PAZI, UDARIT ĆEŠ ČIKU

Nemam baš naviku da pišem o sebi, ni ja ne znam pravi razlog zbog čega to, vjerovatno jer se bojim da bih vas mogao slagati, iako to u današnjem vremenu ne bi bila nikakva novost, jer ljudi da bi postigli neki cilj primorani su lagati. Napravio sam krasan uvod u tekst. Kada bih ga počeo čitati, vjerujem da bih se sam sebi nasmijao, i kao bezbroj puta do sada, sve obrisao, i počeo razmišljati kako da napravim tekst, za koji vjerujem da neće biti baš savršen, a opet, valjda će se nekome svidjeti.

Jučer, dok sam čekao na stanici autobus kako bih krenuo kući, nakon dugog i dosadnog dana provedenog u školskoj klupi, sjetih se, da moram skoknuti (ipak sam hodao do tamo) do obližnjeg supermarketa, kako bih uzeo neke stvari, a usput „ubio“ vrijeme do autobusa, koje mi je ostalo.

Dok sam hodao, u razmišljanu šta trebam uzeti, i usput pričao sam sa sobom (često to radim), iza mene se pojavi, djevojčica, možda visine mojih koljena, ispred sebe gura kolica, nešto malo veća od nje, gleda u mene, i nasmija mi se. Razmišljam, u sebi, jer ne smijem na glas razmišljati, na svijetu ništa ljepše niti iskrenije, ne postoji od dječijeg osmijeha. Samo sam je pogledao, a ona je i dalje ispred sebe gurala svoja kolica, i kročila skoro pored mene.

Kad najednom, začu se glas: „Pazi, udarit ćeš čiku“. Ispred očiju mi se stvori neka magla, pa brzo okrenu glavu ka izvoru zvuka, koji je izrekao tu rečenicu, i ugledah tek tamno smeđu boju kose (ne znam da li ovakva boja postoji) i više ništa ne primjetih, osim da je ta žena (siguran sam da je žensko, iako joj nisam vidio facu) majka od malene djevojčice. U mojoj glavi nasta haos. Zar izgledam toliko star, a još ni srednju završio nisam. Iako mi je tek 18, u tom trenutku sam počeo osjećati krizu srednjih godina, iako ustvari ni ne znam šta treba da osjećam, i ponavljam, samo ponavljam tu apsurdnu riječ u sebi, i usput sam sebi govorim: „Eto ga, jarane moj, sad si čiko“. Zamišljam svoju facu iscrtanu borama, sa velikim podočnjacima i sa izrezanim licem od brijanja, jer nemam baš vremena da se dotjerujem, a i dosadno mi se svako dva-tri dana brijati, a da pustim bradu ne ide, pa na brzinu to odradim, pa se slučajno porežem. Sve je to slika nekog čike, koji se stvorio u mojoj glavi, kako bih opisao sam sebe.

Ma vjerovatno je još neko bio pored mene, koga nisam ni primjetio, pa su njemu bile upućene te riječi. Tješim sam sebe, iako znam da opet lažem, a opet pokušavam da povjerujem u tu laž.

P.S Možda to nije bio moj dan, pa sam sebi sve umislio. Možda sam samo sanjao, ko će ga znati. Ali, kada god se pogledam u ogledalo od tog dana, nasmijem se, i prozborim, „Eh moj čiko, lijepo se držiš“

ZA NEKE SNOVE JE KASNO

Ozvanja mi u glavi jedna rečenica, koju sam jučer htio javno napisati, na nekoj od društvenih mreža, dobiti "lajk", iako mi do njega baš nije stalo, a opet mi drago kad ih se skupi što više. I jutros, dok sam otvorio oči, skupina riječi iz te rečenice, "sapirala" mi je mozak. Ne znam ni gdje sam je čuo, a bio sam siguran da mi ju je neko rekao, možda sam je i sam nekad davno izmislio (pošto s vremena na vrijeme pričam sam sa sobom). Ne znam, ništa ne znam.

"Nije lako kada upoznaš neku osobu, zavoliš je, a na kraju, ona bude kao sve ostale druge", tako je nekako glasila ta rečenica, i svaki put, bi mjenjala svoj redosljed riječi, a ja, svaki put odbijao da je zapišem. Kako mi je ikako i na um pala? Vjerovatno, zato što sam razmišljao o događaju koji se desio neki dan, kada sam se vraćao iz škole.

