? Lju-bim? Kade je razlika izmedju platonske ljubavi i zaljubljena biti? Kako znam lju-biti druge, ako ni ne znam sama sebe lju-biti? Ljubav je tako snažna i ponosna rič, preveć važna i prevažna!

Fragmenti prijateljstva.Ima toliko vrstov prijateljstva. Postoju pravi prijatelji ki nećedu nijednoga iz-nevjeriti, ki samo kanu najbolje za tebe. Oni ki te držu, ako nimaš već moći. Oni ki bi sve dali, samo da te vidu srićni. Pos-toju dobri prijatelji, ki ti se nasmiju kad te vidu, oni, ki ti za rodjendan sms pošalju, oni, ki ti velu: „Sve će biti dobro!, ali se

Lucija Palatin | Pajngrt

19

ne kanu baviti s tvojimi problemi. Danas postoji na žalost čuda preveć tak-ovih površnih prijateljstvov. Sve i svaki je „Schatzi“ i svaki svakoga ljubi. Ali naravno postoju i iznimke. Ča je pri-jateljstvo? Biti za drugoga ovde kad je hitno potribno? Ona moć, ka te drži, ako diboko spadeš. Sunce, ko te grije, ako se smrzavaš? Posmih ki ti da sposobnost, da dalje djelaš, i ako nimaš moći.

Fragmenti povjerenja.Prebrzo sam dala svoje povjerenje, bezbrižna i naivna. Uvjerena, da ljude poznam toliko, da bi im znala povjero-vati. Čudakrat sam bila razočarana. Komu znam vjerovati? Imam pouzdanje u sebe i svoj žitak, u svoje roditelje i u Boga? Vjerujem ni ja u sebe, kako ćedu onda drugi?

Fragmenti razloga. Kade razlog počne? Kade razlog pres-tane?

Fragmenti poštovanja. Pitanje karaktera? Kako je važan karakter? Koliko se komu isplati, boriti se za svoj respekt?

Fragmenti snage. Moje snage? Ne znam svoje snage. Poznam sebe uopće?

Fragmenti slabosti.Poznam svoje slabosti previše dobro. Čudakrat ljubomorna, čudakrat nestrplji-va, čudakrat nagla, čudakrat afektirana, čudakrat nesigurna, čudakrat dominant-na, čudakrat čemerne volje,...Ki je toliko jak da to izdrži?

Fragmenti mržnje. Imam pravo da mrzimo koga?

Fragmenti ufanja.Koliko puti sam se ufala? Koliko puti sam bila razočarana? Koliko puti sam ja druge razočarala? Se smim uopće još ufati? To razočaranje još uvijek boli i će sve već boliti. Ali ča je žitak prez ufan-ja?

Lucija Palatin | Pajngrt

20

LINAK 2010.

Fragmenti društva.Kakovo mišljenje imaju ljudi o meni, o mojem izgledu i mojem biću? Od većine ljudi ki govoru o meni, znamda ne znam ni prezime. Ja ću biti klasificirana. Stavu me u ladicu. Je li to fer? Moram li biti nešto, da se u današnjem svitu priznaje? Nije dovoljno, da sam ja ja? Ja prizna-jem, da sam i ja jur igrala jedan drugačiji način nego ča sam ja, samo da ugadjam na primjer junakom. Nije me briga, ako ljudi govoru o meni. Ja ne razvrstavam ljude po njevom iz-gledu,… ali usput, kako se ponašati prema samoj sebi i u određeni situacija ????

Ima toliko citatov i izrekov o žitku.

…moje misli!

Ako tvoja duša i tvoje srce tako oduševu, da tvoj posmih na usnica druge srićne načini, da svitlo tvojih oči kod drugih prouzrokuje blistanje, da tvoja nazočnost drugim da sigurnost i suze utare, onda je sve drugo nevažno!

Sva srića našega žitka se sastoji od ma-lih stvari, malih, brzo zaboravljenih, na primjer, poljupca, osmijeha, iskrenoga komplimenta, prijateljskoga pogleda ili pouzdanom kontaktu.

