MMirisJasmina.indd 6irisJasmina.indd 6 77/8/09 …ljevak.hr/flipbook/potres/FLIP.pdfoperu! Učini se Paji da sanja glasove iz djetinjstva i osluhne, ali nĳ e se još čuo mrmor rastočkih

I mislio je Pavao Žalac kako on nije ni povjesni�ar, ni pisac pa

ne�e znati ni umjeti zapisati što se 9. studenoga 1880. dogodilo

Zagrebu, ne�e nigdje upisati ni da se te godine zapo�ela i

dovršila gradnja nove ceste od Karlovca do Slunja pa se je

nadati da su je toli solidno napravili da se nigdje ne�e raspucati

ili urušiti od udarca potresa kao što se to zbilo s ulicama i

ku�ama u Zagrebu i oko njega, pa �ak i iza Medvednice, kako

su prenosili hitne vijesti ustrašeni ljudi kao da huje zrakom

brzojavi zagreba�ke propasti. Podzemlje je u 10 sekundi

jednim okomitim udarcem i trešnjom smlavilo �itav grad kao

igra�ku. Igra�ke smo. Igra�ke zemlje i njezine uzburkanosti,

ljuljamo se na njezinim potresima kao i na potresima vlastitih

duša. Potreseni smo do svoje krhke biti, ranjivi, izrasli na

tom tresnom podru�ju, potreseni životom svojih vlastitih

uzbibanosti. Ustrašeni od potresa zemaljskih i međuljudskih,

potresa svjetskih i doma�ih, osobnih, naših, i onih što tresu

našom nutrinom, našim životom i životima naših najdražih.

(CITAT IZ KNJIGE)

OTVORENA KNJIGA

VIŠN

JA ST

AH

UL

JAK

PO

TR

ES

www.naklada-ljevak.hr

OTVORENA KNJIGA

V I Š N J A S T A H U L J A K

POTRES

ISB

N 9

78

-95

3-3

03

-07

6-0

97

89

53

30

30

76

0

CIJENA: 129,00 kn

Potres amen.indd 1Potres amen.indd 1 6/15/09 9:00:08 AM6/15/09 9:00:08 AM

MirisJasmina.indd 6MirisJasmina.indd 6 7/8/09 10:55:32 AM7/8/09 10:55:32 AM

1

Višnja Stahuljak

POTRES

PotresCS3.indd 1PotresCS3.indd 1 5/29/09 2:06:20 PM5/29/09 2:06:20 PM

BIBLIOTEKA

OTVORENA KNJIGA

Izdaje

Naklada LJEVAK d.o.o.

Direktor

PETRA LJEVAK

Urednica

NIVES TOMAŠEVIĆ


3

Zagreb, svibanj 2009.

Višnja Stahuljak

POTRES


Izdavač

Naklada LJEVAK d.o.o.Palmotićeva 30/1, Zagreb

Lektorica i korektorica

Jadranka Varošanec

Dizajn naslovnice

Ana Pojatina

Grafička priprema

Studio Ljevak

Tisak

Tiskara Zelina

ISBN 978-953-303-076-0

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 703331


5

Kazalo

I. ................................................................................................... 7 II. ................................................................................................. 17 III. ................................................................................................. 25 IV. ................................................................................................. 48 V. ................................................................................................. 56 VI. ................................................................................................. 64 VII. ................................................................................................. 76 VIII. ................................................................................................. 83 IX. ................................................................................................. 95 X. ............................................................................................... 104 XI. ............................................................................................... 123 XII. ............................................................................................... 131

Korištena literatura ....................................................................... 143


Zahavaljujem baki Albini i djedu Darku na prekrasnim razgovorima bez kojih ne bi bilo ovoga romana.


7

I.

Pavao Žalac pomisli, dok se truckao u prikolici službene diližanse od Karlovca prema Slunju, a išao je, zapravo,

iz Rakovca u Rastoke, kako bi volio imati snagu i predanost onih koji pišu povĳ est pa zabilježiti sve što zna o svojoj obitelji.

Prikolica se drmusala na neravnoj cesti i poneki je put zaista tvrdo poskočila preko nekoga povećeg kamena, pa se Pajo ljutio na nemarne cestare za koje bi u ona stara vre-mena feldvebl1 sigurno zapovjedio da ih išibaju po goloj guzici, poput neke manje vrĳ edne graničarske domaćice kad bi joj s grede u kući prstom skinuo neobrisanu prašinu. Ali u isto vrĳ eme kao da ga je ljutnja s protresanjem čitava snažnog tĳ ela i plave, pod šeširom od sunca skrivene glave, poticala na promišljanje, nĳ e ga uspavljivala, jasno je vidio pred sobom sve što je nekada bilo, sve o čemu je u ime sve-ga prošloga i sadanjega namjeravao razgovarati s rođakom, mlinarom Žalcem u Rastokama, kamo se i uputio toga ljet-

1 narednik


Višnja Stahuljak

8

nog, ranog, toplog, prekrasnog jutra, potkraj mjeseca srpnja 1879. godine.

