Leon Uris – Trojstvo 2

Rođen sam sitan i nikad nisam jako porastao. U Queen's Collegeu nisam osvojio neku veliku pobjedu, a niti izgubio igru. U Belfastu je O'Neilla bilo dovoljno da mi ponude postelju i da me prehrane. Queen's College primao je uobičajen simboličan broj katolika, ali sam tamo doista našao slobodoumno utočište, kakvo se može očekivati od jednog sveučilišta. Došao sam do uvjerenja da će Queen's - kao zrcalo društvenih previranja i često kao njihov predviđač - jednom postati izvor republikanskih težnji.Mislim da je moto obitelji Hubble najbolje opiswao političko podneblje koje je prevladavalo potkraj * 9. stoljeća. Bilo je urezano u vitraži iznad obiteljske krune u knjižnici Hubble Manora i glasilo je, prevedeno s latinskoga, JOŠ JEDAN JURIŠ U SLAVU KRUNE. Stara dama Viktorija u Buckinghamskoj palači bližila se osamdesetoj, a njezino je ime tom dobu već bilo utisnulo pečat vrhunca imperijalne moći. Upravo u pravi čas, za dijamantni jubilej njezine vladavine, došli su opet na vlast njezini konzervativni ministri.Ircima je jubilej bio odvratan. Tim se događajem uzdizao cijeli taj otrcani imperij - bio je to podsjetnik da smo potlačen narod, prvi koji je bio koloniziran i sveden na ropski položaj u državi. Tijekom jog velikog slavlja mnogi su Irci tiho objavljivali da stara gorčina nije nestala i da će našem dugotrajnom republikanskom zimskom snu ubrzo doći kraj.Na čelu s Gelskim atletskim udruženjem GAU-om i Gelskim savezom, nacionalistički je duh rastao, a oživlja vanje keltskoga bilo je u punom zamahu. Dr Douglas Hyde, utemeljitelj Saveza, bio je poput Emmeta, Wolfea Tonea i Parnella protestantskog podrijetla, ali usprkos tome pristaša keltskog nasljeđa i republikanac.

U Londonu je proslava Viktorijina dijamantnog jubileja bila pokvarena bojktom Irske stranke, a u

Irskoj neredima i govorima koji su nedvojbeno ukazivali na to da se piše novo poglavlje »irskog pitanja«.Već trideset i pet godina stara je kraljica tugovala za mužem, spavala ispod fotografije sto je prikazivala njegove posmrtne ostatke na odru i svako su jutro sluge morale pripremiti njegovu odjeću. Irska je donekle nalikovala Albertovu lešu. Parnellova smrt uništila je sve prednosti koje su republikanci postigli od vremena velike gladi i neuspjeha fenijskog ustanka, ali sada kad se britanski imperij spremao na JOŠ JEDAN JURIŠ U SLAVU KRUNE, mi smo ustajali iz mrtvih i sa svoje strane spremali JOŠ JEDAN JURIŠ ZA IRSKU.Kad sam poslije prekretnice stoljeća položio diplomski ispit, nisu me nipošto zasuli ponudama za namještenje. Pripadao sam sad šaci obrazovanih katolika koje s jedne strane anglikanci nisu sasvim prihvaćali, a s druge su se vlastiti ljudi na njih mrštili zbog liberalnog protestantskog obrazovanja. Probijao sam se pišući za jedne male i, jasno, siromašne katoličke belfastske novine i povremenim podučavanjem. Također sam pomalo i pisao - pjesme, kazališne komade, eseje. Ni Britanci, ni Irci nisu drhtali od snage mojeg pera, ali sam tako tažio svoj keltski apetit.Od velikih zvukova, koji su odjeknuli u proslavama jubileja, imperijalno raspoloženi napuhanci zapali su u euforično stanje. Apetit Velike Britanije za prigrabljiva-' njem sve većeg broja zemalja bio je nezasitan, i od osvajačkog zanosa Britanija je bila slijepa za strujanje nezadovoljstva i prevrate, koji su se sve više pomaljali u njezinim podjarmljenim narodima.Opijenost od jubileja prelila se u još jedan imperijalistički prodor, no taj je postao značajna obratnica u povijesti. Ta razmetljiva i skupa avantura, koja se temeljila na odavno poznatoj pohlepi, uzrokovala je prve pukotine u bezgraničnom britanskom carstvu. Cecil Rhodes, prototip imperijalista, nije se zadovoljio time da nadzire izobilje dijamanata, zlata i drugih blaga koja su dotjecala iz8kolonije Cape i drugih južnoafričkih posjeda. Polakomio se za TVansvaalom, te je, primijenivši grubu i surovu silu, pripojio susjedne države u jednu veliku britansku »uniju«.Transvaal je bio nastanjem većinom Burima, žilavim ljudima nizozemskog podrijetla. Kad su bili primorani na rat, zgranuli su Engleze svojom gerilskom taktikom brzog prebacivanja snaga i zasjeda. Britanske trupe, tradicionalno slabo pokretne i sa zastarjelom taktikom, pretrpjele su u neočekivanom naletu Bura niz razornih poraza.Ministarstvo rata došlo je do uznemirujuće spoznaje da Englezi na svojem putu do svjetskog imperija već desetljećima nisu koristili modernu, bijelu, dobro naoružanu vojsku. Kao reakciju na to poslalo je sada u borbu više od pola milijuna vojnika iz jedinica cijelog imperija. Irska je uskočila s Kraljevskom irskom pješadijom, Ulsterskim strijelcima, Inniskillinzima i teritorijalnom pukovnijom Hubbleovih Coleraine-strijelcima. Opet smo doživjeli staru sudbinu da naše ratničke sposobnosti dokazujemo u tuđim a ne irskim uniformama i na bojištima daleko pd kuće, u tuđem ratu. t Gdje god su se Englezi tukli, uskrsnula bi poneka simbolična irska jedinica u redovima protivnika. Burski rat nije bio iznimka. Nekoliko pustolova, većinom američkih Iraca, nekoliko preostalih fenijaca i novih republikanaca koji su tražili vodstvo, okupiše se u irskoj brigadi da se tuku na strani Bura. Premda brigada nije nikada imala više od nekoliko stotina ljudi, njezina je propagandna vrijednost ipak bila velika. U Baltimoreu, Bostonu, Philadelphiji i New Yorku irska svijest se tako uzbudila kao posljednji put u vrijeme velike gladi. U Dublinu je otvoren u središtu grada transvalski odbor, članovi kojega su bili novi republikanci i koji se hranio sve jače rasplamsanom vatrom ponovnog keltskog buđenja.Tad sam ja stupio na pozornicu.Vodio sam u Belfastu, s grozničavim uzbuđenjem, malu no glasnu podružnicu transvalskog odbora. Sredinom 1901. godine pristupio mi je jedan sindikat irsko--američkih novina tražeći da kao njihov dopisnik odem u Južnu Afriku.Kad sam stigao u Transvaal, teške borbe bile su uglavnom završene. Brojčana nadmoć Britanaca iscrpila je9izdržljivost i hrabrost Bura. Oni su se i dalje opirali u malim pojedinačnim prodorima, koji,

međutim, nisu imali prijašnje udarne snage.No kad sam stigao, dogodilo se nešto drugo - nešto što je zgranjavalo i užasavalo, što je britansko pripojenje pretvorilo u Pirovu pobjedu. Sto tisuća i više Bura, muškaraca, žena i djece, stjerano je na okup i strpano u, kako su to Englezi zvali, »koncentracioni logor«. Još trideset tisuća Bura nalazilo se u zarobljeničkim logorima. Zemlja im je bila oduzeta, kuće i urod spaljeni.Kad je britanski parlament ponovno nametnuo Zakon o ujedinjenju (kao prije jednog stoljeća IRCIMA), tisuće Bura poumiralo je iza bodljikave žice. Broj žrtava u koncentracionim logorima iznosio je trideset tisuća, od čega su dvadeset tisuća bila djeca.Uspjelo mi je, uz mito, ući u najzloglasniji od tih logora u Bloefonteinu, te sam poslao niz od dvadeset izvještaja o uvjetima koji su ondje vladali. Moji izvještaji nisu doprli samo do čitalaca male skupine listova čiji sam bio dopisnik, jer su bili objavljeni ne samo u Irskoj nego posvuda na evropskom kontinentu i u samoj Engleskoj. Neki drugi novinari i kvekerka Emily Hobhouse podržali su me u otkrivanju britanskih nedjela.Dok su se engleski generali pjenili od bijesa, britanska javnost, koja je u vrijeme jubileja pokazala tako histeričnu radost zbog imperijalističkih osvajanja, naglo se otrijeznila. Velika glad u Irskoj prije pedeset godina, izazvana gnjilenjem krumpira, nije je dirnula. No sad je bila ogorčena postupkom prema Burima.Mislim da je u Transvaalu posijano sjeme čiji ce plodovi posvuda u imperiju, kao i u svim budućim svjetskim carstvima, širiti nezadovoljstvo. Nešto izvanredno ljudsko stavljalo je u pitanje drevne običaje osvajanja i porobljavanja. U 20. stoljeću zbit će se nešto što će srušiti prastari poredak.Znao sam da će Irska i irski narod biti među prvima koji će na to postavljati pravo.Dok sam boravio u Transvaalu, umro je moj otac Fer-gus O'Neill. Posljedni put vidio sam ga na bdjenju za Tomasa Larkina i znao sam da taj teški gubitak neće dugo preživjeti. Pola stoljeća su u radosti i tuzi zajedno10obrađivali svoje njive. Drukčije nije moglo biti. Fergus je cijelog života slijedio Tomasa, pa ga je morao slijediti i na groblje sv. Kolumba.Ostale su starice, Finola i moja mati Mairead, s najslabijima od našeg roda - Brigid i Colmom.Svojim člancima o koncentracionom logoru u Bloefon-teinu nisam baš omilio Englezima, ali se oni u nekim stvarima drže zakona. Tako nije bilo mogućnosti da progone novinara jer je obavljao svoju dužnost. No kad sam se vratio u Irsku, ime mi je bilo čvrsto upisano u stanovitom popisu neprijatelja Dublin Castlea, dok sam u republikanskoj stranci, koja je rasla, bio mali junak.Dublin je bio prožet novim životom. Milijuni riječi potekli su iz irskih pera svi ispunjeni prastarim nadama. Osnovano je nacionalno kazalište. Autori su ga uzdigli do suvremene Atene. Tu sam se odlično smjestio.Moja potraga za Conorom Larkinom bila je bezuspješna. Bio je napustio Derry ubrzo nakon požara u tvornici košulja i nestanka Kevina O'Garveyja. Neki su tvrdili da su ga vidjeli kako poput duše u čistilištu luta Irskom. * Potom je nestao. Nisam znao kamo je otišao, no to mi je slomilo srce. Premda Irskoj doista nije bio potreban još jedan autor, prionuh peru, jer sam se svojeg bola mogao osloboditi samo tako da pišem o našem djetinjstvu u Ballyutogueu. Napisao sam komad o našem ljetu u planinskoj kolibi, i svaki redak bio je kao zov u tmini upućen njemu.Jednoga dana moja je molitva uslišana. Iz Novog Zelanda došlo je Liamovo pismo. Bio je dobio Conorov brzojav iz Šangaja. Conor je bio na brodu na putu u Christchurch.*DRUGO POGLAVLJEBelfastska su zvona zvonila, a grad na rijeci Lagan pripremao se da slavi dan Gospodnji. U Shankillu, na Sandy Rowu, u istočnom Belfastu i drugim uporištima Kalvina, Luthera i Knoxa, bila su vrata krčmi neprijatno zatvorena, a Božjih hramova neugodno širom otvorena.11Iz te moćne armade crkava, tih bojnih brodova za velike bitke reformacije, ćule su se kantate slične opijelima koje su odzvanjale poput posmrtne koračnice neke tragične simfonije. Od rada ogrubjele ruke držale su izlizane pjesmarice, a glasovi su išli vlastitim putem iznad, ispod i mimo kora koji se

trsio.Dođite, vi siroti, grešni i nemoćni,Slabi, patni i bolni, Isus čeka da vas spasi,Pun ljubavi, snage i milosti, On je moćan, on je voljan,Više nećete sumnjati.Prijeko u Andersontownu, duž Fallsa i u Ballymur-phyju obavljali su katolici svoj posao s Bogom i blaženom Djevicom u brzim tihim misama od četrdeset minuta.U Belfastu je protestantizam Engleza i njihove škotske braće bio znatno ozbiljnija stvar, jer tu je bila ukopana nepokolebljiva prva borbena linija »napadnute« vjere, i nigdje nisu On i njegov Sin bili tako fanatično objavljivani.Lucy MacLeod probudila se dršćući. Tjedni koje je brojila prometnuli su se u dane i ubrzo će biti još samo sati. Još jedna nedjelja i tad će se moći, kad zazvone zvona, okrenuti u postelji i pokraj sebe opet osjetiti mekog, snenog i nježnog svojeg Robina.Njegova će turneja od dvanaest tjedana u Sjevernoj ragbijaškoj ligi po engleskom Midlandsu završiti i on se vratiti kući. Otkako je prije šest godina bio pozvan u momčad, svake je godine uoči njegova puta strahovala, ali nikad se nije potužila. Njezin je muž bio član East Belfast Boilermakersa - što je predstavljalo velik uspjeh, a novac koji im je to donosilo prištedio joj je rad u tvornici.Dok se odijevala, Lucy se divila milujući obline svojeg tijela, ne krhkog ili blijedog, nego dobro i čvrsto građenog, onako kako je to Robin volio. Krupna prsa s lijepim ružičastim bradavicama, koja nisu izgubila ništa od čvrstoće. Sjedila je ispred ogledala zamislivši kako sjedi pred Robinom, a on se leđima naslanja na krevet, očiju užarenih da mu suze teku. Iskušavala je podrobno što će12obući, kako se namirisati, s kakvim ga lijepim stvarima iznenaditi.Lucyno sanjarenje prekine neumoljivo kucanje sata. Protiv volje se obukla. Kad je čvrsto utegnula steznik, zakopčala iznad svojeg baroknog stasa cvjetastu haljinu, zaključi da je još uvijek dražesna i okruni se šeširom široka oboda s vrpcom, perjem, cvijećem i velom.- Matthew! - pozvala je sina.Dječak, koji je sa svih svojih deset godina već odavao osuđenog malog čovjeka, uđe. Pomno ga je odmjerila i zaključila da je prikladno odjeven za crkvu.- U koliko sati stiže tatin brod?- Ta to znaš jednako dobro kao i ja - odgovorila je. - U petak u podne.- Mogu li izostati iz škole, mama?Ona ga blago, ali ipak sa stanovitom čvrstoćom, štipne za uho.Njihova mala kuća u Tobergill Streetu sličila je susjednoj, u kojoj su stanovali djed Morgan i baka Neil, kao jaje jajetu. Kao i svake nedjelje, svratili su k njima i rekli koliko se raduju što im se Robin za nekoliko dana vrać*a.Djed Morgan bio je pojava koja je izazivala strahopoštovanje. U svojem dobro krojenom sivom kaputu, svilenom cilindru i bijelim rukavicama koje su skrivale grube ruke izgledao je elegantno poput kralja na kakvoj fotografiji. Izvukao je svoj zlatni džepni sat iz prsluka i otvorio poklopac na pero. Morgan MacLeod radio je od dana kad su 1878. godine otvoreni Weedovo brodogradilište i čeličane i u dva i pol desetljeća nije ni jedan jedini dan izostao zbog bolesti. Govorili su o njemu da će raditi još i na dan svojeg pokopa. Svatko mu se divio. Bio je poznat u Shankillu i u mnogim drugim dijelovima Belfasta. đakon, veliki meštar svoje oranjske lože i poslovođa brodskih tesara u suhom doku »Big Mabel«.Jedina koja nije pristajala u tu inače savršenu sliku pobožnosti bila je Matthewova tetka Shelley. Samo se ona uspješno opirala djedu Morganu i mnogobrojnim udvaračima, ogovaranju susjeda (koje je zanijemilo) i svakom tko je pokušavao ometati njezinu neviđenu neovisnost.Na svoj način bila je upravo toliko MacLeod kao i Mathewov tata i djed, pravo čudo. Morganova prisutnost čak je i u Robinu izazivala nesigurnost. No tetka Shelley13nije uopće tajila činjenicu da ponekad zapuši cigaretu, čita zabranjene knjige, a subotom i nedjeljom

nestala bi a da nikom ne bi objasnila kamo ide i s kime. Mattu se činila lijepom, čak i ljepšom od njegove majke. činilo se da se djed Morgan pomirio s njezinim ponašanjem, ali je ipak nastavljao igru misleći: možda će naposljetku nešto pobožnosti prenijeti i na svoju kćer.Morgan potapša Matta po glavi, kao i svake nedjelje a često i radnim danom. Ali tapšanje je u nedjelju imalo osobito, značenje. Sat je ponovno izvađen, dokaz nestrpljivosti zbog bake Neil. Svi su već bili na okupu, kad je Neil sišla u jednako cvjetastoj haljini i jednako tijesno utegnuta kao i njezina snaha.Zatim MacLeodovi izađoše na ulicu i prikljućiše se povorci pobožnih. Bilo je kao da je Belfast za nedjeljno balzamiranje ostao bez kapi krvi. Sve je bilo prožeto pobožnošću, njihova odjeća, djedova brada kao i same Matthewove škripave lakaste cipele. Kimnuli bi ukočeno i istodobno kad su prolazili mimo susjeda u šetnji, a ovi su uzvraćali ukočeno i jednako istodobno. Teret njihove vjere lebdio je nad njima poput teškog albatrosa i usjekao se duboko u izbrazdana, uozbiljena lica.Tu je zdenac krvi, boli, Iz žila Immanuelovih što se proli; A grešnike koje ta spere rijeka, Očisti od svake krivnje, grijeha.Vjerujem i vjerovat ću, Da je Isus umro za me, Prolio da je krv na križu, Da oslobodi od grijeha me.Reverend Bannerman prilično se dobro držao. Njegova pastva slušala ga je s raznolikim marom. Cak je i jezično bogatstvo evanđelja bilo izrečeno suhoparnošću čovjeka koji u sebi nema drugih odlika osim automatske kreposti. S obzirom na osrednjost reverenda Bannermana i njegove male vojske kolega, nagurali bi se vjernici u crkvu, odgrmjeli crkvene pjesme i odrijemali propovijedi kao zarobljenici jednog mjesta koji se boje da budu negdje drugdje.Matthew MacLeod bio je zatvoren u mračnu ćeliju od14tamnoobojenog drva. Leđa su ga boljela u tanko pojastu-čenom baršunastom stolcu boje graška, boje koja će ga do kraja života ispunjati gađenjem. Nad njim se talasao ocean cvjetovima okićenih šešira, celuloidnih bijelih ovratnika i navoštenih brkova.- Ne miješajte se s vinopijama - upozoravao je propovjednik bez zanosa - ne gledajte vino kad je crveno Nakašljao se kao čovjek koji bi pljunuo, ali se ne usuđuje.Na kraju ono ujeda kao zmija i bode kao guja.Matthew je brojio cvjetove na šeširima, zatim vitice na drvenim stupovima, potom tražio lica u šarama drva na naslonu u stolcu ispred sebe. Bila je tu glava lisca, jedan klaun i možda ženski šešir, ako se mašta malo podjari.Govoreći o trezvenosti reverend Bannerman se umjereno zagrijao, što je bila krajnja granica njegova gnjeva, te je osudio netrezvenjake ma gdje oni bili.Matt se krajnje oprezno prignuo, provirivši mimo dugačkog reda moćnih prsa i upečatljivih brada. Na kraju reda jednako je izvirila mala, vrpcama okićena glava. Matt joj mahne prstom, mala uzvrati, zatim on razvuče lice u grimasu, a ona također, pa on isplazi jezik, a potom i ona. Jedna teška, autoritativna ruka spusti mu se na šiju i povuče ga natrag u red.Krv Isusova, dragocjena, Na Kalvariji prolivena, Za buntovna i grešna, za tebe prolivena!Sve dalje i dalje probijali su se kiticama, pri svakom novom retku slabila je para koja je nadimala njihova pluća. Matthew je mogao čuti prigušene zvukove izvana. T;imo su djeca pjevala »Žuti zvončići«.Zatim su spomenuti oni kojih se trqba sjećati, pa bazari, sijela za šivanje, sakupljanje priloga u dobrotvorne svrhe, izvanredne mise, objedi, muški klubovi, dobrotvorne damske akcije, bolesnici koje treba posjetiti, oranjske priredbe.Orgulje su zagrmjele! Slijedio je gromoglasni solo supruge najvećeg darovatelja, potpuri u Kristovu slavu u kojem su riječi osramotile melodiju "Londonderry Air«. Mntt se oprezno počeše po jednom laktu, zatim po drugom, i tada se, kao da mu električne struje jure gore-dolje15po leđima, počeo njihati. Njihao se i njihao. Djed Morgan ga srdito pogleda, i Matt odrveni.- Pijanci će osiromašiti, a opijenost će čovjeka odjenuti u prnje... svaki će čovjek biti nagrađen prema svojem radu.Neprestano nove varijacije glavne alstorske teme - dobrobiti rada. Matthew je već kao

desetogodi.šnjak znao da su protestanti radiniji od katolika, a prezbiterijanci od anglikanaca ili baptista. Biblija je bila prava zbirka primjera kakav uzvišeni položaj dobiva marljivost i kako je, naprotiv, grešna i pokvarena lijenost - uz pijanstvo dobro poznata slabost katolika. Nije moglo bili .sumnje Iko je na Božjoj strani i uz koga je Bog.Drugi sat je dobrano odmakao, kad je Matthewa iz drijemeža grubo trgnuo udarac lakta; automatski je skočio na noge.Što može sprati mrlje moje?Samo krv Isusova! Što može spasti biće moje?Samo krv Isusova! Oh, dragocjena je ta rijeka, Od koje sam čist poput snijega!Pozdravljanje u predvorju nije nipošto bilo površno, jer je Morgan MacLeod bio vrlo cijenjen čovjek. Danas se razgovor vrtio oko povratka njegova slavnog sina Ro-bina. Matthewa, kojeg je djed čvrsto držao za ruku, još su više puta potapšali po glavi, štipnuli za obraz i ponavljali da je »dečko pljunuti Robin«.Nekih pet-šest puta Morgana povukoše u stranu i tiho zamoliše da osigura to i to mjesto u brodogradilištu ili da kaže dobru riječ u prilog tom i tom unapređenju. Kao oranjski veliki meštar, Morgan je naslijedio tu posebnu moć u belfastskoj shemi.Sunce! Napokon sunce!Matthew, kojeg je djed još čvrsto držao, ćežnjivo je gledao pogansku djecu koja su igrala nogomet s limenkom ili krpenjačom i skakala preko užeta pjevajući »2uti zvončići«.Za nedjeljnim ručkom Morgan je ponavljao i analizirao riječi reverenda Bannermana, da ne bi slučajno zabora-16vili svećenikovu poruku. Dotle je dječaku bio apetit nepovratno upropašten. Korili su ga što ne jede i upozoravali neka pripazi da se ne uprlja jer je dan još dug.Iduća runda s Bogom bila je tema dugačke rasprave djeda i bake Neil. Ona je htjela na večernju u veliku, blistavu novu Spasiteljevu crkvu u Shankillu da sluša reverenda Olivera Cromwella Maclvora. Tamo se bar neće dosađivati, pomisli Matt. S druge strane bojao se tog reverenda Maclvora. Bilo je poznato da su, kad se on zapjenio, posvuda u crkvama ljudi padali u nesvijest, drugi su se dizali vrišteći i grčeći se, a neki se bacali na tle u podnožju propovjedaonice.Djed je bio duboko nepovjerljiv u pogledu Maclvora, i ove je nedjelje on pobijedio. Svojeg konja držali su u jednoj staji dvije ulice dalje, i Matthew pođe s djedom da ga upregnu. Dječaka potom čvrsto stisnuše između majčina i bakina steznika, pa se povezoše u šetnju uz obalu rijeke, u gradsku okolicu, gdje je u šatorima putujućih propovjednika vladala prava groznica kasnog vjerskog ludila s gromoglasnim propovijedima ispunjenim vječnim prokletstvom koje ne treba olako shvatiti.Putujući propovjednici dolazili su i odlazili na različitim vjerskim plimama. Svatko obdaren govorničkim darom i s nekoliko šilinga u džepu mogao je ubrzo steći naslov i ući u posao. Tad se trebalo samo osvrnuti naokolo i potražiti pogodne pridošlice za buđenje.Nakon što je djed Morgan po posljednji put toga dana čitao Bibliju, Matthew je s majkom pošao kući. Ubrzo će se vratiti njegov tata i iduća će nedjelja biti drukčija. U Belfastu je bilo crkava po svačijoj mjeri, a njegov je tata odabrao jednu u kojoj su mise bile posebno kratke i ugodne. Uvijek je bila izvanredno dobro posjećena. Ostatak nedjelje provest će u zabavi.Njegov će tata, dakako, ponovno s*momčadi na turneju. Matthew je klečeći uza svoj krevet po prvi put toga dana zbiljski molio. Molio je da onih nedjelja, kad njegov otac bude u Engleskoj, smije otići u zatvor da bi izbjegao poplavu kreposti.2 Trojstvo - 2. svezak17TREćE POGLAVLJECHRISTCHURCH, Novi Zeland, 1904Vlak uspori kad je prešao rijeku na sjever od Christc-hurcha i počeo obilaziti botanički vrt toga zelenog grada. Na peronu Conor spazi novozelandske Larkine: Liama, koji se očito bez uspjeha trsio da djeluje elegantno, jednu prilično okruglu ženu široka osmijeha, a to je bila njegova žena Mildred, i četvoro djece, dva dječaka i dvije djevojčice s cvijećem u rukama. Svi su djelovali

uplašeno.Zbunjeni stisak ruke ubrzo se pretvorio u zagrljaj, a napetosti nesta kad je Conor uzeo svoje nećake u zagrljaj i ponudio im da pretraže njegove džepove. Ogrlice od poludragog kamenja iz Hong Konga za djevojčice i džepni satovi za dječake. Sretna skupina veselo brbljajući krene prema kolodvoru da dočeka vlak za unutrašnjost.Liam otkrije da su bratove sljepoočice prošarane sjedi-nama.- Ti si mnogo putovao - reče on - sad ćeš se malo odmoriti.- Da - reče Conor tiho - to će biti divno.Ballyutogue, farma Mildred i Liama Larkina, nalazila se oko osamdeset kilometara dalje u unutrašnjosti, otprilike u sredini najužeg mjesta na otoku. Od Kowi Busha produžili su putovanje kočijom sve do mjesta u pred-brežju Novozelandskih Alpi, gdje se rijeka Waimakariri ruši put mora.Zemlja se zelenila u svim nijansama sve do ultramarina. Kuća koja ih je očekivala nije bila koliba slamnata krova, nego jednokatna drvena kuća ljepša od bilo koje na protestantskim gospodarstvima u Inishowenu. Sam Liam Larkin bio je s dvjesto pedeset hektara masnih livada i oranica i s najmanje dva trajno uposlena nadničara poput kakva zemljoposjednika.Tjedan dana su djeca, Spring i Madge, Tomas i mali Rory, slušali divne priče o moru i mornarske pjesme. Mildred i neudate djevojke s imanja u okolici, a i muškarci, bili su sasvim zabljesnuti.18Conor i njegov brat razgovarali su cijele noći. O svemu samo ne o Ballvutogueu, o Kevinu O'Garvevju, Finoli i Irskoj. Mnogo su pričali, ali ništa nisu rekli. Na kraju Liam nije znao mnogo više do da je Conor proveo petnaest mjeseci u Australiji, a preostalo vrijeme na moru.Liam se teško spusti za okrugli stol. Mildred donese šalicu za njega i za sebe, zatim skine kecelju i oboje je jednoglasno miješalo čaj.- Jesi li razgovarao s njim? - upita ona.- Ne, još nisam.- Pa već je dva tjedna ovdje, srce.Liam je promatrao kocke na stolnjakii i prstom prelazio malom poderotinom. Njegova ga žena potapša po ruci i oni podjednako srčući ispiše svoj čaj.- Nemoj gubiti vrijeme - reče Mildred odlučno. - U okolici ima sto dvadeset hektara najbolje zemlje, a Smit-hovi su spremni da je odstupe gotovo badava. Znaš, srce, mi bismo mu je sami mogli kupiti.- Ta o tome se ne radi, Millie.- Dosta s oklijevanjem. Zašto mu je u očima taj pogled kad gleda preko brežuljaka? Znam kad čovjek žeđa' za zemljom.- Svi smo tako izgledali kad smo došli ovamo - reče Liam. - Ova nas zemlja podsjeća na našu domovinu.- Zar mi hoćeš reći da je za obrazovana čovjeka poput Conora prirodno da se naprosto pokupi i, ne rekavši nikom ni riječi, pet godina luta svijetom?- Kad je u pitanju moj brat, to je posve prirodno -odgovori on. - On je drukčiji, Millie, ima neobične osobine o kojima nitko ništa ne zna. Kad sam čuo da će doći, pobojao sam se. Cijelog života bio sam u njegovoj sjeni. No kad sam vidio kako pati, bilo mi ga je žao. Ne znam hoće li on ikada naći ovo što mi ovdje imamo.Mildred se odgega do peći, nabaca u nju drva, prigleda lonac u kojem je nešto krčkalo i promiješa u njemu dok nije bila zadovoljna. Bili su braća, ali kao da i nisu bili. Conor im je dao sunčanog sjaja ali je pri tom otkrio mrak u svojoj nutrini. Pet godina je tinjao. Tko bi to izdržao? Vratila se k stolu. Na Liamovu licu vidjelo se da se osjeća krivim što ne može nimalo utjecati na Conora.- Možda će, kad neko vrijeme tu pozivi - reče Mildred više u nadi nego uvjereno i sa ženskom računicom - kao ti i svi mladi Irci primijetiti kako je ova zemlja divna.19Liam strese glavom.- Nemoj kovati planove.

Prošao je tjedan, pa još jedan. Jedne večeri Conor objavi da će se odvesti u Christchurch da potraži posao na kakvom brodu. Na brodu se uvijek traže kovači, pa neće dugo potrajati dok ne nađe nešto prikladno. U kući zavlada potištenost.Liam je jahao uz cvijećem obrastao brežuljak do mjesta okrunjena hrastom divovskih grana. Bio je ondje pet stotina puta: kad je stekao prvi komad zemlje, kad je isprosio Mildred, sa svojom djecom. često je u potoku ispod drveta pecao, ali se nikad nje usudio maštati da će jednog dana gotovo sve što se s ovog mjesta može zaokružiti pogledom pripadati njemu. Privezao je konja i zavirio u Conorovu košaru za ribe. Bila je prazna.- Ne daješ im baš mnogo prilike - reče.- Meni se čini da su ovdje ribe malo lukavije nego kod kuće - odgovori Conor.- Tako dobru vodu s pastrvama nećeš naći ni u Irskoj. Da vidimo - reče Liam ispitujući muhe. - S ovom mušicom u ovo doba dana lov je uvijek uspješan. - Odsuče svoje čizme velingtonke, i za nekoliko minuta imao je na udici jednu pastrvu, privukao je k obali i na novozelandski način podvukao vrh čizme pod nju te je hitnuo na obalu.- Dobar posao.Liam se zadovoljno nasmije i oba se brata naslone na deblo. Liam pruži Conoru bocu i reče:- Potegni.Liam je slika i prilika sretna čovjeka, pomisli Conor smješkajući se.- Sad ti mogu reći ono što mi je ranije zapinjalo u grlu - primijeti Liam. - Zavidio sam ti kad si s ocem ili Seamusom O'Neillom sjedio ispod drveća poput ovoga. Sad kad posjedujem vlastito drvo iznad vlastite rijeke znam kako to može goditi. Ti i ja smo na neki način zamijenili mjesta.- Da, raduje me što te vidim takvog, Liame.- Mi ne želimo da odeš, Conore - reče iznenada Liam. -Ako sam ti nekad zavidio, to je sad prošlost. Hoću da i ti budeš sretan kao ja. Želim da ostaneš ovdje.20- Mislim da to nije za mene - reče Conor tiho.- A što te vuče natrag?Conor ne odgovori, ali je njegova šutnja mnogo toga rekla.- Ja ovoj zemlji dugujem sve - reče Liam. - Istina, moja je žena Engleskinja, a djeca Novozelanđani. Istina, slavim kraljev rođendan, ali što je na tome? Volim ovu zemlju. Smiješno, izvan Irske i Engleske svi ljudi vole Irce.- To je sudbina našeg naroda - reče Conor.- Ako mene pitaš, kažem k vragu s Irskom! Što nam je ikad pružila osim jada?U Conoru uskipi ljutnja, no smjesta i splasne. Liamove riječi vrijedile su za njega i sve one koji su otišli. Za njega, Conora, nisu vrijedile. Pet se godina pokušavao osloboditi Irske, ali bez uspjeha. Conor umorno ustane. Liam je zurio u njega, bilo mu je žao i malo se bojao za brata.- Nisam to tako mislio - reče on.- To je sudbina našeg naroda - ponovi Conor.- čekaj, Conore, nemoj još sići. Nešto mi je na savjesti. Počinio sam nešto nevaljalo. Prije nekoliko godina javio mi se Seamus O'Neill, koji je cijeli svijet prevrnuo tražeći tebe. Obećao sam mu da ću ga obavijestiti ako ikada dođeš ovamo. Ovo je pismo stiglo prije tvojeg dolaska. Kad sam te ugledao i spoznao da ti treba mira i odmora, Mildred i ja smo zaključili da pismo zatajimo da ti možda ne bi opet nanijelo bol. Zadržali smo ga u nadi da ćeš ostati ovdje. Kako sad putuješ u luku da potražiš brod...Pružio mu je omotnicu.- Oprosti.Conor je zurio u pismo, ne otvarajući ga. Liam kao da je znao što će biti u njemu, polagano odveže konja i ostavi brata samog.» ... svakog dana u Dublinu duh po&taje življi. Kazalište i skupovi, savezi i leci. To je val koji sve više raste, možeš ga sad razaznati prostim okom. Ja sam usred svega toga, a javljaju se toliki izvanredni ljudi, voljni da prinesu žrtve. Prvi put u životu mogu reći da se ponosim što sam Irac u Irskoj...

... dolazi, Conore. Možda će potrajati još nekoliko godina, čak desetljeće, ali ništa više ne može zaustaviti bujicu...... prisjećam se planinske kolibe i bezbrojnih sati za21kojih smo govorili o tom trenutku. Ah, taj trenutak, taj trenutak, taj trenutak.zar je moguće da nećeš biti ovdje kad on osvane?... opet se rodilo bratstvo. Doduše, maleno je i slabo, ali ojačat će. Možeš li izgovoriti riječi Irsko republikansko bratstvo a da se ne naježiš ?...Za ime Božje, Conore... vrati se kući...čETVRTO POGLAVLJECijelu smo noć razgovarali, ali Conor je samo usput spominjao svoju odiseju. Pošutjeli smo časak i gledali prvo jutarnje svjetlo iznad ravnih krovova georgijanskog Dublina.Moj se stan u Cornmarket High Streetu nalazio u četvrti pisaca i glumaca između zloglasnog Dublin Castlea i znamenite Guinnessove pivovare na vratima sv. Jakoba, nedaleko od Libertiesa, jedne od najgorih četvrti bijede u Evropi. Liberties je odavno bilo žarište nemira. Unutar mojeg trokuta postojala je, dakle, sveprisutnost Krune i pravi izvor revolucije, te bezbrojna pivska burad. Položaj mojeg stana bio je prikladan za svaku priliku.Conor ispusti zastor. Strpljivo sam čekao da se povjeri. Jedan dan i jedna noć za koje smo pili i oprezno pipajući napredovali doveli su ga ponovno k rubu. U svitanje je jasnije vidio i sad se manje bojao pogledati stvarima u lice.- Kad mi je nakon požara otac Pat McShane pričao o pogodbi koju je vjerojatno sklopio Kevin O'Garvev, nisam mogao više ostati u Derrvju. Kevin je cijelog života pokušavao igrati igru po njihovim pravilima, u njihovim sudnicama, u njihovom parlamentu, kao Parnell i O'Con-nell. Na kraju su ga Englezi jednako prevarili kao i sve nas. Oh, oni su varalice dična govora i uzvišenih misli, ali unatoč tome varalice. Iznenada sam krajnje jasno spoznao da nas O'Garvevji i Parnelli mogu voditi samo do određene točke našeg puta. Oružani ustanak, i samo oružani ustanak je stvarnost koju će Englezi shvatiti. Otišao sam iz Derrvja da potražim ono mjesto u Irskoj gdje još živi Republikansko bratstvo.Cijelu godinu lutao sam cestama od Donegala do Corka, od Galwaya do Dublina, od Belfasta do Kerrvja, od22Wexforda do Sligoa. Ali Irskog republikanskog bratstva nije bilo nigdje.Strah od gladi je ostao. čak i nakon što nam je ukrao našu muževnost, uništio naše snove i rasuo naše sjeme, lebdio je strah od gladi i dalje nad nama poput moćnog crnog oblaka sve do u drugo pokoljenje. Vidio sam irski narod slomljen, lišen volje da se pobuni, podložan, podjarmljen, napola pobudalio. Htio sam ih ščepati za vrat, stresti i proderati se neka budu ljudi, ali bili su psi. Igrali su pasje igre, lajali s lažnom smionošću, smionošću koju nisu imali. Psi koji su se zadovoljavali time da po svojim poljima traže otpatke i svoju djecu šalju u grad prosjačiti. Bez naobrazbe, bez nastojanja, bez srdžbe. Živjeti u maglovitim iluzijama.Da, Seamuse, nije bilo Bratstva ni sposobnosti za gnjev. Od razočaranja bio sam tako slomljen da sam učinio ono što sam se zakleo da nikad neću. Dopustio sam da me protjeraju iz Irske. Ah, ne Englezi, nego ravnodušnost našega vlastitog naroda.Conor se spustio na rub mojeg kreveta, pognutih ramena, i tako je zurio u pod. Na časak je podigao glevu i ogledao se po sobi, kao da još očekuje čudo. Uvukao sam plinsko svjetlo i pustio sivilo dana da uđe.- Cijela je Irska bila jedan veliki Bogside. Nisam više mogao s gola brda vikati u gluhe uši, zbog toga sam morao otići. Ta ti to shvaćaš, zar ne? Morao sam otići.- Da.- I pronašao sam naš narod ponovno... tamo vani... čistači svjetskih kanala, borci u tuđim ratovima, vječni putnici na kugli zemaljskoj, skriveni u malim Bogsi-deima posvuda na majci zemlji, radoznao narod, rod prokletih muževa i žena, tako dragocjen, tako drag, tako vrijedan, a ipak tako umoran i slomljen.

Vidio sam jedan Bogside za drugim, djelo kolonizatora. Crne Bogside u Africi, crvene Bogside na Karipskom otočju, žute Bogsid u Aziji, smeđe Bogside u Indiji. Mi smo bili oni, a oni mi. Kako ćemo još dugo ostati u tom prokletom drskom britanskom stisku? Grozničava mozga vratio sam se na more.Kratko vrijeme proveo sam u Australiji. To je vrlo poštena zemlja. No gdje god sam osjetio malo spokoja i mira, činilo mi se da osjećam dim zapaljena treseta i čujem pjesmu iz McCluskevjeve krčme, i tada bih se23usred noći probudio okupan znojem. Pokušao sam, Sea-muse, trudio sam se, ali svijet nije bio dosta velik da pomuti sliku Irske ili skine irsko prokletstvo s moje duše. Izdao sam samog sebe i pobjegao natrag na more.Tamo vani, na noćnoj straži, mogao sam naposljetku biti sam. Odjednom sam osjetio da stojim mirno i gledam u svoju nutrinu i mogao sam vidjeti kako je svijet s druge strane obzorja poludio.Opet je prišao k prozoru, odmaknuo zavjesu i gledao van. Tiho sam hodao sobom i pripremao doručak.- Ne mogu tvrditi da u mnogom pogledu ovu zemlju ne mrzim, ali mogu reći da je nikad više neću napustiti.- Bratstvo je tako maleno da se jedva vidi, ali su to muževi koji osjećaju tako snažno kao i ti. Možda će potrajati godinama, ali prisižem ti, Conore, uzletjet ćemo na krilima zlatnog feniksa.Barrymore je došao iz grofovije Cork. Butler iz Clare. O'Bourne i Nolan došli su iz Dublina, a Gannon iz Ker-ryja. Bio je tu Madigan iz grofovije Kildare, a iz Ulstera Larkin i ja. Bili smo pažljivo izabrani a okupili smo se u jednoj sobi iznad pekare u Marrowbone Laneu, u srcu Libertiesa.Pred nama je stajao čovjek, nekadašnji div, mali narodni junak i veteran fenijskog ustanka. Šezdeset i sedme godine uhvatili su ga pri napadu na jednu oružničku stanicu. Bilo mu je tada tek šesnaest, no bio je snažan te su ga usprkos njegovoj dobi zatvorili u Brixton u Engleskoj. Nakon pokušaja bijega, mjesto boravka u iduća dva desetljeća bilo mu je pola tuceta zatvora, gdje je bio gost Krune i ponižavan na sve moguće načine. Sjećam se da sam kao student u Queen'su vidio crteže na kojima je bilo prikazano kako su ga primorali da klečeći, s rukama svezanim na leđima, jede kao pas.Poslije puštanja iz zatvora i odlaska iz zemlje povremeno se pojavljivao u Kanadi, Australiji i Engleskoj, gdje bi okupio trojicu ili petoricu starih fenijanca, sve dok naposljetku nije otplovio u Ameriku, gdje je živjelo dva milijuna Iraca.Bio je revolucionar dušom i tijelom. Odbijao je bilo kakve odnose sa ženama, ako mu se koja uopće toliko približila. Nije pio ni kapi alkohola, jer je htio zadržati24bistru glavu da može voditi ljude, baratati s eksplozivom i donositi odluke. Stvarnost tamničkih ćelija i tajnih sastajališta poput ovoga učinili su da je bio ciničan prema krilaticama i banalnostima. Ipak se iznad uzglavlja njegova kreveta ljuljalo raspelo kao stari podsjetnik iz dječačkog doba, da ne raskine potpuno s Crkvom, koja ga je žigosala i isključila. Bio je istinski revolucionar, i njegov dolazak u Dublin označio je ozbiljnost pokušaja da se Irsko republikansko bratstvo opet oživi. Zvao se Long Dan Sweeney.Među nama nije bilo čovjeka koji nije odrastao na krvi koju je on prolio.Kad je Long Danu bilo dvadeset i pet godina, već je imao kao snijeg bijelu kosu. Koža mu je odavala onu nezdravu ružičastu bljedoću kakvu uzrokuje pomanjkanje sunca. Lice mu je bilo hrapavo i ispucano. Vrijeme i Englezi tako su ga dokrajčili da se često prepuštao ciničnom osobenjaštvu. No mi smo ga slušali jer on je bio revolucija.- Nadam se da vam se ne žuri - rekao je skoro bezličnim glasom. - Samim time što ovaj ovdje brat Seamus O'Neill i nekoliko njegovih kolega pisaca i političara grme riječima kao oluja nad Aranom, irski narod neće izaći na ulice i ustati. Irci su - reče s nedvojbenim prezirom - gotovo jednako toliko naši neprijatelji kao Britanci. Predugo su bili podjarmljeni. Kad napustite ovu sobu, utuvite u svijest da će većina mrziti vas i sve što pokušavate učiniti. Englezi su savršeni majstori u huškanju Iraca protiv Iraca.

Posegnuo je pod jastuk na svojem krevetu, izvukao jedan revolver tipa Webley i zamahnuo njime da smo svi mogli vidjeti u cijev.- Doušnici su pošast za naš opstanak. Pogledajte dobro jedan drugog i ne vjerujte nikom jlrugom.Klik, klik, čulo se kad je napeo kokot i naciljao.- Doušnici će biti uništeni bez milosti. - Svi smo se trgnuli i prignuli kad je okinuo. Revolver je bio prazan. Sa štropotom ga je odbacio na stol. - Bez milosti - ponovio je.- Mi smo narod poznat po smionosti u gostionici. Oni s druge strane oceana zamišljaju da su Irci ako se na dan sv. Patricka obuku u zeleno i razmetljivo stupaju gore--dolje ulicama svijeta. Mi smo nenadmašivi u budalastom25iskazivanju naše čežnje za starim krajem. Ali u zbilji oni ne mare za nj. Upitajte sebe, vi, čija su braća preko mora... Zanima li on njih doista više od toga simboličnog prolijevanja suza jednom na godinu? Mi smo sami, vi i ja, sami. Ovdje, sami. Tamo prijeko, sami.Long Dan Sweeney nije to rekao zagrijano ni hladno, nije bio ni ogorčen ni zanesen. Jednostavno je rekao što jest.- Primamo stanovitu potporu iz Amerike, gdje postoji šaka odanih koji nas pomažu. Bez njih bili bismo izgubljeni. S njima možemo postići neke ciljeve. Moramo prije svega izgraditi organizaciju i pripremiti planove za onaj dan kad će irskom narodu naposljetku prevršiti. Neki će od vas možda doživjeti taj dan, ali ne računajte s tim. I ne nadajte se ne znam čemu! Za sada smo potpuno nedjelotvorna skupina koja zastupa jedan potpuno nedjelotvoran narod. Nitko ne živi tako neorganizirano kao Irci. Iščupat ćete sebi kosu pri pokušaju da ostvarite jednu jednostavnu zamisao.Pitate se, dakle, čemu tratimo vrijeme? Što imamo, na čemu možemo graditi? Naposljetku, mi smo slab, podjarmljen, zbunjen narod pun doušnika. Reći ću vam što imamo. Mržnju Engleza. Oni nas se jednako toliko boje koliko nas mrze. Zašto? Jer njihov imperij nije potpuno siguran tako dugo dok i jedan jedini fenijac ne miruje, dok se trojica kao mi sastaju u sobama poput ove. Englezi znaju da će se Irci prvi dići protiv njih i da stoga njih moraju skršiti prve. Mi, vi i ja i Irsko republikansko bratstvo smo vršak otrovne strelice, a ako mi probijemo britansku kožu, naša borba i naše ideje proširit će se do njihovih kolonija širom svijeta. To je ono što imamo.Dok smo mi razmišljali o njegovim značajnim riječima, on je trljao šake. I one su bile prije vremena ostarjele i navorane, ali su još zadržale legendarnu veličinu: dvadeset i pet centimetara od ručnog zgloba do vrha srednjaka.- Neprijatelj sjedi u sobama obloženim mahagonijem i propisuje zakone po kojima je zakonito kolonizirati narode koji ne žele biti kolonizirani. Zakone po kojima se vode ratovi, po kojima je zakonito da se izgladnjuju narodi, po kojima izvode sve što im se prohtije. S velikim ponosom objašnjavaju da te zakone donosi parlament koji je majka svih parlamenata i da očito stoga moraju biti pravedni, a svatko tko se usprotivi tim zakonima,26nema pravo. Od nas se, kao od potčinjenog naroda, očekuje da živimo po njihovim zakonima, tučemo se po njihovim zakonima i pokoravamo se po njihovim zakonima. Ali mi nemamo njihovu vojsku i njihovo oružje i ne možemo se boriti po njihovim zakonima te ćemo morati kad se borba razmaše donijeti vlastite zakone. Sad smo po njihovim zakonima izopćeni... ubojice, fanatici, anarhisti, revolveraši, ili kako već te ništarije nazivaju, i time podobni da nas njihova samozvana pravda uništi.Nije njihov samo zakonik nego i novinstvo i novinari da nas razgolite svijetu i obilježe kao luđake. A mi ne raspolažemo sredstvom da im odgovorimo. Moramo biti spremni da dočekamo optužbe i bijes ne samo vlastitog naroda nego i cijelog svijeta. Njihovo novinstvo će nas progoniti bjesomučno i pakosno. Urlat će da su naši postupci u suprotnosti s njihovim zakonima.Nagnuo se preko stola i po prvi put pokazao uzbuđenje kad je šakama udario o stol.- Ako ništa drugo ne upamtite, upamtite ovo: ni jedan zločin koji čovjek počini za svoju slobodu ne može biti tako velik kao zločini onih koji mu slobodu uskraćuju*. Mi nećemo ostaviti Engleze da pocrkaju ako dođe glad, nećemo njihov narod rasuti svijetom, nećemo im uskratiti pravo na englesku zemlju. Naše vojske neće patrolirati londonskim ulicama. Naši sudovi neće ih vješati.

Polazimo u borbu kojoj može nauditi nemilosrdna propaganda, kojoj većina našeg vlastitog naroda nije sklona, ali Bog, i samo Bog će naposljetku odlučiti koja je strana u svojim nastojanjima bila prava, a koja opaka.Dakako, nikad nećemo doživjeti dan da im se suprotstavimo u otvorenoj borbi i ravni u oružju, stoga će oni našu taktiku žigosati kao kukavičku. Ali mi imamo vlastitog oružja. Mislite na to da Englezi u cijelom svojem arsenalu ili svojoj imperijalnoj moći nemaju ništa čime bi mogli suzbiti čovjeka koji se ne da slomiti. Irski jezik, irsko samopožrtvovanje i naposljetku irsko mučeništvo naše su oružje. Moramo biti sposobni da trpimo bol u takvim razmjerima da oni izgube sposobnost da nam bol nanose. To i samo to će ih na kraju krajeva slomiti. Mučeništvo.Znam da nas je odmjeravao. Tko bi se mogao slomiti, tko izdati, tko će se isprazno razmetati. Tko je stvoren za mučenika.27Iznenadio nas je kratkim smiješkom i sjeo na stolac iza stola.- To je vaše prvo i posljednje predavanje - reče. -Znam da gorite od radoznalosti da saznate nešto o navodnom skrovištu oružja u Engleskoj. Takvo skrovište postoji.Long Dan nastavi s pričom o brodovima koji su se vraćali iz burskog rata. Većina je stizala u Liverpool. Jedan je donio teret ručnog oružja i pušaka, a u luku je uplovio u vrijeme štrajka lučkih radnika. Poslaše jednu vojnu jedinicu da pretovari oružje na pripremljene teretne vagone. U tipično birokratskoj zbrci za pretovar bila je upotrijebljena irska pješadija, i neki iz nje dojaviše stvar Bratstvu u Engleskoj.Vlak je napustio Liverpool samo s lakom pratnjom, u smjeru jednog arsenala u unutrašnjosti. Na otvorenoj pruzi izazvano je iskliznuće, kočničar, osoblje i straže bili su uklonjeni, vagoni opljačkani i sadržaj utovaren u kola koja su čekala. Kad je vlak ispražnjen, dignut je u zrak da bi sve djelovalo kao nesreća. Opljačkano oružje smješteno je u napušteni rudnik i kasnije prenijeto u zapuštena okna drugih ugljenokopa. O svemu tome gotovo se i nije pisalo, da ministarstvo rata ne bi došlo u nepriliku. Vlak je bio tako temeljito uništen, da se nikad nije saznalo jesu li Englezi znali da je oružje nestalo ili nisu.- Bio je to jedan od rijetkih slučaja - reče Sweeney s neuspjelim iskrivljenim smiješkom - kad nam je nešto doista uspjelo a da nismo zabrljali.Naša je najhitnija zadaća da se to oružje prenese iz Engleske u Irsku i sakrije. Kad Bratstvo za tri ili četiri godine dovoljno ojača da obrazuje udarne grupe, Englezi će budno paziti na krijumčarenje oružja. Za sada su nemarni. Sad je pravi trenutak da se oružje prenese i sakrije na irskom tlu. Želim da svatko od vas točno prouči svoju okolinu i da mi podnese plan.Long Dan ponovo uzme pištolj.- I nemojte nikad zaboraviti što sam vam rekao o doušnicima.28PETO POGLAVLJENismo imali nikakvih mogućnosti da se Britancima na bojnom polju suprotstavimo jednakim oružjem. Naše je oružje bilo oružje pobijeđenih: tvrdokorna sposobnost da istrajemo i sačuvamo našu kulturu, smisao za šalu i, ponajviše, jezik. Mi, Irci, nikad u neprilici za riječi, sad smo probili branu u euforiji gelskog uskrsnuća.Bilo je to vrijeme kad je Dublin prešao od časopisa radničkog pokreta, Connollyjeve »Radničke republike«, k »Ujedinjenom Ircu« Arthura Griffitha, listu koji je dobio ime po ustanku od prije jednog stoljeća. Arthur Griffith bio je u Transvaalu i vratio se kući s vizijama o slavi. Maud Gonne, legendarna ljepotica iz jedne protestantske, anglo-irske zemljoposjedničke obitelji, osnovala je »Kćeri Irske«, putovala zemljom zauzimajući se za probleme seljaka i stanovnika bijednih gradskih četvrti. Društva mladih Iraca i klubovi Wolfea Tonea širili su se kao šumski požar. U Americi se gelski klan probudio iz zimskog sna.Na političkoj fronti je pitanje autonomije za vrijeme posljednje vladavine konzervativaca mirovalo više od jednog desetljeća. John Redmont, nasljednik Parnellove Irske stranke, podbacio je. Sit nesposobnosti, Arthur Griffith je utemeljio novu stranku, Sinn Féin, »Mi sami«.Za sada je Sinn Féin bila još tako slaba kao i nejako Bratstvo, ali je ipak privukla mnoge najbolje

glave i postala glavni zastupnik republikanskih misli. Nisam sumnjao da je zadaća Sinn Féina da izbori rat riječima, kao što će naposljetku Bratstvo voditi rat oružjem.U tim uzbudljivim danima bila je bit ponovnog oživljavanja objavljena u jednom manifestu koji je nosio potpise Williama Butlera Jeatsa, Lady Gregory i jednog čovjeka po imenu Edward Martyn. ^»Namjera nam je da svakog proljeća izvodimo u Du-blinu stanovita keltska i irska djela, koja će, ma kakva bila kvaliteta, biti pisana krajnje ambiciozno i da tako izgradimo keltsku i irsku školu dramskog stvaralaštva... Dokazat ćemo da Irska nije kolijevka lakrdije i neozbiljnosti, kako je prikazuju, nego drevnog idealizma. Pouz-dajemo se u to da će nas cijeli irski narod, umoran od toga da ga pogrešno prikazuju, podržati u provođenju zadaće koja je izvan svih političkih pitanja što nas podvajaju«.29I tako je rođeno naše narodno kazalište u kojem nam Irci pružaju najbolje što je u njima, dajući nam ponositog i moćnog zastupnika. Autor protiv Krune, glumac protiv artiljerije i bajoneta Krune.U proljeće 1905. bio je u Mechanic's Institute Theatre u Abbey Streetu prikazan moj komad »Planinska koliba«. Postigao je zapažen uspjeh. Kasnije je to kazalište postalo poznato pod imenom Abbey Theatre, irsko nacionalno kazalište, naše najljepše dostignuće kao naroda.U noći nakon premijere, Irsko republikansko bratstvo pošalje Conora Larkina u Belfast, najmračniji kut zemlje. Naređeno mu je da tamo živi normalno i da se drži podalje od uočljivih republikanskih djelatnosti. Trebalo je da se upozna sa sredinom i izradi obuhvatan plan grada, da obiđe gostionice i sluša što se govori. Kasnije će se povezati s nekoliko pouzdanih starih fenijaca i oprezno potražiti nekoliko novih, naći sigurne kuće i skrovišta za bjegunce.Prije svega Conor je trebao izvidjeti pruža li Belfast mogućnost da se u njega prokrijumčari naše oružje iz Engleske.Dok sam studirao u Queen's Collegeu, upoznao sam Belfast kao neobičan grad u irskom krajoliku. Ako je na Jugu došlo do buđenja, do Belfasta jedva da je doprlo išta od toga. Bilo je, doduše, nešto slabih aktivnosti na području rada i nekoliko glasila, kao Shan Van Vocht (Starica iz Irske), ali većina je imala samo malo pretplatnika, a republikanska stvar vodila se iz malih, bijednih izba s oskudnim sredstvima.Belfast je bio srce protestantskih naselja. Grofovije Down i Antrim nikad se nisu mogle pohvaliti velikom katoličkom zajednicom. Kad su se 1600. ovdje naselili prezbiterijanci, Belfast je bio močvara. Gotovo cijelo prvobitno stanovništvo došlo je s prezbiterijanskih seljačkih gospodarstava obiju susjednih grofovija. Seljačka tradicija življenja i rada u zajednici, koju su donijeli u Belfast, dala je gradu izgled skupine međusobno povezanih sela.I zemljoposjednici su svoj utjecaj premjestili u grad. Tako je lord Donegal postao jedan od najbogatijih vlasnika nekretnina na Britanskom otočju. četvrti, koje su30kasnije postale četvrti bijede, i jednoličnost crvenih kuća od opeke bile su njegovo djelo. Na kraju je dobio zasluženu nagradu: sam se uništio kockarskim dugovima.Sa zakašnjenjem od pola stoljeća uključio se 1800. godine i Belfast u industrijsku revoluciju, s tekstilnom industrijom koja je bila jedna od najprljavijih u cijelom kraljevstvu. Zadah belfastskih četvrti bijede dizao se iz otvorenih kanala i brda otpadaka, iz štavionica, kućnih pivovara, mokraćom i amonijakom natopljenih dvorišnih zidova između kojih su vodile uličice široke dva metra. U njima je zaostajala prljavština, a zrak i svjetlo nisu imali pristupa. Obitelji s dvanaest i više članova živjele su stiješnjene u bezdane rupe bez vode i zahoda. Malobrojna javna kupališta nisu nipošto dostajala da svladaju pritisak prljavštine. Otvorene rane, slijepljena kosa i kržljava tijela bili su znaci raspoznavanja sirotinje.Tkalački stanovi tutnjili su zaglušujuće, obrađujući najprije pamuk a zatim lan uz pomoć žena i djece, jer je Belfast, kao i Derry, bio grad ženske radne snage. Kako je potražnja lanenog platna neprestano kolebala između opadanja te velike i slabe potražnje, bilo je ono nekoliko penija na tjedan nesigurna zarada, pa su tisuće predilja i tkalaca iselili u Ameriku.U prva dva stoljeća u Belfaštu nije bilo katoličkog stanovništva u značajnijem broju. Kad su se doselili prvi katolici, liberalni škotski prezbiterijanci su ih tolerirali. Tada su započela masovna

doseljavanja katolika u grad, onih protjeranih sa zemlje, onih koji na zemlji nisu imali posla ili su gladovali, pa se držanje prezbiterijanaca iz temelja promijenilo.tiKatolici su osnovali svoja mala »sela« oko crkve kao središta. Kako su dolazili u velikom broju, nisu bili dobrodošli ni željeni. Gurali su se u postojeći poredak, u kojem nisu imali udjela ni prava glasa. Bili su tuđinci u Belfastu, upadači. Kad se njihov broj povećao, katolička su se »sela« na zapadnom dijelu grada spojila, a ostala su postala izolirane enklave. Ono što je prvotno bilo niz naselja jedne zajednice u Belfastu, razvilo se u naselja dvaju neprijateljskih klanova ograđenih koljem.31Kad je tkalački stan na paru potaknuo eksplozivan rast industrije uz rub belfastskog zaljeva i u gradovima neposredno na jug od njega, duž vodenih putova niknulo je na stotine tkaonica. Slomom pamuka u vrijeme američkog građanskog rata Belfast je odjednom postao glavno svjetsko središte za lan.Kad je 1878. Frederick Weed, uz ostale, počeo graditi svoje moćno brodogradilište, po prvi put su tisuće muškaraca dobile posla. Bili su to gotovo beziznimno protestanti, većinom iz istočnog Belfasta i Shankilla, dijelovima grada koji postadoše Weedove osobne utvrde.Belfastska industrija proširila se i na druge grane, kao na proizvodnju teških strojeva, ratne opreme, čelične užadi, destilaciju alkohola, preradbu duhana, mlinove, suhe dokove i jedno značajno središte morskog brodare-nja.Ni tada ni bilo kada kasnije nije se moglo izbjeći da odvratan industrijski otpad onečišćuje zrak oko zaljeva. Već 1870. zagađenje je bilo tako strašno da su istražne komisije izražavale tešku zabrinutost zbog štetnih posljedica onečišćenja zraka i vode za stanovništvo. Ta su upozorenja bila jalova, jer se tkalački stan, parni čekić i stroj za zavarivanje ničim nisu dali zaustaviti.Protestantske četvrti bijede i okolica luke bili su legla kriminala i nečovječnosti. Katoličke četvrti bijede bile su kloake čije su granice policija ili kler rijetko prelazili. U tim su četvrtima često harali kolera i tifus, a tuberkuloza je bila mnogostruko češća nego inače u kraljevini. Neobrazovani, skorbutom mučeni društveni gubavci i tjelesne ruševine životarili su u prljavštini tu gdje morala više nije bilo. Prosjaci, djevojčure, priležnici, kola koja pobiru oboljele od groznice, ubožnice, udarci nožem, krađa, glad, gubitak pameti, narkotik, alkohol - bili su svakodnevna pojava. Kad nije bilo borbe pasa ili pijetlova da se na klađenje uloži posljednji peni, tjerale su majke svoje mršave sinove na borilišta da se međusobno mlate do krvi.S druge strane geta tvorile su velike, četvrtaste viktori-janske građevine bez mašte sjajno pročelje koje je zaklanjalo trulež. Trgovačke, industrijske i upravne zgrade protezale su se i dalje, a na šetalištu uz more nicale su gospodske palače te najnovije zlatne obale svijeta.32Zlatno doba nemira u Belfastu počelo je prokletstvima putujućih propovjednika koji su rigajući vatru držali siromašno protestantsko stanovništvo na oštrici britve. Golemi skupovi na otvorenom, koje su priređivali reve-rendi Drew, Cooke, Hanna i njima slični, izazvali sii u godinama 1813, 1832, 1835, 1843, 1852, 1864, 1872, 1880, 1884, 1886. i 1898. divlje nerede. U Belfastu prolijevanje krvi nije počelo u 20. stoljeću. Govornici su huškali sirotinju protiv sirotinje; protestantske zajednice u Sandy Rowu, Shankillu i istočnom Belfastu i katoličke u Fallsu, u Poundu i Divisu razbijale su jedna drugoj glave.Vladalačka struktura bila je isprepleten savez unioni-stičke stranke, oranjaca i elemenata protestantskog klera. Cilj njegovog gospodstva bila je trajna manipulacija podvajanjem radničke klase, povezana s potpunim nadzorom policijskog i upravnog aparata.Oliver Cromwell Maclvor - sljedbenik Drewa, Cookea i Hanne - uklapao se u taj plan kao najstrašniji od svih propovjednika kojeg su se najviše bojali. Ustoličen sad u sjajnoj crkvi Spasitelja u Shankillu, raspolagao je snažnim utjecajem i moći.Maclvor, kojeg je Frederick Weed obilno novčano pomagao, svojim je govorima oko prekretnice stoljeća snažno utjecao na raspoloženje; na njegovu riječ Shankill bi zapadao u oduševljenje ili zdvojnost, mogao je stanovnike izazvati na križarski pohod. Bio je čovjek koji je masama prenosio

želje gospodara, i njegova je zadaća bila jasna. Maclvor je bio čuvar mitova, čovjek koji se rugao kršćanstvu, jer nigdje u svijetu nije političko božanstvo staro dvjesto godina zadržalo takvu bezgraničnu vlast kao Vilim Oranjski. Maclvor je bio njegov glasnogovornik s ovu stranu groba. «Da bi potpomogli duhovnu moć reverenda Maclvora, Weed i njegovi prijatelji opskrbili su ga praktičnom moći. Kao jedan od vodećih belfastskih oranjaca, Maclvor je raspolagao pravom da upošljava ljude u Weedovim tvornicama i nizu drugih tvornica i tkaonica. Jedna njegova riječ mogla je nekom čovjeku pribaviti zaposlenje ili ga izbaciti na ulicu.U Shankillu je njegovom pomoći sir Frederick sjajno držao stvari u šaci. Brigom Maxwella Swana i Spasite-3 Trojstvo - 2. svezak33ljeve crkve u Shankillu želja ljudi da traže oslobođenje od industrijskog jarma je otupila. Maclvor i njegova vječna »reformacija« isključivali su kulturu, ljepotu i slobodu mišljenja. Spasiteljeva crkva u Shankillu bila je simbol i pojam alsterizma.Kad je osvanulo 20. stoljeće, Belfast je za Veliku Britaniju bio značajan čimbenik. Bio je industrijski div, izvor prihoda za lojalne, besprijekorna kolonija koja je svoje političke otpadnike sama policijski nadzirala, stanovitom broju osiguravala blagostanje, a odabranim divovsku dobit. Belfastska trgovina i privreda bile su neodvojivo povezane s činjenicom da je to britanski grad, i svaka pomisao na autonomiju ili republikanstvo budila je strah i bijes.Belfast je bio dva stoljeća u zakašnjenju - brod upravljan po feudalnim načelima na kojem su nelojalni domoroci i dalje bili kažnjavani samo s neznatno malim udjelom u bogatstvu, radu i moći.Podjela radničke klase bila je temeljno načelo da se posjedničkim slojevima osigura pritjecanje bogatstva, a isključi napredak i slobodoumna misao.U Derrvju su kolonizatori podigli zidinama okruženu utvrdu na isturenom položaju, koju su neprijateljski katolici zauvijek opkolili i opsjeli. Belfast je bio drukčiji. Hotimično stvoren takvim. Rođen kao mongoloidno dijete britanskog imperijalizma.Andrew Ingram i Long Dan Sweeney rekoše Conoru Larkinu da mu je suđeno da bude vojnik u neizvjesnoj bitki. Kad je stigao u ovaj golemi vrtlog od crvene cigle, nije bilo grada koji bi više od ovoga bio poprište neizvjesne bitke.ŠESTO POGLAVLJEArdyone je bila jedna od malih četvrti odsječenih od glavne katoličke jezgre u zapadnom Belfastu, opkoljena protestantskim Woodvaleom, Cliftonvilleom i Shankil-lom.34Conor je napustio svoje sklonište, sobu u Flax Streetu, i uputio se Crumlin Roadom, jednom od glavnih ulica. Bila je subota, večer kad se odlazilo u gostionice, uoči dana Gospodnjeg. Snažni momci iz brodogradilišta i ostali fizički radnici tiskali su se oko tezgi, lijevali niz grlo Guinessovo pivo i razgovarali brzim, odsječenim belfast-skim narječjem. Govor je bio grub. Humor grub. Grubost je bila njihova oznaka, kojom su se kitili i hvastali. Grubi muškarci raspoznaju i poštuju snažne ljude, stoga je i Conor nesmetano prolazio Crumlin Roadom.New Lodge, malo podalje, bio je druga katolička enklava. Conor prođe mimo policijske stanice koja je bila spremna za subotnje tučnjave na rubovima protivničkih četvrti, ali i unutar samih zajednica, zaokrene u Shandon Lane i zastane otprilike u sredini jednog otrcanog niza niskih kuća s obrvama od bijelih cigli iznad vrata i prozora. Pokucao je i pustiše ga unutra bez pozdrava. Long Dan Sweeney za malim četverouglastim drvenim stolom podigne pogled. Zatim malo jače izvuče stijenj dok su se nagnuli nad rasprostrt gradski plan. činilo se da se ništa bitno ne zbiva, prelazili su od jedne krčme do drug'e u katoličkim četvrtima, od crkve do crkve, nekoliko mirnih pitanja o nekom starom »bratu« ili poznatom ranijem simpatizeru. Conor i ostali bili su slični sitnim, plutaju-ćim ćelijama bez određena oblika, koje pipajući traže uporišta da bi zadobile oblik.Sve je bilo zakopano u glavama nekoliko ljudi. Dok su agitacija i pritisak riječi pogađali u cilj ili u prazno, klizili su stvarni vođe Bratstva u sjeni. Conor je već spoznao da je strpljenje bitan dio revolucije. čovjeka puna želuca nisu nikakve riječi mogle potjerati na ulicu, a gladnog nije nijedan zakon mogao spriječiti da to ne učini. Long Dan Sweeney nije se žurio. Već odavno nije vjerovao u

blistava čuda i prestao se zavaravati.*Postupao je smišljeno poput kirurga.Katolički će Belfast naposljetku biti upleten u neku vrst uličnih borbi. Potanko je izučavana taktika Bura, jer će biti potrebne male, pokretne borbene grupe koje će uz podršku katoličkog stanovništva moći vezati brojne konvencionalne jedinice. Možda to nije bilo u skladu s pravilima donesenim u sobi obloženoj mahagonijem, ali trebalo je izjednačiti nejednake šanse i ismijati, ogorčiti i iscrpsti strpljenje jedne nametljive vojne moći.35Koliko dugo? Još dva izbora, možda tri, i konzervativci više neće biti na vlasti u Engleskoj. Ponovno će se progovoriti o Zakonu o autonomiji, ali vjera u Johna Red-monda i Irsku stranku bila je slaba. Redmond će pokušati. Redmond neće uspjeti. Narod će se postupno prikloniti stranci Arthura Griffitha Sinn Féin. Još jedna propala žetva, još jedna gospodarska kriza, još jedno razočaranje u Englezima, i ljudi će se okrenuti Bratstvu. Bratstvo će biti spremno, doduše maleno, ali organizirano u zbijene jedinice s jezgrovitim planovima.Belfast je smućivao pamet. Long Dan zagunđa da je grad neprestano samo korak od ludila. Znao je da Lar-kinu nije lako. Svugdje drugdje, u Corku, Dublinu, Gal-wayu, vani na selu, stanovništvo je bilo pretežno katoličko. Bratstvo je uvijek moglo naći simpatizera na ključnom položaju, a u odlučnom ispitu snaga poduprla bi ga većina stanovništva. U Belfastu je sve bilo pod protestantskim nadzorom i ultrabritansko - uprava, luka, prijevozna sredstva, oružništvo, sve. Do ustanka Bratstvo će, doduše, imati nekoliko dobrih borbenih jedinica iz smrdljivih katoličkih četvrti bijede, ali će preostalo stanovništvo ostati odano Kruni. Bratstvo bi jedva moglo naći nekog utjecajnog koji bi bio spreman da ga potpomogne.Long Dan presavije bez riječi pohvale ili kritike gradski plan s preostalim podacima koje je Conor prikupio.- Znam kako da prokrijumčarimo oružje - reče Conor. Dan kimne.- Pokušat ću se namjestiti u Weedovom brodogradilištu.Dan zapanjeno namršti čelo.- U njegovim tvornicama radi deset tisuća ljudi, od čega jedva dvjesto katolika, imaš dakle toliko izgleda kao boca gina u nekoj krčmi Tipperaryja. No ako i uspiješ ući, što ćeš dobiti?- Vlastitu luku - reče Conor.- Nastavi.- Ne znam koliko nadziru luke drugdje u Irskoj, ali ovdje u Belfastu je nadzor oštar. Postoji marljiva carina u kojoj su činovnici gotovo beziznimno protestanti.- Tako je posvuda - reče Sweeney.- Weedove tvornice imaju neku vrst vlastitog pristaništa. Onamo trajno, gotovo svakodnevno, pritječe rijeka36materijala i brodova iz Engleske ili odlazi u Englesku. Nema gotovo nikakva osiguranja, a ono nekoliko isluženih carinika ne nadzire gotovo ništa. Ne znam kako, što, gdje, kad ili zašto, ali htio bih ući onamo i osvrnuti se.Jedina slabost Longa Dana bila je njegova sklonost k duhanu. Zamišljeno je otegnuo svoje dimom obavijeno lice. Kakva ideja! Krijumčariti oružje baš kroz najmoćniju protestantsku tvrđavu u cijeloj Irskoj, Weedove tvornice! Bilo je ludo, a pri tom tako izvanredno jednostavno.- Pokušaj ne može štetiti - reče on. - Ti si, dakako, već razmislio kako ćeš tamo dobiti posao.- Da, o tome imam određenu predodžbu - odgovori Conor.Sweeneyjev cinizam nestane.- A ta bi bila?- Jedan ili dva stara prijatelja. Stari buntovnik razmisli. Kimnuo je.- Pokušaj.- Da.Boilermakersi iž istočnog Belfasta imali su napornu sezonu koja je prijetila da će završiti katastrofom. Poslije uzastopnih poraza protiv Batleyja, Rochdale Hornetsa i Wigana hranio se njihov trener Derek Crawford većinom tabletama od ugljena, Lavalleovom mješavinom protiv

uloga i različitim standardnim lijekovima za svoj kronični crijevni katar. Prije turneje po engleskom Mid-landsu trebalo je odigrati još pola tuceta utakmica u Belfastu, a od Rathweed Halla nadolje sve do krčma čulo se nezadovoljno gunđanje navijača.U svojem uredu ispod tribina stadiona Boilermakersa proučavao je Crawford popis igrača svih amaterskih klubova u okolnim grofovijama i pri ton* glasno pucketao zglobovima prstiju. činilo se da spasa nema.- Naprijed - zagunđao je kad se čulo kucanje na vratima.Conor uđe u popriličnu sobu i priđe pisaćem stolu s rebrastim poklopcem.- Vjerojatno me se ne sjećate. Prije nekoliko godina ispili smo u Derryju zajedno čašu. Pozvali ste me na ćokusnu utakmicu za ulazak u vaš klub. Larkin. Conor ILarkin.37Crawford zatrepće ne prepoznavši ga.- Bogside -podsjeti ga Conor.- Zaboga, to mora da je bilo prije stotinu godina.- Da, davno je tome. Upravo sam sišao s broda i htio bih se nastaniti u Belfastu, stoga tražim posao i momčad.- Bogside? Igrali ste gelski nogomet, zar ne?- Točno, ali prije dvije godine igrao sam ragbi u sjevernoj ligi u Australiji. S Melbourne Outbacksima.Crawford promotri sijede vlasi na Conorovim sljepoočicama i njegovo vjetrovima i suncem uštavljeno lice.- Koliko vam je godina, Larkine?- Trideset i jedna.Trener zgrči lice - zavijalo mu je u crijevima - i strese glavom.- Dakle, mi nismo poluludi Outbacksi. Ove su mi godine tri igrača podbacila, svi mlađi od vas. Ta je igra preteška za starce.- Ja sam dovoljno čvrst - uvjeravao ga je Conor blago. Crawfordu se svidjelo kad je čovjek bio samosvjestan.Kopkao je po svojem pamćenju i nejasno se prisjetio da ga se tada Larkinova snaga dojmila. Crawfordove oči ga promjere od glave i do pete. Larkinova pojava ničim nije odavala da je oslabio. S druge strane mu je njegovo dvadeset petogodišnje iskustvo trenera i igrača govorilo da čovjek ne može tek tako sići s broda i biti primljen u klub.- Što igrate?- Pomagača.Zaboga, pomisli Crawford, upravo ono što nam je najnužnije. Bart Wilson je devet godina igrao na tom mjestu i odjednom zakazao. Momčad se sad nije mogla u gužvi probiti jer joj je naprosto nedostajalo snage u prvom redu. S druge strane... jedan napadač u ragbiju ne silazi tek tako na igralište s broda.- Vjerujete doista da biste to mogli, čovječe? Conor slegne ramenima.- Ovdje sam. U ovo doba sezone ne možete ništa izgubiti ako pokušate sa mnom.- Dakle dobro, Larkine, pokušat ćemo - reče Crawford s velikodušnom gestom - ali nemojte se zavaravati glupim nadama... jel'?- Uz mjesto u momčadi ide i posao, zar ne?38- Ako budete primljeni u klub.- Ja sam kovač.- Tako, kovač - reče Crawford. - Doxie!Njegovu zovu odazove se jedan zbijeni trbušasti pivopija koji je u ragbijaškim hlačicama djelovao smiješno. Na njegovom okruglom crvenom irskom licu bio je zgnječen nakrivljen nos i druge uspomene od služenja sportu.- Doxie O'Brien, trener juniora i moj pomoćnik. Ovo ovdje je Conor Larkin, jedan od vaših iz Londonderryja. Htio bi odigrati probnu utakmicu. Igrao je garlic i zatim ragbi u australskoj

sjevernoj ligi... s Outhouseima iz Sydneyja ili tako nešto. Pogledaj ga.Dok su Conora poslali van da pričeka, Crawford izvuče iz pisaćeg stola bocu irskog viskija.- Ti bi se trebao kloniti toga s tim svojim bolovima u trbuhu. - Crawford je prečuo Doxiejeve riječi i čestito potegnuo.- Meni se njegov borbeni duh doista sviđa - reče kao odgovor na Doxiejev upitni pogled.- Točno ga se sjećam. Jak kao čelik.- Glupost. Sad kad su nas srezali, dobacuješ svakom visokom lučkom radniku i ledaru čeznutljive poglede. Nije isto srušiti gomilu mršavih Iraca ili igrati u Sjevernoj ligi. Što mi, do vraga, imamo ovdje, dječji vrtić?- A što je s australskim Outcastsima...- Što oni tamo znaju o toj igri?- Dosta da sir Frederick planira da idemo na turneju tamo dolje, da. Iskušaj ga!- Za Boga miloga...- Briši, Doxie!Stadion Boilermakersa, biser s osamtiaest tisuća sjede-ćih mjesta i jednom od prvih čeličnih tribina, bio je također jedna od sir Frederickovih mušica. Nekoć je on bio ragbijaški as u Cambridgeu, pomagač u gužvi, kojeg su dugo pamtili. Nakon studija u Cambridgeu osvojio je osam trofeja u škotskoj nacionalnoj momčadi i još dva u irskoj nacionalnoj momčadi kad je preselio u Ulster. Ubrzo nakon otvaranja brodogradilišta osnovao je East Belfast Boilermakerse, svoj drugi ja i spomenik svojim nekadašnjim sportskim uspjesima. Trenirao je momčad i39igrao zajedno s tesarima i zavarivačima, dok ga zahtjevi njegova rastućeg imperija i sve veći tjelesni opseg nisu primorali da odustane od aktivne igre, ali njegovo zanimanje za taj sport nije nikad popustilo. Weed je izgradio klub koji je postao ponos Ulstera, strah i trepet irskih momčadi i koji je u Engleskoj zadobio značajan ugled. Doveo je igrače koji su uživali posebnu pažnju, namješte-nja i pogodnosti. Time su on i Boilermakersi upali u veliku raspravu o profesionalizmu u ragbiju.Nije samo sir Frederick nego i industrija engleskog Midlandsa, gdje su igrači bili rudari i tvornički radnici, zanemarivala odredbe amaterskog sporta, pa su igrači dobivali obilne dodatke u novcu. Kad su morali birati da raspuste svoje klubove, istupili su iz prvotnog ragbija-škog saveza i utemeljili Sjevernu ligu za profesionalne momčadi. Boilermakersi joj pristupe i postanu prva i jedina irska profesionalna momčad.Osim plaće, besplatnog stana u Bangoru i uporabe lovačke kuće u Škotskoj, i novi je stadion Boilermakersa odmamio Dereka Crawforda od Brighouse Rangersa, koji su u stanovitom smislu djelomično bili njegovo djelo. Stadion je ležao na zemljištu uz brodogradilište, okružen gustim ulsterskim zelenilom. Pozadinu su tvorile lučke brane, navozi, suhi i mokri dokovi te četiri sjajna dimnjaka čeličane, a još dalje ažurno plava širina belfastskog zaljeva. Osobna loža sir Fredericka sa salonom na krovu bila je jedinstvena, izložbeni prostor za trofeje, neviđeno raskošna s vlastitim barom i blagovaonicom.Jednako su tako bile jedinstvene i svlačionice za igrače ispod tribina, s ormarom za svakog igrača i tuševima sa sapunom i ručnicima koje je pribavljao klub. Uz to društvena prostorija za igrače, jedina u cijelom Ujedinjenom kraljevstvu, s kožom presvučenim stolcima, biljarom, pločom za streličanje i barom s neiscrpivom zalihom Guinessova piva.Nije bilo čudo što je svaki momčić u Belfastu koji je odrastao u mladića sanjao da postane član Boilermakersa, jer je to značilo najbolji posao, slavu u svojoj sredini, turneju engleskim Midlandsom i priliku da zarađuje dvostruku plaću.40Kad su Conor i Doxie O'Brien izašli kroz tunel na igralište, upravo je zapištala tvornička sirena i radnici su u gomilama krenuli uz kanal kralja Vilima. S limenkama za ručak u ruci i prašinom radnog dana na licima usporili su korak i neki su čak zaostali da načas pogledaju junake na treningu.- Nemoj se zavaravati - reče Doxie kroz zube.- To sam danas već čuo.

- čuj, čovječe, sir Frederick i Crawford nemaju ništa protiv toga što smo ti i ja katolici ako si dovoljno dobar da igraš za klub. Ali već imamo jednog katolika više nego što je uobičajeno, i prije nego uzmu još Jednog, morao bi biti barem upola bolji.- To i jesam - reče Conor.Kad su igrači ušli na teren i krenuli prema tunelu, odmjeriše Conora s mržnjom i poštovanjem. Znao je da ga važu i da će, idućih sati, dana i tjedana biti udaran i tučen te će morati dokazati da je vrijedan da bude među njima. Nekoliko hladnih pozdravnih riječi bez rukovanja.- Uostalom - reče Conor - ovdje je prije otprilike osam godina na pokusnoj utakmici bio jedan momak iz Der-ryja, zvao se Mick McGrath. Razgledao sam neke fotografije momčadi. Nisam ga mogao pronaći.- McGrath iz Derryja? Katolik?- Da.- Mutno se sjećam. Nije napredovao dalje od juniora. Bio je ozlijeđen, zatim je radio u brodogradilištu. čini mi se da sam čuo da je otišao. Ispitaj nekoliko svećenika u Belfastu, možda ćeš ga uspjeti pronaći.- Conore! Conore Larkine! - poviče jedan glas.- No to je iznenađenje. Jeremy Hubble osobno! Kako si, mali?Viscount Coleraine nije još bio muškarac, ali ni dječak; sa svojih devetnaest godina bio je*nešto između, još nedorasla biljka.- Pa daj da te vidim, Jeremy. Koliko još treba da se počneš brijati?- Conore, strašno se radujem što te vidim.- I ja. Kako tvoja dražesna majka?- Bit će oduševljena kad čuje da sam te susreo.- A tvoj brat Christopher?- Ah, on je u Londonu, studira na visokoj ekonomskoj i pravnoj školi. Pravo i ekonomiju... i slično.41- A ti radiš ovdje kod djeda? Jeremyjev smiješak podsjetio je na majčin.- Ja učim za crnu ovcu. Na svršetku godine trebalo bi da idem u Trinity u Dublin, ali djed i ja skovali smo zavjeru da s momčadi odem na turneju. Ja sam stalan član podmlatka, znaš. - Jeremy prekine kad je primijetio da je Conor u dresu i njegovo ljepuškasto lice zasja. - Zar ćeš igrati za Boilermakerse?- Vjerojatno - reče Conor i položi ruku dečku na rame. - Ne želim, naravno, nikakvih prednosti na račun našeg prijašnjeg prijateljstva, ali ako me prime u momčad, radit ću u brodogradilištu. Možda bi mogao reći majci za mene...- Da, a što bi želio raditi, Conore?- Ah, to je malo ludo.- Ne, reci mi, ja to tražim.- Još odonda kad sam bio tvojih godina želio sam raditi na vlakovima. Bio bih vrlo sretan da me prime za kovača u radionici lokomotiva.Jeremy se opet osmjehne, namigne mu i otrči tunelom da se presvuče. Conor se radovao sretnom slučaju. Stvari su se za njega razvijale povoljno. Kad bi samo uspio da uđe u tu prokletu momčad, Jeremy bi ga već ugurao u radionicu.Nekoliko dana nakon svojeg prvog nastupa Conora ponovno pozvaše na trening. Prozvali su ga nezadovoljno »kovač«, a pokušaji da ga isključe iz kluba pokazali su se skupim.Već nekoliko minuta nakon prve gužve Conor se uvijek našao s loptom u rukama i bio prisiljen da istrči. Loptu su mu dodavali polagano i netočno, da bi obrana imala priliku da se okupi. Tek je položio ruke na loptu, već su se tjelesa sudarala uz najraznovrsnije podmetanje nogu, udarce ispod trbuha, glavom, podlakticom, koljenicom i koljenom.Conor odluči da im ne uzvrati milo za drago nego da igra ragbi. Pregazio bi manje obarače, a neke krupnije onesvijestio. Njihova želja da ga smlave postupno je slabila, jer su se morali brinuti da sami ostanu čitavi.čim je Conor potvrdio da je sposoban da se održi, došle su na vidjelo druge prednosti njegove igre.

Njegov je udarac bio snažan poput eksplozije bombe a u dodavanju i hvatanju lopte bio je savršeno sigurne ruke. Driblanje42mu je bilo inteligentno u korištenju prolaza i kutova da presiječe put bržim progoniteljima... Ako je sustigao trkača, taj bi završio na tlu. Najsvjetlija mu je točka bila sposobnost da loptu donese do protivničke linije, gdje se zastrašujućom snagom probijao kroz protivničke obarače.Usprkos začudnoj igri, Conor ni izdaleka nije bio besprijekoran igrač i mogao se zbog svojih pogrešaka gadno opeci.Derek Crawford i Doxie O'Brien držali su uputnim da ga uvrste u juniorsku momčad u nadi da će se brže razvijati nego stariti.Kad god je Derek Crawford bio pozvan u sir Frederic-kov ured, to bi neizostavno poremetilo ionako osjetljivu ravnotežu u njegovu želucu. Približavao se zgradi kao da ona stoji na kraju duge, zaljuljane daske. Na svoje iznenađenje, trener opazi da sir Frederick nije namršten kao inače, a još ga više začudi što je lady Caroline šetala ,po sobi.- Derek - reče sir Frederick bez okolišanja - lady Caroline osobno zanima taj Larkin.- Da, gospodine - odvrati Crawford s uzdahom olakšanja - lord Jeremy je rekao nešto slično. Larkin je ranije radio u Hubble Manom?- Da, to je točno - reče Caroline.- Kakav je? - upita sir Federick. Crawford se počeše po bradi.- Ima sve preduvjete... Jak kao jeb... oprostite, my-lady, jak kao bik. Odlične ruke, dobro puca, ali znate, mi smo Boilermakersi, a čovjek je prešao tridesetu. Jednostavno ne znam kako bi izdržao taj napor iz tjedna u tjedan. Zatim su tu još finese igre. D© se to nauči, treba vremena i iskustva.- Larkin je izuzetno inteligentan - reče Caroline, čime je problem previše pojednostavnila. - On će te stvari brzo shvatiti.- Možda, ali ja ne želim i dalje gubiti utakmice samo da njemu omogućim izobrazbu.Sir Frederick je bubnjao prstima po stolu i pogledao se s kćeri.- Što biste rekli, Derek, da ga postavimo kao rezervu?43Dosad je Weed bio prilično prijazan i nije ništa zahtijevao. Crawford je primijetio da je »prijedlog« sadržavao i stanovitu oštrinu.- Kad bih čime mogao pripomoći da napreduje!- Što vam za to treba, Derek? Craword je nervozno tapkao.- Kad bismo mu, na primjer, mogli posve usmjereno davati privatnu poduku. Po mojem mišljenju Robin MacLeod zna od svih nas o ragbiju najviše. Ako sir Frederick ne bi imao ništa protiv da MacLeod ranije prestane s radom i svakog dana dva ili tri sata prije redovnog treninga radi s Larkinom?- Slažem se. Naprijed, uredite to. Crawford uzdahne jer se njegov želudac bunio.- Postoji još jedan mali problem. U klubu imamo već šest katolika. Sedam još nikad nismo imali. Ako Larkin dođe u momčad, igrat će na mjestu Barta Wilsona. Ali Bart je dugogodišnji član, znate, a to bi moglo ostale uzbuniti. Mislim reći, Bart igra veliku ulogu kod ora-njaca. Moglo bi u cijelom istočnom Belfastu loše odjeknuti što ga usred sezone zamjenjujemo jednim katolikom.- Oh, glupost - zabrunda Weed. Žvakao je okrajak cigare, odgrizao ga i zamišljeno vrtio između usana. -Osobno ću pozvati Barta k sebi i predložiti mu da u interesu kluba odstupi. Dobit će mjesto poslovođe, tako da neće biti na gubitku.- U tom slučaju - reče Crawford - on će se u interesu momčadi ponijeti lojalno i sve prigovore ušutkati sam. -Ustao je i s vidljivim olakšanjem otišao.Weed podigne ruke pokazujući da je »kapitulirao« pred željama svoje kćeri. Ona ga štipne za obraz i reče mu da je srce.- Uostalom - doda ona - zar će Larkin raditi u potki-vačnici?- Hmm, da, pretpostavljam, pa on je kovač ili nešto tako.- Jedva, Freddie. Ta vidio si njegov rad u dvorcu. Mislim da baš nije prikladno da takav kovački majstor potkiva konje. Jeremy je slučajno saznao da bi Larkin volio raditi u kovačnici radionice

lokomotiva.- čuj, Caroline, ljudi tamo vrlo ozbiljno gledaju na svoje unapređenje. Ne mogu cijelu tvornicu izvrnuti naglavce.44- Znaš čega sam se sjetila? Bilo bi sjajno kad bi Larkin nešto iskovao što bi ti mogao darovati novoj vijećnici. Shvaćaš, ako bude radio na posebnoj narudžbi, neće biti nikakvih teškoća s godinama službe i svom tom sitničavom zavisti.- Zaboga, ti si na sve mislila. Dakle dobro. To je više nego što sam ti mislio odobriti, ali učinit ću to. A sad druga polovica pogodbe. Jeremy će na turneju s momčadi.- Freddie, ja se nisam pogodila.- O da, jesi, a ja sam tebi upravo skinuo i svoju vlastitu košulju s leđa.- Freddie, taj te dečko vrti oko prsta. Ako želimo da ga prime u Trinity, mora neizostavno uzimati privatnu po-duku. On ne može tek tako otkasati u Midlands.- Ipak, može.- Christopher je godinu dana mlađi od Jeremyja, a već je prevalio pola svojeg teškog studija.- Quid pro quo, najdraža Caroline, protuusluge mora biti. Ja sam preokrenuo sav ustaljeni red svojeg poduzeća za tog Larkina, a ti izvoli održati svoj dio pogodbe.- Ti si podlac. Roger će pobjesnjeti. On se glasno nasmije.- Roger je tvoja briga, draga. Osim toga taj tvoj Irac u momčadi je prvorazredan argument.- Ne razumijem.- Može li biti boljeg zaštitnika za Jeremyja od tog Larkina? Dobri stari prijatelji i tako dalje.Caroline se zagleda u njegov obješenjački osmijeh i shvati da će on provesti svoju volju.- U redu - uzdahnula je - ali prepusti meni da to objasnim Rogeru kad budem smatrala da je prikladno.«SEDMO POGLAVLJEMatthew MacLeod i šačica prijatelja pritisnuli su nosove uz prozor malene kuhinje, gotovo pretijesne za Matt-hewova oca i Conora Larkina.- To je on! - poviče Matt. - Conor Larkin!- Oh, pogledaj samo kako je krupan! S takvim bi nogama još dugo ostao stajati i onda kad bi ga oborili metkom.45- Moj tata kaže da bi taj mogao protrčati kroz zid od opeke. Jučer na treningu postigao je zgoditak dok su trojica visila na njemu.Kuće MacLeodovih u Tobergill Roadu, koje su stajale jedna uz drugu, predstavljale su nešto izuzetno. Glava obitelji, Morgan, bio je poslovođa u suhom doku »Big Mabel«, nepokolebljiv oranjac i vjernik. Njegov sin Robin bio je jedan od najboljih ragbijaša u Belfastu. Kad god je Robin doveo kući kolegu iz momčadi, susjedstvo se uzbudilo.Robin MacLeod bio je očaran Conorom Larkinom od trenutka kad su se susreli na igralištu. Conora je opet Robin u mnogome podsjećao na Micka McGratha. Slično građen kao Mick, čvrst, brz i odvažan, dopadljiv s čupom pješčano zlatnih kovrča: Robin je bio mozak i upaljiva iskra na igralištu Boilermakersa, i kad mu je povjereno da podučava Conora, smjesta su se izvrsno složili.Matta su isprašili iz kuće, ali je Lucy neprestano ulazila i izlazila iz kuhinje. Upravo kad su se htjeli ozbiljno prihvatiti posla, pojavi se Morgan.- To je doista osobito zadovoljstvo - reče tresući Cono-rovu ruku.Nakon te razmjene uljudnosti dođe na red Neil i zatim još niz susjeda koji su htjeli razmijeniti povjerljivu riječ s novim Boilermakersom da bi kasnije u krčmi mogli pričati što su saznali. Mjesto lijevog pomagača nije određivala pripadnost vjeri. Važna je bila momčad. Conora su prihvatili kao jednog od boljih pripadnika njegove vjere, čovjeka koji ima zanat kao i oni.- Zaboga, ne puštaj ta zatezala ovamo da možemo -raditi! - povikao je Robin Lucy nakon jednog novog prijekida.- Da radije prijeđemo k meni? - upita Conor.

- Ne, za nekoliko dana će se zadovoljiti i pustiti nas u miru.Robin je pripremio program da Conora upozna s načinom igre njihova kluba i jednog po jednog protivnika, sa svim finesama i pravilima. Jako ga se dojmilo to kako se Conor duhovno prilagodio igri. Te sezone igra Boilermakersa nije nikoga uzbudila, osim želudac Dereka Craw-forda. Robin je odlučio da iz Conora napravi tako dotjeranog igrača da ga prime u momčad i na turneju u Mid-lands.46Tijekom tjedna svaki pojedinac iz kruga oko dvije krčme Tobergill Roada svratio je da ih pozdravi. Svi osim Shelley MacLeod. Conor se sa svima osjećao ugodno, ali mu je natuknuto da je Robinova sestra malo čudna, na neki način uobražena.Kako je Shelley znala da njezin brat opet podučava jednog novog igrača, pomno je izbjegavala njegovu kuću. Bila je prava djevojka iz Shankilla i dala se ponekad nagovoriti da zajedno sa svima pođe na subotnje pivo, a zatim bi se opet neko vrijeme držala rezervirano i rijetko se miješala sa svojima. Robinovi drugovi bili su doduše pošteni, ali ipak jednolično, grubo društvo ograničenog dometa i želja. Još jedan novi igrač malo ju je zanimao.Ali čak ni Shelleyno zaziranje nije moglo pomutiti osobit ugođaj pri Conorovim predvečernjim posjetima. Obitelj je bila njime opčarana. U obje kuće osjećalo se nekakvo gibanje, što je njegov dolazak pretvaralo u događaj. Nakon što ga je Shelley dva tjedna brižno izbjegavala, njezina zdrava radoznalost zahtijevala je da joj udovolji.Najavila je da će u subotu doći na večeru. I Conor je bio pozvan. Već je samom svojom vanjštinom upečatljiv, pomislila je, za pola glave viši od Robina i - zamijetila je to kad su ih upoznavali - cijelu glavu viši od nje. Zatekla je sebe kako zbunjeno mrmlja pozdrav dok je čvrsto držao njezinu ruku i bez riječi je promatrao. Samo mu je pogled odlutao s dugačke crvene kose do nevjerojatno zelenih očiju. Ispunila ga je čudna glad, ne od pohote, nego glad istraživača koji je iznenada nešto otkrio. Jednostavno su stajali i zurili jedno u drugo dok njihov zanos nije prekinut time što su Matthewa pokupili s ulice. Shelley je dobila priliku da svoju ruku izvuče iz Conorove i Matthewa odvuče na temeljito pranje, što ovaj dočeka glasnim prosvjedima. «Morgan u čast večeri odstupi od svoje trezvenjačke uloge i popije čašu s mladima, zatim opet zauzme svečano držanje. Ceremonijalno se smjestio na čelo stola. Poravnao je svoje naočale, premda to nije uopće bilo potrebno, jer je Bibliju uvijek citirao napamet. Rasklopio je knjigu koju je nasljeđivalo već pet pokoljenja i nakašljao se u znak ostalima da poniknu glavama.»Ali ovo treba da radite: neka svatko govori istinu bližnjem svom i neka se služi istinom i stvara mir u47torovima svojim. I neka nitko ne osjeća zla u srcu svojem za bližnjega svog, i ne iznosite lažnih zakletvi, jer sve to mi je mrsko, reče Gospodin.«Pošto je objavio svoje prihvaćanje Conora Larkina, sklopi knjigu i prigne glavu. U tom trenutku spazi kako njegova kći i Conor iznad Matthewove glave otvoreno zure jedno u drugo. Iz svoje mladosti znao je da je u njegovoj kući buknuo najstariji od svih požara. Još nikad nije vidio svoju kćer tako ponesenu niti je slutio da je sposobna za to. Shelley je uvijek bila tako pribrana.- Hvala ti, o Gospodine, za tvoje bogate darove i za prisutnost jednog novog prijatelja koji je počastio naš dom. - Morgan podigne pogled u očekivanju da će se Conor prekrižiti ili htjeti dodati koju riječ. Kako nije bilo odgovora, reče »amen«.Poslije jela prešli su u primaću sobu, gdje je peć širila ugodnu toplinu. Lucy je sjedila neudobno na klavirskoj stolici, kad ih Morganov glas natjera da zajedno zapjevaju. Kod četvrte pjesme nesta sveopće ukočenosti, a Conor unese raspoloženje time što je otpjevao jednu prastaru baladu iz Donegala, glasom koji nitko nije od njega očekivao. Matt zatraži da zapjevaju jednu plamenu oranjsku pjesmu, na što zavlada kratka zbunjenost koju ubrzo izgladište poletnom »Dolazim kroz raž«.Kad su se Matthewu sklopile oči, Robin ga odnese kući, a i ostali se jedan po jedan udaljiše, tako da su Conor i Shelley ostali sami. Vratila se nelagodnost koju su osjećali prilikom upoznavanja.- Bila je to divna večer - reče Conor. Skinuo je kapu s kuke i izašao.

Nakon dugog tjedna Shelley je pokucala na Lucyna kuhinjska vrata i ušla. Conor je bio sam, redao je na stolu papire s bilješkama i s njih dignuo pogled.- Mislim da su Lucy i Matt legli. Robin je otišao u gostionicu po pivo.- Znam - rekla je. - čekala sam da ode. - činilo se kao da je srasla za pod, očito srdita na samu sebe što je popustila želji da ga vidi i još mu to sad i rekla.- Svake sam vas večeri čekao - reče Conor. - Raduje me što niste duže oklijevali.Shelley je cijelog života dostajalo jedva više od oštra48pogleda da odbije drske momke iz Shankilla. Htjela je Conoru reći što ga ide, ali nije mogla biti gruba prema njemu. Njegova je primjedba jednostavno bila točna. Ona ga je izbjegavala; on je čekao. činilo se da ga više ne može izbjegavati. Želja je tijekom tjedna postala neodoljiva i neugodna.- Dakle? - upita Conor.- Dakle što? - odgovorila je Shelley još uvijek zapanjena svojim ponašanjem.- Hoćemo li se sastati, Shelley? - reče on bez okolišanja.- Je li sutra navečer dosta brzo? - odgovori ona.OSMO POGLAVLJESir Frederick je oduševljeno pristao na Carolinin prijedlog da se u brodogradilištu proizvede nešto od kovana željeza i u ime obitelji Weed pokloni novoj vijećnici u Donegal Streetu. Larkin dobije nalog da podrobno razgleda gotovo dovršenu zgradu i dade odgovarajući prijedlog. Moglo bi se pomisliti da će golema građevina biti središte glavnog grada Irske ili bar jedne pokrajine, a ne tek grada s četiri stotine tisuća stanovnika.Vijećnica, sagrađena na mjestu gdje je stajala i stara burza lana, bila je golema, okrunjena kupolom koja je stršila pedeset i pet metara iznad Belfasta kao hvalospjev industrijskoj srčanosti grada.Conor potisne svoju mržnju protiv tog projekta, jer ga je on ipak u Weedovu poduzeću doveo upravo na ono mjesto koje je želio. Odlučio se za dvokrilna rešetkasta vrata između predvorja i velike dvorane koja je zapremala cijelo istočno pročelje kvadratične zgrade.S obzirom na to da je Belfast bio sdrno središte onog tromog, pobožnog alsterskog mentaliteta, Conor zaključi da nešto slično nježnom čipkastom radu jednog Tijoua ili talijanske škole ne dolazi u obzir. Stoga je zamislio rad u stilu njemačkog baroka s primjesom »reforma'cije«. Glomaznost tog stila dopuštala mu je da krila rešetke ispuni različitim starim grbovima i simbolima napretka, što će uzbuditi alstersku krv.Conor je bio nacistu s tim da je sir Frederick sakupljač umjetnina i čovjek od ukusa i da mora paziti da ga ne4 Trojstvo - 2. svezak49uvrijedi. Istodobno je rešetka trebala skladno pristajati zgradi, kraju i narodu čije je središte bila. Uputio se uskim rubom između vrlo profinjene šale i veličanja.Nakon mjesec dana osobno je podnio iscrpan nacrt. Sir Frederick pripali neizbježnu cigaru, raširi crteže i ugodno se začudi. Bilo je tu nečeg, a opet je nešto nedostajalo. Dobre ideje bile su sjajne. S lošim ukusom se Conor, čini se, umio izvanredno obračunati. Weed je proučavao Lar-kina jednako kao i crteže, zabavljen i istodobno odjednom s poštovanjem. Znao je da je to taj čovjek izveo ovako sasvim svjesno.- Slušajte, Larkine, želite me povući za nos?- Jeste li vidjeli unutrašnjost zgrade?- Hmm, zapravo u novije vrijeme nisam.- Možda biste je trebali pogledati.- No da, priznajem da je to stopostotni Ulster.- Smijem li vam predložiti da crteže pokažete gradskim očima i saslušate njihove primjedbe? - predloži Conor.Upravo to je Weed i učinio. Bili su svi do jednoga oduševljeni. Larkin je pogodio ono pravo; nacrti su bili odobreni.

