KNJI@EVNOSTU 100 KNJIGA

BO[NJA^KA

BONJAKA KNJIEVNOST U 100 KNJIGA

Urednik EdicijeEMINA MEMIJA

UrednikEDIN MULA

PriredilaJASMINA MUSABEGOVI

RecenzentEMINA MEMIJA

Likovno oblikovanjeMEHMED ZAIMOVI

Redakcioni odborIRFAN HOROZOVI, MUNIB MAGLAJLI,

EMINA MEMIJA, JASMINA MUSABEGOVI, FEHIM NAMETAK

ISBN 9958-820-37-4

Tvrtko Kulenovi

PUTOPISI*

OVJEKOVA PORODICA

Preporod Sarajevo

5PROZNI PUTOPIS, KASANDRINSKA PROZA

Kada sam davnih osamdesetih godina proteklog stolje-a donijela prikaz putopisa Tvrtka Kulenovia pod nazivom Pejsai zrelog doba u redakciju ivota, tadanjem uredniku Aliji Isakoviu, takoer vrsnom putopiscu, on je bio oduevljen. Zato? Zbog vlastite artikulacione spoznaje putopisca, da je, govorei o djelu Tvrtka Kulenovia, putopis napustio stvarnosni predmet svog prikaza: slike realija, i da se, zahvaljujui fotografiji i televiziji, koje su na prvi pogled prijetile da e ovaj anr ugroziti moda kao anahroni iskaz i zamijeniti, desilo suprotno. Fotografija i televizijski putopisi oslobodili su knjievni putopis okova i pregnantnosti objekta koji se u stvarnosti opisuje, da bi se vinuo u viu, slobodniju, isto umjetniku stvarnost i sliku. Tako su asocijacija, imaginacija, estetsko stvaralako umovanje, dobili na snazi. Time je putopis preskoio sam sebe, postao slobodnija i razbokorenija knjievna forma. Ta sloboda artikulacije i natrunjivanja svih moguih oblika knjievnog iskaza, ustvari je knjievnika putopisca uvela u odgovorniji odnos prema ovom iskazu. Jer se on, uz dimenziju pjesnikog, pripovjednog, dokumentaristikog, znanstvenog, intelektualnog, diskurzivnog i kakvog sve ne (slino savremenom romanu koji je sa sebe skinuo pripovjednu okosnicu i okove realistikog predloka, da bi primio sve domene ovjekovog postojanja ovo ne navodim sluajno, ve svrsishodno za kasnije objanjenje romanesknog djela Tvrtka Kulenovia), i umjesto okvira realistikog objekta, kao u romanu realistike pripovjedne strukture, mora drati tek na samom stvaralakom inu, na istoj umjetnikoj slici. Bez pomagala iz objektivnog svijeta iz kojeg je krenuo. Alija Isakovi me tada molio da proirim taj tekst kao bitan, a jednom napisan tekst vie se ne preoblikuje. Zato me pozvao da osam

deset prve napiem profil o ovom istom autoru u seriji Portreti bosanskohercegovakih pisaca u ivotu. Sada, u ovom trenutku, iitavajui ponovo njegovo djelo, ja ne bih nita oduzela od onog to sam tada pisala. to e rei, provjeru vremena uz isti zanos prola je njegova knjievna rije, kao i moja rije unutarnjeg itanja: ...prostor je gubio vezu sa zemljopisom i postajao muzika, a putovanje magija (Tvrtko Kulenovi). Putopis kao rod se uglavnom gradio na meatvu realne i umjetnike ljepote. Na granici prikazanog predmeta svojevrsne razglednice stvarnog i impresionistike slike umjetnikog odraza u duhu putopisca. Zato nije udo da je putopis uglavnom nosio osobenost slikarskog tafelaja, a tek drugim, naknadnim dijelom: odrazom u piscu, i knjievni rakurs koji se uslonjavao u jedinoj moguoj materiji rijei. Otuda esto prirodno sutrajavanje slikarskih krokija vienog koji nadopunjuju opisano. Rije i linija se stapaju u jedno, jer su obje i potekle iz jednog: oslikavanja stvarnosti. Naravno, da se bukvalizam ne bi uvukao u ovakvo tumaenje, pretpostavka je da duhovna slika samog autora i dri i osmiljava oslikano; ona je i jedina prirodna okosnica. To ovladavanje oslikanim u knjievnom tekstu je dovodilo putopis u rodov-ski razvrstanoj knjievnosti na sporedni kolosijek, to nikako nije umanjivalo duhovno bogatstvo koje je on mogao ostvariti i koje je ostvarivao. Ta paradoksalna situacija u teorijskom i istinskom njegovom vrednovanju se razrjeava u poimanju i artikulaciji savremene knjievnosti. Brisanje rodovskih gra-nica u njoj je dovelo do teorijski ireg pojma koji pokriva sve duhovno iskazivanje u rijeima pod jednu kapu knjievni tekst (termin je nastao ne teorijskim odreenjem strukturalista ve, pri-je svega, iznikao i nametnuo im se iz samog razvoja knjievnog iskaza). Za putopis se moglo, u ranijem odreenju o-slikavanja, pretpostaviti da on nee moi pratiti savremena kretanja u knjievnosti koja su se sve vie okretala ka duhovnom pejsa-u i apstraktnoj slici. Meutim, savremeni oblik izraavanja zahvatio je i ovaj knjievni rod. I on, u savremenom obliku,

7vie iziskuje od pisca bogatstvo unutarnjih pejsaa, no objektivnih, te i sam prekorauje svoju rodovsku granicu i postaje putopis samo po povodu, a istinski tekst u savremenom ter-minolokom znaenju ove rijei. Jedan od autora koji sna-gom svoje istananosti vue ovaj rod u nove artikulacione vode jeste Tvrtko Kulenovi. Putopisac Tvrtko Kulenovi, sam, na jednom mjestu u knjizi Pejsai zrelog doba, nedvojbeno iskazuje svoj osnov-ni poriv da je putovanje ritual, obnova kosmikog ina, odnosno iscrtavanje duhovne mape (Ni pomiljao nisam da u u njima, na njihovom meusobnom rasponu, nai ucrtanu mapu svoje duhovne istorije.), koja prenebregava zapisivanje kao svojevrsno o-slikavanje, a zarad onog vieg stvaranja (Nita nisam zapisivao, jer sam vjerovao da je zapisivanje izdajstvo pisanja, da sjeanje mora biti stvaranje). Vieno, kao okosnica ranije poimane sutine putopisa potiskuje se svjesno, zarad onog duhovnog pejsaa koji vienim se proiruje i obogauje a koji se nikako ne moe sav sliti u granice ponu-ene tek oku. I putopis, naputajui vieno, i sam, kao i drugi knjievni rodovi, uplie svoju ljepotu na duhovnom pejsau. U putopisima Tvrtka Kulenovia je to moda i izraenije, on i ne putuje i ne komunicira sa predjelima i njihovim sli-kama, ve sa kulturama, njihovim raznovrsnim iskazima; od umjetnosti do nauke, mita i religije, svakodnevne koloteine. Uz pretpostavku i ranije spoznatog i osjeanog u prvim su-sretima sa duhovnim bogatstvom i duhovnou, emaniranim uglavnom iz doticaja i ozarenja knjige i slike. iroko polje obrazovanosti, nije visokoparno, koje bi zatrpalo ozarenje i komunikativnost sa umjetnikim. Naprotiv, bilo je preduslov svim onim progovorima ovjeka i njegovoj ve ostvarenoj i iskazanoj duhovnoj historiji. Umjesto tvrdog i pranjavog puta, u putopisima Tvrtka Kulenovia mi se istinski kreemo po mapi duhovne historije i osijanja koje ona nosi u svojim neuralgikim takama najvieg umjetnikog iskaza. Pri tome dugaki i naporni put predznanja i obrazovanja ostaje zatom

8ljen u suhoi injenica, ali koje su pomogle, bile neophodne, da se doe do sri ljepote ljudskog traga svake kulture i nje-nog spomenika ponaosob. Otkrivaju se tada iri pejsai od samih linija vienog, znaenjski i slikovno otvoreni i itaocu kao i samo putovanje. Jer, u takvoj, prije svega aosocijativnoj strukturi i putopis nudi i uva, za ovo doba, rijetku mo komunikativnosti, kako one prvotne, sadrane u neposrednom i bukvalnom vienju stvari, tako i one druge, vieg stupnja, sadrane u duhovnoj komunikativnosti. Putopis jo uvijek, zato, uva u svom tekstu onu ljudsku mjeru neotuenosti od ovog svijeta, od njegovih kultura i ljepota. On znai onaj pri-klon ovjeka optem ljudskom duhu sadranom u cjeloku-pnoj mapi materijalne i duhovne kulture njenim iskazima. Zadrao je arhainu ljepotu prisnog komuniciranja pisca i itaoca, odnosno i pisca i itaoca sa svim to je ljudsko. Putopis jo jedini u sebi nosi bajkovitost kojom se pune i oi i dua i ui, a u kojoj se, prije svega sa samim sobom, razlistalim i ocvjetalim, razgovara. On jo jedini trai slobodu i oputenost. Komunikacija sa duhovnom historijom ovjeka, to je putopis kod Tvrtka Kulenovia, krije u sebi jo jednu, veo-ma ljudski nasunu osobinu: mogunost dopisivanja teksta. Kako autor dopisuje duhovnu historiju svijeta i njegovih stvaralaca, tako je isto i sam italac pozvan da nastavi za sebe i u sebi duhovna obogaivanja dopisivanje. Autor dopisuje bogatstvo i znaenje djela koja su ga osijala, pa se, ritmom brzih asocijacija, veu za svaku sliku i vlastite slike u koloplet usvajanja tuih a bliskih ostvarenja. Kad, naprimjer, govori o svom prvom susretu sa Lorkom, preko koga je upoznao Iberiju prije no to ju je proputovao: Nisam mogao rei da znam panski, ali kako da objasnim da mi je Lorka otkrio po-eziju kao jednu (bolnu?) gipkost duha slinu gipkosti miia kod sportista? Kakve to veze ima sa panskim. Ima, itave generacije su sluale zaljubljeno panski kao sam govor poezije, nastavljamo za sebe. To je jezik podneblja i velike sudbine,

9pa se sam inio kao ve iskazana poezija nekog opteg usuda. Moda je on postao, nosei breme velike civilizacije, prapoezija, neka njena rudaa. Sa rasprslinama to ih je unio veliki i nedokuivi usud u prelomljenom i zaglunom (tim istim usu-dom?) panskom s koji niko ne moe istinski nauiti u izgo-voru, a iz kojeg izbija ljepota i nostalginost neke kosmike tragedije; kao kroz neke magijske buotine curi i razlijeva se i poezija Lorke. Kada smo, kasnije, poeli da uimo napamet velianstvene monologe grkih tragedija, shvatili smo da tome postoji glasovna pretea i u grkom. Iz slova glasova ksi, psi, zvukovno neistih, slomljenih, curile su i slivale se niz rijei ljepljive ljudske sudbine i udar Olimpa. I po tome su ove kul-ture i jezici kolijevke civilizacije. A italijanski? On je ist i zvonak, pa svima se otvara bez prepreka. Zato toliki misle da im i on i zemlja brzo mogu postati druga domaja. A ne mogu. No i iz tog razloga cijeli svijet njihovu Renesansu svojata i razvlai kao svoju. I to je zamka jezika. Nije li ovo dopisivanje, privatno i lino, prije svega razlog to e italac iznova uzeti da proita, kada sam sa sobom eli da razgovara, rukopise, putopise Tvrtka Kulenovia? Puto-pise uopte? Da u nekoj mladalakoj slobodi moe ak da putuje i lanim putevima asocijacija i velikih nekih sinteza i zamaha, ali za njega lino, za njegovu golemu ljudsku osje-ajnost, veoma bogatu i tanu. Eto magije, koja je istovjetna magiji putovanja, da knjiga kao i put ostaje otvorena knjiga. Tvrtko Kulenovi, da bi ostvario cjelovitu komunikaciju, u osnovnu potku utkiva i drugaije fabulirane stranice. Tako itava lina pria o putovanju do Venecije i boravku u njoj, po linim nevoljama, opisima prljavih i raspadajuih soba, zajedno sa izvrsnim opisom preobilne raspadajue ljepote Venecije, i sa slikom njegovog siromatva: na putu pokupljena kruka, prelazi u globalnu metaforu savremene civilizacije, sa svim kafkijanskim odreenjima i atmosferom. Venecija nije pauinasti veo koji se danju sijajui opru-a na Suncu, a nou blago obavija tijela usnulih ljubavnika.

