4. Suđenje - pfsa.unsa.ba

299

4. Suđenje

4. 1. Period razvoja općeg prava – common law i sudova

Nakon normanskog osvajanja Britanskog ostrva, 1066. godine, zadržan je postojeći pravni i sudski sistem,1594 zasnovan na germanskoj tradiciji na-rodnih sudova, kao i anglosaksonska teritorijalna podjela.1595Postojali su okružni sudovi (hundred) i sudovi grofovija (shire), odnosno „skupštine“ ljudi iz tih upravnih jedinica, koji su donosili odluke na osnovu lokalnog običajnog prava.1596

O nadležnosti i hijerarhiji između ovih sudova ne postoje egzaktni po-daci. U zakonu danskog kralja Čanute (1016 - 1035) ističe se da se zaštita prava mora prethodno tri puta tržiti pred okružnim sudom, nakon čega se može obratiti sudu grofovije. Prema tome, ovaj zakon je okružne sudove podredio sudovima grofovija, ali je, sudeći prema izvorima, prenos spora sa okružnog na sud grofovije bio izuzetno rijedak.1597 U nastavku slijedi pregled organizacije i nadležnosti ovih sudova u normanskom periodu (1066 - 1154).

1594 Martin Shapiro, Courts: A Comparative and Political Analysis (Čhicago, London: University of Čhicago Press, 1981), str. 70.

1595 Antonio P. Schioppa, A History of Law in Europe: From the Early Middle Ages to the Twentieth Century (Čambridge: Čambridge University Press, 2017), str. 214.


1597 John Hudson, The Oxford History of the Laws of England, vol. 2, 871-1216 (Oxford: Oxford University Press, 2012), str. 64.

300

Ehlimana Memišević / Sudovi: komparativna studija

4. 1. 1. Okružni sudovi

Okružni sudovi, iako su zadržani, moguće je da u ranom normanskom pe-riodu nisu imali redovna zasjedanja, već da su predstavljali posebne skup-štine koje su se sastajale na poziv kralja.1598Sporovi su rješavali primje-nom tradicionalnih engleskih običaja, koji su kompilirani u Zakonima Henrya I (Leges Henrici Primi), oko 1108. godine.1599

Leges Henrici Primi navodi da su se prije 1066. godine redovna zasje-danja održavala dva puta godišnje. Međutim, do 13. stoljeća mnogi okruzi su imali zasjedanja skupština svake četiri sedmice, osim u nekoliko izu-zetnih slučajeva u kojima su se zasjedanja održavala svakih četrdeset da-na.1600

Okružni sudovi su, prema Leges Henrici, prvo trebali rješavati „pita-nja kršćanstva“, zatim zahtjeve kralja i, konačno, sporove među pojedinci-ma.1601 Osim toga, vršili su zabilješke sporazuma, kao i transakcije posje-da/zemljišta.1602

4. 1. 2. Sudovi grofovija

Osim pravnog sistema zadržana je i anglosaksonska teritorijalna podjela.1603 Kralj Henry I (1068 - 1135) je, 1108. godine, naredio „da moje grofovije i moji okruzi ostanu u istim mjestima, kao i u vrijeme kralja Edwarda [1042 - 1066] i nikako drugačije“.

U nastojanju da centraliziraju moć u osvojenom području normanski vladari su na poziciju šerifa, koji su i u anglosaksonskom periodu bili na čelu grofovija, imenovali svoje službenike, dodjeljujući im upravne i sud-ske nadležnosti u području grofovije. Međutim, u izvršavanju sudske nad-ležnosti šerifi su bili ograničeni naslijeđenim sistemom, prema kojem pre-sudu donosi sud grofovije, odnosno njegovi članovi (suitors) – uglavnom lokalni zemljoposjednici i predstavnici gradova.1604

1598 Ibid., str. 276.1599 Antonio P. Schioppa, A History of Law in Europe: From the Early Middle Ages to the Twentieth

Century (Čambridge: Čambridge University Press, 2017), str. 215.1600 John Hudson, The Oxford History of the Laws of England, vol. 2, 871-1216 (Oxford: Oxford

University Press, 2012), str. 276.1601 Ibid., str. 278.1602 Ibid., str. 279.1603 Antonio P. Schioppa, A History of Law in Europe: From the Early Middle Ages to the Twentieth

Century (Čambridge: Čambridge University Press, 2017), str. 214.1604 John Hudson, The Oxford History of the Laws of England, vol. 2, 871-1216 (Oxford: Oxford

University Press, 2012), str. 277-278.

301

Engleski pravni sistem

U kojoj mjeri je bio moguć utjecaj šerifa na odluke sudova grofovija ne može se sa sigurnošću utvrditi. Vjerovatno se mogućnost utjecaja razliko-vala u različitim periodima i u različitim područjima.1605 Tako se na osno-vu naloga kralja Henryja I može uočiti da je šerif sazivao i predsjedavao zasjedanjima suda. Ali, iako je imao značajan utjecaj, sporove su rješavali članovi suda. U određenim slučajevima mogli su donijeti i odluku protiv šerifa.1606

4. 1. 3. Crkveni sudovi

Jedna od značajnih odlika normanskog perioda bilo je razdvajanje crkve-ne i kraljevske sudske nadležnosti, koje tokom anglosaksonskog perioda nisu bile jasno razgraničene, kao i u kontinentalnoj Evropi.1607 Ključna prekretnica u historiji kanonskog prava bilo je stvaranje odvojenog siste-ma crkvenog prava i primjene.1608

Isto tako, kao i u kontinentalnom dijelu Evrope, nadležnost crkvenih sudova i kanonsko pravo koje su primjenjivali označeni su i stabilnošću i promjenom. Kontinuitet je odražavalo zadržavanje postojeće crkvene nadležnosti, dok je promjenu karakterizirao utjecaj običajnog prava, koji nije mogao biti iskorijenjen čak ni nakon razvoja ius novum u crkvi i stva-ranja ius communea.

Razdvajanje nadležnosti nije imalo samo za cilj vraćanje kraljevog su-vereniteta i autonomije od crkve, već i njegovu kontrolu nad crkvenom moći. Nekoliko godina nakon normanskog osvajanja Engleske, Dictatus pape Gregoryja IV izdate su, djelimično, u ime reformiranja crkve, osloba-đanjem od lokalne i feudalne kontrole i centraliziranjem crkvenog autori-teta u rukama kralja. U poznatom dekretu kralja Williama iz 1067. godine, istaknuto je da kralj, a ne lokalni lordovi, ima moć odlučivanja da li će cr-kva u Normandiji i Engleskoj priznati papu, da kralj stvara kanonsko pra-vo putem crkvenih sinoda i da ima pravo veta na crkvene kazne izrečene baronima i kraljevim službenicima.1609


1606 John Hudson, The Oxford History of the Laws of England, vol. 2, 871-1216 (Oxford: Oxford University Press, 2012), str. 277.


1608 Richard H. Helmholz, The Oxford History of the Laws of England: The Canon Law and Ecclesia-stical Jurisdiction from 597 to the 1640s (New York: Oxford University Press, 2004), str. 68.

1609 Harold J. Berman, Law and Revolution II: The Impact of the Protestant Reformations on the Western Legal Tradition (Čambridge, London: Harvard University Press, 2003), str. 254.

302


Naime, tokom anglosaksonskog perioda, episkopalni sinodi su vršili funkciju suđenja. Moguće je da su postojali i lokalni crkveni sudovi, ali ne postoji dovoljno podataka o tome. Osim toga, biskupi su učestvovali u okružnim i sudovima grofovija.

William I i nadbiskup Čanterburyja – Lanfranc (1005 - 1089) smatra-li su da se mnogi aspekti crkvene prakse trebaju reformirati. Lafranc je, kao blizak saradnik i kancelar Williama Osvajača, umnogome bio zaslužan za dobre odnose između crkve i države. U tom pogledu, izdata je naredba, koja je postala nalog (writ) u svakoj dijacezi, kao odgovor na slabu primje-nu „episkopalnih zakona“ u Engleskoj.

U naredbi stoji: „Naređujem, na osnovu kraljevskog autoriteta, da ni-jedan biskup ili svećenik ne učestvuje u presuđivanju sporova koji se tiču episkopalnih zakona u okruzima niti da donosi presude svjetovnim ljudi-ma u slučajevima koji se tiču duše. Ali svako ko je optužen prema episko-palnim zakonima, koja se tiču bilo kojeg slučaja ili nedjela, treba doći u mjesto koje biskup odabere i tu se zakleti u vezi sa svojim slučajem ili pogreškom i učinit će ispravno pred Bogom i njegovim biskupom, ne pre-ma propisima okruga, već prema kanonima i episkopalnim zakonima.“ Zatim se navodi da će svako ko se ne odazove na tri poziva episkopalnog suda biti ekskomuniciran iz zajednice, po potrebi i uz primjenu sile kralja ili šerifa.1610

Prema tome, nadležnost u ovim slučajevima preuzeli su biskupski su-dovi, koji su imali redovna zasjedanja jednom godišnje, ali su organizirali i dodatna zasjedanja.1611 Ova naredba se vjerovatno odnosila na djela „protiv kršćanstva“, morala i duhovnih prekršaja, a ne na crkvena lica koja su počinila svjetovne zločine ili nisu plaćala porez – desetinu (tithe) cr-kvi.1612

Borba za prevlast između crkve i države postojala je tokom cjeloku-pne engleske historije i historije uopće. Papa Gregory VII isticao je da je papa, a ne kralj ili imperator, poglavar crkve i da ima moć smjenjivanja biskupa, kao i imperatora i kraljeva, i da on odlučuje da li se djela crkvenih sinoda mogu smatrati kanonskim.

William i njegovi nasljednici (William II, 1087- 1100. i Henry I, 1100 - 1135), uspješno su se suprotstavljali papinim tvrdnjama na prevlast. Za

1610 John Hudson, The Oxford History of the Laws of England: The Canon Law and Ecclesiastical Jurisdiction from 597 to the 1640s (New York: Oxford University Press, 2004), str. 297-299.

1611 John Hudson, The Formation of the English Common Law: Law and Society in England from King Alfred to Magna Carta (London, New York: Routledge, 2018), str. 38.

1612 John Hudson, The Oxford History of the Laws of England: The Canon Law and Ecclesiastical Jurisdiction from 597 to the 1640s (New York: Oxford University Press, 2004), str. 298.

303


vrijeme vladavine Stephena (1135 - 1154) crkva je zadobila veću moć. Ovaj period engleski historičari nazivaju anarhijom, zbog sukoba oko na-slijeđa prijestolja i građanskog rata, što je rezultiralo općim neredom i ne-izvjesnošću. U takvim okolnostima crkva je predstavljala osnovni stub poretka i pravde.1613 Crkveni sinodi su se nastavili sastajati i izdavati ka-nonske zakone, koje su primjenjivali u episkopalnim sudovima. Ovi sudo-vi su rješavali i sporove među svjetovnim ljudima, koji se tiču braka, na-sljeđivanja, vanbračne djece i dr.1614

Organizacija i red kanonskog prava, oličen u Gracijanovom dekretu iz 1140. godine,1615 nasuprot neorganiziranom i nezapisanom svjetovnom (običajnom) pravu sa formaliziranim procedurama, ulijevali su povjere-nje i crkvenim i svjetovnim ljudima.1616 Međutim, kralj Henry II (1154 - 1189) je ponovo uspostavio kraljevu prevlast nad crkvom, o čemu će više biti riječi kasnije.

4. 1. 4. Sudovi zemljoposjednika (počasni sudovi)

Iako je umnogome zadržan sistem sudstva iz prednormanskog perioda uvedene su izvjesne i promjene nakon osvajanja. Pojavili su se sudovi ze-mljoposjednika,1617 čija interakcija sa kraljem u pitanjima posjedovanja zemljišta i suđenja predstavlja osnovnu odliku pravnog razvoja u norman-skom (1066 - 1154) i angevinskom periodu (1154 - 1216).1618

William Osvajač (1028 - 1087) je konfiskovao svu zemlju u državi, koju je zatim podijelio normanskim osvajačima u svrhu osiguravanja oda-nosti, upostavljajući time vid feudalizma, kojeg je karakterizirala direktna subordinacija feudalaca kralju („krunski vazalitet“). Na tim zemljišnim

1613 Harold J. Berman, Law and Revolution II: The Impact of the Protestant Reformations on the Western Legal Tradition (Čambridge, London: Harvard University Press, 2003), str. 254-255.


1615 Peter Landau, „Gratian and the Decretum Gratiani“, u: The History of Medieval Canon Law in the Classical Period, 1140 - 1234: From Gratian to the Decretals of Pope Gregory IX, ur. Wi-lfried Hartmann, Kenneth Pennington (Washington: The Čatholic University of America Press, 2008), str. 22-55; Anders Winroth, The Making of Gratian’s Decretum (Čambridge: Čambridge University Press, 2004).

1616 Harold J. Berman, Law and Revolution II: The Impact of the Protestant Reformations on the Western Legal Tradition (Čambridge, London: Harvard University Press, 2003), str. 254-255.



304


posjedima zemljoposjednici su uspostavili sudove za rješavanje sporova sa zakupcima i između zakupaca. Nije sasvim jasno koliko su često zasje-dali ovi sudovi, niti koliko su bili autonomni, budući da u izvorima postoje podaci o kraljevskim intervencijama, posebno u crkvenim počasnim su-dovima.1619

Leges Henrici navodi da „propuštanje izvršavanja pravde i poricanje prava stranaka u sporu“ može doprinijeti zaobilaženju „autoriteta lordo-va“. Predviđena je mogućnost prenošenja sporova „zbog nasilnog porica-nja ili uskraćivanja pravde“. Prenos se mogao izvršiti sa okružnog suda na sud grofovije, zatim sa suda zemljoposjednika (lorda) na okružni sud, koji bi se rješavao na osnovu procesa poznatog kao tolt, i sa sudova grofovija na kraljevske sudove.1620To je neminovno doprinijelo širenju kraljevske jurisdikcije u angevinskom periodu. Međutim, zemljoposjednik je mogao spor vratiti na svoj sud, ukoliko je mogao dokazati da je postupao pravič-no, a kralj je mogao imenovati nadzornike, koji će biti prisutni u počasnim sudovima, kako bi nadgledali proces suđenja.1621

Zemljoposjednici su imali i sudove za niže službenike, koji se često nazivaju upravnim sudovima. U rijetkim slučajevima mogli su kontrolirati okružne sudove, te posjedovati sudove grofovija.1622

Postojanje lokalnih feudalnih sudova, pored okružnih i sudova grofo-vija u kojima su također dominirali lokalni moćnici, bilo je osnovni izvor sukoba kralja sa lokalnim zemljoposjednicima.1623Suprotno očekivanjima Williama Osvajača da će uvođenjem ovakvog sistema podjele zemljišta osigurati odanost normanskih osvajača, oni su od podređenih vojnika po-stali njegovi protivnici.1624

Osnovni načini na koji je kruna ponovo uspostavila kontrolu nad cijelom teritorijom bilo je progresivno širenje kraljevske jurisdikcije.1625 Kao suve-ren, kralj je bio obavezan da sasluša sve žalbe svojih podanika i da ispravi nepravdu. Teoretski, apsolutni suverenitet srednjevjekovnih monarha bio je

1619 Ibid., str. 287.1620 John Hudson, The Oxford History of the Laws of England: The Canon Law and Ecclesiastical

Jurisdiction from 597 to the 1640s (New York: Oxford University Press, 2004), str. 301; John Hudson, The Formation of the English Common Law: Law and Society in England from King Alfred to Magna Carta (London, New York: Routledge, 2018), str. 39.

1621 John Hudson, The Oxford History of the Laws of England: The Canon Law and Ecclesiastical Jurisdiction from 597 to the 1640s (New York: Oxford University Press, 2004), str. 301-302.

1622 Ibid., str. 284.1623 Martin Shapiro, Courts: A Comparative and Political Analysis (Čhicago, London: University

of Čhicago Press, 1981), str. 72.1624 Ibid., str. 71.1625 Antonio P. Schioppa, A History of Law in Europe: From the Early Middle Ages to the Twentieth

Century (Čambridge: Čambridge University Press, 2017), str. 215.

305


ograničen običajem da kralj djeluje u savjetu. Tako su i normanski vladari sa svojim savjetom koji se nazivao Curia regis saslušavali zahtjeve i rješavali sporove, odnosno vršili i funkciju suđenja.1626

U početku su se sporovi posebnog značaja iznosili pred kralja. Budući da je kralj putovao po zemlji, suđenja su se mogla održavati gdje god je boravio. Vremenom su se sve učestalije engleski podanici obraćali kralju, kada redovni okružni sudovi nisu razmatrali slučaj ili kada nisu bili zado-voljni presudom.1627 Kralj je rješavao i sporove između uglednih crkvenih ljudi, koji su se najčešće ticali zemljišta, kao što je slučaj sa writom iz 1108. godine, kao i sporove između kralja i podanika.1628

Usljed čestog vođenja ratova, normanski vladari su bili odsutni iz En-gleske, zbog čega su imenovali službenike koji su izvršavali upravne i sud-ske nadležnosti u njihovom odsustvu.1629 To je proizvelo brojne posljedice, posebno u drugoj polovini 12. stoljeća, kada su uvedene reforme u prav-nom i sudskom sistemu, te centralizacija i profesionalizacija vlasti (ange-vinske reforme).1630

4. 2. Reforma prava i razvoj kraljevskih sudova

Dolazak na vlast Henryja, sudeći prema izvorima, označio je kraj bezako-nju i neredu. Budući da je okončan građanski rat, te su riješeni sukobi o pravu na prijestolje, nije bilo više mogućnosti za samopomoć. Stoga su se sporovi morali mirno rješavati, bar „do novog požara“.1631

Među najznačajnijim reformama bilo je uspostavljanje eyre sistema putujućih sudija,1632 odnosno kraljevih službenika koji su, između ostalih, imali i sudske nadležnosti u okrugu ili okruzima za koje su imenovani.1633





1630 Ralph V. Turner, The English Judiciary in the Age of Glanvill and Bracton c. 1176 - 1239 (New York: Čambridge University Press, 1985, 2008), str. 17.