Kad god je jedan katolik prodro u područje Weedovih tvornica, koja su inače bila rezervirana isključivo za protestante, trebao je biti spreman na teškoće. One su sada bile ograničene na najmanju mjeru time što je Bart Wilson, čije je mjesto u Boilermakersima Conor preuzeo, unaprijeđen za poslovođu u jednoj valjaonici da bi se stišali uzburkani duhovi. On je osobno poveo Conora naokolo da ga upozna sa svima, i time bitno pridonio da su ga šutke prihvatili. članovi sir Frederickove ragbija-ške momčadi uživali su poseban položaj. Osim toga činilo se da Larkin ne puca ni na čije mjesto u radionici, jer je radio na jednom specijalnom poslu za sir Fredericka. No na objema stranama prevladavalo je hladno držanje i izbjegavanje.Radionice za proizvodnju lokomotiva pružale su se od same čeličane po južnoj obali kanala kraja Vilima, nasuprot brodogradilištu. Na glavnu montažnu halu, gdje je u jednoj od kovačkih radionica Conor radio, nadovezivao50se niz manjih radionica. Conor je tamo bio dobrodošao kao i gubavac, ali su ga Većinom ostavljali na miru.Kako se po volji mogao kretati naokolo, potanko je razgledao divovski kompleks. Negdje na tom prostranom terenu mora postojati slaba točka, stražnja vrata u Ulster, kroz koja bi se moglo prokrijumčariti oružje iz Engleske. No kad je prošao jednu po jednu zonu, ključ mu je kao za inat neprestano izmicao. Jedan za drugim, svaki put koji je obećavao završavao bi u slijepoj ulici. Što se izvana činilo nepovezano vođenim pogonom, bilo je daleko ne-propusnije no što je Conor očekivao. Sav materijal, svi tereti i kretanje bili su strogo nadzirani. Sve da i uspiju dopremiti oružje iz Engleske u Weedovu privatnu luku, što tada? Kako bi ga mogli istovariti u brodogradilište i odatle izvući? činilo se to potpuno nemogućim. Ipak, bar on je bio unutra, a negdje su morala postojati i stražnja vrata.Tumarao je od valjaonice do navoza i dokova, bilježeći u pameti pedalj po pedalj da to kasnije prenese na papir. Oko mu je postalo brzo računalo. Tragao je dok ga njje počela zabrinjavati njegova sloboda kretanja. Ako ga četiri ili pet puta vide na istom mjestu kako ništa ne radi nego samo promatra, to će prije ili kasnije privući pozornost.Od početka je želio raditi blizu tvornice lokomotiva, jer je ona bila u samom središtu kompleksa. Iz razloga koji ni njemu nisu bili jasni, predosjećao je da će ondje nešto pronaći. Tvornica lokomotiva bila je posve blizu njegove kovačnice i ondje je mogao s lakoćom više puta na dan ulaziti i izlaziti jer se sprijateljio s Duffyjem O'Hurleyjem, strojovođom osobnog vlaka sir Fredericka.Strojovođa »Red Hand Expressa« ko^ji je probio zid od sto milja na sat bio je Duffy O'Hurley iz grofovije Tippe-rary, potpomognut ložačem Calhounom Hanlyjem, svojim šurjakom. Duffy je preživjeo sve rane opasnosti željeznice, između ostalog brojne slučajeve kvara kočnica i spojke, iskliznuća i jedan težak sudar. Bio je »kirijaš« koji je vozio vratolomnom brzinom uz mnogo crnog dima i veliku potrošnju ugljena. Sprega O'Hurley i Hanly bila je u zvanju koje je stvorilo legende još mrvicu legendarnija. Sir Frederick ih je namjestio u jednom trenutku potpu-4*51nog razočaranja, premda su bili katolici. Kad su Calhoun i Duffy u prvoj pokusnoj vožnji protutnjili ravnom prugom od Newtonabbeya, sa sto i šest milja na sat, nagradio ih je sir Frederick doživotnom službom na svojoj osobnoj lokomotivi. Ništa nije moglo pokolebati Weedovu lojalnost, čak ni neprestano prigovaranje njegove kćeri na O'Hurleyjev grub način vožnje.U trajnu privlačnost lokomotive »Red Hand« ubrajalo se neprestano dotjerivanje sjajnog temeljnog tipa i sir Frederickov osobni napor da stroj uvijek iznova prikazuje javnosti. Istodobno s turnejom Boilermakersa u Midlandsu, u Engleskoj je objavljivan i propagandni pohod.Svake je godine ispred osobnog vlaka s novim slavljem ukopčan najnoviji model lokomotive. U industrijskoj Engleskoj očekivali su dolazak vlaka i pozdravljali ga kao neku sajamsku atrakciju. Lokomotiva, tender i osobni vagoni bili su obojeni bojama Ulstera i sve do dimnjaka osvjetlani, puni zastava i okićeni. Sir Frederick je osobno ugošćavao buduće kupce i novinare u brižljivo smišljenim dnevnim vožnjama i piknicima sa šampanjcem. U svakom gradu upriličene su vožnje za školsku djecu i natjecanja, a pobjednici su se smjeli voziti sprijeda s O'Hurleyjem osobno. Snimke

najnovijeg sir Frederic-kova ponosa neizostavno bi dospjele u britansko novinstvo. Niz osoba, bliskih vladaj učim krugovima, proširio je glasinu da mu samo zbog njegovih bizarnosti nije još dodijeljen naslov baruna. No one su pripadale najboljoj tradiciji onih poletnih graditelja te ere koji su bili i njezini vrhunski prodavači.Duffy O'Hurley je sjajno pristajao u okvir: Irac kao iz slikovnice, koji je uživao u svojoj ulozi, živopisni dodatak, uvijek sa šalom na ustima, uvijek spreman na okladu, uvijek u društvu i uvijek s punom čašom u ruci.Kad nije bio na putu sa sir Frederickovim vlakom, motao bi se po radionici gdje su sastavljali lokomotive, poput oca koji očekuje rođenje djeteta, nadzirući konstrukciju novog modela. Budući da je odgovornost za uspjeh lokomotive naposljetku snosio on, obilazio je oko nje i pazio na svaku i najsitniju pojedinost.Kad nije bio u radionici, nalazio se na stadionu Boilermakersa, jer da nije postao najveći strojovođa Irske, bio bi jamačno postao njezin najveći igrač ragbija. Igrači su52tog snažnog, grubog čovjeka savršenih živaca prihvaćali kao sebi jednakog i jedino je on uživao pravo da se zadržava u njihovoj društvenoj prostoriji. Zbog njegova posla i prisnog ophođenja s momčadi, u svakoj gostionici koju bi počastio svojim posjetom dočekivali su ga kao junaka.Conoru i Duffyju O'Hurleyju nije bilo nimalo teško da se brzo sprijatelje. Larkinova kovačnica nalazila se u najbližem susjedstvu tvornice lokomotiva, a Duffyja je ona vrlo zanimala. Larkin je bio, poput njega, značajan čovjek, umjetnik u svojem zanatu, kao što je i on bio među strojovođama, obojica su bili katolici (i ponekad se osjećali osamljeni u tvornici) i obojica su, tako reći, bili članovi Boilermakersa.Conor je smjesta osjetio u O'Hurleyju mogućeg saveznika te počeo uzvraćati Duffyjeve posjete. Tom prilikom naučio je potanko rad lokomotive »Red Hand«. Duffy je s najvećim zadovoljstvom, bez kraja i konca, objašnjavao i najsitniju pojedinost. Conor se potrudio da njihovo prijateljstvo ostane neusiljeno i nije ispitivao O'Hurleyjeve sklonosti, navike ili prošlost. 'Njega nije toliko zanimala sama lokomotiva, nego tender s vodom i ugljenom, te vožnje koje vlak obavlja tijekom godine.Jednog je dana stajao Duffy poslije treninga na svojem uobičajenom mjestu za tezgom u društvenoj prostoriji igrača. Kipio je od uzbuđenja jer je za tjedan dana trebalo da iskuša svoj novi stroj.- Što se događa s lokomotivom kad turneja završi? -pitao je Conor.- Ostaje u osobnoj sir Frederickovoj upotrebi dok iduće godine ne izrade novi model.- Putuje li on mnogo?- Ah, ne previše za neoženjena čorvjeka, većinom u Derry i natrag. Jedna ili dvije vožnje do ljetne rezidencije u Kinsale, ponekad do Dublina i možda pet puta u godini prijeko u Englesku. Ali uvijek je prvorazredno.- Da, to je dobro, a što se događa sa starom lokomotivom kad je zamijenite novom?- Vjerovao ili ne, uvijek postoji milju dugačak popis ljudi koji je hoće kupiti. Svaka šuša od maharadže i svaki vlasnik zlatnog rudnika u Južnoj Africi htio bi svoju osobnu lokomotivu, makar i rabljenu. Na popisu imamo53četiri južnoamerička generala. Zar je želiš kupiti, Co-nore?- Možda - odvrati Conor mirno. Stražnja vrata u Ulster upravo su se otškrinula.DEVETO POGLAVLJEMarkets, malena katolička enklava, ležala je na rijeci Lagan, uklopljena između plinare i skupine skladišta i tvornica. Sastojala se iz jednog reda ruševnih i gotovo propalih kuća iz 18. stoljeća. Kliska kaldrma bila je pokrivena slojem prljavštine. Conor je koračao po njoj tako oprezno da se pod njegovim nogama ne bi razbilo jaje. Pronašao je prolaz u jedno dvorište na kraju uličice. Ulična ploča već odavno nije bila čitka. četiri djevojčice, preskakujući uže, ispriječiše mu se na putu.»Naprijed, nazad, žuti zvončići, Naprijed, nazad, žuti zvončići, Naprijed, nazad, žuti zvončići, Ja ću vam biti gospodar.Slijedite me u Londonderry, Slijedite me u Cork i Kerry, Slijedite me laki, nježni, Jer ja ću vam biti

gospodar.Jedan, dva, tri, na lijevo rame svi, Jedan, dva, tri, na lijevo rame svi, Jedan, dva, tri, na lijevo rame svi, Ja ću vam biti gospodar.«- Dobro jutro, djeco - reče Conor, kad se uže prestalo ljuljati. - Tražim Cyrilov prolaz.- To je ovdje, gospodine.- Znate li možda gdje stanuje Mick McGrath?Smjesta su zanijemile, pune nepovjerenja prema čovjeku koji bi mogao biti utjerivač dugova. Conor se osmi-jehne.- Bez straha, nisam inkasator. Ja sam stari Mickov prijatelj iz Derryja.Pogledale su jedna drugu upitno da li da pobjegnu, a54onda najmanja istupi, uze Conora za ruku, odvede ga na kraj dvorišta i pokaže prstom. Zatim brzo otrči.Dok se osvrtao, Conor potisne uzdah. Golemi rezervoar plinare uzdizao se nad dvorištem i zakrilio sunce. Kad je pokucao na vrata, netko se u unutrašnjosti kuće užurbano pokrenuo. Conor pokuca iznova, glasnije. Iz kuta oka spazi kako ga netko promatra kroz pukotinu na prozorskom kapku.Conor zalupa.- Otvorite. Ja sam prijatelj.Začu se izdajnički djetetov plač. Conor opet zalupa i vrata se malo otškrinu. Mick McGrath zatrepta od navale dnevnog svjetla. Tako je bio propao da ga se jedva moglo prepoznati.- Tko je? - upitao je promuklo.- Conor Larkin iz Derryja.Vrata se otvore još malo i otkriju ruševinu Micka McGratha. Nesigurno se prisjećao.- Zaboga - reče - to si doista ti.Conor gurne vrata. Zapuhnu ga pljesniv vonj i zadah ljudskog isparavanja.- Oprosti što nisam prije otvorio na tvoje kucanje -reče Mick. - Utjerivači me imaju na zubu. Nesmiljeni su, samo da se dočepaju svojih prokletih stanarina.Conor uđe u sobu. U sivoj sobi, gdje su se ljuštili zidovi, ugleda staricu koja se ljuljala u stolcu, mumljajući sama sa sobom. Očito nije bila posve zdrave pameti.Jedna mršava žena ukočena pogleda sjedila je nakrivljena, leđima oslonjena na zid, na krevetu.- Moja žena Elva. Nije joj baš dobro.Dijete zavrišti. Žena posegne natraške rukom, uze dijete i gurne mu mlohavu sisu u usta. Kad je dijete počelo sisati, ženu spopadne kašalj, a kad nije mogla dalje, odgurnula je dijete, ispljunula i posegnula za bocom rakije. Dijete je nastavilo vriskati.- Mene... mene danas tako boli glava... pući će mi -reče Mick.Conor pođe k vratima.- Obuci se - reče. - Naći ćemo se u krčmi na uglu Little May Streeta.Kad je zatvorio vrata, stajale su ondje one četiri djevojčice koje su ranije pjevale »žuti zvončići« i zurile. Osjećao je kako ga sa svih strana dvorišta motre skrivene oči.55- Hajde, mičite se - reče on i prođe mimo njih. Istrusio je nekoliko rakija i ispirao ih Guinessom, kadje Mick napokon stigao i sjeo do njega. Conor mu prima-kne bocu, ne pogledavši ga. Mick brzo iskapi i smjesta opet napuni čašu. Ruke su mu drhtale i razlile nešto od tekućine, tako mu je alkohol bio potreban.- Kako si me pronašao?- Tko zna? Pitaš i pitaš.- Zašto ne brineš za svoje poslove?- Oprosti - reče Conor i ustane. - Možeš isprazniti bocu.Mick ga ščepa za mišicu.- Nemoj otići.Sjedili su šutke dok nisu dopola ispraznili bocu.

- Igrao sam u juniorskoj momčadi - reče Mick. - Napredovao sam, Conore, napredovao. Držali su me doista na oku da me prebace u prvu momčad. Još nikada mi nije išlo tako dobro. U potkivačnici sam zarađivao više od funte na tjedan, džepovi su mi bili puni novca i uskoro sam trebao prijeći u prvu momčad. Ah, k vragu, što sad imam od toga.Conorova ruka, ugodno topla, ležala je na njegovom ramenu, i on se sjeti kako je bilo slavno kad su zajedno igrali za Bogsidere. Odvratio je pogled od zrcala iza tezge da se ne mora gledati.- Stanovao sam s Elvom i njezinom starom obudovje-lom majkom. Onom bakom koju si vidio. Bila je četvrta ili peta utakmica, ne sjećam se više točno. Pamtim samo da je Doxie O'Brien motrio svaki moj pokret jer su me htjeli prebaciti u momčad.- Što se dogodilo? - upita Conor.- Koljeno. Po cijelom stadionu moglo se čuti kako puca. Bol je bila tako strašna da sam cijelim putem do bolnice vikao kao dijete. Strahovito su me zgnječili. Dan i noć sam razbijao glavu, jer sam znao da više nikad neću moći igrati, i uvrtio sam sebi u glavu da će mi odrezati nogu. Od tih prokletih bolova izgubio sam razum, shvaćaš, i pobjegao iz bolnice.- Ti mora da si doista spavao kad je Bog dijelio pamet - zabrunda Conor.- To je bilo od boli. Elva i njezina mati bile su čudesne prema meni. Siromašne poput crkvenog miša, ali su se brinule da imam pića i tako sam to pretrpio. Nakon56nekog vremena bol je popustila... još me ponekad boli, znaš, ali ... tu dolje je sve prilično zgnječeno. A ti, Co-nore?- Ja sam se mnogo skitao.- Da, pričalo se da si otišao iz Derrvja.- Da.- Igraš još.- Da, ostat ću neko vrijeme u Belfastu. Treniram s Boilermakersima.- Onda poznaješ Doxieja O'Briena?- Da.- Budući da je i on katolik, pošao sam k njemu zbog posla u kovačnici. Bio je pošten prema meni. Dokle god igraš u momčadi, u redu je da tamo radiš, ali Bog neka ti se smiluje ako nisi član. Ništa mi nije pomoglo što sam na utakmici za njihov prokleti klub postao bogalj. Ti znaš što se može dogoditi kad čovjek radi u kovačnici koja je puna užarenog željeza a ne trpe ga.Mick zasuče rukav i pokaže ružan ožiljak od opekotine.- I na leđima imam jedan. Pala mi je u suhom doku usijana zakovica sa skele na leđa.- Zaboga, Mick, u Belfastu postoji na stotine kovač-nica.Mickove oči ispune se suzama. Drhtao je tako jako da mu je Conor morao napuniti čašu.- Znam. Iz polovice su me izbacili. Nisam se mogao odvratiti od pića. Kad je Elvinu mater snašla prva klje-nut, držao sam da se moram o njima brinuti.- Što je tvojoj ženi? - upita Conor.- Grebenala je u tvornici platna od svoje dvanaeste godine. Trebalo bi da vidiš te posrane tvornice ovdje. Neke su velike kao pola Bogsidea. Prozori su tako zahu-kani parom iz stroja da kroz njih ne prodire sunce, djevojke stoje dvanaest sati bez predaha bosonoge na mokrim podovima. Prvo ih buka onesposobi, omekša im mozak i izda ih sluh. Zatim im se vlaga uvuče u zglobove i zgrči ih. A nakon nekog vremena lanena prašina im uništi plukja. Dvije njezine sestre grebenale su prije nje. Umrle su prije tridesete. Sve radnice koje grebenaju lan vječno su pijane da bi to mogle izdržati.Conor naruči još jednu bocu i u nepravilnom ritmu zabubnja šakom po tezgi.57- Možeš li se opet trgnuti, Mick? Ja ću ti pomoći. Conorova ponuda nije ga se dojmila. Mick je bio gotov.- Nema smisla, samo ćeš opeci prste. Vidio si nas. Nećemo više dugo. - Na to je prasnuo u smijeh i time je dao Conoru na znanje da ne gaji bezizgledne nade. - Reci, Conore Larkine, kako je s tvojim ragbijem?- Bit ću dobar još nekoliko sezona.

- U juniorima, ha?- Sudjelovat ću u turneji kroz Midlands s prvom momčadi.Po prvi put Mickovo lice zasja.- Turneja! - reče kao da je upravo ugledao majku Božju. - Ah, čujem da je sjajna! Svi nose klupske žakete, sir Frederick vas smješta u prvorazredne hotele, svake večeri golemi goveđi odresci i toliko viskija i piva koliko možeš polokati. A čujem, da i on osobno putuje s vama, smjeste te u osobni vagon, i on se uvijek kladi za dvadeset funti kod jednog kladioničara. A dobit ide momčadi, ako pobijedi. Isuse, to je turneja! To je jedino zbog čega mi je žao. Sve bih dao za jednu sezonu na turneji.- Hja - promrlja Conor i klizne s visokog stolca. Mick digne ruku odbijajući, premda je ponuđeni novacnužno trebao.- Nemoj više doći, Conore - reče - nemoj više doći. Imam posao, raznosim ugljen za jednog Elvinog rođaka. To ne donosi mnogo, ali nama mnogo niti ne treba.- Zbogom, Mick - reče Conor.- Zbogom, Conore.DESETO POGLAVLJENjihov nedjeljni izlet uz Belfast Lough završio je lijepo, u prigušenoj eleganciji Old Inna u Crawfordsburnu, starom restaurantu sa zidovima od opeke i niskog drvenog stropa s gredama. Pili su aperitive na verandi, s koje se silazilo u vrt s predivnim alsterskim ružama. Conor naruči večeru.Mali natkonobar kimao je odobravajući ili davao brižno savjete pri izboru svakog jela, zatim bi se poklonio.- Hvala, gospodine, vrlo dobro, gospodine. Vaš će stol biti spreman za nekoliko minuta.58Shelley MacLeod bila je neodoljiva. Radila je u jednom modnom salonu i umjela je istaći svoje prednosti. Iz malene svlačionice dolje na plaži izašla je kao preodje-vena Pepeljuga. Bila je u zelenoj svilenoj haljini koja je pristajala uz njezinu nježnu put, s upravo točnim izrezom. Kad je oboje, jedno uz drugo, stupilo u lokal, zavladala je gotovo mrtva tišina. Conor je zurio u Shelley kao što je činio već cijelog dana i vrlo često prije toga.- C onore Larkine, ti me strašno kvariš - reče ona.- Dijamanti se ne mogu pokvariti - odgovori on. Shelley je tog dana zapadala u duže nelagodne šutnje,što nipošto nije odgovaralo njezinom uobičajenom držanju. Sad je bila istinski nervozna i htjela zapaliti cigaretu, ali je zadržala ruke u krilu. Plamsaj vatre u kaminu u dubini verande obasja njezin profil nemirnim sjajem. I opet jedan veličanstven dan. Onaj divni trenutak kad je gurnula vrata, s košarom za piknik u jednoj ruci i rezervnom odjećom u kovčegu do nogu, kako je obje zasjalo i olakšano uzdahnulo kad su se ugledali, vesela vožnja željeznicom do Helen's Baya, nemirna vožnja po uzburkanom zaljevu, koncert limene glazbe u Bangoru i sad, kruna svega, ta polagana, umorna vožnja natrag u Belfast. Već je bilo dosta takvih dana, ali nešto je još strašno nedostajalo. Tako su se zbližili, bilo je tako prisno, tako ispunjeno beskrajnim razgovorima. Ona ga, sam Bog zna, nije htjela tjerati na odluku, ali ako je u njemu postojala kakva mračna točka, onda će je otkriti prije nego što stvar krene dalje.Conor je zamijetio njezino nutranje gibanje, pa i on ušuti. Srkali su iz čaša, a onda Shelley svoju odlučno odloži.- Conore - reče odsječeno.- Da.- Među nama nešto nije u redu. To^je svaki put očitije.- Što to?- Na primjer, kad se grlimo, ljubimo, kotrljamo po travi, znači da sam posve očito luda za tobom. Izašli smo u mjesec dana petnaest puta ili još češće, ali ja ne shvaćam to nježno međusobno dodirivanje i tvoje gladne poglede. Zašto nisi pokušao spavati sa mnom?- Pokušao sam, u najmanju ruku u sebi. Ne znam točno što me sputava. Možda jednostavno ne bih

htio biti još jedan grubijan iz Shankilla.59- Znaš posve točno da je ovo drukčije - reče ona.- Nešto ću ti reći: ti mi ulijevaš strah. U prvom redu, ti si nešto najljepše što sam ikad vidio.- Slušaj, Conore, to ne vjerujem... uz sva ta mjesta koja si obišao, i sve moguće stvari koje si izvodio, i žene koje mora da si ljubio.Dignuo je čašu prema konobaru koji priđe da je iznova napuni.- Ne daj se prevariti mojim dobrim izgledom - reče on smijući se s lakom samokritikom. - Mi smo zaostalo društvo, znaš. Mnogi se muškarci u mojem selu žene tek poslije pedesete, mnogi nikad, mnogi nikad nisu ljubili. Mislim da u nas druge stvari imaju prednost. Ja sam doista neobičan Irac jer volim žene više od alkohola. No inače se dosta starih običaja zalijepilo za mene.Nije ga morala pitati je li ikad bio zaljubljen, znala je, a znala je i to da momci poput njega, ma kako vanjštinom izgledali muževno, uzmiču pred takvim pitanjima.Conor je tako prokleto privlačne vanjštine, pomislila je dok je on tražio riječi. Podigao je glavu malo potišten.- Dok sam još bio mladić, ugledao sam jednog dana jednu lijepu gospođu. Bila je kontesa i htio sam je zbog toga mrziti, ali bilo je posve nemoguće. Viđao sam je s vremena na vrijeme, uvijek kroz živicu. Zatim, jednog dana, razvilo se u meni prijateljstvo prema njoj. Utjelov-ljavala je moje potajne predodžbe o savršenoj ženi. Kamo god sam pošao i kad god sam nekoj ženi pogledao u oči, morao sam uspoređivati, i nikad ni jedna nije bila slična kontesi. No tebi, Shelley, ona ne može pružiti čašu vode, i ne znam pravo što da radim i da li bih s time mogao izaći na kraj.- Ja nisam iz porculana, Conore - prošaptala je. -Ispod ove svile ja sam samo belfastska djevojka.Promatrali su se, i prvi put u životu Conor je ustuknuo pred jednom ženom. Pošto je njegova obrana bila uzdrmana, bio je smeten.- Kunem se Bogom, Shelley, čini mi se da se bojim. Ako te uzmem, bit će drukčije. Bojim se da nećemo moći ostati površni. Plašim se da ću htjeti posjedovati i tvoju dušu i progutati te. To sam tako prokleto dugo izbjegavao, nisam siguran...- Što se tebe i mene tiče - rekla je jednostavno - boriš se samo protiv sebe.60- ćuj me, djevojko - branio se odjednom - ima stvari koje ti o meni ne znaš.- A i stvari koje ti o meni ne znaš - odgovorila je. Shelley je prestala s igrom. Više nije bilo straha, ni ponosa, nikakve neizvjesnosti osjećaja. Njezine zelene oči gotovo su žarile kad se na njega naslonila i položila svoju ruku na njegovu. - Rekao si da si oplovio svijet tragajući. Jesi li tražio nešto što živi i diše, ili je to bila samo tvoja predodžba?Conor strese glavom.- Rekao sam ti da su stvari koje su u nas na prvom mjestu drukčije - reče slabim glasom." - Možeš li mi vjerovati da u svemu što sam tamo vani tražio nikad nije bilo žene?- Posegni za mnom, Conore.- Tako bih to volio.- Daj da ti to izravno i jednostavno kažem. Proživjela sam previše zlih dana. Još nikad nisam susrela čovjeka poput tebe i nemam namjeru da tu priliku iz stidljivosti propustim. Želim te zgrabiti i zadržati da vidim ima li čega drugog na ovom svijetu i je li štogod od toga namrje-njeno i nama.Conor podiže njezinu ruku na usne i dotakne vrške prstiju. Kad se konobar vratio i kimnuo, ustadoše. Conor ogrne Shelleyna ramena njezinim šalom, i oni pođu za konobarom u drvom obloženu i cinčanim suđem urešenu lovačku sobu.Vožnja vlakom natrag u Belfast bila je muka, jer sad je bila probuđena tjelesna požuda koju je Conor jedva obuzdavao. Bio je grubo istrgnut iz svoje povučenosti, skinut s visokog i uzvišenog mjesta s kojeg je promatrao igre slabih i blijedih. Sam je sebi bio prejak za takve besmislice. Kad čovjek to o sebi vjeruje a dokažu mu suprotno, učinak je to razorniji.Jednom je rukom ogrlio Shelley, dok se ona pospano i mazno na njega naslonila i prstima poigravala njegovom košuljom. Tolike su kod njega pokušavale, ali se on dosad uvijek uspio suzdržati.

Omamljujuće je bilo osjećati njezinu kožu, a strast u njezinim očima uzbuđivala ga je. Sklopio je oči i naslonio glavu na prozorsko staklo koje je hladilo, premda je tako61jasno osjećao trešnju vlaka. Izvana se oboje činilo ugodno umorno i smireno, ali je njegov dah pratio duboko Shelleyno disanje sve dok njihovo istodobno udisanje i izdisanje nije zadobilo ritam ljubavnika. Još su se tješnje sljubili. Prošao je prstima kroz njezinu mekanu kosu, nježno joj pogladio potiljak, vršcima prstiju dotaknuo njezine trepavice.Vlak uspori. Razdvojiše se i poravnaše odjeću. Pogledao je kroz prozor i odjednom se trgnuo kad su klizili pored Weedovih brodogradilišta i čeličana.- Belfast! Belfast! Queen's quay! Posljednja stanica! Umorni izletnici siđu.Fijaker se kotrljao opustjelim Shankill Roadom, dok su njihova srca snažno udarala, i zaokrenuo u malu ulicu s gusto nanizanim kućama, gdje su poneki zakašnjeli ljubavni parovi stajali u kućnim vežama. Inače je sve bilo pusto.Shelley dršćući otvori kućna vrata, zgrabi Conorovu ruku i povuče ga u predsoblje. Baciše se jedno drugom u zagrljaj. Bilo je tu! Brzo, divlje, potpuno.- Conore - uzdahnula je - povedi me nekamo!Već je bio gotovo izašao, a Shelley za njime, kad njihov zanos presiječe strašna stvarnost. Bilo je već jako kasno, i mogli su otići samo u njegovu sobu, no tamo je sve vrvjelo crtežima, kartama i bilješkama o brodogradilištu i tvornici lokomotiva.On se sabere i čvrsto zagrli Shelley.- Zaboga, zamalo sam zaboravio. U stanu mi je jedan drug iz Dublina. Moramo čekati do sutra.- Sutra - dahnula je - zar će doista osvanuti sutra?- Da, sutra.Otkako je upoznao Shelley, u njemu se malo-pomalo nešto zbivalo i sad se sve srušilo na nj. Nije mu se sviđao trenutak kad ju je napustio. Nije mu se svidio put od Tobergill Roada do Ardoyne. Stigao je do svojeg stana i polagano se popeo. Samoća ga nikad nije smetala. Knjiga i zatim druga knjiga i boca - ništa mu drugo nikad nije trebalo. Misli su mu bile najdraže društvo. Noćas mu je samoća postala neprijatelj. Zurio je u krevet. Bio je prazan. Conor je čeznuo za Shelley.Njegov je pad bio brz, razoran i u svojoj snazi potpun.62Dopustio je da Shelley danima prodire u njegove misli, da ga odvraća od posla. Sad je preplavila ta skrivena područja. Skinuo je žaket, zavrnuo rukave i oslonio se na svoju nekad neiscrpivu zalihu volje i discipline. Raširio je karte i nacrte po stolu i usredotočio se na njih svom snagom koju je smogao.Kako bi izgledalo Shelleyno tijelo ?Srdito je odgurnuo papire, ustao i pošao prema kuhinjskom ormaru, gdje otčepi bocu viskija.Kakav bi osjećaj bio pomilovati njezine grudi? Da li bi uzvratila na njegovo milovanje?Conor se baci na krevet. Nakon kratkog vremena prevrtao se neudobno s jedne strane na drugu. Misli su mu odlutale drugim posteljama na drugim mjestima. Osjećao je stanovitu srodnost sa svim onim ženama koje su ležale kraj njega, voljele ga, a da on tu ljubav nije istinski uzvraćao. Kako je često naočigled njihovih suza odigrao lažnu sućut i cijelo vrijeme želio da ustanu i odu kući! Kad je počelo? Gotovo prvog dana. Kad je ujutro ustao i znao da će je vidjeti, bio je to dan na krilima.- K vragu! 'Skočio je s kreveta i s novom odlučnošću vratio se k stolu. Pred očima mu nejasno iskrsne lik kontese Caroline. Uvijek je bio nejasan, jer je ona zapravo bila vilinska princeza, iluzija onog što mu je odgovaralo. On je namjerno odredio da mu bude idealom. Ako ikada nađem takvu ženu, tad ću se oko nje potruditi. U tome je bila igra. U tome je bila varka. Znao je da je nikad neće naći i zato se mogao osjećati sigurnim. Sad je Shelley MacLeod razorila njegovu prastaru obranu i svela ga na čovjeka posve istog kao što su bili drugi, s jednakim prokletim slabosti/na, a takve je sažaljevao.Sutra će ležati gola na ovom krevetu. Istražit ću je, upoznati ću je, svojim ću je ustima ljubiti, svaki njezin pedalj. Uzet ću je.

Kao da njegovo gađenje nad samim sobom nije dostajalo, sad ga je ta ludost još pogoršala. On je bio u Bratstvu, pripadao je Bratstvu, a to se ulje i voda ne mogu pomiješati.Shelley leži tamo, gleda ga... te oči...Razumije se da je mislio o ženama. Bilo je dugotrajnih plovidbi bez pristajanja. Povremeno mu je žena čak i zatrebala. Ljubavna zgoda, ako se zbila, bila je ugodna,63ako nije, zadovoljio se s manjim. Nikad se nije toliko zagrijao da nije vladao sobom ili odustao, nakon zrela razmišljanja. Nikad nije mislio na neku određenu ženu, a još manje čeznuo za njom. Bio je kadar da je grdno pozlijedi. čudno, nikad nije mnogo razmišljao o tome pozljeđuje li druge. Nemilosrdno je zahtijevao od njih da se bave njegovim nedokučivim duhom.Shelley, Shelley, kakva dražest, previše ljupka da se povrijedi...Bio je srdit zbog toga što je iznenada sukobljen s vlastitim slabostima, mučio ga je sukob s Bratstvom, bio je smlavljen spoznajom da će mu možda zatrebati nečija snaga. Premda se poigravao mišlju da bi mu se takvo što jednog dana moglo dogoditi, ipak nije nikada u to ozbiljno vjerovao. A sad su se njegove misli vraćale k njoj, a time i k čistoj žudnji. Kako su noćni sati prolazili, jedno je postalo izvjesno - ništa ga ne bi moglo spriječiti da se sutra ne sastane sa Shelley.Kad se ta misao neopozivo učvrstila, zamisao mu se sve više sviđala, i on se više počeo radovati neobičnom dosegu osjećaja, nego da im se opre. Sad kad se predao Shelley, brojio je sate kad će je dovesti ovamo.Ponovno se zakopao u crteže i papire. Long Dan će uskoro doći u Belfast, i Conor je želio da mu može dati odgovor. Odjednom zamijeti da se zagledao u nacrt tendera koji je već tisuću puta pregledao. Nešto je tu bilo drukčije! U jednom zlatnom trenutku ugledao je posve jasno pred sobom rješenje zagonetke. Zurio je mutna pogleda u njega i uzdahnuo u nevjerici. Bilo je tako jednostavno! Tako prokleto jednostavno! Možda je to zbog njegova zamagljenog stanja u glavi. Pojurio je k izljevu, napunio ga vodom i zaronio glavu da je razbistri, zatim izdvojio sve crteže tendera. Da, bilo je točno!- Zaboga, to je! - povikao je. - To je! Našao sam! Našao! Našao!JEDANAESTO POGLAVLJEProrezi Sweeneyjevih očiju bili su staklima staromodnih naočala neobično uvećani. Trepćući je promatrao izbliza Conorove crteže i proračune. Na većini je bio prikaz tendera i presjeci.64- Dakle dobro, objasni mi posve polagano što ovdje vidim - reče on.- Zapravo je sasvim jednostavno - reče Conor, nagne se preko Danova ramena i upotrijebi olovku kao štapić. -Tender može primiti šest tona ugljena i četrnaest tisuća litara vode. Spremnik ugljena leži sprijeda, njegova podna ploha je kosa pod kutom od četrdeset i pet stupnjeva da bi ugljen silom težom neprestano klizao naprijed.- Da, to vidim.- Ostatak tendera je spremnik za vodu u obliku slova »U« koji leži s obiju strana rezervoara za ugljen i ispunja stražnji dio vagona. Ima oblik debele petkove položene oko spremišta za ugljen.- To sam shvatio.- Rezervoar za vodu je skrovište. Puni se kroz zaklo-pac koji se nalazi gore na stražnjem dijelu tendera. Namjeravam izrezati dva pažljivo skrivena poklopca, dovoljno velika da se u rezervoar spuste dva limena sanduka nepropusna na vodu, po jedan sa svake strane.- Sanduci će se, dakle, prevoziti uronjeni u vodu.- Točno. Oružje će biti u njima. Da se sve utovari i istovari, treba samo spustiti razinu vode, otvoriti zaklo-pac i poslati unutra čovjeka koji će sanduke otvoriti.Sweeney naškubi usta, sve se činilo jednostavnim.- Dva sanduka oružja istisnula bi prilično mnogo vode, zar ne?- To iz više razloga neće igrati nikakvu ulogu - reče Conor. - Duffy O'Hurley je u željezničkim krugovima poznat kao silovit vozač čiji stroj juri obavijen crnim dimom. On potroši pola goriva više od prosječnog strojovođe, stoga neprestano ukrcava. Nitko ne broji komade ugljena koji sagore u osobnoj lokomotivi sir Fredericka. Nama se radi o tome da ne budemo neumjereni nego da

sagradimo dovoljno male sanduke kako se gubitak zaliha vode ne bi primijetio.- Koliko pušaka?- U svojim proračunima oslanjao sam se na standardnu pušku britanske vojske u burskom ratu, Lee-En-field.- Veći dio i jesu Lee-Enfield - reče Dan.- S obzirom na njihovu veličinu i težinu, može se prevesti pedeset pušaka po sanduku, dakle stotinu u svakoj vožnji.5 Trojstvo - 2. svezak65Fućkanje čajnog kotlića ponuka Dana da skine naočale. Protrljao je oči izmučene po zatvorima, zakuhao čaj i napunio njime dvije neoprane čaše.- Najljepše u toj zamisli jest to što vlak pet puta na godinu putuje u Englesku i natrag. Ukrcava se na trajekt Weedove brodarske linije koji pristaje neposredno kod brodogradilišta i čeličana. Oružje može ostati u luci ili se voziti uzduž i poprijeko Irske, sve dok se vlak ne skrasi.- Skrasi?- Doveze prazan samo sa strojovođom i ložačem. On, osim toga, bezbroj puta vozi u Derry, Dublin i Cork. Može oružje dostaviti bilo kamo na jednoj od tih pruga. Nekoliko minuta stajanja noću na nekom seoskom križanju može osigurati brz pretovar.Stari fenijac se izvježbao da nikad ne pokaže uzbuđenje ili reakciju. Sad dok je po drugi i treći put razmatrao plan, bilo mu je to teško. Bez oružja, u Irskoj se nije moglo naprijed, nisu mogli obrazovati borbene skupine, provesti nikakvu pravu izobrazbu. Kad je preuzeo odgovornost za prebacivanje oružja, htio je imati na raspolaganju više planova da bi mogao posegnuti za ostalima ako jedan zakaže, a da ne odustane od cijele operacije. Larki-nova ideja bila je sjajna, ali kako se dugo mogla koristiti? Pet stotina pušaka na godinu, ako sve prođe dobro. No još nije bilo nikakvih drugih prihvatljivih mogućnosti.- Što ćeš trebati? - upita Sweeney.- Dvije stvari: prvo, možeš li oružje prebaciti iz skrovi-šta u Engleskoj u Liverpool? Vlak uvijek stiže onamo i odanle se vraća.Dan kimne potvrdno; to je bilo moguće.- Drugo, trebat će mi radionica, najbolje u Liverpoolu, da pregradim tender i napravim limene sanduke.- Imamo tamo dobrog čovjeka. Daj mi popis materijala. Koliko je vremena za to potrebno?- Najviše nekoliko sati. Izrezat ću otvore tako da se prostim okom nikako neće moći otkriti.- S mojim očima svakako neće - reče Dan. Larkin je na sve mislio, zaključi. Htio mu je nekako odati priznanje, no smogne tek toliko da ga jednom potapša po ramenu i zatim se opet ushoda sobom. Larkin mu se sviđao, pa se radovao svojim dolascima u Belfast. Njegovi sastanci s Larkinom bili su ugodni, taj je čovjek uvijek imao kakvu povoljnu vijest. činilo se da je pogo-66dan za vođu. No Sweeneyjeva dugogodišnja samodisciplina nije odobravala prisne odnose. Svi muškarci do kojih je ikad držao bili su mrtvi. Bilo je pogrešno sprijateljiti se s ljudima posvećenim smrti. Njegove se misli vrate planovima.- Sve se, dakle, svodi na strojovođu i ložača - reče Sweeney. - Što je s njima?Connor slegne ramenima.- Ne znam baš previše. »Red Hand« je potpuno povjerena O'Hurleyju. On može obavljati pokusne vožnje s njom, odvesti je na popravak ili izmjene, to ovisi o njegovoj slobodnoj odluci.- Znaš li što o njemu?- O'Hurley je pravi Irac, samac, otprilike ono što možeš očekivati od željezničarskog soja. Krupan, čvrst, simpatičan. Ložač mu je, čini se, privržen. Oženjen je O'Hur-leyjevom sestrom. Pijan ko metla kad ne ubacuje ugljen. Pretpostavljam da će se priključiti O'Hurleyju. Obojica su iz Tipperaryja, već su deset godina kod Weeda na plaći, piju kao spužve, ali na posao uvijek dolaze trijezni i uživaju u njemu. Moj odnos s njima vrlo je dobar.- Održavaj i dalje normalno prijateljstvo — reče Sweeney. - Nemoj pokušavati ispitivati. Ako usput

naiđeš na kakve putokaze, to bolje. Ne smiješ stavljati ništa na kocku spominjanjem oružja. Imamo nekih veza u Dublin Castleu pa ćemo se točnije raspitati o obojici. Trebaju ti još crteži?- Ne, sve znam napamet.- Spali ih!- Da.-v Moram o tome još porazgovarati s nekim ljudima. čim dobijemo podatke o O'Hurleyju i Hanlyju, doći ću u Belfast. Bit ćeš, kao obično, obaviješten. Možda ću idući put morati doći nekamo drugamo. O^dje je sve izloženo pogledu.Conor prikupi papire i nabije kačket.- Ne zaboravi me u molitvi, Dane. U subotu navečer igram prvi put u Boilermakersima. Moli da ne slomim nogu i ne ostanem na suhom.- Uspjet ćeš, Larkine.Kratko su se rukovali. Kad je Conor krenuo k vratima, Sweeney je već sjedio za stolom i bavio se drugim pitanjima. Podigao je pogled.67- Conore.- Da.- Dobar posao.- Hvala, Dane, najljepša hvala.DVANAESTO POGLAVLJEJoš će potrajati nekoliko sati dok Shelley ne izađe iz salona. Conor se odvezao prvim električnim tramvajem, novim ponosom Belfasta, u Gresham Street i tamo sišao. Vladala je gužva kao na sajmu. Ulica je bila puna uličnih prodavača koji su nudili ledeno, aromatizirano mlijeko; s kola brusača noževa vrcale su iskre, orguljice su svirale nekolicini slušalaca, a dvojica nosača plakata prolazila su lijeno pokraj sedlarskih, postolarskih i krojačkih dućana. Conor se gurao kroz mnoštvo do niza trgovina životinja s druge strane otvorene tržnice Smithfield. Uzgajati golube listonóse u stražnjim dvorištima bila je sada obljubljena razonoda, a upravo se bližio rođendan Matthewa MacLeoda.- Želite, gospodine?- Htio bih par prvorazrednih goluba listonoša.Trgovac ocijeni Conora po ogrtaču i hlačama od kašmira kao dobrostojećeg gospodina. Mahnuo mu je da uđe i tajanstveno ga poveo u stražnji dio dućana, zatim polagano, zaljubljeno svukao pokrivala s jednog kaveza s parom lijepih bijelih golubova.- Ogrličari - reče trgovac - još nikada nisam imao ljepši par.Nakon kratkog cjenkanja Conor plati i ugovori s čovjekom dostavu na Matthewov rođendan; zatim se vrati u gužvu, prolazeći uz antikvarijate. S ugla su dopirali glasni udarci bubnja.- Alkohol je propast, sluga Sotone i razbijač kršćanskih obitelji! - vikao je jedan neumjereni propovjednik umjerenosti, držeći u ispruženoj ruci bocu s alkoholom u kojoj je plivao veliki komad mesa. - Želite li da vaša jetra ovako izgledaju?Conor produži u Royal Street, lijepu, široku ulicu koja je vodila do nedavno dovršene vijećnice. Njegova željezna vrata trebala su biti predstavljena javnosti neposredno prije početka turneje. Knjižnica burze lana, koja68je ranije stajala na zemljištu vijećnice, bila je preseljena na suprotnu stranu ulice. Conor je kopao po inozemnim novinama i časopisima, pregledao katalog i predbilježio se za neke novije naslove.Kako mu je još ostalo vremena, vratio se u Grand Central Hotel, prošao predvorjem te mramornim stubištem sišao u brijačnicu. Jedan je stolac bio prazan.- Brijanje i vrući oblozi, imam samo dvadeset minuta vremena.Brijač je odmjerio mušteriju i potom pogledao na zid gdje su stajale zdjelice za sapunicu pojedinih mušterija, većinom trgovačkih putnika.- Ja nemam ovdje zdjelicu - reče Conor.Učenik mu pomože skinuti žaket, ovratnik i manšete i potom se vrati s prvim vrućim ručnikom. Kad

se Conor udobno smjestio, brijač poče s uobičajenim pitanjima.- Poslovno putovanje? Posjet? Odakle? Kamo? - Nao-štrio je britvu, razgledao Conorovu bradu, opet je nao.-štrio, još jednom promotrio bradu. - A kako želite brijanje?- Šutke - reče Conor.Shelley MacLeod sjedila je već od svanuća kao na iglama. Probudila se, kao već nekoliko noći, u Conorovu naručju i sjetila se svoje trijezne odluke koju je sada htjela provesti. Conor ju je u svitanje dopratio kući i produžio svojim putem k Weedovim tvornicama. Stigla je u salon madame Bianche u Bedford Streetu vidljivo uzbuđena.Bianche Hemming bila joj je najbolja prijateljica a istodobno i poslodavka. Jedan pogled na Shelley, i ona je žurno sprovede salonom u svoju kancelariju. Shelley objasni da nije bolesna. *- Jesi li vidjela Davida? Jeste li se svađali? - upita Bianche.- David se ne svađa, ti to znaš. Ponekad poželim da to radi.Bianche kimne s razumijevanjem.- Ti si mu doista posljednjih tjedana često dala košaricu. Trebao se pobuniti.- To on ne bi učinio - reče Shelley. - Prekinut ću s njim.69- Jesi li sigurna u odnosu na Conora Larkina?- Ne znam. Kako se to može znati? Došlo je tako naglo. Ah, sjajno je i divlje, ali ne znam hoće li potrajati dan ili godinu. Znam da je Shelley dobro pogledala Shelley. S Davidom se ne mogu ovako igrati. - Promatrala se nevoljko u zrcalu. - Izgledam užasno.- Ostani ovdje i priberi se.- Za deset minuta dolazi lady Dryden na probu.- To ću ja preuzeti - reče Bianche.Shelley je zurila pet minuta u telefon prije nego što je skinula slušalicu i okrenula brojčanik; javila se centrala.- četri-devet-dva, molim - reče ona.- Uprava, odjel Ulster.- Molim, spojite me s gospodinom Davidom Kimber-leyjem.- Ovdje Kimberley.- Davide, na telefonu Shelley.Brzo se osvrnuo kancelarijom, kao uvijek kad je ona zvala, kao da se htio uvjeriti jesu li vrata zatvorena i da li tko sluša. Glas mu prijeđe gotovo u šapat.- Da, što je?- Htjela bih večeras s tobom.razgovarati, prije nego što otputuješ u Dublin.- To će biti prilično teško - odgovori on.- Na žalost, važno je - ustrajala je ona.Znao je da je moralo biti važno, jer se gotovo i nije događalo da ga je to molila. Otklopio je svoj kalendar i preletio razgovore predviđene za kasno poslije podne.- Odgovara ti četri sata?- Da, vrlo dobro.Sada je bilo devet. Sedam sati. Shelley se pripremi na to da će vrijeme teći mučno polagano.David Kimberley je problijedio. Shelley je posljednjih tjedana nekoliko puta otkazala. Bilo je prilično jasno da je izlazila s drugim. To se već događalo. Strahovao je da će taj dan za Shelley doći. Njezina svečana ozbiljnost počela ga je mučiti.Nakon prvih sastanaka s Conorom Larkinom Shelleyn se smireni život poremetio. On je bio nešto potpuno novo, nešto što nije pristajalo ni u Shankill ni u posjedničke staleže. Zapravo ga nisi mogao svrstati ni u kakvu70kategoriju, samo njegovu vlastitu. Isprva, bila je zbunjena kad ju je pozvao na večer pjesništva s mračnim izgledom da će morati izdržati dva sata recitiranja. Tad je od njega došla prva zraka svjetlosti. Prije nego što su ušli u dvoranu, razgovarao je s njom o tome, objasnio joj skrivena značenja, nijanse, naizgled zbrkana mjesta, muke samog pjesnika. A kad su s govornice odjeknule

riječi, odjednom se tamo gdje nikad nije bilo ničeg pojavilo nešto. Sve ostalo - kazalište, koncerti, predavanja -bili su dragocjena otkrića za njezin duh.Bile su to kasne večeri, kad ih je najpotpunija razmjena misli što ju je doživjela s jednim muškarcem zadržala zajedno do iza ponoći i kad je vrijeme letjelo a da to nisu niti primjećivali. Shelley je osjećala kako beskrajno čezne da upije njegove misli, ali bilo je to više - neobjašnjiva pojava neke ludosti koja je izvirala iz valova nepatvorene radosti. Bila je oduševljena kad je bio sretan, jer je osjećala da se nije lako smijao, a ona je otkrila kako da ga nasmije. Dok su se jedno drugoga brzo oslobađali, dobivala je prisutnost drugog i radovanje zbog njihova sastanka novo značenje. Oboje je pružalo ruke nastojeći očajnički da se preko prostranog, mračnog i praznog prostora dotaknu.Zatim je došla ona nedjelja i noć poslije nje i noći nakon ove. Kad su se ljubili, vjerovala je da će je to uzdići iznad svega što je ikad doživjela. Nije niti slutila da jedan muškarac može biti tako nježan, obziran i blag, a ipak nadmoćan. Bio je najstrastveniji od svih muškaraca, a pri tom se sjajno svladavao i mogao ju je riječima i pogledima jednako uzbuditi kao i dodirom. Uzbudio bi je već kad je samo zurio u prazno. Od samog početka vinuli su se visoko i nikad se nisu spustili na zemlju.tiShelley MacLeod pripadala je posve malom broju žena koje su uspješno izbjegle predodređenu sudbinu radničke klase u Belfastu, njezinom ograničenom izboru tvornica ili, u boljem slučaju, braku s čovjekom stalnog zaposlenja. Bilo je nekoliko učiteljica, sekretarica, bolničarki, činovnica milosrdnih društava i slično, ali je izbor bio vrlo ograničen.Od djetinjstva je bila drukčija - neobično povučena djevojčica s krupnim, tužnim zelenim očima. U budnom71stanju usamljeno je sanjarila da je otmjena dama odbjegla iz Shankilla.Kad je bila starija, svjesno se trudila da govori bez trunka nejasnog belfastskog akcenta, drži se uspravno i ponaša pristojno. Njezina iluzija bila je obrana protiv uvijek prijetećeg siromaštva i protiv ružnoće prouzročene neurotičnom majkom, koja je zamračila svaki život s kojim je došla u dodir. Otrovna žuč koju su pljuvali fanatični propovjednici prožela je svaku stanicu njezine majke, prevukla njezin dom plijesni i mučila njezina muža i djecu. Shelley se privinula uz brata Robina, jedinog prisnog prijatelja u mladim godinama, i žalila oca koji je bio bespomoćan u sukobu s jednom sve luđom ženom. Njezina majka bila je jedna od belfastske sirotinje, i to ju je rano dokrajčilo.Kad je Robin pobjegao na more, Shelley više nije mogla izdržati, te uteče u Englesku, zataji svoje godine -petnaest - i uspije dobiti namještenje sobarice u jednoj gospodskoj kući u Essexu. Taj joj je posao dopuštao vrlo malo osobne slobode. Živjela je dalje u svojoj iluziji koju je otmjen život u njezinoj okolini samo još pothranjivao i o kojem je u svojoj malenoj sobici zdvojno sanjala. Još se više povukla u sebe kad je ustanovila da je predmet izrabljivanja kojem se zbog niskog položaja priznaje jadno malo dostojanstva. Dva krajnje neugodna iskustva, jedno s glavnim sobarom a drugo s jednim od poslodav-kinih sinova, bili bi uništili jednu manje odlučnu prirodu. Povučenost koja je uslijedila bila je djelomično čista odlučnost da se probije iz čvrsto zatvorenog klasnog sustava.Kad joj je majka umrla, Morgan dođe k njoj i zamoli je da se vrati u Belfast. Osjećao se odgovornim što njegova kći mora tako živjeti, i Shelley se vrati kući. Nakon što je ožalio ženinu smrt kako se pristoji, poče Morgan snubiti Nell MacGuire, četrdesetogodišnju usidjelicu, postojanu pripadnicu njegove crkve. Nell je imala zavidno namještenje guvernante djece baruna i barunice od Bellyfalla, lorda i lady Temple-Wythe.Kad je Nell prihvatila Morganovu ženidbenu ponudu, zamolila je lady Temple-Wythe da Shelley uzme na njezino mjesto, makar na pokus, i premda djevojci još nije bilo dvadeset, godine u kojima je sama sebe odgajala pomogle su joj da potpuno uspije. Vrlo se sprijateljila s72barunicom, i kad je lord Temple-Wythe umro od kljenuti, postade udovičina pratilica i pouzdanica. Shelley je odgajala djecu mirno i sa srcem.Kad se preudala, lady Temple-Wythe preselila se u Englesku. Premda je Shelley bila barunici i djeci

bliska, nije namjeravala ostariti kao guvernanta. Pomogla je svojoj dobročiniteljici u teškim vremenima i učinila korak prema svojoj vlastitoj financijskoj nezavisnosti. Bilo je vrijeme da u tom smjeru poradi dalje. Usprkos baruniči-nim molbama, ostala je u Belfastu.Modni saloni u Belfastu mogli su se nabrojiti na prste jedne ruke, i još bi tada dva prsta bila suvišna. Tko si je mogao priuštiti, kupovao je odjeću u vrijeme sezone u Londonu ili putovao u Pariz.Onih nekoliko elegantnih dućana radilo je za plemstvo i nove bogataše »Zlatne obale«. Lady Temple-Wythe je tijekom godina ostavila u salonu Blanche Hemmings nekoliko tisuća funti. Ta je naklonost bila uzvraćena tako da je Blanche ponudila Shelley namještenje.Shelley se sjajno prilagodila poslu. Imala je šarma, ali i mrvu snobizma, a sa svojim je mušterijama postupala taktično i bez nametljivosti. Nitko nije zamjećivao da potječe iz Shankilla. Njezina najistaknutija osobina bila je neovisnost.Kad se sprijateljila s Blanche Hemmings, bila je upućena u diskretnu igru kako se šarmiraju muškarci koji umiju otvoriti lisnice. Muškarci koji su uzdržavali ljubavnicu bili su osobito pristupačni i rastrošni. Svake godine odlazila je u London u kupovinu, imala je toliko obožavanu nezavisnost, malu skupinu prijateljica u modnoj struci i društveni život izvan Shankilla.No Shelley je ustanovila nešto što je već bila naučila u Engleskoj kao bolja kućna posluga. Bogati slojevi nisu bili ništa manje žustri a još mnogo Spretniji u lovu na žene od muškaraca u Shankillu. U svojem susjedstvu je zastrašila moguće udvarače, a to se pokazalo kao dobro i loše. Nije morala svoje subotnje večeri provoditi tako da se oslobađa iz neželjenih zagrljaja ili dosađuje u sportskom svijetu nekog muža.No bilo je među njima i zgodnih momaka, čija je stra-stvenost sama po sebi bila privlačna. S njima se nije ozbiljno upuštala jer nije htjela da joj cilj postane život u Shankillu. Život u Shankillu, u kojem su njezin otac i73brat imali uspjeha, mogao je ponuditi mnogo nepatvorenih radosti. Za njih obojicu njihova okolina značila je isto što i životna radost.Imućni svijet nije priznavao Shelley, osim kao predmet izrabljivanja. čak ni u njezinoj prisnosti s lady Temple-Wythe nikada nije bilo ni traga jednakosti.Kod madame Bianche postade joj jasno da je uhvaćena između suprotnih krajeva društvenog i kulturnog života. Za gospodu koja su dolazila u salon, Shelley je bila dama kojoj se daju ljubavne ponude, ali nju nikad nisu shvaćali ozbiljno.Ta je igra tekla neprestano. Dobivala je pozive za vikende u lovačkoj ili ladanjskoj kući dok je madame na zabavnom putovanju u Evropi, ili su joj nudili stanove u gradu ili na obali kao gnjezdašce. U najboljem slučaju pozivali bi je na krstarenje ili ljetovanje. Većina djevojaka njezina podrijetla i položaja smatrala je najvećom počasti ako bi ih izbrali za metrese. Shelley je mislila drukčije. U Shankillu su muškarci bar bili pošteni u svojoj strasti. Osim toga među aristokracijom je vrvjelo od dosadnih tipova.Nekoliko se puta iz čiste usamljenosti upustila u kakvu aferu. Uvijek su to bili muškarci privlačne vanjštine i prilično pošteni, ali ona nije htjela igrati metresu. Ostala je potpuno neovisna, nije primala novac, nije postavljala nikakvih zahtjeva i nije pravila scene. Upuštala se u ljubavne veze jer je to htjela i trudila se da iz svakog kratkog susreta izvuče ono najbolje.Nije vrijedilo. Uvijek je slijedilo otrežnjavajuće jutro i razočaranje, a to ju je ponukalo da se još dublje povuče u sebe. Zaviđala je Bianchi Hemmings na njezinu frivolnom cinizmu, ali ta igra nije bila za nju.Njezin je položaj bio određen matematičkim pravilima, i nakon nekih kratkih afera u kojima je opekla prste sve se više povlačila na jedino mjesto gdje je osjetila toplinu, u očev dom i u bratovu blizinu.Jednog su dana u salon došli Kimberleyjevi. David je bio drukčiji, vrlo prijazan čovjek s neobičnom potrebom za suosjećanjem. Upustila se u to jer se umorila od igre; a i samoj joj je trebalo topline. Prekršila je nepisani zakon da se s oženjenim muškarcem nikad ne upušta u ozbiljne veze, i oni nađoše pribježište gdje su se mogli skloniti od oluja-svakidašnjice i muka osamljenosti.

74Shelley je znala od samog početka da je on u nemogućem položaju. Bio je izdanak bankarske obitelji, oženjen i potpuno ukorijenjen u svojoj društvenoj klasi. Brak je bio sklopljen bez ljubavi. On i njegova žena ostali su stranci pod istim krovom, ali su već deset godina održavali privid uspjela braka zbog javnosti.David je po obiteljskoj tradiciji dobio upravno mjesto u Dublin Castleu, u upravi Ulstera, ali je polovicu svojeg vremena provodio u Belfastu. Njegova je žena ostajala gotovo uvijek u Dublinu ili putovala u London.Morgan MacLeod nije mogao prihvatiti Shelleyne moralne zasade. Usprkos tome rijetko se prepirao s njom, jer je bio svjestan da je njegova kći jednako samostalna kao i on sam. Potisnuo je svoje predodžbe o tome što se pristoji i tugovao što će njegova kći imati u najboljem slučaju polovičan život. Shelley je trebalo njezino mjesto u njegovoj kući. Osobito će joj biti potrebno onog dana kad afera dođe do neizbježnog kraja.Morganov brak s Neil MacGuire postao je snaga koja je učvrstila istinski obiteljski život. Ona je bila pobožna žena i uspjela je popraviti mnoge nevolje koje su njegova djeca pretrpjela u djetinjstvu i mladenaštvu. Kuće što su stajale jedna uz drugu u Tobergill Roadu postale su vidljiv znak njegova ispunjena života.Sad je samo još molio da Shelley preboli vezu s Davidom Kimberleyjem. Za Shelley je bilo bolje da proživi sate s Davidom nego da se preda negdje na sredini puta između sigurnosti i dosade koja je prati.Stan u Stranmillis Gardens krio je gotovo pet godina uspomena, sudioništva u najboljem što su jedno drugom u ovim okolnostima mogli dati. Bil« je toplih večeri, nježnih noći, odmora od napora svakidašnjice. Sve se to sad činilo tako sivim i jalovim.David Kimberley je djelovao bljeđi, bespomoćniji, ljepši no ikada kad je tamo sjedio kao osuđenik, ruku obješenih u krilu i pognute glave. Održao je dugačak, napola promrmljan monolog pun kajanja, rijeku osjećaja krivnje, tužbalicu punu smetenosti, samooptužbe i samo-sažaljenja. On ju je ponizio, rekao je plačući, iskoristio njezinu mladost, ostavio ju je da i dalje radi kao prodava-75cica jer je imao premalo petlje da se suprotstavi svojoj obitelji i svojoj ženi.Shelley ga je slušala kao uvijek, savršeno strpljivo, potom je sjela uz njegove noge, položila glavu u njegovo krilo i izljubila mu ruke. Kad je iscrpio sve riječi, ustala je i izložila mu odlučno svoje stanovište.- Uopće nije bilo tako. Nitko me nije primorao i ja ništa ne žalim. Kad god smo se sastali, željela sam biti s tobom.- Vidiš, u tome je stvar - tužio se - bila si prepoštena. Nikad nisi ništa tražila. Možda bih se bolje obračunao s obitelji da si postavljala zahtjeve.- Davide, Davide. Obojima je bila potrebna sigurna luka. Nju smo imali. Sad želim iz nje izaći.Dok je tražio nešto o što bi se mogao prihvatiti, ispuni ga očaj.- Voliš li me?- Sve što sam ikad kao žena poznavala ili osjećala, bilo je u ovoj sobi s tobom. Ali imali smo što smo htjeli, i to je prošlo. Ono što sam trebala, za mene je prošlo. Ti mi moraš reći da je pravilno što odlazim i da želiš da odem...- Jesi li me ikad voljela?- Davide, ne pitaj!- Ali ja to činim. Što sam ja tebi bio, osim neka vrsta odbojnika?- Jedino što smo ikad dijelili - reče ona - jest soba, krevet i nešto vremena. Nikad nismo dijelili sunčev sjaj, vjetar ili osjećali kišu. Kad god smo bili zajedno, uvijek je to bilo tako užurbano da nikada nismo našli vremena da budemo što jesmo. Ljubav ne može dozrijevati u jednoj sobi. Ona mora proizaći iz onoga što se sve dijeli: radost, čežnja, neuspjesi, sve. To je jedini pravi put k ljubavi.Drhtao je cijelim tijelom tako ga je duboko pogađala njezina hladnoća i promišljen stav.- Što se dogodilo? Nasmijala se tiho.

- Jedne sam noći - reče ona - primijetila da se smijem. Smijala sam se i smijala dok mi suze nisu potekle i zaboljelo me u slabinama. Još nikad nisam takvo što doživjela. Sutradan sam se probudila s posve neobičnim osjećajem. Otišla sam u salon, razgovarala s Bianche, ispričala joj sve i pitala je što je to sa mnom. Zaboga, Shelley, rekla je, ta ti si naprosto stretna, ništa dugo.76Sad je David Kimberley shvatio svoj poraz. Moj Bože, točno. Nikada je nije uistinu usrećio. Od vremena do vremena pružao joj je užitak, ali jedino što im je zaista bilo zajedničko bio je bijeg od obostranih razočaranja. Našli su u svojem odnosu stanovitu putenu pomamu, ali nikada sreću.- čudno - reče Shelley - osjetiš po prvi put sreću, a čak niti ne znaš što je to.- Taj... čovjek. Voliš li ga?- Želim da ga zavolim. Možda ćemo se voljeti, možda i ne. Znam samo da moram pokušati. Ne smijem to propustiti.- čekat ću. Pokušaj. Ja ću čekati - reče on.- Ne, Davide. Moram jedno dokrajčiti prije no što počnem drugo. Ne bi bilo pošteno prema svima nama - rekla je odlučno.- Zna li on za mene?- Da.- Razumijem. Imaš li odnos s njim? - Glas mu je zvučao hrapavo. Shelley ne odgovori.- Pitam, imaš li odnos s njime? '- Nema smisla da sebe mučiš.- Želim znati!- Pa dobro, spavali smo zajedno.Udario ju je po licu. Shelley primi udarac; uzvratila je sažaljenjem. David Kimberley zajeca, padne na koljena i čvrsto je ogrli.- Nisam to tako mislio. Žao mi je. Molim te, oprosti mi.- Znam da ti ovo mora biti strašno - reče ona.Valovi zdvojnosti su se stišali. Nikakva provala osjećaja, nikakvo preklinjanje, nikakva obećanja ne bi mogla ništa promijeniti. Došlo je vrijeme. Možda će čak biti lakše jer više neće osjećati krivnju. Bila je u svemu tako poštena, toliko mu je pružila. Sabrao s* da se ponese kao muškarac, ustao, spustio ruke i okrenuo se k njoj.- Nadam se da ćeš ostati sretna i biti to još i više. Zaslužuješ to - reče hrapavo.- Nadam se da ćeš i ti naći nešto sreće. Stresao je glavom.- Na žalost, nemam hrabrosti da kao ti prekinem ili nešto poduzmem. U svakom slučaju, pružila si mi mnogo lijepog i uvijek mi prištedjela scene. Žao mi je što ja tebi ovu nisam mogao prištedjeti. Hvala ti na svemu. To mi-77slim ozbiljno. Dođi k meni kao k prijatelju ako me ikad zatrebaš.Pogladila ga je po obrazu.- Žao mi je što ti nanosim ovu bol, plakat ću za tebe.Conor je promotrio brijačev rad u zrcalu, pohvalio ga i platio, a potom se popeo u hotelsko predvorje.Shelley bez daha stupi u hotel i zdvojno se stane osvrtati kad nije smjesta ugledala Conora. Otkrili su jedno drugo na suprotnim krajevima prostranog predvorja i krenuli u susret - sretni.TRINAESTO POGLAVLJEConor i Shelley brojili su svoje usklađene korake kad su se kroz guduru penjali do svjetlucava lješnjakova gaja položenog tristo metara iznad zaljeva. Prolazeći padinom Cave Hilla, usporiše korak da bi poslije uspona opet došli do daha i nađoše nesmetano mjesto podalje od belfast-skih šetača i njihove djece što skaču naokolo. S tog sjenovitog mjesta pružao se vidik na grad. Premda je bila nedjelja, još su nad njim visili dim i para proteklog tjedna.Conor je bio zamišljen. Njegovo desno oko, od jučerašnje igre gotovo zatvoreno, bilo je ružnih duginih boja. Bio je igrao krajnje oštro da dokaže kako se u njemu nisu prevarili, i to je bio glavni razlog da su Boilermakersi osvojili prvu pobjedu u sezoni.

Shelley prevuče prstom po udarenom oku i pokuša ga jednim čarobnim dodirom izliječiti. Subotnja utakmica bila je za MacLeodove uvijek obiteljski događaj. Od vremena do vremena Shelley je zbog brata dolazila na utakmicu, ali je taj sport nalazila grubim i podmuklim. Nije je se nikad istinski ticao, sve dok nije vidjela Conora kako leži slomljen i nepomičan.Pobjegla je sa svojeg sjedala, sakrila se ispod tribine i plakala obuzeta iznenadnim strahom kojim nije mogla vladati. Dotada turneja nije imala za nju nikakva značenja, jedino je sažaljevala Matthewa i Lucy. Sad je bila bolno svjesna da Conora neće biti dvanaest strašnih tjedana.78Shelley je ležala na leđima u travi, crvena kosa joj je sjala između tamnozelenih vlati, a na suncu joj je put bila bijela, gotovo prozirna. Conor se oslonio na lakat i ljubio je u obraz, čelo, vršak nosa i oči.- Jesam li vam ikad rekao kako sam sretan što sam vas upoznao, lijepa damo?- Ne, nikad - odgovori ona.- Tad ću ti to reći sada. Cijeli sam život tumarao kroz ljudske gomile. Vidio sam ženska lica u crkvi i slušao pjevanje nezainteresiranih svećenika. Gledao sam muškarce kako se vraćaju s oranica i na zvon večernje padaju na koljena. Vidio sam opore gradove i cijelo vrijeme susretao prazne oči i pusta srca. Tada jednog dana pogledah, i sve je bilo drukčije nego inače. Rekao sam sebi: bio bih najgora luda da tek tako prođem kad sam primijetio da se nešto dogodilo.Oči joj se ispune suzama.- Kakva sreća - prošaptala je - upecala sam pjesnika. Svi tvoji umiju baratati riječima.- Da, mi smo lukavo i spretno društvo, jer riječi su sve što imamo. No one su samo tvoje vlastite misli što ti se vraćaju. Ti me potičeš da kažem stvari koje ne želim dulje kriti i ne bojim se čuti kako ih moj glas izgovara.Shelley se otkotrlja od njega, sjedne, strese travu s kose i haljine, potom nasloni obraz na koljena i tiho zamumlja melodiju.- »Žuti zvončići« - reče Conor.- Da. To sam pjevala kad sam bila mala i preskakivala uže ili kad bi me ostavili samu. Mnogo sam sanjarila.- Što misli tvoja obitelj o nama? Nalaze li da si loše odabrala?- To ne vjerujem. Vide kako sam sretna. Mislim, kad to znaju, sve ostalo će se samo od sebe urediti. Iza njihova pobožnog držanja zapravo ima mnogo ljtubavi. Osim toga, Conore, ne bi uopće ništa značilo što oni misle.- To ti kažeš, ali nije tako. MacLeodovi strastveno osjećaju jedni za druge, što ti ni sama ne zamjećuješ. Svatko od vas vrlo snažno sudjeluje u životu drugog.Sunce je izašlo iz oblaka i nju prelije iznenadna toplina. Opet je legla u travu, ispružila se i uzdahnula od zadovoljstva.- Reci mi nešto bestidno, Conore. Poludim kad mi šapćeš u uho nepristojne riječi.79Nasmijao se, počešao po glavi i pogledao u nju.- Dakle, kažem ti sasvim otvoreno da si za protestantkinju u krevetu sasvim prihvatljiva.- Što ne kažeš! Navodno katoličke djevojke imaju neprozirno staklo između nogu.- Nemoj se zavaravati, djevojko. Vani na pašnjaku ima mnoštvo raspojasanih katoličkih kobila koje nisu čule ni riječi od onoga što priča pop. Osim toga nisam imao na umu baš tu usporedbu. Mislio sam zapravo na one mnoge djevojke koje sam imao na plovidbi po morima.- Na primjer? - rekla je oštro.- Pa, recimo one na Baliju. Ah da, one na Baliju.- A što je na njima tako vraški sjajno?- Pa, prije svega gostoljubivost. I držanje. I odjeća, ili pomanjkanje odjeće. I smeđa koža. Ona je tako svilena kakva se nalazi samo na tim otocima. Odgojene su da služe muškarcu, a tako i treba. Od djetinjstva razvijaju putenost, nježnost, atmosferu, način maženja koji zapadnjačkoj ženi potpuno nedostaju. Ah, kažem ti, od same pomisli na to zavrti mi se u glavi. Fantastično! Naprosto fantastično. I nema tu stida, znaš. Kad dvije ili više njih sudjeluju, osobito sestre...

Ona se baci na njega i sruši ga na leđa te ga poče škakljati po osjetljivim mjestima.- Ne tako divlje! - molio je. - Ti si pretemperamentna za mene.Shelley uzdahne i strese kosom.- Znaš li što je tako divno?- Ne mogu zamisliti.- Kad počnemo. Kad dođeš k meni, okreneš me na trbuh i cijelo mi tijelo tako vješto miluješ. Tvoj je dodir tako nježan, od njega poludim, a ti iz nježnosti prelaziš u čvrstinu pa opet u nježnost i pronađeš baš svako pojedino mjesto.- Ja samo slušam poruke koje ti šalješ. Ti si ta koja mi kazuje što da radim.- Doista? - upitala je ozbiljno.- To je činjenica.- Zar to nije čudno? Pogledaj me, čovječe! Postajem divljakinja... Idem ulicom i kažem sebi; ja sam divljaki-nja, i kad me muškarci pogledaju, pomislim: momče, izgubio bi razum kad bi znao kako sam divlja. Znaš,80možda ću pocrvenjeti kad to kažem, ali cijeli dan mislim na to što ću noću raditi s tobom. Obožavam to!- Ti si doista odurna.- Znam, zar to nije divno? Misliš li da neće svaki puta biti bolje?- Svakako ne uskoro.- Ah, bilo je dugočasno dok nisam susrela tebe. A pri tom sam vjerovala da sam najsjajnija ljubavnica na svijetu. Kako sam to preživjela? Znaš li, Conore, što je šteta?- Nemam pojma.- Nikad nećeš iskusiti kako je to kad ti nekoga ljubiš. To je strašna šteta. Nikad nećeš znati kako je to kad se sva ta snaga u tebe prelije.Priljubili su obraze.- Slagao sam - prošapta on - ti si bolja od bilo koje djevojke s Balija.- Ah, Conore, gdje si samo naučio ljubiti? Zagledao joj se duboko u oči.- Postoje ljubavi, a postoji i ljubav sa Shelley. To su dvije potpuno različite stvari. To si me ti naučila.Sjedili su, držali se za ruke, i odjednom Conor kao da je odlutao. Uvijek mu je iznova padalo na um. Bilo je prisutno kad je ljubio, igrao ragbi, u kovačnici. Uvijek je lebdjelo nad njim. Prije ili kasnije morat će joj ispričati zašto je plovio morima. Prije ili kasnije izaći će na vidjelo njegovo traganje za Bratstvom. Za sada je zdvojno želio da je što više posjeduje, a sve ostalo da odgurne. Sad je bilo previše zanosa da bi se vrtuljak zaustavio, ali se sve neprestano vraćalo Sweeneyju, tenderima i oružju.- Hej ti! - rekla je.- Što?- Napustio si me.- Razmišljao sam o turneji i odlasku.Iznenada Shelley ustane i pođe k rjibu brežuljka gdje se strmo rušio prema gradu obavijenom parom. Kad je osjetila da joj je prišao, naglo se okrenula. Pogled i glas joj otvrdnu kao da ne pripadaju posve Shelley.- Znaš li što se odigralo ovdje na Cave Hillu? - upita ona.- Navodno ovdje ima jazbina drevnog keltskog kralja MacArthura.- Ne, ne to. To što se zbilo moglo se odigrati baš na ovom mjestu. Ovdje je prije svojeg putovanja u Ameriku6 Trojstvo - 2. svezak811795 godine, stajao Theobald Wolfe Tone okružen svojim Ujedinjenim Ircima i zarekao se da će se vratiti kako bi oslobodio Irsku.Conor se obeshrabri.

- Zašto mi to pričaš?- Nemaš ti isključivo pravo na irsku povijest.- Zašto to kažeš, Shelley?- Nisam ni ja budala. Misliš li da ne znam kamo lutaju tvoje misli? Vjeruješ da ne slutim čime se baviš? Želim samo da se to ne ispriječi između nas, jednako kao što ne bih dopustila da to učini moja obitelj!- To se neće dogoditi - reče on. Privukao ju je i čvrsto je držao. - Ne, to se neće dogoditi. - Izašli su na stazu. - Ti i ja - reče - mi smo stigli na cilj.- Bili smo ondje već prve večeri kad smo se upoznali. Trajalo je tako dugo dok nismo odlučili da ga potražimo. Ti si mi otkrio poeziju i glazbu, Conore. Spremna sam, čovječe, i odlučna da sve dam za to.Zastao je, njegova krupna ruka nježno pogladi njezinu kosu, a njezin strastveni pogled ga prostrijeli. Do tog trenutka još nikad nije uzvratio takvom pogledu.- Kad turneja završi, dobivamo tjedan dana dopusta -reče on. - Potražimo neko mjesto u Engleskoj ili Škotskoj. Neko divlje, osamljeno gnijezdo s plamsajem vatre u noći.- Bit ću tamo - odgovorila je ona.Gurnuo je svoje ruke pod njezine i podigao je od zemlje tako da su se gledali u oči. Zagrlio ju je i poljubio.- Volim te, djevojko - rekao je - volim te.čETRNAESTO POGLAVLJEKako je Sweeney najavio, mjesto je ovaj put bilo drugo. Drugo, ali ipak vrlo nalik na sobu u Shandon Laneu i onoj u Dublinu. Usred katoličke četvrti Ballymurphy bilo ga je teže otkriti.- Još nismo saznali dosta o O'Hurleyju i Hanlyju da krenemo naprijed - reče Long Dan, hodajući po sobi. - U njihovom rodnom gradu i između Tipperaryja i Lime-ricka uvijek je bilo jake fenijske djelatnosti, ali nismo uspjeli naći ništa što bi njih neposredno povezivalo s republikanskim idejama. Pamte ih samo kao divlji vo-82zački tim prije no što ih je sir Frederick Weed odveo na sjever. Jesi li ti štogod saznao?- Zapravo nisam - reče Conor.- Općenito se katolici poput te dvojice, kojima novčano dobro ide, drže daleko od veze s republikancima. Većina je potpuno lojalna Kruni.Conor kimne. To je bilo i njegovo mišljenje. Kako je Sweeney rekao, ljudi puna trbuha ne trče na ulicu i ne bune se, a što je želudac puniji, to su manje skloni tome.Sweeney si priušti cigaretu. Obično se ispričavao zbog svoje slabosti, no dodao bi da bez nje ne bi bilo revolucionara.- Imamo zamisao koju ćemo slijediti - nastavi Sweeney. - O'Hurley se ne prostire prema svom pokrivaču. Previše troši i neprestano je u svojoj banci u dugu -poznata irska crta. Možda se takva čovjeka može kupiti.- Zar to nije riskantno? - upita Conor.- I da i ne. - Sweeney slegne ramenima. - U ovom poslu sve je riskantno. Glavno je, tvoj plan nam se sviđa. Ponekad je bolje kad ti je čovjek dužan. Kad ga jednom imaš u šaci, može iznenada osjetiti dotad nepoznati osjećaj rodoljublja.- Tko će mački objesiti zvonce o vrat? - upita Conor.- Ti se u to ne pačaj. Prilikom turneje netko će prići Hurleyju. Kad igrate u Bradfordu?Conor zažmiri da se u duhu prisjeti redoslijeda utakmica.- Bradfordu? Pred sam kraj turneje. Jedna od dvije ili tri posljednje utakmice.- Dobro. Kad dođeš u Bradford, saznat ćeš hoće li O'Hurley surađivati ili neće.- Zašto Bradford? - upita Conor.- Govori li ti što ime Brendan Barrett?- Brendan Sean Barrett? * Long Dan kimne.Brendan Sean Barrett bio je još jedan od onih manjih fenijskih junaka i pjesnika znanih svakom dječaku odgojenu u republikanskoj kući. Barrett je, kao i Long Dan, upoznao britanske zatvore iz

vlastita iskustva. Bio je učitelj i zatim pisac, idealist i zagovornik usnulog pokreta. Dugi je niz godina proveo u Americi u tamošnjem, jednako tako usnulom, klanu Gela. Slavu je najviše stekao time što je bio prvi republikanac koji je u zatvorufi'83štrajkao glađu. - Tihi otpor - nazvali su to novo oružje, po vlastitoj volji nametnuto mučeništvo. Nakon dvadeset i četiri dana gladovanja Barrett je proveo svoje zahtjeve. O tome su spjevane pjesme.- Brendan je naš čovjek u Engleskoj - reče Sweeney. -On je kanal kojim dotječe novac američkog klana i čuvar našeg skrovišta oružja.Conor nijemo kimne da shvaća, nastojeći u najboljoj Sweeneyjevoj tradiciji prikriti lupanje srca.- U Bradfordu ćeš s njime stupiti u vezu i on će ti saopćiti hoće li O'Hurley surađivati ili ne. Ako hoće, tad će ti Brendan dati daljnje upute gdje i kako će se pregraditi tender. U Bradfordu ćeš potražiti Callaghanov pogrebni zavod u Wild Boar Roadu, u četvrti Wapping. Callaghan će pripremiti sastanak. Na Brendanovu glavu raspisana je visoka nagrada, stoga kod sastanka primijeni najveći oprez. Pouzdaj se u svoj sud. Ako osjetiš da te prate, pričekaj do kraja turneje i tada ponovno otputuj u Bradford.- Da, sve sam upamtio.- Još nešto. Brendan će ti uručiti veću svotu novca. Tri tisuće funti. Nemoj ih izgubiti!- Trudit ću se. Još nešto?- Da. Nakon turneje imaš tjedan dana dopusta. Želim da ga upotrijebiš da u Londonu i Manchesteru uspostaviš još neke veze.Conor se ukoči i problijedi. Ovaj put nije smogao snage da sakrije svoju reakciju.- čuj, Dane. Bio sam s istraživanjem u brodogradilištu, noćnim obilaženjem četvrti, ragbijem i redovnim poslom dvadeset sati na dan na nogama. Nakon devetnaest utakmica u dvanaest tjedana turneje bit ću gotov. Imam planova za dopust.- Promijeni ih! - odsiječe Sweeney. Conor duboko udahne i stisne zube.- Ne vjerujem da ću to učiniti - reče.Oba muškarca zurila su jedan u drugog iznad klimavog stola.- Žena?- Možda.- Otkazi joj - tiho naredi Sweeney.- Neću.Long Dan sa štropotom odgurne stolac. Ustao je, gur-84nuo ruke u džepove i dugo, vrlo dugo ostao leđima okrenut Conoru. Pokazao mu je lice tek kad je donio odluku!- Plan se otkazuje. Isključen si iz Bratstva. Odlazi!- Ne idem! - poviče Conor, prestrašen svojom neočekivanom provalom.- Rekoh ti, izbačen si, i imao si sreće što si izašao sada. Igra tek što je počela, i ja te ne držim izdajnikom. Šutjet ćeš dakle, o svemu što si čuo. Da je stvar odmakla, znaš što bi s tobom bilo, zar ne?- Mogu zamisliti - reče Conor trpko.Sweeney se vrati stolcu, duboko uzdahne, udari svojom snažnom šakom po stolu i pokaže vrata.- Zar ne možeš još jednom promisliti, Dane? Razgovarat ću s djevojkom i otkazati dopust.- Dobro dakle. Možda tvoja duša pripada djevojci, ali tvoje dupe pripada Bratstvu. Da ili ne?- Da - reče Conor tiho.- Tko je ta djevojka? - upita Sweeney.Conor je bio utučen tim prvim pravim porazom u svojem životu.- Sestra jednog suigrača.- Katolikinja?- Ne.

- Bit će najboije da je ostaviš.- Slušaj me, Dane. Rekao sam da ću otkazati dopust, ali ne postoji pravilo koje zabranjuje da imaš ženu.- Što se tvojeg života tiče, Larkine, ja sam tvoj zakonik. Poznavao sam mnoge pametne momke koji su vjerovali da se može oboje, ali svi su bili proklete lude, svi do posljednjega. Ako tu djevojku doista voliš, bilo bi bolje da promisliš što ćeš učiniti od njezina života. Pakao, da, učinit ćeš pakao od svakog trenutka njezina života! Hoće li se ovaj put vratiti, ili će se njegov mozak prosuti ulicom? *Conor prijeđe sobom i nasloni se na zid.- Meni je trideset i jedna - reče trpko. - Tako dugo sam čekao, Dane. Ja volim, čovječe. Samo zato što ti to nikada nisi osjetio ne smiješ mene osuditi i ne možeš to istjerati iz mene. Prokletstvo, ti nemaš osjećaja!Sweeneyjev gnjev naglo popusti, posivio je kao pepeo.- U tome imaš potpuno pravo - bilo mi je šesnaest kad su me bacili u tamnicu.- Oprosti - reče Conor - nisam to smio reći, žao mi je.85- Nitko mene neće žaliti! - poviče starac. - Ako hoćeš znati, Larkine, imao sam nekoć osjećaje, ali tome je tako davno da se više ne mogu sjetiti kako je izgledala i kako joj je bilo ime. Njezino je ime postalo za mene besmislena riječ... Aileen... Aileen... O'Dunne. Danova sa ramena objesiše. - Nemoj misliti da te ne poznajem, mladiću! -zahroptao je. - Zar ne znaš da je Dan Sweeney nazvan po Danielu O'Connellu i misliš da on nije u očevoj planinskoj kolibi pisao pjesme? Ne vjeruješ da sam na Parnello-vom grobu plakao i pobjegao na more! Misliš li da nisam dopuzao natrag u Irsku i radi toga sam sebe zamrzio.Conor zakopa lice u šake. Kad je podigao glavu, pogledao starca u lice, užasnuo se kad je u vremenskom zrcalu ugledao strašno ostarjela samoga sebe.- Uzmi svoju djevojku i pođi na dopust! - reče Dan.- Bolje će biti da me ne pustiš, Dane. Možda se neću vratiti.Stari Sweeney zamumlja znalački.- Vratit ćeš se - reče. - Glupani poput nas uvijek se vraćaju. Idi dakle i istutnji se. Kad dođe tvoj čas, možda će sjećanje na nju jače osvijetliti tvoju ćeliju nego što je to bilo kod mene.Conor je trenutak držao ispruženu ruku, zatim je povuče i povijenih ramena pođe k vratima.- Ubuduće - reče Sweeney, opet onaj pređašnji - nećeš se oglušiti ni o jednu zapovijed! Mi smo zbrkana mala vojska, ali ne sumnjaj u našu disciplinu! Bez oklijevanja ću ti sprašiti metak u koljeno, baš kao što bi to i ti trebao uraditi ako zatreba. Molit ću da tvoj zadatak uspije... a i za tebe. A sad se gubi, k vragu!PETNAESTO POGLAVLJEPratnja koja se sastojala od grofa i kontese od Foyle, visconta Colerainea, sir Fredericka Weeda, kao i osoblja, različitih slugu i pomagača, siđe iz niza kočija na keju broj tri Weedova brodogradilišta i čeličana, gdje je čekao noćni trajekt za Liverpool.Na keju su pomalo ispršeno stajali Derek Crawford, Doxie O'Brien i Boilermakersi ipred nekoliko stotina radnika koji su se zajedno s limenom glazbom iz četiri oranjske lože okupili za podnevnog prijekida. Niz grad-86skin i drugih odličnika stajao je sučelice momčadi i vlasnika poduzeća, naduti od želje da im zažele sretan put.Sir Frederick obeća nadmoćne pobjede, kapetan Robin MacLeod se zarekne da će Ulsteru vratiti čast. Odličnici nisu štedjeli s priznanjima. Glazba je svirala, navijači su urlali hura dok se momčad uspinjala na palubu.Na palubi parobroda vladalo je veliko uzbuđenje, tap-šali su jedan drugog po ramenu, jer je postojala iskra nade da bi se katastrofalna sezona mogla spasiti. Iznenada prisutnost jakog Conora Larkina i kupnja dvojice »gospode igrača« ulile su nove nade. Gospoda igrači bili su amateri visokog ranga koji su se istaknuli u sveučilišnoj i nacionalnoj momčadi. Sir Frederick ih je

primamio u profesionalce s nekoliko zveckavih novčića i »za slavu Ulstera«.Robin i Conor, naslonjeni na ogradu, promatrahu predstavu na molu, vrhunac koje je bio dolazak bogato okićene ekspresne lokomotive »Red Hand«. Gomila je Micala. Duffy O'Hurley i Calhoun Hanly primiše počast šekspirijanskom samouvjerenošću i odvezaše stroj 'na palubu. Conor nije skidao pogleda s tendera.Tko će se obratiti Dufiyju? Gdje i kada će se to zbiti? Kako će obojica reagirati? U Bradfordu će to saznati... Samo mirno, dotad ima još tri mjeseca. Samo mirno.- Shelley je sinoć ispričala Lucy i meni sve.- Što sve?- Rekla nam je da će doći poslije turneje. Želim ti samo napomenuti da se zajedno s tobom radujemo. Hej, Conore, ta ti se držiš kao da ti je uginuo pas miljenik.- Oprosti. Drago mi je da vas dvoje nemate ništa protiv. Samo, dugo je još do tada.- Nije važno, vrijeme će brzo proteći.Nakon što je »Red Hand« smještena na palubu, dovu-kla je jedna ranžirna lokomotiva osobne vagone sir Fre-dericka. Sve u svemu bila su četiri - jedan za vlasnika, jedan za momčad, jedan za osoblje i jedan za goste. Osobna tajnica lady Caroline, Njemica s licem snježne mećave, raspoređivala je red kovčega u različite kabine. Na palubi, Jeremy Hubble ugurao se između Robina i Conora, glazba je svirala »Auld Lang Syne« i brod se počeo odmicati od keja.- Gospodin Larkin?87Conor se okrene, a jedan od slugu uruči mu omotnicu s porukom ispisanom rukom.Dragi g. Larkine.Radovat će me da poslije večere provedem neko vrijeme u vašem društvu. Ako vrijeme bude povoljno, možemo se naći na palubi. U protivnom vas molim da dođete u našu kabinu.Caroline HubbleRoger Hubble je godišnje putovanje Boilermakersa smatrao svačim samo ne radosnim, ali ipak potrebnim umirenjem za Fredericka i svoju ženu. Njegov je radni program bio i više nego ispunjen, i on je škrtario sa svakom minutom.Roger je postao jedna od najistaknutijih ličnosti alster-skog života, najmoćniji unionist Zapada. Savjesno je obavljao svoje dužnosti u Gornjem domu i istodobno se do kraja zalagao u koncernu Hubble-Weed. Već tri godine bio je izvanredni savjetnik za razvoj Ulstera, što mu je bilo dodatno opterećenje, ali mu je pribavilo velik utjecaj u budućem oblikovanju pokrajine.Da Caroline nije zahtijevala da predahne, Roger bi bio potpuno zarobljen državnim i gradskim poslovima. Ove je godine krajnje energično ustrajala na tome da popusti uzde, bar tako dugo da može uživati u londonskoj sezoni.Roger je črčkao za malim brodskim pisaćim stolom po nekim izvještajima kad je Caroline u dugačkoj kućnoj toaleti izašla iz susjedne kabine i pogladila ga po kosi. Sada ju je obožavala, bila je tako lijepo prošarana sjedi-nama. Nagnula se odostraga nad njega i pobrinula se da njezine dojke dotaknu njegov zatiljak, a nos osjeti bogati miris njezina parfema. Kad je uočio što joj je na umu, skinuo je naočale, mrvicu ozlojeđen što ga upravo u ovom trenutku zavodi. No, kad god je Caroline zahtijevala pažnju, dobivala bi je. Odložio je pero i odgovorio na ponudu.Caroline natoči čašu serija i poče mu trljati zatiljak -što je na njega uvijek djelovalo - dok se nije dobroćudnim brundanjem predao.- Moraš se u Londonu zabaviti i čak nastojati da uživaš bar u nekoliko ragbijaških utakmica.88- To neće biti tako lako. U iduća tri mjeseca neću moći Freddieja primorati da makar i malo radi. Znaš li što je taj čovo učinio? Unajmio je jednog osobnog fotografa i nekog činovnika koji neće raditi ništa drugo nego sastavljati vijesti za novine. Na turneji se ponaša poput djeteta.- Ta pusti ga - reče ona - sada ga više ne možeš promijeniti.- Osim toga čini mi se - nastavi Roger - da se tebi ragbijaško ludilo jednako sviđa kao i njemu.- Priča se da se Freddie popeo u brda Mourne i mjesec dana plakao kad je saznao da mu je prvorođeno dijete žensko. Za mene je bilo pitanje časti zavoljeti ragbi.

Roger skine žaket smokinga, raskopča manšete i ovratnik košulje, zatim uroni lice u lavor, uzdahne osvježen i otare se ispred zrcala.- Vidim kako svake godine sineš.- Sviđa mi se onaj ružni mali na desnom krilu - reče ona. - Bazdi mu iz usta, pristav je, ima žute zube i kosu metar dugačku. Ali kažem ti, ta njegova čvrsta, mala stražnjica pod svilenim gaćicama jednostavno je zanosna. Ima već nekoliko tjedana što sam bacila oko'na njega.- Grozna si, Caroline.Sjela je prekriženih nogu na krevet.- Doista, doista uzbuđuje kad ih gledaš nakon igre, uznojene, krvave, blatne i smradne do neba.- Zaboga, ženo, što si starija, to je s tobom gore.- čujem ih kako šapću, Rogere. Kažu da još uvijek dobro izgledam. Doista. - Roger na to uzvrati pomilova vši joj nogu odozdo prema gore i napola poljubi, napola zagrize njezinu stražnjicu. Caroline je uspjela, iskra između njih je planula.Kad se ponovno odijevao zakopčavajući svoju krutu košulju, griskala je usnicu razmišljajući kako da počne.- Dragi - počela je.Roger je shvatio znak i radoznalo sjeo uz nju.- Tiče se Jeremyja - rekla je.- Što je s našim čudovišnim djetetom?- Freddie i dečko bit će potpuno smlavljeni ako on ne sudjeluje u turneji. Jeremy već dvije godine sanja o tome.Rogerovo bezbrižno raspoloženje vidljivo se promijeni.- Ne budi cjepidlaka, Rogere - molila je. Potom uvidje da ga to uopće nije dirnulo i izgubi smionost. Zurio je89samo u nju, onim podlim hubbleovskim pogledom. - K vragu, reci nešto!- Dosta mi je te zavjere - reče on i podiže dlan do očiju - dovde mi je došla. Imamo, hvala Bogu, još jednog sina koji je odlučio odbiti taj vid prosvjećivanja.Caroline uzvrati.- A ja sam sretna, ne, presretna, što Jeremy Hubble neće postati nikakav rukovodeći činovnik, nego veliki, dlakavi, smrdljivi igrač ragbija.Roger prezrivo zagunđa i priđe k zrcalu da završi s odijevanjem.- Bilo je dosta teško pomiriti se s činjenicom da on, zahvaljujući svojoj majci, polazi taj užasni koledž u Du-blinu, umjesto neku poštenu školu. Gotovo je tragično što ste se vas dvoje, ti i on, zavjerili da zanemarite njegovo učenje tako da je čak i njegovo primanje u Trinity postalo neko junačko djelo. Kad napokon počne tamo studirati, nemam ništa protiv ako za tu provincijsku straćaru bude igrao ragbi, ali neka me vrag odnese ako misli kad odraste pola svojeg života provesti krvareći za East Belfast Boilermakerse.Caroline dočeka tu provalu šutke. Roger primijeti kako je gorko razočarana, potapša je i reče potpuno ozbiljno.- S Jeremyjem imamo problem. Neću ga uspoređivati s Christopherom, ne, to neću. Neću ti se obraćati ni argumentom da se radujem ulasku obojice naših sinova u tvrtku. U pitanju je Jeremyjev način mišljenja, njegov sanjarski stav, njegov mentalitet ragbijaškog igrališta kao da je čitav svijet jedna jedina zabava. On će morati preuzeti velike odgovornosti, odgovornosti s kojima će morati izaći na kraj.- On je drag, on je šarmantan i sam vrag je u njemu -reče ona. -A ja poznajem čovjeka koji svojem ocu do danas zamjera što mu je natovario sve te odgovornosti prije nego što je za to bio spreman.Tu Roger spusti četku za kosu.- To uopće nije isto. Ja nisam Arthur, a Jeremy nije Roger. Moj otac je to učinio da bi se mogao predati svojim užicima. To, vjerujem, o meni ne možeš reći.- Nisam namjeravala spomenuti ništa neugodna, ali dečku je devetnaest i ima pred sobom cijeli život da služi Bogu, domovini, Ulsteru i koncernu. Popusti uzde. Ako ga sad zatvorimo, možda

ćemo kasnije morati računati sa90smetenim ili neprijateljskim sinom. Nekoliko prokletih godina ne znače ništa. Roger podigne ruke.- Da, milostiva, potpuno se slažem. Molim, primite moju narudžbu za deset, ne, neka bude tucet ekspres lokomotiva »Red Hand«. Još nikad nisam susreo prodavača tvojeg formata.- Rogere, reci mu da može sudjelovati u turneji.- Ne, ti mu to reci. To je tvoj dar, tvoj i Freddijev. Freddie će morati preuzeti svu odgovornost za njega.Pobjedničko zvono zvučalo je šuplje. Caroline ispruži noge i ustane.- Sjećaš li se stanovitog Conora Larkina?- Da, vrlo dobro.- On sad igra u klubu.- Znam.- Jeremy ga obožava. Larkin je dobar, razborit čovjek. Dvanaest tjedana u njegovom okrilju možda je najbolje što dečku možeš poželjeti. Postoji cijelo morestvari koje Larkin može otkriti Jeremyju.- Želiš li time reći da je taj Larkin prikladniji da 'se brine o našem sinu od njegova vlastita djeda?- Želim reći kad postoji takav problem, utjecaj izvana može najbolje djelovati. Jeremy će u ovom trenutku svojeg života biti prijemljiv za nekog velikog brata.Tako dakle, u tome se sastoji cijela urota, pomisli Roger. Prešao je u pokrajnji salon; Carolina ga prepusti njegovim mislima.Kad je Roger na Freddiejevom pisaćem stolu ugledao nacrte za vrata, poklon belfastskoj vjećnici, prepao se Larkinova povratka. Taj čovjek i Kevin O'Garvey bili su prisni prijatelji. O'Garvey je prešutio njihovu pogodbu, da bi Larkinova kovačnica bila ponovno sagrađena.Roger je bio od požara tvornice košulja uznemiren. Što je ma i najmanje podsjećalo na to, budilo je njegovu podozrivost. Više od godinu dana neki su novinari njuškali naokolo pokušavajući diskreditirati izvještaj komisije. članci o radnim uvjetima u toj zgradi bili su mučni. Na sreću, Frank Carney nije porekao svoju tvrdnju da je čuo priznanje palikuće. Zato ih je Carney čestito ucijenio.Roger je saopćio Freddieju svoje bojazni zbog Larkinova povratka i tek tad saznao da su se Jeremy i Caroline za njega založili. Larkina su dva mjeseca pratili Swanovi91ljudi. Nisu otkrili ništa sumnjiva. Knjige, koncerti, obilasci gostionica i zatim jedna žena, sestra kapetana momčadi. Larkin je bio čist.Dakle dobro, i što sada? Roger je znao da bi mu Carolina mogla uzvratiti ako se njezinom zahtjevu energično suprotstavi. U prvom bi redu Caroline držala da je ljubomoran, što u njihovom braku još nije bio slučaj. S druge strane bi napad na Larkina možda mogao njegovim mislima o požaru i O'Garveyju dati nove hrane. Bilo je mnogo bolje popustiti i prema van pokazivati da ne gaji nikakvu mržnju prema Larkinu.A što je s ostalim?Kako je često u životu poželio da se zbliži s tom slabom huljom od oca? Zar to nije bio pravi razlog da se bacio u samostalno osvajanje zapadnog Ulstera? A Caroline? Caroline koja mu je otvorila vrata svih onih divnih prostora u životu koje inače nikad ne bi upoznao. Caroline, njegov najbolji prijatelj, veliki brat, njegova ljubavnica i uz to njegova žena. Caroline je vodila oštru bitku protiv engleskog sistema koji je odbijao roditeljsku odgovornost šaljući sinove u hladno, bezlično izgnanstvo - u internate, u vojsku, u državnu službu. To je njemu nanio njegov vlastiti otac. Christopher je to htio iz vlastita poriva. Dakle, to je bilo u redu. No Jeremy se bunio.Roger zastane na vratima.- Ti to jako želiš, zar ne? - upita.- časna riječ, mislim da je to najbolje.- Je li Larkin pristao da se brine o Jeremyju?- Ne.- Možda bi bilo bolje da ti s njime porazgovaraš, ne ja -reče Roger.- Da, možda - potvrdi ona.

Plovidba, koja je te noći bila neobično mirna, pružila je priliku da se odigra drugarstvo. Koščati, grubi igrači sjedili su najpristojnije što su mogli za zajedničkim svečanim stolom u svojim najboljim odijelima. Nedavno najmljena gospoda igrači i aristokracija trudili su se svojski da se ponašaju kao obični ljudi. U ovom preokretu utvrđenog društvenog poretka gotovo svi su se osjećali nelagodno.Bilo je nekoliko pažnje vrijednih iznimaka, koje je92Roger Hubble te večeri pažljivo promatrao. Njegov tast se osjećao kao kod kuće. Već je često sjedio za stolom tih razbijača lubanja. Caroline, njegova žena, koja je često blagovala s umjetnicima ispičuturama, nikad nije gubila prisutnost duha. Njegov sin Jeremy uživao je u prijateljstvu tih grubih, snažnih muškaraca... a Conor Larkin kao da nije pripadao ni jednoj klasi. Taj bi svugdje bio kod kuće, pomisli Roger. Obitelj je pobijedila u igri za premoć.Lordu Rogeru bilo je tako nelagodno kao da su ga uhvatili u grijehu, a jednako su se osjećali i igrači.Kad je proradio bar, ukočenost prisilnog zajedništva se ublažila. Roger se brzo povuče u svoju kabinu. Sir Frederick i njegova gospoda igrači ubrzo su se s Derekom Crawfordom i Robinom MacLeodom udubili u duboku stratešku raspravu. Jeremy se muvao između igrača koji su pili. Vođa navijača, Duffy O'Hurley, poveo je pjesmu, dok je njegov ložač, Calhoun Hanly, spavao za jednim stolom u kutu. Doxie O'Brien svirao je klavir koliko su mu slomljene koščice dopuštale, a pjesme - ni oranjske, ni republikanske - slijedile su neutralno jedna za drugc/rn objavljujući nesektaško bratstvo.More je bilo osobito mirno. Caroline se udobno smjestila na ležaljci, pokrila je koljena dugačkom haljinom i u blagoj, kasnoj noći slušala donekle skladno pjevanje.Conor izađe na palubu, osvrne se, spazi je i sjedne na rub stolca uz nju.- Kako se drži rešetka u Long Hallu?- Ta će izdržati nekoliko stoljeća, ako ne bude ustanaka - reče ona. - Dugo ste izbivali. Gdje ste bili i zašto ste- otišli?- Jednostavno romantično putovanje oko svijeta. Nisam otkrio mnogo vrijednog, osim da dobra stara Irska zapravo nije tako loše tlo. «- Sretna Irska - reče ona. - Postoji li i neka jednako sretna dama?Conor se osmijehne.- Ne znam koliko je ona sretna.- To me raduje zbog vas.- Dosta dugo mi je trebalo. - Promijenio je temu. - Vi ste u tako sjajnoj kondiciji da biste mogli igrati na mjestu našeg braniča. Rekli ste da želite sa mnom razgovarati. Zbog Jeremyja, zar ne?93Caroline kimne.- To sam i mislio.Mjesečina je oboje primamila do ograde.- Sva ta posebna pažnja kad sam htio ući u klub, i tad sam čak dobio vlastitu kovačnicu u tvornici i narudžbu ...- Samo zaslužena gesta prema starom prijatelju - reče ona. - A mogu dodati da biste sve to postigli i bez moje pomoći.- Jeremy je svakog dana na treningu - reče Conor. -Nas smo se dvojica oduvijek dobro slagali. Mislim da u osnovi znam do čega vam je stalo.- On se još mora temeljito istutnjiti, kao svojedobno ja, a i moj otac. Tek mu je devetnaest i uopće nam se ne žuri da ga strpamo u strogi red.- Da, a vi ste dobra majka kad to uviđate. Ako čovjek ima sreće, zaljubi se, to je nešto. U protivnom je jedino uistinu lijepo bilo djetinjstvo. Na tome se zatim napajamo cijelog života. Ljubav daje životu šećerni preljev. No ako je ne nađemo... moramo postizati za uspomenama iz djetinjstva, dok je ne nađemo. U Jeremyjevu slučaju je idućih nekoliko godina vrlo bitno za njegov duševni rast.- Dečko vam se divi, to znate.