10

Ona je zaputena drolja u starom izazovnom ruhu koju su zbog grijehova objesili tako da joj se kosa vue po kanalima, a ona jo nee da proguta iskeeni osmijeh zlatnih zuba. Za tri dana imao sam paklo dvopeka, tubu sardeline paste i bocu vina. Sanji nita nije trebalo, ona je polahko iezavala na moje oi. Bahuljao sam po Veneciji polusvjestan, sreo sam enu koja je nosila korpu punu kruaka. Jedna kruka je pala nasred ulice, iste i obrasle travom jer smo prolazili kroz sasvim pustu aleju na ostrvu Santa Elena, za trenutak je i sama bila dovoljna, a uz to mi je donijela sreu: sagnuvi se, opa-zio sam u travi mnotvo sitnih poludivljih bresaka od ijih drveta je bila i sainjena ova aleja. Oprao sam ih zajedno s onom krukom na esmi u parku, zatim sjeo na klupu na sta-nici motoskafa, na debarkader koji se uzalud ljulja i ljapka morem uz obalu, brodovi mu ne dolaze, kao da je i njih ovog ljeta nestalo iz Venecije. Fabulativnost linog avanturizma nije izostavljena, ali ona je nadiena do knjievne optosti slike. To su avanture savremenog ovjeka koji ne moe dalje od zatvorenosti i otuenosti. Scena pak sa napuljskim psom koji ga, kao skitnica njemu slina, uporno prati i prijateljuje, po svojoj ljepoti i jednostavnosti kao da je izala iz Kamije-vog Stranca. Dio pod naslovom O vodama u knjizi Oda-nost jugu je balarovsko irenje talasa oko jednog jedinog predmeta (samoizrastanje unutarnje nepreglednosti pojave nakulala kule do neba, kako se za slinu pojavu kae u narodu): U godinama putovanja ono je postalo domovina putni-ka. Umjelo je da se preporui, da izae u susret neodlunim: posijalo je svoje obale mekim plaama i vrletnim stijenama, da privue i one koji nisu uvijek pruena koraka. Probralo je za sebe najljepe meu gradovima, znajui da gradovi znae najvia uzbuenja za pravog putnika, da su oni zgunjava-nja u tkivu putovanja, ganglioni u kojima se sve neizmjerno uslonjava i odakle se komanduje tokom putnikih zbivanja. Ali svoje skrovite istine odavalo je samo rijetkima i spremni-

11

ma: da jedino na moru postoje kretanja, jer na kopnu su sve samo stizanja, da je kopno za lane i slabe putnike, kojima stalno prua nove ciljeve da im ulije volju i snagu, da ih za-vara. More ne poznaje ni drumove, ni usputne ciljeve jer ono ne podrazumijeva nunost stizanja, kad se na moru negdje stigne, onda to nije more, nego opet kopno. More je svijet, njegovo ogledalo, bolje i istije lice svi-jeta, koje bez stida pokazuje i maginu privlanost vjeitog mira neprestanog kretanja i prisustvo nepoznatog u tamnim dubinama Tako se duhovna mapa i iznutra ispisuje, u pri-svajanju ve otkrivenih i prisvojenih knjievnih tkanja. Lino proiavanje i razvijanje svog duhovnog oblika u odnosu na itave segmente monolitnih kultura ne izaziva kod Tvrtka Kulenovia brdo erudicije iza koje je zatrpan ovjek. Ispovjedni ton tek podrazumijeva obrazovanje i erudiciju. Susret sa imaginativnim ili stvarnim ovjekom koji je u pro-losti njedrio i gradio ove kulture, vrak je teksta u kojem se odjednom sve zgusne. Dubrovnik, prelomljen u razliitim prizmama svog sjaja i znaenja, najednom je sav ponesen na golim i lijepim ramenima Dubrovanke to ne haje za turiste, ve u svom vremenu i za sebe, pliva u moru, lijepa i samo svoja. ovjek na svom tijelu nosi i dah podneblja i civiliza-cije kojoj pripada. I tijelo u sebi nosi, pored bilokog, i civi-lizacijski kod. Nezaboravna je scena na Mikenskim vratima, koja ujedno otkriva i sutinu autorovog otiskivanja u prolost, gdje, bjeei od injenica koje bi s vodiem mogao da priku-pi za svoje breme znanja, hita za imaginativnom slikom mla-de ene kojoj vjetar zadie skute, onda, isto kao i sada, kada se ivot pleo po ovim opustjelima za oko, ali za duh bogatim pejsaima.

No, ako ne bismo oduzeli, sigurno bismo dodali. I to, evo, inimo. Putopisac je ujedno i glavni junak svog djela. On nema potrebe da simulira i indirektno iskazuje svoju linost

Vidi Jasmina Musabegovi, Mapa duhovne istorije, ivot, Sarajevo, XXX/1981., 9, str. 179183.

12

u liku glavnog junaka, odnosno nekog drugog. On se sam, neposredno i otvoreno iskazuje i otvara svome itaocu. I italac ga slijedi na putu, ali i u njegovim intimnim i objektivnim spoznajama, slikama, razmiljanjima koja se esto odvajaju od puta. Slijedi njegovu intimu, znalaku, obrazovnu, umjet-niku spoznaju zanesenosti i zaokupljenosti umjetnikim kao jedinim tragovima ovjekove nutrine. Treperi umjetnik pred tuim umjetnikim djelom, i to je za itaoca put kojim ga prati da doivi i osjeti veliinu i snagu samog djela: bila to katedrala, crkva, slika, grad i njegova arhitektura sve to su ljudska ruka i duh stvorili. Da pokuate vizuelno rekonstruisati sam predmet, sigurno ne biste mogli. Ali u vlastitom susretu sa predmetom osjetili biste i onu istu radost prepoznavanja i ulaska u umjetniko u djelu, ali i u sebe same. Taj ulazak u umjetnika djela je put, putopis Tvrtka Kulenovia, ganglion i najvea vrijednost i najvii domet njegovog iskaza. Tu se bokori njegova linost, kao glavnog junaka djela, iska-zuje se on sam u svim dimenzijama i predznanja i instinkta stvaraoca. Razmrsujui preplete umjetnikog tueg djela, on ostvaruje preplete i spletove vlastitog umjetnikog. Tako, hranei se jedno drugim, ostaju i narastaju zajedno, jedno iz drugog dva paralelna stvaralaka treptaja, onaj poetni, tui, i onaj svoj, vlastiti. Ovog autora ne privlai veliajna netaknutost surih predjela. Njega zanima tek civilizacijski pejsa, izrastanje i opstanak umjetnosti i kulture. I to mediteranske, tamo gdje je svjetlost to se na razne naine prelama kao izla-zak i trag svevinjih. Zato tek na prvi pogled njegova opara-nost vodama moe se initi apsurdnom, a moe da se u njima i rastali. Raspri do fluida. Snaga fluidnosti u koju je ovjek vjerovao i koju je vidio znak je zrelosti, mudrosti u kojoj i najtvre postaje najfluidnije. Vode, te sile nemerljive, kako kae pjesnik Rastko Petrovi, putopisac, svjetlost su u te-nom stanju. Zato Kulenovi spoznaje da more istinski moe biti i crveno i kakvo sve ne. Sve boje i svi oblici su sadrani i u vodi kao i u svjetlosti. Nemaju oblika, ali poprimaju sve

13

mogue oblike, ak i oblike misli kosmikog stvaralatva, i dozivaju u sebi i ovaj i onaj i razumni i umjetniki i vaskoliki svijet. Znakovi sveopteg postojanja i stvaranja. Dakle, svjetlost (bila ona i vodena), kultura i civilizacija su parametri na ijem humusu izrasta putopisna proza Tvrtka Kulenovia. A to jednom rijeju za njega je Mediteran. Onaj Mediteran koji u malom mozgu dri kao zemlju prapostanja i stanovnik najhladnijih i najmranijih predjela. Onaj Mediteran, italijanski, magrebski, iberijski, kojem hrle kolone umjetnika kao na hodoae. Kao na izvor svih stvari. U tom smi-slu je i naslov, ali i stalna istina za njegov stvaralaki korpus: Odanost Jugu. Jugu kao Mediteranu. Ko kae Mediteran, kae kultura, koji ukrta ove tri po njegovo djelo humusne silnice. I italac, druei se sa Tvrtkom Kulenoviem, kao sa najzanimljivijim saputnikom, u veoma jednostavnom ali znakovitom obliku otvorenosti stvaralakog napona, ulazi u tajnu umjetnike linosti. On ulazi ustvari u tajnu nastajanja umjetnikog djela: kako slika stvarnosti, esto kao podtekst i tueg umjetnikog djela, prelazi u linost samog pisca, a potom i u njegov umjetniki iskaz. Raduje se stvaranju sa autorom, poistovjeuje se s njime kao sa glavnim junakom. Radost stvaranja dijeli velikoduno sa itaocem. Otvara mu unutarnje dveri vlastitog i tueg djela, a ne tek zavreni oblik. Nita pred itaocem ne taji ve mu pribliava, za njega i za sebe svojata i svijet i kulturu i umjetnost i tajnu postojanja to se krije u tekuoj i u rasprenoj svjetlosti, i ljudske i kosmike stvaralake ruke. I za itaoce svijet postaje velika o-vjekova porodica duha. Radost sustvaralatva je najljepi i najdublji osjeaj koji pisac i italac dijele u oitavanju du-hovne snage svijeta. Glavni junak, sam autor, otvara strukturu putopisne proze sa spletovima i prepletima najie knjievne teksture, koja uveliko nagovjetava ve dobrim dijelom najavljenu i ostva-renu romanesknu formu. Opravdano, zato, prenosi dijelove putopisa u roman, kad su ve bili romaneskno zaokrueni.

14

Tako nastaje njegov, po mom sudu, najbolji roman ovjeko-va porodica, u kome se nalaze cijeli dijelovi putopisa, kao, naprimjer, dio Iberije iz knjige putopisa Pejsai zrelog doba. Svjetlost, kultura, civilizacija, uz fluidnost, kao zrelosti pisca i umjetnika. Svijet kao univerzalna ovjekova porodica. Sve-mu tome pridodata je idejnost: panska revolucija. Od najire opte sudbine ovjeanstva, konkretizovana u sudbini njego-ve line porodice. Ovim rakursom, mi dobijamo kvalitetno sasvim novi tekst, tekst kasandrinskih spoznaja. I kao i u pu-topisima, kako kae Kapa, uveni fotograf panske revoluci-je, koji je za njega zajedno sa stricom Irfanom i najzagonetni-ja i najprivlanija figura, zbog koga se, ne kao sudionik, ve sa distance poistovjeuje s problemima toga vremena, odnosno prvim napadima najstranije razarajue sile faizma i, s druge strane: Vano je uhvatiti ivot, ispriati priu. I Tvrtko, kao i Kapa, hvata ivot i pria priu. Ako je roman sudbina ovjeka u Historiji, onda je ovjekova porodica po tome blistavi roman bez pukotina jer hvata slike ne samo ovjeka i njegove sudbine ve cijelog ovjeanstva. panija nae mladosti, iako njegovo djeako sjeanje, postae njegova privatna i stvaralaka opsesija. Sva pitanja, sve sudbine, od univerzalnih do pojedinanih ovaj stvaralac usvaja kao svoje. Osa, na kojoj e mjeriti svijet. Iz hiljadu uglova: djeteta, Kape, njegove djevojke, takoer fotografa, internacionalnih boraca, razmiljanja, panije Lorke, ubijenog Lorke, svrgnu-tog De Unamuna, prognanog Maada, ljubavi i strasti i panije ovjekove opte i pojedinane porodice. (Irfan je crkvu Sveta porodica preimenovao u ovjekova porodica, i tako nastaje naslov romana). Usvaja tue doba kao sutinsko svoje, sa svim pitanjima, zamasima i idealima, ne znajui da e to jednom biti i njegova privatna sudbina. I ne zna koliko je sam za sebe prorok. Govorei o paniji, kao Kasandra, govorie o vlasti-toj sudbini. Kao Kasandra o razorenoj Troji koju je nosila u venama i svojim predvianjima, Kulenovi se poistovjeu-je sa vremenom u kojem je bio djeak, uzima ga kao svoj

15

moralni i intelektualni kredo. U borbi za pansku republiku svijet se dijeli na dvoje internacionalna solidarnost, pravda, sloboda, ovjek, rijeju ivot: Smrti, smrt ti se dogodila, i faizam, tortura sa suprotnim sloganom: Viva la muerte! panija nae mladosti postala je i arko rasplitanje istine o paniji, ustreptalo povezivanje sudbina i kritikih miljenja o fenomenu zla koje je prepoznato kao univerzalno, o solidarnosti internacionalnih boraca, intelektualaca, umjetnika, naroda, porodica o odbrani ivota. Nemirna radoznalost kao bacanje slika karata da se prepozna istina, sudbina, kao vlastita. Zrnce umjetnosti kao proroanstvo iskazano kasandrin-skim provienjem: ne znajui, proivljavao je ono to e ga kao vlastita sudbina saekati u opkoljenom Sarajevu. Otud toliki unutarnji ar, strast, poistovjeivanje do prisvajanja, jer u devedesetim, godinama rata, u Bosni sve se ponovilo. Tvrtko Kulenovi, antifaista i angaovani umjetnik, ostaje cijelo vrijeme u Sarajevu. Pie, snima film, svjedoi, razmi-lja i raskrinkava. Isti parametri: viva la muerte mrtvake glave i kokarde onih koji opkoljavaju Sarajevo i napadaju Bosnu. Svjedoenje pisaca, intelektualaca iz cijelog svijeta, stradanja civila i opet ljudske porodice. Smisao fotografije kao oka svjedoka: Kapina fotografija pogoenog panskog borca i fotografije branitelja Bosne, bosanskih ljudiskeleta u koncentracionim logorima, ubijenih, prognanih, izbjeglih, slike voljenih i bivih. Rijeju, umjetnik poinje da ivi i privatno ono to je opisao u svom romanu. On postaje istinski, a ne imaginarni akter svih ovih zbivanja, i eto, pisac proivljava ivot svog junaka ovjekove porodice. To su jedinstvene i neobine sudbine i pisaca i njihovih junaka. Rijetki sluajevi za jednu temeljniju analizu kasandrinskog diskursa. Prepoznaje licemjerstvo i dvolinost Odiseja i kul-ture koji e se na ovom kontinentu razviti i zavladati svijetom: ne pobjeuje pravedenik, ve lukaviji, genocid, urbicid (Troja i Homer) ugraeni u temelje ove nae zapadne kulture. Pada slika historije iz kolskih klupa kao proces napredovanja,

1

progresa u ovjekovom svijetu historije kao sistemskog, iako spornoga poboljavanja svijeta. Roman Istorija bolesti je ovdje doktrinarno autobiografski, na istim parametrima kao i ovjekova porodica, ali bez distance da se materija ohlaeno i promiljeno cijelim svo-jim biem artikulie. Otud onaj istinski uzvik kojim e pisac oznaiti sam svoje stvaranje u ratu: Rijeka Miljacka to cije-lim svijetom tee, zamijenie onaj: Rijeka Manzanares to cijelim svijetom tee. Literatura je tako ispravak historije, ali i njeno potmu-lo predskazanje. Tek glasovi ivota preskau obje. A ostaje otvoreno pitanje: koliko prolost a koliko budunost obliku-ju umjetniko djelo?