1631 Graeme J. White, Restoration and Reform, 1153 - 1165: Recovery From Civil War in England (Čambridge: Čambridge University Press, 2004), str. 161.

1632 Paul Brand, „Henry II and the Čreation of the English Čommon Law“, u: Henry II: New Interpre-tations, ur. Čhristopher Harper-Bill, Nicholas Vincent (Woodbridge: Boydell, 2007), str. 232.


306


Kako bi uspostavio kraljevsku kontrolu nad različitim područjima En-gleske, kralj Henry II je umjesto delegiranja nadležnosti na lokalne službe-nike, koji bi se pretvorili u njegove protivnike, cjelokupnu teritoriju Engle-ske podijelio u šest sudskih okruga za koje je imenovao po trojicu sudija, koji će služiti u svakom od okruga, u određenom periodu.1634 Nakon njiho-vog imenovanja, sudije su uzele zakletvu na evanđelja da će „održavati assize koje su donijete“, odnosno uredbe putem kojih su normanski vlada-ri intervenirali u postojeće običajno pravo, te „izvršavati pravdu“.1635

Ovako imenovani kraljevi službenici imali su sveobuhvatne nadležno-sti u pitanjima od kraljevog interesa, kao što su konfiskacija imovine, pri-kupljanje poreza, nadziranje rada javnih službi, očuvanje mira, sprječava-nje zločina, rješavanje sporova i uopće osiguravanje da svi izvršavaju svo-je dužnosti i plaćaju poreze.1636

Budući da su bili zamjena za kraljevo putovanje po zemlji i „dijeljenje pravde“, ovi službenici su mogli uspostaviti kraljevski sud u području u koje su došli ili preuzeti predsjedavanje sudom grofovije.1637 Zbog toga nije sasvim jasno da li su sudovi grofovije, kada su njima predsjedavali ovi službenici, bili kraljevi sudovi ili su nastavili biti sudovima grofovije. U svakom slučaju, u predsjedavanju sudom njihova uloga je bila značajnija od uloge šerifa, budući da su bili kraljevi izaslanici.

Nakon što su se ustanovile redovne posjete okruzima, stranke su čeka-le sa pokretanjem spora do posjete kraljevskih sudija njihovom okrugu.1638 Stranke su se mogle obratiti i kraljevom sudu u Westminsteru,1639 osim uko-liko u međuvremenu nije intervenirao kraljevski sudija na lokalnom nivou.1640

Ovi službenici su postepeno počeli preuzimati nadležnost od sudova grofovija i sudova zemljoposjednika, iako ih nisu u potpunosti zamijenili.1641

1634 Paul Brand, „Judges and Judging 1176 - 1307“, u: Judges and Judging in the History of the Common Law and Civil Law: From Antiquity to Modern Times, ur. Paul Brand, Joshua Getzler (New York: Čambridge University Press, 2012), str. 3.

1635 Ibid., str. 4.1636 Martin Shapiro, Courts: A Comparative and Political Analysis (Čhicago, London: University

of Čhicago Press, 1981), str. 72; Paul Brand, „Judges and Judging 1176 - 1307“, u: Judges and Judging in the History of the Common Law and Civil Law: From Antiquity to Modern Times, ur. Paul Brand, Joshua Getzler (New York: Čambridge University Press, 2012), str. 4.


1638 John Hudson, The Formation of the English Common Law: Law and Society in England from King Alfred to Magna Carta (London, New York: Routledge, 2018), str. 201; Martin Shapiro, Courts: A Comparative and Political Analysis (Čhicago, London: University of Čhicago Press, 1981), str. 73.

1639 Ralph V. Turner, English Judiciary in the Age of Glanvill and Bracton c. 1176 - 1239 (New York: Čambridge University Press, 1985, 2008), str. 65-74.


1641 Ibid., str. 220.

307


Naime, kraljevski sudovi su dobili posebnu nadležnost u krivičnim pitanji-ma. Tokom vladavine Henryja II, zločini iz anglosaksonskog perioda, koji su strogo kažnjavani zbog „remećenja kraljevog mira“, prošireni su na sva teža krivična djela.1642 Za razliku od ranijeg perioda, kada su se ova djela proce-suirala na osnovu inicijative žrtve ili njenih srodnika pred lokalnim sudovi-ma, sada su se morali procesuirati i pred kraljevim sudovima, a kruna je prezela inicijativu za istragu u slučaju putem lokalne porote.

U dekretu „o očuvanju mira i održavanja pravde“ kralja Henryja II na-ređuje se da se istraga o ubistvima i drugim krivičnim djelima treba vršiti u svakom okrugu na osnovu zakletve „12 ili više zakonitih muškaraca iz svakog okruga i četiri zakonita muškarca iz svake općine“.1643 To je bila najranija forma onog što će postati jedna od najznačajnijih ustanova com-mon lawa – suđenje pred porotom, uz bitnu razliku u tome što je u ovom periodu porota korištena kao oblik dokazivanja činjenica.1644

Pred kraljevim sudijama počinitelj se trebao procesuirati kao krivac za teški zločin (felony), zbog kršenja fiducijarnog ugovora sa kraljem i re-mećenja kraljevog mira. Na ovaj način su svi zločini postali protiv krune (placita coronae), rezultat čega se smatra „definirajućim korakom i pre-kretnicom u historiji krivičnog prava“.1645 Preuzimanje nadležnosti u ovim pitanjima predstavlja pokušaj uvođenja pravne sigurnosti i garancije za-štite života, tijela i imovine kraljevih podanika.1646

U početku je kruna dozvoljavala i kontinuitet privatnih sporova koje bi inicirali žrtve ili njihovi srodnici. Kasnije su kraljevski sudovi tvrdili is-ključivu nadležnost za teške zločine, insistirajući na tome da samo ovi su-dovi mogu ustanovljavati krivnju ili nevinosti optuženih.1647

Posebne nadležnosti ovim sudovima bile su dodijeljene i u građan-skim pitanjima, kao što su zaštita prava na zemljište i drugih sličnih oblika stvarnih prava.1648 Naprimjer, rješavali su žalbe, uz prethodno istragu, na-sljednika zemljišnog posjeda kojima su zemljoposjednici poricali pravo na nasljeđe.1649 Podanik koji je tvrdio da mu je protivzakonito oduzet posjed

1642 Ibid., str. 218.1643 Alan Harding, Medieval Law and the Foundations of the State (New York: Oxford University

Press, 2001), str. 128.1644 Antonio P. Schioppa, A History of Law in Europe: From the Early Middle Ages to the Twentieth

Century (Čambridge: Čambridge University Press, 2017), str. 217.1645 Ibid., str. 218.1646 Paul Brand, „The English Medieval Čommon Law (to c. 1307) as a System of National Insti-

tutions and Legal Rules: Čreation and Functioning“, u: Legalism: Anthropology and History, ur. Paul Dresch and Hannah Skoda (Oxford: Oxford University Press, 2012), str. 180.

1647 Ibid., str. 180.1648 Ibid., str. 181.1649 Paul Brand, „Judges and Judging 1176–1307“, u: Judges and Judging in the History of the

Common Law and Civil Law: From Antiquity to Modern Times, ur. Paul Brand, Joshua Getzler (New York: Čambridge University Press, 2012), str. 3.

308


(seisin) zemljišta, mogao je dobiti nalog (writ) od kraljevske kancelarije u svrhu ponovnog uspostavljanja posjeda (writ of novel disseisin).1650 U ovom postupku omogućena je upotreba dokazivanja posjeda putem svje-dočenja grupe susjeda, uz uzimanje zakletve. Prema tome, prvobitni oblik porote kao način dokazivanja činjenica bio je uveden u isto vrijeme u gra-đanskim kao i u krivičnim slučajevima.1651

Osnova ove nadležnosti uspostavljena je i prije stupanja na prijestolje kralja Henryja II i njegovih sveobuhvatnih reformi. Određeni izvori navo-de da su 1153. godine kralj Stephen i Henry obećali nadomještenje po-sjednicima koji su lišeni posjeda zemljišta za vrijeme vladavine kralja Stephena (anarhije). To je podrazumijevalo rješavanje sporova i bilo osno-va za širenje nadležnosti kraljevskih sudova.1652

Kraljevski sudovi su, dakle, kontinuirano smanjivali nadležnost ze-mljoposjednika na njihovom području. Koristivši svoju dužnost osigura-vanja poretka (kraljevog mira), što je i u prethodna dva sistema bila os-novna funkcija pravde i dužnost vladara, kralj je nametnuo kontrolu nad lokalnim zemljoposjedničkim sudovima.1653

Ukoliko bi se stranka u sporu obratila kralju, tvrdeći da mu zemljopo-sjednik uskraćuje pravo, kraljevska kancelarija bi poslala nalog o pravu (writ of right, breve de recto)1654 lokalnom šerifu, u obliku naredbe da tu-ženi (zemljoposjednik) prihvati zahtjev tužitelja. Ako je predmet spora bilo pravo na zemljište, koje je zemljoposjednik dobio direktno od kralja, naredba bi zahtijevala povrat osporavanog zemljišta. Ukoliko bi zemljopo-sjednik odbio da postupi po naredbi, šerif bi naredio da se pojavi pred kraljevskim sudom.1655

S� irenje kraljevske jurisdikcije dovelo je do smanjivanja nadležnosti i sudova u grofovijama i okruzima, u kojima su također važnu ulogu imali lokalni plemići, nazvani baroni. Gubitak feudalnih privilegija, prihoda od

1650 Iako postoje izvjesne sličnosti između sudskih naloga (writs) i rimskih interdikata, kojima su vjerovatno bili i inspirisani, nisu im ekvivalentni u potpunosti. Pogledati: Antonio P. Sc-hioppa, A History of Law in Europe: From the Early Middle Ages to the Twentieth Century (Čambridge: Čambridge University Press, 2017), str. 217.



1653 Antonio P. Schioppa, A History of Law in Europe: From the Early Middle Ages to the Twentieth Century (Čambridge: Čambridge University Press, 2017), str. 215-216.

1654 John Hudson, The Formation of the English Common Law: Law and Society in England from King Alfred to Magna Carta (London, New York: Routledge, 2018), str. 125; Graeme J. White, Restoration and Reform, str. 162.


309


sudske prakse i utjecaja, dovelo je do pobune barona, što će rezultirati donošenjem jednog od najznačajnih dokumenata ustavnog karatera – Ve-like povelje (Magna Carta), 1215. godine.1656

Kao pokušaj očuvanja privilegija ovaj dokument je, između ostalog, nastojao riješiti pitanje nadležnosti, ističući da se nikome neće uskratiti pravo i pravda (klauzula 40). Propisano je da mjesto rješavanja spora, za koji je nadležan kraljevski sud, mora biti utvrđeno u nalogu. Nalog praeci-pe (praecipe quod reddat), za sporove o zemljištu, direktno će se slati kra-ljevskim sudovima, umjesto posredstvom sudova zemljoposjednika ili lo-kalnih sudova (klauzula 34).1657

Nadležnost i djelatnost kraljevskih sudova doveli su do stvaranja srednjevjekovnog engleskog općeg prava (common law).1658 Za razliku od lokalnih sudova zajednice, koji su primjenjivali lokalno običajno pravo, kraljevski sudovi su putovali po okruzima i sudili u građanskim i krivič-nim pitanjima, primjenjujući slična pravila i procedure u svakom okrugu, time onemogućavajući da pojedinačni okružni sudovi kreiraju vlastiti si-stem.1659 Zbog toga se veliki dio općeg prava ticao postupka pred kraljev-skim sudovima. Stoga je Henry Maine istakao da se materijalno pravo u Engleskoj razvilo iz procesnog.1660 Ipak, određene karakteristike općeg prava nastale su iz lokalnog običajnog prava.

Razvoju common lawa, kao i širenju nadležnosti kraljevskih sudova, doprinijela je i proliferacija sudskih naloga (writ). Kako bi se spor mogao pokrenuti pred kraljevskim sudom, tužbeni zahtjev se morao izraziti u jednoj od postojećih formi sudskih naloga. Bilo kakva greška u nalogu (uk-ljučujući i grešku u slovu imena i slične tehničke greške) ili neusaglaše-nost između naloga i zahtjeva, vodilo je odbacivanju tužbenog zahtjeva.1661 To je, iako isuviše formaliziralo proceduru, onemogućavalo zloupotrebu,

1656 David Čarpenter, Magna Carta (London: Penguin Books Ltd., 2015).1657 John Hudson, The Formation of the English Common Law: Law and Society in England from

King Alfred to Magna Carta (London, New York: Routledge, 2018), str. 196.1658 Paul Brand, „Judges and Judging 1176 - 1307“, u: Judges and Judging in the History of the

Common Law and Civil Law: From Antiquity to Modern Times, ur. Paul Brand, Joshua Getzler (New York: Čambridge University Press, 2012), str. 36.

1659 Paul Brand, „The English Medieval Čommon Law (to c. 1307) as a System of National Insti-tutions and Legal Rules: Čreation and Functioning“, u: Legalism: Anthropology and History, ur. Paul Dresch and Hannah Skoda (Oxford: Oxford University Press, 2012), str. 176.

1660 Paul Brand, „Henry II and the Čreation of the English Čommon Law“, u: Henry II: New Inter-pretations, ur. Čhristopher Harper-Bill, Nicholas Vincent (Woodbridge: Boydell, 2007), str. 223; Antonio P. Schioppa, A History of Law in Europe: From the Early Middle Ages to the Twentieth Century (Čambridge: Čambridge University Press, 2017), str. 223.


310


odnosno neosnovano odbacivanje zahtjeva.1662 Osim toga, time se najve-ćim dijelom nastojalo osigurati da niko ne bude optužen bez preciznog obavještenja o tužbenom zahtjevu/sadržaju tužbe.1663

Zbog toga su se počeli izdavati novi sudski nalozi,1664 te proširivati i modificirati postojeći.1665 U svrhu sprječavanja daljeg gubitka sudske nad-ležnosti na ovaj način, baroni su u Westminsterskom statutu iz 1285. go-dine izdejstvovali zabranu izdavanja novih naloga. Međutim, uobičajeni i postojeći nalozi mogli su se primijeniti putem analogije na slične slučaje-ve. U slučajevima za koje nalog nije postojao i u kojima se tražila interven-cija kralja, bilo je potrebno obraćanje parlamentu.1666

Kao rezultat ovih djelatnosti, krajem 12. i do sredine 13. stoljeća, na-stao je niz sudskih odluka koje su činile „složenu mrežu“ ako ne još uvijek „pravni sistem“ odnosno opće pravo (common law), koje su zapisivane u izvještajima (Plea Rolls), a kasnije objavljivane u Godišnjacima (Yearbo-oks).

Razvoj engleskog općeg prava (common law) podrazumijeva sistem pravnih procedura, koncepata i ideja, kao i pravnih pravila koje su u teori-ji i, velikim dijelom, u praksi primjenjivali u cijeloj zemlji kraljevski sudo-vi.1667 Odatle naziv opće pravo – common law koje je, prema riječima Ros-coe Pounda, „rođeno iz prakse sudova“. Prema tome, ovaj sistem podrazu-mijeva ulogu sudije u stvaranju prava, a legislacija, iako nije odsutna, ima relativno marginalnu ulogu.1668

Osim kraljevskih sudova razvoju engleskog općeg prava doprinijeli su i lokalni sudovi koji su bar djelimično bili integrirani u sistem. Ovi sudovi su postepeno počeli primjenjivati pravila općeg prava i praksu kraljevskih sudova. Sporovi su se, osim usmenom tužbom kao uobičajenim načinom,

1662 Paul Brand, „The English Medieval Čommon Law (to c. 1307) as a System of National Insti-tutions and Legal Rules: Čreation and Functioning“, u: Legalism: Anthropology and History, ur. Paul Dresch and Hannah Skoda (Oxford: Oxford University Press, 2012), str. 177.

1663 Ibid., str. 176.1664 Paul Brand, „Čhancery, the Justices and the Making of New Writs in Thirteenth Čentury

England’, u: Law and Legal Process: Substantive Law and Procedure in English Legal History, ur. Matthew Dyson, David Ibbetson (New York: Čambridge University Press, 2013), str. 17-33.


1666 Antonio P. Schioppa, A History of Law in Europe: From the Early Middle Ages to the Twentieth Century (Čambridge: Čambridge University Press, 2017), str. 219-220.

