Pojam SVJETSKA KNJIŽEVNOST pred smrt rabi Johan Wolfgang von Goethe, u razdoblju od 1827-32. u različitim raspravama i člancima, te u razgovorima s Eckermanom. Goethe je u tim prigodama očitovao misli koje on sam ne bi stavio na papir pa je to umjesto njega učinio Eckermann. Vrijeme u kojem nastaje ideja je burno vrijeme, pogotovo u njemačkoj intelektualnoj sredini. To je zlatno doba njemačke književnosti i kulture, a Goethe je obilježio to doba. Dolazi do transformacije društvenog ustroja- prelaska iz stratifikacijskog u funkcionalno diferencirano društvo.

• Stratifikacijski društveni ustroj :• odnosi se na stalešku hijerarhiju koja je zadana porijeklom• kada se netko rodi u određenom staležu, to određuje njegov

identitet• nema vertikalne propusnosti, ona je svedena na vrlo malu mjeru• pismenost i književnost najprisutnije su u višim slojevima, a u

donjem su usmena književnost, pučka kultura i ne miješa se s onom pismenom, elitnom

• s vremenom dolazi do destratifikacije za volju veće propusnosti i za volju povezivanja udaljenih, a dotad nepoznatih i nepovezanih dijelova svijeta

• potkraj 18.st mijenja se odnos prema drugome obilježen strahom i obranom u proučavanje, razumijevanje drugog

• određene zone ljudskog djelovanja se osamostaljuju i počinju vlastiti život

• književnost u stratifikacijskom društvu, ustroju nema autonomiju, sastavni je dio političke, religijske , društvene svijesti

• ona je segment bez autonomije• moral, religija i književnost čine povezanu cjelinu• svaka vrsta rušenja moralnih i religijskih načela u književnosti tretira

se kao nedopustiva, no prema kraju 18. stoljeća književnost stječe određenu autonomiju i počinje narušavati gore navedene kriterije, prezentira moralno i religijski suspektne sadržaje, npr. amoralni likovi, a ipak privlače pažnju čitatelja

Funkcionalni društveni ustroj:• određene zone ljudskog djelovanja usvajaju vlastita pravila• politika npr. se više ne nastoji ponašati moralno, moral ju

sputava, ona postavlja svoja pravila• moral se osamostaljuje u odnosu na religiju što znači da moralna

pravila nisu više isključivo religijska pravila• grade se odvojene krovne instance koje upravljaju ljudskim

životom• zone počinju konkurirati jedna drugoj

1

• međusobno se podrazumijevaju i isključuju, ali ni jedna od njih nije više apsolutni gospodar ljudskog života

• čovjekov identitet nije više zadan, nema smjernica ovisno o mjestu u hijerarhiji, one postaju predmetom interpretacije i pregovaranja

• čovjekov identitet postaje predmetom posredovanja, a oko njega se zapodijeva rasprava

U ovo vrijeme zaživljava ideja individualnosti. Ako ljudski identitet više nije zadan, čovjek se mora identificirati kroz različite aspekte svog djelovanja. Nijedan aspekt ne iscrpljuje sve u ljudskom životu. Čovjek ulazi u te vrste identifikacije, ali ne više bez ostatka nego s odmakom. Čovjek se prepoznaje u različitim društvenim ulogama, ali to su sve samo uloge. Njegov identitet ne iscrpljuje se ni u jednoj od tih uloga nego se oblikuje u stalnom premještanju iz jedne u drugu. Ja nisam ja, moje pravo ja nije nijedno od onih ja koje preuzimam, koje su moja uloga. Cjelina koja ostaje uskraćena je individuum, individualnost. IN-DIVIDUUM je nešto nedjeljivo, nešto što ja ne mogu podijeliti s drugima (uloga oca se dijeli s drugima, birača itd., a postoji višak koji se ne dijeli s drugima). Taj višak nije supstanca koja je uvijek tu nego je kvaliteta koja nastaje kroz permanentno dijeljenje uloga s drugima. Preostatak individualnog je proizvod dijeljenja. Balansirajući identitet upućen na premještanje, ulazak u prostor drugoga, nastojanje da upoznamo drugoga. Književnost postaje jedan od ključnih poligona za uspostavu ove vrste identiteta.

Roman postaje ključni književni žanr, čitanje se omasovljava, žene su ključni konzumenti književnih djela, stvara se književno tržište, rastu naklade, književna djela dopiru do anonimnih recipijenata koji su autorima «nitko i ništa», djela ih dohvaćaju u njihovoj anonimnosti, marginalnosti, društvenoj, spolnoj, etničkoj itd. Stvara se novi tip recepcije književnosti; recepcije u osami, privatnosti, u samoći svoje sobe, izolirana od kolektiva. Otvara se prostor za šetnju imaginarnim krajevima književnog djela, čita se u sjenicama, žene se tu opuštaju. Lektira postaje poligon imaginarnih projekcija čitatelja u različite likove; to je pokusno identificiranje čitatelja, on se osposobljuje za ono što ga čeka u životu, uđi u različite uloge, ali nijednu nemoj uzeti kao svoju, iskušavaj ali ne trpi sankcije, to će umjesto njega napraviti likovi, eksperimentiranje oslobođeno sankcija. Čitanje je poligon za socijalnu identifikaciju, ono je pomamno, narkotizirano, one surfaju kroz romane, isprobavaju reflektirano uživljavanje; uživljavanje s odmakom, participant observer istovremeno je i sudionik (za iskustvo) i promatrač (za spoznaju).

• Goethe je uveo i pojam svjetskog tržišta: WelthandelWeltverkehr –svjetski promet

(komunikacija među gospodarstvima) Weltmarkt

2

Weltwirtschaft

Na izum i objašnjenje pojma svj.knjiž. utječe PROSVJETITELJSTVO: uvodi pojam OPĆE POVIJESTI ČOVJEČANSTVA. Prosvjetiteljski pojam čovjeka za romantičare je neprihvatljiv,zbog ideje razvoja čovjeka kroz povijest gdje se prošla razdoblja može promatrati s povišene točke, pa sve što je vezano za takvog čovjeka ne prihvaćaju.

ROMANTIČARI: zalažu se za raznolikosti čovjeka (romantizam je kratko razdoblje ali puno raznovrsnih ideja), npr. Herderova rasprava «Ideje za filozofiju povijesti čovječanstva» (izlaze od 1784-91.) –najavljuje romantizam – Goethe o toj raspravi govori u najljepšim tonovima, ona je odigrala formativnu ulogu u Goetheovim idejama

• Herder kaže da na prošla razdoblja ne smijemo gledati s povišene točke nego uvažavati prijeđene etape kao vrijedne, samostalne, kao što odrastao čovjek gleda na svoje razvojne etape

• tu Herder razvija teološku koncepciju ljudske povijesti (ne obraća pažnju samo na Europljane nego i na ostale, polazi od nastanka svijeta, minerala, biljaka, životinja i čovjeka – jedni nastaju iz drugih)

• prostor povijesti postaje pluralan, povijest više nije linearna, poredbenost, različita povijesna dinamika drugih kultura, sva različita vremenitost drugih kultura ne može se podvrgnuti našoj dinamici razvoja pa smatramo neke naprednijima, neke zaostalijima...

• smatra da moramo uvažiti razliku između određenih kultura, zagovara diferencijaciju koncepta kulture i duha

• ne može afrička kultura biti isto što i engleska i sl. • interes za usmene kulture, za primitivne i etničke k., za žensko

načelo u epohi u kojoj dominira muško...• kulturu bi trebalo shvatiti kao nešto što je svakom čovjeku

prirođeno• ona je rasno raznolika • europska kultura je jedina koja nije geografski ni povijesno

uvjetovana• govori o tome da se ljudi ne mogu svesti na zajednički nazivnik

jer postoji raznolikost, ali u njoj i hijerarhija: Europljani imaju najbolje podneblje za razvoj – uspostavlja europska mjerila iznad ostalih

• druge rase (teorija rasa) nemaju povijest• dakle privilegira europsku kulturu i to ga veže uz prosvjetiteljstvo

– DUH PROSVJETITELJSKE ARGUMENTACIJE• europska kultura je vrhunac razvitka svih kultura, ona nije

univerzalna, ona sažima i sintetizira rezultate svih ostalih kultura• Europljanin nije pripadnik svoje kulture kao Afrikanac, Azijac...,

već je njezin nositelj• e. kultura se uvijek implicitno nadređuje drugim kulturama

3

• priznavanje drugog, ali istovremeno smještanje drugog u određene okvire je imanentno ideji kozmopolitizma

Friedrich Schlegel

- argumentira kako treba uvažavati različitost svih europskih književnosti

- no njemačka književnost predstavlja vrhunac, sintezu svih tih književnosti

- to su iste Herderove argumentacije, ali unutareuropske

Romantičarska i prosvjetiteljska ideja čovjeka utječu na Goethea: tvrdi da fragmentarni karakter tekstova pomaže u rekonstrukciji djela. Izriče nezadovoljstvo sadašnjošću, osjećaje ispražnjenosti sadašnjeg trenutka i smatra da to proistjeće iz toga što je prošlost izgubila mjerodavnost (ovo ne vrijedi samo za religiju, već i za filozofiju, znanost i književnost).Postoji osjećaj da sadašnjost više nije prošlost, a budućnost je prostor koji treba ispuniti nedostatke sadašnjosti.

OSJEĆAJ: ne-više-prošlost SADAŠNJOST još-ne-budućnost

Ovo stvara izgubljenost čovjeka u svijetu. U Hegelovim pričama vidimo osjećaj nesigurnosti i u široj masi, ne samo kod intelektualaca.

Identitet nacionalne književnosti u Goetheovo doba postaje sporan:19.st.: poredbena istraživanja: poredbena anatomija, poredbena povijest, poredbena gramatika—ovaj nagon za uspoređivanjem potiče Goethea da njemačku književnost uspoređuje s drugima—govori o epohama:

1) društvo je ustrojeno na idiličan način: to su male zajednice tipa porodice, one su kompaktne i odvajaju se od svijeta običajima, žargonom...

2) građanski društveni ustroj: stvaraju se veze na razini jezičnog standarda

3) opći društveni ustroj4) univerzalni društveni ustroj: obrazovani krugovi različitih zemalja teže

da se povežu i upoznaju—mora se težiti da se bude GRAĐANIN SVIJETA

U njegovoj argumentaciji su prisutne i Herderove i Schlegelove ideje.Kako se identitet izgubio i mora se tragati za njim, potrebno je da intelektualac upozna Drugoga. Jedino preko Drugoga dolazimo do nas samih. Drugi je kompleksan, proturječan i raznolik, te se zato ne možemo zadovoljiti njegovim površnim proučavanjem. «Mi možemo spoznati drugu kulturu samo unutrašnjim vidom». Ideja: ni pripadnici druge kulture je nisu svjesni.

