Vanja Marković, prof. defektolog

razvojni poremećaj samokontrole radi se o sindromu s osnovnim

obilježjima nepažnje i nemira, koji susrećemo kod djece predškolske i školske dobi, pa i adolescenata, a samo izuzetno i u odrasloj dobi

nije samo razvojna faza koju će dijete prerasti

nije uzrokovan roditeljskim neuspjehom u odgoju

nije znak djetetove "zločestoće".

nepoznati čimbenici multifaktorska etiologija:

naslijedni faktori poremećaj funkcioniranja SŽS neurobiološki poremećaji poremećaji socijalnih odnosa patologija obiteljskih odnosa emotivni problemi

1 – 5% populacije učestaliji kod dječaka nego kod

djevojčica (2:1)

Klinička slika poremećaja različita je u zavisnosti od starosti djeteta i stupnja njegova razvoja. Općenito se može reći da  smetnje ovog poremećaja obuhvaćaju područja:

pažnje percepcije motorike  učenja mišljenja odnosa emocionalnosti ponašanja spavanja različitosti u tjelesnom razvoju

Počinje raditi prije negoli je dobilo upute i shvatilo ih. Radi prebrzo i čini nepotrebne pogreške, a ne pogreške

povezane s neznanjem. Stalno je u pokretu, sve dodiruje i ne može duže vrijeme

sjediti na jednome mjestu. Na pitanja odgovara prebrzo i ne daje si dovoljno vremena da

razmisli. Nije sposobno slijediti upute koje se daju cijeloj grupi. Ne može zapamtiti upute, iako nema teškoća s pamćenjem. Prelazi s jedne aktivnosti na drugu i rijetko kada završava

započete zadatke. Ima teškoća u organiziranju pismenih radova: oni su obično

zbrkani.

Pogrešno tumači jednostavne izjave, ne razumije mnoge riječi i rečenice.

Može ponoviti izjave koje su mu rečene prije dosta vremena, a ne može ponoviti one koje su rečene nedavno.

Lako posrne i padne, nespretno baca predmete ili mu oni padaju iz ruku.

Lako se povodi za onom djecom koja puno pričaju i prave buku, često potpuno prekine rad da bi im se pridružio.

Previše je pričljivo, često prekida razgovor. Često napušta klupu i nešto pretražuje po razredu, dok druga

djeca mirno sjede. Ne pazi kada nastavnik nešto objašnjava, gleda nekamo

drugdje. Često kaže: "Ne mogu to učiniti" i prije negoli pokuša, lako

odustajanje posebno je uočljivo kod novih zadataka. Govori, pjeva i šapće samo sebi. Ne može izraziti misli na logičan i razumljiv način.

Sva djeca sa navedenim poremećajem ne pokazuju ista ponašanja, a sva

ponašanja (simptomi) se ne javljaju na isti način u svim

situacijama.

Ponašanja se tipično pogoršavaju u situacijama u kojima se traži trajnija pažnja ili mentalni napor (npr. grupne situacije kao što su učenje u  razredu, zajednički ručak) ili kojima nedostaje privlačnosti, vedrine, dinamike, nečeg novog (npr. slušanje učitelja, slušanje, čitanje ili pisanje dužih tekstova, a u odrasloj dobi je to rad na stalno istim i monotonim poslovima). 

ADHD se najčešće dijagnosticira s početkom osnovnog školovanja, odnosno u školskom uzrastu djeteta.

PAŽLJIVO S POSTAVLJANJEM DIJAGNOZE

HIPERAKTIVNA DJECA

IMPULZIVNA DJECA

DJECA S POTEŠKOĆAMA PAŽNJE I KONCENTRACIJE

neobično aktivna već u dojenačkoj dobi u kasnijoj dobi stalno u pokretu, nestrpljiva rano prohodaju nespretna loše planiraju i predviđaju posljedice svojih

aktivnosti nekritična u prilaženju nepoznatim

osobama, neustrašiva teškoće u organizaciji, zaboravljivost

teškoće s kontrolom u reagiranju na signale, podražaje ili događaje koji su nevažni za obavljanje tekućih zadataka

reagiranje bez razmišljanja o mogućim posljedicama ponašanja

skloni nezgodama i ozljedama podložna nagovaranju radoznala teškoće sa stvaranjem i održavanjem

prijateljstava

vrlo teško uče i mogu imati teškoća s akademskim uspjehom, ali i s usvajanjem praktičnih i motoričkih vještina

teškoće s učenjem govora imaju sposobnost da nauče potrebne

vještine, ali im je potrebna pomoć kako bi uspjela zadržati pažnju dovoljno dugo da to i učine

teškoće u domeni zadovoljavajućih odnosa sa članovima obitelji i prijateljima.

