Uvod1.PrethodnicipsihologijeadolescencijeMnogi su skloni tvrditi da je pojava adolescencije u povijesti zapadne civi-lizacije relativna novost, tj. da se o njoj počinje govoriti tek početkom razvojaindustrijskih društava. Pored promjena u gospodarskim odnosima ta su društvapočela doživljavati radikalne promjene svojih obrazovnih sustava kao i promjeneu obiteljskoj strukturi, obiteljskim odnosima i u filozofiji odgoja djece (Aries,1962). Zbog svega ovoga počeo se mijenjati položaj djece i mladih. Ipak, pori-jeklo pojma adolescencija je u grčkoj filozofiji, odnosno u radovima Platona i Aristotela.Iz rasprava te dvojice filozofa proizlazi da je razvoj ljudske jedinke hijerarhijskiorganiziran (Sisson, Hersen, VanHasselt, 1987). Prema Platonu, čovjek je podije-ljen na tijelo, koje je materijalno i prolazno, i na dušu, koja je vječna i besmrtna.Prvu i najnižu razinu duše opisuje u terminima potreba i želja. Druga razina dušeje duh koji uključuje hrabrost, izdržljivost, umjerenost, ali i agresivnost. Ovedvije razine duše umiru s tijelom. Treća razina duše je božanska, natprirodna ibesmrtna i ona samo privremeno boravi u tijelu. Niže razine duše ranije sazri-jevaju, dok se više razine duše javljaju u kasnijoj dobi. Prijelaz iz prvog stadijarazvoja (djetinjstva) u adolescenciju obilježava pojava logičkog rezoniranja, kojeje u djetinjstvu latentno budući da u njemu dominira percepcija. Zbog takvog redosljeda razvoja duše Platon je smatrao da je adolescencija dob prikladna zaobrazovanje u području matematike i drugih apstraktnijih znanosti. Zanimljivoje napomenuti da su Piagetova empirijska istraživanja potvrdila neke postavke ointelektualnom razvoju djece i adolescenata o kojima je spekulirao Platon. Aristotel nije prihvatio shvaćanje svoga učitelja Platona o dualizmu duše itijela. On je naglašavao da su duša i tijelo povezani u strukturi i funkciji, aPlatonovu ideju o razinama duše prihvaća i dalje je unapređuje. Razvoj ljudskejedinke podijelio je u tri stadija od po sedam godina. Djetinjstvo traje prvih 7 go-dina. Dječaštvo i pubertet traju od 7 do 14 godina života, a mladost od 14 do 21godine života. Aristotelova periodizacija razvoja prihvaćala se stoljećima nakonnjega da bi u posljednjih stotinu godina poslužila kao osnovica novih i preciznijihperiodizacija razvoja ili pak razvojnih teorija. Psihologija adolescencije14Posebno detaljno Aristotel je opisao mladenački tip karaktera. Jednom od naj- važnijih značajki adolescencije smatrao je razvoj sposobnosti izbora. Samo akomladi dobrovoljno i slobodno biraju između mnogih mogućnosti razvoja razvitće ispravne navike i izgraditi ispravan karakter. Adolescenti, dakle, aktivno su-djeluju u svome razvoju. Ovu ideju danas razvijaju interakcionistički orijentiranirazvojni psiholozi (npr. Lerner, 1982; Heckhausen, 1999. Lacković-Grgin, 2001.).Neki suvremeni psiholozi, suočeni s činjenicom da je u modernim društvimaproduženo vrijeme školovanja kao i vrijeme ovisnosti o odraslima te da je životmladih i odviše socijalno strukturiran, upozoravaju na probleme interferencijezrelosti za slobodan izbor i za slobodnu kontrolu osobnog razvoja s navedenimokolnostima.Za suvremenu psihologiju adolescencije važne su i Aristotelove ideje o ne-stabilnosti karaktera u mladih, o njihovoj težnji k zadovoljstvima i umanjenojmogućnosti kontrole impulsa. U brojnim kasnijim kao i u recentnim teorijamaadolesecncije susreću se njegove ideje o nestabilnosti i turbulentnosti adolesce-nata.U srednjem vijeku Toma Akvinski povezao je Aristotelovo učenje s