4

U samoj klici Goetheove ideje počiva spoznaja da se ta ideja ne može realizirati.Ideal je postati građanin svijeta. On želi razbiti dojam da su kulture homogene—one su raznolike, a s druge strane se želi odvojiti od nesvjesne uronjenosti u vlastitiu kulturu (treba se odvojiti od usvojenih navika i stereotipa). Ulazak u druge kulture, nacije, temelj je izgradnje svog identiteta.

«Jedini put do sebe vodi preko drugoga!» Onaj tko ostane zatvoren u svoju naciju, kulturu i književnost, bit će isključen iz procesa identifikacije. Nadilaze se nacionalne granice i time suprotstavlja provincijalizmu. Otvaranje vlastite kulture utjecajima drugih kultura. Samo takva kultura može opstati u ideji svjetske književnosti. Stereotipne predodžbe koje imamo o drugim kulturama su rezultat straha od njih. Goethe gradi tipologiju umjetnika u tom smislu koliko su oni spremni ući u drugoga, otvoriti se drugome. Ta klasifikacija uvelike duguje fenomenu drastičnog cijepanja između elitne i popularne kulture, visoke i niske kulture.

Po prvi puta pojavljuje se fenomen trivijalne književnosti – potražnja mase za lakim štivom. Umjetnici se pokoravaju zahtjevima masa, orijentiraju se po tome koliko su bili traženi na tržištu. Pravi umjetnik je onaj koji se pokušava izvući iz tih stereotipa. On se suprotstavlja moralnim, religijskim i ekonomskim zakonima, odbija se podrediti tim zakonima. Podrobno i strogo ulaženje u drugoga sili nas da izađemo iz sebe samih i čim napustimo sebe i izađemo iz tih stereotipa možemo se suočiti sa svojom individualnošću—to su pravi umjetnici!!

Goethe smatra da umjetnik mora zadovoljiti vlastitu ideju, a ne prilagođavati se ukusu publike (dnevnom ukusu). Jedino tako će tvorevina biti za svačiji ukus.

Goethe radi tipoligiju umjetnika i dijeli ih na razrede:- tri su tipa oponašanja stvarnosti:1) jednostavno oponašanje2) manira3) stil

JEDNOSTAVNO OPONAŠANJE• tu spadaju oni koji nemaju pravo da se nazivaju umjetnicima• jednostavno oponašaju ono što vide, ne prodiru u unutrašnjost

građe, no na površini se ne može doprijeti do istine• mase potražuju takvu vrstu istine (površinu)

MANIRA• upoznaju zakonitosti određenog žanra i po tim zakonitostima stvaraju

5

• ulaze u određenu umjetničku maniru• oni podižu građu na razinu nekog standardnog ukusa (manire)• dobri su jer su podloga stilu, ali ne zaslužuju naziv svjetske umjetnosti

STIL• najviša razina umjetnosti• napuštanje manire, ulazak u sferu individualnosti• umjetnik izgrađuje svoj individualni stil i ne pokorava se

standardima nego izgrađuje nove

Goethe smatra da je ovakva umjetnost nedostupna masovnoj publici jer je zahtjevna - traži obrazovni napor

- «Stil nije bogom dan» -G. – velika umjetnost ne nastaje svjesno nego umjetnici osjećaju nadahnuće koje se mora okušavati na otporu građe; umjetnik se mora samoizgrađivati

- umjetnost stvara vlastitu prirodnost i ne treba se pokoravati stvarnoj prirodnosti

Svjetski književnik nije onaj s velikom popularnošću za života – samo ga se poslije može shvatiti.Svjetska književnost nastaje u jednom jeziku, ali ona izlazi iz tog okvira i postaje svjetska (ovo se postiže na razini stila).Ova ideja stvara problem kanona.

OBRADA UMJETNIČKOG PREDMETA:1) materijelna obrada građe (jednostavno oponašanje) 2) mehanička obrada (manire)3) duhovna obrada (stil)

Stvara li umjetnik nešto čega u prirodi nema tj. upisuje u nju ili samo otkriva ono što je tu, ali je jako duboko zapreteno? Istinski umjetnik za volju svoje ideje kao dalekog cilja napušta svoju sadašnjost, iznevjeruje zakone svog miljea, društva. Otvara se prema nečemu dalekom, neizvjesnom, riskantnom napuštajući sigurnost. Za to nisu spremni svi nego iznimno hrabri, tako Goethe stvara društvo izabranih koji imaju pravo sudjelovati u svjetskoj književnosti. Ovaj kozmopolitizam je bio ideja, projekt i Goethe se za nju borio sa svojim suvremenicima. Mi danas tu ideju gledamo kao nešto što je doživjelo svoju akademsku institucionalizaciju, motrimo je iz povijesnih konzekvencija njenog ostvarenja. Da li je ta ideja u znaku tolerancije, trpeljivosti prema drugome, priznavanje ravnopravnosti drugoga ili je to oblik ili instrument eksploatacije drugoga (duhovne eksploatacije, uzurpacija tuđe kulture radi obogaćivanja vlastite)?

6

Europski čovjek je nositelj jedinstva ljudskog roda, ali jedinstva u raznolikosti. Europa je ipak centar- rasno obilježje Herderove koncepcije. Raznolikost je obilježena idejom progresa čovječanstva; želja da se raznolikost ujedini postaje važnom značajkom svjetske književnosti. Goethe želi da se njemačka književnost okrene drugim književnostima da bi im pokazala da je superiorna. Morao je voditi tvrdokornu borbu sa svojim suvremenicima koji su ustrajali na samodovoljnosti. U konceptu svjetske književnosti uvijek je postojala ideja centralnih i rubnih književnosti. Žele se inaugurirati vrijednosti koje nadilaze okvire nacionalne književnosti, ali suočava se s problemom kriterija odabira. Mora se odlučiti što će ući u svjetsku književnost, a što neće, po kojim kriterijima, itd.

Tvori li masovna kultura i književnost dio svjetske književnosti ili je to samo elitna kultura? U Goetheovo vrijeme ova je borba bila vrlo zaoštrena. On kaže da se umjetnici ne trebaju pokoriti narudžbi masa, bujici dana jer to potkopava autonomiju umjetnosti. U to vrijeme književnost se oslobađa moralnih i religioznih standarda pa se Goethe zalaže za autonomiju umjetnosti, osamostaljivanje književnih normi, inzistira na specifičnosti njenih normi. Goethe je mišljenja da je umjetnik obvezan poznavati i poštivati specifičnosti književnih vrsta. Građa mora udovoljiti ovoj specifičnosti. Izlazak iz sebe u drugoga ne smije biti površan nego duboko i s razumijevanjem prodrijeti u tuđu kulturu, poštovati bogatstvo i proturječnost tuđe kulture jer je to jedini put da upoznamo sebe. On inzistira na strogosti i dosljednosti u bavljenju drugim, treba ustrajati i kad se drugi buni. Naš identitet nije zadan, sami se stvaramo. Identitet književnih vrsta nije zadan. Svaki novi roman pokušava izaći iz svog žanra prema drugim žanrovima- jedinstvo u raznolikosti.

Nova slika svijeta gradi se na tome da se više ne identificira ni s jednom ulogom 100% nego su sve to uloge i premještanjem nastaje balansirajući identitet (ni u jednoj ulozi ne iscrpljujemo se do kraja, cjelinu našeg identiteta- cjelina, jedinstvo je stvaran rezultat, veza među tim ulogama) – jedinstvo u raznolikosti.. Masovna kultura se identificira u jednoj ulozi, iscrpljuje se u njoj dok elitna kultura čuva jedinstvo; što je veća raznolikost to je bogatije jedinstvo.

PROCES OSAMOSTAVLJIVANJA UMJETNOSTI- trivijalna umjetnost to traži od umjetnika- podrazumijeva da se umjetnost suprotstavlja moralnim, religijskim i

ekonomskim zakonima, odbija se podrediti tim zakonimaTaj fenomen možemo pratiti u tzv. odgojnom romanu. Roman se pokorava pedagoškom imperativu. Književnost služi nečemu što nije književno. Roman Wilhelm Meister u prvom svesku slijedi paradigmu odgojnog romana. U drugom svesku (koji je nastao 30 god kasnije) potpuno se raspada ta paradigma (Godine lutanja Wilhelma Meistera)

- on ne gleda na prošlost kao netko tko se odgojio, već gleda na mladost kao razdoblje punijeg života

7

- tip junaka koji ne vlada suvereno sobom, koji je prekoračio moralni imperativ, postaje publici zanimljiv

→ uz taj koncept je vezan koncept svjetske književnosti

1.korak – prošlost više nije sama po sebi razumljiva2.korak – sadašnjost se mora odmaknuti od same sebe3.korak – treba se okrenuti drugome, drugoj kulturi; taj drugi nije dostupan neposredno, treba se mukotrpno, postupno upoznavati, proučavati; javlja se kroz velik broj pojavnih oblika; treba uspoređivati različite manifestacije drugoga → to uvodi POREDBENU METODU koja nam pomaže da razbijemo stereotipe i dobivamo unutarnji sklop druge kulture

- tada umjetnik dolazi do razine stila i nameće imperativ publici, da i ona izađe iz iz stereotipa

- to omogućuje osamostavljivanje književnosti- to je proces INDIVIDUALIZACIJE, čovjek, publika se individualizira,

više ne pripadaju gomili, masi

- svjetska književnost postaje elitni koncept, u taj koncept pripadaju one najveće književnosti, a onda opet ima onih koje žele jedna drugu patronizirati

PROCES INSTITUCIONALIZACIJE SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI

Ideja svjetske književnosti sve duguje kozmopolitizmu – bez njega ne bi postojala. Sama ideja pripisuje se Goetheu, tridesetih godina 19.st. do njezine institucionalizacije potrebno je mnogo vremena (oko 70 godina)– ideja ima i pobornike i protivnike.

