8449673 Camus Alber Kuga

Embed Size (px)

Text of 8449673 Camus Alber Kuga

Isto je tako razumom opravdano prikazati jednu vrstu tamnovanja drugom, kao to je opravdano prikazati ma koju stvar, koja doista postoji, nekom drugom koja ne postoji. DANIEL DEFOE

PRVI DIO Neobini dogaaji koji tvore predmet ove kronike dogodie se 194... u Oranu. Prema opemu sudu bijahu pomalo neumjesni, izlazei iz okvira obinog ivota. Na prvi pogled Oran je doista sasvim obian grad, obina francuska prefektura na alirskoj obali. Grad je, valja priznati, sam po sebi ruan. Nije nametljiv pa treba neko vrijeme da bismo uoili ime se razlikuje od drugih trgovakih gradova u drugim zemljopisnim irinama. Kako da, na primjer, zamislimo grad bez golubova, bez drvea i bez vrtova, gdje ne ujemo lepet krila ni utanje lia, grad bezbojan, ime je sve reeno? Promjena godinjih doba odraava se jedino na nebu. Proljee se najavljuje samo drukijom atmosferom i koaricama cvijea koje mali prodavai dopremaju iz gradske okolice. To je proljee koje se prodaje na trgu. Ljeti sunce pali i ari isuene kue i pokriva zidove sivkastim pepelom; ivjeti se moe tada samo u sjeni zatvorenih kapaka na prozorima. U jesen eto naprotiv bujice blata. Lijepi dani dolaze tek zimi. Da bismo se upoznali s nekim gradom, treba da saznamo kako njegovi stanovnici rade, kako vode ljubav i kako umiru. To je zgodan nain. U naem gradiu (je li to uinak podneblja?) sve se to radi zajedno, jednako pomamno i rastreseno. To e rei da se ljudi dosauju i da nastoje stei navike. Nai sugraani mnogo rade, ali samo zato da bi se obogatili. Najvie se zanimaju za trgovinu, a glavni im je posao initi poslove, da se posluim njihovim izrazom. Imaju naravno smisao i za sitne radosti, vole ene, kino i morske kupelji. Ali veoma pametno, oni te radosti uvaju za subotu naveer i nedjelju, nastojei drugih dana u sedmici zaraditi mnogo novaca. Podvee, kad naputaju svoje urede, sastaju se u odreeni sat u kavani, eu istim bulevarom, ili se smjeste na svom balkonu. udnje mlaega svijeta estoke su i kratke, dok poroci starijih ne premauju kuglaka drutva, drugarske veere i klubove, gdje se igra za velike pare, te ovjek gubi ili dobiva kako hoe karta. Kazat e netko da to nije odlika naega grada i da su, openito uzevi, svi nai suvremenici takva soja. Nema sumnje da u nae dane nita nije prirodnije no vidjeti ljude gdje rade od jutra do mraka, da bi zatim potratili na karte, na kavanu i na brbljarije vrijeme koje im preostaje za ivot. No ima gradova i zemalja gdje ljudi od vremena do vremena posumnjaju nema li to drugo. Uglavnom to ne mijenja njihov nain ivota. No oni su posumnjali, a to je uvijek dobitak. Oran je naprotiv grad gdje nitko ne sumnja, to jest grad potpuno moderan. Prema tome nije potrebno razglabati kako se kod nas vodi ljubav. Ili se mukarci i ene prodiru naglo u takozvanom ljubavnom aktu, ili se predaju dugakoj navici udvoje. Izmeu tih krajnosti esto nema sredine. A ni to nije originalno. U Oranu, kao i drugdje, svijet, nemajui vremena da razmisli i prosudi, mora ljubiti a da i ne zna da ljubi.

