Razmišljanje uz Presveto

Trojstvo, 2012.

Piše: mons. Mate Uzinić, 3. lipanj 2012. Slavimo otajstvo Presvetog Trojstva. Što je to otajstvo? U svakodnevnom govoru otajstvo ili tajna označava, kako možemo pročitati u Suvremenoj katoličkoj enciklopediji, nešto što je skriveno, izvan dosega ljudskog razuma, nešto što možemo saznati samo ako nam to otkrije neka viša sila. Prvi vatikanski sabor kaže da su 'osim onoga što razum može shvatiti, našem razumu predložene tajne koje su skrivene u Bogu, koje se nikad ne mogu saznati osim ako ih Bog ne objavi', dok se prema Bibliji tajna odnosi na Božji plan za čovječanstvo i svijet u koji se, dodaju ovome crkveni oci, kršćani uključuju po sakramentima, koji su opet sa svoje strane otajstva. Suvremeni teolozi tajnu ili otajstvo stavljaju u središte ljudskog iskustva pa za njih tajna ili otajstvo nije samo nešto što nam je sada nedokučivo, a biti će spoznato u vječnosti, nego ono je ono što oni nazivaju 'transedentlanimiskustvom', iskustvom koje prelazi granice prostornovremenske stvarnosti u kojoj živimo, a koje nam već sada pomaže nadilaziti same sebe u spoznavanju, ljubavi i slobodi. Ovako gledano, otajstvo je samo jedno. Ono je 'Bog, koji nam priopćava samoga sebe kao Riječ i Duha, u utjelovljenju i u milosti, u povijesti i blaženom gledanju', a kojeg mi kršćani ispovijedamo i danas na poseban način slavimo kao Presveto Trojstvo.

Priča se da je sveti Augustin, dok je jednog dana šetao morskom obalom i razmišljao o Božjem otajstvu i ugledao neko dijete koje je u igri pokušavalo preliti more u rupu iskopanu u pijesku, imao prosvjetljenje: kao što se ne može preliti more u malu rupu u pijesku, tako čovjek ne može očekivati da svojom malim razumom može obuhvatiti neizmjerno Božje otajstvo. Znači li ovo da o ovom ne trebamo uopće razmišljati? Odgovor je ne. Otajstvo Boga ne možemo shvatiti, ali o njemu možemo i trebamo razmišljati na temelju onoga što nam o Bogu govori stvorena stvarnost i osobito na temelju onoga što nam Bog kaže o samom sebi. Govoreći o samom sebi, a ono što nam je Bog rekao o sebi sadržano je u Svetom pismu i Predaji, Bog nam se objavio kao jedan i jedini Bog: „Gospodin je Bog gore na nebu i ovdje na zemlji – drugoga nema. Drži njegove zakone i zapovijedi“, ali i Bog koji je trojstven: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio“.

Ono što mi se čini važnim primijetiti u obje objave, i onoj starozavjetnoj koja nam je objavila Boga kao jedinog Boga i u onoj novozavjetnoj koja nam je objavila da se u jednom i jedinom Bogu nalaze tri božanske osobe Otac, Sin i Duh Sveti, zapovijed je da držimo sve Božje 'zakone i njegove zapovijedi', odnosno da učimo 'čuvati sve što (nam je) zapovjedio'. Ne možemo razumom shvatiti Boga, naš ograničeni um ne može obuhvatiti neizmjerno Božje otajstvo, otajstvo presvetog Trojstva, ali nešto možemo. Možemo, držeći Božje 'zakone i njegove zapovijedi' i čineći učenicima Isusovim sve narode, 'krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što (nam je

Krist) zapovjedio“, već sada na zemlji, a zatim i konačno u vječnosti, po Duhu Svetomu koji nam je darovan, postati dionici Božjeg života jer „svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji … djeca Božja, ako pak djeca, onda i baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo“. Mislim da je ovo i najbolja poruka današnje svetkovine za nas, poruka koja nam pomaže da nadiđemo razmišljanje o otajstvu presvetog Trojstva kao o nečemu što je našem razumu nedokučivo, a uronimo u otajstvo presvetog Trojstva svojim životom, dozvoljavajući jednom Bogu u trojstvu božanskih osoba, da nam pomogne nadići naše ograničenosti i učini nas već sada, po onom što činimo, dijelom svoje otajstvene neizmjernosti. Samo tad ćemo uistinu moći nadići sami sebe, spoznati druge u njihovom dostojanstvu i ljubiti ih u slobodi djece Božje.

Razmišljenja uz Duhove 2012.

od mons.Mate Uzinića, 27. svibanj 2012. Svetkovinom Pedesetnice Židovi su slavili stvaranje starozavjetnog Božjeg naroda koje se dogodilo u savezu s Bogom sklopljenim na Sinaju. Znak tog starozavjetnog naroda i Saveza na Sinaju je Zakon, a srž Zakona deset Božjih zapovijedi. Svetkovinom Pedesetnice ili Duhova kršćani slave proširenje starozavjetnog Saveza u novom Savezu na sve narode svijeta. Plod tog novog Saveza koji je sklopljen u vazmenom otajstvu rađanje je novozavjetnog Božjeg naroda koji se zove Crkva. Znak prepoznavanja novozavjetnog Božjeg naroda nisu više Božje zapovijedi, nego sam Bog, treća božanska osoba Duh Sveti i njegovo milosno djelovanje koje čini sve novo. „Ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom“ – poručuje nam Pavao. Djela apostolska događaj Duhova smještaju na blagdan Pedesetnice i prepoznaju u iznenadnom šumu s neba, kao kad se digne silan vjetar, u kao nekim ognjenim razdijeljenim jezicimai osobito u hrabrom Petrovom svjedočanstvu: „Isusa Nazarećanina … uskrsi Bog! Svi smo mi tome svjedoci.“ I od tog dana Duh Sveti koji je život Crkve nije napustio Crkvu nego je osposobljuje za poslanje i djelovanje i trajno prožima i ravna putovima dobra, usprkos tome što je uvijek bilo, ima, a i biti će i u Crkvi, po onom našem ljudskom čimbeniku, djela koja se protive Duhu Svetome i njegovom djelovanju, čemu smo, uostalom, ovih dana i sami svjedoci po bolnoj uključenosti naše mjesne Crkve u tragičan događaj koji nas je sve zatekao i ostavio bez riječi.

Htio bih se, u mnoštvu tema koje nam nudi ova svetkovina, zaustaviti na promjeni koju je događaj Duhova izazvao u Isusovim učenicima. Prije događaja Duhova Isusovim učenicima je glavno obilježje strah koji u sebi uključuje ne samo strah od drugih – „dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata“ – nego i od samih sebe i suočavanja sa svojim zatajenjima, bijegom i nevjerom. Nakon događaja Duhova događa se suočavanje i sa sobom samim i sa svima drugima čemu je najbolji dokaz spomenuto Petrovo hrabro svjedočanstvo u zajedništvu s jedanaestoricom. Zahvaljujući upravo ovoj promjeni koja je išla tako daleko da su svi oni za tu radosnu vijest bili spremni položiti vlastite živote, ta se radosna vijest, prožeta i vođena Duhom Svetim, počela širiti kroz prostor i vrijeme i stigla je sve do nas. Ovo naše razmišljanje o povijesnim Duhovima dovodi do današnjih Duhova jer Duhovi nisu tek proslava onoga što se dogodilo u prošlosti, nego i onoga što se na sakramentalan način događa danas. Duhovi su trajan događaj u Crkvi! Crkva je rođena u Duhovima, ali ona i živi od Duhova! Isto ono što se dogodilo Crkvi i apostolima u prvim Duhovima, treba se događati i našoj Crkva i nama kao pojedincima koji činimo tu zajednicu Crkve u različitosti darova, službi i djelovanja, „bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni“. Inače nismo Crkva nego

tek njezin ostatak, lešina. Zato je i nama, kao Petru i jedanaestorici, hitno potreban događaj Duhova i preobražaj u Duhu Svetomu koji će nas od strašljivih učenika pretvoriti u hrabre svjedoke Isusa Krista i Božje ljubavi koja nam je u njemu objavljena.

Postavlja mi se pitanje je li dovoljno djelovanje Duha Svetoga da bi se dogodila promjena u Duhu Svetome kakva se dogodila jedanaestorici? Odgovor je negativan. U Jeruzalemu je tog dana bilo mnogo ljudi. Bili su tamo „Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi“, ali promjena u Duhu Svetome se nije dogodila nikome od njih već samo skupini Galilejaca kojima je značajka bila druženje s Isusom Kristom i povezanost s onima koji su njegovi. Da bi Duh Sveti djelovao nužno je ovo druženje s Isusom Kristom, naša osobna uključenost u njegovo otajstvo, a po tom otajstvu i naša okupljenost sa zajednicom braće i sestara koja se zove Crkva. Bez toga, bez našeg osobnog susreta s Isusom i braćom i sestrama koji dijele istu vjeru, nadu i ljubav, teško može biti preobražavajućeg djelovanja Duha Svetoga. Našim kršćanskim zajednicama, osobito mladima i srednjoj generaciji vjernika poslije krizme, baš ovo najviše nedostaje. To za posljedicu ima primljen dar koji nije postao poslanje, učenike koji su susreli Uskrsnuloga, ali nisu počeli živjeti plodove njegovog uskrsnuća, retoričko i tradicionalno kršćanstvo, ali ne i Crkvu kao živu zajednicu hrabrih i autentičnih svjedoka ma što to koštalo, one koji su Kristovi, ali koji ne žele raspeti zajedno s Kristom svoje „tijelo sa strastima i požudama“ nego i dalje slijede djela tijela, „a očita su djela tijela …: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično“. Neka nam Duh Sveti, „Branitelj … Duh Istine koji od Oca izlazi“ kojega nam Isus šalje, pomogne da se to u nama promjeni kako bi i mi upućeni u svu istinu mogli s jedanaestoricom i svima onima koji su im se nakon toga pridružili živjeti po Duhu i po Duhu se ravnati svim svjedočeći, kao pojedinci i kao Crkva kojoj pripadamo, plodove Duha Svetoga, a oni su: „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“.

Razmišljanje uz 7. vazmenu nedjelju - 2012.

od mons.Mate Uzinića, 19. svibanj 2012 . Ovo vrijeme između svetkovine Gospodnjeg Uzašašća i Duhova, je vrijeme u kojem nas Crkva poziva da se kao zajednica vjernika okupimo u dvorani posljednje večere u iščekivanju Duha Svetoga i u molitvi i jedinstvu s Marijom i apostolima, da bi i nas Duh Sveti mogao osnažiti, pokazati nam svoje namjere, kao što je to učinio u izboru Matije iz prvog čitanja, a zatim očuvati od Zloga, sačuvati u svom imenu i jedinstvu i posveti u istini. Ono što osobito dolazi do izražaja u Isusovoj velikosvećeničkoj molitvi iz koje nam je ulomak ponuđen kao današnje evanđelje je svojevrsni sukob Isusovih učenika i svijeta: „Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta“.

Zbog navedenog sukoba jedna od glavnih kršćanskih kušnji u povijesti je bila kušnja

suočavanja sa svijetom koja je imala tri osnovna smjera. Prvi smjer je bila težnja podređivanje svijeta kršćanskom pogledu na svijet. Taj smjer je od samog početka bio osuđen na neuspjeh jer predložiti Krista drugima, ne znači i ne može značiti nametnuti ga drugima, a upravo se to pokušavalo učiniti. Pod plaštem navodne kršćanske ponude koja se pretvarala u prisilu, u kršćanskoj su se povijesti dogodile mnoge stvari koje se nisu smjele dogoditi. Drugi smjer je bijeg iz svijeta u smislu da ionako ništa ne možemo napraviti za spas svijeta, pa trebamo bar pokušati spasiti sami sebe. Spasi dušu svoju – pisalo je svojevremeno na misijskim križevima. Ovakav stav nije ništa drugo nego pristajanje na pokušaje onih koji Crkvu i kršćanstvo želje istjerati iz svakodnevnog života u crkve ili 'sakristije'. Mnogima od nas još svježe nasilno istjerivanja kršćanstva i vjere iz svijeta, ali nemojmo zaboraviti da je to istjerivanje i danas vrlo prisutno, osobito u djelovanju mašinerije koja je promijenila imidž, ali ne i retoriku. Čak i mi kršćani znademo nasjesti na tvrdnje da je vjera privatna stvar, da je trebamo živjeti samo u crkvi, eventualno u obitelji, ali ne i u javnosti. Posljedica ovoga je da u našem vremenu postoji i sve prisutniji treći smjer, a on je prilagođavanje sebe svijetu. Kažemo da smo kršćani, ali razmišljamo i živimo u skladu sa logikom svijeta. A kršćani, „oni – kaže Isus – nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta“. I svaki pokušaj da ih se učini od svijeta i prilagodi svijetu jednostavno mora propasti ili loše završiti.

Isusova nakana nije bila ni jedno, ni drugo, a ni treće. On nije želio niti da sebi podložimo svijet, niti da se bezglasno povučemo iz svijeta, a još i manje je želio da sebe prilagodimo svijetu. Zato on u svojoj molitvi Ocu jasno kaže: „Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga“, a što znači da se naše kršćansko mjesto nalazi u svijetu jer, kako kaže Drugi vatikanski sabor, „radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi ovog svijeta ujedno radost i nada, žalost i tjeskoba kršćana“ (GS, 1), ali ne i u prilagođenosti svijetu i njegovoj logici. Nismo izdvojeni iz svijeta, nego smo poput apostola Matije izabrani da budemo svjedoci Kristovog uskrsnuća u svijetu, da kao svjedoci Kristovog uskrsnuća, mijenjamo svijet sljedeći Kristovu logiku, a ta logika je logika križa, logika ljubavi. Izabrani smo da po Duhu Svetomu koji nam je darovan ostanemo u međusobnom jedinstvu i povezanost s Isusom Kristom i po njemu s Ocem da bi svojim riječima, i još više primjernim kršćanskim životom, mogli posvjedočimo svijetu „da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta“. Za takvo što nema izvrsnijeg puta od puta ljubavi, niti je ovom svijetu moguće na neki drugačiji način objaviti Boga budući da „Boga nitko nikada ne vidje“, ali „ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena“ jer „Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu“.

Razmišljenje uz 6. vazmenu nedjelju, 2012.

Piše : mons. Mate Uzinića , 13. svibanj 2012

„Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ U ovomu se nalazi istinska novost kršćanstva! I ranije je Isus govorio o ljubavi, ali ovo – „ljubite … kao što sam ja …

ljubio“ – mnogo je više jer „veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“. Uzor ljubavi kojeg trebamo imati prema drugima nismo mi sami. Uzor nam je Krist, utjelovljeni, raspeti i uskrsnuli Gospodin koji je za nas žrtvovao vlastiti život: „U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego - on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše“. Onaj koji je ljubio nas, poziva nas da i mi tako ljubimo druge. To ljubiti kao on treba biti znak našeg kršćanskog prepoznavanja. Prvi kršćani su ovo dobro shvatili te su, kako nam pokazuje i današnja liturgija, uz pomoć Duha Svetoga koji je djelovao u njima i progovarao po Petru, vrlo brzo nadišli uske nacionalne okvire i ljubav prema bližnjima proširili na sve ljude: „Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego - u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu“.

Mislim da i nama danas, dvije tisuće godina kasnije, treba poticaj Duha Svetoga da bismo izišli iz svoje uskoće u koju smo se zatvorili i mogli ponovo sve ljude ljubili Kristovom ljubavlju, onako kako je on nas ljubio. Znači li ovo odustajanje od nekih kršćanskih principa i usvajanje nekih drugih pogleda na svijet i čovjeka, kako nam to u posljednje vrijeme sugeriraju neke nove rasprave, novi zakonski prijedlozi i neka nova prava? Ne! Ne možemo se složiti sa zastupnicima i zagovornicima onog što se protivi naravnom i Božjem zakonu – zato Petar i napominje onaj koji ga se boji i čini pravdu – ali smo svejedno dužni ljubiti sve ljude Kristovom ljubavlju, što uključuje i njih, jer on je za sve i iz ljubavi prema svima umro na križu. To je, to ljubiti kao on, uvjet našeg biti i ostati kršćani, a on ljubi bez obzira na sve. Umjesto da odgovorimo tom pozivu na ljubav, nama se često dogodi da osudimo i odbacimo druge i drugačije i da se prema njima odnosimo na način koji nije dostojan čovjeka, a kamo li kršćanina. Istovremeno, svjesno ili nesvjesno, u svakodnevnom životu prihvaćamo njihov stil života i pogrešnu logiku i tako živimo. Zgražamo se nad njima, njihovim stilom života, osuđujemo ih, a sami činimo isto i gore. Prestali smo ovom svijetu nuditi kršćanske vrijednosti, a ljubav kao što je Kristova je najviše od njih. Umjesto da pozitivno utječemo na svijet i privlačimo ga Kristu i njegovoj logici, logika svijeta utječe na nas i odvlači nas od Krista i njegove logike.