- 19.st: općenito stoljeće nacionalnih ideologija (dominira ideja nacije), pa ideja svjetske književnosti ne može uhvatiti korijena

→ poredbeni način razmišljanja razgranao se u različitim sferama života→ 1800. – u Francuskoj: poredbena anatomija 1821. – poredbena gramatika romanskih jezika, mitologija, geografija

8

1828. – poredbena književnost (ali samo kao ideja) 1833. – p. filozofija 1886. – časopis za poredbenu povijest književnosti 1890/91 – na fakultet se uvodi komparativna književnost – osnivač: F. Brunetière 1899. – kom. knj. u SAD-u – sveučilište Columbia 1910. – Baldensperger – otvara katedru za komparativnu knjiž. u Parizu

- književnost pridonosi objedinjavanju nacionalnog duha- Europa se tretira kao jedinstvena cjelina, nadnacionalna –

emancipacija Europe - potkraj 19.st: pojam nacionalne književnosti može se promatrati samo u usporedbi s drugim kulturama—to je uvijet komparativne književnosti

- ovo potiče Goetheovu raspravu o svjetskoj književnosti

U trenutku kada nastaje ideja svjetske književnosti sadašnjost se doživljava kao prag novog doba (još nismo isti kao oni koji će doći nakon nas, a više nismo isti kao oni prije nas)- zato stalno izlazimo iz sebe da bi došli do sebe preko drugoga. Drugi nam se ne nudi na pladnju nego se moramo suočavati s njegovim proturječjem i to ćemo raditi komparativnom metodom: 1) distanciramo se od drugoga- uspoređujemo ga s drugima 2) distanciramo se od sebe samih

Ako uspješno prodiremo u unutrašnji sklop drugoga dolazimo do jedinstva u raznolikosti, do univerzalnog. Onaj umjetnik koji teži prodrijeti u drugoga daje svom djelu obvezujuću snagu i tako sili publiku da poštuje zakone umjetnosti. To djelo postavlja zahtjeve pred publiku, to su elitistički zahtjevi pred publikom. Stoga kako to može biti svjetska književnost ako će joj zahtjevi biti tako strogi da će joj publika biti jako mala?

Jedino ovakvo inzistiranje na specifičnosti književnosti oslobodit će je i sačuvati njenu samostalnost u odnosu na moral, religiju, druge znanosti itd. To je jedino što joj može priskrbiti univerzalnu vrijednost. Takvo djelo ne podvrgava se nekim specifičnim zahtjevima ukusa (npr. njemačkim nego se ide dalje od toga, izlazi se iz nacionalnih okvira i podvrgava nekim drugim standardima ukusa) da bi ga mogli poštovati i oni koji ne robuju ukusima piščeve sredine nego nekim drugim. To čini djelo nedostupnim. Težnja prema univerzalnosti i težnja prema ekskluzivnosti istovremeno (Joyce, Proust, Kafka, itd.) Pučki ukus, ukus masa lišen je potrebne odnjegovanosti. Praćenje standarda svjetske književnosti dovodi do toga da se jedna velika kultura potpuno odsijeca kao nedostojna da uđe u koncept svjetske književnosti- ekskluzivacija. Istovremeno omasovljenje čitateljstva, masovna kultura se širi preko cijelog globusa. Granicu između masovne i elitne kulture teško je povući. Današnja masovna kultura često se služi obrascima koji su do jučer bili obrasci elitne kulture. Europska masovna kultura često se gradi obrascima, shemama,

9

stereotipima visoke kulture nekih orijentalnih kultura pa ako je obezvrijedimo obezvređujemo visoku kulturu nekog drugog prostora. Cijelo područje je jako živo jer se puno problematizira, puno je trzavica, nedoumica pa se time i puno bavi.

1882. Ernest Renan: «Što je to nacija?» koncept nacije je neodvojiv od koncepta povijesti, jer se

shvaća kao razvojni fenomen, putuje prema samoj sebi kroz povijest i lišava se svega što bi ju moglo omesti na tom putu

ta teza se može primjeniti i na povijest europske knjiž. i nacionalne

npr. provodi se selekcija knjiž. djela po spolnom, žanrovskom, etničkom... principu

selektivan i diskriminativan obrazac povijesti svjetske knjiž. počinju se pisati po tom obrascu

Dolazi do različitih naziva, pa negdje ne postoji termin SVJETSKA KNJIŽEVNOST: njem. Weltliteratur , 1894. talijanska, 1933. franc. nema adekvatnog termina, 1935: littérature générale – opća književnost

engl. 1952. – comparative literature(engleski prijevod general literature ima različito značenje = znanost o književnosti ili opća teorija književnosti)-dakle: littérature générale = general literature(njem. prijevod također znači opća znanost o književnosti) littérature comparée—poredbena književnost

U različitim navodima ovaj termin ne funkcionira jednako.

30-ih godina 20.-og stoljeća: ideja o svjetskoj književnosti dobiva društveni status i kriterije:

1) KRITERIJ UTJECAJA2) KRITERIJ VRIJEDNOSTI

1)• čitanost i prevođenje nekog autora• utjecaj jedne književnosti je mjerilo njene vrijednosti• hijerarhija moći utječe da se pojedini autori prevode na druge jezike• pitanje je da li je utjecaj nekog autora, prevođenje nekog autora presudna kvaliteta ili su to neke druge dimenzije koje nemaju veze s kvalitetom (ekonomsko bogatstvo, kolonizatorski karakter, veći narodi mogu omogućiti prevođenje svojih autora na neki jezik bez prihvaćanja drugih autora u svoju književnost) 2)

10

• ne postoje apsolutne književne vrijednosti• odnosi se na prelaženje granica vlastite kulture• zbog ovog je francuski klasicizam dosegao svjetski status za razliku

od njemačkog romantizma koji se poziva na vrijednosti koje su drugim kulturama odbojne

svaki kriterij za sebe je nedostatan kriteriji su relativni—moraju se postaviti parametri, ali se ne

zna tko će postaviti kriterije kako jedna kultura može utjecati na druge? jesu li polazišta

jednaka? utjecaji i vrijednost pokazuju se kao negativni kriterij u ustroju

povijesti svj. knjiž. stvaraju se dopunski kriteriji kojima se želi precizirati pojam

svjetske književnosti, to su:

A) KRITERIJ VELIKIH DRUŠTVENIH SKUPINA (GRUPA)Željelo se operacionalizirati pojam svjetske književnosti—razgrađuje se na segmente svijeta:

1) Zapadna Europa i SAD izvršena hijerarhija2) Srednja i Istočna Europa3) Daleki Istok4) Afrika5) Polinezija

Ova se ideja diferencirala i tako nastaju prve povijesti svjetske književnosti. Ovdje opet prednjače Nijemci – 1894. – 1.pov. svjetske književnosti Italija i Francuska: 30-ih g. 20.-og st. Amerika: 50-ih god. 20.-og st.

Ove povijesti književnosti se međusobno uspoređuju.

problem: ovo je geografski princip raspodjele svj. knjiž.; dakle dijele se iz perspektive nositelja te knjiž.

no vrijednosti jednog prostora teško se mogu primijeniti na druginpr. u Africi umjetnost ima potpuno drugu vrijednost od umjetnosti

Zap. Europe i SAD-a

1899. osnovana je prva katedra za komparativnu književnost u Americi. U trećem desetljeću 20. stoljeća dobiva međunarodno priznat institucionalni statut. To je relativno nova disciplina. U metodologiji proučavanja svjetske književnosti reflektiraju se određene pretpostavke u proučavanju nacionalne književnosti. Dovođenje u vezu književnosti i nacije jest plod zrelog 19. stoljeća. Najpoznatija povijest nacionalne književnosti «Geschichte der National

11

Poesie der Deutschen», Gervinus, nastaje od 1843-1851 u nekoliko svezaka. To je prvo svjedočanstvo povezivanja ideje nacije i ideje književnosti. Dotadašnje povijesti književnosti nisu povezivale ove dvije ideje. Književnost nije bila medij osvješćivanja nacionalne svijesti. Dotadašnje povijesti književnosti, posebno u 18.st., ne tretiraju književnost kao disciplinu koja se razvija sama po sebi, nije estetički obilježena, određuje je pismenost pa samim time i elitnost, odlikuje građanina svijeta za razliku od lokalno ograničenog. Budući da književnost nije estetički fenomen, ne razlikuje se od filozofije, historiografije, itd. pa onaj tko piše o književnosti nameće joj apriorne sheme jer ne prepoznaje njenu različitost, estetičnost. Tek s 19. stoljećem počinje se razlikovati povijest od književnosti te književnost dobiva kvalitetu koja joj omogućuje da se vezuje uz naciju. To je kvaliteta nepredvidivog vlastitog razvoja sa svojim pravilima. Pisati povijest književnosti znači pratiti njen imanentni razvoj. Različite etape književnosti ne motre se više odvojeno nego se pokušavaju povezati. Auswicklung - odvijanje, odmatanje, razgranavanje. Gervinus se suočava s teškoćama; kako svu tu raznolikost pojave svesti na jedinstvo? On se pokazuje nedorastao tom zadatku, ne uspijeva pokazati što je to nacionalno jedinstveno u svim književnim djelima. Jedinstvo mu izmiče. Njegova povijest je konglomerat nepovezanih pojava.

B) IDEJA KNJIŽEVNIH EPOHA / EONA (grč. Eon=vijek/vječnost)Ovdje se misli na supra-kategorije koje povezuju ideju svjetske književnosti oko nekih vječnih supstancija.

ova ideja epohe ili eona kao manjeg segmenta povijesnog razvitka javlja se kako bi se lakše mogla grupirati građa svj. knjiž. a da se ne grupira po prostoru

no bilo je teško odrediti, nazvati i okarakterizirati te epohepokazuje se da ono što želimo vezati uz pojedino povijesno

razdoblje, javlja se negdje u nekom drugom pov. razdoblju

Gustav René Hocke: «Manirizam u književnosti», 1957.- pokušava odrediti značajke manirizma- na kraju ispada da ono što on određuje kao bit manirizma pripada i

drugim razdobljima:a) azijanizamb) aleksandrizam sve je ovo manirističko, a

pripadajuc) retorika različitim nacijama i pov.

razdobljimad) precioznoste) rokokof) nadrealizam

→ to potkopava tu ideju

12

težnja da se odrede ritmičke konstante svjetske književnosti – 1883. Wilhelm Scherer – dijeli njemačku književnost na 3 velike faze (eona):

1) 600 – 1200g. – ujedinjavanje / nastanak2) 1200 – 1800g. – širenje (ekspanzija)3) 1800 - - propast

- on to zove «valovoti model»; manje ga brine sama građa i složenost te građe

- njegova ideja se temelji na duhu, ono što ujedinjava jednu epohu je jedinstven duh

- dakle, u početku se postavljaju gotovi obrasci u sređivanje građe, manje se pažnje poklanja samoj građi

- ti stereotipi se trebaju razgraditi- pokušavaju se odvojiti manji segmenti od ovih Schererovih- uvodi se pojam razdoblja (perioda) umjesto eona

RAZDOBLJE – neutralniji pojam od epohe, ima ograničenje u povijesti, povijesnim činjenicama – to je vremenski odsječak između dva povijesna razdoblja, npr. hrvatska moderna počinje paljenjem njemačke zastave

RAZDOBLJE EPOHA- povijesni događaj - jedinstven duh- izvanumjetnička činjenica - umjetnička činjenica