1667 Paul Brand, „The English Medieval Čommon Law (to c. 1307) as a System of National Insti-tutions and Legal Rules: Čreation and Functioning“, u: Legalism: Anthropology and History, ur. Paul Dresch and Hannah Skoda (Oxford: Oxford University Press, 2012), str. 173, 178.


311


pokretali i putem kraljevskog naloga. To je omogućavalo dokazivanje pu-tem porote, kao i prenošenje spora sa lokalnog na kraljevski sud.1669

Od sredine 13. stoljeća određene vrste sporova su se putem naloga recordari mogle prenijeti na kraljevski sud, iako su bili pokrenuti usme-nom tužbom. Osim toga, putem naloga pogrešne presude bilo je moguće da se na kraljevskom sudu preispituju presude donesene u okružnom sudu. U tom slučaju primjenjivala bi se pravila common lawa. Manje for-malan mehanizam za preispitivanje takvih odluka razvio se u posljednjoj četvrtini 13. stoljeća, putem tužbe replevin (revindication) za povrat lične imovine koja je nezakonito oduzeta.1670

Postojali su i drugi načini na koji su lokalni sudovi bili integrirani u novi common law pravni sistem. Praksa pisanja izvještaja o postupcima pred sudovima i presudama proširila se početkom 13. stoljeća i na okruž-ne sudove, a sredinom 13. stoljeća na sudove grofovija i sudove zemljopo-sjednika. Zatim, profesionalni zastupnici, nakon pojavljivanja pred kra-ljevskim sudovima, počeli su se pojavljivati i pred okružnim i drugim, ni-žim sudovima i dr.1671

Zahvaljujući ovim procesima u razvoju općeg prava oživljeni interes za rimskim ius communeom zaobišao je Englesku, stvarajući dualizam iz-među civilnog i common lawa. Prema Antoni P. Schioppiju, da se rani ra-zvoj common lawa desio samo pet decenija poslije, moguće je da bi se pravna nauka rimskog prava proširila i na Englesku, kao što je npr. na Nor-mandiju i kraljevinu Siciliju, koje su kao centralizirane monarhije bile slič-ne normanskoj kraljevini Engleskoj.1672

S druge strane, common law je ipak bio u interakciji sa evropskim kontinentalnim pravom. Istraživanja ukazuju na uzajamni utjecaj, u kojem je rimsko, kanonsko, običajno i trgovačko pravo, od srednjeg vijeka do modernog doba, direktno utjecalo na niz principa i instituta engleskog common lawa, dok je englesko pravo utjecalo na razvoj ustavnosti, struk-turu modernih ustavnih država, odvajanje vlasti i dr.1673

Opseg nadležnosti kraljevskih sudija nametnuli su novu i složeniju organizaciju sudova. Tokom 13. stoljeća uspostavljena su tri centralna

1669 Paul Brand, „The English Medieval Čommon Law (to c. 1307) as a System of National Insti-tutions and Legal Rules: Čreation and Functioning“, u: Legalism: Anthropology and History, ur. Paul Dresch and Hannah Skoda (Oxford: Oxford University Press, 2012), str. 178-179.

1670 Ibid., str. 179.1671 Ibid.1672 Antonio P. Schioppa, A History of Law in Europe: From the Early Middle Ages to the Twentieth

Century (Čambridge: Čambridge University Press, 2017), str. 221-222.1673 Ibid., str. 213.

312


suda iz jedinstvenog kraljevskog suda, odnosno funkcija kraljevog savjeta – Curia regis: Visoki finansijski sud (The Court of Exchequer) – najstariji sud, koji je rješavao poreske sporove, ali je imao i druge značajne upravne i finansijske nadležnosti; Sud običnih sporova (The Court of Common Ple-as), koji je rješavao sporove između podanika koji nisu uključivali kraljev interes, bez kraljevog prisustva; i Sud kraljevog stola (King’s Bench), koji je rješavao sporove koji su uključivali direktni kraljev interes, u kojima je on, tokom 13. stoljeća, bio prisutan.1674 Kasnije ćemo vidjeti kako je Sud kra-ljevog stola (odnosno njegove sudije, poput Edwarda Čokea) ograničavao ovlaštenja vladara.

Ovi sudovi su se diferencirali od postojećih sudova u Engleskoj. Do tada su, kao što smo vidjeli, kraljevske sudije povremeno, za vrijeme posjeta određenom području, predsjedavale lokalnim sudovima okruga ili grofovi-ja.1675 Počeli su koristiti porotu za utvrđivanje činjenica. Naime, u želji za ubrzavanjem procesa, uniformnošću i efikasnošću, Henry II je umjesto tra-dicionalnih, iracionalnih dokaznih sredstava, poput zakletvi i ordalija, po-stepeno uvodio primjenu porote, kao svjedočenja susjeda uz zakletvu.

Najčešće se porota sastojala iz dvanaest ljudi iz susjedstva, koji su utvrđivali istinu, odnosno odlučivali o činjenicama. Odluku su morali do-nijeti jednoglasno, a ona se smatrala „presudom susjedstva“1676 i bila je obavezujuća za sudiju. Samo u slučaju da je porota od 24 porotnika optu-žila za krivokletstvo porotu od 12 porotnika, odluka bi se poništila i po-stupak se ponavljao.1677 Ni u tom slučaju sudija nije mogao samostalno donijeti odluku, već je nova porota donosila odluku, koja je bila obavezu-juća za sudiju. Obavezujuća priroda odluke porote je u suprotnosti sa moći sudije u sistemu rimskog prava da slobodno ispituje dokaze.1678

Iako se angevinske reforme smatraju trijumfom razuma nad iracio-nalnim metodima, otjelovljenim u zamjeni dokazivanja putem Božijeg suda (ordalije), porota je samo povremeno zamjenjivala postojeće, natpri-rodne (iracionalne) metode dokazivanja.1679

1674 Ibid., str. 221.1675 Paul Brand, „The English Medieval Čommon Law (to c. 1307) as a System of National Insti-

tutions and Legal Rules: Čreation and Functioning“, u: Legalism: Anthropology and History, ur. Paul Dresch and Hannah Skoda (Oxford: Oxford University Press, 2012), str. 174.

1676 John A. Makdisi, „The Islamic Origins of the Čommon Law“, North Carolina Law Review, 77 (5), 1999., str. 1681.


1678 John A. Makdisi, „The Islamic Origins of the Čommon Law“, North Carolina Law Review, 77 (5), 1999., str. 1683.


313


U krivičnim pitanjima ovo tijelo je u početku, u kraljevskim zasjeda-njima okružnim sudovima, davalo informacije o osumnjičenima za krivič-na djela počinjena u njihovom području. Osumnjičeni su svoju krivnju ili nevinost dokazivali putem ordalija, odnosno Božijeg suda. Kao posljedica odluka Č�etvrtog lateranskog sabora, 1215. godine, kojom je crkva zabra-nila učešće sveštenika u procesu izvođenja ordalija, kraljevski – common law sudovi su, kao opće pravilo izvođenja dokaza u krivičnim pitanjima, odnosno kao metod utvrđivanja krivnje ili nevinosti optuženih, uveli po-rotu.1680 U donošenju odluke porotnici su se oslanjali na lokalno poznava-nje počinioca, a ne na predočene dokaze.1681

John Makdisi je ukazao na sličnost između engleske porote iz 12. sto-ljeća, koja se značajno razlikuje od njenog kasnijeg razvoja, i islamske ustanove lafif, ukazujući na mogućnost porijekla engleske porote iz ove islamske ustanove. On ističe da se u dosadašnjim istraživanjima o porije-klu engleske porote ukazivalo na sličnost sa anglosaksonskom ustanovom dooms i franačkom ustanovom inquisitio. Međutim, u odnosu na ustanovu dooms, u kojoj su sudije ili posrednici odlučivali o pravu ali nisu utvrđivali istinu, porota je utvrđivala činjenice. U odnosu na inquisitio, u kojoj su se okupljeni članovi zajednice obavezivali uz zakletvu na utvrđivanje istine, to je bio postupak kojim su se pružale informacije kraljevskim službenici-ma, a ne sudski postupak rješavanja spora kao u slučaju porote.1682

Kako je opisano u prethodnom poglavlju, u islamkom pravu postupak pred kadijom pokretao se tužbom (maqal) na koju je tuženi (mudda’a ‘alay-hi) odgovarao (jawab). Osnovni metod dokazivanja bilo je svjedočenje (sha-hada) više kvalificiranih svjedoka, što je slično pravilu rimskog prava testis unus, testis nullus.1683 Budući da je nerijetko bilo teško pronaći kvalificirane svjedoke ili teško utvrditi njihovu kvalificiranost, u malikijskoj pravnoj ško-li se razvio zamjenski oblik izvođenja dokaza u obliku ustanove lafif.

U području Sjeverne Afrike, u kojoj se primjenjivala malikijska pravna škola, razvila se praksa dokazivanja putem svjedočenja dvanaest ljudi

1680 James Masschaele, Jury, State, and Society in Medieval England (New York: Palgrave Macmi-llan, 2008), str. 74.

1681 Paul Brand, „Henry II and the Čreation of the English Čommon Law“, u: Henry II: New Inter-pretations, ur. Čhristopher Harper-Bill, Nicholas Vincent (Woodbridge: Boydell, 2007), str. 219; Paul Brand, „The English Medieval Čommon Law (to c. 1307) as a System of National Institutions and Legal Rules: Čreation and Functioning“, u: Legalism: Anthropology and History, ur. Paul Dresch and Hannah Skoda (Oxford: Oxford University Press, 2012), str. 177.

1682 John A. Makdisi, „The Islamic Origins of the Čommon Law“, North Carolina Law Review, 77 (5), 1999., str. 1679–1680.

1683 Ibid., str. 1687-1688.

314


određenog područja, koji su se smatrali zajednicom (jama’a). Ove osobe nisu bili kvalificirani svjedoci kao ‘udul i nisu bili ni u kakvom odnosu sa strankama u sporu, kao i u slučaju engleske porote. Prilikom donošenja odluke, koju su morali usvojiti jednoglasno, uzimali su zakletvu, a njihova odluka je bila obavezujuća za sudiju.1684 U tom pogledu, John Makdisi uka-zuje da struktura lafifa odražava strukturu porote u engleskom pravu u 12. stoljeću.1685 Jedina karakteristika engleske porote koja nije postojala u islamskom pravu bio je sudski nalog na osnovu kojeg se saziva porota i naređuje sudskom izvršitelju njeno priznanje.1686

Osim na sličnost engleske porote ustanovi lafif, ovaj autor je ukazao i na sličnost između islamskog aqda (konsenzualnog ugovora) i engleskog ugo-vora o prenosu vlasništva bez predaje stvari, te islamske ustanove istihqaq i već opisane tužbe/sudskog naloga assize of noveil disseisin, ukazujući na to da je moguće da common law svoje korijene ima u islamskom pravu, kao superiornijem od „primitivnog engleskog prava“ prije 12. stoljeća.1687

Pod utjecajem porote, kao jedne od osnovnih ustanova engleskog common lawa, došlo je do podjele funkcije suđenja između sudije, koji je rješavao pravna pitanja i porote koja je utvrđivala činjenice u slučaju.1688 Isključivanje sudije iz procesa utvrđivanja činjenica učinilo je njegovu ulo-gu marginalnom u procesu suđenja. Zbog toga su sudije, u ranom moder-nom periodu, razvili tehnike kontrole porote, koje su postepeno prebacile proces donošenja odluke na sudiju. Među tim tehnikama su savjetovanje porote o dokazima, zatim upute porotnicima o pitanjima prava i sudski nadzor nad odlukama porote određivanjem novog suđenja, ukoliko je od-luka bila protivna uputama sudija. Ovaj razvoj doveo je do ukidanja suđe-nja putem porote u građanskim pitanjima u 20. stoljeću.1689

1684 Ibid., str. 1689-16911685 Dakle, porota je bila tijelo od 12 svjedoka iz susjedstva koji uz zakletvu utvrđuju istinu o

činjenicama u sporu između običnih ljudi i pojavljuju se kao pravo tužitelja. Bili su obavezni da donesu odluku jednoglasno. Ukoliko se dvanaest imenovanih članova nije složilo, ime-novali bi se novi sve dok ne usvoje jednoglasno odluku. Njihova odluka je obavezujuća za sudiju. Jedina karakteristika engleske porote koja nije postojala u islamskom pravu bio je sudski nalog na osnovu kojeg se saziva porota i naređuje sudskom izvršitelju njeno prizna-nje. Pogledati: John A. Makdisi, „The Islamic Origins of the Čommon Law“, North Carolina Law Review, 77 (5), 1999., str. 1695.

1686 Ibid., str. 1695.1687 Ibid., str. 1731.1688 Sir Edward Čoke, The First Part of the Institutes of the Laws of England. Or, a Commentary

upon Littleton, (Philadelphia: Robert H. Small, 1893).1689 John H. Langbein, „Bifurcation and the Bench: The Influence of the Jury on English Čoncep-

tions of the Judiciary“, u: Judges and Judging in the History of the Common Law and Civil Law: From Antiquity to Modern Times, ur. Paul Brand, Joshua Getzler (New York: Čambridge Uni-versity Press, 2012), str. 67-82

315


U 13. stoljeću se formira još jedna važna ustanova engleskog prava – parlament, koja je nastavila tradiciju kraljevog savjeta (Curia regis). Č� la-novi ove ustanove, koja je u početku bila događaj, bili su ne samo baroni, već i predstavnici crkve, gradova i okruga. U službenim protokolima par-lament se prvi put pojavljuje oko 1230. godine i označava sastanak kralja i njegovih savjetnika, koji djeluju kao sud posljednje instance.1690

Dakle, od njegovih početaka u ranom 13. stoljeću parlament je djelo-vao kao najviša sudska instanca, ali ovu dužnost nije obavljao redovno, već samo u posebno teškim slučajevima, koje su rješavali kraljevski sudo-vi. Nakon vladavine Edwarda I, parlamentu su stranke mogle direktno obratiti tužbenim zahtjevom.1691 Osim sudske funkcije, parlament je preu-zeo i nadležnost izdavanja zakona, što će postat jedna od njegovih osnov-nih dužnosti u kasnijem razvoju.


Kralj Henry II (1154 - 1189) je u okviru projekta reformi, 1164. godine, izdao Konstitucije Člarendona, ponovo uspostavljajući kraljevsku kontro-lu nad crkvom. Iako je tvrdio da predstavljaju samo „zapis određenog di-jela običaja, sloboda i privilegija njegovih predaka“ u odnosu na englesko svećenstvo,1692 ovaj dokument je označio oštriju demarkaciju prava i moći kralja nad crkvom. Prva i druga konstitucija tvrdile su nadležnost kralje-vog suda u sporovima u pogledu prava na imenovanje svećenika na upra-žnjena mjesta (prema crkvenom pravu), kao i slučajevima sporova izme-đu crkvenih lordova i neotuđivosti crkvi na kraljevskim imanjima.1693Za-tim, utvrđeno je da crkveni službenici koji su počinili zločin protiv kralje-vog mira plaćaju kazne okrugu, a biskup ih disciplinski kažnjava. Osim toga, Henry II je naredio svojim sucima da nadziru proces pred crkvenim sudom. Ukoliko je svećenik priznao ili je bivao osuđen, crkva više nije ima-la pravo štititi ga.1694

Ovaj dokument rezultirao je sukobom između kralja i njegovog bli-skog saradnika Thomasa Becketa, kojeg je imenovao za nadbiskupa Čan-

1690 Alan Harding, Medieval Law and the Foundations of the State (New York: Oxford University Press, 2001), str. 170.

1691 Gwilym Dodd, Justice and Grace: Private Petitioning and the English Parliament in the Late Middle Ages (New York: Oxford University Press, 2007), str. 19.

1692 Alan Harding, Medieval Law and the Foundations of the State (New York: Oxford University Press, 2001),str. 128.

1693 Ibid., str. 129.1694 Ibid.

316


terburyja očekujući da će nastaviti obnašati dužnost kancelara. Međutim, Becket se povukao sa pozicije kancelara i, kao nadbiskup, zalagao se za nezavisnost crkve od kraljevske kontrole. Konstitucije Člarendona progla-sio je uzurpacijom. Sukob se nastavio narednih šest godina i u konačnici rezultirao Becketovim ubistvom 1170.1695 Nakon toga je uspostavljen imu-nitet crkvenih službenika (benefit of clergy) od procesuiranja pred kra-ljevskim sudovima za krivična djela za koja se izricala smrtna kazna.1696

U pogledu nadležnosti crkvenih sudova bilo je propisano da „ako se pojave žalbe, trebaju se podnijeti od arhiđakona biskupu i od biskupa ar-hiđakonu“. Nije sasvim jasno da li je zaista ovakva organizacija sudova po-stojala u vrijeme kralja Henryja II, a još manje prije njega. Pozicija arhiđa-kona je u međuvremenu regulirana u okviru engleske crkve i, do polovine 12. stoljeća, sudovi arhiđakona su rješavali brojna pitanja, poput pitanja poklona crkvama kao i međusobne sukobe.1697

Odvajanje i definiranje nadležnosti crkvenih sudova izvršeno je, vje-rovatno, tokom 12. stoljeća.1698 Do tada, u nekim slučajevima su stranke mogle birati kojem će se sudu obratiti, jer nadležnosti nisu bile strogo de-finirane. Tim prije što su kao kršćani bili obavezani crkvenim pravom, a kao kraljevi podanici pravilima common lawa.1699

Iako je u drugoj polovini 12. stoljeća distinkcija nadležnosti crkvenih i kraljevskih sudova postala jasnija, neka pitanja koja su se ticala svjetov-nih ljudi, kao što su pitanja zaključivanja braka, vanbračno rođenje djece, testamentalno nasljeđivanje pokretnih stvari, i dr. bili su u nadležnosti cr-kvenih sudova.1700

U narednom periodu odnos između crkvene i kraljevske nadležnost obilježen je, uglavnom, saradnjom i povremenim sukobima.1701 Naprimjer, u jednom sporu o zemljištu između šerifa i biskupa uglednici okruga Čam-bridge su se sastali i odlučivali. Na osnovu iskaza, spor su riješili u korist šerifa, koji je zemljište zahtijevao za kralja. Lokalni svećenik je, zatim,

1695 Harold J. Berman, Law and Revolution II: The Impact of the Protestant Reformations on the Western Legal Tradition (Čambridge, London: Harvard University Press, 2003), str. 255.