idejamakršćanstva. Slijedom teološkog pogleda na čovjeka koji je stvoren od boga, u sre-dnjem vijeku vjerovalo se da je dijete “mali čovjek” (homunculus) a ne biće sui generis. Ideja o homunculusu imala je za posljedicu tretiranje djece kao odraslih,o čemu svjedoče mnogi pisani tekstovi i crteži. Djeca su bila odjevana kao odrasli,zabavljala su se kao odrasli (svirala, pjevala), a u siromašnim slojevima ona su iradila kao odrasli. Shvaćanje djeteta kao “čovjeka u malom” u odnosu na Plato-novo i Aristotelovo shvaćanje bilo je regresivno.Renesansna misao suprostavila se autoritarnosti crkve i srednjovjekovng druš-tva. Njezine ideje prihvatio je češki filozof i pedagog J.A. Komensky (1592-1670).U djelu “Didactica magna” iz 1657. godine Komensky kombinira renesansneideje i Aristotelovo gledanje na ljudski razvoj te sugerira “da se školska organi-zacija treba temeljiti na teoriji razvoja” (prema Muus, 1996. str.8). Za razlikuod Aristotela, Komensky dijeli razvoj u četiri stadija, pri čemu je adolescencijudobno označio kao razdoblje od dvanaeste do osamnaeste godine života. U tomerazdoblju, prema njegovu mišljenju, važno je vježbanje rezoniranja, učenje gra-matike i matematike, filozofije i etike. Njegove ideje o “pravom ili kritičnom vremenu” za podučavanje kasnije su preuzeli brojni razvojni psiholozi, međukojima se posebno ističe Havighurst.Suprotstavljanje srednjovjekovnoj ideji o djetetu kao “čovjeku u malom” pri-sutno je i kod J. Lockea u njegovu djelu “Misli o odgoju”.Njegov ekstremni empirizam izražen u tvrdnji o dječjoj duši kao neispisanojploči (tabula rasa) na kojoj će sve ideje i znanja ispisati iskustvo upućuje i na po-trebu razlikovanja djece i odraslih. Djeca se od odraslih ne razlikuju samo kvan-titativno nego i kvalitetom svog intelektualnog funkcioniranja. Locke je smatraoda se razvoj mentalnih sposobnosti kreće od relativne pasivnosti u djetinjstvuprema porastu mentalnih aktivnosti u adolescenciji, koja se ogleda u povećanojracionalnosti mladih. 15Za psihologiju adolescencije značajna je činjenica da su filozofska shvaćanjaLockea potaknula znanstvena istraživanja razvoja njegovim direktnim utjecajemna biheviorističku paradigmu. Toj paradigmi doprinio je i Ch. Darwin (1809–1882) svojim učenjem o evoluciji živih bića. Njegove ideje o biološkoj ontoge-nezi utjecale su na mnoge evropske i američke razvojne psihologe. Osobito suih prihvatili te razradili i primijenili na adolescenciju S. Hall i S. Freud, čimeje potaknut razvoj znanstvene psihologije adolescencije. Preciznije, potaknut jerazvojbiološkog pristupaadolescentskom razvoju.Najdirektnije suprostavljanje ideji o djetetu kao “čovjeku u malom” susreće-mo kod francuskog filozofa J. J. Rousseaua (prema Muus, 1996).Svoje osnovne misli o ljudskom razvoju i dječjoj prirodi Rousseau je izniou djelu “Emile“, koje je objavljeno 1780. godine. Isticao je da djeca imaju svojenačine gledanja, mišljenja i osjećanja te da učitelji i roditelji trebaju respektirati J. Locke (1632 – 1704) J. J. Rousseau (1712 – 1778)Uvod Psihologija adolescencije16prirodu djeteta. Te njegove ideje slijedili su poznati evropski pedagozi kao npr.Pestalozzi i Froebel, ali su one utjecale i na neke američke pedagoge (npr. na J.Deweya). Rousseau

je kao i Komensky tvrdio da se razvoj odvija tijekom četiristadija.Za psihologiju adolescencije relevantno je njegovo opisivanje trećeg i četvrtog razvojnog stadija. Treći stadij (u dobi od 12 do 15 godina) karakterizira porastracionalnog funkcioniranja kao i porast energije i tjelesne snage. O pubertetu jegovorio kao o “novom rođenju” ne samo zbog porasta mentalnih sposobnosti veći zbog seksualnog razvoja koji stimulira znatiželju i emocionalnu pobuđenost. Načetvrtom stadiju razvoja (između 15 i 20 godina) dolazi do emocionalnog sazri-jevanja, nadvladavanja egoizma i jačanja samopoštovanja, a razvija se i savjestte moralnost.Dok je Locke naglašavao racionalnost te značenje obrazovanja i kulture za ra-zvoj mladih, Rousseau naglašava emocionalnost, a o utjecaju društva i kulture narazvoj govori negativno. Njegov romantičarski naturalizam mnogi smatraju nesamo ishodištem poštivanja djeteta kao bića sui generisveć i ishodištem permi-sivnosti u filozofiji i praksi roditeljskog odgajanja djece. Rousseauovo