Nemam naviku pisati o sebi, tako da nisam baš siguran da je ova priča o meni. Sjetim se jednog citata, kojeg sam pročitao u knjizi Darija Džamonje: "...taj moj dar (ili prokletstvo) da u ljudima ne vidim ljude, nego samo puki materijal za neku od mojih budućih priča,koju ću prekrojiti, skratiti (ili produžiti) kao šnajderski šegrt, pantalone, rukave - tek toliko da se mogu nositi." je možda upravo objašnjenje na ovu nastalu situaciju, o kojoj sada pišem. Možda je sva ova priča samo nečiji događaj, a ja da ne spominjem dotičnu osobu sebe stavljam kao glavnog lika, i ponosim se činjenicom, da sam makar u nečemu glavni lik. A možda je to sve moj san, kojeg nisam imao hrabrosti ostvariti, sa rečenicom isprike samome sebi: "Za neke snove je kasno", i tako sve pustio da ode niz rijeku (ovo sam isto negdje čuo), u mome slučaju niz Unu.

Počeo sam već pričati, desilo se to kad sam se vraćao iz škole (barem tako mislim). Usput sam sreo, djevojku (ako je tako mogu nazvati, sve su to još djevojčice), gledala me kao da me poznaje, a i ja sam nju poznavao. Susretao sam je negdje, možda na hodnicima škole, možda na ulicama grada, slučajno ili namjerno, ne znam. Jedino u šta sam bio siguran, bio je njen pogled, koji me već nekada davno gledao, i tihi glas kojeg sam jedva čuo šta govori, ili se možda nisam dovoljno trudio da ga čujem, a možda sam hodao previše daleko od nje, da bih, pored sve te buke koja je bila oko nas, čuo njene riječi.

Pozdravio sam se sa njom, kao sa nekim neznancem, (a tako se stvarno i činila) kojeg tek onako srećem na ulici, i pozdravljam ga, da bih ispao čovjek, i pokazao nešto što ljudi zovu "obraz", koji nije bio onaj obraz kojeg mi poznajemo, na našoj glavi, nego je to bio naziv, za naše lijepo ponašanje prema nekome. Uzvratila mi je pozdrav, a pošto je išla sama, usporio sam svoj korak, ne znam zašto, ne znam ni da li je ona to željela, možda je i hodala sporo da je zaobiđem, i dovoljno se udaljim, da bi ona mogla nastaviti normalno hodati - ali ja sam ipak usporio, i tipična, dosadna pitanja sam je pitao, "kako si?, šta ima kod tebe?", a ona, opet tiho odgovara, a ja u glavi, rasipam svoj mozak, razmišljajući, da li je to neka osoba koju sam poznavao, a vjerovatno jeste, dok hodam uporedo sa njom, i ne čujem je šta govori, ili možda mrmlja. Možda je pjevala neku pjesmu, a meni se činilo kao da mi neumorno priča, a ja se ne trudim da čujem taj njen govor, nego samo potvrdno mašem glavom, i pjevam u sebi himnu "Jedna si jedina" (ne znam kako mi ona naumpade, pored toliko toga).

U jednom trenutku, pored jedne bandere je zastala, oslonila se na nju, i počela da popravlja

"pertle" na svojim patikama, a ja sam se tad bio udaljio malo od nje, i zastao. Tek tad, kada sam je iz daljine pogledao vidio sam ko je to ustvari. Prepoznao sam je po osmijehu, ne znam ni zašto se smijala, po pogledu, koji se činio kao izgubljen u vremenu i prostoru, a opet siguran u sebe. Prepoznao sam je po nekom bolu koji se u jednom trenutku našao u meni. Bila je osoba koju sam volio, i onda se zapitam, zašto je nisam odmah prepoznao?

Pogled mi se zaputi ka nebu, a tamo u daljini vidim kako Sunce putuje ka svojoj sljedećoj destinaciji, i tiho, sasvim tiho da sam jedva i sam sebe čuo, prozborio sam: "Bože, zašto ovo mora ovako?". Pogled mi je ostao na nebu, kao da sam čekao odgovor da dobijem, a ona je nastavila hodati pored mene, a ja za njom. Ovaj put malo bržim tempom hodanja, ili se to meni samo činilo, a u glavi i dalje "pranje mozga" šta da učinim?! I učinio sam, naravno, pogađate šta?