Dokazi za to su brojni i nije ih sve potrebno nabrajati. Dozvolite mi ipak da spomenem jedan aktualni, a riječ je o prijedlogu Zakona o pomognutoj oplodnji kojim se želi legalizirati zamrzavanje ljudskih zametaka, omogućiti stvaranje ljudskog zametka spajanjem sa spolnim stanicama zamjenskog roditelja, te omogućiti stvaranje zametka izvan obiteljskog okružja, lišavajući takvim postupkom djecu rođenu takvim prava na oba roditelja, ali i kojim se, čini mi se, želi otvoriti prostor izmjeni drugih zakona, osobito obiteljskog, kojom bi se omogućilo da se imenom obitelj nazove ono što po svojoj naravi to ne može biti, a onda nakon toga i štošta drugo što je s tim povezano. Već iz ovoga je jasno da taj zakon koji ugrožava osnovna ljudska prava, počinjući od temeljnog prava na život i da kršćanima nije prihvatljiv i da mu kršćani moraju uskratiti svoj glas i protiv njega boriti svim zakonskim sredstvima. Zbog ovoga je Stalno vijeće HBK, nakon što je upozorilo na razloge neprihvatljivosti predloženog zakona, odaslalo ovakav poziv: „Stoga, pozivamo saborske zastupnike, a posebno one koji su katoličke

vjere, da ne donose zakone koji su moralno-pravno štetni, a potičemo vjernike i sve ljude otvorene istini da uoče kakve sve opasnosti proizlaze iz takvih nemoralnih zakona, da odbiju koristiti one mogućnosti koje se protive moralnim zakonima te da koriste sva legalna sredstva građanskog utjecaja kako protiv donošenja, tako i za izmjenu neprihvatljivih zakonskih rješenja“.

Spomenuo sam ovaj zakon ne samo zbog njegove aktualnosti, nego i zato što taj zakon pokazuje bit onog što nam se kao kršćanima događa u ozračju rasprava o ovakvim i sličnim zakonskim prijedlozima, a događa nam se da nas njihovi nositelji i zagovaratelji diskreditiraju tako što nas proglašavaju zaostalima i etiketiraju kao one koji su protiv napretka i sl., a mi, jer nismo od Krista naučili ljubiti kao što je on ljubio, na to neprimjereno reagiramo, dovodeći sebe svojim riječima, a nažalost ponekad i djelima, u poziciju onih koji doista ne mogu biti nikome privlačni. Nismo privlačni jer govorimo da smo Kristovi, a onim što govorimo i činimo nemamo ništa s njim. Kako bi bilo dobro kad bismo mogli i znali na provokacije odgovoriti poput Krista koji nas je pozvao na ljubav kao što je on ljubio! Mi to nažalost ne znamo ili jednostavno ne želimo znati. Još je gore što se pri tom predstavljamo kao oni koji to čine u ime Isusa Krista. Istovremeno i sami sve manje dijelimo i prihvaćamo ono što su biskupi rekli i govore, a što za kršćane i katolike nije tek neko političko mišljenje nego autentično crkveno naučavanje. A ne ovisi pobjeda onog što smatramo dobrim i sukladnim naravi i pozitivnim Božjim zakonima o tome koliko možemo vikati, vrijeđati i biti nasilni, dapače to je negacija dobra i izdaja Isusa Krista i njegovog evanđelja, osobito poziva na ljubav kakvom je on ljubio nas, nego pobjeda onog što smatramo dobrim i sukladnim naravi ovisi o tome hoćemo li poslušati poziv naših biskupa, tj. hoće li nam biti važnija stranačka stega nego vlastita savjest ili naš vlastiti interes zbog kojega ćemo prisvojiti prava koja nemamo i liječenjem zvati ono što nije, kao i zvati obitelj ono što ne može biti obitelj. U mnogo slučajeva do sada pokazali smo samo riječima da smo na Kristovoj strani, dok nam je život bio daleko od onoga što smo govorili. Hoće li tako biti i od sada? To je pitanje na koje nemam odgovor. Imam samo nadu da neće, ali i pitanje što se to dogodi s nama da tako olako Krista i njegovu logiku zamijenimo nekim drugim učiteljima i logikom.

Biti kršćanin i katolik ne znači biti pripadnik ove ili one filozofije, ovog ili onog pastoralnog programa, ovog ili onog pokreta. Biti kršćanin i katolik znači slijediti osobu Isusa Krista i živjeti svoju povezanost s njim i u skladu s njegovim učenjem, koje autentično tumači učiteljstvo Katoličke Crkve, uvijek pa i onda kad nam to ne odgovara, kad mi mislimo da bi trebalo drugačije: “Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj“. I zato za jednog kršćanina i katolika nije dovoljno svoje kršćanstvo potvrditi krsnim listom, a nakon toga činiti ono što se njemu sviđa, a što ide u dvije potpunom oprečne krajnosti od kojih ni jedna nije kršćanska, nego treba, želi li doista biti i ostati kršćanin i katolik, to što potvrđuje pretvoriti u djela da bi po svojim djelima bio prepoznatljiv i privlačan ljudima našeg vremena, pa i onima koji su drugačiji i drugačije misle, a jedno od najviših je ljubav kojom je Krist ljubio nas i kojom smo mi pozvani ljubiti jedni druge, ne isključujući nikoga.

Razmišljanje uz 5. vazmenu

nedjelju

Piše mons. Mate Uzinić

Prošle nedjelje Isus nam je priopćio snagu i brižljivost svoje ljubavi slikom dobrog pastira. Ta slika nam je približila odnos između Isusa i nas - on je Pastir dobri - ali nije do kraja izrazila odnos nas i Isusa. Zato on danas upotrebljava novu sliku, sliku trsa i loza. Ta slika nam kaže da je naš odnos s Isusom, a preko njega s nebeskim Ocem, dublji i životniji nego između ovaca i pastira. Krst nas ne samo predvodi, nego i prožima svojim životnim sokovima bez kojih ne možemo živjeti.

Iz ove slike proizlazi da je najbitnija dimenzija našeg biti kršćani bila i ostaje naša kršćanska ucijepljenost na Isusa. Ta ucjepljenost se dogodila po krštenju. Krštenjem je u nama započelo djelovanje milost po kojemu smo postali dionici života presvetog Trojstva. Po tom sakramentu „djeca se Božja zovemo, i jesmo“ (1 Iv 3, 1), a „ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi“ (Rim 8, 17). U tom sakramentu naša osobnost je postala promijenjena, postali smo nova stvorenja, „zajedničari božanske naravi“ (2 Pt 1,4). Našim žilama krenuli su Kristovi životni sokovi. Kristov život postao je naš život. Bez toga, bez te naše ucijepljenosti na Krista, nije moguće misliti, ljubiti, djelovati kao Krist. Ovo je važno uočiti jer ostane li nam Krist samo izvanjski uzor ili tek učitelj koji ide pred nama kao pastir, a ne postane li dio nas, možemo malo i ništa učiniti, dapače umrijeti ćemo. Ostane li, međutim, Krist po svom Duhu naš životni 'sok' kako bio on mislio, ljubio i djelovao u nama - a to je po krštenju postao - moći ćemo sve jer„tko ostaje u meni i ja u njemu donosi mnogo roda“. S njim povezani moći ćemo misliti kao Krist, djelovati kao Krist, ljubiti kao Krist, gledati Boga, svijet, nas same i druge oko nas Kristovim očima.

Što znači donositi mnogo roda i biti Isusovi učenici u kojima se proslavlja Bog objašnjava ulomak iz Prve poslanice sv. Ivana apostola: „I ovo je zapovijed njegova: da vjerujemo u Ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed. I tko čuva zapovijedi njegove, u njemu ostaje.“ Biti Isusov učenik u kojemu se proslavlja Bog, znači vjerovati u Isusa Krista i donositi mnogo roda. Taj rod je ljubiti onako kako je on ljubio nas. Sami po sebi to ne možemo, ali zato snagu crpimo iz svoje povezanosti s njim. On je onaj iz kojeg možemo crpsti snagu za vjerovati i ljubiti. S njim smo se, po Duhu Svetome koji nam je darovan, povezali u krštenju, s njim smo se povezivali i drugim sakramentima u kojima nas snaži, hrani, čisti, njeguje, posvećuje, povezuje i osposobljuje za vjerovati i djelovati. Ako toga nema, nema ni ploda, a ako nema ploda poznate su nam posljedice.

Primjer plodonosne povezanost s Kristom nam može biti sv. Pavao. Obraćenjem i ucjepljenjem po krštenju na Isusa Krista ništa ga više, „ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor“ (Rim 8, 38-39), pa čak ni sumnjičavost onih koji su ispovijedali istu vjeru kao i on, a koje je ranije progonio, nije moglo „rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“. Iz njegovog susreta s Uskrsnulim rodila se radost, rodio se poticaj na duhovno, apostolsko i društveno zalaganje, odbacivanje sebičnih interesa koji čovjeka zatvaraju, a nastala je odluka da izabere ljubav prema drugima i služenje zajedničkom dobru, a sve ovo zapravo znači biti pravi kršćanin koji po Duhu Svetome sokove za svoje djelovanje dobiva od Isusa Krista. I nije Pavao samo govorio, nego je i živio ono što govori!

Pokušajmo, gledajući u Pavla i njegov primjer, ispitati svoju povezanost s Isusom Kristom. Jesmo li s Kristom povezani tako i toliko da nas ništa ne može rastaviti od njega i njegove ljubavi koja je u nama započela strujati na dan našeg krštenja i, ako da, živimo li u skladu s tim ili smo tek „nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi“ (Ef 4, 14), tj. oni koji se priklanjaju svima i svakome, teže za svim i svačim, pa po cijenu i da prekinemo svoju povezanost s Kristom bez koje prestajemo biti to što jesmo i započinjemo umirati? Prosuđujući sebe, nemojmo s predrasudama procjenjivati druge, nego ih radije bratski i kršćanski primimo i uputimo, kako bi zajedno s njima - poput prve Crkve - uživali mir u svojoj povezanost s Kristom, izgrađivali se i napredovali u strahu Gospodnjem te rasli utjehom Duha Svetoga i pretvorili se od onih u kojima živi Savao, a Savao Krista progoni, u one koji su postali Pavao, a u Pavlu živi Krist.

Intervju:

Mons: Mate Uzinić : Samo nas istina, ma kako ona bila teška i gorka, može osloboditi

Bog me je pozvao i poslao na sasvim posebnu zadaću, uposebnom vremenu, na posebnom mjestu, jer biti biskup u ovom vremenu i još to biti uDubrovniku sasvim je posebna zadaća…Bilo kakvo nasilje u ime kršćanstva i Isusa Krista,izdaja je samog kršćanstva i Isusa Krista, a tako je i kad su u pitanju druge vjere. Autentičnivjernici, bez obzira na njihovu vjeroispovijest, doprinose zacjeljivanju rana i njihov doprinospomirenju – koje nije retoričko, površno i zbog skrivenih interesa – je nemjerljiv…Naprostoru bivše Jugoslavije se nije vodio vjerski rat i zato uzroke rata ne treba tražiti uvjerskim zajednicama, neke od njih se samo nisu najbolje snašle ili nisu bile dobropripremljene za to što će se dogoditi, nego u komunističkom bezboštvu koje je vladalo ovim

prostorima više od pola stoljeća, a koje je sve gradilo na teroru i mitovima koje nas i daljedijele…Mons. Mate Uzinić.pdfAdobe Acrobat Document [142.7 KB]Download

Razmišljanje uz 4. vazmenu nedjelju i nedjelju Dobrog Pastira - 2012.

od mons.Mate Uzinića, 28. travanj 2012. Naš život je nesavršen, ograničen. Nisu nam za takvu tvrdnju potrebni posebni dokazi, ali jesu pitanja kako to stanje nadvladati, kako se od toga spasiti? Odgovor nam daje sv. Petar svojim hrabrim svjedočenjem pred Velikim vijećem koji nam je prenijelo prvo današnje čitanje iz Djela apostolskih. Odgovarajući na retoričko pitanje: „Po kome je ovaj spašen?“, sv. Petar hrabro odgovara: „Neka bude znano svima vama i svemu narodu Izraelovu: po Imenu Isusa Krista Nazarećanina … On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni. I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti“. Ovim odgovorom on jasno i nedvosmisleno ističe naše kršćansko uvjerenje da je Isus Krist jedini istinski spasitelj. Sredstva spasenje su različita, ali je jedan i jedini temelj spasenja, 'kamen zaglavni' spasenja svih ljudi Isus Krist i „nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti“.

Istu ideju o Isusu Kristu kao jedinom spasitelju, izrekao je i sam Isus o sebi u današnjem evanđelju riječima: „Ja sam pastir dobri“. Koliko god da nam se slika pastira i ovaca može učiniti neprikladnom za naše vrijeme, važno je promatrajući tu sliku uočiti kako se baš mi u ovom vremenu, možda više nego ikad do sada jer nikad do sada moć manipuliranja nije bila tako jaka i proširena, ponašamo kao ovce koje dozvoljavaju raznoraznim 'čobanima' koji gledaju samo sebe i svoje interese da nama manipuliraju, da nam prodaju 'rog za svijeću', da nam nude spasenje u onom u čemu nema spasenja, kažu da je napredno ili 'in' ono što povećava njihovu moć, odnosno da je nazadno odnosno 'out' ono što je umanjuje, propisuju čemu trebamo težiti, kako izgledati, što oblačiti, jesti, piti kako bi se oni tim našim ponašanjem sve više bogatili itd., a mi im bezrezervno vjerujemo, bojeći se da inače nećemo uspjeti.

U današnjem evanđelju Isus nam želio svratiti pozornost upravo na tu i takvu stvarnost svijeta – dotaknuli smo samo jedan njezin mali dio – kako bi nam predstavio sebe kao dobrog pastira, odnosno kao jedinog spasitelja, kakvim nam ga je predstavio prvo čitanje u spomenutom ulomku, ali i drugo čitanje u Ivanovom razmišljanju o veličini Očeve ljubavi koja nam je darovana u Isusu Kristu, a po kojoj se i mi „djeca … Božja zovemo i jesmo“. Ovim su nam dani i jasni kriteriji razlikovanja između dobrog pastira i najamnika. Najamniku, „koji nije pastir i nije vlasnik ovaca“, nije stalo do ovaca, ne poznaje ovce i „kad vidi vuka da dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni“, a „pastir dobri život svoj polaže za ovce“. Najamniku je stalo samo do sebe i svog interesa, a dobrom pastiru je isključivo stalo do dobra ovaca, pa i po cijenu vlastitog života. Isus je upravo takav pastir, pastir koji za sebe može reći, ne samo retorički nego stvarno: „Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje … i život svoj

polažem za ovce. Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado jedan pastir. … Polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ga ja sam od sebe porežem.“ Nadam se da ćemo svi mi prepoznati ovo što je za nas i za naše spasenje učinio Isus i da ćemo njega izabrati za svog jedinog pastira, jedinog spasitelja jer on je jedini dobar pastir i „nema uistinu … drugog imena … po kojemu se možemo spasiti“.

Prepoznati Isusa kao dobrog pastira i jedinog spasitelja samo je jedna strana medalje našeg kršćanskog života i izbora nakon koje treba uslijediti i nešto drugo, a to je usklađivanje s Kristom dobrim pastirom i njegovim pastirskim vodstvom. I svi mi kao kršćani trebamo po tom usklađivanju pokušati biti što sličniji Kristu dobrom pastiru kojemu je, u poslušnosti Ocu nebeskome, stalo do onih koji su mu povjereni: „Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem“, a što znači da nitko od nas, bez obzira na naše zvanje ili zanimanje, gdje i što radimo, ne smije u svom odnosu prema drugima biti najamnik koji primjećuje samo sebe i svoje uske i sebične interese, nego da svi trebamo biti dobri pastiri.Ovo se kao poziv odnosi na sve nas, ali ipak na osobit način na nas koji smo svećeničkim i redovničkim pozivom i poslanjem dobili osobitu pastirsku zadaću u Kristovoj Crkvi. Molite za nas da iz svog pastirskog služenja uklonimo i privid najamništva! Molite da budemo doista dobri pastiri! Molite i za buduće pastire u Kristovoj Crkvi, da ih bude i da doista budu pastiri! Inače nema smisla jer je bolje ne imati pastire nego imati najamnike, one kojima nije stalo do ovaca. Možda nam u tome kako moliti za zvanja može pomoći razmišljanje jednog sjemeništarca, ne znam je li postao i ostao bogoslov i ako jest kakav je, pod naslovom „Kako ćemo moliti Gospodina za zvanja?“ /GK 18(2009), str. 39/:

„Nemojmo moliti usnama, nego molimo srcem, jer lijepo sročene molitve ne moraju biti odraz raspoloživosti našeg srca. Zar ćemo moliti nebeskog Oca da nas pohodi svojim milosnim pozivom, ali neka to ne bude iz moje obitelji nego iz neke druge? Zar ćemo predložiti Gospodinu da pozove mladića ili djevojku iz obitelji u kojoj imaju više braće i sestara, jer sin jedinac mora održati obiteljsko stablo? Sugerirati Bogu da izabere mladiće i djevojke koji nemaju namjeru ženiti se i udavati, one manje lijepe i atraktivne…? Boga se ne može uvjetovati, niti mu se može zapovijedati! Njega se može ljubiti ili ignorirati, može ga se primiti za ruku ili bježati od njega, ali ništa ne može umanjiti njegovu ljubav prema nama. Iz ljubavi svoje prema nama daruje nam svećenike i redovnice, iz naroda ih uzima da bi ih narodu dao. Kada bi naše obitelji u svojoj nesebičnosti bile otvorene Božjem planu, tada bi na našim ognjištima odzvanjale molitve zahvale i darivanja, a ne samo prošnje. Kada bi naši roditelji s Gospodinom naučili oskudijevati i obilovati, tada bi nas odgajali tako da, ako Gospodin pokuca na vrata našeg doma, ima koga izabrati. Svećenički i redovnički poziv može se graditi samo na povjerenju da Bog pozivajući vaše dijete čini za njega najbolje. Pazimo stoga da ne budemo poput onog mladića iz evanđelja koji je oduševljen htio poći za Gospodinom, ali se silno rastužio kada mu je Isus rekao neka sve što ima podijeli siromasima. Samo slobodna duša koja nije ni na što i ni na koga navezana, može potpuno pripadati Bogu. Sve možemo u Onome koji nas jača! Ako osjećaš da te Isus zove, idi i slijedi Ga!“

Razmišljanje uz treću vazmenu nedjelju

od mons.Mate Uzinića, 22. travanj 2012.