1696 Richard H. Helmholz, The Ius Commune in England: Four Studies (New York: Oxford Univer-sity Press, 2001), str. 190.

1697 John Hudson, The Oxford History of the Laws of England: Law and Society in England from King Alfred to Magna Carta (London, New York: Routledge, 2018), str. 298-299.

1698 Ibid., str. 302.1699 Richard H. Helmholz, „Čonflicts Between Religious and Secular Law: Čommon Themes in

the English Experience, 1250 - 1640“, Cardozo Law Review, 12, 1991., str. 708.1700 John Hudson, The Formation of the English Common Law: Law and Society in England from

King Alfred to Magna Carta (London, New York: Routledge, 2018), str. 32.1701 Malcolm B. Yarnell III, Royal Priesthood in the English Reformation (Oxford: Oxford Univer-

sity Press, 2013), str. 50.

317


rekao biskupu da nisu govorili istinu i da su počinili krivokletstvo, koje su kasnije priznali i zemlja je dodijeljena biskupu.1702

Kao što smo vidjeli ranije, odnos između nadležnosti odražavao je opće odnose između crkve i kralja, koji su do 13. stoljeća obilježeni kralje-vom prevlašću nad crkvom. Teoretičar common lawa, Henry Bracton (u. 1268), iako prepoznavajući „dvostruku moć“, konačni sud je dodijelio kra-lju, čak i u pitanjima koji se tiču svećenstva. Kralj je iznad svećenstva, ali je pravo iznad kralja. Stoga, smatrao je, kralj odluku morao povjeriti sudija-ma koji su namjesnici Krista.

Prema tome, u sukobima između kralja i crkve, kao što je spomenuti sukob Henryja II sa Becketom o procesuiranju svećenstva, kao i između kralja Johna i Innocenta III o pitanju izbora biskupa, kralj je činio taktička povlačenja, ali je zadržavao konačnu kontrolu. Engleski sistem odnosa iz-među regnuma i sacredotiuma opisan je kao „efektivni dualizam po kralje-voj naredbi“.1703 Ali, Magna Cartom iz 1215. godine garantirano je da će crkva biti „slobodna i da će njena prava i slobode biti nepovredive“ (klau-zula 1).1704 Ovaj, kao i ostale ustupke, kralj John (1199 - 1216) je morao učiniti, jer je njegova vlast bila oslabljena zbog poreza koje je nametnuo nastojeći nadomjestiti vojne gubike.1705 Za vrijeme vladavine Edwarda I (1272 - 1307), Edwarda III (1327 - 1377) i Richarda II (1377 - 1399) po-novo je ograničena nadležnost crkve u Engleskoj i utjecaj pape.

4. 2. 2. Sud admiraliteta

Za vrijeme kralja Edwarda, uspostavljeni su sudovi admiraliteta, koji su imali nadležnost u građanskim i krivičnim pitanjima počinjenim na moru.1706 Ovi sudovi su primjenjivali civilno pravo i postupak.1707 To svjedoči o utjeca-ju rimskog i kanonskog prava na englesko pravo u ranom modernom perio-du. Osim Vrhovnog suda admiraliteta, u brojnim lokalnim pomorskim gra-

1702 John Hudson, The Oxford History of the Laws of England: Law and Society in England from King Alfred to Magna Carta (London, New York: Routledge, 2018), str. 300.

1703 Malcolm B. Yarnell III, Royal Priesthood in the English Reformation (Oxford: Oxford Univer-sity Press, 2013), str. 44

1704 David Čarpenter, Magna Carta (London: Penguin Books Ltd., 2015).1705 Patrick J. Čoby, Thomas Cromwell: Machiavellian Statecraft and the English Reformation

(Plymouth: Lexington Books, 2009), str. 85.1706 William Blackstone, Commentaries on the Laws of England: Of Private Wrongs, ur. Thomas P.

Gallanis (New York: Oxford University Press, 2016), str. 46.1707 John Baker, The Oxford History of the Laws of England, 1483 - 1558, vol. VI, (New York:

Oxford University Press, 2003), str. 209.

318


dovima, postojali su sudovi admiraliteta.1708 Međutim, common law sudovi su mogli znatno ograničiti nadležnost ovih sudova, tvrdeći da su nadležni u svim sporovima počinjenim na kopnu, kao i u svim krivičnim djelima, pirat-stvu i pomorskim ugovorima zaključenim sa strancima.1709

Common law sistem je tokom vremena postao složen, izrazito forma-liziran i nefleksibilan, što podsjeća na formularni sistem klasičnog rim-skog prava.1710 Morali su se razviti novi mehanizmi pružanja zaštite stran-kama koje svoje pravo nisu mogli ostvariti pred redovnim sudovima. Kao i u prethodna dva sistema, razvila se pravičnost, kao „korektiv pravde“1711 – koncept koji je tokom muslimanske historije institucionaliziran u maẓālim sudovima, koji su predstavljali paralelu pretorskim sudovima u rimskom pravu, a u engleskoj historiji u sudovima pravičnosti.

4. 3. Razvoj principa pravičnosti – equity law i Kancelarovog suda

Postupak pred common law sudovima vremenom je postao sve formalniji i složeniji. To je naročito bila posljedica sudskih naloga kao preduslova za pokretanje postupka. Stranka koja nije mogla dobiti odgovarajući sudski nalog bila je ostavljena bez pravne pomoći. Kao rješenje u tim slučajevi-ma, kralj i njegov kancelar počeli su primati molbe ovih stranaka za „is-pravljanje nepravde“.

Kao čuvar kraljevog pečata, kancelar je, još od normanskog perioda, imao nadležnosti u suđenju. Mogao je rješavati žalbe koje su nezadovoljne stranke upućivale kralju, čak i nakon uspostavljanja centralnih kraljevskih sudova. Osim toga, mogao je prihvatiti ili odbaciti zahtjev za kraljevskom intervencijom zbog restriktivnih procedura ovih sudova. U formativnom periodu common lawa kancelar je izdavao sudske naloge i time doprino-sio razvoju common lawa i, paradoksalno, njegovoj krutosti i formalnosti.1712

Zabrana izdavanja novih sudskih naloga, kojima su se proširivali pravni lijekovi i samim tim prava podanika, dovela je do nefleksibilnosti 1708 Ibid., str. 210.1709 Antonio P. Schioppa, A History of Law in Europe: From the Early Middle Ages to the Twentieth

Century (Čambridge: Čambridge University Press, 2017), str. 390.1710 Ibid., str. 220.1711 Fred D. Miller, Nature, Justice, and Rights in Aristotle’s Politics (New York: Oxford University

Press, 1995), str. 83.1712 Antonio P. Schioppa, A History of Law in Europe: From the Early Middle Ages to the Twentieth

Century (Čambridge: Čambridge University Press, 2017), str. 388.

319


common lawa, koje je do tada opstajalo zbog mogućnosti prilagođavanja promijenjenim okolnostima i odgovaranju na potrebe društva. S druge strane, razvoj parlamenta kao zakonodavnog tijela, koje u tom periodu nije izvršavalo pravnu reformu za koju je bilo zaduženo, onemogućio je ispravljanje postojećih nedostataka common lawa, što je dalje vodilo kru-tosti i nefleksibilnosti prava.1713

Konzervativizmu općeg prava umnogome je doprinio i razvoj pravne profesije u 13. stoljeću, tokom vladavine Richarda I, kada se uvodi praksa pisanja izvještaja, kako bi se mogli opravdati postupci kralju koji je često bio odsutan iz zemlje. Prema tome, formalizam, proceduralni i materijalni nedostaci common lawa, mogućnost zloupotrebe i problemi sa nadležno-šću, ukazivali su na potrebu reforme i modernizacije općeg prava i sudova. Međutim, ova reforma nije nastala u ovim sudovima, već u novom, Kance-larovom sudu i pravu pravičnosti.1714

U svrhu ublažavanja striktnosti općeg prava, molbe za pružanje po-moći stranaka koje to pravo nisu mogle ostvariti pred common law sudo-vima, kancelar je rješavao po inkvizicionom postupku rimskog i kanon-skog prava, koje je podrazumijevalo da sudija ima nadležnost donošenja odluke i po pitanju prava i činjenica.1715 Ova nadležnost kancelara podsje-ća na postupak iuramentum perhorrescentiae, koji se razvio u 14. stoljeću u kanonskom pravu, na osnovu kojeg je svaka osoba mogla tražiti zaštitu pred papskom curiom, ukoliko je smatrala i izjavila uz zakletvu da pravdu neće moći ostvariti na lokalnom nivou. Iako ne poriče i mogućnost da su oba sistema nezavisno razvila iste mehanizme za rješavanje sličnih sluča-jeva, Richard Perruso smatra da postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na mogućnost recepcije prije nego nezavisnog razvoja. Taj stav je dodatno potkrijepljen činjenicom da su engleski kancelari bili obrazovani i u rim-skom i u kanonskom pravu, kao i politički zahtjevi na osnovu kojih su pravni razvoj papske curiae prilagodili potrebama krune.1716

Budući da nije primjenjivao stroga pravila common lawa kancelar, od-nosno njegov sud, sporove je rješavao „u skladu sa savješću“ (secundum

1713 William H. Bryson, Cases Concerning Equity and the Courts of Equity 1550 - 1660 (London: Selden Society, 2001), str. 19-20.

1714 Ibid., str. 21-22.1715 John H. Langbein, „Bifurcation and the Bench: The Influence of the Jury on English Čoncep-

tions of the Judiciary“, u: Judges and Judging in the History of the Common Law and Civil Law: From Antiquity to Modern Times, ur. Paul Brand, Joshua Getzler (New York: Čambridge Uni-versity Press, 2012), str. 67.

1716 Richard Perruso, „The Iuramentum Perhorrescentiae under Čanon Law: An Influence on the Development of Early Čhancery Jurisdiction“, Comparative Legal History, 3 (1), 2015., str. 2, 36.

320


conscientiam). Savremeno shvatanje pojma savjesti, kao „subjektivnog osjećaja ispravnog i pogrešnog“, koja je „antitetična vladavini prava“,1717 ne odgovara srednjevjekovnom konceptu. Značenje „savjesti“ – conscientia podrazumijevalo je da su sudiji ili tužitelju poznate određene činjenice koje se nisu mogle dokazati uobičajenim sredstvima pred common law su-dovima.1718

Iako su odluke Kancelarovog suda obavezivale samo stranke u sporu, i nisu intervenirale u opće norme,1719 postepeno su formirale odvojeni si-stem pravila. U tom pogledu je „savjest“ za vrijeme dinastije Tudora zami-jenjena „pravičnošću“ (equity).1720Međutim, ni značenje te riječi nije sa-svim jasno. Opisivanje suda kao pravičnog nije ukazivalo na pravila i prin-cipe koji se u njemu primjenjuju, već da se u njemu ne primjenjuju stroga pravila općeg prava. Stoga je veoma važan aspekt razvoja pravičnosti u 16. i 17. stoljeću bio pokušaj davanja pozitivnog značenja „pravičnosti“ umje-sto negativnog definiranja kao „onog što nije opće pravo“.1721

Pravičnost se, dakle, smatrala „korektivom pravde“, kao u Aristotelo-vom konceptu epieikeia.1722 Očigledan je utjecaj kanonskog koncepta pra-vičnosti (aequitas), kao „načina postizanja idealne pravde“, odnosno „pri-mjene objektivne pravde na konkretan slučaj“.1723 S druge strane, bio je to način tumačenja prava, utvrđivanja stvarne namjere zakonodavca, koju riječi zbog svoje nesavršenosti ne mogu u potpunosti izraziti.1724

Pravila koja su nastala djelatnošću Kancelarovog suda, u 14. i 15. sto-ljeću, čine drugu komponentu engleskog prava – pravo pravičnosti (equity law).1725 Ova pravila su davala prednost pravdi u odnosu na slovo zakona,1726

1717 Dennis R. Klinck, Conscience, Equity and the Court of Chancery in Early Modern England (London, New York: Routledge, 2016), str. 2.

1718 Mike Macnair, „Equity and Čonscience“, Oxford Journal of Legal Studies, 27 (4), 2007., str. 659-681.

1719 Lionel D. Smith, „Law and Equity: Čhunk and Permeate?“, u: Law and the New Logics, ur. H. Patrick Glenn, Lionel D. Smith (New York: Čambridge University Press, 2017), str. 183.

1720 Ibid.1721 David J. Ibbetson, „A House Built on Sand: Equity in Early Modern English Law“, u: Law &

Equity: Approaches in Roman Law and Common Law, ur. E. Koops, W. J. Zwalve (Leiden: Martinus Nijhoff Publishers, 2014), str. 56.

1722 Fred D. Miller, Nature, Justice, and Rights in Aristotle’s Politics (New York: Oxford University Press, 1995), str. 83.

1723 John J. Čoughlin, Canon Law: A Comparative Study With Anglo-American Legal Theory (New York: Oxford University Press, 2011), str. 44.

1724 John Baker, The Oxford History of the Laws of England, 1483 - 1558, vol. VI (New York: Oxford University Press, 2003), str. 174.

1725 William H. Bryson, Cases Concerning Equity and the Courts of Equity 1550 - 1660 (London: Selden Society, 2001), str. 19.

1726 Mike Macnair, „Equity and Čonscience“, Oxford Journal of Legal Studies, 27 (4), 2007., str. 659-681.

321


ali pravičnost nikada nije postala kompletan, samostalan sistem prava,1727 niti je izgubila svoju „korektivnu ulogu“,1728 već je uvijek postojala u odno-su na common law.1729

Pravičnost (equity) je dopunjavala i ispravljala common law, kao što je ius honorarium ius civile u rimskom pravu. Kontinuiranom interakcijom prava i pravičnosti, rimsko pravo je postiglo vrlo visok stepen fleksibilnosti, koje je nadzirao i kontrolirao praetor, razvivši kompleksan sistem pravila, s ciljem da „podupre, dopuni i ispravi“ ius civile, prema riječima Papiniana.1730Equity i ius honorarium, predstavljaju rezultate historijskog razvoja u kojem se pravo ra-zvilo iz dvije komponente: običaja i zakona (ius civile i common law) koje su tumačili i primjenjivali sudije u engleskom pravu i iuris periti u rimskom pra-vu, i dopune i korekcije tog prava, koju je vršio kancelar u engleskom pravu i rimski magistrati, posebno praetor, u rimskom pravu.1731

Odnos između Kancelarovog i common law sudova razlikovao se to-kom vremena.1732 U početku je postojala saradnja. Po potrebi je Kancela-rov sud mogao tražiti od Suda kraljevog stola da putem porote utvrdi či-njenice i slučaj vrati Kancelarovom sudu kako bi donio konačnu odluku.1733

Zbog osnovne uloge pravičnosti u ispravljanju krutosti i rigidnosti općeg prava bilo je očekivano da će doći u sukob. U ranijem periodu kada je postojao sukob nadležnosti između kraljevskih common law sudova i nižih sudova, lokalnih ili crkvenih, kraljevski sudovi su donosili konačnu odluku o nadležnosti. Ali, između common law i sudova pravičnosti nije bilo jasne hijerarhije.1734

Razvoj pravičnosti i nadležnosti Kancelarovog suda, posebno inter-vencije injunction,1735 putem koje je kancelar mogao intervenirati u odlu-


1728 Ibid., str. 184.1729 Frederic W. Maitland, Equity Also the Forms of Action at Common Law (Čambridge: Čam-

bridge University Press, 1910), str. 19.1730 W. J. Zwalve, „The Equity of the Law: Law and Equity Since Justinian“, u: Law & Equity:

Approaches in Roman Law and Common Law, ur. E. Koops, W. J. Zwalve (Leiden: Martinus Nijhoff Publishers, 2014), str. 20.

1731 W. J. Zwalve, E. Koops, „Introduction: The Equity Phenomenon“, u: Law & Equity: Approac-hes in Roman Law and Common Law, ur. E. Koops, W. J. Zwalve (Leiden: Martinus Nijhoff Publishers, 2014), str. 3.


1733 David Č. Smith, Sir Edward Coke and the Reformation of the Laws: Religion, Politics and Ju-risprudence, 1578 - 1616 (Čambridge: Čambridge University Press, 2014), str. 215.


1735 John Baker, The Oxford History of the Laws of England, 1483 - 1558, vol. VI (New York: Oxford University Press, 2003), str. 174.

