a, ni na nebu, ni na zemlji - ZONE · PDF fileDaj meni rakije, ja se ne bojim ... da si samo jedan metar niže sve što ... bicepsa, tricepsa, deltoideusa, trapezoideusa krila se nesigurnost,

Gore u planini, tačno na granici 1000 m n.v. dešava se promjena: realno postaje nadrealno, marginalizam se pomjera u new-primitivs, a pravi primitivizam dobiva i pravu oznaku. Osuđena da ne pripada ni tamo, ni ovamo, kuća na granici u stvari je mjesto gdje se ustaljene vrijednosti relativiziraju i ruše na svojstven, duhovit način...

ni n

a ze

mlji

Zv

onim

ir N

ona

Tom

ić

Kuć

a, n

i na

nebu

,

ni n

a ze

mlji

Zv

onim

ir N

ona

Tom

ić

Kuć

a, n

i na

nebu

,

Kuća ni na nebu, ni na zemlji Zvonimir Nona Tomić Design / Layout: Z. Tomić Fofografije: Dinno Kassalo (str. 62/63 Amir Variščić)

Izdavač: Tisak/Štampa: ISBN:

S nadom da će se akteri prepoznati…

Sadržaj

Čuj… 9 Ljubina 13 Legenda o šiši 19 Body boys 27 Zornjak 35 Bona ne bila 43 Među seldžucima 53 Rođendanski smijer 63 Majstore! 75 Odskočna daska 87 U ledenom dvorcu 99 Zmiuga 113 Kosac 123 Lijena priča 129 U lovu na Novu 143

7

Čuj

...

Čuj... Kuća ni na nebu, ni na zemlji

U jednom ofucanom vodiču što se po-vlačio po planinarskom klubu zatekoše:

Kuća Ljubina, Prenj, n.v. 1001m

Planinarska kuća Ljubina leži na oko dva sata hoda, markiranom stazom, jugozapadno od

Konjica.

(fotografija) I to je bilo sve.

- E, jesu je vala i uslikali, ko paščara. A..? - Aha!

...a jel to neko markiro? Najinteresantnijim ipak činilo se saznanje da je u onom pravcu jugozapad.

- Čuj...

1110

Ljub

ina

Ljubina Kuća ni na nebu, ni na zemlji

Svijeće trepere na propuhu.

- Ja sam bio preko pedeset puta na Borašnici, ljeti – zimi!

- Kako si mogo, tamo je vojska?!? - E…

Visoko ”e”, tajanstveno, superiorno… - Kako to, zovemo se Borašnica*, a ne

možemo se ni popet? (Valjda na Borašnicu)

- A kako ćeš se zvat? Planinarsko društvo Motika...? Ili Velika Kapa..?

Možda Zelena Glava, Kopilice, Lupoglav, Sivadije… Sve sama dvosmislena imena.* *

- Mostarci se zovu Prenj! Tajac! Osjećaj da je neko nešto oteo.

- … im materina. * / * * Pomenuta imena su vrhovi Prenja.

14 15

Ljubina Kuća ni na nebu, ni na zemlji

Nepodesna kao ishodište za prenjske ture jer je udaljena od glavnog masiva, van glavnih puteva, Ljubinu kao da niko nije ni poznavao. Prenisko da bi se smatrala ozbiljnim iskušenjem, ipak... na njoj je mogao zamirisati noćni vjetar s Prenja.

- Jarane, ja sam noćio pet dana ovde, sam. Jadan bio koja je to bejtinja*...

- Jesi l’ imo šta popit? Daj meni rakije, ja se ne bojim... sto dana!

Bila je potpuna suprotnost velikim pla-novima i velikim ambicijama. Kao crv sumnje, glas realnosti:

- Kako je tek na Prenju kad je vako ovde? Iznenada, kao obično, tema izgubi na aktuelnosti.

- Đe si bio kad onaj čojek napravi čaj od čubera. Miriše ko bombona.

- ??! Obična, prizemna, draga… nekad malo opora, Ljubina je ipak bila zvijezda. *Bejtinja (betinja), pustoš, divljina

Pala je noć. Oblici u dolinama rasplinjuju se ili slijevaju u nešto što bi većina nazvala mrak. Nebo iza Ljubine osta još neko vrijeme da slabo zrači, kao eho vatre što ju je sunce sa sobom odnijelo. A onda, velike zvijezde zatreperiše suvereno, bahato zauzimajući najbolje komade neba. I nisko na horizontu zatreperi poneka zvjezdica, slabo i nesigurno. Predodređena da blista tu, ni na nebu ni na zemlji, ostaje nešto što većina i ne primjeti. Ili se možda poneko i upita šta bi to moglo biti..? Bez sumnje, i to je zvijezda!

- Ljubina ti i nije planina? A? - Kako nije kad je preko hiljadu metara...

Vidiš, da si samo jedan metar niže sve što zgriješiš pisalo bi ti se.*

Kao da iznad hiljadu metara nema grijeha. - E, taj jedan metar je neko vala slago!

Okrenuta prema gradu, Ljubina i nije pokazivala ambicije da bude velika zvijezda – Prenj. Izuzev Borašnice, vrha u uglu koji kao da je često imao što reći, ali ga niko nije slušao, Prenj se odavde nije čak ni vidio.

*Često je bilo nejasno da li ”Ljubina” znači kuća (1001m) ili taj sjeverozapadni dio Prenja (cca11100m) gdje kuća leži.

1716

Lege

nda

o ši

ši

Legenda o šiši Kuća ni na nebu, ni na zemlji

Svijeće su bjesomučno izgarale u pregri-janoj sobici.

- Došao je tiho... - I ušao u legendu! - He..! iskezi se prekinuti, kao da mu je neko

oteo zalogaj iz usta. - He!

Iznenada, riječ ”legenda” dobi značaj, zatreperi strano, interesantno... Besmislica se uobliči:

- Jeste li čuli onu legendu o zakopanoj šiši? Po ko zna koji put. No, razgovor dobi gorivo za nastavak. [Dolazio je tiho, pognut, nejasnih obrisa jer je gotovo već bio mrak. Kuća je iščezla iza strme kose kao i glasovi u njoj.]

- I? Šta bi? Pitanje sa bezbroj značenja, a možda najvažnijim:

- Šta bi sa šišom?

20 21


- Hajmo sutra tražit... Oprezan prijedlog, obojen sumnjom.

- Znaš kad je to bilo? Davno, boga pitaj. [Zastao je nesiguran pri pomisli da se ovo može smrznut! Istina, nikad nije čuo kako alkohol mrzne, ali... Htjede poći.

- Ih, ni ja sam neću ovo nać! presječe ga. A onda je malo zasjekao drvo i ostala je fleka da se bjelasa u mraku.

Niko ga nije vidio. Niko i ne bi doveo u vezu sjekiru, rakiju i to što je uradio. Otišao je nazad u punu kuću noseći nemir, a masku na licu i naivnost u pokretima.]

- Zauzmi za stolom dok nije došla alaša. Čuju se.

Glasovi su već bili pred vratima. Grla su postajala sve suhlja i užarenija, tako i riječi. Priča se njihala između sumnji i blistavih argumenata. Na kraju se ono sakriveno vani, u mrzlom mraku, činilo sasvim realnim i neprocjenjivo vrijednim.

- Ma ko je to bio, daj da mu je idemo popit. - Ko zna ima li toga još?

[U ruci je imao štap. Ne... Bila je to sjekira iz šupe za drva. Zastao je. Vjetar je ljuljao golo šiblje. Negdje dole niz mračnu kosu hučalo je kao da snažan vjetar dolazi s mrakom.]

- Raja, dolazi još žderonja! Eno zovu od Takiše.

[I on je pomislio kako će zasigurno doći još ”žderonja”. A njegova rakija će biti na sigurnom, pošteđena od iskušenja... sve dok ne dođe vrijeme. Ogledao se okolo. Na livadi bi to neko mogao naći. Odustao je od toga da jednostavno zasiječe ledinu, izvadi busen, položi rakiju i ponovo namjesti kako je bilo. Lagano sniježi. Grad, nekoliko kilometara u dolini, već je u treperavom svjetlu. Protegao se pojas mraka između Ljubine i rijetkih seoskih svjetala nisko dole.]

- Ko je zakopo? ubaci neko naivno. [Odabrao je jedno drvo i ispod njega udario sjekirom. Udarac je bio tvrd. Kamen! Polako... Pretvarajući se da siječe drvo napravio je udubljenje i flaše (?) su sigurno legle u njega. Pažljivo je zatrpao. Razgledao je... ponovo popravio malo. ]

22 23


Trenutak ga zateče, umiješao se: - Vazda nje ima ovda. Ja znam i đe! Pošto

ćete? - ... - Mogo bi ti po nju trčat, znaš! odreza

neko, oštro reagujuči na neumjesnu pro-vokaciju.

- Ali... ama..! Niko ga nije slušao. Tiho se iskrade iz kuće. Stotinjak metara dalje hladnoća i mrak stvaraju iluziju kao da su kuća i glasovi u njoj zauvijek iščezli. Tišina... Vjetar donese slab miris dima. Odakle dolazi taj miris? Da li zaista iz stvarnosti? Ili iz priče...

24 25

Bod

y bo

ys

Body boys Kuća ni na nebu, ni na zemlji

Četvorica. Naklaćeni nad stolom kuće na Ljubini, diskutiraju glasno. Citiraju. Konverzacija teče, odmjerena i ubjedljiva.

- Braca! (Zar sam ja Braca?) Šta’š ti ovde?

Bio sam izgleda suvišan, još vruć od puta i u mislima gore na ledenoj visoravni.

- Ovo je seansa Prava. Ha, ha, ha...! Okupio ih je dijelom studij prava, dijelom body building. Teško je bilo reći ko je student, a ko builder, osim jednog što je petljao oko vatre. Taj je izgledao normalan, ostali su bili divovi, obrijanih glava. Ispred njih počivale su knjižurine.

- Imaš li ausvajs*, Braca? (Pa ja nisam Braca)

Ne usudih se odgovoriti. Hladnoća je puzila uz noge, bilo je vrijeme zapaliti svijeću u sobi. *Ausweis ‐ Njem.: isprava, dozvola, propusnica

28 29


i najcrnji koji mi se obraćao podiže na sto 25-lit. kanister u kome sam mislio da stoji voda.

- …ako imaš ausvajs, neka te. Shvatih da AUSWEIS znači prije svega PIJ!, a onda SVOJE VLASTITO PIĆE, jer samo tako možeš ostati S NAMA. Noć se vukla. Nivo alkohola u kanisteru polako je padao zajedno sa nivoom onog u termometru. Karakteri su ogoljevali kao hridi. Bujice alkohola erodirale su izvještačeno, nerođeno... Vjerovao sam da znam sve o njima. Ispod bicepsa, tricepsa, deltoideusa, trapezoideusa krila se nesigurnost, ponos, osjetljivost, romantičnost… Samo onaj jedan, što je sad petljao sa fotoaparatom, bio je drugačiji.

- Fuj!!! Pljunu onaj visoki, plavi.

- Šta je ovo??! Istog trenutka trojica ih skočiše, držeći rukama u pijanom strahu jedan drugoga: onaj što je petljao, onaj veliki sa kukastim nosom i onaj plavi ”macho”. Njih trojica, tri šolje pomiješane na stolu, jedna od njih sa vodom. Ko je izdajnik? Ko to ne učestvuje u zaje-dničkom poroku?

Na sto stiže tepsija krompira sa jajima. Viljuške poletješe, a komuniciranje se sroza do neartikulisanosti. Krompiri su pržili u ustima. Razgovor se vodio laktovima, ramenima pa i viljuškama. Odjednom se oči razrogačiše. Ispod brda krompira izvukoše pohovanu krpu, nalik maramici onog što je petljao oko vatre. Postade vruće i preglasno. Neki se u bijesu skinuše do pojasa. Izgledali su zastrašujuće jaki.

- Majko moja... ...sad gore na visoravni kasni jesenji šampinjoni tiskaju se u mraku jedni uz druge, sitni, nerazvijeni, kao bijele bobice u redovima, promrzli... Tu dolaze vile svaki put u zoru da igraju kolo, zato je trava tu tamno zelena...

Takvim mislima pokušah kompenzirati neugodnost koja me obuzela. Jednako brzo se smiriše. Onaj što je petljao oko peći jeo je, nije se gadio na svoje. Bilo je to smišljeno. Hrabar? Ili ih je dobro poznavao? Djelovao je cinično i oštroumno. Duboko u dolini svjetla su se prorijedila.

- Braca... ( ! ) Na moje ogromno zaprepaštenje, onaj najveći

30 31


Mrak i tišina uskoro su ponovo uvili Ljubinu. Šampinjončići su se stiskali u redovima, prozebli. Zora je ujedala...

- Aj!!! ...neka bolan!