Stigao sam na raskrsnicu, nije to ustvari bila raskrsnica, bila je to normalna cesta, bez ikakvog granjanja, ali meni je predstavljala raskrsnicu, jer je ona nastavila u jednu stranu, a ja u drugu. I nakon tolikog sapiranja u glavi, jedino djelo koje sam učionio bile su riječi: "Ja sad moram na drugu stranu, ćao", a u mojoj glavi, neki glasovi su me počeli vrijeđati, zbog tog čina, možda sam mogao nešto više uraditi, ali ja im nisam odgovarao, šutao sam, i samo slušao, u pravu su ma šta god da mi kažu, a ja, nastavljam da se opravdavam sam sebi, sa starim opravdanjem: "Za neke snove je kasno"

JOŠ JEDNA GLUPOST

Sjedim, i razmišljam, kako čovjek može ispasti đubre (ako to smijem kazati, a ako ne, preskoči prilikom čitanja), i uništiti neke stvari, pred svojim očima, namjerno, tjeran nekom vražijom silom da to učini. I uvijek sam to radio, siguran sam u to, ali sam vješto uspjevao krivnju prebaciti na druge, i uvjeriti ih, da su oni krivi, što tako lako odlazim. I često, ti razlozi su bili neke sitnice, koje su neprimjetne, ali eto, ja sam ih primjećivao, i počeo sam se plašiti, da mi je to neki tumor na duši, sa kojim ću se boriti cijeloga života, zbog kojeg sam izgubio mnoge drage osobe, koje više nikada neću moći vratiti, a možda bih to i želio.

I prije neki dan sam također izgubio još jednu osobu, možda (sigurno) zauvijek. Možda zloupotrebljavam taj svoj „dar“ sa pisanjem (barem mislim da ga posjedujem, jer drugi su me u to uvjerili), pa udaram po rečenicama, kako gdje stignem.

I nakon što sam danima „trčao“ za jednom djevojkom (koju sam volio), vukao je za rukav da ostane u mome životu, jer ne želim da je izgubim, jer je volim, i jer mi znači, ona je tek tako otišla. I shvatam tu njenu odluku, jer sam ja taj koji je već ranije pogriješio dok je ona još trčala iza mene, kako bi mene stigla.

I voljela me je, a ja... Ja sam, u toj njenoj ljubavi, u njoj samoj tražio i najsitnije mahane, kako bi mogao okrenuti leđa i otići, iako sam znao, da će mi kasnije nedostajati, da ću patiti. Otišao sam, a sada je oživljavam u stihovima dok slušam Crvenu Jabuku, dok lagano pjevaju „Tuga, ti i ja“.

Pokušao sam je zadržati u životu, a ona me jednostavno odbila. Ustvari, nije me tek tako odbila. Razmišljala je skoro sedmicu dana. Davala mi nadu, koja je već davno umrijela. Možda me željela naučiti lekciju, ili samo vratiti – da na svojoj koži osjetim ono što je ona prije osjećala. A nakon što me je odbila, tad sam ispao đubre.

Poslao sam joj poruku, da ustvari, nije ona ta koju ja volim. Ona je tek odraz neke druge djevojke, te mi je bila zamjena samo da ovu zaboravim.

Lagao sam. Ne znam ni sam zbog čega, ali lagao sam. Želio sam se izvinuti, reći da je sve samo izmišljotina, ali nešto u meni, mi to nije dozvoljavalo. I sada, žao mi je, što sam izgubio još jednu osobu do koje mi je bilo stalo, ali, vjerovatno, to je dio moga života.

P.S

Ako ikada budeš čitala ovo (naravno ako bude gdje objavljeno), i ako se prepoznaš u tekstu, a nadam se da hoćeš, želim ti samo kazati da VOLIM TE (danas dok ovo pišem, još te volim, a kada ti budeš čitala, ne znam hoćemo li se poznavati više, jer život...), i da sam te lagao, u onim zadnjim rečenicama koje sam ti poslao. Nisi nikome zamjena bila, samo tebe sam volio, onako malu, djetinjastu, sa osmijehom na licu, i zelenim očima, koje sada vjerovatno gledaju u tvoju novu ljubav. #E

Sada mi na um pade jedan citat kojeg sam neki dan pročitao: „In the end, the day just becomes another story you will tell your kids someday“

VALENTINOVO

Budim se jutros sa jakom glavoboljom, i prije nego što ću progledati, kontam da je ponedjeljak. Dosadni ponedjeljak, koji mi je već kvario, pokvareno raspoloženje, i razmišljam, da li da prespavam dan, ili da ustanem, i počnem sa obavezama koje imam. Rukom tražim mobitel, koji je bio na podu, da provjerim koliko je sati, a glavu nisam mogao ni podići, činilo mi se kao da je prikovana za jastuk.