322


ke common law sudova ukoliko ih je smatrao protivnim savjesti i stoga protivnim pravičnosti,1736 doveli su do konačnog, oštrog sukoba između općeg prava (common law) i pravičnosti (equity).1737 S� taviše, sukob iz-među parlamenta i kralja, koji će rezultirati i građanskim ratom i revolu-cijom 1649. i 1688. godine, najoštrije je odražen u sukobu prava. Kance-lar Thomas Egerton (Lord Ellesmere) i Francis Bacon branili su supre-matiju pravičnosti i kralja kao vrhovnog sudije, što je imalo osnovu u političkoj i pravnoj misli antike i srednjeg vijeka. Francis Bacon je savje-tovao kralja Jamesa I da brani pravičnost – kao „sud njegove apsolutne moći“ za „uspostavljanje autoriteta i osnaživanje prerogativa prema istinskim pravilima apsolutne monarhije“.1738 S druge strane, podržava-oci common lawa, čiji je najistaknutiji predstavnik Edward Čoke, dovodi-li su u pitanje kriterij pravičnosti kao osnovu kancelarove nadležnosti, ironično osuđujući arbitrarnu prirodu pravičnosti,1739 „koja je promje-njiva tokom vremena, kao i kraljeva visina ili veličina stopala,“ kako je istakao John Selden.1740

Edward Čoke je, kao vrhovni sudija Suda običnih sporova od 1606. godine, donio značajnu odluku u poznatom slučaju Thomas Bonham pro-tiv Udruženja ljekara (Thomas Bonham v College of Physicians). Prije osvr-ta na odluku, ukratko ćemo opisati slučaj i njegov tok.

Udruženje ljekara, osnovano 1518. godine, bilo je autorizirano za iz-davanje dozvola za ljekarsku praksu. Poveljom o osnivanju koju je, pored kralja, potvrdio i zakon parlamenta, njihova nadležnost je proširena i na vršenje funkcije suđenja i kažnjavanje (osim novčanom, i kaznom zatvo-ra) onih koji su djelovali bez ljekarske dozvole Udruženja. Nakon što Tho-mas Bohnam, koji je studij medicine završio na Univerzitetu u Čambrid-geu, nije bio prihvaćen kao član Udruženja, nastavio je s ljekarskom prak-som bez dozvole, zbog čega je pritvoren ali je na osnovu sudskog naloga


1737 Ibid., str. 389.1738 Ian Williams, „Developing a Prerogative Theory for the Authority of the Čhancery: the Fren-

ch Čonnection“, u: Law and Authority in British Legal History, 1200 - 1900, ur. Mark Godfrey (Čambridge: Čambridge University Press, 2016), str. 40.


1740 Dennis R. Klinck, Conscience, Equity and the Court of Chancery in Early Modern England (London, New York: Routledge, 2016), str. 2

323


– habeas corpus,1741 koji je izdao Sud običnih sporova, oslobođen.1742 Bu-dući da je uspjeh sudskog naloga zabrinuo pobornike suprematije pravič-nosti, na čijem je čelu bio kancelar Thomas Egerton, i druge kraljevske službenike, Udruženje je opet tužilo Bonhama na Sudu kraljevog stola, a on je uzvratio tužbom na Sudu običnih sporova.1743

Sudom običnih sporova je predsjedavao Edward Čoke, koji je odlu-kom većine sudija presudio ponovno u korist Bonhama, ističući da su po-velja Udruženja kao i zakoni parlamenta prekršili princip common lawa prema kome niko ne može djelovati kao sud. U tom pogledu je istakao da će „common law kontrolirati zakone parlamenta i proglasiti ih potpuno nevažećim, kada su protivni običajnom pravu i razumu ili su protivrječni ili ih je nemoguće izvršiti“.1744

Ovaj mnogo raspravljani stav Edwarda Čokea doprinijet će razvoju sudske kontrole (judicial review) u Sjedinjenim Američkim Državama,1745 budući da se Bonham slučaj smatrao precedentom common lawa koji do-zvoljava sudiji da stavi van snage zakone.1746 Međutim, Richard H. Helm-holz smatra da je ovaj slučaj ustvari zasnovan na uobičajeno prihvaćenom principu prirodnog prava i u common lawu i kontinentalnom pravu, kojeg je Čoke potvrdio kao općeprihvaćenu doktrinu. Kao što je srednjevjekov-no ius commune smatralo da se zakon ili običaj protivan prirodnom pravu smatra ništavim, a Hugo Grotius isticao da ono što je zabranjeno prirod-nim pravom ne može biti dozvoljeno pozitivnim pravom, Edward Čoke je smatrao da zakon ne može biti u suprotnosti sa osnovnim načelima com-mon lawa, a ne da ga sudija može proglasiti nevažećim.1747

1741 Za vrijeme dinastije Tudors pravni lijek protiv arbitrarnog zatočenja razvijen je u formi sudskog naloga habeas corpus, poznatog kao corpus cum causa, kojeg je izdavala kraljevska kancelarija, a osnovna svrha mu je nadzor nad lokalnim sudovima. Mogao se koristiti i za ispitivanje osnove zatvaranja. Pogledati: John Baker, The Oxford History of the Laws of En-gland, 1483 - 1558, vol. VI (New York: Oxford University Press, 2003), str. 92.

1742 David Č. Smith, Sir Edward Coke and the Reformation of the Laws: Religion, Politics and Ju-risprudence, 1578 - 1616 (Čambridge: Čambridge University Press, 2014), str. 168-169.

1743 Douglas E. Edlin, Judges and Unjust Laws: Common Law Constitutionalism and the Foundati-ons of Judicial Review (Ann Arbor: The University of Michigan Press, 2013), str. 53.

1744 David Č. Smith, Sir Edward Coke and the Reformation of the Laws: Religion, Politics and Ju-risprudence, 1578 - 1616 (Čambridge: Čambridge University Press, 2014), str. 168.

1745 Randall Lesaffer, Shavana Musa, „The Emergence of the Rule of Law in Western Čonstituti-onal History: Revising Traditional Narratives“, u: Constitutionalism and the Rule of Law: Bridging Idealism and Realism, ur. Maurice Adams, Anne Meuwese, Ernst H. Ballin (New York: Čambridge University Press, 2017), str. 99.

1746 Richard H. Helmholz, „Bonham’s Čase, Judicial Review, and the Law of Nature“, Journal of Legal Analysis, 1(1) 2009., str. 325.

1747 Richard H. Helmholz, „Bonham’s Čase, Judicial Review, and the Law of Nature“, Journal of Legal Analysis, 1(1) 2009., 325-354; Richard H. Helmholz, „Judicial Review and the Law of Nature“, Ohio Northern University Law Review, 39, 2013., str. 417-434.

324


Iako su sudske odluke tokom engleske historije često kritizirale zako-ne koji su neprecizni, a sudije poput Mansfielda insistirali na suprematiji sudova nad parlamentom u procesu razvoja pravnih pravila,1748 sudovi nisu mogli proglašavati zakone nevažećim, kao common law sredstvo kon-trole zakona parlamenta. Ipak, izvorna izdržljivost i prilagodljivost com-mon law sistema osiguravali su mu primarnu ulogu u stvaranju prava, od-nosno razvijanju pravnih lijekova za nova pitanja, bez pomoći zakonodav-stva. Zbog toga je, uprkos velikom broju zakona, bilo moguće da zakono-davci ističu da su „odluke suda u Westminsteru jedini autoritet koji posto-ji za najveći dio prava Engleske“.1749 Edward Čoke je smatrao da vršenje funkcije suđenja u common law sudovima čini stvarnu osnovu engleskog prava, koja ne može biti ograničena, niti poništena ni voljom suverena.1750

Nekoliko godina kasnije, Edward Čoke nije prihvatio pravo posebne komisije, koju je imenovao kralj, da izrekne kaznu zatvora, a 1615. godine, kada je postao vrhovni sudija Suda kraljevog stola, suprotstavio se namje-ri Kancelarije da modificira odluku ovog kraljevog suda,1751 smatrajući ključnom izvjesnost common lawa i konačnost njegovih odluka.1752 Tome se oštro suprotstavio kancelar Thomas Egerton, koji je imao podršku kra-lja Jamesa I u borbi u korist pravičnosti.

Konačno je kralj James I, 1616. godine, kraljevskim dekretom naložio da se Kancelarovom sudu mogu ulagati pravni lijekovi i protiv suda com-mon lawa, odnosno da kancelar može intervenirati u presudu, čak i ako se slučaj presudio na osnovu common lawa.1753

Poraz Edwarda Čokea ukazivao je na ograničenost common lawa u borbi protiv kraljevskih prerogativa na kojima se zasnivao Kancelarov sud i pravičnost. Edward Čoke je zadržao kritičan stav prema kancelaru Eger-tonu, smatrajući da ohrabruje kralja „opasnim i apsurdnim stavovima o kraljevskoj moći“.1754

U narednom periodu imao je opozicionu ulogu u političkim događaji-ma koji su vodili trijumfu parlamenta i pojavi moderne engleske ustavnosti.

1748 David Lieberman, The Province of Legislation Determined: Legal Theory in Eighteenth-Cen-tury Britain (Čambridge: Čambridge University Press, 2002), str. 71.

1749 Ibid., str. 72.1750 Antonio P. Schioppa, A History of Law in Europe: From the Early Middle Ages to the Twentieth

Century (Čambridge: Čambridge University Press, 2017), str. 391.1751 Ibid.1752 David Č. Smith, Sir Edward Coke and the Reformation of the Laws: Religion, Politics and Ju-

risprudence, 1578 - 1616 (Čambridge: Čambridge University Press, 2014), str. 214.1753 Antonio P. Schioppa, A History of Law in Europe: From the Early Middle Ages to the Twentieth

Century (Čambridge: Čambridge University Press, 2017), str. 392.1754 David Č. Smith, Sir Edward Coke and the Reformation of the Laws: Religion, Politics and Ju-

risprudence, 1578 - 1616 (Čambridge: Čambridge University Press, 2014), str. 213.

325


Nakon sukoba kralja i parlamenta, za vrijeme vladavine Čharlesa I (1625 - 1649), uslijedio je i građanski rat koji je okončan porazom kralja i privreme-nim ukidanjem monarhije. Konačno je, za vrijeme vladavine kralja Jamesa II (1633 - 1701), slavnom revolucijom 1688. godine ovaj sukob okončan, kada je uspostavljena ustavna monarhija. Poveljom o pravima (Bill of Rights), 1689. godine, proglašeno je nezakonitim izdavanje naredbi kralja, bez pret-hodne saglasnosti parlamenta, kojima se suspendira primjena prava, name-ću porezi ili zadržavanje vojske u vrijeme mira. U odnosu na period bez parlamenta, odnosno pokušaj podvrgavanja parlamenta kralju za vrijeme vladavine Čharlesa I, garantirano je da će se članovi parlamenta slobodno birati, da će imati neograničenu slobodu govora i da će redovno zasjedati.1755

Zakonom o nagodbi (The Act of Settlement) iz 1700., dalje je oslablje-na moć kralja i vlade, a osnažena uloga parlamenta i uspostavljena neza-visnost sudstva, koja je podrazumijevala autonomiju sudija, propisujući da mogu biti smijenjeni jedino glasovima oba doma parlamenta. Prema tome, apsolutistička monarhija je skoro iskorijenjena, a postavljene su osnove modernog modela ustavne države, zasnovane na ravnoteži moći.1756

U ovom periodu izvršeno je kompletiranje općeg prava. Naime, jedna od osnovnih odlika engleskog commn lawa – obavezujuća priroda prece-denata, izražena u doktrini stare decisis – „držati se onoga što je odlučeno i ne pokretati ono što miruje“ (stare decisis et not quieta movere), počela se oblikovati tek u ovom periodu, iako još uvijek nije dobila svoju savre-menu dimenziju. U ranijem periodu, rješavanje pitanja na osnovu ranijih sudskih odluka nije bilo obavezujuće, iako se na ranije odluke pozivalo, kako bi se osnažio zahtjev.1757 U izvjesnim slučajevima su sudovi i donosili odluke na osnovu ranijih, istaknutih precedenata, ali nije postojalo uvje-renje o obavezanosti suda prethodnom odlukom.1758

Ukazivanje na postojanje više odluka, koje su na isti način riješili odre-đeno pitanje, predstavljalo je dokaz šta se uobičajeno smatralo pravom, ali su i sudije i serjeants naglašavali da precedenti nisu pravo.1759 Očekivalo se


1756 Ibid., str. 393.1757 Ian Williams, „Early Modern Judges and the Practice of Precedent“, u: Judges and Judging in

the History of the Common Law and Civil Law: From Antiquity to Modern Times, ur. Paul Brand, Joshua Getzler (New York: Čambridge University Press, 2012), str. 51-52; Neil Dux-bury, The Nature and Authority of Precedent (New York: Čambridge University Press, 2008), str. 32.

1758 Neil Duxbury, The Nature and Authority of Precedent (New York: Čambridge University Pre-ss, 2008), str. 32.

1759 Ibid., str. 33.

326


da od običaja na koje je ukazano neće odstupiti ni u datom slučaju,1760 ali nije postojalo izričito pravilo prema kojem je određena sudska odluka kon-stituirala precedent.

Tokom druge polovine 16. stoljeća sudovi su počeli smatrati ranije presude podržavajućim, ali još uvijek ne odlučujućim za određeni ishod.1761 Tome je doprinijela i tendencija advokata u tom periodu da se pozivaju na zbirke sudskih slučajeva i odluka kraljevskih sudova. Ovaj preokret vidljiv je i u prvom dijelu djela Edwarda Čokea Institutes of the Lawes of England: Commentary Upon Littleton, u kojem je istakao da je „naša knjiga slučajeva najbolji dokaz šta je pravo“, i da je treba prvenstveno uzimati u obzir prili-kom odlučivanja „jer je argument izveden iz autoriteta najjači u pravu“.1762

U narednom stoljeću znatnije se obraćala pažnja na precedente, ali nije uspostavljena doktrina o njihovoj obavezujućoj snazi, osim za odluke apelacionog suda za common law slučajeve – The Court of Exchequer Chamber. Ove odluke počele su se smatrati obavezujućim, budući da je to bio vrhovni sud za izrazito važne slučajeve, u kojem su učestvovali sudije iz tri centralna kraljevska suda: Visokog finansijskog suda, Suda kraljevog stola i Suda običnih sporova.1763

U ostalim sudovima precedenti su se razmatrali i mogli su bitno utje-cati na donošenje presude u datom slučaju, ali doktrina stare decisis u sa-vremenom shvatanju pojavit će se tek kasnije (u 18. stoljeću, a u Sjedinje-nim Američkim Državama u 19. stoljeću).1764

Osim oblikovanja common lawa, nakon oštrog sukoba sa pravom pra-vičnosti, koji je rezultirao i definiranjem nadležnosti sudova ova dva siste-ma, postojali su i Sud zvjezdane palate i crkveni sudovi, jednako označeni sukobima kralja i crkve i parlamenta.

4. 3. 1. Sud zvjezdane palate

Razvojem pravičnosti, odnosno uspostavljanjem Kancelarovog suda za vrijeme dinastije Tudor, ostali članovi kancelarije nastavili su primati pe-1760 Antonio P. Schioppa, A History of Law in Europe: From the Early Middle Ages to the Twentieth

Century (Čambridge: Čambridge University Press, 2017), str. 397.1761 Neil Duxbury, The Nature and Authority of Precedent (New York: Čambridge University Pre-

ss, 2008), str. 33.1762 Sir Edward Čoke, The First Part of the Institutes of the Laws of England. Or, a Commentary

upon Littleton, (Philadelphia: Robert H. Small, 1893).1763 Antonio P. Schioppa, A History of Law in Europe: From the Early Middle Ages to the Twentieth

Century (Čambridge: Čambridge University Press, 2017), str. 398.1764 Neil Duxbury, The Nature and Authority of Precedent (New York: Čambridge University Pre-

ss, 2008), str. 34-35.

327


ticije podanika, ali nisu imali mogućnosti rješavanja pitanja koja isključivo spadaju u nadležnost common law sudova.1765

U vrijeme Henryja VII (1485 - 1509) uspostavljen je Sud zvjezdane palate (The Court of Star Chamber). Prvobitno je to bio naziv prostorije u palati Westminster u kojoj su se kraljevi savjetnici sastajali kako bi rješa-vali sudska i upravna pitanja.1766

Budući da je ovaj sud imao nadležnost u pitanjima koja se nisu mogla riješiti pred common law sudovima, to je podrazumijevalo nadležnost i u građanskim i u krivičnim stvarima. Iako je slijedio rimski inkvizitorski po-stupak, kao i Kancelarov sud, te je imao za cilj ispravljanje nedostataka com-mon lawa, ne smatra se sudom pravičnosti.1767 Nadležnost mu je proizlazila iz kraljeve dužnosti uspostavljanja pravde. Nerijetko je sam kralj predsjeda-vao ovim sudom. Vremenom je dobio značajne nadležnosti u krivičnom pra-vu, koje su se često preklapale sa nadležnošću common law sudova, ali Sud zvjezdane palate nije imao mogućnost izricanja smrtne kazne.1768

U vrijeme kancelara Thomasa Wolseya (1515 - 1529) nadležnosti ovog suda su toliko proširene da se smatralo da predstavlja njegov vrhovni sud. Budući da je u vrijeme kralja Čharlesa I korišten u svrhu uspostavljanja au-toritarne vlasti1769 i pokušaja podvrgavanja parlamenta, postao je simbol opresije prema protivnicima kralja i nadbiskupa Williama Lauda. Stoga je ukinut 1641. godine a njegovu nadležnost preuzeo je Sud kraljevog stola.1770


Črkveni sistem sudova bio je vrlo hijerahijski uređen. Na najnižem nivou postojali su sudovi arhiđakona, odnosno službenika koje su imenovali bi-skupi kako bi nadgledali crkvene službenike u području arhiđakonata, koji su se uglavnom poklapali sa okruzima. Iznad ovih sudova, u području

1765 John Baker, The Oxford History of the Laws of England, 1483 - 1558, vol.VI (New York: Oxford University Press, 2003), str. 191.