- Izlazi! Sve je ’vo tvoje maslo... Bjež’!

- Neka bolan!!! ...aj, raspara mi vreću!

Ječali su u mraku glasovi onog visokog, plavog i onog što je petljao. Na kraju je pravda, izgleda, pobijedila.

Sjene su progutale zidove, vrijeme je stalo. Ponos je prijetio da eksplodira. Svi su pogledali u onog visokog sa kukastim nosom. Da li zato što je njegov kukasti nos u tom trenutku bio najmarkantniji? Lagano, dramatično, izašao je iz kuće odnoseći svijeću. Ostali smo u mraku, strepeći… Je li osuđen? Priznao? Možda kažnjen? Ništa nisam shvatao, šampinjončići su se tiskali pred očima. Potrajalo je, strasti su se ugasile. Soba je postala hladna. Ko je vani, a ko je ostao unutra, mrak je bio odgovor. Iskradoh se, pun strepnji.

- Buhuhuuu... Buu... Najbizarnija scena koju sam mogao zateći: onaj kukasti plakao je podbočen na ćošku, jecao gorko, duboko, velik kao planina kad se ruši.

- Takvim vi mene držiteehe…ehe…ehe... Uhu...uuu...

Svijeća je prljila, a vosak mu curio niz ruke. Podupirao je zid u oreolu svjetla, nosa zabodenog u čatmu. Blicevi su sijevali. Onaj sa kamerom skakao je oko njega u kreativnom zanosu, radostan... Izgledalo je da veselju nema konca.

32 33

Zorn

jak

Zornjak Kuća ni na nebu, ni na zemlji

- Znaš šta... znaš šta... Vodila se borba za riječ.

- Iskočila mu ribica iz akvarija, a nana nije znala šta će, pa je met’la u frižider. Nek čeka, kaže, dok moj unuk dođe...

Pomrčina je gutala glasove onih što su imali priliku govoriti. Vatra je plamsala i rumeno svjetlo pravilo je krug u kome se tiskala grupa. Iza toga zida od pomrčine kao da ničega na svijetu više nije bilo. Grupa, sam svijet za sebe.

- Znaš šta... - Bježi akrepe! Ko tebe pusti vamo? - Znaš šta mu kaže nana kad je pošo: ”Ajde,

sunce te pljuvalo.” Ha, ha, ha, ha... - Ih, nemogu lajat ovde pred profesorom...

36 37


Odbauljao sam ponovo grupi koja je, poput mumija naslonjenih jedni na druge, bludila kraj pobijeđene vatre. Okrenuo sam leđa žaru i naslonio na nekoga. Proći će i ovo...

- Zar te ne peče savjest? Čuo sam slab, drhtav glas školske kolegi-nice. Prepoznah frazu koja nije imala namjeru išta promijeniti, tek toliko da sačuva kontinuitet razgovora.

- Kakva savjest? Bio je to glas profesora. Odgovor koji je sve rekao. Odgovor neodoljivo priličan situaciji. Komešali su se čudno, neprirodno ispod pokri-vača. Profesor i učenica... Zaboga, pa to je incest! Trčao sam kroz mrak do šatora iz koga su virile pjevačeve noge. Trčao sam dalje, toliko dugo dok je strana pružala otpor. Stadoh nad provalijom. U tom trenutku, daleko na horizontu, nešto široko, crveno, uznemiravajuće slutilo se iza planina. Zora!

Bila je to grupa srednjoškolaca, utonulih u meku travu, ušuškanih u ćebad. Prošla je ponoć. Poneko svjetlo otkine se i lagano odleluja u kuću, na spavanje. Grupa se čistila od slabića.

- Iiii, tica mi se naladila, osto kavez otvoren!

Signal da je postalo hladno. Mrak i hladnoća krili su se iza šiblja i stijena, spremni da skoče na najmanju slabost vatre. Vladala je atmosfera iščekivanja i radoznalosti. Kako to izgleda provesti noć vani, prvi put? U mraku smo podigli šator na brijegu iznad kuće, jedan plavi što je dobro pjevao i ja, čisto iz obijesti. Bilo je strmo i klizavo. Probudili smo se ukočeni, obledenili... Harmonika je ležala u dnu šatora, mokra od kondenza. Pjevač je gotovo sasvim isklizao kroz aluminijski feršlus koji se sam otvarao. Provukao sam glavu vani. Zora je bila nezamislivo daleko. Zvijezde su se tresle.

- Nekad se mislilo da je nebo jedan zid, a zvijezde rupice u zidu kroz koje se vidi kako treperi vatra u paklu...

Pjevač me nije slušao, srušio se nazad, u košmar.

38 39


- Improvizacija - majka opstanka! Tava se nervozno njihala iznad svijeća. U njoj se mučio uštipak, bez ulja. Nestrpljenje je raslo.

- Smanji na keca! Svijeće su se počele kvrčiti od toplote. Poslušasmo ga i ugasismo dvije. Osta samo jedna, posađena u pepelu hladnog ognjišta.

- Sad pojačaj na dvojku! Lakmost je nadjačala oprez. Bio je ”stari” planinar i njegovom iskustvu se nije moglo protivriječiti. Samouvjereno, dodao je komad parafina u tavu. Uštipak je mirisao na još jednu prevaru.

Kao science fiction, kao Genesis. Noć se iz crnog pretočila u plavičasto da bi se potom ugušila u purpurnim dolinama. A onda, prvo zatitravši muklo rumeno, svjetlo je prsnulo, kulminirajući u eteričnom narandžasto-žutom. Trenutci su bili dramatični. Tu, na rubu stijena, prvi put vani dočekao sam zoru. Uskoro osjetih toplinu velike zvijezde. Vjetar je njihao grimizne glavice prenjskih karanfila na dugim peteljkama. Bilo ih je bezbroj... Vratio sam se nazad. Mumije su se kome-šale. Profesora i učenice nije bilo. Ognjište je bilo samrtno bijelo, pepeljasto, sunce je postalo bijelo… Bili su gladni.

- Znaš šta... njegova nana je kazala: ”Nemoj me u đenet*, dina ti. Tamo su samo djeca i stari...”

Krmeljav glas pokušavao je svezati sinošnji kraj sa novim početkom. Ali žalostan, gotovo paničan krik prekide sve asocijacije na rečeno:

- NEKO JE BUNARIO OVDE! Posegnusmo za ruksacima. Fakat, hrana je nestala.

*Eden, raj

40 41

Bon

a ne

bila

Bona ne bila Kuća ni na nebu, ni na zemlji

Ona i on bili su apsolutne krajnosti. Ona, kancelarijski službenik, flegmatična, neza-interesovana, sasvim odsutna. Ono prirode što je pretrpjela na putu ovamo bilo je više nego dovoljno. On, kamen, deformisan od čvrstine, sirove, zalizane glave, stisnutih zuba. Bilo se opasno rukovati s njim. (Aj! Ruka) Jedino zajedničko bilo im je krajnji konze-rvativizam. Njihova moralna načela bila su visoka i tvrda. Doći na Ljubinu bilo je veoma radikalno, no strasti su upravljale njima. Bili su zaljubljeni. Nenavikli na takvu situaciju, ispoljavali su neočekivane reakcije. Ophodili su se nesigurno, nezgrapno maskirajući slabost. Osramotiti se bilo bi prokletstvo, a grijeh je bio tako primamljiv, pogotovo ovdje.

44 45


- Čuvaaaj! Klinci su uglačali do leda stranu iza kuće.

- Metni fenjer na ćošak da znam đe ću smotat...

Gotovo svi su izašli vani, što zbog ambi-jenta, što iz radoznalosti. Prvo je gurkala snijeg nogom, pa onda bojažljivo šutala u njegovom pravcu. Upitno, oprezno... Odgovor suh, distancirajući:

- Neka bona, ne budi dijete. Međutim, bila je ponesena. Ne znajući kako, našla se na ledu, visoka i nesigurna, poput rode. Iznenada je postala dio pažnje, akcije, ambijenta... Nalazila se u tome. Kao da se probila iz oklopa i našla u novom svijetu uživanja i slobode. On je bio prisutan, prijeteći, ali sad nekako apstraktan, koga se moglo ignorisati. I ona je cičala od radosti. Bila je kao dijete. Zašto ga se bojala?

- Sunce ti jebem, ulazi u kuću! Ne lezi vraže, neko je donio najlon.

- Bona ne bila, nemoj da ti više govorim! Legla je i poletjela. On je stajao raskrečenih, krivih nogu u rašnjiranim oficirskim čizmama.

Njena bojazan bila je: ”Šta će svijet reći, pa ona je neudata. Blesa!” Njegova, pak bila je nešto drugačija: ”Sunce ti... šta ako me nešto ne posluša, pa se počne jogunit...” Bilo bi to smrt njegovoj muškosti. Sramota je visila nad njima kao usud. Potreba da joj naređuje bila je gubitak samo-pouzdanja. Možda kontrole..? U sumrak, led je okovao Ljubinu, ohladio do kosti. Mjesec - ledeno lice. Sniježni puder uhvatio se u koščato drveće, rašlje liče na pačije noge. Sklupčano pašče leži na snijegu pred vra-tima. Mirno, a onda se žestoko zatrese, gotovo zatetura. To ga za trenutak podgrije i umiri. Osluškuje... Nevjerovatno, čuo se jedan jedini glas iz kuće. On je govorio, dugo. Kažiprstom je rezao ispred lica. Pokret između podcrtavanja i pri-jetnje. Bio je velik, autoritativan… Glavni. Začudo, priča mu je bila suvisla, odmje-rena i privlačna. Svi su nijemo slušali. I kad bi stao, niko nije narušavao tišinu u kojoj su riječi sazrijevale. No, uskoro će njegov autoritet biti na kušnji.

46 47


- Skočider u sobu, donesi ono da se nareže!

Pokušao je graditi autoritet na račun njihove zajedničke hrane. Reagovao je naredbama na najmanju sumnju da nešto nedostaje na stolu.

- Skoči, donesi onu sarmu iz šerpe! Bila je to krajnja nesebičnost, nezdrava, napeta...

- Donesi vraga! A šta ću ja jest! Odjeknulo je kao grom. Neko ciknu:

- Nemoj je pred djecom..! Bila je dograbljena za dugi vrat i ugurana u sobu. Niko se nije usudio miješati.

Tišina... Duga i nepodnošljiva... Je li zadavljena?

Konačno, vrata se uz cijuk otvoriše i obadvoje izađoše. Mirni! Šta se tamo desilo? Radoznalost nas je razdirala. Je li to iluzija ili njeno mirno lice pri svijećama zaista zrači prkosom, otporom... Ili pobjedom? Nemoguće! On, još tajanstveniji, nedokučiv. Rano ujutro otišli su nazad. Ostalo je lebdje-ti u zraku nešto nedovršeno...

Stegnutih zuba i šaka, propadao je u zemlju. ”Bona ne bila” iščezla je u šikari ispod WC-a.

- Aii! Ode... Noge su nam se odsjekle. Bog čuva djecu i pijane! Izvukla se odo-zdo bijela od snijega, nepovrijeđena. Opasnost se materijalizovala, on takođe. Postao je realna prijetnja. Bila je duboko svjesna propusta. Ali briga i čuđenje ostalih razblažili su njegov bijes. Ona je opet bila ona stara, po-nizna. To ga je smirilo.

- Grrrr... Neko je pustio pašče unutra i sad su tra-pali po njemu u tijesnom. Oglašavali su se i pothlađeni uz prozor.

- Urgiraj tamo za tu vatru! - Turi koje...!

Priča je u nastavku zvučala šuplje i bila prekidana. Nije se mogao ignorisati incident. On više nije izgledao muški, ubjedljivo. Bio je načet, dekoncentrisan i nesiguran. Morao je povratiti izgubljeno.

48 49


Nismo bili spremni vidjeti mrtvog čovjeka. Strah nas je ošamutio.

- Vidi kako vuku balvane!?! - Evo još jednog!!!

Ono dvoje od juče... bože, oni su zaista apsolutne krajnosti.

- Ti, boga mi, ko zemljoradnik, samo plug, plug, plug...

Neki su skijali najsigurnije u plugu i plužnim zavojima. Isključivo!

- A ti, boga mi, oreš i nosom ledinu! Nije isključeno! No, neki su u snijegu ostavljali savršene, elegantne rezove. Jutro i snijeg bili su idealni. Glasovi su odjekivali muklo u dolovima. Kristali su lebdjeli zrakom, svjetlucajući, a disanje i razgovor proizvodili oblak pare što se ledio po obrvama i brkovima. Ljubina je bila mirna, bezazlena, prelijepa... Da li? Nešto se približavalo. Veliko, potmulo, neprirodno... Bivalo sve bliže, valjalo se, orgalo... Uzvici! Kosa se dizala. Vidjeli smo medvjeda... Ili majmuna? U razdrljenom kožuhu, zajapurenog kao krv... čovjeka, ipak. Promicao je niz korito tik ispred ogro-mnog balvana koji se jezivo propinjao, tupo odbijao od strana, izvaljujući kamenje. U vunenim čarapama što grabe poput kandži u ledenom, igrao je čudno, divlje, kao vezan na kratko ispred bezočne mase.