Ukazanja Uskrsloga redovito završavaju poslanjem učenika da budu svjedoci onog što su vidjeli i u što su povjerovali: „Ovako je pisano Krist će trpjeti i treći dan uskrsnuti od mrtvih … Vi ste tomu svjedoci.“ Učenici su poslani biti svjedoci dviju stvarnosti, stvarnosti Isusove smrti i stvarnost Isusova uskrsnuća. To nije sve. Da bi bili svjedoci spomenutim stvarnostima su morali dodati i nešto svoga. Vlastito iskustvo i svjedočanstvo vlastitog života ono je što je njihovim riječima dalo snagu i vjerodostojnost i pretvara ih u svjedoke. Na ovaj način svjedočanstvo o Isusovoj muci i smrti postaje i svjedočanstvo o vlastitoj slabosti, grešnosti, kukavičluku, zataji, pa čak i izdaji kao što i svjedočanstvo o uskrsnuću postaje svjedočanstvo o promjeni koju je uskrsnuće u njima izazvao.

Poslanje iz današnjeg evanđelja odnosi se i na nas. I mi smo poslani biti svjedoci Isus Krista, tj. stvarnosti njegove smrti i uskrsnuća. I naše svjedočanstvo može biti djelotvorno samo ako o njemu govorimo i svojim životom, vlastitim životnim iskustvom. Vjera u Isusa Krista, stvarnost njegove smrti i pobjedu u uskrsnuću, ne može se prenositi samo kao informacija. To nije tek podatak izrečen i naučen na vjeronauku. Vjera u Isusa Krista, stvarnost njegove smrti i pobjedu u uskrsnuću, može se prenositi samo ako joj pridružimo osobno iskustvo. Bez toga nismo uvjerljivi. Govorimo ono što su nam drugi kazali, što smo negdje pročitali, naučili, ali nismo svjedoci. Svjedoci smo smrti i uskrsnuća ako je Krist umro zlu i mržnji, a uskrsnuo dobru i ljubavi i u našem životu. Kad u svom životu osjećamo njegovu prisutnost i utjehu, kad nam on daje snagu za novi početak, za darovati se, oprostiti, suosjećati, radovati, za osmjeh, sreću, vjerovati, nadati se i ljubiti, onda njegovo uskrsnuće postaje vidljivo i u našem životu. Postajemo sposobni da ga pokažemo, da budemo svjedoci. Prestajemo biti oni koji o njemu daju tek informacije, a postajemo oni u kojima i kroz koje Uskrsnuli svjedoči samoga sebe. Uzaludno je naše propovijedanje ako se iz onog što govorimo i živimo ne vidi naše osobno uvjerenje, ali i osobno iskustvo preobrazbe života kroz susret s Kristom umrlim i uskrslim, ako u nama i kroz nas ne progovara naš uskrsnuli Gospodin. Tad o Kristu govorimo, ali on ne progovara u nama i kroz nas. „Tko veli: 'Poznajem ga, a zapovijedi njegovih ne čuva – kaže apostol Ivan u drugom današnjem čitanju –lažac je, u njemu nema istine'“. Teške su ovo riječi. I nisu upućene tek nekom drugom, nego nama koji smo često antisvejedoci Isusa Krista i njegovog uskrsnuća.

Kako to promijeniti? Odgovor koji nam nude današnja čitanja je obraćenje. Isus apostole šalje „propovijedati obraćenje i otpuštanje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema“. Petar, poslušan tom poslanju i osnažen iskustvom oproštenja, poziva sve one koji su sudjelovao u Kristovoj smrti, a među njima smo bili i mi sa svojim grijesima, da se obrate: „Pokajte se dakle i obratite se da se izbrišu grijesi vaši.“ Pozivajući nas da ne griješimo Ivan nam poručuje da se ne bojimo ako smo sagriješili jer grijeh, više nije nepopravljiva tragedija: „Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika. On je pomirnica za grijehe naše, i ne samo naše nego svega svijeta.“ Poslušamo li ove poticaje i obratimo se od onih koji govore, u one koji žive ono što govore, postati ćemo svjedoci, oni koji neće o Bogu, Kristu, Crkvi i vjeri govoriti kao o nečemu tuđem, nego kao nečemu svome. Bit će to, zapravo, govor o svom vlastitom vjerničkom iskustvu susreta s uskrsnulim Kristom, koji je zbog nas umro, da bismo mi mogli zajedno s njim suusrkrsnuli na novi život.

Možda nam u tom što trebamo činiti može pomoći jedna priči iz zbirke poznatih hasidskih priča, židovskog mističnog pokreta, koja nosi naslov: „Kako treba pričati priče?“, a koja dočarava kako bismo trebali propovijedati i svjedočiti svoju vjeru u Isusa Krista umrlog i uskrslog: „Netko zamoli rabija, čiji djed bijaše Balšemov učenik, da ispriča jednu priču. On reče: … 'Moj djed bijaše hrom. Jednom ga zamole da ispriča jednu priču o svom učitelju. Tada ispripovjedi kako je sveti Balšem običavao kod molitve poskakivati i plesati. Moj je djed ustao i pripovijedao. I priča ga je tako zahvatila da je morao pokazati poskakivanjem i plesom kako je to činio njegov učitelj. Od tog trenutka bio je izliječen od hromosti. Tako treba pričati priču'“.

Ovakvo treba biti i naše propovijedanje, naš način svjedočenja Isusa Krista umrlog i uskrsnulog jer samo takvo svjedočenje, svjedočenje koje će najprije ozdraviti nas same i učiniti nas novim ljudima, učiniti nas kristolikima, za nas osobno može biti spasonosno i uvjerljivo za sve druge oko nas.

______________________________________

Razmišljanje uz drugu vazmenu nedjelju

od mons.Mate Uzinića, 13. travanj 2012 ·

Ukazanja uskrsloga Gospodina zajednici svojih učenika dvije nedjelje za redom, a o tome nam je progovorilo današnje evanđelje, poticaj su mi da danas malo razmišljam o nedjelji i nedjeljnom okupljanju kršćanske zajednice.

Ni jedna zajednica ne može opstati ako se njezini članovi povremeno ne okupljaju kako bi zajednički razmišljali o razlozima svoga postojanja i ciljevima svoga zajedništva. I kršćanska zajednica ima potrebu za takvim okupljanjem. Ono se za događa prvenstveno, iako ne i isključivo, nedjeljom. To što je kršćanska zajednica izabrala baš nedjelju kao dan svojih okupljanja nije slučajno. Nedjelja je dan Kristovog uskrsnuća i dan u kojemu se Uskrsnuli ukazivao i susretao sa svojim učenicima, ali i u kojemu je, na dan Pedesetnice, po silasku Duha Svetoga, rođena Crkva.

Današnjim kršćanima je zapovjeđeno nedjeljno okupljanje, ali po mom mišljenju to što je to zapovjeđeno govori o tome da nešto na tom planu nije kako treba. Zašto? Zato što nedjeljna okupljanja nemaju smisao ako su zapovijed, nego imaju smisao samo ako su unutarnja potreba. Nedjeljna okupljanja u prvoj Crkvi nisu nastala zbog zapovijedi, nego su nastala upravo zbog unutarnje potrebe vjernika da se sastaju, da zajednički mole, da se međusobno susreću, da kao zajednica budu i u zajedništvu s Kristom. Shvatili su da mogu ostati kršćani i kršćanski živjeti samo ako se zajednički u nedjeljnim euharistijskim slavljima budu susretali s Isusom u braći i sestrama, u njegovoj riječi i osobito u njegovoj euharistijskoj žrtvi kojoj mogu po pričesti i sami postati dionici. Smatrali su da je najprikladniji dan za to nedjelja, dan pobjede Isusa Krista nad zlom i smrću u uskrsnuću. Iako za Gospodina dani nisu važni, jer svaki dan na svoj specifičan način treba biti Bogu posvećen, za nas kršćane nedjelja ima iznimnu važnost i vrijednost i zbog činjenice da se Crkva u tom danu susretala s Kristom uskrsnulim. Da bi se Uskrsnulog i danas susrelo i da bi se u njegovo uskrsnuće doista vjerovalo, a prema nekim istraživanjima u uskrsnuće ne vjeruje oko pola stanovnika Europe, neophodno je biti redoviti sudionik nedjeljnih okupljanja vjerničke zajednice. Ako netko – kao apostol Toma koji nije bio sa zajednicom učenika na prvom nedjeljnom okupljanju – redovito izbjegava nedjeljna okupljanja kršćanske zajednice, u opasnosti je da kao i on ne susretne Krista uskrsnuloga, da kao i on izgubi povjerenje u njega. Ono što se malo pomalo, ali neminovno, dogodi onomu koji zanemaruje nedjeljna okupljanja kršćanske zajednice, svetu misu, kidanje je veza ne samo s kršćanskom zajednicom, Crkvom, nego i sa samim Kristom. Toma je, srećom, 'preskočio' samo jednu nedjeljnu 'misu'. Što se tek dogodi onima koji preskaču više od jedne, onima koji godišnje dođu na jednu, a možda čak ni to? Držim da je to početak kraja njihove vjere, njihovog biti kršćani, osobito stoga što zanemarivanje nedjeljne mise znači i zanemarivanje svake želje da se bolje upozna vjera, a s vremenom i svake molitve. Tako u svojoj svakodnevici ostajemo bez one milosti koju nam Gospodin pruža. Naši kršćanski život pomalo kržlja. Mi se sve više vodimo nekom našom logikom, a sve manje Kristovom logikom zbog koje, osobito jer je s vremenom sve jači utjecaj nekih drugih logika koje podilaze našoj ljudskoj logici, mnogi od onih koji su se zaklinjali na vjernost i primili sve sakramente, završe kao neprijatelji Krista i njegove Crkve.

Ne mogu, u kontekstu ovog razmišljanja, ne iznijeti moje osobno promišljanje da je upravo ovo cilj sustavne kampanje koja se vodi protiv nedjelje i nedjeljnih kršćanskih susreta kršćanske zajednice na misi, ali u obitelji. Ta kampanja, poticana raznoraznim međunarodnim čimbenicima, osobito divljim kapitalom, već je dovela do ruba propasti ovo društvo i državu u kojoj se sve prodaje i ništa ne proizvodi, već je uzrokovala to da su deseci tisuća radnika ostali bez posla, ali i da se istovremeno zbog kredita nalaze u pravom dužničkom ropstvu, već za posljedicu ima mnoge razrušene obitelji – mogli smo ovih dana pročitati da se u Hrvatskoj raspada već svaki treći brak – već za posljedicu ima veliki jaz između vjernika i institucionalne Crkve na svim razinama itd. Koliko daleko će sve to ići, ili bolje koliko duboko možemo pasti, još uopće nismo otkrili. O čemu je ovdje riječ? Riječ je o tome da se s vjernicima koje se odvoji od mise, od susreta s uskrsnulim Gospodinom i njegovom logikom, od okrepe koju pruža euharistijska gozba i zajedništvo braće i sestara u vjeri, lakše manipulira. Lakše ih se iskoristi za svoju logiku i svoje ciljeve. U prilog ovome mogu navesti neprijepornu činjenicu da oni koji ne sudjeluju na nedjeljnim susretima kršćanske zajednice lakše nasjedaju različitim manipulacijama tipa Da Vinciev kod, Judino evanđelje, Biblija iz Ankare i sl., lakše prihvaćaju suvremenu kulturu smrti s njezinom logikom prema kojoj većina može odrediti moralne norme i odlučiti što je dobro, lakše prihvaćaju poluistine kojima se manipulira da bi se diskreditiralo Crkvu i njezino poslanje. Ovim ne želim reći da Crkva pisano velikim slovom i u svakom smislu te riječi ne zaslužuje kritiku, ali se ne mogu oteti dojmu da je uglavnom ne kritiziraju oni koji joj žele dobro i da su među najžešćim kritičarima, ako je riječ o onima koji za sebe kažu da su kršćani, to oni kršćani koji ne dolaze u crkvu, koji ne sudjeluju na nedjeljnim euharistijskim slavljima iz kojih Crkva živi, koji s Crkvom i drugim kršćanima imaju slabe i nikakve veze, koji - možemo i o tome progovoriti na temelju onog dijeljenja dobara prve kršćanske zajednice - nikad ni u čemu materijalnom za crkvene potrebe nisu sudjelovali - uključujući i Caritas - ali zato se svaki put rado uključe u rasprave o bogatoj i bahatoj Crkvi.

Slika nije crno bijela. I mi koji smo redovito na misi se trebamo ispitati nije li razlog što drugi ne dolaze na misu i ne vjeruju, a neki i otpadaju od Crkve, u tome što mi nismo hrabri i autentični svjedoci Isusa Krista i njegovog uskrsnuća. Što bi to trebalo značiti biti hrabri i autentični svjedoci kažu nam druga današnja čitanja. „U mnoštvu onih koji prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša“ – poručuju Djela apostolska opisujući tu našu autentičnost i hrabrost dijeljenjem svega, da bi svatko imao što mu treba. Ivan pak, u drugom čitanju, govori o povezanosti vjere u Isusa s ljubavlju prema onima koji su u Kristu od Boga rođeni, a što znači o povezanosti u vjeri i ljubavi sa svim kršćanima. Odlikujemo li se tom značajkom jedinstvenosti i kršćanske povezanosti u ljubavi? Dosta se sjetiti da pravoslavni kršćani danas slave Uskrs, a da smo ga mi proslavili prošle nedjelje, da bi smo shvatili koliko smo daleko od jedinstva i ljubavi. Tako je, nažalost, i na drugim razinama. Zato se ne trebamo čuditi što mnogi ne vjeruju u ono što im mi govorimo o Kristu. Da bi nam povjerovali, moramo pokazati da

sami živimo u skladu s tim što govorimo. Nemojmo to ostaviti za neku slijedeću nedjelju. Ako smo danas i u ovoj nedjelji susreli Uskrsloga, a mogli smo ga susresti i s Tomom mu provjeriti rane, učinimo to već danas ponavljajući s Tomom riječima i životom: "Gospodin moj i Bog moj!"

Razmišljanje uz Cvjetnicu,

Nedjelju muke Gospodnje -

2012. (HOMILIJA)

Povijest muke, onakva kakvom je vidi Marko, ukazuje na nešto zanimljivo, nešto što mi se čini zgodno kao pomoć u razumijevanju nekih suvremenih žalosnih događaja u Crkvi, ali i u društvu i općenito vremenu u kojem živimo. O čemu je riječ? Marko u svom izvještaju pokazuje one od kojih se najviše očekivalo, Isusove učenike, kao one koji su najmanje dali – oni Isusa ne razumiju, oni rade promašaj za promašajem – dok istovremeno pokazuje izuzetno pozitivan doprinos Isusovoj muci, iznenađujuće razumijevanje i hrabrost od onih od kojih se to najmanje očekivalo. Iako su u osnovi izvještaja povijesni podaci i povijesne osobe, ovo nas ponovo vraća na onu misao da je Marko kroz te događaje i tu situaciju želio prepričati i opisati i događaje svoga vremena, kako bi u svojim suvremenicima probudio novu nadu, sposobnost nadići strah i prijetnje smrću, ali i pronaći put prema obraćenju. Ovo nam u našim osobnim, društvenim i crkvenim situacijama može i te kako biti od pomoći. U pozadini izvještaja pronalazimo tri bitne teme:

Prva tema je promašaj izabrane dvanaestorice koje je Isus sam odabrao i dao im poslanje. Nitko nije uspio. Potpun promašaj! Juda ga je izdao. Petar ga je zanijekao. Svi ostali su pobjegli. Nitko nije ostao! Čini se da nema razlike između njih i političkih i religioznih vođa koje su dale ubiti Isusa. Jedina razlika, koja ih ne opravdava, je u tome da ono što čine, odnosno ne čine, oni ne čine iz zlobe, nego zbog slabosti. Onima koji se nalaze u njihovom društvu u Markovo vrijeme, ali i u svim drugim vremenima nakon toga, pa i u našem vremenu, Marko poručuje kako je važno shvatiti svoju situaciju, trgnuti se i, poput Petra i drugih, krenuti putem obraćenja.

Druga tema je vjernost neodabranih među kojima osobito mjesto zauzimaju žene. Zanimljivo je da se, osim možda sluškinje koja se obraća Petru, ne spominje niti jedna žena koja bi se negativno odnosila prema Isusu. Sve žene u Markovom evanđelju imaju pozitivnu ulogu! Tu je žena iz Betanije koja je pomazala Isusu noge i tim postala navjestiteljica evanđelja za sva vremena, tu su Marija Magdalena i Marija, majka Jakova Mlađega i Josipa, i Saloma za koje evanđelist kaže da su ga 'pratile', 'posluživale mu' i 'uziđoše s njim'. Da ipak ne bismo pomislili da su samo žene pozitivne primijetiti ćemo i neke muškarce poput Šimuna Cirenca koji mu je pomagao nositi križ umjesto učenika koji su pobjegli, poganskog satnika koji je u umirućem Isusu prepoznao Sina Božjega, za razliku od učenika koji su ga takvim prepoznavali samo dok je bio živ i perspektivan kao mogući Mesija i Josipa iz Arimateje koji je za Isusovog života bio potajni učenik, ali se sada hrabro pobrinuo za Isusov ukop. Marko je u svom vremenu sigurno vidio mnoge, pa i među poganima, koji su progonjenoj Crkvi bili blizu, koji su se u teškim situacijama, makar su drugi smatrali da oni ne spadaju u tu kategoriju, pokazali dosljedni i vrijedni pa im je ovim zasigurno želio izraziti svoje poštovanje i priznanje, kao što to čini i svima onima koji su u svakodnevici negdje na rubu, a takvih je danas većina, ali koji će u pravom trenutku znati biti na pravoj strani, na strani Krista raspetoga.