EPOHA—(grč.epohe=klica, zametak)- ograničenje duhovnom poviješću- smatra se da kulturna sfera ima autonomiju- vezana je za činjenice intelektualnog, duhovnog, a ne i materijelnog

života kao razdoblje- kasnije se pojam epohe vezuje uz pojam STILA pa je vrlo teško

vremenski situirati pojedine epohe- od 40-ih god. 20.-og st. počinje se govoriti o STILSKIM EPOHAMA- epoha u smislu autorskog pečata - individuum je taj koji daje žig svojoj epohi

FORMACIJA—iz ruskog formalizma, ulazi sa strukturalizmom- policentrična, pluralna jedinica; sastoji se od različitih silnica i

vektora (tip junaka, pripovijedanja) – dinamična je- unutar nje može doći do preustrojavanja odnosa među silnicama- ODNOS među sastavnicama je ključna stvar za razumijevanje pojma

formacija- formacija ima sposobnost transformacije – nisu svi pripadnici

određenog razdoblja vezani za jedan princip nego može dovoditi u odnos različite principe

- nešto što uspoređujemo s idejom mehanizma; sve se zasniva na

mnoštvu komponenti koje utječu jedna na drugu, nema jednog centra, već je više žanrova koji tvore hijerarhiju

- u svim formacijama ima jedna dominanta

13

- između nacionalnih književnosti postoji različitost periodizacije (npr. u Engleskoj se romantizam javlja prije nego u ostalim nacijama)

- ovo je sad prepreka jer razdoblja počinju služiti kao faktor razjedinjavanja

- tako se obilježja baroka mogu naći u različitim razdobljima i objedinjuje ih dio iste supstancije

- isto se postavlja za klasicizam postoje i drugi problemi:

- dolazi do sukoba kriterija epohe- ako se želi pokazati konkurentnost hrvatske i europske barokne

književnosti, nastaju problemi jer mnoga djela nastala u baroku sadrže obilježja iz prošlih epoha i neka obilježja sljedeće epohe

- konflikt različitih obilježja- svaka književnost je određena stilskim kulturnim obilježjima

C) IDEJA PERIODIZACIJE- javlja se početkom 20.-og stoljeća- pojam periodizacije nije najbolji jer podrazumijeva cikličko kretanje

povijesti- tu se govori o velikim periodima, razdobljima, epohama i

formacijama manje kategorije:

- strujanja, pokreti i tendencije – služe za razvijanje homogenosti; smjenjuju se unutar epohe

- mogu svrgavati jadna drugu što dovodi do promjena i dinamičnosti

D) IDEJA NARAŠTAJA - F. Kummer (1909.) – kaže da ih određuju svjetonazor, ideologija, navike, naobrazba, vrijednosti

- sitnija u dosegu i elastičnija- omiljena u povijesti književnosti- pozitivističko gledište: gleda datum rođenja (raspon godina koji čini

generaciju ili naraštaj je od 10-15 godina)- niti ova ideja nije neproblematična- pitanje: čini li generaciju godina rođenja ili pojavljivanja djela?- u salonima se sastaju pisci različita naraštaja

IDEJA OPĆE KNJIŽEVNOSTIZa razliku od ideje svjetske književnosti (poredbene) ova ideja ne polazi od toga da književnici svojim vrijednostima i utjecajima ulaze u svjetsku književnost.Tvrdi da postoje IZVORI (korijeni) koji su zajednički svim nacionalnim podnebljima i koji ih objedinjuju ispod praga njihova nacionalnog bića.Dakle, traži izvor za sve nacionalne književnosti prije nego što su postale nacionalne..Ideja opće književnosti kreće u dvije grane:

1) podloga se poima kao općedruštveni poredak- zajednička sfera svih nacionalnih kultura u određenim razdobljima (seoska,

14

dvorska, feudalizam, kapitalizam= OPĆI DRUŠTVENI POREDAK UJEDINJUJE TAKVE KNJIŽEVNOSTI)

2) Gleda KNJIŽEVNE POSTUPKE, teme, motive koji nastaju u određenim različitim podnebljima neovisno jedni od drugih Dimenzije ovog književnog zajedništva:

a) TOPIKA (grč. topos=zajedničko mjesto, lat. Locus communis) – istražuju se tematska uporišta koja su zajednička

- od oko 1945. nadalje proučavaju se različiti toposi u različitim književnostima

- značajan Ernst Robert Curtius: Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje, 1948. – jedna od najsnažnijih obrana ideje svjetske književnosti

- sve su se europske književnosti nadahnjivale na zajedničkom latinskom korpusu i iz njega crpile, izvodile svoje topose (određeni stilski postupci, određen lik)

- primjeri toposa: - puer senex=dječak sa staračkim manirama i obrnuto

- captatio benevolential – retorički postupak stjecanja naklonosti, onaj koji govori nastoji pridobiti nekog višeg (npr. Sunce), pa mu podilazi

- u ovom slučaju pisac nastoji pridobiti publikub) KNJIŽEVNE VRSTE

RAZLIČITE SVIM NACIONALNIM PODNEBLJIMA, ALI ZADRŽAVAJU POSTOJEĆE OSNOVNE ZNAČAJKE: oda, elegija, tragedija- preko toga se uspoređuju, a problemi su:

1) u žanrovima, npr. kad se tragedija prenese iz grčke u renesansnu (već unutar jedne književnosti postoje transformacije, naglasak se premješta s priče na lik; s lika na lik...) – dominanta žanra varira

- zbog ovog se želi uvesti 2 vrste povijesti žanra:MONOGENEZA – locira mjesto gdje je žanr nastao i kada i kako se transformirao u druge književnostiPOLIGENEZA – jedan žanr nastaje u različitim književnostima bez utjecaja, već kao rezultat podneblja

2) proučava se porijeklo: npr. bajka – porijeklom je iz istočnih kultura; pa se uočava da nastaje i u Europi u isto vrijeme

- proučavaju se i podneblje, konflikti među likovima- kada želimo rekonstruirati porijeklo vrste: imamo predodžbu kakva

je danas i na taj način «krivotvorimo» u njoj prošlost, tj. gdje je i kako nastala

c) MENTALITET I SVJETONAZOR- polazi se od toga da postoje mentaliteti koji nadilaze naciju- mentalitet čini skup predodžbi, ideja jednog vremena, općeg stava

prema čovjeku, povijesti- to je spontani, nesvjesni stav- polazi se od toga da mentalitet čini jedno razdoblje- unutar mentaliteta postoje ideje ljubavi, života, djetinjstva, starosti...

15

- sve to utječe na ustrojavanje književnog djela; svjetonazor uvjetuje određeni žanrovski sustav jednog vremena

- u isto vrijeme mentalitet stavlja književnost u odnos prema drugim segmentima ljudske duhovne djelatnosti – filozofija...

d) STIL→ Erich Auerbach: Mimeza, 1947.

podnaslov: Prikazivanje stvarnosti u zapadnoj književnosti

- knjiga je nastala u Istambulu jer je on bio njemački židov- postoje dva stila koja se provlače kroz zapadnu književnost:

1) grčki (Homer)2) judeo – kršćanski (Stari zavjet)

BIBLIJA

Pripadnost Biblije književnosti nije neosporna činjenica.U 20.-om stoljeću se Biblija počinje motriti kao književni tekst, ranije se ona nije smatrala književnošću. Biblija je pripovjedna tvorevina i pisana je književnim stilom (ovo dolazi u središte pozornosti posljednjih 20,30 godina)

heterogenost sustava:- vezana uz filološku egzogenezu- velik broj vrsta- različito podrijetlo i vrijeme nastanka- raznorodnost autora (različita naobrazba, obraćaju se različitim

vrstama publike pa je i kompozicija različita)

Biblijski spisi nastaju u okolnostima usmene kulture—prelaze u pisanu formu i doživljavaju izmjene. Ovi tekstovi su pretrpjeli niz prijevoda—unose se različiti jezici i svjetovi koje oni sa sobom nose.Verzije pisanih fiksacija su različite -- u doba nastanka pisanih dokumenata u svijesti pisaca ne postoji misao o vjernosti točnom tekstu.

Svi ovi momenti upućuju nas da je Biblija raznoliko mnoštvo tekstova koji su postupno uknjiženi.

Uvod u heterogenost Biblije novijeg je datuma—dolazi u kasnom 17.st.Spinoza je otvorio razmišljanja o Bibliji kao heterogenom tekstu—kontekstuira ju u kulturne i civilizacijske okvire.

Tad počinje FILOLOŠKA EGZOGENEZA—nastaju kritička preispitivanja tekstova, te fino čitanje teksta (filološka metoda)

Fililoško čitanje teksta ima 5 izvora odakle su izvedeni pojedini biblijski tekstovi, no ti se izvori prepliću u različitim biblijskim knjigama

izvori su:1) LAIČKI2) ELOHISTIČKI bog se zvao Elohim i Jahve- pojavljuju se u

različitim oblicima

16

3) JAHVISTIČKI Elohim- dobar bog,želi komunicirati s ljudima / JAHVE-strog,

ratnički bog—kako postoje 2 boga, neki događaji su na različitim

mjestima—podvojenost4) SVEĆENIČKI IZVORI5) DEUTERONIMI- deuteronomij- ponovljeni zakon iz pete Mojsijeve

knjige

1) LAIČKI IZVORI- najstariji izvor biblijskih knjiga vuče porijeklo iz 10-og stoljeća prije

Krista- smatra se da oblikovanje Biblije počinje u sferi Kanaana (Palestina)- stvaraju se predaje, mitovi - kao posljedica preplitanja dvaju naroda- u 13 st. pr. Kr. nomadska plemena dolaze i nastanjuju područje

Kanaana- među plemenima vlada matrijahat, a nomadi donose patrijahat (sraz

dvaju društvenih organizacija uzrokuje poticaje za stvaranje korijena biblijskog tkiva)

- ovaj izvor vezan je uz nomadsko – plemensku tradiciju – odražava život nomadskih plemena

2) ELOHISTIČKI IZVORI- prije propasti Samarije (721.g.) – navode se mjesta i događaji iz toga

područja- božja se volja otkriva u vizijama, snovima- isticanje božje transcendencije (nešto nadnaravno, izvan granica

ovoga svijeta), nema antropomorfizama (prikazivanja božanstva u ljudskom liku)

- iz 10-og st.pr.Kr.: doživljavaju Elohima kao prijaznog boga- matrijahat želi zadržati svoje običaje- lokalni kultovi

3) JAHVISTIČKI IZVORI- vezani su uz razdoblje ustrojavanja zakona – kanona- KANON:

strogo pravilo učenja ili stvaralačkog rada, ono što se smatra bitinim, obaveznim – norma

pravilo koje je propisala najviša crkvena vlast popis religioznih knjiga koje Crkva priznaje