50 51

Međ

u se

ldžu

cim

a

Među seldžucima Kuća ni na nebu, ni na zemlji

- Grrr! - Idi u... Srce mi stade!

Mrko klupko bacilo se u noge, zubi su bljesnuli. U slijedećem momentu zategnuti lanac odbacio ga je nazad. Onda opet...

- Rrr... rrr! - Aaa, vidi što ževri, za trojicu.

Džukac, promašeni lovački, kržljav, odra-stao na lancu... Bilo je u njegovoj mizernoj pojavi nešto prgavo, žestoko, čemu se moglo od srca smijati.

- Viči Puto, Puto..! Bio je mora. Neki su zazirali od odlaska na Ljubinu upravo zbog njega, neki ga ignorisali. Čovjek se zaista teško mogao opredijeliti. Put na Ljubinu dijelio se “do Pute” i “od Pute”. Idemo dalje! *Seldžuk, seoska džukela

54 55


Naše udaljavanje vidio je kao našu slabost, ili propuštenu priliku. Ukočismo se od straha. Sta-dosmo... I džukela ustuknu, pogrešno procjenjujući to kao otpor. I osta tako zbunjen, lajući... U Mokrom Dolu smo.

- Laj ti sad! Onda popustljivo:

- Mora i on zaradit večeru. - Pa ja, ko bi ga držo.

Kuća Ljubina ličila je na spomenik, mučna i tvrda.

- Nikoga...! Zbacili smo ruksake. Bilo je to vrijeme dok su nam još bili teški.

- Šta sad? Na vratima se ogledao bijes onih koji su, poput nas, stajali ovdje. Obraz pun ožiljaka. Ispod otučene trulocrvene boje sijala je stara, zrela narandžasta, uokvirujući polja sivog lima koji je dobio elegantni, izazovan ton. Ali šta sa bijesom? Iza kuće stajala je nečija šupa, ružna i slabašna.

- Odvaljuj!

Sunce je palo za Gostić. - Vu! U! U!

Muklo, duboko... - Vu! O! O!

Odjekuje u dolovima. Raste zebnja i ne-prijatnost. Prilazimo zadnjoj seoskoj kući, već davno najavljeni. Zasigurno neko iza prozora uživa u našem strahu. Susret. Težak pas, slobodan i samouvjeren stajao je na putu. Zvijer! Nije pokazivao ni najmanju namjeru da se skloni.

- Ajde ako smiješ! - Smiješ ti? - Mrš! Mrš!

Idemo po iglama. - Mrš! Mrš! - Domaćineee!

Vapimo u nadi da će neko izaći iz kuće. Trapajući kaljavim rubom stalno smo okrenuti psu, zaobilazimo. Oči nas ukočeno prate. U njima nevjerica i nerazumijevanje. Gotovo smo prošli, a onda džukela prasnu.

56 57


Panika nas je ponijela. Eto seljaka gore, zasigurno. Ko će im nabusitim i umornim obja-sniti da je... da smo mi... da nismo... Počeo je vratolom. Svjetla grada u dolini bljeskala su spasonosno.

- Čekaj, ajmo rusake ostavit ovde... …pa ćemo sutra nazad... ...fol tek idemo... ...ko će znat… …pa ja!

Velika Kapa, veliki plan što je još tinjao. - Pa ja!

Ponovismo. Ruksaci ostadoše njihati se okačeni u šikari. Ko će prije do njih: mi, mravi ili psi?

- Psi!!! Jedan, pa još jedan, nekoliko ih izroni iz pomrčine zapriječivši put. Stali su neodlučni, podignutih repova, ogledajući se. Ustuknusmo. Bili su prethodnica. Iza njih začusmo povike. Seljaci dolaze!

- Bježi nazad, ne znaš kakav je seljak... Seljak je dobio obličje monstruma. Bježali smo nazad kao divljač. Psi za nama, bezglasno.

Kasnije... - Aj’, oladi, da vidimo šta ćemo. - Ništa. Ložićemo cijelu noć. - Pa ko će sutra na Veliku Kapu, da vidim

tog manijaka?! - A ko će nazad? Haj tegli sve ovo opet

dole po mraku! Plan je visio o koncu. Dan takođe.

- A šta ćeš radit nedjeljom u gradu? - ?!?

Šupa je imala daske za ležanje i kantu. Tu ćemo naložiti vatru.

- U kanti? - Sijenom!?!

Sijeno u kanti dimilo se poput furune. Kad se konačno zapalilo činilo se da će progutati i baraku. Kanta je izletjela napolje u oblaku dima. Nismo imali čime gasiti, dimna perjanica pro-tezala se u dolinu. Odjednom nas probode:

- ’Bem ti, ovo se vidi odozdo! - Misliće seljaci da kuća gori... - ’Be se njih za kuću, i oni bi je zapalili da

smiju. - Misliće da izgori stog...

...ili šupa. - Bjež’mo odavde!

58 59


Bio nam je to ključni potez. Uskoro je jeo naš doručak pun mrava, mi pili njegovo oštro, blijedo vino. Put ka Velikoj kapi stajao je otvoren i više niko... Eh, a zar je neko mogao posumnjati kako nismo dorasli tamo nekim seldžucima.

Probismo se kroz šiprag što je stiskao put i ispadosmo na livade. Nije se moglo više. Popadasmo. Gorilo je i bridilo u nogama.

- Šta bude, bude... Sjenke čopora bezglasno, kao kroz vodu promakoše starim tragom ka Ljubini. Zavedeni! Vjetar je bio na ”našoj strani”. Seljaci protutnjaše na nekoliko metara pored nas, jezivo kršeći, kao konji u mraku. Novo jutro za Ljubinom, puno rose i paučine. Ovce bleje.

- Ko je sinoć izlazio vamo? Vijesti putuju preko noći.

- Ne znamo mi... Stvarno… Zvučali smo sebi neuvjerljivo, kao da pri-znajemo.

- Evo mi tek... - A znate li ko bi mogo..?

Izvalio se, gotovo na putu. Podbočen kao pozer na starim fotosima, smiješan no nepre-mostiv. Seljak! Uz njega psine, nemirne i nervozne.

- Ajmo sjest doručkovat!

60 61

Rođ

enda

nski

smije

r

Rođendanski smijer Kuća ni na nebu, ni na zemlji

Za razliku od sestre ona je izgledala sasvim utučeno. Ništa je nije interesovalo. Mrzila je izaći vani na snijeg, žalila se na zimu i stalno nervozno grizla kraj šala. Bila je kao komad namještaja u kući koji se samo selio iz ćoška u ćošak. Nije ispoljavala nikakvu inicijativu, zatvorila se. Bila je spremna pomaći se, ustupiti mjesto, napraviti prolaz... I to bi bilo sve. I ona sama, vjerovatno, imala je utisak da smeta. Otac, koji je bio većinom zauzet mlađim sinom, nije mogao učiniti mnogo da popravi njeno stanje. Doveo ih je ovdje sa namjerom da djeca u veselju provedu dio zimskog raspusta. No, bio je svjestan da ona pati.

* ”Smijer”, u planinarskom žargonu, pravac kojim se neko popeo uz stijenu, kategoriziran određenim stupnjem težine.

64 65


Ispod mene osta tih desetak metara raspu-cale stijene... Šta se to desi? Toliko emocija, napora, straha, želje, triumfa... u tih nekoliko minuta. Bio sam opijen! Potom, kao da mi je neko strgnuo slušalice i muzika nestala. Dođoh sebi i osjetih bolove u šakama.

- Krv! Ma, ništa…

Kroz granje se vidio dim iz kuće. U njoj se pak život odvijao nespojivo različito. Strčah dole stotinjak metara što nas je dijelilo, ostavljajući u toj gomili kamena nešto svoje, vlastito...

- Pa danas mi je rođendan! Pade mi na pamet da sve to što ostavih tu nekako nazovem, hmm...

- Rođendan! Januar se bijelio po Ljubini. Škole su ohladile za kratko, a učenici se razmilili. Mnogi od njih visili su ovdje, dolazili, odlazili...

- Đe si navro, vidiš da nema mjesta u kući. - Mogu ja i na podu!

Pa onda još smjelije: - Mogu ja i vani kad se napijem!

Njena utučena pojava demoralisala je i izazivala sažaljenje. Na bubuljičavom tinejdže-rskom licu ogledalo se ono što je nosila u sebi, a to je bila plamteća želja da se vrati nazad, u grad. Smjesta! Nije ni pokušala razumjeti da bi boravak ovdje mogao imati bilo kakav smisao. Kao da čitav univerzum počiva u tom kontaktu prstiju i hladne stijene. U njemu tiliko pokretačkog naboja da sam se prosto uplašio. Kuda me to vodi? Stijena mi, kao odbljesak, vrati sve ulože-no u taj dodir: osjećaj cjeline, univerzalnosti, samosvojnosti... U takvim ekstremnim kontaktima čovjek postaje kristalno svjestan egzistencije. U njoj i u tome je ljepota.

- Ako popustim, bogin sam! Imao sam utisak da visim na vrhovima noktiju, tu na sedam, osam metara nad kamenjarom.

- Huu, bog te... Još koji metar i dohvatih zasnježeni gornji rub. Izvukoh se.

66 67


Ona sama u stvari i nije bila pričljiva i to ju je činilo samosvjesnijom. Jedno veče vodila je partiju karata za stolom. Svijeće su mutno sjale, pušilo se do besvjesti. Po podu je šljapkalo od unijetog snijega... Ona je blistala. Bilo je mučno priznati da sebe doživljava jednako intenzivno kao što bi mi uspijevali sebe, vani u surovom kamenu, naporu i riziku... Otac, dobar čovjek, nije rekao ni riječ. Uže je vodilo do ruba stijene i onda išče-zavalo u ponoru, u mraku.

- Heeej! Vjetar i vijavica vratiše vlastiti glas u lice kao šamare.

- Hiiij! Kreštavo se oglasi do mene. Ulagao sam mnogo napora i diplomatije da to dijete odvratim od prilaska rubu stijena.

- Heeeeej... Malo je vjerovatno da nas je onaj dole čuo. Vjetar je urlao. Do maloprije sam osjećao kako se penje. Onda je uže dugo mrtvo. Kako? Šta se desilo?

- Momci, ko će lokat i galamit, marš u veliku sobu!

U maloj sobi spavala je elita. Otac sa dvije kćerke i petogodišnjakom spavao je u velikoj sobi. Bio je skroman i dobar čovjek.

Mlađi što su došli donijeli su promjenu. Teme se smijeniše. Dominirali su življi, brži i kreštaviji glasovi. Stariji postadoše nervozni, prepustiše prostor i vrijeme maloljetnicima bez respekta (intervenišući često i noću i danju, naravno).

Starija kćerka kao da je iznenada dobila sjaj u očima. Počela je zračiti napetom pažnjom i interesovanjem. Noću nije spavala, slušala je tajanstvena šuškanja u mraku. Mada još uvijek šutljiva, pratila je upadljivo momke koji su se bahato i razmetljivo klatili kućom, izlazili, ulazili, vikali... Znala je stajati ne više na mjestima gdje smeta, već tik uz grupe koje su nesuvislo žvakale bilo koju temu. Uključivala se. Uskoro, izdvojila je oko sebe društvo pubertetlija, koji su neodoljivo podsjećali na pse koji se otimaju oko komada.

68 69


- Vuuuuuu... Povirio sam preko sniježne strehe i ustu-knuo. Dolina je ječala u mraku. Nisam bio svjestan toga na samo koji metar ovamo iza. Njihanja postadoše duža i... tap. Na dnu sam. Ovdje i ne puše tako, no osjećaj usamljenosti smjestio se u grlu. Dograbih prve zasnježene kamene ljuske. Krećem. Uže se uredno povlači ispred mene. Iznenada pad. Ostadoh njihati se. Rukavice mokre i ledene. Smetaju, radije bih bez njih. Opet pad...

- Au... Neš izać odavde... Vjetar je puhao pravo odozdo uz stijenu i nosio snijeg vertikalno uvis. Oči su žuljale i suzile.

- Ma ne može čovječe, ne vidiš... Ponovih riječi onog prgavog momka, sa potpunim razumijevanjem. Lampa je neprijatno blještala u stijeni ispred lica. Iznad i ispod, u snopu svjetla, let snijega ličio je na mlaz.

- Gdje sam!? Proleti mi glavom dok sam batrgao na užetu u još jednom padu, tu u magli i mraku, ni na nebu ni na zemlji.