Treća tema Markovog opisa muke izražava poruku da Isus nikoga konačno ne odbacuje i svima nudi nadu. Bez obzira koliko je bio velik promašaj u ponašanju dvanaestorice, Isusova ljubav je od svega toga veća. On zna za njihovu izdaju, zataju i bijeg, ali on preko svega toga prolazi pozivajući ih, kako ćemo čuti u uskrsnoj noći, na ponovni susret u Galileji i novi početak iz kojega će nastati Crkva koju će na njima utemeljiti. Ovo vrijedi za učenike Markovog vremena, ali i svih vremena, uključujući i ovo naše. Na ovu temu se nadovezuje i poruka da Isus istovremeno onima koji su s njim ustrajali i koji su ga pratili do kraja ili usput prepoznali, ipak prvima daje utjehu. Među njima ponovo ističem žene koje će, kako nam je poznato, prve postati svjedoci i glasnice njegovog uskrsnuća, a koje su i danas najvjernije Kristovoj poruci. Zato njihov primjer, primjer žena Isusovog vremena, ali i mnogih današnjih žena, želim izdvojiti kao primjer pravog kršćanskog života i uzor svima nama. Svi smo pozvani ustrajati do kraja u slijeđenju Krista na njegovom putu kako bismo postali prvi svjedoci uskrsnuća, a to ćemo moći samo ako poput žena iz Markovog izvještaja budemo Isusa pratili, Isusu posluživali i ako budemo zajedno s njim uzišli do Jeruzalema i Kalvarije svih onih za koje je on trpio i koji možda i sami trpe, ukazujući im na njegov primjer i budeći im novu nadu, budeći im vjeru u Uskrsnuće. Amen.

Napisao mons. Mate Uzinić

***********************************************

Razmišljanje uz 5. korizmenu nedjelju 'B' - 2012.

od mons.Mate Uzinića, 25. ožujka 2012 ·

Novi savez kojeg je navijestio prorok Jeremija i koji će biti upisan u srce, savez je sklopljen u smrti Isusa Krista koji „iz onoga što prepati naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnog spasenja“. Logika tog novog saveza, logika je pšeničnog zrna koje samo onda kad umre donosi obilat rod. Kao kršćani smo pozvani tu logiku živjeti i propovijedati. I jedino ako je s uvjerenjem propovijedamo i u skladu s tom logikom sami živimo, možemo biti privlačni, možemo druge potaknuti da nas slijede i biti im, svojim riječima i životom, putokaz prema Isus Kristu koji posta svima koji ga slušaju začetnik vječnog spasenja. Današnje evanđelje nas želi upozoriti na jedan značajan problem u toj našoj zadaći putokaza prema Isusu Krista koji je jednako aktualan i danas, kao što je bio aktualan u Isusovo vrijeme. O čemu je riječ? Riječ je o tome da su i Grci i učenici željeli drugačijeg Isusa od onog kakvim se predstavio u današnjem evanđelju. Učenici su željeli predstaviti Isusa koji je moćan, Isusa koji ozdravljam a Grci su željeli vidjeti takvog Isusa. I vjerujem da su i jedni i drugi ostali razočarani. Grci su žalili što su uopće pitali za Isusa, a učenici što su im ga u takvom raspoloženju pokazali. Isto se, nažalost, ponavlja i danas. I danas se, jednako kao i jučer, Isusov navještaj logike pšeničnog zrna čini odbojnim. Zbog toga se mnogi, čak i među onima koji su službeno njegovi učenici, ne interesiraju za Krista, dok se drugi javno stide što su, ili što smo, učenici tog i takvog Krista.

Zašto se to dogodi? Možda nam u odgovoru može pomoći jedna elektronska poruka vjerskog sadržaja. Inače mi se ne sviđaju takve poruke, osobito one koje prijete ako ih ne proslijediš i koje zaslužuju samo da ih se baci u smeće. Ova se, čini mi se, izvrsno uklapa u današnje evanđelje i objašnjava naš strah navješćivanja Isusa Krista koji propovijeda, ali i živi, logiku pšeničnog zrna pa vam je zato prosljeđujem u malo skraćenom obliku:

„Pročitaj me samo ako imaš vremena kojeg želiš posvetiti Bogu i ako ga imaš pročitaj me do kraja. Možda razmišljaš: 'Nemam vremena za ovakve stvari!' Ali, baš je ovakvo razmišljanje uzrok mnogim problemima našeg svijeta, mnogim problemima danas… Uzdamo se u Gospodina samo Nedjeljom, možda? … Ili čak samo za blagdane? … Ipak, drago nam je ako je Gospodin uz nas kad dođu bolesti, ili nesreće… I naravno za vrijeme sprovoda… Nemamo, međutim,

vremena za Njega u drugim trenucima svoga života, dok radimo, dok učimo, dok se zabavljamo… To je zato što mislimo da su sve te stvari bitne za naš život, dok nam se Bog ne čini bitnim… I pri tom ne vodimo računa o tome da ni najmanju stvar ne možemo učiniti bez njegove volje!!! (A uvjereni smo da sve ovo činimo vlastitom voljom!!!) Isus reče: Ako se ti zastidiš mene, zastidjet ću se i ja tebe pred svojim Ocem (usp. Mt 10, 33). Ako se ne stidiš, ako u nutrini svoga srca uspijevaš reći: Da, ja ljubim Gospodina, ON je izvor moga postojanja i moj Spasitelj… onda možeš i dodati: 'Sve mogu u Onome koji me jača!' (Fil 4, 13) jer Krist je moja snaga, a zatim i drugima proslijediti ovu poruku…

Pročitaj ispovijest nekog umrlog čovjeka: „Ponekad bih kleknuo na molitvu… ali ne za dugo…Imao sam puno posla i morao sam to činiti na brzinu: ići na posao, platiti račune… Zato bih na brzinu kleknuo, pomolio se i jednako tako brzo ustao. I u svojoj nutrini sam bio zadovoljan jer sam mislio da sam tako ispunio svoju kršćansku obvezu. Duša mi je bila u miru iako tijekom svog dana (i tijekom svih dana mog života), nisam imao vremena za druge, za potrebne, za molitvu, za razgovor s prijateljima o Kristu … A i da sam imao vremena za razgovor s prijateljima o Kristu, ne bih o tome s njima razgovarao jer sam se bojao da bi mi se prijatelji narugali… Tako jedan dan ne bih imao vremena, drugi bih se stidio … sve dok jednom nije došao kraj života i vrijeme smrti… Došao sam pred Gospodina. U svojim rukama držao je otvorenu knjigu. Bila je to knjiga ŽIVOTA. Isus pogleda u knjigu, a zatim u mene te reče: „Žao mi je, ali u ovoj knjizi ne pronalazim tvoje ime. Jednom sam ga pokušao napisati, a kasnije za to nisam imao dovoljno vremena… A i da sam ga imamo, iskreno sam se stidio to učiniti zbog onom što bi o tome mislio i rekao moj Otac.“

Zašto je tako teško reći istinu, dok je tako lako lagati? Zašto nam je u crkvi i na misi uvijek tako dosadno, a kad iziđemo iz crkve postanemo tako živahni? Zašto je tako teško govoriti o Bogu, a tako lako pričati tračeve? Zašto je tako lako izbrisati poruku koja govori o Bogu, a tako lako okolo prosljeđivati one glupe i bez ikakvog smisla? Proslijedi zato ovu poruku! Pošalji je svim svima svojim kontaktima. I kad to učiniš: Moli…Moli bez prestanka… 'Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu' – piše Pavao (1 Sol 5, 16-17). Nađi vremena za molitvu, moli uvijek, svaki dan, više puta na dan… I pri tom se nemoj služiti samo molitvama naučenim na pamet. Ne trudi se puno oko riječi. Jednostavno, zatvori oči i otvori srce … i razgovaraj s Bogom koji se nalazi pred tobom… jer ako ga i ne vidiš očima On je ipak tu. On uistinu postoji. I sluša te… Ako mu se moliš sa srcem on neće propustiti da ti da do znanja da je tu… Nije li čudno kako se ljudi tako lako liše Boga, a zatim upadaju u beznađe jer se raspada svijet koji ih okružuje? Nije li čudno da postoje ljudi koji mogu reći: „Ja vjerujem u Boga“, a zatim, ne obazirući se na to što su ispovjedili usnama, slijediti Sotonu (koji, nije li to zanimljivo, također 'vjeruje' u Boga)? Nije li čudno da elektronskom poštom

drugima šaljemo tisuće gluposti koje se opet umnažaju, a kad netko pošalje poruku koja se tiče Gospodina, dobro razmislimo prije nego li je odlučimo podijeliti s drugima. Nije li čudno da ćeš i ti, ako si i odlučio nekome poslati ovu poruku, dobro razmisliti prije nego je pošalješ i da ćeš pri tom zasigurno nekoga ispustiti u strahu što bi taj ili ta mogao o tebi misliti? Nije li, zapravo, čudno da se više bojimo mišljenja ljudi o nama, od onog što Bog o nama misli? Poslušajmo Božju Riječ… Jer samo u shvaćanju i ostvarenju onog što je nam je objavila Božja Riječ, a ta Božja Riječ je prije svega osoba Isusa Krista, nalazi se čovjekovo spasenje… Molit ću se da se svatko tko primi ovu poruku po toj Božjoj Riječi više približi Bogu.“

Mislim da ovoj poruci nije potreban neki dodatni komentar. Dovoljan je učiniti iskren ispit savjesti i kajanje što smo se stidjeli i stidimo Isusa i njegove logike pšeničnog zrna i što smo svoju logiku života bez žrtve pretpostavljali njegovoj, da bismo zatim mogli krenuli za Isusom, kao kršćani bili ponovno s njim i dozvolili mu da nas ponovo privuče k sebi i osposobi za život logikom pšeničnog zrna koje pavši na zemlju umre i donosi obilat rod, kako bismo izgubili životu u služenju – osobito onima koji su najpotrebniji – da bismo ga zajedno s njima sačuvali za život vječni.

_________________________________________________

Razmišljanje uz 3. korizmenu nedjelju 'B' - 2012.

od monsMate Uzinića, 11. ožujka 2012

„Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku“ – vikao je Isus. Nije se obazirao na to što je sve to služilo hramskim potrebama. Često bi isto mogao ponoviti i u našim crkvama i našoj Crkvi. Ovo drugo – Crkvi – tim više što središnja tema današnjeg evanđelja nije govor o zidanom hramu, nego je jednom drugom hramuili, bolje, hramovima. „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići“ – kaže Isus, a Ivan dodaje: „No on je govorio o hramu svoga tijela“. Uzmemo li u obzir da je hramsveti prostor, građevina u kojoj se na poseban način susreće Bog i u kojoj je Bog prisutan, mjesto koje je izgrađeno da bi bilo mjesto susreta s Bogom, štovanja Boga i molitve Bogu, onda moramo uzeti u obzir i to da Isus tim što govori o svom tijelu kao hramu, a čuli smo ga u današnjem evanđelju da tako govori, želi nešto poručiti. Prije svega želi nam poručiti da je on osobno 'mjesto' susreta Boga i čovjeka, da je 'mjesto' na kojemu je Bog sišao na zemlju, ušao u ljudsku povijest i postao 'S nama Bog'. Drugo što nam Isus želi poručiti govorom o svom tijelu kao hramu je

poruka da se jedino u njemu događa u svoj punini istinsko štovanje Boga koje se sastoji u potpunoj vjernosti i poslušnosti Ocu nebeskome i njegovoj volji, vjernosti i poslušnosti koja se neće zaustaviti ni pred mukom i smrću, nego će se u smrti na križu koja je, kako napisa Pavao, „Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak ...“ Božja snaga i Božja mudrost, dobiti konačnu potvrdu.

Ovo razmišljanje o hramu ne bi imalo za nas nikakvog smisla ako ne bismo otkrili da se ono odnosi i na nas. U obredu krštenja svećenik je zaklinjući nad nama molio: „Smjerno te molimo: oslobodi ovo dijete ljage istočnoga grijeha, učini ga hramom svoga veličanstva i podaj da se Duh Sveti u njemu nastani…“ To znači da smo i mi po krštenju postali hramovi. To nije sve što nam se dogodilo po kršenju. Uz to što smo osobno postali hramovi, ugrađeni smo i u jedan zajednički Hram koji se zove Crkva. Definirajući Crkvu kao mistično tijelo Kristovo Drugi vatikanski sabor doslovno kaže: „Dajući svoga Duha, On svoju braću, sazvanu iz svih naroda, na mističan način sastavlja kao svoje tijelo“ (LG 7). Crkva je dakle tijelo Kristovo, a ako je tijelo Kristovo znači da je i ona danas – po Duhu Svetomu koji joj je od Isusa darovan – hram Božji, 'mjesto' u kojem se ostvaruje susret Boga i čovjeka, u kojem Bog postaje 'S nama Bog' i u kojem se u punini događa ispravno štovanje Boga. Kad kažem Crkva onda mislim na Crkvu pisanu velikim slovom, Crkvu braće i sestara u vjeri koje okuplja i čini Crkvom isto krštenje, ista vjera, ali i koju čine različiti udovi, tj. službe. Pravo pitanje koje sebi kao pojedinačni hramovi i kao Hram – Crkva trebamo postaviti je pitanje kakvi smo kao hramovi i kao Hram, tj. je li se i u kojoj mjeri i u naš odnos s Bogom, u nas kao hramove i u nas kao Hram, uvuklo i uvlači ono čega ne bi trebalo biti, trgovine, novca, golubova i

golubica i svega drugog što umanjuje sliku Boga u nama i u Crkvi i što bi Krist s pravom bičem istjerao, rasuo, isprevrnuo…

Boga ne zanimaju hramovi, žrtve, crkve, religiozni obredi, niti mu trebaju svećenici, sakramenti, mise. Sve to potrebno je nama, ne Bogu, a potrebno nam je zato da bi nam približilo Boga. Približiti će nam ga samo ako budemo i ostanemo hramovi Duha Svetoga i udovi tijela Kristova – Crkve. Bog je svjestan da nam to nije lako. Zato nam je već u Starom zavjetu ponudio pomoć u zapovijedima koje su nam navještena kao prvo čitanje, kako bismo, živeći po njima, lakše mogli biti onakvi kakvima nas je u svojoj božanskoj ljubavi Bog zamislio. U Novom zavjetu Bog nam je tu svoju božansku zamisao za nas ljude sažeo u osobu „Krista raspetoga“. Makar je on, kako kaže ulomak iz Prve poslanice Korinćanima koji nam je navješten kao drugo čitanje, „Židovima sablazan, poganima ludost“, on je, „pozvanima … - i Židovima i Grcima“, Krist, Božja snaga i Božja mudrost. U njemu nam je otkrivena slika novoga čovjeka, dogodilo se novo stvaranje, neizmjerno bolje od onog prvog. Ovo nije lako razumjeti i prihvatiti, odatle pojmovi sablazani ludostonih koji su ostali samo Židovi i Grci, ali je moguće razumjeti i prihvatiti onima koji su vjerom svom Židovii Grcipridružiti pojam pozvanii tim postali hramovi Duha Svetoga i članovi mističnog tijela Kristova – Crkve.

Po sakramentima kršćanske inicijacije među pozvane smo se uključili i mi koji se u ovom korizmenom vremenu pripravljamo za središnju proslavu vazmenog otajstva muke, smrti i uskrsnuća „Krista raspetoga“ koje je prenerazilo Židove i sablaznilo Grke. Neka nas svijest o tome da smo pozvanipotakne i na svijest o tome da smo kao pozvanipostali hramovikoji u međusobnoj povezanosti čine Hram. To je, ta svijest da smo hramovi koji čine Hram, preduvjet je da bismo zatim mogli u Gospodinovoj gorljivosti počistili svoje hramove – ne zaboravite na dužnost korizmene ispovijedi, ali i podsjećanje zborne molitve na „lijek našim grijesima: post, molitvu i djela ljubavi“ – izbacivši iz naših hramovasve ono što im ne doliči, doprinoseći tako ljepoti našeg zajedničkog Hrama – Crkve. Samo tako, po tom osobnom obraćenju pojedinačnih hramova, a oni su i ja kao biskup i ti kao vjernik, Katolička Crkva kojoj oboje ili obojica pripadamo, će ovom svijetu i vremenu ponovo zasjati kao Hram, kao zajednica pozvanih, onih koji se, življenjem po zapovijedima i otvoreni Božjem milosnom djelovanju, iz dana u dan, a u ovom korizmenom vremenu postom, molitvom i djelima ljubavi još i više, trude postati što sličniji novom čovjeku, Kristu raspetome, kojeg propovijedamo i u kojemu prepoznajemo čovjeka učinjenog po Božjoj mjeri.

************************************************

Razmišljanje

uz 2.

korizmenu

nedjelju 'B' -

2012.