- Ah, momčići uvijek stvaraju junake iz velikih klipana, dok ih jednog dana ne nađu pijane u jarku.- Hoćete li ga uzeti pod svoje okrilje?- Smijem li s vama razgovarati otvoreno?- Naravno.- Mi ne bludničimo i ne ločemo do šest ujutro, ali dečko će momčadi smetati. Mene to previše ne brine, prilično sam sam i mogu u tome paziti na njega, ali mi nismo baš iz istog susjedstva. Bio bih dosta čudan svat kad bih jednog viscounta vukao irskim četvrtima nekih prilično ružnih gradova.- Zar ne mislite da bi to bilo dobro za njega kad će jednom postati grof od Foyle?- Vi ste doista vrlo pametna žena. No moguće je da Jeremy pobere nekoliko republikanskih buha.- To bih stavila na kocku, ako bi dečko mogao pobrati i ponešto drugo od Conora Larkina.- Nasmijao se.- Tko na kome primjenjuje irsko laskanje?94- Dakle, uzet ćete ga pod svoje okrilje?- Trebalo bi vam bar jednom dobro isprašiti tur - reče on. - Uvijek postižete sve što zaželite.- Ne uvijek, gospodine Larkine - odgovori ona i zagleda mu se u oči.Conor se zbuni. Primorao se da ništa ne uzvrati i čvrsto zgrabi ogradu da joj se ne bi primaknuo. Caroline ne uzmakne; nije pokušala svoje riječi opozvati, a ni otići.- Kako čujem, proveli ste nekoliko godina na moru. Jeste li ikad mislili na mene? - upitala je.- Kad je čovjek sam tamo vani, noć na noć, prije ili kasnije misli o svemu.- To nije odgovor na moje pitanje.- Da, mislio sam na vas.- A što ste mislili? Conor se tiho nasmije.- Nema smisla da vam to kažem. Nitko ne bi mogao ostvariti te misli.- Dakle, sama činjenica da ste obilazili palubu ne daje vam isključivo pravo da sanjarite. I ja sam mislila na vas.- Ah...- Ah, također bi bilo besmisleno da vam o tome pričam. čak ni Conor Larkin ne bi mogao ostvariti moje maštanje.- čini mi se - zamucao je - da je vrijeme da se nešto popije prije spavanja.- Trenutak, Conore - rekla je čvrsto. - Pustite da vam još kažem da ste jedan od najsimpatičnijih ljudi koje sam susrela. To neće dovesti ni do čega, ali ne osjećam da bi bilo pogrešno dijeliti Jeremyjeve osjećaje za vas. Laku noć, Conore.- Lady Caroline.- Da? - rekla je i okrenula se.- Pazit ću dobro na dečka. «- To znam. - Otišla je.Neko je vrijeme promatrao more i pri tom se sam sebi sve više gadio. Majstorski je iskoristio svoje prijateljstvo s njom i Jeremyjem. Naveo je dečka da mu pomogne da sudjeluje u turneji i da mu postane drug. Prije toga je oboje upotrijebio da dobije posao u brodogradilištu, da bude primljen u momčad i da stekne u poslu položaj koji mu je omogućio slobodno kretanje. A sad je, kao nenadmašiv zaklon, dobio jednog britanskog aristokrata za95štićenika. To je moralo zaštititi njegovu djelatnost od svake sumnje. Simpatija prema neprijatelju nije postojala u Sweeneyjevu rječniku. Sweeneyja bi užasnulo da zna što on osjeća za te ljude.Conora je nešto vuklo dalje do »Red Hand Expressa«, koji se ljuljao u ritmu broda. Prišao je tenderu i položio ruku na njega.- Hej, tamo!Conor se zatečeno okrene. Duffy O'Hurley, koji je uvijek malo hramao kad je bio pripit, doklimata do njega. -Što to radiš, Conore?!- Šetam da u ovom uzbuđenju razbistrim glavu.- Da, tako je. Tvoja prva turneja. Ah - zastenjao je - ta pogledaj samo tu ljepoticu. »Red Hand«,

najbolja. Oprosti na tom izljevu sentimentalnosti, Conore, ali uvijek siđem dolje da svojoj lokomotivi poželim laku noć.O'Hurley je običavao sugovornika svom snagom lup-nuti po leđima. Conor je već dva puta vidio kako je Calhounu Hanlyju nakon takva znaka prijateljstva izletjelo iz usta lažno zubalo. Primio je O'Hurleyjevu simpatiju samo s lakim trzajem. Kakav će biti odgovor kad bude postavljeno pitanje, pitao se Conor. Koliko je još dana do Bradforda i do sastanka s Brendanom Seanom Barrettom?ŠESNAESTO POGLAVLJEOd braće Larkin došao je samo Dary iz sjemeništa Maynooth. Conor je bio u Engleskoj, a Liam, naravno, predaleko.Brigid je gotovo cijelu vječnost prostajala ispred kuće. Dugo je čekanje završilo. Majčin je grob bio zasut zemljom, posljednja molitva izgovorena. Sad je kuća bila njezina, a i zemlja. Polagano je prišla vratima i neodlučno ih otvorila kao da ulazi prvi put. Sve je bilo kao i prije, a ipak posve drukčije. Očima je preletjela sobom. Mjesto kraj ognjišta sad će biti njezino, a veliki lonci bit će osvjetlani kao nikad prije. Lanci i klupe, zaklad i stupa za maslac i svijećnjaci... sve što je vidjela pripadalo je njoj. Sutra će prošetati oranicama i zbrojiti što posjeduje.Hodala je iz sobe u sobu, pogladila svako svoje vlasništvo, potapšala perine, obrisala nešto nakupljene prašine i96zamislila kako će sve držati čistim tako da ni jedna kuća neće biti ravna njezinoj.Ušla je u spavaću sobu i stala uz podnožje kreveta u kojem je rođena ona i njezina braća. Tomasova i Finolina postelja. Polagano je prišla sa strane kao što je radila kad ih je njegovala, potom se ispružila na ležaju, zakopala glavu u mekane jastuke i sklopila oči koje se ispuniše suzama.Kasnije se vratila u dnevnu sobu, podjarila vatru kako to čini samo kućedomaćica, i položila novi treset na nju. Tada je skuhala svoj prvi ručak i prostrla stol za sebe i Rintyja Doylea. Najprije je sjela na Finolin stolac, zatim se predomislila i položila svoj tanjur na mjesto gdje je sjedio Tomas kao glava obitelji.- Rinty! - viknula je prijeko u staju, a potom gurnula glavu unutra. - Rinty, gdje si? - Nije mu bilo traga. Bijesna, prebaci rubac preko ramena te se čvrsta koraka uputi stazom do raskršća i energično uđe u McCluskey-jevu krčmu.Svi muškarci uz tezgu skinuše kape iz poštovanja i sjećanja na njezinu umrlu mater. Stari McCluskey, napola slijep od starosti a i slaba sluha, zatrepta očima. Sitan, smežuran Rinty sjedio je sam u najdaljem kutu i uživao u čaši derijevskog piva.- A, tu si! - rekla je oštro. - A tko ti je zapravo dopustio da se naljoskaš?- Naljoskam? Ženo, trijezan sam kao otac Cluny. Pijem čašicu u sjećanje na tvoju pokojnu majku, neka se Marija smiluje njezinoj duši.- Bog joj dao vječni mir - reče Billy O'Kane kraj tezge.- Bog blagoslovio sve prisutne - doda Rinty i podiže čašu.- Smjesta da si krenuo kući, inače večeras neće biti čaja. ^Rinty poniženo pogleda muškarce za tezgom. Svi uvu-koše vratove. On mljasne, u želji da iskapi posljednji gutljaj, no zatim se preda i odvuče iza Brigid na cestu.- Ta je, bogami, zubata - primijeti McCluskey.- Od ove ne bih htio ni polovicu.- Zaboga, čovjek bi pomislio da su oženjeni.Kad su se vratili kući, Brigid zalupi vrata i bijesno uspravi leđa da bi čovjek već od sama pogleda na nju izgubio hrabrost.7 Trojstvo - 2. svezak97/- Nemam ništa protiv toga da čovjek od vremena do vremena popije koju čašu, ali ja se neću mučiti nad tom vatrom a da tebe nema ni na objedu. Odsada me moraš pitati kad hoćeš k McCluskeyju ili u točionicu. Je li to jasno?- Da - zacvili on.

- Naprijed, počni s krunicom.Rinty se počeše po glavi i pokuša prosvjedovati.- Mogu li s tobom progovoriti razumnu riječ?- Govori!- Htio bih reći, oboje smo ovdje sami, svatko je svoj gazda. Ako, na primjer, prvi dio, ja, navečer u čaši nalazim utjehu, zašto ne bih popio kriglu, dok drugi dio, ti, moli krunicu? Na taj će način oba dijela zadovoljiti svoje nužne potrebe.- Neka ti Bog oprosti, Rinty Doyle.- Ja sam muškarac i imam svoja prava.- Bilo ti je dopušteno da se udaljiš od Boga jer je moja jadna mati posljednje godine bila previše bolesna da se prepire s jednim poganom u svoja vlastita četiri zida.- Ja imam svoja prava, razumiješ, imam svoja prava.- Dokle god živiš pod ovim krovom, molit ćeš krunicu i odlaziti na misu. Htjela sam ti dopustiti da preseliš na sjenik ali ostat ćeš u štali dok našem gospodinu Isusu Kristu ne daš što mu pripada. A sad na koljena, Rinty Doyle!Rinty pogleda prema nebu, ali odande ne dođe nikakva pomoć. Zamahnuo je rukama i mrmljajući spustio se uz Brigid na koljena.Oboje je živjelo životom kao da Brigid upravlja velikim imanjem. Molitvi nije bilo -kraja. Ni jedna kuća u Gornjem selu nije se tako temeljito čistila, dotjerivala i redila. Svaka mrlja bila je uljez kojeg je trebalo prognati, svaki tanjur osjajen, svaka tkanica točno na određenom mjestu. Prljave čizme, duhanski pepeo i drugi muškarački otpaci i njihovi uzročnici smjesta su se kažnjavali.Žalosno je pri tom bilo što Brigid nije sebe tako dobro njegovala kao svoj dom i polja. Udebljala se, pa i ono malo mladenačke dražesti što je imala nestade kad je stupila na prag tridesete. U Ballyutogueu lijepa vanjština nije nikad bila tako važna kao zemlja, a gospodarstvo98Larkinovih bilo je još uvijek najbolje. Stoga se i tridesetogodišnji neoženjeni momci i stariji od njih počeše muvati oko nje, no bila je to doista tužna hrpa, i Brigid samo što ih nije tjerala vilama. Bratstvo ispičutura ubrzo ju je zaobilazilo u velikom luku.Idućih mjeseci Brigid izazove svačije divljenje, tako je spretno umjela voditi svoje poslove. Nakon što je jadnog Rintvja od pustog rada gotovo stjerala u grob, unajmila je još jednog dalekog bratića za nadničara. Organizirala je kućnu proizvodnju rublja te prodaju po boljoj cijeni nego u radu na komad, a i inače je potvrdila da posjeduje nešto od bistrine i sposobnosti Larkinovih.Liam i Conor poslali su novac za Finolin nadgrobni kamen. Mlađi sin, koji je u Novom Zelandu stekao veliko bogatstvo, poslao je čak novaca da se krov kuće prekrije crijepom. Liam je također bio prvi sin iz Ballvutoguea koji je poklonio crkvi prozor od obojena stakla.Nakon što je izmoljena posljednja molitva dana, pregledala bi Brigid, prije lijeganja, svoje carstvo i slučajne neobavljene poslove. Potom je svake večeri običavala izvući ladicu komode i odatle izvaditi izblijedjelo pismo koje je tako davno stiglo od Conora. Bilo je to pismo s viješću da se Myles McCracken neće vratiti u Ballyuto-gue. Samo je nekoliko riječi umjela pročitati sama, ali je znala pismo napamet i bilo je od presavijanja i rasklapanja već otrcano.»Uslijed raznih okolnosti Myles će se u Derryju oženiti. «- Što su razne okolnosti? - pitala je oca Clunyja kad joj je prvi put pročitao pismo.Svećenik reče da ne zna, ali da je^o ionako svejedno, Myles je sad oženjen, i ona ga ne smije ponovno vidjeti.Srce joj je čeznulo za Mylesom kad je saznala za požar, te je nakon nekog vremena opet došla popu i molila ga da piše Conoru. Možda bi mogla, kad prođe godina dana, posjetiti Mylesa. Ali Conor više nije bio u Derryju, nitko nije znao kamo je otišao. Otac Cluny poslušno otputova u njezino ime u Derry. Vratio se s tužnom viješću da su Mylesa odveli u ludnicu.Taj je ritual Brigid obavljala tako redovito kao što je7'99molila krunicu. Opet je prišla ladici, ugasila svjetiljku i legla u krevet za kojim je cijeli život

čeznula.- Bio si glup, Mylese. Da si pričekao još osam godina, ležao bi sada pokraj mene.Njezine se oči brzo sklopiše, tako je bila umorna od rada na gospodarstvu i mnogobrojnih molitva.»Uslijed raznih okolnosti Myles će se u Derryju oženiti ...«SEDAMNAESTO POGLAVLJETurneja!Ni kraljevski posjet ne bi mogao izazvati veću napetost i svečaniji ugođaj od ragbijaške groznice. East Belfast Boilermakersi pripadali su malobrojnim istaknutim momčadima koje su dolazile u crnu industrijsku zonu Lancashirea i Yorkshirea. Momčad je uživala mističan glas da je sastavljena od divljih irskih napadača.DOBRO DOŠLI BOILERMAKERSI objavljivao je razapeti transparent kod vijećnice. Dostojanstvenici i limene glazbe izlazili su na doček. Kladioničari su prihvaćali oklade, mjesne novine pohlepno se bacale na novosti. Uvijek je bilo članaka na naslovnoj stranici i obično nagovještaja nepostojećih kladioničkih afera ili glasina o seksualnoj orgiji u zoru. Krčme su širom otvarale vrata, a dame za razonodu zauzimale istaknute položaje.Sir Frederick je neprestano držao velike govore u kojima se hvalio da njegova najnovija »Red Hand« lokomotiva s Duffyjem O'Hurleyjem u vozačkoj kabini može postići brzinu veću od sto i deset milja na sat. On, Duffy i Calhoun Hanly bili su oduševljeni redovima školske djece koja su čekala da mogu razgledati basnoslovne privatne vagone; govorio je na gradskim skupovima i u privatnim klubovima o industrijskoj moći Ulstera, rag-biju, svojim prilozima u dobrovoljne svrhe i unionistič-koj politici. Priređivao je rastrošna primanja sa šampanjcem i kavijarom za mušterije i buduće kupce u drugom desetljeću ispunjenja svačijeg sna iz djetinjstva.U danima i tjednima koji su uslijedili Conor je često poželio da je Mick McGrath mogao sudjelovati u turneji, jer tada ne bi cijelog života za njom čeznuo. Velika turneja bila je velika iluzija.Osim većih gradova, Bradforda, Leedsa, Hulla i pojasa100liverpulskih predgrađa, u zgusnutom tekstilnom pojasu, ostali su imali pedeset do sto tisuća stanovnika - ružne gomile kuća s jednoličnim mirisima i bojama, pune pr-ljavštine, koje su sve rigale isti štetni otpad kao i Belfast. Golemi goveđi odresci iz mašte Micka McGratha bili su žilavi, presoljeni i prepečeni, a elegantni apartmani škri-pave, mračne, čadjave sobe u drugorazrednim kolodvorskim hotelima. Dosada i čežnja za kućom bile su stalne pratilje bolova poslije utakmica. Utakmica!Istrčali bi u svojim zeleno-narančasto-bijelim dresovima s alsterskom zastavom na leđima, a alsterskom crvenom rukom na prsima. Tribina bi se tresla do klicanja. Na igralištima Batlevja, Halifaxa, Svvintona i u ostalim gradovima zelene su površine bile rijetke, na njima su stajale trule drvene tribine, sa deset do trideset tisuća oduševljenih, gadno pripitih ragbijaških fanatika u napola bestežinskom stanju. Kladioničari su izvikivali šanse u klađenju, a mali dječaci izvana dovikivali:- Hej, mister, dignite me preko plota, molim, mister, dignite me preko ograde!GOD SAVE THE KING.Sakaćenje je počinjalo na igralištu i na tribini.U profesionalnom susretu nije bilo sitničavosti. Nejasna slika igrača u trku, sudar tjelesa, zbrka udova, jedan ostaje ležati, ne miče se, zatim se grči, polagano, polagano dolazi k svijesti, ponovno se grči kad osjeti žig boli, lopta jedri visoko zrakom i pada u gomilu igrača, dva se ljudska zida s praskom sudaraju, pomagaču u trku zaokreću u gruboj navali vratom tako da mu je zamalo odsijecaju, ali on teturajući ustaje, otklima opet u gužvu, laktovi i šake rade u borbi prsa u prsa, jedan trkač se probija, otresa i vuče svoje napadače, koji osujećeni istežu lica.Muka Dereka Crawforda uvijek j«t podjednaka, osim kad mu u crijevima ludo zavija. Doxie O'Brien trči neumorno amo-tamo uz crte, dovikuje se s igračima, proklinje suce, uzvraća poruge publici.U svlačionicama ispod tribina, gdje je prašina visoki strop obojila bolesnim sivilom, radi se inventura. Raspucale drvene klupe savijaju se i njišu pod težinom, prodoran vonj znoja jedne generacije zauvijek je prožeo sve. Iz tuševa pršti hladna voda, a na podu rastu hrpe malih

promočenih ručnika. Doxie O'Brien muva se među101igračima, broji izbijene zube, otvorene rane koje treba sašiti, iščašenja, razbijene nosove, naprsla rebra, kvrgava koljena, zastrašujuće plave masnice.- Dobra igra, momci - kaže sir Frederick, koji upada u prostoriju nalik na mrtvačnicu.Jedna ili dvije gvineje po čovjeku, k tome još dvanaest šilinga za svakog - udjel u sir Frederickovoj okladi. Vraški dobar vlasnik kluba. Takav je samo jedan.A zatim drugarstvo poslije utakmice! Nakon što su uložili sve snage da jedni druge pretvore u bogalje, protivnici si padaju u dugoj noćnoj pijanci u zagrljaj. Pije se da se zaborave bolovi. A tek ženske! Otklimatati koče-perno s jednom maznom lutkom prije nego što nastupi mrtvačka ukočenost i onemogući zaključnu predstavu dana.S »kovačem« Conorom Larkinom, koji se učio zanatu u napadačkoj liniji, i obojicom gospodom igrača, koji su pokazali svoj kalibar nacionalne momčadi, uspjeli su East Belfast Boilermakersi u Lancashireu djelomično povratiti svoj dobar glas; tijekom dva tjedna ostali su pobjednici u susretu s Leighom, Oldhamom, Salfordom i Runcornom. Sad je predstojala utakmica protiv Wigana, koja je bila osobito važna.Wigan, premda jedan od najmanjih gradova u Sjevernoj ragbijaškoj ligi, imao je izvanrednu, borbenu momčad. Sad kad su se crveno-bijeli sudarili sa zeleno-naran-často-bijelim, ostala je jedna od najnemilosrdnijih igra od postanka čovjeka, neodlučna gotovo osamdeset minuta.U posljednjim trenucima pretegnula je izdržljivost. Kako su igrači Wigana svakodnevno odlazili na posao, moglo bi se pretpostaviti da su Boilermakersi u boljoj kondiciji. No dugi treninzi i naporan program susreta bili su još opterećeni dugim noćnim sjedeljkama s nemogućim količinama piva. Njihova navalna snaga bila je slomljena. Jedini je »kovač« imao dovoljno snage da svojim glasovitim snažnim prodorom postigne zgoditak.Ulsterska zastava vijorila se visoko nad Lancashireom. Yorkshire je zadržao dah i drhtao.Argyle Dixon, divlji vepar od čovjeka, na mjestu si-draša dijelio je »policijski« posao s »kovačem«, oduzimajući protivnicima svaku želju za razbojništvom. Nepotrebna grubost prema jednom Boilermakersu bila je smjesta uzvraćena. U ligi je postalo poznato da Argyle102Dixon ima pomagača kojeg se treba pričuvati. Do dolaska u Huli momčad je imala jednaki broj pobjeda kao i gubitaka; predstojalo je još šest utakmica. Derek Crawford je bio izbavljen, a sir Frederick oduševljen.Nakon nekoliko utakmica obitelj Hubble se rasula. Lord Roger je izvršio svoju dužnost prema obitelji i otputovao. Caroline se uskoro povratila društvenom životu u Londonu. Dok je Roger volio ostajati u Londonu, Caroline je neprestano putovala vlakom na sjever da uhvati subotnju utakmicu.U to se vrijeme Jeremy strahovito trsio da hoda Larki-novim stopama. Conor je sa svojim štićenikom postupao kao s mladim sokolom - nije dopuštao nikakvo ozbiljnije napuštanje gnijezda. Sam je dijelio sobu s Robinom Mac-Leodom, ali je Jeremyja držao na oku. Mladić je smio ponešto popiti, ali ga se strogo čuvalo od ružnih strana noćnih skitnji. To je Jeremyju pružalo priliku da uđe u gostionicu i prostaci s momcima, ali ga je pažljivo štitilo od neprilika. Razgovori o ženama, piće i ragbi pružali'su mu privid grube muževnosti, u čemu je uživao.Conor je majstorski umio mladiću približiti svoju ljubav za napisanu riječ i svijet misli. Jeremy je toliko obožavao Conora da je zaključio kako knjige, ako ih Conor voli, jednostavno moraju biti dobre. Obojica su imala mnogo vremena za duge razgovore uz čašu piva i obilazak kazališta i koncerata. Dečko je bio očaran Cono-rovim opisom ljepota i radosti Dublina, što mu je dalo poticaja za predstojeće studije u Trinity koledžu. Lady Caroline se čudila malim, ali značajnim, promjenama u svojem sinu. Bilo je to ljeto Jeremyja Hubblea u planinskoj kolibi.Huddersfield izgubi protiv munjevitih Boilermakersa, a isto i Brighouse, nekadašnja Derekova momčad, a ta je pobjeda uvijek bila zadovoljstvo.Iznenada je osvanulo studeno, vlažno jutro, premda je bilo tek kasno ljeto. Jedno od onakvih jutra kad čovjek može vidjeti vlastiti dah. Privatni vlak klizio je preko smeđe, prljave rijeke Ayre i ušao u kolodvor Leedsa bez fanfara, jer je bilo još vrlo rano. Igrači izađoše jedan za

103drugim, pognutih ramena, sneni, i krenuše kratkim putem preko trga do hotela.Conorove oči ovlažiše se od oštre magle. Bio je gotovo ukočen, ali ne od studeni. Već se deset tjedana trsio da ne misli na Bradford. Svaki put kad ga se sjetio, brojio je tjedne, još osam, sedam, četiri, a četiri su napokon bila mjesec dana. Sad su preostala samo još dva tjedna.Iduća stanica bio je Bradford.Brendan Sean Barrett bit će u Bradfordu. Barrett će mu saopćiti što je poduzeto oko Duffyja O'Hurleyja. U bezbrojnim gostionicama šalio se sa strojovođom i pri tom se uvijek iznova pitao. Koliko se puta popeo u vlak zureći u tender?Zbilo se nešto neobično. Oduševljenje planom za prijevoz oružja sve je više slabilo. Sam sebi nije htio priznati, ali dotjerao je dotle da je potajno želio da od plana odustanu. Možda je Hurley odbio kad su mu pristupili? Možda će, kad on dođe u Bradford, Barrett biti u bijegu, tako da s njim neće moći doći u dodir. Možda će ga Barrett naprosto otpustiti. Tada bi sve bilo riješeno.Sve riješeno? Što je htio da bude riješeno?Sva ona ljeta za kojih je sanjario kako da se uključi u borbu, sve one sanje o rodoljubima i oslobođenju i sve one nemirne noći na palubama brodova što se ljuljahu na valovima naći će u Bradfordu ispunjenje. Trenutak kad Brendanu Seanu Barrettu strese ruku bit će trenutak kojem je posvetio život, prvi impuls ustanka. Zašto za tim sad prestaje čeznuti?Leeds... zatim Bradford. Conorovim mislima nije više gospodarila majka Irska, nego Shelley MacLeod.OSAMNAESTO POGLAVLJE Kišilo je.Conor uđe u hotelsku sobu, strese vodu s odjeće, otvori vrata susjedne sobe i baci pogled unutra.- Gdje je Jeremy?- S djedom - reče Robin dignuvši pogled sa svojeg novog romana Jamesa Granta »Ljubavnik Letty Hyde«.- Nije mi rekao da će izaći.- Ti tog dečka čuvaš kao da je duševno poremećen. Conor se spusti u pojastučen, od starosti uleknut naslo-104njač, prebaci nogu preko ručice i listajući poče po knjizi tražiti stranicu gdje je prestao čitati.- Morat ćeš pripaziti na Alfieja Newtona - reče Robin. Govorio je o Conorovom protivničkom igraču iz Leeds Loinersa. -- Da, znam, znam.- Prava muka, taj Alfie. Jedini igrač u ligi s kojim Argyle ne može sam na kraj. Tog ne možeš zaustaviti ni judom.- Argyle mi je održao predavanje o njemu, Doxie mi je održao predavanje o njemu, a isto i Derek. Svi mi već tjedan dana trube o Alfieju Newtonu. -'Conor nemirno skoči i pomno se pogleda u malom zrcalu iznad umivaonika. Prstom prijeđe po brazgotini od nedavne ozljede na obrazu.- Nju ne smiješ pokazati Alfieju Newtonu - reče Robin kao da je dobio znak.Conor zagunđa i baci pogled kroz prozor kao da je neko čudo moglo zaustaviti kišu. čak se i kiša činila crnom. Prštala je poput ulja po kaldrmi koja se stapala s mračnim sjajem mokrih redova crijepom i škriljevcem pokrivenih krovova. Sve se vani kretalo zgureno i jadno. Conor opet ijedne i uzme knjigu, no ubrzo osjeti Robinov nemir i podigne pogled preko ruba knjige. Na Robinovom licu ogledao se osjećaj krivnje, i Conor je slutio što njegov drug smjera.- Trebam te da me večeras pokriješ - propenta Robin.- Svakako. Kod nje ili ovdje?- Ovdje. Udana je.- U koliko sati?- Oko pola osam. - Robin odbaci svoju knjigu na stolić. - Smatraš me svinjom, zar ne?- Ne - odgovori Conor.Robin se ushodao uskom sobom amo-tamo kao u kavezu.- Moraš znati, čovječe, ja volim Lucy, i kod kuće ne skitam, ali nakon deset tjedana ovakvog

sranja...- Umukni. Nismo u ispovjedaonici.- čuj, moram ti objasniti. Ti u stanovitom smislu pripadaš obitelji, i ne bih htio da o meni imaš pogrešne predodžbe.- Ne moraš mi ništa objašnjavati - reče Conor.- To me ubija.105- Što.- To što sam oženjen a tako se ponašam, dok ti čekaš samo na Shelley. Vjeran si joj. Zbog toga se loše osjećam.- Ne sekiraj se. Svatko ima drukčije potrebe. Znam da voliš svoju ženu i dječaka.- Ti si u redu, Conore. Bože, kako sam bjesnio kad sam čuo da ću sobu dijeliti s tobom, s katolikom, i još k tom neženjom! Na turneji sam uvijek bio s oženjenima, i ako tada jedan drugog pokriva, može to objasniti tako da zvuči opravdano. Razumiješ što hoću reći. No baš to mi se sviđa na tebi, ti si kako valja.- Bez brige, Robine. Robin priđe prozoru.- Kakvo sranje od kiše!- Da.- Momci postaju nervozni. Njušim to. Deset tjedana na turneji, i k tome ta prokleta kiša. Možeš se okladiti da će još prije kraja tjedna izbiti nekoliko tučnjava. Bože moj, alaj si ti miran!- Možda - reče Conor. Ti niti ne slutiš, Robine, pomislio je.- Misliš li mnogo na Shelley?- Razmišljati o njoj nije neugodno.- Da - reče Robin. - čini mi se da poslije Lucy i Matta najčešće mislim na nju. Ti si srećković. Shelley je uistinu nešto, da, svakako. - Robin se ispruži na istrošenom krevetu, položi ruke pod glavu i zanese se u uspomene. -Nitko ne bi pomislio da se jedno tako smiješno dijete može razviti u lijepu ženu. - Pripalio je cigaretu i otpuhnuo kolut dima prema stropu.- Znaš li, i ja sam pobjegao i neko vrijeme plovio.- Shelley mi je o tome pričala.- Ah, bilo je beznadno. Kad je tko u Belfastu siromašan, tad je doista gadna sirotinja.- Naravno, mi nemamo monopol na siromaštvo - reče Conor. - No kad odrasteš na selu, to može malo ublažiti ružnoću siromaštva. To sam uočio kad sam došao u De-rry. Kod kuće smo ipak uvijek imali susjede, a oni su jedni druge pokoljenjima pomagali. Uvijek postoji nešto što možeš zasijati, a ako to zakaže, ima uvijek nešto što možeš loviti. U gradu te to opkoli potpuno drukčije, osjećaš se potpuno nemoćnim.- Upravo tako - reče Robin. - Kaldrmu ne možeš jesti.106Njegove su oči na grubom, dopadljivom licu bile izražajne, a svjetlost što je dolazila izvana isticala je njegove snažne crte.- Ako čovjek nema zelenih njiva, mora ih izmisliti.- I polja sa žutim zvončićima...- Svakako, Shelley ti je pričala o tome. Ah, znala je tu pjesmicu pjevati satima. Kad smo dovoljno odrasli, možda joj je bilo devet ili deset, odlazili smo u pustolovine. Ušli bi u tramvaj i prošvercali se pokraj konduktera, držeći se kao da su naši roditelji već prošli i platili za nas. Na krajnjoj stanici u Maloneu izmolili bismo vožnju na kolima do sela. Tamo je bilo zeleno, istinski zeleno. Kad bismo ga ugledali, vrištali smo od radosti. Naše omiljeno mjesto bio je Shawov most, mali kameni prijelaz preko Lagana u najprostranijem i najzelenijem polju koje možeš zamisliti. To je bilo najmilije mjesto, moje i Shel-leyno, i početna slova naših imena još su ugrebena u ogradu mosta. - Sjeo je na krevet. - Zaboga, kakve govorancije držim.- Volim slušati priče o Shelley - reče Conor.- Shelley i ja - reče Robin nasmijano - uvijek smo u donjem rublju skakali s mosta u rijeku. Bilo je to opasno, ali tad još vode nisu bile onečišćene i rijeka je bila čista, svježa i duboka. A onda bi

obično stizao kakav šlep. Za jedan peni jahao bih magarca po obali uz rijeku i vukao čamac, dok je Shelley držala kormilo tako da je vozar mogao pola sata odspavati. Uvijek su imali nekog jela, i ako smo dovoljno uporno zurili u njih, podijelili bi ga s nama.Za dobra dana prikupili bismo četiri ili pet penija prije duga povratka kući. čim bismo stigli u Shankill, trčali bismo trgovcu voćem na kraju naše ulice i pokazali mu novac; on bi nam dopustio da iz bačve za otpatke odaberemo petnaest ili dvadeset natučeniln voćaka. Pobrzali bismo do jedne zaklonjene daščare i trpali u sebe dok nas nije zabolio želudac. Smiješno, zar ne, najživlje se ipak sjećamo jela?Odjednom se Robinovo lice iskrivi.- Jednog dana - reče - Shelley bi se bila utopila kad smo skočili s mosta da nije bilo Božje volje i ja je spasio. Još je vidim kako leži na obali, mokra joj kosa preko lica, potpuno nepomična. Bila je strašno ledena kad smo je uspjeli osvijestiti, pa smo je morali otpremiti u bolnicu.107Ti znaš Morgana. Dobar je koliko je krupan, ali kad je srdit, malo tko bi ga se usudio taknuti i vilama. Kad ju je jedan liječnik donio kući, ščepao me Morgan za šiju i tako me izlemao da sam mislio da neću ostati živ. Je li ti Shelley pričala zašto sam otišao na more?- Da.- A zašto si ti otišao, Conore? Conor ne odgovori.- Gadan je taj Belfast - reče Robin. - Mi smo uvijek bili Shankillovci i lučki radnici. Morgan radi u Weedovim brodogradilištima i čeličanama otkad postoje, a njegov je otac radio u manjim brodogradilištima. Kad je bilo posla, život je mogao biti podnošljiv, osim za onih strašnih nedjelja sa svim tim pobožnim blebetanjem. Kad nije bilo posla, očaj je užasavao. Strah na licima muškaraca i muka što se praznih ruku vraćaju svojim obiteljima srnu-civaia im je pamet i okrenula ih protiv susjeda. Nama naša zaposlenja tako nužno trebaju da nas time mogu ucijeniti kao vrškom bodeža pod grlom. U tome leži pola krivnje za netrpeljivost između tvojih i mojih ljudi.Robin MacLeod se sjećao svoje matere kao žene kojoj se strogost religije tako duboko ukopala u dušu kao brazde na njezinu licu. Smijeh za nju nije postojao, samo glasna molitva.- Ah, lice joj je bilo poput zimske noći, a srce kakvo ide uz to. Kad nije grdila, značilo je da još nije svanulo. U teškim vremenima optuživala je Shelley i mene za naše teškoće, koje je držala kaznom Božjom zbog njezine pokvarene djece.Beskrajni Morganov ponos nije dopuštao da Shelley ili ja radimo u nekoj od tvornica. Nakon jednog vala sveopćeg otpuštanja svađe su postale tako žestoke da sam pobjegao na more, a Shelley u Englesku.Moja je mati, na sreću, bila rano oslobođena svojih zemaljskih patnji; molila je i pjevala aleluja do posljednjeg daha. Kasnije se Morgan oženio dragom Neil, tako bogobojaznom kakvu samo u Shankillu možeš naći. Molio nas je da se vratimo, jer, rekao je, ako nismo na okupu, nismo ništa. čini mi se da mnogi u Belfastu tako misle. Bolje je živjeti u tim kućercima nego se rasuti svijetom i izumrijeti.Liam je otišao, ja sam otišao, Dary je otišao. Naše se sjeme rasulo. ... naša loza slabi...108Vrata se naglo otvore i Jeremy Hubble oduševljeno uđe.Conor pogleda na sat. Bilo je nešto poslije sedam.- Navuci nešto suho, idemo malo prigristi - reče dečku.- Večera je tek za sat - pripomene Jeremy.- Večeras bih htio pojesti nešto pošteno. A poslije! U gradskom kazalištu na programu nije ništa manje nego »Opsada Ladysmitha«- Sjajno! Ideš li s nama, Robine?- Moram s Doxiejem i Derekom pretresti planove za meč protiv Leedsa.Jeremy pogledom prošeće od Robina do Conora.- Volio bih da sa mnom ne postupate uvijek kao s dječarcem - reče.Pobjeda nad Leeds Loinersima izborena je u slasti i blatu pred dvadeset šest tisuća promočenih gledalaca. Igra je tek započela kad je strašni Alfie Newton (doista pravi nosorog u ljudskoj spodobi)

iz slijepog kuta pojurio ravno na Conorovu brazgotinu. U blizini je bio Argyle Dixon, koji pravodobno upozori Conora. On se okrene, sagne glavu i čelom dočeka Alfieja točno među oči; pri tom mu razbije već više puta smrskan nos.Alfie se u prijekidu igre pribrao, ali poslije više nije bio onaj pređašnji. Argyle i Conor pokrivali su ga naizmjenično kao flaster, ne dajući mu uopće da diše. Još prije poluvremena Alfie je po prvi put u deset godina izašao iz igre. Nakon toga dobili su Boilermakersi svaki skup, a konačan rezultat glasio je 24 za East Belfast i 3 za Leeds. Bio je to najblistaviji trenutak sezone.Poslije igre Conor je dugo sjedio na klupi i pritiskao mokru krpu na natečeno čelo kojinu je udario Alfieja Newtona. Nije ga mučila bol, nego spoznaja da je vrijeme isteklo. Bradford i Brendan Sean Barrett čekali su na kraju puta.Drugovi su ga jedan za drugim potapšali po leđima i otišli iz svlačionice da slave, sve dok nisu ostali samo Jeremy i Robin.- Samo vi idite - reče Conor - ja ću doći.I oni odoše, a ono malo svjetla što je preostalo poprimilo je onu odvratnu sivocrnu boju. Sjedio je dalje, glave109podbočene dlanovima, i zurio u prazno. Stari čuvar pobi-rao je ručnike, kleo zbog nereda i ribao pod jednako grbav i škripav kakav je bio i on sam.Conor odglavinja do pipe i opere se hladnom vodom. Starac se dalje tužio da njegovu poslu nema kraja i kako sad opet mora očistiti jedan svinjac, a onda opazi Cono-rovo čelo.- Oj, druškane - reče - gadno si nabio lubanju. Reci, nisi li ti kovač?- Da, ja sam kovač - promrmlja Conor.Conor je potom ipak došao na proslavu u Old India House i dopustio sebi da ga neko vrijeme zasipaju laskanjem i pićem. Gostionica se orila od pjesama, lidskih pjesama, belfastskih pjesama, skliskih kabaretskih šan-sona, rudarskih pjesama, sentimentalnih irskih balada.Zatim su se, kao i uvijek, katolici izgubili k svojim ljudima, u male irske četvrti, kakvih je bilo u srcu siromašnih dijelova grada. Krčme Chapel Towna i Quarry Hilla ostale su otvorene za svoje junake.Jeremy Hubble morao je natrag u hotel i cijelim je putem uzaludno prosvjedovao. Conor je proslijedio u Tooleyjevu gostionicu da primi priznanje svojih zemljaka. Došao je kovač, to je događaj koji dugo neće zaboraviti, i sjećanje na nj ublažit će bijedu njihova života.Duffy O'Hurley, Doxie O'Brien i Calhoun Hanly primali su čestitke u jednom uglu lokala. Duffy je bio neobično obuzdan te noći, nimalo bučan kao inače. Usred meteža pogled mu se sastane s Conorovim. Duffy sasvim polagano kimne i nazdravi mu čašom.DEVETNAESTO POGLAVLJEBRADFORDRobin je pipao.u mraku, pronašao svjetiljku i pripalio je. Conor je stajao uz vrata i zakapčao svoj žaket boje graška. Robin se osloni na lakat, zatrese glavom da otjera san i pogleda na sat.- Treba mi svježeg zraka - reče Conor.- Zaboga, čovječe, ta prošlo je jedanaest. Sutra nas čeka prokleto teška utakmica.- Znam. Neću dugo ostati.Robin se potpuno razbudio. Zbaci pokrivače i sjedne na rub kreveta.110- Slušaj, Conore, što je to s tobom? Posljednja tri dana prava si skitnica.- Lezi ti samo i spavaj dalje.- Je li u današnjem Shelleynom pismu bilo štogod neugodna?- Ništa - odsiječe Conor.- Blagi Bože!- Oprosti... malo sam napet.- Nemoj se prekasno vratiti. čeka nas teška utakmica. Posljednji fijaker stajao je ispred hotelskog ulaza. Ko-čijaš i konj su spavali. Conor lagano prodrma čovjeka. Konj frkne.

- Kamo, gospodine?- Gore u Wapping.- Neki određeni lokal?- Ne, vozite naprosto u neku gostionicu u donjem dijelu Boulton Roada.Kad su krenuli, Robin ih je iz trećeg kata pratio pogledom. Spustio je zastor i stresao glavom. Ah, k vragu, što ga se to tiče. činilo mu se nevjerojatnim da bi Conor varao Shelley. Ti katolici su doista smiješni u svojoj navici da sami bazaju naokolo. Robin se zavuče natrag u krevet, ugasi svjetiljku i navuče pokrivače.Conor siđe s fijakera kod katedrale gdje je Boulton Road skretala u Cheapside i pođe pješice dalje u unutrašnjost irske četvrti. Došli su u gomilama u Bradford bježeći ispred gladi, iz ničega u ništa, čistačice, pralje, torbari, preprodavači, rudari, prosjaci, grebenari, kopači kanala. Prljavština je rađala trulež. Zaudaralo je.Priđe mu jedan policajac.- Oprostite, kako ću naći Wild Boar Road?- Još pet blokova, onda desno.- Hvala vam. - Conor uđe u još tišu ulicu, dok nije ostao sam s uličnim svjetiljkama. Krerte još malo dalje. Došao je do kratke ulice, udahnuo i oklijevao, osvrnuvši se po deseti puta. Niz kuća dalje nešto se događalo, gorjelo je svjetlo i neki su ljudi ulazili. Sabrao se, krenuo onamo i zastao nasuprot samog Callaghanovog pogrebnog poduzeća. Kroz zastrta staklena vrata ulazili su i izlazili žalobnici-žene s crnim rupcima i radnici s kačke-tima.Conor prijeđe ulicu i uđe.Klečali su u molitvi oko posmrtnih ostataka Vincenta111O'Cooneyja iz grofovije Cork, neka se Bog smiluje njegovoj duši. Vincent O'Cooney, star trideset i dvije godine, poginuo u rudniku ostavivši udovicu Mary i devetero djece.Prostorija je bila ispunjena sjenama koje su bacale u svjetlu svijeća okamenjena lica vjernika. Jedan vremenom izmožden svećenik umorno je izražavao svoju sućut. Malo tko je plakao ili naricao, bili su preumorni.- Jeste li pokojnikov prijatelj?- Poznavao sam ga samo površno - reče Conor. Pogledao je naokolo nastojeći razabrati tko bi mogao biti Cal-laghan, potom se spustio na koljena i priključio molitvi. Očima je, dalje ispitujući, klizio licima. Kad je molitva završila, otvoriše se kao na znak stražnja vrata i jedan čovjek izađe. Crni kaput bio mu je iznošen, a prugaste hlače otrcane u skladu s okolinom.Sad gotovo svi izađu u noć, samo je udovica ostala bdjeti uz mrtvaca. Kad se prostorija skoro ispraznila, Conor ustane, otare s čela znoj koji ga je oblio i priđe ukopniku.- Gospodin Callaghan? - upita naposljetku. čovjek kimne.- Vi ste ovdje stranac - reče on.- Ja, ovaj, sam s pokojnikom neko vrijeme drugovao. Sve ovo me prestrašilo. Slučajno sam prolazio kroz Bradford i... ovaj... doznao sam u jednoj krčmi za to...- Želite li doći u stražnju sobu i odmoriti se? Izgledate umorno - reče Callaghan.Conorove usnice su se osušile. Prvi put ga je obuzela slabost kao da će se srušiti. Sve se počelo vrtjeti... Callaghan ga prihvati za lakat da ga odvede.Conor ostade na mjestu. Okrenuo se i gotovo istrčao iz prostorije.DVADESETO POGLAVLJEMnogi Velšani igrali su u momčadima Sjevernog ragbi-jaškog saveza, ali nisu imali vlastite profesionalne momčadi. Nakon odigranog prvenstva sir Frederick je utanačio dvije prijateljske utakmice između Boilermakersa i velških igrača, sabranih u momčad od samih »zvijezda«. Susreti su objavljeni kao utakmice Irske protiv Walesa, a112održani su u Swanseu i Cardiffu pred prepunim tribinama poludjelih navijača. Premda su Velšani imali više odličnih pojedinaca, Boilermakersi su godinama igrali zajedno kao momčad i oba teška susreta dobili bez muke.

Sezona je završila trijumfalno. Sir Frederick je kovao planove za profesionalne turneje po Australiji, Novom Zelandu i Francuskoj i dokazivao na svoj uvjerljiv način da bi se Wales trebao uključiti s vlastitim momčadima u Sjevernu ragbijašku ligu.Nakon završetka turneje i prije dopusta od tjedan dana priredio je sir Frederick oproštajnu večer. Proslava se, uz sudjelovanje velških igrača, održavala -u otmjenom lokalu u mjestu poznatom pod imenom The Mumbles, na pola puta između Thistleboona i Oystermoutha u zaljevu Swansea. Conor je brzo napustio zabavu jer je rano ujutro namjeravao vlakom otputovati u Liverpool da dočeka Shelleyn brod. Njegov štićenik, lord Jeremy, ostao je pod paskom Robina MacLeoda.U pet ujutro začuje Conor udaranje na vratima i pijan od sna otetura kroz sobu. Otvorio je vrata i, ugledavši svojeg druga, širom otvorio oči. Robin MacLeod izgledao je zlo. Conor ga povuče u sobu i zaključa vrata.- Mala prepirka - protisne Robin kroz natečene usne odbivši time sumnju da je bio pretjerano popustljiv.Conor ga odvede k umivaoniku, opere ga spužvom i pregleda.- Dakle, što se dogodilo?- Pa, da se sjetim... Mislim da je bilo oko dvanaest kad si otišao iz hotela Lord Pembroke, zar ne...?- Da, točno.- Dakle, bilo je tako. Bio je upriličen mali izlet, razumije se, u jednu od boljih kuća... u samom Thistleboonu, molim lijepo. Nekoliko naših i nekoliko Velšana. Ja, pa Argyle, Big Brett, O'Rourke i Clarke . oh, sjajno smo se zabavljali. Sve se odigravalo na potpuno dostojanstven način...- Da, to mogu zamisliti. .- U svakom slučaju Brett se prilijepio uz jednu mačku, prve klase, s dudama, no da, znaš već... a svi znamo kako se Brett ponaša kad popije jednu previše... nakon nekog vremena svi smo zaključili da bi je Big Brett trebao malo prepustiti i ostalima. A ti Velšani umiju biti posebno ogavni. Iznenada, u inače dostojanstvenom skupu iskr-8 Trojstvo - 2. svezak113sne prljavi, smrdljvi nacionalizam. I premda je Big Brett gnusan pasji sin, morali smo ga braniti jer je to za nas Irce bilo pitanje časti... - reče Robin i sruši se na stolac.Zgrčio se i vrisnuo kad je Conor prao jednu duboku rasjekotinu.- Došlo je, dakle, do tučnjave - reče Conor.- Cijela je straćara rastavljena u komade. Tučnjava divotnih razmjera. Tijela su letjela zrakom, namještaj u paramparčad, djevojke udarile u vrisku. Jedna od najljepših večeri mojeg života. U svakom slučaju posrećilo mi se da nestanem baš kad je dolazila policija. Umakao sam ovamo neopažen. Bojim se da su ostali malo pritvoreni - zastenjao je.- To je sir Frederickov problem. Robin tragično uzdahne i obori glavu.- Moram ti nešto važno reći - reče.- Sto još?- Da vidim mogu li ti to objasniti... vidiš... dakle... još je netko bio s nama...Conor naglo otvori vrata pokrajnje sobe. Jeremyja nije bilo!- Prokletniče!- Ali Conore, momče, ne uzbuđuj se!- Prokleti pasji sine!- Moram ti reći s najiskrenijim žarom, ponosni smo na momčića. Jednog je Velšana oborio čistim knock-outom. Baš se dobro zabavljao s jednom krupnom plavojkom, sretan kao prase u blatu...- Robine, ubit ću te!- Slušaj, Conore, ja sam tvoj drug, mi smo gotovo rođena braća. Smiri se, smiri se!- Gdje je on?- Pusti me najprije i smiri se...»Viscount Coleraine uhapšen poslije tučnjave u javnoj kući«, čitala je Caroline, dršćući od srditosti. Bacila je novine na sag i s hrpe na čajnom stoliću uzela druge. »Noćni provod mladog lorda. Nasljednik grofa od Foyle izgubio zube u noćnom natezanju s damama«. Pa još jedne: »Lord

Jeremy dijeli knock-oute u obrani drugova«.Neobično pitom sir Frederick sjedio je poklopljeno u golemom stolcu u najdaljem kutu salona hotelskog apart-114mana trudeći se da bude što neupadljiv, ali bez uspjeha, jer mu je Caroline gurnula novine pod nos.- Pogledaj ovo smeće! Svake jeftine novine na Britanskom otočju koje se bave sablaznima pune su toga!- Da, prljava stvar - promrmlja Weed - užasno, užasno novinarstvo!- Freddie, govorim s tobom o odvratnom ponašanju tvojeg unuka!- Bura u čaši vode - branio se slabašno sir Frederick. Ona se bijesno okrene Jeremyju koji se premještao snoge na nogu kao na žeravici.- Još mi jedanput točno ispričaj što se dogodilo, i to po istini. Vjerojatno je tvoj otac već stigao i začas će biti ovdje. Istinu, Jeremy, istinu!Kad je Jeremy otvorio usta, Caroline - ugledavši rupu od dva izbijena zuba koja je dobro pristajala uz napukle usnice i pocrnjelo oko - razvuče lice.- Istinu! - bijesno ponovi dok se on nakašljavao.- Dakle, majko, svi smo bili na večeri u Lord Pembro-keu, samo smo slavili, onako drugarski i što još uz to ide, kad netko reče da je... ovaj... u planu neko društvo'...- Misliš prostitutke - reče Caroline.- Da, ovaj, tako bi se moglo reći. Poslije večere Conor, gospodin Larkin, rekao je, dođi mali...- Zove te mali?- To je nadimak, majko, od milja. Mali, rekao je gospodin Larkin, vrijeme je da odemo...- Dalje - naredi Caroline.- E, ja sam mu rekao da ću odmah doći... s jednim drugim članom momčadi...- Kojim to?- Ne zahtijevaj da ogovaram.- Kojim... pitala sam!- Kapetanom, gospodinom MacLéfcdom.- Znači da te je Robin MacLeod poveo na tu zabavu, je li tako?- Više-manje. Ispitao sam gdje će se zabava održati i vratio se u hotel, gurnuo glavu u Conorovu sobu, rekao laku noć, potom se išuljao i pridružio ostalima.- I kasnije, oko četiri ujutro, odvukli su te kao običnog kriminalca u policijskom automobilu... bez hlača... od glave do pete krvavog. Mogao si barem nestati kad je započela ta odvratna tučnjava.8'115- Dakle, majko, ne ostavlja se vlastita momčad tek tako na cjedilu, zar ne?Caroline se naglo okrene Freddieju, koji je obeshrabreno sjedio u svojem stolcu.- On laže da ne bi upleo gospodina Larkina.- Ne lažem, majko. Conor ne bi takvo što odobrio.- Došlo mi je jednako tako do ušiju da ti je Conor Larkin dopustio da se upustiš s nekom prostitutkom u Hullu i čak je poveo u Halifax. Je li to istina ili nije?- Ne posve, manje ili više, moglo bi se reći - promrmlja sir Frederick.- Je li Conor Larkin dopustio da se nekoliko tjedana družiš s jednom kurvom?- To je točno - uskoči Weed. - Larkin je došao k meni i ispričao mi da se Jeremy zapleo u djetinjastu ljubavnu aferu koju shvaća ozbiljno. Pretresli smo stvar i zaključili da je. pustimo da ide svojim tokom. Da smo je prekinuli, bilo bi s dječakom svakojakih neprilika.- Djed ima pravo - reče Jeremy. - Vjerovao sam da je volim. Conor, gospodin Larkin, htio je da se sam uvjerim kakva sam budala.- Eh... to je doista bila sjajna turneja - reče Caroline. -A isto ti je tako dopustio da se opijaš u svakoj krčmi u Engleskoj?- Ne mislim, majko, da je Conor odgovoran za to. Dopustio mi je dvije čaše piva na dan, a on

svakako nije odgovoran za to ako sam se potajno odšuljao... kako sam obično i radio.- Recite gospodinu Larkinu da uđe!Ušavši, Conor se uputi ravno k Jeremyju i pregleda njegove ozljede. Jeremy postiđeno obori pogled.- Tc... tc... tc, to je sramota, Jeremy - uzdahne Conor.- Zar vi tako snosite odgovornost za malodobnog dječaka? - upita lady Caroline glasom koji je drhtao od bijesa. Conor slegne ramenima.- Trenutak, Caroline - umiješa se sir Frederick. - Očito je da Larkin s ovim događajem nije imao veze.- Ah, sad mi je jasno. Sva su hrabra gospoda umočena u tu kašu.- Da budem iskren - nastavi sir Frederick - ja sam bio taj koji je organizirao to... kasnije slavlje.- Freddie! Ti si odvratan! A što se tiče vas, gospodine Larkine, odgovorit ćete mi na nekoliko pitanja.116- Bolje da ne očekujete istinite odgovore. Ta vi znate da smo svi mi psihopatski lasci. Ako mi dopustite...- Ne - zapovjedila je - ne dopuštam vam. - Pošla je prema njemu, podigla ruku i zamahnula da ga pljusne. Conor ispruži ruku prije nego što je udarac dospio pasti i ščepa je za zapešće dovoljno čvrsto da joj da na znanje kako je pretjerala.- Ako to još jednom uradite - reče - isprašit ću vam tur pred vašim sinom i ocem.- Bravo, Larkine - reče sir Frederick.Conor oslobodi potpuno zapanjenu lady. Ona odbaci srditu masku i odjednom prasne u neobuzdan smijeh.- Ah, vi ste sjajni, Larkine! - povikala je.Sir Frederick skoči sa stolca i pridruži se smijehu. Jeremy se polagano i nespretno premještao s noge na nogu, razotkrio krezubu vilicu i smijao se. I Conor se smijao s njima.Caroline zagrli sina i zaplače.- Sve je u redu, majko - reče Jeremy - a ti bi uživala da si vidjela kako sam udesio onog tipa. Conor me naučio kako se zadaju kratki udarci. 'U tom trenutku na pozornicu stupi Roger Hubble. Smijeh se presiječe kad je, svladajući gnušanje, zastao na pragu. Prezirno je promjerio jedno po jedno. Ledeno, kao što je i ušao, okrene se da ode.- Oče! - poviče Jeremy. Potrčao je sobom i zakrčio Rogeru put. - Oče - promrmljao je ponovno - oče.Roger mu opali zaušnicu i izađe.- Jeremy! - poviče Caroline.- To nije trebao učiniti - reče sir Frederick oštro. Dečko pritrči Conoru Larkinu tražeći utjehu. On gaogrli i poče ga tješiti.- Hajde, dobro je, mali, nije to ništa.«DVADESET I PRVO POGLAVLJEBlackpool je bio sablasno pust, Shelley i Conor bili su gotovo jedini na dugačkom šetalištu uz more. Oko njih bio je samo pijesak i more, prodorni krici galebova i udaranje valova. Sva neizvjesnost koja se nakupila dok su bili razdvojeni nestala je u trenutku ponovnog sastanka.117Ono što je u Belfastu započelo dobilo je u ovom sivom gnijezdu krila, nježna, gotovo nadzemaljska krila. Nisu bili ni živi ni mrtvi, već su lebdjeli u beskraju, u golemom, bezvremenskom prostoru. Smjesta su spoznali da bi se ovo putovanje moglo nastaviti u vječnost, da bi mogli zajedno istraživati, a da se nikad ne vrate, jer je pred njima bilo beskonačno ljubljenje, svaki put novo, svaki put potpuno drukčije. Možda su njihova tijela mnogo puta ponavljala isto, ali su to njihova srca osjećala svaki put drukčije.Stajali su pred jednom spiljom koje je ulaz prepriječila golema kamena gromada, no ona se pomakla. Zajedno su ušli, jer se samo udvoje moglo onamo. Otvoriše im se vječnosti kad su

spoznali da imaju jedinstven dar neprestanog i potpunog obnavljanja, neke vrsti lebdenja, koje se beskonačno nastavljalo. Shvatili su, ispunjeni užasom, da su otkrili nirvanu.Za Conora Larkina je čas kad je ljubio Shelley bilo vrijeme obračuna. Dotjerao je sam sebe dq granice koja takvu ljubav nije dopuštala, ali je u posljednjem trenutku ustuknuo. Pobjegao je iz Callaghanova pogrebnog poduzeća. Morao se prvo naći sa Shelley, vidjeti je još jednom prije nego što se konačno obaveže, ustanoviti je li to što osjeća stvarno ili samo neka pjesnička mašta.Od samog početka Shelley se ušuljala i pobudila sumnju u smjer kojim je htio usmjeriti svoj život. Potakla ga je da se pita nije li zapravo uvijek čeznuo za ljubavlju žene. Možda je nikad nije shvatio dok se nije pojavila Shelley. U njezinoj toplini našao je, prvi put otkako je postao muškarac, smirenje, a to je smirenje bilo bezgranično. Ona mu je pružala spokoj. Njegova sumnja u sebe prometnula se u unutarnju borbu. Znao je da nije mogao učiniti odlučan korak i ući u Callaghanovu stražnju sobu, a da prije ponovno ne vidi Shelley.Svake noći a i danju ulazili su u spilju da lebde i ubrzo bi se našli među milijardama zviježđa, istraživajući u mreži čudesa. Kad su vjerovali da su postigli najveću nirvanu, pronašli bi novu još uzbudljiviju... iznova i opet iznova.Dok su sati u Blackpoolu odmicali, Brendan Sean Barrett, Long Dan Sweeney, Bratstvo, tended i oružje sve su više blijedjeli.Osim nekoliko tumarala, u hotelu nije bilo nikoga.118Nadošla je iznenadna kasna oluja, zapjenila valove i ispunila nebo jarkim munjama. Izašli su iz sobe na balkon i opčinjeno promatrali veličanstvene bljeskove što su obasjavali razbješnjele zapjenjene valove.Odluka je pala tako brzo, tako jasno. Stojeći iza nje, ščepao ju je za ramena.- Hoću da te odvedem - reče. - Hoćeš li poći?- Moji su kovčezi cijelog života čekali spakovani -odgovori ona. Conor je zurio u ženu čiji se obris ocrtavao ispred olujnog mora. - Znam da si zrelo promislio u tih dvanaest tjedana. Možda je sve jasno, Conore, no jesi li siguran? Jesi li potpuno siguran?- S tobom mogu uspjeti, Shelley, s tobom ću uspjeti.Te su noći spavali malo, jer je bilo stvari koje je još trebalo otkriti. Kad su klonuli da se odmore, ostadoše čvrsto ogrljeni, milujući jedno drugo i ponavljajući kako će otići. Svanulo je, oluja se smirila, a oboje ljubavnika bilo je tako iscrpljeno i spokojno kao i more.Conor tiho i radosno reče...- Što više razmišljam, to se više odlučujem za Australiju. Tamo možemo postići što god zaželimo dokle god imam njih. - Podigao je ruke.- Kamo god ti hoćeš - prela je.Pokrio je njezina leđa poljupcima i milovao je na način koji ju je uvijek iznova uzbuđivao ma koliko da je bila iscrpljena.- Tako sam sretan - reče on. - Vjenčat ćemo se prije nego što brod isplovi i u Australiji sići kao muž i žena.Shelley je plakala od sreće. Uzeo je s ormarića rupčić da može otrti oči i obrisati nos. Kad se potom leđima naslonio na naslon kreveta, privinula |e uza nj što je više mogla i promatrala ga dok je grozničavo razmišljao.- Uzet ćemo jedan od idućih brodova, odavde iz Engleske. Otputovat ću u London i pobrinuti se za putne karte i naše dokumente. Ti ćeš natrag u Belfast, spakuj naše stvari i zatvori moj tekući račun.- Zar nećeš sa mnom?- Neću natrag u Irsku - prošaptao je. - Neću natrag -ponovio je. - Ne veže me ništa tamo...Položila je prste na njegova usta da ga ušutka.119- Ne reci ništa više, Conore, samo koliko me voliš.- Da te volim? Zar si poludjela? Tvoje su dojke premalene, pjevaš pogrešno, hodaš kao po ravnim tabanima, ne možeš popiti i, što je najgore, stojiš uspravno kad moliš.Proveli su dan u šetnji na obali, uvijek nanovo učvršćujući se u odluci, neprestano u bliskom dodiru.

Za večerom oči su im se milovale u predigri nove pustolovine u koju će krenuti te noći.Conor je zapalio vatru u kaminu, i dok se ona šćućurila na sofi i grijala, ponavljali su svoje planove. Zatim Conor sjede za pisaći stol da napiše pismo Robinu, Seamusu O'Neillu i Jeremvju. Prekine ga kucanje na vratima. Bio je gospodin Thornton, vlasnik hotela.- Oprostite što smetam - reče - no dolje je jedan gospodin koji želi razgovarati s vama.- Sa mnom?- Pitao je za Conora Larkina.Conor slegne ramenima; mora da je neki mještanin koji ga poznaje kao igrača ragbija, a to i reče na upitan Shel-leyn pogled.- Mora da je to, jer nitko drugi ne zna da smo ovdje. -Odjenuo je žaket, poljubio je i rekao: - Evo me za nekoliko minuta, ljubavi.Gospodin Thornton pokaže na dugačku verandu iza predvorja okrenutu moru.- On vas čeka tamo vani, gospodine Larkine. Conor izađe, zakopča se da se zaštiti od studeni i osvrnese oko sebe. Nad morem, koje se prilično smirilo, srebrio se gotovo pun mjesec. Na drugom kraju verande čekao je onizak čovjek opčinjeno zureći u valove. Conor mu priđe s leđa.- Tražili ste me?čovjek se okrene. Conor se skameni! Prvo je pomislio, da je... ne, to je bilo nemoguće. Prišao je bliže jer je vjerovao da ga mjesečina vara. čovjek je bio prilično star i pognut, ali ta sličnost...Conor smeteno strese glavom... zar je to moguće?- Kevin 0'Garvey? - izusti promuklo.- Da, to sam ja - odgovori Kevin. Nije bilo sumnje, bio je to njegov glas!- Ta to mora biti neka obmana!- Ne, to sam doista ja. Znam da je to strašan šok za tebe. Nisam te, na žalost, mogao unaprijed upozoriti.120- Trenutak - reče Conor - ja u to ne vjerujem.- Promijenio sam se, znam, no pogledaj me dobro, pokušaj se pribrati i ja ću ti sve objasniti.Conor se ne pomače, njegov razum se zamagli pri pokušaju da se brzo prisjeti činjenice oko Kevinova nestanka. Bilo je teško, jer je tada i sam bio smrtno zapla-šen.- Ah, bože, u glavi mi je pravi metež.- Znam, kao da te tko udario. Možemo li sjesti i razgovarati?Conor kimne i napola se skljoka u stolac za ljuljanje, a Kevin privuče drugi, nasuprot njemu.- Gdje da počnem? čekaj, da vidim. Iz razloga koje ću ti začas objasniti, nisam od svojeg nestanka ni s kim u Derrvju stupio u vezu osim s ocem Patom, a njega sam zakletvom obvezao da čuva tajnu. Kad je otac Pat premješten iz Bogsidea, pisao mi je da te je morao izvijestiti kako sumnja da sam s Hubbleovima sklopio neku pogodbu da bih odustao od istrage u tvornici košulja.Conor krzmajući kimne, još uvijek u naporu da razpi-stri glavu. *- Pretpostavljam da si mi to jako zamjerio. Conor opet kimne.- Moraš pokušati shvatiti kako mi je bilo kad sam saznao za požar. Bio sam jednako odgovoran za tu stotinu mrtvih kao i da sam osobno zapalio zgradu. Užas zbog toga umalo me nije šatro. Uz to, i moj cijeli život bio je promašen. Ah, mislio sam se vratiti u Derry i podnijeti sve, ali nisam mogao, nisam imao snage, Conore. Pretrpio sam živčani slom, bio sam duboko potišten. Shvaćaš li?- I ja - odgovori Conor. - Bol zbog toga me naposljetku protjerala iz Derrvja. Ne mogu uopće zamisliti kako je to na tebe djelovalo. «- Pobjegao sam - reče Kevin.Conor se naglo podiže sa stolca koji se dalje prazan ljuljao.- Ne mogu vjerovati to što čujem. Sve je to ludo priviđenje. Ako ne sanjam, kako si mogao znati da sam ovdje? Nitko ne zna da sam u Blackpoolu, a najmanje duh Kevina O'Garvevja.- Rekao mi je Brendan Sean Barrett.- Tog čovjeka nisam nikada vidio. On to ne može znati.121

- Zaboga, Conore, ljudi iz Bratstva nisu budale. Jedva si stupio na englesko tlo, već su te otkrili. U svakom gradu vaše turneje motrili su na te pripadnici Bratstva. Callaghan je bio na kolodvoru kad si u Bradfordu stupio iz vlaka... Još ti se na licu vidi da sumnjaš u sve što kažem. Eto, jesi li prije dva tjedna bio u Callaghanovu pogrebnom zavodu u Wild Board Roadu ili nisi, i zar nisi odanle pobjegao a da nisi s njim uspostavio vezu?Conor je zurio u njega malo bezglavo. Ako je bio duh, tad je taj duh bio doista dobro upućen. Promatrao je izbrazdano lice, gotovo opustošeno bolom, ali je pred njim nesumnjivo bio Kevin O'Garvey.- Dakle to je stvarnost - reče Conor.- Da, stvarnost.-\Kako si saznao da sam u Blackpoolu?- Očito si zaboravio da sam od fenijskih vremena član Bratstva. Uvijek sam održavao vezu s njim, za svih ovih godina njegova mirovanja. Kad su me birali u parlament, smjesta sam pripomogao da se u Londonu stvari ponovno pokrenu.- Pričaj dalje - prošapta Conor.- Brendan Sean Barrett primio je pismo Dana Swee-neyja, upravo kad si stigao s igračima. Dao nam je zadatak da te neprestano pratimo. - Kevin palcem pokaže hotelsku zgradu. - Žena, vjerujem. Preispitali smo vaše karte za vlak i rezervaciju hotela kad si otputovao iz Swansea.- Tako dakle - reče Conor potpuno obeshrabren. -Bratstvo sumnja u mene.- Sam si rekao Sweeneyju da s tom ženom misliš ozbiljno. Brinuo je samo iz opreza.- Imao je pravo - reče Conor. - Ti si se, dakle, sve ove godine krio u Engleskoj.- Zapravo nisam. Kad je izgorjela zgrada Wither-spoona & McNaba i ja odlučio pobjeći, drugovi su za mene pronašli sigurnu zemlju, gdje odvjetnik može raditi i zasluživati kruh a da ga nitko ništa ne pita.- Kamo si otišao?- U Paragvaj. Trebalo mi je tri godine da se vratim približno normalnom životu. Razumije se da nikada nisam izgubio vezu s Bratstvom. Počeo sam putovati za Bratstvo. S paragvajskom putnicom mogao sam slobodno ulaziti u Ameriku i Englesku.122- I cijelo to vrijeme nisi nikoga od nas obavijestio da si živ!- Samo oca Pata. On je svećenik i mogao je javljati što je s mojim prijateljima i s Irskom. Da sam obavijestio koga drugog, bio bih prouzročio samo jad i bol.- A što je s tvojom ženom?- Vjeruj mi da sam zbog toga prolio mnogo suza. No Teresa je znala od dana kad je pošla za mene da sam fenijac. Uvijek je shvaćala da ima važnijih stvari od nas dvoje. Vidiš, Conore, mene su pamtili kao pobornika Zemaljskog saveza, kao odvjetnika koji se borio za svoj narod. Cijenili su me, možda čak voljeli. Ne bih ništa postigao da sam vam se javio, samo bih bio razorio tu sliku.Conor prestade hodati gore-dolje i sabere se...- Zašto si došao ovamo?- Donio sam novac američkog klana u Englesku. Tri tisuće funti. Predao sam ga Brendanu Seanu Barrettu da ga izruči tebi. Kad su momci zaključili da si se čudno ponio pošto si pobjegao od Callaghana, sastali smo se da se posavjetujemo. Uvjerio sam ih da ćeš meni reći istinu jer smo vrlo stari prijatelji.- Reći ću ti istinu - odgovori Conor. - Reci Barrettu da sam sit svega. Ti me dovoljno dobro poznaješ da možeš jamčiti za moje poštenje. Nadam se da imaš toliko povjerenja u mene te ćeš mi vjerovati kad ti kažem da nikom nisam spomenuo Bratstvo.- Ne boj se, Conore, nitko te zbog tvojeg postupka nije držao izdajnikom. Svi smo znali da postoji žena.- Pa dobro, Kevine. To je pošten raskid, nitko nikome ništa ne duguje.- Svakako. Tebi je dakle dosta. Zbog žene?- Da, zbog žene.- Toliko je voliš? «

- Da.Kevin tužno kimne.- S Teresom je bilo posve drukčije. Bila je jedna od naših, katolkinja. Znala je da sam fenijac i da nikada ne mogu odustati. Shvaćaš li, Bratstvo se nije nikad moglo ispriječiti među nas.- Ona nije kriva - reče Conor - odluku donosim ja. Sve bi učinila što tražim, ali našao sam nešto što volim više od irskih muka.123- To je tvoje sveto pravo. Bratstvu će biti žao. Stari su te drugovi vrlo cijenili.- Volim svoju ženu - reče Conor čvrsto. - Volim je... na način koji ti ne bi shvatio.- Mora da je uistinu tako.- K vragu, Kevine, pogledaj što je ljubav za Irsku od tebe učinila!- Da, to je točno. Sad sam u dobi da o tome mnogo razmišljam. Zapravo sam u životu počinio dvije velike greške. Prva je što sam pokušao sklopiti savez s đavlom u osobi Rogera Hubblea. Druga je što sam pobjegao. Trebalo je da se vratim u Derry i izložim se posljedicama svojeg čina, pa čak da sam morao ostatak života provesti u zatvoru i izgubiti ljubav svojeg naroda. Živio sam u paklu zaborava, Conore. Zaborav nije mjesto gdje čovjek može opstati. On znači živjeti kao mrtvac, gore nego mrtav, u čežnji da umreš.- To kamo ja odlazim nije zaborav - uzvrati mu Conor. Kevin zaustavi ljuljačku i umorno ustane.- Vjerujem - reče - znam da si sve smislio. Conor ga ščepa za mišku.- Držiš me izdajnikom, zar ne?- Kako bih to mogao? Držao sam te u naručju kad si bio djetešce. Pratio sam svaki korak u tvojem životu. Tomasov sin, pa izdajnik? Nikada. Ti nas ne možeš izdati, za to nisi sposoban. Ali sebe možeš, a što je još gore, možeš izdati tu ženu. Australija, zar ne?- Kako znaš?Kevin slegne ramenima.- Bio si tamo godinu dana. Ta je zemlja najudaljenija od Irske. Nadajmo se da je dovoljno daleko. Nadam se da ti to ime nećeš nikada slušati kao što sam ja. Sjećanja, govorkanja, lica u prolazu, riječi koje čuješ... to može čovjeka s vremenom uništiti. Nadajmo se da nećeš saznati kad izbije ustanak. To bi te ubilo. Rekao sam Bren-danu Seanu Barrettu da neće koristiti da te potražim. Rekoh mu: Conor Larkin je čovjek koji zna što hoće. Ne brini, oružje ćemo već nekako prebaciti. Eh, ostao sam duže no što sam zapravo namjeravao. Bog neka je s tobom, Conore.Conor zarine ruke u džepove i samo kimne, ne pokazavši želju da se srdačnije oprosti. Dao je time Kevinu na124znanje što je odlučio i da ga treba pustiti na miru. Kevin kimne i pođe dugačkom verandom.Umjesto da krene u predvorje, sišao je stubištem na obalu i teškim se korakom vukao po pijesku, kao da su mu noge sisaljke. Išao je prema vodi.- Stani! - povikao je Conor. - Stani! Ideš u pogrešnom smjeru!Kevin, čini se, nije čuo, i Conor pomisli da je i slijep. Hodao je dalje obalom k rubu mora gdje je pijesak otvr-dnuo, i potom zakorači ravno u vodu.- Stani! - poviče za njim Conor i potrči stepenicama. Odjednom više nije mogao dalje. Upao je u pijesak kao u neku stupicu. Uzalud se mučio da se oslobodi, gledajući s užasom kako Kevin gazi u sve dublju vodu.- čekaj! čekaj!Kevin je postojano išao dalje dok mu voda nije dosegla do pasa, pa do prsa, zatim mu preplavi lice i nestade ga...- Stani! Stani! Stani!- Conore, probudi se! Conore! Conore!Teškom mukom podigao je glavu s jastuka. Sobu^'je ispunilo danje svjetlo, zastor se nadimao u blagom, toplom povjetarcu. Objema šakama grčevito je stezao zgužvanu plahtu, zatim osjeti kako se Shelley zdvojno privi-nula uz njega, trljajući mu prstima šiju.- Conore! - povikala je.

Glava mu klone na jastuk, ležao je dašćući i čekao da se udaranje srca smiri, zatim ustao iz kreveta, odvažio se da baci samo kratak pogled na Shelley, koja je zabrinuto zurila u njega.Na pisaćem stolu ležala su dva pisma. Treće je bilo dopola napisano. Prestao je pisati kad je k njemu prišla Shelley. Ljubili su se i usnuli.Šutke se odjenuo, uzeo zalogaj doručka i rekao da će sam prošetati obalom.Vratio se nakon više od sata kad se oslobodio zlog djelovanja more. Ušavši u hotel, trgnuo se. Uz recepciju stajali su Shelleyni kovčezi! Požurio je stubištem gore i gurnuo vrata. Sjedila je ukočeno u putnoj odjeći na rubu stolca.- Što je, k vragu?125- Otprilike za sat polazi vlak za Liverpool - reče ona. -Stiže na vrijeme da još uhvatim parobrod za Belfast.- Pa trebalo je da putuješ tek sutra. No ako se želiš prije vratiti, otputovat ćemo, razumije se, već sada.Nije odgovorila, i to mu je reklo sve što je trebalo; tad opazi da su joj kapci crveni. Isprva se tako prepao da nije smogao riječi.- Nemoj tome pridavati toliko značenje - reče zatim -bio je to samo loš san.- Bojim se da je to prvi od mnogih - odgovorila je.- Shelley, najdraža, poslušaj me. Upravo sam tamo vani o tome razmišljao i znam što je bitno. čovjek je bitan, a sve ostalo nije ništa. Što si naposljetku postigao ako nemaš ljubav žene? Jedino što može ukloniti smrad i muku svijeta jest dvoje ljudi sposobnih da jedno drugom budu utočište.- Ne možemo živjeti u utočištu - rekla je tiho. - Tko to pokuša, postaje jalov.- Shelley...- Pusti me da dorečem. Muškarac mora učiniti ono što mora. A i žena mora uraditi to što mora. Što mora biti, treba učiniti, bez obzira na to kakve će muke prouzročiti. Tek tada smo zaslužili pravo da jedno u drugom nađemo utočišta da bismo podnijeli zla vremena. A kad opet dođe čas, moj dragi, morat ćeš izaći i suočiti se sa svime, zajedno sa svim smradom i mukom.- Ne - reče Conor - to ti neću nanijeti. Naposljetku bih se našao sukobljen s tvojom obitelji. Bio bih neprijatelj tvojeg oca i tvojeg brata. Ako te povedem natrag u Irsku, propast ćeš.- A ako pobjegnemo, ti ćeš propasti.- Shelley, to što imamo je novo, jer smo vjerovali da to nikad nećemo imati. Zastrašujuće je ščepati to, odsjeći prošlost, ali zajedno imamo snage i našu ljubav.Shelley MacLeod ostala je potpuno mirna. Njezina ne-pomućenost usred provale vulkana još je povećala njezinu ljepotu.- Zar ne znaš, Larkine, da mogu sa svime izaći na kraj osim sa snovima jednog Irca. Oni će nas progoniti ma gdje se pokušali sakriti. To što smo ovdje otkrili postat će plitko, a kad te obuzme gorčina, to će se snažno okrenuti protiv nas. Koliko dugo možemo odgađati, Conore? Kako dugo se pretvarati? Godinu, dvije ili tri? Prije ili kasnije126će nas dostići, a mi ćemo dotle potrošiti sposobnost da se protiv toga borimo. Što tada?- Shelley, neću natrag u Belfast! Neću više živjeti za tu prokletu stvar. To je prljavo prokletstvo. Shelley, pođi sa mnom...- Pa da te gledam kako umireš, čovječe? Slomljen, kao tvoj otac. Misliš li da te tako malo volim?- Shelley, preklinjem te! Izmaknula se njegovoj ruci i ustuknula.- Tko je Kevin O'Garvey? - povikala je. Conor ostade stajati kao ukopan.- Tko je Brendan Sean Barrett? Ah, Conore, nekoliko divnih dana bila sam se uljuljala u uvjerenje da možemo uspjeti. Ali sam neprestano, u oluji našeg milovanja, osjećala kako u tebi vri. Ah, čovječe, ja te toliko volim... gotovo dovoljno da pobjegnem...Stajao je kao nekad div, njegov otac, nemoćan protiv sila koje su ga dovele dotle. Bespomoćan od boli, lamatao je rukama... nemoćan da vrisne... previše utučen da zaplače...- Bit ću u Belfastu - dahne ona - a i ti. Radit ćeš šio uraditi moraš. Ako bude jako zlo, ako budeš sam, ako se budeš bojao, doći ću k tebi. Uvijek ću ti doći. Ako se udam, napustit ću bračnu postelju

da dođem k tebi.Conor zaglavinja na verandu i pridrži se za stup, dršćući cijelim tijelom. čuo je njezine korake... i tada... štropot vrata koja se zatvaraju. Polagano se okrenuo. Shelley je otišla.127coStaj HHo 2 ia S oco .coPRVO POGLAVLJE1905.Ukopnik Dudley Callaghan stupio je u vezu s Conorom u bradfordskoj četvrti Goit Side. Zajedno su pričekali da se smrači i odpješačili do Braddockova stovarišta ugljena u Pol Alley. Jedna šutljiva debela starica oštra pogleda otvori im vrata susjedne male kuće i povede ih kratkim, mračnim hodnikom u praznu pljesnivu sobu. Callaghan se naslonio o zid i zurio preda se poput slijepca. Conor sjedne na jedan od dva stolca, koji zaškripi pod njegovom težinom. čekali su. Prošao je sat a da nisu prozborili. ¦Štropot u dvorištu potaknuo ih je da dignu pogled te su još zamijetili sjenku koja je užurbano prošla mimo crnih lupa ugljena i ušla u kuću. Vrata su se otvorila, i Brendan Sean Barrett uđe; pogledao je Callaghana i dao mu glavom znak da otiđe.Bio je omalen čovjek, žućkaste puti, s očima koje mora da su uvijek bile upaljene. Odjeća mu je bila kao u pravog učitelja, ali deset godina stara i jedva da je ikada bila izglačana. Oboje, čovjek i odijelo, bili su pohabani od starosti. Živci su mu, čini se, bili prilično načeti, što su potvrđivale i jake duhanske mrlje na prstima desne ruke. Bio je pjesnik čiji su snovi nestali.Barrettova namjerna neprijaznost odgovarala je prirodi ogorčenog intelektualca koji se prema svojoj publici odnosio s potcjenjivanjem. Iz njega su strujili prezir i sumnjičavost. Nije volio gotovo nikoga, pa ni nove mlade ljude koji će jednom preuzeti pokret. Stao je za stol kao da je to stol guvernera, s neizbježnom cigaretom u izazovno ispruženoj ruci.- Callaghan je izvijestio da si došao u njegov pogrebni zavod u Wild Boar Roadu i otišao a da nisi uspostavio vezu - reče, smjesta prelazeći u napad.- Da.u*131- Zašto?Conor se pribere jer je morao surađivati s tim čovjekom koji ga je pokušao stjerati u škripac i s kojim se osjećao nelagodno.- Dan Sweeney me upozorio da budem oprezan. Predosjećao sam da bi me mogli pratiti.- Što te na to ponukalo?- Kad sam se zaposlio u brodogradilištu u Belfastu, prva dva mjeseca slijedili su me Weedovi ljudi. Igram u Weedovu klubu. U Swanseau je izbila tučnjava i bilo je zamjeranja. Osim toga nisam se htio javiti Callaghanu u prostoriji punoj ljudi. Mogao je tamo biti netko tko nije došao samo da se pomoli za mrtvog.- Još što?- Imao sam osobnih problema. Možda znate za njih, a možda i ne. Riješeni su.- Kakvih?- Jedna žena. Svršeno je.Brendan Sean Barrett ga je mjerio nepromijenjenim izrazom prezira, zatim otkopča dugme na žaketu i razveže pojas s novcem omotan oko pasa te ga gurne preko stola.- Uruči ga osobno Danu Sweeneyju.Conor ga uze, podigne košulju i omota ga oko pasa.- Tamo su tri tisuće. Mislim da bi trebao prebrojiti.

- Nema potrebe - reče Conor. - Mi jedan drugome povjeravamo mnogo više od novca.Kutovi Barrettovih usana neznatno su se podigli.- Krećemo s oružjem. Pristupili smo O'Hurleyju i Han-lyju, surađivat će.Conor se morao na trenutak pribrati, spopala ga je prolazna slabost. Zatim uzvrati na Barrettov nepokolebljiv pogled.- Koliko smo im morali platiti?- Odakle ti ta pomisao?- Odakle tebi pomisao da sam budala? Ne znam previše o njima, ali znam da u njihovim žilama ne teče ni kap republikanske krvi. Previše im je dobro i vole svoj položaj.Barrett opuškom pripali novu cigaretu i počeše zapešće ruke koje samo što nije prokrvarilo od svrbeža.- Imaš pravo, naravno. Morali smo ih kupiti. Funtu po pušci, stotinu za svaku pošiljku.Conor lupi šakom o stol.132- Prokleti lupeži! Pa to je pola od cijene samih pušaka!- Mi smo ih dobili gotovo badava, moglo bi se reći. Možda ćemo idući put za tebe naći neku revoluciju po sniženoj cijeni. Slušaj me i zatim ponovi. Produži noćas u Liverpool. Unajmi sobu u hotelu Moorfields nasuprot lučkom kolodvoru na uglu Pali Malia i Titheborna...- Poznajem taj hotel.- Dobro. Nemoj izlaziti iz sobe. Potražit će te Owen O'Sullivan ili jedan od njegovih sinova, Brian ili Barry. Onaj tko dođe uspostavit će vezu, iskazat će se tako da će ti pružiti primjerak moje brošure »Krajnja tiranija«. Ti ćeš se javiti riječima »Oh, to je napisao u zatvoru Strange-ways«. A osim toga oni znaju tko si ti, a ti ćeš znati tko su oni. Potpuno su pouzdani.- Zna li Duffy O'Hurley da sam ja taj?- Ne, još ne. Stvar bi mogla propasti. Tu je još osjetljivo pitanje kako dovesti lokomotivu u O'Sullivanovu ljevaonicu. Ako sve bude u redu kad stigneš u Liverpool, odvest će te sutra u šest u O'Sullivanovu radionicu na uglu Waterloo Roada i Boundary Streeta. Jedan kolosijek ulazi izravno u njihovu ljevaonicu. Oružje i svi potrebni materijali koje si zahtijevao za pregradnju bit će tamo.Conor ponovi sve, na Barrettovo zadovoljstvo. Barrett ustane.Conor se htio raspitati za pojedinosti. A želio je saznati i nešto o čovjeku koji je stajao sučelice. Htio je čuti o Barrettovim davnim junačkim djelima, člancima, štrajku glađu, no čovjek pred njim bio je ruševina, sjena, koja se nimalo nije trsila da bude uljudna, a kamoli prijazna.Mogu ti uostalom reći, Larkine, da ne držim mnogo do tog plana.- Zašto? «- Sve slično, što pokušamo, pođe po zlu. Ako cijena za prebacivanje tog oružja znači izložiti ljude poput Swee-neyja, onda je u tome više štete nego koristi. No Dan Sweeney je zapovjednik naše nepostojeće vojske, a on vidi stvari na svoj način. Ja ih gledam drukčije. Međutim, ja sam samo jedan glas u vrhovnom vijeću. - Brendan Sean Barrett ispruži ruku s nezainteresiranošću biskupa koji pruža prsten na poljubac. - Odlazim. Sačekaj deset minuta prije no što kreneš.133Conor ga je pratio pogledom kad je kliznuo skladištem i nestao u noći. Dudley Callaghan se vrati.- Uvijek je tako ljubezan? - upita Conor.- Sago rio je. Radio sam na leševima u kojima je bilo više života. Sve je u njemu mrtvo, osim njegova mozga. Taj odbija da prestane raditi. Nekad je to bio čovjek kojeg si mogao voljeti. Bio si počašćen ako si smio sjediti do njegovih nogu i slušati ga.čekali su određeno vrijeme, potom se razišli svaki na svoju stranu. Dudley Callaghan smjesta krene da izvuče prvu stotinu pušaka iz njihova skrovišta i pripremi ih za prijevoz u Liverpool. Conor otputova onamo noćnim vlakom.U liverpulskim dokovima lijesovi upućeni u Irsku nisu bili ništa neobično. Više od polovice Callaghanovih mušterija vraćala se u staru domovinu da bude tamo pokopana, a jednako je bilo u svim »malim Irskama« po engleskim gradovima.Te iste noći stigla su noćnim ekspresom u teretno skladište lučkog kolodvora dva lijesa, svaki sa po

dvadeset pušaka Lee-Enfield Mark I. Još tri dovezao je jutarnji poštanski vlak, a svi su bili adresirani na O'Sulli-vanovu ljevaonicu za opremanje ukrasima i daljnju otpremu u Irsku. Odlučeno je da lijesova bude toliko i da težina svakog odgovara otprilike težini leša kako ne bi izazvali sumnju. Ubuduće, kad se taj kanal učvrsti, Callaghan će lijesove slati u češćim razmacima da ih uskladište u Liverpoolu i drže u pripremi.Brian i Barry O'Sullivan, obojica su prešla dvadesetu, došli su u teretno skladište s dvojim kolima ravnog dna, preuzeli kovčege i odvezli ih u ljevaonicu, koja je bila nedaleko.Conoru Larkinu sati su se mučno otezali. Bio je to prljav dio posla - osama u praznoj sobi. Poderan zastor, krevet provaljenih pera, život u polusjeni. Odsada će mu osamljenost i čekanje biti brat i sestra. Krajnjom mukom svladavao se da ne misli na Shelley i ne čezne za njom. Razmišljanje o takvim uspomenama uništilo bi ga. Pred njim su bile godine toga... morao je učiti. Bio je sad Sweeneyjev i Barrettov učenik. Kamena gromada ponovno je zakrčila ulaz u spilju u koju više nikada neće ući.134Nije mnogo pomagalo ni što se ushodao sobom i što je svakih nekoliko minuta gledao na ulicu ili na sat. Disciplina. Samoća. čekanje.Uzeo je brošuru »Krajnja tiranija«, koju je kupio na jednoj tezgi antikvarnih knjiga. Bila je zgužvana od upotrebe. Brendan Sean Barrett bio je previše arogantan da ga pita da li ju je čitao, ali je ipak u njemu bilo dosta taštine da kaže - pročitaj to, mladiću, i ja sam nekoć nešto značio. - NAPISAO BRENDAN SEAN BARRETT u ćeliji zatvora Strangeways, Manchester, 1880.Britansko podjarmljivanje Irske predstavlja najgnusniju od svih okupacija. U stanovitom pogledu ona je još okrutnija od španjolske okupacije Hispaniole (Kuba, Puerto Rico, Santo Domingo i Haiti).Španjolci su sistematski uništili dva milijuna indijanskih starosjedilaca i nadomjestili ih uvezenim crnim robovima, zbrisavši tako jednim udarcem indijansku kulturu. Isto tako razorili su i tri prvobitne američke kulture, Maya, Azteka i Inka. '.Britansko osvajanje u područjima poput Indije, Zapadne Indije i njima sličnim pokazuje drukčiji koncept. Tim zemljam[a Britanci su vladali sklapajući sporazume s lokalnim vladarima, maharadžama i plemenima koja su bila lojalna Kruni. Premda su domoroci usvojili mnogo od britanskog zakonodavstva, obrazovanja, jezika i državne uprave, Kruna se prema njima odnosila rezervirano i svaka strana zadržala je svoju vlastitu kulturu.Osvajanje Irske pokazuje povratak španjolskom tipu okupacije koja je razarala zatečeno. Španjolci su ubijali i staro nadomještali novim. Britanci su pokušali nametnuti novo starom, puštajući da starosjedilačko umre ili preživi, kako im je već iz ekonomskih razloga odgovaralo.Namjera Britanaca bila je ne samo da zaposjednu, zavladaju i eksploatiraju Irsku nego i da zbrišu keltsku a nametnu anglikansku kulturu narodu kojem je ona potpuno tuđa. Podmuklo, oružjem, prisilom i tobože na zakonima zasnovanom manipulacijom, Britanci pokušavaju oduzeti Ircima jezik, vjeru, predaju, književnost, tradicije i običaje. Krajnji je cilj, dakle, da irski narod najprije uškope, a zatim da ga pretvore u anglikance...135Sat na vijećnici poče odbijati, a istodobno netko pokuca na vratima. Conor ih otvori. Pred njim je stajao pristali mladić irske vanjštine.- Larkin?- Da.- Barry O'Sullivan.- Uđi, Barry.- Donio sam vam brošuru »Krajnja tiranija«, ali vidim da je već imate.- Da, to je ta što ju je napisao u zatvoru Strangeways. Na to se obojica toplo porukovaše. Conorove torbe bile su spakovane, jer ih zapravo nije niti otvarao. Barry uze jednu, a Conor zategne remen oko druge, kratko se osvrne po sobi i zatim izađoše.Kad su izbili na obalu kod Novog keja, Conor poče računati udaljenosti i moguće zapreke. Bili su na pristaništu Prince's Dock, koje je obuhvaćalo lučki željeznički kolodvor, kamo su stizali vlakovi

za prijevoz morem u Belfast. Ovdje je uvijek čekao ekspres Red Hand kad je bio u Liverpoolu. Tračnice su dalje tekle paralelno s Bath Streetom, koja še nakon nekoliko blokova pretvarala u Waterloo Road. Nestajale su u Boundary Streetu. Na cimeru je pisalo O'SULLIVAN I SINOVI, LJEVAONICA ZVONA I RADIONICA ZA POPRAVKE. Tračnice su vodile ravno u ograđeno dvorište i zatim u prostranu zgradu.Na ulazu čekala su ih dva čovjeka.- Moj brat Brian, moj otac Owen. Conor Larkin. Brian je po izgledu mogao biti Barryjev blizanac,premda je bio nekoliko godina mlađi. Stari O'Sullivan bio je rodom iz Kerryja, čovjek nasmijana lica koji je pobuđivao dojam da cijela života nije bio drugo do republikanac. Glavna radionica ljevaonice izazivala je divljenje s cijelim nizom kalupa željezničkih, brodskih i crkvenih zvona i pomorske opreme. U radionici su obavljali raznovrsne popravke, većinom na malim ranžirnim lokomotivama koje su se upotrebljavale u dokovima. Bila je tu i potpuno opremljena kovačnica s dizalicom i kolotur-nicima.- Imaš sjajnu radionicu, Owene. Kad stiže naš vlak? , - U osam i po.- Dođi, Larkine, pokazat ću ti što smo izradili.Dok su izlazili na dvorište, Owen O'Sullivan mu je136pričao o svojoj odanosti pokretu, pohvalio se da je sve stvorio svojim rukama i objasnio pridošlici štošta o sebi. Bio je, doista, jedan od tisuća tajnih pomagača u irskim četvrtima Engleske i u samoj Irskoj koji će, kad zatreba, biti korisni. To je Conor jasno uočio prilikom turneje.Otključali su jedno veliko drveno skladište i ušli. Tu su čekale zalihe voštanog platna i vedra s mašću za podmazivanje koje je Conor zatražio, a i čelični lim potreban da se pokrije i sakrije otvor koji će izrezati na spremniku za vodu. Bila su gotova i dva sanduka za oružje izlivena od tanke bronce i potpuno nepropusna.- Tako mi svega, Owene, pa to je umjetničko djelo. Nisam očekivao nešto tako dotjerano. Prikladni su za kraljevski lijes.- Ah, što, k vragu - odgovorio je - izradio sam ih za Bratstvo. Sviđaju ti se, ha? Säm sam izradio kalupe, a dečki su mi noću nakon što su radnici otišli kući pomogli da dovršimo ploču. - Udaljio se do najdaljeg kraja da-ščare i pokazao pet lijesova na zemlji. - Tu su tijela.- Od Callaghana?- Od Callaghana. Dragi pokojnici upućeni na posljednje počivalište u Irsku. Barry, dodaj mi polugu.Poklopac uz škripu popusti pod njegovim pritiskom. Unutra su ležale puške. Sva četvorica zurila su u njih.- Trebali bismo reći nešto značajno - reče Owen. Conor se prigne i podigne jednu pušku. Proučavao juje od otvora cijevi do kundaka, isprobao zatvarač, povukao okidač, otklopio nišan, naciljao, zatim je predao Owenu O'Sulliwanu.Prstima je protrljao ugljenu prašinu na svojim rukama i zagunđao. Zaključio je da su bile skrivene u ugljenim oknima u okolici Bradforda.- U strašnom su stanju. Ne znam gdje će ih sakriti u Irskoj ni koliko ćemo vremena ima^i da ih očistimo. Najbolje će biti da ih ovdje što bolje zaštitimo. Vidim da imate pare u radionici.- Da, tako je.- Neka se momci prihvate posla. Izvucimo zatvarače. Trebat će nam limeno bure s vrućom sapunicom i još jedno s čistom vodom, a osim toga para. Potom ćemo ih namazati mašću i dobro umotati u voštano platno.. - Jesi li upamtio, Barry? - upita otac.- Da, sir.137Brončane sanduke, čelični lim i puške odnijeli su u glavnu radionicu. U osam i po je čišćenje oružja bilo u punom zamahu. Brian izađe da izvidi što je s vlakom. Ništa na vidiku. Bilo bi ga teško dovesti točno na minutu. Kako je čišćenje pušaka dobro napredovalo, Conor reče mladiću da ostane stražariti.

Devet sati. Ništa.Minute su prolazile, a napetost je rasla. Puške su bile očišćene i spremne. Prvi je brončani sanduk prikopčan o kolotur spreman da ga dignu i spuste u tender.Devet i po.- Što da radimo? - upita Owen pokazujući prve znakove nervoze.- Dajmo im još deset minuta, a onda će biti pametnije da sklonimo oružje odavde za slučaj da su pogrešni ljudi saznali za njega. Imaš li kakvo skrovište, Owene?- Pobrinuli smo se za to.- Deset minuta - reče Conor. - Natovarit ćemo ih i sakriti, a potom ću otići da razvidim što je s O'Hurleyjem. Ta hajde, Owene, što si se tako smrknuo.- Nisam se ovome nadao. Callaghan je rekao da je s vlakom sve u redu.- Vjerojatno je razlog zakašnjenju beznačajan.Pet minuta je prošlo, pa deset. Upravo kad je Conor htio narediti da uklone oružje, užurbano uniđe Brian.- Dolazi.Vrata su sa štropotom širom razmaknuli. Red Hand Ekspres progura se unutra. U lokomotivi bio je Duffy O'Hurley sam; nesigurno se iskobeljao iz nje. Oči su mu bile mutne, a dah vonjao po mješavini različitih irskih viskija. Conor mu priđe.- Ti si to, dakle - reče O'Hurley. - To sam i mislio ...- Gdje si, do vraga, bio?!O'Hurley izmuca priču kako ga je sir Frederick u posljednji čas poslao na vožnju. Nije stigao potražiti O'Sulli-vana i obavijestiti ga. Conor je znao što se zapravo odigralo ... strah u posljednjem trenutku. Morao je odlučiti da li da priči povjeruje ili da odustane od plana. O'Hurley se napio da prikupi hrabrosti, a čak i za sto funti po vožnji možda je to bila loša pogodba.- Gdje je Calhoun? - oštro će Conor.138- Ja... ja... ja... sam mislio da nije potreban. Ostavio sam ga u jednoj krčmi...- Ima nas premalo, a izgubili smo na vremenu. Gdje je?O'Hurley se počeše po glavi, nastojeći se prisjetiti. Bezuspješno.- Što ćete učiniti mojoj miljenici? - zacvilio je. Conor je pogledom prelazio sa šutljivih muškaraca naoružje i na tender. Zatim odluči.- Briane, daj ovoj ispičuturi kave. A ti se otrijezni!- Ali sam si rekao da je prekasno... - promrmlja O'Hurley.Conor ga ščepa za košulju snagom kakvu nije poznavao.- Ti ćeš surađivati i nemoj izmicati. Jesi li razumio, Duffy? - O'Hurley slabašno zaječi.- A sad se priberi - zareži Conor. Popeo se na tender i pomaknuo poklopac otvora kojim se ulazilo u spremnik za vodu. - Taj jebeni rezervoar je pun, a spremnik za ugljen isto. Prokletstvo, Duffy, zar ti nije nitko rekao da to dovezeš prazno? '- Isuse... žao mi je... sve sam pobrkao.- Izvezi lokomotivu u dvorište i ispusti vodu, potom otiđi i potraži tog svog prokletog ložača. Briane, bit će bolje da ti i Barry počnete izbacivati ugljen.- Što ćete učiniti mojem djetešcetu?- Zaveži, izvezi vlak i ispusti tu vodu. Moramo nadoknaditi izgubljeno vrijeme.Kad je vlak bio izvučen, Owen položi ruku na Cono-rovo rame.- Završit ćemo na vrijeme - reče tiho. - čovjek se prepao. Vidio si već preplašene ljude. Samo što ovaj slučajno vozi vlak koji nama treba i ne možemo ga zamijeniti drugim. «- Još razmišljam da li da odustanem.- Conore, vraški predugo smo čekali. A što je još gore, morat ćemo surađivati još s mnogo ustrašenih ljudi dok ne završimo. Bolje će biti da ga smiriš.- Najradije bih mu pljunuo u lice, Owene, to je. Stotinu funti! - Zatim pogleda starijeg čovjeka. Tog trenutka je znao da je O'Sullivan jedan od vođa. Svakog je za tili čas smirio, dok je Conor kolebao

između ljutnje i neodlučnosti.139- Mislim da će, kad se dublje upustimo u ovo, neki od naših najboljih ljudi možda imati nečiste pobude ili napadaje straha. Najbolje je da sada ne donosimo sudove, nego da obavimo posao.- K vragu, ponekad sam pretjerani individualist - prošapta Conor.Kad je tender bio ispražnjen, Conor i Owen O'Sullivan počeše aparatima za rezanje raditi precizno kao kirurzi. Na vrhu tanka izrezan je otvor, u nj su spušteni brončani sanduci, pričvršćeni zavrtnjima i potom ispunjeni puškama. Kad je to obavljeno, vratili su tanku čeličnu ploču na mjesto da pokrije varena mjesta. Potom je rezervoar napunjen vodom.O'Hurleyjev strah se tijekom noći kad je vidio kako su savršeno obavili posao slegnuo. Ako čovjek za njega nije znao i namjerno ga tražio, ne bi ga nipošto otkrio.Sat prije svitanja Red Hand se otkotrlja iz O'Sulliva-nove ljevaonice na sir Frederickov parobrod na Prince's Docku. Odredište: Belfast.Boilermakersi su se okupili za svoj trijumfalni povratak u Ulster, premda bez obitelji Hubble. Lord Jeremy je bio prognan u Trinity College u Dublinu, a grof od Foyle se jednom zauvijek oslobodio svake obaveze da se prikazuje zainteresiranim za taj klub.U Weedovu brodogradilištu lokomotiva je tjedan dana stajala u svojem drvenom spremištu. Osmog dana nakon povratka, Duffy O'Hurley, sad oličenje smirenosti, potraži Conora u kovačnici i obavijesti ga da će uskoro na put.Vlak je došao po lorda Rogera u Derry i odvezao ga u Dublin, gdje se u Castleu svakog mjeseca održavalo zasjedanje o privrednim pitanjima. Roger je ostao u Dublinu, a vlak se prazan odvezao natrag u Belfast. Na putu, nedaleko od Droghede, stao je na sporednom kolosijeku gdje je čekao natkriveni kamion i četiri člana Bratstva. Razgrnuli su gornji sloj ugljena, smanjili razinu vode, skinuli poklopnu ploču i za nepunih pola sata brončani sanduci ostali su bez svojega blaga.Irsko republikansko bratstvo dobilo je svoju prvu pošiljku oružja u 20. stoljeću.140DRUGO POGLAVLJE1906.Mračno raspoloženje u glavnom štabu Unionističke stranke je gušilo. Nakon noći ispunjene zabrinutim telefonskim razgovorima, telegrafska tipka, izvijestivši u punoj mjeri o poraznim vijestima iz Londona, prestala je tipkati. Konzervativna je stranka, zajedno sa svojim al-sterskim saveznicima, unionistima, u izborima hametice potučena. Završilo je petnaest godina vladavine imperijalistički nastrojenih.Sir Frederick i lord Roger izašli su iz sobe za vijećanje i krčili put kroz okupljene potresene lojaliste. Weed u nekoliko riječi reče otprilike da će se Ulster i dalje boriti protiv Zakona o autonomiji, usprkos nadmoćnoj pobjedi liberala. Pobrao je mlaki pljesak.Vani je obojicu razočaranih pozdravio hladan jutarnji zrak. Dok su u sivom svjetlu išli niz Great Victoria Street, tišinu je prekidalo samo kuckanje njihovih štapova i klopot konja koji je vukao njihovu kočiju za njima. Stigavši do hotela Antrim, smjesta su se povukli u sir Frede-rickov apartman, gdje im se ubrzo pridružio brigadir Swan da procijene štetu.Nije bilo bojazni da će zemlja zapasti u neko iznenadno republikansko strujanje, ali je bilo pouzdano da će pitanje Zakona o autonomiji ponovno izbiti na svjetlo dana. Koliko će nova nacionalistička stranka Sinn Fein dobiti?Od razgovora o Zakonu o autonomiji alsterskim se krugovima industrijalaca ježila koža. Njihov konkurentni položaj temeljio se dobrim dijelom na tome što su pokrajinu u pogledu radničkih nadnica i radnih uvjeta uspijevali držati u zaostatku deset godkia za Engleskom. Swanu, Hubbleu i Weedu ni najmanje nisu bile potrebne nove brige.Izbori su na čudan način imali i dobru stranu. Ranije su liberali, da bi mogli obrazovati koalicijsku vladu, uvijek trebali Irsku stranku. Irci su za svoju podršku dobivali obećanje da će se ostvariti Zakon o autonomiji. Ovaj je put pobjeda liberala bila tako nadmoćna da Irce više nisu trebali. Sami i bez irskog pritiska, liberali su pokazali da se ne žure Ircima podijeliti samostalnost. Dakako, za141

unioniste je posljednja mogućnost obrane od Zakona o samoupravi bila i sada veto u Gornjem domu. Roger je zamišljeno šutio.- Vidim da si se ozbiljno zabrinuo - primijeti Weed.- Sve se svodi na to da ćemo, naposljetku, opet morati zaigrati na oranjsku kartu. Možda opet i opet.Ta se mračna prognoza potvrdila kad se pojavio sobar.- Oprostite, sir Frederick. U predvorju je reverend Maclvor, želi s vama razgovarati.- Oh, prokletstvo - zagunđa Weed - taj mi danas doista ne treba. Recite mu da se ne osjećam dobro.- Ne, čekajte malo - reče Roger. - Da čujemo što je prosvijećenom na srcu.Oliver Cromwell Maclvor se tijekom godina dočepao mnogo više moći nego što su njegovi dobročinitelji predvidjeli. Njegova Spasiteljeva crkva u Shankillu bila je uvijek prepuna, i to što više nije trebao sir Frederickovu pomoć ojačalo je njegovu pohlepu i ambicije. Svojevoljnim dekretom utemeljio je novu sektu »Opću prezbiteri-jansku crkvu«, ostvarivši protestantsku verziju jedne skoro papinske države.Da podupre »svoju« novu crkvu, sagradio je kraj Spasiteljeve crkve u Shankillu Opću pVezbiterijansku misionarsku školu i Teološki centar. Crkve te nove sekte ni-knule su u Londonderryju, Lameu, Istočnom Belfastu i Dungannonu, a još ih je tucet trebalo biti izgrađeno. Jedna tiskara tiskala je desnom rukom Maclvorovo doslovno evanđelje namijenjeno masama, a lijevom prokletstvo Rima.Kad se njegova moć nad masama proširila, ubacio se u oranjski red, postigao visok položaj te se počeo motati i oko unionističke stranke. Sve vrijeme dok se uspinjao vlasti su podnosile njegov žestok rječnik i povremeno poticanje na nerede, jer se to uklapalo u sveopću alster-sku shemu. Roger je često upozoravao sir Fredericka da je Maclvorova sve veća neovisnost opasna, ali. je Weed bio uvjeren da će ga uvijek moći obuzdati.Kad su Olivera Cromwella Maclvora uveli u salon, oslanjao se - kao i uvijek - na svoj magnetizam. Očekivao je da bude ponuđen čajem, pa stoga nije niti odbio.- Svi smo iscrpljeni od dviju probdjevenih, molitvama ispunjenih noći - reče. - Tragičan dan za kršćane. -Srknuo je čaj tako da se sir Frederick trgnuo.142- Očito smo svi malo obeshrabreni - reče sir Frederick - ali uglavnom ne predviđamo neke drastične promjene. čvrsto vjerujemo da do nekog ozakonjenja irske nezavisnosti neće još mnogo godina doći, a Gornji će nas dom jamačno poduprijeti s vetom kad bude vrijeme.Maclvor odloži šalicu i digne pogled svetiji od sveca, kojim je raspaljivao svoju pastvu, premda je u salonu imao slab učinak.- Ulster je ušao u dolinu sjene. Nije vrijeme za igre riječima s protestantskim stanovništvom ove pokrajine čiji je sam opstanak ugrožen.Roger se pokušao uživjeti u toga čovjeka. činilo mu se očitim da Maclvor njuška kako bi se snašao u nekoj vrsti odmjeravanja snaga. Što je zapravo zamišljao, kakvu on ulogu ima u tome? Na koju će kartu igrati?- Usuđujem se reći, reverende - nastavi razgovor sir Frederick - da bi nam se pretjerano reagiranje u ovoj fazi razvoja moglo razbiti o glavu. U dodiru sam s mnogima od tih liberala. Jedno je za političke kampanje obećavati Ircima autonomiju, a drugo izvršiti to obećanje. Doista ne mislim da moramo udarati u sva zvona. Pričekajmo da vidimo kakve su im namjere. Mislim da će pitanje Zakona o autonomiji biti stavljeno na led.Na te riječi Maclvor pobjesni.- Ne razumijem kako to da ne možete pročitati što jasno piše na zidu. Ne shvaćam zašto ostajete skrštenih ruku kad nam je pod vratom bodež.Naravno, pomisli sir Frederick, stara sklonost toga čovjeka prema biblijskom sjaju, prijetećim katastrofama i vizijama propasti svijeta. Sve to pripadalo je gorivu za njegove peći. No propovjednikov ton i držanje su se promijenili. činilo se da se za sada pretvorio iz sudionika u promatrača. Lažnom spontanošću zSvaravao je svoju pastvu, ali je Weed znao da taj čovjek nikad nije spontan nego da naprestano računa. Kako je samo dugo čekao »političku katastrofu? Posljedice izbora još se nisu osjećale, a već je, činilo se, u alsterskom životu nastajalo nešto novo.