Glad se već osjećala u čitavoj Slunjskoj krajini, glad, za-tor života, ponajviše djece i staraca, jer trebalo je bilo kako namaknuti hrane ili bar pothraniti one koji su mogli hranu nekako i priskrbiti. Pajo je povremeno okrznuo pogle-dom svoju dobro osiguranu prtljagu smještenu na krovu diližanse, gledao je svoje čvrsto upakirane vreće i drveni kovčeg, što, dva kovčega! Jedan je posudio od susjeda u Ra-kovcu! Bilo je dobro što je odlučio sjediti u prikolici: vrĳ eme je bilo lĳ epo, imao je izvrstan pregled nad svojim dobrom, a uštedio je i nekoliko krajcara. Nĳ e se on stidio štedjeti kad je mogao, iako je mislio o sebi, a nadao se da i drugi tako o njemu misle, kako nĳ e škrt nego skrban. Bi li, da nĳ e takav, mogao sada ovo obilje drmusati onima u Rastoke i na nj pa-ziti? Iz nenatkrivene prikolice pogled mu je slobodno padao po prtljazi, milovao ju je, naprosto, očima. Oprezno je pogle-davao vreće da na vrĳ eme primĳ eti ako se koja, ne daj Bože, otvori ili probuši pa počne prosipati svoj sadržaj, ili, ako vez na kovčegu kojim slučajem olabavi pa bi kovčeg, mogao skl-iznuti i pasti, a onda, jao si ga i joj, trči za njim, prĳ e nego ga netko ne ukrade!

Bilo je najmudrĳ e prtljagu opremiti tako da nitko ne po-sumnja kako se u njoj prevozi hrana, jer će ove teške sušne godine, zima, koja u ovaj kraj dolazi a da se ljeto pravo nĳ e ni ohladilo, biti strašna kao kuga ili rat: posestrima smrti, zvana Glad. Zašto je baš ovoga proljeća sve sagnjilo od kiše, a onda se od suše posušilo kao da su njive i voćke poharali Turci? Priroda se, ne budi spomenuto ime Božje, prema lju-dima ponaša, eto, poput najljućeg neprĳ atelja pa valja do-


Po t re s

9

bro misliti i premišljati, tko ti je neprĳ atelj, a tko prĳ atelj, ako takva možeš naći. A, ipak, možeš. Pajo uzdahne. Misleći tako o prĳ ateljima i neprĳ ateljima uroni u davne slike koje bi neki ljetopisac umio zapisati, a on to ne umĳ e, iako je pisar u sudu i kažu da nema boljega pisara od njega. A bi li se ta njegova sposobnost pokazala u pravom svjetlu da nĳ e bilo onoga zla, onoga zadnjega rata s Venecĳ om, kada je njega dvadesetogodišnjaka uzelo u vojsku po prastaroj, graničarskoj obvezi, iako je bio jedini sin, posljednji svoje Žalčeve grane, koju posjekoše još u onom ratu s Francuzi-ma, ne bilo ni njima traga u ovim našim krajevima. U Italĳ i, gdje se 1809. u ime austrĳ skoga kralja tukla njihova Slunjska regimenta, izginuše svi do posljednjega, jer se nisu htjeli predati Francuzima, tvrde, graničarske glave. Mislili su kako svĳ et ovisi o tome da njih tristotinjak ne propusti kroz klanac šest tisuća Francuza. Francuzi osvojiše one prok-lete prolaze kraj Malborghete i Prebila tek kad svi Slunjani i Oguličani izginuše. I je li im onda vrĳ edilo što onaj ludi Napoleon reče da su Hrvati najbolji vojnici na svĳ etu, kad u Slunju ostade sama nejačad i udovice? Ali dobre su ceste gradili ti Francuzi i dobre su voćke sadili. Možda se ipak još sve voćke zasađene od Francuza ne posušiše ovoga ljeta, a sada će, Bogo moj, novu cestu preko Slunja graditi general Filipović. Misli general na onaj strmi silazak do Slunjčice, gdje se Slunjčica na Rastokama rastače u Koranu, tamo gdje ni pravog mosta nĳ e bilo da se ne bi Turci mostom preba-civali naovamo. Ali nema više turske sile ni na Granici, ni daleko iza nje! Lani, blažene godine 1878, okupirala je Aus-trĳ a Bosnu i Hercegovinu te ne moraš više bdjeti, osluškivati i gledati s čardaka i vikati da te i u Slunju čuju: – Holbr-


Višnja Stahuljak

10

do!!!? (Halt, wer da!?!2) – dok ti onaj koji prilazi ne odvikne lozinku pa ne budeš siguran da ti se to neprĳ atelj nĳ e zlobno primaknuo. Misli general na cestu, no misli general Franjo Filipović i na narod da gradeći cestu nešto zaradi i nekako se prehrani u gladnoj nevolji koja će biti strašna ove zime kao i glad godine 1817! A kakva će tek biti ona doiduća go-dina ako cestu ne počnu graditi i narod se ne zaposli?