Od mons. Mate Uzinića, 4. ožujka 2012. Događaj preobraženja, a o tom događaju nam je progovorio današnji evanđeoski ulomak, posljedica je prvog navještaja muke i Isusovog poziva na nasljedovanje. Isus zna da se u svijetlu ne može živjeti bez križa. Zato je objavio svojim učenicima „kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da … bude ubijen i nakon tri dana da ustane“ (Mk 8, 31) i pozvao ih: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mk, 8, 34). Isus zna i da se križ teško može živjeti bez postuskrsnog svijetla i da učenici bez postuskrsnog svjetla, koji će obasjati križ, ne mogu shvatiti i prihvatiti govor o križu i potrebi nasljedovanja. Zato ih vodi sa sobom „na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima“. Čini to da bi njima, prestrašenima navještajem križa i poziva na nasljedovanje, pokazao i drugu stranu križa, stranu obasjanu uskrslim svijetlom: „I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma - nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti“. To je preobraženje! Križ i postuskrsno svjetlo zajedno! Ovo povezivanje križa i postuskrsnog svjetla pokazuje da preobraženje nije samo pogled u budućnost, kako bismo zaboravili sadašnjost sa svim njezinim

problemima i poteškoćama, jer od toga nema i ne može biti koristi, ali i da križ nije samo trpljenje, nego je trpljenje koje u postuskrsnom svijetlu dobiva svoje puno značenje i smisao. Preobraženje je pogled u budućnost zato da bismo razumjeli logiku Kristovog križa i naučili nositi križeve sadašnjosti. To znači biti sudionik preobraženja iz kojeg onda može proizići rečenica: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti“, ali se ne može i ne smije ostati na gori i činiti sjenice, nego treba sići u nizinu, u život i njegovu stvarnost obilježenu križem. I zato Petar nije znao što govori.

I mi se, kao i učenici, teško nosimo s logikom Gospodinovog križa i još teže s logikom vlastitih križeva i pozivom na nasljedovanje.Svojim stilom života, koji se previše suobličio logici ovoga svijeta i zbog koje nam se s pravom često prigovara, izgubili smo križ, a gubitkom križa izgubili smo i svijetlost preobraženja. Može i obrnuto, a to bi značilo da smo izgubili svjetlo preobraženja, pa nam se, kao logična posljedica, stvorila potreba da uklonimo i križ. Zato je i nama hitno potrebna gora preobraženja, oni trenuci koji će sve naše križeve obasjati nebeskim svijetlom i pomoći nam shvatiti i prihvatiti ljepotu našeg kršćanskog života usprkos križevima i baš zbog njih, ljepotu našeg biti kršćani s Kristom. Ljepota tog našeg biti kršćani, makar se suvremenom svijetu činilo da ne znamo što govorimo, izvanredna je snaga koja će nas približiti Bogu, ali i međusobno učvrstiti u vjeri i biti poticaj i drugima da se po nama ponovno približe Bogu. Hoće li se to doista dogoditi ovisi o pitanju zašto smo kršćani? Možda postoje različiti razlozi i odgovori – jadan od najčešćih je tradicija – ali valjani su samo oni koje je moguće sažeti u onom jednom i jedinom koji glasi: Isus Krist. Samo taj odgovor može opravdati naše biti i ostati kršćani, naše biti prvopričesnici, krizmanici, kršćanski supružnici, roditelji, naše biti svećenici, redovnice i redovnici, biskupi. Samo Isus Krist i uvjerenje da je on jedini odgovor na sva životan pitanja, da u njemu svi naši križevi, ali i sve naše radosti, nalaze smisao i opravdanje može biti i jest razlog našeg biti kršćani. Ako je tako, je li to i vidljivo u mom životu?

Kršćanstvo je u krizi. Crkva je u krizi. Naše obitelji su u krizi. Naš vjeronauk i kateheza ne funkcioniraju. I mnogo drugoga ne funkcionira, uključujući i raspravu koja se posljednjih dana vodi o tome treba li Crkva primati ili ne primati novac iz državnog proračuna, raspravu koja je legitimna, ali i boli, ne zbog mogućnosti da nam se Crkvi oduzmu ta sredstva, jer Crkva je živjela i bez toga, nego zbog zlonamjernosti i brojnih predrasuda i krivih tumačenja čak i od onih koji se izjašnjavaju kao vjernici. Ima puno unutarnjih i vanjskih razloga zašto je to tako. Jedan od njih može biti to što smo svojim biti kršćani, kršćanske obitelji, mladići i djevojke, svojim biti svećenici, biskupi, svojim biti Crkva, zaboravili nositi svoje križeve svjedočeći – u svjetlu Kristovog križa i njegovog preobraženja – zadovoljstvo i radost što jesmo i ostajemo kršćani i članovi Crkve. Pokazati svojim zadovoljstvom i radošću da se doista isplati biti kršćanin, da se isplati pripadati Crkvi, premda ljudi koji joj pripadaju – a i ja sam jedan od njih, ali i ti si jedan od njih – nisu onakvi kakvi bi trebali biti. To znači biti svjedoci križa – koji je neminovnost u našem poretku stvarnosti – u svjetlu preobraženja koje mu daje smisao. To je preobraženje!

Da, „Učitelju, dobro nam je ovdje biti“! Je li to tako teško reći i svojim kršćanskim životom u svojoj obitelji, na ulici, poslu koji se bavim? Dobro je biti s Isusom kršćanin, makar znamo da ne možemo ostati na gori, da je s gore potrebno sići u život i životnu stvarnost koja je puna osuda i predrasuda, kako bismo svima, preko Golgote i križa koji su u ovom našem svijetu neminovni, pokazali svjetlo preobraženja koje bi trebalo odsijevati s naših lica, biti vidljivo iz našeg ponašanja i čuti se iz naših riječi. I nema mjestu za strah, pa makar nas ponovo stjerali u sakristije, jer i za nas je, kao i za Izaka, prihvaćena zamjenska žrtva – kojoj je simbol ovan položen na drva – Isus Krist raspet na križu u kojemu je Bog prinio žrtvu vlastitog sina kao zamjenu za žrtvu čovječanstva, zbog koje i mi zajedno sa sv. Pavlom, bez straha i s kršćanskim ponosom, možemo reći: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati? Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu - on se baš zauzima za nas!“

Mons.Mate Uzinić : Intervju framinom portaluKao biskup se u sv. Franji Saleškom imam i te kako u što ugledati i što nasljedovati. I znam da sam tek na početku puta. O mojoj prisutnosti na Facebooku već se dosta govorilo pa ne bih ponovo načinjao tu temu. Htio bih samo reći da su mediji izvrsno sredstvo kršćanske evangelizacije, naša izvrsna prilika da i onima do kojih inače ne možemo doći, navijestimo radosnu vijest spasenja. Istina je da na ovom polju imamo dosta problema jer oni mediji koje imamo, a imamo ih premalo, nisu dovoljno konkurentni, a oni koje nemamo su u službi nekih drugih interesa, tako da je u posljednje vrijeme Crkva u našim medijima puno češće loša vijest, nego dobra. Što god da je tome uzrok, iskreno priznajem da me to plaši. Baš zbog ovog, uz sve opasnosti koje vrebaju na tom polju, vidim osobit Božji blagoslov za Crkvu u našem povijesnom trenutku u novim medijskom prostoru koji postoji na internetu. I svi smo, a osobito vi mladi vjernici koji se u tom virtualnom svijetu bolje snalaIntervju.pdfAdobe Acrobat Document [343.4 KB]Download

Razmišljanje uz

1. korizmenu

nedjelju 'B' -

2012.

od mons.Mate Uzinića, 26. veljača 2012.

Zborna molitva ove prve korizmene nedjelje pozvala nas je da 'napredujemo u spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer'.

U ozračju pročitanog evanđelja ovo bismo mogli shvatiti kao poziv da u ovoj korizmi krenemo za Isusom u pustinju. Za otići u pustinju nije potrebno puno. Zapravo, dovoljno je koji trenutak u danu ništa ne činiti, nego dozvoliti Gospodinu da on nešto čini za nas. To je ono što nama je teško. Teško nam je i bojimo se ništa ne činiti i dozvoliti Bogu da bi on Bog mogao nešto učiniti za nas. Zbog toga svaki trenutak u svom danu ispunimo bukom, glazbom, televizijom, facebookom, igricama, izlascima, razgovorom, nakakvom aktivnošću zbog koje u našem danu nema vremena za pustinju i šutnju. Ma zapravo, mi se šutnje bojimo. Bojimo se trenutaka u kojima ne bismo ništa radili! Bojimo se trenutaka pustinje i tišine! Želimo li slijediti Isusa i s njim pobijediti Sotonu i njegove kušnje, ali i osjetiti anđeosku utjehu korizmenog vremena, moramo od sebe odagnati taj strah i dozvoliti Duhu da i nas povede za Isusom i s Isusom u pustinju. Bez toga korizma neće i ne može funkcionirati.

Današnje evanđelje nije se zaustavilo u pustinji, koja se nalazi u Judeji, nego se zajedno se s Isusom vratilo u Galileju, onaj prostor i ljude s kojima je Isus živio prije nego se povukao u pustinju. Primijenimo li ovo na nas, onda se i mi moramo osjetiti prozvanima i pozvanima da plodove korizmenog vremena i naše korizmene pustinje, naših odricanja ili pozitivnih odluka koje smo u ovoj korizmi odlučili napraviti, prenesemo iz Judeje u naše Galileje, u naš prostor i vrijeme, naše odnose, osobito svakodnevicu svojih obitelji, susjedstva, radnog okruženju. Bez toga korizma nema i ne može imati smisla.

Potrebno je, dakle, i jedno i drugo. Potrebno se povući u pustinju kako bismo u njoj pobijedili kušnju i obnovili savez s Bogom sklopljen u našem krštenju – na taj savez nas upućuje prvo čitanje iz Knjige Postanka koje govori o Noi, njegovim sinovima i savezu nakon potopa kojemu je znak duga u oblaku i drugo čitanje iz Prve poslanice svetog Petra apostola koje u potopu i Noinoj korablji koja je spasila čovječanstvo vidi protulik kršenja – da bismo zatim te plodove pustinje, odnosno obnove krsnog saveza s Bogom, mogli prenijeti u svakodnevicu i u njoj ih živjeti. Prvo bez drugog je beskorisno, a drugo je bez prvog nemoguće. Ako se naša korizmena pustinja ne bi pozitivno odražavala na naš svakodnevni život u korizmi, ali i nakon korizme, ako zbog nje i po njoj ne bismo postali bolji ljudi i bolji kršćani, mladići, djevojke, muževi, žene, očevi, majke, radnici, poslodavci, svećenici, biskupi itd., ona bi korizma i korizmeno vrijeme za nas bila beskorisna. Isto tako, ako ne bismo stvorili ozračje pustinje i svoje korizmeno vrijeme ispunili sadržajima koji su značajka tog vremena, poput milostinje, molitve i posta – a koji u sebi uključuje i stvaranje onog ozračja u kojemu ništa ne treba činiti da bi Bog mogao nešto učiniti – teško je, ako ne i nemoguće, postati bolji ljudi i kršćani, kao i sve ono drugo što sam nabrojio, a u čemu se svatko od nas može i treba pronaći.

Želimo li da nam ova korizma 2012. uistinu bude korizma u kojoj ćemo napredovati u spoznaji Isusa Krista i u životu slijediti njegov primjer, krenimo za Isusom u pustinju, nađimo u svojoj prehrani nešto čega ćemo se odreći, u svojim odnosima nekoga kome

ćemo pomoći i osobito u svom danu koji trenutak za tišinu i molitvu – dozvolimo svojim jezicima i ušima da se malo odmore, a televizorima, radijima, kompjutorima, mobitelima, telefonima i slično da se malo ohlade da bi nam Bog mogao progovori u dubini našeg srca – kako bismo u drugim trenucima svoga dana, ali i nakon korizmenog vremena, plodove pustinjskog korizmenog iskustva mogli živjeti i, poput Isusa, svima koje susrećemo u Galileji naših života, riječima i životom svjedočiti poziv: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“

***********************************************

Razmišljanje uz Pepelnicu 2012.

od mons.Mate Uzinića, 22. veljača 2012. Započeli smo korizmu, vrijeme koje se sastoji od četrdeset dana – odatle i naziv korizma – kojima je cilj kršćane pripraviti za proslavu Uskrsa, središnje svetkovine kršćanstva. Korizma je, zapravo, svojevrsna duhovna obnova tijekom koje smo pozvani dublje promišljati svoju vjeru i otkrili što je to što trebamo ukloniti iz svog života, a što je ono oko čega se više trebamo truditi, a u čemu nam liturgija Pepelnice, prvog dana korizme, želi dati prava usmjerenja. Što to konkretno znači objašnjava nam današnji evanđeoski ulomak koji nas podsjeća na to kako bi u korizmi, a onda po obraćenju koje će se dogoditi i nakon korizme, trebalo biti naše kršćansko ponašanje. Dok se u našoj svakodnevici naglasak stavlja na vanjštinu, na onom što ljudi vide, prvo čitanje, a zatim i Isus u evanđelju osobit naglasak stavljaju na nutrinu i na onaj odnos koji se kroz nutrinu – „razderite srca, a ne halje svoje“ – može i treba izgraditi s Bogom „koji je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnu, bogat dobrotom“, odnosno naš Otac „koji je na nebesima“. Pri tom Isus koristi tri primjera koja su sami po sebi izraz i oznaka korizmenog vremena, a riječ je o milostinji, molitvi i postu.

Svi bismo rado – budimo iskreni – da ono dobro koje činimo, a milostinja, molitva i post su u sebi nešto dobro, od ljudi bude primijećeno. I to po sebi nije loše. Problem počinje u onom trenutku u kojem dobro koje činimo – u našem slučaju milostinja, molitva i post – prestanu biti cilj, a postanu sredstvo da nas ljudi vide, da bi nas ljudi hvalili i da se pokažemo ljudima. Jasno je da smo u tom slučaju primili svoju plaću: ljudsku slavu i naše osobno zadovoljstvo. Cilj nam je bio da nas ljudi vide, da nas hvale i da im se pokažemo. I to smo dobili. Gospodin nam želi poručiti u evanđeoskom ulomku koji nam je navješten da ta plaća nije na onoj razini na kojoj bi trebala biti plaća milostinje, molitve i posta, jer one su u sebi dobro koje nadilazi ljudsku plaću. Milostinja, molitva i

post su dobro koje nas može odvesti u susret s bližnjima, ali i s onim koji je Dobro pisano velikim slovom, a to je Bog. Dobro trebamo činiti zato što je dobro, ne zato da bi nas ljudi vidjeli i pohvalili, kao što zlo ne smijemo činiti zbog toga što je zlo, a ne zbog toga što će nas netko vidjeti i kazniti. Zato nagrada za iskrenu milostinju, molitvu i post – „I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!“ – nije tek plaća, nego je normalna posljedica izbora dobra i činjenja dobra, kao što ni nagrada za neiskrenu milostinju, molitvu i post – „Zaista kažem vam, primili su svoju plaću“ – nije tek kazna, nego je normalna posljedica takvih izbora.

Da bismo doista birali i činili dobro zbog dobra, a odolijevali iskušenju da dobro činimo da nas ljudi vide ili zlo zato što nas ljudi ne vide, nisu nam dovoljne samo naše ljudske sposobnosti, nego nam je potrebna Božja milost, a njoj je preduvjet vazmeni događaj Isusa Krista. To je središnji trenutak povijesti i središnji događaj našeg spasenja. Zato se za njega tako dugo pripremamo. Zato nam je za pripravu na njegovu proslavu potrebna milostinja koja nije tek davanje od svog suviška ili da drugi vide nego djelo ljubavi koje se nadahnjuje na onoj ljubavi kojom je Bog nas ljubio, molitva koja nije tek prošnja ili da drugi vide, nego je stvaranje odnosa s Bogom i dozvoljavanje Bogu da stupi u odnos s nama i post koji nije tek dijeta, smisao sebi samome ili da nas ljudi vide, nego je izlazak iz sebe, svojih egoizama i sebičnih potreba, kako bismo po izlasku iz sebe, učvrstiti prijateljstvo s Bogom i u ljubavi se mogli otvoriti svojim bližnjima.

Želeći vam, u duhu ovih misli, da birate dobro radi dobra i izbjegavate zlo zbog zla te od ove korizme učinite svetu i plodonosnu korizmu, svemu iznesenom želim dodati još samo Pavlovo zaklinje umjesto Krista kojeg „Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu“, a koje glasi: „Dajte pomirite se s Bogom!“. Da, pomirimo se s Bogom, ali i s bližnjima, kako nam ovo korizmeno vrijeme, „vrijeme milosno … vrijeme spasa“, ne bi prošlo uzaludno, nego bi bilo dosta priprava na Uskrs i razlog plaće našeg „Oca koji je na nebesima“. __________________________________

Razmišljanje uz 7. nedjelju kroz godinu "B" - 2012.

od mons.Mate Uzinića, 19. veljače 2012. I ove nas nedjelje Marko upoznaje s Isusovom čudesnom snagom koja se očitovala u ozdravljenju uzetoga, zbog čega su svi „zaneseni slavili Boga govoreći: 'Takvo što nikad još ne vidjesmo!'“

Sudionici današnjeg evanđelja su Isus, uzeti, mnoštvo i četvorica. Kako se na Isusa i uzetog mogu primijeniti misli od prošle nedjelje, ove nedjelje ćemo svoju pažnju usmjeriti prema preostalim sudionicima događaja, a to su mnoštvo i četvorica.

Tko je mnoštvo i što ono čini? Mnoštvo su stanovnici Kafarnauma koji se okupiše da bi vidjeli Isusa i čuli njegove riječi nade. Bilo je tu običnog, dobronamjernog svijeta, a bilo je i onih koje Marko naziva „pismoznanci“ i koji „počeše mudrovati u sebi“. Bez obzira na razloge koji su ih doveli u kuću u kojoj je boravio Isus, a i pred nju jer „više nije bilo mjesta ni pred vratima“, sve njih ujedinjuje činjenica da se iza njihovih leđa nalazio uzeti koji se nije mogao susresti s Isusom. I upravo to je bila njihova glavna mana. Nije im mana što su željeli čuti i vidjeti Isusa, pa čak ni to što su umovati poput pismoznanaca, nego to što u svojoj želji da vide i čuju Isusa, a možda i mudruju u razgovoru s njim, nisu vidjeli ili željeli vidjeti uzetoga, primijetiti njegovu potrebu, čuti njegovo zapomaganja.