Jasmina MUSABEGOVI

PUTOPISI

19

DUBROVNIK

1.

Moj saputnik gleda kroz prozor i, poto vidi da se pejza promijenio, pita jesmo li jo daleko.

Daleko od ega?, pitam. U autobusu zbog raspo-reda sjedita i buke motora najmanje ima ansi za raz-govore odakle ste i kuda ete, ali on me je uhvatio jo na polaznoj stanici u Sarajevu, da ide na lijeenje, da je sad, hvala Bogu, dobro ali mu treba sunca i ljekovitog pijeska pa ga alju, a ne poznaje ove krajeve, nije nikad ni bio na moru, osim jo prije onog rata kao vojnik u Boki od Kotora, pa me moli da mu ja sve objanjavam. Od ega daleko?, kaem, pretpostavljajui da se, ipak, prije polaska raspitivao kad e stii kud je poao.

Od Dubrovnika. Rekli su mi: sve, sve, ali Dubrov-nik mora da vidi.

Autobus je ve odmakao: poslije mrane ljepote planina oko Sarajeva naglo smo zagazili u bijelu mediteransku rasko hercegovakog kamena. Pejza se promijenio tako potpuno i brzo da je izgledalo kao da se ne kreemo samo mi ve da je cio taj svijet, taj jug, sa svojim bjesomunim suncem, svojim bijelim kamenom i zelenom rijekom, svojim morem, empresima i glasovima zvona, svojim maslinovim umama i krilatim statuama krenuo nama u susret. Ne bih imao nita protiv toga, ne vjerujem u veliinu sjevernog ovjeka o kojoj

20

govori Isidora: da je veliki jer mora krvavo da se bori za svoj hljeb, jer mu nita ne pada s neba. Rad je nuda, nije vrlina. Vjerujem u svijet sunca, ma ta on, ustvari, bio. Vjerujem u smijeh kupaa: elio bih da se zagnjurim u rijeku ali vrijeme nije u mojim rukama, sve dalje nas vue maina. Ne alostim se jer mi je odavno poznata ova igra: kad bih izaao iz autobusa i ostao na plai, ubrzo bi mi postalo dosadno i poela bi da me nervira vruina, galama, neudobnost poloaja, znoj, tui pokre-ti i lica. Jedino u elji, u neostvarenoj mogunosti moe se izdvojiti atom vremena u kome doivljaj opstoji sm za sebe, dakle, kao srea. Zato je ponekad dobro uzdr-ati se i odrei se svojih elja, mada e kasnije ponovo doi kajanje to se nismo povinovali njima, jer je nada da e ovaj put, ipak, ipak biti drukije nezasita.

Neemo proi kroz Dubrovnik, kaem ii. Pro-i emo pored njega ali se nee vidjeti nita. Sputa-jui se od Trebinja pravo prema moru, autobus e na samom dohvatu obale otro zaokrenuti ulijevo poslije naputenog bunkera, ostavljajui za sobom na desnoj strani jedan usjek u crvenoj zemlji, jedan put sa koga se vidi more pod Lokrumom i koji vodi u Dubrovnik. Zaputiemo se kroz prljavozelena brdaca i uvale to polahko i nevoljko silaze prema moru, zavravajui se izrezuckanim stijenama neprijatnim za noge, ispupe-nim, izboenim, tako da sakrivaju pravu obalu mora, onu liniju kojom se ono odvaja od kopna. Prema unutra-njosti pruae se vinogradi, pravilni, korisni, dosadni. A samo nekoliko koraka unazad: kao da se krunica nekog golemog cvijeta polako otvara, postepeno se iri, dok mu se prilazi kroz usjek, more oko Lokruma, nevjerovatno, neobjanjeno kartama i knjigama, jasno podijeljeno na pojas zelene priobalne prozirnosti i pojas dubokog

21

plavetnila. Stijene nisu tamniki tamne i male ve vi-soke, ute i smee, a u njihovim podnojima uglavlje-ne su udesne male plae pristupane jedino s mora. Na kraju puta to vijuga oko stijene, u dnu cvijeta, iz morske pjene kao Venera nie Dubrovnik, kao Sunce ili zajedno sa Suncem u kasna popodneva.

Upravo u to doba dolazio sam s juga, pjeke, s tor-bom na leima, putem nebrojenih slavnih i bezimenih fotografa, licem okrenut slici koju vrijeme nije uspjelo da narui ni navikom ni drugim svojim silama, slici koja se prema svakom profanisanju i skrnavljenju pokazala otporna: u prednjem planu dugovrata biljka agava rijet-kih grana koje se neobino uvijaju pod teinom svojih suhih cvjetova, ispod nje svjetluca more, najljepe na svijetu more oko Lokruma, a u dnu slike svio se Dubrovnik kao koljka, najljepi proizvod mora.

Ovaj prizor je toliko fotogenian da je difraktiv-nost boje na toj slici nedopustiva, zato joj treba prila-ziti odmah po zalasku Sunca, kad Dubrovnik nametne moru i nebu ton svoga otmjenog, treperavog sivila.

Htio sam da joj se divim sa zida pored puta, ali dolje na terasi skupog novog hotela sjedila je ena i posma-trala Dubrovnik sa nekom religioznom predanou, gotovo obamrla. Mogla je biti veoma lijepa, sigurno dosta bogata, ko zna koliko je svijeta vidjela. ekam da usta-ne, da zapali cigaretu, da odgovori na telefonski poziv, da zahtijeva neto od kelnera, da se pripremi za veeru, ve je est sati. Potreban joj je za to najmanje sat, da se okupa i naminka, da obue veernju haljinu i stavi nakit, da nekoliko puta proe sobom dok se ogleda. Valjda joj je stalo do toga da izgleda lijepo, da joj se mukarci dive, da joj se posluga klanja i da svijet o njoj pria. Ili sve to ionako ve ima, bez napora, bez udeavanja,

22

predstavlja kraljicu na plai ujutro poslije devet aso-va, ita ozbiljne knjige za vrijeme poslijepodnevnog odmora, bez straha od gojaznosti uiva u dobrim jelima i do kasno u no zabavlja se s mukarcima, a sada, moda svaki dan u ovo doba, sjedi i divi se Dubrovniku, potpuno njemu predana. Ne mogu da joj prepustim taj vidik, to pravo da se vidi ljepota, jer sam ga stekao po cijenu mnogih rtava, a ona ga je prosto dobila na po-klon zajedno sa ostalim stvarima, bez ikakve naknade, bez obaveze na odricanje. Zbog toga, valjda, kaem ii: ta e ti Dubrovnik? Guva, skupoa, moe ti se desiti da ne nae prenoita. Tamo gdje ti ide, tamo je uivancija. Svako mjesto na Jadranu je lijepo.

2.

U ovoj arobnoj zemlji pokraj mora nije potrebno da grad bude Dubrovnik da bi bio lijep. Nama koji smo odrasli u njoj i oko nje, koji smo ovdje ispunjavali praktine zahtjeve mladosti i ljubavi, nama valja daleko i mnogo putovati da bismo shvatili kolika je njena, i nje-nog mora, ljepota.

Moda ne bi bilo pravedno porediti ga s tmurnim sjevernim morima jer bi tu njegova pobjeda ispala isuvie prosta, mada pojedinci tvrde da u njihovim maglama ima snaga koja na poseban nain duu obuzima i ovo tvrenje sigurno ima smisla. Treba ga porediti sa sli-nim mu toplim morima, naroito s onim iz iste porodi-ce Mediterana, da bismo vidjeli kolika je valjanost nje-gova: s onima ija je voda mutnozelena, s onima ija je obala dosadno ravna ili jednolino isjeckana, s onima ije kopno ne nosi na sebi planina. Istina, grko more je

23

veleljepnije i plavlje, ali ono je isuvie pusto, isuvie prirodno, isuvie namijenjeno bogovima. Francuska rivijera je pikantnija po svojim crvenim stijenama ali na njoj je sve pretjerano pitomo, sve ardenizirano, sve dotjerano za graanina. Na mnogim obalama ljudska naselja su u smislu boje dareljivija i veselija, kue su ute, zelene i crvene, ali kad se due tamo boravi, to poinje da lii na rasko cirkusa.

Ovo more je s mjerom obraeno, s uzdrljivou velianstveno i uvijek podrazumijeva prisustvo ovjeka. Kue su sive ali je njihovo sivilo smjeteno kraj plavog mora pred modrim planinama, ono je boja vremena, boja dostojanstvenosti, boja iskustva i boja razmiljanja. Zato nigdje na svijetu kue ne lie toliko na palae koli-ko na dalmatinskim obalama. Nigdje nema onih lijepih probuenih konzola s obje strane pored prozora koje su kao ruke koje zgrada ispred sebe prua: za one koji su unutra one su zatita, za one koji su napolju dobrodo-lica, kad bi se kua povinovala zemlji i prevrnula, one bi ostale da stoje uspravne poput spomenika. U moru su otoci, gusto zbijeni kao na kolskom reljefu koji se pravi za oiglednu nastavu i ne potuje pravila odnosa i prostora; preko dana mijenjaju boju po sto puta, pred-veer bacaju hladne sjenke na more, na obalu i jedan na drugoga. Na obalama su gradovi kao komadi kamenog nakita: Perast i Kotor, Senj i Rab, Trogir i Korula. Pa ipak, Dubrovnik je najvee udo koje je ljudska priro-da stvorila: jedan slavan ovjek prije rata nazvao ga je biserom Jadrana, ali time je vjerovatno mislio samo na vrijednost, izraavajui se prije terminologijom laika nego jezikom pravog draguljara. Morala bi se nai mnogo bolja definicija za ovaj grad, mada nijedna ne bi bila dovoljna: svaku bi on prevaziao, traei da joj

24

se neprestano dodaje i dodaje, sve dok se ne bi izgubila u masi dodataka. Gotovo svaki grad se moe, makar i nasilno, zatvoriti u okvir jednog zaobljenog utiska; Dubrovnik se ne d. O njemu mora da se kazuje redom sve, od trenutka kad se u njega ulazi, do asa kad se naputa.

3.

Ako se stie rano ujutro, najbolji pristup Dubrovni-ku je onaj sa sjeverozapada, putem od Lozice i Zatona. Treba doi pjeke, kakvim fijakerom ili limuzinom ako je dosta spora: u blagom jutarnjem svjetlu pejza oko Dubrovake Rijeke izgleda kao zemlja snova, kao zemlja koja sniva. Voda je tamo mirna i bez uma, tihe su stare palae i visoki empresi koji i sami lie na drvene tornjeve, na naputene bogomolje, ako se koji zvuk i ukae, on samo tiinu oglaava. Vedar je san ovog pejzaa, ili vedrina izbija iz pomisli koja se lako javi na Mediteranu, pod njegovim nebom, nad njegovom puinom, oko njegovog kamena, da je i za nas mogue takvo rjeenje, takva sudbina umjesto smrti vjeiti mir kakav je mir starih palaa i visokih empresa.

Avionom se moe prispjeti u svako doba dana za vidjela i tada se najbolje vidi kako je Dubrovnik jedna koljka: jednom je M. naslikao sliku i pitali smo ga kakva ti je to divna koljka, a on je rekao da je to Dubrovnik iz aviona. Tada postaje jasno da nije imao pravo onaj koji ga je poredio s biserima: elegancija pokreta kojim tvrava Svetog Ivana dovrava ispupenost zidina, fini urez gradske luke s mnogo filigranski njenih povri-na i upljina oko ulaza, dokazuju da ovaj basnoslovni

25

proizvod mora nema nita zajedniko s dovrenou i uglaenou bisera, da to moe biti samo jedna koljka prvoklasne izrade i kolosalnih razmjera.