8.45 sati, lijepo sam danas spavao, jer inače imam naviku ustajati rano, a ispod sata stoji „14. Veljače – nedjelja“. Govorim sam sebi da sam puk'o, da ne znam više ni koji je dan, niti datum. Nisam baš ni obraćao puno pažnje na datum, dok nisam na radiju čuo, da je danas

VALENTINOVO. Taj dosadni dan zaljubljenih, koji su se izgleda voljeli samo jednoga dana u godini, i taj dan im je bio sveti, bez svađe, mnogo potrošenog novca (bolje rečeno uzalud bačenog), mnogo lijepih rečenica (doduše pronađenih na internetu, jer nisu u stanju ništa smisliti). I već mi se počelo gaditi samo jutro, koje je počelo nekakvim ljubavnim pjesmama. U mojoj glavi totalni haos, kao da sam prethodnu noć proveo u ispijanju nekog dobrog vina, sa starim boemima, koji već imaju naviku na tu bol, i ona je njihova svakodnevnica, pa joj se samo osmijehuju, dok ja jadan, najradije bih pustio pokoju suzu, ali se sramim samoga sebe, jer navodno sam već odrastao.

Uzimam mobitel, pregledavam neke društvene mreže, i tamo vidim, nastavljaju ispirati mozak sa tim sranjem, kao da me zanima ko se voli, i ko je kakav poklon dobio od voljene osobe. Sjetih se da sam prije par dana, obećao jednoj prijateljici, (pošto sam to radio već dvije godine otkako se znamo, pa da nastavim i ove) čestitati dan zaljubljeni, iako se nikada uživo nismo ni sreli, a Boga pitaj, hoćemo li se ikada i sresti.

Uzimam mobitel, i bez razmišljanja kucam tekst, jer mi mozak nije u stanju da razmišlja, i kucam, onaj tipični, dosadni tekst, kojeg sadrži skoro svaka čestitka, a opet ljudima drag, i izaziva osmijeh na lice, jer znaju, da ih se neko sjetio. I bar nešto, kaže da sam joj uljepšao dan, te mi je uzvratila čestitku.

Nakon što sam ispunio obećanje, bio sam primoran da se vratim nazad u krevet. Glava mi se polako odvaljivala (to mi se samo činilo), a na radiju i dalje dosadna, ljubavna muzika, koja mi je pomogla da zaspem. Još jedno prespavano valentinovo, kojeg sam proveo sam sa sobom. Pa kada je tako, red je da kažem, Elvedine, sretan ti dan zaljubljenih.

P.S Jebeš valentinovo, i sve te skupe poklone. Ako istinski voliš neku osobu, i ona tebe, dovoljan je i zagrljaj, kojeg ćeš poklanjati svakoga dana, a ne samo tog 14. Februara. Za mene će uvijek, to biti tek obični datum u kalendaru, jednak svakome drugom.

KIŠA, KIŠA I SAMO KIŠA

Nikada nisam shvatao ljude koji su bili očarani sa kišom. Smatrao sam, da su možda psihički poremećeni, da boluju od neke još neotkrivene psihičke bolesti, za koju niko nije ni pokušavao pronaći lijek, te dati joj neko, nelogično ime, koje i kad čuješ, već počneš smatrati, da ćeš uskoro pod zemlju.

Ja sam je prezirao. Možda to ne bih smio raditi, jer kako se kaže, po onim vjerskim knjigama, kiša je milost od Boga, ali jednostavno.... Imao sam i opravdanja zbog čega je mrzim. Ustvari, lažem, volio sam je samo posmatrati, iz tople sobe, kada bih pravio pauze prilikom čitanja knjige, ili prilikom izležavanja, volio sam slušati dok udara po prozoru, i iscrtava neke linije sudbine koje niko nije znao odgonetnuti.