- Jahve se pojavljuje kao zakon, on ratuje, ne priznaje žene ni konkurenciju

- U vrijeme kralja Salomona, Jahve, sveopći bog, gospodar prirode i povijesti koji preko Judeje želi vladati svim narodima

4) SVEĆENIČKI IZVORI6. i 5. st. pr.Kr.:

17

- babilonski kralj Nabukadonosor 586.g.pr.Kr. razara hram u Izraelu i odvodi Judejce u sužanjstvo

- Izrael se dijelio na Izrael i Judeju (podijela se desila nakon Salomonove smrti 932.g.: Izrael je sjeverno a Judeja južno)

- Izrael je u 8.st. propao a Judeja se uspostavila u 5.st.- sjever i jug: civilizacijska podjela; Izrael/s: napredniji, Judeja/j: klanski

običaji- 586.g.pr.Kr.: prvo razaranje hrama u Jeruzalemu: ruši ga

Nabukadonosor i odvodi narod Judeje u progonstvo u Babilon – u tom se hramu čuva zavjetni kovčeg

- 50 godina kasnije Judejci se vraćaju i pristupaju obnovi hrama; tako se stvara svećenički red koji vodi brigu o hramu i KANONIZACIJU KNJIGA—želi se ohrabriti narod—tako nastaje svećenička tradicija, tj. kasta (svećenici)

- pruzimaju svu vlast i provode kanonizaciju (pismenu fiksaciju, redukciju) Staroga zavjeta

- do završne kanonizacije Starog zavjeta dolazi 400.g.pr.Kr.- nezadovoljstvo deuteronomističkim shvaćanje o jednakosti svih

Izraelaca i kulta - slovo zakona postaje svetinja za vjernike—to obilježava svećeničku

tradiciju

5) DEUTERONOMNI IZVORI- deuteronomist—predaja, dokument koja prevladava u ponovljenom

zakonu- javlja se sredinom 7-og st.pr.Kr., a razvijaju je svećenici sa sjevera,

oko Jeruzalemskog hrama- ti provincijski svećenici se odupiru autorativnom duhu ovih prvih

svećenika- smatraju da je hram socijalna pravda—to se vidi u petoj Mojsijevoj

knjizi («Deuteronomij»)

- tumačenje Biblije počinje prije filologije—možemo reći da Biblija sama sebe tumači, tj. jedan spis komentira drugi

Tumačenje Biblije ima 3 dimenzije:

odnos novih dijelova prema starijim—interpretativan je svjetovni-sveti aspekti- nisu svi tekstovi u Bibliji jednako sveti; ali se javlja težnja da se svjetovni tekstovi sakraliziraju (transformacija u korist svetosti) odnos tekstova koji pripadaju korpusu židovske vjere prema

korpusu kršćanske vjere—ovi drugi se postavljaju tako da ih Stari Zavjet prepoznaje kao vlastitu tradiciju

U korpusu Biblije pojavljuju se nastojanja da se razumiju pojedini dijelovi:Biblija se otuđuje svojim tekstovima od kasnijih adersata—kao tekst je ista, ali SMISAO se otuđuje i to stvara potrebu za tumačenjem već u 3. i 4. st., stvara se:

18

PATRISTIČKA EGZEGEZA- nastaje u ranom srednjem vijeku – crkveni oci tumače Bibliju i

nastoje ju približiti vjernicima- utemeljitelj joj je sv. Augustin- nastaje učenje o dva smisla:- DOSLOVAN SMISAO- DUHOVNI SMISAO (posredni, preneseni)- Sveto pismo se u pojedinim dijelovima razdvajalo, bit patrističke

egzegeze je težnja da se dokine nesuglasje između doktrine i biblijskog teksta, tj. usuglasiti doktrinu s biblijskim tekstom

- DOKTRINA: ukupnost stavova i sudova jedne škole, mišljenje ili djelatnosti

- doktrina čita tekst kroz raster—ekran kršćanske doktrine- tumači ono što se u Bibliji ne slaže s kršćanskim učenjem

- Augustinovo tumačenje obilježeno je polemičkim sukobima sa suvremenicima

- patrističke egzegeza je od početka zatečena u procesu samodokazivanja a tijesno je povezana sa razvojem crkve koja postaje sve kompleksnija

- usklađivanje kod sv. Augustina:- mora se ostvariti podudarnost Starog i Novog zavjeta - Stari zavjet inzistira na Bogu kao zakonodavstvu, od vjernika se

očekuje pokornost zapovjedima Jahve, nema pregovaranja oko toga- u Novom zavjetu, Bog se pojavljuje kao nešto što obećaje—Krist –

strukturom Novog zavjeta dominira obećanje – otvorenost ka budućnosti

- kontinuitet između ta dva zavjeta ne postoji, tumačenjem se mora dokazati da ta dva dijela pripadaju istoj cjelini—patrističa egzegeza

- sv.Augustin: postoje logička proturječja koja se protive zdravom razumu, zdravorazumske proturječnosti koje treba korigirati—promjena smisla teksta u razumjevanju, ne ponovno pisanje teksta

- dakle neka su mjesta u Bibliji figurativna, a prepoznajemo ih tako što nam pri čitanju izgledaju neobično, pa ih moramo prenijeti u duhu kršćanskog morala i svatiti kao takvo

- npr. polijevanje Kristovih nogu mirisnim uljima—u ono doba je to poziv na blud; erotski čin—no to ne treba shvatiti doslovno nego figurativno (alegorijski)

- tekst shvaćamo kao sukladnost, podudarnost s kršćanskim učenjem—tekst je potvrda kršćanskog učenja

- crkveni oci teže za tim da tumačenjem približe Bibliju tadašnjoj kršćanskoj doktrini

- u završnoj fazi—kako se stvara distanca prema biblijskom tekstu prijeti opasnost da Sveto pismo postane višesmislen tekst, a to crkveni oci žele dokinuti

- kako se institucija Crkve širi a broj vjernika i njihova različitost se povećavaju, prijeti opasnost PLURALIZACIJE SVETOG PISMA

19

- crkveni oci žele spriječiti napetost između heterogenosti i homogenosti

11.st DOKTRINA O ČETIRIMA SMISLIMA (ZNAČENJIMA) BIBLIJE:

DALJNJA PROŠLOST1) DOSLOVNI ILI HISTORIJSKI SMISAO (npr. «hram u Jeruzalemu»)

BLIŽA PROŠLOST2) ALEGORIJSKI ILI TIPOLOŠKI SMISAO (npr. «kršćanska crkva» - u

alegorijskom smislu je isto što i «hram u Jeruzalemu»)- alegorijsko značenje je ispunjenje obećanja doslovnog smisla, tj.

kršćanska crkva ispunjava obećanja jeruzalemskog hrama – dovode se u odnos 2 prošla događaja, pri čemu je onaj koji je bliže nama ispunjenje onog koji nam je dalje

SADAŠNJOST3) MORALNI I DUHOVNI SMISAO

(moralni smisao jeruzalemskog hrama: duša kršćanina kao mjesto vjere)

- odnos 1 i 3 – dalja prošlost i sadašnjost – 1 daje primjer za 3 – jeruzalemski hram daje primjer duše kršćanina

BUDUĆNOST4) ANAGOGIJSKI SMISAO«Nebeski Jeruzalem kao nadzemaljsko carstvo božje vlasti»- on odvodi u svetu vječnost- budućnost je vrijeme ljudskog otkupljenja i ulaska u vječnost- on podiže smisao iz zemaljske u nebesku sferu- ovo je vrhunac patrističke egzegeze Biblije – samo plemenite duše

mogu se vinuti u anagogijski smisao – u tumačenje Biblije

U 17.st. se rađa empirizam, skepsa, te se pojavljuje FILOLOŠKA EGZEGEZA- ona dovodi u pitanje zamisao patrističke egzegeze da se biblijski

tekstovi tretiraju kao nositelji istine, takvo čitanje Biblije je pogrešno- istina nije predmet interesa svakog čovjeka, ako je Biblija

podvrgnuta istini nije interesantna svakom (običnom) čovjeku—njega ne zanima istina

- tu se pojavljuje diskurz vjere (želi fascinirati one kojima je upućen, cilj je postići pobožnost i vjeru), a ne istine

- ako je diskurz istine pripisan filozofiji a pobožnosti Bibliji, je li Biblija istinita???

- moment vjere i istine su dva različita aspekta, jedan ne isključuje drugog

- Bibliju ne možemo čitati namećući joj istinu, moramo istraživati smisao religijskih tekstova, priznajući im perspektivnost, samostalnost = istražiti tekstove iznutra, a ne izvana sa unaprijed određenim smislom

- smisao treba biti rezultat pažljivog filološkog išćitavanja biblijskog teksta

20

- filološka egzegeza istražuje strukture biblijskog teksta—ustanovljuje značenje, a ne istinu (što istražuje patristička egzegeza)

- filološka egzegeza čita povijesna svjedočanstva u Bibliji—naznake koje upućuju na okolnosti u kojima su tekstovi nastali

- po tome zaključujemo da je biblijski tekst dokument previranja vremena u kojem se oblikovao

- filološka egzegeza počinje rađanjem povijesne svijesti koja ukida vezanost prošlosti za sadašnjost

- gradi se distanca sadašnjosti prema prošlosti i relativizira se prošlost- nema nastojanja da se prošlost dovodi u sadašnjost- naglasak se premješta s teksta na kontekst- pokušavaju se otkriti povijesni dokumenti Biblije- ovakav pristup Bibliji gradi se od 18.st. nadalje- dolazi do sukoba: ovi žele proučavati Bibliju kao povijesni dokument,

a teologija je želi staviti na prijašnju razinu vjerskog dokumenta

Filološki i prirodno – znanstveni kontekst: - djeluju na modernu teologiju koja pristaje na to da se mitski karakter

pripiše MITSKOJ SVIJESTI- u mitovima treba prepoznati istinosnu jezgru koja je neovisna o

fikcionalnoj jezgri—ne inzistira se na slovu nego na duhu biblijskih priča

- nema opće dimenzije: svatko za sebe mora naći poruku u Bibliji

Biblija se počela motriti sa znanstvenog stajališta. Ranije se smatralo da Biblija nije niti književni tekst, niti (pisani) pripovjedni. Malo-pomalo se počela proučavati dimenzija pripovjedanja, žanrovskog djela, stilskog djela—KNJIŽEVNOST

Prvi je na taj način počeo promatrati Bibliju ERICH AUERBACH: «Mimesis», 1948.: uspoređuje pasuse Starog i Novog zavjeta s homerovskim pasusima; pratio je kako se te dvije stilske formacije prožimaju i suprotstavljaju.

