Islam u svijetlu katolicizma*" Niz je to lanaka, to su izlazili u Civilta Cattolica u god.

19311933. Sam auktor veli, da su to pojedinana razglabanja, kratak pregled temeljnih ideja, koje veu islam i katolicizam.

I. Problem islama je teak, previe smo razdijeljeni, ali eto ba na nama stoji da prekinemo s tim neprijateljstvom i da se ponemo upoznavati. Upoznat emo se pak ne napadajima i ne uvredama, nego prouavanjem samih muslimanskih izvora: Korana i Predaje. Gledat emo sve skupa mirno i objektivno i ujedno emo pokazati muslimanima dobre volje ljepotu i istinitost katolicizma.

II. Istok je po naravi poboan, no i on se danas, udaren od modernizma, poinje micati. Ukidanje je Kalifata izvanredno ve-lik dogadaj. Zapad je prenuo Istok iz sna, ali ga je i svojim nehajem skandalizirao.

Mi moramo gledati u emu smo jednaki, da im se moemo lake pribliiti. Musliman shvaa ivot kao i katolik: ovjek nije samo tijelo, pravi njegov ivot je besmrtna dua. Muhamed toliko govori o prolaznosti stvari, no samo u poetku. Iza Edire poloaj se mijenja. Otkad je u Medini postao suveren, nije se mogao oteti utjecaju ondanje openite pokvarenosti. Da se uzmogne dati ispravan sud o Muhamedu, treba puno gledati na vrijeme u kojem, on ivi. Druga vana stvar: ne metnuti sve pod istu kapu, ne suditi sve jednako, Razdijelimo i s l a m na d u h o v n i i tje-l e s n i . Sve pohvale u knjizi, sve slinosti s katolicizmom odnose se na prvi. Drugi je izrod islama, kojemu valja pripisati tolike moralne nevolje,

III. Islam i kranstvo s obzirom na objavu. Islam se itav temelji na objavi, u koju spada: Petoknjije, Evanelje i Koran. Dandanas muslimani dre, po teoriji ahrif, da je nae Evanelje iskrivljeno. Ima ih pak, koji ga poznaju i prouavaju.

Dosta je pogledati poetak islama, da se ovjek uvjeri, kako je on djelomino oponaanje kranstva. Muhamed nije ipak iao dosljedno naprijed, nije prigrlio kranstvo, jer ga je upoznao iznakaena preko arapskih heretika. S kranstvom nije nikada potpuno prekinuo.

U tom smo donekle blizu: to je iroko polje diskusiji i raz-govorima s muslimanima. Ali ima i velikih razlika: Presveto Troj-stvo, nepovjerenje u proroku misiju Muhamedovu. to se tie ove zadnje toke, valja se prenijeti u ona vremena i krajeve, koji su upravo cvjetali prorocima. U poetku se Muhamed zadovoljava

* Faust! Giovanni S. I., L'Islam nella luce del pensiero catlolico-. (Roma La Civilta Cattolica),

428

s malim, on je tek glasnik Boji (nadir, bashir). U Medini se ve zove nabi, prorok. Naravna posljedica tolikih uspjeha, no i ovdje ne izgleda, da se uzdie nad ostale proroke. Pitanje jako ka-kljivo. S jedne su strane pravovjerni muslimani, koji ga dre za proroka nad prorocima, s druge strane toliki kritici, prema kojima Muhamed prima objave uz duevna poremeenja, smutnje i znoje-ve, ili dobru nakanu, koju je imao na poetku, malo po malo iskrivljuje. Srednji put je katolike misli. - Bog je govorio po prorocima. Ovi moraju svoje poslanje potvrditi udesima. Kao udo pripisae Muhamedu sam Koran, no najvei muslimanski teolog Al-Ghazali lijepo dokazuje, kako to ne dostaje za udo. Kakogod je Koran krasan, ima svojih pogreaka, protuslovlja i anahronizama . . . Ostala udesa (n. pr. ono slomljenog mjeseca) dodali su tek kasnije,

IV. Nauka kranska i muslimanska. Ideju Boga imaju u glavnom kao i mi. Allah oznauje uvijek pravog Boga, za razliku od idola.

Muslimanu ipak Bog nije toliko otac, koliko gospodar, su-veren. Radi toga nema ivota intimnosti s Bogom. Raj opisan s osjetnim uicima ne zadovoljava. Presv. Trojstvo izgleda da je najoprenija nauka, no ipak Muhamed je ne nijee nikad. On za nju jednostavno ne zna. Ovu tajnu i onu utjelovljenja Muha-med saznaje od heretika. Priznaje bezgrjeno Zaee i djevianstvo Marijino.

Lik Isusov u Koranu je uzvien, no ne priznaje mu se Bo-anstvo. Miihamed nije mogao razumjeti, kako to da Bog moe imati sina. Nije poznavao uzvienu nauku prvog poglavlja Evan-elja sv. Ivana. U mnogim se mjestima Korana vidi slinost s Evan-eljem, osobito s onim apokrifnim, koji su bili glavno vrelo Muha-medu.