1

Svakako je originalnije da u naem gradu umiranje moe ovjeku zadati tekoa. Tekoa nije, uostalom, prava rije; bilo bi opravdanije kazati neudobnost. Nikada nije ugodno biti bolestan, no ima gradova i krajeva koji bolesnika tako rei podupiru, podravaju, gdje ovjek moe u neku ruku pustiti maha svojoj slabosti. Bolesniku treba njenosti i blagosti, drago mu je kad se moe o neto osloniti, a to je sasvim prirodno. Ali u Oranu krajnosti podneblja, vanost poslova koji se tu sklapaju, beznaajnost okoline, naglost sumraka i kvaliteta uitaka - sve to pretpostavlja dobro zdravlje. Bolesnik je u tom gradu veoma osamljen. A pomislimo na ovjeka koji je na samrti! Uhvaen je u klopku, opkoljen zidovima koji pucketaju od vruine, a istoga trenutka itavo puanstvo, na telefonu ili u kavani, govori o ratama, tovarnim listovima i odbicima. Svatko e razumjeti da smrt, pa bila to i moderna smrt, moe biti jako neudobna kad nadoe na takovu suhoparnu mjestu. Tih e nekoliko uputa moda dostajati da netko uzmogne zamisliti kakav je na grad. Uostalom ne valja nita preuveliavati. Trebalo je istaknuti kako je lice toga mjesta banalno i kako je banalan ivot koji se tu provodi. No im smo stekli neke navike, provodit emo dane bez tekoa. A kako na grad pogoduje navikama, moe se rei da je sve kako treba. Gledan s toga vidnog kuta ivot zacijelo nije uzbudljiv. Ali u nas nema nereda i smutnje. A nae iskreno, simpatino i radino puanstvo oduvijek pobuuje u putnika primjerno potovanje. Taj grad bez slikovitosti, bez raslinstva i bez due moe nam se uiniti kao neko odmaralite koje ovjeka pomalo smiruje i na koncu uspava. No budimo pravedni i dodajmo da je nakalemljen na pejza kojemu nema premca, usred gole visoravni, okruene blistavim breuljcima, ispred zaljeva savrenih obrisa. Moglo bi se tek poaliti to je izgraen tako da okree lea tome zaljevu, pa ovjek ne vidi more koje uvijek mora traiti ne bi li ga negdje spazio. Nakon svega toga priznat emo lako da nita nije moglo potai nae sugraane da naslute iznenadne dogaaje koji se dogodie u proljee te godine i koji bijahu - kako smo poslije shvatili - predznaci niza tekih nezgoda koje sam ovdje nakanio opisati. Nekima e se fakti koje iznosim uiniti sasvim prirodnim; drugima, naprotiv, nevjerojatnim. No piem kroniku, a kroniar ne moe na kraju krajeva voditi rauna o tim proturjejima. Jedina je njegova zadaa da kae: To se dogodilo, ako zna da li se ovo ili ono zaista dogodilo, da je zahvatilo u ivot itavog puanstva, pa ima na tisue svjedoka koji e u svom srcu prosuditi govori li istinu. Uostalom, pripovjeda (koga emo na vrijeme upoznati) ne bi imao nekih posebnih prava da se dade na taj pothvat, da mu sluaj nije omoguio da prikupi odreeni broj iskaza i da silom prilika nije bio upleten u sve o emu hoe izvijestiti. To ga ovlauje da postupa kao povjesniar. Razumije se, da povjesniar, iako nije strunjak, raspolae uvijek dokumentima. I pripovjeda ove pripovijesti ima, dakle, svoje. To je najprije njegovo vlastito svjedoanstvo, to su zatim svjedoanstva drugih, jer je bio pozvan da primi povjerljive iskaze svih osoba koje se javljaju u ovoj kronici, to su konano tekstovi koji su mu na koncu dopali u ruke. Nakanio je da crpi iz njih kad to bude smatrao shodnim i da ih upotrijebi kako mu se bude svidjelo. Nakanio je jo... No moda je vrijeme da pusti komentare, da prestane govoriti uvijeno, da bi preao na samu stvar. Izvjetaj o prvim danima mora biti neto podrobniji. *** Ujutro, 16. travnja dr. Bernard Rieux izae iz svoga kabineta i spotae se o crknutog takora koji je leao usred stubita. Toga asa ne pomisli nita, nego odgurne ivotinju i poe niza stube. No stigavi na ulicu, sjeti se da taj takor nije bio na svome mjestu i on se vrati otkuda je doao, da bi upozorio pa-zikuu. Vidjevi kako stari Michel reagira, osjeti jo jae da je