Neki hitac začuje se izdaleka. Konji usplahireno povukoše, Pajo se uhvati za sjedište pogleda uprtog u kočnice na diližansi, ali kočĳ aš svlada konje, a i pucanj se ne ponovi, sig-urno je to netko od gospode časnika ili činovnika slunjskih lov lovio. Nema više straha da se izbliza ili izdaleka začuje ono oštro, opasno, kao udar groma ili zvona ili vjetra, ono stražarsko: – Holbrdo!? – Na čardaku su stražari jačinu gla-sova isprobavali kao da će ih netko uzeti za pjevače u bečku operu! Učini se Paji da sanja glasove iz djetinjstva i osluhne, ali nĳ e se još čuo mrmor rastočkih slapova i slapića, samo je kas konja jednoličnim ritmom u njegovu sjećanju budio zaboravljene glasove, a glasovi su dozivali svjetlucave slike što su dolazile s ujednačenim zvukom potkovanih kopita, i gasile se kad bi jednoličnost kaskanja i tandrkanja prekinuo neki nagli stres, udarac, cviluckanje kotača ili frktanje konja na usponu, ili škripa kočnica na nizbrdici.

Pajo se dobro sjećao svoje bake, a oca svojega, slabačkoga, tankoga, pamtio je kao sjenu i pitao se nĳ e li to on oca svoje-ga samo prema pripovĳ edanju usnio. Umro je od tuberku-loze koju je donĳ ela u kuću, reć bi u mlin na Korani, nje-

2 Holbrdo! – vikali su na straži graničari ishitrenim njemačkim: – Halt, wer da? (Stani, tko ide? Tko je tu?)


Po t re s

11

gova mati, tanka i ona kao svĳ eća pa je poput svĳ eće brzo i ugasnula nakon što je Pavla rodila, a bilo joj je tek šesnaest. Umre ona, a za njom ubrzo pođe i Pajin otac, jer se zarazio od žene, tako je baka rekla, pa dala unuka Paju na odgoj stricu u drugi mlin, u Rastoke. Ona je dalje vodila onaj mlin na Korani, ispod Gnojnica, dok je god imala snage, jer, rekla je, na njezinu koreniku ne može se sušica nakalemiti. Tako je i bilo. Pred smrt je baka mlin prodala i došla drugom sinu u Rastoke, u novi Žalčev mlin, gdje je Pajo kod strica živio. Ono što je baka od prodaje staroga Žalčeva mlina donĳ ela u novcu, dobrim je dĳ elom išlo u Pajin dio imutka, od toga se trošilo na njegovo školovanje u Slunju, i kasnĳ e još dvĳ e godine u Rakovcu kraj Karlovca, u gimnazĳ i, dok ga nĳ e u rat uzelo. Pajo uzdahne, prene se. Diližansa je cviluckala, polako se uspinjala, a kočĳ aš je kleo i švigao bičem, ali konji su se teško, tromo vukli: »Samo četiri konja! Gdje mu je još jedan par? Smutljivac škrti, i njega bi trebalo bičem po guz-ici«, uzruja se u sebi Pajo, »kakva su to došla vremena kad svĳ et gladuje, a nikakva pravog reda nema?«

Kako li su samo njega švigali po goloj ili preko gaća, ako nešto nĳ e napravio kako treba! Oštar je bio stric nje-gov, dobričina, a bogami i učitelj! Zato je bilo divno doći baki u mlin na Korani, nedaleko od Crvenih stĳ ena, gdje se nesretni Petar Zrinski tukao s Turcima, a bio je s njim onaj još nesretnĳ i Krsto Frankopan. Kod bake, kad su nastupili školski praznici, nĳ e bilo batina, ali bilo je dosta posla oko meljave i baka bi rekla, kroz godinu učiš, ja te školujem, a o praznicima dužan si pomoći mi da ne moram platiti još jed-nog slugu, teška su vremena. Mnogo me stojiš, ali neka tako bude drugorođencu mojem Luki, koji je zbog ljubavi umro.


Višnja Stahuljak

12

Znao je da je Ana bolesna, a ipak ju je oženio, iako smo ga svi odgovarali, i brat mu Milan koji se o mlinu u Rastokama brinuo, pa se Luka zarazio i otkašljao za njom. Valjda tamo na onom svĳ etu kašlja nema, a ako ga ima, on će, kakav je blesav, u ljubavi i dalje sa ženom kašljati. Hvala Bogu da si ti ispao na moju felu, ali možda bi i ti zaglavio kašljući da te nisam poslala stricu u Rastoke i ostala sama u tom mlinu dok se bolest za ocem tvojim i materom nĳ e iselila iz ovoga starog Žalčeva mlina, jer djed ti je bio zdrav, mogao bi s njim drva cĳ epati i bio bi on još i danas uza me i uz tebe da nĳ e pustio da ga ubĳ u Francuzi. Rekao mi je kad je odlazio u rat: – Mando, ja ću se boriti do zadnjega daha, jer, nĳ e li nam dosta da tu imamo Austrĳ ance i Mađare, a dolje i Talĳ ane, a preko granice već stotine godina Turke? Da nam sada dođu još i Francuzi pa da me povedu još dalje u rat, tko ti ga zna, kamo? Kažu da će taj mali, ludi car – s nekoga se otoka u Francuskoj obreo – i na Ruse navaliti, i jao si ga onda nama u snĳ egu i ledu, radĳ e ću, ako treba, u toploj Talĳ i umrĳ eti. – Tako ti je djed lud bio, iako je pametno divanio, kao i svi koji s njim izginuše, jer su se kralju u Beču zakleli, ali mislili su, a i ja sam tako mislila: te Turci, te Nimci, te Mađari, te Talĳ ani, Bogo moj, sad da uza sve ove još jedne služimo, a ni njima ne znaš ni jezik, ni običaje. Nikad se ništa novo nĳ e na dobro okretalo, tko došao da došao, nikada nĳ e bilo kako bi čovjek po Božjoj pravdi očekivao da će biti pa podmazivao ti slugu i gospodara, i veljbabu i kapetana, i časnika i njegova služnika, a o generalu da se ne govori, do njega ne možeš ni u snu doprĳ eti.