Ako jednoč upoznaš ki ljudi su za tebe važni, ke stvari su važne, onda počneš živiti, ljubiti i uživati u svemu. Po mojem mišljenju ima svaki žitak svoj citat. Ništa nije usporedljivo s vlastitim žitkom. I da su samo krhotine emocije ili suze ili sriće ili ljubavi, nijedan nije doživio isto kotno ja. Kada ću najti odgovarajuća mjesta, ka mi daju snagu, da se stavi sve na svoje mjesto?

Kigod si, ufam se, da poštuješ i aktceptiraš moj odnos prema žitku!Išao ili išla si sada kusićak mojega puta s manom.

Lucija Palatin | Pajngrt

21

Kad stigne tišinagorčina i mraki tmurno oblačno popodnetužan sam i boli me.Al` onda i sunce dugu donesei valovi života nose mesretan sam i opet smijem se. Čudno sam ponekad oslikanna papiru bijelomružan sam i mračan.Kad zaplače gitarai zvuci postanu tišizačujem riječi i teške i lakei one zastale i neizgovorene.Zvijezde mi postanu malenei mjesec mi se nasmješinapuste me drhtavi koracioluje i nemiri.

Sreće imam, bubamaru u rucii svijeću u noćii pahulju što se topi.Imam ranu na grudimai dukat jedan žutiduboke snovei veliku tajnu skrivenu u meni.A onda u trenutku slabostikada mislim da ništa nemamčak i ono što najviše trebamtek onda shvatim da je svima istosve unaprijed zapisano.

Ivan Rončević | Beč

oceJAn

22

LINAK 2010.

Ljepota smrt djelo učnja razvitak, muzika usam-ljenost. Diskriminacija politika ljeto pamet mržnja ekonomija vjetar dijalog, identitet, protuliće strah voda ples umjet-nost slabost teret. Familija, tišina, čežnja, disanje literatura snig mrak nemoć. Brzina motori monolog odmor kišobran razvitak ličnost mrzlina filmovi prijatelji rođendan kazališće depresija, hrabrost igrališće ljubav ditinstvo nostalgija ras-tojanje sličnost itd Početak i konac, od početka do konca. Isto je, istina laž tuga zaborav ponavljanje, ponavljanje, ponav-ljanje.... Ljepota smrt djelo učnja razvi-tak, muzika usamljenost. Diskriminacija politika ljeto pamet mržnja ekonomija vjetar dijalog, identitet, protuliće strah voda ples umjetnost slabost teret. Famil-

ija, tišina, čežnja, disanje literatura snig mrak nemoć. Brzina motori monolog odmor kišobran razvitak ličnost mrzli-na filmovi prijatelji rođendan kazališće depresija, hrabrost igrališće ljubav ditin-stvo nostalgija rastojanje sličnost itd Lje-pota smrt djelo učnja razvitak,muzika usamljenost. Diskriminacija politika ljeto pamet mržnja ekonomija vjetar dijalog, identitet, protuliće strah voda ples umjetnost slabost teret. Famil-ija, tišina, čežnja, disanje literatura snig mrak nemoć. Brzina motori monolog odmor kišobran razvitak ličnost mrzli-na filmovi prijatelji rođendan kazališće depresija, hrabrost igrališće ljubav ditin-stvo nostalgija rastojanje sličnost itdLjepota smrt djelo učnja razvitak, muzika usamljenost. Diskriminacija politika ljeto

Romana Schweiger | Gerištof - Beč

Kaos u mojoj glavi se ponav-lja i ponavlja i ponavlja...