Predveer je lijepo stii u gradsku luku malim bro-dom koji redovno saobraa, ili kakvom vanrednom trabakulom, od Mlina i Cavtata. Iskrcati se u luci ali ne krenuti u grad, napustiti svaku pomisao da se nekud na-mjerno ide i neto posebno gleda. Jednostavno sa por-porele pred Svetim Ivanom pratiti sloeno i harmonino kretanje sjenki po zidovima, njihovu koncentraciju na Mineti koja najdue svjedoi o postojanju svjetla, za-tim blago pa sve bre kretanje u pravcu noi, u pravcu mraka. U mraku sjediti naslonjen leima na kamen tvr-ave koji je jo sauvao toplinu i historiju dana, u dru-tvu penzionera i ribara, prihvatajui muziku njihovog razgovora ali ne putajui svijest do njegovog sadraja. Iskljuiti sva ostala vremena. Tada e more koje se pod nogama kotrlja donijeti jedan savreni mir, zvuk niega, okus budistikog kraja.

Moe se nou, pjeke, prispjeti ranije spomenutim putem s juga: doekae nas vrste zidine o ijem osvajanju ne moe biti ni govora sumnjiavim pogledima iz tamnih orbita pukarnica i putnik se pita nee li ga zau-staviti jedan straan glas iz mraka, nee li grad dii svoj pokretni most protiv njega?

4.

Ali tako je samo za nekoliko trenutaka: im se ue unutra, opet sve postaje lijepo, prisno, lii na koljku, na krilo, na postelju i nema drugog mjesta na svijetu u kome bi bilo tako prijatno, tako normalno, tako bezbjed

2

no noiti na ulicama. Sve je isto: mrak bi htio da ovije stvari koprenom tajne, ali mu ne daju glasovi juga, ne d blagost vazduha, ne d svjetlost koja zrai iz prolo-sti Dubrovnika. Na drugim mjestima govori se o civilizaciji steenoj po cijenu odsjeenih ruku i ieenih oi-ju; u ovoj Republici koja je umjela svoju slobodu skoro kroz hiljadu godina da sauva, prodaja roblja rano je zabranjena a otkup stranih robova vrio se radi oka-janja grijeha, muenje kao sredstvo da se iznudi istina ukinuto je ve krajem XVII vijeka, inkvizicija nije ima-la pristupa u grad i nikad nije gorjela lomaa, nadbiskup je uvijek bio stranac da bi ga mogli lake otjerati ako pone da se mijea u poslove grada, knez je biran na mjesec dana, plemii su se bavili trgovinom i bacani su u zatvor za napastvovanje slukinja, samotne bogate udovice ostavljale su nasljedstvo vanbranoj djeci svojih mueva, mladii su dobijali stipendije za kolovanje u inozemstvu koje su dva jamca imala da vrate dravi ako se oni tamo promangupiu i ne svre studije. Dubrovnik je znao da samo libertas non bene pro toto venditur auro i nije mijeao slobodu sa slavom, au i drugim lakrdijama. Mudar a lijep, stajao je na hridi morskoj za vrijeme svih naih slavnih pobjeda i poraza, naih Imanja i Nemanja, kao svjetionik, kao utjeha. I danas odlazimo na poklonjenje njegovoj svjetlosti iz naeg francjozefskog i sanstefanskog srednjoevropskog sivi-la, iz mrane divljine naih planina i smeeg ratarskog mraka naih moravskih ravnica, ali nam ta svjetlost ne pripada. Jedino ako sluajno zanoimo na njegovim salonskim ulicama, biemo nagraeni pravom da prisustvujemo asovima njegove slobode u rano jutarnje doba. U tom kratkom vremenu, kad su se nonici ve razili a ranoranioci jo nisu stigli, zgrade dubrovake dobija-

27

ju neku boju puti, hladnu a ruiastu, ponaaju se kao ive, stalno u njima poinje i prestaje jedno kretanje, kao da krv svojim putevima cirkulie, kao da se grudi nadimaju od disanja. Nazivi ulica ispisani na zidovima pretvaraju se u glasove koji izgovaraju arobne verse to nas uvode u istinu maije:

Mrtvo zvono od rupa ispod mira,Uz jezuite, Stradun, Peline, Plovani skalini,

Garite, Placa.

Na njihovu zapovijest pokreu se mehanizmi sta-rih majstora, dva diva u tornju koji treba da obiljei poetak dana udarcima svojih maljeva, uurbani svi-jet trgovaca, travara i zanatlija na kapitelima stubo-va dvora, putnik ispred Kapele u Ulici prijeko koji je upravo poao na put, tapom naoruan. A nad svima bdije Orlando, ovjekptica, spreman da se sa stijegom Republike vine u nebo kad mu na zemlji vie ne bude mjesta.

5.

Zatim e Stradunom odjeknuti prvi koraci, poee da se razmiu kapci i da se pomaljaju glave na prozorima, a u onim uskim uliicama, u kojima se jo ivi po nekim prastarim zakonima zajednica, potei e pono-vo ubor razgovora koji je sino kasno prekinut bez volje a sada ustro nastavlja da tee iz kue u kuu, kroz prozore, kroz vrata, preko balkona, sve dok se u odreenom asu jutra, poto se svi stanovnici izbude i pridrue, ne pretvori u brujanje kojim je itava okolina ispunjena.

28

Tada se moe, ako smo jo eljni samoe, skloniti u jedan klaustar, u dvorite Divone, u park Gradac, na klupe Boninova, moe se krenuti u obilazak zidina sa kojih ljudi lie na ete olovnih vojnika. Jedino ne treba boraviti u zatvorenim prostorima, ne valja zalaziti po kuama, tamo su pacovi, stare ene ponekad gadnog izgleda, bijedne tapiserije s jelenima i lovcima i pranjavi vezovi i noni sudovi pod krevetima, tamo su znaci smrti i propadanja. Dubrovnik je sm jedna kua, jedan otmjeni salon i nije lijepo u njemu zavlaiti se po kuama, po muzejima, kao to je obiaj u drugim mjestima, Dubrovnik nije mjesto za posjetioce muzeja nego za ljubavnike gradova. Moda su mu zato muzeji i loi, moda i nisu loi nego su samo bijedni u poreenju s onim to on sam prua: te perike, te pranjave odore u-vane u vitrinama dokazuju da je Republika zaista propala ili da nije, onakva kakvu je poznajemo, nikada ni postojala. U Dubrovniku treba stalno ostati napolju, na vidiku mora i u zagrljaju vazduha, u sjeni crkava, sje-diti u staroj luci Kaun i misliti o argozijama koje se vraaju s kraja svijeta, sa Kube i iz Kalikuta. Ujutro je, ipak, najbolje otii na plau, najbolje na dubrovaku plau na Danama, i ostati tamo sve do etiri, sve dok ne doe najljepa ena plae, vodei za ruku sina. Bie u kostimu jer dolazi izbliza, od kue, jer je ovo njena plaa, ostavie dijete da se brka u pliaku a sama e otii da pliva, daleko prema puini, iskusnim pokretima. Zatim e se vratiti, paljivo oprati maliana pod tuem i umotati ga pekirima, potom e se i sama tuirati, pu-tajui da joj voda razdvaja kosu i da joj tee niz ruke, slobodno pokazujui da uiva podjednako i u ovoj vrsti vode, vodi koja se slijeva, brzo e se obrisati i otii bez zadravanja, bez osvrtanja, bez za vas tako obave-

29

znog sunanja. Tada ete shvatiti da nijednog trenutka Dubrovnik nije pripao vama, da ni pedalj niste zakoraili unutra, i obuzee vas alost i enja, enja za Dubrov-nikom ve odranije vam dobro poznata.

.

Uobiajeno je sanjati o Dubrovniku zimi, u ranim popodnevima, u vrijeme kad stvari u sobi gube uglove i ivice, poinju da se rastau i ljigavo krakaju poput ame-ba, kad je nebo sivo, putevi zatrpani a automobili vezani lancima. Moe se nizati bez reda mnotvo utisaka i uspomena, moe se vezati za pojedinane objekte, sa-svim prema vlastitom ukusu i bez imalo stida, jer nema u Dubrovniku niega to ne bi bilo dostojno divljenja. Panorame grada: ona s junog puta, ona s bedema Graca, sa stepenita pored Minete, sa gradskih zidina. Pogled s Boninova, udesna ljepota i snaga njegovog mora, podneva na obali, glasovi kupaa i pjesma zrikavaca, zvuk zvona i empresi koji se njiu kao da to oni zvone na vjetru. Divna uglaanost Straduna, mala Onofrijeva fontana kraj koje se uvijek neko slika kako pije vodu, velika kraj koje je kua s prozorima i od fontane se sve vidi to se unutra zbiva, plavo kube Gospe ujutru koje postaje sivo preko dana i ozareno svjetlou u noi i njegova etiri prozora, etiri plava oka, tako obina u svome graanskom stilu i tako prikladna na ovom cr-kvenom mjestu, cvjetne lijehe plae Lapada, bivi hotel Belvedere na obali kod Svetog Jakoba.

Taj hotel imao je za mene dra zabranjenog vrta jer sam ga mogao vidjeti samo izdaleka, preko zaliva, i matati o tome kako je boravak u njemu divan. Na jednoj

30

fotografiji vidio sam kakav je Dubrovnik gledan s tog mjesta i to me je uvjerilo da moje matanje ima smisla. Pokuao sam da doprem do njega kopnom, ali je to bilo nou, stigao sam do pustog manastira, do gvozdene ograde i velikog crnog psa. Kad god bih poao u Dubrovnik, uvjeravao sam sebe da u sigurno tamo odsjesti, ali kad bih se naao na stanici sa koferima, opredijelio bih se za neto blie i jeftinije, uvjerio bih sebe da je njegova cijena za moj dep nepodnoljiva, da je sve ve zauzeto strancima. Kad sam se konano odluio i pi-tao ima li mjesta, odgovorili su mi da hotela tamo vie nema i da se zgrada upotrebljava za druge svrhe.

7.

Dok sjedimo pred kafanom u Trebinju, kaem ii: Neemo proi kroz Dubrovnik. Jo najvie pola sata i skrenuemo ulijevo, sve vie se udaljavajui od njega. Biemo u njegovoj najblioj okolici a neemo mu vi-djeti ni traga. Moda Dubrovnika vie i nema, moda e nam upravo sada javiti da je razoren zemljotresom ili osvojen Napoleonom, da se za druge svrhe upotrebljava. On kae: A ova gospoa silazi u Dubrovniku. Vidio sam, dogovorila se sa oferom, on e stati na okuci a nju e tamo ekati njen ovjek s djetetom i s kolima. Ve su joj skinuli stvari s krova pa ih dri oko sebe po podu, cio je prolaz zakrila.

Dobro, kaem, to se nas ne tie, autobus e se naj-vie za minut zaustaviti i mi emo produiti. Jeste, kae ia, a odatle jo tri sata pa smo na licu mjesta, pitao sam ofera. Vie se nimalo ne sekira zbog Dubrovnika. Ljuti me tolika nevjernost, da, da, kaem, teta je ne

31

vidjeti Dubrovnik a otii e kad nam bude, takorei, u rukama. A zapravo mislim da je bolje da on ode, da ne budem ja taj koji izdaje i naputa, emu te prie o au-tobusima i avionima kad on mora da ode, ne zbog ekonomskih kriza, zbog vanih i manje vanih pomorskih puteva, zbog Napoleona i zemljotresa, ve prosto mora da se odazove pozivu mora i odlazi, kao na slikama Pee Milosavljevia, dostojanstveno, otmjeno, barokno, praen zvucima ela i violine.

32

SMRT U VENECIJI

U ovom gradu bivao sam vie puta i dugo, jednom vrlo dugo, nedjelju dana. Gledao sam kako plove pala-e, kako lebde i drhte tornjevi i mostovi, kako Venecija odlazi, vjeito protie, moda ukrug, jer u sutini ostaje uvijek ista, bogata a nemarna, udljiva i dostojanstveno mirna, kao neko ko ivi na rubu smrti.

Teko je naslikati sliku takvog grada i ne znam je li iko uspio osim majstora koji je naslikao nasred ostrva golemu zgradu s ije fasade gleda nasmijeeno kameno lice, ukras ili Bog. Dodao je u podnoju zgrade, na uli-ci, ljude u gomili, vrlo ivahne, vrlo sitne u poreenju s ostalim stvarima, jedan top, dvije ene, jedna vrata koja nikud ne vode. Svuda unaokolo mnotvo katarki, crkvenih tornjeva i brodskih katarki.

Moja iskustva dodala bi goluba i maku u prljavoj vodi kanala, uz dok, goluba i maku koji su, pored lava, znamenja Venecije, maku koja se neprecizno hitnula (ili opinjena blizinom plijena nije ni uoila podmuklosti situacije), goluba koji nije stigao da uzleti, zajedno u vodi, glasovi u pomo, svako na svome jeziku, teka drama egzistencije, samo da ne lii toliko na alegoriju pravde smrti kojom se tjee obespravljeni kad ne mogu nita drugo.

A ovo se desilo sjeseni: jedno dijete je palo u vodu, neki zanatlija je skoio za njim ali prekasno, dotra-li su vojnici iz oblinje kasarne (mladii kojima je jo

33

jedno popodne oduzeto i koji pokuavaju na ovaj na-in, humano, da ga povrate) sa naroitom maskom za disanje, uzalud. ene su govorile preko kanala jedna drugoj: E morto, poverino. Otac je izletio iz kue u roze gaama i u majici bez rukava, zalamajui rukama. ene su govorile: Pjanze, poverino. Majku nisu pri-putali. Dola je smrt. Smrt u Veneciji, a niko nije Fon Aenbah. Otac u roze gaama savija se nad mrtvim djetetom a smrad kanala die se u nebo. Runa slika bez sumnje, ali ako emo pravo, runa je smrt, uvoenjem runog dekoruma ona se poniava pa se takav postupak moe jedino pozitivno ocijeniti.