Jedna, neizostavna stvar, koja se uklapa sa kišom jeste kišobran. Eh, što sam tu stvar mrzio, možda i više od same kiše, jer sam uvijek morao misliti o njemu. I onda se sjetih, koliko sam ih tek izgubio, slučajno zaboravio, jer sam bio zaokupiran razmišljanjem o nečemu drugom. I zapitam se, gdje li su sada svi ti kišobrani?! Koliko su novih vlasnika upoznali, i da li su ikada sreli jedan drugoga, slučajno, jednog kišovitog dana. Možda nekoliko njih živi u istome gradu. Neki možda po svijetu putuju, poput lutajućih putnika, od ruke do ruke, i sve to zbog vlasnika, kojima kišobran nije ni na kraj pameti.

Možda jednoga dana, opet pronađem neki od svojih kišobrana, kako čuči u nekome ćošku, zaboravljen, i čeka novoga vlasnika, da ga, barem malo sačuva od kiše.

***

I sad je posmatram, i sjetih se, slušavao sam to od starih ljudi: „Kako joj ne dosadi padati?“ – pa, se i ja onda zapitam isto pitanje, a ne znam od koga da očekujem odgovor. Pričam uprazno, postavljam glupa pitanja, a ona i dalje sipa, i ne misli stati.

Inspirisan, kišom, puštam sebi dobre hitove ex-yu rock scene, a sve počinje sa Crvenom Jabukom i pjesmom „Bježi kišo s prozora“, a sa čim će završiti, vidjet ću.

ČUDAN VAKAT

Ne znam da li se ovo stvarno desilo ili sam samo sanjao. Možda sam slušavao od drugih ljudi, u autobusu dok su pričali – ali bio sam siguran, da mi je ta priča veoma dobro poznata. I ako iko bude ovu priču čitao, jednoga dana, neka joj puno ne vjeruje, a opet, sličnih priča ima na pretek u ovom današnjem vaktu, ili bolje definisano – čudnome vaktu, koji nas je zaokupirao, pa mislimo samo na sebe, a druge ko jeb... ovaj, da se ljepše izrazim, ko ih šiša.

Činilo mi se kao da sam odnekud poznavao tu porodicu, dva brata i šest sestara, u zagrljaju majke koja je davno ostala bez muža, U lijepoj, bosanskoj kući, koja je vodila tešku bitku sa vremenom (vrijeme uništava sve pred sobom), odgajala ih je što je bolje mogla, čak ni teška vremena (i to ako uzmemo uobzir da nije imala čovjeka-muža) je nisu zaustavljala.

Ne sjećam se baš dobro te starice. Njenu mladost nisam poznavao, jer je bila mnogo, mnogo starija od mene. Jedino od nje šta mi se vuče po mislima jeste lijepa bijela alaža (mahrama) ispod

koje se nalazila gusto opletena sijeda kosa. Oči upale u očne jabučice, a po licu linije teškoga života. Pamtim je, sjedi na krevetu, puši „Sarajevsku Drinu“ i nijemo gleda kroz prozor, kao da očekuje nekog dragog musafira, da joj svrati, nazove selam, upita za zdravlje. Ali, vrata su se rijetko kada otvarala, pa čak ni njena čeljad, koju je sa mukom othranila, rijetko su je kada posjećivala, i jedina okupacija im biješe briga o svome životu (kao što sam to rekao), a ona, iako nemoćna da se brine dovoljno sama o sebi, bila je primorana na to.

Ali, nije nju toliko boljela njena bolest, niti starost, koja je postajala sinonim za skoru smrt, koje se svi plaše. Nju su boljela njena djeca. Djeca, koja su tjerala inat, i zbog tog inata zabodena je sablja rata između njih. A ona, koliko god Boga molila, da se sablja salomi, nekom božijom silom, to se nije dešavalo. I vjerujem, često joj je ta bol tjerala suze na oči. Teške, bolne suze, koje sapiraju dušu, a saprati je ne mogu.

Ponekad sam je posjećivao (barem tako mislim), i svaki put, u tom tupom, izgubljenom pogledu, koji luta negdje ka nebu u visine, kao da se moli Bogu, osjetila se bol, koju je sakrivala, od svih ostalih. Ne sjećam se baš dobro te starice, davno sam je poznavao, još dok sam dijete bio, a sada sam odrastao, vrijeme mi izblijedilo neke slike u glavi.