23

pamet mržnja ekonomija vjetar dijalog, identitet, protuliće strah voda ples umjet-nost slabost teret. Familija, tišina, čežnja, disanje literatura snig mrak nemoć.Brzina motori monolog odmor kišobran razvitak ličnost mrzlina filmovi prijatelji rođendan kazališće depresija, hrabrost igrališće ljubav ditinstvo nostalgija ras-tojanje sličnost itd Ljepota smrt djelo učnja razvitak, muzika usamljenost. Diskriminacija politika ljeto pamet mržnja ekonomija vjetar dijalog, iden-titet, protuliće strah voda ples umjetnost slabost teret. Familija, tišina, čežnja, disanje literatura snig mrak nemoć. Br-zina motori monolog odmor kišobran razvitak ličnost mrzlina filmovi prijatelji rođendan kazališće depresija, hrabrost igrališće ljubav ditinstvo nostalgija ras-tojanje sličnost itd Ljepota smrt djelo učnja razvitak, muzika usamljenost. Diskriminacija politika ljeto pamet mržnja ekonomija vjetar dijalog, iden-titet, protuliće strah voda ples umjetnost slabost teret. Familija, tišina, čežnja, disanje literatura snig mrak nemoć. Br-zina motori monolog odmor kišobran razvitak ličnost mrzlina filmovi prijatelji rođendan kazališće depresija, hrabrost igrališće ljubav ditinstvo nostalgija ras-tojanje sličnost itdLjepota smrt djelo učnja razvitak, muz-ika usamljenost. Diskriminacija politika ljeto pamet mržnja ekonomija vjetar di-

jalog, identitet, protuliće strah voda ples umjetnost slabost teret. Familija, tišina, čežnja, disanje literatura snig mrak nemoć.Brzina motori monolog odmor kišobran razvitak ličnost mrzlina filmovi prijatelji rođendan kazališće depresija, hrabrost igrališće ljubav ditinstvo nostalgija ras-tojanje sličnost itd Ljepota smrt djelo učnja razvitak, muzika usamljenost. Dis-kriminacija politika ljeto pamet mržnja ekonomija vjetar dijalog, identitet, protuliće strah voda ples umjetnost sla-bost teret.Familija, tišina, čežnja, disanje literatura snig mrak nemoć. Brzina motori mono-log odmor kišobran razvitak ličnost mr-zlina filmovi prijatelji rođendan kazališće depresija, hrabrost igrališće ljubav ditin-stvo nostalgija rastojanje sličnost itd Lje-pota smrt djelo učnja razvitak, muzika usamljenost. Važni u životu su mali de-talji koje mnogo puta ne vidimo jer si ne zamemo lažno za nje, ali oni su ki nam daju radost i koji izazivaju u nami novi pogled na svit okolo nas. Diskriminacija politika ljeto pamet mržnja ekonomija vjetar dijalog, identitet, protuliće strah voda ples umjetnost slabost teret. Famil-ija, tišina, čežnja, disanje literatura snig mrak nemoć. Brzina motori monolog odmor kišobran razvitak ličnost mrzli-na filmovi prijatelji rođendan kazališće depresija, hrabrost igrališće ljubav ditin-

Romana Schweiger | Gerištof - Beč

24

LINAK 2010.

stvo nostalgija rastojanje sličnost itd Lje-pota smrt djelo učnja razvitak, muzika usamljenost. Diskriminacija politika ljeto pamet mržnja ekonomija vjetar dijalog, identitet, protuliće strah voda ples umjet-nost slabost teret. Familija, tišina, čežnja, disanje literatura snig mrak nemoć.Brzina motori monolog odmor kišobran razvitak ličnost mrzlina filmovi prijatelji rođendan kazališće depresija, hrabrost igrališće ljubav ditinstvo nostalgija ras-tojanje sličnost itd Ljepota smrt djelo učnja razvitak, muzika usamljenost. Diskriminacija politika ljeto pamet mržnja ekonomija vjetar dijalog, iden-titet, protuliće strah voda ples umjetnost slabost teret. Familija, tišina, čežnja, disanje literatura snig mrak nemoć. Br-zina motori monolog odmor kišobran razvitak ličnost mrzlina filmovi prijatelji rođendan kazališće depresija, hrabrost igrališće ljubav ditinstvo nostalgija ras-tojanje sličnost itd Ljepota smrt djelo učnja razvitak, muzika usamljenost. Dis-kriminacija politika ljeto pamet mržnja ekonomija vjetar dijalog, identitet, protuliće strah voda ples umjetnost sla-