To je jedina smrt u Veneciji koju sam vidio, mada sam esto sretao pogrebe na vodenom putu do groblja na ostrvu i izgledali su mi udni i smijeni, u svakom sluaju, nesposobni da ganu, moda zato to ljudi koji se voze ne djeluju nikad onako skrueno kao oni koji hodaju, ili prosto zbog uvjerljivosti navike.

Novine tvrde da polahko umire i ona, Venecija. Neposredno pred na prvi susret proitao sam takav lanak: sad je u Veneciji zima a zimi se najbolje vidi koliko je kome jo ivota preostalo. Jedan od sluajnih saputnika takoer mi je savjetovao da u ovo doba godine ne idem u Veneciju, ve samo u Firencu ili Feraru. Molto bella, tutta arte, rekao je za njih. No, ba sam htio da vidim grad na samrti, uvjeren da su takvi i rjei i zanimljiviji od ostalih.

Doekala me mirisom mora, u gluho doba noi. Nikada ranije nisam doivio neto slino, miris je bio gust kao tenost, kao da je doveo more sa sobom, zajedno sa

34

ribama i koljkama, sa tajanstvenim udovitima iz dubine i finim travama. Doekala me mlazom ivota, kad sam oekivao sveanost smrti i smrad tamjana, i odmah sam posumnjao u vjerodostojnost novina.

Na sljedeem koraku zatekao sam mladia koji spava. Moda je taj korak uslijedio poslije est mjeseci ili ak poslije nekoliko godina jer bilo je vrelo ljeto i ega nije davala mira ni kamenu ni ljudima. Domoroci i stranci odlazili su na nona kupanja i ostajali u vodi do jutra. Mladi na klupi bio je prikladno opremljen za duga stranstvovanja, nosio je vuneni demper i duboke a meke filcane cipele na nogama, pod glavom je imao torbu a oko ruke kaie raznih aparata. Njegov duboki i mirni san usred nepodnoljive sparine liio je na smrt i mrtvog sam ga i upamtio. Dva utiska su se kasnije spojila u jed-nu tezu i ostalo je samo da se ona opravda i dokae.

Gradovi i cvjetovi ne otvaraju se svakom i u svako doba. Nije tano da Venecija samo ljeti umije da bude privlana, zahvaljujui suncu, moru i turizmetikim sredstvima, a zimi da se lijepo vidi koliko je jadna i dotrajala. Ma koliko bila ljeti opojnija vreva mnogoljudnih popod-neva i puniji zvuk zvona, Venecija svoje pravo lice otkri-va zimi, ili u rana jutra i u noima bez prolaznika. Ako je dozvoljeno upotrijebiti tijesnu rije ljepota, moemo ak rei da je ona zimi ljepa, kao i Dubrovnik, mada s druk-ijih razloga: solidna figura Dubrovnika zahtijeva mir i odsustvo efemernih pojava, a Venecija je sva sazdana od blijeska i efekta, od opsjene i privida, ali tu finu ipku iluzija ljetnja fasada lai potpuno sakriva.

Drugi je argument u vezi s mladiem koji spava: tako-zvani turizam je neka vrsta mirne zamjene za zabranje-na osvajanja, a Venecija trai da joj se poda onaj ko eli da je ima. U nju nemaju pristupa radenici putovanja, sa-

35

kupljai iskustava, oni koji su subjekte zamijenili objektivima. Borave, dakle, u jednom svijetu u kome nisu stvarno prisutni, to e rei da su mrtvi. Zamjenom koja je ve poodavno imenovana, inteligentniji meu njima proglaavaju mrtvim taj svijet, Veneciju, i piu o tome u novinama.

Jednom me je M. pitao koja je, prema mom milje-nju, najbolja naa slika, i prije no to sam poeo da biram konji Svetog Marka nasrnuli su na moju svijest zahtijevajui da uu, da budu postavljeni na pijedestal, pa sam nekim instinktivnim pokretom odbrane i otpora zatvorio kapiju. Mada ne sasvim: kao da je dah njihov, njihovog tvorca, prodro unutra, spomenuo sam neki primorski pejza Ignjata Joba koji mi se jednom veoma dopao u Dubrovakoj galeriji, ali koji se nikako nije mogao takmiiti u konkurenciji najboljih. Onda je M. rekao: A zna ta se meni najvie svia? Dobrovievi konji sa crkve Svetog Marka u Veneciji.

Tako sam zakljuio da su ovi konji neunitivi: porijeklo im se ne zna, smatra se da su ih nainili Rimlja-ni, ili Grci, ili neki jo stariji narodi. Proveli su jedan ljudski vijek u Rimu na Trajanovom slavoluku, zatim su preneseni na carigradski hipodrom odakle ih je pokupio dud Enriko Dandolo za vrijeme svoje krstake vojne i prenio u Arsenal u Veneciji, da bi tek kasnije bili uvreni na Bazilici. Kad su eljeli da rasrde Veneciju, enoveani su tvrdili da e njih vezati i zauzdati; Napoleon, koji je elio da najskuplje stvari svijeta okupi u Parizu, prenio ih je na trg Karusel. Odatle su ih Austrijanci vratili na njihovo mjesto, da bi pokazali svoju

3

pravinost i dobrotu: mada vie nisu predstavljali snagu Venecije, oni su, neokrnjeni na beskrajnim putovanji-ma, postali simbol njenog trajanja u historiji. Venecija traje, ne samo fiziki. Ako se znaaj mjeri sposob-nou trajanja u svim sistemima ljepote, rekao je Le Korbizje ili neko drugi znamenit, onda je najznaaj-nija graevina Dudova palaa u Veneciji. U Parizu se sjetimo Balzaka kad uemo u ose dAnten a i tu je ime jedino to nas podsjea. Kao neki smijeni vojniki logori izgledaju stare gravure poznatih nam gradova. A u Veneciji je dovoljno da skrenemo sa glavnog, turisti-ma zatrpanog puta koji vodi od Trga Svetog Marka do eljeznike stanice, da dodamo jedne alvare i jedan turban i jednu lau na jedra pa da se naemo u slici Kanaleta ili Gvardija. Te udne slike, kojima je dugo otkazivana svaka vrijednost, imaju uza se jedan basno-slovan kvalitet jedva primjetnog prevazilaenja vlastite realnosti, koji nije nastao zahvaljujui genijalnosti nji-hovih tvoraca, nego zato to im se svom upeatljivou svoga postojanja nametnula Venecija koja ne pristaje da bude samo slika.

Venecija je davno umrla, kau historiari, ali, ak i ako pretpostavimo da oni znaju ta je smrt, odgo-voriemo da vrtlog iznad mjesta gdje je ona potonula predstavlja mnogo silniji ivot od mnogih nepomue-nih mirnih trajanja. Venecijanci su davno iskazali svoj odnos prema smrti: glumci koji su u pozoritu po za-htjevima radnje trebali da umru, morali su da skoe na noge i da se poklone publici odmah poslije svoje smrti, a publika ih je pozdravljala povikom: Bravo, mrtvi!

37

Venecijanske gondole su crne, ali su stubovi za ve-zivanje gondola plavi i imaju zlatne prstenove. Teko je u Veneciji kao nigdje drugdje prihvatiti realnost patnje, realnost smrti. Neko veoma, veoma drag moe vam biti bolestan, opasno i teko bolestan u Veneciji: ta ete vi initi? Sjediete pored njenog kreveta i drati njenu ruku u svojim, biete oajni to joj ne moete pomoi, to ste je ovamo, gdje se svijet veseli, doveli da pati. Zatim e ona zaspati i vi ete, da joj ne biste smetali, izai.

Tei ete u optoj rijeci ustaljenim putem prema Pjaci svetog Marka ili prema stanici, kao da ste samo talas na vodi, kao da ste tenost koja se oblikuje prema sudu koji je dri, stizaete na stanicu a odatle na Most Liber-tad da gledate kako Venecija kao Moloh guta bujicu au-tomobila koja stalno navire: sve mogue veliine, sve mogue tipove, ak i one oteene, ak i autobuseho-tele, pitaete se kuda sve to nestaje jer ulica je potpuno mirna samo korak dalje. Pokuaete da naete obja-njenje i da tom udu od mosta priete sa strane, jednom od onih ulica u koje stranci rjee zalaze a koje bi se po pravcu morale zavriti negdje u njegovoj blizini. Proi ete kroz pogreno sastavljen film, bez prelaza e se smjenjivati gradovi istonjaki, jevrejski, panski, ali prilaza mostu nee biti. Udaljenije ulice zavravae se strmim padom u more i pogledom na most u daljini. Ii ete redom: Kalje dela Mizerikordia, Fondamenta Kapucine, Kanaleti, San obe: uvijek e prizor biti isti i jedino e most blie prilaziti. Ali prilaza njemu nee biti: na kraju ete zapasti u uske uliice s visokim ku-ama, koje ne idu pravo prema moru nego svaka na svoj nain krivuda tako da se most vie ne vidi, mada mora biti sasvim blizu. Ove ulice zavrie se vijugavim

38

hodnicima izmeu visokih zidova ili metalnih ograda na kojima e biti puno vrata ali nijedna otvorena.

Tako ete napustiti namjeru da prodrete tamo iza gdje sigurno postoji neto drukije i novo, vratiete se istim utabanim putem od stranice prema Pjaci. Preturaete knjige po tandovima ali neete moi da ih kupite, gledaete udesno lijepe ene ali neete moi da ih do-dirnete i tek kad se uveer upale neobina svjetla, raskoni fenjeri s blijedoljubiastim staklima koja zatva-raju izmeu sebe neke zasebne arobne svjetove, biete priputeni: sluaete glupu kafansku muziku koju primi-tivnim gostima sviraju odvratno uparaeni muzikanti i ona e biti boanstvena. Vraaete se toliko pretovareni ivotom da ete jedino moi biti umorni i neete uspje-ti ni da se zabrinete. Sjediete pored Santa Marije dela Salute i diviti se savrenoj ozbiljnosti njenog pokreta, njene napetosti, gledaete kako se uvija suprotna obala Velikog kanala i kako se Pjaca San Marko naglo ispravlja, kako prolazi brod, kako se farba barka, sada ve okrenuti udeki s njenom mistinom obalom starih tamnokrilih zgrada, pokuaete da prodrete u pristanite i kad vam to ne uspije, sjediete u debarkaderu stanice motoskafa, na tom neobinom mjestu gdje tlo neumorno podrhta-va, a pored vas e, na jezivoj ezi julskog popodneva, sjediti djeak u sivom odijelu s crnom mainom, kose briljivo upeglane, s buketom crvenog cvijea u ruci: nee izgledati ni smijean, ni glup, ni prost, ni pogreno vaspitan, bie jednostavno slobodan od te svakodnevne ljudskosti, mirno zagledan u drvo poda, stran bez misterioznosti, bez egzotike, prosto stanovnik nekog drugog svijeta, odavde odsutan.

Bie to Venecija: ne smrt nego drukiji ivot, ne taj-na nego nepoznanica, ne satanska vizija Jeronima Boa

39

nego naga ena Pola Delvoa, tako obina a od nas tako beskrajno udaljena. Odlaziete i neete se bojati za svoju drugaricu, jer nee biti drugog svijeta na koji se moe otii, jer e drugi svijet, Venecija, biti tu.

Nedaleko od eljeznike stanice, na Lista di Spanja, dao sam novi djeaku koji je glasno zvidao Marseljezu i zagrlio ga, a zatim se dugo muio da sebi objasnim razloge ovoga nesuvislog postupka. Jedno od moguih rjeenja glasilo je da ovjek ponekad osjea potrebu da ode iz sebe i iz svoje okoline, da postane neko drugi u neem drugom, da potone u dubinu svijeta koji ga okruuje, stanje koje se po izvjesnim shvatanjima i uz izvjesne ograde izjednauje sa smru. Vjerujem da pro-laz za taj nepostojei svijet postoji u Veneciji. Nemam za to nikakvih dokaza ali znam da nijedan drugi grad nije mogao da me prisili da zaboravim likove odsutnih kao to je ona uspjela. Nije dozvoljavala da mislim na Sanju. Uvijek sam ranije mogao neometano da je se sjeam, naroito ako sam negdje leao bolestan, mo-gao sam satima precizno da zamiljam njene izraze i radnje koje upravo obavlja, posebno uveer. Ovdje se, meutim, misao na nju zainjala samo naporom volje i zastala bi prije no to je krenula, poela bi da trupka u mjestu, da treperi, dok se ne ugasi, ne isklizne, ne pre-topi u jednostavno vienje najblieg objekta ili bia.