Oni koji su ga slijedili pomaknuli su naglasak sa stila na žanr. NORTHROP ERYE: «Anatomija kritike», 1957.—vraća se Bibliji u knjizi koju je cijelu posvetio Bibliji (i Starom i Novom zavjetu)

«THE GREAT CODE»,1982.—Biblija je ona koja kodificira europski žanrovski sustav, sistematizirati pravila i zakone koji reguliraju neko područje društvenog života, ozakoniti

PAUL RICOEUR—interpretacija biblijskih knjiga (hermeneutička metoda)

M. G. GADAMER—relacija usmenosti i pismenosti, proširenje tih dviju kultura: E. HARELOCK, W. ONG – 80-ih god. usmeno-pisano WELNER H. KELBER—problem intertekstualnosti

21

- smjer njihova razmišljanja: Biblija u cjelini ili u dijelovima je rezultat premještanja iz jednog okvira u drugi

- prepoznaju Bibliju kao naslovljene različite tekstove koji su se spojili interpretacijom (palipsesi i sl.)

Ovo premještanje se različito tumači:- Biblija je dokument koji je više puta prevođen (Stari zavjet je nastao

na hebrejskom, a u 3.st.pr.Kr.—grčki prijevod Septaginta)- pisci koji su pisali NZ na grčkom ne koriste se hebrejskim izvornikom

nego grčkim prijevodom- najstariji tekstovi su na hebrejskom i aramejskom jeziku, a najviše ih

je sačuvano na grčkom- 72 prevoditelja si prevodila s aramejskog i hebrejskog na grčki—

dolazi do preispisivanja Biblije- hebrejski jezik (leksik) je siromašan riječima—jedna riječ ima puno

značenja (hijerarhijsko tumačenje)- polisemija- također u hebrejskom jeziku prevladava GLAGOL—on uspostavlja

značenja, on je srce hebrejskog jezika- ne postoji prezent već samo prošlost i budućnost- također ne postoji složena rečenična struktura, rečenice ne

uspostavljaju logični odnos jedne prema drugoj- pjesnički jezik—hebrejski je prisiljen prevesti na svećenički- prevođenej se smatra kao neka vrsta prepjevavanja (rekanonizacija

religijskih elemenata)—institucijski pritisci se prelamaju u prevođenju

SV. JERONIM, 4.st.—«Vulgata»- latinski prijevod Biblije—oficijelni tekst rimske crkve koji se održao do danas

MARTIN LUTHER, 1522.—prvi prijevod na europski jezik – njemački

Ako je Biblija književni tekst, ne donosi li mu prevođenje štete?Može se razumjeti kao obogaćivanje teksta (premještanje iz jednog medija u drugi). Svaki jezik je novi svijet, novi kulturni sustav.

- prijevodi su ustvari interpretacije Biblije (vjernost nije bila vrlina, kvaliteta nije vezala uz vjernost)

- činjenica da je često prevođen ulazi u narav biblijskog teksta- mnogi su proučavali do kakvih promjena dolazi premještanjem iz

jednog jezičnog svijeta u drugi, iz jednog odnosa prema svijetu u drugi, različiti

- većina starozavjetnih i novozavjetnih tekstova ima pjesničku jezičnu upotrebu (jer su pisani na hebrejskom)

Tijekom nastanka Biblije dogodila se smjena jednog odnosa prema jeziku u drugi.ODNOS PREMA JEZIKU U DOBA NASTANKA BIBLIJE:

1) PJESNIČKA UPOTREBA JEZIKAa) STIH

22

- podrazumjeva diskontinuitet, ritam obrasce: ustrojeni tako da bi se mogli lakše pamtiti, rekreiraju se i obnavljaju

- upućeni su kratkoročnom pamćenju čovjeka

b) FRAGMENTARNOST, GNOMIČNOST ISKAZA- riječi imaju neku vrstu magijske snage, njima se proizvode događaji,

utječe se na bogove—izricanje riječi mijenja prirodni poredak i nije nedužno

- jedinstvo subjekta i objekta: čin izricanja podaruje nečemu postojanje

c) SINKRETIZAM- odnos onog tko izreče izreku i onog koji prima čini to aktivno,

dinamično, ujedinjujući misao, emociju i pokret

d) DINAMIČNOST- riječi upućuju na procese, a ne na stanja- u središtu je glagol

ova pjesnička jezična upotreba traje do Sokrata i Platona – 5. i 4. st. pr. Kr.

2) PLATONOVA UPOTREBA JEZIKA (HIJEROGLIETSKA, HIJERATSKA—riječi su sami predmeti)

a) IDEJA (grč. eidos = oblik, lik)- upozorava da se kultura slušanja zamijeni s kulturom GLEDANJA

(viđenja)- motri svijet u vizualnim parametrima- ideja se odvaja od naše riječi- tijesno vezani uz pojam apstrakcije, u grč. vokabularu Platonovog

vremena javlja se niz apstraktnih pojmova: chora hyle stasis kinesis

- njegovi apstraktni pojmovi nemaju konkretnu dimenziju- jezična dvoznačnost ima konkretnu dimenziju kod Homera, a kod

Platona nema – statika se pretvara u dinamiku

b) DJELOVANJE – bitak- središte – IMENICA

c) DISKONTINUIRANOST –kontinuitet proze- linearnost (koja je strana čovjeku usmene kulture), tek je pismo

omogućilo filozofsku argumentaciju- prvo stoljeće kontinuiteta prozne strukture omogućilo je razvoj

filozofske argumentacije- prije su filozofske misli bile u gnomima (izrekama)- Heraklit

23

- novi tip filozofije – nema više prostora za dograđivanje vlastite interpretacije jer dijalektička forma (pitanja i odgovori) to preduhitruje—argumentativni slijed

- diskontinuiranost – ostavlja trag u argumentaciji i zapletu (nastaje pripovjedni modus)

- Homerova priča je aditivnog karaktera, epizodična- zaplet: po Aristotelu ima: početak, sredinu i kraj- u to vrijeme se stvara i grčki ljubavni roman – osposobljuje um da se

suoči s linearnim slijedom, danas odnos uzročno – posljedične veze

d) DEDUKTIVNI SLIJED – logička dedukcija (zaključivanje od općih sudova prema pojedinačnim ili k drugim općim sudovima)

- premisa je hipoteza koja je apstraktna i kreće se u njenu konkretizaciju (prisilni karakter)

- da bi se ušutkao, na kraju argumentnog lanca sugovornik ostaje bez teksta

e) UKLANJANJE PROTURJEČNOSTI- pomoću argumentacije- za Stari zavjet – postoje mnoge neskladnosti (Jahve, Elohim)- postoje logičke proturječnosti – to su osobine pjesničke upotrebe

jezika, za njih to nije problem, one su kao usmena kultura (kratko pamćenje, zaboravljanje – ne poštuje se radnja u cjelini)

- tek sada, kada je tu zaplet, potrebno je ublažiti proturječja – da pisana književnost funkcionira logično

- da se jezični sklopovi koncentriraju oko ideje, iz nje je potrebno deducirati sve segmente nekog teksta

- ideja nije sama po sebi verbalnog karaktera nego vizualnog (izmiče verbalizaciji)

- kod Hegela se sve svodi na duh, a duh postaje nedokučiv—ovo je posljedica Platonove filozofije ideje

- Schein sjaj (sjaji kroz riječi - duh) privid (duh se priviđa iz riječi,one ga deformiraju)IVANOVO EVANĐELJE:Novi zavjet nastaje u vrijeme kada se jedan tip jezičnog izraza pretvara u drugi (usmeni—pisani)

jedan od krunskih pojmova (nasljeđuje iz prve faze):Duh – grč. pneuma – duh, vjetar, dah

- u grčkom tekstu Ivanovog evanđelja- Isus se obraća Nikodemu- problem je u tome da se trebaš roditi iz Duha- kako ću se ponovno roditi?- vjetar puše gdje hoće, a tako je i sa svakim tko je rođen iz Duha (ovo

je latinski prijevod, a u grčkom se govori o vjetru)

24

- lat. DUH = grč. VJETAR- nema jednakosti duha i vjetra kao u grčkom- prijevodi – kanonizacija, Duh postaje krunski- tek u latinskom jeziku potrebno je razlikovati duh i vjetar, dolazi do

hijerarhije- prilikom redukcije – prelaženja iz jednog odnosa prema jeziku u drugi

– značenje se mijenja

3) OPISNA JEZIČNA UPOTREBA- vezuje se uz renesansu

FRIDRICH BACON (engleski renesansni filozof) JOHN LOCKE – potpuna artikulacija EMPIRISTI – naglasak na osjetilni pojam svijeta

- osjetilima dokučujemo stvari – jezik počinje sa stvarima, iz stvari nastaju predodžbe i misli (o stvarima) a tek onda riječi = indukcija

a ) stvari – misli – riječi

b) kvaliteta riječi se mjeri – koliko se podudaraju sa stvarima – teorija korespodencije

- sve ono što ne može naći podudarnosti s riječima i mislima je iluzija, tako je i pojam Boga iluzija

c) Bog – iluzija- jezik – imenuje stvari- jedino ako se Bog tretira kao imenica – iluzija, ako je glagol, proces

(pjesnička funkcija jezika), onda nije iluzija

FRYE – ove jezične upotrebe se smjenjuju, ali i ciklički funkcioniraju – sposobnost obnavljanja

- ako mi živimo u razdoblju u kojem je nerazvijena znanost i njeno odvajanje od mita, onda je Biblija čuvar ovih prethodnih dviju tradicija u ovoj novoj tradiciji

Kako se ove jezične upotrebe prelamaju u evanđeljima?

STIL – grupiraju se: oko gnomičnosti (mudre izreke) oko zapleta (pripovijedanja)

- evanđelja strukturom označavaju taj prijelaz – imaju narativnu strukturu no u njima ima puno gnomičnoga

- GNOSTIČKA EVANĐELJA – najstarija zapisana evanđelja, ona koja prethode kanonskom evanđelju – u njima nema povijesti Isusova života kao u kanonskom evanđelju

1) AGLOMERACIJSKO EVANĐELJE – poput gnostičkog evanđelja2) DIJALOŠKA EVANĐELJA – postojeća evanđelja počinju se okupljati oko

dijaloga3) KANONSKA EVANĐELJA – dnašnja – nastaju tijekom 1. st.- ljudska svijest postaje sposobna pratiti ljudsku povijest kao cjelinu

(usmenost – pismenost ) - nestaje obveza za formuliranom kompozicijom

25

- razlike evanđelja: - kompozicija Markova evanđelja najviše je pod utjecajem usmenosti- kod Mateja se priča sastoji od aforizama koji se vezuju oko Isusove

smrti, muke i uskrsnuća – da bi učvrstio narativnu strukturu, a gnomični karakter se sastoji od:

a) PARABOLA – Isus govori skriveno - do uskrsnućab) AFORIZAMA – isus govori otvoreno – nakon uskrsnuća

- kod Marka se naglasak premješta na Isusov zemaljski život, on se tada obraća otvoreno, najavljuje smrt, zato izbacuje sve aforizme nakon uskrsnuća

- sam Stari zavjet se nadovezuje na nešto što je postojalo, preispisuje ono što se već prije dogodilo (sve unatrag 13. st. pr. Kr.)