Pitao sam se je li mogao naći mjesto za predah u stijeni kad je svih njenih četrdesetak metara gotovo u prevjesu. Strpljivo sam čekao ankerisan gore na krijesti, što sam mogao. Greben Gostića iščezao je u mraku i oluji. Ne vidi se ništa, ni svjetla u dolini.

- Je li ti hladno? - Nije.

Njen otac se sigurno brine za nju. Ali svijet bi propao da nije krenula sa nama. Za razliku od one starije, mlađa sestra bila je pravi mali biser vedrine, izdržljivosti i ponosa. I mi smo bili ponosni na nju, onaj prgavi momak što je sad dole na užetu kao i ja. Absajlovali smo niz uže sa grebena Go-stića, a onda penjali neke odabrane, krajnje teške dijelove, osiguravajući jedan drugog odozgo. Vladalo je nemirno vrijeme kušanja mogućnosti, pomjeranja granica... Uže oživi.

- Eto ga..! ...Šta bi ’bo te, oćemo noćit ovde!?

- Ma ne može čovječe, ne vidiš... Mrak nas je iznenadio, mada je čitav dan ličio na sumrak. Stavih čeonu lampu i ukopčah se na uže. Nisam želio propustiti priliku.

70 71


Odbacio se unazad sa namjerom da preleti rub stijene. Međutim, suviše blizu sidrišta, zamah je bio kratak i nedovoljan. Samo su koljena proletjela iza ruba ploče. Posrnuo je. Vuklo ga je i naprijed i nazad. U polumraku se vidjelo kako je zadrhtao od napora i straha. Prije nego smo reagovali, odbacio se još jednom i nestao dole.

- Srce... Srce treba..! Čulo se kroz oluju kako viče, sa olakšanjem. Vjetar je šibao pogurene, mrke prilike na rubu stijene, dok se Ljubina gubila u mraku i vi-javici.

- Ma bježi, ajmo kući!

Snijeg i vjetar uporno su šibali odozdo, bilo je čudno i dezorjentirajuće. Da povratiš!

- Hiii... iij... Začuh prigušeno, nestvarno, kao da ne dolazi izvana. Čekao sam dugo na jednoj ljusci da bi podlaktice ”otkočile” prije nego sam ispuzao na greben.

- Mjestaaa! Ge-eS-eS!* Elita je napunila kuću. Kompromis - za taj pojam više nije bilo mjesta. Konačno, to je bilo vrijeme da otac i kćerke pakuju nazad, u dolinu. Dva dana na Ljubini ostala se voditi žestoka polemika oko toga kako i da li se treba osigurati pri abseilu. Toliko se sve zahuktalo da smo se ponovo, jednog olujnog sumraka, našli na grebenu Gostića.

- Srce... Srce treba! Vjetar je zaglušivao.

- Ako nemaš srca, bolan, ne treba ti ni ić vamo...

GSS-ovac, crn, brkat, tvrdoglav, ”sjeo” je u Dulferov abseil i stao leđima okrenut dolini. Neosiguran.

* GSS – Gorska Sluzba Spašavanja

..

72 73

Maj

stor

e!

Majstore! Kuća ni na nebu, ni na zemlji

- De majstore, trzni jednu ovu... - Ihhhhh...

Dooo… bra! - A? Je li dobra? - Dobra! Metni je na srijedu!

Neko se zabrinu: - Ne daj majstoru, ožeć’e se po prstu!

A zvučalo je kao: ”Ne daj smuku, popi kišu božiju” ili ”Ostavi te rakije malo i nama”.

- Ajde, ne ciganči vazda! Majstor je sjedio na ćutuku, povremeno zakrećući glavu od dima. Bilo je očigledno da mu je visoko, no stomak ili status nisu mu dali sjesti niže. Svi ostali bili su dole na travi, podređeni. On je bio majstor na kući i osjećao se slobodnim davati naredbe, zahtijevati... Cijelo vrijeme u kačketu, mator, brkat i okruglast... A znao se družiti:

- Ihhhhh... Huu!

76 77


- …I onda vidim: Vama ništa! Ma, da mi je znat ko se sinoć igro sa svijećom, glavu bi mu zavrno! Ko pijevcu... Ne bi’ bolan onolikog straha, aaa...

- Nećeš bolje ni završit ako tako nastaviš. Majstor se vraćao iz kuće. Nosio je nešto zamotano u novinu.

- Iii, majstore, suhovinee... Majstor je odmotavao novinu sa suhim mesom. Rasle su zazubice.

- Ja to sam, svake godine... Krme, pa na tavan! ...Na, dođi sebi.

- Krme?! - Šta je? Kolko si ga u konzervi pojo? - Ma more on, njemu vjera ne brani...

Tema se izgleda smjenjivala. Budući da se moglo naklapati do besvijesti, a da niko i ne pomene uzrok strahu oko koga se priča ispredala, moram pojasniti šta se desilo. Naime, noću, dok su orgije bile u jeku, neko je svijećom nakapao po ogledalu i vratio ga na zid (ogledalo lampe bi ponekad na stolu služilo kao pepeljara).

Ispod dvije čađave table salonita naslo-njene jedna na drugu tinjala je vatra. Ponekad bi sa nje zamirisala mesna konzerva.

- A, dođe li ti malo sebi? Ču se majstor odozgo.

- Kakvi, đe ću doć sebi... Ja mislio od alkohola mi ”izbacilo”. Struho..! Gotovo..!

Majstor je štimao olovku za uhom. Štrecnu ga ”Struho! Gotovo!”

- Aj ti nama još jednom onu od sinoć. Kako ’no? Alkohol, alkohol...

(…to je grozna stvar, ko god pije alkohol nije planinar!).*

- A jes ga sastavio sinoć, alahu dragi... - Šuti, glava mi ko Cocin bubanj, ne znam

đe udaram. Majstor je žmirio, od dima ili se malo distanci-rao od podređenih?

- Ali jutros, jutros... Ja se bolan ukočio, samro... Da nismo, reko’, popili onaj razrjeđivač?

- Ih razrjeđivač, mogo je i on otić! - Poleti ja da se vodom...nema vode...

I, reko’, mamurluka. Niđe vode! Majstor ustade i ode do kuće. Nešto donijeti ili provjeriti razrjeđivač? * Ovo u zagradi je verzija u kojoj bi se pjesma, normalno, trebala pjevati. Istina, nikad niko nije pjevao ”normalnu” verziju pa je na kraju pitanje bilo koja verzija je prava, ova ili ona koju ovdje ne bi bilo pristojno navoditi.

78 79


Majstor je rukovao letvama tako da su se svi morali saginjati ili izmicati. Kao da se osjetio zapostavljen.

- Čije su one dvije fukare*? Dva lovačka psa unezvijereno su igrala trijemom. Oštar miris farbe odbijao ih je od vrata. Bili su toliko izgladnjeli i tanki da su izazivali sažaljenje.

- Što ih bolan patiš vako? - Neka, vako on meni bolje goni... - Vaki usukani? Ma sumnjivi su oni meni.

Prijave li oni svakog zeca? - Bezbeli! - Ne bi im se trebalo kući vraćat... A?

Lovci su bili u prolazu. - Dobro, ajde...

Pozdraviše. - Ajde.

Otpozdravismo. Psi su se neko vrijeme vrtili ispred vrata. Obično je tu nešto drugo mirisalo. Majstor odloži čekić:

- Odmor!

*Fukara, siromah, jadnik

Ujutro, u polumraku sobe, ovaj je zavirio u ogledalo kako bi provjerio podočnjake, šta li... U takvom stanju kakvom je bio, vidio je kapi parafina na ogledalu kao izrasline po vlastitom licu. Naravno, pomislio je da je to reakcija na neobično veliku dozu alkohola, što nije moglo proći bez šoka. I tako... U kući je bilo svježe i propuh. Mirisala je friška farba pomješana sa mirisom vlage i ustajalosti.

- Biće ’vo ko kutija. Zašto li je uvijek kutija bila mjerilo intimnosti i urednosti?

- Oće, topla je lamperija. Nako odoše bubrezi uza zid.

Bio je to komentar ”pjaninara”. Noćobdija. A majstor je kuckao. Izgledao je kao da neko hvali njega, a ne lamperiju. U tom trenutku u kući se zamrači. Dvojica ispuniše okvir vrata.

- Oće li? Pozdraviše.

- Okle vi? Bi odgovor. Među poznanicima i to je dovoljno.

80 81


Svi su osjećali da pas mora dobiti još, bilo radi zabave ili iz sažaljenja?

- Ih, da je rakije! Neki (psi) su znali otić pjani s Ljubine. Sijaset* je pobijedio suosjećanje. Pola štruce suhog kruha bubnulo je o ledinu. Pas ga je dograbio. Komadi su putovali niz dugo grlo i nestajali pod rebrima.

- Daj još! (Je li to rekao pas?)

Cijela štruca bubnu o ledinu. - Ih, ubiće ga majstor kad dođe.

Zabava je prešla granice. Pas je malaksa-vao. A i majstorovo strpljenje:

- Dobro je, pusti pašče! Ajde... Crknuće!

- Ko ga jebe, nek crkne kad nema mjere. Prirodno načelo, izgrađeno možda na vlastitom iskustvu, većini je zvučalo kao savršen argument. Još pola štruce bubnu od ledinu. Majstor skide kačket. Sijeda glava opasno bljesnu. Kulminirala je napetost u trouglu između nas, njega i psa. Što će se desiti? *Sijaset (u žargonu) čudo, raskalašna zabava, pometnja

- Nu, majstorov pas! Izgladnio i mršav kao paučina, nosio je glavu nisko, njušeći, no više se činilo da se na nju oslanja kako se ne bi srušio.

- Zar će i majstor danas vamo? Majstor, smrknut, odšuti. Nešto nije štimalo.

- Ma nije ovo njegovo šćene. - Ma jest, znam bolan, majstorov, izgladnio

ga za lov. Na vatri su mirisali prženi naresci. Pas je frktao okolo kroz travu kao da njuši bodlje. Počeo je cviliti.

- Drž’! Vidi šta je Društvo... Pašteta, vlasništvo planinarskog društva, zakotrlja se livadom. Pas je sustiže i zubi se zabiše u lim. Konzerva se kupala u krvi i pjeni dok je pokušavao natjerati je na kutnjake.

- Bar je otvori čojku! - Moš mislit kako je, miriše mu, a ne

more... Tu ovaj umuknu, vjerovatno zatečen mo-gućnošću da bi se asocijacije na rečeno mogle dovesti s njim u vezu. Majstor se nije miješao. Nije htio da se kaže kako je bio na psećoj strani.

82 83


Pašče dograbi kruh u vilicu i uvuče u šiprag. Tu ga zakopa u lišću i vrati se, očekujući još.

- Pametno pašče, nije on džaba majstorov! Ha, ha, ha...

Tenzija pade. - Ha, ha, ha...

Majstor vrati kačket nazad. - Ha, ha, ha...

Majstor, onaj drugi, naime bila su dva majstora, otac i sin, nije se pojavio. Došao je tek dva dana poslije tražeći psa (jadna mu majka). Njega smo onda zvali imenom, a majstor je ostao Majstor. Tako se renovirala kuća na Ljubini.

84 85

Ods

kočn

a da

ska

Odskočna daska Kuća ni na nebu, ni na zemlji

Pojam ”odskočna daska” iznenada je, kao i svaki novi pojam, postao vrlo popularan. Počeli su ga uvoditi zvaničnici društva, oprezno, a onda čak javno na skupovima. I svi su ga prihvatili i koristili sa entuzija-zmom. Postao je motivom izgradnje planinarske kuće Rapti.

- Rapti će biti ”odskočna daska” za Prenj! Dakle, Rapti su se gradili zato da bi bili odskočna daska. Ako ne bi bili to, ne bi se ni gradili.

- Jasno... …a Ljubina će postati odskočna daska za Rapte!

Postalo je jako važno biti odskočna daska.

88 89


se račvaju glavne grane. Bio je to trag mraza od koga stabla pucaju kao puške u ledenim noćima.

- Eh, k’o da to tako puca? Činilo se ubjedljivim koliko led i mraz na ovoj vrućini.

- Tako kažu... Šuma nudi izbor između depresije i medita-tivnog mira, zavisno od toga kako smo predispo-nirani. Ushićenje je isključeno.

- Oće li to već jednom? - Evo, još malo uzbrdo i nema više

nizbrdo. - De, boga ti...

(Ušuti!) Ušutih. Nervoza zbog napora je kulmi-nirala. Za predah se obično bira neko markantno mjesto pa smo sjeli ispod prelomljene bukve koja je još visila na patrljku. Tako, u sjenci opasnosti izbjegnu se sitne prepirke i gunđanja, s koncentra-cijom na glavnom:

- Ajde brzo da žvaknemo što pa idemo! Pri tom se ima osjećaj da se stvarno mora što prije jesti i ići, ne sasvim jasno zašto jer se opasnost često potisne u podsvjesno.