Kao da je vidi sada: mlin brunda, mlin žličar, metalni se žličnjaci okreću u dubini vode i snažnim slapovitim kasom


Po t re s

13

voda kaska kroz žbice u dubini i pokreće mlinsko kamenje, a iznad vrtnje i nizvodno predivno je zelenomodra, bistra kao Oko Božje što vidi sve i u dubini i u visini, ogleda se u vodi i zemlja i nebo, i mlin i obala, a baka, crna udovica ispred toga zelenila i pobĳ eljenog mlina, zaglađuje kosu is-pod rupca pa sigurnim zahvatom baca vreću na leđa i go-vori: – Sad i ti učini tako kao i ja, milo moje – pa on snažno zamahne rukama i vrećom, ide mu to, snažan je, uhranjen, ne štedi na njemu ni stric, ni baka, pošteno ga hrane, jer u strica je, za sada, samo jedan sin, a i baka za njega od svoje-ga dĳ ela u stričev mlin primeće, samo da bi se i pomisao o plućnoj bolesti odvrnula od njezine unučadi. Mlin je dĳ elom zidan, ali najvećim dĳ elom drven, snažno teče oko njega di-vlji mlaz od tisuću kapljica i mirisna vlaga prodire sve do ognjišta, gdje je žar vječno zapreten, kako od starine mora biti: da se oganj ne ugasi, neka bar žar tinja i onda kada mlin ušuti i stane vrtnja. Žlice se izvlače iz vode poput golemog vretena, a ustave se miču, te ovaraju, te zatvaraju i voda se stapa s maticom Koranom, tiho se gubi u njoj, da bi se oko ušutjelog mlina začuli ljudski glasovi dok se mlin odmara kao umorno čeljade.

Povik kočĳ aša prene Pavla, razdrami ga, a poznati zvuk ga omami. Taj zvuk, taj šum koji mu udari u uši i u nosnice s mirisnom vlagom, osjeti ga čitavo njegovo tĳ elo i on se naježi od siline šuma, mišići mu se napnu pa slatko opuste i slast ljepote šumno ga obuze, slast koja prekine njegova sno-vita razmišljanja da bi se probudio zov novih, životno neiz-brisivih, snažnih sjećanja. On se trepćući kapcima i njušeći vlažnost nadigne na sjedalu, ne bi li očima osjetio taj šum što bruji odozdola, iz prosjeka, gdje se u dubini Slunjčica


Višnja Stahuljak

14

slapovito ruši preko niza vapnenastih naslaga u Koranu, zelenomodra, uskipjela od slapova koji kao da joj vodenu dušu bude dubinskim virovima i gutaju pjenu, bĳ elu nad kobnim modrilom, poput dĳ ela pobješnjelog neba.

Dok je kočĳ aš osiguravao kočnice prĳ e opasne strmine, Pajo jedva svlada poriv da siđe s kola i približi se golemoj lipi iza koje se cesta gotovo okomito spuštala do Rastoka, dotičući prve rastočke mlinove, dolje, u dubini, iza mosta, gotovo je uranjala u Slunjčicu prĳ e negoli će se iza stajališta opet propeti uvis, prema Slunju, pa produžiti put Plitvičkih jezera, put Like, sve tako do Velebita pa preko Velebita do Senja, sve do iza Velebita skrivenoga Jadranskog mora.

Pavao se obuzda. Uspravi se na sjedištu i odupre se rukama o njega, ne bi li unaprĳ ed svladao srh straha kad diližansa s prikolicom stane miljeti nizbrdo, sa zakočenim, stražnjim kotačima, pogotovo onima na prikolici, na kojoj on sjedi, klizit će niz opaku strminu, klepetajući, kloparajući, cvileći, stružući i prašeći, mĳ ešajući opore zvukove sa sve snažnĳ im šumom. Konji sada napetih vratova i stegnā nježno slušaju tepanje kočĳ aševo da se ne bi poplašili, tko zna kakva, iznenadna zvuka ili udarca, iako su vični ovom putu, pa da ne bi pojurili nizbrdo s kočĳ om i prikolicom, s ljudima i njihovom prtljagom u sigurnu smrt ili sakaćenje, jednako strašno i bezumno kao i ono koje se tu stoljećima zbiva u ratovima bez konca i kraja.