- Novi zavjet se potpuno nadovezao na Stari = prenamjenjivanje, obnavlja se postojeće, podvrgava se novom tumačenju

- ključ je promjena svjetonazora, novi odnos prema svijetu – uvjetuje da se neka priča ispiše na nov način

- složen je odnos usmene i pisane riječi – uvijek se sučeljavaju i nadopunjuju, no i različit je odnos prema jeziku

- dva primjera i z Biblije (iz Novog i iz Starog zavjeta) potkrepljuju ovu tezu:

1) KNJIGA POSTANKA (uvodni odlomak):- nastaje u raspravi s drugim pričama o postanku svijeta- konačna verzija nastaje u 5. st. pr. Kr. – ova radakcija pripada

svećeničkoj tradiciji; tekstovi nastali tada: vrijeme kad se Židovi vraćaju u Judeju nakon 50 godina sužanjstva (svećenička tradicija nastaje iz težnje da se uspostavi država, tad se centraliziraju židovska plemena i kanoniziraju se spisi kao mjesto duhovnog okupljanja)

- taj tekst uspoređujemo s babilonskim mitovima o postanku svijeta (Enuma Eliš)

- Knjiga postanka počinje: U početku Bog stvori nebo i zemlju... --- ovaj se početak razlikuje od babilonskog mita jer se govori o tome da je jedan bog sve stvorio

- babilonski mit uvodi muško i žensko božanstvo koji su bili na početku:APSA – muško načelo

TIAMAT – žensko načelo - Apsu oplođuje Tiamat

- tako nastaju bogovi; među njima dolazi do sukoba; u tom sukobu bogova Marduk (sin) ubija Apsu (oca)

- karakteristika mita je da sve prikazuje kao vanjsku radnju- Tiamat se želi osvetiti sinu no Marduk puni trbuh Tiamat vjetovima i

gađa je strelicom te raspara trbuh na dvoje, razdvaja Tiamatino tijelo, te iz toga nastaju nebo i zemlja

- Marduk odvaja nebo i zemlju branom da se ne pomiješaju

26

- Marduk stvara boga Mjeseca, boga Sunca i Svijet, ubija Tiamatinog novog muža Kingu i od njegova raspadnutog tijela stvara ljude—ovime je završeno stvaranje svijeta

BIBLIJA: izbačeni su svi elementi koji prethode stvaranju neba i zemlje, tu Elohim (ne Jahve) stvara nebo i zemljuMarduk: stvara više bogova, ne jednogBiblija: pneuma = duh, vjetar; ali na hebrejskom isto: inah = i duh i vjetarLatinski prvi pravi razliku: SPIRITUS = duh VENTUS = vjetar

- lebdjeti: može se prevesti sa hebrejskog kao micati se amo – tamo, dotaći, leći jaja, taj glagol ima značenje oplodnje

- duh božji lebdio je nad vodama – rodio vode, taj čin je skriven da bi se to pripisalo Elohimu a ne dvama božanstvima (muškom i ženskom)

- sama riječ Elohim je na hebrejskom plural (El = bog, Elohim = bogovi)

- redakcija tog teksta je iz 5.st.pr.Kr., ali korijeni su joj iz 10.st.pr.Kr. – u Elohimu se nalazi politeistički stupanj židovske zajednice, a reducenti žele to pretvoriti u jedno – jedan Bog

- Jahve / Elohim – u hrvatskom prijevodu je Jahve bog – dodaju Jahve jer Elohim je plural (žele poništiti pluralne asocijacije)

Zašto je potreban jedan Bog?Zato jer taj bog stvara čovjeka na svoju sliku i priliku, pa to mora biti jedna slika i prilika. Bog je stvoritelj svijeta za čovjeka, da kasnije on postane gospodar—to je razlika od babilonskog mita.

Babilonski mit vidi čovjeka kao SLUGU boga, on nikada ne može biti gospodar, zato Marduk na Zemlju postavlja druge bogove, dok Elohim na zemlju postavlja čovjeka, životinje i biljke – ovdje čovjek igra ulogu boga – gospodar prirode i živih bića – ovo je radikalna razlika u odnosu na tradicionalne mitove o stvaranju svijeta.Ne nastaju novi mitovi, nove knjige, već se preispisuju stare:

prevođenjem potiskivanjem usmenosti svjetonazornim promjenama

Još jedna novina u Knjizi postanka u odnosu na babilonski mit je TJEDNA RASPODJELA: 6 + 1 (6 radnih i jedan neradni dan). Ovaj jedan dan je za uspostavljenje odnosa s Bogom, a to se odvija samo preko svećenika. To je dan bogoslužja, svećenici upućuju ljude na sebe, kao čuvari pravde, zakona, knjige... osiguravaju si status čuvara zajednice.Ovaj dan odmora znači ulazak kulture u svijet životarenja, mogu čitati knjigu, zamisliti se nad samim sobom...Ljudi i životinje smiju se hraniti samo plodovima prirode (ovo su dodali redaktori), zapravo glasi: ljudi i životinje smiju se hraniti samo biljem – tako svećenici štite stoku koje je tada bilo malo. Ovo je bilo u funkciji opstanka zajednice.

27

Tako je išla redukcija Knjige postanka, no te inovacije su brojne; redaktorima je uspjelo provuću elemente važne za opstanak.

2) PRIČA O UDOVICI EFEŠKOJ- doživjela je mnoge preradbe- nalazimo je u Petronije Arbitar: «Trimalhionova gozba» - Nikola Šop

je preveo ulomke na hrvatski, ovdje zatičemi i priču o Efeškoj udovici - žena iz Efeza kojoj je umro muž i želi ga pokopati, no usput sreće

vojnika koji je čuvao razapetog razbojnika da netko ne bi ukrao tijelo- vojniku je dosadno i on se obraća ženi s ljubavnim ponudama, ona

nije odoljela- dok su oni pričali netko je skinuo razbojnika s križa- žena shvaća krivnju i predlaže vojniku da gore stavi njenog muža i

tako spašava vojnika od kazne – oni se žene

Tri su osi permutacija uloga:

LIKOVI OSOVINE

1. stražar život / smrt2. udovica nevinost / krivnja3. pokojni suprug prošlost / budućnost4. (zločinac)

1. STRAŽAR – preuzima na sebe pokojnikovu prošlost – nevinost2. POKOJNI SUPRUG – preuzima na sebe stražarevu smrt – krivnju3. UDOVICA – mijenja smrt za život

- mijenja krivnju spram vojnika za nevinost – ona je kriva što je zločinac ukraden jer se zabavljala sa stražarem

Do kraja 18. st. : - ljaga pada na ženu, ona je kriva za blud- razapinjanje na križ je sramota

Od 18.st. nadalje: - njena orijentacija da smrt zamjeni za život i spasi sebe i vojnika se

smatra pozitivnom- prije je to bio blud i nemoral

Ova priča s permutacijama ima korijene u razapinjanju Krista. Uzmimo na primjer zamjene smrti za život i krivnje za nevinost.Krist je uskrsnuo – sličnostDok ide na raspelo, Krist preuzima na sebe krivnju (čovjekove grijehe), kao pokojni suprug. Preuzimaju tuđu krivnju (grijeh) pod uvjetom da križ na zemlji pruzme njegovu ulogu, a stražar preuzima križ (tj. suprugu) s tim da suprug preuzme njegovu krivnju.Razlika: Krist ovo čini voljno, a pokojni suprug prisilno (stavljen je u tu funkciju)

28

Matejevo evanđelje (pred kraj):- Isusov učenik Josip preuzima Isusa i nudi mu svoj grob- Isus će za tri dana uskrsnuti, a oni koji su ga razapeli to ne žele jer bi

to značilo da su razapeli čovjeka koji je govorio istinu, a ne razbojnika, kako su ga nazivali

- kad je Isus uskrsnuo, stražari dobivaju novac za to da kažu da je netko ukrao tijelo, a ovi ih opet čuvaju jer tom izjavom stražari sami idu na križ

- tako vidimo čitav personal koji se pojavljuje i u priči o udovici Efeškoj

Razvoj književnosti se jako oslanja na Bibliju jer se književnost nadovezuje na dubinske strukture koje se nalaze u Bibliji. Kad gledamo s obzirom na temu – nema puno djela koja se podudaraju s Biblijom, no s obzirom na dubinsku strukturu (permutacije) ima puno djela koja je prate.

R. Chaucer: «The Big Sleep»- ovaj roman nastaje kao razradba krimi priče «The Killer in the Rain»

U romanu se pojavljuju:1) bogati general (Sternwood) na umoru2) kći Vivian – ponosna3) kći Karmen – zavodnica4) Rusty Reagan5) Philip – detektiv

General tek što nije umro; netko ga ucjenjuje i on zove detektiva, tražeći od njega da uđe u trag ucjeni. Detektiv pretražuje obitelj, traži nestalog Reagana, nabacuje mu se Karmen, on je odbija. Nalazi mrtvog Reagana (on je također odbio Karmeninu ponudu, pa ga je ona dala ubiti). Detektiv zaključuje da je ucjenivač gangster koji je i ubio Reagana.

Ispod svega krije se: general je bogat, ali ima mutnu prošlost koja ga muči, mafijaška prošlost, sve se zbiva u Kaliforniji. Dok je još bio mlad doživio je okršaj u rasadniku – preživljava kliničku smrt i odlučuje promijeniti život. Želi se iskupiti preko Reagana (on je bio krijumičar alkohola).