bost teret. Familija, tišina, čežnja, disanje literatura snigmrak nemoć. Brzina motori monolog odmor kišobran razvitak ličnost mrzli-na filmovi prijatelji rođendan kazališće depresija, hrabrost igrališće ljubav ditin-stvo nostalgija rastojanje sličnost itd Lje-pota smrt djelo učnja razvitak, muzika usamljenost. Diskriminacija politika ljeto pamet mržnja ekonomija vjetar dijalog, identitet, protuliće strah voda ples umjet-nost slabost teret. Familija, tišina, čežnja, disanje literatura snig mrak nemoć. Br-zina motori monolog odmor kišobran razvitak ličnost mrzlina filmovi prijatelji rođendan kazališće depresija, hrabrost igrališće ljubav ditinstvo nostalgija ras-tojanje sličnost itdLjepota smrt djelo učnja razvitak, muz-ika usamljenost. Diskriminacija politika ljeto pamet mržnja ekonomija vjetar di-jalog, identitet, protuliće strah voda ples umjetnost slabost teret. Familija, tišina, čežnja, disanje literatura snig mrak nemoć.Brzina motori monolog odmor kišobran razvitak ličnost mrzlina filmovi prijatelji

Romana Schweiger | Gerištof - Beč

25

rođendan kazališće depresija, hrabrost igrališće ljubav ditinstvo nostalgija ras-tojanje sličnost itd Ljepota smrt djelo učnja razvitak, muzika usamljenost. Diskriminacija politika ljeto pamet mržnja ekonomija vjetar dijalog, iden-titet, protuliće strah voda ples umjetnost slabost teret. Familija, tišina, čežnja, disanje literatura snig mrak nemoć. Br-zina motori monolog odmor kišobran razvitak ličnost mrzlina filmovi prijatelji rođendan kazališće depresija, hrabrost igrališće ljubav ditinstvo nostalgija ras-tojanje sličnost itdLjepota smrt djelo učnja razvitak, muz-ika usamljenost. Diskriminacija politika ljeto pamet mržnja ekonomija vjetar di-jalog, identitet, protuliće strah voda ples umjetnost slabost teret. Familija, tišina, čežnja, disanje literatura snig mrak nemoć. Brzina motori monolog odmor kišobran razvitak ličnost mrzlina filmo-vi prijatelji rođendan kazališće depresija, hrabrost igrališće ljubav ditinstvo nos-talgija rastojanje sličnost itd Ponavljanje dobro jutro svaki večer. Spavanje usta-janje nemoć moć nad nami motivacija

posmjeh sjena sjenokoš ditinstvo dim tamnost eksplozija početak i konac sre-dina je preopterena urami čas biži opet jednoč. Mir, pravam mir, sada, ne sutra. Ljepota smrt djelo učnja razvitak, muz-ika usamljenost. Diskriminacija politika ljeto pamet mržnja ekonomija vjetar di-jalog, identitet, protuliće strah voda ples umjetnost slabost teret. Familija, tišina, čežnja, disanje literatura snig mrak nemoć. Brzina motori monolog odmor kišobran razvitak ličnost mrzlina filmo-vi prijatelji rođendan kazališće depresija, hrabrost igrališće ljubav ditinstvo nostal-gija rastojanje sličnost itd.

26

LINAK 2010.

Nemir.Nije mir.Miro slav.

Slavimo mir.Mir kod nas.Mir i s vami.Mir ovina.

Mir – ko i ja.Mir i jam njam njam.

Mir is jila.Mir i nemir.

Svit je u – m(i)r –l.

Koža je mog porekla.Sunce peče,Meni teče

Pot na hrptu,ali boja,vidi koja,

je na mome tjelu sad,kaže da sam ja Hrvat.

U – m(i)r - l

Sunce peče

Romana Schweiger | Gerištof - Beč

27

Pola sam kao ti.Otišao si, pola vremena bez tebe.Pola pismaiz poluotoka.Šalješ mi bol, laž, već ti nije tajna.