Kad se diližansa trgnula od prvog udarca konjskih ko-pita, jer sva četiri konja u isti čas zagreboše nekako od opr-eza prpošno prvim korakom iznad strmine o tvrdu zemlju, Pavao dohvati jednom rukom svoj šešir, učini mu se da će mu, sad na, od drmusanja pasti s glave, a kad se smireno stru-


Po t re s

15

ganje jednoličnim puzanjem sa zakočenim kočnicama samo potmulim vibriranjem odrazi u mišićima i kostima putnika, Pavao uzdigne šešir i pozdravljao je pogled što puče pred njim i pod njim, a srce mu obuze ganuće od ljepote i milja što poput ptice ili anđela sad s visina kerubinskih sagledava rodni kraj. Slapovi su šumjeli ispod njega, bezbroj slapova s desne mu strane, do trideset se mlinova uzdizalo uz njih kao da rastu iz vode, srasli s pjenom i stĳ enjem. Između krovova sagledao je kroz prštanje vode zelenilo i drvene mostiće i plitka brvna što vode iz mlina u mlin, zaliveni vodom nad tankim slojem zemlje iz koje rastu voćke kraj manjih i većih povrtnjaka.

Pokazujući se svĳ etu, rĳ eci, nebu i zemlji i onima koji su, ili odozgora ili odozdola prilazili, pjenio se, nadirao poput vodene žive skulpture, najveći slap rastočki, Buk, rušio se ispod Rastoka, ispod niza slapova i njihovih jezeraca što su se prelĳ evala u njega, i padao u Koranu. Jednim pogledom, uzdignuvši oči uzgor od slapova i mlinova, obuhvati Pajo na suprotnom brdu grad Slunj: dizao se iznad Rastoka, bi-jelio se iz zelenila, a na lĳ evoj strani ceste, s druge strane Slunjčice, sivilo se na trećem brdu, postrance od Rastoka i Slunja, zdanje francuske barutane, golemog laguma, a dalje od njega, sasvim nasuprot Slunju, u boji zemlje koja trune i rasipa se, stajala je fantazmagorična gradina Frankopana Slunjskih.

Spustili su se dosta brzo u dolinu gdje ispred Rastoka, prĳ e negoli se Slunjčica počinje rastakati, drvena brvna premošćuju rječicu i čine rastočku postaju.

Pavlu na čas počine pogled na drevnoj, gorostasnoj frankopanskoj, šesterokutnoj, napuštenoj građevini. Još je


Višnja Stahuljak

16

stajala tu, na obujmom golemom svojem tlocrtu, nepromi-jenjena. On spusti šešir pa ga još jedanput uzdigne pre-ma gradini, jer on joj je, iako nĳ e bio pisac povĳ esti, znao prošlost i značenje pa spusti šešir i još se jedanput uzdrma kad kočĳ aš naglim trzajem zaustavi kočĳ u u Rastokama, na drvenom premošćenju, što za kišna vremena bude zalivena nabujalom Slunjčicom. Nova će cesta, koju će uskoro početi graditi, imati most preko Korane i preko Slunjčice, prĳ e prvih rastočkih mlinova. Straže nema u čardacima, ne motri se više prema Bihaću. Od 1871. ni ustroja Vojne krajine nema više. Granica je s Bosnom nestala3, ali razvuklo se pripajanje Krajine Banskoj Hrvatskoj, vuče se to od burne 1848. preko godine 1861,4 eto, ne dopada se to ni Mađarima. Sjedinjenje sa zakonodavstvom Kraljevine Hrvatske nĳ e izvršeno ni ove, gladne 1879.

– Pozdravljen mi budi, brate moj! – klikne Joso Žalac, uzdigne šešir pa pruži ruke prema Paji Žalcu koji skoči s diližanse.

Oni se zagrle u graji koju stvaraju ljudi kad poštanska kočĳ a stigne, a slapovi kao potka toj žamornoj buci neprekid-no grgolje, voda im osigurava vječnost o kojoj ljudi, krhki i prolazni, tako rĳ etko misle.

3 Godine 1878.4 Godine 1861. važno zasjedanje Hrvatskog sabora.


17

II.

Čekao sam te jučer, čekao bih i sutra i svaki dan dok ne stigneš – govori Joso Žalac, bratić Pajin. Idu prema nje-

govu mlinu. Djetići prte Pajinu prtljagu na ručnim kolici-ma, nakon što je Pajo pomno nadzirao iskrcavanje vreća i kovčega s diližanse.

– Nosite zlato u tim vrećama, tako su teške – reče jedan od djetića.

– Vraga nosim zlato – izusti Pavao nasmĳ ano i pipne džep na hlačama, odakle, znali su državni i gradski službenici, lako ispadaju zlatnici, težina zlata para džepove! Nakon onoga zadnjeg rata s Venecĳ om, u miru koji traje, Austrĳ a plaća svoje namještenike zlatom, i oni se žale što ne primaju plaću u papiru, govore, kad će to novo vrĳ eme i do nas stići, jer, zlato je teško, često propara podstavu i novac propada kroz rupu, ne nađeš ga nikad više, veseli se samo, nađe li ga, neki raspikuća ili lopov, a tih propalica svugdje ima.