Uz već navedena karakteristična ponašanja javljaju se dodatne smetnje (neke kao posljedica) koje se razlikuju ovisno o dobi i razvojnom stupnju, ali i

o težini samog poremećaja

Slab školski uspjeh - teškoće u učenju Nepecifične teškoće u učenju Poremećaji govornog i jezičnog razvoja Razvojno zaostajanje Veze s odraslima Teškoće u odnosima Nisko samopoštovanje Psihijatrijsko-psihološki poremećaji Tourette sindrom

Hiperaktivnost, impulzivnost i teškoće s održavanjem pažnje mogu ozbiljno

narušiti djetetovu sposobnost za učenje

zaostajanje za razredom teškoće u čitanju i pisanju buka i pokreti oko njih vrlo im lako

skreću pažnju često propuste važne informacije ili

upute neuredan i nečitljiv rukopis teško podnose dugi boravak u školi

90% pokazuje smanjenu produktivnost u školskom radu,

90% postiže snižen uspjeh u školi, 20% ima teškoće s čitanjem, 60% ima ozbiljne teškoće s rukopisom, 30% prekida školovanje, 5% završava fakultetsko obrazovanje, za

razliku od 25% djece iz opće populacije.

važnost akademskog postignuća potrebna visoka razina strukture svakodnevni raspored i rutina

jasna pravila strukturiranje okoline klasičan raspored klupa sjedenje u prvom redu, dalje od buke sjedenje kraj modela pohvalite trud ne grdite, objasnite skratite pismene zadatke (nenapadno) ne ističite ograničenja pred razredom varirajte zadatke pripremite gotove tekstove kontinuirano usmjeravajte pažnju omogućite ciljano kretanje

jednostavne, konkretne upute potičite na aktivno sudjelovanje govorite smirenim i blagim glasom omogućite priliku za pomaganje

drugima ne isključujte ga iz razrednih aktivnosti prihvatite ga onakvo kakvo jest

suočavanje s tekstom predstavlja problem zbog motoričkog nemira i smetnji pažnje i koncentracije

sporo pišu teško prepisuju s ploče poteškoće u orijentaciji na papiru (preskaču

stranice u bilježnici ili okrenu bilježnicu naopako) i kad je tehnika čitanja usvojena često imaju

teškoća s razumijevanjem teksta (s povezivanjem priče sa vlastitim iskustvom)

vještine slušanja obično su bolje razvijene od čitalačkih vještina

razlomiti tekstove na manje dijelove koristiti tekstove u stripu uvažavati sporost pri pisanju dati mu gotov tekst da zalijepi u bilježnicu

ili diktirati umjesto prepisivanja s ploče čitati im na glas (ali ne predugo) poticati ih da vizualiziraju događaje u priči

(neka stvaraju slike u glavi i opisuju ih)

učiti ih kako koristiti isticanje bitnih činjenica u udžbenicima (podebljani tekst, okviri)

tražiti da predviđaju (što misle da bi se u priči dalje moglo dogoditi)

poticati pisanje zabilješki i korištenje markera pri čitanju i učenju

razvijati rječnik (što je širi vokabular bolje je i razumijevanje teksta)

prevesti jezične figure (doslovni su) naučiti ih da čitaju između redova pomoći im izabrati literaturu koja

odgovara njihovim interesima

Iako su ponašanje i snalaženje djeteta sa ADHD poremećajem i njegove teškoće

u učenju u osnovi biološke, okolina značajno na njih utječe

Promjene ponašanja mogu biti uzrokovane:

atmosferskim promjenama vidnim, slušnim i drugim

uznemirujućim podražajima manjkom prostora duljinom trajanja aktivnosti

Na promjene ponašanja utječu:

neorganiziranost i kaotičnost nejasne i nestrukturirane situacije pretjerani zahtjevi i pritisci stresne situacije

Utjecaji iz socijalne okoline mogu na dijete djelovati izuzetno pozitivno, poticajno, ohrabrujuće, mogu mu

pomoći mobilizirati vlastite snage za savladavanje teškoća u učenju i

ponašanju.

Ne smijemo zaboraviti, dijete / osoba sa ADHD-om prvo je dijete, osoba, sa imenom i prezimenom,

svojom osobnošću, željama, osjećajima, interesima, na koje

ovaj poremećaj svakako djeluje, ali nikako ne pretvara osobu u skup simptoma na kojima i sa kojima

moramo "raditi".