1766 Ibid, str. 195.1767 Harry Potter, Law, Liberty and the Constitution: A Brief History of the Common Law (Wood-

bridge: The Boydell Press, 2015), str. 105.1768 Ibid.1769 L. J. Reeve, Charles I and the Road to Personal Rule (Čambridge: Čambridge University Press,

1989); Richard Čust, Charles I and the Aristocracy, 1625 - 1642 (New York: Čambridge Uni-versity Press, 2013).

1770 Henry Mares, „Čriminal Informations of the Attorneys-General in the King’s Bench From Eger-ton to North“, u: Law and Legal Process: Substantive Law and Procedure in English Legal History, ur. Matthew Dyson, David Ibbetson (New York: Čambridge University Press, 2013), str. 178.

328


dijaceza, postojali su sudovi konzistorija,1771 koji su osim redovne nadlež-nosti imali i apelacionu nadležnost za odluke sudova arhiđakona. Z� albe na odluke sudova konzistorija podnosile su se sudovima nadbiskupija u pro-vincijama Čanterbury i York. Apelacioni sud za sjeverne provincije bio je sud nadbiskupa Yorka, dok je u južnim provincijama nadležnost imao vr-hovni žalbeni sud Čanterburyja – Arches Court. Konačna instanca, prije reformacije, za žalbe na odluke sudova nadbiskupija, bio je papa u Rimu.1772

Nadležnost crkvenih sudova može se opisati u četiri osnovne funkci-je: korektivna funkcija, u bliskoj vezi sa sudskom, koja je podrazumijevala procesuiranje i kažnjavanje religijskih i prekršaja javnog morala, kao što su blud, preljuba, incest i dr. Zatim, sudsku funkciju, koja je podrazumije-vala nadležnost u pitanjima klevete, bračnim pitanjima, pitanjima naslje-đivanja i poreza odnosno desetine, te funkcije registracije, verifikacije i izdavanja dozvola odnosno licenci, od kojih su crkveni sudovi imali zna-čajne prihode.1773

Pravna nezavisnost crkve, uspostavljena Magna Cartom, počela se na-rušavati već za vrijeme kraljeva Edwarda I (1272 - 1307), Edwarda III (1327 - 1377) i Richarda II (1377 - 1399), usvajanjem parlamentarnih zakona ko-jima se ograničavala nadležnost crkvenih sudova, kao i izdavanjem naloga o zabrani.1774 Naprimjer, Statute of Praeminure iz 1364. godine onemogućio je žalbe papi, kao konačnoj instanci, na odluke crkvenih sudova.1775

Početkom 16. stoljeća, koje se općenito smatra periodom tranzicije, renesanse, kao i kontinuiteta, označenog ponovnim sukobom između svjetovne i duhovne moći i pitanjem pozicije crkve u društvu,1776 došlo je i do razgraničavanja nadležnosti između crkvenih i common law sudova. Nepopularnost crkvenih sudova među stanovništvom posljedica je neko-liko razloga, uključujuči i procesuiranje za grijehe, koje je proisticalo iz korektivne funkcije crkvenih sudova, te neizvjesnost okončavanja sporo-va usljed naizgled beskonačnih žalbi koje su omogućavale da konačnu od-luku donese papa u Rimu.1777

1771 R. B. Outhwaite, The Rise and Fall of the English Ecclesiastical Courts, 1500 - 1860 (Čambrid-ge University Press, 2006), str. 2-3.

1772 Ibid, str. 4.1773 Ibid., str. 5-6.1774 John Baker, The Oxford History of the Laws of England, 1483 - 1558, vol.VI (New York: Oxford

University Press, 2003), str. 239.1775 Malcolm B. Yarnell III, Royal Priesthood in the English Reformation (Oxford: Oxford Univer-

sity Press, 2013), str. 44.1776 Patrick J. Čoby, Thomas Cromwell: Machiavellian Statecraft and the English Reformation

(Plymouth: Lexington Books, 2009), str. 11777 John Baker, The Oxford History of the Laws of England, 1483 - 1558, vol.VI (New York: Oxford

University Press, 2003), str. 237.

329


Na osnovu praeminure naloga, uspostavljenih već spomenutim Sta-tute of Praeminure iz 14. stoljeća, i naloga o zabrani, koji su intenzivno korišteni u ovom periodu, značajno je smanjena nadležnost crkvenih su-dova. Slučajevi koji su se ranije procesuirali isključivo pred crkvenim su-dovima, kao što su pitanje klevete, posljednje volje i testamenta, prekršaja javnog morala, hereze i dr., od tog perioda mogli su se procesuirati i pred kraljevskim sudovima.1778 Proces ograničavanja nadležnosti crkvenih su-dova bio je opći, uprkos tome što su u nekoliko dijaceza konzistorijski su-dovi zadržali raniju nadležnost duže vremena. Prema tome, „reformacija“ crkvenih sudova izvršena je prije vjerske reformacije.1779

S druge strane, cjelokupna engleska historija bila je obilježena suko-bom i borbom za prevlast između duhovne i svjetovne vlasti, ali srednje-vjekovni engleski kraljevi, bez obzira na moć koju su imali nad crkvom, bar teoretski su poštivali papu kao univerzalnog crkvenog poglavara. Me-đutim, kralj Henry VIII (1509 - 1547) je izvršio religijsku reformaciju, pro-glasivši kralja vrhovnim poglavarom crkve, koji ima nadležnost u svim duhovnim i svjetovnim pitanjima na području njegove vladavine.1780 To je izvršeno zakonom (The Act of Supremacy) iz 1534. godine, kao i brojnim drugim zakonima kojima su regulirana pitanja crkve, a za koje je bio zadu-žen prvi ministar kralja Henryja VIII, Thomas Čromwell.1781

Iako je nadležnost crkvenih sudova već bila ograničena, reformacija je dalje izvršila utjecaj na poziciju crkvenih sudova1782 i materijalno pravo koje se primjenjivalo.1783 Ukinuta je žalbena nadležnost pape, a uspostav-ljena konačna nadležnost Kancelarovog suda i novoosnovanog Suda za-stupnika (Court of Delegates).1784

Paradoksalno, nakon reformacije došlo je do povećanja ex officio nad-ležnosti crkvenih sudova, jer se počelo ošrije kažnjavati odstupanje od vjere, budući da se nastojala nametnuti reformacijska religijska ortodok-sija. Osnovan je Sud visoke komisije sa nadležnošću primjene reformacij-

1778 Richard H. Helmholz, Roman Canon Law in Reformation England (Čambridge: Čambridge University Press, 2004), str. 30.

1779 Ibid., str. 32-33.1780 Daniel Eppley, Defending Royal Supremacy and Discerning God’s Will in Tudor England (Al-

dershot: Ashgate, 2007), str. 5.1781 Thomas Čromwell je prema Patriku Čobyju bio ključni faktor u transformaciji Engleske u

modernu državu. Pogledati: Patrick J. Čoby, Thomas Cromwell: Machiavellian Statecraft and the English Reformation (Plymouth: Lexington Books, 2009), str. 4.

1782 Richard H. Helmholz, The Oxford History of the Laws of England: The Canon Law and Eccle-siastical Jurisdiction from 597 to the 1640s (New York: Oxford University Press, 2004), str. 234.

1783 Ibid., str. 34.1784 Ibid., str. 37.

330


skih zakona i kontrole nad crkvom, koji je imao redovnu i žalbenu nadlež-nost.1785

Ovaj sud je proizašao iz ranijih komisija osnovanih za vrijeme vladavi-ne kraljice Elizabeth I. Komisije su bile ad hoc tribunali, sastojale su se od svjetovnih i crkvenih službenika, zasjedale su povremeno i imale i sudske nadležnosti. U drugoj polovini 16. stoljeća uspostavljene su trajne „visoke komisije“, koje su djelovale kao vrste crkvenog suda zvjezdane palate.1786

Ubrzo je Sud visoke komisije postao sredstvo represije koje se kori-stilo protiv onih koji nisu željeli priznati autoritet engleske crkve. Naime, koristio je ex officio zakletve, koje su puritanci smatrali protivnim Božijim riječima, jer je, prema njihovim uvjerenjima, davanje zakletve unaprijed bilo ništavno.1787 Osim toga, izričući pored novčanih i kazne zatvora, te šaljući na Sud zvjezdane palate one koji nisu htjeli dati zakletvu, ovaj sud je postao osnovno sredstvo progona puritanaca.1788

Kanonskom pravu koje je tokom historije karakterizirala stabilnost, prijetilo je njeno urušavanje. Predviđeno je da se crkveni zakoni neće pri-znati, ukoliko nisu u skladu sa propisima common lawa,1789 a razvoj com-mon lawa, zahvaljujući nalozima o zabrani, nastojao je dalje ograničiti nadležnost crkvenih sudova i primjenu rimskog kanonskog prava.1790

Osim toga, zalaganjem Thomasa Čromwella, reformatora prava i pr-vog ministra kralja Henryja VIII, ukinuto je izučavanje kanonskog prava na univerzitetima. I prije reformacijskog nastojanja profesionalizacije i laicizacije crkvenih sudova, sudije i drugi službenici ovih sudova nerijetko nisu bili svećenici, već pravnici obrazovani na svjetovnim univerzitetima, poput Čambridgea i Oxforda, u oblasti rimskog kanonskog prava. Ovi služ-benici su i nakon reformacije nastavili zauzimati ključne pozicije u crkve-nim sudovima.1791 Konačno, najveći utjecaj na stabilnost kanonskog prava izvršila je primjena engleskih zakona u crkvenim sudovima.1792

1785 Ibid., str. 39.1786 R. B. Outhwaite, The Rise and Fall of the English Ecclesiastical Courts, 1500 - 1860 (Čambrid-

ge University Press, 2006), str. 131787 Jonathan M. Gray, Oaths and the English Reformation (New York: Čambridge University Pre-

ss, 2013), str. 211.1788 R. B. Outhwaite, The Rise and Fall of the English Ecclesiastical Courts, 1500 - 1860 (Čambrid-

ge University Press, 2006), str. 721789 Daniel Eppley, Defending Royal Supremacy and Discerning God’s Will in Tudor England (Al-

dershot: Ashgate, 2007), str. 5.1790 Richard H. Helmholz, Roman Canon Law in Reformation England (Čambridge: Čambridge

University Press, 2004), str. 51.1791 R. B. Outhwaite, The Rise and Fall of the English Ecclesiastical Courts, 1500 - 1860 (Čambrid-

ge University Press, 2006), str. 15, 65.1792 Richard H. Helmholz, Roman Canon Law in Reformation England (Čambridge: Čambridge

University Press, 2004), str. 39-40.

331


Naime, za vrijeme vladavine Jamesa I (1603 - 1625), englesko zakon-sko pravo povjerilo je common law sudovima pravo na nadležnost u pita-njiima koja su ranije bila isključivo u nadležnosti crkve, kao što je pitanje krivokletstva, lihvarsva i milosrđa. Time je izvršeno dalje ograničavanje nadležnosti crkvenih sudova.1793

Polovinom 17. stoljeća, u potpunosti su nestali crkveni sudovi zajedno sa crkvenim dijacezama.1794 Prvo su ukinuta korektivna ovlaštenja crkvenih sudova, ukidanjem Suda visoke komisije 1641. godine. Zatim su biskupi is-ključeni iz Doma lordova. Godine 1643. ukinute su episkopije, a 1645. nad-biskup Laud je egzekutiran i u narednim godinama episkopalna imovina je stavljena na prodaju. U pojedinim područjima crkveni sudovi su zadržani još neko vrijeme, nastavljajući rješavati sporove u bračnim i nasljednim pi-tanjima, kao i izdavati dozvole za brak, dok ih Zakon o građanskom braku (Civil Marriage Act) iz 1653. godine nije proglasio nevažećim.1795

U narednih dvadeset godina englesko stanovništvo se nije moglo obraćati crkvenim sudovima, te su se morala pronaći rješenja za pitanja koja su ranije bila u njihovoj nadležnosti.1796 Iako su nastale brojne poteš-koće, engleski vladari nisu željeli očuvati sistem prava koji su smatrali sredstvom opresije i uvredom otkrovenju. Ukoliko je bilo neophodno po-stojanje djelotvornijih pravnih normi za sprječavanje krivičnih djela, po-put preljube i incesta, tokom 1650-ih godina nadležnost za stvaranje pra-vila i procesuiranje počinitelja imali su sudovi common lawa.1797

Črkveni sudovi, osim Suda visoke komisije, ponovo su uspostavljeni 1660. godine, sa istim nadležnostima koje su imali prije građanskog rata, odnosno revolucije. Nakon restauracije, Zakon iz 1661. godine oslobodio je optužene tereta dokazivanja uz obaveznu zakletvu, koja ih je mogla in-kriminirati. Ova mjera je usvojena kako bi se izbjeglo ponavljanje praksi Visoke komisije, ali je imala posljedice za crkvene sudove koji su se osla-njali na zakletvu kao sredstvo dokazivanja.1798

James II je u periodu između 1686. i 1687. godine nastojao uspostavi-ti Sud visoke komisije, što je prouzrokovalo žestok otpor i bilo jedan od

1793 Ibid., str. 53.1794 Richard H. Helmholz, The Oxford History of the Laws of England: The Canon Law and Ecclesia-

stical Jurisdiction from 597 to the 1640s (New York: Oxford University Press, 2004), str. 237.1795 R. B. Outhwaite, The Rise and Fall of the English Ecclesiastical Courts, 1500 - 1860 (Čambrid-

ge: Čambridge University Press, 2004), str. 78-79.1796 Ibid., str. 79.1797 Richard H. Helmholz, The Oxford History of the Laws of England: The Canon Law and Ecclesia-

stical Jurisdiction from 597 to the 1640s (New York: Oxford University Press, 2004), str. 237.1798 William Gibson, The Church of England 1688 - 1832: Unity and Accord (London, New York:

Routledge, 2000), str. 127.

332


razloga njegovog gubitka vlasti.1799 Zakon o pravima iz 1689. godine ovaj sud je proglasio „nezakonitim i štetnim“. S� taviše, Zakon o toleranciji (Tole-ration Act) iz 1689. godine učinio je crkvene sudove anahronim, naročito ako su trebali donijeti odluku onima koji su mogli slijediti doktrine drugih denominacija.1800

U kasnijem razvoju nadležnost crkvenih sudova će se nastaviti sma-njivati, sve do reforme sistema sudstva u drugoj polovini 19. stoljeća, kada se svodi samo na crkvena pitanja.

4. 4. Razvoj sudske nezavisnosti

Iako se smatra da je Zakonom o nagodbi (The Act of Settlement) iz 1700. godine uspostavljena nezavisnost sudstva, taj koncept nije podrazumije-vao političku nezavisnost, što bi odgovaralo savremenom konceptu sud-ske nezavisnosti. Ono što se smatra sudskom nezavisnošću u ovom perio-du u engleskoj historiji blisko je povezano sa engleskom tendencijom ka političkoj centralizaciji, zbog čega je neophodno razumjeti interakciju iz-među ta dva procesa.1801

Zakon o nagodbi je označio prekretnicu u historiji engleske ustavnosti, ali je uspostavio ravnotežu moći, a ne odvajanje vlasti.1802 Teoretski, kao i praktično, sudovi su bili podređeni kralju ili parlamentu. Uspostavljani su kraljevom komisijom ili zakonom parlamenta, kojima je određena i njihova moć i nadležnost.1803 U ovom periodu su sudije istovremeno bile i članovi parlamenta kao i službenici krune.1804 Naprimjer, Lord Mansfield je od 1756. godine bio vrhovni sudija Suda kraljevog stola, a periodu od 1757. do 1760. godine bio i član vlade, uprkos tome što je njegov savremenik, William Blackstone, upozoravao na opasnost sjedinjenja moći ministra i sudije.1805 Paralelno je kao član Doma lordova učestvovao u izradi nacrta zakona, koje 1799 R. B. Outhwaite, The Rise and Fall of the English Ecclesiastical Courts, 1500 - 1860 (Čambrid-

ge: Čambridge University Press, 2004), str. 79, 82.1800 William Gibson, The Church of England 1688 - 1832 (London, New York: Routledge, 2000),

str. 127.1801 Martin Shapiro, Courts: A Comparative and Political Analysis (Čhicago, London: University

of Čhicago Press, 1981), str. 66.1802 Robert Stivens, The English Judges: Their Role in the Changing Constitution (Oxford, Por-

tland: Hart Publishing, 2005), str. 9.1803 Martin Shapiro, Courts: A Comparative and Political Analysis (Čhicago, London: University

of Čhicago Press, 1981), str. 661804 Robert Stivens, The English Judges: Their Role in the Changing Constitution (Oxford, Por-

tland: Hart Publishing, 2005), str. 10.1805 Ibid., str. 12.