Tvoj glas, već zaboravljen.Moje vrime izteklo.Tvoja vjera baš je jača,ne željiš da ostaneš, ar si kriv.Na bolu svom,i pola srcu mom.

Tvoj svit mi je otvorio oči.Tvoj vid na sve mi je dao snagu,da smo srićni.Tvoja ufanja su počivala u moji misli.Tvoj duh me je sprohajao.Ti si mi dao krila,da ti budem pomoć kad ti bude teško za razumit,da naša ljubav nije grih,za tvoj svit i tvoja krila.Zeo si mi ufanje za pobjedu.Ostala je prazna čaša,kafa crna zrcalila nam lica,povukla nas u tlo da se već ne vidimo.

Iz poluotoka Crna kafa

Romana Schweiger | Gerištof - Beč

28

LINAK 2010.

Zbudila se je. Po ovoj noći se je zbudila, ali nij se kanila stat. Kako bi se i mogla. Sve ju boli. Sve. Noge, ruke ali pred svim srce, koje sad kuca kao da bi bižalo za prvo mjesto u utakmici raskinutih src. Smrt ljubljene staremajke joj svaki hipac gori u tijelu. A on se još ni mogao javit kad mu je plakuće na telefon vikala da ga prava. Ali to je sad svejedno. Ćuti se sama, ni doma. Nego daleko kraj, med ljudi koje stoprv pozna misec dan. Kako da jim kaže kako se osjeti, kako da ju razumu i joj daju mira? Ne stavljaju zdja-lava nepotribna pitanja o starojmajci i nje odnosu k njoj.

Kako se je to moglo stat? Znala je da joj je bilo zdravlje okrenuto licem, ali da će pojt vako brzo, to si ni mislila. Još uvijek se je smijala na telefonu. Se je veselila na nje nazivu i radovala na nje glasu, akoprem je ni mogla vidit. Ali kako bi je ona mogla zabit? Akoprem je u tud-jini, uvijek je mislila na nju. Na ta dan, kad joj je majka rekla, da će joj staramat vrijed umrit i da se od nje oprosti prije nego projde. Ali ona to ni kanila vjero-

vat. Plakala se, mislila da će tomu bit još dugo da je već ni.

I tako je počelo curit, toga jutra kad je ležala u postelji i plakla i već ni mogla zaspat. Jučer navečer su ju zvali. Od doma. Kasno. Već se je čudila, ali kad je čula glas majke, tako tup i mrzao, na drugoj strani ali tako ljubezan da je odmah znala ča se je stalo. Vikala je, i majka ju je pokusila pomiriti, ali je onda sama opet počela plakat. Otac je sad govorio s dibokim glasom i je ba-trio i kazao da svaku dob more nazvat ako joj triba nešto, i da je razglednica iz Engleske za starumajku stigla denas. Prekasno. Jedan dan prekasno. Na karti je pisala kako se već veseli na povratak, na praznike doma. Da ju opet vidi i da se s njom opet more toliko smijat. To je sve sad bilo bezsmisleno. Zaman. Nigdor se već ne smije.Nazvali su ju u sedmi navečer. Već se ne spominja ča je djelala pred tim. Kao da bi joj tko prerizao nje konac sječanja. Samo na tu bol se zna spomenut. I na nje glavu, ka ju je počela bolit, najradje bi

Romana Schweiger | Gerištof - Beč

Razglednica za rastanak

29

se spustila u bezkonačnu škulju i samo padala. Bez tla. Ali takoča se ne stane u pravom životu. To zna. Ada se je najprvo sela na stelju i gledala doli na nje ruke koje su drhtale. Nevjerojatno ča su joj roditelji rekli na telefonu. Jedno lice pokukne na vrata nutr, ali ona je pogleda s jednim pogledom ki odmah da slutit da kani bit sama. Tako se ona sad, u rano jutro, dan poslije, kad je odmah znala da ni samo sanjala, opet plačeć ubrnula, kraj od svita i gledala u zid. Ona kani da va tuga, ova bol u njoj vrijeda projde.