2

njegovo otkrie zaista neobino. Njemu se prisutnost toga takora bila inila samo bizarnom, dok je pazikua bio naprosto sablanjen. Njegov je stav bio, uostalom, kategorian: u kui nema takora. Doktor je dodue tvrdio da ima jedan na hodniku prvoga kata i da je taj vjerojatno crkao, uzalud! Uvjerenje gospodina Michela ostade neokrnjeno. U kui nema takora, pa mora da je toga donio netko izvana. Ukratko, netko se htio naaliti. Iste je veeri Bernard Rieux, uavi u kuu, traio prije nego to e se popeti, svoje kljueve, kadli spazi u dnu mranoga hodnika krupnog takora, kako se nesigurno kree, a dlaka mu je nekako vlana. Sada je stao kao da trai ravnoteu, ponovno kree prema doktoru, staje, okree se oko svoje osi; sad je cijuknuo i pao, a iz rastvorene gubice iknulo je neto krvi. Doktor ga malko ogleda, a zatim se pope u svoj stan. Nije mislio na takora. Ta izbaena krv podsjetila ga je na njegovu glavnu brigu. Njegova ena koja boluje ve godinu dana ima da otputuje sutra u jedno gorsko ljeilite. Nae je gdje lei u spavaonici, kako je bio naredio. Sprema se tako na tegobe putovanja. Sad se nasmijeila: - Vrlo se dobro osjeam - ree. Doktor je gledao lice koje mu je bilo okrenuto, a na nj je padalo svjetlo lampe koja je stajala na nonom ormariu. Njemu je to lice, usprkos bolesti koja je na njemu ostavila svoje tragove, bilo mlado kao neko, mada je navrila trideset godina. Moda je to bilo zbog osmijeha koji je bio jai od svega ostalog. - Spavaj ako moe - ree on. - Sestra e doi u jedanaest sati, a ja u vas odvesti na podnevni vlak. Poljubi elo koje se bilo malko ovlailo. Smijeak ga otprati do vrata. Sutradan, 17. travnja, u 8 sati, pazikua zaustavi doktora na prolazu i optui derane koji se glupo naalie stavivi nasred hodnika tri crknuta takora. Mora da su ih uhvatili velikim miolovkama, jer su bili raskrvavljeni. Pazikua je stajao neko vrijeme na ulazu, drei takore za ape; mislio je da e se krivci odati kakvom podrugljivom primjedbom. Ali nita! - Neka, neka - govorio je gospodin Michel - uhvatit u ja njih! Mozgajui o tom sluaju, Rieux odlui da pone svoje lijenike posjete vanjskim etvrtima gdje su stanovali njegovi najsiromaniji pacijenti. Sabiranje otpadaka obavljalo se u tim dijelovima grada mnogo kasnije, a doktorov je auto dodirivao, prolazei ravnim i pranim ulicama, kante za smee to stajahu na rubu plonika. U jednoj ulici kojom je tako proao Rieux nabroji dvanaestak takora baenih na otpatke povra i na neke prljave krpe. Prvoga svoga bolesnika nae u postelji; leao je u sobi to je gledala na ulicu, a sluila je kao spavaonica i kao blagovaonica. Bijae to stari panjolac kotunjava lica, izrovana borama. Pred sobom je na pokrivau imao dva lonca, a u njima graak. U trenutku kad je doktor ulazio, bolesnik je, napola sjedei, zabacio glavu, nastojei da uhvati dah. Disao je kao da su mu plua puna ljunka, poput svih starih astmatiara. - Dakle, gospodine doktore - ree za vrijeme injekcije - jeste li vidjeli? Izlaze...

3

- Da - ree ena - susjed je pokupio tri. Stari je trljao ruke. - Izlaze, ima ih u svim kantama, tjera ih glad. Rieux je zatim morao konstatirati da cijela etvrt govori o takorima. Zavrivi posjete, vrati se kui. - Gore vas eka telegram - re