pretjeranonaglašavanje emocionalnosti čini se da je utjecalo i na pojavu pokreta “Sturm undDrang” (Spranger, 1938). To ilustriraju pjesme F. Schillera, koje odlikuje posebanpatos (izrazi vječnih suprotnosti i sukoba između prolaznog i vječnog, izmeđunužnosti i slobode) kao i “Patnje mladog Werthera” (Goethe, 1774). Tekstovi su tos rusoovskim kultom osjećaja i doživljaja “svjetskog bola”. Sklonost nekih psiho-loga i pedagoga da analiziraju dnevničke zapise adolescenata ili njihove literarneuratke također je urodila potvrdama o postojanju emocionalne uznemirenosti udoba adolescencije. Sve su to prethodnice i danas raširenog shvaćanja o adole-scenciji kao dobi bure i stresa.Na kraju ovog kratkog pregleda filozofskih učenja koja su prethodila psiholo-gijskim teorijama adolescencije posebice valja istaknuti utjecaj postrenesansnog mislioca Lockea i prosvjetiteljskog mislioca Rousseaua. Utjecaj njihovih shvaća-nja razvoja na kasnije teoretičare i istraživače razvoja prikazuje slika 1.Slika 1.Utjecaj Lockeova i Rousseauova shvaćanja razvoja na kasnije teoretičare iistraživače razvoja 172.PsihologijaadolescencijeuprvimdesetljećimadvadesetogstoljećaPsihologija adolescencije dio je razvojne psihologije ili psihologije životnog vijeka (life span psychology). Današnja psihologija životnog vijeka, uz socijalnupsihologiju, najrazvijenija je psihologijska znanstvena disciplina. Njezin predmetje proučavanje tjelesnog, psihičkog i socijalnog razvoja ljudske jedinke od začećado smrti.Do početka šezdesetih godina dvadesetog stoljeća glavnina predmeta razvojnepsihologije odnosila se na razvoj u djetinjstvu i, djelomice, u adolescenciji. Tostanje dijelom je bilo posljedica stajališta da je odrasla dob relativno stabilanperiod života u kojem se ne događaju značajnije razvojne promjene. Pored toga,briga o djeci kao budućnosti čovječanstva koja se počela naglašavati u tzv. zapa-dnim društvima tijekom prvih desetljeća dvadesetog stoljeća kao i sve popularnijeFreudovo učenje o značenju ranog razvoja za kasniji razvoj ličnosti doprinijeli sudominaciji proučavanja upravo dječjeg razvoja.Zapravo, u stotinjak godina svoga postojanja razvojna psihologija slijedila jetri trenda u svome razvoju:1. od početka dvadesetog stoljeća do 20-tih godina razvojnu su psihologijučinile studije o pojedinoj djeci;2. od 20-tih do 50-tih godina uglavnom se proučavao dječji razvoj na višeili manje reprezentativnim uzorcima djece uz korištenje metode eksperi-menta;3. od

ranih 60-ih godina razvojna psihologija postaje to u pravom smisluriječi jer se istraživanja proširuju na cjelinu njezina predmeta, tj. na razvojtijekom cijelog životnog vijeka.Da je do 60-ih godina predmetno dominirao dječji razvoj potvrđuje, preglednirad što ga je o dotadašnjim istraživanjima objavio Wright (1960). Pokazalo se daje čak 94 posto deskriptivnih studija otpadalo na djecu predškolske dobi.S obzirom na takve trendove istraživanja u razvojnoj psihologiji američki psi-holog G.S. Hall već početkom stoljeća upozorava znanstvenu zajednicu psihologana potrebu empirijskog proučavanja adolescenata.Može se tvrditi da je djelo G.S. Halla “Adolescencija” (1904) bio pokušaj nad- vladavanja filozofskih spekulacija o adolescenciji i početak njezina empirijskog proučavanja uporabom znanstvenih metoda. Hall je razradio rekapitulacijsku te-oriju razvoja koja je primjena Darwinove evolucijske teorije na psihološki razvojodnosno Haeklova biogenetskog zakona o ontogenezi kao kratkoj rekapitulacijifilogeneze. Prema njemu, čovjek u svom individualnom razvoju prolazi kroz svefaze kroz koje je prošlo čovječanstvo u svom povijesnom razvoju. U prvom peri-odu razvoja koji Hall datira od rođenja do navršene četvrte godine života, djecarekapituliraju životinjsku i primitivnu fazu razvoja čovječanstva. Od četvrte doosme godine rekapitulacija se ogleda u dječjim igrama koje nalikuju na aktivno-sti koje su