333


je, iako dajući prednost common lawu, smatrao djelotvornim sredstvom uređivanja javnog ponašanja.1806

Nedostatak odvajanja moći ogleda se i na lokalnom nivou. Mirovnim sudijama, koje su imale nadležnost u procesuiranju prekršaja samostalno, a težih zločina pred kraljevim sudom, znatno su proširene nadležnosti u ovom periodu. Kao upravitelji njihovih lokalnih zajednica1807 bili su odgo-vorni za održavanje puteva i zatvora i nadzora nad stanovništvom. Imali su funkcije policije i određivanje cijene hljeba na tržnici, što podjeća na funkciju shurṭe i muḥtasiba u islamskom pravu.1808

Osim Zakona o nagodbi i političkih zbivanja koja su rezultirala smanje-njem moći krune, sudskoj nezavisnosti doprinijeli su i razvoj autonomije pra-va i pravne profesije. Za razliku od ranijeg perioda, kada su se sudije smatrale kraljevim službenicima, u 17. i 18. stoljeću postaju sve više službenici prava.1809 Sličan proces u islamskom iskustvu opisan je u prethodnom poglavlju.

Kao posljedica kompleksnosti common lawa došlo je do rasta funkci-onalne specijalizacije sudstva. Pravičnost (equity), koja je trebalo da na-domjesti nedostatke common lawa, tokom 17. i naredna dva stoljeća, pre-tvorena je u niz tehničkih pravila što je dovelo do složenosti i dugotrajno-sti postupaka, koji su se nerijetko okončavali tek nakon smrti stranaka.1810 U 19. stoljeću pravičnost je postala toliko disfunkcionalna da je književnik Čharles Dickens u jednom djelu savjetovao da se radije „trpi svako zlo koje je počinjeno, umjesto da se tuži pred Kancelarovim sudom“.1811

Doneseni su brojni zakoni koji su stavili van snage pojedina običaj-na pravila u materijalnom i procesnom pravu.1812 Prema tome, funkcio-nalna specijalizacija koja se preobratila u autonomiju sudstva, zahvalju-jući kompleksnosti prava i pravne profesije, umnogome je doprinijela razvoju sudske nezavisnosti.1813

1806 James Oldham, English Common Law in the Age of Mansfield (Čhapel Hill, London: The Uni-versity of North Čarolina Press, 2004), str. 9.

1807 Više o tome pogledati u: David Lemmings, Law and Government in England During the Long Eighteenth Century: From Consent to Command (Basingstoke: Palgrave Macmillan, 2011).

1808 Robert Stivens, The English Judges: Their Role in the Changing Constitution (Oxford, Por-tland: Hart Publishing, 2005), str. 12.

1809 Martin Shapiro, Courts: A Comparative and Political Analysis (Čhicago, London: University of Čhicago Press, 1981), str. 94, 103.

1810 Ibid., str. 101.1811 John H. Langbein, „Bifurcation and the Bench: The Influence of the Jury on English Čoncep-

tions of the Judiciary“, u: Judges and Judging in the History of the Common Law and Civil Law: From Antiquity to Modern Times, ur. Paul Brand, Joshua Getzler (New York: Čambridge Uni-versity Press, 2012), str. 74.

1812 David Lemmings, Law and Government in England During the Long Eighteenth Century: From Consent to Command (Basingstoke: Palgrave Macmillan, 2011), str. 2.


334


Kao što je ranije naznačeno, engleska sudska nezavisnost u ovom pe-riodu nije podrazumijevala političku nezavisnost, koja će se postići u pot-punosti tek u 21. stoljeću. Međutim, može se u određenom segmentu go-voriti o nezavisnosti kao nepristasnosti, za razliku od prethodnog perio-da, označenog korupcijom sudija i još više porote, prema riječima Thoma-sa Morea.1814Ali, čak i ukoliko se sudska nezavisnost identificira sa i defini-ra kao nepristrasnost, englesko iskustvo ukazuje samo na nepristrasnost u pojedinačnim slučajevima, a ne na opću nepristrasnost, budući da sudije moraju primjenjivati pravo koje nerijetko favorizira određene slojeve društva.1815

Interakcija između prava i politike, koja se neminovno odražavala na nezavisnost sudstva, nastavila se tokom 19. stoljeća, uprkos brojnim re-formama koje su izvršene.1816 Reforme su započete već u 17. stoljeću, kada je imenovana komisija za reformu prava na čelu sa sudijom Matthew Ha-leom. Prijedlozi ove komisije bili su sveobuhvatni i dalekosežni ali nisu ostvareni, kao ni prijedlozi Williama Shepparda – „Čromwellovog refor-matora prava“.1817 Počet će se ostvarivati tek u 19. stoljeću, dobivši pod-strek od općeg „doba reformi“.1818

Tome su doprinijela dva pokreta, koja su ograničila autonomiju sud-stva ostvarenu u 18. stoljeću. Prvi je bio pokret Jeremy Benthama za refor-mu prava, koji je common law smatrao nelogičnim i protivrječnim, čija je kompleksnost bila isključivo u svrhu bogaćenja pravnika.1819 Suprotstav-ljajući se konceptu Williama Blackstonea, prema kojem je common law nastao iz običaja „od pamtivijeka“, smatrajući ga historijski nekonzisten-tnim, isticao je da je common law nastao djelovanjem sudija, koji su običa-jima davali sankciju.1820

Stoga se zalagao za potpunu reformu prava, koje će biti razumljivo običnim ljudima, što se može postići iz dva osnovna principa korisnosti:

1814 John Baker, The Oxford History of the Laws of England, 1483-1558, vol.VI (New York: Oxford University Press, 2003), str. 414.


1816 Robert Stivens, The English Judges: Their Role in the Changing Constitution (Oxford, Por-tland: Hart Publishing, 2005), str. 12.

1817 Nancy L. Matthews, William Sheppard, Cromwell’s Law Reformer (Čambridge: Čambridge University Press, 2004).

1818 Michael Lobban, „‘Old Wine in New Bottles’: The Čoncept and Practice of Law Reform, c. 1780 - 1830“, u: Rethinking the Age of Reform Britain 1780 - 1850, ur. Arthur Burns, Joanna Innes (Čambridge: Čambridge University Press, 2003), str. 114.


1820 Michael Lobban, A History of the Philosophy of Law in the Common Law World, 1600 - 1900 (Dordrecht: Springer, 2016), str. 163 .

335


izbjegavanje patnje i traženja zadovoljstva i djelovanja vlasti u pogledu postizanja većeg zadovoljstva većeg broja.1821 Kako bi se to postiglo, po-trebno je donositi zakone koji će težiti većem dobru većeg broja.1822

Kodifikacijom prava, za koju su se zalagali Bentham i njegovi istomi-šljenici, unificiralo bi se pravo i pravičnost.1823 Budući da su bili politički marginalizirani do kodifikacije prava nije došlo.1824 I mnogi drugi prijedlo-zi Jeremy Benthama nisu dobili podršku neophodne većine, ali uprkos tome njegov utjecaj na reformu bio je neizmjeran.1825

Drugi značajni pokret bilo je stvaranje demokratske, predstavničke vlasti. Zakonom o reformi iz 1832. godine prošireno je pravo glasa, a iz-borni sistem reformiran tako da je parlament počeo uvažavati interese engleskog naroda. Kao posljedica toga, parlament je mogao donositi nove zakone koji su odražavali javno mnijenje, ili bar mišljenja politički aktivne srednje i više klase engleskog stanovništva.1826

Prema tome, reforme parlamentarnog i sudskog sistema u drugoj polo-vini stoljeća izvršene su putem donošenja zakona. Ove reforme su predstav-ljale rezultat „bentamizma“, ali i odgovor na potrebe rastuće industrijske eko-nomije. Kao i u drugim evropskim zemljama, transformacije društvenih, eko-nomskih i kulturnih prilika u Evropi u kasnom 19. stoljeću imale su svoj odraz u pravu, na šta ukazuje niz zakonodavnih mjera i kodifikacija krajem stoljeća.1827

Dakle, bentamovska težnja za stvaranjem novog, racionalnog prava i mogućnost parlamenta da to učini vodilo je značajnim i sveobuhvatnim reformama.1828 Plan reformi izvršio je škotski član parlamenta, Henry Bro-ugham (1788 - 1868), koji je od 1830. do 1834. godine bio kancelar.1829

1821 O principu korisnosti, traženju zadovoljstva i izbjegavanju patnje pogledati: Jeremy Bent-ham, The Collected Works of Jeremy Bentham: Deontology Together with a Table of the Sprin-gs of Action and The Article on Utilitarianism, ur. Amnon Goldworth (Oxford: Člarendon Press, 2002).


1823 Michael Lobban, „‘Old Wine in New Bottles’: The Čoncept and Practice of Law Reform, c. 1780 - 1830“, u: Rethinking the Age of Reform Britain 1780 - 1850, ur. Arthur Burns, Joanna Innes (Čambridge: Čambridge University Press, 2003), str. 118.

1824 Mike Macnair, „Arbitrary Čhancellors and the Problem of Predictability“, u: Law & Equity: Approaches in Roman Law and Common Law, ur. E. Koops, W. J. Zwalve (Leiden: Martinus Nijhoff Publishers, 2014), str. 104.





1829 Michael Lobban, „Henry Brougham and Law Reform“, The English Historical Review, 115 (464), 2000., str. 1184-1215.

336


U području materijalnog prava najznačajnije su bile reforme zemljiš-nog prava, koje na najbolji način oslikavaju dominaciju parlamenta u od-nosu na sudije u stvaranju prava.1830 Ta dominacija još je vidljivija u proce-snom pravu. Nizom zakona između 1854. i 1875. godine parlament je iz-vršio reorganizaciju sudskog sistema i pojednostavio postupak. U tom pogledu, stroge forme tužbi su bile ukinute. Građanski sporovi su započi-njali općim sudskim pozivom (general writ of summons).1831

Budući da je opći dojam o Kancelarovom sudu bila sporost i neučin-kovitost, ključno pitanje reforme ovog suda bilo je povećanje efikasnosti u odgovoru na praktične probleme, a kasnije i pitanje potrebe opstanka ovog suda uopće.1832 Konačno, Zakonima o sudstvu (Judicature Acts)1833 iz 1873. i 1875. godine uobličen je sistem sudstva kakav postoji i danas.

Ovim Zakonima je, pod vođstvom kancelara Roundella Palmera (1812 - 1895), uspostavljen Vrhovni sud (Supreme Court of Judicature), koji se sastoji od Visokog suda pravde (High Court of Justice) i Apelacionog suda (The Court of Appeal). Visoki sud pravde uključio je u svoj sastav Kancelarov sud, Sud kraljevog (ili kraljičinog) stola, Sud običnih sporova, Finansijski sud i Admira-litet, Oporuke i Razvod, koji su preuzeli nadležnost crkvenih sudova u ovim pitanjima.1834 Izvršena je i fuzija općeg prava (common law) i pravičnosti (equ-ity),1835 a svaki odsjek Visokog suda pravde trebao je primjenjivati i opće pra-vo i pravičnost. Ustanova porote je zadržana u sudovima common lawa, dok je u Kancelarovom sudu ta ustanova pitanje korisnosti i izbora stranaka.1836

Apelacioni sud se sastojao iz pet vrhovnih sudija sudova Visokog suda pravde. Najviša apelaciona instanca bio je Gornji dom parlamenta –



1832 Michael Lobban, „Preparing for Fusion: Reforming the Nineteenth-Čentury Čourt of Čhan-cery, Part I“, Law and History Review, 22 (2), 2004., str. 389; Michael Lobban, „Preparing for Fusion: Reforming the Nineteenth-Čentury Čourt of Čhancery, Part II“, Law and History Re-view, 22 (3), 2004., str. 565.

1833 Common Law Procedure Act 1852, dostupno na: https://www.legislation.gov.uk/ukpga/Vict/15-16/76/contents; pristupljeno 07. 06. 2017., Supreme Court of Judicature Act 1873 (36 & 37 Vict c. 66), dostupno na: https://laws.parliament.na, pristupljeno 07. 06. 2017.; Supreme Court of Judicature Act 1875 (38 & 39 Vict c. 77), dostupno na: https://laws.parlia-ment.na, pristupljeno 07. 06. 2017.

1834 Ann Lyon, Constitutional History of the United Kingdom (London: Čavendish, 2003), str. 351.1835 Michael Lobban, „Preparing for Fusion: Reforming the Nineteenth-Čentury Čourt of Čhan-

cery, Part I“, Law and History Review, 22 (2), 2004., str. 389-427; Michael Lobban, „Prepa-ring for Fusion: Reforming the Nineteenth-Čentury Čourt of Čhancery, Part II“, Law and History Review, 22 (3), 2004., str. 565-599.


337


Dom lordova.1837 Prema tome, iako se reformama nastojalo profesionalizi-rati sudstvo, čineći meritum primarnim uslovom za imenovanje sudija, dodjeljivanjem konačne žalbene instance Gornjem domu parlamenta,1838 to se nije ostvarilo u potpunosti. Nije ostvarena ni potpuna politička neza-visnost sudstva,1839 sve do donošenja Zakona o ustavnoj reformi, 2005. godine.

Organizacija sudstva uspostavljena reformama u drugoj polovini 19. stoljeća zadržana je, uz neznatne izmjene, tokom 20. stoljeća i prve polo-vine prve decenije 21. stoljeća. Izmjene su se ticale sjedinjenja odjeljenja Oporuka, Admiraliteta i Razvoda u Porodično odjeljenje Visokog suda, koji je zadržao i nadležnost Admiraliteta. Prema tome, Visoki sud pravde se od tada sastojao od tri odjeljenja: Suda kraljičinog stola, Kancelarovog suda i Porodičnog odjeljenja.1840

U procesu centralizacije engleskih sudova nisu bili uključeni mirovne sudije koji su od 14. stoljeća imali nadležnost u krivičnim pitanjima. Zadr-žani su i tokom 20. stoljeća. Sudili su samostalno ili u vijeću od dva ili tri člana. U većim gradovima su zamijenjeni sudovima magistrata, u kojima imenovani sudije sude samostalno. Godine 1971. uspostavljen je Kraljev-ski sud Engleske i Velsa kao prvostepeni i drugostepeni krivični sud, koji odlučuje u žalbama na presude sudova magistrata.1841

Apelacioni sud, uspostavljen zakonima 1873 - 1875, bio je nadležan za saslušavanje žalbi na odluke Visokog suda pravde i okružnih sudova. Morao je razviti kompleksan sistem ispitivanja odluka na osnovu „naloga o pogrešci“ (writ of error), budući da common law nije poznavao kontrolu odluka zbog greške u pravu ili u činjenicama.1842

Početkom 20. stoljeća osnovan je Krivični apelacioni sud, koji je zako-nom iz 1966. godine pripojen Apelacionom sudu. U tom pogledu, od 1968. godine, Apelacioni sud se sastoji iz dva odjeljenja: Krivičnog i Građanskog.

1837 Patrick Polden, „The Judicial Roles of the House of Lords and Privy Čouncil, 1820 - 1914“, u: The Oxford History of the Laws of England: Volume XI: 1820 - 1914 English Legal System, ur. William Čornish i dr. (New York: Oxford University Press, 2010), str. 529-570; Patrick Pol-den, „The Early Years of the House of Lords, 1876 - 1914“, u: The Judicial House of Lords 1876 - 2009, ur. Louis B. Čooper i dr. (New York: Oxford University Press, 2009), str. 181-197.

1838 To je učinjeno Zakonom o žalbenoj nadležnosti (The Appellate Jurisdiction Act 1876).1839 Robert Stivens, The English Judges: Their Role in the Changing Constitution (Oxford, Por-

tland: Hart Publishing, 2005), str. 12-13.1840 Martin Shapiro, Courts: A Comparative and Political Analysis (Čhicago, London: University

of Čhicago Press, 1981), str. 108-109.1841 Ibid., str. 109-110.1842 Gavin Drewry, Louis Blom-Čooper, Čharles Blake, The Court of Appeal (Oxford, Portland:

Hart Publishing, 2007), str. 31.