Sjeam se dogaaja s makama. Vrelog podneva na ostrvu Santa Elena skrenuo sam sluajno s priobalnog bulevara u mirne ulice modernog stambenog naselja. Roletne na prozorima bile su sputene do dna i nije posto-jao nikakav znak niti bilo ta to bi odavalo i dokazivalo

40

prisustvo ovjeka. Ulica je bila gotovo zakrena makama. Gledale su me jedva podiui kapke i osjeao sam da je moja slika u njihovim oima beznadeno nitavna. Zastao sam, toboe da ih ne pogazim, ali nijed-na se nije pomjerila da mi napravi prolaz i tada vie nisam ni elio da proem, krenuo sam natrag, to blie moru, to bre k ljudima, praen pitanjem o groznoj mogunosti da ih ne naem na njihovim mjestima, da je sve iezlo u vasioni lijenih maaka. Kasnije mi je, ipak, bilo smijeno to sam se uplaio ivotinja i traio sam utjehe u uvjerenju da ovo, kao i sva druga strana pitanja, putuje sa mnom jo iz djetinjstva: kad sam se u nekim davnim besanim noima gotovo protiv svoje volje vezivao pogledom za tamne dubine zvjezdanih prostranstava. Nalazio sam u njima mrana i neshvatljiva bia koja su me mamila k sebi, osjeao sam nekim djetinjim ulom da je svijet sazdan od bezbroj stranih a moguih kombinacija, i drhtao sam, dok su iz ponora neba silazila prijetea znamenja...

Ne volim da mislim na ranije sastanke sa Venecijom i radije se sjeam buduih susreta: doi emo, nas dvo-je, u ranu zoru. Vaporeto ne radi i pjeke kreemo na hodoae do Trga svetog Marka. Ulice su puste, samo se make gospodstveno izleavaju na trotoarima. Na San Marku polako svie, divno izgledaju stotine praznih stolica pred kafanama. Nas dvoje i jedan francuski par (koliko francuski: ona strano simpatina i oduvijek runa, on zdepast, s lulom u zubima i sa armom gamena) jedini smo se okrenuli moru kad smo doli i, sjedei, neuljudno drali noge na stolicama. Kasnije se pojavio

41

kelner i oni su rekli da nee nita a mi smo manje hra-bro ustali i poli du obale, dok su unaokolo razni ljudi kljocali aparatima.

A kad se vratimo kui, pitae nas dobar prijatelj: Reci mi, ti bolje zna, ta je Venecija? Mislio sam da je trule i ki, jer to dvoje je jedno isto, ki je samo trule svjee proizvedena pa je zato tako jeziv, ali ih nigdje nisam mogao nai. Zastajao sam pred svakom nakinurenom kuom i govorio: pa ovo mora biti ki, pred svakim smradnim kanalom: e ovo jeste trule, a za to vrijeme me je bizarna graevina ve osvajala, odva-jala me od moje realnosti, moje sadanjosti i prolosti, voda kanala me je zvala i postavljala mi konana pita-nja koja postavljaju okeani.

42

AKVEDUKT

Voz za Rim krenuo je sa pola sata zakanjenja. Ne sjeam se kakve su razloge naveli, svakako ozbiljne, jer se to inae rijetko dogaa. Bila je nedjelja a voz popodnevni, pogodan za povratnike sa izleta, i trebalo se boriti za mjesta. Ako biste rekli da je mjesto do vas zauzeto, pitali su: za koga i gdje je taj? Vagon je bio izletni-kog tipa, bez kupea, boksovi sa po etiri sjedita sa svake strane a po sredini prolaz potpuno zakren putnicima, tako da se nita nije moglo vidjeti ni kroz taj ni kroz dru-gi prozor na kome je susjed drao roletnu sputenu, zbog Sunca. No, znali smo ve da na ovoj pruzi nema nieg, da je Gaeta jedino mjesto vrijedno panje jer je na moru i jer ima tvravu kojom se usijeca u more poput Dubrov-nika, ali ona je udaljena najmanje kilometar od pruge.

Napulj me nije oduevio: Vedi Napoli e poi mor, ne tako, rekao je vodi, nego vedi Napoli e pol Mor, a Mor je mjesto u sjevernoj Italiji. Bio je lijep i prazan kao i njegov grad, kao zvuna razglednica: umio je lije-po da pjeva. U Pompeje se nisam mnogo uzdao i imao sam pravo: bilo je to samo mrtvo naselje, nije vjeni grad, nije prijestonica svijeta. Ali nisam mnogo oekivao ni od Rima. Poznavao sam ga ve i bile su mi prijatne oku nje-gove rune fontane i skladovi njegovog zelenila i njego-vog bijelog starog kamenja koje, meutim, izbliza izgleda nezgrapno. Nije umio da vee svojom starom ljepotom kao Firenca, ni svojom ozbiljnom dekorativnou kao

43

Venecija, nije umio ak ni da se predstavi kako treba: najljepe njegove crkve, renesansne i barokne, San Pietro in Montorio, ezu, San Ivo ala Sapienca, male su ili teko pristupane ili na neki drugi nain skrivene od pogleda, kao da se Rim njih stidi a ponosi basnoslovnom gromadom Svetog Petra. Pitao sam se, ta je, dakle, hram Rima, ta je ono to ga nudi, to ga otkriva, gdje je on najbolje naao sebe i gdje mi moemo najlake nai njega? Pri tome sam mislio, prije svega, na antiki Rim. Prirodnim pu-tem iskustva i godina posla divljenja za prostore duha kojim su vladali pojedini stanovnici grkih ostrva ili srednjovjekovnih manastira dolo je potovanje za pro-store reda koje je podrazumijevala rimska drava. Pitagorina smrt s rijeima: Ne diraj moje krugove, bila je uzbudljiva doista, ali sam mnogo kasnije, u jednoj knji-zi, proitao reenicu: Osjeam se kao stanovnik grada koji su legije napustile a u koji barbari jo nisu stigli, i ona mi je izgledala traginija. Hram Rima mogla je, dakle, za mene da bude svaka zgrada, ak i Koloseum koji se jo od djetinjstva u svijesti vezivao za pojam nasilja i zla, ak i terme u kojima se oliavala pretjerana briga oko tijela, ak i Forum na kome se odgajala latinska sujeta pa i svaka rimska kua. Ali se na licu mjesta, ipak, pokazalo da Koloseum iznutra predstavlja sasvim nesuvi-slu gomilu kamenja, iako je izvana i na prvi pogled mo-gao izgledati umjestan i potreban, da su terme poruene i ogoljene na neki ruan i poniavajui nain, da je kamenje Foruma, namijenjeno vjenosti, i poslije tolikih razaranja ostalo glomazno do neukusa. A ku u Rimu vie nije bilo, ak ni onakvih kakve su u Pompejima, male, provincij-ske, samoive, dekorisane opscenim freskama.

Znao sam, meutim, da mjesto koje traim i nije ba u samom Rimu nego u prostoru malo izvan njega, u vremenu

44

pred kraj Raspigijevih Rimskih pinija, tamo gdje se usred bahata koraka zainje jedna neobina melodija, javlja se i iezava pa se ponovo javlja sigurnija u sebe i jaa, sve prisutnija u sporom, umornom hodu kojeg e svojim prisustvom da osnai i ubrza, da bi se na kraju spojila s njim u ekstazi trijumfa. Umorne legije vraaju se kui. Brodovi su ih pokupili desetkovani poslije borbi s barbarima na nekoj od bezbrojnih obala carstva, more je bilo nemirno, nedjelju dana grizlo ih je povraanje i muka, a hrana je i bez toga bila vojnika, bljutava. Ko ih sada moe natjerati da budu ivahni, da otro gaze? Istina je, mnoge od njih kod kue ekaju ene i dje-ca, ali tamo preko mora ostao je buljuk jedrih, vrelih, dozvoljenih barbarskih djevojaka, jo vie, ostalo je groznica boja: od tijela djevojke toplije je tijelo druga koji leima titi lea dok maem pori protivnika. Od njega se sad treba odvojiti jer u Rimu eka red, mir, svakodnevnica. Bogati e se zabavljati urnebesnim goz-bama i tajanstvenim obredima a njima nita drugo ne preostaje do da opet idu u cirkus i gledaju ve dosadna mrcvarenja.

Sporo, potmulo odjekuje Via Apia od njihovih koraka. Odjednom se odnekud sa strane pojavljuje ona melodija, neobina i lijepa, enjiva ali mona. Moda je to samo sjenovito drvo pored puta pod kojim bi vrijedilo odmo-riti se nekoliko trenutaka. Takva elja mine im nestane stvar koja ju je izazvala i melodija zaista iezava, ali se zatim ponovo javlja, jaa, dua, manje popustljiva. To, dakle, nije drvo pored puta, neto to promie i to se zaboravlja, to je neto to stoji i eka, neto to se ne moe ispustiti iz svijesti i ne izlazi iz vida. Sad ve utie na tempo koraka koji postaju bri, puni odsjenog ritma. Kao da se dozivaju neke elje i sjeanja, kao da

45

se budi Rim u srcima vojnika, otkrivaju se iste lijepe ulice, dostojanstvena masivna zdanja, vrtovi sa skulpturama i voda koja kao simbol radosti prska u fontanama. Otkriva se da sve to pripada Rimu, da sve to na izvjestan nain njima pripada, da i oni pripadaju Rimu, da su u njih uprte oi svijeta. I vojnik stresa prainu, zatee opute, podie glavu: ne smije se pokazati nedostojan. Korak je otar, snaga nadolazi sve vea, deava se fenomen vijekovima poznat a jo nedovoljno objanjen, lupa doboa, doboa koji se ne uju jer lupaju unutra. A melodija koja je sve to izazvala, ono neto to se nalazi na prilazu Rima, postaje jaa, prilazi blie, rasplamsava vatru koja je u njima.

Iao sam dugo niz Via Apiju da vidim ta bi to moglo biti. Iao sam dokle su me noge htjele nositi a vratio sam se umoran i nezadovoljan, gradskim autobusom. Vidio sam mjesto gdje je Sveti Petar sreo Isusa: Quo vadis, domine?, vidio sam ulaz u katakombe obiljeen golemom tablom na mnogo jezika. Vidio sam reklame i opomene vozaima. Vidio sam grobnicu Cecilije Me-tele kao jednu lijepu kupu kamena. Vidio sam kokoi, sijeno, balegu, motocikle, mirisao benzin, put iz grada je dugo vremena bio prljav, uzak, ograen zidovima okol-nih imanja i postojala je opasnost da kao jedini pjeak budem oboren od bjesomuno brzih vozila. Via Apia je jo lijepo zvuala kao ime ali na njoj nije bilo vie niega.

O tome sam mislio u vozu koji je jurio za Rim. Nismo mogli biti daleko od Rima jer je trebalo da stignemo rano uveer a sumrak je ve uveliko bio poeo da pada. Nimalo nisam sumnjao u to da je voz odavno nadokna-dio ono pola sata zakanjenja, a i pejza je ve bio sasvim sigurno rimski, sasvim dobro poznat sa starih slika i gravura koje predstavljaju ruevine, pinije i pastire:

4

Kampanja. U ovo doba dana, i ako apstrahujemo rijeku automobila koja se vraa putem, kojim je jutros oti-la, bila je zaista alosna i gorda, s tiinom neizmjernog groblja. Mogao sam potpuno da se stopim s njenim mirom jer vagon ve bjee opustio, veina izletnika za Na-pulj bila je iz usputnih mjesta, ja sam ve due vremena sjedio pored prozora, roletna je bila dignuta odmah po zalasku Sunca, uklonio sam bio i prozorsko staklo da bih se hladio i da bi okolica slobodno u mene uticala.

Tada sam u izmaglici pred sobom ugledao neto to me je u prvom trenu podsjetilo na avion, na pticu, mada je bilo vrsto vezano za zemlju i mada mi je od prvog trenutka bilo jasno da mora biti nainjeno od golemih tekih stubova. Bila je to jedna arhaina ara u prosto-ru, jedan zid od lijepih upljina meu masivnim kame-nim ipkama. Posjedovao je istu onu monumentalnost kao i ostali spomenici Rima, ali bilo je nemogue ne osjetiti njegovu ljepotu. Nije bilo nikoga pored mene da pokae prstom i objasni, to je Akveduktus Flavius ili kako mu je ve bilo ime, ali sam znao. Znao sam da je to bilo ono to je ulijevalo legionarima snagu na prilazima Rimu. Sadravalo je toliko snage u sebi, izgledalo je, u veernjem treperenju vazduha, da se svaki as moe otrgnuti od zemlje i zajedno sa svojim glomaznim stubovima poletjeti. Izgledalo je kao ogroman most podignut usred valovite ravnice nepotrebno, jedino za imitaciju leta. I u isti mah bilo je tako postojano, sigurno, neporuivo. Bilo je porueno, svakako, ilo je u komadima, u na-stavcima koji su preko bolno dugakih pukotina pruali jedan drugom ruke od kamena. Ali to mu je samo jo bolje utvrivalo znaaj i ljepotu: liilo je vie na pticu a manje na gmizavca. Osloboeno monotonije horizon-talnog trajanja jae je isticalo vitku masivnost svojih

47

stubova i fini ritam svojih upljina. Boja se jo mogla razabrati: bila je tamna crvenosmea na pozadini ve zamrlog zelenila. Kad smo mu se sasvim pribliili, bilo se ve gotovo smrklo: izgledalo je kao da je proletjelo pored nas, u pravcu suprotnom od letenja voza.