dominirale u epohi lova i ribolova. Razrađivanje i opisivanje ove fazerazvoja zapravo predstavlja Hallovu teoriju dječje igre.Uvod Psihologija adolescencije18U razdoblju od osme do dvanaeste godine života djeca, poput čovječanstva,nadvladavaju divljaštvo tako što usvajaju različita znanja i vještine te prakticirajudisciplinu. Hall smatra da pojedinac nikada više neće biti toliko receptivan za vježbanje i disciplinu kao u tom periodu života. Adolescencija traje od dvanaeste do, po prilici, dvadeset pete godine života.To je doba “bure o stresa”, a obilježavaju ga kontradiktorne težnje, turbulencija iemocionalna ambivalencija. Ambivalencija se ogleda u smjenama oduševljenja irazočaranja, u laviranju između euforije i depresivnosti. Na socijalnom planu onase ogleda u pojačanoj druželjubivosti, ali i u povremenom svojevoljnom izborusamoće.G. S. Hall (1844 – 1924)Samo ja i jedinstveni mir nedirnute prirode 19Svoje ideje o turbulentnosti adolescenata koje su slijedile rusoovsko shvaća-nje Hall je vrlo detaljno razradio. Uzroke turbulencije tumačio je u terminimabioloških i fizioloških promjena organizma. Adams i Gullota (1983) naglašavajuda je Hallovo gledanje dugotrajno utjecalo ne samo na znanstvenike nego i naučitelje i roditelje da prepoznaju kako je adolescencija period snažnih tjelesnih,intelektualnih i socijalnih promjena. Antropološki orijentirani autori zamjerali su mu stajalište da je genetsko pri-marno za razvoj tvrdeći da je Hall relativno slabo poznavao civilizacijske i kultu-ralne razlike u razvoju mladih, oslanjajući se samo na svoja opažanja američkemladeži s kraja 19. stoljeća.Bez obzira na kritike njegova rekapitulacijskog stajališta, valja istaknuti dasu zasluge S. Halla za razvojnu psihologiju višeznačne. Ponajprije, to je njegov utjecaj na razvojbiološkog pristupau proučavanju adolescencije. Zatim, njegovopokretanje časopisa Pedagoški seminar,

u kojem su se počeli objavljivati radovi orazvoju i odgoju djece, bio je također poticaj razvojnim psiholozima da istražujui objavljuju. Konačno, Hall je zaslužan za osnivanje Nacionalnog društva za pro-učavanje razvoja djece i mladih kao i zato što je iza sebe ostavio svoje učenike,od kojih su neki postali ugledni razvojni psiholozi svoga vremena (npr. Gesell,Therman, Godard).Pored Halla, pod utjecajem Darwinove evolucijske teorije bio je i S. Freud,utemeljitelj psihoanalitičke teorije psihoseksualnog razvoja.Freud je također podržavao Hallove ideje o turbulenciji adolescencije. Freudaje više zaokupljao razvoj u prvim godinama života, koje je smatrao ključnima zarazvoj ličnosti. U svom bogatom pisanom opusu Freud je relativno malo prostoraposvetio adolescenciji. U “Tri eseja o teoriji seksualnosti“ Freud adolescenciju(posebice pubertet) aspektira kao onaj period razvoja u kojem instinktivni poriviida dolaze u snažan konflikt sa socijalnim zahtjevima superega. Spolno sazri-jevanje i okolinski zahtjevi rađaju tenzije, osjećaj krivnje, anksioznost i općukonfuziju. Freud nije elaborirao kakve su sposobnosti ega da riješi ove konflikte.S. Freud (1856 – 1939)Uvod Psihologija adolescencije20Njegova kći Ana Freud poslije je pokušala opisati procese balansiranja ega izme-đu zahtjeva ida i superega. Opisujući mehanizme obrane ega, posebno je isticalaznačenje asketizma i intelektualizacije.Freudovo učenje utjecalo je na mnoge autore, a neki od njih su Freudove po-stavke o adolescenciji dopunili i /ili izmijenili. Utjecaj Freudove teorije na kasnijeteoretičare adolescencije prikazuje slika 2.Shvaćanje adolescencije kao dobi bure i stresa u prvim desetljećima dvadese-tog stoljeća temeljilo se na opažanjima, ali i na spekulacijama Halla i Freuda, abilo je ukorijenjeno u povijesnom vremenu u kojemu je nastajalo.Freudovo shvaćanje da čovjek nije samo racionalno biće već i biće kojim upra- vljaju nesvjesni motivi okarakterizirano je jednim od tri velika “udarca” čovjekovupoimanju