Moja cura gazila je ispred mene: - ...daska... bi bilo... za dalje...

Usporio sam. Počela je zvučati nerazu-mljivo:

- ...bla... bla, bla... bla... Onda stadoh da bih potom stupio korak u stranu, iza šiblja.

- Nemoj se zezat!!! - Evo, dok samo otresem... Šta cvikaš?

Preko brijegova ljubičaste kadulje, pa kroz gustu bukovinu i onaj polumrak od koga se svaki put naježim (zaista naježim), upravo smo odskakali s Ljubine na Rapte po zamisli onih koji su odskakanje uvidjeli, definisali i dali na upotrebu.

- Hm... nije loše... - Šta, odskakanje? - ... Ma, ako malo usporimo. A?

Kroz visoku bukovinu činilo se da idemo između stubova, polumrakom. Osjetih žmarce.

- Vrućina ne stanuje ovdje. - Ovdje je neko drugi gazda...

Prekidoh. Znao sam da se bojala. Rojevi sitnih mušica igrali su zrakom presjecajući povremeno mlazeve svijetla koje bi se procjedilo kroz krošnje. Pojedina stabla bila su uvrnuta i raspukla ili raščerečena tamo gdje

90 91


Kuća Rapti stajala je poludovršena, ne-spretno uglavljena u ambijent. Na jednoj strani prozor koji je obećavao. No, neko se našao iza rešetaka, mi ili priroda? Mirisalo je na drvo.

- Ajmo do čatrnje da se operem ispod pazuha!

Ah, to ne bi bilo samo to. To je ceremonija što bi značila da je jedan težak dan odrađen sa zadovoljstvom. Ipak, nije gotovo kad je gotovo , već... Vukli smo noge ka čatrnji u dolu. Iznena-da, kao iz zemlje nikli, pet, šest tornjaka sjurilo se niz brijegove divlje lajući. Grlo mi se osuši. Bili su brzi kao munje. Bijeg bi značio kraj, to je ono što sam znao o psima. Gušio sam paniku, moleći i nju da ostane u mjestu, mirna. Potom provali odlučnost. Dograbih dva kamena i stiskoh ih do grča. Njihova čvrstina uli mi samopouzdanje. Upravo zato ih i ne bacih. Psi nas zatvoriše u obruč ali se ni jedan ne usudi skočiti. Da li se to dešava čudo? Dozivali smo, premrli. Psi su nas stiskali. Uvijek se jedan hrabriji primicao korak bliže. Ostali su ga slijedili.

Na mjestu gdje se put počinje blago spu-štati u Rapte šuma se otvori. Svjetlo ispuni, a mir i sigurnost preplavi...

- Ahh... prelijep pogled! Osjećali smo da izdajemo Ljubinu, počeli smo voljeti ovo mjesto. Poljubih curu. Opšta ljubav prožimala je Rapte. Vladala je atmosfera mira i spokoja. U niskom popodnevnom suncu Rapti su zračili nečim tajanstvenim. Da li je to bio miris, svjetlo u krunama drveća? Ili se to jednostavno prostor oglašavao mirom i svevremenošću? Šta nas to ”dira”? Tišina? Možda nostalgija..?

- Ovdje se lagano živi, vidi ovo drveće. Može ovako tiho stotine godina...

- Harmonija, b’a. Barijera Bjelašnice* i Kape nametala se masom i smirenošću. Između nas i planine; prostor, mir ispunjen romantičnom izmaglicom, onom što golica i izaziva sjetu. Onda, iz dubine se izlije čežnja. Za da-ljinama, za onim plavim što je iza brda i iza svakog sljedećeg brda...

- Eh, da smo sad ptice, šta misliš? - Koja bi ti volio da si ptica? - Grabljivica... GRRRR!

* Prenjeva Bjelašnica, vrh u zapadnom grebenu Velike Kape (2007m).

92 93


- Oni dole, šta rade..? Pogađali smo. Uspostavljala se nevidljiva veza sa Ljubinom.

- Ajde da prekinemo! Jesmo li na Ljubini ili ovdje?

U mraku čovjek i nije sasvim siguran gdje je. Najvjerovatnijim se čini da je u svojim misli-ma, sa svojom nelagodom. Bili smo ovdje, a kao na Ljubini. Misli se nisu dale zauzdati.

- Huhuhuuu! Drhtavo se oglašavalo iz šume. Plašili su me time kao dijete, nisam znao je li to ptica ili nešto veliko, mračno... Slike planine koje smo doživjeli danas bile su doista samo daleke slike, sjećanja. Iz kog li vremena, bože? Izašao je mjesec. Brijegovi po Raptima izgledali su kao mokri, svjetlucavi, kamenje je titralo. Gore po grebenima Kape, blizu zvijezda, činilo se primamljivo i čarobno. Da smo gore samo bismo sjedili i uživali u svježini i mjesecu, cijelu noć. Bili bismo sretni što smo visoko iznad šume.

- Odozgo se vide svjetla, sigurno... Svijetla, kao sa Ljubine. Zazvuča toplo i umirujuće.

Bili su nedopustivo blizu. Prskali su nas slinom po golim nogama, urlajući. Bilo je pitanje vremena kad će prvi, a onda...

- Neeeće, neeeće... Kao iz zemlje, stvoriše se ovce i spodoba u crnom. Nismo vjerovali da su psi čuli. Zvuča-la je tiho i ravnodušno, držeći se na distanci.

- Neeeće, neeeće..! Onda ovcama:

- Hooj, hoj, hoj... Psi kao da se nisu mogli primiriti. Potra-jalo je prije nego su umuknuli.

- Aaa, što su žestoki! - Ima medjeda... Udaraju na ajvan...

Hooj, hoj, hoj! Nije se osjećala razlika u obraćanju nama ili ovcama. Dograbismo se čatrnje, napokon. Utihnulo je. Čobani su se vratili u zemlju. S mrakom, šuma je počela rasti, oglašavati se... Postala je biće sa kojim su se uspostavljali novi odnosi. Činila se neprolaznom barijerom, crnim, mekim zidom koji je zvao tajanstveno-šću da bi progutao. Bili smo definitivno odvojeni od Ljubi-ne. Sami.

94 95


Njih dvoje - crni, čudnih pokreta, nezgra- pnih formulacija... Uzbuđeni. Popili smo mlijeko.

- Nemojte nas zaboravit... Čudna molba žene na rastanku. Ne… nije to bila žena. Bio je to glas usamljenosti. Ostavismo šume iza Ljubine.

- Ih, odskočna daska!

Zaspali smo, uhvaćeni u vlastitiom svijetu, iza nezaključanih vrata iza kojih je vrebala drugačija stvarnost. Topla nada da će svanuti ostala je tinjati negdje duboko. Vrućina je pritiskala, miješala se sa mirisom dima i stoke. Muhe su zujale.

- Pitam se kakve li ima veze ovo sa odskočnom daskom... Nikakve.

- Ma, tako se naklapa po čaršiji. Pojam je sasvim izgubio na draži i zna-čenju. Zvučao je nesuvislo i neprilično.

- Planina se doživljava različito odavde i odozdo.

- Vidim… Kad smo stupili u kolibu zapuhnuli su nas mirisi hrane, miševa, đubreta…

- Zašto sjede u mraku? Pomislih. Vidio sam samo svijetle rupice na krovu u šindri, a onda su se oči prilagodile. Mogu misliti kako smo im izgledali, nenaviklima. Polugoli, šareni kao ptice, beskorisni… Ili smo mirisali na luksuz, obijest, mla-dost… Ko zna?

96 97

U le

deno

m d

vorc

u

U ledenom dvorcu Kuća ni na nebu, ni na zemlji

Ponekad sam bog zna otkud se pojedini ljudi nađu u isto vrijeme na istom mjestu. Evo ih, upravo obilaze oko kuće na Ljubini. Lupaju o zatvorene prozorske kapke. Kuća ne odgovara. Gluha. Bilo je hladno, bez snijega. Ali stotinjak metara gore u brdu visila je oštra granica inja i magle, čak toliko oštra da su pojedina stabla na prelazu imala bijele samo gornje dijelove krošnji. Našli su se tu slučajno. Prvo zajedničko bio im je cilj - kuća na Ljubini. Drugo je bilo to da su imali torbetine, sve ostalo podsjećalo je na obične gradske tipove, zalutale u neobičan ambijent. Izgledali su kao putnici na željezničkoj stanici na putu nekuda. Nisu odavali utisak znalaca planine. A zašto bi? Ljubina i nije planina.

100 101


Gore iza Ljubine su kolibe, čuli su. To ”gore” bilo je iza crte koja je dijelila zonu sumraka i zonu bijelog mraka. Bili su neiskusni, nespremni za takvo iskustvo, no sva nesigurnost i sumnja sad je počivala na grupi. Individualnost se gasila. Nelagodnost se dijelila. Dijelit će se i sadržaj torbi. Oči su bile velike, gladne i žedne kad je tuđe u pitanju. Nada je bila čvrsta: Ožderat će se zajedno i vratiti nazad. Inje je zapraštalo pod nogama, a onda su uronuli u maglu. Svijet se suzio na onih difuznih desetak metara. Vodio ih je širok put i to je ulivalo sigurnost. No, uskoro su ga morali napustiti jer se inje sa grana, koje su dirali u prolazu, sasipalo kao kiša po njihovim glavama. Zagazili su livade, oćutivši sad slobodu i nesputanost. Vrludali su besciljno. Mora iskočiti iz magle neka koliba u koju će se zavući. Nisu se žurili, kao da je i osjećaj za vrijeme postao poput prostora, nejasan i maglovit. Vidjelo se i to je bilo dovoljno Kako su se penjali među brijegove čulo se sve češće suho sssss… To je vjetar sa grana rušio

Torbe su bile nabijene hranom i pićem. To je bilo treće, možda najbitnije zajedničko. Svi su precjenjivali sadržaj tuđe torbe. To ih je zau-stavilo ovdje, inače bi se sjurili niz strminu nazad. Uz to, sve ovo je stajalo napora i mora se naplatiti - gdje drugo do ovdje.

Ali šta sad, kuća nije otvorena?

Sabrali su se ispred i predlagali jer se nisu dovoljno poznavali da bi raspravljali. Osjetili su se prevarenima, a na prevari se rasplamsa ljutnja. Ljut obično postaje, ako ne agresivan, onda tvrdoglav i spreman ”guliti” do kraja.

Razlike se uravnotežiše; bili su ljuti i spremni ”guliti”. Zaživio je neispoljen osjećaj zajedništva. Niko nije našao ljepotu u onome što se ovdije dešavalo prilično rijetko, u oštroj ledenoj granici koja je lebdjela iznad kuće i presijecala šumu. Priroda, što ih se to ticalo? To je samo napor, zima, blato…

Ljutnja i tvrdoglavost kojima su dopustili da zažive postadoše odjednom teret što je isključivao popuštanje i povratak. Krenuše dalje.

102 103


sasvim jasno što. Možda je pogrešno shvatio slobodu koju je osjetio ovdje, na naizgled beskra-jnim, bijelim prostorima.

Ostali nisu reagovali, pustili su ga. Na kraju moraju se negdje zavući i početi jesti. Bilo je vrijeme. On je, ohrabren šutnjom, razvaljivao, već više iz obijesti nego iz potrebe. Nije se sam osjećao odgovornim. Na grupi je odgovornost. On samo čini uslugu, oni tako hoće, zar ne..? A torbe su čekale da plate za sav napor koji su uložili do sad. Upravo su počeli osjećati da više ne znaju ni odakle su došli ni kamo idu. No, kao što to biva, nelagoda i zabrinutost, podijeljena i nije bila teret. I torbe su, osim toga, ulijevale sigurnost, teške, debele… Nije ih bilo briga što su faktički izgubili šansu da se vrate odavde prije sutra, ako bi i tad, uz veliki napor i sreću, uspjeli otčitati stare tra-gove unazad, ka Ljubini. Naime, u magli, ovdje iznad 1000 metara, bili su potpuni autsajderi.

debele naslage inja koje su se kroz krošnju razbijale na kišu neobično krupnih kristala. Mislili su da je to sasvim normalno, tako debeo mraz, pa planina je ovo već.

Ipak, bilo je to nešto neobično što bi mnogi poželjeli vidjeti. Oni nisu imali oči za to.

Dio interesa probudio se kad su počeli sami otresati inje sa drveća. Čulo bi se žestoko ššvussss… i postalo je vrlo zabavno pokušati izvući se nezasut kristalnom kišom.

Jedan od njih, majka mu je bila učiteljica, vitlao je sjekiricom po drveću, nagrđujući ga. Ovdje ga niko nije mogao vidjeti, pogotovo ne sad u magli.

Koliba im se ispriječila na putu. Rado bi se još zabavljali mada su ih torbetine, koje nisu bile predviđene za ovakvo nošenje, već žestoko žuljale.