V, Muslimanski i kranski moral. Teko pitanje, jer Isla-mu nedostaje pravi moralni sistem. Valja gledati onaj Sunita i sufa. Obino se prikazuje islamski moral u najgorim slikama, kao to i istonjaci prikazuju na. Kao u mnogim drugim stvarima, tako i tu treba razluiti odgovornost zakona od odgovornosti pre-kritelja.

Auktor iznosi dokaze povjesniara De Hammera o pokvare-nosti otomanskog carstva. Strana pokvarenost pripisuje se i zatvaranju i odjeljivanju ene. Posebni moral vlada u raznim pseudomistikim sektama.

Tei se za obnovom , , . Misli se, da e povratak Koranu do-stajati. No da li Koran moe dati eljkovani preporod? Teko, jer je vrlo prilagodljiv. Tjelesni islam ga je okrenuo na svoju stranu. Koran je vie nabaen moralni sistem za beduine. U poetku je zajednica muslimanska siromana, ivi dobro. Iza pobjeda: bogat-stvo, rasko, nemoral. Promijenjenom nainu ivota, valjalo je prilagoditi i Koran, jer Allah nam eli uiniti stvari lakima, ne tekima (Sura 2 v, 181). Sam lik Muhamedov sasvim izmjenie.

429

Na taj nain se stvorio Sunah, i dandanas prakticirani mo-ral. Spomenuvi kratko pitanje Svetog rata i naklonosti prema kranima, osvre se pisac na modernu struju, koja se die protiv tih tradicionalista. U Tunisu Shaykh et Tahir el-Haddad die itavu buru, ekskomuniciran od starih, slavljen od naprednijih.

VI. Islamski asketi i mistici. Tim imenom zove one prave iz prvih stoljea. Duh Boji je radio u tim duama. Imali su iskrenu elju da slue Gospodinu. Po tradiciji ascetizam ne bi bio po namisli i duhu Muhamedovu, no Koran govori za nj.

Obino se misli da je islam po naravi svjetski, ratoboran. Da pobije tu tvrdnju, auktor citira glasovitog Massignon-a. Misticizam i duhovna strana openito je uivala ugled, osobito zaslugom Al-Ghazali-a. Kratko i lijepo daje ideju velikodunosti i ara prvih muslimana. Iznosei razne citate mistika pokazuje ostvarenje glavnih toaka prave mistike. Kao vrhunac tog zlatnog doba do-nosi primjer Al-Hallag-a, kojeg tjelesni islam osudi na smrt 26. III. 1922. u Bagdadu. Smrt i muenje ovog mistika imaju sli-nosti s mukom Spasiteljevom, za kog su mistici upravo oduevljeni.

Dakle u glavnom dojam ove mistike nije lo, radi se o dua-ma, koje iskreno tee za Bogom.

VII. Izrod mistike. Kratak pregled i na iskvarenu mistiku. Na dnu ove nalazimo panteizam. Prema Ibu Arabi-u stvaranje je emanacija Boga u 5 raznih vremena, dok je mistiko sjedinjenje kao idealno uokvirenje, koje, totalizirajui itavo stvaranje u naoj misli, ini nas Bogom! Zanijekae slobodu volje. Odstranivi ovu, stvorie sebi teoriju ibabah, po kojoj su mistici izuzeti od svih zakona bilo bogotovlja, bilo udorea. Auktor spominje jo t zv. svece, pobonjake, koji se u poniznosti nazivlju: sredite privlaivosti sviju pogleda, oceani velikodunosti, ogromno more spoznanja, imam pobonosti i mudrosti, zvijezde, vodii svijeta, miljenici Allahovi.

U zaglavku opetuju svrhu djela; nije znanstveno traenje, nego prikaz glavnih stvari, koje mogu sluiti kao poetak razgo-vora i diskusiji s muslimanima. S velikim poitanjem posebno valja govoriti o Muhamedu, jer uvrijedimo li u toj toki muslimana, gotovo je. Njihovo dobro cijeniti i pokazati im nae, osobito esti-tim ivotom.

Obraenja su teka, no zblienje je ipak ve poelo. Kad e se obratiti? Taj toli eljkovani as u rukama je Bojim, na nama je rtvovati se i moliti.

Na koncu se obraa muslimanima dobre volje preporuujui im nae svete knjige. Tu e upoznati pravu i istu katoliku nauku.

Kako iza svega toga lijepo pristaju rijei sv. Oca Pia XI.: Dosada se uinilo malo oko zblienja muslimana. Potrebno je dobro prouavati jezik, vjeru, obiaje, njihov nain miljenja i tada preko b e n e f a c e r e pristupiti direktno njima, nastojei za-dobiti ponajprije ugled, a onda ljubav.

Antun Gabri D. /.,

430