- Vi možete i dalje oklijevati - reče Maclvor - ali ja sam spreman da na katastrofu koja se strovalila na nas odgovorim nadahnutom božanskom objavom. Pozvat ću cijelu pokrajinu na križarsku vojnu u koju ćemo uvrstiti143svakog kršćanina, muškarca, ženu i dijete, da brani slobodu i svoje britansko nasljeđe.Swan i Roger razmijeniše pogled kad su opazili kako se sir Frederick trudi da obuzda svoj bijes. Weed namjerno oštro izvadi cigaru i, ne pitajući Maclvora smeta li mu dim, pripali je.- Mišljenja sam da biste trebali biti oprezni - reče on tonom koji je očito odavao da je to naredba.- A ja sam mišljenja da mi u toj stvari ne treba vaš savjet - odgovorio Maclvor.Tako je, dakle, bilo! Pupkovina je bila presječena. Snip! Eto tako.- Problem je vaše samozadovoljstvo - nastavi Maclvor. - Vi ste neprestano propuštali da uočite opasnosti, koje su sve veće. Odgovarali ste na te sotonske papističke zavjere smirivanjem. Protekle tri godine gledali ste skr-štenih ruku kako kruna otkupljuje tisuće hektara protestantske zemlje da bi je zatim smjesta gotovo poklonila tim istim ljudima koji su se zakleli da će nas uništiti.Weedova je strpljivost bila pri kraju.- Slušajte - odrezao je - Zakon o zemljovlasništvu nije uradio ništa drugo nego preuzeo opterećenu, beskorisnu zemlju od zaduženih zemljoposjednika.- I dao je papistima!- Gospodo - uskoči Swan - svi smo mi potreseni izborima. Mislim da bismo morali pustiti da protekne neko vrijeme i tad kad budemo opet sposobni jasno misliti, sjesti i razmisliti o našoj novoj strategiji.- Možda su se s vremenom vaši interesi i interesi običnog puka ove pokrajine nepopravljivo razišli - odgovori Maclvor.- Da li da to shvatim kao prekid među nama, reve-rende? - reče Weed odsječeno.- Možete to shvatiti, sir, da se ne osjećam više obaveza-nim da slušam vaš savjet ili odluke. Možda ćete uskoro vidjeti kako se rote mali ljudi od Shankilla do Londonde-rryja koji se ne mire tek tako s tim da im otmu njihovu slobodu i koji će zahtijevati da njihovo vodstvo krene novim smjerom.- Vi ste to već odavno isplanirali, zar ne? - reče sir Frederick tiho. - Već petnaest godina lovite u mutnom i čekate da konzervativci izgube vlast. Do viđenja, reve-rende Maclvor.144Prije nego što je propovjednik mogao uzvratiti bujicom bijesa, Swan ga je uhvatio za lakat i izveo. čudno, sir Frederick nije planuo na uvredu. Bio je potresen.- Što misliš o svemu tome, Rogere?- Očito nam je uručen zahtjev za rastavu - reče Roger.- Glupost! Ja još uvijek upošljavam pola Belfasta. Ako oni tamo ne znaju tko im daje kruha, tad će ubrzo ustanoviti.- Kako? To neće biti tako lako. Zar bi ti se možda dalo da odeš u reverendovu crkvu i s njime raspravljaš s propovjedaonice? Znaš, Freddie, baš takva prokleta stvar zbila se i u Engleskoj prije četrdeset godina. Gladstone je istupio s reformom i vodio kampanju izvan svojeg izbornog okruga. Uspio je privući mase, i prvi put u engleskoj povijesti narod je odbacio mudre savjete vlada-juće klase i plemstva i odlučio se za pučke reforme i pučke političare koji su mu bili bliski.Sir Frederick je znao da Roger ima pravo. Ulster je u odnosu prema Engleskoj namjerno držan u zaostalosti. Dok su Gladstoneovi liberali gurali reformu, Irska i Ulster bili su upleteni u nacionalističku borbu. Jedna «se stranka borila za Zakon o autonomiji, a druga protiv njega. Irska je i dalje zaostajala u socijalnoj preobrazbi, i tako se stvorio zrakoprazan prostor. S porazom konzerva-tivaca i Ulster je objavljivao da i on odbacuje starodrevnu vladavinu plemstva i traži vlastite glasove iz puka.- Ne možemo više računati s tim da će nas ljudi ovdje automatski i slijepo slijediti - reče Roger.Sir Frederick poprimi pepeljastu boju, toliko ga je sledenila točnost Rogerove računice.- Maclvor sebe drži dovoljno jakim da se ugura u prazan prostor i ispuni ga. On će okupiti staru gardu Ulsterana i pokušati je politički predvoditi.- Ja ću ga onemogućiti, pa makar tc^bio moj posljednji čin na ovoj zemlji - zaprijeti Weed.

Roger Hubble, vječni pragmatičar, kao da je bio skeptičan.- Naš je problem u tome što smo Maclvora i mnoštvo malih Maclvora svjesno naturili masama kao naše glasnogovornike i izvježbali ih da njih slušaju. Stvorili smo čudovište i nemamo nikakve prave mogućnosti da saobraćamo sa Shankillom, osim posredovanjem tog čudovišta.10 Trojstvo - 2. svezak145S Weedove cigare padne pepeo. On ga nesvjesno ot-praši sa svojih hlača.- Ti si mi neprestano govorio da će se ovo dogoditi.- Uvijek sam se nadao da ćemo se negdje usput moći otarasiti Maclvora i njemu sličnih. Ali bili smo toliko obuzeti suzbijanjem Zakona o autonomiji da smo ga morali zadržati. Dosta sam dugo osobno surađivao s Ircima u Dublin Castleu da uvidim kako su to uglavnom čestiti ljudi. Ponekad sam vjerovao da bismo se mogli s njima nagoditi i sporazumjeti. No uvijek se između nas ispriječila ta golema oranjska neman koju smo sami stvorili. Mislim da su Englezi i Irci uvijek uspijevali izazvati jedni u drugima ono što je u njima najgore.- Taj prljavi mali gad vjeruje da on može nadomjestiti vladajuću klasu Irske. Hvala bogu što Kruna nije istog mišljenja. Mislim da bi u odlučnom odmjeravanju snaga čak i liberali stali uz nas.- Danas da. No onog časa kad alsterska bilanca bude negativna, Engleska će nas ostaviti na cjedilu.- Jesi li doista uvjeren u to, Rogere? Vjeruješ li istinski u to?- Ti i ja, mi smo ovdje da predočimo dobit. Sto će biti kad je više ne budemo mogli postići?- Kako da suzbijemo Maclvora?- Za sada nećemo poduzimati ništa. Uskoro će uvidjeti da ne može napredovati sam, pa će se vratiti da se s nama nagodi.- S tim se lupežem neću pogađati, nikada!- Oh, Freddie, možda neće biti tako zlo. Možda će doći do nekih pomicanja moći, ali Maclvor još uvijek zastupa našu stvar. Možeš li zamisliti kako bi katastrofalno bilo kad bi Maclvor bio neki Gladstone? Kad bismo se iznenada našli suočeni s glasom koji se obraća masama zauzimajući se za socijalne i radne reforme? Možemo biti zahvalni što je obavio svoj posao da čestiti alsterski puk održi u njegovoj vjeri u reformaciju. On je pas koji je ovladao samo jednom vještinom. On će se brinuti da katoličke i protestantske mase i dalje ostanu razdvojene i jedna protiv druge. S njegovom pomoći dobit ćemo na vremenu.146TREćE POGLAVLJENedjelja zaređenja.Za Daryja Larkina došao je veliki dan nekoliko godina ranije nego što je uobičajeno, a to je mogao zahvaliti prilično zamašnom nasljeđu obiteljske inteligencije. Tijekom školovanja više je puta naglo napredovao i sad je bio među najmlađima koji su ikad zaređeni u sjemeništvu sv. Patricka u Maynoothu.Irska je većinu svojih proizvoda izvozila u skromnim količinama, osim iseljenika, Guinnessova piva, donegal-skog tvida, waterfordskog kristala i... svećenika. Svećenika za skrb oko irskih iseljenika širom svijeta i misionara koji su odlazili u krajeve kamo nitko do irskog svećenika nije htio otići. Dary Larkin je odabrao misionarski red.Kad se opredijelio za taj red, brzo mu je bilo odobreno posljednje napredovanje. U dablinskom University College, kojim je upravljala Crkva, uvedena je nova katedra afričkih jezika i njoj priključena odabrana mala skupina svećenika. Kad je Dary Larkin primljen u redove tamošnjih studenata, dobio je njegov biskup papinskom odlukom pristanak da ga zaredi.U životu irske obitelji bio je veliki događaj kad se neki njezin član zaređivao. Premda smo Conor i ja drukčije mislili, ipak smo upoznali mnogo slobodoumnih wolfeto-neovskih republikanaca među svećenstvom, i tako je uzbuđenje dana zarazilo i nas.Na večer uoči događaja dočekao sam Conora na dablinskom kolodvoru. Vidio sam ga tada prvi put nakon mnogo mjeseci. Bio se grdno promijenio; svi su tragovi mladosti nestali. Nije vidio svoju dragu Shelley MacLeod otkako se vratio u Belfast, i bol koju-ije trpio zbog toga jasno se vidjela. Premda se Conor s tim pomirio, činilo se da je nikad neće uistinu preboljeti. Kako je i dalje živio u

Belfastu i samo nekoliko minuta hoda od njezina doma, mora da mu je to svakog dana nanosilo bol, ali Conor je bio Conor, pa nisam očekivao da će sa mnom mnogo govoriti o njoj.Znam pouzdano da je Conor u tom trenutku želio otići iz Belfasta, no bio je u stanovitom smislu žrtva vlastita uspjeha. Kao izvanredan igrač ragbija ostao je sir Frede-10*147rickov ljubimac i dalje imao ulogu neke vrsti starijeg brata Jeremyja Hubblea.Premda je bio dodijeljen određenoj kovačnici u brodogradilištu, mogao se kretati potpuno slobodno i većinom je radio na posebnim poslovima i narudžbama. Ponekad je izrađivao kovane predmete u Rathweed Hallu, sir Fre-derickovu domu.Za naše svrhe Conorov je položaj bio savršen.U kazalištu Abbey prikazivalo se moje drugo dramsko djelo. Conor je obećao da će nakon Daryjeva zaređenja ostati nekoliko dana u Dublinu i pogledati ga. Kad god sam imao priliku da s tim momkom razgovaram cijelu noć, bila je to prava svečanost. Tjednima sam se tome radovao. No sad kad je do toga došlo, ustanovio sam daje postao strašno povučen.Strpljivo sam čekao provalu do koje je obično dolazilo negdje pri pola ispražnjene boce, no ovaj put se samo još jače smrknuo. Razgovarali smo o sve većem uspjehu Bratstva i krijumčarenju oružja. Nakon ragbijaške turneje sir Frederickov divni osobni vlak napravio je četiri uspješna putovanja u Englesku i vratio se s dvije stotine pušaka, što karabina i deset tisuća šaržera s nabojima. Cijela je operacija bila majstorsko djelo. Glavna Cono-rova briga bilo je mušičavo držanje Duffyja O'Hurleya, koji se neprestano okretao kako je vjetar puhao.Conor je predložio još jedan plan; kako da sakriju oružje u zemlji. Bratstvo je poznavalo naklonjene svećenike u Belfastu, Dublinu, Corku, Derryju, Newryju, Wa-terfordu i Mallowu, gradovima na pruzi kojom je najčešće saobraćao Weedov vlak. Nakon što je oružje izbačeno iz vlaka, ubačeno je u lijesove i »leševi« pokopani u crkvenim grobljima uz pomoć takvih svećenika. Nadgrobno kamenje s prezimenima Carrick, Cassidy, Co-nroy, Coughlin, Concannon ili Considine označavalo je gdje leži oružje, kao i kamen na kojem je stajalo ime Elva, 1879-1904, s uklesanim »Odana Erinova kći«.Sutradan rano ujutro Conor i ja vratili smo se na kolodvor u Amiens Streetu da dočekamo Brigid. Kad je sišla, pozdravila nas je smeteno, jer dotad nije nikada putovala tako daleko ni u tako velik grad.Nije se baš moglo reći" da se s godinama proljepšala. Brigid je za tu svečanu priliku obukla haljinu kupljenu u Derryju koju možda nikada više neće izvaditi iz ormara.148Haljina i ona bili su si potpuno tuđi i nisu jedna drugoj pružale nimalo utjehe. Brigid je osim toga i hramala jer su je žuljale nove cipele. Bez obzira na izgled, bilo je pozdravljanje za tu značajnu priliku dugo i srdačno.Prešli smo na kolodvor u Westland Rowu, odakle se kratkom vožnjom stizalo do Maynootha u grofoviji Kil-dare, gdje je na mjestu drevnog Fitzgeraldova dvorca u divnom spokojnom krajoliku stajalo sjemenište sv. Pa-tricka.Oko podne vrvjele su na tratini ispred crkve obitelji okupljene iz cijele zemlje. Pola ih je djelovalo jednako izgubljeno kao i Brigid. Crkva je pružala sve što oko može poželjeti; prekrasna gotska građevina podizana trideset godina i doslovno rukom umjetnika ukrašena mramorom, drvom i mozaikom. Samo je kor mogao primiti petsto vjernika. Kad smo ušli u golemu lađu visokog stropa koji je budio strahopoštovanje, napetost i veselo iščekivanje u nama još su se povećali.Svečanost je započela ritualnim pranjem ruku i nogu, a potom uz gromoglasne zvukove moćnih Stahlhutovih orgulja kandidati uđoše u lađu. Išli su, od glave do p'ete odjeveni u bijelo, u misnim košuljama, naglavnicima, misničkom ruhu, pojasima i stolama.Među njima bio je i sitni Dary, još uvijek najmanji i upola pametniji od svih. Osmijehnuli smo mu se, a i on nama, kad nas je opazio, a Brigid se pridružila vojsci žena koje su šmrcale.Biskup se pojavi u pratnji dvojice svećenika i zauzme mjesto na svojem stolcu.- Neka istupe oni koji će se zarediti - objavi đakon. -Martin MacRannall.

- Spreman sam.- Edwin O'Meagher.- Spreman sam. *- Dary Larkin.- Spreman sam.- Pearse MacSheehy... - sve dok nije prozvano svih dvadeset kandidata.- Jesu li dostojni? - upita biskup kad su se svi poredali ispred njegova stolca nalik na hrpu ostrižene bijele ovčje vune.- Svjedočim da su prema ispitivanju među Božjim ljudima i po preporuci učitelja, utvrđeni dostojnima.149Biskup jednolično progunđa nešto napamet o njihovom budućem životu i dužnostima. Ispitivao ih je o njihovoj dostojnosti i zaprisegnuo ih, a potom se baciše pred njim na mramorni pod, pretvorivši se u oblak usijan do bjeline.Nakon što su predstavljeni, izabrani, podučeni, ispitani, zaprisegnuti i pozvani na molitvu, zajednička svečana misa dospjela je do litanije svetaca.Bože, smiluj se! Bože, smiluj se!Kriste, smiluj se! Kriste, smiluj se!Bože, smiluj se! Bože, smiluj se!Sveta Marijo, majko Božja! Moj i za nas!Sveti Mihajlo!Moj i za nas!Svi sveti anđeli! Moj ite za nas.Sveti Josipe! Moj i za nas!Sveti Ivane Krstitelju! Moj i za nas!Sveti Petre i Pavle! Moj ite za nas.Sveti Andrija! Moj i za nas!Sveti Ivane! Moj i za nas!Sveta Marija Magdalena! MOj i za nas!Sveti Josipe! Mo> i za nas!Sveti Lovro! Moj i za nas!Sveti Ignacije Antiohijski! Mo i za nas!Sveta Agnezo!Moj i za nas!Sveta Perpetua i Felicija! MOj ite za nas.Sveti Gregore! Moj i za nas!Sveti Augustine! MOj i za nas!Sveti Anastazije! Moj i za nas!Sveti Bartole! Moj i za nas!Sveti Martine!MOj i za nas!Sveti Benedikte! MOj i za nas!Sveti Franjo i Dominiče! Moj ite za nas.Sveti Franjo Ksaverski! Moj i za nas!Sveti Ivane Vianneyski! Moj i za nas!Sveta Tereza! Moj i za nas!Sveta Katarina! Moj i za nasABila je to potresna ceremonija, a Conor i ja dovoljno smo voljeli Darvja da potisnemo našu gorčinu protiv vjere i sudjelujemo u njegovom svečanom danu.No kad su počeli nabrajati svih dvije stotine i sedamnaest sveca, od Abbe do naše voljene majke od Joughala,150uvukao se u moj želudac poznati stari osjećaj mučnine. Otkako sam otišao iz Ballvutoguea nisam molio krunicu.Na pola puta kroz sve irske svece, sve irske svece u Škotskoj, sve irske svece u Engleskoj i sve

irske svece u Evropi postalo mi je teško da ostanem miran.Prije samo nekoliko tjedana bio sam napisao esej u kojem sam postavio pitanje što je poganstvo ako nije činjenica da dvjesto i sedamnaest svetaca djeluje poput polubogova? Naši se ljudi ruše na koljena u pobožnoj molitvi ispred slijepe slike. Crnca nekog afričkog plemena proglasili bismo za to neznabošcem.Zar nije poganski moliti kip za plodnost oranica i žena, za kišu u suši i sunce kad napadne snijet? Odbaciti štake ispred škrinja ispunjenih svecima, moliti sveca za pobjedu u sportu, da kazni neprijatelja, da nestanu bradavice, da pomogne u pronalaženju zlata i da se maslac ne užegne?Koliko smo svjetla, koliko istine propustili svojom slijepom poslušnošću? Bismo li u protivnom mogli podnijeti naše siromaštvo i kmetstvo? Jesu li nam bile potrebne lažne nade da ublaže muku našeg života?U svemu tom sjaju što je budio strahopoštovanje razmišljao sam o toj moći... toj strašnoj tajanstvenoj moći nad jednim inače prosvijećenim narodom. Zar u većini ljudi postoji neka urođena slabost kojoj je potreban misterij da bi mogli opstati?Sveti Turniuse! Moli za nas!Sveti Tutilo! Moli za nas!Sveti Craik Ultane! Moli za nas!Sveti Fosses Ultane! Moli za nasSveti Ursinuse! Moli za nas!Sveti Aosta Ursuse! Moli za nas!Sveti Wiro i Plechelm! Mofi za nas!Naša Gospa od Youghala! Moli za nas!NAŠA GOSPA OD YOUGHALA.'Uspio sam! Svi sveci Božji! Molite za nas!Bože, smiluj nam se! Bože, spasi nas!Od svega zla! Bože, spasi nas!Od svih grijeha! Bože, spasi nas!Od vječnog prokletstva! Bože, spasi nas!Tajnom svojeg utjelovljenja! Bože, spasi nas! Tvojom smrću i uskrsnućem! Bože, spasi nas!151Dolaskom Duha Svetog!Budi milostiv prema namagrešnicima!Vodi i štiti svoju svetuCrkvu!Održi našeg papu i sve svećenstvo u svojoj svetoj vjeri!Podijeli mir i slogu svim narodima!Blagoslovi ove izabrane! Blagoslovi ove izabrane i učini ih svetim! Blagoslovi ove izabrane, učini ih svetim i sačuvaj ih za svete dužnosti! Isuse, Sine Božji, Kriste, usliši nas!Bože, spasi nas! Molimo te, usliši nas! Molimo te, usliši nas!Molimo te, usliši nas!Molimo te, usliši nas! Molimo te, usliši nas!Molimo te, usliši nas!Molimo te, usliši nas! Kriste, usliši nas!Dok je blago svjetlo nebeskog nadahnuća ispunjalo golemu dvoranu i trenutak se sve više primicao, biskup je molio dugo, duboko i zdušno, potom dotakao njihove ruke i glave, nataknuo mitru, svečano im pružio hostiju i udijelio im poljubac mira.Vani na tratini u provali olakšanja i rijeci suza fotografi su odlično poslovali ispred golemog zvonika, jer će ta fotografija visiti u pedeset tisuća irskih kuća i koliba. Iznova i uvijek iznova okupljeni su iskušavali tu poštovanu riječ - »oče«.- Oče Dary - jecala je Brigid. - Oče Dary.čETVRTO POGLAVLJEMoj kazališni komad »Hodočasnikova noć« nije, doduše, potpuno propao, ali nije požnjeo ni

uspjeh. Sadržao je nekoliko iskričavih trenutaka,, među njima i jedan dirljiv monolog prije završetka, govor s optuženičke klupe pri kojem ni jedno irsko oko nije ostajalo suho.Ako je u »Hodočasnikovoj noći« postojao anđeo spasitelj, onda je to bila Atty Fitzpatrick, koja je tumačila glavnu ulogu. Kad je prihvatila ulogu, kažu da se pjev mojeg srca čuo sve do Tralee.152Sa svojim gostionicama i sportskim priredbama Dublin je prije svega bio svijet muškaraca. Naše dobre katoličke djevojke marljivo su učile katekizam, rađale djecu i u svjetska se pitanja nisu miješale. No gelski je pokret proizveo niz izvanrednih žena posve drukčijeg kova. Većinom su bile engleskog podrijetla, podbodene stoljećima nepravedne britanske vladavine. Ni jedna od njih nije bila ljepša, ni jedna življa od Atty Fitzpatrick, neke vrsti irske Ivane Orleanske. Sam Long Dan Sweeney ju je opisao kao najboljeg borca u Bratstvu i ponekad jedinog muškarca u vrhovnom vijeću.Došla je na svijet kao kći lorda i lady Royce-Moore, starosjedilačke zemljoposjedničke obitelji u grofoviji Galway. Do svoje dvadesete Atty Royce-Moore već je za sobom imala nekoliko sezona punih društvenog uspjeha te školovanje u Londonu i u Evropi. Bijeda seljaka duboko je se dojmila, te se prije svojeg dvadeset i prvog rođendana odbila od svoje vlastite klase.Prvi put je Irska čula za Atty kad je ona naslijedila čitav obiteljski imetak. Smjesta ga je podijelila prodavajući budzašto čestice seljacima koji su ih obrađivali od p'ra-vremena. Taj je korak potresao plemstvo i Engleze sve do njihove imperijalne srži, ali joj je istodobno pribavio naklonost naroda.Atty je neprestano bila u pokretu. Ako je u Wexfordu ili Waterfordu izbio štrajk zbog stanarina i zemljišnog poreza ili je kakva epidemija zadesila Liberties u Dublinu ili je na zapadu učestalo protjerivanje sa zemlje, ona se našla u prvim redovima pobunjenika. Zbog njezine djelatnosti dva put su je zatvorili, a hvalila se da namjerava prije nego što završi svoj posao biti gost Krune u svakom zatvoru u Irskoj. A pri tom je bila samo žena.Zapravo ne »samo«. Bila je gipka ljepotica, stasita poput kipa, viša od većine muškaraca, gotovo utjelovljena slika same Majke Irske.To što je pošla za Desmonda Fitzpatricka činilo se tako prirodnim kao i vrijesak u irskim brdima. Fitzpatrick je bio izdanak jedne od onih starih normanskih katoličkih obitelji koje su prvobitno u 12. stoljeću osvojile Irsku za Engleze. Postupno su se Normani tako potpuno stopili da su postali veći Irci od samih Iraca. Tijekom stoljeća stare obitelji Morrisi, Fitzgeraldi, Barryji, Rocheji, Bur-keji, Plunketti, Joyceji, Fitzgibboni i Fitzhughi prolazili153su bolje od croppyja. Prije svoje integracije bili su moćni irski grofovi. Kad su katolici polagano izašli iz svojeg mračnog doba, naša srednja i gornja klasa koja nije bila engleskog podrijetla, potjecala je najvećim dijelom od Normana.Mladi Desmond Fitzpatrick bio je jedan od prvih Par-nellovih sljedbenika, odvjetnik koji se u sudovima sa zapanjujućim uspjehom borio za stvar seljaka. Kad su se vjenčali i preselili u Dublin, baciše se Atty i Desmond s nesmanjenim žarom u pokret za gelsku obnovu. Atty je prešla na katoličku vjeru i rodila troje djece, a uz to je neumorno nastavljala sa svojim radom. Fitzpatrickovi su potpomagali novoosnovano nacionalno kazalište, a ona je nalazila vremena da sudjeluje i kao glumica, uglavnom da bi pomogla novim piscima.Kad je Arthur Griffith osnovao političku stranku Sinn Fein, Fitzpatrickovi su se smjesta priključili i postali jedni od prvih tajnih članova probuđenog Irskog republikanskog bratstva.Desmond Fitzpatrick se u trideset osmoj godini srušio mrtav u Four Courts braneći jednog croppyja. Bio sam ondje kad se to dogodilo.Mi koji smo voljeli Atty brižno smo je pazili, jer smo se bojali strašne tragedije. No umjesto očekivanog povlačenja u sebe, Atty se protiv svoje boli borila fanatičnom odanošću pokretu. Desmond Fitzpatrick postao je jedan od prvih naših novih mučenika, a njegova udovica blistavo mu je odavala počast. A ipak, ponekad sam se pitao kako je zapravo bila jaka njihova međusobna ljubav. Zaključio sam da se prava snaga njihove veze zasnivala na obostranoj ljubavi prema republikanstvu i da im je ona u njihovu braku bila važnija nego odnos između muškarca i žene.Sve to objašnjava zašto su se mojem komadu osmjehivali kad je ona, nekoliko mjeseci nakon što je

obudovjela, prihvatila ulogu.Bio sam nervozan kao prostitutka u Vatikanu kad je Conor došao na predstavu »Hodočasnikove noći« i nakon završetka me pohvalio medvjeđim zagrljajem.Otišli smo iza pozornice da potražimo Atty i dogovorili da još svratimo u bar hotela »Jury«, gdje su se okupljali kazališni i novinski krugovi.Svatko je svakog poznavao. Svi su znali Atty Fitzpa-154trick. Kako je bila jedina žena u vrhovnom vijeću Bratstva, dobro je znala da je Conor smislio plan za prebacivanje oružja, da je glasovit kovač-umjetnik i izvanredan igrač ragbija. U trenutku kad su se upoznavali znao sam da je između njih planula iskra. Conor već dugo nije imao pravu ženu i očito mu se Atty svidjela. A ona je dovoljno dugo bila udovica da misli podjednako.Budući da u tome moja nazočnost nije bila potrebna, sjetih se iznenada da još moram napisati vijest za novine i rekoh im da ću im se kasnije pridružiti u »Jurvju«.Ako je Atty Fitzpatrick ušla u neki-lokal, rijetko je ostajala nezapažena. Ona i Conor zauzeše mjesta u glavnoj prostoriji, gdje su joj mnogi prilazili da je pozdrave. Pijuckali su iz svojih čaša, a onda se sjetiše da Seamus O'Neill nije došao.- Da mi je samo znati što je s njim? - reče ona.- Vjerujem da je momak jednostavno ljubezan pa misli kako bih volio s vama razgovarati nasamo - odgovori Conor.Atty se to odmah svidjelo. Većina muškaraca pokušavala se razmetati praveći se važna u njezinoj nazočnosti ili se, kraj njezine impozantne pojave, povlačila u sebe.- Želite li to? - upitala je.- Nisam potpuno siguran - reče on. - I sam sam već neko vrijeme jednako osamljen kao i vi. Ne mogu reći da je to jednako teško kao bol za izgubljenim mužem, ali ne mogu tvrditi da i to nije vrlo bolno. Kad je pravi trenutak da se čovjek počne oporavljati? Vjerojatno je prirodno da čovjek tako razmišlja kad upozna nekog poput vas.Atty odvagne riječi, čovjeka i situaciju. Nitko nije uistinu znao kako je gubitak Desmonda bio strašan. Jedni su govorili da je hrabra. Znala je da je drugi drže bezosjećajnom. Većinu svojeg života provela je u svijetu muškaraca. Neobično je u tome bilo da je ona postavljala uvjete. Malobrojni su bili odnosi kojima nije od samog početka mogla ravnati ili kasnije manipulirati po želji. Taj krupni momak bio je privlačan, osvježavajući i nimalo neozbiljan. Ulijevao je prilično poštovanje.- Osamljen sam, Atty - reče Conor otvoreno, gledajući u velike smeđe oči, koje su dirale do suza pola Dublina.Polagano je položila svoju ruku na njegovu.- I ja - rekla je.155Iduće je večeri kazalište bilo zatvoreno i Atty ga je pozvala svojoj kući u predgrađu Rathgar, južno od Du-blina, do kojeg se stizalo kratkom tramvajskom vožnjom. Kuća Atty Fitzpatrick bila je jedna od niza georgijanskih dvokatnica u Garville aveniji s glatkim pročeljem, jar-koobojenim vratima i sjajnim mjedenim okovima.Attyne proleterske sklonosti svršavale su kod ulaza. Bio je to besprijekorno uređen dom, ukrašen mnogim lijepim predmetima. Djeca su joj izgledala dražesno i bila, činilo se, naviknuta na dolaženje i odlaženje nepoznatih ljudi kao i na dužu odsutnost roditelja po poslovima pokreta. Nakon večere, tijekom koje se Conor svjesno trudio oko djece, ona nestadoše kao na znak, kao da su znala da majka i došljak žele razgovarati o republikanskim poslovima.- Dođi - rekla je i izašla iz salona. Odvela ga je u najviši kat i otvorila vrata jedne od uličnih soba. Bila je to mješavina intimnog salona, knjižnice i radne sobe, smještena uz spavaću sobu, u koju su se bili povlačili ona i njezin muž. Sad je to bila soba uspomena, ispunjena njegovim rukopisima, pravničkim knjigama, fotografijama i drugim dokumentima života koji su proživjeli za pokret. Prva dva mjeseca nakon Desmondove smrti gotovo i nije izlazila iz te sobe. A kad je to jednom učinila, nije više u nju stupila do ovog trenutka.

U malom kaminu s mramornom policom Conor je zapalio treset vještinom dečka sa sela, i čim je omirisao njegov dim, prenio se onamo. Razgovarali su o položaju seljaka na zapadu, Zemaljskom savezu, kovanim vratima i tamnicama. Pričali su o sadašnjem živom strujanju u Dublinu i o stranim zemljama. Razgovarali su o oružju i Bratstvu i o teško ostvarivom republikanskom snu.Zatim je došao trenutak kad Conor više nije mogao ostati a da ne postane mučno.- Kasno je, Atty - reče - bolje će biti da sada odem.- Kao da smo sada tek počeli - odgovorila je. - Ah, ja sam poznata brbljavica. Na predavanjima i sjednicama vijeća govorim kao opsjednuta vila smrti. Dan Sweeney mi je već mnogo puta rekao da ušutim. Ali nikad zapravo nemam prilike da s nekim čovjekom razgovaram nasamo. Ponekad razgovaram sa Seamusom, ali nas tada netko u kakvoj krčmi pljeska po leđima ili se žurimo povečerati da stignemo na sastanak ili na predstavu. Des156i ja smo katkada ovdje razgovarali i zgranuli se kad smo vidjeli da je zadanilo. Shvaćaš?- Da - reče Conor. - Kad je ljubavnik ujedno i najbolji prijatelj, tad je dvoje samo sebi cijeli svijet.- Ah, Bože - rekla je - ja tu igram osamljenu udovicu, a mrzim sažaljenje.- Ne brini, no doista mislim da uskoro polazi posljednji tramvaj za Dublin.- Conore - rekla je - položi još jednu kocku treseta na vatru. Ako ti pobjegne tramvaj, dolje u sobi do dječje je jedan krevet. Ova kuća služi kao pribježište i za sastanke koji traju cijelu noć, pa su djeca navikla da ujutro tamo zateknu neznance.- Dobro dakle - odgovori on. Natočio je još malo konjaka. - Ti si izvanredna žena, Atty, i ubrzo ćeš prebroditi svoju tugu.- Što te ponukalo na to da to kažeš?- Zato što najviše od svega voliš svoju snagu. Ne znam postoji li nešto što bi te moglo slomiti.Razmišljala je da li je to pohvala ili zamjerka.- A ti?- Meni je samoća strašno teška. Dok nije bilo Shelley, nikad mi nije smetalo da budem sam. Otkad nje nema, mrzim svaki trenutak samoće. - Sjeo je na pod i zagledao se u raspaljeni treset, ona je učinila isto i oboje je bilo zadovoljno što je neko vrijeme svako slijedilo svoje misli. Zatim je zapazila da se zadubila u misli o Conoru. Taj je čovjek uznemiravao. Za razliku od gotovo svih muškaraca koje je poznavala, nije se bojao svojih slabosti i jedva se trsio da ih skriva, a svoju muškost uopće nije isticao. U ovoj sobi nije joj preostalo ništa drugo nego da ga usporedi s Desmondom.Larkin je bio duboka i tiha voda. Seamus joj je pričao da bi s vremena na vrijeme iz njega-provalila pjesnička bujica, ali je u njemu često dozrijevala godinama. U njemu svakako nije bilo ništa od Desmondova izazovna, upadljiva držanja. Des je volio sebe, volio svoje zajedljive primjedbe u sudnici, volio je zvuk svojeg glasa kad je govorio, osobito je volio ono što je radio za Irsku, jer ga je to obasjavalo slavom.Soba je bila topla i ispunjena putenošću kao uvijek, ali ne zbog Desa i Atty. Njezina je putenost bila namijenjena pokretu. Zar to nisu ona i Des uvijek željeli? Ta stvar,157koju su zajednički poduzimali, postala je njihovo životno djelo. Poslije njegove smrti satima je o tome razmišljala. čudno, ali u toj se sobi nikada nisu ljubili. Je li pokret bio za oboje oslonac koji ih je štitio od njih samih? Zar su znali da ne mogu jedno drugom dati ljubav koju su trošili na pokret?Sve ono što je znala o Conoru Larkinu ukazivalo je na to da on nije ništa manje odan pokretu. Ali posjedovao je i sposobnost da se potpuno u sebi posveti voljenoj ženi. Des joj je dao slobodu koju je tražila u braku. Od nje je malo zahtijevao, jer je uživao sam u sebi. Conor Larkin će ovladati svojom ženom i u njezinim očima postati jedini. Atty je to znala.Bi li mogla takvo što podnijeti ? Koliko je žena naslutilo tu snagu i pobjeglo od njega? Koliko je drugih poželjelo da je iskuša i nije uspjelo? Zar se moglo s takvim čovjekom upustiti u površan odnos? Bi li bio toliko jak da je primora da promijeni psihu kako bi ga zadržala?Zastrašivao ju je, ali i tako strašno privlačio. Kako bi bilo imati po prvi put čovjeka koji će ovladati njome? Atty je zadrhtala.

- Voljela bih te ponovno vidjeti - rekla je iznenada. -Za nekoliko tjedana komad će se prestati izvoditi. Zašto ne bih tad došla u Belfast? - To je već i prije rekla muškarcima koje je poželjela, ali...- Polaskan sam - odgovori Conor. - Na žalost, tvoja će te slava preteći i upast ćeš svakom u oko poput divne statue, što ti i jesi. Otvoreno rečeno, Dan Sweeney i vijeće bili bi opravdano protiv toga da se pokazujemo zajedno u javnosti, osobito u Belfastu. •- Na to nisam mislila. Bi li ti došao u Dublin?- Ne mogu često odlaziti, a da kažem istinu, ne osjećam se previše lagodno među svim tim rječitim intelektualcima. Razumije se da Seamusa volim, ali se ovdje ne osjećam doista kod kuće.- Velika većina od toga što kažu je brbljarija, sve samo pripovijedanje. Svatko govori i govori. Arthur Griffith, Yeats, Seamus O'Neill, Atty Fitzpatrick - reče ona.- Riječi su naša municija, Atty.- Nemoj sebe tako potcjenjivati. Kad svi govornici ispucaju svoju municiju, Bratstvo će ovisiti o šaci ljudi poput tebe da obavi posao. A osim toga, ni ti ne oskudijevaš baš na riječima. čitala sam neke tvoje pjesme.158- Seamus ne bi trebao pokazivati okolo tu ropotariju. Već odavno nisam ništa napisao.- Trebao bi.- Dan mi kaže da ću za to imati i previše vremena kad dospijem u zatvor.Ponovno ih zapljusne val nelagodnosti.- Smiješno - reče Atty tiho. - Uvijek sam se ponosila time što sam privlačna, ali i kadra da nekoga odbijem. Teško mi ovo pada, Conore. Još nikada nisam molila nekog muškarca da me odvede u krevet...Conor ustane i povuče je na noge. Zagrlio ju je i poljubio, držeći u naručju punokrvnu ženu.* Zatim odstupi korak.- Mislim da bismo to trebali odložiti da dozri.Atty problijedi, a na oči joj navru suze. Bila je opravdano povrijeđena.- Ponijela sam se kao prava budala.- Osamljena si, treba ti čovjek, to je posve prirodno. Ti si izvanredna žena, Atty, i ne bih te htio povrijediti time da se s tobom upustim u površan odnos.Uspjela je odglumiti smijeh.- To je za mene novo iskustvo.- Ja te ne odbijam, djevojko. Razumije se da sam na to pomislio onog časa kad smo se sreli. Samo, shvatio sam kako bi bilo nepravedno tebe ljubiti dok u duši još oplakujem Shelley. Možeš li to shvatiti?Ako dotad nije znala, sad je shvatila: igra s tim čovjekom ugrozit će njezine granice, razbiti njezinu samostalnost i njezino samozadovoljstvo, koje je uspjela sačuvati u uspješnom braku i uz troje djece. On će joj otkriti takva područja u njoj samoj gdje još nikad nije bila. Jedan ludi trenutak čeznula je da ga odvede u susjednu sobu, u mrak, i da mu kaže neka se pretvara ili isplače na njezinim grudima ako želi. Ali plašila se, jer još nikada nije takvo što poklonila nekom muškarcu.PETO POGLAVLJEU mjesecima nakon izbora iskoristio je Oliver Cromwell Maclvor panični strah pred novim Zakonom o autonomiji Irske i iznio na vidjelo planove kojima se hranio petnaest godina mukotrpnog čekanja krvlju, svjetlošću i159zrakom. Upotrijebivši svoje crkve širom pokrajine kao glasnogovornike, poslužio se prastarim alsterskim strahovanjem.- Kad te Gospodin Bog tvoj povede u zemlju koju ćeš osvojiti i kad ih Gospodin Bog tvoj izruči tebi, ti treba da ih smrviš i potpuno uništiš, ne smiješ se s njima nagoditi, niti iskazivati milost... jer ti si sveti narod po Gospodinu Bogu tvojem i on te odabrao da budeš odabran narod među svim narodima...Roger Hubble je ispravno zaključio da će Maclvor i dalje služiti njegovim interesima, usprkos lomu među njima. Propovjednik je u sredini gdje je sve do neba vapilo za socijalnim promjenama iznosio

malo novog, podgrijavajući i servirajući uvijek jedno te isto staro jelo. Već su tri stoljeća tu istu pjesmu utuvljivali alsterskim protestantima, sve dok nije od rođenja postala neodvojiv dio njihova životnog stava. Bili su jedna strana irskog trojstva uz britanske gospodare i starosjedioce, te su ih i dalje odvlačili od stvarnog problema, poboljšanja životnih uvjeta narodnih masa.I opet je izvučena stara priča da su poput drevnih Hebreja u potrazi za obećanom zemljom izabrani narod u Božjim očima. Jedina je novost bila u tome što je poduzet prvi korak da se odbaci prastara tradicija u političkom sljedbeništvu plemstva. Zapravo, došlo je samo do gotovo neprimjetne smjene straže. No Maclvor je hipnotizirao mase i postao sve neumjereniji u vlastitoj viziji svoje proročanske moći. Gdje nije bilo crkve, održavali su skupove buđenja u prepunim šatorima. Gdje nije bilo šatora, održavali su masovne skupove pod vedrim nebom.Deset godina ranije osnovao je Kristove vitezove, elitnu skupinu, uski krug najpravovjernijih. Njihova prava svrha, naime da postanu jezgra koja će pokretati svjetinu, ostala je tajna do pogodnog trenutka.Dok je njegova biblijska vatra harala Ulsterom, spretno je preobrazio Kristove vitezove u predstražu »za obranu protestantske vjere od sljedbenika Sotone, papista i otpadnika«, kao da već nije s potpuno istom svrhom postojao oranjski red. Maclvorov je plan zahtijevao privatnu vojsku. Vitezovi, bivši vojni oficiri i brojni nezaposleni oruž-nici bili su u svojstvu predvodnika grupa izvježbani u izazivanju nereda. Premda se Maclvor, zakonski uzevši,160odvažio na tanak led, vlasti su oklijevale i ostale skršte-nih ruku. U nekoliko mjeseci stvorena je četa koja je taktikom zastrašivanja potpuno ovladala situacijom u okolici, po naredbi pustošila i rastjerivala skupove svećenika koji su mislili drukčije, jer je samo jedno učenje bilo pravo - učenje Olivera Cromwella Maclvora.Kao preko noći nicale su nove opće prezbiterijanske crkve u Armaghu, Lisburnu, Carrickfergusu, Coleraineu, Bangoru i Lurganu. Bile su popunjene svećenstvom izo-bfaženim na brzinu u četveromjesečnom tečaju u njegovoj »teološkoj školi«, a zaredio ih je sam Posrednik.Na početku godine 1907. izazvali su Kristovi vitezovi u katoličkom području Downpatrick nemire protiv namještanja trojice katoličkih učitelja u novoj javnoj školi. Kako su završili uspješno, taj je incident poslužio kao nagovještaj krupnijih stvari koje su trebale uslijediti u Belfastu i Derryju kasnije te godine.Kad je Oliver Cromwell Maclvor pripremio udarne čete i svoje institucije razgranao po cijeloj pokrajini, izveo je udar. Otputovao je u London, gdje je mogao računati s najvećim publicitetom, sazvao konferenciju za novinstvo i objavio osnivanje lojalističke stranke.- Poslušno smo slijedili stari poredak, a za naše napore bili grubo izigrani. Prosti kršćanski puk Ulstera, čiji je život najviše pogođen, namjerava sad sam odlučivati o sebi i budućnosti svoje pokrajine. Ovo je narodna stranka. Razdoblje podložnosti staroj vladajućoj klasi je svršeno. - Na to objavi bojni poklik stranke: NAŠ JEDINI ZLOčIN JE LOJALNOST.Sad je, dakle, bio razotkriven veliki plan: Opća prezbi-terijanska crkva Olivera Cromwella Maclvora, Kristovivitezovi Olivera Cromwella Maclvora i lojalističkastranka Olivera Cromwella Maclvora, Otac, Sin i DuhSveti... jednog nipošto svetog trojstva.*Godina 1907. počela je nemirno. Na selu su provedene brojne reforme i s njima je nastupilo razdoblje relativnog blagostanja. Žarište siromaštva bilo je posve očito u gradovima, koji su bili u bijednom stanju. Samo u Dublinu gotovo polovica stanovništva živjela je u stanovima od jedne prostorije za cijelu obitelj. U većini slučaja to je značilo da u jednoj sobi živi šest osoba. Ljudsko poniže-11 Trojstvo - 2. svezak161nje prevršilo je svaku mjeru, a Britanci su, osim u lojalnim grofovijama Antrim i Down, malo ulagali u industriju da ga ublaže.

Kad se saznalo da je radnički pokret drugdje postigao uspjehe, protestantska radnička klasa Ulstera preispitala je vlastitu situaciju i ustanovila da nije nimalo ružičasta. Protestantskom je radniku počelo polagano svitati da su ga iskoristili. Taj je položaj moglo poboljšati samo jedinstvo s katoličkom radničkom klasom.Izbili su štrajkovi i po prvi put u belfastskoj turobnoj povijesti došlo je do pregovora između katoličkih i protestantskih radnika.Unionističke oranjske organizacije baciše se svim snagama u protunapad. Oliver Cromwell Maclvor, koji zapravo nije imao vlastita programa osim programa leši-nara koji se hrani truplom, nadmašio je sve u borbi da radnička klasa ostane razdvojena. I opet se potvrdilo predviđanje Rogera Hubblea da će propovjednik nesvjesno raditi u njihovu interesu.Usprkos općem nemiru i sve većem problemu s radništvom, sir Frederick Weed je nastavio na svoj način nastupati kao dobročinitelj i čovjek koji brine o ljudima. Njegova najnovija zamisao bila je da pokrajini pokloni željeznički i pomorski muzej, koji će izgraditi nedaleko od stadiona Boilermakersa.Tako je nakon turneje Conor dobio zadatak da popravlja lokomotive predviđene za muzej. U međuvremenu, Red Hand Express je još dva puta vozila u Englesku, otpremivši lorda Rogera u Dom lordova i natrag, a drugi put je sir Frederick poduzeo poduže poslovno putovanje. Oba je puta O'Hurley odvezao vlak u O'Sullivanovu ljevaonicu i utovario pošiljku oružja.Kako je otprema oružja dobro tekla, počeo je Conor razmišljati o povećanju tereta. Htio je ugraditi dodatna skrovišta u osobne vagone i lokomotivu. Postojao je bezbroj mogućnosti da se spretno ugrade pomični poklopci, lažna vrata i čak na donju stranu vagona pričvrste sanduci.Kad su nacrti najnovijeg modela lokomotive Red Hand bili gotovi i trebali prijeći u proizvodnju, Conor je imao čvrst plan. Spremao se da sa svojim zamislima upozna Duffyja O'Hurleyja i izvede dio preinake u samoj tvornici dok stroj i tender budu u gradnji.162Ta je zima bila porazno duga i samotna. Ni jedan jedini put nije vidio Shelley MacLeod. Ne jednom je noću molio da ga Dan Sweeney premjesti iz Belfasta, no u dubini duše je znao da je to nemoguće tako dugo dok se oružje prebacivalo preko brodogradilišta. ćeznuo je za danom kad će mu Sweeney povjeriti da počne prikupljati male udarne grupe za Bratstvo i kad bude mogao surađivati s ljudima koji misle i govore o istoj stvari.- Prerano je za udarne grupe - reče Dan - puno prerano. Strpljivost je eliksir revolucije.Conor je izgubio volju za kazalište i sve one stvari na koje je nekoć trošio svoju neiscrpnu radoznalost. Jednom prilikom otputovao je u Dublin samo zato da posjeti Atty Fitzpatrick, ali nije koristilo, jer se nije mogao osloboditi Shelley.Pomisao na proljetni ragbijaški trening isprva ga je radovala. Opet će se sastati na igralištu sa starim drugovima i osloboditi se bar jednog dijela nagomilanog razočaranja. Ali kad je izlazio na igralište, jasno mu je izašla pred oči činjenica da ga čeka trideset nepoštednih utakmica. Približavao se trideset i petoj godini. Pred k'raj prošle sezone trebalo mu je nekoliko sekundi više da se nakon snažnog sudara podigne na noge, a pola dana duže da iz tijela nakon igre nestane ukočenosti. Prošle godine bila je tu uzbudljiva Shelleyna blizina, tijesno drugarstvo s Robinom i čisti užitak u društvu razigranog Jeremyja Hubblea. Svega toga više neće biti.Jeremy je i dalje svakog tjedna pisao Conoru i izvještavao ga o uzbuđenjima koje je doživljavao kao mlad čovjek u razvitku. Uspješno je završio prvi semestar u Trinity Collegeu i javljao da se udebljao više od dvanaest funti i da će igrati u prvoj momčadi Trinityja. Nadao se da će ga izabrati u nacionalnu reprezentaciju, kao nekoć njegova djeda, i da žali što više ne<*e moći putovati s Boilermakersima.Kad bi se susreli na radilištu, Conor i Robin bi jedan drugom kimnuli na pozdrav, ali nisu razgovarali. Prvog dana proljetnog treninga Robin priđe Conoru.- Mislim da će biti najbolje da porazgovaramo - reče Robin. Pošli su iza tribina da budu nesmetani.- Znam da nam je obojici vraški nezgodno - poče Robin - ali morat ćemo pola godine biti u tijesnoj vezi.ir

163Bilo bi za nas, a i za momčad, najbolje da među nama vladaju pristojni odnosi.- To i ja mislim - reče Conor.- Dobro, pretpostavljao sam da ćeš to tako shvatiti.- A kako su Lucy, Matt, tvoj otac i Nell?-, Ne može biti bolje. Matt raste kao korov, i ti mu jako nedostaješ. A ako želiš znati, i meni.- Robine, ne znam što vam je Shelley ispričala, ali ni jedan od naših problema nije bio ni u kakvoj vezi s vašom obitelji.Robin polagano strese svojom kovrčavom glavom.- Nije rekla ni riječ o tome, a ni o drugom gotovo ništa.- Kako joj je? - prošapta Conor.- Jadno, čovječe.- Vratila se opet onom Kimberleyju? Robin strese niječno glavom.- Sveti Isuse, ne znam što se zbilo, ali čini se da vas to oboje ubija.- Neke stvari nisu mogle valjati. Bilo bi ludo da smo pokušali.- Ima li to što s... - Robin se presiječe. - Pustimo to, mene se to ne tiče. Slušaj, Conore, nemoj shvatiti osobno, ali s obzirom na okolnosti, razgovarao sam s Derekom i rekao mu da će biti najbolje ako ove godine ne dijelimo istu sobu na turneji.- Svakako, razumijem - odgovori Conor.- Dobro dakle, hajdemo onda na naše slavno primanje. Prvi sastanak momčadi uvijek se odvijao u sir Frede-rickovu salonu na krovu tribina. Među trofejima prijašnjih uspjeha, pravom rudniku zlata i srebra, svake su se godine držale zanosne govorancije. Nakon predstavljanja novih potencijalnih igrača, koje su ocjenjivali po tome koliko su spremni da sebi daju razbiti glavu, bila je bez trunka stida ispričana povijest momčadi, zapravo povijest i vizija jednog čovjeka. Zatim je menedžer otvoreno rekao da imaju neospornih izgleda da osvoje prvenstvo, a njegov pomoćnik dodao da podmladak još nikad nije bio u boljoj kondiciji. činilo se da su ta trojica irskih obraćenika, Weed, Crawford i O'Brien, prisvojila sve raspoloživo foliranje. Sačuvavši najbolje za kraj, sir Frederick je izbacio mamac - turneju po Australiji o kojoj se vode pregovori... naravno, ako momčad pobijedi.Kad su prešli u društvenu prostoriju igrača, Duffy164O'Hurley je već bio na svojem mjestu uz pipu Guinessova piva. Conor ga nije vidio nekoliko tjedana, za kojih je doradio svoje planove za proširenje prebacivanja oružja.- Ah, škvadra ove godine sjajno izgleda, u vrhunskoj je kondiciji i borbena - zagrmi Duffy. - čuj, Doxie mi reče da imamo samo jedan cilj: prvenstvo. Tu se slažem s njim. Nećemo početi sezonu s gubicima kao prošle godine.- Da - reče Conor. - Borit ćemo se žilavo.- čujem da se nešto priča o Australiji. Bože, već se vidim kako jurim onim beskrajnim razdaljinama.- Nadam se, bez mene u vlaku. čuj, Duffy, momče, već dugo nismo zajedno ništa popili.- Bio sam toliko na putu da su se kotači izlizali. U mjesec dana samo sam jednom noćio u Belfastu.- Kako bi bilo da danas povečeramo zajedno i poslije iskapimo nekoliko čaša? - reče Conor.- Zašto ne, Conore, zašto ne? To zvuči sjajno.*Duffy O'Hurley stanovao je u udobnom hotelu »Bal-moral« u Lisburn Roadu, u četvrti o kojoj se, kad se dobronamjerno govorilo, reklo da je izmiješana. Kao čovjek čiji je položaj nadilazio vjerske granice, Duffy je uživao u svojoj slici i statusu. Stanovao je nedaleko od sestre i šurjaka, Calhouna Hanlyja, i svojeg najboljeg prijatelja Doxieja O'Briena.čim ga je Duffy uveo u svoj apartman, Conor se uznemirio. Krupni strojovođa imao je pogled kakav je inače imao oko ponoći, a tek je bilo sedam sati navečer. Boca na stolu bila je dopola ispražnjena; očito je pio da se ohrabri, jer je pokazivao nervoznu potrebu da se povjeri.- Već sam htio s tobom porazgovarati, ali znaš, sir Frederick me je sasvim dokrajčio. Neprestano odlazi u Dublin Castle zbog tih radničkih štrajkova.

- Što ti je na srcu, Duffy?- Prije svega neću da tko u Bratstvu bjesni na mene. Uradio sam sve što ste tražili. Razgovarao sam s Calhou-nom sad kad bude gotova nova lokomotiva i s obzirom na predstojeću turneju. Mi želimo prekinuti. Godina dana toga sranja je dosta.- Zar je što pošlo po zlu?- Ništa određeno, jednostavno mi je toga dosta.165- Trenutak nije pogodan da se prekine. Plan lijepo napreduje, a mi još moramo prebaciti mnogo oružja.- Ovim tempom to će potrajati deset godina, a prije ili kasnije jamačno će netko zabrljati.- Treba vam više novaca? - upita Conor tiho.- Ne, zapravo. Ionako ga propijem ili prokockam. čovječe, to je ta prokleta napetost. Pola dana i noći provodim izmišljajući isprike kako da dovedem stroj onamo, pa opet natrag. Ubija me i to sranje da ga dopremim u Owenovu ljevaonicu svaki put kad smo u Liverpoolu. A onda ponekad vozim po dva tjedna Irskom to posrano oružje u tenderu. To moje zdravlje ne može izdržati, Conore.- Još jednu sezonu moraš izdržati - reče Conor odsječeno. - Izradio sam planove da u svakoj vožnji povećamo pošiljku na tisuću pušaka.- Oh, sranje - zastenje O'Hurley. - Predosjećao sam da ćeš razrezati sve vagone. Vidio sam to - kao prikazanje u kakvom čudu - kad sam čuo da je sir Frederick dao konstruirati novi vagon. Rekao sam Calhounu točno ovo: »Kad to Conoru dopre do ušiju, pretvorit će vlak u putujući arsenal«. čovječe, želim se izvući iz toga prije nego što novu lokomotivu izvezu na tračnice. Ako si zamislio da pregradiš te vagone u samoj tvornici, izbij si to iz glave. To bi bilo uže oko vrata.Duffy je bio prilično pijan. Conor je uvidio da je čovjek na rubu živčanog sloma. Bilo bi besmisleno da ga sad prikliješti. U tom stanju i s tim temperamentom mogao bi počiniti grubu grešku ili u pijanstvu nešto izbrbljati.Conor natoči sebi viskija, promatrajući kako se strojovođa bori s uzbibanim grudima i briše oznojeno čelo.Conor iskapi čašu i ustane.- Moram o tome porazgovarati s nekim ljudima - reče.- Samo nemoj, zaboga, pomisliti da ću bilo što učiniti protiv Bratstva. čim budu oni sanduci izvađeni iz tendera, moja su usta zapečaćena, i ti im to moraš reći.- Smiri se, čovječe, ta smiri se.Sad kad je odvalio muku da to skine s duše, Duffy proguta pljuvačku i gotovo se sruši u naslonjač.- Htio bih znati samo jedno, po istini, bez izmotavanja - reče Conor.Duffy ga pogleda opet ustrašen.- Zna li za to još netko osim tebe i Calhouna?166Duffy se oda svojim zbunjenim, izdajničkim krzmanjem. Naglo je svrnuo pogled s Conora, jer je znao da će biti bolje da se pribere.- Ne - odsjekao je prebrzo.- Mislim bilo tko, uključujući i tvoju sestru.- Kako ti je to palo na pamet?- Zato jer piješ kad se bojiš, a kad piješ, brbljaš. Doxie O'Brien je tvoj najbolji prijatelj i s njim mnogo pričaš. Zna li Doxie?- Kunem se majčinim grobom da ne zna.- Nadam se zbog Doxieja i tebe da je-to istina.- To mi moraš vjerovati, Conore.- Nisam siguran. Za nekoliko dana doći ću opet.Oliver Cromwell Maclvor nastavio je podizati uloge, postao je dvostruko drzak i otvoreno se podrugivao svojim bivšim gospodarima. Ako je postojalo žarište njegove mržnje, tada je to bila činjenica da ga je plemstvo prezi-ralo, da ga nikad nije prihvatilo kao ravnopravnog, nikad mu

ukazalo poštovanje za kojim je žudio. Naumio je da će to što ga neprestano potcjenjuju skupo platiti.Kad je u izvanrednim izborima za popunjenje zastupničkog mjesta u belfastskom gradskom vijeću - to je zastupničko mjesto za četvrt Shankill držao jedan unioni-stički Weedov pouzdanik, a ispražnjeno je njegovom smrću - trebalo odlučiti, Maclvor je najprije pomislio da se sam natječe, ali je rizik bio prevelik. Ako izgubi, bio bi to strašan udarac za njegovu još nejaku lojalističku stranku. Umjesto toga odabrao je čovjeka među svojim sljedbenicima koji je stekao nešto ugleda te se za stupanj isticao iznad masa i bio prikladan odgovor snobovštini aristokracije.Za prvog kandidata koji će zastupati lojalističku stranku izabrao je pukovnika Howarda Huntlyja Harri-sona, vojnika u mirovini i titularnog »zapovjednika« Mac-Ivorovih četa. HHH, kako su ga svi zvali, bio je ograničen, ogorčen šupljoglavac koji se neprekidno žalio na to da su ga zakinuli za viši čin u vojsci i za plemenitašku litulu. Mogućnost za osvetu vidio je u tome da igra vojnika na čelu Maclvorovih četa.Naknadni izbori za zastupnika Shankilla postadoše odlučno pitanje. Maclvor je naslutio da je generalni štrajk167koji je potresao Belfast poljuljao Weedov položaj i minirao vjerske granice, tako da su se katolički i protestantski radnici udružili. Brigadir Maxwell Swan imao je tih dana pune ruke posla sa situacijom u tvornicama, a da bi mu stvar još otežali, počeše Maclvorovi ljudi u brodogradilištu otvoreno voditi propagandu za HHH. Kad se tome nitko nije suprotstavio, nastaviše Kristovi vitezovi s time da u vrijeme podnevnog prijekida održavaju javne molitve, tjerajući radnike da im prisustvuju. Taktika je bila jednostavna. Koji je put do vlasti mogao obećati brži uspjeh od toga da Weeda izazovu u njegovom vlastitom carstvu i rascijepe njegove snage? Swanove specijalne jedinice sad su imale dodatni zadatak da brižno prate djelatnost Posrednika.Bilo je predvečerje uoči oranjskih parada i ispred svake lože u pokrajini bili su već pripremljeni lambezi, a milijuni zastava cvali su poput divljih cvjetova. Weedovo brodogradilište i čeličana djelovali su poput bombe koja još nije eksplodirala.- O'Hurley se boji - reče Conor. - On sam nije baš pametan, a njegov je ložač još dvostruko gluplji. Nemam dokaza, ali uvjeren sam da je sve izbrbljao Doxieju O'Brienu.Long Dan je proživio život među zidovima koji su se rušili na njega, ali ipak još nije postao imun na to. Bratstvu je oružje bilo nužno potrebno.- Tipično - zarežao je. - čini mi se da nam ne preostaje drugo do da obustavimo operaciju.- Ne posve - odgovori Conor. - Moramo je još jedanput izvesti. Nacrti su gotovi. Ako vlak bude u tvornici samo nekoliko tjedana, mogu izvesti preinake. Weed će sa starom lokomotivom prije nego što je prodaju još jednom u Englesku. Predlažem da oslobodimo O'Hur-leyja i Hanlyja obaveza pod uvjetom da prevezu taj posljednji tovar.- Koliko?- Oko tisuću Lee-Enfield, možda i više.- K vragu, Conore, što da kažem? Znaš što to za nas znači, a znaš i što je na kocki.- Mislim da bismo trebali pokušati. To će biti po-168godba. Jedno putovanje, tisuću pušaka, a onda ćemo obustaviti operaciju.Dan je šakom bubnjao po stolu.- Ne izvlačim se od odgovornosti, ali o ovom moraš odlučiti ti, samo ti.- Naprijed! - reče Conor. Long Dan kimne.- čim završiš s preinakom, hoću da napustiš "VVeedove tvornice. Mi imamo za tebe pametnijeg posla nego da igraš ragbi po Engleskoj.- Da, iskreno rečeno, spreman saro. Tamo postaje odvratno, Dane, prokleto odvratno. Molitveni skupovi i mise, pozivanje na nerede. Gadno mjesto.- Ha - reče Dan smijući se - to je Belfast, takav je Belfast uvijek bio.Po Conorovu novom planu trebalo je u spremnik za vodu ugraditi još dva brončana sanduka, jedan u rezervoar ugljena, a na različitim mjestima ispod vagona jiiz ploča koje će tvoriti lažna dna. Cilj:

tisuću pušaka.- O tome se radi, momci - reče Conor pogledavši prvo Duffyja O'Hurleyja, pa Calhouna Hanlyja. - Ne želim nikakvih rasprava o tome, osim ako iskrsnu tehničke poteškoće. Vi ćete prebaciti oružje, ili snositi posljedice. - Ložač kimne u znak da je shvatio.- Duffy?- Da, ali zakuni se da je to posljednji transport, zakuni se.- Dajem vam svoju riječ.- Dobro - reče O'Hurley.- Počet ćemo s tim da još u tvornici preinačimo što god uzmognemo. Ostalo će biti obavljeno u Liverpoolu.Conor ustane i baci na stol snop novčanica.- Evo pola unaprijed. Kao potvrda da vam vjerujemo. Bratstvo će držati riječ u svemu. Razumijete, u svemu.169SESTO POGLAVLJEBio je četvrti srpnja, američki Dan nezavisnosti. Baš kao što su se Ulsterani poistovjećivali s drevnim Hebre-jima došavši u obećanu zemlju Ulster, jednako snažno su se poistovjećivali sa svojom škotsko-irskom iseljeničkom braćom u Americi.Osim toga svaki je povod za mimohode limene glazbe bio dobrodošao. Sezona parada približavala se divovskim koracima. Weedovo brodogradilište i čeličana plivali su u oceanu crveno-bijelo-plavih Union Jackova i bezbrojnim oranjskim parolama.Bilo je to i vrijeme glasina. Kao i svake godine, širili su razmahani jezici nove glasine praćene bubnjanjem lam-bega. Glasine da je engleski parlament prodao Ulster, o papinim planovima, o zavjeri katolika da postignu jednakost u Ulsteru uz pomoć radničkih štrajkova, o još većoj gospodarskoj krizi.Oko podne trebao se održati, kao svake godine, skup kod suhog doka Big Mabel, na kojem će uz svirku oranj-skih limenih glazbi i govora biti proslavljen američki praznik. S obzirom na predstojeće naknadne izbore, loja-listička je stranka zahtijevala da pukovniku Howardu Huntlyju Harrisonu bude dopušteno da se jednako kao unionistički kandidat obrati skupu. Kad je to uskraćeno, proširila se glasina da će Kristovi vitezovi izazvati neprilike.Conor je radio istodobno na lokomotivi i na restauraciji u napola završenom željezničkom i pomorskom muzeju na drugom kraju tvorničkog Okruga. Toga dana bio je u zgradi muzeja sastavljajući jednu »Folkstone« lokomotivu Jugoistočne željeznice iz 1850. Kad se primaklo podne, ostao je sam jer su svi otišli dolje na dok Big Mabel na proslavu. Podigao je pogled s razasutih dijelova vidjevši kako u zgradu ulazi Robin MacLeod, zadihan kao da je trčao.- Halo - reče Conor radoznalo. Kad je ugledao Robi-novo prestrašeno lice, prvo je pomislio da je nešto zadesilo Shelley.Robin se osvrnuo da se uvjeri jesu li sami.- Moram ti nešto reći - protisne zadahtano. - Tražio sam te posvuda...- Što se dogodilo?170- čuj, čovječe, ne postavljaj pitanja, nego se ne vraćaj u tvornicu.Zvuči »Dixieja« dopirali su s četiri stotine metara udaljenog doka Big Mabel, gdje se održavao koncert. Conor je smjesta shvatio. Nemiri! Gotovo svih dvjesto katolika u tvornici, među njima i momci iz momčadi, radili su u valjaonici bakra nedaleko od radionice lokomotiva. Iz nepoznatih razloga taj je zanat bio jedini koji ovamo nije prenijet iz Škotske. Kad god je u tvornici došlo do neprilika, uvijek su prvo izbile u toj radionici. Conor se prepadne! Duffy O'Hurley i Calhoun Hanly, bili su danas u radionici lokomotiva!- Bit će nereda, zar ne?- Ne pitaj, nego nestani.- Maclvorovi ljudi, ti vitezovi...- Slušaj, čovječe, hoćeš li već otići!

- Jesi li siguran?- Da, siguran sam. Morgan je to saznao u crkvi.- I to mi je neka prokleta crkva - opsuje Conor. - Jesi li upozorio ostale?- Ne mogu, Conore, ne mogu. Ne bojim se za sebe, ali previše bi lako bilo zaključiti tko je to učinio, a to bi Morgana moglo stajati glave.- To su tvoji drugovi!- Ili oni, ili moj otac. Momci iz kluba će se sami snaći. Ali... ali... morao sam upozoriti tebe, bez obzira na sve.- Makni mi se s puta! - reče Conor.- Neću te pustiti da se vratiš onamo, Conore. Ne marim za druge, ali ti si mi poput brata.- Nisam ti ja nikakav brat! Svaki put mi je pozlilo kad sam ušao u tvoju kuću i vidio obješenu tvoju prokletu jebenu oranjsku ešarpu! A sad me pusti proći, mali!Robin ustukne korak, a prste ispruži prema Conorovim prsima.- Ne mogu te pustiti.Conor ga pokuša gurnuti ustranu. Robin ga dva puta udari šakom u lice, doduše bolno, ali ne uspije zaustaviti udarnu snagu krupnijeg čovjeka. Kovačke Conorove šake ščepaju Robina i bace na tie kao vreću. Kad je požurio mimo njega, Robin brzo uspuza na koljena i s leđa grubim zahvatom sruši Conora na pod. Valjali su se po podu, nastojeći dohvatiti neki oslonac, udarajući jedan drugog bjesomučno koljenima i laktima.171Želio bih da sam u Dixieju, hura, hura.Conor se prvi osovi na noge, ali ga Robin nije puštao. Opet se njegove krupne ruke oslobode, stajali su licem u lice udarajući jedan drugog, dok Robin nije posrnuo i pod udarcima ustuknuo. Teturao je napola omamljen. Conor ga stisne rukama tolikom snagom da je Robinu ponestalo daha. Lice mu pocrvenje, zakoluta očima i izgubi svijest. Conor ga ispusti. Robin klone na pod. Conor jednim trzajem otvori vrata. Najkraći put vodio je poprijeko, preko sportskog igrališta, cestom uz kanal i preko visokog mosta do postranog zida čeličane.Robin MacLeod se nekako uspio dići na noge i s leđa se bacio na Conora. Bum, u potiljak, fljas, fljas. Conor se naglo okrene, i dok je Robin još sakupljao snagu za posljednji napad, pogodi ga neočekivani udarac, a za njim strašan bubotak u želudac. Dok se Robin rušio na koljena, Conor ga cipelom tresne u vilicu, podigne ga uvis i udarcem šake onesvijesti.Kad se Johnny vraća kući, stupajući, hura, hura.Pisak sirene objavi podne!Pod Conorovim stopama topila se trava a tribine su postale nejasne. Uz kanal kralja Vilima do mosta. Ustrčao je uz stepenice i na sredini trenutak zastao.- Oh, Bože!Rulja od nekoliko stotina ljudi išla je u susret mašući batinama s čavlima, željeznim polugama, ključevima za odvijanje matica i zakovicama. Potrčao je dalje, niz stepenice do reda malih pomoćnih radionica i uletio u valjaonicu bakra.- Izgredi! Izgredi! Katolici van na istočna vrata!- Izgredi! Izgredi! Katolici van!Dok su mimo njega muškarci trčali na stražnja vrata, on se vratio na prednji ulaz i ugledao kako oni drugi već naviru mostom. Osvrnuo se. Katolici su se žurno sklanjali, ali njihova prednost nije bila velika.- Radionica lokomotiva! - dahnuo je - radionica lokomotiva.Prošuljao se uz zgrade i zastao na uglu spremajući se da pretrči brisani prostor upravo kad je rulja dospjela do valjaonice bakra i provalila unutra.172- Papističke svinje!- Smrt Taigima!- Pobijte ih!- Jebeš papu!

- Izdajice! Conor potrči.- Eno jednog!Zahvaljujući točnom poznavanju radionice, pronašao je najkraći put do poslovnice, gdje su Duffy i Calhoun ljenčarili ne sluteći kakav je vani kaos. Ščepao je obojicu i izvukao ih iz prostorije.- Zar si poludio!- Izbili su neredi!- Oh, sveti Isuse!Conor se zdvojno ogledavao tražeći izlaz. Nije ga bilo. Kroz mutna stakla nazirali su se izgrednici, koji su opkoljavali zgradu.- Na lokomotivu, brzo! - zapovjedi Conor. - Sakrijte se u kotao!- Popni se ovamo k nama - poviče Duffy.- Ne, oni znaju da sam ovdje. Sve će razbiti da'me pronađu, a tada će otkriti i vas. Brzo, brzo, idite!Kad su nestali, privremeno se sklonivši na sigurno mjesto, Conor ostane stajati tek toliko da predahne i da se sabere, zatim krene prema glavnom ulazu, koji je tog trenutka pod pritiskom gomile popustio. Kad su ljudi vidjeli da je miran i nenaoružan, naglo su stali.Vessey Bain, najistaknutiji od vitezova u tvornici, kome u mržnji na katolike nije bilo ravna, siktao je od bijesa, no znao je da napad na Larkina neće biti laka stvar.- Miči se s puta, Larkine - zareži Veesey - tu su Taigi i mi ćemo ih se dočepati. ^Conor se ne pomače.- Jebeni papistički kučkin sin! Nisi ni ti nikakva iznimka!- Weedov dupelizac, to si ti!- Da. Dokrajči tog prokletnika!Prije nego što je Vessey stigao odlučiti, doleti iz gomile pola tuceta zakovica. Jedna pogodi Conora u sljepoočicu i on se stropošta bez svijesti.Došao je k sebi kad su ga polili vodom. Pokušao se173osloboditi, no bio je svezan, ruku razapetih o žbice kotača lokomotive.Kako su ostali praznih ruku, jer je uzbunio katolike, naumili su da se iskale na njemu. Vessey Bain mu pljune u lice i znojeći se i napola gušeći od bijesa, udari ga bjesomučno nogom u cjevanicu. Dok su ostali urlali da ga treba dotući, prevlada onaj neobičan titraj samoodržanja.- Smrt je predobra za njega - zareži Vessey. - Udesimo ga za svagda. Pustite Joeya Hookera na njega!Hooker je nekoć bio prilično uspješan boksač srednje kategorije, dok nije dobio jedan nezgodan udarac. Sir Frederick mu je dao posla kao socijalnom slučaju. Kako Hooker nije znao samostalno misliti, nagovorio ga je Vessey Bain da postane Kristov vitez, jer se htio okoristiti njegovim šakama.Hooker se budalasto nasmijao svezanom čovjeku. Bup, bup, bup udarale su Hookerove šačetine po Conorovom licu, bup, bup, bup. Jedan direkt u trbuh, buum!Poslije svakog udarca Joey Hooker glasno je svojim slomljenim nosom srkao zrak.DOK JE OKO NJEGA KLICANJE BILO SVE GLASNIJE, STAJAO JE PONOVNO U RINGU BRANEćI TITULU ŠAMPIONA ULSTERA U SREDNJOJ KATEGORIJI. LIJEVO OKO BILO JE ZATVORENO OD UDARCA, ZATETURAO JE I NASLONIO SE O UŽAD, ZATIM NASRNUO MAŠUćI, POSKAKUJUćI, UDARAJUćI... »UDRI, JOEY. UDRI!« URLAO JE NJEGOV MENEDZER, A GOMILA POćE GROMOGLASNO ODOBRAVATI KAD JE NAVALIO. »UDRI! UDRI! DOTUćI GA, JOEY, UBIJ GA... IMAS GA, JOEY... UDRI... UDRI... UDRI...«SEDMO POGLAVLJECalhoun Hanly prisloni Conora na zid, a Duffy O'Hur-ley prekopa mu džepove i pronađe ključ. Kad su se vrata otvorila, Conor pokuša zakoračiti. Posrnuo je u predvorje i srušio se na podnožju stubišta.Oba snažna muškarca pomognu mu na noge, polože njegove ruke oko svoje šije i povuku ga uza stube. Kriknuo je i presavio se kad ga je probola oštra bol. S mukom su napredovali stepenicu po

stepenicu dok na-174posljetku nisu dospjeli do odmorišta. Kad se Duffy okrenuo da otključa vrata, Conor se skljoka na koljena, pri-drži se za ogradu, povuče na noge, zatetura u sobu, sruši se opet i otpuza do kreveta; ščepao je plahte da se povuče gore, no otkotrlja se na leđa, srušivši pokrivače na sebe.Calhoun kresne šibicu, pronađe plinsku svjetiljku. Svjetlo se polagano proširi. Tad obojica ptitrče Conoru da mu pomognu.Shelley istupi u sredinu sobe i priđe mu. Conorove oči bile su tako pomodrele i otečene da su od njih ostali prorezi, usnice rasječene da nije mogao govoriti. Nije vrisnula, samo se pripila uz njega kao da joj život visi o niti, boreći se sa suzama i mučninom.- Dignite ga na krevet i pomozite mi da ga razodje-nemo. - Kad mu je Hanly skinuo košulju i hlače, odvratila je pogled. Od slabina do ramena Conorovo tijelo bilo je crno i plavo od udaraca.Pokrila je lice rukama. Duffy je rukom obuhvati oko ramena da je podupre.- Kako je?- Prilično je zgnječen. Šivali su mu u ustima, pola rebara je polomljeno i ima nekoliko manjih lomova na području jagodica. Po licu i glavi sve je puno zašivenih mjesta. Liječnik mu je snimio glavu. Hvala bogu, tamo nije ništa oštećeno.- Zašto ga niste ostavili u bolnici?- Rulja se još klati naokolo. Conor se toliko osvijestio da je uspio reći da ga odvedemo. Nazvao sam nekog u Dublinu u njegovo ime. Na putu ovamo neki su oboružani momci... ne pitaj više.- Ja ću se brinuti o njemu.- Da, dođi ovamo, djevojko.Duffy otvori zamotak s lijekovima, među kojima je bila ampula morfija i šprica. Pročitao je liječnikove upute, zatim sve troje namjesti Conora u krevetu i dade mu injekciju.- Hvala - reče Shelley.- Nema na čemu. Da nije bilo njega, bio bih sad mrtav. Pazit ćeš na njega, je li?- Bit će sve u redu - reče ona.Zasunula je vrata za njima, brzo prišla skrovištu koje je ugradio ispod slivnika, napipala njegov pištolj i držeći ga na krilu sjela uz krevet da stražari.175Dvadeset sati kasnije pustila je Shelley, omamljena od nesanice, nešto svjetla u sobu. Odgurnula je zastor, dig-nula kapke i pogledala na pločnik, gdje su dva čovjeka s rukama u džepovima besposleno stajala oslonjena na zid. Jedan laktom gurne drugog i dok su gledali gore, jedan prstima dotakne kačket i kimne joj davši joj tako na znanje da je kuća pod stražom.Conor trepne i s mukom otvori proreze očiju zatim zastenje od boli. Pokušao se sjetiti što se dogodilo. Polagano podiže ruku s pokrivača i opipa svoja usta, zavoje na glavi i uši. Jake boli priječile su gotovo svaki pokret, a svaki udah uzrokovao je snažno probadanje.- Shelley...- Tu sam.- Shelley.- Nemoj govoriti, dragi. Pretrpio si strahote. Liječnik je bio ovdje i otišao. Rekao je da bi drugi čovjek na tvojem mjestu ostao bogalj ili umro. Trebat će nekoliko tjedana da uzmogneš ustati, a bolovi će potrajati mjesecima, ali je pouzdano da ćeš posve ozdraviti.- Vode.Upotrijebila je svu svoju snagu da ga uspravi u krevetu. Pola čaše poteće mu po bradi i vratu jer nije mogao stisnuti usne.- Robin je smjesta dotrčao kući, zatim u salon da mi saopći da si se suprotstavio izgrednicima. Došla sam ovamo i čekala. Ona dvojica željezničara donijela su te ovamo. Conore... neću te više napustiti.Kad ga je polagala natrag na krevet, iz kutova očiju tekle su mu suze.- Šššš, ššš. Ovako nije bilo dobro, čovječe. Radije bih umrla nego da iznova proživim takvih devet mjeseci.

Njegovo grcanje potakne i njezin plač.- Nema smisla da me izbaciš, jer ću se svaki put kad to učiniš jednostavno vratiti - reče ona. Tapkao je prstima naokolo dok mu nije pružila ruku.- Nije važno što ti radiš, Conore. Meni je to svejedno. Ne tražim nemoguće. Želim od života samo ono vrijeme koje možemo provesti zajedno. Ništa drugo.- Shelley... uništit ću ti život.- Svakako, to si već učinio. Živjeti daleko od tebe je najstrašnije uništenje koje mogu zamisliti. čuj me. U ovo sam potpuno sigurna: kad izađeš na ova vrata, nikad te176neću pitati kamo ideš i što radiš. Nikad neću tražiti ni minutu tvojeg vremena koju mi dobrovoljno ne možeš pokloniti. Ali kad obaviš svoj posao, čekat ću te tamo gdje bude tvoja postelja...OSMO POGLAVLJEFrederick Murdoch Weed i brigadir Swan odgovorili su na izgrede munjevitom brzinom. Kad su se drugog jutra gomile muvale uz kanal kralja Vilima, a katolici došli na posao, došlo je do novih sukoba. Kako "dan ranije nisu mogli utažiti svoju krvožednost, Kristovi vitezovi su bili izvan sebe. Jedan je katolik ubijen, a drugi teško povrijeđen.Swanov specijalni odred utvrdio je tko su bili kolovođe i još istog dana izdane su naredbe za hapšenje. Te iste večeri bili su Vessey Bain, Joey Hooker i dvadeset drugih vitezova uhapšeni, optuženi za poticanje izgreda, nanošenje znatnih šteta u tvornici i ubojstvo katoličkog radnika te odvedeni u zatvor u Crumlin Roadu bez mogućnosti da budu pušteni uz kauciju.Radnicima u tvornici saopćeno je da su svi osumnjičeni tako dugo dok se ne dokaže njihova nedužnost. Uz prijetnju trenutnog otkaza zabranjeni su daljnji »molitveni« skupovi i okupljanja Kristovih vitezova.Reverend Maclvor, koji je bio u Cookstownu, smjesta se vratio u Belfast i najavio protestni zbor pod vedrim nebom ispred gradske vijećnice. Pozvao je pukovnika Harrisona i vodeće vitezove da sastave plan zbora koji je trebao završiti maršem do zatvora u Crumlin Roadu. Sastanak je neočekivano prekinuo dolazak predstavnika javnog tužilaštva, koji ih obavijesti da je uskraćena dozvola za zbor, da će okupljanje biti protuzakonito, a posljedice, ako se ogluše na odredbu, oštre.Dok su se formirale borbene linije, Maclvoru dojaviše da su vojne kasarne u Hollywoodu, Lisburnu i Bainbrid-geu u stanju pripravnosti. Vojska će - uz podršku policijskih jedinica - ući u Belfast ako bi Maclvor odlučio da se ogluši na zabranu.Ranije su takve sitnice kao što su dozvole za skup na otvorenom samo ovlaš tražene i nadzirane. Izgredi koji bi uslijedili redovito su bili usmjereni protiv katolika, te su12 Trojstvo - 2. svezak177ih smatrali prikladnim sportom za ublažavanje napetosti i strahova protestantskih radnika. Poslije takvih nereda, ako su bili teški, obično bi istražna komisija osudila ponašanje, ali je rijetko netko bio pozivan na odgovornost.Ovaj put je pobuna bila uperena protiv Fredericka Murdocha Weeda, a zbor i marš protiv jedne kaznene institucije Krune. Bila je to posve drukčija igra. Oliver Cromwell Maclvor je možda privukao mase, ali je tandem Hubble-Weed pokoljenjima uživao ugled u Dublin Castleu, s vojnim zapovjednicima bio u prisnom prijateljstvu i tijesno povezan s pravnim i sudskim vlastima.U slijedećih nekoliko sati morali su reverend i njegovi ljudi uočiti razliku između zastrašivanja gotovo nezaštićene katoličke enklave i pokušaja da se uhvate s Krunom. Maclvor se prepade odlučnog odmjeravanja snaga i objavi da je dobio božansku poruku te želi izbjeći daljnje prolijevanje krvi.Po tradiciji, vrhunac parada donosio je sa sobom usporen rad u Weedovim tvornicama. Mnogi od radnika htjeli su da od sredine srpnja do sredine kolovoza budu slobodniji kako bi mogli sudjelovati u brojnim oranjskim proslavama. Glavna je svetkovina bila slavnog dvanaestog srpnja, kad su se okupljale lože i limene glazbe iz cijele Irske, kad se marširalo kroz Belfast i održavao zbor na Finaghy Fieldu. Sutradan je slijedio drugi golemi zbor u Scarva Castleu, gdje se svake godine obnavljala bitka na Boynei. Oranjske noge bile su cijeli mjesec u pokretu, sve do vrhunca proslave,

Dana učenika u Londonderryju.U to doba godine postajali su sve popularniji radnički dopusti. Putnička društva, koja su u Engleskoj postojala već više desetljeća, počela su se uvoditi u Ulsteru i organizirati skupna putovanja u Englesku i južnu Irsku po posebnim cijenama.Da bi se svemu tome udovoljilo, radilo se u smjenama, tako da je polovica radnika radila, a druga polovica bila na odmoru. Ove godine dođe kratka obavijest da će Wee-dovo poduzeće od 10. srpnja do daljnjeg biti zatvoreno. Tim potezom sir Frederick je pogodio u srž stvari. Bila je to, ma kako vješto prikrivena, obustava zarada s izravnim ukazivanjem na Olivera Cromwella Maclvora kao krivca.Osmog srpnja, dva dana prije predviđenog zatvaranja tvornice, u tri ujutro cijeli je Belfast probudila strašna178eksplozija u Shankillu. Popucali su prozori u krugu od gotovo jednog kilometra, a noć se zasljepljujuće rasvijetlila.Kad se prašina slegla, Opće prezbiterijanske misionarske škole i teološkog centra više nije bilo.Premda je podmetanje bombi bilo pripisano sindikalnim agitatorima, buntovnicima i papistima, većina je ljudi mislila drukčije. Kratki se rat, činilo se, svodio na jedno jedino pitanje: predstojeće izbore za ispražnjeno predstavničko mjesto Shankilla. Ako pobijedi pukovnik Howard Huntley Harrison, to bi značilo uspjeh jednog pučkog kandidata i upozorenje da se novi poredak, usprkos oštrim protumjerama vladajuće klase, trajno ukotvio.No ako pobijedi Weedov unionistički kandidat, bio bi to težak udarac Maclvorovu dugotrajnom snu.Velika, udobna kuća Doxieja O'Briena nalazila se nedaleko od sveučilišta Queen's i botaničkog vrta u lijepoj belfastskoj četvrti gdje su imućni katolici bili dobrodošli. Blizina sveučilišta stvarala je ugođaj liberalizma, koji jfe u Belfastu istodobno značio suzdržljivost od vjerskog fanatizma. Katolički učitelji, odvjetnici, liječnici i ljudi poput Doxieja O'Briena, koji su tu stanovali, bili su pretenciozno svjesni svojeg povlaštenog položaja.Doxiejev najbolji prijatelj, Duffy O'Hurley, stanovao je samo nekoliko uglova dalje, kao i Hanlyjevi. Bila je to lijepa okolica za podizanje djece.Mjesec dana nakon izgreda u brodogradilištu Conor je uspio stati na noge. Rebra su mu još bila čvrsto povezana zavojima, ali su boli od rana bile podnošljive.Doxie je, napuhan samosvješću i ponosom, pokazivao Conoru kuću, predstavio mu svoju bezbrojnu djecu, od koje je jedno dobilo ime po pokojnoj kraljici, a drugo po Fredericku Weedu. Naposljetku se smjestiše u Doxieje-voj osobnoj izložbenoj sobi oblijepljenoj fotografijama. Doxie otčepi bocu viskija, razmećući se kakvoćom pića kao i kućom, namještajem i lijepo odjevenom djecom.- Što se događa, Doxie?- Kao što znaš, sir Frederick je zadržao momčad na plaći, premda je tvornica zatvorena, i većina od njih potajno trenira u Rathweed Hallu.- To sam čuo.i 179- Dereku i meni saopćio je u povjerenju da će i ove godine prirediti turneju. Bila bi šteta otkazati. Mislim da imamo šanse da osvojimo prvenstvo. Uostalom, bio sam tako slobodan i razgovarao s liječnikom, a on kaže da ćeš otprilike za šest tjedana moći opet igrati.Conor ne odgovori. Doxie je bio dobar igrač i dosta upotrebljiv trener, ali se nije umio pretvarati. Sa svojom Bushmills cigarom šetao je sobom gore-dolje, očito zabrinut.- Vjerojatno znaš da ni jedan katolik nije došao na trening.U tome je, dakle, bila stvar. Conor se pitao zašto je Frederick Weed odabrao Doxieja za svojeg posrednika. I on sam bio je u dobrim odnosima sa sir Frederickom. Jedini mogući razlog bio je katolički problem, a taj bi njih dvojica mogli bolje pretresti nego on i Doxie. Conor je ponovno uočio to što je već znao, naime da Englezi ni poslije stoljeća ophođenja s Ircima nisu o njima gotovo ništa naučili.- Nije čudo što se nisu vratili - reče Conor. - Vrlo vjerojatno bi prošli kao ja.- Svakako, to je točno - prizna Doxie. - Uostalom, razgovarao sam sa svakim pojedinačno. Znaš,

budući da smo svi iste vjere, sir Frederick mi je povjerio da opet okupim obitelj, da tako kažem. Njemu je do toga jako stalo, a i meni osobno. Treba uzeti u obzir i turneju po Australiji.Doxieja je uzrujavalo što mu Conor nije odgovorio.- Eto, u tome je stvar, Conore. Ako ti sazoveš katoličke igrače i s njima porazgovaraš, oni će se vratiti na trening. Sir Frederick mi je rekao da ti kažem da si klubu potreban i ako ne budeš mogao igrati.- Obavijestit ću te - reče Conor, ustajući da ide.- Ti se prokleto čudno ponašaš! - plane Doxie zdvojno. Trebao mu je odgovor. - Dužan si sir Fredericku malo lojalnosti.- Za što?- Za što? Zaboga, čovječe! Zar nije dao zatvoriti Ves-seyja Baina i Hookera? A zar nisi bio s Robinovom sestrom dva tjedna na dopustu u Bantry Bayu? Zar te nije cijela obitelj, Jeremy i lady Caroline, osobno posjetila da se ispriča? K vragu, gdje je tvoja odanost?- Dan nakon što su mene napali ubili su Nappyja180Flynna. Tako su ga isprebijali da ga žena i osmoro djece nisu prepoznali. A Dick Talbot, koji je dvadeset godina radio u tvornici a sad će do kraja života sjediti u invalidskim kolicima? Neće dobiti ni jednog jedinog šilinga!- Do đavola, pa ne može sir Frederick podupirati svaku božju udovicu i bogalja u Belfastu! Takav presedan bio bi opasan. čovjek se mora starati za sebe, ni manje, ni više.- Svakako, on je dobar prema svojim majmunima ljubimcima, ali nemoj umišljati da su Hookera i Baina zatvorili zbog mene. A što se tiče Larkina i Weeda, mi smo kvit. On je od mene dobio ono što je platio, dakle poštedi me toga trabunjanja o lojalnosti.Doxie je lomio prste. Nije mogao priznati da je turneja po Australiji njemu samom beskrajno važna. Weed i Crawford obećali su mu da će ga tamo smjestiti kao trenera i menedžera novog kluba u Sydneyju. Morao je katoličke igrače dovesti ponovno na igralište.- Sve si pogrešno shvatio, Conore. Sva ta agitacija radikala i anarhista izludila je protestante i nahuškala-na izgrede. Weed je izgradio svoje poduzeće vlastitim rukama.- Svakako, Doxie. Dobro je što to neki katolici poput tebe tako dobro shvaćaju.Doxie se zacrveni, zatim digne nos.- Možeš mi moju lojalnost zamjerati koliko hoćeš. Bio sam Irac iz zaleđa, ^ jednom nogom u jarku a drugom u grobu kad su me on i Derek prihvatili. Vraški si u pravu, lojalan sam i mislim da je vrijeme da mu se i ostali katolici u momčadi s kojima tako pošteno postupa oduže. Osobno mi je rekao da više želi da osvojimo prvenstvo nego bilo što na svijetu. Na nama je da mu ga pribavimo.- Zaboga, Doxie, kad ćeš dobiti polucilindar i oranj-sku ešarpu? *- Jebi se ti, Larkine! Znam ja što ti spremaš!čim je to izrekao, zanijemio je i ustrašeno raširio oči.- Što ja to spremam? - upita Conor tiho.- Ništa, ništa. Ja... ja... samo sam htio reći... ne mogu podnijeti nelojalnost prema sir Fredericku.Conor položi ruku Doxieju na rame.- Nemoj praviti gluposti, čovječe!181DEVETO POGLAVLJE- Sinoć je otišao vlak za Englesku - reče Conor Danu Sweeneyju. - čudne ptice, taj Duffy i Calhoun. Došli su k meni kao dva djeteta koja mi nešto duguju zato što sam ih spasio. U drugom vagonu imaju vlastite spavaće odjelke, s bravom i vlastitim ključevima. Spremni su ih, bez dodatnih troškova, napuniti puškama. Doista su ne-predvidivi, kao vrijeme.- To je dobra vijest. Koliki će biti ukupan teret?- Ako uračunamo dva dodatna sanduka koje će zgotoviti Owen i ono što sam sam ugradio u tvornici, kao i oba spavaća odjelka, moći ćemo smjestiti dvije tisuće pušaka i dvadeset tisuća šaržera.Sweeney odbaci olovku, zafućka i gurne ruke u džepove. Hodajući gore-dolje zapalio je cigaretu i

povukavši šest-sedam puta popušio je do kraja.- Dvije tisuće - prošaptao je kao da otklapa poklopac s gusarskog blaga. - To zastrašuje.Conor ga još nikad nije vidio uzrujana. Sweeney dopusti sebi trenutak slabosti, zatim upet prevlada njegova uobičajena tvrdoća.- Siguran si da O'Brien zna?- Duffy tvrdi da ne zna, no ja mislim da zna.- Hoće li šutjeti?- To će pokazati vrijeme.- Dvije tisuće pušaka. Teško je stvoriti sud, Conore. Kažem ponovno: ti radiš s tim ljudima, ti moraš donijeti odluku.- Ako Doxie zna, tada znade i to da će to biti posljednja pošiljka. On zna jednako tako da sumnjam u njega. Zna da sam doveo katolike natrag u momčad i omogućio mu da dobije posao u Australiji. Sve u svemu, ako zna, trebao bi držati jezik za zubima. A s druge strane moglo bi biti i obrnuto.- Hoćemo li ili nećemo, Conore?- Za dvije tisuće pušaka moramo nešto staviti na kocku. - Dan kimne.- Obavijestit ću Owena O'Sulliwana da stvar kreće. On će brzojaviti Seamusu kad oružje bude utovareno. Kako će dugo Weed ostati u Engleskoj?- Samo još nekoliko dana. Za Dan učenika vraća se u182Derry. - Conor zastenje od boli koja ga je probola u leđima.- Kako napreduje ozdravljenje?- Sporije nego što sam zamišljao. Sweeney se kratko, prezirno nasmije.- Priča se da će se Bain i Hooker izvući bez kazne. Hoćeš li što poduzeti?Conor ga sumnjičavo pogleda i zaniječe glavom.Takva je pitanja postavljao Long Dan kad je htio nešto saznati. Postavio ga je namjerno. Mnogo je razmišljao o Larkinu. Larkin će uskoro otići iz Belfasta. Do sada se činilo da je pogodan za vodeće mjesto.-Dan je bio spreman da ga prebaci u vijeće, no bilo je nekih stvari za koje je morao biti siguran. Bi li Larkin mogao povući obarač i na one koji su ga pretukli gotovo do smrti? Treba li Conorovo pomanjkanje želje za osvetom pripisati njegovoj sposobnosti rasuđivanja ili slabosti?- Sjećam se kad smo ja i Brendan Sean Barrett bili u zatvoru Strangeways i Brendan im je htio pokazati. Priredili su pravi pakao fenijcima. Cijeli mjesec su ga hranili bljuvotinama. A taj ih je pasji sin samo gledao i smješkao ;5e. Kao da ih hoće istjerati iz kože. Naposljetku je počeo štrajkati glađu, potpuno ih izbezumio i natjerao da pokleknu. Mnogo godina kasnije naletjeli smo u Americi na direktora zatvora. Tamo je odselio kad se povukao u mirovinu. Brendan ga je samo bezbrižno gledao.- I?- Jednostavno se smješkao.Dan ispruži svoje dugačko tijelo i vječnom šibicom pripali vječnu cigaretu.- I ja sam nešto slično doživio. U tvornici je došlo do tučnjave, jedan je čovjek ubijen, a mene su s ostalima optužili za ubojstvo i smjestili u ćeliju smrti. Odatle sam mogao vidjeti kako podižu vješala. Kad su bila gotova, tamo je bio taj stražar, Harold Barr se zvao... Harold Barr... - Starčeve oći još su se srdito krijesile kad se toga sjetio. - Harold Barr me svake noći tjerao do vješala, svezao mi noge i puštao da naglavce padnem kroz poklopac. Dužina konopca bila je takva da je tek nekoliko centimetara nedostajalo da mi se glava razbije o kameni pod. Barr me nije puštao dok mu nisam otpjevao kakvu irsku pjesmu ili se onesvijestio.- I?183- Susreli smo se slučajno. Bio je na ljetovanju pecajući oko Lough Derga na rijeci Shannon.- Jesi li se smješkao?- Slomio sam mu šiju golim rukama i bacio ga u jezero.- Kakvu mi to drevnu parabolu pričaš, Dane?- Odlaziš iz Belfasta, kao što znaš. Ne znam još kamo. Htio bih da dođeš u vijeće i znam kakve bi

zadatke obavljao.- Kakve?- Morao bi mnogo putovati.- I donositi odluke da lomim vratove umjesto da se smješkam?- Tako nešto - odgovori Sweeney. - Ako te prebacim na posao koji sam mislio, možda ćeš biti primoran da uvijek budeš na nogama.- Govori jasno sa mnom, Dane.- Bio sam zadovoljan kad si se prošle godine vratio iz Engleske. Trenutak sam pomislio da ćemo te izgubiti. Riječi koje ti sad govorim su riječi iskusnog starca. Bilo mi je žao što si se vratio onoj ženi. Ako u pokretu budeš promaknut, kako to želim, bila bi čista katastrofa da i dalje živiš s njom. Moraš s njom prekinuti, Conore.- Ne - reče Conor tiho. Polagano je ustao, trgnuo stol s poda, okrenuo se i zavitlao ga u zid da se smrskao.- Znaš što hoću reći, Dane?Dakako, bilo je takvih trenutaka. Trenutaka kad su mu se suprotstavljali. Larkin ga je tako đavolski zbunjivao. U mnogim je stvarima bio tako smion, tako pametan... a ipak tako pun ljudske slabosti. Bi li doista povukao obarač na svojeg najgoreg neprijatelja? Da li je bio čovjek koji je spreman pridonijeti krajnje osobne žrtve? Nije li preveliki individualist, poput Brendana Seana Barretta? Sweeny se kolebao bi li prihvatio izazov, zatim iznenada gurne ruke u džepove i skrene pogled s ukočenog ponosnog čovjeka pred sobom.- Znam što hoćeš reći - promrmlja. - Neću nikad više spomenuti njezino ime.DESETO POGLAVLJEProšla je kriza koja je za Fredericka Weeda počela s padom konzervativne vlade. Radnički nemiri, generalni štrajk i prijetnja sindikata bili su samo bura u čaši vode.184Na kraju se pokazalo da radnici, zato što su tako dugo bili tlačeni i što je toliko nesloge bilo između katolika i protestanata, jednostavno nisu imali izdržljivosti za pobjedu.Njegov privatni rat s Oliverom Cromwellom Maclvo-rom pokazivao je iste rezultate. To što su Vessey Bain i huškači nereda u tvornici smjesta bili uhapšeni a Mac-Ivorovo sjemenište razoreno bombom, potreslo je Shan-kill i istočni Belfast. Sezona parade izgubila je polet, a ton govornika nije više bio oštar, nego umjeren. Kad se približavao kraj parada, glavna je briga bila hoće li Weed opet pustiti poduzeće u pogon.Konačna Weedova pobjeda došla je u izborima za Shankill, u kojima je kandidat unionista oteo kandidatu lojalista, pukovniku Howardu Huntleyju Harrisonu, osamdeset posto glasova. Doduše, ljudi su možda bili razočarani aristokracijom, ali nisu bili spremni da svoju sudbinu povjere Maclvoru ili liberalnim idejama koje bi dovele do nezavisnosti Irske.Oliver Cromwell Maclvor lizao je svoje rane, progutao ponos i, da bi spasio ugled koji je naglo blijedio, zamolio sir Fredericka za sastanak.Weed je pustio Maclvora čekati tjedan dana, a onda ga pozvao u Oxford, gdje je u Magdalen Collegeu držao niz ljetnih predavanja odabranoj skupini industrijalaca i vodećih namještenika.Kad su se našli licem u lice u njegovu stanu s pogledom na rijeku Cherwell, bila je to posve drukčija situacija nego prilikom njihova posljednjeg sastanka. Sir Frederick mu je puhnuo u lice zabranjeni duhanski dim i potegnuo zabranjenog viskija.Reverend je dokazivao da je posrijedi ozbiljan nesporazum. Odbio je bilo kakvu odgovornost za nerede i pripisao ih prevelikom žaru nekih Kristovih vitezova, kojima iz kršćanske ljubavi za bližnjega treba*oprostiti.O svojoj lojalističkoj stranci rekao je da ona nikad nije namjeravala izazvati unioniste, nego da je samo željela da se jače poistovjeti s narodom u lokalnim problemima. Naposljetku je htio znati kako dugo sir Frederick namjerava držati zatvoreno poduzeće, jer se u Shankill i istočni Belfast počeo uvlačiti nemir i strah. Postoji li mogućnost da se stvari opet usklade, pokaže nekadašnja sloga da bi se obodrili duhovi?Dok je Maclvor izlagao, Weed je hladno zurio u njega.