Vrata su imala katanac i rezu koja se raspala pod udarcima sjekire. Nije odgovaralo, po podu je ležao snijeg.

I sljedeća, čija reza se takođe raspala, bila je zasniježena. Išli su dalje, besciljno i usput obijali. Onaj sa sjekirom udarao je, iskaljući ne

104 105


Žar se zarumenio. Zavladali su mrak i hladnoća. Niko čak nije imao ni lampu. Neko vrijeme kapilo je sa krova i prisi-ljavalo ih seliti se i gubiti ono malo ušparane toplote. Obukli su sve što su imali, ne mnogo i noge zavukli u torbe. Sjedili su i čekali, bolje reći razmišljali i kajali se. Vrijeme se zaustavljalo. Ako ima hladni pakao u kome je toliko bolno hladno kao u onom drugom vrelo, onda je to počelo bivati tu. Činilo im se da plaćaju za svu bahatost i razmetljivost. Obično ostanu zapamćeni oni što ispolja-vaju krajnosti, bilo dobre ili loše. O prosječnima kao da nikad ništa nije ovisilo, oni ne ostavljaju trag. Dvojica su bila obična. Jedan mršav, smrknut, što je teško trpio studen, drugi nejasan; da li čvrst ili pomirljiv? Treći bi u navali panike vitlao sjekirom, razvaljući u histeričnoj nadi da će se tako ugri-jati. Razvaljivao je i puštao studen unutra da mete. Četvrti je bio visok, krupan, košarkaš. Njegova pojava bila je u nespojivoj suprotnosti sa onim što je ispoljavao. A to je bila malodušnost, beznadežnost i grč; cvilio je u mraku. U takvom tijelu, a takav duh!

Mrak ih je natjerao da se napokon smjeste. Vatra se zaplamsala u kolibi. Krov je bio zasniježen i nepropusan, dim je gušio. Počelo je i kapiti odozgo. Stisli su se uz vatru gdje je cirkulacija zraka bila intenzivna i moglo se disati, ali je bilo papreno toplo. Bili su nakvašeni, gradska odjeća nije spadala ovamo. Torbe su se otkopčavale i vadila ledenohladna presvlaka. Dim više nije bio tako neprijatan kad je zamirisao na pečeno meso, kobasice, ražnjiće, roštilj… Reckalo se suho meso, bijelio sir. Povrh svega tekao je alkohol, flaše su zveckale posvuda, bljeskale na vatri, hladile u ćoško-vima. Tu nisu bili autsajderi. Torbe su zaista bile vrijedne napora. A onda, istovremeno kad se planina počela ljuljati i iskrivljavati, neki neobičan osjećaj zalebdio je kolibom. Osjetili su da ih piće odvaja od stvarnosti, a to je ulivalo nesi-gurnost i mirisalo na opasnost. Stvarnost se morala nadzirati. Kao da im je alkohol pročistio vijuge, no istovremeno pokvario užitak; nisu se smjeli napiti jer će se posmrzavati. Vatra je već odavno tinjala zbog mokrih komada koje su pokušali ložiti, a bili su nevješti u održavanju plamena. Na kraju su se predali.

106 107


A onda bijeg unazad; ne, loženje odjeće bilo bi kao guljenje kože, žrtvovanje… Niko ne zna ko je došao na novu ideju. Još neko ko se budio u vlastitu individualnost? Neko ko je sad, kad se grupa konačno ”ugasila”, osjetio punu težinu vlastite umiješanosti? Vjerovatno. Kad je pljusnulo, buknulo je kratko, ali jako. I još jednom…

- Boga ti ne... pa alkohol gori!!! Alkohol? I toliko ga je tu! Sabraše se. Gdje sve nije bilo flaša. Njih četvorica imali su još najmanje desetak litara že-stokog pića. Prava sreća da ga nisu popili. Stisli su se jedan uz drugog i osjetili kako je toplije. To im prije nije padalo na pamet, gadili su se ili stidjeli. Sad je bilo prijatno, uz podgrijanu nadu. Uvidjeli su da je najbolje ako alkohol kapi po krpi i lagano plamti. Mijenjali su se jer je bilo teško držati dugo hladnu flašu. Lagano, očajno lagano noć se vukla. Bila je to patnja. No, alkohol je izgarao i održavao ih, možda više nadu da neće zaspati od studeni nego što je realno grijao.

Kod zadnje dvojice ispoljavale su se su-protnosti i u suprotnostima krajnosti. Niko se nije predavao na isti način. Nevjerovatno kako je studen ugasila ognjište, kao da tu nikad nije bilo vatre. Ra-skvašena zemlja i mokre fleke bile su opet smrznute i tvrde kao kamen. Nisu više znali da li su šutili ili nisu čuli jedni druge. Strah je pogasio ideje, nade... Pobjeći se nije moglo, bar ne daleko. Odjednom, svjetlo zapara. Potom ga nečije tijelo zasjeni i ono se gotovo izgubi. Mrak se vrati. Ipak ne! Svjetlo preživi, praćeno oštrim smradom... Gori plastika! Okamenjenim prstima jedan od njih zapalio je šibicu, a onda je stavio pod svoju torbu. Rodio se plamen i toplota. Ne zadugo. Dodao je kapu, sama se nudila. Rezignirano, lica su se podizala i okre-tala svjetlu i kao da se nešto odnekud vraćalo, neki interes za ono što se dešava, nešto van one pomirenosti u kojoj više i nije bilo hladno. Treba još nešto dodati! kao da je pisalo u zraku i svi su čitali, lagano, lagano postajući svjesni značenja riječi.

108 109


Ne, to bi bila samo velika sramota. Takvo što nikad se nije desilo.

Bilo je teško u jednom trenutku kad je košarkaš bio ubijđen da je svanulo i da treba ići. Bilo je očigledno da nije, no nije ga se moglo ubijediti. Vjerovali su da se nešto sa njim dogodilo. A bio je krupan, nesavladiv. Napravio je pometnju i opet se morala tražiti šibica.

Konačno, kad je svanulo moglo se ići, bolno i polako. Kuda? Kroz maglu, po tragu, samo dole, dole...

Hranu nisu ni dotakli, smrznutu kao kamenje ostavili su je u kolibi. Bili su prljavi kao svinje. Po prstima su bujali plikovi od hladnoće. One oštre granice inja iznad Ljubine više nije bilo.

Na kraju, nije ni sigurno što ih je grijalo, oni sami međusobno ili ona besplamena vatrica tu među njima. Presijecali su ih topli, oštri mirisi peče-nog ruma, loze, konjaka… i osmuđene krpe. Otkrili su da se javljaju različite boje, ovisno koliko pića izgara, a pogotovo kojeg. Ponekad bi plavičasti plamen stigao grlo flaše i onda bi buknulo sve ono što je alkohol natopio. No, nije bilo neprijatno. Gorilo je i grijalo. Taj plamičak, ta užasno halapljiva i svojeglava životinjica koju su hranili alkoholom, grijao je nadom. Flaša je trajala deset do petnaest minuta, pa onda nova. Alkohol je izgarao bocama. Go-rile su litre pića. To se proteglo na oko dva sata, upravo dovoljno dugo da se savlada onaj najcrnji dio noći prije svitanja. Da li je ikad iko ovdje toliko nade i vjere polagao u piće? Je li ikad alkohol odigrao pozitivniju ulogu od ove sada? Niko nije vjerovao. No, nikad niko poslije o ovome nije pričao. Svi su uvidjeli da je bilo teško, da je visilo o koncu. A da su ”žrtvovali” toliko da bi se izvukli možda niko ne bi ni povjerovao. To bi sigurno govorilo više o njihovom neiskustvu i lakomislenosti nego o dovitljivosti.

110 111

Zmiu

ga

Zmiuga Kuća ni na nebu, ni na zemlji

- Uuu, koja zmiuga! Zmiuga? Onaj što je čučao poluokrenut baci jedno oko na ostale. Iskezi se vidljivim dijelom usta, drugo oko ostade prikovano na zmiji.

- Zmiu ga ti meni. Jesi čuo! Napeto je. Čučao je, spreman u svakom trenutku odskočiti unazad.

- Žibje, žibje! Žustro se uspravio. Zmija se objesi u ruci, divlje se uvijajući. Ostali ustuknuše, ostadoše izvijeni unazad, ukočeni... Bi tijesno i vruće.

- Šargan! - Kakav šargan, jadan bio… - Ma, šargan, žiku šara.

114 115


- Šta misliš koje je boje otrov? - ???

Tajac je potrajao. Neodlučnost… - Crne? - Sive?

Zar zmijski otrov može biti drugačiji? Ipak… Radoznalost i nevjerica nabujaše.

- Ajmo vidit! - Mojne, stipu...

Vrdao je onaj što je uhvatio zmiju. Pustio je da ga mole, zašto ne. Ili se bojao da će zmiju na smrt ugnjaviti?

- Stipu, ako neko dođe… Aha, htio se pokazati.

- Ma, ko će ti doć na vakoj žegi vamo! Lju-bina je za zime, kad moreš popit…

Radoznalost se osnaži u tome i pobijedi. - Dobro, ’ajde!

Iznesoše kantu pred vrata, a onda polako, oprezno… Opet se zmija zakoprca u ruci. Dadoše joj trijesku da zagrize.

- Uuuu… Zmija u nekoliko navrata istisnu kapljice tečnosti. Nije se vidjelo otkud, no znali su da je došlo kroz zube. Svjetlucalo se na suncu kao kapi rose.

- Ko suza, jebo te!

Zmija je bila krupna, prilično svijetla, sa tamnom cik-cak mustrom duž leđa.

- Najgore su ove iz ladovine! Nisu se mogli složiti da li je poskok ili šarka. Oni bi tako rado da to bude poskok, da to bude najružnija zvijer jer... Imponovalo je:

- Žiku koja zmiuga, a mi se zezamo sa njom.

Znoj je kipio niz leđa, pa kad stigoše, hladovina i polumrak u kući Ljubina učiniše se kao dar. Zmija se još uvijala u ruci onog, sada već onemoćala. Malo su se navikli na nju, izgledala je pripitomljeno. Zaposjedoše kuću. Nakon nekog vremena činilo se neshva-tljivim da je vani onako vruće.

- Samo hajvani idu po ’vakom. Zmija je ležala sklupčana na dnu kante za vratima, prikupljajući snagu.

- Mogo sam se sad kupat negdje… - Idi kupaj!

Poneka “zunzara” zalutala bi u kuću. Utihnuli bi čas, slušajući kako udara o prozor i zidove. Uvidješe da se ovdje nema što raditi na ovoj vrućini.

116 117


Skočiše kao opareni. Ukočeni, bunovni, bosi i goli, vidjeli su zmiju u svemu što bi htjeli dotaći.

- Iiii, šta sad? Zbilja, šta sad. Kako se obući, izaći..? Pro-vjeriše mogućnost, ali je isključiše:

- Nije mogla otić iz kuće. Uzimali su oprezno odjeću i stvari za kra-jeve i komad po komad izbacivali vani kroz pro-zore i vrata.

- Evakuacija! - Aaa, u p… materinu! - Đe mi je čarapa? - Potkošulja… čije je ovo?

Možda je zmija baš u čarapi… ili potkošulji? Ushodaše se oko kuće. Dugo ih je treslo. Konačno, kad se prašina slegla bilo je jasno da je zmija u kući, a oni vani. Spašeni. Laknulo je svima.

ZMIJA U KUĆI! Napisaše na papir i okačiše vani, na vrata. Zaključaše. Za većinu postojala je samo jedna alte-rnativa:

- Ajmo!

Bili su iznenađeni. Više bi voljeli da je otrov imao boju. Ovako, kristalno čist, nevi-dljiv, činio se nepojmljivo opasnim.

- Uh! Baci… Stresoše se. Zmija preživi torturu. Vratiše je u kantu. Ležala je ponovo na dnu, sklupčana, ošamućena naporom. Jeli su, a onda se izvalili po krevetima, polugoli. Tako je prijatna ova hladovina. Tranzistor je čegrtao. Poneka muha bi znala biti dosadna.

- Spava li? Neko je, prolazeći, zavirio u kantu.

- Gleda. Ne upitaše se da li i zmija žmiri dok spava. Popodne pritisnu. Limeni krov je pucke-tao, usijan na suncu. Neki su spavali kao oma-mljeni, umoreni ručkom i vrućinom.

- Nema zmije! - A? - Ustaj, ustaj jebo te... Ustaj!

Nema zmije! - Pa šta? - Ma, izašla je iz kante, u kući je negdje..!

118 119


Grad se bijelio u daljini, na suncu. Uda-ljenost do tamo mjerila se vrućinom i naporom. Tim mjerilima, izgledalo je predaleko.

- Ja neću nazad! - A ti spavaj sa zmijom. - I hoću.