Sada, dva tajedne kašnje je na putu do-mom. Božići su vrijed, i ona ima prazni-ke. U prošli četrnajest dan su bol i tuga malo nestala. Ni mogla dojt na pokop, jako joj je bilo žao. Cijeli dan je mislila na starumat, na obitelj i na tugu i ras-tanak. Ona toga ni imala. U nje svitu nje staramat još uvijek živi, tako, kako se na nju spominje. Kako je bila u jeseni. Kako ni kanila vjerovat i si ni zela dost vrime-na za nju, da se od nje oprosti. Tako ju je sram.

Ona dojde domom. Sve joj se čini kao uvijek. Staramt nije živila s njimi u stanu, nego u drugom selu. Tako joj još uvijek nije bilo svisno da toga ljublje-noga človika već ni. Svi su tugovali, ali nekako je njoj samoj falilo nešto. Ona se nije mogla od staremajke oprostit. To joj fali. Stane u auto i se odveze. Jasno joj je da će sad pojt na cimitor. Prošla je sama, kani bit sama. Kani sama doživit i vidit. Mat joj je dala ključ za pusti stan. Da još jednom vidi sve. Na cimitoru vidi uvjenut brig kitic. I staromajčino ime na jednom drivenom križu. Stoji na sredini groba. Usta joj nastanu suha i skoro ne dostane sape. Opet počne drhtetati. Sada je opet ponajzad u životu, u njezinom pravom životu. I smrt joj je uzrokovala diboku bol i tugu. Sve se opet ponavlja. Ta nemoć, ta mrzlina i napetost.Dojdu joj suze, sad kad gleda doli na grob, u kome tijelo leži, ona žena, koja joj je tako nedostala u zadnji miseci. Kako bi ju rado još jednoč objamila i joj re-kla kako ju ljubi i kako joj je teško bez nje, kako joj se još uvijek nasmije u snu, i da joj to nikad ne zame, tu uspomenu

30

LINAK 2010.

na nju. Ne želji bit na cimitoru, kade ju tudji ljudi vidu, ki se čudu tome da net-ko plače u javnosti. Uzme jednu kiticu iz jednoga vijenca i projde najzad auti. Odveze se staromajčinom stanu. Ovde je živila, i ovde je ona toliko puta išla nutar i van, i uvijek je bilo veselo.

Čim dojde bliže stanu, s tim nestrpljivija i nemirnija nastane. Otvori lesu. Sve kodi uvijek. Stol i stolci pod lopom, zdenac i kabao puno drva uz ulazna vrata. Od-klene je. Stupi nutar. Srce joj ostane stat. Škulja u trbuhu, ne more odsapat. Tako joj boli tijelo. Ne more mislit. Spusti se na tla. Sidi. Plače, opet glasno odsapa, drhteće i nima se pod kontrolom. Kao da plafon dojde bliže, skriva lice u rukama.Ovde ostane sidit dok joj suze sfalu. Ne more već. Ogleda se, i čini joj se, kao da je bilo jučer da je ovde sa satromajkom sidila i pekla pecivo. Uz postelju leži očenaš, svaki dan je za nje molila. Da svim nje ljubljenim bude išlo dobro. Pre brzo je vo sve išlo. I pre kratko je ovde da zaistinu razumi i realizira ča se je stalo.

Za nekoliko dani će se opet vratit u drugu zemlju, i će sve ovo ostavit za njom. Ona će sidit na stolu i kad piše razglednice će ju opet zabolit kad vidi u knjigi gdje ima adrese zapišeno, da staromajčine već ni. I kad nazove broj telefona, da joj se javi glas ki kaže, da je broj nepoznat. I svaki put kad se vrati domom, se odveze na grob i još uvijek plače. Jer kroz prazninu koju osjeća, jer je nije bilo da se od nje oprosti, joj je bol još uvijek tako nera-zumljiva i svaki put nova.... Nikad je neće zabit.

Romana Schweiger | Gerištof - Beč

31

Nekiput sam glasna kot veliki lav-vičem i rujem da mi je jezik plav.