185- Počinili ste glupu grešku - reče. - Htjeli ste se dočepati vlasti i pali pri tome na dupe.- Ne znam što vas je potaknulo na taj zaključak - reče Maclvor.- Dosta brbljanja - odsiječe Frederick Weed. Svećenik problijedi, ali ne od srdžbe, jer u ruci nije imao ni jedne karte. - Možda će za pedeset godina nešto od tog pučkog gladstoneovskog sranja doprijeti do alsterskih masa, pa će one, Bog im pomogao, slijediti čovjeka kakav ste vi. Ovdje i sada ostaju, međutim, odluke u rukama ljudi koji su najsposobniji da s njima izađu na kraj. Jesam li dovoljno jasan?- Došao sam ovamo u duhu pomirenja - reče Maclvor.- Došli ste jer ste bili potpuno poraženi. - Ustao je, sklopio šake na leđima, prišao visokom prozoru i zagledao se u ljupki zavoj rijeke. Ostao je leđima okrenut Maclvoru dok je govorio: - Na nesreću, mi još imamo stanovit broj zajedničkih interesa i pred nama su teške godine. Ma koliko ste odvratni i usprkos tome što vas se želim riješiti, imate još jednu potrebnu funkciju. Vjerujem da ćete je odsad obavljati a da mi ne priređujete neugodnosti.Prvi put Oliver Cromwell Maclvor nije znao što da kaže. Osjećao se omamljen i nemoćan, no kad su mu Weedove riječi polagano prodrle u svijest, bio je zahvalan za pomilovanje. Kapitulirao je riječima:- Mislim da smo našli osnovu za jedno novo razumijevanje.- Dobro. Otputujte u Liverpool i čekajte me tamo. Doći ću za nekoliko dana. Nastavit ćemo zajedno u Londonderry na proslavu Dana učenika i tom ćete prilikom dati jasno na znanje da u pitanjima nacionalne politike potpuno podržavate unionistička načela. Pojavit ću se nekoliko nedjelja za redom u vašoj crkvi, a vi ćete tad s propovjedaonice objaviti da će se, zahvaljujući mojoj darežljivosti, ona tamo vaša teološka glupost ponovno izgraditi. Kad sve to bude izvedeno na moje zadovoljstvo, objavit ću ponovno puštanje u rad mojeg poduzeća, ali ni trena prije. I držite te vaše proklete Kristove vitezove daleko od mojih poslova.Vratio se k stolu i namjerno otpuhnuo dugi tanki dim u propovjednikovo lice.- Možete otići.186Maclvor se užurbano povuče. Kad je rukom dirnuo kvaku, Weed ustane i udari šakom po stolu.- Maclvore!Svećenik stane kao ukopan.- Kako vam je samo palo na pamet da bi jedan lažljivi mali duhovni pustolov mogao srušiti tristo godina iskustva u imperiju i uzurpirati Fredericke Murdoche Weede od Ulstera?Osmog kolovoza Seamus O'Neill primio je od Owena O'Sullivana iz Liverpoola slijedeći brzojav: SRETAN ROđENDAN. BOG TE POŽIVIO DVIJE TISUćE GODINA. VOLIMO TE. OBITELJ.Dan kasnije Conor se sastao na ručku u hotelu »Grand Central« s Duffyjem O'Hurleyjem. činilo se da je Duffy bio prilično miran dok su govorili glasom tišim od tišine u blagavaonici.- Kako izgleda vlak?- Kao prokleti putujući arsenal, eto tako. Bit ću sretan kad to završi.- I ja -- reče Conor. - Pretpostavljam daje s O'Sulliva-nom sve proteklo glatko?- On je umjetnik. Sve je dobro skriveno. S druge strane, ne bih to predugo želio vozikati okolo.Konobar priđe i oni promijene razgovor.- Kako ti je sada?- Bolje. Jučer sam .nekoliko puta udario loptu. Uglavnom zbog morala momčadi.- Misliš li da ćeš ove sezone igrati?- Možda, a možda i ne. Pozvali su me da putujem s klubom. Momci su još potreseni izgredima.Dignuli su pogled i naručili. Konobar se udalji.- Sutra odlazim iz Belfasta - reče Dtif fy. - Ostavit ću sir Fredericka i pratnju u Derryju na proslavi. Za sada se čini da ću prazan Velikom sjevernom prugom u Dublin.- Da vidimo... Strabane... Omagh... Portadown... Newry...- Tako je.i- Nikad još nismo iskrcavali u tom kraju. Vidjet ću mogu li stvar organizirati. Kad ćeš pouzdano

znati?- Kad stignemo u Derry, pitat ću sir Fredericka kakvi su planovi za vlak. Trebali bismo stići kasno popodne.187- čekat ću u glavnoj pošti od pet sati dalje da me nazoveš. Tako ću imati današnji dan i pola sutrašnjeg da nešto organiziram.- Zaboga, skini te proklete sanduke s moje ljepotice.- Trsit ću se. U toj stvari mislimo jednako.- Conore.- Da?- Znam da sam to radio za novac, ali nakon onoga, što si ti učinio za mene i Calhouna, drago mi je što sam to uradio.10. kolovoza, 1907.Conor je strpljivo čitao svoj časopis, pogledavajući od vremena do vremena veliki zidni sat u telegrafskom odjelu glavne pošte na Royal Avenue i Berry Streetu. Otkucao je osam.- Gospodin Larkin.Sklopio je časopis i prišao šalteru.- Vaš poziv iz Londonderryja je naposljetku dobio vezu, gospodine. Možete u kabinu broj četiri.- Halo.- Halo, ja sam. Dobro sam putovao. Zao mi je što se nisam mogao javiti ranije.- U redu. Što kažeš?- Krećem odavde sutra navečer oko devet ili deset putem o kojem smo razgovarali.- čekat ćemo te.Conor je čuo uzdah olakšanja.- čekat ćemo te od, recimo, deset i po dalje. Signal će biti negdje između Beragha i Pomeroya. Znaš sporedni kolosijek koji mislim?- Nedaleko od Sixmilecrossa?- Da, Sixmilecrossa.JEDANAESTO POGLAVLJEStari Rinty Doyle je žalosno skončao. Jedva se još uspijevao dovući do krčme i točionice, a na polja više nikako. Bez prestanka se tužio na bolove od zuba do natečenih zglobova. Kad ga je oborila upala pluća i groznica, sve mu se popelo u glavu. U noći prije puna mjeseca spuznuo je s tavana i u spavaćici sumanut otrčao na polje.Tek idućeg jutra pronašli su ga seljaci kad su išli na188posao. Stari Rinty ispriječio se uzvitlane spavaćice s batinom u rukama, na ulazu u zajednički pašnjak.- Silazite s moje zemlje! - kriještao je i vitlao glogovim kolcem. - Van s moje zemlje!Tko je poznavao Rintvja znao je da nikad nije posjedovao nešto više od para uzica za cipele a kamoli zemlju, te je smjesta razabrao da je sišao s uma.Pošli su po Brigid, kojoj samo što nije odvalio glavu kad mu je prišla. A kad su mu se muškarci odlučno primakli, otrčao je dalje uzbrdo, bacao kamenje na njih i bez prestanka vikao:- Van s moje zemlje!Kako staroj dobričini nisu htjeli nanijeti nikakvo zlo, pozvali su oca Clunvja. Ni njega Rinty nije prepoznao. Nakon duge rasprave poslaše nekolicinu u mjesto i ovi se vrate s drom Cruikshankom. Dotad se Rinty već bio sakrio u spilje gore u vrištini. Bezuspješno su ga tražili cijeli dan; mrak ih primora da prekinu traganje do jutra. U noći su ga svi čuli i vidjeli na punoj mjesečini kako gore iznad kuća trči amo-tamo i pištavim glasom poput duha kriči: - Van s moje zemlje! 'Drugog jutra našli su ga mrtvog. Premda je Brigid sa starim momkom postupala oštro, bila je ponekad i prijazna prema njemu, zadržala ga je i tada kad već nije cijeli dan ništa mogao raditi i brinula se da pristojno jede i da ima toliko džeparca da može sebi priuštiti svake večeri čašu piva. Zapravo je toliko držala do starog Rintyja da ga je dala zakopati u grob Larkinovih, premda je bio

tek daleki rođak. Tko je poznavao grobove Larkinovih znao je da su to bili najljepše njegovani humci u Inishowenu, i za tako beznačajna čovjeka kakav je bio Rinty bila je vrlo velika čast da tamo dobije svoje posljednje počivalište.Brigid je već odavno trebala snažnog poljskog radnika, i kad je Rinty bio pokopan, dala se na to da ga nađe. Tad se umiješa neobična i nepredvidiva sudbina.Jedne noći bila je i Mairead O'Neill oslobođena tereta premnogih godina, ostavivši svojeg sina Colma u teškoj situaciji. Kad je Colmova majka umrla, Brigidino se srce smekša.Ona i Colm živjeli su jedno uz drugo cijeli život a da Brigid nije u njemu nalazila ništa osobita. Kad su dijelili pristale vanjštine, ostao je zaključan u ormaru, a njegova je ličnost pristajala njegovoj vanjštini.189Život s duhovima i uspomenama postao je druga Brigi-dina priroda. Sjećala se pristalog Mvlesa McCrackena, čija je slika svake godine postajala blistavija. Sjećala se svojeg junačkog otpora Tomasu i Finoli (Bože, smiluj se njihovoj duši) kad su joj pokušali naturiti Colma, a da se ne spominje njezina jednako junačka obrana prava na zemlju. Bila je čuvarica onog što je od obitelji preostalo.S druge strane, Colm se nikad nije mnogo brinuo ni o čemu. Od kolijevke pa do majčine smrti nije dragocjeni sin u kući ni prstom maknuo za sebe. Dokle god je Mairead bila tu nije čak naučio pošteno namazati maslac na kruh.Nije stvar bila u tome da je Colm u srednjim godinama odjednom postao privlačan, samo više nije bio tako nezanimljiv. Kako su im kuće a i oranice bile jedne uz druge, dovelo je to do mnogih razgovora o obostranom interesu, o trgovini konjima, obrađivanju polja i sličnom. Kad mu je umrla mati i on ostao zdvojno bespomoćan, Brigid nije mogla drugo do da pokaže kršćansku ljubav za bližnjeg. Colm je sjedio u kuhinji Larkinovih što je češće mogao, dok je Brigid obavljala kućne poslove i žalila se kako je naslijedila stalnog koštaša koji jede besplatno.Poneku je večer dopuštala Colmu da sjedi uz njezinu vatru. Bio je doista posve bezazlen, otpuhivao je zadovoljno dim iz lule, a, dakako, imali su svoje farme da o njima raspravljaju.Nije Brigid bila potpuno i sasvim bez prosaca. Ponekad bi koji svratio. No to su bili muškarci najmanje dvadeset godina stariji od nje, u čijim je očima zasjalo svjetlo tek kad bi ugledali njezin lijepi dom i plodna polja. Bila je to tužna i otrcana hrpa, u kojoj su udovci s gomilom djece, koji su tražili kućnu robinju, bili još najbolji.Ako se održavao ples ili svadba, sajam ili bdjenje, činilo se posve prirodnim da oni čije kuće i polja cijeli život leže jedni uz druge dođu zajedno... Ali svakako ne kao budući bračni par.Brigidina nesklonost prema Colmu, koja se nakupljala godinama, ublažila se i pretvorila u trpeljivost. Bez sumnje je imao nekoliko ugodnih strana. Bio je dobar poljo-djelac i trgovac. Plaćao je na vrijeme najamninu i dugove. Pio je umjereno. Dapače, svakog dana molio je sa svojom blaženom majkom krunicu i nikad nije propustio misu.190Kako su prolazili mjeseci, godišnje dobi i godine, prihvatila je Colma O'Neilla kao razborita čovjeka, divila se njegovim prednostima i nalazila da mu nedostaci nisu tako zli kako se nekad bojala. Uočila je za njihova svakodnevna druženja da se Colma ne bi moglo označiti kao oštra čovjeka. Nikad nije šakom lupao po stolu kao njezin otac i brat. Učinit će što mu se kaže sve dok ga hrane, dok mu gori vatra i dok su mu krave podojene. Nikad u ljutnji nije podizao glas na nju a još manje ruku. Sve je to bilo krajnje pohvalno.Postojala je još jedna stvar. Krevet. Bio je tako prazan. No pomisao da ga dijeli s Colmom i dalje joj je bila sasvim odvratna. Jedva da je bio bolji nego ništa. Krevet je bio taj koji ju je uznemiravao. Bila je nevjesta i neiskusna, pa bi to i u najboljem slučaju bilo teško. S Colmom bi bilo nemoguće.Ako bi se ipak odlučila da pođe za njega, ne bi smjela u božjem domu dati sveta obećanja a da u svom srcu pri tom ne slaže. Svaki muškarac ima svoja bračna prava, a žena svetu dužnost da rađa djecu. Da li bi se mogla na.to odlučiti? 'Dugačak razgovor s ocem Clunvjem pribavio je odgovor na neka od pitanja. Pop joj dade na znanje da neće biti jedina žena u Ballvutogueu koja seksualni odnos s mužem osjeća kao žrtvu. Bog niti

nije imao namjeru, reče svećenik, da spolno združivanje bude ugodna strana braka. Tjelesne radosti su same po sebi strašan grijeh, i svaka dobra katolkinja morala bi znati da one u braku ne smiju imati nikakvu ulogu.Važno je, naglasio je otac Cluny, da Brigid više ljubi Isusa i Mariju no što se grozi pomisli da kao žena i majka ispuni svoje kršćanske dužnosti. Kad jednom bude nacistu da ljubav prema Bogu preteže, moći će prihvatiti neugodnost seksa. *Otac Cluny je doista bio mudar i dao je Brigid mnogo povoda za razmišljanje. Da, zaključila je pošto je iscrpno porazmislila i molila, ona dovoljno ljubi Boga da svlada odbojnost. Zar, naposljetku, nije isto tako osjećala većina žena u Ballyutogueu?Žetva je bila spremljena, a bila je dobra. U to godišnje doba dani i noći bili su dugi, i Colm je sve više vremena191provodio u njezinoj kući. Usprkos svojoj ljubavi za Boga, nije se mogla posve pomiriti s mišlju da s tim čovjekom legne.... tako je jedne zimske večeri sjedio ispred njezina kamina poput lorda u dvorcu i igrao glink sa svojim najboljim prijateljem Mugginsom Maloneom... nije dugo potrajalo da dođe ono što je moralo doći...- Bila bih vam zahvalna kad ne biste dovlačili blato iz pola sela i raznosili ga po mojoj kući...... na što se Muggins šutke povukao u krčmu Doolevja McCluskevja...... Colm je ostao, počešao se po glavi i osvrnuo se tražeći izdajničke blatnjave tragove.- Uopće se ne vidi nikakvo blato - reče - pa mi smo čizme ostavili u staji prije nego što smo ovamo ušli.- Pa možda ste to ovaj put učinili - rekla je odsječeno -ali meni se čini da pola dana moram za tobom čistiti i udovoljavati željama tvojeg gospodstva.Colm se opet počeše po glavi, brundajući pođe k stajskim vratima, spusti se na stražnjicu i poče navlačiti svoje čizme.- A kamo si se sad uputio, Colm O'Neill?- Kući.- Ili k Doolevju MeCluskevju?Ne smije se zaboraviti da je Colm bio miran tip i da nije prebrzo shvaćao zavijene poruke. No ova je bila posve jasna. Ustao je gunđajući:-. I tamo mogu otići ako mi se prohtije - reče - mi, naime, nismo vjenčani.Istina, otkako je umrla njegova voljena majka, ona se u mnogome za njega brinula, ali dopuštala je sebi da se miješa u njegovu slobodu. Tu mu je slobodu Mairead jamčila otkad se rodio, i ona je pobijala bilo kakvu želju da je kakva žena ugrozi. A sad mu je Brigid Larkin iznosila na vidjelo zle strane braka.Zašto ne bi pio kod Doolevja McCluskevja? Žetva je bila spremljena. Zakupnina plaćena. Zašto to, k vragu, ne bi učinio?Jednako jasno svitale su Brigid neke nove misli. Postoje prokleto glupi ustupci koje muškarci zahtijevaju, i ona će morati biti tako pametna da se s tim pomiri ako ga želi nagovoriti na brak.192- Ah, ta hajde, Colm - zacvrkutala je. - Imam kotlić na vatri i čaj samo što nije gotov.- Neću nikakva čaja - durio se on. - Hoću nešto oštro. Smirila ga je donijevši bocu rakije, a zatim mu pričalakako, otkako je njegova pobožna majka preminula, ne prestaje misliti na njegovi dobrobit.Na to je uslijedila praktična diskusija o strašnom rasipanju kad postoje dvije kuće, polja i sve dvostruko. Novac koji bi se mogao uštedjeti dosizao je vrtoglave svote.Colm je slušao s pola uha, jer se bavio time da iskuša svoj tek otkriveni autoritet. Iskapio je zaredom nekoliko čašica rakije, što je njegovu hrabrost znatno povećalo. Ustao je teturavo, duboko udahnuo i muški krepko podrignuo.- Vidio sam ja kako si postupala s Rintyjem Doyleom. Stara je dobričina puzala kao džukela. I kad već govorimo o psima, tako dugo neću doći ovamo dok moj pas nije dobrodošao da kraj mene leži

uz kamin. Pa ti, ženo, iz ove kuće praviš odgojni zavod. Gak se i krave boje u tvojoj štali srati!- Sveta majko, Colme, drži jezik za zubima!- Zašto? - upitao je zanoseći se. - U štali srati, U STALI SRATI!- Možeš otići.- I hoću. Ni polovicu od toga ne bih htio - pucnuo je prstima - ni polovicu.- I nemoj mi dopuzati natrag!- Ne, neću, tako dugo dok moji prijatelji i moj pas nisu dobrodošli, a mogu ti reći i to da me Fanny O'Doherty ne smatra tako odvratnim...- Ma nemoj!Kad je ostala sama, Brigid gorko zaplače. Sad je bila upućena na samu sebe i nije imala nikoga. Bilo je strašno, čak ni Colm O'Neill je nije htio. «Prošao je tjedan a da nije svratio. Svake večeri obilazila je sobe i promatrala sterilizirani svijet koji je stvorila. Nije, hvala Bogu, bilo nikakva prljavca da blati po kući. Tako je moglo biti do kraja... ako ushtije...Kad su se Brigid i Colm vjenčali, nije bilo nikakve osobite svečanosti. Stariji neženje i udovci bogato obdareni djecom tresli su glavom u sumnji. Colm je, doduše,13 Trojstvo - 2. svezak193postigao neke povlastice, no koliko će potrajati dok ona opet ne počne sa svojim zabrundavanjem?Nakon svadbe počela se Brigid poigravati mišlju o ponosu majčinstva. No, ma koliko da je željela to, nije nimalo željela Colma. On je bio gotovo jednako neiskusan kao i ona, uz to plah i s vrlo malo sposobnosti da se prilagodi novoj situaciji.Noć na noć razodijevali su se odvojeno, jedno od njih brzo bi se uvuklo pod pokrivače da ga drugo ne bi vidjelo. Zatim bi ležali nepomično, leđa o leđa, ne razgovarajući i ne dotičući se, a da ni jedno od njih nije znalo kako da to promijeni.Uskoro su svakodnevni naporan rad i večernje piće učinili svoje, i Colm je prekinuo napetost time što bi gromoglasnim hrkanjem objavio da je zaspao.Za nekoliko mjeseci stanovite stvari Brigid nisu više bile važne, na primjer što su Colm i njegov džukac napuštali svoje mjesto uz kamin i odlazili k Dooleyju McCluskeyju. Otvoreno rečeno, njoj bi zapravo odlanulo kad bi on otišao, jer se tada mogla bez uobičajene nelagodnosti svući i leći u postelju.Godišnja doba nadolazila su i prolazila a da Brigid nije objavila da je zatrudnjela, i tako su mudre stare koke Ballyutoguea kokodakale da je Larkinovoj lozi došao kraj.DVANAESTO POGLAVLJEShelley je čitala neizgovorene poruke. Znala je iz ranijeg iskustva da će Conor uskoro krenuti u tajanstveni svijet koji s njim nije mogla dijeliti. Prvi je znak bio što je uzeo dopust. Poduzeće je još bilo zatvoreno, no on se svakog dana s klubom odvozio u Rathweed Hall na trening. Rekao je da će izostati tri dana, duže nego ikad prije.Toga dana i večeri izbjegavao je piće, što je bio znak da je želio zadržati bistru glavu. Kad god je sam odlazio, nije ništa pio.Najjasnije je to prepoznala po načinu kako ju je te noći ljubio. Bez žestine, napola budan i napola u snu, najnjež-nija izjava, pokušaj da se minute produže u beskraj.Budilica ih je dozvala u stvarnost. Ostali su još nekoliko minuta ležaja, zatim zamišljeno započeše dan.194Usprkos vanjskoj Shelleynoj bezbrižnosti, svatko je bio potpuno zaokupljen mislima drugog, znajući što on sluti. Conor je osjećao kako njezin strah raste dok je čekala da joj on nešto kaže.Shelley mu nije spomenula anonimna prijeteća pisma. Primila je tri takva, svako je rigalo otrov i opisivalo je kao najgoru drolju zato što je živjela s katolikom. Svako je prijetilo smrću zbog njezina nečuvenog zločina.Još prije toga bio je tu udarac zbog loma s obitelju. Bilo je očito prihvatljivo što je godinama održavala tajni odnos s oženjenim čovjekom, međutim to što je otvoreno živjela s jednim katolikom

bilo je nepodnošljivo. Morgan je zapovjedio ukućanima da je ne smiju viđati i spominjati u njegova četiri zida. Jedini je Robin prkosio ocu te je i dalje održavao sa sestrom prilično turoban odnos. Ostali su se pokorili. Shelley i Conor preselili su iz stana u Flax Streetu u jednu snošljiviju četvrt nedaleko od Cave-hill Roada, ali ni jedan kraj unutar Belfasta nije bio dovoljno dalek.- Hoću da ostaneš kod Blanche - reče joj Conor• za doručkom. Obećala je da će ostati. - Ovaj put je to vrlo važno. Neće me biti nekoliko dana. Moglo bi biti malo riskantno, stoga obavijesti Robina da si kod Blanche. Ako što zakaže, možda ćeš morati naglo napustiti Belfast. Bolje će biti da Robin zna. Otputuj u Dublin i potraži Seamusa ili Atty Fitzpatrick.čekala je dok je ustao od stola i tek tada počela drhtati. Još nikad joj nije dao takve upute. Očito će opasnost biti veća. Conor se vrati s jednim pištoljem, koji položi na stol.- Uzmi ovo - reče.- Zar ga ne bi ti trebao nositi?- Ili ću uspjeti ili neću. Ovo neće na to utjecati. Shelley je zurila u oružje i stresla glavom.- Znaš da ga ne bih mogla upotrijebiti.- Bila si spremna da pucaš kad si sjedila uz moj krevet i stražarila - reče on.- To je bilo drugo - reče Shelley.Conor slegne ramenima i prikopča preko ramena tobo-lac s oružjem.- U tome je nevolja s nama obojima, curo. Ni ja nisam siguran da bih mogao povući okidač. Moj zapovjednik to posve točno zna.13'195- Mislim da si mi takav draži - reče ona. Conor pogleda na svoj sat i otegne lice.- Najvjerojatnije ćemo, kad se vratim s tog puta, zauvijek otići iz Belfasta. Radujem se tome. Svaki put kad se vratim ovamo osjećam kao da sam ušao u ludnicu.Shelley mu ne reče ništa o snu koji joj se neprestance vraćao. Bila je posve sama i sve su ulice bile potpuno mračne. Išla je beskrajno dugo ulicama u redovima kuća od crvene cigle, kroz labirinte, u slijepe ulice i nigdje ni znaka života. Probudila bi se znajući da je to priviđenje smrti.Conor velikim gutljajima ispije čaj, nađe žaket i kačket. Dopustio je sebi još jedan posljednji dugi pogled. Bit će dobro ako otiđu iz Belfasta. To mjesto nije bilo prikladno za jednog katolika i jednu protestantkinju.Razbijači iz Sandy Rowa imali su još srediti račune zbog toga što su Vessey Bain i Joey Hooker zatvoreni. U nekim krčmama i oranjskim ložama razgovor o tome nije prestajao. Oni bi to jednako tako zaboravili kao bitku kod Boyne ili bedeme Derryja.A sljedbenice Olivera Cromwella Maclvora gorijele su od želje da se sa svoje strane obračunaju sa Shelley, koja je osramotila svoju poštenu i pobožnu.obitelj.Conor i Shelley prisloniše obraz o obraz.- Bez obzira na to što se dogodilo, ovo što je bilo jedino sam željela - rekla je.- Bez obzira na to što - reče Conor i ode.Long Dan Sweeney došao je u Belfast čim je stigao brzojav Owena O'Sullivana da je oružje na putu. Kad je Conor izvijestio o kretanju vlaka, Sweeney pošalje po Kellyja Malloya iz Dungannona.Kelly je bio cvjećar, uzgajač raznih podvrsta divne alsterske ruže, po čemu je bio prilično poznat u istočnom dijelu pokrajine. Bio je titularni vođa danganonskih klubova, koji su niknuli u tom kraju s gelskom obnovom. Bili su prvi srodnici Društava Wolfea Tonea i ostalih republikanski nastrojenih grupa na sjeveru.Ujedno je bio član Irskog republikanskog bratstva.U svojem poslu trebao je stanovit broj kola za prijevoz i prisne veze s brđanima u kraju gdje je neprestano ispitivao svojstva tla, količine vode i gnojiva te upotrebljavao i196dijelove njihovih površina za uzgoj nekih grmova za izvoz.Kelly je smatrao da može u otprilike tridesetak sati, koliko mu je preostalo, organizirati iskrcavanje oružja. Trebat će okupiti dovoljan broj simpatizera i pronaći dobro privremeno sklonište. U brdima oko Omagha bilo je mnoštvo napuštenih planinskih koliba, trapova i rudničkih okna. Sixmilecross

je bio odabran kao najpogodniji sporedni kolosijek jer ga je štitila šuma.Kad je Kelly otišao, Dan Sweeney uoči Conorovu poti-štenost.- Što je, Conore? - upitao je smjesta.- Ti bi to morao znati. Pet minuta prije Kellyjeva dolaska rekao sam ti da je ovaj put opasnije nego dosad. Prokleto dobro znaš da možda imamo posla s izdajnikom. To je Kellyju trebalo reći. Ja sam spreman na taj rizik, ali bar znam da on postoji.Long Dan je proučavao Conora, jer je njegovo mišljenje o njemu bilo i dalje podvojeno. Kad god je htio promaknuti Conora u vijeće, spopale su ga sumnje u to da li je pogodan. Larkin mu je kao čovjek i dalje izmicao, a možda će biti prekasno da ga tek u kriznoj situaciji posve shvati.- Zapovjednik je dužan obavijestiti svoje ljude - odsi-ječe Conor. - Misliš li da jedan britanski oficir ne bi to izvidnici objasnio?- Već sam ti jednom rekao, Conore, da ne možemo igrati po britanskim pravilima. Kao što si mogao uočiti iz našeg razgovora, između Dungannona i Omagha imamo četiri člana Bratstva. četiri čovjeka, shvaćaš. To je sve, više nemamo. Prije nego što ovaj rat završi, ti ćeš desetak puta morati poslati u smrt dobre ljude, a da to oni neće znati... ako si uopće kadar to učiniti...- Možda nisam. *- Možda nisi, doista - reče Dan. - Ovdje treba donijeti samo jednu odluku, a ostalo je sve beskorisna retorika... te su puške važnije od Kellyja Malloya, ljudi koji će njemu pomagati i od Conora Larkina!Conor je kasno popodne sišao u Sixmilecrossu s putničkog vlaka, razgledao okolicu, i ono što je vidio svidjelo mu se. S ovu stranu gradića, koji se sastojao od jedne197glavne ulice, sve je izgledalo potpuno neupadljivo, i doista je tu postojao zabačeni sporedni kolosijek okružen drvećem, kao što je Kelly Malloy obećao. Jedan ogranak ceste vodio je ravno u brda prema Ballygawleyju, k planinskim kolibama i napuštenim rudarskim oknima.Conor produži pješke u smjeru Carrickmorea, raspita se za farmu Sterlinga McDadea i pronađe je.Rano navečer počeše stizati jedna po jedna kola iz Malloyeva vrtlarstva u Dungannou, Coalislanda, Pome-roya i Ballygawleyja. Do sedam sati svi su bili na okupu; četiri brata i još šest simpatizera, uključivši Kellyja i Conora te šestora kola. Raspodijeljene su grubo skicirane karte okolice na kojima su bila označena skrovišta. Sterling McDade, najružniji od svih Iraca, bio je najbolje upoznat s okolicom, jer se skitao brdima više od pedeset svojih ljeta. Pod svjetlom svjetiljke objašnjeni su im pojedinačni zadaci i rute. Conor je računao da će istovar oružja, zajedno s odvijanjem ploča i raznim drugim problemima, potrajati dva sata. Pod uvjetom da vlak stigne na raskršće do ponoći, Sterling je pretpostavljao da bi oružje moglo biti spremljeno prije svanuća.Conor je promatrao ljude, koji su dalje raspravljali o pojedinostima plana. Bila su to lica iz Ballyutoguea, uštavljena, navorana, poput kože, lica ljudi kojima doista nije trebalo objašnjavati što čine i zašto. Bili su to Kiltyji, Tomasi Larkini i Fergusi O'Neilli svojih sela koji su živjeli u oskudici u sjeni oranjske histerije i britanske arogancije, opori momci, svi zajedno: Irci.Do osam i po svaki je čovjek, na Conorovo zadovoljstvo, znao sve o svojem zadatku. Zatim McDadeova žena, dražesna suprotnost muža, i njegove kćeri iznesu na stol nekoliko predjela, toplu juhu da se ugriju želuci i domaći kruh.Pušili su lule i zurili u vatru, dok su minute približavale urečeno vrijeme. Kelly Malloy izađe i vrati se oko devet i trideset s viješću da je šef stanice u Omaghu telegrafski obaviješten da će Red Hand Ekspres proći oko jedanaest. Prema ocjeni trebao bi u Sixmilecross stići petnaest minuta poslije ponoći. Premda su vijest očekivali, sve ih je prestravila. Conor im dade nekoliko minuta vremena da se priberu, a potom je bilo vrijeme da krenu.- Pa, prijatelji, još jednu kapljicu prije nego što izađemo u noć - reče Sterling McDade.198- Ne alkohol - reče oštro Conor, a zatim se nasmije. -Bolje će biti da svi zadržimo bistre glave. Sutra ujutro ćemo proslaviti.četvrt sata poslije deset s McDadeove farme kola krenuše pojedinačno prema Sixmilecrossu u razmacima od nekoliko minuta.

Conor stiže prvi i pregleda okolicu. Ništa sumnjivo. Kad su kola jedna za drugima pristigla, smještena su na pripremljena mjesta u zaklon, a ljudi se okupiše dolje uz tračnice. Deset minuta do ponoći sve je bilo spremno. Konjima su nataknute zobnice da jedu i da ne rzaju.Ponoć. Conor je promatrao nebo zahvalan što su oblaci prekrivali mjesec i još jače zamračili okoliš. Kimnuo je Sterlingu McDadeu, koji upali fenjer i stane na prugu da dade znak strojovođi.Dvije minute poslije ponoći. Malo niže na prugu dokli-mataju iz krčme u gradiću dva pijanca, odluče da sjednu i malo se odmore, zatim počeše redati svoje pjesme.Conor zdvojno pogleda niz prugu na McDadeov položaj i zatim se obrati ostalima.- Tko ih poznaje? '- Ja - reče Adam Sharkey.- Uzmi svoja kola, odvezi se do njih i ukloni ih odanle.- A što će biti s mojim teretom.- Morat ćemo se snaći s jednim kolima manje. Svaki neka utovari sto komada i dva ili tri sanduka municije više. Jeste li razumjeli?- Da - prošaptali su, a Sharkey se pojavi iz zaklona. Skinuo je zobnice sa svojih konja, popeo se na sjedalo, opustio kočnicu i izvezao kola na cestu. Stao je ispred noćnih pjevača.- Dobra večer Jerry Hayes i tebi George Gleeson.- Vjerujem da je to Adam Sharkey ili njegov duh. Ali što radiš tu usred noći? *- Imao sam gadan obračun sa svojom starom. Još se smješka kiselo kao prošlogodišnja rabarbara. Mogu li vas odvesti kući i prenoćiti u tvojoj staji noćas, Jerry? - reče silazeći k njima i povlačeći ih na noge. Kad su obojica zateturala na suprotne strane, Adam Sharkey ih čvrsto usmjeri prema kolima.Dolje na pruzi McDadeov fenjer davao je znakove! Penjite se, prijatelji, samo se prebacite i drijemajte... penjite se...199čim je Adam Sharkey pokrenuo kola, do Sixmile-crossa dopru četiri slaba zvižduka. Suputnici u kolima udariše u pjesmu.Ellen O'Connor, Ellen, srce moje!Reci da me voliš, reci da se vraćaš brzoNeka te anđeli dobri čuvaju na putuOd svega zla štite, dok se ovamo ne vratiš...- Samo mirno, momci - prošapta Kelly Malloy. Uskoro je Sterling McDade klatio svojim fenjeromamo-tamo, amo-tamo. Klopot vlaka sad se jasno razabirao. Usporavao je od kočenja. Napetost osmorice na raskršću je rasla. Kad je vlak zaokrenuo blagim zavojem i pojavio se, Conor pošalje ljude po kola. Vlak se sve više približavao. Kočnica je cviljela i lokomotiva je sopćući usporavala. McDade je trčao uz nju i prebacio skretnicu, zatim vlak polagano otklopara na sporedni kolosijek.- Hajdmo! - poviče Conor.Kola se dovezu usporedno s vlakom i stanu, konji su se propinjali zbog iznenadnog prekidanja njihova počinka i neobičnog posla.- Ispustite vodu iz rezervoara! - poviče Conor gore u lokomotivu. - Darren i Carberry, izvucite ih iz spremnika! - ponovio je njihove zadatke. - Kelly, uzmi svoje odvijače da skinemo ploče s donjeg dijela!Kelly Malloy se provukao između kotača pod vagone, legao na pragove i pripalio fenjer, a Conor skoči na lokomotivu da izmijeni nekoliko riječi sa vozačima.Ugledao je nepoznata lica!- Bježi! - zaurlao je skočivši s lokomotive. - Zasjeda! U tom trenutku zrak ispuni tutnjava od dvjesto paricokula kad su vojnici počeli skakati iz vagona.- Uhapšeni ste!Conor se otkotrlja pod vagon prema Kellyju Malloyu. Uspio je baciti još jedan pogled na raskršće, kamo je pristizalo još jedno pojačanje kamionom.- Pozor! Pozor! - viknuo je zapovjednik u megafon. -Ne možete pobjeći! Uhapšeni ste! Tko se

makne, bit će strijeljan!- Mati Božja!- Zasjeda!- Pozor! Pozor! Ne opirite se! Ruke uvis i okupite se kod lokomotive!200Vojnici koji su iskočili iz vlaka brzo stvoriše kordon oko skupine krijumčara. Svi vojnici iskočili su na lijevu stranu vlaka. Conor laktom gurne Kellyja i pokaže na desnu stranu. Kelly kimne. Otkotrljali su se po desnoj strani, koja nije bila čuvana, preko ruba nasipa i prignuti se šuljali prema kraju vlaka, gdje su nekoliko metara dalje opazili grmlje iza kojeg bi se mogli sakriti.- Tamo su još dvojica!- Stoj!- Stani, čuješ li, stani!- Pucaj!U trenutku kad su dospjeli do grmlja, noć propara puščana vatra. Kelly Malloy vrisne i sruši se na lice. Conor klone... zapljusne ga čudan osjećaj... noge mu otkazu... bacio se u zaklon____Shelley je sjela i vrisnula; srce joj je burno udaralo, licem se cijedio znoj. Vrata se naglo otvore, Blanche Hemming uleti u sobu, pripali svjetlo i ogrli prijateljicu.- Conor! Conor! '- Smiri se! To je bio samo san!- Blanche! Vidjela sam! Obliven je krvlju!- Pssst... molim te... molim te... Shelley...- Dovedi Robina - dahtala je - Blanche, dovedi Ro-bina... moram iz Belfasta... smjestaTRINAESTO POGLAVLJEčekali smo, napola poludjeli, bilo kakvu vijest o katastrofi kod Sixmilecrossa. Prvo je stigla Shelley McLeod s bratom i ja sam je odmah smjestio u kuću gdje će biti sigurna. *Zatim smo saznali.Kelly Malloy je bio mrtav, Conor Larkin teško ranjen. Sterling McDade i brđani Carberry, Darren, McGovern, Gorman, Gilroy i McAulay sjedili su u zatvoru Mountjoy. Prijeko u Engleskoj zatvoreni su u Brixton Owen O'Sulli-van, njegovi sinovi Barry i Brian te Dudley Callaghan. Bio je to fijasko, potpuna katastrofa za Bratstvo.Kad smo sutradan otvorili novine, jedva smo povjerovali svojim očima. Englezi su u svojem nepromišljenom201maru pucali u vlastiti gol. Kraljevski ured za informacije hvalio se kako je »razbio jedan dobro organiziran lanac krijumčara oružja Irskog republikanskog bratstva koji se mjesecima služio jednim kanalom«. Dalje je bilo točno opisano kako je za tu zavjeru upotrijebljen privatni vlak sir Fredericka Weeda.Godinama Dublin Castle nije htio priznati postojanje Irskog republikanskog bratstva. U svakoj je prilici bilo tumačeno da takva organizacija postoji samo u glavama nekih senilnih fenijaca. No kako je takva nepostojeća organizacija mogla prebacivati oružje u Irsku? Britanci su, u žurbi da se pohvale, priznali da je njihova dugogodišnja propaganda bila laž. Odjednom je katastrofa kod Sixmilecrossa zadobila posve drukčiju dimenziju. Plan je po svojoj smionosti nalikovao onim ludim pothvatima koji osvajaju irska srca, te je stoga bio dočekan s humorom koji mi shvaćamo, no Britanci nikad neće. Cijela Irska prasnula je u dug, gromoglasan smijeh. Prekasno je Dublin Castle uvidio što je učinio i njihova lica pocrve-nješe od sramote koju su pretrpjeli. Time što su priznali da postojimo pomogli su nam do takvog stupnja popularnosti kakav sami nikada ne bismo postigli.Tako je irski pas odbio da legne, a Bratstvo je živjelo dalje. Dok je aroganciju smijenila nelagodnost (a i šef ureda za informacije je bio smijenjen), dospjela je vijest o našem pokretu do svakog kutka zemlje. Dublin Castle postao je naš najveći reklamni ured, jer se Sixmilecross od poraza pretvorio u čudesnu pobjedu. Oružje smo izgubili, ali smo osvojili pažnju nacije i možda tisuće ljudi spremnih na borbu.Robert Emmet McAloon, zgureni stari pravnički čarobnjak, prisan prijatelj Desmonda Fitzpatricka,

naslijedio je nakon Desmondove smrti svu odgovornost za republikanske pravne poslove.Skočio je u obranu, ali je udario u kameni zid.Upravitelj zatvora Mountjoy saopći mu da mu je naređeno da uhvaćene kod Sixmilecrossa izolira i ne dopusti nikakvih posjeta. Boravište Conora Larkina zadržano je u tajnosti. Znali smo samo da je živ i uspjeli mu dojaviti samo jednu jedinu poruku, naime da je Shelley napustila Belfast.202Robert Emmet McAloon bio je rijetko oštrouman taktičar. Dovoljno se dugo rvao sa zaostalošću protuirskih zakona a da bi se dao zaplašiti. Sud na njegove zahtjeve nije odgovorio tri tjedna. Kad je sve jače navaljivao, dobije odgovor vrhovnog britanskog suda u Irskoj, »Four Courts«, da je u ovom slučaju dokinut habeas corpus. Sud je naveo nekoliko od više stotina prinudnih zakona koje je u 19. stoljeću primijenio protiv Iraca.Na to se Robert Emmet McAloon poslužio drukčijom taktikom. Britance je još bolio taj slučaj te su željeli povratiti ugled. članovi vijeća Bratstva imali su visoke položaje u zakonski priznatoj stranci Sinn Fein i skovali planove kako bi uz pomoć stranke mogli povesti kampanju, angažirati govornike, prikupiti novac, svratiti opću pozornost na ljude sa Sixmilecrossa te pobuditi negodovanje i simpatije. Atty Fitzpatrick je malo tko bio ravan u uličnom govorništvu, a ona je bila spremna za nastup.Ubrzo nakon što je Sinn Fein najavila niz javnih protestnih zborova, stigao je iz Engleske sir Lucian Bolt u svojstvu izvanrednog tužioca u sastavu državnog tužilaštva. Bolt nije nipošto bio prijatelj Iraca jer je za svojeg poslaničkog mandata u Donjem domu progurao neke od najgorih zakona protiv nas. U republikanskim krugovima trebalo ga se čuvati. McAloon je bio mišljenja da je vlada naposljetku zauzela stav u ovom slučaju i da će sir Lucian Bolt uskoro stupiti u vezu s nama...Imao je, kao i obično, pravo.Brendana Seana Barretta potajno su prebacili u Irsku, gdje je po našem mišljenju bio sigurniji nego u Engleskoj. Zajedno s Danom Sweenyjem, Atty i sa mnom Barrett je bio veza Bratstva s McAloonom i Sixmilecros-som.Nakon Robertova prvog sastanka sa sir Lucianom našli smo se u elegantnoj knjižnici jedne "'povjerljive kuće u Ballsbridgeu. Robert Emmet bio je u mislima neprekidno u sudnici i šetao ispred nas kao da smo porota.- Privremeno sam pristao - poče on - da otkažemo protestne zborove.Atty ispusti glas negodovanja.- Sir Lucian očito nastoji postići nagodbu. Na putu ovamo bilo mi je dopušteno, dakako neslužbeno, da posjetim sedmoricu u Mountjoyu. Nije čudo što nam ranije nisu pustili da ih vidimo. Bili su zvjerski mučeni.203Brendan Sean Barrett i Long Dan nisu pokazali iznenađenja. Za njih je to bila stara priča.- Natjerali su ih da stoje do dvadeset sati uza zid, s kapuljačom na glavi, raskrečenih nogu i ruku, bez hrane i vode ili mogućnosti da obave nuždu. Gorman mi je pokazao gadne opekotine od cigareta. Po Gilroyu su više puta mokrili, a McDadea primorali da bosonog trči hodnikom po krhotinama stakla. Svi su izjavili da su im dali nešto što uzrokuje povraćanje i priviđenje.- Stare, ali pouzdane metode - reče Sweeney.- Dakako da su huškali jednog protiv drugog. Trebalo je da odaju samo ime čovjeka koji je, čini se, umakao. Znali su samo da ih je Kelly Malloy vrbovao za taj posao, a Kelly je mrtav.McAloon spusti svoje sedamdesetogodišnje kosti u jedan golemi kožnati naslonjač da se trenutak opuste.- Što je s Conorom Larkinom? - upitah.- Navodno nije u Mountjoyu. Obećali su mi da ću ga za određeno vrijeme moći vidjeti. Kažem vam to jer sam za sada pristao da će tvoje pero, Seamuse, i tvoj jezik, Atty, šutjeti.- Što po tvojem mišljenju smjera vlada? - upita Dan. Robert Emmet McAloon nagne se naprijed u stolcu,štipne svoj navoran vrat, a onda ispruži kažiprst.- Po mojem bi Britanci najradije sve zataškali i izbjegli uzbuđenja javnosti, iz tri razloga. Broj jedan

- reče, prstima druge ruke primi kažiprst i zaklima njime - ništa ne bi Bratstvu toliko koristilo koliko jedan oštar proces i dugogodišnje kazne. Točno?Kimnuli smo.- Broj dva - nastavio je pridodavši srednjak. - Situacija u Evropi. Slažeš se, Brendane?Brendan Sean Barrett kimne.- Rat u Evropi je neizbježan - reče. - Engleska je upravo s Rusijom i Francuskom sklopila trojni savez protiv pakta Njemačke i Austro-Ugarske. Jedan od starih argumenata kojim Engleska opravdava okupaciju Irske jest, kako znamo, blokada morskih putova; oni žive na otoku, a naš zemljopisni položaj je takav da je za njihovu obranu nužno da vladaju našom zemljom.- Točno - ubaci McAloon. - To u njima može uzrokovati bolestan strah. Vjerojatno zamišljaju kako se jedno204ojačano Irsko republikansko bratstvo upušta u očijukanje s Nijemcima da bi dobilo oružje.- Pa što onda? - dobaci Barrett. - Kad dođe vrijeme, mi ćemo se, htjeli to oni ili ne, obratiti Nijemcima.Boby raširi ruke.- Eh, oni sjede oko dugačkog mahagonijevog stola i tjeraju te igre zato što odbijaju neizbježnost situacije te razmišljaju o tome kako da je što više odgode.- Broj tri? - upita Atty.- Broj tri - nastavi odvjetnik - možda je najpresudniji. Protestanti se u Ulsteru, kako je poznato, već godinama naoružavaju. Očito je to karta na koju Englezi žele zaigrati. Obrana ovog ranjivog britanskog boka morala bi ostati u rukama lojalnih podanika, nije li tako? Britanci ne mogu javno odobriti krijumčarenje oružja u Ulster, a da to isto ne priznaju i Jugu. To je, dakle, prešutno odobravanje. Jednostavno okreću leđa, zatvaraju oči i čepe uši. Žele naoružani protestantski Ulster kao branu u slučaju krize oko autonomije i rata u Evropi. U ovom trenutku žele prikazati kako postupaju jednako prema svima. Ako ljudima sa Sixmilecrossa podijele oš*tre kazne, naći će se suočeni sa zahtjevima da to isto učine i s krijumčarima oružja u Ulsteru.- Drugim riječima - reče Atty - nas treba oboriti i progoniti naše akcije krijumčarenja, a na Sjeveru ih propuštati.- Tako je - reče Robert Emmet McAloon - točno tako. Ispružio je noge koliko je mogao, ruke prekrižio na šiji i zagledao se u strop kao da je tamo njegovo slušateljstvo. - Po mojem dobro promišljenom stanovištvu, sir Lucian Bolt je spreman na blagu presudu, recimo, nekoliko godina, da zauzvrat šutimo o stanju zatvorenika i ne sazivamo javne skupove.Uslijedila je duža šutnja, jer smoHto morali najprije probaviti. Atty će se morati odreći svojih nastupa u javnosti, kojima se toliko ponosila. Što se mene ticalo, već sam iz čistog egoizma htio Conoru prištedjeti dvadeset godina iza rešetaka. Najteže je to pogodilo Dana Swee-neyja, koji je bio suočen s organizacijom Bratstva. Ako se površno gledalo, morao je priželjkivati javne protestne akcije da bi dobio nove članove. No upravo se Sweeney najgorljivije zauzeo za suzdržljivost. U ovom stupnju razvoja Bratstvo bi većim prilivom članova postalo strašno205ranjivo. Još nisu bili stvoreni štabovi, zapovjedništva i jedinice. Još nisu bili izrađeni postupci za preispitivanje kandidata. Englezima bi bilo lako natrpati naše redove doušnicima.Što bismo, dakle, u ovom trenutku, započeli s nekoliko tisuća ljudi? Nismo imali oružja da ih obučimo, a nismo raspolagali ni dovoljnim brojem sigurnih mjesta gdje bismo takvu izobrazbu mogli provoditi. Danove riječi su nas sve uvjerile. Uputili bismo se u najveću opasnost da primimo previše ljudi prije nego što budu stvoreni potrebni temelji.- Moramo polagano graditi, čovjeka po čovjeka - reče Dan. - U sadašnjem trenutku mora svaki novi regrut biti pouzdan pripadnik. Kad dobijemo deset dobrih ljudi u Corku, deset u Derryju, deset u Galwayu, moći ćemo prijeći na obrazovanje jedinica. Dijelim Bobbyjevo mišljenje da bismo trebali s Lucianom Boltom postići nagodbu.Kako smo Atty, Dan i ja bili sporazumni, okrenusmo se Brendanu Seanu Barrettu, koji je za većeg dijela rasprave šutio. Bio je ogorčen, možda i više nego što je bilo potrebno, i ne mogu reći da sam

u tom čovjeku osjetio ma i tračak ljudske topline.- Očito, nadglasan sam - rekao je sarkastično.- Što ti je na srcu, Brendane? - zagunđa Dan.- Ova je zemlja bezizlazno osiromašena. Radnički štrajkovi su se slomili zato što smo previše iscrpljeni i pogaženi da bismo se branili. Bilo bi neophodno prodr-mati ljudsku svijest. Sad nam se pruža mogućnost za to. Ako je ne zgrabimo, može vrlo dugo potrajati da nam se opet ukaže, a možda nikada više niti neće.- A ja ipak smatram da je preuranjeno - odgovori Dan. - Ako sad otvorimo svoje redove, Britanci će se infiltrirati i smrviti nas za mjesec dana.Brendan Sean Barrett diže ruke u znak predaje, dok smo mi ostali kimnuli McAloonu da se nagodi sa sir Lucianom Boltom. Cijeli život Barrett je doživljavao poraze, pa jedan više neće značiti ništa. Ustao je prvi, pošao k vratima, zatim se okrenuo.- Reci mi, Bobby, a i ti, Dane, kad ste to naučili?- Što? -upitali su istodobno.- Da Irac može s Englezima sjesti za stol i pregovarati a da pri tom ne najebe.206čETRNAESTO POGLAVLJEDok je Robert Emmet McAloon pregovarao sa sir Lu-cianom Boltom, trudio sam se da ustanovim kako je došlo do zasjede u Sixmilecrossu. Nisam morao dugo tragati.Jednog jutra osvane u redakciji mojeg lista Terry O'Rourke, Conorov suigrač u Boilermakersima, i poče se raspitivati o meni. Terry je potjecao iz stare republikanske obitelji i znao je da smo Conor i ja prijatelji.Conor je u klubu među katolicima bio vođa kojem su se divili, i nakon Sixmilecrossa momci su poduzeli sve da utvrde što se zbilo. Zatim poslaše Terryja k meni. Moje republikanske simpatije nisu bile nikakva tajna. Terry je vjerovao, a da to nije izravno rekao, da ću priču proslijediti Bratstvu.Doista je Doxie O'Brien - jednako kao i Duffy - bio izdajnik. U jednom od svojih čestih pijanstava Duffy O'Hurley je izbrbljao čime se bavi. Doxie i još jedan katolik iz momčadi su slušali. U jednoj drugoj prilici sam je Terry čuo kad se Duffy s Doxijem objašnjavao zbög toga što nastavlja raditi za Bratstvo.Zatim je Doxie vidio da mu se pruža životna prilika. Njegova je sudbina i sreća ovisila o tom zaposlenju s ragbijem u Sydneyju. Odluka nije bila konačna i najviše je ovisila o tome kako će Boilermakersi igrati i hoće li otići na turneju u Australiju. Doxie je zdvojno želio taj posao, koji je uvelike ovisio o raspoloženju njegova dobročinitelja, sir Fredericka Weeda. Posao je bio tako zamaman da je Doxie bio gotov na sve kako bi se dodvorio sir Fredericku i sebe »potvrdio«.Doxie je navodno otputovao u Derry i Duffyju postavio ultimatum. Naposljetku je Duffyja uvjerio da mora otići k sir Fredericku i sve mu ispričati, a*zauzvrat će moći računati s osobitim obzirom.Sve je to, činilo se, bilo točno, jer su Doxieja strogo čuvali, a njegova je obitelj već bila preselila u Australiju. Dio pogodbe između McAloona i sir Luciana Bolta sastojao se u odredbi koja je priječila Bratstvo da se osveti.Dok su ostali sudionici Sixmilecrossa čekali u zatvoru, Duffy i Calhoun priznali su krivicu i bili osuđeni na manje od godinu dana zatvora. činilo se pouzdanim da će i njih poslati nekamo daleko.207Konačna je pogodba naposljetku ispala otprilike onako kako je Bobby predvidio. Osim Conora, s kojim još nisu došli u dodir, ostali sa Sixmilecrossa će priznati krivicu i dobiti od jedne do dvije godine zatvora po manje strogim paragrafima zakona. Zauzvrat, Bratstvo neće prirediti nikakvih skupova u korist zatvorenika, neće se svetiti doušnicima, a k tome sam se i ja morao obvezati da neću o tome pisati.Bilo je to u stanovitoj mjeri milo za drago. Englezi mi nikad nisu oprostili moje članke o koncentracionom logoru u burskom ratu. Nitko nije pouzdano znao jesam li član Bratstva, ali u moje simpatije nije bilo sumnji. Dovoljno su se bojali mojeg pera, da ga ušutkaju. Conor je, dakako, zadržan kao talac da osiguraju šutnju.

činilo se da su za sada obje strane zadovoljne. Postojanje Bratstva bilo je sad općepoznato, a obje su strane dobile na vremenu, što im je i trebalo. U jednom je Brendan Sean Barrett imao pravo: čim budemo spremni a Englezi se budu uljuljali u uvjerenje da je irsko pitanje riješeno, kao što su ranije povjerovali, mi ćemo se obratiti Nijemcima zbog oružja.Bobby nas je ponovno sazvao i tad smo ga našli u dilemi. Bilo mu je dopušteno da posjeti Conora, ali je Conor odbio razgovor. Sporazum je bio.miniran, no nitko nije točno znato zašto.Dan je bjesnio i dao je svojoj ljutnji maha objavljujući svoje sumnje u Conora.- Bio je svakako dobar čovjek - objasnio je - ali je preveliki individualist, a ima, iskreno rečeno, još i drugih slabosti, zbog kojih sam se već zabrinjavao.- Trenutak, Dane - uskočio sam. - Ako se u njemu nešto zbiva, budi siguran da je o tome pomno promislio.- Bratstvo mu je poslalo branitelja, a on se susteže da s njim govori. To je neposluh. Nema pravo da sam donosi takve odluke. Htio bih znati što se tu, do vraga, zbiva.Brendan Sean Barrett reče sa znalačkim izrazom lica:- Svi slutimo što je naumio, zar ne, Dane?- Mogu zamisliti. Zabrljat će nam gadno cijelu stvar ako pokuša nešto na svoju ruku. Nemoj mi sad samo servirati kakvu svoju učenu glupariju, Barrette. Mi smo organizacija s pravilima i disciplinom, i on se mora pokoravati.- Ima u tome jedan problem - prekinuh ga. - Ti si bio208taj, Dane, koji nam je pričao ono što želimo čuti i u što želimo od djetinjstva vjerovati. Ti sve premazuješ lažima tako debelim kao maslac što je Conorova mati mazala na moj kruh. Ne štedi s maslacem, uvijek je govorila. Eh pa, Dane, zar se bojiš onoga o čemu si nam pričao... znaš već... sposobnost jednog jedinog čovjeka da podnosi muke vrijedi koliko cijela jedna vojska. Ta ti znaš, Dane, monolog o mučeništvu. Navodim riječi Dana Sweeneyja, našeg idola: »Englezi nemaju oružja u svojem arsenalu ili imperiju da skrše čovjeka koji se ne da slomiti i tako dalje i tako dalje.«- čujem tvoje riječi, Seamuse, čujem te. K vragu, točno znaš da u ovoj organizaciji moram nositi više od jednog šešira. Ponekad, kad su preda mnom novaci, moram ih nastojati oduševiti. Ali sam u svakidašnjici trezven organizator jedne tajne vojske. Naši će se popisi još dovoljno rano popuniti mučenicima. Za sada još nismo u položaju da počnemo bitku.- Svakako, to već znam - priklopi Brendan Sean Barrett zajedljivo prije nego što sam uspio bilo što reći:.'-Dane, kažeš da ćemo početi kad svoje jedinice obrazuješ, obučiš, naoružaš, kad planovi budu spremni. Dan pritišće na svoje čarobno dugme i izgovara besmrtne riječi ... Znak za ustanak, drugovi! No fenijski ustanak nije započeo tako, zar ne?- Znam kako je započeo, i znam kako je za nas obojicu svršio.- Zašto misliš da će ovaj put biti drukčije? Uza sve naše maštanje i planiranje, tajne skupove i sve krijumčarenje oružja, izvest ćemo na ulicu samo nekoliko tisuća ljudi. Ništa nećemo postići bez oružja koje pojedinac nosi u svojem srcu. To je ono što imamo u Larkinu i toga se bojimo. Reći ću ti kada će započeti, Pane, ni prije, ni kasnije. Počet će kad jedan čovjek sam zaključi da mu je dosta.Dršćući smo slušali. Sweeney uzrujano pročešlja prstima svoju sijedu kosu, što je za njega bilo neobično, a tajac poremeti jedino Robert Emmet McAloon, koji je u očekivanju naše odluke kuckao naočalama po zubima. Atty? - upita Dan.Meni se čini da su Englezi napravili dobar posao kad su nas ušutkali. Slažem se s Brendanom da bismo trebaliH Trnjstvo - 2. svezak209ustati i dići galamu dok imamo priliku za to, a narod nestrpljivo čeka da nas čuje.Dan je glasno uzdahnuo kad nas je jedno za drugim pogledao. Nadglasali smo ga. Sklopio je oči i protrljao ih zapešćima.- Primam vaše mišljenje na znanje - reče on. - Kao glavni zapovjednik, ne smijem zastupati stanovište suprotno onom što držim za sigurnost organizacije nužnim. Odlučio sam Bobbyju dati upute neka od Engleza zatraži dozvolu da Seamus u svojstvu starog prijatelja posjeti Conora.

Seamus će Larkinu prenijeti poruku neka zajedno s drugima prizna krivicu. Ako neće, Bratstvo više neće bit obvezano ili za njega odgovorno. - Podigao je pogled. - Namjeravate li moju odluku nadglasavati?Teško smo progutali i prihvatili njegov ultimatum.- U redu, Bobby. Saopći sir Lucianu da pristajemo. Pokušat ćemo nagovoriti Larkina. Ako se ne pokori, bit će izuzet iz nagodbe.Jedan štapski vojni automobil dovezao me iz Dublina u grofoviju Kildare, gdje su na tajnom mjestu držali Conora. Nakon vožnje duže od sata prošli smo stražu britanskog vojnog logora na Curraghu. Temeljito su me pretresli i odveli u praznu sobu zatvorske zgrade. čekao sam.. Prošlo je sedam tjedana od Sixmilecrossa.Kad su se vrata otvorila i Conora gurnuli u sobu, borio sam se sa suzama olakšanja i boli. Bio je okovan oko vrata, pasa, ruku i cjevanica.- Zdravo, Žgoljo - rekao je promuklo, povlačeći nogu u koju je bio ranjen. Lijeva ruka i rame bili su još debelo povijeni i u omči - posljedica drugog metka koji ga je pogodio u leđa. Oči su mu bile duboko upale, okružene crnim kolobarima, brada i kosa slijepljene i smršene, a jabučice iskočile. S tijela je nestalo mesa.Zagrlio sam ga i zajecao jer se nisam mogao svladati. Okrenuo se, spustio na klupu uza zid i upitno pogledao stražara, mladog dežurnog oficira koji je trzao nosnicama poput kunića.- Pozvat ću vas ako mi zatreba posluga - reče Conor. Oficir prezirno zagunđa, izađe, zaključa i zasune vrata.- Ima li soba uši? - upitao sam.- Ne, zaboga - odgovori Conor. - Prosut će ti možda mozak, ali previše su naduti a da bi se spustili tako nisko i tajno prisluškivali. Kako je Shelley?210Kimnuo sam.- Dobro, odlično. Što se tebe tiče, mislim da smo za vrijeme gladi pobirali krumpire koji su bolje izgledali.- Ove godine neću moći igrati ragbi - reče on i podigne košulju. Sklopio sam oči ugledavši njegovo izmrcvareno tijelo koje je užasno izgledalo u svim nijansama crvenila. Privukao sam stolac, približio usta njegovom uhu i sve mu ispričao. čuo je tad prvi put da je Kelly Malloy mrtav i da su Callaghan i O'Sullivanovi također uhapšeni.Zatim mu objasnih ostalo. Izdaju Doxieja O'Briena, koju je naslućivao, i tajne pregovore s Englezima. Rekoh mu kako sam se radovao da će se izvući slakom kaznom.- Shvaćam teškoće Bratstva - prošapće Conor - ali još jasnije shavaćam vlastite probleme. Sve razumijem, dane i noći za kojih sam čitao knjige; lutanja i razmišljanja. Sve tfodine traženja. Sve to razumijem.- Sto si naumio? - povikao sam prestrašeno.- Nisam još sasvim siguran. Znam samo što neću učiniti. Vidiš li, Žgoljo, ne može se u životu jednostavno čekati da zvijezde budu na pogodnoj putanji da bismo donijeli odluku bez obzira na to radi li se o braku', o sjemenu, o rađanju djece ... ili o ustanku. Ah, mi možemo sebe varati i reći da ćemo čekati dok stvari ne budu povoljne, ali, vjeruj mi, oni mogu čekati duže od nas. Mi možemo pregovarati, ali će nas oni izigrati. Nakon što smo tristo godina ležali u blatu i naši se govori vrtjeli u krugu, moramo povući crtu i pogledati što kao narod vrijedimo. Možda uopće ne zaslužujemo slobodu, znaš. Možda nismo za to zreli. No moramo to utvrditi. Možda nisum pogodan za Bratstvo jer ne mogu više obuzdati bijes u sebi bez obzira na to što mi zapovjedili.- čuj, ti nisi onaj pravi. Omamili su te batinama. Pouzdaj se u mene samo ovaj put i slijedi me, Conore!«INjegov me smrknut pogled probo.- Pogledaj me, čovječe, pogledaj me i reci mi da ne tnum što činim. Ja sam Conor Larkin. Ja sam Irac, i dosta ml je.Postidio sam se. U mojoj zdvojnoj želji da ga spasim to »«m zaboravio: bio sam gotovo spreman

odbaciti principe svojeg opstanka. Uistinu je znao što čini. I ja sam u lom trenutku znao da nekako moram naći načina da prt-krsim obećanje o šutnji.211PETNAESTO POGLAVLJETvrdokorno kucanje po mojim vratima probudilo me iz duboka sna. Zaglavinjao sam iz kreveta, pipao okolo, mrmljao da dolazim, pripalio svjetlo u sobi i prebacio ogrtač za kupanje. Studeni zrak ranog jutra ponukao me da naslutim kako je u pitanju neki posao Bratstva.Kakvo ugodno iznenađenje kad sam otvorio vrata i ugledao pred sobom visoku, dobro građenu Atty Fitzpa-trick.- Odjeni se! - zapovjedila je. - Dolje čeka automobil. -Kako mi sama od sebe nije ništa više povjerila, nisam ništa niti pitao. Bilo je četiri i trideset. Dok sam se oblačio, Atty položi kotlić na vatru. Popili smo šalicu čaja i pojeli ostarjele ostatke iz mojeg momačkog kuhinjskog ormara, zatim izađosmo u hladnoću koja je ujedala.Vozač je bio neki momak iz Bratstva vješt mehanici, koji dopusti Atty i meni da se na stražnjem sjedalu sklu-pčamo. U trzajima smo krenuli i zatim se vozili pustim ulicama na jug.- Nekako prije jednog sata nazvao me Robert Emmet McAloon - reče Atty. - Englezi su zakazali suđenje Co-noru i ostalima za danas prije podne.- Sad je pet ujutro i nedjelja. Kamo se to vozimo, k vragu?- Ne znam točno. čini se da su negdje u brdima Wic-klow pripremili neku provizornu sudnicu.- Oh, to je prljavo - rekoh.Shvatio sam pogodbu tako da će Englezi održati suđenje pred zaprisegnutim sudom u nekom malenom, neupadljivom gradu gdje neće izazvati mnogo pažnje i završiti prije nego što uzmogne doći do protesta. Očito su dogovor izigravali koliko se dalo. U to vrijeme, u nedjelju ujutro i na tajnom mjestu - sve je to sumnjivo zaudaralo na proces iza zatvorenih vrata.Atty je dalje pričala da je Bobby tek tada pristao kad su Englezi odobrili da Atty i ja prisustvujemo kao promatrači. Time im je opet uspio spretan šahovski potez, jer smo oboje bili obvezani na šutnju.- Meni se sve to nimalo na sviđa - mrmljao sam nezadovoljno.212Kad smo za sobom ostavili i posljednje predgrađe, Dundrum, vozili smo dalje na jug. Ubrzo je cesta ušla u brežuljke u podnožju brda Wicklow, prolazeći tihim, usnulim Enniskerryjem, krajem koji je pripadao Powers-courtu, velikom, impozantnom dvorcu iz granita s okolnih brda, koji je u ratovima bio neprestano razaran i opet iznova podizan te naposljetku predan vjernom sljedbeniku Krune, Richardu Wingfieldu. Posjed od desetak tisuća hektara odgovarao je veličinom otprilike posjedima Hubbleovih, a kad se tome pribrojilo još daljnjih stotinu barunskih i grofovskih posjeda,- moglo se zamisliti kome je što u Irskoj pripadalo.U svakom slučaju, posjed je služio kao ulaz u predivan planinski svijet. Premda je naša vožnja bila sudbonosna i hladna, nehotice sam osjećao da sam živnuo od prizora kad se zastor noći podigao sa šuma, vodopada i potoka, u kraju sitnih ljudi i seljaka što su živjeli u šumama. Atty i ja bili smo poneseni mnogostranom ljepotom s onu stranu Great Sugar Loafa, više gore, mimo Roundtree i brdskog rezervoara dablinskih vodovoda.Slijedili smo tok Avonmore sve do mjesta gdje u dolini Clara presijeca rijeku Glenmacnass - samo vilinski skok od mističnih starih ruševina keltskog samostana Glenda-lougha, koji je bio leno sv. Kevina.Pola milje dalje Atty reče vozaču da skrene na staru vojničku cestu koja je prolazila između istočnih i zapadnih vrhunaca brda. Nakon ustanka Wolfea Tonea bili su je sagradili Englezi da budućim pokoljenjima ustanika otmu skrovišta u planinskim šumama. Malo kasnije stali smo ispred brklje.Jedan britanski kapetan vrlo uljudno zatraži da pokažemo naše papire, zatim su nas pretražili. Vozaču nare-diše da čeka s automobilom, dok smo se Atty i ja u jednom vojnom teretnjaku vozili jako zavojitom cestom u sjenu Lugnaquilla, najvišeg brda u cijeloj Irskoj. Kamion se naposljetku zaustavi na mjestu gdje je Ow tekla nizbrdo prema Aghavannaghu.Stigli smo do prastare kasarne, golemog, četverokut-riog zdanja na tri kata, u kojem je još bila stacionirana jedinica koja je nadzirala to područje. Bila je neobična slučajnost da je Charles Stewart

Parnell jednom posjedovao lovačku kuću u Aghavannaghu, kojom se služio John213Redmond, sadašnji irski stranački vođa. Inače, nismo se mogli naći u zabačenijem i udaljenijem kraju.Kasarna je bila okružena vojskom u bojnoj spremi. Morali smo se ponovno legitimirati i opet nas pretresoše prije nego što su nas propustili. Naposljetku nas neki major Westcott uvede u napuštenu oružanu, koju su preuredili u privremenu sudnicu.Tamo smo Atty i ja sjedili dva sata pod stražom majora Westcotta i desetine njegovih ljudi. Neposredno prije dvanaest' sati dvorana se počela puniti. Prvi je došao Robert Emmet McAloon, nakon probdjevene noći ne-marnije odjeven no ikad. Bacio je snop svojih spisa na braniteljev stol, kimnuo nam i razmijenio šaptom nekoliko riječi u pozdrav.Zatim stiže sir Lucian Bolt. Ledeni svat. doista, mramorni stup s očima.Zatvorenici, svi osim Conora, uđoše kloparajući i zveckajući u dvoranu. Bili su okovani i lancima vezani jedan o drugog, u pratnji desetak grenadira s nasađenim bajone-tama; morali su se stisnuti na jedinu klupu uz postrani zid dvorane.Izgledali su žalosno, ti brđani iz krajeva gdje je uspijevao još samo vrijesak, ali nisu djelovali zastrašeno. Rođeni posred vječite bitke, počinili su zločin time što su kao i njihovi očevi nastavili borbu. Borba protiv Engleza nije izazivala nikakvu grižnju savjesti, jer je to bio način života kakvim su posvuda u Irskoj u malim Sixmilecros-sima bili navikli živjeti. Republikanci, koji čak ni u svoja najbolja vremena nisu osobito sjajno izgledali, sada su od zatvora i posebnog zlostavljanja nalikovali čoporu opasne zvjeradi.Podigao sam pogled i ugledao Conora kako ulazi; bio je neobrijan, hramao je, upalih obraza. Dobacio nam je kratak osmijeh. Zamijetio sam u Attynu pogledu da je sva ljubav za koju je bila sposobna bila namijenjena njemu. Imajući potrebu da nekoga dotakne, ščepala je moju ruku; njezina je bila vlažna i drhtava. Conora su -izdvojeno od ostalih - vezali o debele željezne obruče na zidu kao da vani čeka gomila da provali i da ga oslobodi. Šutljivi pokreti oko njega i neobičan način na koji je sir Lucian Bolt zurio u njega odavali su da Englezi osjećaju strahopoštovanje za snagu toga nepokorena čovjeka.Grubi zidovi, okovani zatvorenici, pretjeran broj voj-214nika, sve je to uzrokovalo da je dvorana više nalikovala na prizor iz vremena nakon francuske revolucije nego jednoj britanskoj sudnici. Nedostajala je samo rulja na galeriji i giljotina na dvorištu.- Ustanimo!Sir Arnold Scowcroft s pratnjom uplovi u dvoranu u svojem raskošnom ogrtaču prikladnom za krunidbenu svečanost i zauzme mjesto za stolom predsjedavatelja. Sve je bilo začas obavljeno. Pročitane su optužbe, petnaest točaka, krađa državne imovine, protuzakonito prebacivanje, članstvo u ilegalnoj organizaciji, sve do povrede različitih paragrafa i prinudnih -zakona. Kako je prethodno bilo dogovoreno, optuženi, koje je zastupao Robert Emmet McAloon, priznali su krivnju u dvjema točkama, što su tužitelji prihvatili. Trinaest točaka je zanemareno po obostranom sporazumu, i optuženi su prebačeni u odgovornost jedne neimenovane kaznene institucije, gdje će im kasnije biti dosuđena kazna. Zatim ih izvedoše iz dvorane.- Još imamo obaviti zasebno suđenje optuženog Lar-kina, vaša svjetlosti - reče sir Lucian. *¦- Dovedite zatvorenika na optuženičku klupu - naredi sudac, a onda se poče smijati. - Kako vidim, nemamo optuženičke klupe. Dakle, dovedite ga ovamo pred stol.Conora otkvačiše s obruča i grubo povedoše naprijed. Gak i u lancima i dronjcima izgledao je impozantno, a njegovo izazovno držanje to je još podvlačilo. Neizrecivo sam se bojao.- Gospodine McAloone, je li točno da je zatvorenik odbio branitelja?- Točno je, vaša svjetlosti.Scowcroft je motrio Conora s prezirom, kakav je mogao osjećati samo engleski plemić prema jednom crop-pyju. «

- Pročitajte točke optužnice!Optužbe protiv Conora Larkina svečano su pročitane. Vrhunac je bila optužba za veleizdaju najteže vrsti. Sudac još jednom oštro promotri Conora, zatim reče prijeteći:- Vi ste svjesni, zar ne, posljedica ako nastavite tu šaradu bez branitelja?Conor se polagano osvrne dvoranom.- Jednog sam potpuno svjestan: da se ovdje odigrava šarada - reče on. U dvorani nasta smrtni tajac.215- Sto imate reći u svoju obranu? - upita naposljetku sudac.Conor je šutio.- Upišite, ne priznaje krivicu - naredi sudac.- Moj odgovor ne glasi tako - reče Conor.- Biste li to možda objasnili sudu?- Da - reče Conor. - Ne priznajem postojanje ovog suda, a još manje njegovu legalnost.Bobby nas pogleda smeteno, ali sa živim zanimanjem.Arnoldu Scowcroftu trebalo je nešto vremena da to probavi, zatim se opusti. Zaključio je da bi sebi nakon duga putovanja u ovo zabačeno mjesto, i budući da je sve ostalo tako brzo obavljeno, mogao priuštiti malo zabave. Naslonio se u svojem stolcu, kimnuo i pozvao Conora da se izjasni.- Sud bi zanimalo čuti kako je optuženi Larkin došao do tog zaključka.- Ovaj je sud protupravan jer je vaša prisutnost na irskom tlu protupravna - odgovori Conor.- A na čemu optuženi zasniva tu tvrdnju?- Na engleskom običajnom pravu.Na to mogu reći samo da je onaj tko umije dobro osluškivati mogao čuti kako su se Charles Stewart Par-nell i Daniel O'Connell u,grobu okrenuli.- Odvedite ga! - reče Scowcroft i mahne rukom. Bobby skoči na noge.- Optuženom pripada pravo da govori u svoju obranu - reče navodeći jedan od temelja britanskog prava. -Dakako, ako sud ne zaključi unijeti u zapisnik da je bio ušutkan.Sir Lucian priskoči sucu u pomoć.- Kruna nema ništa protiv.- Spreman sam dopustiti optuženom Larkinu da govori - reče sudac - ali ga unaprijed upozoravam da ovdje stoji pred sudom i da se njegovo obrazlaganje mora ograničiti na predmet suđenja i samo na to. Možete nastaviti, Larkine.Conor zakorači nekoliko koraka prema sudačkom stolu i gledaše naizmjence sir Luciana Bolta i sir Arnolda Scowcrofta.- Postoje tisuće presedana u engleskom običajnom pravu u kojima je jedan jaki susjed na ovaj ili onaj način primjenom sile pokušao slabijem susjedu nametni ti vo-216Iju. Engleski su sudovi uvijek takvu primjenu sile osuđivali kao protupravnu. Nije mi dostupna neka čestita pravna knjižica da poduprem svoju tvrdnju, ali ću, ipak, navesti desetak primjernih slučajeva koji su vam jamačno poznati.Zatim Conor održi najsjajnije predavanje koje je itko od nazočnih čuo. Isprva nitko nije mogao povjerovati da čovjek u dronjcima i lancima umije tako govoriti, zatim nas je govor sve ponio. Navodio je sporove dobro znane svim pravnicima u kojima je bila proglašena protupravnom primjena sile među susjedima u gradovima, među seljacima, među zemljoposjednicima, gradskim zajednicama, grofovijama i između britanskih pokrajina na Otoku; Walesa protiv Engleske, Škotske protiv Engleske. Zatim još nabroji desetak odluka koje su većinom donijeli kolonijalni sudovi u presuđivanju sukoba između neprijateljskih plemena, klanova ili pokrajina u nekoj od kolonija. Posljednji niz primjera odnosio se na međunarodne sporove u kojima su Britanci posredovali i, u skladu s engleskim običajnim pravom, izjavili da primjena sile jačeg susjeda prema slabijem ne može biti zalćo-nita osnova za rješavanje spora.- Svojim engleskim običajnim pravom tvrdite da želite sa svojim susjedima živjeti u zemlji i svijetu u kojima sila nije dopuštena u rješavanju sporova, jer sila sama po sebi ne predstavlja pravo. Kao što znamo, Irska je po svim definicijama susjed Engleske.

Publici je zastao dah. Mislim da je sir Luciana Bolta, sir Arnolda Scowcrofta i ostale Engleze koji su čuli Cono-rove riječi zapanjilo što takva dubokoumna teorija dolazi od predstavnika naroda koji je, po njihovu iskrenu uvjerenju, bio manje vrijedan. Osjećao sam kako pravnici predosjećaju da ne slušaju isprazno govorenje, osuđeno da se zaboravi još u dvorani, nego tvrdnju koju će svaka okupirana zemlja što čezne za oslobođenjem preuzeti. Ako je englesko običajno pravo bilo produžetak Božjeg vrhovnog zakona, tada su doista bili u nezgodnu položaju da objasne svoj imperij.- Da je Engleska zauzela stanovište: mi ćemo uzeti Irsku jer smo jači i mi je hoćemo zbog eksploatacije, možda bi vaša prisutnost ovdje bila shvatljiva. Međutim, Englezi su se svim silama trudili da stvore zakonitu osnovu-za ulazak u Irsku. Očito su htjeli budućim nara-217štajima reći: »To je bio razlog što smo došli ovamo«. A što je bio instrument legalnosti za englesku invaziju na Irsku? Papinska bula objavljena 1154. godine, kojom vama podjeljuje moju zemlju. A tko vam je to dao Irsku? Taj je dokument izdao jedan engleski papa na zahtjev jednog engleskog kralja... da bi nagomilao carstva za svoje sinove ... Vi mašete tim dokumentom i kažete ove, 1908. godine: »To je naše pravo na Irsku«. Je li to bilo zakonito ćak i onda? Zar je Irska pripadala papi? Zar nije prema engleskom običajnom pravu oružana invazija poništila zakonitost papinske bule?- Vaša svjetlosti - reče sir Lucian, ustajući. - Ne vidim zašto bi se sud trebao izvrgavati nečemu što se srozalo u fenijsku tiradu.- Nisam čuo da je optuženi rekao išta što bi prelazilo odrednice suda - odsiječe McAloon.Scowcroft je prstima bubnjao po stolu. Stvar je dospjela tako daleko da se bojao kako će o Larkinovoj tezi morati donijeti sudsku odluku, a on je bio sudac koji se nadasve ponosio time da se pridržava slova zakona.- Želim ćuti ostatak Larkinova govora.Conor udahne, priđe još korak sucu i reče uperivši prstom u njega:- Pod pretpostavkom da je engleska prisutnost u Irskoj postignuta na pravno sumnjivim osnovama, nemaju kasniji postupci tobožnje pravne prirode zapravo nikakav pravni temelj. I ovdje lišen mogućnosti da se koristim nekom pravničkom knjižnicom, mogu navesti koje četiri stotine zakona protiv irskog naroda koji britansku prisutnost podupiru, potiču i proširuju, za koje se smišljeno nastojalo razoriti jednu staru kulturu zakonima nespojivima s bilo kakvim pojmom Boga, demokracije i zakonitosti, zakonima koji su u suprotnosti s vašim javnim prisizanjem da irskim divljacima donosite kulturu.Prekinuo se, gutnuo nekoliko puta da iz usta protjera suhoću i malo zakašljao.- Doneseni su zakoni - nastavi Conor glasno - da se uništi keltski oblik katolicizma, koji je u vrijeme kad su se Engleska i evropski kontinent grčili u najmračnijem srednjem vijeku bio svjetlo i cvat zapadne civilizacije. Kad je vaš pokušaj da nam nametnete reformaciju propao, objavili ste svoje zakone, a irske biskupe sramotno potkupili, da biste nam umjesto keltskog katolicizma218nametnuli anglokatolicizam potpuno tuđ irskoj prirodi. Jednako su tako objavljeni zakoni da se iskorijene naš jezik, naša napredna narodna vlast, naša privreda, običaji i predaje. Vaša zakonska osnova za opravdanje toga ležala je u vašem uvjerenju da smo manje vrijedan narod, nesposoban čak da u vlastitoj zemlji živimo s vama jednakopravno; ako smo i dalje željeli ovdje živjeti, morali smo postati Englezi. Vi ste pokušali svijetu i svojem vlastitom narodu dokazati da smo manje vrijedni i da vam to daje pravo da s nama postupate kao sa stokom. Ne, stoku hrane, Irce naprotiv u Irskoj smišljeno _izgladnjuju. Nakon što ste stvorili presedan koji Irce predstavlja kao divljake, a samo ih vi možete spasiti od samih sebe, izgradili ste imperij u kojem spašavate i crne, i žute, i smeđe divljake od njih samih.Sad se ushodao gore-dolje zveckajući lancima, no nitko nije pomišljao na to da ga zaustavi.- Ta desetljeća, pokoljenja i stoljeća smiješnog iskriv-ljanja zakona i Boga, ti prinudni zakoni koji služe samo vama, zakoni objavljeni kad god vam zatrebaju, ta lažna ujedinjenja nametnuta narodu koji ih ne želi, uvijek su se provodili s potpunim nipodaštavanjem divljaka. Nijedan Englez ne pita divljaka kako bi on želio da se njime upravlja, jer je to očito od Boga poklonjeno pravo vaše sjajne,

napredne zapadne civilizacije i vaše majke svih parlamenata. Ljudi koji u ovom trenutku vode vašu vladu isti su koji su prije nekoliko godina sjedili u zadnjoj klupi parlamenta, javno se užasavali i zgranjavali zbog postupka prema Burima. No danas su se ta fina gospoda dočepala vlasti, pa je njihove sućuti i osjećaja za pristojnost na čudesan način nestalo, kao uvijek kad su u pitanju Irci.- Zar se ovo mora nastaviti? - povtkao je sir Lucian.- Da! - zagrmi McAloon. - Da, da, da!- Ja stojim ovdje u svijetu punom ljutitih glasova koji se podižu i neće dulje trpjeti da njihovim životom manipuliraju zle mušice pohlepnih ljudi. Prije nego što završi ovo dvadeseto stoljeće, vidjet će kako zavezujete svoj zavežljaj i kako vas iz svakog kuta svijeta izbacuju uz porugu i grdnju. Vi ste gomila prokletih licemjera koji se prikazujete svijetu kao nasljednici drevnih demokracija, dok su vam ruke ogrezle u krvi, a vaš je parlament219središte te sprdnje. Vama je u svemu tome samo do jednoga: do novca!- Šutite! Šutite! - poviče Scowcroft zajapurenih obraza kad se oslobodio opčinjenosti.Conor zabaci glavu i prasne u smijeh, dok su ga stražari opkolili.- Ali, vaša svjetlosti - viknuo je - čak i najniži Irac ima pravo da govori s optuženičke klupe!- Ušutkajte optuženog!- čega se bojite? Nitko me ne čuje. Za to ste se vi poštar ali.Dok su Conora držali, prigne se major Westcott k sucu.- Želi li vaša svjetlost da optuženi bude išiban?- Da, učinite to! - poviče Conor. - Dosta s obmanom da ću u tom istom ljubeznom narodu koji je uveo kaznene zakone naći pravdu.Sir Arnold se s mukom pribere i kretnjom ruke otpusti majora Westcotta.- Sud je bio prevelikodušan. Optuženi nam više neće biti potreban.- Sud? - podrugne se Conor. - Ja ne vidim nikakav sud. Vidim jednu sobu skrivenu u brdima Wicklowa. Nema zakonika, novinara, nikakvih ispitujućih očiju nepristranih glava. Sir, zar ovo želite nazvati britanskom sudnicom?Sudac se skamenio od užasa.- Želite li mi reći da sam ovamo dopremljen da biste sebi prištjedili trud oko pravednog suđenja, ili da je ovo pravda koju ste zapravo namijenili Ircima?Zveckajući lancima, Conor se okrene i prostrijeli pogledom svakog čovjeka u dvorani. Svi svrnuše pogled.- Sud? Ta to je samovoljni sud kao onaj iz najmračnijeg srednjeg vijeka, dijabolično poimanje pravde, povratak inkvizicije. Mislite li to ozbiljno? - Conor se dovuče do sudačkog stola, nagne se i pogleda sucu u oči. čovjek zatrepta.- Vi ste tuđinac u mojoj zemlji, gospodine. Na kraju će vaša patvorena zakonitost biti raskrinkana i vi ćete osramoćeni ispuzati iz Irske.Uslijedio je tajac, dug, strašan tajac.- Zatvorenik će biti vraćen u samicu - reče sudac drhtavim glasom - a sud će se posavjetovati o slučaju.220Kad je Scowcroft požurio iz dvorane, sudski se poslužitelj prodere. - Ustanimo!ŠESNAESTO POGLAVLJEKad se otkrilo da je Irsko republikansko bratstvo upotrijebilo privatni vlak sir Fredericka Weeda za krijumčarenje oružja, Weed je neko vrijeme bio teško povrijeđen. Ljutnja je prerasla u bijes kad je doznao da bi ljudi od Sixmilecrossa trebali proći s laganim kaznama. Sazvao je lorda Rogera i savjet unionista i zahtijevao da se donese djelotvoran zakon koji bi dokrajčio Irsko republikansko bratstvo.Ključni čovjek bio je Alan Birmingham, zadužen za disciplinu poslanika vladaj uče liberalne stranke. Birmingham se za sada zadovoljavao time da irsko pitanje razmatra bez žurbe. Liberali su pobijedili velikom većinom, Irska im stranka nije bila potrebna za koaliciju, i stoga nisu namjeravali žuriti sa zakonom o autonomiji. Birminghamu je bilo jasno da je prolazan prisilan brak s Ircima

ozlojedio mnoge njegove ljude i da u dnu duše stoje na strani alsterskih unionista.Val protuirskog raspoloženja, koji je u zemlji buknuo nakon događaja kod Sixmilecrossa, uvjerio je Birming-hama da je na pomolu nov strogi zakon. Posvuda u zemlji došlo je do napada na geta »male Irske« i ponovno su se čuli glasni povici da »sve te ništavne fenijske svinje treba iseliti«. Sadašnje raspoloženje, ali i njegovo poznavanje pojedinosti Conorova govora pred sudom, učinili su da je bio voljan sjesti s opozicijom i raspravljati o odgovarajućem zakonu.Dogovoren je sastanak u Rathweed Hallu. Sir Frederick i lord Roger zastupali su unioniste, Birmingham liberale, sir Philip Huston, odgovoran za disciplinu kon-zervativaca u parlamentu, sudjelovao je u ime svoje stranke, a sir Lucian Bolt kao izaslanik kabineta i savjetnik.Bila je to svemoćna skupina hladnih račundžija koja se sastala sa sebi ravnima. Prisutnost Alana Birminghama dokazivala je da on neće priječiti donošenje protuirskih zakonskih mjera. Bio je već svjedokom da su protuirska221raspoloženja prouzročila pad vlade, i ostali prisutni znali su da će on sudjelovati u igri.Sir Frederick pokaže svojom cigarom preko uglačanog stola od mahagonija. Glas mu je drhtao od uzrujanosti.- Svoje osobno poniženje mogu podnijeti, ali ne mogu podnijeti da gledamo kako se na ovom tlu obrazuje vojska izdajica kojoj je samo jedno na umu: da nas silom otjera s otoka.- Tako je! Tako je! - reče sir Philip Huston. Bio je sklon da na sjednicima povremeno zadrijema ili zatetura, ali mu je razum bio oštar. Anketirao je konzervativce i svi su gotovo do jednog bili spremni poduprijeti oštre mjere za održanje unije. - Mi smo toga siti. Znamo točno s koliko glasova raspolažemo - rekao je Birminghamu. -Očito stvar sad ovisi o vama.Alan Birmingham morao je odvagnuti stvari. Udvaranje Irskoj stranci, koje se začinjalo pa prekidalo, bilo je dobrim dijelom stvar nužde. Za sada koalicija nije bila potrebna, i tako je odnos bio prilično hladan. No Birmingham je znao da liberali ne smiju posve raskinuti s Ircima, jer se položaj mogao promijeniti.- Ja se neću, da se tako izrazim, upustiti u korektivne zakone službeno u ime liberala. Ovdje sam jer su nužnost i hitnost posve očite. Spreman sam skinuti svoj službeni šešir i odložiti ga. Reći ću svojim ljudima: znate, to je za mene pitanje savjesti te ja osobno podržavam taj zakon. Vi učinite isto, svaki pojedini po svojoj savjesti. Shvaćate li, gospodo, što mislim?Svi su dobro shvatili.- Što misliš, Alane, koliko glasova možemo dobiti od vaših ljudi? - upita sir Philip.- Oh, pretpostavljam stotinu. Zajedno s vašim snagama raspolagat ćete s dobrom većinom.Sir Frederick se smješkao. Birmingham je bio lukava glava. Podupirao je zakon desnom rukom, a lijevom zadržavao da ne dođe do svađe unutar njegove stranke.- Sir Luciane - reče Weed specijalnom opunomoćeniku Krune - je li premjer promijenio mišljenje prema blagom stavu prema IRB?Lucian Bolt bio je prokušani progonitelj Iraca koji je prema tome narodu osjećao gotovo bolesnu mržnju. Odluka kabineta da postupi oprezno protivila se cijelom njegovom ustrojstvu. Bio je dovoljno stvaran da uvidi222kako će Irsko republikansko bratstvo prije ili kasnije prikupiti potrebne snage i truditi se da od Nijemaca dobije oružje. Zašto mu dati vremena? To može samo odgoditi odluku do koje je za nekoliko godina moralo doći. Ovdje i sada trebalo je primijeniti pritisak da se bore za svaki pedalj puta. Bilo je to jedino rješenje.Jedina stvar koja ga je zadržavala bila je potreba da se zaštiti alsterska protestantska zajednica. Ona je morala imati oružje. Novi zakon predviđao je mogućnost izbora. Bit će pitanje ocjene koga valja progoniti a koga ne. Ona će omogućiti državnom tužiocu da povuče IRB na odgovornost, a istodobno da protestantima -dopusti daljnje naoružavanje.- Potpuno sam spreman da neposredno nakon objavljivanja novog zakona sudim tim ljudima od Sixmile-crossa shodno tom zakonu i odmjerim im kaznu koju zaslužuju.Weed udari šakom po stolu, odobravajući.

- Izvrsno!- Ne postoji li o tome neki sporazum s Robertom Emmetom McAloonom? - upita Birmingham oprezno.- S obzirom na Larkinovu tiradu, ne smatram ga više valjanim - odgovori Lucian Bolt.- Htio bih da to sasvim raščistim - navaljivao je Birmingham. - Zar Larkin nije izuzet iz dogovora?- Vjerujem - odgovori sir Lucian - da je McAloon Larkina na to nagovorio.- Doista to mislite? - reče sir Philip Huston. - Koliko sam shvatio, McAloon je bio dobrano ljut što je Larkin odbio da surađuje.- To je samo prokleto pretvaranje - odgovori sir Lucian. - Treba jednostavno ispitati činjenice. Taj je Larkin brđanin, seljak bez naobrazbe, mornar u trgovačkoj mornarici koji se nikad nije uzdigao iznaći kovača. On očito ne bi mogao razviti takve teorije da ga McAloon nije naputio.- Kad se bolje razmisli, vjerovatno imate pravo - promrmlja sir Philip. - Moram reći da je zapisnik bio jako zanimljiv. Moji su ljudi o tome naširoko raspravljali. Vi ste bili ondje, sir Luciane, kako se vas dojmio?- Bio je zabavan, rekao bih. Ta znate kakvi ti ljudi mogu biti. Upravo dovoljno ludosti da izazove odobravanje dablinske rulje a to je i bila svrha. Stari Scowcroft ga223je pustio da malo predugo blebeće. - Sir Lucian ustane i obrati se u najboljem sudničkom stilu ostalima da pot-crta svoje izlaganje. - Hajde da nam sve bude jasno. Upustili smo se s McAloonom u sporazum jer smo u tom trenutku htjeli izbjeći viku javnosti. Sada smo u drukčijem položaju. Na putu smo da izglasamo zakon i tad te ljude postavimo pred sud i odmjerimo im zasluženu kaznu. Irci će, očito, dići galamu, a tada naša pogodba s njima više neće vrijediti. Svrha se od trenutka kad smo ga sklopili promijenila.Sir Philip ga pogleda jednako upitno kao i Alan Bir-mingham. Bili su svjedoci očite prijevare.Lucian Bolt se pretjerano snažno nakašlje.- Osim toga, ja tvrdim da je McAloon prekršio dogovor time što je Larkina potaknuo na takvo držanje.- Zanima me, Freddie - zablebeće ponovno sir Philip na opću nelagodnost. - Ti si imao posla s tim Larkinom. Kakav je to tip?- Na to ću ja odgovoriti - umiješa se Roger Hubble. -On je podli irski pokvarenjak. One vrste koja je ujedinila sve što je najgore u njegovu narodu. To je lažac, spletkar, čovjek koji će prerezati vrat najboljem prijatelju. Mladog Jeremvja je gotovo opčinio svojim sportskim pothvatima i vodio dječaka u javne kuće, na pijanke i odvratne tučnjave. - Sir Frederick je oborio pogled i poželio da začepi uši. - U svojoj je obmani otišao tako daleko da se mojoj ženi predstavio kao majstorski kovač, stekao njezino povjerenje, a svi znamo, dakako, kako je zloupotrebio prijateljstvo tri člana moje obitelji da provede taj plan s oružjem. Lukav je, vraški prelukav. - Roger naglo ušuti, uočivši da svi zure u njega jer se sav zapjenio. - On je... nanio svima nama mnogo nevolja...- Prokleto dobar ragbijaš - zabrunda sir Philip odsutno. - Vidio sam ga kad je postigao tri boda u pet minuta protiv Oldhama. Skoro mi je puknulo srce.- U meni nema ni trunka osvete - reče sir Frederick -ali oslanjam se na sir Luciana; on će se pobrinuti da Larkina doživotno spremi iza rešetaka.- To mi je namjera.- Hoćemo li nastaviti, gospodo? - reče sir Frederick, kucajući po stolu da probudi pažnju sir Philipa. - Dakle, do sada smo se složili. Nadam se da se svi oslanjamo na riječi sir Luciana da između državnog tužioca i tzv. Ir-224skog republikanskog bratstva ne postoji nikakav dogovor i da sir Lucian ima otvorene ruke da stvar sa Sixmile-crossa rješava energično i primjereno novom zakonu.Alan Birmingham i Sir Philip kimnuše malo neodlučno, ali ipak klimnuše.- Unionistička stranka ne želi predložiti nacrt zakona jer bi se to moglo protumačiti kao osvetnički čin, a to mi, sam Bog zna, uopće ne pada na pamet - reče Weed. -Nagovorio sam sir Philipa da prijedlog iznesu konzerva-tivci. Možemo li tad računati i vašom prešutnom podrškom na

neslužbenoj osnovi, Alane?- Takav je dogovor - reče predstavnik liberala.- Mi u Ulsteru očito smo najviše zabrinuti i najbliži čitavoj stvari - reče Roger Hubble. - Stoga sam zamolio sve sudionike da nama prepuste sastavljanje nacrta zakona. - Roger ostane na nogama i podijeli svima po jednu kopiju. - Ja ću ga zbog jednostavnosti nazvati Zakonom o pritvoru i izvanrednim ovlastima, a ako me želite pratiti, pročitat ću uvodni dio.Uslijedi nasađivanje naočala i šuškanje papirima. •- Počinjeni su stanoviti zločini - čitao je Roger - neobične prirode u vezi s političkom pobunom koji nisu postojećim zakonima i uobičajenim sudskim postupcima dovoljno obuhvaćeni. Ovim se opunomoćuje državni tužilac da takve zločine, kad su počinjeni, imenuju i svrsta u kategoriju kako bi im se moglo suditi u okviru ovog zakona. Odluka o tome je isključivo u nadležosti državnog tužioca - reče Roger, dignuvši pogled s papira. -Jedini on i samo on odlučuje.Kad su nekoliko sati kasnije dotjerane sve pojedinosti, sir Frederick je, rukujući se na rastanku, pokazao oduševljenje.- Eh - rekao je zlurado - utvrdili smo lijep niz novih pravila igre. *Sir Philipe se, koji je napola zadrijemao, protegne i primijeti da je ugodno raditi u takvom ambijentu kad to već mora trajati tako dugo. Rukom je pogladio šare uglačanog drva stola.- Rekao bih da je to nigerijski khaya mahagoni, kad ne bih znao da je nešto drugo - hvastao se svojim iskustvom kolonijalnog oficira.- Imate potpuno pravo, sir Philip - reče Weed. - Caroline ga je slučajno otkrila. Quintana Roo.15 Trojstvo - 2. svezak225- Quintana Roo?- Da, jedna zabačena pokrajina u Meksiku. Najljepši mahagonij na svijetu, zar ne? Morao sam poslati po njega vlastitu ekspediciju.četiri dana nakon konferencije u Rathweed Hallu britanski je Donji dom velikom većinom izglasao Zakon o pritvoru i izvanrednim ovlastima.SEDAMNAESTO POGLAVLJEDva dana nakon izglasavanja Zakona o pritvoru i izvanrednim ovlastima Conor je izveden iz ćelije kasarne Arbor Hill u Dublinu. Okovanih ruku i nogu i s kapuljačom preko glave, kao obično, prebačen je noću u jednu prostoriju također nalik kazamatu u podrumu Dublin Castlea.Posjeli su ga na stolac, privezali ga o nj i pred njega dovukli dugačak stol a da mu nisu skinuli kapuljaču. Sjedio je tako više sati, bez hrane, vode i mogućnosti da obavi nuždu, dok su ga izvana nadzirali kroz otvor na vratima.U vrijeme koje nije mogao odrediti skinuli su mu kapuljaču, a u prostoriju su istodobno ušla četiri čovjeka. Trojica, vojni oficiri, posjedaše za stol nasuprot njemu. četvrti je bio sir Lucian Bolt, koji sjedne za jedan manji stol. Oficir najvišeg čina, pukovnik Hibbert, nakašlja se kroz velik stršav brk.- Optuženi Larkine, nalazite se pred sudom predviđenim Zakonom o pritvoru i izvanrednim ovlastima. Sir Lucian Bolt je ovdje u svojstvu specijalnog tužitelja javnog tužilaštva te će vam objasniti pravila igre, da tako kažem.- Zašto ne prestanemo s tom besmislicom? - odgovori Conor. - Podijelite mi moju kaznu, pustite me na zahod i da se ispavam.Major Disher s desne strane pukovnika i major Joung s lijeve proučavali su opasnog fenijca. čuli su da je to prilično divlji svat. Bio je doista zloćudna pojava i ne daj bože da mu skinu lance.- Stvar će biti obavljena prema propisima - reče pukovnik. - Savjetujem vam da surađujete.- Pukovniče, vi izgledate kao pošten čovjek. Kako su226vas uspjeli uvaliti u tako glup posao? Dužnost i tome slično? K vragu, prošli put u onoj rupi koju su nazivali sudnicom bar je bila zastava.- Posljednji put vas pozivam da surađujete.- Pa dobro, dršćem od radosti što će mi biti udijeljena kraljeva pravda...i - Straža!

Vrata se naglo otvore i unutra provale četiri vojnika s pištoljem u ruci.- Začepite usta optuženom - zapovjedi pukovnik. Conoru svezaše krpu preko usta tako da su prokrvarila.On se nagne u stolcu, prevrne se na tle, zatim se pomače . tako da mi je ostao okrenut leđima. Pukovnik naredi ' straži da ga usprave i da mu drže glavu za kosu kako bibio primoran gledati suce.- Možete nastaviti, sir Luciane.Lucian Bolt poravna svoje naočale, ustane, i držeći novi zakon pred sobom pročita najvažnije članove.Isključivo je pravo državnog tužitelja da odlučuje koga treba izvesti na sud.Nikakvi drugi pravni uvjeti nisu potrebni. *Svaka osumnjičena osoba može se uhapsiti i bez naloga za hapšenje pretresti.Osumnjičeni može neograničeno dugo biti pritvoren bez optužbe ili prava na puštanje uz kauciju.Osumnjičeni nema pravo na branitelja.Na zahtjev državnog tužitelja osumnjičeni može biti izveden pred tročlani vojni sud.Na takvom suđenju ukidaju se svi formalni pravni postupci i propisi o dokazima.Suđenju ne može prisustvovati ni jedan drugi pravni zastupnik osim predstavnika državnog tužilaštva.Zabranjeno je voditi zapisnik o postupku; potreban je samo sažeti izvještaj suda. uOptuženi ne može pozvati svjedoke, to može samo sud.Sud je ovlašten da proglašava osude od oslobađajuće, kazne zatvora u neograničenom trajanju, do smrtne kazne.Osuđenik nema pravo žalbe. Samo smrtnu kaznu preispituje viša vlast.Sir Lucian upita trojicu oficira je li sve jasno i reče da su takve mjere, iako mrske engleskom zakonodavstvu,IV227jedino sredstvo da se suzbije pobuna takve prirode. Trojica oficira izjaviše da se potpuno slažu. Potom sir Lucian pročita točke optužnice i sažetim prikazom događaja završi dokazni postupak Krune.- U interesu fer pleja - reče pukovnik Hibbert - tražit ću od straže da odveže usta optuženom i dopustiti mu da govori u svoju obranu. Upozoravam ga unaprijed da sud neće trpjeti nikakvih podvala.Conor pokuša pljunuti. Pljuvačka nije bila sočna, no nešto ipak uspije pogoditi pukovnika Hibberta u lice. On ga polagano otare ne spuštajući pogled sa svoje žrtve. Trojica oficira i sir Lucian povuku se na vijećanje i za tri minute se vrate.- Sud Njegova Britanskog Veličanstva u okviru odredaba Zakona o pritvoru i izvanrednim ovlastima proglašava gorespomenutog Conora Larkina krivim po svim točkama optužnice. Osuđeni će biti predan kaznenom zavodu, koji će se odrediti kasnije, na izdržavanje kazne u trajanju od pedeset godina. Sud nadalje utvrđuje neprijateljsko, izazovno i buntovno držanje optuženog na suđenju i osuđuje ga na disciplinsku kaznu od dvadeset udaraca bičem. Rasprava se prekida na jedan sat, a potom nastavlja protiv ostalih optuženih u tzv. slučaju Sixmile-cross. Zahvaljujem, gospodo, što ste obavili svoju dužnost, hvala vam, sir Luciane. Bože, čuvaj kralja.OSAMNAESTO POGLAVLJE»Neka tvoje srce ne podlegne napastima, neka ne zaluta na njezine putove. Njezin je dom put u pakao koji vodi dolje u komore smrti!«»Znaš li da grešnici neće naslijediti kraljevstvo Božje? Ne dajte se zavarati: ni bludnici... ni brakolomci... ni lopovi... ni klevetnici... neće naslijediti kraljevstvo Božje.«Srijedu za srijedom nakon događaja kod Sixmilecrossa sestrama »pomoćnicama Kristovih vitezova« držani su strastveni govori o bludu Shelley McLeod. Bila je to zorna nastava, previše strašna i jasna da bi je mogle smetnuti s uma, a Maclvor je čvrsto odlučio da je svakoj ženi u svojoj crkvi ureze u mozak.

Svake srijede, na završetku sastanka pomoćnica, poja-228vio bi se Maclvor u društvenoj dvorani da skup zaključi molitvom i podijeli nekoliko mudrih riječi.- Jednako kao što se Sodoma i Gomora i susjedni gradovi koji su se predali bludu i tražili tuđe meso ističu kao primjer i pate osuđeni na vječni pakao, tako i ti prljavi fantasti oskvrnjuju tijelo, preziru gospodstvo i kleveću...Stajao je moleći, ruku raširenih, uzdrhtalih tankih usana, očiju punih suza.- Sestre! Kršćanske majke, kćeri, žene. Vi ste obeščaš-ćene. Djevojčura je pobjegla, ali nije izmakla pogledu ni osveti Gospodina. Koja majka među vama neće uzdrhtati od užasa i bijesa pri pomisli da vaša vlastita djevičanska kći leži, tijelo uz tijelo, s jednim papističkim izdajnikom! Ne smijemo dopustiti da popusti naša budnost u traganju za djevojčurom koja je svojem narodu nanijela tu sramotu. Ne smijete nikad zaboraviti tu strašnu pouku na svojem putu k čistoći i pravednosti svih žena...Kuće MacLeodovih u Tobergill Roadu bile su označene nevidljivim Kainovim znakom. Oko njih zavlada Šutnja, najokrutniji oblik susjedskog mučenja, prekid'ana samo provalom pogrda. Tjednima nije nitko uputio riječ Morganu ili njegovu sinu. Po Lucy su pljuvali, bacali povrće, polijevali je šmrkom. Matta su toliko puta tako pretukli da su ga roditelji premjestili u internat privatne Škole. čak su i dobroj Neil bacali otpatke u lice.Neko su vrijeme Morgan i Neil prkosno nastavili dolaziti u Spasiteljevu crkvu u Shankillu, krčeći put kroz gomilu svojih donedavnih susjeda pretvorenih u led. Tada je Maclvor iznosio primjedbe pune mržnje i time davao osnovni ton ponašanju ostalih.Mnogi od MacLeodovih prijatelja izvan susjedstva držali su da oni nisu krivi. Premda Morgana i Robina nisu mogli optužiti za »njezine« postupke} bilo je jasno da ni jedan više nikad neće zauzeti istaknut položaj u oranj-skom redu.11 poslu je bilo isto. Mnogi stari drugovi prilazili su im il.i potvrde kako su uz njih. Nekoliko se susjeda odvažilo ¦ 1.1 učini to isto, ali ne mnogi, jer su se bojali da će ostali prema njima postupiti jednako.Zarazna atmosfera mržnje, koja u Ulsteru nikad nije jenjavala, uzrokovala je da Kristovi vitezovi i njihove pomoćnice nisu zaboravljale Shelley MacLeod. Maclvor229im je davao na znanje da je sve to mnogo gore za žene, jer je grešnica bila žena, i da je Shelley MacLeod možda odraz skrivenih želja svojstvenih svim ženama. Stoga sve moraju snositi nešto od te krivnje.Dostojanstvo Morgana MacLeoda i njegove obitelji zahtijevalo je da istraju i ne bježe. Kratko vrijeme raspravljali su o odlasku, ali nisu pripadali onoj vrsti ljudi koja puni iseljeničke brodove i nisu se htjeli dati protjerati sa svojeg mjesta.Jednog dana Morgana je u brodogradilištu ščepala strašna bol u grudima. Ponestalo mu daha, zaglavinjao je i srušio se sa skela s visine od šest metara.Slomio je kičmu.Preko noći je Olivera Cromwella Maclvora obuzelo kršćansko milosrđe. Odmah iduće nedjelje objavio je da su sad grijesi zalutale kćeri pred Bogom potpuno okajani i da treba početi opraštati.Ispunjeni stidom zbog svojeg ponašanja, ljudi su sad dan i noć molili za Morgana MacLeoda, koji je lebdio između života i vječne tmine.Kutija je bila prazna. Robin je zgnječi i odbaci u košaru za otpatke. Ušao je s perona k prozoru šefa stanice.- Je li dablinski vlak točan.- Da, stiže na vrijeme.Robin je bio tako uzbuđen da je otpremniku upao u oči. Već četrdeset minuta šetao je gore-dolje kao u kavezu, mrmljajući nešto u bradu, sjedao kršeći prste i pušeći jednu cigaretu za drugom. Starac je znao da mnogi neznanci dolaze ovamo u Lisburn dočekati ljude s kojima se nisu željeli pokazati u Belfastu. Pristao momak, lijepo odjeven, po svemu sudeći kradom od žene dočekuje prijateljicu.Robin pogleda na sat. Još deset minuta. Priđe kisoku.