Daleko od toga da bi se neko usudio vratiti u kuću. Dvojica ostadoše sa stvarima rasutim po livadi. Glasovi ostalih zamukoše dole u zelenilu. Osta tišina…

120 121

Kos

ac

Kosac Kuća ni na nebu, ni na zemlji

Ljubinom je izdisala tek pokošena trava. Zrak je treperio, zasićen teškim mirisima uve-nulog bilja i otkrivene zemlje.

- Eno neko… Koščata figura čekala je, naklaćena nad kosom. Bio je go do pojasa. Gotovo obsceno bjelasala se put, do sad skrivana ispod one vječito razdrljene seljačke košulje.

- Kosac! Crnio se po vratu i rukama. U njegovoj pojavi i u kosi bilo je nečeg sličnog. Nečeg nei-zbježnog, oštrog, bespoštednog… Zamirisa nepovjerenje.

124 125

Kosac Kuća ni na nebu, ni na zemlji

Visoke, još nepokošene cvijetne glavice njihale su se rubom brijega. Zatečen, povukoh samo prst sa okidača, škljocnulo je… On je vjerovao da sam ga slikao.

Odjeknu metalni zvuk oštrenja kose. Ispucali, tamni prsti zaigraše spretno po rubu oštrice.

- Ehej! Trava je sazrela za kosu. Padala je. Ništa se nije moglo promijeniti. Gledali smo i miri-sali. Uskoro će tu ostati samo grube, suhe stra-ne, more oštrih, odrezanih peteljki. Ništa neće podsjećati na mekoću, mirise i boje. Topao vjetar već je sušio…

- De bolan… Ti… čuješ! De uslikaj koju, nek imam i ja…

Šta sad? - Ajde, ajde. E, ’vako…

Zauzeo je zgrčenu pozu kosca, rebra se ocrtaše. Oštrica kose ležala je u travi.

- Eno, eno… Tamo prođi, tamo… Zašto sam slušao? Okidoh, sa dolinom u pozadini.

- ’Vako ćeš sad, ’vako… evo… Sad!

Gledao sam ga kroz objektiv. Izgledao je taman na podlozi na kojoj se grad nazirao u da-ljini. Zumirah do kraja i… Protrnuh.

126 127

Lije

na p

riča

Lijena priča Kuća ni na nebu, ni na zemlji

- …i tačka! Izvaljen preko ruksaka, završi ne gledajući me. Bio je nezamislivo lijen. Kajao sam se što sam ga poveo na Ljubinu.

- Ne budi kreten, nećeš ovdje ostat! - Nema te sile, burazeru…

Vidi, uz to i tvrdoglav. Klonuh u meku travu pored njega.

- Bolan, pa eto ti kuće, eno je, vidi! Spava?

Kuća osta na dohvat ruke. Samo bi on mogao zaspati na suncu i ovakvoj žezi. Sparina je gušila iz trave.

- Meraka, burazeru… Ah, pretvarao se. Htjedoh ga ostaviti, no nisam bio siguran da li bi došao gore. Umrijeće tu, ležeći na suncu.

130 131


Sa svježinom bujala je rječitost. - …Pa da me stara pita što sam došo. Misliće

nešto bilo… Zijevao je kao medvjed.

- Ne znaš… ahuuh!.. koji je to… Nedostajala je prava riječ.

- …Ih! Zahladi. Izvadismo flašu vina, još toplu od danas. Grad je sijao u tami kao brod koji plovi nekud i odnosi i staru i dvojbe. Livade su mirisale, zvijezde treperile. Kuda ići? Zašto? Bacismo ispijenu bocu u ”more”. Zoru smo dočekali ukočeni kao mramorni kipovi. Bilo je hladno kako to samo zna biti u brdima.

- Lezi burazeru, đe ćeš vaki ukočen, da ti se zglobovi saspu.

Zbilja! Sad će ugrijat, još malo. Počelo se pušiti iz vreća i jakni ispod kojih su muklo zvučali naši glasovi. Morao sam otići iza grma. Osovih se na noge, prvi put od juče.

- Au, razlike… (umalo ne dodah ”burazeru”)

No, kako su se noge hladile, sam sam tonuo dublje u travu. Bio sam zaražen tromošću. Činilo se da je kuća ”iza sedam gora”. Sunce je uskoro počelo žariti po brdima istočno od Neretve. Našli smo se u sjeni.

- Zar more bit ’vako lijepo u duši, burazeru?

Počelo je šumiti lišće. Uvidjeh da je svje-žina predvečerja bilo nešto najprijatnije što sam doživio. Ležali smo nepokretni, hladeći se kao kamenje.

- Kuća, kažeš? Haj’ ti..! Dođe rosa, još prijatnije iskustvo. Ležali smo, puštajući da se ježimo od svježine ili prijatnosti.

- Ma, ko zna ima li ko gore. Uhvatih sebe kako nalazim izgovor. Pade mrak. Svjetla grada zatitraše u daljini.

- Ajmo onda nazad! Rekoh, a bio sam nepokretan, kao parali-zovan. Prepadoh se da je to od sunca. Trebalo je ustati, ići, ili skupljati drva za vatru. Toliko toga, bože… Digoh ruke od svega (digoh noge preko ruksaka).

- Kažeš ajmo dole… A?

132 133


Dođe podne. Usijali smo se. Vraćali smo dug onoj studeni od jutros. Ležali smo u travi prošaranoj maslačkom. Jedno vrijeme sijenka nekog drveta padala je na nas.

- Sloboda, brate… …to ti je kad moreš probrat. Zateče me. Bio je to biser koga se nije moglo ignorisati.

- …pa volja ti u hlad, volja na sunce. - A ako ti se mrsko pomaknut?

Htjedoh po svaku cijenu biti pametniji. - ??

Sijenka se povukla, pržilo je preko noga. Bili smo lijeni pomaknuti se u hlad.

- Kad dođe do glave, onda… Ne pomakosmo se ni tad. Vino je prestalo grijati.

- Buraz, je li vrijeme palit televiziju? Taman sam bio spreman rugati se njegovoj nostalgiji kad na me pade šibica.

- De, ti to bolje znaš, vidiš da oće mazija. Kao da je iz tupog flegmatizma pupala oštroumnost, prijeteći da se rascvjeta. Morao sam izoštriti čula.

- TV?

Ono što smo doživljavali to jutro bilo je neuporedivo sa onim od juče. Ispružili smo se koliko smo dugi i široki.

- Toplina, burazeru… U duši. Bože, čime smo zaslužili ovakvu ljepotu? Grijali smo se i mekšali, topili kao led.

- Ma, kuda ići, zašto? Opet se uhvatih u popuštanju. Krivio sam njega za svoju lijenost. A znao se izležavati, protezati, ono pasje, životinjski… Ovako, kad je prijatno, više nije bio krivac već oličenje mira i ravnodušnosti. Nesvjesno sam ga slijedio, postao sam gotovo kao i on. Da li zato što je to bilo u skla-du sa nekom mojom vizijom prirodnosti?

- Pa bože, kud mi ostali u životu srljamo?

- To ti je na nervnoj bazi, buraz. Čuo me. Osjeća da sam upao u njegovu mrežu. Brusi moj entuzijazam. Bili smo poznanici. On sam nije bio entuzijast, bio je kočnica, kamen koga se mo-ralo valjati uzbrdo. Bio je krajnje flegmatičan, no nije bio podao. To nas je držalo.

134 135


- Isto mačije oko… gledaj. Skočih. U šupljini takiše ispod koje smo spavali gorilo je i žarilo se, prijeteći da se ra-zbukta. Lupao sam odjećom i mahao kako bi se vatra obuzdala. Vode je bilo malo, u čuturi. No, nije mi nikako bilo jasno kako gasiti unutra, u rupi. I kako mu je uopšte palo na pamet da to zapali?

- Jesi prob’o gasit... Što nisi... Mogo si... Dok je bilo malo...

- Jesam, vidi! Zvučao je odvratno ravnodušno. Cugnuvši iz čuture, štrcnuo je dugi mlaz kroz zube, u rupu.

- Ma nosi se u… Moradoh u gluho doba ići po vodu, gore do korita ispod kuće. Sam. To je bilo najzahtjevnije što sam uradio kako smo se ovdje zavalili.

- Jebi ga, puf… kad sam već izašo do kuće, puf… mogo sam tu i ostat…

Potpalih hrpicu pruća što sam je ovlaš pripremio za noć, koliko se moglo ležeći izvući iz grma.

- TV… Opojnije od vina, zvijezda i samoće bilo je ležanje kraj vatre i čačkanje štapom po žaru. Moglo se tako, meko i prijatno, odvojiti odavde i nestati daleko, ukočena pogleda, razrogačenih očiju… Žar je magično fiksirao čula, živio, stalno u nastajanju i nestajanju. Spajao bi se krug: oči, žar, štap, ruka… Bljesnulo je:

- Daljinski! - ?!

Poplaših štapom roj iskrica iz vatre i otisnuh se nazad, na krilima njegove nove dosjetke. Teglio me, čupao me iz košmara.

- Šta je, jesmo se dogovorili, dva sata ložiš ti pa onda…

- Aj’ da vidiš kako gori. Aj’, dok nije prošlo.

- Da vidim kako gori? Na satu tri. Lebdio sam između neba i zemlje, nesiguran da li ću gore ili dole.

- Pustio si vatru da se ugasi, e vidjećemo za ovo.

136 137


- U duši… U duši… Takvi debelokošci nemaju dušu, samo kožu.

- Burazeru, ljepota je u duši, tu… Čulo se u mraku kako tapše dlanom po grudima.

- …Haj ti meni reci što ćeš ti u planini? Misliš da je ljepota ovde?

Kakvi! Ušutih, zato što je ljepota i mir tu i druga-čije ne može biti. To je ono što ja tražim i zbog čega dolazim ovamo u planine. To se ne raspravlja, to se podrazumijeva. Ali on je htio reći da ja pojma nemam!

- Šta ti znaš o ljepoti, nisi dvaput ovde izašo!

- Sa’ću ti nešto reć, burazeru. Ja znam što ti dolaziš vamo…

Ništa se nije vidjelo. No, po studeni se ćutilo da je spasonosno svitanje na pragu.

- …Slušaj, tebi je možda merak bit ovde gore, iznad ostalih. Gornji, a? Radit što drugi ne mogu…

- Ma, hajde! - To je nezavršen poso. To je samo, slušaj...

to je samo srljanje, buraz...

Moram priznati da su mi jutra bila mu-čenje. Otišao bih da nije na onoj studeni bilo gore izvući se i kupiti hladne i vlažne stvari nego ostati gdje jesam. No, sunce bi nas poslije vezalo tu čitav dan, istrajavali smo nešto iz osvete onoj ledenoj pošasti (zori), nešto iz želje da istjeramo bolove iz kostiju, pareći se. Onda opet veče, kad je sav mir i blagost svijeta bila s nama. Pa vino…

- Boca treća! Bili smo opasno izgoreni od sunca.

- Rećemo raji; bili na moru! - Bili na moru, a noge bijele ko sir.

Na kojem to moru? Naš razgovor odavno se pretvorio u sama kontriranja. Moja nervoza se ispoljila, naročito pred zoru, kad je i zadnja prazna boca vina završila u ”moru”. On je bio nenačet. Nije ga dotakla zima, vrućina, tvrdoća, nesanica… Mislio sam da ću dobiti osip od tog flegmatizma.

- Ah meraka, burazeru, u duši… Zazvučao je usiljeno. I ujede me ono narodnjačko ”u duši”. Bio sam spreman odmah napasti, dok me studen već dovodila do bijesa.

138 139


- …Ljepota je u stvari u tebi. Nigdje drugo…

- !? - Ljepota je unutra, burazeru. Wherever

you are! - !!?

Uhvatih se kako mi donja usna visi. Bio sam zapanjen. Mogao sam reći da je možda u pravu. Ili da takvoj teoriji ipak nedostaje inicijalni, spoljni faktor koga ja nalazim ovdje, ili…

- Treba ovog što prije vodit dole! Ne čekajući sekund, počeo sam trpati stvari u ruksak. Čudno, i on bi spreman isto-vremeno. Zato mu ponudih alternativu:

- Kuda? Gore? Dole? - Dole.

Osjetih blag ton. Iza nas osta uvaljana trava, zagoreno drvo, prljavština od vatre i razbacano, uvelo lišće. Kao da je stoka spavala ispod drveta. Ostade nejasno da li se broj noći ovdje poklopio slučajno sa brojem flaša vina ili to jednostavno tako biva. Topao ljetni dan sazrijevao je na istoku, preko Neretve. (Napomena: Bačene flaše nisu ostavljene u planini već su pokupljene i date seljacima u selu)

140 141

U lo

vu n

a N

ovu

U lovu na Novu Kuća ni na nebu, ni na zemlji

MEKA Još pet sati do Nove godine. Upravo smo skrenuli s puta na zasniježene livade.