I možda najgora sudbina koja ju je zadesila jeste smrt. Možda i smrt nije najgora sudbina, možda je to nešto najljepše u našem životu što se desi, jer, svako se raduje kada izađe na slobodu, iz preuskog kaveza, pa tako i naša duša. Sjećam se, kiša je padala, kada sam čuo vijest da je starica preselila na bolji svijet. Otišla je, sa svom onom bolešću, i mislima o svojoj djeci, koja su bila dovoljno odrasla da se brinu o sebi, a opet krunisani sa tim najljepšem nazivom „dijete“ (lijepo je biti nečije dijete).

Šta se na kraju desilo, poslije njene smrti, igrom slučaja, možda i reda radi (zbog očiju naroda), sva ta djeca su napokon postali braća i sestre. Obilaze se od Bajrama do Bajrama – dva puta godišnje. Čujem, jedna od sestara je također napustila dunjajluk. A ostali, iako to ne žele pred svima pokazivati, i dalje, kao privjesak uz sebe nose dijelove one salomljene sablje, koja je navodno uništena.

I sad dok ovo pišem, ne mogu se baš sjetiti kako mi na um pade ta porodica, koju vjerovatno ni ne poznajem, razmišljam, kako sinovi i kćeri, nisu udovoljili majčinu posljednu želju. Da ih sve zajedno, vidi posljednji put, kao kada su bili mala djeca, i kada ih je brižno odgajala.

Čudan vakat, zar ne???

ZELENI VOZ

Jučer, na autobusnoj stanici, koja se odmah nalazi pored željezničke stanice, koja više nema svoju svrhu, jer ovom prugom putnički vozovi više ne prolaze, pored mene je prošao jedan voz, baš onakav, što je vukao putničke vagone iza sebe.

Obradovah se, i pričam sam sebi (opet sa sobom pričam), i sam sebi odmah odgovaram, kako takav voz nisam vidio ima već nekoliko godina. Sjetih se onda, kada sam se prvi put – nažalost i zadnji, vozio u vozu, bilo je ljeto, mjesec juni, čini mi se, išao sam na upis u srednju školu. Ustvari, vraćao sam se sa upisa. Bilo je to jedan od onih toplih dana u junu, kada je temperatura vjerovatno prelazila 30 stepeni. Ispred sve „titra“ od vrućine, a ja sa prijateljem, u zavučenoj stanici koju sam jedva pronašao, čekam voz, i trazim i najmanji komad hlada da se sakrijem od sunca.

Kad najednom, začu se negdje iz daljinje, pištanje (ako se to tako zove), osjeti se težina vagona koji pritiskaju šine, a one bi, čini mi se najradije pukle. Ulazim oprezno, jer stepenice koje su vodile unutar vagona su bile dosta iznad zemlje, pa sam morao napraviti lijep – veliki korak, ako bih želio ući, i krenuti kući.

Sjeo sam, ali dosadno sjediti. Vrućina na mome čelu stvara izvor znoji, i koliko god se trudio da taj izvor presuši, on je i dalje izvirao. Ustao sam, i u hodniku, vidim još raje, koju sam poznavao iz osnovne škole, otvorili prozor, i gledaju, mašu slučajnim prolaznicima, dozivaju ih iako ih ni ne poznaju. Mahao sam i ja, i uživao u tome.

Kako je voz stigao na moju posljednju stanicu, i kako moja noga poče izlaziti niz visoke stepenice, misli mi se prekinuše. Voz je prošao pored mene, i isti onaj zvuk se čuo. No ovaj put samo lokomotiva (sjetim se, kada me jednom profesor historije, pitao šta je lokomotiva, a ja „blehno“ u njega, ko što bi neki reklo – ko tele u šarena vrata, i samo gledam, i izustim: „Ne znam“, a on mi odgovori, živiš pored pruge, a ne znaš šta je lokomotiva. Za kaznu imao napisati referat – lokomotiva kroz historiju, što naravno nisam uradio i „popušio sam keca“), bez dugih vagona, bez zaustavljanja na stanici, samo prođe, a moj pogled, nastavi u daljinu sa njim.