- Kutiju od dvadeset Players Navy Cut. - Vratio se na peron uvlačeći dim i zurio niz tračnice.Robin nije bio siguran je li postupio pametno. Prvi mjesec nakon Sixmilecrossa bio je mora. Govorio je sebi da može izdržati pritisak, ali se čak i momčad podijelila. Najprije su uklonili sve katolike, a kad su se vratili, odvajali su se u male grupice i sijevali očima, nisu pili s ostalima, i što je bilo još gore, nisu igrali za ostale. Bilo je230tako zlo da je sir Frederick morao otkazati turneju po Australiji.Otkako je Shelley živjela s Conorom, Morgan je zapovjedio da se njezino ime više nikad ne izusti u kući. No to tla je uništavalo, izjedalo njegovu nutrinu, potkapalo mu život. Morgan je znao da Robin potajno viđa Shelley, ali je šutio, ništa nije pitao, nije slao pozdrave ni svoj blagoslov, ništa. Ali Robin je znao da otac satima sjedi sam u njezinoj sobi kad misli da u kući nema nikoga. Bol ga je potpuno obuzela.Zatim je došao Sixmilecross, i progon susjeda potaknut očevom crkvom dostignuo je vrhunac. Ako je njegova sestra djevojčura, tad je i Djevica Marija djevojčura, jer je Shelley bila najljepša, najpoštenija žena na svijetu. Poštena kao Lucy. Kao Neil. Nikad nije nikoga povrijedila, nikad ni o kome rekla zlu riječ.Morgan je nakon Sixmilecrossa pokušao okupiti ukućane, ali je naočigled propadao. Svake večeri čitao im je Bibliju, tražeći mjesta koja su pozivala na pokajanje, nastojeći doprijeti do njih da pusti unutra svjetlo ljubavi.»Koliko je još onih koji stanuju u glinenim kolibama i temelj im je u prašini, koji su zgnječeni kao moljci? Uništavaju ih od jutra do večeri; nestaju zauvijek i prije nego što postanemo svjesni... umiru neprimijećeno.«Poseri se na susjede, Morgane, htio mu je doviknuti Robin. Ne trudi se da ih opravdaš ili prokuneš...Potom Morgan poče čitati o smrti, uvijek o smrti. One noći prije srčanog napada govorio je o smrti glasom slomljenim od umpra. Tad im je posljednji put čitao...»Slavimo Gospodina, našeg Boga, prije nego izazove tminu, a tvoje noge posrnu na mračnim brdima. I dok tragaš za svjetlom, on ga preobrati u sjenku smrti, i sve z.avije u strašnu tminu. Ali ako ne želiš čuti, moja će duša jecati na tajnim mjestima zbog tvojeg ponosa; i moje će oko još više plakati... i osušiti od suza...«- Robine, tvoj otac! Pao je sa skele na doku »Big Mabel«!Stijeno vječna, otvori se, Daj da se skrijem u te; Da me znoj i krv vrela, Sto s tvoga teče tijela, Očiste od grijeha...231Prokleti licemjeri, koji se okupljate oko kuće, naričete i molite. Vi ste ga ubili, vi, prokleti licemjeri!- Nisam mislio zlo, Robine...- Molimo za njega...- Hoćeš li mi pružiti ruku, Robine MacLeod...- Odavno se nismo vidjeli, Robine...- Hoćeš li s Lucy doći k nama na večeru...Licemjeri! LICEMJERI! PROKLETI PRLJAVI LICEMJERI!Kad se s pruge začuo zvižduk, Robin se trgnuo. Istisnuo je žar opuška i gurnuo ga natrag u kutiju, automatska gesta štedljivosti od godina provedenih u brodogradilištu, i pribrao se kad je vlak usporio i stao na peronu.Dok su zakašnjeli putnici, pogledavši ih, nestajali u noći a vlak nastavio put prema Belfastu, Shelley i Robin stajali su zagrljeni. Po strastvenom zagrljaju šef stanice je zaključio da je imao pravo. To je dvoje, pomislio je, jako zaljubljeno.Robin povede Shelley k jednoj klupi.- Kako mu je?- Odmah ću ti sve ispričati.- Možemo li u Belfast da ga vidim?- Ne noćas.- Jesi li mi osigurao sobu?

- čuj, sjećaš se starog Cappyja O'Dwyera? On je... ovaj... katolik. Igrao je za naš klub kad sam ja prelazio iz juniora u prvu momčad. Bili smo onda vrlo bliski. Mnogome me naučio. U svakom slučaju, stari se Cappy dobro potkožio otkako je napustio momčad. Mislim da ima monopol na pecare u brdima Mourne. čak ima svratiste, zamisli. Tamo ćeš biti sigurnija.O'Dwyerovo svratiste služilo je trima svrhama: različitim krijumčarima viskija, republikancima na bijegu i prijateljima u pratnji žena koje nisu bile njihove supruge. Kuhinja je bila topla i ugodna. Bilo je šunke i pileće juhe koja je kipjela u velikom bakrenom loncu te drugih jela, kao kuhanih svinjskih koljenica, pirjanog mesa od kunića i voćnih torti. Cappy se ponosio svojom kuharskom vještinom.232- Sad ću vas ostaviti same - rekao je. - Tvoja draga Mustru može servirati kad zaželite.Shelley ga štipne za obraz i zahvali mu.- Tamo je električno dugme i jedno kraj uzglavlja, treba samo pritisnuti, i ja ću doći iz velike kuće. Samo se udobno smjesti i ostani dokle ti se svidi.Hvala ti na svemu, Cappy - reče Robin.Nema na čemu - odgovorio je gledajući u Shelley pogledom koji je govorio da je prijateljica Conora Lar-kina njemu dobrodošla kao i kakva svetica.Pripremali su se kao da će jesti, ali ubrzo su odustali. Oboje je oklijevalo da progovori, a zatim Se Shelley naglo okrene od peći.- Reci mi otvoreno kako mu je?- Morgan umire - odgovori Robin. - Ne želi više živjeti. Hoće umrijeti.- Shvaćam - prošaptala je i klonula na stolac kraj stola. - Mislim da me mrzi, otkako...- To je zato jer te toliko voli. Počeo je umirati onog dana kad si otišla, ali nije znao kako da dođe k tebi. Sarno ga želja da te još jednom vidi drži na životu. Svakog dana te zove. Inače te ne bih molio da dođeš.Promrsila mu je kosu, a on se bezuspješno pokuša osmijehnuti. Bio je blijed od iscrpljenosti, a oči su mu bile krvave od pića. Znala je da joj je brat, usprkos svoj napadačkoj snazi na igralištu, slab čovjek i da je otac bio njegov oslonac i njegova luč. Robina će, više od bilo koga, smrviti ako Morgan umre.- Cini se da sam vam svima nanijela mnogo patnji -rekla je.Robin strese glavom.- Kriv je taj prokleti Belfast! - povikao je. - Zašto ne mogu ostaviti ljude na miru?! Što se njih tiče koga ti voliš? - Ušutio je. «- Nitko te u obitelji ne optužuje, Shelley. Kad sam te nakon Sixmilecrossa odveo iz Belfasta, priznajem, prokleo sam dan kad si se rodila. Proklinjao sam te zbog onog što su Matt, Lucy i Neil morali pretrpjeti. No Morgan nas je ponovno osvijestio. Morgan nam nije dopustio da nas proždere ona ista mržnja koja je obuzela naše susjede. Postidio me... zato što sam te... na trenutak... prestao voljeti.- Ovaj je grad lud, poremećen od svoje mahnitosti -233reče Shelley. - Oh, Robine, uzmi Matta i Lucy i otiđi. Otiđi bilo kamo.Robin drhtavim rukama pripali cigaretu, zatim nađe bócu viskija u ormaru.- Najstrašnije od svega je - zastenje - što im je Morgan oprašato čak i kad su pljuvali na njegov dom. Znaš... oni su naši susjedi... Shelley, kad sam plovio, bojao sam se. Svake godine kad putujem u Englesku, plašim se. Bojim se čak kad u nedjelju odem iz Shankilla. Vidiš... u brodogradilištu, i na igralištu, i u Shankillu, ja sam netko. Kad odem iz Belfasta, nisam nitko i ništa. Morgan me tome naučio. Bože... nikad nisam bio ponosniji od onog dana kad mi je Morgan predao svoj polucilindar i kad su me primili u njegovu ložu te sam smio stupati uz njega dok su svirali »Dolly's Brae«. Nikad nisam htio pozlijediti katolike. Nikad nisam slušao one propovjednike koji su propovijedali mržnju protiv njih. Conor je rekao da mu se smučilo kad god je vidio moju oranjsku ešarpu, ali ja sam je nosio samo da mogu biti s ocem, a tada smo on i ja bili kralj i kraljević Shankilla. To je prokleta bit cijele stvari: čak i nakon ovoga što su učinili ne mogu otići. A kad odemo na ljetovanje, Lucy se

tako prestraši da je prena-peta da sa mnom spava. Ne poznajemo ništa drugo do naših malih kućica. Tamo smo kod kuće, shvaćaš, to je naš dom u kojem se osjećamo dobro.Poslije dviju čaša Robinovo se lice sjajilo od znoja.- Kako si mi ti, malena?- Osamljeno - prošaptala je. - čeznem za njim. čeznem za tobom. ,- Matt je pitao za tebe, Lucy također. - Robin se uspravi i prikupi ono hrabrosti što mu je ostalo, ali nije uspio prikriti drhtaj u svojem glasu. - Kako je Conor?Zurili su jedno u drugo, potom on zdvojno posegne za njezinom rukom.- Nikad nisam Conoru zamjerio što je katolik. Isuse, pa ja čak ne razumijem zašto se mi borimo jedni protiv drugih! Shelley, pitaj momke u momčadi! Pitaj Cappyja O'Dwyera! Pritisni zvonce, pozovi ga ovamo i upitaj ga jesam li ikad ma i jednu zlu riječ rekao protiv katolika! Ne znam zašto me Conor izudarao i osuo grdnjama kad sam ga samo pokušao spasiti. Udario me jer sam nosio oranjsku ešarpu! Shelley... Shelley... moraš mu reći da ga volim kao brata!234Shelley mu priđe, privuče njegovu bradu na svoje Krudi i ljuljaše ga kao da je dječačić...DEVETNAESTO POGLAVLJEHeather Tweedey bila je zla stara usidjelica iz susjedstva. Već četrdeset godina stanovala je s majkom u istoj kući u Malvern Streetu. Kad je starija žena počela pobo-Ijevati, Heather je preuzela majčin posao kitničarke i izrađivačice kićenih sjenila. Kasnije je uz to obilazila mušterije prodajući steznike izrađene po mjeri.Jednom, prije nekih trideset godina, imala je udvarača, udovca iz brodogradilišta s četvoro male djece. Upravo kad je njihovo udvaranje zaplovilo u ozbiljne vode, Heat-herinu majku zadesi strašan napadaj koji je iziskivao danonoćnu njegu. Prosac potraži prikladniji teren, a Heather više ne nađe drugoga prosca spomena vrijedna. Mimo posla i brige za dragu staricu gore u spavaćoj sobi, život joj se vrtio oko crkve i evanđelja. Muškarce, je mrzila jer su nosili taj zastrašujući i zli alat između nogU. I Heather je, poput njezine majke, postala mrzovoljno i zajedljivo čeljade.Bog blagoslovio dan kad je prije dvadeset godina došao u Belfast kao spasitelj Oliver Cromvvell Maclvor, istinski Isusov učenik, čist i krepostan, okupan dobrotom. Zavoljela ga je na prvi pogled, njegovo slatko blistavo puteno lice, mekane blage ruke, svetost njegova predivnog duha. Heather je o svemu tome šutjela, kao i ostale dame u crkvi koje su osjećale slično.Propovjednik je točno znao da predstavlja dramatičnu suprotnost neotesanoj gomili iz tvornice i brodogradilišta. Bio je dječarac - Isus, koji je budio u njima najdublje majčinske instinkte, a istodobno i seksualne želje. Poticao je to lukavim aluzijama na mjesta u Bibliji koja obilno govore o tjelesnim užicima. U jednoj od svojih najznamenitijih propovijedi, Maclvor je opisao Isusa kao što se naivnoj, ali ugodno uzbuđenoj pastvi u izletu u seksualne fantazije ne baš jako prikriveno opisuje ljubavnik ...»... ni jedna šaronska ruža nije tako bijela, poput ljiljana i snijega, kao on... On je miris mirte... Njegove usne, sočne i strastvene, pune su meda... Njegovo tijelo235je boje zlaćanih polja... Od njegovih poljubaca obuzima nas slabost i drhtaji.«Heather Tweedey bila je od samog početka vjerna sljedbenica Maclvorove crkve, najpredanija žena u pastvi, najneumornija radnica. Obilazila je bolesnike, podučavala u nedjeljnoj školi, predvodila u društvenim događajima i prikupljanju milodara. Za svoj rad nagrađena je položajem stalne predsjednice »Pomoćnica Kristovih vitezova.«Heather je već godinama sanjarila o Maclvoru. Te misli nije se usuđivala povjeriti ni jednoj živoj duši i jedva ih je i sebi priznavala. Bile su to najskrovitije tajne mesa. Ne ono grubo stenjanje koje je slušala kroz zidove tanke kao papir, ni sanjarenje o ružnom muškom alatu. Njezini su užici bili uzvišeni i lijepi, uzdignuti u krajolik nalik na oblake s harfama i anđelima. Sanjarenja neuprljanih osjeta. Snovi u kojima je... njezin ljubavnik... bio... Krist u liku Olivera Cromwella Maclvora. Kad je bila nagnuta nad svojim švelom, dopuštala je sebi da sanjari i danju i često ustajala s čudnom vlagom među nogama.Oliver! Najdraži spasitelj!

Kao predsjednica Pomoćnica sazivala je svake subote navečer u svojoj kući sastanak odbora. U toj maloj, intimnoj grupi razgovor o Oliveru nije prestajao. Obožavala je subotnje večeri. Ostale bi kovale u zvijezde i obožavale njezinog tajnog ljubavnika, a ona je znala da će te noći zaspati i doživjeti opet one zabranjene užitke.Dame su bile odana grupa, fanatične u svojem životnom djelu. Heather nije spoznala da i one pripadaju Pomoćnicama uglavnom iz istog razloga kao i ona, jer su to bile udate žene. Kako bi Oliver mogao njima toliko značiti. Ali značio je.Heather je jedva dočekala da osvane čas subotnjeg sastanka. Muževi su otišli u gostionice, a one u njezinu kuću. Kad se okupilo svih šest članica odbora, a majku je spremila na spavanje, poslužila je čaj. Prasnula je uzbuđeno saopćavajući im novost.- Vidjela sam djevojčuru - istisnula je. - Shelley Mac-Leod osobno, šunjala se po bolnici Victoria.Kad se uzbuđenje slegnulo, uvjerila ih je da je oči nisu prevarile.- Sinoć sam bila tamo da bdijem s Arabellom Forbes. Kako se starom Lawrenceu bliži kraj, a ja sam tako236Nprijateljena s Arabellom, bolničarke su mi dopustile da ostanem i nakon vremena za posjete. Bilo je već jedanaest kad sam odlazila i prolazeći hodnikom zaustavila sam se kod vrata Morgana MacLeoda da se pomolim. Bila su odškrinuta, i gle, tamo je uz njegovo uzglavlje, sjedila ona u slici i prilici, držeći mu ruku, namazana i crvenokosa kakva već jest.- Što misliš što da poduzmemo? - upita Ade MacDo-negall.- Trebali bismo smjesta otići na policiju.- Ne, ta prljava kuja nije počinila nikakav građanski prekršaj.- Potražimo savjet reverenda Maclvora - reče Mae Duncan.- Ne - odsiječe Heather. - Ne, mi ga moramo zaštititi. Slušajte, uvijek sam označavala svako mjesto koje je citirao. Ona što su se ticala Shelley MacLeod obilježila sam crvenim. - Rasklopila je svoju Bibliju. - Ako ih pažljivo pročitam, poruka je potpuno jasna.Vrata ćelije su se otvorila. čuvar Hugh Dalton uđe i zastane ispred Conorova ležaja, prigne se i prodrma ga iza sna.- Ti si na redu, Larkine - reče. Conor se prevrne i protegne.- Kakva šteta što pri buđenju moram ugledati tvoje lice, Daltone. Slatko sam sanjao. Što si rekao?- Moraš sa mnom.Conor ugleda kvintet čuvara oko vrata ćelije.- Ah, tako, kraljevska pratnja. Dobar dan, gospodo. čeka li moja kočija? Kamo ćemo? U hotel Russell na St. Stephen's Green na večeru s nadbiskupom? Ili u Tower da mi odsijeku glavu. *- Do postolja za bičevanje.- Oh, da, postolje. Njega sam već prije nekog vremena rezervirao. Počeo sam vjerovati da do tog sastanka nikad neće doći.- Hoćeš li nam praviti neprilike? - upita čuvar.- Kako da to, do đavola, znam? Nisam još bio bičevan. Dalton kimne stražarima.- Bolje će biti da mu nataknete narukvice. Stisnuli su mu lisicama zapešća, već crvena od okova. Hugh Dalton237bio je krupan čovjek koji je posivio i otekao od godina na radu po zatvorima. Bio je u zatvoru Portlaoise jedan od malobrojnih čuvara katolika, vrijedan čovjek sposoban da drži na uzdi katolike iskrenim ili lažnim suosjećanjem. Gurnuo je u Conorovu ruku komad tvrde gume.- Metni to u usta i zagrizi. Pomoći će ti malo.Dok su ga vodili mimo ćelija ostalih ljudi osuđenih za nejasna republikanska zlodjela, počeše oni udarati po svojim vratima, u sav glas hrabriti Conora i psovati Krunu.Dok su republikanski pokliči glasno odjekivali, povorka se spusti u podrum. Ravnatelj Greenleaf, nadstra-žar Hyde, zatvorski liječnik Fraiser i čuvar Inch, koji je obavljao bičevanje, već su čekali. Conora svukoše do pasa.Nadstražar pročita službeni spis kojim je izdan nalog za bičevanje. čuvar Inch odabere i iskuša

jedan korbač. Imao je devet pletenih kožnatih jezika od metra, s olovom na kraju da se ne raspletu.Conora gurnuše k drvenom postolju za bičevanje, u kojem su bile izdubene vodoravne udubine za bokove i prsa. Nagnuli su ga na postolje, svezali lancima ruke i noge te oko pasa čvrsto stegnuli remenom. Oko vrata mu namakoše kožnati okovratnik da ne bi slomio šiju.- Dvadeset udaraca. Brojite, gospodine Daltone. Možete početi, gospodine Inch.- Jedan.Na Conorovim širokim leđima iskočiše ružičaste pruge.- Dva.Boja potamni.- Tri... četiri... pet...Kad je bič udario, Inch je tako zaokrenuo olovne krajeve da su se smotali ispod Conorova otkrivenog pazuha i čupali meso kao rezance kupusa. Inch se počeo znojiti i svaki put kad je snagu svojih stotinu i dvadeset kila ulagao u udarac, zastenje.- Devet... deset...Zastao je hvatajući dah, kad se jedan rep biča prekinuo. Okrenuo se stalku i odabrao drugi deveterostruki knut. Dok je to radio, promatrači su stajali, ne mičući se; samo se liječnik prignu pod stalak da zaviri u žrtvino lice.- Odjebi - reče Conor.238- Nastavite, gospodine Inch.- Stali smo kod deset - reče Hugh Dalton. - Jedanaest ... dvanaest... trinaest...Conor ispljune gumeni komad... »Ah, oni vješaju muževe i žene, jer nose boje zelene...« Sto taj, do vraga, radi!?Mislim da bi se moglo reći, gospodine upravitelju, da pjeva.Gospodine Inch, ako budete udarali kako valja, prestat će...Kad bijasmo ludi, ljuti i divlji, Tra la la la li,Engleska nam priđe kao majka djeci...- četrnaest... petnaest... šesnaest...Iz gliba nježno nas je podigla, Od pića i zločina nas odvikla.- Devetnaest... dvadeset. 'Provalila je crvena bujica, more krvi, krvoproliće. Upravitelj nezadovoljno frkne, bičevalac je znao da su njegovi dani odbrojani. Liječnik užurbano opipa bilo, posluša srce, podigne mu prstima kapke.Conor Larkin mu se osmijehne.Podigao se i sve obuhvatio pogledom.- Zadržite svoja posrana nosila - reče. - Ja ću pješice.- Nije vam dobro, gospodine? - upita policajac. Inspektor Holmes odvrati pogled. Osjećao je slabost i vrtoglavicu. Oslonio se na zid. - Bože svemogući, Bože na nebesima - zastenjao je.Shellevna crvena kosa ležala je - slijepljena gušćim, tamnijim crvenilom njezine krvi - odrezana na podu. Lice joj je groteskno oteklo od stotine udaraca čekićem. Našli su je u sredini slijepe ulice, iza bolnice, privezanu o stup svjetiljke.- Tako nešto još nisam vidio... u trideset godina službe... - prošapće inspektor. - To je djelo luđaka.239- Ne samo jednog - reče detektiv MacCrae. - Rekao bih da je upotrijebljeno šest i više različitih oružja. Nabrojio sam više od pedeset uboda nožem. Dobro, spustite je.Na uskom kraju ulice, gdje je desetak policajaca priječilo pristup radoznaloj gomili, začuju se strašni krici. Jedan policajac dotrči natrag detektivu MacCraeu.- Što se tamo dolje događa?- Njezin se brat pokušava probiti ovamo.- Zaboga, ne puštajte ga! Ne smije ovo vidjeti. Drugi detektiv priđe iz slijepog kraja uličice.- U kanti za smeće našli smo njezinu ruku.Oči inspektora Holmesa zurile su u riječi načrčkane na zidu: PAPISTTčKA KURVA.

DVADESETO POGLAVLJEOnog časa kad je Conor saznao za Shellevno ubojstvo, upravitelj Greenleaf sazvao je sve stražare. U Portlaoiseu nalazili su se i ostali osuđeni sa Sixmilecrossa i očekivala se posebna napetost.ćuvar Hugh Dalton određen je po uobičajenoj logici katolik katoliku da osobno bez prijekida stražari nad Larkinom. Tijekom svoje službe Dalton je bio stotinu puta svjedok da kažnjenik sazna za smrtnu tragediju izvana. To je ljude slamalo brže od bilo koje druge nedaće. Nakon prvog tjedna potpune praznine i omame, kad duh naprosto odbija da radi te isključuje misao i bol, patnik će obično pokazati znakove života ili smrti.Conor nije prozborio ni jedne riječi niti prolio jednu suzu. Sjedio je na rubu prične, leđima prema vratima. Jedine kretnje, osim da obavi nuždu, bile su da uzme žlicu-dvije hrane, poneki gutljaj vode ili da načas padne nauznak na ležaj i zaspi. Danju i noću jednako. Odbijao je sve posjetioce, poruke, zapovijedi. Sjedio je u zoru, danju, navečer, noću, nijem, slijepo zureći.Hugh Dalton je vidio ljude koji su se tako ponašali nekoliko tjedana, i kad to više nisu mogli izdržati, slomili se.Iako je Larkin jedva pokazivao znakove života, ni po čemu se nije moglo zaključiti da će iz njega provaliti. Tjedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam. Sjedio je, zureći u prazno. Uvijek jednako.240¦•Novi republikanac«, novine na četiri stranice, iskr-Knule iz dablinske četvrti Liberties, bile su, činilo se, djelo Seamusa O'Neilla, ali za to nije bilo dokaza. Rasturanje je bilo pažljivo smišljeno da list dospije mimo Du-hlina u svaki kut Irske i preko mora u irske četvrti od Manchestera do Glasgowa, od Glasgowa do Londona. Podigao je silnu prašinu.¦Novi republikanac« započeo je prvi broj Conorovim veličanstvenim govorom s optuženičke klupe ilegalnog suda u kasarni Aghavannagh. Nutarnje stranice donosile su podroban prikaz kršenja dogovora koje je Irsko republikansko bratstvo sklopilo sa sir Lucianom Boltom. Posljednja stranica raščlanjivala je paragrafe Zakona o pritvoru i izvanrednim ovlastima i njihovo značenje, Lar-kinove patnje i kršenje riječi u odnosu prema ljudima sa Sixmilecrossa.Još se tiskarska boja »Novog republikanca« sušila, a Atty Fitzpatrick je već povela povorku republikanskih govornika u dvorane i na ulice, da na golemim skupovima u Dublinu, Corku, Galwayu, Derryju i Limericku drže plamene govore. Bila je na putu u samo središte vrtloga, objavivši marš na Belfast. U tom trenutku su je pritvorili, navodno zbog njezine sigurnosti, i odveli na palubu jednog broda-zatvora, ukotvljenog u Kingstown Harboru, južno od Dublina.Dokle god je stvar još bila u središtu pažnje, upravitelj Greenleaf bio je obvezan paziti da se Larkinu ništa više ne dogodi. Conora premjestiše u ćeliju po strani od glavne zatvorske zgrade, a Hugha Daltona odrediše za neku vrstu njegova osobnog čuvara.A zatim je ubijena Shelley MacLeod.Pri kraju trećeg mjeseca sve je još oilo isto.Conor nije zaplakao i nije bilo znaka da je dosegao dno svoje boli. Ni Hugh Dalton ni itko drugi nije takvo što još doživio. Počeo se pitati nije li Larkin šenuo i odlučio je da silom uspostavi kontakt s njim.Danima je pokušavao razgovarati s Conorom, bez uspjeha, ali je svakog dana opažao neznatan nagovještaj da je Conor svjestan njegove prisutnosti i da ga prepoznaje. Jedna žlica hrane više, minuta-dvije hoda po ćeliji... sitni, sitni znaci.)!> Trojstvo 2. svezak241Nakon nekoliko tjedana Dalton pokuša opet. Dovukao je stolac nasuprot Larkinu i ponovno se nagnuo k njemu.- Znaš tko sam - reče - vidim da me prepoznaješ. Vidim da podižeš glavu kad otvaram vrata. Znam da me sada čuješ.Conor odvrati glavu. Dobar znak, ustanovi Dalton.- Kad si saznao da je tvoja žena mrtva, nešto ti je reklo da moraš živjeti. Da nije, sad bi već bio mrtav. Ljudi koji hoće umrijeti umiru. Nešto te tad spriječilo da umreš i sad te u tome priječi. Zato, ako hoćeš živjeti, bolje će biti da s tim započneš.

Conor nekoliko puta značajno uzdahne.- Meni je zapovjeđeno da ti pomognem na noge i da te počnem izvoditi u šetnju na dvorište. Ne moraš se bojati da će još tko biti tamo. Bit ćemo tamo samo ja i ti kad se ostali vrate u svoje ćelije. Sam ću te pratiti.Uzdasi prijeđu u sve čujnije krkljanje, prve glasove koje je Conor izustio u gotovo četiri mjeseca.- čovječe, dosta si pretrpio. Nemoj me siliti da tome još pridodam. Hoćeš li šetati sa mnom, Conore?Conorova usta otvoriše se drhtavo.- Reci mi što hoćeš reći, Larkine!- Daltone - zaječao je kao da govori u šupljoj cijevi. -Spreman sam da idem... povedi me u gumenu ćeliju... neka me nitko ne vidi...Conor bude brzo i neopazice otpremljen dolje u obloženu samicu i osiguran lancima da se ne bi mogao ubiti.Samo ga je Hugh Dalton čuo. Trideset sati uzastopno Conor Larkin urlao je svoju bol zazivajući zdvojno tisuću puta njezino ime, čupajući lance, gušeći se u suzama i povraćajući.- Shelley! Shelley!Hugh Dalton nije takvo što još doživio. Poslije cijele noći i polovice drugog dana, pao je na koljena i molio da Larkin izgubi svijest...No krici su ječali dalje... slabiji... slabiji... slabiji...- Shelley... Shelley... Shelley...Nakon jednog dana i još jedne cijele noći Conora izda glas, ali je ponovno kriknuo kad god bi, s ruba nesvijesti, došao k sebi. Zatim zapadne u ukočenost i sruši se potpuno, dokraja iscrpljen.242Pred kraj proljeća, u dane kad je izlazio u šetnju s ćuvarom Daltonom, u Conora se vrati tračak života. Nešto boje i nešto snage. I dalje je bio izdvojen iz glavne zatvorske zgrade. Posjeti su bili zabranjeni. Javno negodovanje se nastavljalo, i on je vlastima ostao ranjiva točku. Dok su šetali on i Dalton, malo su razgovarali, ali se Conor počeo radovati svakodnevnom kruženju po dvorištu.Od sutra sam premješten na drugi posao - reče Dal-iini kad su prošli mimo posljednjeg stražarskog mjesta i u sli u kamenito dvorište.Conor ne uzvrati ništa, ali je bio razočaran. Prošetali su • lugom poprečnom stazom do podnožja zida, okrenuli se i pošli natrag.I dalje će te držati izdvojeno. Možda ćeš zaželjeti da ponekad s nekim progovoriš. Možda bi trebao početi nedjeljom odlaziti u crkvu.Obraćaš se pogrešnom katoliku - odgovori Conor.- Ti si tvrd, Larkine. Kad gledam unatrag trideset godina koliko sam u tom poslu, mogu se sjetiti samo jednog ili dvojice takvih. Nekako slučajno uvijek su bili republikanci. Stari Long Dan Sweeney, to je bio tvrd orah, a i Brendan Sean Barrett.Conor uspori korak i podozrivo pogleda Daltona.- U stvari - reče čuvar - sinoć sam s njima večerao. Conor zastane i sjedne na klupu. Posljednjih dana većse bilo uobičajilo da zatvorenik Larkin i čuvar Dalton šeću, razgovaraju i sjede u zatvorskom dvorištu, tako da ni stražari na zidu ni kažnjenici u ćelijama nisu tome pridavali pažnju.- Slušam - reče Conor.- Morali smo čekaji dok me ne smijene s ove dužnosti. Htjeli smo da prođe dosta vremena da sumnja ne padne na mene. *- čuo sam imena tih ljudi, ali ih ne poznajem - reče Conor. - Kako čovjek poput tebe nalazi takve ljude?- Posredovanjem Seamusa O'Neilla.- Zbilja, nisam znao da taj Seamus poznaje te ljude. — Mislio sam da je to moguće - reče Dalton, skine kapui obriše znoj s unutarnjeg ruba. - Samo moja pretpostavka.- Doista misliš da bih trebao ići na misu?

- Podnesi zahtjev da pomažeš pri misi ove nedjelje.243Otac Dermott će tvoje ime poslati u upravu, kako je uobičajeno.- Što će mi to donijeti?- Prva nedjelja svakog tromjesečja je neka vrst »dana općih posjeta«. To će biti u nedjelju, petog srpnja, za četiri tjedna.- Što se događa?- Nekoliko stotina kažnjenika dobra ponašanja smije primiti posjete. Svi zajedno odlaze na misu kao neka obitelj. Obično svakog tromjesečja desetak i više svećenika iz cijele zemlje posjećuje kažnjenike, prenosi njihove poruke kućama, savjetuje ih, donosi pisma.- Zanimljivo.- Crkva je mala. Toga dana služi se možda osam ili deset misa. Mnogi od svećenika koji dođu smjenjuju oca Dermotta i čitaju misu. Ostali obavljaju posjete i savjetodavne poslove. Toga dana ima mnogo muvanja i sigurnosne mjere ne mogu se strogo provoditi. Ponekad nastaje takva gužva kao na irskom bdjenju. Ako sad počneš odlaziti na misu, činit će se posve prirodnim da to učiniš i za četiri tjedna.- Iz moje prošlosti vidi se da nisam vjernik.- Mnogi su ovdje otkrili vjeru. Neće ti odbiti zahtjev da smiješ pomagati na misi.- Što će se zbiti?- Dobit ćeš daljnje upute kad toga dana uđeš u sakristiju prije posljednje mise.- Jesi li kad čuo za ley fuga, Daltone?- Što je te?- Stari španjolski običaj: zatvorenik ustrijeljen na bijegu. Način da se otarase nepoželjnih. Kako ću znati da to nije namještaljka?- Seamus O'Neill reče da ti predam ovu poruku: da su u brdsku kolibu onog ljeta došli gospodin A. I. i gospođica E. L. Reče da je poruka potpisana imenom Žgoljo.- Što će biti s ostalima?- Brišu kroz tunel istog dana.- Zašto to radiš, Daltone?- Ne znam, doista. Mislim da se nikad nisam privikao gledati kako od republikanaca prave kašu. Počeo sam razmišljati na što se svodi mojih trideset godina. Na uvlačenje u britanske guzice. Katolički čuvar-ljubimac koji će držati momke u stezi. Htio sam nešto saznati o244lobi. čitao sam primjerak »Novog republikanca«. Potom »um otputovao u Derry da me ne bi tko prepoznao i poslušao Atty Fitzpatrick. Što je u tome tako neobično? Ja sam Irac. Bit će bolje da nastavimo hodati.NEDJELJA, 5. SRPNJA, 1908.U subotu iz vlakova na pruzi Great Southern koji staju u Maryborough^ sišlo je neobično mnogo putnika da posjete kažnjenike u zatvoru Portlaoiseu.U nedjelju u pet i trideset ujutro vrata zatvora se sa ¦ kripom otvoriše za otprilike dvjesto obitelji i nekoliko desetaka svećenika koji su došli po dužnosti.Posljednja misa počela je u podne. Zatvorenik Larkin, koji je pomagao pri misama već od deset sati, vrati se u malu sakristiju uz crkvu da bude posljednjem svećeniku pri ruci kod odijevanja.Kad je pokucao, povukoše ga unutra, a otac Dary Lar-kin pokrije mu dlanom usta. Jedan drugi svećenik brzo /;iključa vrata sakristije.Conor se osmijehne prvi put u mnogo mjeseci.- Ovo je otac Kyle - reče Dary. - Pristao je da bude žrtva grube igre koju ćemo odigrati.Dary posegne u svoju torbu za misno ruho i izvuče konopac, kapuljaču, povez za usta i toljagu. Otac Kyle svuče sa sebe ruho i ostane u rublju. Plan je bio jasan i jednostavan. Otac Kyle, bliski Daryjev prijatelj, pretvarat će se da ga je Larkin napao, oteo mu odjeću i pobjegao odjeven u svećenika.- Da bi to izgledalo vjerodostojno tresnut ću oca Kylea ovom toljagom - reče Dary. - Neka mi to

Bog oprosti, Kyle.Drugi svećenik sklopi oči i reče pidrugljivo: Vrši svoju dužnost, Dary, a tebi sretno, Conore.Dary stisne zube, podigne toljagu i bubne višeg svećenika po čelu spretno naciljanim udarcem da izazove kvrgu i masnicu.- Krvari. Kako ti je, Kyle?Malo mi se vrti, ali inače je dobro. Conor navuče svećeničko ruho, zatim pomože Daryju da sveže i začepi usta prijatelju. Začas gurnuše oca Kylea u jedan ormar, koji potom zaključaše. Svi svećenikovi245dokumenti bili su u Conorovim rukama, i on ih brzo pobere. Pomogao je Darvju navući misnu odjeću za posljednju misu toga dana. Pisak objavi podne.- Ostani u sakristiji - reče Dary. - Odmah nakon mise dolazim da se presvučem. Priključit ćemo se okupljenim svećenicima i posjetiocima ispred crkve.- Neće li drugi svećenici opaziti da nema oca Kylea?- Oni koji ga poznaju također su moji prijatelji. Natuci šešir na lice... tako je bolje. Vi ste pristao svećenik, oče Conore. - Dary udahne duboko. - Nadam se da ću odslužiti misu a da se ne odam. - Otvorio je vrata sakristije i ušao u crkvu sa stražnje strane.Pola milje odatle Sterling McDade provukao se jednim prastarim podzemnim hodnikom i izašao na površinu u gustišu uz rijeku. Carberry, Darren, McGovern i Gorman sa Sixmilecrossa išli su za njim. McAulay i Gilroy odlu-čiše da ostane u zatvoru.Bjegunci su smjesta skriveni u lažno dno jednih kola sa sijenom i otpremljeni u pouzdanu kuću na nekom seljačkom imanju nedaleko od Abbeyleixa.U tom trenutku Conor Larkin je, okružen dvadesetoricom svećenika, prošao kroz glavna vrata zatvora Port-laoisea.246SEDMI DIO *JEDNA STRAŠNA LJEPOTAPRVO POGLAVLJEBrigadir Maxwell Swan stigao je u Bfubble Manor u pratnji Warrena Wellmana Herda, mračno raspoložen. Nakon kratkog pozdrava zaključaše se s lordom Roge-rom u knjižnici i posjedaše ispred velikog mramornog kamina ispod portreta kralja Vilima Oranjskog, gdje su pokoljenja Hubblea razmišljala i donosila odluke.W. W. Herd bio je neupadljiva, mršava i bezbojna pojava kojoj čovjek ne bi pripisao njegovu majstorsku spretnost u svojstvu privatnog detektiva. Dok ga nisu primamili u Hubble-Weedov koncern, izvrsno je zarađivao izglađivanjem pronevjera. Swan je morao ponuditi stanovitu otkupninu da ga dobije, no Herd je u proteklih sedam godina dokazao da se svaki uložen novčić isplatio.Sir Fredericka su konkurenti često dovodili u bijes ili poniženje bilo pronalaskom koji je on trebao izumiti, ili kakvom dovitljivom prodajnom politikom. Sir Frederick je smatrao da mora postojati način na koji bi unaprijed saznao što konkurencija smjera. W. W. Herd je sjajno riješio problem. Uspostavljanjem male ali nevjerojatno djelotvorne grupe postao je utemeljitelj i prethodnik industrijske špijunaže. Herdovi ljudi radili su već pet godina a da nisu bili otkriveni i bezbroj puta su prisvojili ideje sir Frederickovih kolega, graditeljb brodova i željeznica. I Roger se također tako domogao cijelog niza patenata, osobito za svoje mehaničke tkalačke stanove.Kad je Swan povjerio Herdu da nadzire neku naoko beznačajnu lakomislenu djevojku, ovaj je znao da se iza loga krije nešto mnogo značajnije no što se na prvi pogled činilo.Roger je nestrpljivo bubnjao prstima po naslonu poja-stućene sofe dok je W. W. Herd otključavao torbu i izvlačio izvještaj od više stranica.249- Ustanovit ćete da je gospodin Herd radio s uobičajenom temeljitošću - reče Swan.Detektiv položi izvještaj na stolić za čaj.- Na žalost, sumnje vašeg gospodstva bile su potpuno opravdane - reče nekim promuklim šaptom.

Roger dopusti sebi jedan težak rezignirani uzdah i uze izvještaj. Nosio je datum 15. veljače 1909. i na prvoj stranici pisalo je: DJELATNOSTI G. JEREMYJA HUB-BLEA. STROGO POVJERLJIVO. SAMO DVA PRIMJERKA.Roger ga ponovno odloži a da ga nije otvorio.- Mislim da će biti bolje ako zamolimo Caroline da smjesta dođe - reče lupnuvši po zvoncu i potom naredi sluzi da pođe po nju.čim je Caroline ušla uočila je što je na stvari.- Draga, htio bih ti predstaviti gospodina Herda, g. W. W. Herda.Caroline kimne, a mali se čovjek lako nakloni.- Gospodin Herd je već niz godina u našoj službi - reče Maxwell Swan.- U kojem svojstvu? - upita Caroline izravno.- Stanoviti posebni zadaci u vezi s industrijskim poslovima - okolišao je Swan.Caroline je znala da se iza toga može sakriti mnoštvo grijeha.- Kakvi zadaci? - inzistirala je.- Gospodin Herd je po profesiji privatni detektiv -reče Roger.- A što ste to istraživali što vas donosi u Hubble Manor?Roger pruži svojoj ženi izvještaj. Ona baci jedan pogled na njega, odloži ga i pogleda jednog po jednog prisutnog. Po glasu koji je pratio lady Caroline, Herd je znao da bi to moglo biti vrlo dugo popodne.- A što je Jeremy zapravo učinio? Da li se bjesomučno skitao, je li divlji homoseksualac, puši li drogu, podmićuje profesore ili je napravio goleme kartaške dugove?- Ne, ne, ne. Ništa slično - reče Swan.- Gore - ubaci Roger. - Spava s jednom djevojkom, katolkinjom. Podaci: kći krojača, jedno od jedanaestero djece, sve djece ulice u Libertiesu. Djevojka je nepismena, švelja u očevoj radionici. Pred nama je možda katastrofalna situacija. Djevojka je, čini se, trudna. Bog250/na čije je dijete, ali Jeremy preuzima odgovornost za to. ! ).ikle, vidiš, imat ćemo pravog grofa, zajedno s kopiladi. lioger skoči sa sofe i potkrijepi se konjakom. Kako si to otkrio? - upita ona.Niz stvari mi je bilo sumnjivo - reče Roger - a Jciemyjeve prošle ljubavne afere potakle su me na to da tako zaključim. Njegova neprestana odsutnost za vikenda i praznika, to što je otpustio slugu Donaldsona, kojeg sam mu osobno dodijelio, i drugi povodi naveli su me na zaključak da se iza naših leđa odvija nekakva svinjarija.- Shvaćam - reče Caroline - i tako si dao svojeg sina potajno pratiti.- Našeg sina - ispravi je Roger.- Nisi pomislio da možda prije o tome porazgovaraš sa mnom? - upita Caroline.Rogerovi mišići na licu napeše se kad je stisnuo zube. Oh, evo je opet, pomislio je, skače u Jeremyjevu obranu, premda je počinio nešto što se ne može obraniti. Kako li se samo usuđuje! No zašto bi ovaj put bilo drukčije? •- Lord Roger je bio krajnje uzrujan - uskoči Swan' -Nije htio i vas uzbuđivati dok ne bude potpuno siguran.Caroline se okrene od muža detektivu.A što ste to otkrili, gospodine Herde? - reče ona.W. W. Herd se revno nakašlje. Saopćavanje loših vijesti zapanjenim rođacima omogućavalo mu je da na trenutak bude glavna ličnost na pozornici.- Shvaćam kakav to šok znači za vas, mylady.- Nitko nije šokiran, samo sam radoznala, gospodine Herd - reče ona i detektiv shvati da ni on a ni njegova profesija nimalo ne uživaju njezinu naklonost. - Što ste otkrili i kako ste to otkrili?U nelagodnoj i napetoj atmosferi, Herd je stajao ispred portreta kralja Billyja promatrajući priMriveno poraženog oca i neobično razdraženu kontesu.- Većim dijelom bio je to rutinski posao - poče on. -Kao što znate, vaš sin ima stan na Merrion Squareu nedaleko od Trinity Collegea. Kako je prilično druželjubiv, bio je stan vašeg sina neka vrst društvenog središta /.a njegove drugove. Kad je otpustio svojeg slugu, gospodina Donaldsona, koji

je lordu Rogeru bio odan, bilo je jasno da mladi gospodin želi biti... ovaj....- Pošteđen radoznalih očiju? - reče Caroline.251- Moglo bi se reći, da - složi se Herd. - Kad gospodina Donaldsona više nije bilo, moglo se nesmetano nastaviti sa stanovitim djelatnostima.- Kakvim djelatnostima? - odsiječe Caroline.- Uh, uobičajenim za studente. Pijanke. Seksualni domjenci. Budući da je član ragbijaške momčadi, a i inače obljubljen, Jeremy je obično okružen gomilom prijatelja. Velikodušno je ponekad posuđivao prijateljima sobu za randevu, i tako dalje, i tako dalje.- Što zapravo želite reći s tim i tako dalje, i tako dalje? - reče Caroline.- Ovaj, mylady, to sve podrobno piše u izvještaju.- Vi ste ga napisali, gospodine Herd. Uvjerena sam da čovjek vašeg iskustva pamti svaku riječ.W. W. Herd shvati da mu je pokazano gdje mu je mjesto. Kontesa nije nipošto bila smetena, nego se oborila na njega kao kakav branitelj u unakrsnom ispitivanju. Ponovno se nakašljao, ovaj put zbog sve veće nelagodnosti.- Kao što znate, konteso, to je velik stan s pet spavaćih soba. Njegovog gospodstva, jedne sobe za slugu, jedne za dvije sluškinje i dvije spavaonice za goste. Tijekom vikenda te su često upotrebljavali prijatelji da tamo noće s različitim damama. Mimo toga ponekad su i poslije podne bile upotrebljavane za domjenke. U proteklih nekoliko mjeseci nekih dvanaestak puta.- Zanimljivo - primijeti Caroline. - Kako ste došli do tog broja?W. W. Herd oblizne suha usta.- čini se da ste iscrpljeni, gospodine Herd - reče ona. -Da pozvonim za čaj, ili vam je možda draže nešto jače?Rekao je da bi volio gutljaj viskija, iskapio ga i udaljio se pri tom sa središta pozornice, sjeo šutke na rub stolca i pogledom zatražio pomoć od Swana, no ovaj mu je ne pruži.- Molim, nastavite - reče Caroline.- Došao sam do tog podatka posve jednostavno. Kad je gospodin Donaldson bio otpušten te se vratio u Hubble Manor, sprijateljio sam se s novim slugom lorda Jere-myja, nekim gospodinom Wordlockom, kao i s dvjema sluškinjama koje stanuju u stanu.- Pod »prijateljstvom« želite reći da ste ih uvrstili u svoju platnu listu.Herd ponovno pogleda Swana tražeći pomoć.252- Tako je - odgovori brigadir.- I na taj način ste uspjeli obaviti točno prebrojavanje, ili da kažem, izbrojavanje tjelesa - reče Caroline.Detektiv kimne.- A Jeremyjevi prijatelji su više-manje iz dobrih obitelji. Utjecajni ljudi.- Da, mylady.- čije bi se obitelji mogle možda naljutiti kad bi saznale da njihove sinove uhode.Herd brzom kretnjom podigne ruku da pobožno obrani svoju profesionalnu čast.- Uvjeravam vas da je sve, ama baš sve, potpuno tajno i da postoje samo dva izvještaja.- I jednako ste sigurni da služavke nikad neće brbljati o tom... prebrojavanju tjelesa?- Prisegle su da će šutjeti - reče on i pocrvenje.- A kako je s djevojkama koje su sudjelovale u dom-jencima, kako vi to kažete?- U tome je problem - reče Herd.- Prostitutke?- O, ne, mylady, zapravo ne. Znate, mnoge od njih su katolkinje.- Da li vas to na bilo koji način uznemiruje ili iznenađuje, gospodine Herd? - upita Caroline.- Ja nemam nikakvih mišljenja - odgovori Herd. - Ja samo istražujem i izvještavam o tome što sam saznao.- I što ste saznali?- Pa, neke od djevojaka stanuju oko Trinityja ili su zaposlene u lokalima u koje svraćaju studenti.

- Lake djevojke?- Da, neke od njih.- A možda je to drugim djevojkama bio prvi ljubavni doživljaj ili su bile jako zaljubljene. A možda su, gospodine Herd, neki od parova bili tajno ožfenjeni?Trzanje koje je W. W. Herd uspio svladati odjednom se nakon deset godina opet javilo i lijevi mu kapak poče nesavladivo treptati.- Moram prosvjedovati, mylady. Nemam nikakvih osobnih interesa i nisam ni s kim u zavadi.- Niste li malo preoštri prema gospodinu Herdu? -reče Swan.- Oprostite - reče Caroline. - Naravno, vi ste samo obavljali svoj posao, zar ne?253- Da, mylady.- Da se razumijemo. Jeremy je posljednjih godina postao obljubljen među svojim kolegama u Trinityju, priređivao je pijanke u svojem stanu i prepuštao povremeno nekim manje imućnim prijateljima stan za horizontalnu aktivnost.- Da, mylady.- Nešto prilično normalno što se može očekivati od normalnog studenta u njegovim okolnostima - reče Caroline.- Premda ne dajem mišljenja, složio bih se s time -reče Herd.- Vi njegov stan ne biste nazvali bordelom?- Nipošto, mylady.- I pošto ste temeljit čovjek, ispitali ste kako Jeremy uči, pretpostavljam, i ustanovili da je prilično marljiv, da nije podmićivao profesore niti pokušavao varati tako da njegove radove obave odlični studenti.- Nisam ustanovio ništa slično.Roger je promatrao predstavu sa sve većim bijesom, ali se suzdržavao. Na nekim mjestima htio se već umiješati i dokrajčiti razgovor, no odluči pustiti Caroline da dovrši svoju igru kako ne bi izazvao još jednu dodatnu scenu. Ali bio bi volio da je pokazala malo više gnjeva zbog Jeremyjeva ponašanja, a malo manje užitka u mučenju gospodina Herda.- Dakle dobro, gospodine Herd - nastavi Caroline -voljela bih saznati nešto o djevojci s kojom se Jeremy upustio.Tu je Herd poželio da uzme u ruku izvještaj, ali je znao da to kontesa neće dopustiti. Pomiren s time da će morati to proći korak po korak, izvukao je malu bilježnicu iz nutarnje'g džepa i nataknuo naočale.- Djevojka se zove Molly O'Rafferty. Ona je jedna od sedam kćeri i jedanaestero djece nekog Bernarda O'Raf-fertyja, vlasnika krojačnice u Duke Streetu, oko dva bloka dalje od Trinity Collegea.- Jesam li pravo shvatila vaše riječi da je čovjek vlasnik dućana?- Da, mylady. Krojačnica radi već više od dvadeset godina i vrlo je obljubljena kod mlade gospode s Trini-tyja.- Je li to unosan posao?254Prilično - reče Herd, listajući bilježnicom da podupre svoju tvrdnju.Maxwell Swan je svojim ledenim očima zurio u Caroline. Znao ju je odonda kad je bila još mlada djevojka i promatrao opčinjeno kako vodi obranu svojeg sina. Pitao i kakav li će to biti prizor između nje i Rogera kad dokrajči Herda. Možda će Roger i sir Frederick dobiti borbu protiv djevojke, ali ako pri tome sebi nakopaju na vrat Carolinin bijes, mogla bi to biti skupa pobjeda.Ah, evo, tu je - reče Herd, još jednom pročistivši grlo. O'Rafferty ubire godišnje znatno iznad tri tisuće funti ciste zarade. Svu je svoju djecu izučio za krojače i švelje. Posao vodi kao obiteljsko poduzeće. Kućna radinost visoke kvalitete, moglo bi se reći. Rad je po irskim mjerilima vrlo vrijedan. ćini se da ih uzima u posao kad završe školovanje.- Jesam li točno razumjela, rekli ste školovanje?- Da, mylady.

- Ne bih željela proturječiti svojem mužu, ali oni su znači obrazovani? •- Da, mylady.- Koliko?- Pa djevojke su polazile škole četiri do osam godina.- Privatne?- Da, mylady.- U samostanu?- Da, mylady.- A dječaci?- Jedan je diplomirao u Maynoothu. Sad je svećenik u Kilkennyju. A što se tiče ostale trojice... da vidim... svi su završili školovanje do koledža.- Rade li svi u krojačnici?- Ne, mylady. Osim svećenika, jedafi je vlasnik krojačkog salona u Londonu, a treći je iselio u Chicago. I on ima svoje poduzeće. Preostali sin, Bernard mlađi, poslovođa je i naslijedit će posao ovdje u Dublinu.- A sedam djevojaka?- Pet je udano, a dvije su dovele svoje muževe u posao. Molly i mlađa djevojčica, koja je još u školi, neudane su.- Sve u svemu, dakle, obitelj O'Rafferty je pouzdana, obrazovana, dobrostojeća i ugledna.- Ne iznosim mišljenja, ali tako bi se moglo zaključiti.255- Dakle, Bernard O'Rafferty nije tipičan bezvrijedni, lijeni Irac, niti čovjek koji svoju zaradu zapije i prokocka?- Ne, mylady, on čak nema ni svojeg kladioničara.- Ni neku bijednu straćaru u Libertiesu? - glasilo je iduće Carolinino dobro naciljano pitanje.- Ne, mylady, oni imaju vrlo pristojnu kuću u Harold's Crossu.Roger skoči.- Mi cijenimo tvoju temeljitost, Caroline, ali ne vidim u kakvoj je to vezi s problemom.- Ali, dragi - odgovorila je blago - ti si bio taj koji je potaknuo ovu istragu, a ja još nisam posve sigurna u čemu je problem. Molim vas, produžite, gospodine Herd.Roger opet utone u stolac, pepeljasta lica, okružen značajnom tišinom. Zar je moguće, može li se i zamisliti da će se Caroline pomiriti s tom katastrofom?- Molim vas, nastavite, gospodine Herd - ponovi Caroline.- Ispričajte mi sve o djevojci.U tom trenutku vidljivo je omekšala, zureći mimo dugačkih, visokih redova knjiga u veličanstven vitraž na drugom kraju knjižnice, boje kojega su bljesnule u suncu.Herd je prtljao oko svoje bilježnice, trudeći se da odgo-netne vlastita sitna slova koja su bila gotovo nečitka.- Dakle, visoka je metar šezdeset i teška...- Ne, ne - prekine ga Caroline - recite mi kakav bismo dojam o njoj stekli kad bi sad ušla u knjižnicu.činilo se da gospodin Herd, oslobođen svojeg službenog tereta, po prvi put pokazuje nešto ljudskosti.- Rekao bih da je vrlo lijepa. Da, doista zanosna.- Kad ju je Jeremy upoznao?- Prije sedamnaest mjeseci. Na obali Liffey stoji jedna studentska krčma, zove se »Lord Sarsfield«. Tamo Molly O'Rafferty navečer pjeva balade. Izvanredno je obljubljena.- Lijep glas?- Da, gospođo. I ja ponekad odlazim u »Sarsfield« samo da je čujem - reče pomalo povjerljivo.- Koliko joj je bilo kad je upoznala Jeremyja?- Šesnaest.- Da li ju je bio glas lake djevojke?

- Ne.256Vi ste to temeljito ispitali, zar ne? Je li bila djevica kad ju je moj sin uzeo?Da, koliko sam mogao utvrditi.- A u mjesecima kad su živjeli zajedno, je li spavala s drugima?Herd zapne. Znao je što mu je dužnost, ali je jednako dobro znao da nije preporučljivo kontesu praviti budalom.- Ne, mylady, nije - reče odvrativši pogled od Swana i lorda Rogera.- Znam da ne volite iznositi mišljenja, gospodine Herd, ali biste li rekli da se Jeremy i Molly O'Rafferty iskreno vole?- Trenutak - prekine Roger. - Takvo što nimalo ne zadire u djelokrug gospodina Herda. Bio sam krajnje strpljiv, Caroline, i točno znam što smjeraš. Mislim da je najbolje da te stvari raspravimo ti i ja nasamo. Želiš li još Sto pitati a što ne piše u izvještaju?- Samo još jedno - reče Caroline. - Sumnja se da je djevojka trudna. Odakle to znate?Herd problijedi.- Mogu li to naći u izvještaju? - upita Caroline.- Ne - odgovori on promuklo.- čekam odgovor.- O tome radije ne bih govorio. Brigadir Swan će posvjedočiti moju odanost vašoj obitelji, konteso, ali privatni detektiv ima izvore za dobivanje podataka koji moraju ostati strogom tajnom.- Držim da vi nećete odavde dok to ne saznam.- Mislim da će biti bolje ako to kažete lady Caroline -reče Swan.- Žao mi je, ali moram odbiti.- Tad ću vam ja reći - uskoči Caroline. - Otišli ste djevojčinu svećeniku i primorali ga tla prekrši ispovjednu tajnu time što ste zaprijetili njezinom životu, nije li tako, gospodine Herd?U knjižnici zavlada tajac.- Oh, Bože - poviče Caroline - ne pričinjajte se da ste zgranuti, Rogere, ni vi, Max. To je tako neumjesno.- Kako si to doznala?! - poviče Roger resko.- Naš sin mi je ispričao, eto tako.- Jeremy ti je rekao! Jeremy!- Svećenik je poludio od uzbuđenja zbog toga na što17 Trojstvo - 2. svezak257ste ga primorali te je došao Jeremyju moliti oproštenje i potom se sam prijavio svojem biskupu. Kakva banda zlikovaca!- Pa... pa ti si sve to znala. Znala si cijelo vrijeme i primorala nas da odigramo cijelu ovu šaradu...- Da, znala sam, Rogere. Znala sam za Molly O'Raffer-ty od dana kad ju je Jeremy upoznao. Vidite, gospodo, gadno ste se namučili ni za što!S tim riječima Caroline uzvišeno napusti knjižnicu ostavivši ih zapanjene.DRUGO POGLAVLJEAtty Fitzpatrick zatvori za sobom vrata ladanjske kuće. Prošla je sobom i zastala ispred stolca za ljuljanje u kojem je Conor sjedio mlitavo kao većinom kad je bio budan. Na trenutak je podigao pogled prema njoj, zatim se ponovno zagledao u pod.- Svi smo se razboljeli od brige za tebe - reče ona. - Ni o čemu drugom nismo govorili.Nije uzvratio.- Ostat ću neko vrijeme uz tebe.- Pobjegla bi da si pametna - promrmljao je.- To mi svojstvo još nitko nije predbacio - odvratila je.- Ne troši vrijeme na mene, Atty. Ne želim da me itko sažaljeva. Odnesi svoju majčinsku ljubav drugome. Nisam više vrijedan toga truda.- Živi ako možeš, Conore, umri ako moraš, ali ne možeš duže ostati u tom paklenom stanju.

- Ne znaš što se u ovoj sobi odvija, Atty. Ako ostaneš, to će te mučenje i jad ubiti.Nije se micala niti odavala da misli otići. Od njegova bijega iz zatvora Portlaoise neprestano je mislila o njemu. čudno, čudno, čudno. Atty Fitzpatrick, pravedan borac koji se uvijek iznova posvećivao stvarima pokreta. No u svemu tom predavanju nije se nikada uistinu sasvim predala jednom jedinom čovjeku. Nikad se istinski pretočila u drugo ljudsko biće. čeznula je da sve to pruži Conoru Larkinu bez nade u uzvrat, samoispunjenje ili makar zahvalu. Zašto?- Neću ti dopustiti da potoneš, čovječe - rekla je čvrsto.258Conor je pogleda radoznalo.Oh, Bože, kriknula je u sebi, kakvu bol trpi. Jedno mu }« oko divlje skliznulo u drugom pravcu; tako zure luđaci. Morum nešto poduzeti.Dodirnut ću te, Conore - rekla je. - To neće biti dodir Shelley MacLeod. Nikad je više nećeš osjetiti. Ali to što ćos osjetiti mene jest život. Život u meni želi se pretočiti u lebe. Nemoj se boriti protiv mene, molim te, ne brani se.Krzmajući, bojažljivo je ispružila ruku i spustila je blago na njegovu glavu. Prihvatio je to bez radosti ili protivljenja. Posve polagano Atty se primakne, dok nije stajala nadohvat. Rukama je privukla njegovu glavu k svojem trbuhu i snažno je privinula.Neko je vrijeme ostao ukočen, potom sklopi oči, zaste-nje, rukama ogrli njezin struk i ukopa se u sućut koja je izvirala iz svake njezine pore.Dunleer, posjed baruna Louisa de Lacyja, ležao je sablasno u mjesečevu krajoliku Connemare, u grofoviji (Jalway. Dobro je obuhvaćalo tisuće hektara zemlje i tucete od stotina jezera kojim je kraj bio posut. Zemlja se I u užala sve do Dvanaest Bena, vrhunaca od golog stije-nia. Benbauna, Bencorra, Benbreena, Benbracka i ostalih Benova, koji su stršali iznad močvarnih pašnjaka i čarobne obale pune skrivenih spilja, žala i strmih fjordova. To tajanstveno de Lacyjevo carstvo bilo je ljudskom oku gotovo nepristupačno, pravo čudo pustoši. Ako se čovjek spustio u podnožje brda, ugledao bi vodeni svijet posut otocima koji se pružao od zaljeva do otvorena mora.De Lacyji su bili staro normansko katoličko plemstvo, led na od glasovitih obitelji Galwaya, koja je živeći poko-lienjima u divljini Connemare postala ekscentrična. Pos-led Dunleer bio je dio toga tragičnog nasljeđa, kraj u koji je Oliver Cromwell otjerao Irce u izbjeglištvo.Sadašnji barun, od milja zvan »lord Louie«, bio je upravo završio sjajnu karijeru u britanskoj mornarici i konzularnoj službi te se povukao na Dunleer da uzgaja konemara-ponije i nastavi s istraživanjem svega gelskog, čime je bio opsjednut.Lord Louie je također bio vatren republikanac, a to nije tajio. Potajno je bio član Irskog republikanskog bratstva.17*259Nije doduše pripadao vrhovnom vijeću, ali je uvijek bio u vezi s Long Danom Sweeneyjem i Dunleer je u planovima Bratstva imao važno mjesto.Još istog dana kad je pobjegao, Conora dopremiše u Dunleer i tu ga sakriše. Duboko ranjen i povučen u sebe, Conor je podnosio ili prepoznavao samo jednog čovjeka u svojoj blizini - Atty Fitzpatrick.Ali ni Atty nije mogla doprijeti do njega. Zaista doprijeti. Veza je bila tek toliko jaka da spriječi da ga pakao ne proždre. Uspjela ga je natjerati da izađe iz kuće, gdje ga očaj nije toliko razdirao, i u sigurnoj udaljenosti jahala za njim kad je odlutao u podnožje Dvanaest Benova, gdje je beskonačno razmišljao iznad razasutih jezera i otoka, sumornih granitnih ravni i pašnjaka. U toj gorkoslatkoj divljini vraćao se u mislima na mjesta i stvari koje Atty nije poznavala.Nije ništa zahtijevala, a sve je davala. Njezina je strpljivost bila beskrajna, a nagrada su joj bili sitni znaci njegova povratka životu. Razbijenom, ali unatoč tome, životu.Premda je se Conor doticao, ležao uz nju, često se u njezinom naručju lomio, nije pokazivao ni malo seksualne želje. Atty se pitala nije li to u njemu zauvijek umrlo.Kad se Conor polagano vratio u život, došlo je vrijeme da napusti Dunleer. Vrhovno vijeće uputilo je lorda Louiea da se u Londonu obrati njemačkom ambasadoru s kojim je uspostavljena povoljna

veza. Bratstvo je imalo iste namjere kao i Nijemci, naime da onemogući Engleze, pa time i osnovu za međusobnu suradnju. Ugovoren je sastanak na moru.Mjesecima kasnije, jedne noći u listopadu 1908, lord Louie de" Lacy i Conor Larkin siđu u obližnje ribarsko selo Roundstone, gdje je bila usidrena barunova jahta Grainne Uaile. U zoru kliznuše iz zatona i zaploviše mimo rta Slyne na more, gdje ih je čekao mali njemački teret-njak Baden-Baden.Dva tjedna kasnije Conor prijeđe kanadsko-američku granicu da bi stupio u vezu s Joeom Devoyem, vođom američkog gelskog klana. Zadaća mu je bila da prikupi novac za ilegalne novine i oružje, dva najbitnija oruđa ustanka.260Za Conorove odsutnosti Bratstvo se gotovo i nije pove-ćuvalo. Bilo je slabo i nije uspijevalo privući mase. Imalo Jo samo jedno načelo: oslobođenje od Engleske. Kao revolucionarni pokret, pribavljalo je sebi legalnost ubacujući se u Gelski savez, Atletsko udruženje, radničke sindikate, stranku Sinn Fein, skaute, intelektualna društva, čak i u crkvu.No Bratstvo je sitničavo točno pisalo udžbenik za buduće revolucionare toga stoljeća, u koji je Conor neizbrisivo unio svoje ime. Njegovo načelo nepriznavanja britanskih ustanova na irskom tlu i neposlušnost prema britanskim vlastima postalo je općeprihvaćenim kamenom temeljcem u borbi protiv kolonizatora.Da se irski narod nije digao na svoje gospodare, uglavnom se moglo pripisati utjecaju crkve. Tu i tamo su se malobrojni svećenici na svoju ruku poistovjećivali s pokretom, no biskupi su bili skloni Bratstvu kao i đavao svetoj vodi.Crkva se zapravo najviše bojala slobodoumnih misli koje je širilo građanstvo. Suvremeni Dublin bio je kaljjlža s najvišom smrtnosti u Evropi, za kojom je Moskva daleko zaostajala. No crkva je bila ogorčen protivnik sindikata, gelske obnove i svega tog intelektualnog mudrovanja koje je dovodilo u pitanje njezin nepopustljiv stisak. Osim toga u gradovima su evala tajna društva, čiji se članovi nisu povjeravali u ispovjedaonicama. Crkva je osuđivala tajna društva, premda ni jedno nije bilo tako tujnovito kao ona sama.U gradovima su se rađale opasne ideje - kao oslobođenje od britanskog gospodstva. Očito bi svaki pokret koji bi osvojio nezavisnost tražio i oslobođenje od totalitarizma crkve. U svojoj politici prema crkvi Englezi su odobravali povlastice i isključiva prava koja je trebalo štititi.Glavna moć crkve bila je na selu. U udaljenim malim selima i gradićima župnik je mogao nametnuti doktrinarnu vlast koju gotovo nitko nije osporavao ili joj se suprotstavljao.Godine 1908. Vatikan je sasuo neobično ulje u nemirne Irske vode svojom enciklikom Ne Temere.Običaj je bio da u miješanim brakovima sinovi primaju očevu vjeru, a kćeri majčinu. Nakon stoljeća svetih ratova, inkvizicija, križarskih pohoda, reformacije i protu-261reformacije, dvadeseto stoljeće je pozdravljeno kao početak prosvjećivanja. Pokazalo se da tome neće biti tako.Ne Temere je jednim udarcem učinila mješovite brakove nevažećim, osim ako su sklopljeni u katoličkoj crkvi, pod uvjetom da djeca iz takvih brakova od rođenja budu odgajana kao katolici. Ne Temere baci Irsku natrag u mračni srednji vijek. Fanatičnost te odredbe odgovarala je najgorim predviđanjima zapjenjenog protestantskog alsterskog klera. Oliveri Cromwelli, Maclvori nisu gubili vrijeme, a ni jedna bartolomejska noć ne bi bila donijela više goriva njihovoj mahnitosti.Dva mjeseca nakon dolaska Conora Larkina u Ameriku, na suprotnoj polovici zemaljske kugle provelo je Irsko republikansko bratstvo svoje prvo suđenje i smrtnu kaznu. Jedna specijalna jedinica pronašla je i otela Doxieja O'Briena, sudila mu i proglasila ga krivim za najgnusniji irski zločin, doušništvo. Pošto je pismeno priznao, smaknut je jednim jedinim hicem u glavu.TREćE POGLAVLJEHubble Manor je tjednima bio potpuno obamro. Sobarice iz gornjih odaja koje su mijenjale posteljinu ispričale su da grof i grofica cijelo to vrijeme nisu zajedno spavali; nisu zajedno ni jeli, a sve su zajedničke obaveze otkazali.Roger je prvi prešao ničiju zemlju i ušao u ženin bu-doir. Caroline je još pokazivala slabe posljedice nijemog ratovanja. Iznova i iznova je pretresala svoje argumente, opravdavala svoj gnjev, besano se

prevrtala, pomišljala na predaju, i svaki put iznova ustrajala u nepopustljivosti.Što da sada kaže? Da prasne ili da zauzme pomirljivo držanje? Znala je kako su Rogerova stanovišta duboko ukorijenjena. Bavila se mišlju o kapitulaciji. U svakom slučaju Roger će biti sušta mirnoća, to je bilo pouzdano. Roger nije nikad tako dugo svrdlao po nekom problemu a da nije postao nepopustljiv. Pazi, nemoj prasnuti, rekla je samoj sebi. Nemoj dopustiti da te natjera u bijes. * - Mislim da bismo ipak morali pokušati razgovarati -rekao je - imajući na umu da jedna jedina pogrešno262•¦umjerena iskra može sve ovo raznijeti. Stvar je ozbiljna, ('moline, strašno, strašno ozbiljna. Najgora što nam se u nusih dvadeset i pet zajedničkih godina dogodila.Caroline se polagano pridigne iz ležaljke. Kosa joj je bila spuštena, dugačka i putena, kako ju je nosila u postelji; nije bila našminkana. U posljednjih nekoliko tjedana neke su se boriće na njezinom licu produbile, ali je usprkos tome bila izvanredno privlačna.- Ti si me ponizila - reče on. - U očima brigadira i Herria, ali i u tvojima, mora da sam ispao potpuna budala.- To te dakle muči, što si ispao smiješan?I to. No uistinu je boljela tvoja i Jeremyjeva zavjera Iza mojih leđa.¦ Zavjera? Kakva zavjera? Dečko mi je prije mnogo mjeseci pisao da je do ušiju zaljubljen, ali me molio da to ne kažem njegovu ocu. Objasnila sam mu da to mora učiniti sam, ali se on bojao. Otac ne bi shvatio, to je rekao, otac ne bi shvatio. To je potcjenjivanje stoljeća. Otac nikada nije shvaćao, od prvog dana njegova života. Otac je napravio karijeru od neshvaćanja.Jesi li sve rekla? •Uhode iz poduzeća u spavaćoj sobi tvojeg sina, Rodere! Zašto nisi naručio da ih fotografiraju u krevetu?! Roger podigne ruku da je ušutka.Zanemarit ću aluzije koje si uplela u svoje primjedbe.Aluzije, k vragu - odreže ona -to su optužbe. Njuškala, koja broje plahte i ručnike. Najogavnija, najgnusnija stvar za koju sam ikad čula.Jeremy Hubble nije sin tamo nekog preprodavača /.«(leni. Ništa na ovom svijetu ne može promijeniti činjenicu da će postati dvanaesti grof od Foyle. On je logičan i zakonit nasljednik zemljoposjeda i tvornica procijenjenih na desetke milijuna. Moje je ne^samo pravo nego i du/nost da štitim interese ove obitelji... kojoj pripada i tvoj otac.I )a si mladiću pružio prijateljstvo, možda bi s problemom došao k tebi.Ho.r.er se sarkastično nasmije.Divno, kako se sve to iskrivljuje da ja postajem krivac za sve. Pretpostavljam da je moja krivnja i što sam mu otac i što se rodio kao viscount Coleraine.- Kakve to veze ima s time da se mladić zaljubio?263- Svakakve, Caroline. Mladić ima obaveze cijelog života, koje takve romantične besmislice isključuju.- Da, jadni Jeremy je bez svoje ili naše krivnje vis-count Coleraine. Na žalost, on nije tako lukav kao što je bio njegov otac kao viscount. Lord Roger se nije upuštao ni u što manje od staleški odgovarajućeg braka sračunatog do najmanje sitnice. Jeremy se jednostavno uputio i zaljubio kao kakvo potucalo bez titule. Pa, Rogere, on je zaljubljen i nije zamolio oca za dopuštenje. Što da, za ime svijeta, učinimo?Roger je pustio da se njezin gnjev malo istutnji i pričeka dok se nije smirila.- Po mojem, Jeremy nema ni najmanjeg pojma je li zaljubljen ili kao pas u žaru laje na Mjesec.- Ne razlikuje se baš jako od svoje majke u istoj dobi -primijeti Caroline podrugljivo. - Zar nije čudno da si moje doživljaje s pariških mansarda nalazio tako uzbudljivim, a kod sina ti se to isto čini vulgarnim. Ili bi možda htio i mene zbrisati s popisa?- Prestani iskrivljavati stvari, Caroline. Problem je u tome što su ga suknje njegove majke cijeli život štitile od odgovornosti.Zurili su jedno u drugo uviđajući da su svoj bijes pretjerano i naglo zaoštrili, znajući da ga moraju

obuzdati jer su dostigli razinu kad se šteta više neće dati popraviti.Caroline se ušetala gore-dolje, lomila prste, a oči joj se napuniše suzama.- Rogere - molila je tiho - što hoćeš od dečka? On je jednostavan, priprost, drag mladi čovjek kojeg prijatelji obožavaju. U njemu nema ni trunke podlosti. Vi ste jedan drugom tuđi samo zato što si nastojao od njega stvoriti nešto što on nije. On nije ni opsjednuti industrijski magnat kao Freddie, ni revan Ulsteranin ili pretendent na neko drevno prijestolje. On nije poput svojega brata Chri-stophera sav napet da preuzme obiteljsku slavu. Zašto ga, zaboga, ne možeš prihvatiti takvog kakav jest i voljeti ga?Roger je zurio kroz prozor na veličanstvenu zelenu plohu, zatim se polagano okrene.- Reći ću ti što je Jeremy - reče mračno. - On je mora koja se uvijek iznova vraća, prokletstvo obitelji Hubble.- Dobro, dakle, ti si to izrekao - skoči Caroline. -Jeremy i tvoj otac Arthur su jedno te isto. Dragi, stari264mucavi Arthur, koji je živio od milostinje, u strahu od bubnjeva i marševa, u strahu od života. Zaključak: Jeremy je Arthur.Roger klone u stolac i neko je vrijeme držao glavu medu dlanovima.Borio sam se protiv toga - reče - ali nema nikakva »misla dulje se opirati. Znaš li što znači dići ruke od vlastitog sina? - zastenje. - Znam da bi za jedno desetljeće razorio ono što smo pokoljenjima gradili, ja to znam. I tako će postati Christopherov štićenik... baš kao što je otac bio moj.- Uredi tako da dečko može živjeti u miru - molila ga )e. Ta on je oduvijek znao da će Christopher voditi poslove. On je s time sporazuman.- Ah, Bože, kad bi to samo bilo tako jednostavno -odgovori Roger. - Kakva sotonska ironija sudbine da je Christopher mlađi sin! Nikakav aranžman ne može promijeniti činjenicu da će Jeremy naslijediti titulu. Ta shvati me, Caroline. Ja sam i samo ja odgovoran za produženje našeg roda. Neću dopustiti da neka protuha koja nosi tko zna čije kopile postane kontesa od Foyle ...a... ono naš budući grof.- Prestani, Rogere! - poviče Caroline. - Prestani! Molly O'Rafferty je dražesno, nježno malo biće koje nalog sina ljubi kao boga. Ne laži! Razgovaraj s njom, upoznaj je, ali; zaboga, ne govori laži!- Zar je laž da je katolkinja?- Ona će smjesta promijeniti vjeru.Promijeniti! Promijeniti! Kako je to lijepo od nje! Mi nismo neki belfastski lučki radnici koji mijenjaju žene, prebivališta i vjeru!- Molim te, Rogere, smekšaj se u srcu i popusti!- Ne - rekao je kratko - ne. Sve ^kad bih i mogao ¦mekšati svoje srce... čak i kad bi ona bila upola onakva kako ti tvrdiš, ipak bi bilo nemoguće.- Ali zašto?- Ušli smo u arenu u borbu na život i smrt. Još za našeg života stuštit će se na nas rat za ovu zemlju. Misliš li da mogu dopustiti da ljudi čija je lojalnost od životne važnosti za naš opstanak izgube vjeru u nas ...Caroline je zurila u Rogera kao da ga vidi prvi put. činilo se da nema ni trunka osjećaja za dvoje mladih,265uhvaćenih u njegovu mrežu, i ni mrvice popustljivosti. Caroline se uplaši.- Negdje na tom putu - reče drhtavim glasom - morat ćemo sklopiti mir. Ako to ne učinimo, morat će Jeremy i Christopher i njihova djeca tu cijelu borbu voditi iznova. I tad smo samo uspjeli odgoditi jedan Armageddon i tu mahnitost predati dalje slijedećoj generaciji. Zar ne možemo učiniti skroman početak i pokazati posve jednostavno ljudski mladom paru, zaljubljenicima, da u ovom svijetu još može postojati ljubav?- Ti si dosadna, Caroline...- Rogere, ti me plašiš.- I licemjerna!

- Kako se usuđuješ!- Taj zakašnjeli gladstoneovski liberalizam krajnje je neumjestan! - reče on, ustane i zamahne rukom. - Ako se točno sjećam, lady Caroline je bila ta koja je, stojeći u dnu Long Halla, žustro pljeskala kad je Randolph Churchill izvukao oranjsku kartu. Gdje si bila kad smo tvoj otac, ja i naši prijatelji podijelili Irsku poput torte? Gdje si bila kad smo nakon požara u tvornici košulja pokrivali našu prljavštinu? Oh, bila si tamo, da, svakako, jer si vjerovala u ono što smo činili. A zašto? Jer si htjela svojih milijun funti da Rathweed Hall i Hubble Manor uglancaš, da pokupuješ umjetnička i kulturna blaga i postaneš velika, moćna dama. Oh, bila si tamo i te kako, jer su tvoj dragocjeni novac i tvoja skupocjena moć potjecali od istog imperijalističkog iskustva koje te sad potiče da dižeš u zrak ruke i naričeš... »Ah, Rogere, zašto se ne možemo složiti s tim ljudima?« Ti si, gospo, u svojem zanosu trošila više novaca u jednom tjednu no što su sveukupne plaće Weedovih brodogradilišta i čeličane i tvornice košulja zajedno. Ti i tvoji dobri mali kućni katolici ne možete iskupiti tvoje grijehe niti ih, kad to tebi pogoduje, prenijeti na tvojeg muža ili oca.Roger je prekoračio granicu s koje nije bilo povratka, ni sada ni ikada.- Što ćeš s njima učiniti?! - povikala je.- Već je učinjeno.- Rogere... što...- Brigadir i gospodin Herd, koji ti je tako odvratan, saopćili su Jeremyju kako su dva njegova prijatelja prise-gla da su imala odnos s Molly O'Rafferty.266Caroline je drhtala cijelim tijelom. Napola luda osvr-nulu se po sobi i potom bacila na telefon. Freddie... - protisnula je.- I'rištedi sebi napor da zoveš. Freddie se potpuno •laze sa mnom. Svjestan je i toga da ćeš vjerojatno pasti u histeriju zbog Jeremyja.- Ali, djevojka... Molly...- Dobit će odgovarajuću naknadu.- Dijete, Rogere! Tvoje unuče! Znaš što se događa s nahočadi. Ona ne mogu preživjeti! A Molly! Ta ljupka djevojka! Bit će osuđena kao prosta djevojčura, samo što !«• neće spaliti na lomači kao vješticu!Ako je mlada dama razborita, prihvatit će našu poni idu da napusti zemlju, a mi ćemo se pobrinuti da se di]i te anonimno posvoji. Dostajat će joj novca da pozivi udobno vrlo dugo.- Tko si ti? Bog? Manipuliraš životom svojeg sina kao da je neka tupa životinja. Rogere, ti si čudovište!- Doista, Caroline? Doista? Tvoj je ljubljeni dječak Jeremy pristao da povjeruje kako mu je gospođica O'Raf-ferty bila nevjerna. Zar je njegova ljubav tako duboka? Vidiš, Jeremy se jednom u svojem životu mogao postaviti kao muškarac i poslati nas k vragu. Tad ne bismo imali druga izbora no da djevojku prihvatimo. Stoga pribroji i Jeremyja u taj čopor koji iznenada nalaziš tako nepoštenim.Caroline se skrši. Plakala je dugo i grčevito, a Roger je nije tješio, samo je skamenjeno zurio u nju.- A što će biti s nama? - upitala je naposljetku.- Kad mi je postalo jasno što moram uraditi, spoznao sam što time stavljamo na kocku, ti i ja. Znao sam samo da ne smijem biti odgovoran za uništenje svoje obitelji. Kad nas više ne bude, što će zapravo mariti kako smo završili naš zajednički život? «Od njegove tako potpuno ravnodušne, hladne oštrine ona se naježi.- Ima nešto što ne razumijem - rekla je. - Nisam mogla živjeti s jednim čovjekom dvadeset i pet godina a da ne naslutim snagu mržnje koju sada osjećam u tebi. Ti mrziš mene i Jeremyja. Htjela bih znati zašto!?- ćemu? To sad nije važno - rekao je tiho.- Hoću da znam zašto. Što smo učinili? Zašto... kad... moram to znati, Rogere.267Krenuo je kao mjesečar k vratima spavaće sobe. Glas mu je dopirao iz velike daljine, kao da govori u tunelu... »Dogodilo se to tamo unutra... na tom krevetu... ležala si tamo... blistava od znoja, grčeći

se u porođajnim mukama ... i kad je krv provalila između tvojih butina a ti kriknula u trenutku kad se Jeremy rodio... kriknula si dozivajući svojega oca...«čETVRTO POGLAVLJETreset je gorio šireći omaman miris, čaša je bila puna viskija, a Conor Larkin preda mnom. Sudeći po vanjštini, ušao je u zrelu dob sa svom onom snagom i ljepotom koje su obilježavale njegovu mladost i ranu muževnost. Ni jedna žena ne bi ga odbila, a malo koji muškarac odlučio bi se da ga izazove. Imao je neku mekoću, zrelost, svojstvo čovjeka koji je teško patio. Toliko me toga u njegovu držanju i govoru sad podsjećalo na njegova oca, Tomasa.Kako je bilo s njegovom ranom? Je li još krvarila kad je razmišljao o prošlosti, ili je tako čvrsto zarasla da je u sebi zatvorila bolno sjećanje? Kakve je obrambene snage«u sebi nakupio da se može odvojiti od naše nesretne zemlje? Je li Conor otupio i postao druga osoba - na kojoj se to izvana ne zamjećuje - čiji su duh, poezija, gnjev i zastrašujuća snaga volje nestali?Je li još bio onaj stari Conor nakon godine provedene u Americi?- Dalek put za nekoliko vreća zlata - reče Conor - ali isplatilo se. đavolska zemlja, Seamuse. Možeš li zamisliti, jedna jedina zemlja sa četiri različita vremena i četrdeset i šest država, svaka veća i gušće naseljena od naših četiriju jadnih pokrajina zajedno? Dok sam se vozio tom zemljom, umalo mi srce nije puklo kad sam se sjetio da su irski radnici izgradili svaku milju tih pruga. Da, ali stvar je u tome, najgora četvrt tamo bila je bolja od onog što su ovdje napustili. Zatim, dakako, mašu im pred očima američkim snom kao s vizijom svetog grala. »Samo po-segni i ščepaj!« To im govore od rođenja. »Tvoj je! Uzmi ga!« Ah, a svi oni samostvoreni bogatuni trude se da prdnu više od svojih irskih guzica, puneći prozore opskurnih crkava kičastim obojenim staklom u spomen svojih očeva i matera, koje zapravo žele zaboraviti.268Ispraznio sam čašu, a on je smjesta opet napuni.- Moj je problem bio u tome što su oni malobrojni, koji su se još sjećali svojih početaka, htjeli svojim prilogom Bratstvu kupiti put u nebo. Ne vole poklanjati tajno. Hoće da se o tome viče, kao da je Bog gluh.- Iz sebičnih razloga radujem se što si se vratio, premda to znači da ćeš se morati kriti - rekoh. - Ilegalne novine izlaze dva puta na tjedan, zahvaljujući novcu koji si prikupio, a Englezi još nisu otkrili našu tiskaru.- Da li to tko čita, Seamuse?- Mislim da da. Napadaju nas iz krugova koji nas ranije nisu zamjećivali. Nekome smo trn u oku, to je pouzdano.Conor se zamišljeno ujede za usnu i odloži čašu.- Zašto su me pozvali natrag? - upita.- Dan Sweeney je naredio da počnemo sa stvaranjem odreda. Tebi će povjeriti uspostavljanje punktova za obuku po farmama simpatizera u cijeloj zemlji te organizaciju i obuku. Zapovijedat ćeš svime izvan područja Dublina. *Conor tiho fućne.- Lord Louie je pristao da Dunleer upotrijebimo kao glavnu bazu za obuku.- Da, to je dobro, ali zašto upravo ja? U vrhovnom vijeću ima spremnijih ljudi za to.- Na žalost - odgovorih - u tom uzvišenom tijelu osjetljivo nedostaju iskusni vojnici, kao i praktični političari. Sanjari zauzimaju visoke položaje. Svaka dva tjedna Danu se smuči od njih. Ne jednom, već tucet puta udario je šakom po stolu kad je iskrsnuo kakav težak problem i glasno zažalio što nisi u Irskoj.Conor slegne ramenima i reče nešto neprikladno skromno. *- Kad sam danas ulazio u kuću, primijetio sam jedan nezadovoljan pogled - rekao sam.Osmijehnuo se obrambeno.- Kao da si očekivao da će sa mnom doći Atty? -upitao sam.- Da sam te spalio kao ludu, dobio bih mudar pepeo -reče.- Smiješno. Atty je imala isti izraz na licu kad me ispraćala na kolodvoru. Dok se vlak udaljavao, mislio

269sam u sebi: »Zar nije čudno što ta žena tako izgleda, a šest mjeseci nije od tebe primila ni jedno pismo?«- Dobro, Zgoljo - reče on. - Slušam te.- Pa?Gledao je neko vrijeme u plamen.- Kad je Shelley stradala, uz mene u zatvoru bio je mudar stari uzničar po imenu Hugh Dalton. Bio sam dospio do dna i tad mi on reče da svaki čovjek u trenutku najveće muke odluči hoće li živjeti ili umrijeti. Nije to svjesna odluka, nego takva koju donosi sam duh. Ja sam očito odlučio da nastavim živjeti... u ovom ili onom obliku. Pitanje je otada bilo... koliko si kadar živjeti? Koliko mene leži u Shelleynu grobu? Odgovor ne znam.- Možda to treba još bolje ispitati - rekoh. - Nedostajala ti je Atty?- Da, jako.- To ti nešto govori, zar ne?- Da. Znaš, Atty i ja smo iskusili nešto neobično, užasno. Nije dopustila da umrem. Bila je sa mnom u tako mračnim trenucima u kakvim me ni jedan muškarac ni žena više neće vidjeti. U jednom ili drugom obliku, ja sam opet Conor, a ona Atty. U ono vrijeme, u Dunleeru, bili smo dva potpuno drukčija bića.- A možda ste isti, samo sad odrasli - rekoh. - Potpuna ličnost, takva kakva je doista, ne neki izvještačen čovjek koji svijetu pokazuje svoju sračunatu sliku.- U Americi sam mnogo razmišljao o Atty - reče on. -U početku ju je privlačila moja snaga i moja moć nad njom. Mislim da joj se to nikad ranije nije dogodilo. Kad je nakon Shelleyne smrti došla k meni u Dunleer, zatekla je slabo mače koje puže trbuhom. Slabića poput mnogih koje je upoznala. Kako me vidjela u tom stanju, zna da mogu opet klonuti. Ako Atty u čovjeku namiriše slabost, onda je to, vjerujem, kao kad vuk nanjuši krv ranjenog jelena. S vremenom bi došlo do pitanja tko je od nas dvoje jači. A što u tome možemo nas dvoje dobiti? Polovicu čovjeka kakvog je nekoć poznavala? Shelleyn duh koji će bolno lebdjeti nad nama?- Praktički gledano, dragi moj - rekoh - vaš će život od sada biti tijesno povezan. Zar misliš da Atty nije svjesna da ne može nadomjestiti Shelley?Bio je neodlučan, pa sam ja prionuo.- Dobro, dakle - reče neposljetku - što ti misliš?270- Držim da si jedino ti sposoban iz jedne velike ljubavi prijeći u drugu. Posve drukčiju vrst ljubavi, ali usprkos tome veliku. Tebe i Atty toliko toga povezuje. čak i spoznaja da svaki trenutak može biti posljednji. Bio bi najgora luda da to ne okušaš.Možda hoću - promrmljao je.Hoćeš li mi dati poruku da je odnesem?Ne... znat ću kad dođe vrijeme... - Conor ispije još ii'dan dugi gutljaj, i mislim da je viski tada učinio svoje. \ isam ga često vidio pripitog, ali putovanje kući, prijelaz . broda na brod, tajni prijevoz u Dunleer, toliki različiti dojmovi iz Amerike, sve se to sad sručilo na njega.- Da - razmišljao je naglas - dakle, evo me natrag u Irskoj... uistinu sam došao i živ sam... samo znaš, Sea-inuse, ovdje se nikad ništa ne događa u budućnosti, samo •r uvijek iznova obnavlja prošlost. Mi i Englezi smo poput dva kometa koji jure svemirom, vukući za sobom i ep kozmičke prašine dug tisuće milja... letimo svemirom, svaki u drugom smjeru, i tad se neizbježno približavamo, okomljujemo, da bismo se sučelice sudarili... ponekad se jedva mimoiđemo, tako da se prašina u našem tragu uskovitla i prevrće nebom, a od žara naših tijela planete se u našem tragu skamene... pretvaraju u paru... šište... kovitljajući se u nevidljiv beskraj. Ometamo poredak u svemiru. I mimoilazimo se cvileći, kre-eući se različitim putanjama u svemiru, kružimo, kružimo, kružimo, sve dok se opet ne nađemo jedan drugom na putu... Što će biti ovaj put? Hoćemo li se samo očešati, ili se konačno sudariti?PETO POGLAVLJELord Jeremy Hubble nije još nikad Stupio u unutrašnjost dablinske četvrti Liberties; sad kad je

ušao, bio bi najradije stisnuo nos i prestao disati. Slijedili su ga pogledom. Od te je bijede tako očito odudarao da se svakim korakom osjećao nelagodnije. Skrenuo je iz Bridgefoot Streeta u usku Tyndall's Alley i kao po jajima hodao nepopločenim blatom omeđenim s obiju strana bijednim kućercima punim bezdanog siromaštva. Zatim se pri-brao, snažno pokucao na vrata, te oborio pogled da ne mora sagledati unutrašnjost.271- Što hoćete? - upita ga jedan čovjek.- Tražim Molly O'Rafferty.- Nije tu.- Ona je ovdje - reče Jeremy uvjereno. - Hoću s njom razgovarati.- Ako ste onaj za kojeg vas držim, ona takve ljude ne želi vidjeti.- Slušajte, dobri čovječe...- Nisam ja vaš dobri čovjek. Jeremy skupi svu hrabrost i zakorači.- Ja ću sad ući i savjetujem vam da me ne spriječite. -Uhvatio je vrata pcije no što su se zalupila i gurnuo ih da su se opet otvorila.- U redu, Finne - poviče glas iznutra. - Reci mu da ću smjesta doći.čovjek prezirno odmjeri Jeremyja i vrati se unutra. Molly O'Rafferty ubrzo izađe na ulicu. Jeremy je nije vidio više od tjedan dana. Posljednjih nekoliko dana ga je izbezumilo. Molly je čak i u ovoj otrcanoj sredini bila prelijepa. Sama je šila svoje haljine. Uvijek se jako pono-, sio kad je išla s njim ruku pod ruku. Jeremy baci pogled na njezin struk. Još se ništa nije primjećivalo. Jedino su nabubrele dojke nagovještale trudnoću, i one su ga uzbudile. Glas joj je bio nježan i zvonak - u govoru i kad je pjevala; proljeće nedužnosti, u skladu s njezinim krupnim crnim očima, i dugom, poput gavrana, crnom kosom.- Neću te pitati kako si me pronašao - reče ona - ali te molim kaži što imaš reći i otiđi.- Tko su ovi? - upitao je mahnuvši glavom prema kući.- Stari prijatelji.- čuj, možemo li otići nekamo da razgovaramo? Dolje na rijeku?Na prozoru se zaštitnički pokaže muški lik. Molly trenutak razmisli.- Brzo ću se vratiti, Finne - reče.Prebacila je rubac oko ramena i odbila ponuđenu ruku. Krenuli su niz Bridgefoot Street do Usher's Quaya, uz rijeku Liffey sve do jedne klupe. Pozelenjela bakrena kupola Suda stršala je uvis iza smeđe vode polagana toka. Kad su stali uz ogradu, Jeremy opet prikupi hrabrost.- Ni sam ne znam odakle da počnem - reče uzbuđeno,272mašući rukama, pročešljavajući prstima kosu i lomeći ruke. Nekoliko puta je progutao slinu da potisne suze. -Došli su u moj stan s Malom Palmerom i Cliffom Colema-nom. Obojica su mi ispričala da su s tobom spavali, zakleli se da govore istinu, pretvarali se da me žale i izjavili kako je bilo i drugih. Nešto me jednostavno nadvladalo. Ništa drugo do bjesomučna ljubomora. Sve zajedno bilo je nestvarno. čim su Mai i Cliff otišli, počeše me obrađivati brigadir Swan i onaj Herd. Moraš me shvatiti, Molly, to je njihov posao. Pravi su majstori u tome. Najprije, kako nanosim sramotu svojoj obitelji. Zatim druga priča... o tebi i drugima.Zaškripao je zubima i pogledao je, ali nije izdržao njezin pogled.- Kad su završili, doputovao je moj otac iz Londonder-ryja. Rekao je da sam im od malih nogu nanosio samo tugu i jade. Izjavio je: »Bog zna čije je to dijete.« Rekoše da će se bez obzira na to pobrinuti za tebe kako valja. čak i moj brat Christopher! Od njega sam očekivao neku podršku, ali mi je taj prasac gurnuo alstersku zastavu pod nos i odbubnjao mi parole koje slušam od djetinjstva.Molly se ne pomače, ruke su joj mirno počivale u krilu, a žalosne oči netremice promatrale mladića koji se mučio.- Tvoja obitelj - reče on - jesu li te izbacili? Mislim, jesi li... znaš što mislim.- Ne, nije me izbacila. Ali se podvojila i slomila. Nanijela sam joj najgoru sramotu. Kad djevojka zapadne u neprilike, zna se što je slijedi. Moram iz kuće i vjerovatno se tamo moje ime nikad više neće spomenuti.

- Oh, Molly, počinio sam strašnu stvar. Kad smo se posvadili i ti otišla... poslije moje pogreške... počeo sam sve povezivati. Prvo me spopala strajna osamljenost, a zatim sam tek shvatio što sam učinio, povjerovavši im. Otišao sam Malu Palmeru i primorao ga da kaže istinu.- Mogao si pitati mene, Jeremy, ja bih ti rekla istinu -primijeti ona.- Znam, pokušala si, ali bio sam lud. Pa prokleta je istina da su Mal Palmer i Cliff Coleman bili potplaćeni sa po dvije stotine svaki.- Imaš darežljivu obitelj, Jeremy. Sije blagodat kamo god segne. I za mene su se na razne načine postarali.IH Trojstvo - 2. svezak273- Kako postarali!? - Jeremyjev glas zadrhšće.- Cini se da u Švicarskoj postoje neke vrlo otmjene klinike koje se staraju o nezakonitoj djeci aristokracije. Saopćeno mi je da se sve obavlja pod higijenskim uvjetima. A ako baš netko iz vjerskih pobuda zahtijeva da rodi, jamče ti da će dijete biti u sjajnim uvjetima usvojeno.- Molly, zaboga!- Samo sam te htjela upozoriti na to kako je tvoja obitelj uviđavna.- čuj me, draga, meni je zlo. Grstim se nad sobom. Ne mogu te čak niti moliti za oproštenje. Ali htio bih ga zaslužiti i dokazivat ću ti svaki dan i svake noći koliko te obožavam.- Što si naumio učiniti, Jeremy?Udahnuo je punim plućima i šakom udario u šaku da označi koliko je odlučan.- Otac mi je naredio da odem iz Dublina i bar godinu dana odslužim u kakvoj javnoj službi, Ministarstvu za kolonije, konzularnoj službi ili takvo što. Nakon toga ću u obiteljsku pukovniju. Slažem se. Hoću reći, oduvijek sam znao da me to čeka.- Znam kako su važne obiteljske obveze - reče ona.- Znaš, ja sam budala, Molly, prava budala. Tijekom cijele ove mučne situacije nisam se sjetio jedne jedine fantastične činjenice. Ja sam viscount Coleraine. Na tome ni moj otac ni itko drugi savršeno ništa ne može promijeniti. Grofovstvo nasljeđujem ja i samo ja. Može me tiranizirati, ako hoće, može mi prijetiti, ali mi ne može oduzeti pravo stečeno rođenjem. Otići ću jednostavno k njemu i obavijestiti ga da će se Jeremy Hubble oženiti Molly O'Rafferty, i on će morati zagristi u tu kiselu jabuku. Zar ne vidiš, ne preostaje mu drugo nego da te tada prihvati.Molly se slabašno osmijehne i ispusti tihi glas.- Rekao bih da baš nisi jako oduševljena - primijeti Jeremy.Ona potapša rukom po klupi.- Sjedni tu uz mene, Jeremy, i primi me za ruku. - Kad je učinio što je zatražila, Molly prstima prođe kroz njegovu kosu i nježno prijeđe obrazima i bradom.- Volim dječaka, ljubeznog i blagog, koji se toliko trsi da bude smion muškarac... ali mu to baš ne polazi za274rukom. Volim te, Jeremy, takvog kakav jesi i ne očekujem više ništa. Poći ću s tobom bilo kamo u svijet, osim u Ulster.Jeremy je pogleda zbunjeno i strese glavom.- Što hoćeš time reći, Molly?- Nije mi važno budeš li za život zarađivao raznoše-njem leda, u tamnom poslovnom odijelu ili kao pipničar u kakvoj gostionici. Prihvatit ću te kakav jesi bilo gdje, ali te neću dijeliti s tom tvojom obitelji.- Ti... ti zahtijevaš da odbacim svoj naslov? Da se odreknem svojeg nasljedstva?- Ja to ne želim, ali to je jedini izlaz za Jeremyja i Molly. Poznajem dobrog starog Jeremyja i znam dobro kako se o njemu moram brinuti.- Ali, srce, mislim da me nisi shvatila. Kad budemo vjenčani i oni te budu morali prihvatiti, oni će to i učiniti.- Nije me briga hoće li me oni prihvatiti ili neće, Jeremy. Ja ne prihvaćam njih.- Što?