Znao sam da je jedino on, akvedukt, mogao za legionare predstavljati kapiju njihovog grada, bilo je u njemu toliko mnogo divnih kapija, za svakog po jedna. Jedino on je ostavio sebi u modernom Rimu dostojnog nasljed-nika: vodom koju je nosio u fontanama, a svojim elegantnim jednostavnim oblicima, u naseljima koja niu po predgraima danas. Jedino on je mogao da bude hram Rima, toga svijeta kome su bili dragi i krvoloni cirkusi i mistini obredi, i imperatorski trijumfi i pobjesnjela ru-lja, ali kome je ipak vrlo, vrlo vana bila voda njihovih stanovnika.

48

GRKA

PISMO

Ovo je moje posljednje pismo iz Grke. Piem ga nou, na palubi broda koji naputa Egejsko more. Najuporniji meu saputnicima, oni koji su tek prije pola sata otili na spavanje, tvrdili su da prema njihovim kartama ovo, zapravo, i nije vie more nego samo zaliv i da sa obje strane pored nas plovi kopno. Ali ja ne mo-ram u to da vjerujem jer je no i obale se ne vide. Vidi se samo slaba svjetiljka naprijed na komandnom mostu, ili na pramcu, ili ak negdje na puini daleko pred nama, neiskusnima je i usred bijela dana teko na moru odrediti daljinu. Danas je kapetan, da bi to dokazao, napravio jedan mali eksperiment: dao je svakome po nekoliko krompira iz brodske zalihe i grohotom se smijao kad smo mi, bacajui one krompire veoma daleko u vazduh, zapanjeno gledali kako oni padaju veoma blizu u more. Oslanjajui se na nesumnjivu vjerodostojnost tog eksperimenta, mogu da dozvolim sebi uvjerenje da ona svijetla taka zaista nije samo neka sijalica na pramcu broda nego vrlo daleki svjetionik do koga emo mora-ti jo dugo, dugo ploviti. Jer nam historija svih vrsta ljudskih putovanja nedvosmisleno pokazuje da se samo one take pred nama koje su zaista nadohvat ruke vid-ljivo pribliavaju. Sve ostale, ma kako izgledale blizu, ostaju daleko jo dugo vremena, uprkos tome to mi stre

49

mimo k njima svom svojom snagom. Ovaj put je tako u moju korist jer mnogo volim ovo more i htio bih da se to kasnije od njega rastanem. Sino je brodski ekonom pitao putnike okupljene u salonu da li znaju kako je Egejsko more dobilo svoje ime. Starac lii na plemenitu pijanicu, ima crven nos i obraze koji vise, svaku ve-er poslije veere silazi u salon i pria o stvarima koje emo sutra ili narednih dana vidjeti, organizuje za nas izlete, zakupljuje autobuse i spremamo se, svi putnici, da ga na kraju obradujemo lijepim poklonom. On e sigurno prilikom uruivanja plakati. I sino se zaplaki-vao dok je priao svoju priu: junak Tezej koji je pobio mnogo zlih divova, kad poe da se bije s udovitem Minotaurom, obea ocu, ako se sve dobro svri, istai e na brodu bijela jedra da ga obraduje. I starac se ispeo da eka na najviu obalu, odakle se more do u daljine vidjelo.

Danas popodne proao je na brod pored atikih obala i negdje pred nama stajala je stijena na kojoj je sta-ri kralj, nadnosei ruku nad oi, ekao sina. Vjerovao sam da treba samo da je ugledam i da u je sigurno po neemu prepoznati. Po moru su plivali neki krupni uti klobuci nalik na gljive i jedna dama iz Filadelfije pitala me ta mislim, da li je to jelly-fish ili otkinuti suner? Rekao sam da ne znam ta je jelly-fish, ona je uporno pokuavala da mi objasni, pored nas su ve promicale obale i visoke stijene. Morao sam da se sjetim kako su u Unrinim paketima bile neke male pljosnate konzerve na kojima je pisalo Jelly i koje su poslije, prazne, upotrebljavane kao podmetai za ae. Rekao sam da su ono u vodi, prema mom miljenju, meduze. Stara gospoa me onda pitala, da li moda znam dokle su dopirale granice davnanje Makedonije?

50

Tako sam propustio priliku da vidim stijenu sa koje je skoio Egej i da ga pitam, a to sam elio: Dobro, stare, zar nisi nikada pomislio da se i to moe desiti? Znao si kakvo je opako udovite Minotaur i kako mu je zapetljan taj njegov labirint. Zar nikad nisi pomislio na neuspjeh koji se u ovom sluaju zove smrt? Da, mi-slio je o tome. Govorio je sebi ovako: Taj tvoj sin, on e sigurno pobijediti. Koliko puta je upravljao laom na olujnom moru i kad se obale ne vide, pa je uvijek znao kuda treba ii. A sad da se zagubi u jednom labirintu? Ili je zaboravio kakve je sve razbojnike pobjeivao, pa da se boji Minotaura? Ti samo stoj tu i ekaj da ugleda bijela jedra, kao to ti je i reeno.

Tako je govorio starac, a ovamo je, skriveno i od sa-mog sebe, predvidio i pobrojao sve naine na koje bi se smrt mogla desiti njegovom sinu. Nije smio dozvoliti da ga iznenadi, jer bi to bilo strano. Znao je, tolikim su ljudima sinovi pomrli u borbi za neke bolje svjetove pa zato ba njegov mora biti poteen. Rekao je: Ne smije da plae ako se to desi, nego da trpi u sebi gorak ponos. A drugi e bez ponosa sjediti kod kue i imae uza se svoje sinove. Ipak, neu da plaem. Samo mislim, naprimjer, ako budem opet jednom iao kroz neku mranu i vlanu veliku umu, kao to sam esto inio, pa kad budem udisao miris njene vlage punim grudima, rei u: Ala je lijepa ova uma. Pa u dalje pomisliti, kao to sam uvijek inio, da je moj sin sada sa mnom ovdje, i on bi to isto rekao. A tada, tada u morati da pomislim kako je sve to la to ja govorim, kako nita od toga nije istina, jer moj sin ne bi nita rekao, jer on ne moe nita da kae, jer njega vie nema.

Rekao je: Ako se to desi, ja u skoiti odavde u more. Poslije je ugledao jedra. Trebalo bi da tano

51

opiem sve to je starac osjetio u tom trenutku, ali ne umijem. Bijela jedra bi se u daljini stapala s blagim pla-vetnilom i isplovila bi izmeu svodova neba i mora pola-ko i njeno kao da se raaju iz morske pjene. Crna jedra na svijetloj pozadini eksplodiraju odjednom. Obrati panju na ovo odjednom. To nije slika, to je udarac slikom. Kakav udarac za starca. Imao je samo jednog sina. Svaki sin je samo jedan sin. Poslije je more po njemu pro-zvano Egejsko, jer je bio atinski kralj i jer se uzalud rtvovao.

Brod plovi u noi i nebo se ne vidi. Osjeam samo ogroman mraan svod s obje strane iznad moje glave, kao da se nebo spustilo meni na ramena, zamijenivi me s divom Atlasom. Sva su svjetla pogaena, ak i svjetiljka na pramcu broda o kojoj sam govorio u poetku. Ti si, svakako, znao da je to bilo samo jedno svjetlo na pramcu a ne neki tobonji svjetionik u daljini, ali da u ja to tek kasnije priznati. Poznat i jednostavan trik: pros-pe malo srebrene praine nade pa im zasvijetli, im je ljudi osjete u oima, baci preko svega mraan plat i eto odmah nesree, razoarenja. Samo si tu pogrijeio: nee biti nikakvog razoarenja, gadi mi se u ovom tre-nutku ta nesrea iz beletristike, mrzim svaku pomisao o tome da je ivot novogodinja jelka i da imamo pravo da plaemo ako na njoj nedostaje jedna svilena bombona. Imamo li pravo, mi koji plaemo zbog izgubljenih sno-va, da stanemo pored jednog starog, vjeito pijanog brodskog ekonoma iji je sin bio probni pilot?

Ako se, dakle, svjetla ponovo ukau na vidiku, nee biti daleke buktinje koje predstavljaju samo znamenje i samo plamen, nego bliske zvijezde koje donose obale, male krme, pijane glasove i sjenke u noi. Takva svjetla zasluuju vie panje i potovanja, ak i ako, kao sada,

52

znae kraj voljenom moru, ak i ako su signal za putni-ke ovog broda da istre na palubi i da prisustvom svojih malih, vjeito osvajakih elja i odsustvom smisla za tiinu, za stvari odistinski velike, narue ovu udesnu harmoniju noi i mora. Jer dolazi Korintski kanal.

Moji saputnici o njemu glasno sanjaju od poetka putovanja. Molili su stjuarde da ih neizostavno probu-de kad bude vrijeme, neki su ak priblino navili putne budilnike, za svaki sluaj. Znaju ve sve o Kanalu, koliko je visok i irok, ko ga je i kada prosjekao, kako preko njega prelaze drumski i eljezniki most (jedan pored drugog ali izdaleka izgleda kao jedan preko drugog), jedva ekaju da vide brkatog pilota koji e vjeto pro-vui lau kroz njegovu tjeskobu. I zar ne bih ja bio smi-jean, ne samo njima nego i sebi, ako bih sada povikao: Okrenite se licem na jug i ne pjevajte nego plaite jer je ona Grka koja je vae ljubavi dostojna ostala pozadi! Nego, moram pronai neto za sebe u tim zemljama to dolaze, neto to e mi pomoi da ne mislim na izgubljeno, jer se samo tako moe opstati u ivotu. I uvijek se nae: lijepo plavo Jonsko more, Odisejeva Itaka i Krf, domovina starih Feaka u kojoj je nekad slijepi pjeva Demodok sjedio uz koljeno nekakvom kralju Alkinoju, Krf koji sjea na Veneciju (samo je veseliji od nje jer nikad nije bio bogat kao ona, a bogatstvo raa oholost koja ubija veselje). A kao najviu dragocjenost ponije-u u sjeanju smee oi bronzanog koijaa iz Delfa, velike, vesele i lukave, lude i opsjenarske, kao oi onih samouka maga i hipnotizera koji su u vrijeme moga djetinjstva krstarili kroz nae palanke.

Iskucava dva po ponoi. U brodskoj trpezariji iza mojih lea je sat, sad ve starinski. Smea drvena kutija s prozoretom kroz koje se vidi mesingano klatno. Kad

53

izbija sate, uje se po cijeloj palubi, jer je na brod sa svih strana legla tiina. U dva popodne, samo prije dvanaest sati, bio sam na Akropoli. Nikako ne mogu da se pomirim s milju da sutra u dva neu biti tamo. I jo manje mogu da vjerujem da ima neko ko hoe, neko ko je via svaki dan, ujutro i uveer, i ko samo u rijetkim prilikama, kad mu dou gosti, ode s njima gore, njoj u posjetu. Recimo, onaj mladi s kojim su me upoznali. Bez prestanka je pjevuio najnoviji domai lager po-sveen vjeito usahloj atinskoj rjeici Ilisos i govorio kako svako i najmanje mjesto u njegovom gradu, da i ne govorimo o Partenonu i Akropoli, ima svoju pjesmu. Recimo, ja. Da sam malo due ostao, ne bih vie imao pravo da se osjeam kao neko ko je sve to vidio, nego kao onaj koji je tamo ivio, boravio, stanovao. Soba s pogledom na Partenon ili slino. Osjeam odjednom kako je dobro to sam sada ovdje, to se nisam due zadrao, to mogu tebi da piem i da ti savjetujem da se ni sm dugo ne zadrava ako jednom ovamo doe. Ostavi neku drugu ljepotu da ti je sagori navika, moda e se ona kao Feniks ponovo roditi iz pepela i bie jo svjetlija udruena s mudrou, ovo ovdje je isuvie dra-gocjeno, isuvie jedno na svijetu da bi se smjelo olako riskirati.

Prosto, poi na Akropolu oko dva sata popodne u mjesecu oktobru, popni se Propilejima nekada namijenjenim panatenejskoj povorci i kada bude na vrhu, ugledae u pozadini desno Partenon kako se uzdie pred tobom u udesnom svjetlu atikog neba. Priblii mu se sasvim, dodirni tijelom stub i obgrli ga rukom da osjeti ivu toplinu njegovog prozranog utog, bijelog kamena, punog finih ilica, kao da je to uz to si se pripio tijelo ene a ne tijelo crkve. Pogledaj kako zalazi nebo

54

izmeu njegovih stubova, kako mu daje utoite, kako ga kiti. Pogledaj kako mu daleko i duboko dolje teme-lje od pjene udara more. Zatim se spusti do Tezeona, ka njegovoj ozbiljnoj ljepoti, i ui, uvuci se polako u smei mir oivien njegovim stubovima i zaue veu tiinu od one koja vlada u katedralama za vrijeme svir-ke orgulja, pomislie: ako postoji vjenost, ona mora ovdje biti zatvorena. Zatim produi svojim putem i idi dalje. Poto provede popodne u gradu Atini, uveer se iskrcaj iz metroa na stanici Tezeon da jo jednom vidi Akropolu. Nadam se da nee biti osvijetljena u oktobru. Malo e vidjeti. Nee uopte moi biti siguran da si je vidio. Ali e osjetiti da neto ima tamo u mraku, da postoji neto ivo, sigurno, kao to postoji onaj ko te gleda kad ti njega ne vidi. Poslije se vrati na svoj brod. Negdje u noi doi e kraj Egejskom moru, ugledae roj svjetiljki na obali i zaue topot koraka po palubi. To je Korintski kanal.