- Seldžuci!? Napregnuh se koliko sam mogao nebih li u mraku opazio što. Čula su se tapkanja, blizu...

- Nečija paščad? A..? Dijelio nas je mrak, ušutismo se. Nije bilo prijatno.

- Seldžuk, to ti je stvorenje pola seljak, pola džukac…

Došaptavanje u mraku bio je pokušaj da se smanji napetost.

- Ako su džukele tu, onda su sigurno i seljaci. To ne može jedno bez drugog...

Bili smo u pravu. Seljaci promakoše potokom,

144 145


Sedam je već. Osvijetlih lampom iza nas. I trag moje saputnice ispadao je iz prtine.

- Polako, nema još puno do Ljubine.

MEKA

Povirih kroz rupu na vratima. Mirisi i žamor govorili su da je kuća puna. Pokucasmo.

- Je li živa torta! Od svih mogućih pitanja dočeka nas upravo to.

- Vama je najvažnija torta. A mi... Za tortu nije bilo mjesta u ruksaku pa je bila spetljana vani, u kartonskoj kutiji koja je sad, nakvašena i deformisana, govorila da se ni torta ne osjeća dobro. Otvoriše nestrpljivo vlažnu kutiju.

- Eiii! Torta se skupila u jednom ćošku, zgnje-čena i izobličena.

- Nema je ni pola! - A ne znam vala što su je oni morali nosit.

Po mraku... - Oću moj dio, gdje je?

I ko nije namjeravao, došao je poviriti u kutiju. Stajali su u krugu i buljili, oborenih glava, kao uz bolesnika.

- Eee, sirota… - Biće za lizat. - Meni kutija!

gonjeni nekim vlastitim motivima, ka nekim vlastitim ciljevima. Psi iščezoše za njima.

- Džukac je ljepša polovica, a? - Džukac je donja polovica, ha, ha! - Ha, ha, ha…

Bi nam lakše. Zadnji smo iz grupe koji stižu na Ljubinu.

BRLJA

Mračno je, vlažno, naporno, dosadno… Gazimo livade jer je put stiješnjen otežalim, zasniježenim granjem. Pokušavamo odgonetati tragove u snijegu:

- Neko je izgleda “rikno”, gledaj što ga nosa!

Nečiji trag ispadao je lijevo-desno iz prti-ne. Onda se stope sabraše na jednom mjestu, usmjerene haotično u svim pravcima.

- Ili se odmaraju ili čekaju onog što je ”ispuho”?

Odmah iza, širok otisak stražnjice u snijegu.

- Ah jest ”rikno”, gledaj, nije mogo ni rusak skinut. Ko li je to..?

Tragovi su odavali. - Mislim da ovolike cipele ima samo… - Aha… - Ih, olešit će se noćas, biće tijesna kuća!

146 147


- Mećo manevarske metke u šporet. Eto! Konj!

Ostala dvojica djelovala su apatično i odsutno da bi komentirali.

MEKA

Sto je bio okrenut poprijeko, uz prozor kako bi se oslobodio prostor za feštu. Jelka, pristojno okićena, sakrivala je sliku predsjednika obješenog iznad prozora. Stavismo leptir mašne.

- Ajde, salijte! - Salute! - Salute! - Huuu… meka!

Nije dominirao muški faktor, kako je to obično znalo biti. Niko se nije otimao. Ipak, stanje je težilo ka konsolidaciji, interesi su se prelivali iz zone želja ka zonama mogućnosti. Mirisali su rivalitet, izazovi, revanši…

- Ajde… - Salijte! - Salute! - Huu… meka. Čija je?

Prvo smo opustošili ”švedski sto”. U to je i kasetofon pojeo prve baterije. Poslije smo se okačili po klupama sa strana.

BRLJA

Prvi utisak bio je da nema nikoga, a onda vidjesmo svjetlo kroz pukotine na vratima. Tišina. Neshvatljivo.

- Otvaraj! Viknuh dubokim, kamufliranim glasom. Reza pade, uđosmo. Najživotnije unutra bile su svijeće što su treperile.

- Šta je? Đe je dernek? Ko je ružio? Pomislih da su se možda posvađali.

- Ma bježi, da niste vi došli ja bi evo sad otišo…

Brko je nervozno odmahivao. - …Ko me nagovori? Za Novu s ovim

kuronjama! Niđe ženska… - E, boga mi, ova je moja! Odbij! - Ma neka je. Samo da je gledamo...

Zalizani je nosio ruku sa podignutim prstima, kao da traži riječ. Drugom rukom je podupirao onu. Nismo odmah opazili krvave prste.

- Šta je bilo, jebo te...? Niko ništa. Muk.

- Šta je bilo? Posjeko se..? - Budala. Moglo mu je oči izbit. - Pa dobro, šta je to bilo?

148 149


- I nož zaboden u siniju, bezbeli. - A, što grmalj može popit… To nema dna,

bolan. Uvijek se slika izobliči ako nema dovoljno informacija. Obično, želje i strahovi dobiju eno-rmne proporcije, svejedno da li sa razlogom ili bez.

- Ima i jedno žensko! - Žensko!?

Niko i ne primjeti kad su nosati i zalizani isparili. Pažnja se ostala njihati između brkinih nervoznih komentara i treperavih svijeća. Vrijeme se vuklo. Jednako neupadljivo kako je nestao, zali-zani se i pojavio, ne uzburkavši melanholiju. Nosio je glavu uzdignuto, samozadovoljno.

- Zaboga..! Iluzija se rasprši dramatično, tu pred nama, zabezeknutim, presječenim. Našao se u dometu svijeća i vidjesmo kako iz uzdignute, krvave labrnje lipti krv. Uhvatio se grčevito za ivicu stola ranjenim šakama, još krvavim od prije. Krv je bojila sto, crvenija pod usplahirenim svijećama.

- Udario me… grmalj. Pustio je da teče obilno, nezaustavljivo. Pu-stio je klici mržnje da se hrani tom krvlju, da buja.

Dame izvukoše parove za novogodišnji ples.

- Ajmo… salijte! - Salute! - Salute! - Huuu…

Kladio bih se da nisam bio toliko ”u autu”, a da ne bih uvidio neregularnost izvla-čenja.

- Neko mi je podvalio onu..! Cvikeraš?

- Nemoj tako, zbog dame… (mora neko).

- Nemoj? Ama, cvike ću mu…

Propala je prilika ali se zato učvrstila namjera: Valjalo je boriti se za jednu smeđu glavicu.

- E pa hajde… Salijte!

BRLJA

- Evo neki grmalji vamo! Feštaju isto… Titralo je svjetlo u ”novokomponovanoj” betonskoj kolibi, tik uz planinarsku kuću. Zati-tra i netrpeljivost, bezrazložna, neobjašnjiva. Bili smo dva svijeta.

- Sad je tamo tovar suha mesa na siniji.

150 151


Ništa nisam shvatao. Neko me dohvati i izljubi.

- Ahaaa… Peć se crvenila u mraku. Dvije godine su se mimoišle. Dogodio se prelom, kontinuitet je prekinut a da se ništa suštinski nije promijenilo.

- Ma, kakva Nova godina, kako znate da je došla, ha?

Ko ju je vidio? Ha? Niko, bezbeli! Šta se to tako goruće čekalo? Šta to sada toliko nedostaje? Ili, šta to sad novo moramo prihvatiti? Zar se sad svi drugačije ponašaju samo zato što treba tako.

- Ajde, šta je… Sat tamo, sat vamo. Ej… šta je sad?

Osta praznina. Osjetih se prevaren, razo-čaran. Lajao sam na sve oko sebe. Zbilja, u čemu je razlika između ”sad” i ”pet minuta prije”? Sve je to isto vrijeme…

- Nova godina je čista form... A onda sam shvatio. Razlika je u tome što će ona sad plesati s njim. A on će je šarmirati svojom trezvenošću, svojim intelektualnim držanjem, naočarima… -Ih, što ću mu ih…

Gušili smo se u nelagodi i zgražavanju. - Ama čime te...? - Ne znam…

Uvuče se jedno novo osjećanje, mračnije i ledenije. Zgledasmo se:

- Šta je sa onim drugim?

MEKA

- Domar je zavio zdrav prst da ne bi prao suđe.

- Ma daj, kani me se! - A cviko… Ej! A cviko pije…

Nikoga nije bilo briga. - A cviko pije istu čašu… cijelu noć. Tre-

zvenjak..! Govorio sam sam za sebe. Najveća po-drška bio mi je zid na koji sam se naslanjao. Svejedno, vjerujem da sam to veče imao nos za otkrivanje podvala. Budući da sam bio duhom budan kao bih stigao ”pokrivati” malu brunettu i mada užasno dekoncentrisan onim Salijte! – Salute! (bio sam dobrano ogrezao u tome), vidio sam, čuo sam, znao sam…

- Valjda… sam znao… Iznenada se svijeće pogasiše. Nešto se dešavalo.

- Šta to bi?152 153


Lijevo rame izgledalo je odvratno nepri-rodno, izvaljeno. Nešto se moralo učiniti. Ko ima hrabrosti i prisebnosti?

- Treba mu ovo namjestit dok je još u behutu*. Ko će, ko će… ajde!

Brko je sijao paniku. - Pusti nju, ona je apotekar.

A njene ručice, što su mogle uraditi ono-likoj masi? Rvala se, izgledalo je tragikomično. Na kraju smo potegli svi. Puklo je, rame je leglo nazad.

- Bože dragi… - Uuuh, ko da sanjam.

Prožimalo nas je isto osjećanje, nalazili smo isti uzrok svemu:

- GRMALJ! Više nismo čekali Novu godinu, čekali smo svitanje. A grmalj, kao usud, kao grijeh, udarao je na vrata.

- Eto ih, njihov red… - Šta ćemo..?

Otvorismo, a u kuću se uvukoše dvije niske prilike. I miris pokisle odjeće. I rakije... I jedno žensko. Neodlučnost, neshvatanje. Osjećaju li našu uznemirenost, odbojnost? Ili vlastitu krivnju..? *Behut, nesvjesno stanje, pometenost

Nisam mogao ništa izmijeniti. Okolnosti su neumitno vodile malu, smeđu glavicu u ruke onog cvikeraša. Mrzio sam tu Novu i tih 24:00 zbog njihovog neumoljivog formalizma. Pred zoru nastupalo je vrijeme kajanja, povlačenja, introvertnosti, glavobolja… Poba-cali smo spužve po kaljavom podu i širom otvorili vrata. Ležali smo i čekali na svitanje iza planina. Iznenada nam se ruke nađoše u mraku.

- Pa ona je bila cijelo vrijeme na mojoj strani. Mala, smeđa glavica…

BRLJA

Što ih je moglo odvesti tamo u kolibu? Apatija koju smo sami proizveli? Radoznalost što smo je sami isprovocirali ili obijest podgri-jana rakijom? Jesmo li i mi bili sukrivci? Onog drugog našli smo daleko dole u šikari, izderanog o šiblje i kamenje. Onolikog teškog, nosatog, išlepali smo gore na svjetlo, pred vrata.

- Aaa… aaj… - Je li pijan ili ošamućen? - Položi ga ovde, daj da ga umijemo..!

154 155


BRLJA Šta je ovaj put donio prvi januar?

- U...staaaj! Onaj drznik od sinoć derao se pod prozorom. Na leđima je nosio šarenu seljačku torbu sa akumu-latorom, držao je u rukama auto-radio, a sa strana su se na kablovima klatili zvučnici. Krkljala je muzi-ka… (muzika?) I još je dugo krkljalo dole niz dolove.

- Odoše.

Jedan je imao veoma drzak i bahat stav. - Jeste li za kafu?

Oglasi se ženska dovitljivost. - Može.

Javi se ženska pomirljivost. - Je li, a što ih nagrdiste?

Glas iz ćoška rasprši zablude. Onaj drski smjesta se ustremi ka glasu. Rat!

- Neka, neka, neka..! Svi se umiješasmo, blokirasmo jedni druge.

- Neka, nije me on..! Zadovoljiše se našom popustljivošću. Odoše. Odahnusmo uz porazno shvatanje koliko smo mekani, slabi, neodlučni…

- Ima tamo jedan drugi, nisam nikad vidio krupnijeg!

Izgleda, ovdje je bila samo mala maca, a mečka je spavala tamo u kolibi.

MEKA Šta nam je donio prvi januar? Jedan nezaboravan dan na ledenim padinama Prenjeve Bjelašnice.

- A cvikeraš..? - Kakav cvikeraš?

156 157

KRAJ

Documents

a, ni na nebu, ni na zemlji - ZONE · PDF fileDaj meni rakije, ja se ne bojim ... da si samo jedan metar niže sve što ... bicepsa, tricepsa, deltoideusa, trapezoideusa krila se nesigurnost,