sebe i svijeta. (Ostala dva “udarca” bila su Kopernikova astronomskarevolucija i Darwinova teorija evolucije, odnosno spoznaje da Zemlja nije centarsvemira, a da je čovjek povezan s ostalim živim bićima kao posljednji u razvoj-nom lancu koji je otpočeo jednostaničnim organizmima i razvijao se prema svekompleksnijim formama života). Na kraju viktorijanskog doba Freudova teorijabila je veoma smjela pa je doživjela niz osporavanja, ali i podržavanja u krugovi-ma psihologa, filozofa, pedagoga i književnika. Smatralo se da su stadiji psihose-ksualnog razvoja, kako ih je on opisao, univerzalni jer su biološki utemeljeni.Biologističko shvaćanje adolescencije već je tridesetih godina dvadesetog sto-ljeća počelo doživljavati kritike iz krugova socijalnih antropologa. Počeli su seobjavljivati podaci koji su pokazivali da turbulentnost adolescenata nije univer-zalna. Objavljeni su rezultati sustavnog opažanja mladih u primitivnim društvi-ma što ih je obavila antropologinja M. Mead na Samoi i Novoj Gvineji.Suočena s jednom drukčijom civilizacijom i kulturom u kojoj je sazrijevanjemladih bezbolno, Mead piše….”razdoblje rane mladosti ne mora biti doba nape-tosti i konflikata kakvim ga je napravilo zapadno društvo, odrastanje može bitislobodnije, lakše i manje složeno” (Mead, 1955. – prema Lacković-Grgin, 1988).Njezina poznata studija “Sazrijevanje na Samoi” doživjela je mnoge kritike. Nekemeđu njima neprimjerene su s akademskog stajališta jer napadaju ličnost auto-rice

(Cote, 2002), dok su neke odmjerene i utemeljene na kasnijim metodološkipoboljšanim studijama. O radu M. Mead valja suditi uzimajući u obzir vrijemeSlika 2.Utjecaj Freudove teorije na kasnije teoretičare adolescencije 21njezinih proučavanja (dvadesete i tridesete godine prošlog stoljeća). S tog stajali-šta neosporan je njezin doprinos multidisciplinarnim i međukulturalnim istraži- vanjima razvoja adolescenata.Na europskom tlu, pored Freudova učenja o adolescenciji u prvim desetljeći-ma dvadesetog stoljeća egzistirao je i tzv. impresionistički pristup adolescenciji(Aries, 1962., prema Lacković-Grgin, 1988). Taj su pristup podržavali psiholoziduhovno-znanstvene orijentacije (npr. Spranger), zatim tadašnje fenomenološkepsihologije, a podršku je nalazio i u beletristici. Radovi nastali u okviru impresi-onističkog pristupa nastajali su na osnovi analize adolescentskih dnevnika, re-trospektivnih izvještaja o vlastitoj mladosti garniranih literarnim tekstovima iliterarnim (pjesničkim) uradcima adolescenata. Pribjegavanje takvim izvorima oadolescenciji bilo je posljedica uvjerenja da direktne metode istraživanja nisu bašprikladne jer je “adolescencija doba zakopčano, koje bježi od ispitivanja i koje dajeodgovore koje treba oprezno primati” (Debes, 1954). Margaret Mead (1901 – 1978)Slika 3.Utjecaj ranih studija na kasnije pristupe adolescencijiUvod Psihologija adolescencije22Impresionistička metodologija prikupljanja građe o mladima nerijetko je re-producirala stereotipije o mladima. Sadržaj tih stereotipija određuje mlade kaokontradiktorna, uznemirena i konfuzna bića.Usprkos navedenim nedostacima deskriptivnih i spekulativnih studija o mla-dima iz prvih desetljeća dvadesetog stoljeća te su studije ipak postale osnovicomteorijskih pristupa u poboljšanim empirijskim istraživanjima, čiji se broj nepre-stano povećavao od tridesetih do kasnih šezdesetih godina. Pravac ovih utjecajaprikazuje slika 3.Unutar navedenih pristupa formulirane su pojedine specifične teorije i/ili mo-deli razvoja djece i adolescenata.3.PsihologijaadolescencijeudrugojpolovinidvadesetogstoljećaOpće značajke toga razdoblja su opadanje dominacije shvaćanja da je adole-scencija doba bure i stresa kao i općeniti porast empirijskih studija o mladima, spovećanjem udjela interdiscipliniranih i longitudinalnih studija.Sve do sedamdesetih godina bilo je relativno malo istraživačkih radova o ado-lescenciji. To