Zar ste vi cijelu no ovdje presjedili?, pitae te.Da, kai, htio sam da budem do kraja s Egejskim

morem.O, rei e, pa ovo ve odavno nije Egejsko more,

ovo je Egejski zaliv.

SLIKA ZA ATIKU

U sjeanju, putovanje poinje od kraja. U ovom slua-ju kraj oznaava mjesto najveeg udaljenja od polaznog poloaja i trenutka najintenzivnijeg doivljaja za putni-ka. Do tog trenutka mislio sam da je najljepe mjesto na svijetu atinska Arkopola.

55

Odlazio sam na Akropolu jutrom, kad nije suvie vrelo. Odlazio sam autobusom, kao ovca, kao dio grupe turista i putao da me maltretira vodi na smjesi jezi-ka, ak sam razvijao svoj dar posmatranja i zamiljanja onako kako ga on usmjerava: govorio je da je kame-nje Partenona jednostavno slagano jedno na drugo, bez ikakvog veziva, tek potom obraivano, i nita mu nije moglo nakoditi do turskog baruta, ja sam zapazio kako je meu karijatidama na Erehtejonu jedna upadljivo poutjela i oronula i otkrio sam da je ba ta postavljena za vrijeme prolog vijeka: objanjavao je da su Propi-leji sluili panatenejskoj povorci za prolaz, ja sam pitao nisu li ljebovi koje sam primijetio na tlu bili namije-njeni kretanju koija, ak sam se hvalio susjedu kako sam neto slino ve vidio, u Pompejima.

Odlazio sam uveer, s djevojkom, ali ona se u potpu-nosti oslanjala na moje znanje i bila mi je teka: stajali smo uz pregrijane zidove Akropole dok je iza reetaka na kapiji svijetlila samo uvareva kuica, a ona se inte-resovala da li je ikad iko izvrio samoubistvo skokom sa ovih bedema; vodio sam je do stanice metroa Tezeon, odakle se silueta Akropole kao treptavi obris, kao impresionistika slika, iva i nevidljiva, divno osjea, a ona me je pitala zato se tako vaan spomenik nou ne osvjetljava. Odlazio sam u usijano rano popodne, oko dva, nadajui se da e Akropola biti sama i slobodna i muka bi mi se uvijek isplatila. Sjedio sam prvo sat ili dva na mjestu gdje se stepenite Propileja otprilike zavrava, tako da sam mogao da posmatram Partenon slijeva: rupa od barutnog razaranja jedva se vidjela, bila je stamena graevina udesnih boja i oblika: blijedou-tim stubovima pruala se na svijetloplavom nebu, bila je to slika divno ovjetala. Zatim sam prilazio blie da

5

se upoznam s detaljima, ponaajui se kao majstor zla-tar koji starinski prsten, diui ga visoko i prema svjetlosti, prvo uiva golim oima, da bi tek zatim poeo da ga istrauje preciznijim instrumentima. Onda sam htio da dodam u istu sliku more i nebo, ali je to teko ilo: more je bilo stalno tu, sa svojim gustim plavetnilom, sa svojim bijelim porubom, ali sam morao da okrenem lea Partenonu, da ga ispustim iz vida ako sam htio da lijepo vidim more, i obratno. Trebalo je da siem, mo-da da se spustim na obalu mora i da dugo traim mjesto sa koga bi u sliku ulo i ono i Akropola, i ko zna kakva bi ta slika bila.

Ipak sam silazio. Prolazio sam kroz Stou Atalos, nedavno i lijepo rekonstruisanu, odmarao sam se u smeoj hladovini potamnjelog Tezeona koji je najbolje ouvan od svih hramova, ali koji se isuvie udaljio od Sunca i kome se zemlja isuvie pribliila. Gubio sam se u uskim uliicama ispod Akropole da bih iznenada bio razdragan nekim stubom, nekim zidom, Kulom vjetrova, kuom na kojoj je veseli vlasnik izvjetao kafeze s kanarincima: Marija Kalas, Belafonte, ilji. Izbijao sam na bulevare i ulice, divio se rijeima leoforos i odos, prolazio po-red postrojenih molera s visokim etkama pa pored nji-ma slinih visokih stubova hrama Olimpijskog Zevsa. Ponovo sam se peo na brdo Likabet i odatle sam mogao uhvatiti ansambl Akropole i mora, ali nisam njime bio zadovoljan: sve je bilo pretjerano malo i daleko, i jo nedovoljno povezano. Zato sam bio iznenaen beskra-jem grada: kue su se prelijevale preko planinskih pre-voja i niko ne bi mogao rei koliko ih jo ima pozadi. Metroom za Pirej prolazio sam kroz samo tkivo toga beskraja: bijele i niske, kue su se nadovezivale jedna na drugu i liile na nizove molekula ili elija. Put do

57

mora vodio je kroz Pirej, kroz njegovu pijacu, itavo naselje nainjeno od izloenih predmeta, kroz njegove ulice s bordeljima, opet malim i svjee okreenim kuama pred kojima stoje ene svih moguih jezika i meu kojima se, na jednom mjestu, nesnalaljivo uklijetila skromna zgrada s natpisom: Molimo, ne smetati. Ovo je privatan stan.

Stigao sam do brodova koji kao kolosi satima gutaju stotine putnika i tone kofera. Dimnjaci ovih grdosija ponekad su ukraeni siluetom kacige grkog ratnika, imena su im ponekad Ahileus i Olimpia, sa njih se si-gurno najbolje moe vidjeti kako to stvarno izgleda kad se Mjesec polako uzdie iznad horizonta a nad morem se prosipa muzika, u njihovim salonima, kraj njihovih zvunika, sigurno se mogu proitati ili uti rijei: Vae je pola svijeta: more. O Atici morate misliti kao da je to samo vrt kojim vam je kua okruena...

Stigao sam do domovine Grka, mora. Ipak, nisam mogao da sastavim sliku koja mi je bila potrebna: Akropola, nebo i more. Poslije dugog lutanja i traganja diem ruke i mirim se sa injenicom da e slika ostati nepotpuna. Tada, posljednjeg dana boravka, neko predlae da se ode na izlet do Kap Suniona. Jedva smo sabrali etvero za taksi, zbog grkih vindjakni i drugih drangulija. Proli smo opet kroz pejza ijoj ljepoti ne smetaju ni kue od suene zemlje u ovoj zemlji kame-na, ni volovska kola na dva toka. Oko est popodne bili smo kod junog rta Atike, Suniona.

Bojim se da neu umjeti da opiem ono to se u to doba dana tamo zbiva: duboke sjenke padaju po dubokoj tiini dok se Sunce kloni zapadu. Visoke stijene sputaju se u svoje more blago, ali bez odgaanja. Tu ima maslina, duboko zelenog grkog zelenila, duboko tamnog

58

na mjestima koja je suneva svjetlost ve napustila: u otroj pravoj liniji granica svjetlosti i sjenki pomjera se sa Suncem. Pod nama bljeti more, srebreni tit za plavu dubinu pred napadima umirueg svjetla, ali uz obalu, zaklonjeni tijelom njenih stijena, veliki bazeni ve slo-bodno izlau svoje tamno plavetnilo pogledima. Jo vie, davno polomljeni stubovi Posejdonovog hrama lome se ponovo na mjestima gdje se granie svjetlost i sjenka. U svjetlosti su uti i bijeli kao stubovi Partenona, a ipak malo tamniji, malo vri u nijansama. U sjenci, o, tu kao da se kamen odmara od vjekovnog trajanja. Moglo bi se opisati kao smee osvojeno plavim, ali to i nije na prvom mjestu boja, nego zraenje, dah osloboenog kamena. Duboki smisao sada dobijaju uglovi i spojevi, obline i krivine, sve zasjenjene povrine: tu gdje kamen najvie nosi, tu prvo poinje da se odmara. I nijedan pogled na hram ne moe da proe a da ne uhvati komad neba i mora. Visina obala pokazuje kolika je razdaljina koja ih vezuje, ne razdvaja, pokazuje kako je mudro umjelo da gleda ovjekovo oko, kako mu je vjeta bila ruka. Grki pejza, veli Fosijon, pejza dorske umjetnosti, ili, tanije, dorska umjetnost kao sredina napravili su jednu drukiju Grku, bez koje bi Grka u svom prirodno geografskom obliku bila samo sunana pustinja. To je ono to, pored sve svoje ljepote, nije umjela da pokae Atina. Toliko mogu da kaem. Jer bojim se da doista nikada neu biti u stanju da opiem ta se tamo stvarno zbiva: duboke sjenke padaju po dubokoj tiini. Tiina: kao neujna muzika koja se slijeva niz stubove hrama, niz strmine obala, do mora, do svoga boravita. Akropola je opsjednuta vodiima, uvarima, turistima, hiljade zvukova koji dopiru iz grada vuku je nanie da je pomijeaju s etvrtastim bijelim kuama, s kuplerajima. To

59

je moda lijepo na svoj nain. Ali ovdje hram stoji u srcu tiine, u vrhu pejzaa, stoji i eka. Moda eka Boga, ali eka, i zato je dio ovjeka. Moda eka ovjeka: u Grkoj su hramovi bili i prenoite za visoke goste i sklonita za bjegunce. Zavidim ambasadorima i zlo-incima. Moda bih i ja mogao tu noiti da nije naeg organizovanog svijeta i vozova koji polaze tano u to-liko i toliko sati.

Vraamo se. Jesam li uspio da neto kaem? Bar to da sam ovdje naao vie Helade no to je mogla da je prui Atina. Da li zaista? ta je to, ko je to stara Grka? Ovaj dostojanstveni hram Posejdonov bio je jednom divljaki obojen: pozadina bareljefa crvena a ispupe-nja plava, zlatne oi skulptura. Da li se to slae s tiinom u kojoj hram poiva, ili bi mu vie odgovarala buka atinskih ulica? Moda je Akropola, i cijela Atina, danas otmjenija no to je nekad bila? Zamiljam uveni zlatni ljem Atene Partenos, gotovo pada u zanos od sveane ljepote zlata koje se razlijeva nad putenom bjelinom stubova, kad mi odjednom kau da je slika drukija i da se zlatan ljem dovikuje sa crvenim udubljenjima, plavim ispupenjima, sa piljariki nafrakanim karijatidama. I dok je domaloas grad bio prazan, s ponekim ozbiljnim prolaznikom mirna koraka, sad su ulice preplavljene bunim gomilama koje se prepiru, trguju, izruguju se i prijete onima koje je srea napustila. A rijei iz Periklovog govora o moru kao domovini pojavljuju se u drukijoj svjetlosti, kao rijei iz poruke Korinana Spartancima: Nemate pojma kakvi su ljudi ti Atinjani, koliko se oni razlikuju od vas. Oni se stalno bave novim zamislima, i brzi su da naprave plan i da ga izvre: vi ste zadovoljni onim to imate i nerado inite i ono to je neophodno. Oni su smjeli, pustolovni, puni nade: vi ste oprezni i ne

0

uzdate se ni u svoju mo ni u svoje rasuivanje... oni vole pustolovine u inozemstvu, vi ih mrzite, jer oni misle da e time dobiti, a vi da ete neto izgubiti... oni naprave plan: ako ne uspije, smatraju da su izgubili, ako uspije, taj uspjeh nije nita u poreenju s onim to e poslije toga uraditi...

Ovo jo i nisu rijei otvorene pokude ve samo vjete opomene. Ali jedan uen ovjek je napisao da bi atinski demos, da je pobijedio, vjerovatno bio mnogo suroviji prema Spartancima nego to su oni bili prema njemu. Atinjani su pokazivali odvratnu nezahvalnost prema svojim dravnicima i velikim ljudima koji bi pali u ne-milost. Gete je rekao da su Grci uvijek traili slobodu za sebe i lako se priklanjali tiraniji nad drugim. Imali su vrlo razvijenu sklonost ka licemjerstvu i lai koju su naslijedili od Kriana i koju nemaju narodi sjevera.

Moe se rei jo puno toga. Ali poto se kae sve, u sjeanje se vraa slika Posejdonovog hrama na rtu Sunionu, koji tamo stoji kao neprocjenjiva nagrada put-nicima i kad se napusti on, kad se napusti Atika, naputa se jedno od najveih bogatstava svijeta. Odatle prema sjeveru slika stalno postaje bljea i siromanija: prolazi se kroz Salaminski tjesnac koji raspaljuje matu historinih dua, pa kroz modernu znamenitost Korint-skog kanala, kroz grandioznu inscenaciju Delfa u kojoj se mala djelatnost ovjekova tako savreno uklopila u ogromno postojanje prirode, pored obala Peloponeza gdje se duge bijele plae nastavljaju u zelene meke rav-nice, bez prelaza, bez ikakvog upozorenja. Dolazi se do Krfa: to je pokret, boja, sitna i razigrana arhitektura, jedna prisna Venecija koja ne zapanjuje, ne opsjenjuje, ne opinjava, ali se od prvog asa uvlai u duu kao ze-mlja topla, svoja, prijatna. Ali sluajmo rije: Krf, Korfu,

1

prema Ateni Epidaurus, Olimpia, Platea. To vie nije grki, to je jezik ljudi koje smo nekad zvali Cincarima. Puto