338


Građansko odjeljenje ima nadležnost za rješavanje žalbi na odluke Viso-kog suda pravde i okružnih sudova u Engleskoj i Velsu, te različitih speci-jaliziranih sudova.1843 Krivično odjeljenje odlučuje o žalbama na odluke Kraljevskog suda Engleske i Velsa. Sudi u vijeću od trojice sudija, a sudija pojedinac odlučuje o prihvatljivosti žalbe.1844

S�kotska ima distinktivno pravo koje je, posredstvom crkve, bilo pod utjecajem rimskog i kanonskog prava. Zakonom o ujedinjenju iz 1707. go-dine propisano je da odluke lokalnih sudova ne mogu preispitivati com-mon law sudovi.1845 Prema tome, budući da S�kotska ima zaseban sistem sudova prve i apelacione instance, Apelacioni sud nema nadležnost na odluke škotskih sudova. Međutim, Dom lordova, kao konačna žalbena in-sanca za cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo (do 2009. godine) imao je nadlež-nost za rješavanje žalbi i na odluke škotskih sudova.1846

Sudsko odjeljenje Doma lordova, koje je polovinom 20. stoljeća na-zvano Z� albeni komitet, imalo je različit broj članova u različitim periodi-ma, a uglavnom se sastojalo između 8 i 12 članova.1847 Z� albeni komitet je imao nadležnost kontrole (review) i nadzora (supervision). U pogledu nad-ležnosti review utvrđivao je i ispravljao greške prve instance, kako bi osi-gurao kontinuitet, konzistentnost i izvjesnost u suđenju, te je predstavljao mehanizam kontrole i utvrđivanja odgovornosti nižih sudova u vršenju funkcije suđenja. Nadležnost supervision podrazumijeva rješavanje po-sebno značajnih pitanja od interesa šire javnosti i u tom smislu predstav-lja stvaranje novih precedenata i tumačenja zakona, koji daju smjernice nižim sudovima.1848

Ovim razvojima – funkcionalnom specijalizacijom sudova, koji su u velikoj mjeri nezavisni od ostalih grana vlasti i povezani sa pravnom pro-fesijom, što je suštinska komponenta sudske nezavisnosti, moglo bi se smatrati da su skoro u potpunosti postigli „teološki cilj čiste nezavisno-

1843 Ibid., str. 1.1844 Gavin Drewry, Louis Blom-Čooper, „The House of Lords and the English Čourt of Appeal“, u:

The Judicial House of Lords 1876 - 2009, ur. Louis B. Čooper i dr. (New York: Oxford Univer-sity Press, 2009), str. 59.


1846 Gavin Drewry, Louis Blom-Čooper, Čharles Blake, The Court of Appeal (Oxford, Portland: Hart Publishing, 2007), str. 1.

1847 Michael J. Beloff, „The End of the Twentieth Čentury: The House of Lords 1982 - 2000“, u: The Judicial House of Lords 1876 - 2009, ur. Louis B. Čooper i dr. (New York: Oxford Univer-sity Press, 2009), str. 232-253.

1848 Gavin Drewry, Louis Blom-Čooper, „The House of Lords and the English Čourt of Appeal“, u: The Judicial House of Lords 1876 - 2009, ur. Louis B. Čooper i dr. (New York: Oxford Univer-sity Press, 2009), str. 51.

339


sti“.1849 Međutim, ličnost lorda kancelara, koji je istovremeno bio na čelu pravosuđa, imao funkciju sudije i ovlasti u imenovanju i smjenjivanju su-dija, član kabineta i Doma lordova,1850 ukazuje na političku zavisnost, bar formalnu.1851

Dakle, služba lorda kancelara bila je u suprotnosti sa odvajanjem moći i u institucionalnom i u funkcionalnom smislu.1852 Isto tako, sudije sudskog odjela Doma lordova,1853 poznati kao „pravni lordovi“ (law lords),1854 odno-sno „redovni apelacioni lordovi“ (lords of appeal in ordinary), kao članovi Gornjeg doma parlamenta, učestvovali su i u zakonodavnom procesu.1855

Osim toga, uloga sudova u definiranju i zaštiti osnovnih ličnih sloboda, porasta sudske kontrole tokom 1980-ih i 1990-ih godina, pod utjecajem Za-kona o Evropskim zajednicama iz 1972. godine i Zakona o ljudskim pravima iz 1998. godine (na snazi od 2000. godine), sudije imaju mnogo širu ulogu u nadzoru nad odlukama vlasti i primjeni standarda ljudskih prava.1856

U okviru ustavnih reformi, početkom 21. stoljeća, izvršena je i reforma sistema sudstva. Vlada je već 2003. godine najavila ukidanje službe lorda kancelara, uspostavljanje Vrhovnog suda i radikalnu reformu procesa ime-novanja na sudske funkcije. Nasuprot skeptičnosti u pogledu ciljeva ove re-forme, koje su smatrane pokušajem vlade da preuzme kontrolu nad pravo-suđem, ove reforme su, ustvari, oduzele moć od izvršne vlasti u sudstvu.1857


1850 Roger Masterman, The Separation of Powers in the Contemporary Constitution: Judicial Com-petence and Independence in the United Kingdom (Čambridge: Čambridge University Press, 2011), str. 29; Diana Woodhouse, The Office of Lord Chancellor (Oxford, Portland: Hart Pu-blishing, 2001); Dawn Oliver, „The Lord Čhancellor as Head of the Judiciary“, u: The Judicial House of Lords 1876 - 2009, ur. Louis B. Čooper i dr. (New York: Oxford University Press, 2009), str. 97.


1852 Roger Masterman, The Separation of Powers in the Contemporary Constitution: Judicial Com-petence and Independence in the United Kingdom (Čambridge: Čambridge University Press, 2011), str. 29.

1853 James V. White, „The Judicial Office“, u: The Judicial House of Lords 1876 - 2009, ur. Louis B. Čooper i dr. (New York: Oxford University Press, 2009), str. 30-47.

1854 O imenovanju ovih članova pogledati: Kate Malleson, „Appointments to the House of Lords: Who Goes Upstairs“, u: The Judicial House of Lords 1876 - 2009, ur. Louis B. Čooper i dr. (New York: Oxford University Press, 2009), str. 112-121.

1855 Roger Masterman, The Separation of Powers in the Contemporary Constitution: Judicial Com-petence and Independence in the United Kingdom (Čambridge: Čambridge University Press, 2011), str. 29.

1856 Andrew Le Sueur, Kate Malleson, „The Judiciary“, u: Constitutional Futures Revisited: Britain’s Constitution to 2020, ur. Robert Hazell, (Basingstoke: Palgrave Macmillan, 2008), str. 109.

1857 Kate Malleson, „Appointment, Discipline and Removal of Judges: Fundamental Reforms in the United Kingdom“, u: Judiciaries in Comparative Perspective, ur. H. P. Lee (Čambridge Uni-versity Press, 2011), str. 117.

340


Naime, među osnovnim ciljevima reforme iz 2005. godine bilo je uki-danje, ili bar smanjivanje, uloge lorda kancelara u imenovanju, nadzoru i smjenjivanju sa sudskih funkcija.1858 Zbog političke opozicije potpunom ukidanju službe lorda kancelara, zadržana je titula ali su njegove nadlež-nosti ograničene i približene nadležnostima ministra pravde.1859

U tom pogledu, na čelu pravosuđa Engleske i Velsa umjesto lorda kan-celara postavljen je lord vrhovni sudija (lord chief justice).1860 Nadležnost u imenovanju i smjenjivanju sudija od sada je u rukama novih komisija za imenovanje sudija u Engleskoj i Velsu i sudija novooformljenog Vrhovnog suda Ujedinjenog Kraljevstva.1861

Vrhovni sud Ujedinjenog Kraljevstva,1862 osnovan 1. oktobra 2009. godine, preuzeo je nadležnosti Z� albenog komiteta Doma lordova,1863 od-nosno funkciju najviše apelacione instance na području cijelog kraljev-stva.1864 Nadležan je za rješavanje žalbi na odluke svih građanskih i krivič-nih sudova, s izuzetkom krivičnih sudova S�kotske.1865

U osnivanju ovog suda ključnu ulogu je imao Thomas Bingham, jedan od pravnih lordova prema kojem se sudsko odjeljenje Doma lordova u pe-riodu 2000 - 2008 naziva Binghamov sud, što je neuobičajeno za britanski kontekst čija je odlika impersonalnost suđenja.1866

Črkveni sudovi, čija je nadležnost nakon 1857. godine ograničena is-ključivo na pitanja koja se tiču crkve i svećenstva, postoje i danas.1867 Ovi

1858 Ibid.1859 Ibid., str. 118.1860 Andrew Le Sueur, Kate Malleson, „The Judiciary“, u: Constitutional Futures Revisited: Britain’s

Constitution to 2020, ur. Robert Hazell (Basingstoke: Palgrave Macmillan, 2008), str. 111.1861 Kate Malleson, „Appointment, Discipline and Removal of Judges: Fundamental Reforms in

the United Kingdom“, u: Judiciaries in Comparative Perspective, ur. H. P. Lee (Čambridge Uni-versity Press, 2011), str. 118; Kate Malleson, „The Judicial Appointments Čommission in England and Wales: New Wine in New Bottles?“, u: Appointing Judges in an Age of Judicial Power: Critical Perspectives From Around the World, ur. Kate Malleson, Peter H. Russel (To-ronto, Buffalo, London: University of Toronto Press, 2006), str. 39-55.

1862 Andrew Le Sueur, „From Appellate Čommittee to Supreme Čourt: A Narrative“, u: The Judi-cial House of Lords 1876 - 2009, ur. Louis B. Čooper i dr. (New York: Oxford University Press, 2009), str. 64.

1863 Brice Dickson, Human Rights and the United Kingdom Supreme Court (Oxford: Oxford Uni-versity Press, 2013), str. 2.

1864 Patrick Polden, „The Early Years of the House of Lords, 1876 - 1914“, u: The Judicial House of Lords 1876 - 2009, ur. Louis B. Čooper i dr. (New York: Oxford University Press, 2009), str. 181-197; Brice Dickson, Human Rights and the United Kingdom Supreme Court (Oxford: Oxford University Press, 2013), str. 2.

1865 Brice Dickson, Human Rights and the United Kingdom Supreme Court (Oxford: Oxford Uni-versity Press, 2013), str. 4.

1866 Brice Dickson, „A Hard Act to Follow: The Bingham Čourt, 2000-8“, u: The Judicial House of Lords 1876 - 2009, ur. Louis B. Čooper i dr. (New York: Oxford University Press, 2009), str. 255.

1867 Ann Lyon, Constitutional History of the United Kingdom (London: Čavendish, 2003), str. 351.

341


sudovi se smatraju državnim sudovima.1868 Postoje je i religijski sudovi drugih zajednica,1869 kao što su jevrejski beth din sudovi i islamski sudovi, ali oni nisu dio državnog sistema sudstva.1870

Kao što smo vidjeli ranije, još od 1985. godine postoji Vijeće šerijat-skog prava, koje djeluje kao arbitražno tijelo,1871 ali njegove odluke nisu izvršne.1872 Stoga će postupak razvoda braka ovo Vijeće pokrenuti samo ukoliko su stranke već pokrenule građanski postupak pred engleskim su-dom. Slično vijeće u Birminghamu će pokrenuti postupak razvoda braka, ukoliko je građanski postupak pred engleskim sudom već okončan.1873

Na osnovu Zakona o arbitraži iz 1996. godine, koji predviđa da se stranke mogu saglasiti na koji način će riješiti spor, određene sporove mogu rješavati religijska arbitražna tijela, čije odluke moraju biti izvršne pred sekularnim sudovima, osim ukoliko to ne bi bilo u suprotnosti sa „javnim interesom“.1874

Godine 2007., osnovan je Muslimanski arbitražni sud, koji omoguća-va strankama rješavanje sporova u skladu sa normama šerijatskog prava. Odluke ovog tijela su izvršne,1875 a samo u slučaju „ozbiljnih neregularno-sti“ sudovi ne moraju poštovati odluku arbitražnog tijela.1876

Pitanja priznavanja religijskih sudova, posebno islamskih, aktuelizi-rano je nakon što je nadbiskup Čanterburyja, Rowan Williams, predložio primjenu principa „transformativne akomodacije“, prema kojoj pojedinac

1868 Søren Holm, Javier G. Oliva, „Religion and Law in Twenty-First Čentury England: Tradition and Diversity“, u: Religious Rules, State Law, and Normative Pluralism – A Comparative Over-view, ur. Rossella Bottoni i dr. (Springer, 2016), str. 385.

1869 Gillian Douglas, Norman Doe, Sophie Gilliat-Ray, Russell Sandberg, Asma Khan, Social Cohe-sion and Civil Law: Marriage, Divorce and Religious Courts: Report of a Research Study funded by the Arts and Humanities Research Council, dostupno na:http://www.law.cf.ac.uk/clr/re-search/cohesion, pristupljeno 01. 04. 2018., str. 24

1870 Søren Holm, Javier G. Oliva, „Religion and Law in Twenty-First Čentury England: Tradition and Diversity“, u: Religious Rules, State Law, and Normative Pluralism – A Comparative Over-view, ur. Rossella Bottoni i dr. (Springer, 2016), str. 391.

1871 Mohamed M. Keshavjee, Islam, Sharia and Alternative Dispute Resolution: Mechanisms for Legal Redress in the Muslim Community (New York: I. B. Tauris, 2013), str. 4.

1872 O religijskim sudovima u Velikoj Britanije pogledati: Harun Karčić, S� erijat i pravni plurali-zam u Evropi: primjeri koegzistencije religijskog i sekularnog prava na Starom kontinentu (Sarajevo: Čentar za napredne studije, 2018).

1873 Robin Griffith-Jones, „The ‘Unavoidable’ Adoption of Sharia Law: The Generation of a Media Storm“, u: Islam and English Law: Rights, Responsibilities and the Place of Shari’a, ur. Robin Griffith-Jones (New York: Čambridge University Press, 2013), str. 18.

1874 Søren Holm, Javier G. Oliva, „Religion and Law in Twenty-First Čentury England: Tradition and Diversity“, u: Religious Rules, State Law, and Normative Pluralism – A Comparative Over-view, ur. Rossella Bottoni i dr. (Springer, 2016), str. 381

1875 Samia Bano, Muslim Women and Shari’ah Councils: Transcending the Boundaries of Commu-nity and Law (Basingstoke: Palgrave Macmillan, 2012), str. 54.

1876 Michael J. Broyde, Sharia Tribunals, Rabbinical Courts and Christian Panels: Religious Arbi-tration in America and the West (New York: Oxford University Press 2017), str. 178.

342


zadržava pravo izbora suda u kojem želi riješiti određeno pitanje. To bi se, prema biskupu, moglo dozvoliti za pitanja bračnog prava, reguliranja fi-nansijskih transakcija i autoriziranih tijela za medijaciju i rješavanje suko-ba. Među prednostima takvog pristupa naveo je, između ostalih, i unapre-đivanje različitih nadležnosti. Religijske sudske ustanove ili ustanove za-jednice morale bi brinuti o napuštanju njihove nadležnosti zbog nefleksi-bilne, previše restriktivne primjene tradicionalnog prava. S druge strane, „univerzalistički sistem prosvjetiteljstva“ bi morao voditi računa o poslje-dicama getoiziranja i obespravljivanja manjina. U tom pogledu, „transfor-mativna akomodacija“ bi doprinijela tome da obje nadležnosti moraju mi-jenjati svoj pristup tokom vremena, „kako bi izbjegle sterilnost uzajamno isključivih monopola“.1877

Ovaj stav nadbiskupa Williamsa izazvao je oštre reakcije u engleskoj javnosti.1878 Do transformativne akomodacije nije došlo, a religijski sudovi još uvijek djeluju izvan sistema državnog sudstva, odnosno kao arbitražna tijela u okviru Zakona o arbitraži iz 1996. godine.

Kao i u prethodna dva sistema, suđenje u engleskom pravnom siste-mu bilo je prerogativa vladara, koju je tokom historije povjeravao različi-tim službenicima i ustanovama. U normanskom periodu zadržan je nasli-jeđeni pravni i sudski sistem. Suđenje su vršili okružni i sudovi grofovija na čelu sa šerifom. S�erif je postao kraljevski službenik. U svrhu centraliza-cije političke moći, suđenje je zatim povjereno putujućim sucima, koji su povremeno posjećivali pojedine okruge u formiranom cikličnom okruž-nom sistemu. Iz toga sistema nastali su centralizirani kraljevski sudovi. Djelatnost ovih sudova dovela je do formiranja distinktivnog common law pravnog sistema, koji je postao vrlo formaliziran i nefleksibilan tokom vremena.

U svrhu otklanjanja nedostataka ovog sistema, najbolje očitovanih u krutosti i nemogućnosti odgovaranja na društvene promjene, kralj je po-novo počeo izvršavati svoju dužnost osiguravanja pravde. Primao je žalbe stranaka koje svoje pravo nisu mogle ostvariti pred common law sudovi-ma. Ovu dužnost je zatim povjerio kancelaru koji je formirao sud. Djelat-nost Kancelarovog suda dovela je do formiranja druge komponente engle-skog prava – prava pravičnosti (equity). Konačno, razvojem treće kompo-

1877 Rowan Williams, „Čivil and Religious Law in England: A Religious Perspective“, u: Islam and English Law: Rights, Responsibilities and the Place of Shari’a, ur. Robin Griffith-Jones (New York: Čambridge University Press, 2013), str. 32.

1878 Jean P. Bras, „The British Debate Over Sharia Čouncils: A French-Style Čontroversy?“, u: Islam and Public Controversy in Europe, ur. Nilüfer Göle (London, New York: Routledge, 2013), str. 151-158.

343


nente prava – zakona (statute law) i pobjedom parlamenta u borbi za moć uspostavlja se, uslovno rečeno, nezavisnost sudstva, ograničena specifič-nostima engleske ustavnosti. Tokom narednih stoljeća dolazi do transfor-macije sudske nadležnosti, funkcionalne specijalizacije i do konačne poli-tičke nezavisnosti sudstva i odvajanja od ostalih grana vlasti. Time se više-stoljetni ustavni princip ravnoteže moći preobratio u sistem odvajanja vlasti.

Documents

4. Suđenje - pfsa.unsa.ba