se vrlo dobro vidi iz podatka da je manje od 2 posto godišnje obja- vljenih radova o ljudskom ponašanju imalo adolescente kao ispitanike (Adams iGullota, 1983). Sedamdesetih godina postojao je samo jedan specijalizirani ča-sopis iz psihologije adolescencije na engleskom jeziku, dok ih je u 1987. godinibilo pet.Predstavnici koncepta o adolescenciji kao relativno mirnom periodu razvojasvoje gledište nisu temeljili samo na kritici koncepta “bure i stresa”, već prven-stveno na empirijskoj građi prikupljenoj u longitudinalnim istraživanjima i uistraživanjima na reprezentativnim uzorcima mladih. Klasično gledanje na adole-scenciju također je bilo podupirano empirijskim podacima, ali su oni prikupljanina

nereprezentativnim uzorcima odnosno na uzorcima s posebnim obilježjima(npr. kliničkim uzorcima, delinkventnoj mladeži). Na osnovi takvih podatakanerijetko su se izvodile generalizacije o svim adolescentima. Posredstvom svemoćnijih sredstava masovnih komunikacija “burna” ponašanja dijela mladihučvršćuju u javnosti dojam o turbulenciji pa i potiču centre društvene i financij-ske moći da financiraju istraživanja turbulentnih ponašanja. Tako npr. Stefanko(1984. – prema Lacković-Grgin, 1988) iznosi podatak da se u razdoblju od 1976.do 1981. godine oko 35 posto svih radova objavljenih u časopisu Adolescencijaodnosilo na problemna ponašanja mladih i na programe savjetovanja i terapijemladih. U tom časopisu i na kraju dvadesetog stoljeća često se objavljuju rezultatiistraživanja problemnog ponašanja mladih (delinkvencija, narkomanija, nasilje),a ti sadržaji redovito su prisutni i u udžbenicima iz psihologije adolescencije.Najveći utjecaj na znanstvenu javnost u revidiranju shvaćanja adolescencijekao dobi “bure i stresa” imala je studija Offer i Offer (1975. – prema Lacković-Grgin, 1988). To istraživanje trajalo je osam godina, a provedeno je na muškim 23ispitanicima jedne suburbane sredine koji su pripadali tzv. srednjoj klasi. Ispiti- vanje je započelo opsežnim mjerenjima kako dječaci funkcioniraju u različitimoblastima života. Na početku ispitivanja dječaci su imali četrnaest godina. Nakontoga iz uzorka su bili izdvojeni oni koji su klinički tretirani. Ostale se pratilo osamgodina i ustanovilo da “bura i stres” nisu univerzalna stanja, već komponenterazvoja ega. Nakon četiri godine školovanja našlo ih se samo nekoliko napadnog ponašanja. Kod većine ostalih odnos s roditeljima bio je općenito miran. Autorizaključuju da je normalnost tih ispitanika posljedica stabilnih i normalnih uvjetau kojima su živjeli. Faktorska analiza podataka ispitivanja pokazala je, doduše,da oni koji su označeni kao normalni nisu ipak homogena skupina. Sastoje seod tri uže skupine: skupine mirnog (kontinuiranog) razvoja, zatim uzburkane ibuntovne (burne) skupine.I u području razvoja samopoimanja rezultati longitudinalnih istraživanja, zarazliku od transverzalnih, upućuju na to da se samopoimanje u dobi od 11 do 18godina razvija kontinuirano te da nema velikih “uspona” i “padova” u njegovurazvoju (vidjeti Lacković-Grgin, 1994).Zaključak iz longitudinalnih studija jest da se za adolescenciju ne može ge-neralno tvrditi da je doba “bure i stresa”. Samo manji dio mladih prolazi kroz torazdoblje s mnogim unutarnjim burama i vanjskim konfliktima. I u ranijoj lite-raturi navodilo se da u općoj populaciji adolescenata takvih mladih ima između10 i 20 posto (Douvan i Adelson, 1966).U mladosti je dopušteno biti malo “šašav“…Uvod Psihologija adolescencije24Sedamdesetih i osamdesetih godina proširuje se istraživačka tematika. Dabi dobio sveobuhvatan uvid u relevantna područja istraživanja, Murrray (1984)koristeći postupak a priori u analizi sadržaja govori o četiri nivoa analize. Prvi jeosobni nivo, koji uključuje istraživanja osobnog razvoja (tjelesnog, kognitivnog,razvoj stavova i vrijednosti te motivacije). Područja istraživanja na ovom nivou vrlo su heterogena.