- To su pokvareni ljudi koji žive u pokvarenoj sredini. Zar doista očekuješ da živim u njihovoj kući nakon što* su mi ponudili novac da ubijem naše dijete?Ali... ali...Zar očekuješ da cijeli život nastojim postati ženom koja će naposljetku uništiti Molly O'Rafferty? Ako odem onamo i usvojim njihove nazore, koje mrzim, preuzet ću i njihovu mržnju i njihovu lukavost i čekati da tvoj otac unire, te na kraju postati takva kakav je i on.Smućuješ me, Molly, ti me smućuješ.Reći ću ti jasno. Na žalost, tvoja je obitelj preniska i prebijedna za kćer Bernarda O'Raffertyja.Jeremy je zurio u nju. Molly ustane i priđe ogradi, tamo gdje je prije stajao on; trenutak je pogledom pratila tegljač koji je plovio mimo. •- Sto hoćeš da učinim? - upita Jeremy promuklo.- Pođi svojim putem, dragi moj. Radi što ti otac kaže. Za bilo što drugo nemaš snage.Nakon nekog vremena postade mu jasno da je rekla Istinu. Stidio se pogledati je. Ta mala djevojka bila je tako prokleto jaka. Odakle joj ta snaga? Tu, pred njim, bila je rnzgolićena sva prijetvornost njegove obitelji. A ipak, nije Imao snage da se pobuni. Svaka pomisao na bijeg s njom propadala je kad je zamislio prljave uličice i bijedne izbe.i«. 275Usprkos svim svađama i nesporazumima s ocem, volio je biti Jeremy Hubble, viscount Coleraine. Volio je tri tuceta svojih elegantno krojenih odijela. Volio se vozikati u djedovom luksuznom vagonu i častiti pićem u gostionicama. Volio je biti dobar stari drugar Jeremy. Volio je to više od svega... od Molly... njihova djeteta... bilo čega. Da ode s njom i gradi se kao da će sve biti u redu, samo bi odgodilo katastrofu.- Ne mogu otići s tobom - reče.- Znam, Jeremy.Prošlo je. Odvažio se podići pogled.- Ti ćeš, naravno, otići u Švicarsku.- Mislim da neću - reče Molly.- Ali moraš urediti stvar.- Ne brini zbog toga - rekla je, okrenula se i pošla. Jeremy potrči za njom i šćepa je za ramena.- Slušaj, moram to znati!- Neću uza sve ostalo postati još i sudionik u ubojstvu. Rodit ću dijete i podići ga.- Oh, Bože moj, Molly!- Ako se brineš zbog sebe i svoje grižnje savjesti, sigurna sam da ćeš to s vremenom prevladati.- Ali, uzet ćeš novac...- Jeremy, molim te...- Molly...- Moja će se obitelj brinuti o meni. Mi se volimo, premda sam im nanijela sramotu. Otići ću nekamo gdje ni tebi ni tvojoj ljupkoj obitelji nećemo smetati. Imam svojih deset prsta i glas. Ni jednom neće naškoditi ako rodim dijete.- Daj da ti pomognem. Obećaj da ćeš mi dopustiti da pomognem.- Obećajem ti samo jedno: nikada više nećeš ni jedno od nas vidjeti niti čuti.Molly O'Rafferty, koja još nije bila napunila osamnaest godina, ostavi Jeremyja na obali rijeke Liffey. Nekoliko dana kasnije napustila je Dublin i Irsku... zauvijek.ŠESTO POGLAVLJETe godine kad se vratio u Irsku, Conor preuze svoju novu ulogu jednako savjesno i sa žarom koji ga je učinio276majstorskim kovačem, velikim igračem ragbija i najbo-Ijim sakupljačem priloga za Bratstvo u Americi. Svoj je ih posredni zadatak - uspostavljanje logora za obuku na kumama simpatizera - završio. U svakoj pokrajini izvan okolice Dublina, u Connaughtu, Munsteru i Ulsteru, bio |( ustanovljen po jedan glavni logor. Najznačajniji je bio 1 'unleer u Connaughtu.I Itvrđen je program obučavanja u rukovanju malokalibarskim oružjem, dinamitom, u uličnim

borbama i zasje-d.una na otvorenom te sabotaži. U to vrijeme Conor je zapravo sastavio vojni priručnik za Bratstvo.Neprestano je bio u pokretu, nadzirući odrede od Corka do Derrvja, brinući se za jedinstvo među zapovjednicima, za veze, obavještenje, opskrbu, oružje, lijekove i političku izobrazbu. Bila je to mala vojska od samo nekoliko stotina ljudi u svakoj pokrajini, ali je njezinoj tajnosti i spremnosti poklonjena velika pažnja i očekivalo se da fanatizam nadoknadi malobrojnost.Jedna skrovita seljačka kuća u zabačenom dijelu Dun-leera bila je neke vrsti Conorova doma. Dvorac i gospodarstva pružali su se uz jezero Ballvnahinch i šumu'uz podnožje Dvanaest Benova.Tu su stajali dijelovi starog normanskog dvorca iz petnaestog stoljeća s jednom potpuno očuvanom kulom. Milju duboko u šumama, prirodna kotlina koja se pružala uz jezero Fadda skrivala je od očiju radoznalaca vježbalište Bratstva i Conorovu kuću.I ijudi su obučavani u neutvrđeno vrijeme i u neodređe-»lim grupama, već prema tome kad su mogli doći u I 'unleer. Bili su smješteni u starom, obnovljenom samostanu, na drugoj obali jezera nasuprot Conorovoj kući.Uredio je kovačnicu, u kojoj je izrađivao dobre kopije britanskog vojničkog pištolja Webley i municiju za nj.Atty je viđao rijetko, uvijek po poslovima Bratstva, i činilo se da kao po dogovoru izbjegavaju svaki osobni doticaj.Jedne rane jesenje večeri u prvi sumrak zvekne u kovačnici zvonce, povezano s dvorcem, i najavi Conoru da je u logor puštena pouzdana osoba.Pošao je k jezeru i kroz dalekozor ugledao osamljenog Jahača. Kad su konj i jahač, ostavljajući iza sebe borovu277šumu, zaokružili oko jezera na kojem se upravo počela crvenjeti površina od zalazećeg sunca, postadoše jasno vidljivi.Bila je to Atty Fitzpatrick.Njezino držanje na konju bilo je savršeno, kao u nekog tko je mnogo vremena proveo jašeći. Razumije se, bila je nekoć lady Royce-Moore, iz ove iste grofovije Galway, i dobar je dio svojeg djevojaštva provela jašući konemar-skog ponija.Kad se dostatno primakla, Conor vikne njezino ime, a Atty podbode konja u galop. Smeđa joj je kosa vijorila. Kad je stigla, zauzdala je konja i skočila u Conorove ruke.- Kakav divan prizor u zalazu - reče Conor.- Nedostaje mi vježba i u užasnoj sam formi. Nekad sam bila dobra jahačica - odgovori ona zadahtano.- Ne prilazi mi - reče Conor držeći je rukama na udaljenosti. - Zaprljan sam od kovačnice. Prije nego što saznam zašto si ovdje, jesi li za to da za osvježenje malo proplivamo?- Gdje?- Goli, u ovom jezeru - odgovori Conor, razvezujući kožnatu pregaču, skinuvši košulju i hlače i potrčavši. Bacio se u vodu i zaurlao s bolnim užitkom s dječačkim ushitom koji ga je obuzeo kad ju je ugledao. Udario se po prsima, zaronio i potom zaurlao.- Ej, ideš li ili ne ideš?- Mislim da bih išla za tobom svakamo, Conore, osim u ovo jezero.- Onda uđi u kuću i donesi mi ručnik.Atty se vrati noseći jedan ručnik u ruci, a drugi je omotala oko sebe; naglo ga zbaci i skoči u jezero, visoko prsnuvši ledenu vodu. Bila je to nesputana provala radosti. Držali su se za ruke, skakali gore-dolje vrišteći i prskajući. Podigao ju je na ruke i potom bacio u vodu, a zatim oboje bez daha, naježene kože od studeni, otplivaše k obali i energično se počeše trljati ručnicima.- Isuse! - reče Conor. - Od jučer do danas zaboravim kako je jezero ledeno, hajdemo unutra.Bila je to čestita irska seljačka kuća, jer je treset u njoj uvijek tinjao spreman da se rasplamsa. Dok je sunce naglo tonulo u vodu, brzo se zažario grijući ih, pored čestitog gutljaja viskija. Odjenuli su se začuđeni ludim poletom koji je u njima izazvao ponovni susret. Oboje je278

mnogo razmišljalo o takvom sastanku i bilo uvjereno da će biti ispunjen osjećajem krivnje, izbjegavanjem i polui-zrečenim istinama.- No, kakve mi loše vijesti donosiš? - upita Conor kad su se prve sjene mraka došuljale s Dvanaest Benova.- Šalje me Dan Sweeney. Htio je poslati Seamusa, ali Seamus je sklon sanjarenju kad je u pitanju veliki brat Conor. Vas dvojica obično odjedrite na krilima keltske fantazije.- U ovom trenutku zahvalan sam Long Danu - našali se Conor.- A osim toga, zamolila sam ga da pošalje mene.Kolibom sušne vjetar. Conor je pogledao u nebo, predosjećajući da to vjetar nosi prve sitne kapi kiše. Vrhunci Benova odjednom su se zavili u guste oblake koji će se skotrljati na jezera.- Nadolazi oluja - reče Conor. - Juri ovamo jednako brzo kao što se u mojem kraju spuštala iz Škotske. Bit će bolje da te prije nevremena otpratim natrag u dvorac.- Lord Louie je u Londonu, a ti sad ovdje nemaš ljudi na izobrazbi. Ako se dobro sjećam, koliba ima još jednu spavaću sobu.- Da.- Zašto ne bismo ostali ovdje i pogledali što ima u smočnici?- Može - reče Conor. Zatvorio je sušu i kapke u zadnji trenutak, jer se kiša stuštila s Benletteryja kao iz kabla. Atty zapali u štednjaku treset i doda ovog i onog u čorbu, pošto je čestito pretražila smočnicu i kuhinju lorda Louiea. Između ostalih svojih sposobnosti, dobro se snalazila i u seljačkoj kući. Bio ju je vidio u istoj sobi i prije dvije godine, ali je tada sve bilo zamagljeno da mu se sada činilo kao da je ovdje promatra prvi put. Kolebao je između želje da je zagrli i osjećaja da«sjedi u klopci.Jelo je bilo drukčije od svakog koje je jeo otkako se vratio iz Amerike.Oluja je silovito nagrnula. Atty je sjedila ispred vatre, koljena je podigla do brade i obuhvatila ih rukama. Conor je iznad nje sjedio na tronošcu i bez žurbe turpijao i ulji« četiri nova pištolja, koje je zgotovio u kovačnici. Dan je ljut na tebe - počela je. Uobičajeno stanje između njega i mene.- Louie je trebao dočekati njemački brod nedaleko od279rta Slyne i preuzeti pošiljku oružja. Ti si naredbu opozvao.- Da, jesam - prizna Conor.- Želimo znati zašto.- Neću da se njegova jahta više upotrebljava u te svrhe.- Na žalost, mi to ne razumijemo. Nijemci pristaju da se redovito sastajemo na otvorenom moru. čak pomišljaju na to da nam oružje pošalju podmornicom.Conor nacilja pištoljem u neki nevidljivi cilj, nategne kokot i pritisne. Malo je poturpijao, otpuhnuo prah i opet stisnuo okidač.- Stavljamo više na kocku nego što dobivamo - reče Conor.- Mislim da to nije zadovoljavajući odgovor-primijeti Atty.- Krijumčarenje oružjem s tom jahtom u ovom području brzo će lorda Louiea odvesti na vješala, a mi ćemo izgubiti najbolje, najskrovitije i nezamjenjivo mjesto za izobrazbu koje je Bratstvo ikad imalo na irskom tlu.- Žao mi je, Conore, ali to ne prihvaćamo - navaljivala je Atty. - Louie je svjestan opasnosti i uzima je na sebe. On prihvaća i odluke vrhovnog vijeća. Možda, trebala bih reći, malo bolje od tebe.- On je ugodan aristokrat, ugledan gelski učenjak, ali inače pomalo budalast od predugog boravka u mjesečevu krajoliku ovdje u Connemari i prečestog sklapanja brakova među rođacima na dvoru sv. Jakoba. Za Louiea ću ja donositi odluke, bar u pogledu njegove jahte i doma.- Po mojem, o tome će odlučivati vrhovni savjet, kao i dosad - reče Atty.- Tad predlažem da Seamus sastavi dobar govor koji će lord Louie održati na gubilištu prije vješanja.- Conore, do đavola, ti si svojeglav i neposlušan. -Ustala je, nagnula se nad njega, uzela mu pištolj iz ruke i bacila ga na stol.- Sjedni, Atty, i slušaj me. U Rondstoneu i u Clifdenu postoje uhode koje prate svaki odlazak i

povratak »Grainne Uaile« u luku. Postavili su špijune u svaku uvalu, na svaku obalu u okolici. Kapetan Weatherton iz kraljevske mornarice samo čeka da Louiea udesi. Za pretovar i istovar jedne pošiljke oružja na obalu treba280deset do dvadeset ljudi. Možeš se o posljednju paru okladiti da će jedan ili više njih biti engleski plaćenici. Atty se razbjesnjela.- Zašto nam to, k vragu, nisi ranije rekao! - pitala je.- Oh, pripazi na ton, Atty. Nisi na sastanku vijeća. Ako ja ovdje zapovijedam, onda mi morate dopustiti da ja i prosudim. Neću dopustiti da moje odluke Dublin mijenja kako mu padne na um. Najprije me moraju uvjeriti da sam pogriješio. U protivnom, nemojte me gnjaviti samo zato što imate zbirku irskih zemljopisnih karata za igranje.Mrzila je njegov drski tihi način. Dakako, imao je potpuno pravo, i da se nije umiješao, vijeće bi bilo uletjelo u tragediju. Ali Conor je, i dalje, mimo svojeg samopouzdanja, ostao jedan od dvojice-trojice ljudi koje je upoznala a da njima nije mogla ovladati. Nakon prvotne želje da izazove scenu, dočekala je njegov odgovor začudno mirno.- Je li Danu još štogod na srcu? - upitao je.- Jest - reče ona, pripremivši se za mirniju raspravu. -Radi se o odnosu između tebe i Dana. Zamolio me da s tobom porazgovorim u njegovo ime, jer mu je teško da o tome sam govori. Ljut je zbog tvoje nezavisnosti, koja se umnogome suprotstavlja disciplini Bratstva.- Oh, to Dan umije i sam izreći.- Ali te ne može moliti da pristupiš vrhovnom vijeću. Potreban si mu, Conore. Jedostavno te mora dobiti. Nezavisnost, drskost, do đavola s tim. čovjek te treba.Conor polagano sakupi pištolje i svakog umota u krpu.- Sto bih ja tamo radio u raspravama sa svim tim sjajnim dablinskim intelektualcima? - reče.- Ti sada vodiš pola poslova Bratstva.- Vijeće nije nipošto za mene, Atty.- Pretrpani smo sanjarima i teoretičarima. Dan mi kaže da sam najčešće ja jedini praktičar na kojeg se može osloniti. Kaže i to da si ti u godinu dana naučio više o oružju, taktici i obučavanju ljudi nego on za cijela života.- Ja bih tamo svakom išao na živce - branio se Conor. - Ovdje znam što mi je posao. Ne podnosim beskrajne rasprave koje se stalno vrte u krugu.- Dan se istrošio, Conore. Ovo je u povjerenju: rekao mi je da traži čovjeka koji će ga zamijeniti.- Mene?281- Tebe.Oluja rastvori jedan kapak. Conor ga je dugo promatrao kako mlatara šiban vjetrom.- Morat ću to, s dužnim poštovanjem, odbiti - prošap-tao je.- To moraš obrazložiti.- Reći ću ti nešto, također u povjerenju. Da bih postao zapovjednik Irskog republikanskog bratstva, morao bih biti lažac i iznevjeriti stvari koje znam da su istinite. Istina je... da ne možemo pobijediti. Ni za stotinu godina ne možemo tući Engleze oružjem, ne možemo ih poraziti za konferencijskim stolom i nikad nećemo pomiriti ljude u Ulsteru. To su istine. Okrutne istine koje ne može promijeniti ni fantazija najgorljivijih revolucionara.Polagano je prešao sobom i čvrsto je primio za ruke.- Možemo se jedino nadati slavnom porazu. Porazu koji će uspjeti na neki način uzdrmati usnule ostatke našeg naroda i potaknuti ih na niz novih slavnih poraza. Svaki čovjek u Bratstvu mora se opirati, vikati, neprestano i zagriženo buditi svijest naroda. Znaš, pravi zadatak Bratstva nije da se širi kako bi pobijedilo, nego da oštri zube da taj poraz bude za protivnika što skuplji.- Sto bi ti poduzeo, Conore?- Pobrinuo bih se da ni jedna smrt ne prođe šutke i neznana. Da volju Engleza uništimo našom odlučnošću. -Skinuo je svoje ruke s njezinih i okrenuo se. - Dakle vidiš, Atty, ne bih nikada mogao stvarati snove, jer sriova nema, samo more. Shvaćaš li to, djevojko?

Zakoračio je nekoliko koraka, a ona pođe za njim, takne ga po leđima; okrenuo se, zurili su jedno u drugo.- Ah, čovječe - reče Atty Fitzpatrick drhtavim glasom. - Tako si mi nedostajao.- I ti meni - prošaptao je.- Jednom sam zbog tebe ispala budala, i to me boljelo. I opet ću se ponijeti glupo, ali ne marim. Otkako sam tebe srela, nije mi ni do kojeg drugog a ni do sebe.Oboje je stajalo nepomično.- Ja te samo mučim, Atty, i donosim ti bol. Ponekad se plašim, tako si jaka. Ne znam koliko sam oštećen. Ne znam koliko još mogu pružiti, ni jesam li već sve dao. ćak imam ožiljaka koje mi je zadala naša prokleta crkva... da, ćak i to... - rekao je.282Attyno lice bilo je ukočeno i blijedo. Sklopila je oči i dopustila suzama da teku po volji.- Nisam zaboravio što si učinila za mene, Atty. Ulazila si svake noći u mraku u tu tamo sobu, skidala ogrtač, lijegala uz mene, privijala moju glavu na grudi i dopuštala mi da se isplačem. Samo tvojom milošću živim. Bilo mi je u neku ruku drago kad su me poslali u Ameriku, jer sam se počeo stidjeti svojih suza i toga što te tako očajnički trebam.- Zar misliš da sam to uradila iz samilosti, Conore? Odjednom sam mogla to učiniti za nekog! Spoznaja da imam to svojstvo bila je za mene kao da sam se iznova rodila. A tad si mi to oduzeo. Znaš li što za ženu znači kad uvidi da toliko može dati, a čovjek koji joj je sve to razotkrio odbija je?- Nisi smjela doći, Atty... nanijet ću ti bol...- Conore! To što je Shelley umrla ne znači da smiješ ubiti i mene! Ja za tobom čeznem, čovječe!Klonuo je za stol, okrenut leđima.- Svemogući Bože, ne znam što nas u tome oboje očekuje - rekla je, prilazeći mu s leđa. - Ali moram saznati. Umorna sam od čekanja. Ne mogu više. Conore ... moja će vrata ostati otvorena i noćas ja tebe trebam. Ako ne dođeš, nikada više neće biti otvorena.- Bježi, ako imaš pameti!- Ne!Istrčao je na kišu puštajući da udara po njemu. Oh, Shelley, viknuo je nijemo, ne mogu više ostati s tobom... hoću živjeti, Shelley... molim te, pusti me živjeti... molim te, pusti me živjeti... molim te, pusti me živjeti...Otvorio je vrata njezine sobe i zakoračio. Svjetlo iz dnevne sobe padne na nju. Atty je stajala uz krevet. Razvezala je vrpcu na bluzi, ponosito je svukla preko glave, obnaživši grudi; zatim raskopča suknju i pusti je da klizne na pod. Conor polagano uđe u sobu i udarcem noge zatvori za sobom vrata.SEDMO POGLAVLJEGodine 1910. jedna kriza vlade naglo okonča desetljeće relativnog političkog zatišja i donese sa sobom dva puta izbore.283Vodstvo vladajuće liberalne stranke bio je preuzeo Herbert Asquith, koji je pokušao provesti »narodni budžet« zasnovan na oštrom oporezivanju plemstva i njihovih posjeda. U Gornjem domu prijedlog je odbijen golemom većinom. Liberali su odavno uvidjeli da se zakoni u prilog narodnih masa mogu izglasati samo ako se po-dreže moć Doma lordova. Naposljetku je u tu svrhu sastavljen zakon koji će omogućiti Donjem domu da odbaci veto lordova ako je neki zakonski prijedlog u tri uzastopna zasjedanja parlamenta dobio većinu.Da bi proveli taj zakon, liberali zaprijetiše da će iz svojih redova pet stotina članova proglasiti lordovima i tako osigurati većinu u Gornjem domu.Engleska aristokracija nije mogla probaviti pomisao da toliki broj običnih građana bude uzvišen u plemstvo, te je, da bi to izbjegla, prihvatila sporni parlamentarni zakon.Premda su liberali još bili na vlasti, u dva izbora njihova se većina u parlamentu opasno smanjila i povijest se ponovila: Asquithu je trebala Irska stranka Johna Redmonda da bi obrazovao koalicijsku vladu, i ponovno je cijena za takvu suradnju bio Zakon o autonomiji. Red-mond je imao u ruci jak

adut, ali se, kad su se borbeni redovi obrazovali, pokolebao i pokazao spremnim prihvatiti jedan razvodnjeni zakonski akt kojim se predviđala trajna odanost britanskoj Kruni, što je gotovo svim Ircima bila odvratno gorka pilula.Ako je John Redmond imao neki očiti nedostatak, onda je to bila činjenica da je predugo sjedio u Donjem domu, a premalo poznavao irski narod. Odabrao je svoje borilište s malo pameti kad je stotini irskih poslanika suprotstavio pet stotina i pedeset protivnika autonomije. Premda je Redmond bio u savezništvu s liberalima, oni su bili ravnodušni prema irskim zahtjevima. Usprkos tome, John Redmond je bio jedini izbor za irski narod, jer su glasovi Sinn Feina i Bratstva bili još preslabi i predaleki da bi ga mogao čuti.Mnogo manje naivni bili su alsterski unionisti, koji su, jaki, bogati i jedinstveni, znali što hoće i mogli računati s fanatičnom podrškom svojih ljudi. Desetljećima su unionisti smatrali veto Gornjeg doma glavnim bedemom protiv Zakona o autonomiji. Sad je s tim bilo svršeno, i oni su reagirali zastrašujuće brzo.284Velike vođe uvijek stvara vrijeme u kojem nastaju. Malo je ljudi to očitije potvrdilo od sir Edwarda Carsona. Bio je blistav odvjetnik u nekim od najznačajnijih procesa onog vremena. Njegovo unakrsno ispitivanje Oscara Wildea postalo je nenadmašan primjer potpunog uništenja u sudnici. Kao član parlamenta vinuo se do visokih položaja u vladi. Premda rođen u Dublinu i školovan u Trinity College, bio je skroz naskroz Ulsteranin, utjelovljenje imperijalista, savršen sluga svoje aristokratske klase. Namrgođeni umišljeni bolesnik oštrih crta lica, čiji su bezobzirni postupci odavali svojstva potrebna vođi u takvoj borbi. Bio je, kao većina značajnih ljudi, opsjednut jednom jedinom idejom: u njegovu slučaju da sačuva uniju s Engleskom.Kad se slegla prašina uzvitlana izborima 1910. godine kao i njezine posljedice, zaprijetio je treći po redu Zakon0 autonomiji, koji veto Gornjeg doma više nije mogao spriječiti. Roger Hubble, najrevniji od svih iza kulisa, stao je, dakako, na Carsonovu stranu, a unionisti listom iza njega. Lordu Rogeru bi povjereno da s Alanom Bir-minghamom, vođom liberala u parlamentu, ostane u tajnoj vezi, koju je on njegovao već godinama. Svrha toga manevra bila je da sačuvaju otvoren put do liberala, a da istodobno Edwardu Carsonu ostanu slobodne ruke kako bi poveo javnu i parlamentarnu borbu protiv Zakona o autonomiji.Vrijeme je odnijelo mnogo od naivnosti Alana Bir-minghama u pogledu namjera, drskosti i bezobzirnosti ljudi u Ulsteru. Nakon izbora 1906. godine, Roger Hubble je izgradio i vodio unionistički Ured za informacije da bi »prosvijetlio« englesku srednju klasu. Posljedica je bila poplava gostujućih propovjednika i protuirskih huškača po školama, sajmovima, crkvama i vijećnicama. Iz Ul-strra s stizale propovijedi, predavanja ilustrirana dijapo-,ii ivima, bezbrojne knjige i brošure, ponavljajući poruku ilnk ona nije prožela glave Engleza. Stare gusle gudile su i ni napjev tako često da ga je većina Engleza počela i i, i trati Svetim pismom. ULSTERSKI SE PROTESTANT BORI ZA BRITANSKI IMPERIJ I ZATO MU THEBA POMOćI - IRSKI KATOLIK JE NELOJALAN1 AUTONOMIJA ćE UZROKOVATI UNIŠTENJE IM-1'KIiIJA.285Baš u tome je i bio procijep Alana Birminghama. Njegova se stranka nalazila u prisilnom braku s Irskom strankom i bila je obvezna prema autonomiji. Usprkos tome, većina liberalnih poslanika i većina Engleza podržavala je Ulster.Konzervativci su tu podvojenost iskorištavali za svoje ciljeve. Željni da održe imperij, tvrdili su da bi bilo koja mjera slobode odobrena Ircima izazvala širom kolonija lančanu reakciju. Podgrijavali su irski lonac jer su bili na strani većine u tom pitanju i nadali se da će liberali zbog njega slomiti vrat. Na dnu savezništva konzervativaca s alsterskim unionistima bilo je nastojanje konzervativaca da se opet dokopaju vlasti, sav taj liberalizam dokinu i vrate Englesku starom imperijalno usmjerenom poretku, koji je počeo nestajati.Kad je Alan Birmingham u svojem kabinetu primio lorda Rogera, bilo mu je jasno da je u pitanju mnogo više od irske autonomije. U igri je bio i sam opstanak njegove stranke, a čovjek pred njim

bio je jedan od onih koji su ga htjeli uništiti.Alan Birmingham bio je proizvod trgovačke klase te je utjelovljivao jedan razmjerno nov tip ljudi u britanskoj politici koji je dokinuo monopol aristokracije. Birmingham je došao u središte nacionalnog interesa kad je u Donjem domu gotovo izazvao bunu protiv politike imperija u burskom ratu. Bio je poznat kao čestit, umjeren čovjek koji je spretno umio progurati socijalne reforme, mrske konzervativcima.U razbacanoj, knjigama ispunjenoj sobi na Cadogan Squareu vladala je zamjetna hladnoća kad su oba čovjeka ukrštavala mačeve u naizgled nevažnu razgovoru. Birmingham je dostojanstveno ostario: kosu i njegovani brk prošarale su sjedine, a lice mu je bilo gotovo dobrodušno i nimalo podozrivo.Roger je volio s njim pregovarati, jer je bio ugodan protivnik s kojim se moglo prepirati i kasnije uživati u predstavi.- Mislim da ćemo zbog Zakona o autonomiji biti neko vrijeme u vezi - reče Roger. - Moja su vam vrata otvorena, Alane, a nadam se da to isto vrijedi kod vas za mene.286- Da - odgovori Birmingham - dobro je znati što drugi namjerava. - Pipkao je u svojem ovlaženom spremniku 'igara, izvukao jednu i pripalio je.- Potrebno je da se Carson u javnosti drži i dalje nepopustljivo, a naša povezanost treba spriječiti da se stvari pretjerano zamute, što bi se moglo lako dogoditi kad bismo obojica ovisili o izvještajima iz druge ruke i novinareče Roger. - Jasno nam je da vam je Redmond namaknuo omču oko vrata i da je podnošenje nekog prijedloga /.akona o autonomiji neizbježno. Možete jednako tako biti sigurni da će ga Gornji dom svaki put odbaciti i iznuditi tri predlaganja, tako još može dvije do tri godine potrajati dok nešto stigne kralju na odobrenje. Moglo bi to biti vrlo dugotrajno potezanje mreže. Trebali bismo ostati prijatelji.- Što vaši ljudi žele postići? - upita Birmingham bez okolišanja.- Pa, krajnji rezultat jednog zakona o autonomiji mora isključiti Ulster - reče Roger.- Cijeli Ulster? I grofovije s katoličkom većinom? .- Kartu još nismo nacrtali, ali za sada mislimo na cijeli Ulster.- Očito sve ovo nije neko veliko iznenađenje za vas, lorde Rogere.- Da, Alane, točno. Ali želimo znati pristajete li u principu na autonomni Ulster ili ne.Birmingham zabrunda i zamišljeno poče povlačiti dim iz cigare.- Winston Churchill se jamačno ne slaže s nekom podjelom Irske, i mislim da mogu tvrditi da je stranka u tom pitanju podijeljena. U svakom slučaju, John Redmond je član našeg tima, i nemam namjeru da nešto izbrbljam što može naškoditi njegovoj pregovaračka,]' poziciji.- Ah, ma hajde, mi znamo da vaši ljudi u tome sudjeluju preko volje - odgovori Roger.- Zar nije bolje da znamo naše obostrane namjere? Lisica se igrala s lisicom. Birmingham je doista želioznati dokle su Roger Hubble i sir Edward Carson bili spremni ići da bi postigli svoj cilj.- U ovom sam času - reče on - spreman predložiti Zakon o autonomiji i boriti se za njega. Spreman sam izdržati tri zasjedanja, i to će biti zakon koji uključuje287cijelu Irsku. To je naš stav. Možda će se za mjesec ili godinu dana ublažiti, možda pooštriti. Nisam vidovit.- A ja mogu najiskrenije reći, ako Ulster ne bude izuzet, Carson će povući sve kočnice - odgovori Roger.- A što želite time reći, dragi moj? -upita Birmingham. Roger se nagne nad stol nastojeći da svojim riječima daoštrine ali da ne pretjera.- Sve kočnice, Alane. Druga 1885, samo ovaj put nećemo upotrijebiti drvene puške.- Građanski rat?- To nisam rekao.

- Ali spremni ste rastrgati zemlju. - Birmingham ustane, gurne ruke u žaket i teškim koracima prođe sobom. - U mojem izbornom okrugu, gore na sjeveru, ima mala crkva u koju redovno zalazim kad sam ondje. Prošle izborne kampanje tamo je gostovao jedan propovjednik, neki momak iz Belfasta. Poslao ga je unionistički ured za informacije; mislim da vi osobno njima rukovodite, lorde Rogere. To opako malo stvorenje me s propovjedaonice optužilo da sam izdajnik. Ja, Alan Birmingham, koji sam odslužio sedamnaest godina u mornarici, deset u ministarstvu kolonija i dvadeset u Donjem domu, odjednom sam izdajica.Roger podiže ruke prividno užasnut.- Znam kako takvi ljudi umiju biti prerevni. Ma koliko se mi trsili, uvijek će biti nekih neželjenih osamljenih incidenata.- Doista? Pa moglo bi se nabrojati mnoštvo takvih užasnih priča uperenih protiv članova liberalne stranke. Oh, nemojte se pričinjati zgranutim. Pročitajte nešto od vlastitih izdanja, dragi moj. Pitam vas, što se to, za ime Boga, zbiva kad vladajuću stranku Velike Britanije opisuju kao bandu bezbožnih, bezobzirnih dezertera? Političko umorstvo prljanjem karaktera u demokraciji? A vi imate toliko drskosti da sjedite u mojoj radnoj sobi i iz drugog kuta vaših usta kažete »razumijete, Birming-hame, ako nam vi izdajnici ne date što tražimo, mi ćemo se pobuniti protiv kralja, jer smo spremni slušati samo one zakone koji nama odgovaraju«.Roger pocrvenje.- Dragi prijatelju, vi to preozbiljno shvaćate...- Oh, poznajem ja vas, lorde Rogere, a poznajem i Edwarda Carsona. Požalio sam onog trenutka kad ste me288zastrašivanjem nagnali da pristanem na taj odvratan Zakon o pritvoru i izvanrednim ovlastima. Vi uvijek rado udarate po stolu u ime nekih izopačenih ideja lojalnosti. Znate, kad je cijela ta stvar sa Zakonom o autonomiji počela, bilo mi je prokleto svejedno, ali sada se već radujem da vam taj zakon stjeram niz grlo, zato što, dragi moj, imam svoje mišljenje o tome tko su izdajnici u ovoj igri.Vratio se k svojem stolcu, spustio se u njega, trseći se da svlada drhtanje, jer nije bio navikao na takve provale. Roger se pribrao i čak kimnuo da je shvatio.- Nevolja je, Alane, u tome što to pitanje uvijek uspije zapaliti ljude koji obično vladaju zdravim razborom. Mišljenja sam da ga mi ne bismo smjeli izgubiti. Trebalo bi da shvatite fanatičnu odlučnost naših ljudi da ostanu u uniji.- Vidite, lorde Rogere - reče Birmingham i prolista papirima na svojem stolu. - Ovo je taj đavolski Zakon o autonomiji u svoj svojoj zloćudnosti. Irci, po njemu, ne smiju imati čak ni svoje oružane snage, a da se ne govori0 porezima. Ugovori, trgovina, brodarenje, vanjskopolitički poslovi, patenti, zakonska sredstva plaćanja - sve to ostaje pod britanskim nadzorom. Ne postoji samo obveza ua zakletve u vjernosti prema kralju, nego si Westminster pridržava pravo da ukida zakone koje izglasa parlament u Dublinu. - Bacio je papire na stol. - Zar ovo ovdje vaše ljude toliko razbješnjuje?- Usuđujem se tvrditi da ste naivni - zasikće Roger. -To je samo njihov prvi korak. Irci će ga upotrijebiti kao odskočnu dasku da nastave s pritiskom.Tad vam moram reći da ste vi naivni - odgovori Birmingham. - Svaki, ne baš bistar, parlamentarni taktičar može taj zakon upotrijebiti da Irce onemogući još stotinu godina. Oni se iz odredaba »toga zakona neće nikada izvući. Zašto ne možete uvidjeti da ćemo Irce, ako1 ni uskratimo tu mrvicu, doista potaknuti na pristanak? Zakon o autonomiji, koji smo ovdje izradili, najpozitivniji ]t- instrument koji se može zamisliti da ih se primiri. -I ,u pio je šakom po stolu kako bi podvukao svoje riječi, a potom se malo tugaljivo nasmijao. - Istini za volju, taj /akon nije čak ni početak otplate našeg duga prema I rcima.Takva izjava samo dokazuje da nemate razumijeva-1 u Trojstvo - 2. svezak289nja za našu odlučnost da se izuzmemo iz dablinskog parlamenta - reče Roger razdraženo.- Sad mi je toga dosta, lorde Rogere! - odsiječe Birmingham odjednom Ijutito. - Prije nego što mi se

od vaših uzvišenih ideala potpuno ne smuči, reći ću vam da alsterski unionizam nije ništa drugo do protestantski materijalizam. Vaše razdoblje pohlepe traje već tristo i deset sramotnih godina savršene zloupotrebe upravljanja i nepravde bez uzora. Izmoždili ste i opljačkali Irsku. Nametnuli ste Ircima goleme poreze. Tako ste manipulirali da je irski seljak najsiromašniji u zapadnom svijetu, a irski radnik najslabije plaćen u Evropi. Uništili ste životnu snagu zemlje izloživši je katastrofalnoj gladi. I protjerali ste više Iraca iz njihove domovine nego što ih danas ima u njoj. Vi i vaša parazitska banda sjedite na vlasti zbog funte sterlinga. Moje je mišljenje da ste muzli jedno debelo, masno vime, gospodine, a pri tom se viteški umatali u Union Jack. Naravno, ljubav za Englesku. Naravno, ljubav prema engleskom zakonu. Naravno, re-formacija. Sve pusta brbljarija! Preporučam se, gospodine, do viđenja!OSMO POGLAVLJESTO TISUćA NA SKUPU U CRAIGAVONU. SIR EDWARD CARSON SLUŽBENO IMENOVAN VOđOM UNIONI-STIćKE STRANKE. OZNAčIO PREDSTOJEćI ZAKON O AUTONOMIJI KAO »SRAMOTNU ZAVJERU«Izvještaj Seamusa O'Neilla23. rujna 1911. Belfast (Irish Overseas Press Service)U Craigavonu, posjedu kapetana Jamesa Craiga na južnoj obali belfastskog zaljeva, okupilo se danas više od 100.000 oranjaca i unionista. Jedinice sastavljene od delegata svih Belfastskih oranjskih loža i loža grofovije An-trim, unionističkih klubova i ženskih društava uputile su se toga kišnog dopodneva iz srca Belfasta prema Craigavonu. Mnoštvo se okupilo na golemoj tratini posjeda, prirodno oblikovanoj poput amfiteatra. Skupu je predsjedavao grof od Arne, a na govornici se smjenjivao niz značajnih alsterskih ličnosti.290Thomas Andrews, poznata oranjska ličnost, predstavio ie mnoštvu njegova novog vođu, Edwarda Carsona, ovim riječima: »Nećemo nikad pokleknuti pred izdajničkim klikama koje predvodi John Redmond. Nećemo se nikad pomiriti s time da nama upravljaju buntovnici koji ne priznaju drugih zakona osima zakona Zemaljskog saveza i ilegalnih organizacija.«Pedeset sedmogodišnji sir Edward Carson, namršten kao buldog, prihvatio se vodstva borbenim riječima.»Ja sad s vama, sa svakim pojedinim od vas, sklapam pakt i s Božjom pomoći... potući ćemo tu najsramotniju zavjeru koja je ikad skovana protiv jednog slobodnog naroda.Moramo biti spremni... da onog istog jutra kad Zakon o autonomiji bude proglašen sami preuzmemo odgovornost za upravljanje protestantskom pokrajinom Ulster... tražimo od vas pristanak da u ponedjeljak izvršni odbor alsterskih unionista održi sastanak... tako da nikada i ni u koje prijelazno vrijeme ne ostanemo u Ulsteru bez vlade, vlade koja će biti parlament imperija ili ćemo.je sastaviti mi sami.«Carsonova izjava dočekana je zaglušujućim odobravanjem, i većina nazočnih političkih promatrača ocijenila ju je kao izjavu nezavisnosti u slučaju da pokrajina ne dobije ono što traži. Međutim, drugi su bili mišljenja da je Carson lansirao golemi blef. Treća skupina promatrača izrazila je mišljenje da su Carsonove riječi izdajničke.ULSTERSKI UNIONISTI NA BELFASTSKOM SASTANKU PRIPREMAJU USTAVIzvještaj Seamusa O'Neilla25. rujna 1911. (Irish Overseas Press Service)Neposredno nakon masovnog skupa u Craigavonu, nekih četiri stotine i pedeset delegata koji predstavljaju vodeće ljude unionističke stranke sastalo se u Rosemary llallu u Belfastu. Sastanak je održan pod predsjedništvom lorda Londonderryja. Jednoglasno je zaključeno da se, u slučaju da Zakon o autonomiji bude prihvaćen, i/vrse pripreme za obrazovanje prijelazne vlade.291Jednom drugom odlukom predviđa se uspostavljanje komisije koja će poduzeti »hitne korake za sastavljanje i podnošenje ustava za nezavisni Ulster«. Na čelu toga odbora stoji grof od Foyle, Roger Hubble.SIR EDWARD CARSON PRIJETI ORUŽANIM OTPOROM U ULSTERU

Izvještaj Seamusa O'Neilla30. rujna 1911. Portrush, grofovija Antrim (IOPS)U obilasku pokrajine u svojoj novoj ulozi unionistič-kog vođe, sir Edward Carson je ponovio izjavu protiv Zakona o autonomiji, koju je posljednjih dana davao na lojalističkim skupovima.»Nećemo se boriti protiv vojske i mornarice, no ako britanska vlada uputi vojsku i mornaricu da nas istisne, učinit će to na vlastiti rizik. Mi se ne želimo boriti protiv njih. Neka Bog sačuva da jedan lojalni Ulsteran ikad ubije britanskog vojnika ili mornara, ili ga pokuša ubiti. Ali vjerujte mi, svaka će vlast zrelo promisliti prije nego što se usudi ubiti jednog lojalnog alsterskog protestanta, odanog svojoj zemlji i vjernog svojem kralju«!ANDREW BONAR LAW NASLJEđUJE SALFOURA NA VODSTVU KONZERVATIVNE STRANKE, PRIDRUŽUJE SE CARSONU PROTIV AUTONOMIJEIzvještaj Seamusa O'Neilla12. studenog 1911. London (IOPS)Andrew Bonar Law, rođen u Kanadi, preuzeo je danas vodstvo engleske konzervativne stranke. Unionisti su time dobili moćnog saveznika, odavno odanog alsterskoj stvari.Od Lawa, čiji roditelji potječu iz Ulstera, može se očekivati da će se aktivno suprotstaviti Zakonu o autonomiji. U slučaju pobjede konzervativaca na izborima, Law bi mogao postati prvi engleski premijer rođen u inozemstvu.292VOJNIčKA OBUKA UNIONISTIčKIH KLUBOVA »LEGALIZIRANA«Ekskluzivni izvještaj Seamusa O'Neilla 25. siječnja 1912. Belfast (IOPS)Unionistički klubovi, koje je prošle godine u »kriznim uvjetima« aktivirao lord Templeton, dobili su dozvole kojim se »legalizira« njihova djelatnost. Odlukom dvojice belfastskih sudaca podijeljena im je dozvola da »obučavaju i uvježbavaju vojne vještine, pokrete i taktičko kretanje«.To čudesno i gotovo legalno odobrenje oslanja se na opskurni stupac jednog zakona od prije stoljeća i pol, koji je dopuštao obrazovanje općinskih obrambenih jedinica i milicije tijekom seljačkih ratova potkraj 18. stoljeća.Slijedeći presedan belfastskog suda - diljem Ulstera smjesta je podijeljeno još dvadesetak istih dozvola unio-nističkim klubovima pod pretpostavkom da... »se takvo ovlaštenje traži i primjenjuje samo da bi se unaprijedila sposobnost građana za očuvanje ustava Ujedinjenog Kraljevstva, kakav je sada, i u zaštitu građanskih prava i sloboda.«Dozvole su podijeljene da bi se pribavila zakonita osnova za operaciju, premda je javna tajna da u cijeloj pokrajini već mjesecima obučavaju paramilitarističke jedinice.Vođa cjelokupnog programa je pukovnik R.H.Wallace, poznata ličnost u oranjskim krugovima, nekadašnji zapovjednik bataljona kraljevskih irskih strijelaca u bur-skom ratu. U redovima klubova ima bezbroj bivših oficira i vojnika britanske vojske.«OTKRIVEN TAJNI UNIONISTIčKI FOND ZA ORUŽJE U IZNOSU OD MILIJUN FUNTI STERLINGAEkskluzivni izvještaj Seamusa O'Neilla 3. veljača 1912. Belfast (IOPS)Kako saznajemo, bogati pristaše alsterskih unionistič-kih klubova osnovali su bankovni kredit u iznosu od milijun funti sterlinga za kupnju oružja.293Kredit funkcionira pod općim nazivom »Fond za izvanredno stanje«, a na čelu mu je sir Frederick Weed, istaknuti belfastski industrijalac, i član upravnih tijela unionističke stranke i oranjskog reda.Pomalo je ironično što upravo Weed upravlja tim novcem, jer je prije nekoliko godina Weed bio žrtva Irskog republikanskog bratstva u krijumčarenju oružja u poznatom slučaju kod Sixmilecrossa. Upitan nije li to namjera da se osveti za to poniženje, Weed je odrezao:- Osveta nije u mojoj prirodi.Poznato je da su Weed i njegov zet, grof od Foyle, pridali po 25000 funti, jednak iznos kao i sir Edward Carson. Popis imena ostalih uplatnika čita se kao izvadak iz Burkeova kalendara plemstva. Velik dio novca potječe od engleskih konzervativnih krugova. Govori se da je Rudyard Kipling

među darovateljima u kategoriji od deset tisuća funti.Kad je Weed upitan za podrobnije pojedinosti o fondu, kategorički je zanijekao da će se novac upotrijebiti za kupnju oružja.- Besmislica - izjavio je Weed. - Fond za izvanredno stanje obrazovan je da se u slučaju građanskog rata može provesti evakuacija, bolnička njega i ublažiti nestašica.Usprkos Weedovim suprotnim tvrdnjama, otkrivene su neke korisne činjenice. U okviru postojećih zakona, uvoz oružja gotovo je nemoguć. Odvjetnici unionista našli su, kao i u slučaju »legalizacije« paramilitarističkih klubova, rupu u zakonu.Službeno odobrenim »lovačkim i streljačkim društvima« dopušteno je da uvoze ograničen broj pušaka u »sportske svrhe«. Jedan pregled carinskih i općinskih zapisnika odaje zapanjujuću statistiku.Navodnim »lovačkim i streljačkim društvima« izdana su nova odobrenja, tako da se njihov broj od početka krize u očekivanju Zakona o autonomiji povećao za tristo posto. U svakom slučaju, članstvo u tim društvima znači i članstvo u paramilitarističkim unionističkim jedinicama.Mimo toga podijeljeno je pojedincima i tvrtkama u Derryju, Belfastu i drugim lukama pokrajine tucet novih uvozno-izvoznih dozvola s »ovlasti da primaju pošiljku oružja.«Premda se izobrazba i vježba i dalje obavljaju drvenim294puškama, cijeni se da u zemlju ulazi dvije do tri stotine pušaka (većinom talijanske proizvodnje) na tjedan.Na pitanje o tome, sir Frederick Weed je slegnuo ramenima.- Slučajno u pokrajini postoji nebbično zanimanje za lov - izjavio je.Na pitanje što li se to u rijetkim alsterskim šumama može tako masovno loviti, odgovorio je:- Morske lastavice, divlji golubovi i tko zna što još. Poznato je da su banke posvuda u pokrajini dobileupute da bez pitanja namiruju čekove bez pokrića bilo kojeg paramilitarističkog kluba. Taj se novac nadomje-štava čekovima iz Fonda za izvanredno stanje. Na to je Weed odgovorio:- Klubovi se bave medicinskim i drugim djelatnostima humanitarne prirode, kakve bi mogle iskrsnuti u slučaju građanskog rata. To ni na koji način ne ukazuje na to da su nepokriveni iznosi bili utrošeni na nabavku oružja.Međutim, nepokriveni čekovi se na funtu podudaraju s čekovima isplaćenim uvoznicima oružja, koji su nedavno dobili uvozne dozvole.I' I .STERSKI UNIONISTIčKI FOND ZA IZVANREDNO STA-N.I EORUŽJE ILI LJUBAV PREMA BLIŽNJEM? VOJVOTKINJA ()D SOMERSETA POTVRđUJE IZJAVU SIR FREDERICKA VVEEDAEkskluzivan izvještaj Seamusa O'Neilla 4. veljače 1912. (IOPS)Vojvotkinja od Somerseta izjavila je danas da je osnovana organizacija za pomoć alsterskim protestantima u .slučaju građanskog rata. Odbor »Ljubav prema bližnjem u Ulsteru« traži u Engleskoj mogućnost smještaja za desetke tisuća »naših vjernih podanika u Irskoj.«Postojanje toga odbora objavljeno je prilično iznenadno, s obzirom na jučerašnje otkriće fonda od milijun funti za narodnu kupnju oružja. Ono podupire izjavu sir Kredericka Weeda da je Fond za izvanredno stanje namijenjen drugim svrhama.295WINSTON CHURCHILL DOLAZI U ULSTER NA SKUP POBORNIKA AUTONOMIJEEkskluzivan izvještaj Seamusa O'Neilla 5. veljače 1912. (IOPS)Kako saznajemo danas, liberalni poslanik Donjeg doma i prvi lord, Winston Churchill, prihvatio je poziv liberalne stranke Ulstera da govori u Belfastu. U toj pokrajini liberali predstavljaju malobrojnu manjinu, te su, otkako je započela ofenziva unionističke stranke protiv autonomije, zapali u ozbiljne teškoće.Lord Pirrie, belfastski brodograditelj i vođa alsterskih liberala, potvrdio je dogovor.- Nadamo se - rekao je on - da će Churchillov posjet pridonijeti da se unese svjetla i razbora u situaciju koja je pretjeranom reakcijom na jednu vrlo umjerenu izmjenu zakona potpuno izmakla iz

ruku.Pirrie je još dodao: - Mislim da su ljudi u Engleskoj posve pogrešno došli do uvjerenja da su svi protestanti bez iznimke unionisti. Osim liberala, deseci tisuća običnih, neorganiziranih ljudi koji ne pripadaju strankama, smatraju samoupravu posredstvom parlamenta u Du-blinu održivim i poželjnim rješenjem.Za skup je unajmljen Ulster Hall, vlasništvo Belfast City Corporationa. Churchillov posjet zatvorit će krug koji potvrđuje neobično zanimanje njegove obitelji za irsko pitanje.Gotovo na dan, prije trideset i četiri godine, Churchillov otac, lord Randolph, govorio je s iste govornice, ali je zastupao dijametralno oprečno stanovište. Lord Randolph, koji je izbacio povijesnu »oranjsku kartu«, održao je svoj glasoviti govor »kradljivac u noći« pred borbenim redovima unionista prošlog stoljeća.296POTEZ ULSTERSKIH UNIONISTA DA SPRIJEčE CHURCHILLOV DOLAZAKIzvještaj Seamusa O'Neilla 7. veljače 1912. Belfast (IOPS)Unionistički su krugovi na objavu da će Winston Churchill govoriti u prilog autonomiji u belfastskom Ulster Hallu reagirali brzo i ljutito.Na hitnoj sjednici unionističkih šefova u Rathweed Hallu, domu sir Fredericka Weeda, jednoglasno je odlučeno da se Churchillu uskrati upotreba Ulster Halla.Pukovnik R. H. Wallace, vođa paramilitarističkih unionističkih klubova, otvoreno je upozorio da se neredi i krvoproliće ne bi mogli spriječiti. Zaprijetio je da će njegove snage morati opsjesti dvoranu.- Žalosno je - rekao je sir Frederick nakon sjednice -što taj čovjek svjesno dolazi u ovaj lojalni grad pod mecenaštvom Johna Redmonda da propovijeda izdaju i uprlja tu istu govornicu s koje je njegov otac tako slavno govorio za našu slobodu.- Sloboda govora - nastavi Weed - ne odnosi se na izdajice. Churchill je odbacio svoju titulu po rođenju i napustio konzervativnu stranku da bi se svezao s onima koji žele uništiti imperij. On je najprovokativniji govornik u Britaniji, a to ovdje nije ništa drugo do bestidni manevar i uvreda, u vrijeme i na mjestu na kojem nam još zvone u ušima veličanstvene riječi njegova časnog oca.Na pitanje nije li njegova ocjena Winstona Churchilla pretjerana i uzrokovana trenutačnom klimom, Weed je i 111 ti to uzvratio:Po mojem iskrenom mišljenju, sir, Winston Churchill nije nikakav Englez.«CHURCHILL POPUSTIO - ULSTERSKI SKUP ISHLAPIO 12. veljače 1912. Belfast (IOPS)Kad je Winston Churchill, prvi lord admiraliteta i glavni govornik liberalne stranke, otprilike trideset i četiri godine nakon svojeg oca stigao danas u Larne, bio mu u« priređen posve drukčiji doček nego tada starijem Churchillu.297Okupile su se brojne gomile čije se raspoloženje moglo opisati samo kao prijeteće. Mnoštvo je izvikivalo krilatice protiv autonomije, s obiju strana ulice od kolodvora Midland do hotela Grand Central. Svakih nekoliko metara Churchill je bio pozdravljen s uvredljivim natpisom ili lutkom s njegovim likom na vješalima.Muškarci, čije je uzbuđenje prijetilo da se prelije u nasilje, bez prestanka su jurišali na njegov automobil, zakrčivši mu put, mašući šakama, pljujući, bacajući kamenje i prijeteći mu na druge načine. U jednom trenutku nadvladali su njegovu policijsku pratnju i podigavši dva kotača njegova vozila, snažno ga prodrmali.Nakon žurnog savjetovanja s lordom Pirriejem i ostalim mjesnim liberalima, odlučeno je da se skup održi na drugom mjestu, kako bi se izbjeglo krvoproliće. U posljednjem trenutku odabrano je za zbor igralište ragbija, Parnell Field, u katoličkoj četvrti Falls.JOHN REDMOND SE ZAUZIMA ZA ZAKON O AUTONOMIJI - UPOZORAVA BRITANCE NA PRIJEVARUIzvještaj Seamusa O'Neilla 31. ožujka 1912. Dublin (IOPS)Kako se približavao čas predlaganja trećeg Zakona o autonomiji, John Redmond se, pod sve većim pritiskom Ulstera i nezadovoljstva unutar svoje vlastite stranke i širom zemlje, obratio masovnom

skupu na St. Stephen's Greenu.Govoreći gelski uzbuđenim glasom, Redmond je izložio svoj položaj i dao mračnu političku prognozu u mješavini opravdanja i prikrivenih pretnji.- Ima ovdje mnogo ljudi koji bi uništili britanski imperij da su ujedinjeni... mi ne želimo uništiti Britance, mi želimo samo našu slobodu.Redmond je dalje rekao da se on osobno nikad neće zakleti na vjernost engleskom kralju, ali je istodobno izjavio da je predstojeći zakon dobar za Irsku, usprkos tome što je obavezuje na podaničku vjernost Kruni.... ako ovaj put budemo prevareni, u Irskoj ima ljudi, a ja sam jedan od tih, koji će savjetovati Gelima da više nikad s tuđincem ne pregovaraju, nego da mu odsad298odgovore oštro i s mačem u ruci. Neka tuđinac shvati da će, ako nas ponovno prevari, u Irskoj izbiti krvav rat.S obzirom na pomirbeno Redmondovo držanje u West-minsteru, smatra se da je njegov »ratnički govor« bio namijenjen isključivo za domaću upotrebu, ali i sa zdvoj-nom porukom njegovim liberalnim saveznicima da ga ne ostave na cjedilu.BILTEN14. travnja 1912. London (Reuters)Nakon što je treći Zakon o autonomiji prihvaćen u Donjem domu sa 110 glasova, u Gornjem domu bio je smjesta odbačen sa 326 prema 69 glasova.Zakon ponovno dolazi na glasanje na idućem zasjedanju parlamenta potkraj ove ili na početku iduće godine. Prema nedavno izglasanom parlamentarnom zakonu, prijedlog novog zakona valja izglasati tri puta da bi se oborio veto Gornjeg doma.NEREDI PROTIV AUTONOMIJE I KATOLIKA U CIJELOM USLTERU4. lipnja 1912. Belfast (Reuters)»Belfastski konfeti«, željezna pločica veličine kovanice od dva šilinga, izrezana od brodske oplate, upotrijebljena je kao gotovo smrtonosno oružje u uličnim borbama kad je na stotine brodogradilišnih radnika preplavilo katoličku četvrt Ballymurphy, gađajući svojom municijom ljude i prozore. Do podneva je sedamdeset ljudi dovedeno u bolnicu.NA SKUPU U BLENHEIM PALAC EU ANDREW BONAR 1 ,AW I SIR EDWARD CARSON OSUDILI ZAKON O AUTONOMIJI U DO SADA NAJENERGIčNIJOJ, NAJZNAčAJNIJOJ IZJAVIIzvještaj Seamusa O'Neilla11. srpnja 1912. Blenheim Palace (IOPS)U najvećoj demonstraciji održanoj do sada na engleskom tlu u znak podrške alsterskim protestantima oku-299pilo se na zboru konzervativne stranke na posjedu na kojem su rođeni Winston i Randolph Churchill više od sto tisuća ljudi.Obiteljski dom vojvoda od Marlborougha bio je u punom sjaju, vrtovi i perivoj primili su mnoštvo koje je bilo u borbenom raspoloženju.Bonar Law dao je dosad najžešću izjavu protiv Asquit-hove liberalne vlade. Govoreći o vladavini liberala kao o »jednom revolucionarnom odboru koji je prijevarom prisvojio despotsku vlast«, izjavio je da njegovi konzerva-tivci neće dopustiti da ih u jednoj običnoj borbi sputavaju ograničenja jednog britanskog zakona. Bonar Law je zaprijetio da »ima jačih stvari od parlamentarne većine« ako bi autonomija za Irsku bila ipak izglasana.- Što se tiče alsterskih protestanata - rekao je Law -ako im tko pokuša u korumpiranoj parlamentarnoj pogodbi oteti njihovo pravo stečeno rođenjem, imali bi opravdano pravo da se takvom pokušaju suprotstave svim sredstvima, pa i silom. Nema te granice otpora do koje bi Ulster bio spreman ići, a da ga nisam spreman podržati, i da ga, po mojem uvjerenju, ne bi poduprla premoćna većina britanskog naroda.Odgovarajući na pitanja o izdajničkoj prirodi Lawove izjave, sir Edward Carson je odgovorio:

- Ako je to izdaja, neka bude tako. Bar ćemo imati uza se ono što je u Engleskoj najbolje.ALAN BIRMINGHAM DAO OSTAVKU NA POLOŽAJ PARLAMENTARNOG VOđE LIBERALA IZ PROTESTA ZBOG NEPREKIDNOG POPUŠTANJA CARSONU I LAWUEkskluzivni izvještaj Seamusa O'Neilla20. srpnja, London (Irish Overseas Press Service)Alan Birmingham, posljednjih deset godina parlamentarni vođa liberala, uručio je premijeru Herbertu As-quithu svoju ostavku iz protesta što njegova vlada ne poduzima ništa u vezi s »očitim buntovničkim ponašanjem konzervativnog vođe Andrewa Bonara Lawa i vođe unionista sir Edwarda Carsona«, navodeći riječi Lawova300govora u Blenheimu o »despotskoj vlasti prisvojenoj prijevarom« kao o kapi koja je prelila čašu.- Carson i njegove ubilačke horde isukali su mač golog političkog terora - rekao je ljutito Birmingham. - On i Bonar Law i dalje ismijavaju britanski zakon i izvrgavaju javnoj sprdnji liberalnu stranku zbog naše nesposobnosti da ga provedemo u djelo. Sve to rade smišljeno, korak po korak, da bi iskušali kako daleko mogu otići, i dok mi stojimo besposleno po strani, oni su svakim danom sve drskiji i drskiji.- Doista tu postoji zavjera - nastavio je - koja nije naše djelo, nego djelo onih koji žele uništiti liberalnu stranku i vratiti Englesku vladavini klasa.Ako žele od sebe napraviti mučenika, trebali bismo im to omogućiti. Ako traže građanski rat, i to bismo im trebali omogućiti. Što im, međutim, ne smijemo dopustiti jest da nekažnjeno nastavljaju s drskom izdajom. Ako im bude dopušteno da prođu nekažnjeno, proričem da ćemo još i nakon pedeset godina za to plaćati račun u Ulsteru.DEVETO POGLAVLJEPremda se nikom nije sviđala misao da se Conor Lar-kin vrati u Belfast, plan je zahtijevao organizaciju i vještu ruku, a to je mogao unijeti samo on. Conora su u Belfastu po viđenju poznavale tisuće ragbijaških navijača i deseci starih prijatelja. Vijeće ga je protiv volje pustilo da se vrati u Belfast.Kad je Conor podastro svoj plan vrhovnom vijeću, svi su se zgranuli. No plan je bio tako jednostavan i logičan, da su se postupno svi uvjerili da je izvediv.Na početku ljeta 1912. u Royal Avenue, glavnoj ulici u središtu grada, nedaleko od glavne ptište, unajmljene su na drugom katu jedne kuće uredske prostorije. Pločica na vratima nosila je neupadljiv natpis: B.R.I. UVOZ-IZVOZ. F. Clarke-MacCoy, carinski posrednik.B.R.I. bila je kratica za Baptist Revival in Ireland (baptističke obnove u Irskoj) i na prvi pogled se činilo daje to slabo prikriveni agent za nabavu oružja za tucet paramili-tarističkih unionističkih klubova u području Inshowena, grofovije Donegal. B.R.I. je bio jedan od dvanaest ili više uvoznika koji su dobili dozvole za carinsko posredova-301nje. Svatko je to znao, ali ih je rijetko spominjao, jer je njihov glavni posao bilo nabavljanje oružja za unioniste.B.R.I. je u svojem poslovanju potpuno podsjećao na ostale opskrbljivačke klubove - od uredskog papira do kancelarija ispunjenih crkvenim potrepštinama koje služe jednom pokretu obnove. F. Clarke-MacCoya su carinici dočekivali kimanjem i migom kad je podizao svoju tjednu pošiljku od dva do četiri sanduka pušaka. Formalnosti su se rješavale brzo, a roba je propuštana automatski i bez pregleda.Carinska služba, međutim, nije slutila da su početna slova B.R.I., ako ih se čitalo obrnutim redom, značila Irsko republikansko bratstvo. Pothvat je funkcionirao tjedan za tjednom bez i najmanje zapreke. Glavna je briga bila Conorova sigurnost. Bio je još bjegunac, ali dobro poznat u Belfastu, i morao je naizmjence noćiti u različitim pouzdanim kućama, po neutvrđenom redu.Jedan se stan nalazio u vjerski miješanoj četvrti Fi-nagh, a taj je upotrebljavao samo kad je Atty krišom uspijevala doći u Belfast. Njezini su posjeti nužno bili rijetki i prekratki. Većinom su Conorovi dani bili jednolični i usamljenički, pa je njezin dolazak čekao poput osvježavajućeg tuša za žarka dana.

Do jeseni se smirio i posljednji val nereda, no sir Edward Carson i dalje je povisivao ulog s obzirom na mlako protivljenje vlade. Unionisti su brižno planirali da godinu završe gromoglasno, pa su odredili 26. rujna za najveću političku demonstraciju u povijesti Britanskog otočja.Baš toga dana trebala je doći Atty, a i pošiljka pušaka. Iz kancelarije B.R.I. pružao se pogled na Royal Avenue, glavnu ulicu kojom se kreće povorka i kasno noću, pošto je završio s papirima, Conor se ispružio na poljskom krevetu u uredu. Htio je vlastitim očima pratiti unioniste u akciji da može donijeti odluke.Bio je tih jesenji dan blagih smeđih boja, miran poput nedjelje, premda je bila tek subota. Buka predionica i tvornica uz belfastski zaljev je utihnula. Vladala je tišina koja se pružala sve do grofovije Londonderry. Na poljima nitko nije prevrtao sijeno, a na trgovima, gdje se po običaju subotom trgovalo pod šatorima, nije bilo gotovo nikoga, dok je prigušena pobožnost prethodila pravdoljubivoj oluji.Glačale su se nedjeljne hlače i svjetlale nedjeljne ci-302pcle. U pedeset tisuća gradskih kuća i pedesetak tisuća seljačkih domova svečano su pripremane oranjske ešarpe, odlikovanja za zasluge i hrabrost, crni polucilin-dri, usukani crni kišobrani.Sve se kretanje odvijalo uz zvonjavu crkvenih zvona. Te neobične subote razmjenjivali su metodisti, baptisti, prezbiterijanci i anglikanci propovjednike, ali je poruka bila jednako stara kao i imperijalizam u Irskoj.Ako je čovjek stajao na najvišoj točki Belfasta, Cave Hillu, i pažljivo slušao, mogao je posve pouzdano čuti kako pedeset tisuća glasova u dvjesto crkava pjeva jednu te istu himnu.O, Bože, pomoći naša u vijeku što prohuji, Nado naša u godinama što će doći, Utočište naše u buri i oluji, I naš dome vječni.U sjeni tvoga trona, Sveci su tvoji sigurni. Dovoljna je ruka tvoja moćna Da nitko ne naudi našoj obrani...To oruđe krajnjeg prkosa trebalo je da bude zavjet na otpor, krvna zakletva skuhana iz jedne stare škotske prisege. U alsterskom »Svečanom savezu i zavjetu«, ep-kom dokumentu, nabrojena su zla autonomije, a ona proglašena zavjerom, te objavljena zakletva vjernosti Bogu i kralju. Poslije izjave vjernosti u zavjetu je pisalo: ¦ Ako bi nam bio nametnut takav parlament (Dublin), mi se nadalje svečano i zajednički obvezujemo da nećemo priznati njegovu vlast. U pouzdanom uvjerenju da će Bog štititi što je pravo, potpisujemo se ovdje svojim imenom...« »Muškarci, učitelji, svećenici, djeca, koji su svi učili naizust ovu Kiplingovu pjesmu, često su je tog jutra ponavljali. U ime svih pročitao ju je pastor u velikoj prezbiterijanskoj dvorani.Znamo da rat se sprema Svakom mirnom domu, Znamo da pakao priprema Svakom tko ne služi Rimu -303Užas, strah i prijetnju Na trgu, ognjištu i polju -Znamo kad sve je rečeno, Nestat ćemo ako ustuknemo.Vjeruj, mi se ne hvalimo,Vjeruj, mi se ne bojimo,Spremni smo cijenu platitiZa sve što nam je sveto.A što će Sjever odgovoriti?Jedan Zakon, jedna Zemlja, jedan Prijesto.Ako nas Engleska na to siliNećemo pasti samo mi.Nakon što je bojni poklič toga dana objavljen tako rano, isprazniše se velika bijela katedrala i druge belfast-ske lađe reformacijske armade, te očišćeni vjernici izi-djoše.Središte događaja bila je belfastska vijećnica - mješavina katedrale sv. Pavia i Partenona - kamo je počasna straža od dvjesto i dvadeset oranjaca ukrašenih bijelim palicama, a za njom još dvije i po tisuće, svečano stupala iza izblijedjele svilene zastave koju je Vilim Oranjski nosio u bitki kod Boyne.

Usred te pompe dokotrljala se pratnja sir Edwarda Carsona, s moćnicima, kapetanom Jamesom Craigom i sir Frederickom Weedom, i malom vojskom lordova, višeg i nižeg plemstva, te oranjskih, konzervativnih i unio-nističkih glavešina. Veličanstveno su se popeli iza nosača službenih palica uza stubište u okruglu dvoranu, gdje je na okruglom stolu ležao sveti zavjet, a iznad njega visio najveći Union Jack na svijetu. Iza stola uzdizala su se veličanstvena kovana vrata s prikazom moći Ulstera, koja je zasnovao i iskovao Conor Larkin.Kad se približio veliki trenutak, anglosaksonski je svijet drhtao od napetosti. Vođe s crnim cilindrima na glavi kuckali su nervozno štapovima srebrnih drški, dok su se od bljeskanja fleševa dizali oblaci. Baš u tom trenutku Edward Carson priđe stolu, izvuče svoje srebrno pero, namijenjeno besmrtnosti, i upiše svoje ime na dokument. Moćnici jedan za drugim učvrstiše savez i ponositim krokom odstupiše.Zatim otvoriše vrata puku. Sve se odvijalo uredno i304izvanredno organizirano. Ako se toga dana htjelo što pokazati, onda to da je Ulster ujedinjena, ponizna i tnoćna cjelina. Mnoštvo prostruji unutra. U hodnicima vijećnice bili su poredani stolovi u dužini od osam stotina metara, na kojima se istodobno moglo potpisati petsto ljudi, tisuću i petsto u jednoj minuti.Prva zapešća su zagrebena da bi se mogli potpisati krvlju, a stotine su toga dana učinile to isto.Cijeli je Ulster u toj predstavi drhtao od uzbuđenja.U Hillsboroughu zavjet je potpisan na mjestu gdje se kralj Billy odmarao. U Templepatricku potpisivan je na koži jednog lambega.U Derryju su Dom cehova, na kojem su rupe od zrna svjedočile o protukatoličkim nemirima, čuvali vojnici s nasađenim bajonetama, kad su grof od Foyle i njegova plemenita supruga stigli na čelu povorke potpisnika.Bolesne i stare donosili su na potpisivanje nosiljkama ili kolicima, kao da idu u Lourdes.U Ulster Hallu, koji se proslavio oranjskom kartom, potpisivale su žene svoj zavjet posebno, ništa manje fanatično ni malobrojnije od svojih muževa.Kod klaonica u Monaghanu, na svinjskom sajmu, potpisnici su strgnuli zelenu zastavu i obješenu lutku s Carsonovim likom.U podne je u Belfastu nestalo jutarnje discipline, i tisuće su preplavile Royal Street, čekajući da dospiju u vijećnicu.Sa svoje osmatračnice u kancelariji B.R.I. Conor Lar-kin mogao je promatrati kako mahnito skandiraju, pozivajući Edwarda Carsona da se pokaže na balkonu Re-iorm-kluba. Kad su Carson, sir Frederick Weed i Craig stupili na balkon, izbila je prva provala divljeg oduševljenja tog dana. Tad je na balkon iznesena sveta zastava s Boyne, i kad su je razvili, deset tisuća glava otkri se u počast, a muškarci i žene bez suzdržavanja zajecaše.Tisuće automobilskih trublji probijalo je uši krčeći put North Streetom prema Royal Streetu ispred legija ora-njaca, Purple Marksmen, Black Preceptories, Royal Scarlets, Garters, Crimson Arrows, Link and Chains, Red Crosses, Aprentice Boys i kako su se već zvali, po osam u redu, iza bubnjeva koji su tutnjili i gajda iz kojih su odzvanjale ratne koračnice.Još jedna povorka spuštala se Howard Streetom, druga2(1 Trojstvo - 2. svezak305je dolazila mostom iz uporišta u istočnom Belfastu, treća uz Dublin Road.činilo se da cijeli Belfast toga dana teži k jaslicama, k središtu svijeta.Slijevali su se poput moćna slapa, svake minute tisuću i pet stotina potpisnika, a to se ponavljalo u svakom gradu, u svakom selu cijele pokrajine.Situacija na ulicama prešla je u divlji kaos. Na Cave Hillu zaplamsali su krijesovi, prastari klanovski znakovi, potom na Divisu, Stromontu i naposljetku u jednom neprekinutom lancu oko zaljeva, preko brežuljaka, do svih alsterskih gradova. Kad se smračilo, reflektori su meli nebom, a vatrometi osvjetljavali zaljev.Ljudi su pratili u stopu Edwarda Carsona dok se vozio s jednog mjesta do drugog. Penjali su se na

stupove uličnih fenjera i silazili do rubova krovova da ga bar na tren vide. Vukli su njegovu kočiju rukama u bezgraničnom divljenju prema svojem novom kralju Billvju i oranjskom Kristu u jednoj osobi. Svi suzdržani osjećaji divlje provališe kad je Carson s pratnjom krenuo na dokove, gdje su čekale limene glazbe i zaglušujući topovi.Kad se popeo na noćni parobrod za Englesku, pokušao je nadglasati buku mnoštva, viknuvši neka paze da stara zastava leprša i obećao da će ponovno doći, u miru ili ratu.Conor Larkin je cijelog dana promatrao zbivanje kao uzet. Kad je Carsonov brod isplovio, nebo po posljednji put plane, tako snažno da je pobijelilo, te je Conor načas povjerovao da stoji pred ulazom u pakao ili je svjedočio kako ruka Božja uništava Sodomu i Gomoru.DESETO POGLAVLJE- Atty! - poviče Conor. Ne dobivši odgovor, požuri grabeći po dvije stepenice odjednom i uđe u stan s čudnim osjećajem panike.- Atty!- Ovdje sam - oglasi se ona izlazeći iz kuhinje. Conor uzdahne olakšano. Promotrila ga je i namrštila se. Izgledao je potišteno i potpuno iscrpljen, što mu se rijetko događalo.306Što se zbilo? - upitala je. Stresao je glavom, objesio ruke i spustio se u naslonjač. Atty mu da čašu viskija. On ga iskapi i pruži čašu da mu natoči ponovno.- Jesi li vidjela išta od toga? - upitao je.- Pokušala sam doći u tvoj ured, ali se Royal Avenue nije mogla proći. Hoće li vlada ovaj put išta poduzeti?Conor strese glavom.- Što da urade, Atty? Da bace u zatvor pola milijuna protestanata? Koliko je tisuća onih koji su potpisali zavjet, bilo u vojsci, u policiji ili u samoj vladi? Evo, daj mi još jedan gutljaj ovoga... budi dobra. Lukavi su ti prokleti unionisti. Englezi su na njihovoj strani, a protivnička strana raspolovljena.Atty mu je prišla iza leđa. Prstima mu poče masirati šiju i ramena. Premda je želio da se opusti, ostao je ukrućen kao daska, pa ona nije mogla pomoći.Conor dohvati njezinu ruku te je pogladi, onda je ispusti i ispije još malo.- Bilo je to majstorsko djelo organizacije i odlučnosti. Zastrašujuće je kako mogu pola milijuna ljudi naviti poput mehaničkih lutaka koje na znak u urednim redovima marširaju, i tad pritisnuti drugo dugme koje zapovijeda: a sad neka provali histerija! Zašto se, do vraga, naši ljudi na taj način ne podignu?- Jer smo potučeni, eto zbog toga. Možemo okupiti masu jedino u kakvom hodočašću na neko sveto brdo Bogu za leđima, da izgoni zmije i vile smrti iz zemlje.- Jednoć su dolazili radi Daniela O'Connella - reče Atty. - Došlo ih je na stotine tisuća.- Da - odvrati on - ali to je bilo prije nego što je irski narod umro.- Što do vraga hoćeš, čovječe? - naljutila se Atty. - Da ti je otac Larkin ili kakav oranjski veliki meštar s krumpi-rastim licem? Kad bismo se ponašali kao oni, tada bismo i postali kao oni. Želiš li to? Mi smo Irci, zbrkani, praznovjerni i neorganizirani... ali, pobogu, nećeš naći pjesnika koji potječe iz Ulstera.- Vjerojatno imaš pravo - promrmlja Conor, pa ponovno posegne za bocom.. Atty ga ovaj puta prijekorno pogleda. Načas ju je pogledao, ali onda ipak otčepi bocu.- Osim toga - reče on - da su to danas u Belfastu stupali katolici na potpisivanje zavjeta, postrijeljali bi nas307nasred ulica. Svinje! - zaurla iznenada. - Ti prljavi pasji sinovi! - Ispije čašu i natoči još jednu.- Bijesan si i previše piješ - primijeti Atty.- Tvoji komentari o mojim navikama nisu mi potrebni.- Možda ipak. Postaješ neugodan.- I vjerojatno žališ što si došla.- To nisam rekla.

- Dala si naslutiti - odgovori on.- Možeš zaključiti što god želiš. Sam Bog zna kakvo je bilo razočaranje i užas vidjeti danas na ulicama onaj čopor životinja. Smiri se, čovječe...- Pokušat ću.- Hoćeš li što pojesti?- Ne. Ti jedi - odgovorio je - ja ne mogu.- Stavit ću sve u hladnjak. Neće se pokvariti - reče ona i ode opet u kuhinju. Vratila se nakon kraćeg vremena te mu se oklijevajući približi.- Nerado govorim o nekim stvarima kada si u takvom stanju, ali donijela sam zapovijedi. Moraš se smjesta vratiti u Dunleer, već sutra.- Tko će se brinuti o oružju?- 0'Leary će preuzeti posao.- Taj će ga zabrljati - reče Conor.- Do sada je vrlo dobro igrao ulogu F. Clarke-Mac-Coy...- Svaki puta kad ide na carinu, moram mu ponovno izrecitirati rečenicu po rečenicu. On će zabrljati - ponovi Conor.- To je zapovijed. Conore. Dan želi da napustiš Belfast. Već si predugo ovdje. Znamo da si posljednjih mjeseci zamalo dva puta uhapšen.- Seamus O'Neill previše brblja.- Hoćeš li mi i zbog toga praviti teškoće?- Do đavola, neću, kakvog bi to smisla imalo? Ionako ovdje dobivam samo ostatke iz lonca. Na svaku našu pušku protestanti prokrijumčare stotinu... kakvog bi to smisla imalo?- Možeš li jednu minutu šutjeti o svojim brigama! -poviče ona.- Nabavi puške, pusti puške. Vraški bih želio da se Dan već jednom odluči.- Da si Danu malo više pomogao u vijeću, možda bi bolje donosio odluke.308- Dan, Dan, Dan - frkne Conor. - Katkada mi se čini da bi bilo bolje da sam se držao Isusa i Marije. Baš sam sebi našao sjajnog boga.- Tvoj bog ima rak - reče Atty. Conor je pogleda zaprepašteno.- Dobro si čuo - ponovi ona.Sakrio je lice rukama, zatvorio oči i polagano se zaljuljao.- Otkad? - upita promuklo.- Tko zna.- Kako si saznala.- Pukim slučajem. U svakom slučaju, on mi je to potvrdio. Nitko drugi u vijeću to ne zna.Conor ustane, te se skoro umotao u zastore na prozoru dok je nijemo zurio van.Atty mu naposljetku priđe, potapša ga po ramenu, uzme mu čašu iz ruke, te se pred njim zaustavi u položaju koji je pozivao na zagrljaj.- Radujem se što ćeš opet biti u Dunleeru - reče tiho. -U onoj maloj kući bilo je đavolski dobro.Conor joj naglo okrene leđa. '- Zemlja propada pod nogama, a ti misliš samo na krevet.Atty se uvrijeđeno isprsi.- Izlazim da se nadišem zraka - reče.Conor začuje tresak vrata, pa se ponovno spusti na stolac. Dugo je nepomično sjedio, tada podigne glavu kao da je bio ošamućen, te uzme svoju čašu i isprazni bocu.Probudio se s gadnim okusom u ustima i strašnom glavoboljom. Zastenjavši sjedne.Atty je nekako uspjelo da ga svuče i polegne u krevet. Pipkao je naokolo u tmini. Ona je ležala ukočena na samom rubu kreveta, leđima okrenuta i budna, ali je tvrdoglavo glumila da spava. »Conor otetura do umivaonika, gurne glavu u vodu, očetka zube, potom se čestito promotri u zrcalu. To što je vidio nije mu se svidjelo. Pogleda u spavaću sobu i mumljajući posramljeno vrati se na prstima unutra, uvuče se pod pokrivač i priljubi se uz njezina leđa.Atty se ne pomakne niti ne pokaza da zna da se vratio.

Prešao je vrhovima prstiju niz njezina leđa i po oblini bokova. Nikakva odgovora. Okrenuo se na leđa. Znao je daje budna, da će sve progutati a da ne spusti ni jednu suzu.309- Ljutiš se na mene, i imaš potpuno pravo - reče.Još je neko vrijeme ležala nepomično. Kad se odmaknuo poražen, ona ispruži ruku i posve ga lagano dotakne. Na to se on s olakšanjem ponovno okrene k njoj.- Jako se ljutiš?- Malo, ne previše - odgovori ona.- Ne znam što se to sa mnom događa. Već se tri tjedna veselim danju i noću da ću te vidjeti. Isto kao i posljednji i pretposljednji put. Ali svaki put uspijem sve pokvariti.- To je zaista posve prirodno - odgovori Atty. - Stalno si pod pritiskom, a nemaš se na koga iskaliti. Vjerojatno moraš sve istresti na mene. Razumijem to.Napipao je svjetiljku na ormariću, kresnuo šibicom i upalio je i tada raširio ruke. Ona mu dođe u zagrljaj.- Ne znam koliko toga moraš podnijeti.- Samo zbog toga, čovječe, što se tu i tamo napiješ neću te napustiti. Osim toga. kada si ti u pitanju, nemam baš mnogo ponosa.- Treba mi cigareta - reče on.- I meni.Svezala je svoj jutarnji ogrtač samo ovlaš, tako da se dobar dio njezinih bujnih oblina razgalio dok je palila cigaretu. Navukao je neuredan kupaći kaput i pošao za njom u dnevnu sobu. Jedno vrijeme su pušili, zadubljeni u svoje misli, a onda Atty zgnječi žar svoje cigarete.- Moram priznati - reče ona - da su mi se vrzmale neke zle misli po glavi kada smo prvi put zajedno spavali. Taj me nitkov pustio da čekam dvije godine, a i onda sam mu morala dopuzati na rukama i koljenima. A sada, mislila sam, kada me želi kao ženu, vratit ću mu milo za drago. Posve jednostavno, staromodan ponos, ispunjen osvetom u međusobnoj borbi žena-muškarac... borbi koju nikad do tada nisam izgubila. Ali znaš, Conore Larkine, nemam volje da se borim protiv tebe. Onog časa kad me dotakneš, već je sve palo u zaborav. Ni jedan muškarac nije na mene ni izdaleka tako djelovao kao ti... ni De-smond Fitzpatrick, ni bilo koji drugi. Dragi moj, sve dok ti nisi plakao u mojem zagrljaju, ja nisam bila prava žena. Ljubav o kojoj nisam imala pojma nagrnula je iz mene. Odlučila sam pričekati da zacijeli rana nastala Shelley-nom smrću.Sad mu se sasvim primakla, gladeći ga po licu.- Bila bih čekala... pola vječnosti, ako ustreba. No kad310sam primijetila da mogu dati sve od sebe, a ti me odbio... to me isprva gotovo ubilo. Možda ponekad osjećaš da si samo pola čovjeka, pun slabosti, ali u mojim si očima, od onog dana kad si mi dopustio da te obujmim i da se isplačeš, dvostruki čovjek. Uostalom... samo tebe želim i ne mogu se braniti protiv tebe kad me dotakneš.- To je tvoja nevolja, Atty. Zaslužuješ bolje.- Conore, nećemo se valjda razići? - upitala je s prizvukom očaja.- Nećemo, tako dugo dok me budeš podnosila.- Ah, onda će još dugo potrajati - rekla je odahnuvši. -Mogu li ti pripremiti štogod za jelo?- Ne...- Današnji događaji duboko su te kosnuli.- Da - potvrdi on - jesu. U svakom slučaju, bit će dobro otići iz Belfasta. Kad se čovjek odavde makne, može zamišljati da taj grad uopće ne postoji ili da se sve nekako može promijeniti. Ali u dane kao što je današnji, i protiv volje shvatiš kakav je Ulster doista.Sjeli su sučelice, i Atty je čekala da joj se povjeri i istrese srce.Ako ima Boga - prošaptao je naposljetku a vjerujem da ga ima, mora da tužno trese glavom kad pogleda dolje na katolike i protestante ove pokrajine, jer zna daje to jedino mjesto gdje ga je đavao temeljito potukao. Kimnula je.Uvijek sam vjerovao - nastavio je - da nema savršena dobra i savršena zla te da dobro i zlo moraju

živjeti zajedno, čak i u jednoj jedinoj ćeliji, no danas sam, vjeru-lem, po prvi put doista vidio Ulsterane. Sam Bog zna da ic katolička crkva počinila svekolike pogreške i pothranila njihov strah od Rima, ali pravi je posao obavilo britansko plemstvo. Stvorilo je jednu mongoloidnu rasu. Ovi ovdje neće nikad prerasti razinu*neznanja koju su sebi nametnuli. Duh im se pretvorio u vakuum koji isključuje svjetlo i zrak, ideje i ljepotu. Oni su mehaničke lutke koje neće nikada moći uvidjeti da su bijedno zarobljeni ... oh, zaboga, odlutao sam s teme.Ne mari ništa, Conore.ćuj, rekla si mi za Dana zato što on želi da preuzmem zapovjedništvo Bratstva. To je točno, zar ne?- Da.- A ja to ne mogu.311- Tvoja bojazan da ne bi mogao pobijediti nije dostatan razlog - reče ona. - Kao zapovjednik moći ćeš sebi pribaviti slavnih poraza kakve želiš. Mislim da to Dan razumije.- Ne, Atty, ne.- Zašto, Conore?- Zato što neprekidno vidim istine koje razaraju moje iluzije.- A te bi bile?- Začepi uši, ženo, jer je to što govorim bogohulno, protivno svakom republikanskom poimanju. Premda je to istina, nitko je se od nas ne usuđuje izreći. Istina je da imamo jednako toliko izgleda da onoj svjetini tamo vani ulijemo razbora, a da ljubav niti ne spominjem, kao i da pokušamo zaustaviti vjetar. Tako dugo dok se zanosimo iluzijom o jednoj jedinoj, nepodijeljenoj Irskoj, Ulsterani će tu iluziju utapljati u krvi. Ah, evo, problijedila si, draga moja - nastavio je - no što da, do vraga, počnemo s milijun fanatika? Ti si sama rekla da oni nisu mi, a mi nismo oni. Oni su tragična siročad ove irske trilogije, kraljevski gubavci Njegovog Britanskog Veličanstva, a mi Irci smo, pobogu, civiliziran narod, a civilizirani narodi neće dopustiti da milijun gubavaca živi među njima i okužuje njihove zdence. Ja kažem, zazidajte ih u njihovu prokletu koloniju gubavaca, neka pjevaju svoje proklete himne, udaraju u svoje proklete bubnjeve i vitlaju svojim prokletim Union Jackima do sudnjeg dana, ali držite ih daleko od našeg života... jer ćemo se naposljetku od njihove mržnje razboljeti. Ulsteranu je potrebna iluzija da bi preživio. Ako ih prepustimo njima samima, kako će dugo izdržati dok njihova mržnja ne bude morala potražiti nešto što bi mogla uništiti? Koga će moći mrziti kad nas ne bude? Okomit će se jedan na drugoga kao raskr-vavljeni morski psi u moru. Naposljetku će se okrenuti na plemstvo, koje ih je dotle i dotjeralo, i slijediti manijake poput Olivera Cromwella Maclvora.Ah, Atty, zašto se dalje zanosimo tim lažnim snom? Dajmo im njihovu prljavu pokrajinu, jer ako to ne učinimo, osudili smo irski narod na vječno prokletstvo.Tek sada je Atty Fitzpatrick doista znala da Conor nikad neće preuzeti vodstvo Bratstva. No tko će, osim Conora Larkina, ustati i u uragan iluzija vikati istinu?312JEDANAESTO POGLAVLJEU danima kad se 1912. godina bližila kraju a vlada se pripremala na drugo predlaganje Zakona o autonomiji, bio sam neprestano na putu između Dublina, Ulstera i Londona.Govori su postali žestoki; premijer a i glavni predstavnik liberala, Winston Churchill, osuđivali su korak za podjelu Irske kao nedemokratski. Istodobno smo znali da je Carsonova taktika izgubila mnogo od svoje žestine i drskosti. Premda su pokušaji unionista da postignu promjene koje bi onemogućile pravu svrhu predstojećeg zakona, promašili, vrata nagodbi bila su otvorena.Liberalna stranka ostala je u borbi jer je bila talac Irske stranke, a John Redmond nalazio se u povlačenju, boreći se očajnički da spasi povjerenje. No posvuda u Irskoj ogorčenje je raslo. Carson, Hubble, Weed i njihova grupa mogli su sebi nekažnjeno priuštiti svaku drskost. Sam Redmond je na tajnim zasjedanjima stišavao glasine o C'arsonovu hapšenju, jer se plašio udarca iz Ulstera koji bi mogao slomiti njegov ionako slab utjecaj na Zakbn. Sad su i naši neodlučni biskupi bili spremni priznati da je navodna nepristranost vlade samo farsa.Znali smo da će unionisti uskoro nešto poduzeti, i nismo morali dugo čekati. U moj belfastski ured

stigao je poziv da 15. siječnja 1913. dođem na konferenciju za lampu u Rathweed Hall.Brojnoj četi novinara ništa nije bilo draže od poziva u Kathweed Hall. Obično je to značilo materijala za duži i lanak te besplatno piće i obilan buffet u sir Frederic-kuvu bogatom stilu. Moji kolege stizali su sat prije vremena i bili su, kad bi Weed osvanuo, već dobrano podmazani i pripitomljeni.Sir Frederick bio je već prekoračiolsedamdesetu, ali je i. i.i i bio malo od svojeg žara i poleta. Kao protivnici, bili ¦•mo u neobičnom odnosu. Nazivao me svojim »najdražim fenijcem«, rijetko je propuštao da se našali na račun moje vještine da ostale uvijek preteknem za dužinu nosa, i davao mi, naizgled u šali, poruke koje bih trebao prenijeti Bratstvu.Iskrenje u njegovim očima toga dana govorilo mi je da će unionisti objaviti neku senzaciju. Ponosno je pogledavao papir u svojoj ruci dok nas je pozvao da se stišamo.313- Gospodo, mogu li vas zamoliti za pažnju? - rekao je. - Pročitat ću vam kratku obavijest.Nasadio je naočale otežući u tome vještinom kakva proslavljena odvjetnika, nakašljao se i pogledao pedesetak novinara pred sobom, zaustavio se na meni i rekao da pripazim da mi olovka bude dobro zašiljena.- Vodstvo unionista - poče - ovime, s današnjim danom, objavljuje obrazovanje Ulsterske dobrovoljačke vojske. Naš je cilj da pod centralnim vodstvom okupimo vojsku od sto tisuća dobrovoljaca između sedamnaeste i šezdeset i pete godine za obranu slobode ove pokrajine.Weed napravi značajnu stanku da bi nazočni mogli probaviti njegovu najavu. Žamor u zastakljenoj dvorani sezao je od nevjerice do glasnog čuđenja.Sir Frederick kuckanjem zamoli za pažnju i nastavi tobože čitati tekst koji je bio naučio naizust.- Ispitali smo mišljenje stotinu i sedamdeset postojećih unionističkih klubova i sa zadovoljstvom možemo izvijestiti da članstvo svih ovih klubova pristupa Ulster-skim dobrovoljcima te će obrazovati njihovu jezgru tako da ćemo jednim udarcem steći nekih sedamnaest tisuća pripadnika. Daljnja će regrutacija započeti odmah. Namjeravamo obrazovati sve vrste djelatnosti i službe, kao transportne, sanitetske, obavještajne, telegrafske itd., itd. I na kraju, gospodo, mi smo u vezi s lordom Robertsom, koji je, kao što svi dobro znate, bio istaknuti general u našoj Indijskoj vojsci. Lord Roberts i pukovnik H. H. Pain, također iz indijskih jedinica, izrazili su spremnost da se prime zapovjedništva Ulsterskih dobrovoljaca.Kao i obično, prvi je skočio Darwin Dwight iz london-skega Timesa.- Jesam li ispravno shvatio, sir Frederick, da će to, zapravo, biti privatna vojska pod okriljem jedne političke stranke?- U stanovitom smislu. Međutim, unionisti samo postupaju u skladu sa željama premoćne većine stanovnika.- A ta će Ulsterska dobrovoljačka vojska unajmiti usluge bivših britanskih oficira? - inzistirao je Dwight.- Da - glasio je neuvijen odgovor.- Sir Frederick - uskoči Tenley iz Maila - kome je ta Ulsterska dobrovoljačka vojska odgovorna? Kruni? Unionističkoj stranici? Što je, točnije rečeno, njezin zadatak i tko u tome ima prednost?314- Ona je obvezana da štiti slobodu Ulstera kao dijela Ujedinjenog Kraljevstva - odgovori Weed.- Ali ja pitam, sir Frederick, je li moguće da Ulsterska dobrovoljačka vojska bude upotrijebljena protiv britanske vojske?- Ne daj Bože da do toga dođe, no mi ćemo pucati u svakog tko nam zaniječe naše britansko nasljeđe.- Drugim riječima - rekoh ustajući - vi ćete se boriti protiv britanske vojske da biste ostali Britanci i oglušiti se o britanske zakone koji vam nisu po ćudi?- Ah, moj najdraži mali fenijac - pecnuo je Weed. - Eh, ma kako to izgledalo neobično, Seamuse, takva je situacija u koju su nas natjerali, a usuđujem se reći da će većina engleskog naroda postupiti jednako, u našu korist.- Zašto su onda Englezi izglasali liberalnu vladu koja je na strani Zakona o autonomiji... time želim

reći, ne preuveličavate li podršku Engleza?- Ta hajde, Seamuse - uzvratio je, topeći se od prisnosti. - Pa vi znate kakav je stav Engleza u tom pitanju. Znate i to da je taj nepošteni zakon samo zato ugledao svjetlo dana jer ga je Redmond i njegov čopor iznudio. Ima li još pitanja?- Još jedno - rekoh. - Jeste li o zakonitosti te tzv. Ulsterske dobrovoljačke vojske raspravili sa sir Edwar-dom Carsonom i svojim izvršnim odborom?- Jesmo.- Pa, je li ona zakonita ili nije?- Kao što znate, unionističke klubove i vojnu obuku držali su protuzakonitim i unošenje oružja smatralo se ilegalnim. Pretpostavljam da će stanoviti krugovi možda držati nezakonitom i Ulstersku dobrovoljačku vojsku. Vlada zna da je to protuzakonito, ali po mojem mišljenju zbog toga neće prstom maknuti.- Sir Frederick - zaori iz desetak gtla istodobno.- To je za danas sve, gospodo - rekao je kratko, ustajući. - Želim svima dobar dan.Dok su novinari pojurili prema glavnoj pošti da izvijeste svoje listove, Darwin Dwight me povuče u stranu.Mislim da su ovaj put prevršili mjeru - reče. - Vlada mora postupiti.Da se okladimo? - rekoh.O večeru. Ako zbog ovog ne udare po Carsonu, As-quith će za dva tjedna pasti.315Uslijedio je niz grozničavih konferencija ureda premijera, kabineta, ministarstva vojske i Dublin Castlea. Istodobno su tisuće onih koji su stupali na dan potpisivanja zavjeta produžile marširati ravno u oranjske dvorane da se upišu u dobrovoljačku vojsku.John Redmond i liberalne novine pokušali su stvar prikazati kao Carsonov blef, ali je iza zatvorenih vrata njihova zabrinutost rasla. Uvjerenje da su liberali nesposobni da vladaju dobilo je više pristaša nego ikad prije. No neka oštra mjera u Ulsteru krila je u sebi opasnost da u Engleskoj i Škotskoj izazove val simpatija koji bi mogao značiti pad vlade.Konzervativci su vršili pritisak na vladu, i Asquith se pokazao još spremnijim na kompromis. Kako su prosvjedi Iraca da su izdani i prodani postajali sve glasniji, a Ulsterski dobrovoljci iz dana u dan sve brojniji i drskiji, premijer naposljetku sazove svoje generale u Downing Street 10. Poslije završene sjednice zamjenik šefa generalštaba otputuje u svojstvu osobnog kurira u Irsku. Otputio se smjesta u Camp Bushy, u okolici Roscommona, na rijeci Shannon, gdje su bili stacionirani King's Midlan-deri.Naredbe: KING'S MIDLANDERI ćE ZA DVADESET I ćE-TIRI SATA PRIJEćI U STANJE PRIPRAVNOSTI, A TIJEKOM TJEDNA UMARŠIRATI U ULSTER.Zadatak: OSIGURANJE LUKA, ŽELJEZNIčKIH DEPOA, ARSENALA, MOSTOVA; POJAčANJE STANICA IRSKIH KRALJEVSKIH ORUŽNIKA I ZAŠTITA NABROJENOG DRŽAVNOG VLASNIŠTVA.DVANAESTO POGLAVLJEGeneral, sir Llewelyn Brodhead, iscrpio se hodanjem gore-dolje po svojem uredu. S druge strane prozora ste-ralo se zemljište stoljeće stare kasarne Armand Bushy u pastoralnoj osami kraja gdje je rijeka Shannon u širokom toku nestajala u šašu i vrbicima Lough Reea. Stari Camp Bushy važio je kao jedno od najpoželjnijih zapovjedni-štava u imperiju, a uz to je još Engleska bila tako prikladno blizu.Brodhead je izvježbao svoju diviziju Midlandera za316eventualne događaje u Evropi tako da budu spremni ako izbije rat. Osobito je uznastojao da se diviziji pripoje Coleraine-strijelci, elitna jedinica iz Ulstera. Uvrštavanje teritorijalnog puka grofa od Foyle podbolo je cijeli oficirski štab i u jedinicama probudilo potreban takmičarski duh.Sve se to sad za sir Llewelyna srušilo prekonoći. Naredba za ulazak u Ulster bila je neodređena, namjerno neodređena, po Brodheadovu mišljenju. Bilo je to kao da ga šalju da zauzme vlastitu zemlju. Prema riječima naredbe, njegove su jedinice mogle doći u sukob s Ulster-skim

dobrovoljcima, osobito u oružničkim stanicama. Posvuda na liniji vladala je zloslutna tišina, koja kao da je govorila »stari je Brodhead ovaj put doista dobio prenagljenu zapovijed.«Sazvao je svoje oficire i trijezno ih upoznao s naredbom, ali je potajno očekivao da će stanovit broj oficira iz redova Coleraine-strijelaca predati ostavku. Nisu ga razočarali, jer je trideset i četiri od trideset i pet oficira toga puka ponudilo ostavke kad divizija prijeđe u Ulster.Neka bude. On će učiniti sve da zadrži nemilitaristieki stav kad uđu u Ulster. Naposljetku, prisutnost britanskih trupa u toj pokrajini predstavljala je uvijek samo posjet starih prijatelja. Ulstersko će stanovništvo shvatiti da Midlanderi samo vrše svoju dužnost.No to što je, mimo oficira Coleraine-strijelaca, i polovica divizijskih oficira također predala ostavku potpuno je smelo generala Brodheada.Naredbu je trebalo izvršiti za sedamdeset i dva sata, i time je njegova dilema postala prava muka.Kapetan Christopher Hubble ušao je u generalovu kancelariju i ispred njegova pisaćeg stola oštro salutirao. Brodheadovo lice bilo je pepeljasto kad je mahnuo mladom Chrisu da sjedne. «Christopher je bio spreman da iz brkatih generalovih usta čuje svašta: od hitne molbe do paljbe grdnji.- Znate, Chris, našao sam se u stanovitom škripcu. Prokleto gadan posao, ha? Nadao sam se da ću ga moći odvaliti bez neugodnosti.- Uvjeren sam da general uviđa moj osobni položaj. Colerainesi su, kako znate, naš teritorijalni puk, sir.- Doista to shvaćam, Chris, doista. Vaša je ostavka ovdje, u sredini ove hrpe.317- Mogu uvjeriti generala da je moj zahtjev uslijedio iz vlastitih pobuda. Nisam o tome razgovarao s ostalima, sir, i nemam pojma tko je i koliko ljudi postupilo jednako.- čaj? - upitao je Brodhead, puneći svoju lulu.- Ne, hvala vam, sir.Brodhead ugasi šibicu, povuče dim i zatim ga ispusti. Njegove prodorne plave oči susretoše prodorne plave oči Christophera Hubblea.- Smrtni je grijeh u vojsci upustiti se u politiku, znate... ukoliko radikali ne zloupotrijebe vojsku kao politički instrument protiv našeg vlastitog naroda. Slažete li se s time, Chris?- Potpuno, sir.- Hoćemo li obojica, vi i ja, otvoreno razgovarati?- Da, sir.Llewelyn Brodhead se nagnuo preko svojeg stola i, udarajući po stolu krupnom koščatom šakom, podvlačio svaku drugu riječ.- Ne služim trideset i šest godina u vojsci Njegovog Veličanstva da bih dospio do ovoga. - Uspravio se i podupro o raširene prste kao da namjerava skočiti preko stola. - Godinama promatramo kako liberalna stranka nastoji uništiti imperij, komad po komad. Naše imperijalne oružane snage stvorile su i poprimile sistem općeg reda, koji još nikad u svijetu nije nadmašen. A sad ti prokleti pasji sinovi imaju drskosti da nas pokušaju okrenuti protiv lojalnih britanskih podanika. I sve to zbog ovih ljudi ovdje, koji će oskvrnuti Union Jack, razoriti imperij i usred noći zabiti nam nož u leđa.Brodhead se sabere.- Za tri dana ulazimo u Ulster, ukoliko ... Prekinuo se namjerno. - Da nastavim, Chris?- Molim vas da nastavite, sir Llewelyne.- Ukoliko - produži Brodhead - mi ovdje u Bushyju ne poduzmemo nešto što će ih primorati da opozovu naredbu. Takvo što bi, razumije se, zahtijevalo posve osobitu odanost i da se ponešto stavi na kocku.Chris kimne.- Recimo, na primjer, da do sutra u podne primim ostavke svakog pojedinog oficira u diviziji, svih stotinu i četrdesetorice. Recimo da ja tome dodam svoju ostavku.318ponesem to u London i stanem s time pred šefa generalštaba kao s gotovom činjenicom.Chris rupčićem upije znoj, koji mu je odjednom izbio po licu.

General ustane od stola i ponovno se ushoda dobro utabanom stazom.- Nazovite to kako hoćete, neposluhom, pobunom, nazovite to kako vam drago, no ako liberali žele da im netko obavi taj prljavi posao, neka znaju da moraju za to potražiti kakve crnačke jedinice. Ako nas pokušaju sve izvesti pred ratni sud, moglo bi to svakako izazvati otvorenu pobunu cjelokupnog britanskog oficirskog kora. U najboljem slučaju, vjerujem, uspjeli bismo ih primorati da opozovu tu ludost da okupiramo Ulster. U najgorem, vjerujem, ukor i povlačenje Midlandera iz Irske. Nisam potpuno siguran u posljedice, ali imamo jakih prijatelja svuda, gore i dolje. Što mislite, da pokušamo, Chris?- Mislim da pokušamo.- Dobro. Vi ste očito pravi čovjek za to.- Trsit ću se da vas ne razočaram, sir.- Moraju biti svi, do jednoga. Stotinu i četrdeset ostavki do sutra u podne. Bez iznimaka. To je jedini način da pobijedimo. Ako bilo što krene po zlu, ja preuzimam odgovornost.- Bit će učinjeno, generale.- Dobro, Chris, sretno, na posao, momče, na posao.Od trenutka kad je Molly O'Rafferty nestala iz Irske, Jeremy Hubble više nije bio onaj pređašnji. Kad je došlo vrijeme poroda, svim je sredstvima nastojao doznati gdje se ona nalazi, ali je posvuda nailazio na zid šutnje i mržnje.Kad je stupio u puk Coleraine-strijelaca, neko vrijeme mu je bilo bolje, zatim se pokazalo da je i u vojsci život uglavnom isti. Njegov je mlađi brat bio sačinjen od pravog materijala, ambiciozan i pametan. Christopher je, od fizičkog izgleda pa do razuma, toliko sličio ocu da je bio gotovo kopija njegove ličnosti. Ubrzo je bio unaprijeđen u kapetana i stajao uz bok generala Brodheada kao savršen ađutant.U lorda Jeremyja ocrtavalo se pomanjkanje bilo kakvih istaknutih svojstava. No Jeremy je bio općenito popula-319ran kao član divizijskog ragbijaškog tima, posebno među mlađim oficirima. Ostao je neusiljen, od njega se bez muke moglo posuditi novaca i neosporno je bio ugodniji od brata. Osobito je bio prikladan za ulogu dobrog drugara izvan logora, neprestano je pozivao društvo u Daars, Rathweed Hall ili Hubble Manor. U njegovu je društvu bilo zabavno, obilno se jelo, odlično pilo, uvijek s mnogo djevojaka i dobre razonode.Dokle god je oko njega bilo ljudi, Jeremy je bio raspoložen, ali bilo je razdoblje kad bi sam otišao u Dublin i s nekom tragičnom nostalgijom tumarao gostionicama oko Trinity Collegea. Zapadao je u potištenost, koja bi prelazila u opijanje i završila u kakvoj javnoj kući. Jeremy je ostao prosječan. Nikad se nije digao nad čin poručnika druge klase niti je bilo izgleda da će se u bilo kojem obliku istaknuti.Nakon nekog vremena postade i njegov djed, koji gaje obožavao, bolno svjestan Jeremyjeve nesposobnosti. On i Roger počeše od posjeda sve malo pomalo odvajati što nije sadržala prvobitna darovnica Krune i bilo zajamčeno grofovskim naslovom. Jeremyju je tako ostala titula i posjedi oko Hubble Manora. Kako se oni nisu mogli sami podmirivati, bit će mu odmjeren prihod koji će mu omogućiti da živi poput nezaposlenog iz najvišeg platnog razreda, kao što je Roger učinio i sa svojim ocem.Jeremy će to odrađivati obavljanjem javnih dužnosti grofa od Foyle i time što će se postarati o prikladnom muškom nasljedniku. Sve ostalo bit će u Christophero-vim rukama. Jedini otpor koji je, činilo se, Jeremy uspijevao pružiti sastojao se u tome da se branio od braka i brige za potomstvo. U tome je bio tako odlučan da je to čak nadmašilo maštanje o Molly O'Rafferty. Roger i Weed odlučiše da ne navaljuju dok ne završi vojnu službu, a potom da to pitanje riješe prikladnom ženidbom.Christopher i Jeremy nisu se niti voljeli niti mrzili, ali su se pomirili s neobičnom sudbinom o redoslijedu njihova rođenja i o prednosti njihovih sposobnosti. Mlađi je nekad čeznuo za titulom koju nikad neće posjedovati, ali je kasnije shvatio kakvu će strahovitu moć i bogatstvo on naslijediti, kao i to da time može osvojiti vlastiti plemićki naslov.

U obiteljskom krugu samo je Caroline ostala prisna s320Jeremyjem. Nije se sada s majkom često viđao, jer je ona sve više vremena provodila u Londonu, daleko od Listera, neslužbeno i prešutno rastavljena s lordom Hub-bleom.Ponoć je već bila dobrano odmakla kad se Christopher uputio u Jeremyjev stan. Kapetan Christopher Hubble vratio se iz apartmana generala Brodheada s popisom ljudi koji još nisu predali ostavke. Isprva je išlo malo teže, ali kako je groznica rasla, uporišta su padala. Dosad su uložili svoj ulog svi, osim jednog: poručnika Jeremyja Hubblea.Jeremy je bio budan jer je znao da će se Christopher vratiti, te se čekajući čestito napio. Ležao je na leđima, zureći u strop, dok je Chris, s prezirom pogledavši praznu bocu i hitnuvši je zatim u košaru za smeće, dovukao stolac do bratova ležaja, stao jednom nogom na sjedalo i nagnuo se nad brata. Jeremy je uznemireno treptao krvlju podlivenim očima.- Dakle, što je? - upitao je Christopher. ,- Otac će jednostavno morati moj portret objesiti u t Long Hallu licem k zidu.- Okreni se, ne mogu razgovarati s tvojim leđima. Jeremy sjedne.- Dakle dobro, dragi moj Jeremy. Evo me ovdje usred noći da s tobom raščistim stvari. Znam da to na papiru lijepo izgleda ako viscount Coleraine iz istoimenih Cole-raine-strijelaca kao jedini oficir u Camp Bushyju odluči da ne preda ostavku. Znam kako će to neopisivo poniziti oca i djeda. Uviđam kako je tebi zabavno da nam nako-paš vječnu sramotu, ali, Jeremy... tko tu koga vara? Ti nemaš petlje da to provedeš.- Oh, nemam?- Ne, nemaš. Znam da ti je samo So toga da ovdje prostojim pola noći vičući i moleći te. Do svanuća ćeš mi neizostavno uručiti svoju ostavku, pa zašto onda nećeš biti dobar dečko i ne učiniš to smjesta da mogu otići spavati?- Odjebi...- Rado bih to učinio i pustio te da iskusiš kad sutra svi tvoji prijatelji skoče na starog prevrtljivog Jeremyja.- Nećeš me primorati da potpišem tu prokletu stvar... ja ne držim ništa do toga... ne mrzim katolike kao ti.21 Trojstvo - 2. svezak321- Oh, ti ne držiš ništa do toga - reče Chris. - To je tada nešto drugo.Jeremy se izvuče iz kreveta i zagleda se dolje na vježbalište.Christopher otabana prema vratima.- Izvijestit ću generala Brodheada da ćemo se morati pomiriti s tim da nam jedan glas nedostaje. - Otvorio je vrata i zalupio njima a da nije izašao iz sobe. Jeremy se naglo okrene, usplahiren.- Svinjo! - reče Jeremy.Christopher izvuče iz unutarnjeg džepa presavijen list papira, baci ga na stol i odvrti poklopac svojeg naliv-pera.- Potpiši - reče.Jeremyjevo lice otvrdne. Zurio je u papir, potom u brata.- Znaš, Jeremy, kad bi uspio izdržati, moglo bi ti se dogoditi ono najgore. Možda bi se ubuduće morao brinuti sam o sebi pokušavajući zarađivati za život.- Zar ne možeš bar jednom shvatiti? - poviče Jeremy. - Imam razloga... dubokih razloga... ozbiljno. Zar ne možeš bar jednom uvidjeti da...- Kakvih razloga? - upita Christopher hladno.- To je kao da... pa, kao da nešto potpisujem protiv svojeg sina.- Molly O'Rafferty se neće vratiti, nikada - reče Chris.- Prestani! Prestani!- Neće se vratiti - ponovi Chris.- Ti nemaš ni iskre osjećaja... ti, prljavi ucjenjivaču...- Oh, prestani cviljeti, Jeremy. Da sr mario za svoje dijete, bio bi se suprotstavio prije četiri godine.