– Ne nosim ja zlato – smĳ e se Pavao – nego krumpir! Krumpir! – a Joso diže ruku i stavlja prst pred usne i pućka polutiho: – Ej, ne šali se, rođače, ne govori o krumpiru, brate


Višnja Stahuljak

18

dragi – pa se prikuči glavom prema Pajinu uhu – nisi ni pred djetićima trebao krumpir spominjati, premda će i oni od toga blaga nešto kusati, ali nĳ e dobro da se pročuje kako u Žalčev mlin stigoše vreće krumpira. Vremena su teška, a mogu se pogoršati pa bi te i zbog nekoliko krumpira, ne samo zbog šake žita, uskoro mogao netko ubiti, ako, ne dao Bog, ne pripaziš dovoljno. Ima gladna, jadna svĳ eta, a što će biti zimi, ne smĳ em ni pomisliti. I što da ti divanim, brate? – reče kad su djetići pred njima odmaknuli: – Ova je godina nikakva, posla nema ni za mlinare, blagoslovio Bog tebe i tvoj krumpir!

– Nĳ e moj – reče Pajo tiho – jedva sam ga nabavio, morat ću po novu pošiljku u Gorski kotar, možda se tamo nešto dobro nađe, jer, kažu, i s jesenskim će krumpirom biti slabo, možda još i gore.

Veliki slap kraj Josina mlina kao da se raspomamio. Preba-civao se tako bogato, tako mu se raskoš kapljica sjajila, tako je šumio, tako je zvao snagom i ljepotom da Pavao Žalac potrči prema njemu i sagne se na mjestu s kojeg mu je bez opasnosti mogao dosegnuti sjajni mlaz, znao je da bi ga na nekom drugom mjestu snaga vode mogla povući u vir koji se, meljući, nosio sa stĳ enom ispred sebe. Znao je on tu snagu vode dočekati sna-gom svoje ruke i prstĳ u koji se blaženo saviše kao da će taj dio vlage, što ih zapljuskuje, moći uzeti, reć bi prisvojiti samo za se. Naježi se Pajo od svježine i dragosti, povuče šaku i prevuče je, onako mokru, preko lica. – Blagoslovljen budi, Gospode, što si ovo stvorio – reče gledajući Žalčev slap, gledajući slapove oko sebe i na njima mlinove, udišući miris vode, osluškujući mnogostruki pad Slunjčice, njezin rastok u duboki tok Korane, svaka kaplja imala je svoj zvuk.


Po t re s

19

– Ej, Pajo moj, neće ti slapovi pobjeći, imat ćeš ih sada i danju i noću koliko ti srce želi, hodi da mi vidiš sina, čeka te na vratima kao pravi mlinar!

Momčić, visok i tanak gleda Pavla pa kad Pavao priđe, sa-gne se da ga poljubi u ruku, ali Pajo to ne želi, povlači ruku i ljubi u obraz bratićeva sina, osjeti meku, tanku kožu, nekako vlažnu kao da mu je sva vlaga iz mlina sve biće preuzela i odmakne ga malo od sebe da ga bolje pogleda, a iza njega je njegova mati, snažna i mlada, pa mlad je i Joso, Pajin bratić, ali djece iza ovoga sina nisu više imali.

– Kako ti se čini moj Toma? – pita za dječaka Joso. – Narastao je, nĳ e li? Raste prebrzo pa se utanjio. Sad će otići po janje, tako smo dogovorili, hoćeš li, mili moj? Nisam znao, Pajo, kada dolaziš pa tek moramo javiti pastiru da spremi janje, da ga popodne na ražnju okrenemo, a do onda imamo drugog smoka i prismoka: nĳ e još kod mlinara tako velika glad nastupila, iako sam te morao zamoliti za krumpir, toga u nas ove godine nema ni za sjeme.

Pajo gleda dječaka. Pita:– Gdje su vam ovce? Još uvĳ ek na istim livadama?– A gdje bi drugdje pasle – odgovara Joso. – Tamo je uvĳ ek

bilo dobre trave, na Višcu, a imamo i dobar tor, taj je dio brda vucima teže dostupan, no, sad se i do tamo zalĳ eću. I njima bude slabo kad je i drugima naokolo loše – pokušava se šaliti Joso. – Zaklali su nam prekjučer i psa i ovcu, ali mislim da je pastir po danu siguran, a noću se zabĳ e u tor zajedno s ovcama. Toma će otići po janjca, pastir već zna da će zbog toga doći.

– Ja ću ići s Tomom – reče naglo Pajo.– Zašto, Pajo, brate? Ne boji se moj Toma, a mi smo te

jedva dočekali...


Višnja Stahuljak

20

– Znaš li ti, Josipe moj, koliko ja želim vidjeti one pro-planke? Da ne šalješ sada sina onamo, ja bih sam sutra ili prekosutra otišao na pašnjake, ne žurim se tako silno na-trag u Rakovac, za razgovor ćemo imati dosta vremena, jer moramo ga imati, moj Joso! – On stavi jednu ruku Josi, a drugu Tomi na rame. – Mi smo do objeda natrag – reče Josinoj ženi Mari ljubeći je u obraz, a ona ga je gledala malo začuđeno, ali ipak kao da joj je bilo drago što će Pajo, stričević Tomin, taj gospodski bratić njezina muža, poći s njezinim dječakom.