Tko su 'četvorica' i što oni čine? Četvorica su oni koji su primijetili uzetoga i učinili sve što je bilo u njihovoj moći da bi se on susreo s Isusom. Znali su da je uzeti u svojoj uzetosti potrebniji susreta s Isusom i njegove riječ od njih samih. I ništa ih nije moglo pokolebati u njihovoj želji da pomognu uzetom. Nije ih pokolebala ni nezainteresiranost mnoštva, ni eventualne kritike vlasnika kuće. Spremni na rizik pronašli su neobično i hrabro, ali zato i učinkovito rješenje: „Otkriju krov nad mjestom gdje bijaše Isus. Načiniše otvor, spuste postelju na kojoj je uzeti ležao.“ Njihov čin slijedi važan dijalog između Isusa i uzetoga u kojeg su se pokušali umiješati spomenuti „pismoznanci“ svojim umovanjem, ali koji je, ne zbog tog umovanju nego zbog onog što su svojim djelovanjem učinila ta četvorica, doveo do duhovnog i fizičkog ozdravljenja uzetoga.

Ništa od spomenutog za nas ne bi imalo značenje, ako ne bismo pokušali shvatiti da se sve ovo događa i danas. I danas Isus, na različite načine, a osobito u nedjeljnim misama, dolazi u Kafarnaum naših gradova i sela i u tim gradovima i selima bira sasvim posebne kuće, mi ih zovemo crkve, u koje mu ljudi, ti ljudi smo danas mi kršćani, dolaze sa svih strana. Premda je to sve rjeđi slučaj i danas se ponekad može reći:“I skupiše se mnogi te više nije bilo mjesta ni pred vratima“. I danas ima uzetih. Mislim da to nije potrebno dokazivat. Potrebno se samo okrenuti oko sebe. Bojim se da je upravo problem u tom okretanju oko sebe ako mnoštvo našeg vremena ima iste one simptome nezainteresiranosti za uzetoga i neprimjećivanja njegove uzetosti, kao što ih je imalo mnoštvo Isusovog vremena.

Uzetima našeg vremena, a razni su i različite su im godine, i danas su potrebna 'četvorica' spremnih ponijeti ih, lijepom riječju, blagim osmjehom, ali i svim drugim što nam je na raspolaganju, možda i samo savjesnim vršenjem svojih svakodnevnih obveza u obitelji, na poslu, u školi, župi, te ih dovesti k Isus da ih on susretne i ozdravi. Na početku knjige blažene Majke Terezije 'Dođi, budi moje svjetlo', nalazi se jedna prekrasna izjava zbog koje bi, kad i ne bi bilo nekog drugog razloga da je se proglasi svetom, što prije trebala postati sveta, a ta izjava glasi: „Ako ikad postanem sveta – zacijelo ću biti svetica 'tame'. Trajno ću biti odsutna s neba – da bih palila svjetlo onima koji su na zemlji u tami.“ Evo ovo znači biti jedan od četvorice! Jesam li ili, bar, želim li iskreno biti onaj koji će primjećivati i primjećujući paliti svjetlo u tami ovoga svijeta? I

ne zaboravimo dok se budemo propitivali jesmo li mnoštvo ili jedan od četvorice, da je bolje biti i „pismoznanac“ iz uvjerenja, onaj koji mudruje i pokušava Isusa uhvatiti u zamku, nego nezainteresirani anonimni sljedbenik mase bez osobnog uvjerenja.

Negdje sam pročitao da postelja uzetoga ima četiri kraja. Prvi kraj drži obitelj koja je danas, nažalost, u velikoj krizi. Drugi kraj su Crkva i društvo, a ni oni se danas ne snalaze baš najbolje. Treći kraj su prijatelji koji se danas baš i ne trude dovesti nas do Isusa, čast iznimkama među kojima sa zahvalnošću prepoznajem i mnoge svoje virtualne prijatelje. Četvrti kraj ostaje svakome tko susretne uzetoga i njegovu potrebu. To je kraj koji na svoj način pripada svakome od nas. Nečije tuđe dijete, član neke druga zajednice, tuđi prijatelj, sutra može biti tvoje dijete, član tvoje zajednice, tvoj prijatelj, a možeš biti i ti sam. Da bi moju uzetost primijetili sutra, ja trebam biti sposoban primijetiti tuđu uzetost danas. To je jedini način da bi se u ovom našem vremenu moglo donekle nadoknaditi ono što je svojom krizom propustila obitelj, svojim nesnalaženjem Crkva i društvo, a zanemarivanjem i odvlačenjem k nekim drugim i drugačijim vrijednostima naši prijatelji. Da, to je jedini način da bi se i u ovom našem vremenu moglo reći o onom koji nas okuplja, a to je i danas Isus iz Nazareta: „Svi su zaneseni slavili Boga govoreći: 'Takvo što nikad još ne vidjesmo!'

I ne mogu se, na kraju, ne prisjetiti i onoga na što nas poziva sv. Pavao u drugom čitanju iz prve poslanice Korinćanima, a on nas poziva da se ne bojimo biti četvorica, jer ako smo četvorica, ako primjećujemo uzetost našeg vremena i pokušavamo je izliječiti dovodeći uzete Isusu, ma kako to ponekad izgleda teško, ma kako ponekad izgleda prava nemoguća misija, trebamo znati da je u tom slučaju Isus Krist peti, da je on onaj koji nosi i sve preostale uglove ako smo slučajno ostali sami jer on „nije bio 'Da!' i 'Ne', nego u njemu bijaše 'Da!'“. Doista, kaže Pavao, „sva obećanja Božja u njemu su 'Da!“, pa je tako njegov 'Da!' i svim našim pokušajima da mu svojim trudom i zalaganjem, osobito životnim svjedočenjem, dovedemo uzetog i uzete našeg vremena, kako bi mu, zajedno sa svima njima, mogli reći „naš 'Amen!' Bogu na slavu!“

Razmišljanje uz 6. nedjelju kroz godinu 'B' - 2012.

od mons.Mate Uzinića12. veljača 2012. Guba je bolest koje je ljude udaljavala iz ljudskog društva. Razlog udaljavanja bio je izbjegavanje opasnost da se tom bolešću zaraze i drugi. Zato je udaljavanje gubavaca iz društva bilo ne samo zakonski, nego religiozni čin koji je fizičkom zlu gube pripisivao moralno značenje. Ova spoznaja nam pomože u lakšem razumijevanu događaja ozdravljenja gubavca koji nam je prenijelo današnje evanđelje, a u kojemu nam se Isus ne predstavlja samo kao čovjeka suosjećanja, iako je i to bio, ili čudotvorac koji ozdravlja, iako je i to bio, nego kao spasitelj.

Premda mu je zakonski to bilo strogo zabranjeno, gubavac se približava Isusu i pri tom čini trostruk čin: 'dođe', 'klekne' i 'zamoli: 'Ako hoćeš, možeš me očistiti!'' Ovim trostrukim činom, a riječ je u biti o religioznom činu, on se potpuno stavlja na raspolaganje Isusu. U njemu prepoznaje onoga tko ga može ozdraviti, ali i onoga tko mu može oprostiti i vratiti dostojanstvo koje je bolešću izgubio.

Isusov odgovor na gubavčevu zamolbu također je trostruk: 'pruži ruku', 'dotače ga se', 'pa će mu: 'Hoću, budi čist!'' Isus je mogao, kao i u mnogim drugim slučajevima, napraviti čudo ne dodirujući gubavaca, ali on ga dodiruje. I to, taj dodir, zapravo je pravo čudo. Dodir je više nego li oživljavanje onog što je bilo mrtvo. Dodir je čak više nego li novo stvaranje. Dodir je poruka ljubavi i blizine onima koji, ljudski gledano, nisu imali pravo niti na ljubav niti na blizinu. Dodir je preuzimanje na sebe gube i nečistoće drugoga. I u tome se nalazi istinsko oslobođenje gubavca, a s gubavcem i čovječanstva koje on simbolizira. Dodirom gubavac postaje čist –„odmah nesta s njega gube i očisti se“, a Isus postaje nečist: „Isus– kaže Marko – više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima“. Sv. Pavao će ovo ovako izraziti: „Krist nas otkupi od prokletstva (…) postavši za nas prokletstvom“ (Gal 3, 13). Tako se u ozdravljenju gubavca i Isusovom onečišćenju sažima cjelokupno Isusovo spasenjsko djelo, koje će svoj vrhunac imati u vazmenom otajstvu muke, smrti i uskrsnuća.

Evanđelje nam dozvoljava da izvučemo neke zaključke. Nemamo Isusovu moć fizičkog ozdravljanja, ali svejedno možemo dozvoliti da nas dodirne trpljenje tolike naše braće i sestara koji su i u ovom našem vremenu i društvu isključeni. Možemo dijeliti njihovo trpljenje, ali i pronalaziti putove izlaska iz tih stanja, pa makar i sami zbog svoje odluke da im pomognemo bili isključeni i proglašeni nečistima ili, danas je to češći slučaj, nazadnima. I danas nam gubavac govori: „Ako hoćeš, možeš“, bilo da je riječ o gubavcima koji boluju od prave gube i koji bi i uz pomoć nekoliko eura mogli povratiti zdravlje, jer danas je guba izlječiva bolest, bilo da je riječ o drugim oblicima gube, poput aidsa, ovisnosti o drogi, alkoholu, kocki zbog kojih se pojedinci među nama osjećaju izolirano i ostavljeno.

U ovo razmišljanje uklapa se i Simpozij 'Prema ozdravljenju i obnovi' koji se od 6. do 9. veljače 2012. organizirao u Rimu za katoličke biskupe i više redovničke poglavare, a tijekom kojeg se jasno i otvoreno govorilo o problemu pedofilije, posebno u onom dijelu

u kojemu je taj problem bio i jest prisutan u Katoličkoj Crkvi. Osobito mi se učinila bolnom spoznaja da su žrtve, koje su se dugo godina morale boriti sa zavjerom šutnje i osjećajem krivnje, od odgovornih u Katoličkoj Crkvi bile promatrane kao 'gubavci'. U obrani dostojanstva 'grabežljivih vukova' i 'dobrog glasa' Katoličke Crkve, bilo im je oduzeto svako pravo, do te mjere da su ih neki žigosali kao one koji su sami krivi za to što im se dogodilo. „Rekao mi je da sam vjerojatno sama kriva za to što se dogodilo“ – pripovijeda svoje iskustvo žrtva pedofilije gospođa Marie Collins i dodaje: „Prema meni su se ponašali kao da sam stvorila plan protiv Crkve, policijska istraga je bila ometana, a vjernici zavaravani“. Znam da prošlost ne možemo promijeniti i da je ovo teško razumjeti, da se naša ljubljena Crkva teško kompromitirala ne samo onim što su pojedinci činili – jer toga je bilo, ima, a i u buduće bi moglo biti i zato svi moramo biti na oprezu – nego tim što su žrtve bile ostavljene bez pomoći i podrške, što im se nije vjerovalo, što ih se zanemarivalo. Ako bih želio reći koji je najveći doprinos ovoga Simpozija, onda bih mogao reći da je to dodir, Kristov dodir po Crkvi, koji je žrtve stavio u središte, vratio im njihovo dostojanstvo, a upravo u tome se nalazi početak istinskog ozdravljenja i obnove i žrtava i Crkve.

Osim ovog doprinosa u promjeni odnosa prema žrtvama, Simpozij nas je upozorio i na neke nove opasnosti koje nam se, ako želimo biti i ostati Kristovi učenici, ne bi smjele dogoditi, a primjećujem da nam se događaju. Koje su to opasnosti? To je prije svega opasnost da našu bolesnu braću koji su počinili zlo pretvorimo u 'gubavce', u one koji nemaju nikakva prava i nikakvo dostojanstvo. Koliko god smo pozvani na nultu toleranciju prema zlu pedofilije – Simpozij je osobitu pažnju posvetio odgojnoj formaciji u sjemeništima i bogoslovijama – pozvani smo i na to da vodimo računa i o ljudskom dostojanstvu počinitelja – što ne isključuje pravednu kaznu – jer je jedino to put prema ozdravljenju.

Osim opasnosti pretvaranja počinitelja u 'gubavce', vrlo prisutna opasnost je i opasnost da se u 'gubavca' pretvori Crkva kao takva i svi svećenici koje se, samo zato što su svećenici, etiketira kao pedofile. Osim što je loše svako generaliziranje krivnje, opasnost generaliziranja je i zaboravljanje da krivnja može biti i u vlastitoj kući i vlastitom pragu. Žalosna je istina da je pedofilija problem svih društvenih zajednica našeg vremena, počinjući od obitelji kao najosnovnije, i da ni jedno zvanje nije lišeno te opasnosti, a što znači da nitko i nigdje ne smije reći da je to problem koji se njega ne tiče. Učini li to, ponoviti će bolnu pogrešku koju su počinili pojedini ljudi na odgovornim mjestima unutar Katoličke Crkve koji su stvar zanemarivali, a i zataškavali. Priznanjem onog što se dogodilo, osobito žaljenjem za propuste u odnosu prema žrtvama, Simpozijem i naročito organizacijom Centra za zaštitu maloljetnika koji nam je predstavljen na njegovom kraju, Katolička Crkva je otišla korak dalje u razračunavanju sa zlom pedofilije i za nadati se je da će je drugi u tom slijediti, kako bi to zlo, koje ni blizu još nije pobijeđeno, nestalo ne samo iz Katoličke Crkve, nego iz svijeta u kojemu živimo, a djeca imala dostojanstveno i sretno djetinjstvo, djetinjstvo kakvo zaslužuju. I da! Da bi Krist u Crkvi i po Crkvi – bez ikakvog straha i sumnji u neke drugačije nakane – ponovno mogao govoriti: „Pustite dječicu neka dolaze k meni…“ (Mk 10, 14).

A mi, što je nama činiti? „Nasljedovatelji moji budite, kao što sam ja Kristov“ – poručuje nam sv. Pavao u današnjem drugom čitanju. Što to konkretno znači objašnjava nam rečenica: „Ne budite na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj, kao što i ja svima u svemu ugađam ne tražeći svoju korist, nego što koristi mnogima na spasenje“. Odazovemo li se ovom Pavlovom pozivu, a to je zapravo poziv na slijeđenje Kristovog primjera, poziv da dodirnemo i dodirom povratimo dostojanstvo svima, makar zbog toga sami ostali bez dostojanstva i izgubili ono što imamo – poput dobrog glasa Crkve ili druge zajednice kojoj pripadamo – onda u ovom našem svijetu neće biti isključenih, a neće ih biti jer ćemo mi biti s njima i za njih, oni koji im, možda, ne donose fizičko zdravlje, ali svojim dodirom donose osjećaj da su ljudi i da imaju ljudsko dostojanstvo, donose ljudsku blizinu i podršku, prijateljsku riječ, suosjećanje, donose poruku da nam je stalo, da nas je briga, ma donose, u konačnici, Kristovo spasenje.

*************************************************

Otac biskup Mate Uzinić uz današnji Dan života predlaže čitanje ovog intervjua 5.2.2012.

Posljednji interview preminulog Ante Čede Martinića: Svijet se treba početi približavati Bogu jer se u suprotnom približavamo Sodomi i Gomori

Srijeda, 28 Prosinac 2011. Prije godinu dana sve je bilo kao i inače. Ante Čedo Martinić za sobom je imao karijeru koja je naglo krenula uzbrdo. Glumio je u svim važnijim serijama. A u tim se serijama napokon moglo i sasvim dobro zaraditi. Smiješili su se novi projekti kao što je uloga Anića u “Ruži vjetrova” i bankara Bilića u “Lozi”. Jedino ga je mučio želudac, mislio je – tegobe što ih izaziva neliko bakterija.

Ante Čedo Martinić

A onda je, na Badnjak 2010., Ante Čedo Martinić doznao da boluje od karcinoma. Od toga dana, uz pomoć supruge Zrinke, zdravstvene djelatnice, prijatelja i poznanika traje njegova žestoka borba za ozdravljenje. Iako su liječničke prognoze od samog početka bile neugodne, Martinić je odlučno, hrabro i ustrajno krenuo u bitku za život. Danas, nakon deset mjeseci liječenja, poklonio je svoje povjerenje Globusu i ispričao kako se osjeća. Iako mu se tijelo umorilo, on i dalje svakoga dana aktivno obavlja svoju dužnost ravnatelja

Drame splitskog HNK, druži se s prijateljima, snima za tv-seriju, razmišlja o repertoaru. Krajem ljeta sa žarom u očima pričao je o postavljanju drame Edwarda Albeeja “Tko se boji Virginie Woolf”, rekavši tada: “Baš bih s guštom to odigrao, to bi bilo baš nešto za mene.” Ovog ljeta odradio je i svoju redovitu gažu Cara Dioklecijana kad se već vidno omršavio i iscrpljen provezao carskom kočijom središtem Splita. Napravio je to ne samo zbog honorara nego i kao poruku: “Bolest je dio života. Tu sam, radim, to što sam bolestan, ne znači da ću sjesti i čekati da smrt dođe po mene.” Zašto ste pristali na ovaj intervju?

- Pristao sam jer sam odlučio govoriti kako mi vjera u svoj ovoj muci daje snagu. Htio sam svjedočiti postojanje živog Boga. Imao sam tu unutarnju potrebu jer mislim da bih teško izdržavao ovo vrijeme bolesti da nije duboke vjere u meni. Je li vjera “posljednji lijek”?