Meni je već pun nos uloge prezrenog, slomljenog ljubavnika, koji se skita omiljenim mjestima svoje ljubljene. To nije drugo do prokleta štaka, a to ti znaš. Znaš jednako dobro kao i ja posljedice ako ne potpišeš. Dakle, svršimo s tim.Jeremy se spusti u stolac ispred stola.- Pretpostavljam da si ti prvi predao ostavku - za-brunda.- Točno. Moja je stigla dvije minute nakon naredbe o opsadi Ulstera.- Takvi smo mi, zar ne? Christopher je uvijek broj jedan, a Jeremy stotinu i četrdeset. - Jeremy se nasmije zgađeno. - Tako je to među nama. Potpiši ovo, potpiši ono. Cijeli moj život stajat ćeš nad mnom gurajući papire pred mene.322- Ti bi se s obzirom na obeštećenje koje za to primaš trebao posljednji žaliti.Jeremy je grizao usnicu, pokušavajući prikupiti hrabrosti za posljednji otpor. Znoj mu izbije, očima je tražio što bi popio, izbjegavjući Christopherov netremičan pogled.- Ako opet otvorim vrata - upozori ga Christopher -ovaj put ću otići i prepustiti te posljedicama.Jeremy poče uvlačiti dah, a zatim zajeca. Pogledao je brata s mržnjom, suznim i staklenim očima, istrgnuo mu pero i načrčkao svoje ime na ostavku.- Tko je to bio, Alane? - upita kroz polusan Matilda Birmingham.- Winston - odgovori njezin muž.- Churchill? Blagi Bože, pa sad je tri ujutro.- Znam - odgovori on, istetura iz postelje, otklimata do ormara i poče tražiti svoj kratki kućni kaput. I njegova žena ustane, spremi poslužavnik s čajem i ostavi ga zajedno s Churchillom u radnoj sobi.Otkako se povukao s dužnosti vođe u parlamentu, Alan Birmingham postao je jedan od najglasnijih poslanika stražnjih klupa, napadajući bez prestanka kolebljivo držanje svoje stranke u pitanju Zakona o autonomiji. Zapravo je Birmingham predvodio grupu buntovničkih liberalnih poslanika u izvrgavanju ruglu Asquithove bo-jažljivosti. Premda je pobuna u Camp Bushyju držana u tajnosti, Birmingham je doznao za nju i znao je da je general Llewelyn Brodhead u Londonu na tajnom vijećanju s ostalim vojnim funkcionarima.Churchill ga pozdravi svojim najuspjelijim držanjem kakvo je čuvao za trenutke krize i ispriča se zbog dolaska u tako neprikladan sat.- Imamo razloga vjerovati da ste obaviješteni o toj strašnoj stvari s King's Midlandersima - reče Winston.- Jesam - odgovori Birmingham.- Kabinet pretpostavlja da ćete sutra u parlamentu htjeti o tome nešto reći.- Vaše su sumnje dobro zasnovane.Churchill zabrunda, i dok je Birmingham nalijevao čaj obojici, pripremi se na drukčiji ton.323- Alane - reče polagano - moram vas zamoliti da u tu stvar ne ulazite.- Nisam siguran jesam li vas dobro shvatio, Winstone.- Pustite je neka zamre.- Da ništa ne poduzmem?- Tako je - reče Churchill.- Stotinu i četrdeset britanskih oficira, zajedno sa svojim generalom, pobunilo se. Zar predlažete, da uza sve ostalo, još opraštamo i pobunjenicima?- Nije u pitanju da im oprostimo - odgovori Churchill. - Alane, mi smo punih dvadeset sati o tome raspravljali. Asquith i kabinet su, uz moje sudjelovanje, došli do zaključka da ćemo, ako te ljude pokušamo izvesti pred disciplinski sud, time možda otvoriti Pandorinu kutiju.- Po mojem mišljenju, otvarate Pandorinu kutiju ako to ignorirate. Gdje ćemo već jednom povući crtu i reći tim ljudima dosta, Winstone? Kao slijedeće, počet će za bijela dana krijumčariti oružje.- Ali, ali, Alane.- E, pa reći ću vam što bih ja učinio - reče Birmingham razdraženo. - Uhapsio bih Brodheada i smjesta ga lišio zapovjedništva, poslao ovamo novog zapovjednika da preuzme diviziju, a ostalim prokletim pasjim sinovima dao točno sat vremena da svoje ostavke opozovu ili da budu izvedeni

pred ratni sud.- Na sastanku je takvo stanovište bilo prilično nepopustljivo zastupano - reče Churchill.- Ali to je jedini put.Churchill podigne ruku poput prometnog stražara.- To nije nipošto tako jasno.- Što time mislite?- U ministarstvu vojske nisu Brodheada dočekali kao pobunjenika, nego ga smatraju nekom vrstom heroja.- Svakako - odgovori Birmingham. - Stara imperijalna militaristička mašina želi prerezati vrat liberalnoj stranci, to znamo. Oni treba da ovdje i sad iskuse tko upravlja zemljom, Winstone.- Šef generalštaba nas je upozorio na to - reče Churchill - da moramo računati s ostavkom bar trećine ukupnog oficirskog kora ako optužimo ovu grupu. Osim toga, desetak i više generala koji potječu iz Ulstera nalazi se na izvanredno značajnim položajima.- Ali, dragi moj, pa to je obična ucjena.324- S obzirom na mogućnost rata u skoroj budućnosti, Alane, ne možemo riskirati da izgubimo polovicu naših oficira.- Po mojem mišljenju, trebali bismo te momke pustiti da se povuku. Ako ne možemo držati u rukama vojsku u jednoj beznačajnoj krizi u Irskoj, kako ćemo tek, do vraga, to uspjeti u jednom većem ratu?- Alane ...- Ne. K vragu sve, postoji pravo i krivo, Winstone. Što će se dogoditi sutra ako konzervativna stranka također zaželi da osnuje privatnu vojsku, a dan nakon toga mi liberali odlučimo to isto? Pobogu, političke stranke u jednoj demokraciji naprosto ne mogu držati vlastitu vojsku!- Moram svoju molbu osloniti na to da se mi prema našoj procjeni, našoj dobro promišljenoj procjeni, ne smijemo upustiti u taj rizik. To bi uništilo našu vanjsku politiku i povjerenje naših saveznika. Berlinu u ovom trenutku ne bi bilo ništa draže no da polovica naših oficira odbaci uniforme.- Doista. Znate li vi zapravo u što se upuštamo? Ako pokrajina Ulster bude naposljetku izuzeta iz Zakona o autonomiji, a ja se bojim da nemate petlje da učinite drukčije, ti će unionisti zavesti ondje tiraniju, tiraniju s pečatom našeg odobrenja.- Nalazimo se neposredno pred ratom, Alane. Naša je najpreča dužnost da se pripremimo da taj rat dobijemo. Ne smijemo zbog jedne bure u čaši vode riskirati naš oficirski kor. Svi mi, sve više i više, dolazimo do spoznaje da se rješenje za Irsku mora nekako odložiti.- Shvaćam. Znači da namjeravate opozvati naredbu Midlandersima da uđu u Ulster.- Upravo to.Birmingham zatrese glavbm u nevjf rici.- Mi smo osam stoljeća u Irskoj slagali pogrešku na pogrješku. Naposljetku ćemo u Ulsteru biti isisani. Molim vas, nemojte za dvadeset godina doći k meni i reći mi naknadno da sam imao pravo. Ako sada ne postupimo odlučno, kako to ovaj trenutak zahtijeva, upast ćemo do grla u govna i bespomoćno u njima gacati i dovijeka se iz Irske nećemo moći izvući.Šest sati prije nego što je divizija King's Midlandersa trebala ući u Irsku, naredba je povučena. Divizija je325ostala stacionirana u Camp Armand Buchyj.u. General sir Llewelyn Brodhead i njegovi oficiri nisu dobili čak ni običan ukor.Ulsterska dobrovoljačka vojska mogla je postići zakonsko priznavanje, jer je vlada oklijevala da postupi, i njezin je broj rastao u jednakoj mjeri kao i njezina drskost. Do sredine ljeta 1913. pristupilo joj je više od pedeset tisuća ljudi, i još su pritjecali brže nego što su ih mogli primiti.Tri pokrajine katoličke Irske promatrale su sve to sa sve većim negodovanjem, dok nije naposljetku posvuda u zemlji planulo.Potkraj prosinca 1913. u Dublinu je sazvan masovni skup da se obrazuje protusnaga Ulsterskim

dobrovoljcima. Odaziv je bio golem. Sedam tisuća ljudi ispunilo je Rotunda Gardens, preplavilo obližnju koncertnu dvoranu, a za još pet tisuća nije bilo mjesta.Objavljeno je osnivanje Irske teritorijalne armije, i četiri tisuće ljudi pristupilo je na licu mjesta. Jezgra te nove grupe bio je niz legalnih organizacija s jakim republikanskim tendencijama, kao Gelski savez i Gelsko atletsko udruženje. Dublin Castle i London živo su željeli istupiti protiv te teritorijalne vojske i zabraniti je, ali su s obzirom na Ulsterske dobrovoljce bili nemoćni.Tako je, dakle, izgledala Engleska uoči 1914. godine s dvjema privatnim vojskama u svojim irskim pokrajinama. London je imao slabu utjehu da je katolička vojska bila bijedno slabo naoružana i nije poput Ulsterskih dobrovoljaca raspolagala s vojnicima od zanata u vodstvu. činilo se da je organizirana s tipičnom irskom manjka-vošću.No za Irsko republikansko bratstvo bilo je uspostavljanje Irske teritorijalne armije ključ koji otvara zlatna vrata. Ta malobrojna tajna grupa od dvije tisuće ljudi bila je potpuno spremna. Long Dan Sweeney izdao je zapovijed, i članovi Bratstva se do jednoga uključiše u teritorijalnu armiju te brzo prodriješe u gornje redove zauzimajući ključne položaje i zapovjedništvo.Irska teritorijalna armija rasla je iznad svakog očekivanja, dok se London nije uznemirio. Tada, ali tek tada, Asquith objavi kraj uvozu oružja u Irsku. Unionisti nisu prosvjedovali, jer je tada njihovo stovarište oružja već bilo dobro napunjeno i raspolagali su s premoći od pedeset pušaka prema jednoj u odnosu na katolički Jug.326TRINAESTO POGLAVLJEHAMBURG, ožujka 1914.Gospodin Ludwig Boch listao je po svojim spisima, tiho mumljajući neku pjesmu. Kad se uvjerio da je sve u redu, skupio je papire, gurnuo ih u torbu za spise i otklopio svoj džepni sat. Do sastanka je bilo još vremena. Pripalio je cigaretu i zadovoljno pušio, promatrajući kako se kolutovi dima šire lebdeći kancelarijom.Ludwig Boch, onizak debeljko šezdesetih godina, imao je razloga da bude zadovoljan sa sobom. On nije bio jedan od krupnih trgovaca oružjem, onih tajanstvenih međunarodnih figura koje su tajno putovale amo-tamo kontine-tom, ali si je izborio posebno mjesto i bio na pragu da sklopi posao svojega života.Boch je imao uobičajene veze u vojnim krugovima, ministarstvu vanjskih poslova, carini i direkciji za oružje. U svojem poslovanju razlikovao se od drugih po tome što se s najvećim uspjehom prebacio na trgovanje s Irskom. Boch je više od drugih dobavljača zastupao stanovište ,da bi za Nijemce bilo probitačno kad bi oružje prodavali objema stranama u Irskoj te sukob protestanata i katolika pretvorili u trn u boku Engleske.To je uvjerenje donijelo neočekivanu dobit. Protestantski agenti bili su spremni kupiti velike količine oružja i platiti najviše cijene. Posao se morao odvijati krajnje spretno, jer su se prema van Ulsterani prikazivali fanatično lojalnima engleskom kralju. Politički promatrači u ministarstvu vanjskih poslova potvrdili su, međutim, Bochove zaključke da će oružje, isporučeno Ulsteranima, vrlo vjerojatno biti upotrijebljeno protiv Britanaca. Njihova lojalnost, kojom su se toliko busali, nije bila jako duboka. Berlin je bio u to uvjeren. Za Bocha je to značilo dobru sreću.Doduše, bojao se da najnovije narudžbe neće uspjeti isporučiti. Ulsterani su tražili automatsko oružje i minobacače, koje je imao na raspolaganju samo u ograničenim količinama, a njemačka je vojska sad imala prednost u cjelokupnoj proizvodnji. Bio je oduševljen i ugodno iznenađen, što je i trebalo, kad je iz Berlina stigao pristanak. U tom poslu bilo je za njega osam stotina tisuća maraka čiste dobiti.327Boch je znao da će izvoz oružja iz Njemačke, kad izbije rat u Evropi, naglo prestati, a taj rat bio je utvrđena činjenica. On i ostali iz te struke luđački su se trsili da, isporuče narudžbe prije nego što njihova stravična tržišta presuše.S ovom isporukom bio je namiren za ostatak života. Zaključit će poslovanje, iseliti u Argentinu i uživati u plodovima svojega rada.Nekoliko kilometara od Bochova neupadljivog ureda u Sankt Pauliju Christopher Hubble je u

svojem apartmanu hotela »Vier Jahreszeiten« nemirno šetao sobom. Do ovog trenutka sve je bila šala, ali sad je postao nervozan. Do razgovora je imao još sat vremena. Možda bi trebalo prošetati. Posegnuo je za svojim žaketom iz nor-folk-tvida i lovačkom kapom, koja je pristajala uz njega i smjesta u njemu odavala Engleza, izišao iz hotela, pošavši neužurbano uz jezero Binnenalster, promatrajući jedrilice, dok sat s vijećnice nije otkucao puni sat. Tad je domahnuo jednom taksiju.- Schumanns Austernkeller, Jungfernsteig - reče vozaču prihvatljivim njemačkim.Kad je Christopher odslužio vojni rok, bio je već napredovao do majora, jednog od najmlađih u vojsci, i bio je u osobnoj milosti sir Llewelyna Brodheada. Ostao je, kako je tradicija zahtijevala, u aktivnoj rezervi kod Coleraine--strijelaca.U savjetovanju s ocem i djedom zaključeno je da bi Chris trenutačno najviše koristio u generalštabu Ulster-skih dobrovoljaca. Lord Roberts ga je dočekao raskriljenih ruku.Chris je dokazao da je momak na mjestu kad je potkraj 1913. vladinom odredbom da se obustave sve isporuke oružja Irskoj nastala mala kriza. Broj Ulsterskih dobrovoljaca već je bio premašio stotinu tisuća, a njihov je arsenal sadržavao jednu pušku po čovjeku. Lord Roberts i njegov štab bili su zatečeni u pomanjkanju automatskog oružja i lake artiljerije u obliku prijenosnih minobacača. Chris je nagovorio svojega zapovjednika da usprkos zabrani porazgovori o tome s njegovim ocem i djedom, a ovi su se sa svoje strane obratili vodstvu unionista.Zaključili su da usprkos suprotnim odredbama vlade328priskrbe oružje. Kupovinu su zajamčili industrijalci i plemstvo, a Maxwell Swan otputovao je u Njemačku da uspostavi vezu s Ludwigom Bochom. Isprva je Boch, njihov najpouzdaniji dobavljač, mislio da je nemoguće to oružje isporučiti s obzirom na prednost koju je u isporuci oružja uživala njemačka vojska, ali je, na svoje iznenađenje, dobio privolu. Nakon toga poslan je mladi Chris osobno u Hamburg da dopremi oružje u Ulster.Otto Scheer je već u prvom susretu osjetio odbojnost prema Christopheru Hubbleu, ali zarada je bila i predobra da bi se dao omesti takvim osjećajima. Scheer, rezervni oficir njemačke ratne mornarice, koji je služio u podmornicama, imao je laku grižnju savjesti. Znao je da će on i mladi Englez, ako se ponovno susretnu, biti neprijatelji i najvjerojatnije jedan drugog promatrati kroz ukrštene crte na viziru.Zasad je Scheer bio unajmljen kao plaćenik, krijumčar oružja za te iste Engleze protiv kojih će se tući. Boch je rekao da je njemačka vlada odobrila pothvat. E, pa to je bio ludi svijet Ludwiga Bocha. Scheer, mirni kapetan na Sjevernom i Istočnom moru, pročešljao je Sankt Pauli i unajmio posadu pustolova primamljenih zavodljivim dodatkom na opasnost.Protiv volje, mrmljajući, pristao je da Christopher Hubble bude nominalno kapetan broda, premda je plovio pod njemačkom zastavom.Pretresli su sve pojedinosti plana od Bochove nabavke i carinskih papira do puta plovidbe. Da proslavi zaključenje posla, Boch je naručio rakiju, piće koje je Christopher držao prostačkim, i ručak je okončan mlakim stiskom ruke.U Hamburgu su proširene glasine da će iz luke isploviti ijedan brod s oružjem namijenjenim bivšem meksičkom predsjedniku Diazu, koji smišlja ud§r za povratak na vlast, ali se time gotovo nitko nije dao zavarati. Cijeli je posao i prejasno nosio pečat Ulsterske dobrovoljačke vojske.Navečer 24. ožujka 1914. popeo se Christopher Hubble na SS »Prinz Rudolph«, vojni teretni brod od devet stotina tona za prijevoz žita. Njegov dvojnik, SS »Prinz Oskar«, bio je ukotvljen uz susjedni molo. Chris je pregledao tovar, oko tri tisuće strojnica, tisuću dvjesto minobacača i nekoliko milijuna šaržera metaka, zatim naredio da329se zaklopci zapečate i da mu pokažu njegovu kabinu, čime je pokazao kako namjerava voditi taj posao, naime bez riječi, izuzev kratkih uputa Ottu Scheeru.Kad je svanulo, »Prinz Rudolph« je, praćen »Prinzom Oskarom«, plovio uz Elbu. U Sjevernom moru razarač britanske ratne mornarice HMS »Battersea« ugleda brodove i počne ih pratiti. Christopher naredi da oba broda produže ploviti jugozapadnim smjerom kroz kanal, kao da će u otvoreno more.

Kad je Scheeru dao uputu da zaokrene u kanal St. George i tada u Irsko more, Nijemac se pokoleba. Nije mu se sviđao Hubble, njegova mladost, njegov teret, ni to da hoda po žici na rubu britanskih obalnih voda. Ali prokleti je Englez ostao neumoljiv, a tisuću funti ster-linga, ugovorenih za taj posao, bilo je više od Scheerove jednogodišnje plaće.hitno. alarm za šefa admiraliteta od hms »battersea«. ss »prinz rudolph« i ss »prinz oskar« plove na sjever još pod njemačkom zastavom, »rudolph« vjerojatno nosi oružje za udv. čekamo upute za pretragu i zapljenu.Prvi lord admiraliteta, Winston Churchill, držao je da se to može ocijeniti gusarskim činom ako bi se popeo na brodove u međunarodnim vodama. Poslao je hitnu poruku razaraču neka i dalje slijedi oba broda, posavjetovao se sa svojim štabom i ugovorio kasni razgovor s premijerom.Rat je bio pred vratima, ali položaj Engleske s obzirom na njezine ugovore s Francuskom i Belgijom nije bio javno deklariran. Na Churchilla je izvršen jak pritisak da ne učini potez koji bi značio zauzimanje strane u cijelom sukobu, prije no što Engleska bude spremna. U ponoćnim konferencijama, najprije u admiralitetu, zatim u Downing Streetu 10, složili su se da radije puste Ulsterane u tom njihovom posljednjem malom koraku nekažnjene, nego da u ovom trenutku izazovu Nijemce.Samo je na uporno Churchillovo traženje dopušteno da »Battersea« i dalje prati oba broda, dok je on donosio plan da se brodovi zaustave ako bi se usudili ući u irske obalne vode. »Prinz Rudolph« i »Prinz Oskar« plovili su dalje u Sjevernom kanalu, koji dijeli Irsku od Škotske. četvrte večeri nakon što su isplovili iz Hamburga približavali su se Ulsteru, i trenutak za odluku je uslijedio.330Kad je pao mrak, Otto Scheer pokuca na vrata Chri-stopherove kabine i uđe.- Razarač nas još slijedi - reče.- Znam. Nastavite prema planu.- Herr Hubble, posada postaje nervozna.- Pa što? Samo će ih zatvoriti. Otto Scheer frkne nosom.- To nije smiješno.- Nisam niti namjeravao reći nešto smiješno. Pristali ste na plan, zar niste, Herr Scheer? Hoću reći, vi Nijemci ste navodno prave puške u provođenju nekog plana. Niste valjda počeli gubiti živce?Nijemac pocrvenje. Christopher se, činilo se, nije dao smesti.- Onog trenutka kad uđemo u irske obalne vode...- Prestanite s vašim prokletim cviljenjem, Herr Scheer! Svima vama svidjela se boja engleskih novčanica kad smo vas unajmili. Sad obavite svoj posao!Scheer mračno pogleda čovjeka, upola mlađeg od sebe, potom lagano prikloni glavu, kao na pozdrav, i okrene se na petama. *- Scheer. Možete reći svojim ljudima da će »Battersea« do jutra nestati s vidika.- Kako to da ste tako prokleto sigurni u to?- Oni samo pokušavaju bolje blefirati od nas. I, za buduće, recite tom vašem kuharu... ah, nije važno, samo ćemo još jednom zajedno jesti. Nekako ću to već progutati.Kad je ostao sam, Christopher duboko odahne i nagne se blijed i drhtav. Pri planiranju sve se činilo tako glatko i jednostavno. Cijela se operacija oslanjala na činjenicu da su sir Edward Carson i vodstvo unionista do sada u svakom blefiranju vlade prošli nekažnjeno. Kako su se pribojavali nepredviđene konfrontacija na moru, dobro su se potrudili da ratna mornarica sazna za brodove i njihov teret. Na taj su način mogli gurnuti loptu liberalnoj stranci i prisiliti je da ona donese odluku. Njihov će čin izazvati oštra noćna savjetovanja u Londonu, a ujutro će pratnja nestati. Takav je, uostalom, bio plan.Christopher legne na ležaj. Jadno malo će spavati do svitanja. A tad, tko zna? Kad god je zadrijemao, trgnulo ga je priviđenje vlažne zatvorske ćelije.Ne smijem dopustiti da me ti prokleti Švabe vide u tom331stanju, mrmljao je sam sebi, moram održati fasadu... Iza sna ga trgne glasan žamor. Govorili su tako brzo da nije mogao ništa razumjeti. Kroz okruglo okno prodiralo je sivilo zore. Prišao je

umivaoniku, dok mu je srce udaralo, i pažljivo oprao lice, počešljao se, iščetkao zube i uspio čvrsto zavladati sobom.Arogantna držanja izašao je na palubu i popeo se lje-stvama na most. Posada dolje ispod njega poče pljeskati i vikati hura. Pred njima je ležao otok Rathlin, a »Batter-sea« je nestao bez traga!Chris složi ruke na leđa.- Jutro, Herr Scheer - reče raspoloženo. Scheer se osmijehne i kimne.- Jeste li uspostavili vezu s »Oskarom«?- Ja, učinio sam to.- Onda naprijed, na dogovoreni sastanak.Otok Rathlin, komad gotovo napuštenog kopna u obliku bumeranga, ležao je neposredno uz sjevernu obalu grofovije Antrim. Bio je stoljećima poprište krvavih borbi sa škotskim i engleskim upadačima, potom posjed viscounta Gagea, pa zatim napušten i prepušten jatima ptica selica koje su same između spektakularnih stijena i spilja držale svoje domjenke.Dan ranije iskrcala se na Rathlin rezervna posada bivših pripadnika britanske ratne mornarice koji su pristupili Ulsterskim dobrovoljcima i čekala brod s oružjem.Rano popodne, petog dana plovidbe, »Prinz Rudolph« i »Prinz Oskar« uploviše u okrilje Church Baya, baciše sidro i zastavicama obavijestiše posadu na otoku.Za nekoliko minuta otisnuše se čamci s posadom i ljudi se popeše na palubu »Rudolpha«.U kratkoj ali pedantnoj ceremoniji Otto Scheer preda brod, skinuše njemačku zastavu, podigoše zastavu Ul-stera i prekrstiše brod u »Glory of Ulster«.čamci s »Oskara« pristadoše uz bok i odvezoše njemačku posadu na njihov brod. Posljednji u odlasku, Otto Scheer, stisne u neobičnom porivu simpatije Christophe-rovu ruku.- Imate čelične živce, Hubble - reče Scheer.- Da, hm, bravo, sretan put kući - odgovori Christopher.Kad su se popeli na palubu »Oskara«, Nijemci žurno izvukoše sidro i požuriše natrag u Hamburg, dok je332»Glory of Ulster« zadimio prema zapadu, u suprotnom smjeru. Predvečer se brod usidri nedaleko od rta Inisho-ven Head, gdje se zaljev Foyle otvara u otvoreno more, i javi radiom da se pripreme za njegov ulazak u Londonderry idućeg jutra.U toku noći sazvane su sve jedinice Ulsterskih dobrovoljaca i obavile su plansko zaposjedanje i osiguranje ključnih položaja u cijeloj pokrajini, kao i prebacivanje transportnih jedinica u Londonderry.Do svitanja su Ulsterski dobrovoljci završili sa »zauzimanjem« Londonderryja, blokirali lučku četvrt, a na obali uz glavne dokove Caw & Traina čekalo je sedamdeset teretnih automobila.»Glory of Ulster« plovio je pod vodstvom Christophera Hubblea niz rijeku Foyle, mimo svjetionika Pennyburn k dokovima, gdje je čekao lučki otpremnik D.E.Swiner-ton, oficir Ulsterskih dobrovoljaca na dopustu, sa svim potrebnim dokumentima. Smjesta se popeo na palubu, prolistao brodske teretne deklaracije u koje je bio upisan »materijal za radio-veze i sanitet«, potpisao ih i žigosao. Dvije minute kasnije počeo je istovar. Blago s broda »Glory of Ulster« bilo je u punom danjem svjetlu, bez prisutnosti policije ili britanskih trupa pretovareno na teretne automobile i za dva sata konvoj je krenuo prema ranije utvrđenom skrovištu. U jednoj kasnijoj objavi za tisak lord Roberts je izjavio da se radilo o vježbi kako bi se ispitala djelotvornost stanovitih UDV jedinica, koja je uspješno obavljena, te energično zanijekao da se na brodu nalazilo oružje.Republikanski osjećaji lorda Louiea de Lacyja prekip-ješe. Suprotno Larkinovu savjetu, Louie je vršio pritisak na vrhovno vijeće Bratstva da na drskđst broda »Glory of Ulster« odgovore krijumčarenjem oružja po bijelom danu, ovaj put oružjem za »legalnu« Irsku teritorijalnu armiju.Tri tjedna kasnije usidrio se, u povodu - kako se pokazalo - posljednje prodaje oružja Ludwiga Bocha Ircima, mali njemački teretni brod na jednom ne baš bezopasnom mjestu na obali Inischmorea, najvećem od Aran-skih otoka, na izlazu Galway Baya. Na jahtu lorda Louiea »Grainne Uaile« pretovareno je tisuću pušaka i stotine333

strojnica, a da se stvar nije niti pokušala zadržati u tajnosti.Zapovjednik teritorijalne armije u grofoviji Galway izdao je jedinicama naredbu da svi pripadnici listom izađu na dokove, istovare jahtu uz svečane fanfare i tada od-marširaju u središte grada.Iz Dublin Castlea naredbe su upućene generalu sir Llewelynu Brodheadu u Camp Bushy da prebaci jedan svoj puk u Galway kako bi se »spriječili neredi«. Strijelci divizije King's Midlanders stigoše istodobno kad i jedinice irskih teritorijalaca.Klicanje i svirka limenih glazbi, koje su pozdravljale dolazak lorda Louiea i »Grainne Uaile« ubrzo zanijemiše; kad su vojnici s nasađenim bajonetama, predvođeni osobno generalom Brodheadom na konju, počeli potiskivati mnoštvo.Guranje i natezanje ubrzo se pretvorilo u zviždanje i bacanje kamenja. Kad su istovarili jahtu, prasnuše pucnji u nenaoružano mnoštvo. Nakon nekoliko minuta ležalo je pet pripadnika Irskih teritorijalaca mrtvo, a još dvadeset ranjeno.U istrazi, koja je uslijedila, i u izvještaju tvrdilo se »da je pri primopredaji oružja s ,Grainne Uaile' više teritorijalaca trgnulo puške i otvorilo vatru na vojsku. Strijelci su, tek kad nije bilo drugog izlaza, uzvratili vatrom da bi se obranili.«Dne 28. lipnja 1914. u Sarajevu je ubijen nadvojvoda Franjo Ferdinand. Pet tjedana kasnije Engleska se zaratila s Njemačkom, Austro-Ugarskom i Turskom.Zakon o autonomiji bio je spreman za posljednje glasanje i kraljevo odobrenje, ali je Gornji dom uspješno dodao amandmane da bi za trajanje rata odložio izvršenje. Dapače, Carson je postigao klauzulu za buduće isključenje Ulstera.Usprkos tomu Redmond je u Donjem domu, u kojem je vladalo veliko uzbuđenje, ustao i pozvao Irce da se uključe u rat koji je vodila Engleska. Zatražio je da se Irskoj teritorijalnoj armiji da oružje kako bi mogla braniti vlastitu zemlju i osloboditi britanske trupe na irskom tlu za ratne dužnosti.Dok je velik dio stanovništva pozdravio govor s olakša-334njem, ministarstvo vojske dočekalo ga je sumnjičavo. Jaka Irska teritorijalna armija nije bila poželjna.Zakon je izglasan ubrzo nakon izbijanja rata i smjesta stavljen na led... među spise koji miruju. Johan Redmond se nije dalje borio, preuzeo je vodstvo Teritorijalne armije kao jamstvo da će do parlamenta u Dublinu doći.Istodobno je sir Edward Carson poduzeo lukav korak da zaštiti zahtjeve unionista poslije rata: ponudio je Ul-sterske dobrovoljce britanskoj vojsci. To su lord Kitche-ner i vodeći generali radosno pozdravili. Ustanovljena je jedna divizija od samih UIsterana s vlastitim oficirima, znakovima i zastavom.Kad je Redmond to isto pokušao postići za Teritorijalnu armiju, bilo je ministarstvo vojske manje sklono da katoličke jedinice pošalje na frontu, te je pustilo da se odgovor na Redmondov zahtjev oteže. Usprkos toj uvredi, Redmond se i dalje zauzimao za lojalnost prema Kruni i uvrstio u natjecanje koja će strana žrtvovati više krvi za Engleze da bi ojačala svoje pozicije za pregovorač-kim stolom nakon rata.Deseci tisuća irskih katolika javili su se u britansku vojsku, bili primljeni i doživljeli postupak vojnika drugog reda, kao što su i u vlastitoj zemlji živjeli kao građani drugog reda. Bili su svjesnim, melodičnim fanatizmom podijeljeni po različitim jedinicama. Oduševljenje za engleski rat je blijedilo.Sredinom 1915. počela se probijati republikanska ideja: Irska i irski narod nisu imali neprijatelja među narodima svijeta, osim Britanaca, a Irci su u tisućama umirali u britanskoj uniformi.Redmondovo razdoblje svršavalo je u potpunom neuspjehu. Počeo je svitati dan republfkanaca.čETRNAESTO POGLAVLJE• Dan Sweeney bio je omršavio kao strašilo za ptice. Mjesecima već nije napuštao Dublin, i put do Dunleera, s noćenjem po kućama simpatizera, potpuno ga je iscrpio.Dva čovjeka sjedila su ispred kuće nedaleko od jezera. Večer je bila topla. Dan pripali cigaretu i zakašlje od boli.335

Bolest, koja je razarala njegovo tijelo, malo se ublažila. Govorio je tiho i zamišljeno tih dana kad se pretvarao u avet Dana Sweeneyja.- Na posljednjoj sjednici vrhovnog vijeća - rekao je -konstituirali smo se kao privremena vlada Irske i zaključili da još za ovoga rata podignemo ustanak.- To je stav svih? - upita Conor.- To je stav svih, moj kao i Brendana Seana Barretta.- čudno, mislio sam da će to doći s nebeskim fanfarama. Pojavit će se anđeli s harfama i zborovi će pjevati stare keltske litanije.- Bez straha, Conore. Kad Irci doznaju za našu odluku, Seamus i naš novi pjesnički brat, Garrett O'Hara, ovje-kovječit će neizostavno taj trenutak u odgovarajućem aleluja-zboru.Dan se ponovno nakašlje i baci skriveni pogled na bocu koja je stajala nadohvat Conoru. Conor mu je pruži, no Dan odbije.- Hajde, Dane, ti se nisi nikad zavjetovao na trezvenost a da bih ja to ozbiljno shvatio.Dan zagunđa i primi bocu, zatim ispije gutljaj sa zadovoljstvom čovjeka koji je potajno znao poneku popiti. Kad je žarenje od pića popustilo, smanjila se bol i on smiješkom pokaže da je viski taj koji mu je odsad neophodan.- Uvjeren sam da nisi putovao sve do Dunleera da bi me obavijestio kako smo mi vladajuće snage jedne nepostojeće vlade, jedne još neizglasane republike - primijeti Conor.- Dobro rečeno, pravilno sročeno. Moramo zaustaviti razmahivanje protestanata - reče Dan. - John Redmond je gotov. Asquith je gotov. Carson je kraljica plesa. Ništa nije dovoljno jezivo a da on s tim ne bi prošao nekažnjeno. Vrijeme je da mu damo na znanje kako i mi postojimo.- Da, i ja tako mislim.- Za otprilike godinu dana dat ćemo našim ljudima naredbu da podignu ustanak - nastavi Dan. - Prije no što pođu u bitku, mislim da moraju steći vjeru u sebe. Moraju znati da mogu pobijediti. Treba nam sad jedna pobjeda da nas ojača, Conore. Nikakva poezija ili retorika. Moramo nekog tući, Engleze, Ulsterane. Bratstvo mora znati da je dobra vojska.336- Potpuno se slažem - reče Conor.- Ali što da poduzmemo? Od raspravljanja su nam se osušila usta. Većina je za neki atentat. Najćešće je bio spominjan britanski kolonijalni ministar Augustine Bir-rell, pa Carson, Weed, Hubble i Bonar Law. Cak smo razmišljali o tome da uklonimo Johna Redmonda. Govorili smo o dizanju mostova, prepadima, čak i o provali u državnu blagajnu.- I na čemu smo sad, Dane?- Na tome da sam došao k tebi da te zamolim za pomoć. Što god zaključimo i izvedemo, bit će to moj posljednji čin kao zapovjednika.- Što time hoćeš reći?- Neko smo vrijeme Atty i ja tajili da ću uskoro umrijeti. Kad su to već i drugi počeli primjećivati, poslao sam je k tebi u Belfast. Budući da si ponuđenu krunu Rima tri puta odbio, predložio sam za svojeg nasljednika Garretta O'Haru. On nije osobit vojnik, ali kao entuzijast i obrazovan čovjek naći će sjajnih riječi za ustanak i dati mu mističnu atmosferu. Možda će se to irskom narodu svidjeti, tko zna? No sad sam ovdje kod svojeg starog prijatelja i protivnika, Conora Larkina, jedine čelične karike našeg inače poput svile slabog zapovjedničkog lanca. Hoću da nam daš pobjedu koja nam je tako očajnički potrebna.- Shvaćam - promrmlja Conor.- Pobjeda je tako divna riječ - reče Dan. - Svejedno koliko je kratkotrajna, u našem fantazijama sklonom duhu sa svakom će godinom bivati sve veća i grijati nas deset tisuća noći. Imali smo tako malo pobjeda. Oni tako mnogo.Dana ponovno prodrma napadaj kašlja i on ljutito odbaci cigaretu. Neobično je čuti ga kako govori kao pjesnik, ustanovi Conor. Kratkorječiv star« Dan, koji je uvijek sve izricao s oštrom otvorenošću. Doista je želio doživjeti zanos jedne pobjede da može umrijeti a da sebe ne gleda kao promašaj.- Imam jednu, dvije ideje - reče Conor.

- Zato sam i došao. Znao sam da ćeš nešto smisliti.- Lord Roberts i ono smeće od njegovog uvezenog britanskog štaba izgradili su Ulsterske dobrovoljce u pravu vojsku. No zadržali su još nekoliko nemarnih navika iz starih dana. Dijelom i stoga što nas ne cijene kao22 Trojstvo - 2. svezak337borbenu snagu. Bratstvo ignoriraju, a na teritorijalce gledaju s prezirom.- A koje to navike?- Na to ću tek doći. Usprkos hvastanju da su mase običnih Ulsterana stup njihove vojske, ni britanski štab ni plemstvo ne vjeruju bez rezerve svojim vlastitim ljudima. Ne daju u ruke svojim ljudima oružje koje su prikupili. Osim toga, u nama ne vide nikakvu opasnost, pa nisu ni na oprezu.- To jest, Conore, to jest.- To jest, sva su svoja jaja položili u jednu košaru. čitav tovar s broda »Glory of Ulster«, i vjerojatno pola arsenala Ulsterskih dobrovoljaca, pohranjen je na jednom jedinom mjestu... Lettershanbo Castle.- Naravno, Lettershanbo Castle - reče Dan. - Zašto odmah ne planiraš i napad na Gibraltar?Riječ je bila o jednoj utvrdi iz 18. stoljeća koja je čuvala ulaz u Lough Foyle. Jedini prilaz bila je cesta preko jedne velike dine, a ta se kilometrima daleko mogla sagledati sa zidina utvrde. Cesta je bila blokirana s četiri uzastopne obrambene linije. Stigavši do utvrde, napadač je morao svladati tri metra debele i šest metara visoke zidine, načičkane strojnicama i reflektorima. Širile su se glasine da je u njima golemo skladište oružja, no ono je takvima kakvo je bilo Bratstvo bilo potpuno nedostižno.- Ti si lud - reče Dan. - Molio sam te za jednostavnu, malu pobjedu, Conore, na Wellingtonovu pobjedu kod Waterlooa.- Ti me već jamačno poznaješ, Dane, ja uvijek tražim sporedni ulaz.- Daj mi još gutljaj toga pića - reče Dan. Pogodio je na pravo mjesto. - čini mi se da smo dva stara, irska pijanca koji se igraju s vilama. Pomislio sam načas da govoriš o dizanju Lettershanbo Castlea u zrak.- Naučio sam na svojim putovanjima po Americi jednu staru pjesmu, koja glasi nekako ovako... jedan ako je kopnom, dva ako je morem... razmišljam u smislu broja dva.Umorne oči Long Dana Sweeneyja suziše se na proreze. Zurio je pune tri minute u Conora.- Uživaš moju nepodvojenu pažnju - reče naposljetku. Conor ode u kuću i vrati se s kartom grofovije Londonderry. Pokazivao je mjesta o kojima je govorio.338- Lettershanbo stoji točno na rtu Magilligan na izlazu Lough Foyle u otvoreno more.- Znam gdje stoji, k vragu! - reče Dan mrgodno.- I ja sam mišljenja da se onamo ne može prodrijeti s kopna, to prekrižimo. Ovdje na rtu Magilligan put za Inishoven na najužem mjestu širok je otprilike kilometar i po. S obiju strana su male uvale, iz kojih se može isploviti i pristati.- Misliš na prijelaz sa stražnje strane utvrde?- Da.- Kako? Obala je na tom mjestu puna opasnih hridina.- Eh, pa ti znaš lude Irce i njihove lude male curraghe od katrana i platna, koji plove po samoj površini? - reče Conor lukavo.- Curraghi... dalje, dalje.- Dobro. Tamo stoji jedna napuštena Martello-kula, gdje možemo sakriti čamce. Odatle do Lettershanboa pješice je četiri stotine metara.- Dobro dakle, preplovili smo Lough u curraghima. Sakrili smo ih iza tvrđave. I onda? Stupamo sedam dana i sedam noći oko zidova i čekamo dok ih Bog ne sruši?Conor složi kartu i nasmije se.- Moje je selo imalo pravo na skupljanje algi na izlazu Lougha, nedaleko od tvrđave. Tada je Lettershanbo bio nenastanjen. često smo veslali prijeko, nekoliko čamaca punih dječaka i djevojaka,

na piknik među ruševinama. Dobro sam upoznao staru tvrđavu. U dječjem istraživanju otkrili smo spilju s tajnim podzemnim ulazom u dvorac. Kasnijih godina, kad sam postao kovački majstor, Lettershanbo je restauriran. Ja sam ondje obavio velik dio kovačkih radova. Podzemni hodnik još postoji.- Pokaži mi kartu - reče Dan promuklo. Njegove ko-ščate ruke drhtavo su razvile kartu. Tada se s molećivom radoznalošću zagledao u Conora. •- Ne bih valjda jednog ljubeznog starog gospodina poput tebe varao - reče Conor.- No zar oni ne znaju za hodnik? Conor strese glavom.- Zazidan je i prostim se okom ne može razaznati. Taj bi tunel samo vile mogle otkriti. On vodi ravno u jedno ognjište u podrumu.- Sveti Isuse! - Dan protisnu zvižduk. - Blagi Bože! Na svojstven način Conor razvije svoj plan, majstorsko22*339djelo jednostavnosti. Dan je sad znao zašto je putovao u Dunleer na razgovor s tim čovjekom. Ispitivao je Conora dugo i temeljito, no ovaj je, činilo se, imao na sve spreman odgovor.- Zašto nam to već prije nisi rekao? Conor slegne ramenima.- Znao sam da će vijeće tražiti ideje kad dođe vrijeme za to.Dan strese glavom u nevjerici. Prošli su sve još jednom i iznova. Plan je premašivao najsmionije Sweeneyjeve nade. Ne samo da bi polovica oružja i municije Ulsterskih dobrovoljaca bila jednom jedinom eksplozijom uništena, nego bi i Bratstvo dobilo na vjerodostojnosti. Jedan takav uspjeh ojačao bi duh pripadnosti, pribavio osjećaj pobjede. Bio je to udarac od kojeg se Englezi nikad ne bi potpuno oporavili. Bilo je to jednostavno herojsko djelo, najsmioniji pothvat od vremena Wolfea Tonea prije jednog stoljeća.- Što će ti trebati i koliko vremena?- Dvadesetak odabranih ljudi i mjesec dana da ih pripremim.- Imat ćeš ih - reče Dan - a ja ću biti jedan od njih.- Svakako, Dane - naglasi Conor. - Bit ćeš u mojem čamcu.Trebalo im je jedan sat da se priviknu na veličinu te zamisli. Sjedili su u beskonačnom zalazu, pijući i sanja-reći. Long Dan, ne suviše navikao na viski, omekša i sve je više govorio kao vidovnjak.- Trebao si nam to reći - ponovi Dan. - Ali sad te vidim, Larkine, sa svom tvojom zbunjujućom suzdržlji-vošću kojom si se odvojio od igrača i igara, jer si već izračunao tko će dobiti a tko izgubiti i jer si se ustezao da zanemariš svoje poštene zaključke.- Možda ima nešto u tome, Dane.- Ali ja to također znam - reče Dan - a igram dalje. Meni to znači sve, ta iluzija o ustanku. I pitam, što je bolje? Je li lakše, za nekog poput mene, biti igrač i držati privid da ne vjerujem u kraj? Zar svi ljudi, na ovaj ili onaj način, ne varaju sami sebe, ne vješaju se o ostatke sna, ma koliko bio nestvaran? Zar je lakše biti Larkin, znati kako će sve svršiti i izdvojiti se od sanjara?- Znam samo to da nikad ne bih mogao svjesno voditi ljude u njihov poraz.340- Pitanje u kojem se možeš opržiti - reče Dan - u kojem možeš dobiti opekline, doista. Znaš, problem sa stvarnošću i Ircima leži u našoj prirođenoj nesposobnosti da analiziramo svoje poraze. John Redmond je trebao samo da pročita Parnellov život da bi saznao kako će daleko dospjeti s britanskim parlamentom i kako će završiti. - Dan iskapi još jednu i smjesta mu glas postane nerazgovijetan. - Međutim, na kraju krajeva tlačitelj svojim greškama neizbježno ujedinjuje potlačene i izaziva njihov bijes. Pouzdano, kao što sad ja ovdje sjedim pijan, Englezi će počiniti grešku koja će napokon podići Irce.- Nju su već počinili - reče Conor. - čini se da nije pomoglo.- Mislim monumentalnu grešku, golemu, strašnu grešku. Htio bih ih na tu grešku natjerati kad ustanemo Dan najednom glasno krikne od boli.- Imaš li kakav lijek, Dane?- Tablete.

¦ - Da ih donesem?- Ne. Ne uzimam ih. Tablete mi zamagljuju mozak. Bol mi bar daje na znanje da još živim. Ti me ljutiš, Larkme. Bio bi prokleto dobar zapovjednik.- Pred nama je mnogo toga - reče Conor. - Idem spavati.- Spavati? Tko spava? - nasmije se Dan gorko. - Za to ćemo obojica imati beskrajno mnogo vremena.Conor ustane i priđe obali, pokupi šaku kamenčića, baci ih u mirnu vodu i promatraše kako se krugovi šire. Dan stane uz njega. Starac je izgledao strašno. Odjednom se srušio.- O čemu razmišljaš ovih dana? - prošapta Conor.- O jednoj djevojci. Mnogo mislim na jednu djevojku -reče Dan. - Zaboravio sam čak njezino ime.- Aileen - reče Conor. «- Tako je, Aileen O'Dunne. čudno što ga ti još znaš. Ali vidiš, usprkos pomanjkanju ljubavi, životu u bijegu i prljavim malim skloništima, one noći kad smo se proglasili slobodnim narodom bio sam ondje. I mimo ovog napada i ustanka ja sam sad dio irske povijesti. To mi nitko ne može oduzeti.- Je li to dovoljno, Dane? Je li to dovoljno za taj mučki teret praznine koji smo nosili, znajući da nismo prirodni ljudi i da nikad ne možemo voditi normalan život?341- Mora biti dovoljno. To je sve što imam. Znam samo da lude kao ti i ja od dana rođenja idu prema tamnici.- Eh, razgovor postaje mračan - reče Conor. - Razmotrimo radije pozitivnu stranu. Atty može putovati s našim kostima od grada do grada, kujući nas u zvijezde i skupljajući priloge, a moja će sestra morati samo pričekati moju braću Darvja i Liama da joj groblje bude popunjeno.- Conore, htio bih te zamoliti da nešto učiniš za mene.- Svakako, Dane, sve što hoćeš, osim da zatražim oprost.- Prije no što dignemo tvrđavu u zrak, reci Atty nešto lijepo. Mislim da sam jedini čovjek, uključivši tebe, koji zna koliko te ona voli. Reci joj neku laž, ako treba, ali nemoj otići a da joj ne ostaviš nešto.- Da, to bih doista trebao, i obećajem da ću to učiniti. Dan se pripremi, jer ga je ščepao novi val bolova. Alibol popusti, i on pođe u kuću po još jednu bocu. Kad se vratio, Conor je stajao na obali i gledao u beskraj. Sjene noći spuštale su se, prkoseći suncu. Dvanaest Benova i jezero postadoše nijeme vatre jesenjih boja.Kad se Dan približio, Conor ga čudno pogleda kao da vidi nekoga iz drugog vremena i s drugog mjesta.- Što je? - upita Dan.- Jedan čas... - poče Conor promuklim, tuđim glasom.- Što?- Dane, kakva je smrt?- Ne zna, Conore. Cini se da je ti vidiš jasnije od mene. čini se da joj ti pola vremena gledaš u oči.- Ti se ne želiš vratiti s akcije, zar ne, Dane?- Ne - odgovori Dan. - Reci mi, Conore, koga si maloprije ugledao?- Svojega oca... Tomasa... često ga vidim. I uvijek trčim na raskršće u selu i putem uzbrdo u susret njemu kad se vraća s polja. On me podiže na ruke... Dane... Dane, bojim se.- Svakako, znam taj osjećaj. Mi smo ljudi koji malo značimo i još manje posjedujemo. Ti si jednom bio čovjek s imetkom. Bio si nasljednik dvadeset hektara Larki-nove zemlje... i tada si... otišao iz Ballyutoguea.342PETNAESTO POGLAVLJEPet tjedana bio sam član izabranog odreda od dvadeset i dva muškarca i Atty Fitzpatrick, koji se u Dunleeru pripremao za tajni zadatak. Stanovali smo u samostanu, jeli, pili, disali i spavali za vještine, koje nam je naš voda, Conor Larkin, utuvljivao.Bio sam među odabranima ne radi svojeg rasta ili hrabrosti, nego da izvijestim o događaju. Cilj je

ostao strogo čuvana tajna, poznata samo Conoru, Danu i Char-leyu Hackettu, vrlo sposobnom specijalistu za eksplozive.Vježbali smo noću, uvijek u trku s vremenom, s teretom od četrdeset funti na leđima. Posebno se nastojalo na vožnji u curraghima po uzburkanom jezeru, osim toga morali smo često puzati po trbuhu po pećinama Dvanaest Benova. Naučili smo se nijemo sporazumijevati znakovima, a to se mijenjalo samo kad se nismo vidjeli. Tada bismo prelazili na ptičje i životinjsko glasanje.Znali smo ovo:Atty je vozila teretni automobil preuređen za pružanje prve pomoći.Lord Louie specijalizirao se za upravljanje i rukovanje krhkim malim čamcima.Gilmartin, veteran iz burskog rata i član vrhovnog vijeća, stajao je zajedno s Danom Sweeneyjem za strojnicom. Gilmartin je bio pomalo hvalisavac, ali i najbolji vojnik među nama i istodobno sposoban mornar.Charley Hackett i njegovi pomagači Jennings i Pender-gast vježbali su se u polaganju žice, očito namijenjenih dinamitu.Svaki put kad smo vjerovali da smo u sjajnoj formi, Conor bi nas dotukao i natjerao na daleko bolje rezultate. Bio je tih tjedana odvratan krotitelj, kojji je tražio savršenstvo savršenstva. Ma što to Danu i Conoru bilo na umu, osjećali smo po njihovim nastojanjima da će biti divov-sko.Na početku lipnja 1915. raspustili smo logor i po dvojica ili trojica krenuli u Deny. Tamo smo uspostavili vezu s Darrenom Costellom, zapovjednikom Bratstva u tom području, i potonuli u našem pribježištu, Bogsideu. Conoru, Danu i Charleyju Hackettu, za kojima je policija tragala, trebalo je nešto duže da stignu u Derry.343Ni kad smo se svi okupili, nisu nam još ništa saopćili. Utovarili su nas u dva teretna automobila i odvezli iz Derryja u kraj koji mi je bio poznat: vozili smo se prema Ballyutogueu.Ubrzo nakon što se spustila noć zaustavili smo se kraj jedne skupine drveća na cesti između Balluytoguea i Gornjeg sela i odatle su nas brzo poveli u crkvu sv. Kolumba, koja je bila neobično pusta. Jedini nazočni seljaci bili su Boyd McCracken, Mylesov stariji brat, koji je naslijedio jedno od najsiromašnijih imanja u Irskoj, i njegov sin Tim, četrnaestogodišnji dečko kojeg gotovo i nisam poznavao.Nekoliko klupa bilo je uklonjeno, na tie položene strunjače, a bila je tu i pokretna kuhinja. Prozori su bili zastrti da svjetlo ne prodire van. U jednom kutu iza propovjedaonice ležalo je dvadeset naprtnjača od iste vrste s kojima smo vježbali.Obilazili smo naokolo, još radoznaliji nego prije i ne manje napeti, ali nam je naređeno da ne napuštamo zgradu. Conor se nekoliko puta u sakristiji savjetovao s pojedincima, i naposljetku su nas okupili.Kraj oltara stajala je jedna ploča i oko nje u polukrugu kovani svijećnjaci. Kad smo se približili, nacrtao je Conor kredom na ploču neku vrst karte, zatim se okrenuo nama.- Od ovog trenutka svi ste obavezni na najstrožu tajnost - poče. - Tijekom dana ostat ćete u crkvi. Po mraku možete izaći u crkveno dvorište. Vani su straže koje imaju naredbu da ustrijele svakoga tko napusti dvorište.To je bio Conor Larkin, vojni zapovjednik. U njegovu glasu nije bilo ni traga toplini ili humoru, samo autoritet kako je to zahtijevala situacija, i to je bilo dobro.- Mi se nalazimo u selu Balluytogueu - nastavio je -rodnom mjestu Seamusa O'Neilla i mojem. Većina seljaka nije u selu, dolje je na prikupljanju algi, koje se obavlja svake godine. Ni s jednom osobom od onih koje su ostale u selu ne smijete uspostaviti kontakt. Otac Cluny i Boyd McCracken već su odavno ovu crkvu i Boydovu kuću stavili na raspolaganje kao sigurna skloništa.Najglasniji šum bio je plamen svijeća. Crkva je bila utonula u blago svjetlo, koje je rasplakanu Djevicu i krvarećeg Isusa obasjalo narančastim sjajem.- Svi ste do sada pretpostavili niz stvari - reče Conor. -344Naš je cilj negdje u ovom području, morat ćemo prijeći preko vode da dođemo do njega, i to ćemo učiniti noću. Sve tri pretpostavke su točne.

Okrenuo se ploči i zaokružio jednu točku na svom crtežu.- Razorit ćemo Lettershanbo Castle - reče.Bože moj! SVEMOGUćI BOŽE! Osjetio sam kako su mi se dlanovi ovlažili, jezik osušio, a želudac se u napadaju golog, neumoljivog straha zgrčio. Bojao sam se pogledati ostale, ali slutio sam da je i s njima bilo jednako.- Dobro, slušajte dakle! - reče Conor. - Želimo se domoći pedeset tisuća pušaka, tri tisuće strojnica i minobacača i gomile od tri stotine tona dinamita. - Označio je križićem jedno mjesto na ploči. - Ovo je Balluytogue, gdje smo sada. Sutra u sumrak krećemo uz obalu u dva teretna automobila. Prvim će upravljati jedan ovdašnji brat, drugim Atty. Taj je opremljen kao stanica za prvu pomoć.Kimnula je.- Vozimo se do ovog mjesta, neposredno iza kuće Bal-lybrack do jedne male uvale poznate pod imenom Balfy-brack Hole. Tamo će vam lord Louie dati vaše točke na kompasu. Boyd i braća iz okolice sakrili su pet curragha u Ballybrack Hole za prijelaz. Odabrana je sutrašnja noć zbog mjeseca, plime i očekivanog vremena. Želimo, naravno, da naš cilj bude što manje osvijetljen. Ima li kakvih pitanja?Nije bilo ni jednog.- Lord Louie i Gilmartin bili su upoznati s ovim prijelazom neposredno prije ovog sastanka. Louie?Lord Louie, koji je uvijek tako neobično tuđe djelovao u našem društvu, ustane.- Sve bi se trebalo odvijati glatko kao i na vježbi. Dosta smo dugo vježbali po uzburkanom jeiteru da znamo što možemo očekivati. Možda su valovi ovdje nešto jači, ali prijelaz, čak i u teškim uvjetima, ne bi smio potrajati duže od pola sata. Pazite na struje, imajte kompas pred očima i navucite pojaseve za spašavanje!- Prijelaz ćemo obaviti u istim skupinama kao na vježbi. Dan, Seamus, ja i Charley Hackett u čamcu broj jedan. Gilmartinova grupa u čamcu broj dva. Lord Louie u broj tri i tako dalje. Boyd se vozi u Gilmartinovom čamcu. - Conor označi još jedan križ na ploči. - Vozimo345se prema kuli Martello - reče. - Iskrcavanje bi trebalo biti nalik onom koje smo vježbali na rtu Slyne: jako zaplju-skivanje, podmuklo povlačenje, kamenito tlo. Izvucite čamce na suho i prikupite se kod kule. Pitanja?- Jesi li siguran da u tom području nema patrola?- Da - upadne Boyd McCracken. - Bio sam tri puta tamo, posljednji put sinoć. Kula je napuštena, a obala nije čuvana.- Kako stoji s ratnom mornaricom? Zar na Lough Foyle nema patrolnog čamca, osobito noću, zbog krijumčara?- Darren Costello i momci u Derryju izvest će manevar da privuku pažnju i pobrinuti se da mornaricu zadrže u luci kako ne bi mogla isploviti u Lough Foyle - odgovori Conor. -1 kasarna Greencastle doživjet će napad, premda je većina tamošnjih vojnika na manevrima u brdima. Imat ćemo posla samo s trojicom ili četvoricom stražara.Odobravajuće mrmljanje pozdravi Conora kad smo svi shvatili koliko je misli uložio u ovaj plan.- Kao što znate, Englezi su podigli Martello-kule kao obrambena mjesta protiv eventualne Napoleonove invazije. Premda ne bi izdržale paljbu današnjih pomorskih topova, ipak su još jako čvrste. Dan i Gilmartin će tamo postaviti strojnicu da štite naš uzmak.Prišao je propovjedaonici, uzeo jednu naprtnjaču i podigao je uvis.- Naprtnjače s kojima ste vježbali sadržale su četrdeset funti kamenja. Kamenje je uklonjeno i nadomješteno dinamitom. On je zaštićen protiv vode i ne postoji opasnost da sam od sebe eksplodira... ali čuvajte se da ne šetate sa zapaljenom šibicom.Nervozan smijeh.- Od Martello-kule polazimo uz obalu do ove točke... u područje spilja i stijena. Za oseke ući ćete u označenu spilju u vodi do pasa. Trideset metara dalje morat ćete pedesetak metara puzati po trbuhu. Odatle vodi jedan tunel do Lettershanboa.Ponovni niz pitanja načas ga zaustavi. Dok je Conor govorio, sjetio sam se vremena kad smo pobirali alge, kad smo kao nezreli mladići trčali za djevojkom... kako li se ono zvala?

- Cijenimo da nam ne treba više od pola sata od spilje do tvrđave. Ja ću ostati u spilji da odmotam žicu i monti-346ram detonatore. Charley i Boyd će vas povesti u tvrđavu. Kad stignete do kraja tunela, naći ćete se pred zidom od cigle. Boyde, hoćeš li nastaviti?- Da. - Rano ostarjeli, koščati Mylesov brat odavao je, premda je proteklo toliko vremena, poznatu obiteljsku sličnost. - Bio sam tri dana u spilji i u tunelu - reče on. -Conor mi je dao zadatak da odstranim žbuku s ciglenog zida. Držao je da sam pogodan za to, jer osim na poljima radim i u kamenolomu. Radio sam bez buke, samo s džepnim nožićem, i olabavio sve opeke da se mogu izvući rukom i stvoriti otvor dovoljno velik za provlačenje. Kad se provučemo kroz rupu, stižemo kroz jedno ognjište u podrum. Odatle jednostavno hodnikom do našeg cilja. Mogao sam se tamo kretati a da me ne otkriju. čini se da u podrumu nema redovitih straža ili patrola. Usprkos tome, nemojte udarati cipelama!Boyd podigne uvis par pompootiesa, cipela s gumenim đonom za hodanje po kliskim pećinama oko obale koje će istodobno prigušiti korake na kamenim podovima tvrđave.- U sakristiji je hrpa ovakvih. Neka svaki odabere odgovarajući par.- Charley - prozove Conor.Charley Hackett, sjedokos čovjek, izbriše ploču i nacrta skicu podruma tvrđave.- Ovdje je kotlovnica - reče. - Pri obnovi ugrađeno je centralno grijanje s jakim grijaćim cijevima u svim sobama Lettershanboa. Kladim se da će cijevi proširiti eksploziju poput telegrafskog voda. Uz Božju pomoć naći će naš dinamit put do tri stotine tona dinamita Ulsterskih dobrovoljaca, a taj će građevinu potpuno razoriti.- A ako ne bude tako, Charley?- Onda smo si zadali mnogo truda da*raznesemo nekoliko prozorskih okana.- Jesi li vidio kako to funkcionira?- Ne, i neću vam reći svoje mišljenje - odvrati Charley. - No ovdje je stručnjak za eksploziv, čije mišljenje vrlo cijenim, a i dijelim ga. Dakle, čim stignete u tvrđavu, slijedite nas brzo i tiho, odložite svoje naprtnjače u kot-lovnici i trkom natrag do spilje. Jennings, Pendergast i ja imamo tada deset minuta vremena da sve povežemo žicama.347Sad Conor ponovno preuzme riječ.- Kod kotlovnice se sastaju dva hodnika. Boyd poznaje to mjesto. Seamus će tamo stati s automatskim pištoljem za slučaj da dobijemo nepoželjno društvo. To je najteža točka u napadu. Ako se sjećate, svi ste jedne večeri u Dunleeru izvlačili slamke, a ja vam nisam htio reći zašto. E pa, Seamuse, ti si izvukao najkraću.- Kao obično - primijetih.- Ti ćeš se posljednji povući u tunel. Morate trčati kao vrazi, jer kad vi odete, fitilj ostaje deset minuta bez nadzora. Ako ga otkriju i prerezu, došli smo badava. Ako dođe do napada, Seamus mora štititi fitilj.Ne bih rekao da se još nikad u životu nisam tako bojao. To sam prištedio za sutra, ali znao sam da ću, usprkos Conorovu mrštenju, voditi povjerljiv razgovor s Isusom i Marijom... Trgnuo sam se, primijetio nešto u šali da ublažim napetost, ali kad sam to izgovarao, umalo od straha nisam povratio.- Mi smo se, dakle, ponovno okupili kod Martello-kule - reče Conor - i prevezli se na obalu na stranu Inisho-wena. Nadajmo se da smo Lettershanbo ostavili u ruševinama i metežu, tako da je potjera onemogućena. Atty i jedan od braće iz Balluytoguea čekat će s oba teretna automobila u Ballybrack Holeu. Ona će ostati do sat prije svanuća, ili dok ne bude sigurna da su se svi vratili koji će se vratiti. Odvest će vas natrag u crkvu. Prijeći ćemo u Boydovu kuću.- Koja leži visoko gore u vrištini - ubaci Boyd.- Odatle će nas mladi Tim povesti u brda, gdje možemo lako nestati. Vjerujte mi, neće vas otkriti. Atty ima nalog da vam podijeli novac i upute. Ići ćemo gore u brda jedan po jedan, u različitim smjerovima.

Conor udari šakom u šaku i polagano ponovi većinu točaka, a onda mu se lice smrkne.- Sutra krećemo. Nema odlaganja. Operacija je tako isplanirana da bude izvedena istodobno s prepadom koji će Darren Costello izvesti u Derryju, a mi s njim nemamo nikakvu vezu. Ako more bude olujno i vi potonete, ne možemo stati i tragati za vama. Ako na obali kod tvrđave budete tako teško ranjeni da bi nas vaše spašavanje zadržalo, ostavit ćemo vas. Ako vam ovdje zatreba liječnička pomoć, bit ćete ostavljeni. Svi ste se dobrovoljno javili za jednu samoubilačku akciju. Poduzeli smo sve što348je bilo u našoj moći da vas žive vratimo ovamo. Svaki je zakletvom vezan na šutnju. Ako odate Englezima bilo što, a oni vas ne ubiju... učinit će to Bratstvo... sve jasno?Bilo je nemilosrdno jasno.Long Dan Sweeney učinio je nadljudske napore da može sudjelovati u akciji, a da ne bude na teret, no bolovi su ga pred našim očima razarali.- Drugovi - rekao je promuklo - i ti, djevojko, nikad nisam pomislio da ću doživjeti da dvadeset Iraca priprema takvu akciju, a da pri tom ne nastane potpuni kaos. Ali... ovdje smo mi... a tamo je ona... tamo prijeko. Ne brine nas ako taj pucanj ne budu čuli svi u svijetu, dokle god ga čuju u Londonu. Majka svih parlamenata iskoristila je ovaj rat kao svoju najnoviju izliku da uskrati legitimna prava irskom narodu. Potpuno je i poetski prikladno da se koristimo tim istim ratom kako bismo ostvarili naše zahtjeve. Uspjeh ove misije mogao bi lako za ovo pokoljenje Iraca značiti postizanje ili propast naših ciljeva. Obavite svoj zadatak dobro. Ovaj trenutak pripada svima nama i istodobno irskom narodu .*.. ali jednom čovjeku osobito. Imaš li nam što reći, Conore Larkine?Tako je to dakle izgledalo, okolo po svijetu, posvuda u životu. Sve počinje i svršava na istom mjestu, zar ne? Conor i ja u Ballyutogueu. Na kraju se svi vraćamo kući. Onakav kakav je sad stajao pred nama, nije više bio strog zapovjednik, nego je izgledao kao mladić, zažaren... daleko od nas... kako je to čudno, kako je to jako čudno. Bio je okružen muškarcima koji su ga obožavali i jednom ženom koja ga je voljela više no što se moglo voljeti. On kao da to nije primjećivao. Je li ovo napokon bilo ispunjenje za njega? Je li našao bar jedan jedini odgovor svojem dugom, bolnom traženju? Ah# Conore, dječače, Conore, prijatelju moj. Tako godi u ovom času biti ovdje s tobom. Ne bih to propustio ni za što na svijetu. Cak ni za dan ustanka.- Ako među vama bude nekih koji se neće vratiti, žao mi je što nisam bio dosta dobar ili temeljit. A što se tiče riječi? Pa, ima toliko veličanstvenih knjiga i previše točnih balada koje govore o našoj čežnji za slobodom. Što bi jedna luda poput mene mogla tome dodati? Kao katolici, naučili smo još kao djeca vjerovati u misterije. Neki od349onih koji su pokušali prodrijeti u njih, ustanovili su da to uopće nisu misterije. No, postoji jedan koji se opire svim pokušajima da ga objasne. Nema većeg misterija od čovjekove ljubavi za domovinu. To je najstrašnija od svih ljepota. Nema veće tragedije od one koja je snašla naš narod, jer je, stradajući pokoljenjima od ruku tuđinaca, izgubio snažnu ljubav za svoju zemlju. Sutra otvaramo našu borbu da taj klonuli duh ponovno oživimo.Zrak na grobu mojeg oca bio je ugodan i svjež. Sjeo sam do njega i pričinjao se kao da držim sviralu u rukama i sviram plesnu melodiju, da bih ga nasmijao.čuo sam neki sušanj kraj grobova Larkinovih, zatim ugledah Conora i Atty. Skamenio sam se i počinio neoprostiv grijeh prisluškivanja.- Oh, Bože - prošaptala je - drži me čvrsto.Atty je tiho plakala u Conorovu zagrljaju, zatim joj on reče iznad grobova:- Spoznao sam još jednu istinu - promrmljao je. -Dogodilo se to tek ovdje i sada. Ako voliš svoju zemlju, moraš joj pomoći da živi i poslije tvoje, beznačajne, smrti. Ovdje sam okružen svima njima. Moja majka... pradjed Ronan... moj djed Kilty... i moj otac. Pitao sam se, zar smo mi Larkini ovdje u Irskoj stigli kraju? Brigid je neplodna, Dary je svećenik, a Liamova djeca neće nikad spoznati da su Irci. Jasno mi je da sam pokušao počiniti zločin, da se nisam usudio da te trebam, ali uvijek sam te trebao i potrebna si mi i sada. Vratit cu se i želio bih da mi rodiš dijete.- Plodna sam kao ravnice Kanzasa - reče ona - ali ne smiješ predugo čekati.

- Da - reče on. - Svakako ću se vratiti s ove akcije. Poslije svih maglovitih utvara, lutanja i paklenih sumnji, sve se svodi na jedno: na tebe, Atty... tebe ću zvati u trenutku svoje smrti. iŠESNAESTO POGLAVLJENaša oprema je nekoliko puta pregledana. Cijelog dana razgovarali smo o točkama sastanka, rutama, vremenskim razmacima, pojedinostima zadataka. Svakog sata350javljao je jedan promatrač s uzvisine, odakle se vidio Lough, vremensku situaciju.Kasno popodne opažen je britanski patrolni brod kako plovi na jug k ušću rijeke, prema Deryju. Znali smo da će do mraka ostati u luci i tada započeti svoju noćnu vožnju zbog krijumčara.Većina nas bila je izbačena iz Crkve zbog republikanskog uvjerenja, ali kažem vam da su, kako su sati odmicali mnogi uz oltar molili bez stida. Pokušali smo spavati, ali nije nam uspjelo, a kasnu večeru malo tko je dirnuo.Prvi udarac je bio kad nam je Conor kratko naredio da napustimo crkvu i uklonimo svaki trag našeg boravka.Lord Louie vratio se s promatranja neba nezadovoljno brundajući. Vani su se brzo gomilali oblaci. To je bilo dobro, jer smo se nadali oblačnu vremenu. Ali poznavao sam taj kraj, a tako i Conor, i zapazio sam po tome kako je primio vijest da se bojao oluje.Na nebu se hvatao prvi mrak. Darren Costello i pet članova Irskog republikanskog bratstva u Derryju izvu-koše u Quigley's Pointu, na obalnoj cesti, ukradeni kamionet sakriven u jednom skladištu krumpira. Postrance na kamionetu bio je svježom bojom ispisan natpis KONCKDARA LIVERY COMPANY. Costello je upravljao automobilom, njegov sin Cassidy sjedio je na sjedalu kraj njega, a četvorica ostalih bila su skrivena odostraga. Vozili su prema obalnoj cesti za Derry i k doku Cavv&Traina, gdje je bio usidren »Glory of Ulster«.Njemački brod za prijevoz žita postao je, nakon svoje krijumčarske vožnje po bijelom danu s tovarom oružja, slavan. Tisuće protestantske školske djece i oranjske lože hodočastile su k tom simbolu opsjednutih kao prema svetištu. Jedan poduzetni gospodin, Edwin Cowley, i sam bivši veliki meštar, pretvorio je »Glory of Ulster« u izletnički brod za dnevne vožnje kojj su unajmljivale oranjske i unionističke grupe.Kad se kamionet zaustavio kraj broda, obala je kao uvijek u to doba, bila gotovo pusta. Costello je znao da se na palubi nalazi jedan jedini čuvar. On i Cassidy izvukoše dva sanduka za čaj iz stražnjeg dijela kamioneta i popeše se mostićem na brod.- Halo - poviče Darren. - Ima li koga?Uskoro stari čuvar proturi neodlučno glavu kroz prozor kormilarnice.351- Tko je dolje? - upita.- Dovezao sam dva sanduka čaja, šefe - poviče Darren.- čaja? Tko je, k vragu, naručio čaj?- Mr. Edwin Cowley, šefe. Za kružnu vožnju gospođa od trezvenjačkog pokreta, iduće nedjelje.- Prokleto vrijeme za isporuku.- Žao mi je, mister, imao sam defekt.- Dobro, ostavite ih tamo na palubi. Kasnije ću se pobrinuti za njih - poviče čuvar.- Oprostite mi, šefe, ali treba mi vaš potpis. Donijet ću papir gore.Darren se popne po ljestvama, a za njim njegov sin. U kormilarnici Cassidy je držao pištolj uperen čovjeku u trbuh, dok ga otac nije lupio komadom cijevi po glavi.Darren izađe, fućne, i tri momka izađu iz kamioneta. Jedan pođe u strojarnicu, a druga dvojica odmotaše užad i skočiše na brod. četvrti je čovjek odvezao kamionet.Za kratko vrijeme »Glory of Ulster« bio je pod parom i polagano plovio uz rijeku Foyle. U perivoju sv. Kolumba, na protestantskoj strani rijeke, bilo je mnoštvo svijeta, koji su tu u kasne sate održavali piknik ili šetali. Kad su ugledali »Glory of Ulster«, počeli su mahati i pljeskati. Darren Costello im odgovori piskom sirene.Klizili su kraj mornaričkih dokova i patrolnog čamca, na koji se penjala posada za noćni obilazak zaljeva. Kad se rijeka iza svjetionika Clooney proširila, odnijeli su čuvara u strojarnicu. Costello to

nije želio, ali čovjek bi kasnije mogao prepoznati njega i njegova sina. Ubijen je jednim hicem u glavu.Milju uzvodno rijeka se na jednom mjestu, zvanom »Boom Hali«, jako sužavala. Upravo tu su čete kralja Jakoba u vrijeme opsade 1689. godine bacile u rijeku brvno da spriječe ulaz u grad i time dovoz zaliha morem. Posuđujući taj povijesni primjer, Darren Costello upravi brod u taj uski kanal, otvori ventile i potopi ga na istom mjestu gdje je drevno brvno bilo bačeno u vodu.»Glory of Ulster« sjedio je sad lijepo u plitkoj vodi na dnu, onemogućavajući plovidbu u zaljev i zatvorivši patrolni čamac u Derryju. Braća su odveslala na obalu prema kamionetu, koji je čekao na Limavady Roadu, i dala petama vjetra.Deset minuta kasnije u kasarni Greencastle brzo i djelotvorno uklonjena je straža od trojice vojnika.352Onog istog trenutka kad je »Glory of Ulster« snašla njegova sudbina, stigla su oba teretna automobila do Ballybrack Hole, gdje su u visokoj travi bila skrivena pet curragha. Gurnuli smo ih na obalu, ukrcali našu opremu i čekali da se spusti mrak. Conor nas okupi, ispriča nam ulogu Darrena Costella u cijeloj stvari i reče da sad možemo prekrižiti britansku patrolu.Gotovo svake minute pogledavao je na sat i ljutio se na more, koje je sve jače pljuskalo. Bilo je već jako uzburkano, a iz gustih oblaka zaprskale su prve kapi kiše. Obično smo s ovog mjesta mogli vidjeti Lettershanbo, no sad je zlokobno nestao s vidika.Dok smo se vozili obalnom cestom, bio sam u strašnom stanju, tako da se nisam usudio niti maknuti. Kad nam je lord Louie dao za orijentaciju točke kompasa, zapao sam u neobično euforično raspoloženje. Neki čudan osjećaj da je sve to nestvarno sprečavao je da me ne oblije znoj straha. Bio sam lišen straha, u nekoj vrsti ushita koji me branio od zabrinutosti. Jesam li otkrio tajnu hrabrih u kreševu?Conor me ogrli i povuče u stranu. *- Žao mi je što si izvukao kraću slamku - reče.- Netko ju je morao dobiti.- Pa nemoj buditi stražare tamo prijeko i makni svoju guzicu što brže niz onaj tunel - reče.- Ne brini. čuj, Conore, moram ti nešto priznati -rekoh. - Sinoć sam na groblju prisluškivao tvoj i Attyn razgovor.- U cijelom svojem životu uspio sam od teba sačuvati samo jednu tajnu - rekao je, i time mislio naš cilj u vrijeme vježbe u Dunleeru. - Zamalo nisam i to izbrbljao. Dakle, čuo si nas?.- Da. Jesi li govorio istinu?- Hoću se vratiti, Seamuse, i želim s,tom ženom imati djece.- Sjajno. - Euforija ili ne, gledao sam u sve mračniju vodu i samo što se od straha nisam srušio. Conorova me ruka primi za rame.- Ti nisi jedini - reče on.Smiješno, nikad nisam pomislio da bi se Conor Lirkin mogao bojati... smiješno ... Okrenuo se od mene i prišao Atty.- Neće dugo potrajati dok se opet ne vidi mo reče joj.23 Trojstvo - 2. svezak353- Bit ću ovdje - odgovorila je. Njezine su oči vikale da ga toliko voli da bi mu oprostila čak kad bi i ono što joj je rekao bila laž.- Sve spremno! - zapovjedi Conor.- Volim te, Conore - čuo sam icako je povikala, ali on to nije čuo jer je stajao uz samu obalu. Potapšao me po leđima i stao na jedan kraj curragha.- Uđi, Dane. Naprijed, Charley. Drži čvrsto kolut žice dok se ne odgurnemo. Sretno, momci!Povukli smo čamac u vodu, skočili u njega i prihvatili vesla. Prilagođena neobičnom obliku čamca, vesla nisu imala pera, nego su bila oblikovana tako da se njima moglo kliziti po plimi i strujama. Za nekoliko trenutaka uzdignuta prova proreze bijelu krunu pjene, razdijeli val i nestane iz vidokruga uvale.Prijelaz nije trebao trajati duže od dvadeset minuta, ali je posred morskog rukava s otvorena mora

puhao vjetar, podižući visoke valove i bijesno okrećući čamac. Poskakivali smo i s treskom padali natrag sa svakim zaveslajem. Charley Hackett je držao kompas i poslije svakog trećeg, četvrtog zaveslaja ispravljao nam smjer. Dan je svojim starim očima tražio ostale, ali bez uspjeha. Svaka se posada borila sama. Bilo je sve gore, Charley i Dan crpli su vodu iz čamca da ne potonemo; bili smo skroz--naskroz mokri, a čamac je skakao gore-dolje kao komadić čepa.Točno u sredini morskog rukava začusmo prodorne krikove.- Netko tone! - poviče Charley. ) Krikove smijeni dozivanje u pomoć.- Pogledajmo, Conore! - zatraži Charley.- Sjedni i umukni - naredi Dan. - Sjedni, Charley!- Naprijed, Seamuse! - poviče Conor škripeći zubima; oglušio se na zdvojne krikove u pomoć. Jedan nas val gotovo prepolovi i morali smo se svim snagama boriti da se ne prevrnemo. Voda se prelijevala unutra, a katran i platno cviljelo je i škripalo prijeteći da se raspadne.- Vozi ravno u valove, Seamuse!Okretali smo se u krugu. Conor me ščepa, podigne sa sjedala i preuzme moje veslo. Dok sam s Danom i Char-leyjem izbacivao vodu, uspio je smiriti čamac, zatim se spretno igrao s valovima. Pustio je da čamac pleše po vodi onako kako je to radio njegov otac.354- Vidim kopno! - poviče Charley.- Možda ćemo morati munjevito uploviti na hrptu vala - poviče Conor. - Charley, Seamus, pripremite se na skok kad vam kažem, ščepajte provu, podignite je uvis. Ne dajte da tresne o stijene!Odjednom smo jurili k obali na hrptu jednog visokog, brzog vala. čamac je jurio... bliže... bliže...- Sad!Charley i ja skočismo u vodu do vrata, ščepasmo provu da se čamac ne razbije. Izgubih tlo pod nogama, potonuh, val me digne, prikliještih se nogama o stijenje... gutao sam more i s bolom se odupirao udarcima. Conor mi priskoči u pomoć, pridržavajući čamac.- Na obalu! - poviče.Bacismo se prema naprijed. Curragh klizne na pijesak kao da plovi po staklu. Dan posrćući siđe, te sva četvorica povukosmo i vukli smo, vukli, vukli na sigurno. Iznijeli smo strojnicu, sanduk municije, kolut sa žicom i nosiljku na kojoj ćemo sve to ponijeti.Potom klonusmo na koljena, dopustivši sebi raskoš od jedne minute da se oslonimo laktima na pijesak i povratimo dah.- Dosta, ustaj. Dan, Charley, postavite strojnicu! Sea-muse, odvuci čamac iza kule! - Uspjelo nam je nekako da pristanemo samo pedesetak metara od našeg cilja. Conor je zagazio u vodu, tragajući za ostalim čamcima.Mučno su pridolazili. Drugi čamac bio je udaljen od cilja četiri stotine metara. Vidjeli smo kako posrću i kako se vrte. čamac tresne o obalu i razleti se.Zatim pristane Gilmartin, koji je uz lorda Louiea bio najbolji mornar. Uspio je pristati na obalu s čitavim čamcem, zatim se srušio licem na pijesak. Conor i ja odvukosmo ga više gore. Znali smo da je jedan čamac potonuo, ali jedan je još nedostajao. C«nor mi naredi da Gilmartina odvedem do kule.- Ja ću dolje potražiti još taj čamac - reče Conor.- čekajdahne Gilmartin zasopljeno. Svi smo...- Još je jedan vani.- Ne, oba su potonula. Vidio sam. Pendergast se prevrnuo i potonuo. Uspio sam ga izvući kad smo prolazili mimo. Bio je mrtav.- Drugi...- Lord Louie. Umalo nije preplovio preko nas, ali se355čamac raspao... oh, Isuse... Isuse... - jauknuo je Gilma-rtin.- Umukni, do đavola! - zareži Conor. - Umukni! Naprijed, idemo prema kuli.Istražna komisija, sastavljena od pomorskih i lučkih činovnika te oružnika, polagano se i oprezno

popela na palubu »Glory of Ulster«. Pretraga broda nije otkrila ništa. Mrtvi čuvar bio je dobro skriven u nepristupačnom, potopljenom dijelu brodskog spremišta.Dok se komisija zgledavala u nedoumici, na palubi se konačno pojavio vlasnik broda Edwin Cowley. Uslijedilo je zbrkano savjetovanje. Cowley je glasno vikao kako je sve to očito djelo razbojnika s katoličke strane rijeke. Edwinu Cowleyju je također bilo jasno da je to istodobno uvreda svemu čestitom u Ulsteru i samoj Kruni. Sjurio je sa svojeg napola potopljenog broda po svoje oranjske prijatelje. Osvetit će se oni Bogsideu za ovo.Vlastima je toga trenutka više brige zadavala zapreka. Luka Londonderryja bit će najmanje tjedan dana neupotrebljiva.- Preostalo nam je još oko tri stotine funti dinamita -reče Charley Hackett nakon kratke provjere. .- Hoće li to dostajati?- To ćemo znati tek kad ga potpalimo.- Dobro - reče Conor. - Hajdemo! Svi, osim Dana. Ti ćeš za sada morati sam posluživati strojnicu.- Svakako - reče Dan, otare svoje naočale, pažljivo ih namjesti, ali ipak nije dobro vidio.- Moramo nadoknaditi mnogo izgubljena vremena -reče Conor. - Krenimo.Nevrijeme, koje nas je tuklo i mučilo na prijelazu, sad nam je pomoglo, štiteći nas. Conor je odstupio od prvotnog plana da obalom pužemo do pećina. Umjesto toga naredio nam je da razdaljinu pretrčimo što brže možemo.Conor i Charley nosili su pri tom na nosiljkama ono što je bilo najteže - kolut žice težak dvjesto funti. Boyd McCracken pronađe našu spilju. Utrčali smo za njim, skočili u vodu i izašli na suho tlo, zatim popadali, dašćući.Netko je zapalio svijeću. Bili smo u čarobnoj pećini356punoj svjetlucavih siga. Boyd pokaže malen otvor. Conor priveže komad užeta za nosiljku i upregne se u omču poput konja. Slijedili smo Boyda, jedan za drugim, puza-jući po trbuhu. Puzanje je bilo mučenje. S četrdeset funti dinamita na leđima i automatskim pištoljem s municijom morali smo se mjestimice provlačiti otvorom ne širim i višim od šezdeset centimetara. Šiljasto stijenje greblo je moje meso, moja naprtnjača je zapinjala. Tmina je sve to učinila još strasnijim.Mogao sam čuti kako je Conor svaki put zastenjao kad je povukao nosiljku mali komad puta dalje ... stenjanje, udah, stenjanje, udah.- Urušeno! - poviče Boyd iz tmine. Ugledao sam slabo svjetlo njegove baklje dok sam ležao među kamenjem; pozlilo mi je od straha da se ne ugušim. Boyd opet dovikne da može ukloniti kamenje golim rukama. Prekrižio sam se zahvalno kad se red ponovno počeo pomicati naprijed.Prolaz muka proširio se u malu spilju. Nije bilo vremena da predahnemo. Conor, još u uskoj cijevi, doda uže i svi zajednički počesmo tegliti da izvučemo nosiljku. Morali smo upotrijebiti svu snagu. Nosiljku smo pravodobno izvukli, jer je, premda sašivena od četverostruke jedrenine, bila sasvim rasparana.Conor bakljom osvijetli zidove spilje, zatim se zaustavi.- Tamo je ulaz u tunel - reče. - Ulazite! Morat ćemo nešto promijeniti. Boyd prvi, Charley minutu kasnije, zatim Seamus, pa Pete. Ako žica zapne, prvi mora natrag dok ne pronađe to mjesto. Morat ću kolut ovdje odmatati sam.Conor je sebi nametnuo napor koji bi i dva čovjeka s najvećom mukom svladala. Trgnuo se da podigne rukama kolut težak dvjesto funti, dok se Boyd s početkom žice uvukao u tunel. Jedan za drugim prihvatismo žicu i na četvero počesmo puzati.- Stigli smo, momci - reče Boyd i osvijetli zid od opeke.- Ja ću unijeti žicu. Ti ćeš za mnom, Charley. Gilma-rtin ostaje ovdje i pazi da žica ne zapne. Imamo jedan oštar zaokret. Kad dospijemo do kotlovnice, povući ću snažno tri puta za znak.357Boyd McCracken oprezno kao obijač čelične blagajne koji rukuje kombinacijom poče izvlačiti ciglu po ciglu kao da se radi o slaganju kocki u nekoj igri i oslobodi rupu široku da se provuče čovjek. Zatim izvuče pištolj. Ostali učine isto. Provukao se kroz otvor, presavio i ispu-zao glavom nadolje iz dimnjaka u ognjište.

Pošli smo za njim. Prostorija je bila golema, a plavkastu tminu obasjavala je samo baklja u ruci Boyda McCrackena. Osvijetlio je naša zaprljana lica i prebrojio nas. Svi smo stigli, osim Gilmartina, koji je sad uvlačio žicu. Šuljali smo se kamenim podom do velikih drvenih vrata i povukli zasun. Iz hodnika dopre slabo svjetlo u prostoriju. Skupili smo se iza Boyda.On proviri. Hodnik je bio prazan. Pokazao je na druga vrata, udaljena nekih dvanaestak metara, iskočio u hodnik i počeo se šuljati pritisnut o zid. Jedan za drugim slijedili smo ga i okupili se opet ispred vrata kotlovnice.Boyd preda Charleyu Hackettu kraj žice, priđe k vratima, osloni uho i zatim ih gurne. S uperenim pištoljem uniđe. Ništa.Opet signal, i mi uđosmo kad je zapalio jedinu žarulju u prostoriji. Skinuli smo svoje naprtnjače i položili ih ispred najšire cijevi, pa izašli. Kako se Pendergast utopio, morali su Charley i Jennings sami povezati žicu.Dok su se ostali žurili natrag, Boyd i ja zauzesmo stražarska mjesta na raskrižju dvaju hodnika. Bio je to izvanredan položaj s kojeg se pružao nesmetan pogled na jedini prilaz podrumu. Ako netko ushtjedne prići žici, morat će zaokrenuti za ugao i uletjet će ravno u brisani prostor.Minute su strahovito polagano prolazile... osam... devet ... deset... petnaest... šesnaest. Požuri, Charley, za ime Božje! Jennings protrči pokraj mene i da mi znak da je posao gotovo svršen.Još tri minute... Charley se pojavi. Istog trena svi se skamenismo. Na stubište, na kraju hodnika, pala je sjena. Netko je silazio!Zurili smo. Trenutak sam se ukočio, a zatim... postalo mi je nekako jasno što treba učiniti.Mahnuo sam Charleyju da se vrati u tunel i kimnuo Boydu McCrackenu da učini isto tako.358Gilmartin je čekao uz ognjište i brojio svakog koji se uvukao u prolaz. Charley i Boyd stigoše istodobno.- Naprijed, idemo - reče Charley.- Gdje je Seamus?- Netko njuška okolo. Seamus mora ostati. Gilmartin priguši jauk i htjede potrčati natrag. Boyd gaščepa.- Nema smisla da svi poginemo. Kreči, Gilmartine, u tunel!Trenutak je oklijevao, zatim se okrenuo i krenuo za ostalima. Dok su puzali natrag, lagano su pipali žicu, očajničke suze tekle su im niz lice zbog tuge za čovjekom koji je ostao štititi vod. Kad su već nekoliko trenutaka bili u tunelu, začuše nešto i zastanu.Štektanje strojnice!- Oh, Bože!- Naprijed, prokletstvo, naprijed! Moramo natrag do Conora... dalje... dalje... dalje!Prignuti i u zdvojnoj žurbi, poispadaše u spilju u upola kraće vrijeme no što je bilo predviđeno.- Pali! - vikne Charley Conoru koji je stajao uz detonator.- Seamus! - vrisne Conor.- Pali! Conore! Pali!Conor čučne nad kutijom, s rukom na ručici, divljeg pogleda... - Seamus! Seamus! Seamus!- Ima municije samo za jednu minutu. Pali! Prerezat će žicu!Charley Hackett priđe detonatoru. Conor skoči kao luđak i uperi pištolj u Charleyevo čelo. Ustuknuo je korak, ciljajući prijeteći u ostale zatim se sruši na pod, na koljena i istisne jezivim krikom ...- Oprosti mi!Legao je na ručicu, pritisnuvši je. « Svi se zagledaše u nijemom užasu. Ništa se nije dogodilo. No odjednom ih nešto kao šibice razbaca po spilji.Dan Sweeney raskolači oči jer slično još nitko nije vidio. Zemlja oko Magilligan Pointa podigla se uvis i poskakivala je kao da će se otkinuti i srušiti u more. Bilo je svjetlo kao da se otvorilo tisuću podzemlja, narančasto bjesnilo. Krhotine su udarale po Martello-kuli kao tuča.359Još jedna eksplozija... druga... i treća!

Skupljači algi na suprotnoj obali zaljeva popadaše od straha na koljena. Eksplozije na obali vidjeli su i u Škotskoj, a nebo, u trideset kilometara udaljenom Derryju, rasvijetlilo se kao bijeli dan. More se uzburkalo, ljudi su stisnuli glave šakama da se zaštite od zaglušujuće tutnjave.Grmljavina je utihnula. Dan Sweeney promotri brisani prostor ispred kule. Minute su prolazile, zatim začuje u daljini zavijanje sirena.Tamo! Prijeko na obali. Okrenuo je strojnicu u tom smjeru.- Mi smo, Dane!Ostavio je strojnicu, zateturao hitajući niz stube i trgnuo vrata. Dohramali su unutra, Gilmartin, Conor Lar-kin, Charley Hackett, Boyd McCracken i četvorica ostalih, svi izranjeni, premda eksploziju od tristo tona dinamita nisu doživjeli iz neposredne blizine.Očistili su rane, podvezali žile, podijelili injekcije mor-fija, povili jedan drugog zavojima. U daljini se vidjelo svjetlo baklji, i začuo pasji lavež.Conor podigne raskrvavljenu glavu.- Pođi s njima, Gilmartine - reče. - Odvedi ih natrag. Vidiš... smirio sam vam more.- Moje je mjesto tu, uz Dana - odgovori Gilmartin.- Žao mi je. Zapovijedi su promijenjene.- Dane - prosvjedovao je Gilmartin - reci mu neka ih on povede natrag.Dan ščepa Conora za ramena i prodrma ga.- Povedi svoje ljude natrag, Conore!Krv poteče iz Conorovih usta, kad je zaustio. Obrisao ju je nadlanicom.- Jadni mali Žgoljo. Morao je doći. Morao je doći.- Što će biti s Atty?- To je najokrutnija od svih šala što sam ma i na tren sebi dopustio da povjerujem kako postoji život prije smrti. Učinio sam što sam morao i to mora dostajati. Više ne mogu podnijeti.- Da - prošapta Dan. - Taj osjećaj dobro znam. -Starac se obrati Gilmartinu. - Otiđite što brže i što tiše! Mr. Larkin i ja siti smo ovih strašnih ljepota.Kad su prvi pucnji odjeknuli u smjeru kule, usmjeriše Long Dan Sweeney i Conor Larkin svoju strojnicu. Gil-360martin potrči kroz travu; povukli su veliki čamac prijeko pijeska i zatim se polumrtvi ostaci ukrcaše. Kad se čamac otisnuo, dvojica uz strojnicu naciljaše.- Svi smo mi apsurdni glumci na demonskoj pozornici - prošapta Conor. - Englezi ubijaju Nijemce za slobodu Belgijanca, a mi Engleze za našu slobodu.Gurnuo je naboj u signalni pištolj i opalio. Raketa se vinula u velikom luku i osvijetlila polje šaša, otkrivši neprijatelja koji se približavao. Iz strojnice mu u susret zaštekće crveni trag metaka. Zatečeni popadaše kao pokošeno žito. Preživjeli počeše oprezno napredovati puza-jući po trbuhu. Svijetleći trag metaka opet poleti prema njima kao ubojiti crveni prsti.GALIPOLJE, TURSKASvijetleći trag zrna doleti kad je svjetlosna raketa ponovno osvijetlila bojno polje. Christopher klizne u blatnjavu jamu, pribere se, zatim dopuže do poginulog oficira i okrene ga na leđa. Rakete osvijetliše čovjekovo lice. Bro je to Jeremy. Njegov brat je bio mrtav.Sklopio je oči na tren, dok je vatra iznad njega pokazivala da pucnjava sad traje bez prijekida.- Major Hubble - zadašće njegov narednik, koji je dopuzao k njemu. - Ovi će nas samljeti. Molim vaše naredbe.- Ja sam za to da pokušamo.- Ali, sir, nećemo se probiti do mitraljeskih gnijezda.- Još jedan juriš, čovječe, samo još jedan juriš. - Dopuzao je do ruba rupe od granate, pogledao lijevo i desno na ostatke svojih jedinica, podigao pištolj, iskočio na polje i pojurio. Slijedili su ga. Turci su ih imali u unakrsnoj vatri. Padali su pokošeni. «KRALJ I KRALJICA DUBOKO ŽALE ZBOG GUBITKA KOJI STE VI I COLERAINE-STRIJELCI PRETRPJELI SMRćU OBOJICE VAŠIH SINOVA, MAJORA CHRISTOP-HERA HUBBLEA I PORUčNIKA JEREMYJA HUBBLEA. NJIHOVA VELIčANSTVA IZRAŽAVAJU

SVOJU ISKRENU SUćUT U VAŠEM BOLU.PENBURTON, privatni sekretar Buckingham Palače361Vrata Martello-kule zaškripe oprezno otškrinuta. Vod vojnika tiho se poče uspinjati zavojitim stubama. Bili su napeti i na oprezu. Odjednom desetar da znak da stanu. Primaknuo se, spustio pištolj, uperio ga u dvojicu i promotrio ih.- Pozovite ovamo zapovjednika - reče nesigurno.- Samo dvojica? - upita zapovjednik.- Da, sir, samo dvojica. Nestalo im je municije. Vođa čete kleče najprije uz Dana Sweeneyja, zatim uzConora Larkina.Lju - lja -ju se... žuti zvončići Iju - lja -ju se... zvončići...Ja ću biti tvoj gospodar.- Stari je mrtav, ali ovaj, čini se, još živi, sir.Slijedi me... Londonderry Za mnom... Cork i Kerry ... tako lagan... i prozračan.- Vidite, sir, otvara oči.- Ne možeš govoriti, je li, čovječe? - reče vođa. - No, možeš se ponositi... dobar posao...Shelley... zvončići... Shelley...- Da donesu nosiljku, sir? -upita desetar.Vođa čete podvuče čizmu pod Conora i okrene ga na leđa.- Ne, presječen je napola, jadni đavo. Crijeva su mu ispala.Tata... tata... tata...- Dajte mi svoj pištolj. Skratit ću mu muke. Tata... tata...Pucanj odjekne od kamenih zidova.Tata... tata... Atty... Atty... Atty... At...362EPILOGKad su Englezi vratili tijela Long Dana Sweeneyja i Conora Larkina, iskoristio je Garrett O'Hara, zapovjednik Irskog republikanskog bratstva, trenutak.Obojica su, usprkos zapovijedi Dublin Castlea, bila svečano izložena na odar u okrugloj dvorani dublinske vijećnice.U obiteljima, gostionicama i školama pamtili su još Dana Sweeneyja, irskog mučenika iz fenijskog ustanka prošlog stoljeća. Conor Larkin nije uživao ništa manju slavu poslije slučaja kod Sixmilecrossa. No sve je to zasjenilo razaranje tvrđave Lettershanbo.Pod blago osvijetljenom kupolom, kraj stupova, stajalo je dvanaest počasnih stražara Irske teritorijalne armije pod čeličnim šljemovima.Tisuće su prolazile odajući počast. Nakon tri dana stotinu tisuća Dublinaca krenulo je za lijesom Dana Sweeneyja na groblje gdje su ležali Daniel O'Connell i Charles Stewart Parnell. Sweeney, »nepomirljivi fenijac«, pokopan je prvi, nakon govora Garretta O'Hare, koji je trebao promijeniti tok irske povijesti. Govorio je gelski i žigosao stoljeće tiranije. Naposljetku se u cijeloj zemlji osjetilo republikansko buđenje. %Atty je dopremila Conora Larkina u Derry jednostavnim pogrebnim kolima, koja je pratio jedan jedini automobil. No u svakom su gradu uz put bili zaustavljeni, i djeca su polagala cvijeće na lijes, žene plakale, a braća i pripadnici Irske teritorijalne armije ispratili ih kao počasna straža do idućeg mjesta. Tada, naposljetku, otac Dary Larkin na groblju sv. Kolumba u Ballyutogueu položi svojeg brata uz njihova oca na počinak.Deset mjeseci kasnije, članovi Bratstva pokušali su na363čelu nekoliko stotina pripadnika Teritorijalne armije podići u Dublinu ustanak.Na Uskrsni ponedjeljak 1916. rodila se, proglašenjem nezavisnosti, jedna strašna ljepota.Vođe ustanka bili su tajno osuđeni na smrt i u tamnici Kilmainham postrijeljani. Tamnici Kilmainham - irskoj mučionici, u kojoj su bili zatvoreni Parnell i Wolfe Tone, Emmet i stotine

drugihod te iste đavolske vrste.Pogubljenjem tih ljudi Englezi su počinili presudnu pogrešku, koja je nečuveno uzbudila irski narod, i time preobratili ustanak u najslavniji poraz.Kad je sve prošlo, došlo je napokon do osnivanja Republike Irske, ali tuga i nemiri nikad nisu ostavili tu tragičnu, lijepu zemlju. Jer, kako vidite, u Irskoj nema budućnosti, samo se prošlost uvijek iznova obnavlja.364SadržajPETI DIOŽUTI ZVONčIćI ŠESTI DIOSIXMILECROSSSEDMI DIOJEDNA STRAŠNA LJEPOTADVANAESTO KOLO BIBLIOTEKE hitJosephConrad: TAJNI AGENT 200 dOvaj uzbudljivi roman glasovitog engleskog pisca poljskog porijekla pojavljuje se tek sad u našem prijevodu, vjerojatno zato što njegova tema, politički terorizam, nije nikad bila toliko aktualna koliko danas. U TAJNOM AGENTU zaista je riječ o predskazanju jedne Evrope koja iščekuje iduće poteze grupe Baader-Meinhoff ili Crvenih brigada, kako kaže pisac pogovora ovog našeg izdanja Ivo Vidan, koji ujedno zaključuje da »TAJNI AGENT ostaje Conradov najtečniji i najčitkiji roman, a ujedno i jedan od najboljih.«Momo Kapor: ZOE 120dNakon velikog uspjeha Kaporovih romana koji su dosad izašli u Biblioteci HIT: FOLIRANTI (šest izdanja), PROVINCIJALAC (tri) i ADA (dva), evo u dvanaestom kolu ove biblioteke i njegova najnovijeg romana ZOE, čija se radnja događa uglavnom u New Yorku, a protagonisti su mu jedna prava princeza i jedan mladi historičar umjetnosti, zemljaci koji se neobičnim stjecajem okolnosti susreću i upoznaju izvan granica svoje domovine. Pred nama je ljubavna bajka začinjena poznatim Kaporovim šarmom, duhovitošću i izvanrednim zapažanjem naoko nevažnih pojedinosti.Piero Chiara: BISKUPOVA SOBA 150 dSuvremeni talijanski pisac Piero Chiara (1913) došao je na glas satiričnim romanom ODE ULOG, koji je svojedobno preveden i kod nas. Sličan je uspjeh doživio i djelima RAZDIOBA, BLESAVAC i BISKUPOVA SOBA, koja je dugo bila na vrhu talijanske liste bestselera 1976. Pišući o Chiannim djelima, kritika se redovito pozivala na Boccaccia i Casanovu, kao njegove uzore i učitelje, što nije slučajno jer je Chiara, između ostalog, priredio kritička izdanja DEKAME-RONA i Giacoma Casanove.Edvard Kocbek: PUT U JAJCE 150 dEdvard Kocbek (1904) ide u red najznačajnijih suvremenih slovenskih pjesnika. Kao član stranke Kršćanskih socijalista, izdavao je i uređivao časopis »Dejanje« (1937-1941). Godine 1941. bio je jedan od osnivača Osvobodilne fronte i potpredsjednik njena Izvršnog odbora, te član prve i druge vlade DFJ (ministar za Sloveniju). Uz pjesme, zanimljive su mu novele, a napose partizanski dnevnik, jedaaod najliterarnijih dokumenata naše revolucije, iz kojeg je uzet i ovaj dio u kojem se opisuje put slovenske delegacije na Drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajce.Erich Segal: OLIVEROVA PRIčA180 dIzvanredan uspjeh romančića LOVE STORY (1970, naš prijevod LJUBAVNA PRIčA pojavio se u Biblioteci HIT 1971) nagnao je njena autora, sredovječnog američkog sveučilišnog profesora, da napiše i nastavak svoje priče. U njemu se, na već poznati način, opisuje daljnja sudbina glavnog junaka, njegov pokušaj da ponovo nađe sreću s jednom drugom mladom i lijepom ženom (ovaj put i bogatom). Kritika je uglavnom sasjekla ovo djelce, kao i LOVE STORY, ali ga je publika širom svijeta podjednako oduševljeno prigrlila.Zvonimir Majdak: ŽENSKI BICIKL 120 dOvo je peti roman zagrebačkog književnika Zvonimira Majdaka (rođen 1938. u Zrinjskoj) koji se

pojavljuje u Biblioteci HIT. To već dovoljno pokazuje koliko je među širokom čitalačkom publikom omiljen taj književnik kome kritika nije nikad bila osobito sklona. Mnogi čitaoci MARKA NA MUKAMA zacijelo će se iznenaditi čitajući ovaj najnoviji Majdakov roman, jer je u njemu riječ o čistoj, platonskoj i nesretnoj ljubavi između dvoje maturanata u jednom našem gradiću.