Ispituje se tjelesno sazrijevanje i spolne razlike u tome sa-zrijevanju kao i genetski i socijalni činioci toga razvoja. Također, u okviru dvijunajrespektabilnijh razvojnih teorija (Piagetove razvojno-kognitivne i Eriksonovepsihosocijalne teorije) ispituje se formalno-operacionalno mišljenje adolescena-ta te manifestacije krize identiteta. Drugi nivo analize jedruštveni nivo, kojiuključuje istraživanja obrazovanja, rekreacije, religije i sl. Tu spadaju istraživanjamarginalizacije mladih, nerazmjeri u trendovima obrazovanja i mogućnostimazapošljavanja, produžavanja školovanja pa onda i ovisnosti o odraslima, kao iposljedice unutarnjih i vanjskih migracija. Treći nivo analize je formalno-institu-cionalni, koji uključuje proučavanja funkcioniranja u obitelji, školi, u organiza-cijama mladih, naseljima i sl. Ranih osamdesetih bila su to istraživanja relacijemeđu generacijama u kojima se provjeravala ideja o “generacijskom jazu”, kojadatira još od Sokrata. Provjeravalo se da li taj fenomen postoji općenito ili vari-ra s kulturom. Prijašnja literatura govorila je u prilog postojanja toga jaza, dok suvremenija empirijska građa više govori u prilog kontinuiteta i sklada međugeneracijama. Četvrti nivo analize je neformalno- institucionalni, koji uključujeproučavanja mladih u vršnjačkom kontekstu, u prijateljskim grupama, zatimrazličite pokrete mladih.Navedeni nivoi analize su međuovisni pa se velik broj istraživanja odvija na više nivoa. Tako je npr. zabilježen porast istraživanja samopoimanja mladih,odnosno procesa razvoja ličnosti i na osobnom i na institucionalnom nivou. Nasvim nivoima vrlo su prisutna istraživanja tranzicijskih procesa u adolescenciji.Utvrđuje se da je period adolescencije obilježen neprestanim promjenama i tran-zicijama između pojedinca i njegova konteksta. Kontekst ili ekologija razvoja(Bronfenbrenner, 1979; Lerner, 1991) sastavljen je od višestrukih, integriranihrazina organizacije, uključujući biološke, individualno-psihološke, socijalno-in-terpersonalne, institucionalne, kulturalne i povijesne. Ni jedan pojedinačni utje-caj ne djeluje sam ili kao primarni pokretač promjena. Takvo shvaćanje dovodido napuštanja istraživanja po modelu direktnih efekata i do razvoja složenijihmodela koji uključuju različite moderatore i medijatore razvoja.Pored bioloških, psihoanalitičkih, socijalno-antropoloških i ekoloških teorij-skih pristupa adolescenciji u drugoj polovini dvadesetog stoljeća istraživanja ado-lescencije bila su pod utjecajem razvojno-kognitivne teorije kao i teorije socijal-nog učenja. Nakon što je anglosaksonska psihologija upoznala učenje švicarskog psihologa J. Piageta, otpočela su istraživanja sa stajališta kritike njegova gledištao stadiju formalnih operacija kao i proučavanja efekata razvoja mišljenja na li-čnost i ponašanje adolescenata. Teorijsko shvaćanje R. Selmana potaknulo je iistraživanja socijalne kognicije (prema Muus, 1996). Nakon sedamdesetih godinana psihologiju adolescencije utjecala je i teorija socijalnog učenja A. Bandure,posebice nakon što je on tu teoriju proširio naglašavanjem uloge kognicije. U

25njegovoj socijalno-kognitivnoj teoriji ističe se da osoba može aktivno kontroliratidogađaje koji utječu na njezin život, a ne samo pasivno prihvaćati ono što jojse u okolini događa. U najnovije vrijeme sve više razvojnih psihologa proučavamehanizme samoregulacije razvoja u adolescentskoj dobi, posebice mehanizmekontrole osobnog razvoja. Brojna istraživanja bila su posvećena razvoju iden-titeta u okviru Eriksonove psihosocijalne teorije i njegova shvaćanja razvoja upetom stadiju. Erikson je ranih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća bio jedanod rijetkih teoretičara o razvoju ličnosti koji je svojim pristupom širom otvorio vrata ideji o značenju kulturalnih različitosti za razvoj tijekom života pa je timepotaknuo međukulturalna istraživanja u psihologiji adolescencije.U suvremenoj literaturi iz psihologije adolescencije postoji ozbiljno ograniče-nje u vezi sa spoznajama o adolescentskom razvoju zbog predominacije podatakao razvoju mladih u američkoj kulturi na uzorcima srednje klase (Lerner, 1998). Utoj najrecentnijoj literaturi ponovno tematski dominira kriza adolescentskog ra-zvoja i ponašanja (nasilje, narkomanija, alkoholizam, školski neuspjeh, nesigurniseks, loše hranjenje i sl.). Lerner ističe da je u suvremenom američkom društvuoko 50 posto mladih izloženo umjerenom ili povećanom riziku od nezdravog,neproduktivnog i životno ugrožavajućeg ponašanja. Mnogi istraživački progra-mi imaju financijsku podršku za istraživanja čiji bi rezultati mogli doprinijetismanjenju rizičnih ponašanja. Slične istraživačke tendencije danas postoje i ueuropskim zemljama, pa i u našoj