SJEĆANJA KOJA SREĆEM

Lutam gradom bez cilja. Lutam bez početka i bez kraja. Lutam, danju i noću, sva četiri godišnja doba. Ne smijem se, ali imam osjećaj da se meni smiju. Ne zastajem nigdje, a imam osjećaj kao da cijeloga života stojim.

Ko sam ja, osim obični lutalica, koji se više ne sjeća gdje mu je dom. Obična pijanica, u očima prolaznika koje srećem u tom lutanju, sa potpuno trijeznom dušom. Za neke nevidljiva statua ovoga grada, a nekima tek razlog za psovku.

I srećem neke nenadane goste na ulici. Dok ih srećem po gradu, na starim mjestima sreće, ja ih grlim. Kakva god moja sjećanja bila, ti si dio njih. Valjda ih zbog toga i volim. A opet ih prezirem, jer je to rak rana u mome tijelu. Bolna rana, za koju ne mogu pronaći lijek, i polako čekam dan, kada će me ista sahraniti.

I borim se sa vremenom, sa svim tim znatiželjnim ljudima, od kojih bježim, a opet ih srećem. U čemu mi je mudrost trčanja u krug, osim da shvate, da možda nisam normalan, i da me se počnu bojati.

Ali, jednom, kada sve u meni pukne, i kada me sustigne najjača bol, od moje bolesti, zastaću na središtu moga kruga, i početi zvati tvoje ime. Dozivaću te najjače što mogu, možda me, tamo pod nekim drugim nebeskim krovom budeš čula, a sva ona znatiželjna lica, koja su me proglasila ludim, ovoga puta će imati i razlog za to, a ja; ja ću znati, zbog koga sam lud.

29. FEBRUAR

Ništa poseban od drugih, gotovo pa isti. Barem meni. Još jedan dvadeset i deveti februar na kojeg sam morao čekati četiri godine, jer tako to ide po nekom zakonu. Čekao, dočekao i prespavao. I onda se zapitam zašto toliko dizanje prašine oko samo jednog datuma, kojeg je nekad davno, neki čovjek zapisao, i rekao da se zapisuje svake četiri godine.

Ustvari ima promjena malih. U podne sam spavao duže nego inače. Možda bih i sada spavao, ali, probudili su me, s rečenicom: “Samo spavaš!” i to na nimalo lijep način. Mislio sam da sve sanjam, ali ipak bila je to java.

I onda me pitaju, kako mogu samo spavati. Jebi ga, ja sam osoba koja živi jedino u snovima, i tamo imam svoj svijet, mnogo ljepši od ovoga, na kojem sam trenutno, pa molim vas, pustite me da živim.

Probudim se, a oko mene kao da je neka klinka upalila neki retro efekat na svome smartfonu. Mislio sam, možda su oči promjenile svoju boju gledanja na svijet pa ću drugačije gledati. Ni sam nisam znao kako nazvati tu boju, koja se najednom stvorila oko mene. Možda je samo do 29. februara, možda Zemlja danas ima drugačiji položaj na Sunce, kojeg sam željan vidjeti, već nekoliko dana, a i nebo nije bilo ono na kakvo sam navikao. Ne znam da li su to drugi primjetili, ali jednostavno, bilo je prelijepo.

Ali, sve što je lijepo kratko traje. Tako i ova neka neobična čarolija, koja se prosula, a zatim jednostavno ju je otjerala noć. Kao što jutro kvari snove, tako i noćna tmina kvari najljepši dio dana. Onaj u akšam (ne znam kako se to kod vas zove), kada Sunce nije ni tamo ni ovdje, a opet više tamo nego ovdje.

I onda razmišljam, kako bi bilo lijepo da sam rođen na današnji dan. Mrzim rođendane, posebno svoj, i sve one lažne čestitke, ljudi, koji me jedva poznaju. I svake godine isto. Da sam rođen na današnji dan, taj pakao bih proživljavao svake četiri godine. (Ne znam šta ljudi vide u rođendanima. Slave to što su stariji godinu dana, a nakon toga dana, rade na tome, da izgledaju što mlađe.)

Uzeću 29. Februar, kao vlastiti praznik. Usvojiću ga jednoglasno, samo za sebe. Nazvaću ga praznik ničega, i slaviću ga svake četiri godine, uz želju samome sebi, da i sljedeći dočekam živ i zdrav, što je najbitnije.

Sretan mi 29. Februar, koji polako odbrojava svoje zadnje sate.