- Ja sam vjernik otkad znam za sebe, tako sam odgojen, u duhu rimokatoličke vjere. Moj otac je aktivno bio prisutan u Crkvi, ne samo kao vjernik već i kao pjevač u crkvenom zboru. Ja sam bio ministrant. Dakle, bolest me još više približila Bogu, sada sam mnogo više i duže u molitvi nego prije. Meni nije trebala bolest da bih spoznao Boga, to apsolutno ne. No sigurno je da me bolest mnogo više uputila na taj osjećaj tko smo i što smo. Mislite da bi vaše ozdravljenje bilo čudo?

- Mislim da bi. U ovom trenutku vi više nemate kontakata s liječnicima?

- Medicina je digla ruke od mene, a radi se o teškoj opakoj bolesti. To je situacija u kojoj stvarno vidiš koliko je medicina daleko od rješenja. Pa i silna alternativa kojoj sam izložen, s lijeve i s desne strane. Čini ovo, čini ono. Uočljiva je silna ljudska nemoć u rješavanju toga problema. Jer kad oficijelna medicina ni čovjek ne mogu učiniti ništa, što drugo nego prepustiti se Bogu. Uzdam se u Božju providnost. Zato bi moje izlječenje bilo ništa drugo do Božje čudo. Jeste li se razočarali u liječnike? Naime, vama je rečeno da više ne dolazite u bolnicu, na liječenje, jer vam više ne mogu pomoći?

- Mene to jest razočaralo, ali kako sam od malena naučen na surov i težak život, na borbu kroz život, onda me to nije toliko pogodilo. Mislim da je to netaktično, previše malodušno. Trebalo bi pacijentu dati neku nadu, da se učini još nešto, da se proba još nešto… Mnogi su, evo, moja braća, ostali šokirani i s brojnim pitanjima – “Kako to, pa mora se krenuti s

nečim dalje, mora postojati nastavak, neki slijed”. No, ja sam taj nastavak koji ne slijedi prihvatio normalno jer sam shvatio da oni nastavka nemaju. To je tako kako jest, vrlo surovo, i treba se suočiti s tom životnom realnošću. Liječnici ne mogu učiniti ništa. E sad, sve je uvijek u načinu kako se to priopći. To je možda moglo biti malo drugačije. Eto. Koristili ste brojne alternativne metode, biste li ih preporučili? Vaše iskustvo je dragocjeno jer bolestan se čovjek nađe u vrtlogu savjeta čija je primjena i vrlo skupa. - To je takvo bombardiranje informacijama od kojega čovjeka zaboli glava. To je tolika količina da čovjek, ako nije pribran, može izludjeti. Sve što su rekli prijatelji, dakle rekli su laički, sve je to u dobroj namjeri. Znam što su multinacionalne kompanije i korporacije i znam što je biznis i što je zarada. Ali nije način ni previše napadati oficijelnu medicinu da ona samo gomila novac, a ne čini ništa. Postoje stotine drugih načina liječenja i svaki uvjerava u svoju ispravnost. Jer, tobože farmaceutske kompanije zarađuju, a alternativci ne, ali ja vidim da i oni zarađuju. Znatno manje, ali prodaju se tu i knjige i medovi i gljive, i ocat i limun i biljni pripravci i kapi od ovoga i kapi od onoga. Ima nekih ljudi koji u tome sudjeluju bez ikakve naknade, naprosto čine dobra djela. To su oni s kojima sam bio povezan preko Crkve i molitvene zajednice. Ima onih koji hoće pomoći, no ima i drugih mnogobrojnih koji se nude na tržištu. Dovoljno je kliknuti na internet pa vidjeti: “liječenje raka sodom bikarbonom”, “liječenje raka limunom”, “liječenje raka sa…” Probao sam i ja, moram priznati, neke narodne lijekove. Čovjek bi sve učinio da se izliječi. No što ako ti je muka od njih, povraćaš, naprosto ne možeš. Kažu: moraš, moraš. Ali izdržati ne možeš… onda odustaneš. Prijeđeš na drugo, pa na treće, pa pripravci na bazi kanabisa, trave, čajevi. Sve to postoji ne samo za liječenje raka već i za manje teške bolesti. Možda oni i djeluju, ali za karcinom u kojem se govori o dijeljenju stanica – pitanje je može li to pomoći. A da ne govorim o bioenergiji na koju me ljudi uporno nagovaraju. I sve to košta. No iz svog svjetonazora vjerujem u Sveto Trojstvo i Otkupitelja i Spasitelja našega koji je rekao: “Tko kuca, otvorit će mu se” i “Vjera te tvoja spasila” – i ne nalazim se u drugim “ponudama”. Čega se najviše plašite?

- Boli. Samo boli. Nje me jedino strah. Molim Boga da me spasi od tjelesne boli. Kako se sada osjećate?

- Gubim kondiciju, loše jedem. Nemam snagu. Navikao sam da tjelesno mogu što želim. Gotovo nikad nisam bio bolestan, osim laganih prehlada. Nisam se nikada patio. Najviše me psihički pogađa što nemam energije, npr. poigrati se sa svojom četverogodišnjom kćeri, fizički se zaigrati. Čak ni za nju nemam snage. Pričajte mi o svojoj djeci. - Ne bih, bojim se da će ovo čitati, pa da ne budem previše dramatičan. Naravno da me u ovome svemu muči obitelj. Najmanje se brinem za sebe, brinem se za obitelj, suprugu, troje djece. Sam sam ostao bez majke vrlo mlad, kao sedmogodišnjak i taj osjećaj me pogađa. Jer kada razmišljam o svojoj djeci želim jedino da im Bog da oba roditelja. Znam kako je odrastati vrlo mlad bez jednog roditelja. Pogotovo bez majke, jer je majka roditeljica. Eto, ja sam muško dijete koje je ostalo bez majke. Taj nedostatak osjećaš čitav život. Toga bih htio poštedjeti djecu. To me muči. Mislite li da je vaša supruga dovoljno jaka osoba da se nosi sa situacijom koja je možda očekuje?

- Ako nije, bit će. To je život. Život čovjeka nauči sve. Mora biti jaka, naravno da mora.

Oni koju vas bolje poznaju znaju da vam je obitelj uvijek bila na prvom mjestu, kao i to da ste je brižno čuvali od očiju javnosti. - Sretna obitelj bila je moj životni cilj. Rano smo izgubili majku, bilo nas je sedmero, a svi smo se vrlo rano raspršili kao rakova djeca. Svatko se snalazio na svoj način kako je znao i umio. Osim najranijeg djetinjstva nikada nismo bili puno zajedno. Kako ste postigli sretnu obitelj sa svojom Zrinkom?

- Sreća, Božja milost da sam našao pravu partnericu, naišao sam na pravu osobu za mene. Bez toga ne bi bilo ništa. Iz naše prave ljubavi nastala je dobra obitelj. Ne nastaje obitelj iz želje da se ima obitelj, već nastaje tamo gdje se ljudi ljube, vole, predani su jedno drugome, znače jedno drugome. Vi ste uredno vodili računa o svom zdravlju, redovito išli na kontrole, a kada ste osjetili prvu nelagodu u želucu, odmah ste otišli na pregled. Gastroskopijom u proljeće prošle godine dijagnosticirana je heliko bakterija, uzimali ste terapiju… Postoji li u vama sumnja da je ta prva dijagnoza bila pogrešna i da se u vašem slučaju radi o liječničkoj pogrešci?

- Da, 99 posto da, ali i to je život, to je ljudski faktor. Pregledi su bili, pregledalo me prvi put – ništa, drugi put – ništa, i za mjesec i pol dana – svašta. Vjerojatno previd, ne želim griješiti dušu, ali vjerojatno previd. Jer nešto može nastati brzo, ali baš tako brzo, da se dogode metastaze u roku od mjesec i pol dana, teško… Na prvom pregledu sam bio oko Uskrsa, u međuvremenu sam na pretragama uzimao terapiju za heliko, da bi na Badnjak saznao da se radi o adeno karcinomu koji je metastazirao. Što biste poručili ljudima koji u ovom trenutku misle da su zdravi?

- Da se barem jednom na dan susretnu sami sa sobom, barem neposredno prije spavanja da zahvale Bogu na zdravlju, jer tek kada se ono izgubi, postanemo svjesni koliko je bogatstvo. Doduše, uvijek sam bio romantik i uživao sam u prirodi, u onome što je ljudska ruka stvorila, u svakome detalju. Kada se razboliš i kada si još više suočen s mogućim odlaskom, uočavaš kako u život treba uvesti ljepotu, smirenost. Meni je već deset godina, to jest otkad su uvedeni mobiteli na zaslonu natpis “Život je lijep”, ja sam Bogu zahvaljivao na životu i onda kad sam bio jako, jako udaljen od bolesti. Da se ne bi stekao dojam da se utječem Bogu sada zato što sam bolestan. Zahvaljivao sam se Bogu kad sam bio u najljepšim trenucima svoga života, kada sam dobio prvo dijete, sina, kada sam se oženio, kada sam igrao tenis…

Ponekad se znam zapitati: O, Bože, zašto sam se razbolio? Iako znam da neki svećenici karizmatici kažu da pate oni koji mogu podnijeti, da su takvi posvećeni. Dakle i bolest shvaćam s pozitivnog stajališta, a ne kao kaznu. Jesu li vas ljudi u ovom teškom razdoblju razočarali?

- Ne, dapače. Toliko je ova zapadna polutka u zamahu za profitom da sam i sam malo oguglao. Mislio sam da u ljudskom smislu stojimo mnogo gore nego što stojimo. Moja bolest je meni pokazala da još ima puno dobra na svijetu. Ima strašno puno dobrih ljudi, empatije. Ima nekih sitnih malih razočaranja, ali okružen sam velikom ljubavlju najbližih, rodbine, prijatelja, poznatih. Vidio sam koliko je, ipak, ljudskom biću bliska suosjećajnost i da na svijetu ima puno dobra. Jer ne bi se ovaj svijet mogao održati da je onakav kakav sam već gotovo pomislio da jest. Pomislite li ikad da je bolest došla kao posljedica stresa jer ste previše htjeli?

- Ne, jer Bog ne kažnjava. Ne mislim da je bolest došla kao posljedica mog stila i načina života pa sam ja to zaslužio. Pogotovo ne s Božje strane. Možda sam se mogao manje opterećivati, možda sam se, u borbi za egzistenciju, doveo do stresa. Ja sam

perfekcionist, želim da sve savršeno štima. Tu nalazim svoju grešku, u tome sam pretjerivao…

No rekao sam sebi – trebam malo više stvari prepustiti Bogu, a malo manje misliti da sam moram sve riješiti i da jedino ja moram sve to riješiti u trenutku. Previše sam sebe vjerojatno okupirao i samo tu sebi nalazim mane. Vjerujem da sam u milosti Božjoj. Duboko u to vjerujem. Grešnik sam, kao i svi ostali, imam grijeha, ali mislim da nisu takvi, a i da su gori, Bog je tu da oprašta. Čemu vas je bolest naučila?

- Ja već nisam ono što sam bio, već sam drugačiji. Olakšavam neke stvari u životu. Nemam više tenzija. Puštam da netko tko je jači od mene u odlukama odlučuje. U tom smislu sam olakšan. Shvaćate li me? Kad shvatiš da nisi ni rođen zato što su tvoja majka i tvoj otac bili u ljubavnom odnosu, da su oni samo poslužili da se ti rodiš, a da je netko drugi odlučio da ti imaš život, kada to spoznaš, drugačije pristupaš stvarima. Koje je vaše najveće životno postignuće?

- Definitivno moja sretna obitelj koja sad proživljava veliku napetost zbog mene i moje bolesti. Sretan sam s onim što sam postigao u životu. Nisam frustriran, zadovoljan sam i odabirom zanimanja kojim se u životu bavim. Relativno sam u njemu uspio, relativno, jer što je to uspjeh? Ali ostvario sam se, a kada se čovjek ostvari u onome što radi i privatno, onda se može smatrati sretnim. Do ove bolesti ja bih, uza svu životnu patnju koju sam prošao, a prolazi je svaki čovjek, netko više netko manje, za sebe mogao reći da sam izuzetno sretan. Zvuči kao “kvaka 22”, kao da je vaš posao na ovom svijetu gotov?

- A ne, to je u trajanju. Nije to nešto gdje možemo reći: došao si do cilja, gotovo je. Nisam odgojio djecu. Moja djeca nisu punoljetni ljudi, dakle imam još posla. Isto tako i u karijeri ima još puno stvari koje bih htio napraviti, samo kažem da nisam nezadovoljan onim što sam do sada ostvario. Preda mnom je još put ostvarenja. Mislite li da bi vam bilo lakše pomišljati na smrt da imate dvadesetak godina više?

- Da, iz ove perspektive, ali za dvadeset godina čovjek jednako razmišlja. To je u našoj prirodi, to je tako prirodno. Nitko koga sam upoznao ne želi otići. Bilo mi je smiješno kada sam razgovarao s jednim čovjekom koji ima problem sličan mojem koji mi je rekao: “Evo, gledam tu svoju malenu unuku, pa kako ću, pa moram…”, a ja šutim u sebi i mislim – ti gledaš unuku, a ja imam takvu kćer. Koliko li sam ja još mlađi od njega. Dođem na onkologiju, na kemoterapiju, do mene leži cura koja ima nepunih dvadeset godina. Ja sam od nje stariji još trideset, za nju sam ja – e da su mi njegove godine, barem. Dakle, niti jedno vrijeme nije baš pogodno za odlazak. Možda kada čovjek dođe u neke vrlo pozne godine, ne znam kako tada razmišlja. Pitam se da li čovjek koji je doživio i praunuke onda kaže: “E, Bože, ja bih sad već bio spreman otići.” No znam da ima tako teških bolesti da čovjek poželi otići. Ali, ja sam daleko od toga. Bojite li se smrti?

- Ne, samo boli. Jer smrću život ne prestaje, samo se mijenja. Vaša poruka?

- Volio bih kad bih i kao čovjek i kao vjernik mogao potaknuti ljude na veće razmišljanje o Bogu kao Stvoritelju, da mu se vratimo mi koji smo se od njega odmetnuli. Imam potrebu svjedočiti o Bogu jer sam duboko u sebi osjetio njegovu snagu. Bez obzira na ishod, mislim da se svijet treba početi približavati Bogu jer se u suprotnom približavamo Sodomi i Gomori. Da ljudi pokušaju pronaći sebe i da se pokušaju pronaći u Bogu. Želio bih na kraju

ovog razgovora reći – sve će biti dobro

****************************************************************************************

Razmišljanje uz 5. nedjelju kroz godinu 'B' i Dan života 2012

. od mons. Mate Uzinića, 5. veljača 2012. Ne znam jeste li pogledali film 'Žal' (THE BEACH) s Leonardom di Capriom i prekrasnom skrivenom plažom na jednom od tajlandskih otoka na kojoj skupina mladića i djevojaka žive kao u raju, oslobođeni civilizacijskih predrasuda i problema, a otvoreni životu, ljubavi i bezbrižnoj radosti. No taj raj, kako će pokazati film u svom nastavku, ima i svoje ograničenje. Ograničenje je u tome što u njemu mogu živjeti samo oni koji su mladi i zdravi i dok su mladi i zdravi. Bolest i nesreća – a one su u ovom ili onom obliku prije ili kasnije neminovnost svakog života – u takvom svijetu i tom raju nemaju mjesta. Dogode li se trebaju biti uklonjene zajedno s onima koje su pogodile, da svojom pojavom i brutalnošću ne bi pomutile mir i životnu radost ostalih članova grupe i stanovnika 'raja'.

Za razliku od ovakvog raja i života bez bolesti i nesreće, današnja liturgija nam pred oči stavlja sliku iz stvarnog života u kojemu se zajedno s Isusom susrećemo s bolešću i patnjom. S Isusom bolest i patnja nisu prepreka raju. Dapače! Isus se, kako nam svjedoči središnje otajstvo naše vjere koje posadašnjujemo u euharistijskoj žrtvi na oltaru, znao suočiti s vlastitom patnjom i smrću, pobijedivši ih u uskrsnuću. On se, kako nam pokazuje današnje evanđelje u kojemu je ozdravio Šimunovu punicu, ali i mnoge druge koji bolovahu od raznih bolesti, znao suočiti i s patnjom, bolešću i smrću bližnjih. Gotovo da nema stranice u evanđeljima na kojoj nije prisutan i neki bolesnik, netko tko pati. Isus od nikoga nije okretao glavu, nego je prilazio svima i svi su s povjerenjem prilazili njemu. Mnoge je ozdravio, mnoge uskrisio, a sve utješio nudeći im novu nadu i pravi smisao života.

Isusov pristup patnji i bolesti nastavio je biti življen u njegovoj Crkvi. Mnogi su u povijesti kršćanstva sljedeći Isusov primjer donosili utjehu onima koji pate, a mnogi to i danas čine. I nije nužno za to biti osobno zdrav. Važno je slijediti Isusov primjer, kako u njegovom odnosu prema vlastitoj patnji, tako i u odnosu prema bolesnima i patnicima. Budemo li znati strpljivo i u nadi nositi vlastitu patnju i u patnju bližnjih s ljubavlju unijeti malo vjere i nade, danas će se dogoditi istinsko čudo. Možda to neće biti čudo ozdravljenja, ali može i hoće biti čudo ljubavi. I nije smisao kršćanstva povratak fizičkog i psihičkog zdravlja i osiguravanje zemaljskog napretka – a što često misle oni koji hrle s jednog seminara za ozdravljenje na drugi – nego je smisao kršćanstva naučiti od Isusa suočavati se sa svojom patnjom i trpljenjem, da bi se zatim zajedno s njim mogli s razumijevanjem, lijepom riječju, malom pažnjom suočiti s bolom, nevoljom i patnjom drugih. Isusovo prihvaćanje vlastite boli, njegova otkupiteljska žrtva na križu koja osmišljava bol i patnju, odgovor su svima koji se danas, poput Joba izloženog patnji u Starom zavjetu, pitaju o smislu svoga postojanja, unatoč patnji.