– Hajdemo nas dvojica – reče Pajo Tomi i učini mu se pod prstima dječakovo rame nekako slabačko.

– Torbu mi stavite onamo, gdje ću spavati – govori Pavao, pruža torbu i svlači haljetak pa pruža i njega i izlazi s dječakom, penju se nekud uzbrdo prema Slunju pa ga zao-bilaze. Penju se i dalje, mlinovi i vodopadi ostali su daleko iza njih, sve su dalje i dalje, sve im je šum jednoličnĳ i, kao da više ne šume milĳ uni kapljica nego samo jedna, daleka, snažna kap koju zadovoljno guta duboka, zelenomodra Ko-rana. Koga susreću, pozdravljaju ga ili taj prvi pozdravlja njih, dječak govori, idem sa stričevićem po janje, a ljudi im govore usput: – Neka stric Pajo usĳ eče palicu, kad uza se nema puške, vukovi su postali nasrtljivi, valjda je i njima teška ova gladna godina – i Pajo vadi kosturu, usĳ eca pode-belu granu, a Toma drži svoju palicu koju je od kuće ponio i upire se katkad o nju kao da mu ponestaje snage.

Pajo ga gleda ispod oka. Ovaj nježni Toma morao bi sada pucati od kremenita zdravlja, jer bit će da mu je već petnaest, a to znači, još malo pa će biti pravi momak i jedini nasljednik svega blaga žalačkoga: toga jedinog mlina koji preostade od


Po t re s

21

obitelji što se istanjila na dva izdanka. Jedan izdanak, Josin, ima samo ovoga sina, Tomu. Kod Paje, stvar izgleda malo bolje. On ima dva sina, ali opet, jedan nĳ e baš kako valja, jedna mu je noga kraća, ali žena mu je opet trudna, pa se je nadati prinovi početkom sljedeće godine. Samo što mu se žena, crnokosa, cnooka, crnomanjasta, lĳ epa Katarina čini sada blĳ edom kao i ovaj Toma za kojega njegov otac misli da prebrzo raste.

Pavlu i Tomi tišina se spusti na uši. Nikoga živog nema pod pripekom u kojoj se isušila sva ona bajna vlaga koja se udisala u Rastokama i suh zrak s užarena tla udari Paji u lice. S prorĳ eđenog drveća otpalo je požutjelo lišće, a grmo-vi se stisnuli, sparušeni. Paji se učini da Toma preglasno diše pa stane i zagleda se momku u lice.

– Što je, Toma? Dašćeš? Teško ti je?– Dašćem kadgod se penjem uzbrdo – odahće Toma. Bio

je obliven znojem kao da ga je tko polio vodom, kao da se, sad na, okupao u Korani ili zatrčao u vir ispod Žalčeva sla-pa. I Pajo se znojio, ali tek mu se s čela nit vode spuštala kraj uha i požali što na leđima nema preokrenuti telećak, bolje bi ga branio od vrućine nego njegov gospodski prsluk, ali Tomi kao da se znoj cĳ edio niz cĳ elo tĳ elo, bile su mu vlažne i hlače.

– Ima li tu neka sjena da časak počinemo?– Iza stĳ ene je hrastić.– Znade li ti otac da se teško penješ uzbrdo? – upita Pajo

kad su sjeli u slabu sjenu. Žega još više pljusne u njih čim se spustiše na tlo. – Ima li zmĳ a?

– Ima – reče Toma – ali odavle obično odgmižu, znaju da tuda prolaze ljudi. Grana se tu put. Jedan je odvojak naš


Višnja Stahuljak

22

– dječak se zakašlje od dahtanja. Kad se iskašljao, reče: – Zna tata da soptim kad se uspinjem, dira me zbog toga, ali kaže, ništa to nĳ e, to ti samo prebrzo rasteš, proći će to kad prestaneš rasti i popuniš se.

– Znači, još ćeš koju godinu dahtati, moj Toma, dok ne dosegneš moju i oca tvojega visinu, je li tako, moj dječače?

– Tata dobro misli – reče dječak – vjerujem ja njemu, ali ja ipak znam, striče moj, da nikada neću postati mlinar. Da to pred ocem izgovorim, prepuklo bi mu srce. Zato mu ja to ne govorim, a ne bih htio ni da mu netko drugi kaže.

Pavao se osupne u sebi, ali ne pokaže to. Reče: – Ja ću šutjeti, možeš biti siguran. Ali zašto misliš da nećeš postati mlinar kad si ti jedini očev nasljednik?

– Nĳ e kome je namĳ enjeno, nego kome je suđeno – izgo-vori Toma.