Nekiput znam biti strašljiva kot mala srna-s fajnom kožom kafecka kot brna.

Nekiput sam nježna kot mala mačkica-željim se nasloniti na nekoga nujnog lica.

Nekiput bižim slipa kroz žitak kot mali krt-jer žitak je čudakrat nepropustljiv kot divlji vrt.

Nekiput sam uspješna kot človik ki ima veliku sriću-onda se glasno smijem i se ne shranjam u kakovu vriću.

Kot svaki človik različite obraze kaže-tako i moj obraz u nijednoj situaciji ne laže.

Hanna Wild | Klimpuh

„Ja“

32

LINAK 2010.

Nora sidi na stolcu u svojoj novo uredjenoj hiži. Pred krat-kim si je stoprv zibrala novo pohištvo. Sve je još nekorišćeno, nasvitlano i čeka upotribljavanje. Sad je ovde u ljetu 2009 i prelistava svoj dnevnik, koga je napisa-la u toku ljet. Pred kratkim je dostala i trajni aparatić za zube, koga mora nositi najmanje dvi ljeta. U dojdućem vrimenu mora svenek u misečni intervali pohad-jati zubara, da obavi potribne kontrole svojih zubi. Nošenje te lipe špange ju i prisiljava, da živi najmanje dvi ljeta u zemlji. Prošlo je vrime daljnjih putovanj kako je to bilo do sada. Španga ne samo da pomiče i fiksira zube u novi položaj i formu, nego da znamda i da novu smjer-nicu u životu? U dojdući dvi ljeti nije već putovanj, na ki ima osjećaj slobode i kade ju ništa ne more bremzati. Iako si sam, ćutiš tu beskrajnu moć, da ti se sve more ugodati.

Nora otpre svoj dnevnik i počne čitati:

Moskva, septembar 2002.

Dragi dnevnik!Sad sam jur misec dan u Moskvi i još svenek ne razumim čuda od ovoga jezi-ka. Mislila sam, da će mi ipak laglje pojti s učnjom ruskoga jezika. Ponekad imaju hrvatske riči drugo značenje u ruskom ili je naglasak čisto drugačiji. Ali jur znam barem štati i pisati. Denas je bio prvi školski dan, ki je ovde svenek 1.9., sve-jedno na ki dan spada. Bilo i na nedilju. Si to moreš predstaviti, da nedilju moraš u školu? Moja nova sestra Lena i ja smo bile posebno za ov prvi dan kupovati. Rekla mi je, da su obavezne črne plundre i jaknica, a uz to naravno nakit i šminka, ka se od tajedna do tajedna pomnožava u mojem ormariću. Pred školom smo još bile u magazinu i kupile buket cvijeća

Katarina Zvonarich | Veliki Borištof

Dragi dnevnik i ja

33

i slatkarije. Nije mi bilo jasno za koga neka to bude, a bila sam još pretrudna, da se mučim svojim ruskim pak, da pi-tam čemu to na rani jutri. Približavajući se školi, vidila sam sve već i već školarov s cvijećem u ruka. U samoj zgradi je bilo kot u pčelinjaku. Dica svih razredov su čestitala svojim učiteljicam prilikom novoga školskoga ljeta i to kiticami i čokoladom. A, zato smo mi još bile u magazinu, sad mi je sve jasno! Nekim učiteljicam se već nije vidio obraz, zakrt od svih mogućih raslin. Iz zvučnikov se je čula mužika i sve je bilo nakinčeno baloni u farba ruske zastave. I ja sam kot nova školarica te nove škole dostala svežanj cvijeća i zagrizla u konfekt, čiji okus je bio drugačiji od domaćega. Okus nepoznatoga, novoga i neočekivanoga, kot je bio i ov tromisečni boravak u Moskvi. Нора, pozdravljaju tibja v Moskvi!

Nora je boravila za vrime školskoga vri-mena tri misece u Moskvi. Živila je kod familije, pohadjala rusku školu i tako upoznala rusku kulturu i ljude.

London, juli 2006.