MOTIV: promjena krivnje za nevinost putem iskupljenja

Karmen: misli da će tako ostati bez nasljedstva i daje ubiti Reagana – tako želi ulogu iskupljenja. Tada se pojavljuje detektiv koji prolazi sve kao i Reagan, odbija Karmen i tako dolazi do tijela mrtvog Reagana. Tako zamjenjuje Reagana i preuzima njegovu ulogu – problem krivnje i iskupljenja se produžuje, dolazimo do zaključka da je zamjena krivnje za nevinost beskonačan proces.Ovako se smjenjuju moralne i etičke norme, ovo se zadržalo i do danas u suvremenoj književnosti (iz Biblije).SADRŽAJ BIBLIJE: STARI ZAVJET

29

I. PETOKNJIŽJE (grč. pentateuhos – pet smotaka, svezaka)1) KNJIGA POSTANKA2) KNJIGA IZLASKA3) LEVITSKI ZAKONIK4) KNJIGA BROJEVA5) PONOVLJENI ZAKON

TORA (Zakon) – u židovskoj tradiciji, prema središnjoj temi koju obrađuje- pokrivaju ga dva važna termina:1) početak svijeta, ljudskog roda i izabranog naroda (KP)2) posljednje pripreme za ulazak u Obećanu zemlju – povijes spasenja,

središnja ličnost je Mojsije, on je organizator religije Izraelaca, njihov prvi vođa i zakonodavac

II. POVIJESNE KNJIGE1) Jošua 2) Suci 3) Knjiga o Ruti 4) Prva knjiga o Samuelu 5) Druga knjiga o Samuelu 6) Prva knjiga o Kraljevima 7) Druga... 8) Prva knjiga ljetopisa 9) Druga... 10) Knjiga Ezrina 11) Knjiga Nehemijina 12) Tobija 13) Judita 14) Estera 15) Prva knjiga o Makabejcima 16) Druga...

III. PSALMI- hvalospjevi (himne), tužbalice (prozbeni psalmi), zahvalnice- zbirka od 150 psalama- istančan smisao za pjesnički način govora, slikovito i snažno

izražavanje, bogato razvijen osjećaj za ritam, paralelizam (drugi polustih razvija misao prvoga)

IV. MUDROSNE KNJIGE1) Job 2) Mudre izreke 3) Propovjednik 4) Pjesma nad pjesmama 5) Knjiga Mudrosti 6) Knjiga Sirahova

- Salamon – utemeljio pisarsku školu u Jeruzalemu, promicao mudrosnu književnost, bio je cijenjen kao najveći mudrac svog vremena

- Knjigu o Jobu često uspoređuju sa «Božanstvanom komedijom», «Parsifalom» i «Faustom»

- sam Goethe piše da je inspsriran Jobom, osobito za svoj «Prolog nebesima» na početku «Fausta»

- u grč. literaturi – slični motivi o prometeju, Edipu i Heraklu- literarno – jedan od najboljih dijelova Biblije

V. PROROČKE KNJIGE ( = 18)- Izaija; Jeremija; Tužaljke; Baruh; Ezekiel; Daniel; Hošea; Joel; Amos;

Obadija; Jona; Mihej; Nahum; Habakuk; Sefanija; Hagaj; Zaharija; Malahija

NOVI ZAVJET

30

I. EVANĐELJA1) Po Mateju: Matej (Levi) – carinik

- pisao je jeruzalemskoj kršćanskoj zajednici sastavljenoj od obraćenih Židova

- najviše ih je zanimao odnos Staroga i Novoga zavjeta- prvotno je bilo napisano na aramejskom, do nas je stiglo preko

grčkog- najpreglednije od svih evanđelja

2) Po Marku: Marko – Petrov tumač- živopisno i neposredno- nema literarnih pretenzija, piše prema onome što je čuo od sv. Petra- napisano za Rimljane

3) Po Luki: Luka – pratilac sv. Pavla; liječnik; helenistički obrazovan- piše kršćanima obraćenicima u helenističkim krugovima («odlični

Teofil»)- Dante je za Luku rekso da je: «Scriba mansuetudinis Christi» - «pisac

Kristove dobrote»4) Po Ivanu:

- «dublje» od ostalih; filozofičnije- upozorava na uvjetovanost činjenica koje donosi

II. DJELA APOSTOLSKA- zajedno s evanđeljima čine povijesne knjige

III. POSLANICE APOSTOLA PAVLA1) Poslanica Rimljanima 2) Prva poslanica Korinćanima 3) Drga...4) Poslanica Galaćanima 5) Poslanica Efežanima 6) Poslanica Filipljanima7) Poslanica Kološanima 8) Prva p. Solunjanima 9) Druga p. S. 10) Prva poslanica Timoteju 11) Druga p. Timoteju 12) Poslanica Titu13) Poslanica Filemonu 14) Poslanica Hebrejima

IV. KATOLIČKE POSLANICE1) Jakovljeva poslanica 2) Prva Petrova poslanica 3) Druga P. P.4) Prva Ivanova poslanica 5) Druga I. p. 6) Treća I. p. 7) Juditina poslanica

- poslanice apostola Pavla i Katoličke poslanice su poučne knjigeI. OTKRIVENJE -proročka knjiga

ANTIČKA KNJIŽEVNOST

Značenje termina «antika»: 1) razdoblje svjetske književnosti (relevantno za nas)2) književnost stare Grčke i Rima3) cjelovita epoha čovječanstva (civilizacija)- bolje je reći epoha opće povijesti književnosti europskog kulturnog

kruga

31

- obuhvaća svekoliku književnost pisanu starogrčkim i klasičnim latinskim jezikom

GRČKA KNJIŽEVNOST: 1) HELENSKO (klasično) razdoblje – od Homera do 323.g.pr.Kr.

a) ARHAJSKO (JONSKO) – 1000 – 480.pr.Kr. – svršetak helenskih ratova, bitka kod Salamine - POEZIJA

b) KLASIČNO (ATIČKO) – 480. – 323.pr.Kr. - južni dio Balkanskog poluotoka s glavnim gradom Atenom, 323.g. umire Aleksandar Veliki, sin Filipa Makedonskog - TRAGIČARI

2) HELENISTIČKO r. – 323.pr.Kr. – 529. nove ere- proza- pjesnik postaje književnik po zanimanju- Heleni – Grci u etničkom smislu (Eolci, Dorani, atički jezik)- od 323. i nakon Aleksandrovih osvajanja grčka sfera širi se do Indije i

Mediterana- opći grčki jezik je HELENSKI – koiné – opći jezik kojim se služi puk,

normiran radom filologaa) ALEKSANDRIJSKO (323. – 30.g.pr.Kr.) – 30. godine Egipat

posataje rimskom provincijom, Aleksandrija je najveće središte kulture

b) RIMSKO (30.pr.Kr. – 529.- kad car Justinijan zatvara filozofsku školu u Ateni)

1) početno 2) arhajsko 3)zlatni vijek – Ciceronovo i Augustovo razdoblje 4) srebrni vijek 5) doba propadanja

Za bolje razumjevanje Ilijade i Odiseje od presudne je važnosti bilo otkrivanje kretsko – mikenske kulture. Prvi na tom putu bio je njemački trgovac i arheolog-amater Heinrich Schlieman (1822-1850). U Grka je davno prije Homera cvalo pjesništvo i tako je priredilo plodno tlo za razvoj herojske epopeje.

HOMER I HOMERSKO PITANJE

Ni danas se ništa pouzdano ne zna o Homerovu životu. Ime Homer označuje zbiljsku osobu, iako se ponekad tumači kao opće imenice (slijepac, takec, drug, sastavljač). Herodot kaže da je Homer suvremenik Hesoidov, s time da se sigurno ne zna ni vrijeme Hesiodova života. Ne zna se gdje je rođen (mnogo se jonskih i drugih gradova otimalo o čast da su Homeru domovina). Ozbiljna kritika njegovih djela započela je već u starini – koja djela pripadaju Homeru?? U početku su mu, uz Ilijadu i Odiseju, pripisivane i pjesme epskog ciklusa: «Tebaide», «Epigoni», «Kiprije», zbornik himni, epigrami, «Boj žaba i miševa» (parodija herojskog

32

dostojanstva i svečanog epskog stila) i komične pjesme «Margit» i «Kerkopi».

Herodot je uz Ilijadu i Odiseju priznavao Homeru samo «Tebaidu». Aristotel ističe Homerovu superiornost nad drugim epičarima, a nju mu pribavlja jedinstvo i jednostavnost kompozicije. U helenističko doba aleksandrijski su gramatičari proučavali Homera i razdjelili oba epa u 24 knjige (pjevanja). Učeni Aristrah, najveći filolog tadašnjeg vremena, drži da je Homer autor samo Ilijade a neki mlađi pjesnik Odiseje. Zato su bili prozvani «nastavljačima» ili «separatistima» -- to je prva klica tzv. homerskog pitanja. Je li postojao Homer? Je li stvorio oba epa ili samo najstarije dijelove Ilijade? Postoji li jedinstvo u kompoziciji svih poema? Ignjat Đurđević (1675-1737) u dvije rasprave tvrdi da Homer nije postojao i da su priču o trojanskom ratu izmislili pjesnici mitskoga vremena.

Homerovi epovi su, dakle, predmet analize već u starom vijeku, kao i Biblija. Recitiraju se i u samoj književnosti. Starogrčka prozna književnost (romani) referiraju na Homera, no to rade i grčke tragedije. Aristotelova «Poetika»: problem Homera, poznat pod imenom anagnorisis (prepoznavanje), Aristotel drži da je prepoznavnje jedan od tri konstruktivna elementa svake priče (+ peripetija i pathos)

PREPOZNAVANJE: - premještanje iz NEZNANJA u ZNANJE, postupak logičke interpretacije- tu se presjecaju spoznajna i pripovjedna dimenzija- gradi zaplet na otvoreni i skriveni način, ova dvojnost čini zaplet

složenim- dvojnost dobivamo mehanizmom prepoznavanja- gradi napetost koja je potrebna za zaplet; Aristotel drži da je

napetost svojstvena zapletima (epskim)

ovo proturječi romantičarskom epu – Erich Auerbach: Mimesis – rasprava o europskoj književnosti; u 1. poglavlju: «Odisejev ožiljak» (utjecajno poglavlje): suprotstavlja Homera Bibliji:

- biblijski stil – vertikalni stil- Homerov stil – horizontalni stil

- u Homerovim spjevovima sve se odvija na površini- u Bibliji: puno skrivenih mjesta koja iziskuju koncentraciju za vrijeme

čitanja

- Homer: epovi su bez napetosti, kaže: «Schiller je u pravu kad kaže da je kod Homera svako mjesto samo sebi cilj», sadašnjost je dominanatna, likovi ne žive u vremenu, ne stare (Odisej uvijek ima isti broj godina)

- Biblija: sudbinsko njihalo proživljava raspon; od očaja do radosti mali je korak

- Homer: nema skokova u raspoloženju; kad Odisej kad se vraća kući uspije napeti svoj luk i gađa Penelopine prosce ta krv ne pobuđuje

33

gađenje u čitateljima (jer Homer i radosne i tužne stvari priča isto), to je ono površinsko kod Homera

Tek zadnjih 10-15 god. se zapaža da to što govori Auerbach proturječi Aristotelu koji sve ima u drugom kontekstu.

34