– Što to govoriš? Kako to misliš?– Ne mislim ja. Osjećam to. A i ne želim biti mlinar.– Ne želiš?– Ne. Nisam ja dosta snažan za to. Neću ni biti. Govori mi

mati kad otac ne čuje, sve će djetići raditi, ti ćeš samo zapovi-jedati. Ali kakav će to biti posao? Bilo bi bolje da izučim neke škole kao što si ti, striče, izučio, ako je u mene i za to dosta snage, a mislim, pameti bi bilo. Ali ocu ne smĳ em o tome ni zucnuti. Ni to što dašćem i kašljem, ni o tome meni ne da govoriti. A da mu kažem da me sačekuju vukovi čim malo od ljudi odmaknem, kao da bi im bio od janjeta slađi – on se nasmĳ e – otac bi rekao da sam lud što tvrdim da iza grmlja katkad oni u mene vire i ne znam, je li samo gledaju od lude šale ili vrebaju. A među njima je jedan bĳ eli. Bĳ eli vuk. Ne govorim to ni materi. Nikome. Sada sam rekao tebi. Ti znaš


Po t re s

23

više od drugih, možda ćeš razumjeti i poučiti me. Reci mi, što da radim?

– Kakav je to bĳ eli vuk? Kako ga to vidiš? Kada? – Pajo osjeti hlad od dječakovih rĳ eči, neku potmulu bojazan od koje mu duša protrne i u čas se prestane znojiti. Trnci ga zalĳ u.

– Dođe on s drugima. Taj bĳ eli. Dašće kao i ja i gleda me. Jezik mu visi iz gubice.

– Visi jezik i psima i vukovima, pogotovo kad im je vruće. Znoje se preko jezika.

– Lizali bi zrak, ali zrak je suh, u zraku nema sad ni malo vlage. – Toma kao da se podsmĳ eva od neke nelagode. Kao da se podsmĳ eva i vukovima i sebi i ocu svojemu, kojemu o tome ne smĳ e govoriti, a i stričeviću koji u njega zuri kad to sluša pa odvrće pogled.

– Ima sasvim sivih vukova – govori Pavao Žalac – vid-io sam ja jednoga takvog sivoga, bilo je to davno, bio sam mlađi negoli ti sada, nĳ e sivi vuk nekakvo čudo. I ljepši je od drugih, je li?

– Bĳ eli je taj koji k meni dolazi. Pokaže se pa iznikne.– Šmugne kad te vidi s tom tvojom palicom! – osmjehne

se Pajo pa se digne, oštro zgrabi svoj nedavno usječeni štap. – Nagnat ćemo ga, ako ga ugledamo. Hoćemo li? Hajdemo, da ne gubimo vrĳ eme, ja bih htio to janje još danas okusiti, neću da mi ga bĳ ela vučina proždere!

– Ne vjeruješ mi?– Ma, vjerujem, sinko – Pajo polazeći, goneći snažnim

mišicama onaj hlad iz sebe, zakoraknuvši velikim stopal-om, slobodnom rukom obgrli Tomina ramena i pod rukom učiniše mu se još mršavĳ im, slabĳ im i sitnĳ im nego dolje, u


Višnja Stahuljak

24

Žalčevu mlinu, kraj Žalčeva slapa. – Govorit ćemo mi još i o mlinu i o vucima – reče, otjeravši ispred sebe nekog gmaza koji nestane iza kamena – divanit ćemo ti i ja o svemu što tebe zanima i muči. Sutra ćemo mi o tome, ako Bog da.


I mislio je Pavao Žalac kako on nije ni povjesni�ar, ni pisac pa

ne�e znati ni umjeti zapisati što se 9. studenoga 1880. dogodilo

Zagrebu, ne�e nigdje upisati ni da se te godine zapo�ela i

dovršila gradnja nove ceste od Karlovca do Slunja pa se je

nadati da su je toli solidno napravili da se nigdje ne�e raspucati

ili urušiti od udarca potresa kao što se to zbilo s ulicama i

ku�ama u Zagrebu i oko njega, pa �ak i iza Medvednice, kako

su prenosili hitne vijesti ustrašeni ljudi kao da huje zrakom

brzojavi zagreba�ke propasti. Podzemlje je u 10 sekundi

jednim okomitim udarcem i trešnjom smlavilo �itav grad kao

igra�ku. Igra�ke smo. Igra�ke zemlje i njezine uzburkanosti,

ljuljamo se na njezinim potresima kao i na potresima vlastitih

duša. Potreseni smo do svoje krhke biti, ranjivi, izrasli na

tom tresnom podru�ju, potreseni životom svojih vlastitih

uzbibanosti. Ustrašeni od potresa zemaljskih i međuljudskih,

potresa svjetskih i doma�ih, osobnih, naših, i onih što tresu

našom nutrinom, našim životom i životima naših najdražih.

(CITAT IZ KNJIGE)

OTVORENA KNJIGA

VIŠN

JA ST

AH

UL

JAK

PO

TR

ES

www.naklada-ljevak.hr

OTVORENA KNJIGA

V I Š N J A S T A H U L J A K

POTRES

ISB

N 9

78

-95

3-3

03

-07

6-0

97

89

53

30

30

76

0

CIJENA: 129,00 kn

Potres amen.indd 1Potres amen.indd 1 6/15/09 9:00:08 AM6/15/09 9:00:08 AM

Documents

MMirisJasmina.indd 6irisJasmina.indd 6 77/8/09 …ljevak.hr/flipbook/potres/FLIP.pdfoperu! Učini se Paji da sanja glasove iz djetinjstva i osluhne, ali nĳ e se još čuo mrmor rastočkih