Dragi dnevnik! „Nora, do you like it?“, pitala me je moja nova poznankinja kad sam kušala nje nove biscuites. Bili su drugačiji, ali dobri. Uz čaj s mlikom sam promatrala novu okolicu u centru Londona. Denas imam slobodan dan i tako morem po-hoditi jezičnu školu engleskoga jezika. Boli me glava od dice, ku čuvam i od stalnoga switchinga iz jednoga jezika u drugi, ča more človika jako utruditi. Čer sam imala prvu uru vožnje autom. Rekli su mi, da morem koristiti i vozilo, ali se nije lako priviknuti na volan na drugoj strani auta. A da ne govorim o prometu na cesti, kade je sve u obrnutom smje-ru. Smjer, ki pelja do neočekivanih pu-tov i mjestov na putovanju. Nora, ,take a breath, relax and take another cup of tea.

Nora je prebavila dva misece u Londonu kot babysiterica.

Katarina Zvonarich | Veliki Borištof

34

LINAK 2010. Zagreb, oktobar 2007.Dragi dnevnik! „Gospođo, treba mi još vaš dokaz o nekažnjavanju, fotokopija vaše iksice, vaša slika po mjerilima hrvatske državne policije i termin za razgovor, zašto zahti-jevate privremeni boravak u Hrvatskoj. To je to. Vam je sve jasno? Molim vas da mi donesete nestale dokumente, a sad me pričekajte sekundu, popijte kavu. Odmah se budem vratila. Vidimo se za čas.“ Tako je rekla zamjenica direktora u Odjelu za strance na policijskoj postaji u Petrinjskoj. Sjela sam van na hodnik promatrajući ljude, ki su očevidno u is-toj situaciji kot i ja i pustila sam kavu na automatu. Prošlo je petnaest minut, a od moje nadležne gospe ni traga. Vrata se otpiraju i zabušuju, svi su ljudi u nekoj žurbi, kot da se kamo pašću. A ljudi ki čekaju, ne znaju zapravo nač čekaju. Opet projde 15 minut. Novi ljudi dolazu, a stari odlazu. A ja? Još svenek pijuckam svoju kavu i moje misli putuju domom. Ne znam se spomenuti, da sam morala koč na policiju. „Gospođo, molim dođite do mene!“ To me je trgnulo iz svojih misli. Ipak se je pojavila za mene nadležna gospa. Od toga „vidimo se za čas“ nastala je jed-na ura, bez da mi je ki mogao dati neke informacije, nač uopće i kako dugo ću morati čekati.

Počela je: „Moramo vas zvati na polici-jsku postaju na Kruge. Dobit ćete poziv. Čujemo i vidimo se.“ Misleći, da sam oslobodjena ove procedure i papirologije, sad ima još i nastavak. Ča sam zagrišila, da moram još i tamo? Sigurno im je još ča došlo na pamet, da još pravam neke papire ili potvrde? Ali sve ću viditi i čuti i pustila sam još jednu kavu.

Nora je prebavila akademsku godinu 2007/08 na izmjeni u Zagrebu.

Koncem 2008. ljeta prestane pisanjem dnevnika. Nas u svojoj vlašćoj zemlji ništ ne fascinira ča bi morali napisati? Obično našu rutinu ne zapisujemo, nego sve ča nam je novo i nepoznato.

Beč, novembar 2011.

Dragi dnevnik! Gotova sam sa špangom...kamo ćemo skupa otputovati? ;-)

Tekst bazira na realni doživljaji au-torice.

Katarina Zvonarich | Veliki Borištof

35

LINAK 2010.

1. mjesto:Julia Kornfeind

Ja (proza)

2. mjesto:Maria Kornfeind

Ja (duža varijanta)

3. mjesto:Romana Schweiger

Razglednica za rastanak

HAK se srdačno zahvaljuje kod ekspertne žirije:

dr. Nikola Benčićmag. Fred Hergović

mag. Marijana Palatin

P.b.b.Nr.: GZ02Z032501M

Erscheinungsort: WienVerlagspostamt: 1040 Beč / Wien