Često se zanosimo, kao i junak iz spomenutog filma s početka ovog razmišljanja, misleći da je raj i sreća u dobru zdravlju, uživanju, zabavi i pjesmi. Život nam prečesto pokaže da sve to može biti, ako nije oplemenjeno vjerom, nadom i ljubavlju, predziđe pakla. Zašto? Zato što sve to prestaje – prestaje zdravlje, uživanje, zabava, pjesma, mladost, pa i sam ovozemaljski život – a ostaju plodovi

vjere, nade i ljubavi, jer su vječni. Ostaje Ljubav! I blago onima koji tim ispune svoju sadašnjost, jer će onda kad prestanu vjera i nada, ljubavlju biti ispunjena i njihova budućnost.

Da je takav stil života često predziđe pakla, dokazuje nam još jedna tema s kojom se susrećemo u ovoj prvoj nedjelji veljače koju slavimo kao Dan života, a ta tema je život. Životu u raju dobrog zdravlja, uživanja, zabave i pjesme ne smetaju samo stari i bolesni. Tom stilu života, a on je sve prisutniji stil i logika koja i nas vodi u našem razmišljanju i ponašanju, smetaju i djeca. Zato toliko neoženjenih i neudatih! Zato toliko pobačaja, a u svijetu ih se, prema nekim podacima, učini 46 milijuna godišnje. Iako nas može radovati vijest da u Hrvatskoj ima sve manje pobačaja, ipak nas mora ražalostiti strašna vijest da se broj rođenja u Hrvatskoj gotovo izjednačio s brojem pobačaja. Prema podacima objavljenim u Džepnom kalendaru 2012 'Jedno dijete više' u RH ima 46 % obitelji s jednim djetetom, 41 % s dvoje djece, a što znači da je 87 % obitelji u Hrvatskoj demografski negativno. Kad im pridružimo neoženjene i neudate, onda nam postaje jasno zašto Hrvati polako, ali sigurno, kako piše u kalendaru, odlaze na groblje izumrlih naroda. Nije red da spominjemo one negativne primjere. Postoje i onih malih, ali vrijednih, 13 % pozitivnih primjera, među kojima su 10 % obitelji s troje, 2 % obitelji s četvero i 1 % obitelji s petero i više djece.

Što možemo napraviti? Možemo osobno promijeniti stil života i otvoriti se životu. Možemo biti promicatelji kulture života u ozračju kulture smrti. Možemo se osobno truditi u svojim obiteljima i svojoj sredini živjeti tu svoju otvorenost životu. Možemo tu otvorenost životu i odgovornost za život prenositi na naše mlade. Možemo otkriti majku koja dvoji između života i smrti i pomoći joj da izabere život. Možemo uočiti brojne obitelji kojima je potrebna naša podrška i pomoć. Možemo primijetiti bolesnike koje ćemo obići i reći im da se usprkos svemu isplati živjeti, starce kojima ćemo poručiti da i starost ima svoje dostojanstvo itd. Možemo im, poput Isusa, dozvoliti da nas nakon svega posluže, a možemo i trebamo učiniti i ono što je Isus učinio nakon naporna dana, rada i konkretnih djela ljubavi prema bližnjima, a on je molio. Da, možemo i trebamo moliti, jer samo u molitvi možemo pronaći snagu za izdizanje iz vlastite boli, nesigurnosti, dvojbi. Samo u molitvi možemo primijetiti bol, nesigurnost i dvojbu drugih i donijeti im utjehu. Samo u molitvi – osobnoj i onoj zajedničarskoj – možemo se izdići iz okvira sebičnosti i uočiti potrebe svijeta i vremena u kojemu živimo, a koje nadilaze našu trenutnu korist i zadovoljstvo.

Ima još nešto što možemo, a što mi se čini neobično važno. Što to možemo? Možemo i ne samo možemo nego i moramo, ono što govorimo da jesmo svojim biti u crkvi na nedjeljnoj misi, živjeti i u životu nakon mise u susretu sa svim ljudima. Isus je, kako nam pokazuje današnje evanđelje isti i u sinagogi u kojoj smo ga gledali prošle nedjelje i kad iziđe iz sinagoge. Isti je u molitvi i nakon molitve: „Kad ga nađoše, rekoše mu: 'Svi te traže.' Kaže im. 'Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam!'“Ono što čini u sinagogi čini i izvan nje. Jesmo li i mi isti u crkvi i po izlasku iz crkve? Jesmo li isti u molitvi i nakon molitve? Nisu nam najveći problem loši zakoni koji ne štite život, nesmotrene izjave ovog ili onog ministra koji one koji štite život i njegovo dostojanstvo od začeća do prirodne smrti – jer embrij je ljudsko biće, čovjek jednako vrijedan bilo kojem drugom čovjeku – nego su nam najveći problem naša kršćanska nedosljednost, činjenica da ni mi kršćani ne živimo u skladu sa svojom vjerom, da mi kršćani ne živimo kao kršćani, kao ljudi opredijeljeni za život. Kad bismo mi kršćani, a kažemo da nas je u Hrvatskoj preko 80 %, živjeli kao kršćani, ne bi nas toliko mučio zakon o abortusu ili umjetnoj oplodnji tijekom koje jedan ljudski život bude plaćen oduzetim životom drugih ili eutanaziji koja smatra da život u bolesti i patnji nema smisla. I ne bi nas bio strah za budućnost ovoga naroda. Nažalost, ni mi nismo ono što govorimo da jesmo. Kako onda možemo očekivati da to budu drugi pokraj nas?

Logika 'Žala' u današnjoj liturgiji ima svoju suprotnost u logici evanđelja. Tu logiku evanđelja mi

kršćani smo dužni propovijedati i sami živjeti. „Što navješćujem evanđelje - kaže sv. Pavao u drugom čitanju, a s njim treba reći i svatko od nas - nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem. (…) Premda slobodan od sviju, sam sebe svima učinih slugom da ih što više steknem. Bijah nejakima nejak da nejake steknem“. Neka navještaj evanđelja, ne samo riječima nego i životom, doista bude i od nas današnjih kršćana shvaćen kao dužnost koju imamo ne samo u crkvi, nego i izvan nje – osobito u svojoj obitelji – kako bismo spoznali i svima posvjedočili da prava sloboda nije u onom moći učiniti što hoćeš, nego u onom moći sebe učiniti slugom svima, onom biti „nejakima nejak da nejake steknem“ bez kojeg neće i ne može biti raja ni u sadašnjosti ni u vječnosti.

***********************************************

Propovijed na festi sv. Vlaha 2012.

od mons.Mate Uzinića, 3. veljača 2012. Poštovane gospođe i gospari, sestre i braćo, nadam se da mi nećete zamjeriti što ću u ovom razmišljanju biti malo osoban, jer ovo je prva festa sv. Vlaha u kojoj sudjelujem i koju predvodim kao zaređeni biskup ovog Grada i biskupije. Zašto ću biti osoban? Zato što najprije osobno moram promatrati primjer života i poruku sv. Vlaha, učiniti ih svojima, kako bih nakon toga mogao, riječju i primjerom, poticati druge, one koji su mi povjereni, da i oni čine tako. Uz Božju riječ koja nam je navještena, poticaj za ovo razmišljanje su mi bila i naša djeca. Premda imamo problema s organizacijom vjerskih vrtića i vjerskim odgojem u vrtićima, ipak i u Dubrovniku imamo dvije odgojiteljice koje su osposobljene za odgoj u vrtiću, a iskreno se nadam da ćemo im pridružiti i druge. One su me nedavno posjetile i sa mnom podijelile zanimljive odgovore predškolske djece na pitanje: 'Tko je biskup i što on radi?' Ti odgovori su pravo bogatstvo. Osobito me dojmio i zamislio odgovor 5,5 godišnjeg dječaka Marinâ koji glasi: „On je važan, ima puno posla i kuhaju mu sluge. Ne može biti ko sveti Vlaho jer sveti Vlaho je svet, a sveti biskup … nikad čuo!“ Nekako bih i progutao ono 'važan' i 'puno posla' pa čak i ono sa slugama, jer svojom pozicijom i oblačenjem doprinosim takvoj slici o sebi, ali ono 'svet biskup … nikad čuo', me doista zamislilo jer to je, to biti svet, od svega drugoga važnije i sve drugo pred tim postaje potpuno nevažno. I slaviti sv. Vlaha znači, zapravo, pokušati „biti ko sveti Vlaho jer sveti Vlaho je svet“, a ako je on svet, onda i biskup treba bar pokušati biti svet, kako bi onima koji su povjereni njegovoj brizi, zajedno sa sv. Vlahom i ukazujući njegov primjer i poruku, bio poticaj na putu prema svetosti.

Što sv. Vlaho, biskup Sebaste, rođen oko 280. godine, odrastao u poganskoj obitelji, liječnik, biskup protiv volje, čudotvorac, mučenik vjere, ubijen i pokopan 316. – dakle skoro pred 1700 godina i kad je imao otprilike 36 godina – poručuje meni osobno, što on danas poručuje ovom Gradu i dubrovačkoj biskupiji, našim gostima, hodočasnicima i svima koji se svojim molitvama uključuju i sa zanimanjem prate našu festu sv. Vlaha? U traženju odgovora na ovo pitanje, a to je na neki način traženje i odgovor na pitanje kako danas ići putem svetosti, htio bih izdvojiti dva razdoblja.

Prvo je povijesno razdoblje života i mučeništva sv. Vlaha koje je, ako su točni podaci da je živio samo 36 godina, u sv. Vlahu vidjelo mladog čovjeka, čiju glavnu značajku sažima geslo: „Radije biti koristan, nego vladati“. Istina je da je to razdoblje svečevog života, koje je završilo mučeničkom smrću, isprepleteno brojnim legendama, ali je i istina to da su sve te legende, kako ona o ozdravljenju djeteta kojemu je zastala riblja kost u grlu, tako i ona o vuku i čudesnom vraćanju praščića siromašne žene, u svojoj osnovi povijest čovjeka koji je drugima činio dobro po cijenu vlastitog života, pretvorivši u praksu evanđelje o nemiru koji izaziva ljubavi prema Kristu iznad svega, a koja se očituje u uzimanju križa i gubljenju života za druge. Evo nam poruke koja se izvrsno uklapa u Godinu Caritasa! Kažu da sam mlad biskup i još me zovu 'naš novi biskup'. To biti 'mlad' i biti 'nov' vrijedi samo ukoliko je povezano s ovim Kristovim nemirom koji se očituje kroz brigu za čovjeka od začeća, preko svih razdoblja njegovog života, sve do dostojanstvene i prirodne smrti, a koja se djelovanjem pretvara u spomenuto geslo sv. Vlaha: 'Radije biti koristan nego vladati'. Želi li naša dubrovačka Crkva biti mlada i ispunjena tim Kristovim nemirom, biti korisna, a ne vladati, treba mladost i svježina duha koja je krasila sv. Vlaha i učinila ga privlačnim i svetim. Kako to postići? Godina Caritasa nam poručuje da to treba činiti djelatnom ljubavlju koja se nadahnjuje na onoj ljubavi kojom je Bog ljubio nas. Ljubeći Boga pokažimo čovjeku pokraj nas da ga, bez obzira na sve, volimo, da ga volimo čak i ako on ne voli nas. U poruci za Godinu Caritasa istaknuo sam da je za pokazati ljubav ponekad potrebna samo čaša vode, lijepa riječ, spremnost da se sasluša, ali i da je ponekad potrebno puno više. To više, od nas kršćana zahtjeva da pred zlom i nepravdom, makar morali i okrenuti drugi obraz, ne ostanemo šuteći, već da dignemo svoj glas. Pogrđuju li nas zbog toga? Blago nama – poručuj nam sv. Petar – tek neka nitko od nas „ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili kao nametljivac; ako li kao kršćanin, neka se ne stidi, nego slavi Boga zbog tog imena“. Zašto se ne stidjeti biti kršćanin? Zato što biti kršćanin znači uzeti svoj križ i poći za Isusom, izgubiti život poradi Isusa, da bi ga se moglo konačno naći. Sv. Vlaho je to shvatio, u skladu s tim živio i umro. U tom i nama ostaje primjer i poticaj da i mi činimo tako, da gubimo život s Kristom, kako bismo ga u Krstu ponovo našli i bilo ono na što smo pozvani biti, a pozvani smo na svetost.

Drugo razdoblje o kojem želim govoriti je razdoblje započeto 971. godine, kad se sv. Vlaho, ne više mlad nego u dostojanstvenom liku sijedog starca, ukazao župniku Stojku i umiješao u život tada još relativno mladog Grada i s njim postao neraskidivo vezan, štiteći, ali i upozoravajući, građane ovoga grada na opasnost koja im prijeti: „Javljam vam veliku opasnost po Grad. Vojska s mletačkih brodova okružila je Grad, namjeravaju preko gradskih mira iznenada ući u Grad i pokoriti ga“. Ova opasnost na koju upozorava sv. Vlaho uvijek je ista, ali u različitim vremenima dobiva drugačiji oblik. Tako se u vrijeme svećenika Zaharije uobličila pitanja koje je jednako aktualno i danas kao i onda: „Zašto kršite Gospodinove zapovijedi? Zašto nećete da budete sretni?“, u vrijeme apostola Petra u spomenuto upozorenje, kojemu ni danas ne treba ništa drugo dodati, da nitko od nas „ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili kao nametljivac“, a u Isusovo vrijeme u svevremenski poziv na ljubav i nasljedovanje. Kako danas ova vrlo aktualna upozorenja i pozive dodatno uobličiti, da bismo shvatili što je to danas za ovaj Grad i biskupiju 'mletačko brodovlje' sv. Vlaha? Iako sam – kako velite – 'mlad' i 'nov' i po tom sličniji sv. Vlahu njegove mladosti, ipak imam i jednu sličnost sa starim, tipično našim, dubrovačkim sv. Vlahom, a ta sličnost su sjede kose i biskupska služba zbog koje se usuđujem ponoviti Isusove riječi: „Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir nego mač“. O kojem se to nemiru i mletačkom brodovlju radi? Radi se o upozorenjima da su neki dijelovi naše biskupije potpuno opustjeli, uključujući i Grad koji sve više

postaje muzej, a sve manje mjesto u kojemu se živi, da nam veliki broj obitelji proživljava ozbiljnu krizu, da su nam nedjeljne mise sve praznije, osobito kad je riječ o mladima i srednjoj generaciji, a mi sve zagriženiji za svoje tradicije koje guše osobnu vjeru i bilo kakav pokušaj promjene, da su nam svećenici, redovnici i redovnice sve stariji i sve teže pokrivaju pastoralne potrebe biskupije, a novih zvanja imamo malo i nimalo i, na kraju, tu je i alarmantno stanje velikog broja naše mladeži koja nas prečesto šokira neugodnim statistikama i s njima povezanim vijestima u koje ne želim ulaziti, a što ne bismo trebali shvatiti kao osudu naše mladeži, mladi su najmanje krivi za to stanje, koliko bismo to trebali shvatiti kao poziv da se opet počnemo brinuti za našu djecu i mladež, da prestanemo misliti da je jedino što im trebamo dati bolji materijalni standard i dobro obrazovanje, a posvetimo malo više pažnje duhovnim vrijednostima i odgoju koji ne smijemo prepustimo drugima, nego svi mi – i obitelj, i škola, i Crkva, i društvena zajednica – svatko od nas na svom mjestu, trebamo preuzeti svoj dio odgovornosti. Ovo posljednje ključ je svega. Taj ključ dodatno dobiva na važnosti postanemo li svjesni da naša djeca neće biti dobra ako im to govorimo, nego ako im to primjerom pokažemo. To je poruka onog: „sveti Vlaho je svet, a sveti biskup – a što se može nastaviti u predsjednik, ministar, zastupnik, župan, gradonačelnik, vijećnik, poslodavac i radnik, nastavnik i profesor, roditelj i dijete, muž i žena, djed i baka, redovnik i redovnica, svećenik – nikad čuo“. To 'nikad čuo' od nas traži da se zamislimo i obratimo. I nema vremena za odgodu, jer već sutra može biti kasno.

Dozvolite mi da ponovno budem malo osoban. Koliko god da sam i ranije znao za povezanost Dubrovnika sa sv. Vlahom – uostalom bio sam pred nekoliko godina sudionik proslave, a pretprošle godine sam osobno zaključio festu na Gorici sv. Vlaha – ipak moram priznati da me dubina te povezanosti pomalo iznenađuje. Doslovno, želite li da u Dubrovniku nešto bude posjećeno i uspije, povežite to sa sv. Vlahom ili, još bolje, nazovite njegovim imenom i uspjeh je osiguran. Želimo li, međutim, da sv. Vlaho i u budućnosti čuva naše mire i sve nas, neće nam biti dovoljna ta naša osjećajna povezanost i snažna tradicija koja se izražava kroz ta naša okupljanja, jela i običaje – izdvajam šporke makarule, grličanje, izvijanje barjaka i procesiju – ali hoće i može istinska kršćanska pobožnosti kao izričaj naše vjere u nastojanju da slušamo upozorenja sv. Vlaha i zajedno s njim krenemo za Isusom na putu svetosti.