zemlji, u kojoj su takva ponašanja u porastuzbog posljedica rata i društvenih promjena.Pored navedenih istraživačkih tema u recentnijoj svjetskoj literaturi susreću seistraživanja efekata kompjutorske revolucije na razvoj adolescenata. Uz privatnuuporabu Interneta kompjutori se sve više koriste u nastavi mnogih predmeta. Da-našnje generacije adolescenata imaju priliku biti najinformiranijom generacijomod svih dosadašnjih. Sve se više upozorava i na štetne posljedice neadekvatnihinformacija (npr. pornografski sadržaji) kao i na udaljavanje mladih od stvarnihosoba i njihov život u virtualnom svijetu (Rice, 1999).4.DatiranjeadolescencijeTermin adolescencijadolazi od latinske riječi adolescere, što znači rasti premazrelosti. Period je to između djetinjstva i odrasle dobi koji se može podijeliti naranu, srednju i kasnu adolescenciju. U proteklom stoljeću adolescencija se različi-to datirala. Zamjećuje se tendencija, barem u zapadnim kulturama, k pomicanjunajnižih, ali i najviših dobnih vrijednosti unutar kojih se smješta adolescencija.Pri datiranju adolescencije uglavnom se respektiraju: a) maturacijski procesi; b)personalna značenja koje ti procesi imaju kao i c) socijalno-kulturni standardi iočekivanja. Neke kulture potiču razvoj neovisnosti, individualizma i samoaktu-alizacije. Druge pak više cijene da se mladi konformiraju i da budu poslušni, aodstupanja od tih očekivanja se ne odobravaju i/ili kažnjavaju. U dvadesetomstoljeću u industrijski razvijenim zemljama povećavala se dužina potrebnog ško-Uvod

Psihologija adolescencije26lovanja za obavljanje različitih profesionalnih aktivnosti (Arnett i Taber, 1994).Registrira se i kombinirana tranzicija završavanja školovanja, sklapanja braka iosnivanja samostalnog kućanstva koja se odvija unutar kraćeg vremenskog pe-rioda. Također, u zapadnim se zemljama smanjuje suglasnost ljudi o vremenukada treba sklopiti brak i zasnovati samostalno kućanstvo te postati roditeljem,što bi, uzeto zajedno, označavalo kraj adolescencije. Istraživanja pokazuju da suljudi u šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća imali visok stupanj slaganja okotzv.”socijalnog sata” (kada završiti školu, kada se udati i sl.), dok kasnih osamde-setih godina ta su slaganja bila puno manja (Neugarten i suradnici, 1965; Passuthi suradnici, 1984. – prema Arnett i Taber, 1994).Najšire dobne granice adolescencije danas se kreću od jedanaest do dvadeseti pet godina. Poneki, govoreći o prolongiranoj adolescenciji, njezin završetak da-tiraju u tridesetu godinu. Međutim, adolescenciju ne treba shvaćati samo kaodobnu kategoriju, već kao period razvoja koji ima svoje psihološke osobitosti kojeadolescenciju razlikuju od ostalih životnih perioda. Te osobitosti adolescentskog razvoja ipak nisu takve da bi mladi u tom periodu razvoja bili odvojeni od osobaostalih životnih dobi, kako se to naglašavalo u klasičnom shvaćanju adolescen-cije.Dobna određenja su sasvim relativna zato što svaka kultura ima svoja odre-đenja koja su utemeljena na socijalizacijskim značajkama te kulture. U kultura-ma koje potiču individualizam i nezavisnost kraj adolescencije je individualnodefiniran u širim granicama negoli je to u kulturama koje potiču kolektivizami zavisnost, te poslušnost. Primitivnije kulture također pakticiraju kolektivno“prevođenje” djece u svijet odraslih. U tim kulturama razine funkcioniranja odra-slih puno su jednostavnije jer te sredine nisu tehnološki razvijene kao modernadruštva.Zbog toga su i pripreme mladih za ulazak u svijet odraslih kraće i jednosta- vnije od dugotrajnog školovanja mladih u modernim društvima.Budući da je u suvremenim zapadnim društvima tranzicija u odraslu dobindividualno različita, mnoge osobe vrlo postupno postaju odrasle. Neki autorisugeriraju da bi taj period trebalo nazvati mladost (engl. youth)za razliku odadolescencije (Keniston, 1971). Levinson (1978) to razdoblje naziva “fazom po-četnika”.U hrvatskom jeziku termin mladostkoristi se za kasnu adolescenciju. Mismo termin “mladi” koristili za djecu i za adolescente kao što su ga uglavnomkoristili i strani autori (vidi: Lacković-Grgin, 1994). U suvremenoj literaturi izpsihologije životnog vijeka termin mladostnerijetko se koristii za označavanjemlađe odrasle dobi, zbog čega bi bilo oportuno koristiti termin adolescencijazaperiod prije prelaska u tzv. fazu početnika ili u mlađu odraslu dob. 27Dopunska literatura•Lacković-Grgin, K. i sur. (1988 ). Problemi adolescenata iz gradskih sredina

,Zadar, Narodni list.•Lerner, R. M. & Galambos, N. L. (1998). Adolescent Development: Chal-lenges and Oportunities for Research, Programs and Policies, Annual Re- view of Psychology , 49, 413-446.•Muus, R. E. (1996 ).Theories of Adolescence, New York: McGraw–Hill