ADVENTPRESS NEWSLETTER - adventisti.hrbiblijski osvijetlio slogan završne svečanosti: „Pamti, Živi, Sanjaj!“ Nedjeljna je svečanost bila bogata i nju su vodili ravnateljica

1

Adventpress newsletter, broj 23/VI/12, 21.06.2012.

U OVOM BROJU

ALBANIJA ⇒ Vođe Adventističke crkve sastali se s

ministrom kulture u Albaniji

⇒ 20 godina službenog rada u Albainji

HRVATSKA ⇒ 42. Završna svečanost u obrazovnim

ustanovama

⇒ Zašto postoji toliko vjerskih zajednica?

⇒ Budite uvijek dobro raspoloženi!

SLUŽBENE IZJAVE ⇒ Izjava o miru

⇒ Izjava o poruci mira svim ljudima dobre volje

⇒ Izjava o pismenosti

"Upućuj dijete prema njegovu putu, pa kad i ostari, neće odstupiti od

njega."

Izreke 22;6.

ZABILJEŽITE U KALENDARU

19.-26.06.2012.

IZVIĐAČKA PUSTOLOVINA od Mrkopolja do Senja

22.-25.06.2012.

MISIJSKA KONFERENCIJA Maruševec

01.-07.07.2012.

LJETNI BIBLIJSKI TEČAJ Maruševec

[fotografija: Arben Skenderi/Albansko ministarstvo kulture, mladeži i sporta]

Vođe Adventističke crkve sastali se s ministrom kulture u Albaniji

Dr. Bertil Wiklander, predsjednik Adven-tističke crkve u Transeuropskoj diviziji, održao je službeni sastanak s časnim članom parlamenta Aldom Bumçijem, ministrom turizma, kulture, mladeži i sporta u Albaniji. Pridružili su mu

se dr. Reinder Bruinsma, predsjednik Adventističke crkve u Belgiji i

Luksemburgu; pastor Leo N. España, predsjednik Adventističke crkve u Albaniji; pastor Julian Kastrati, izvršni tajnik Adventističke crkve u Albaniji; i Beatrice C. Kastrati, ravnateljica ADRA-e u Albaniji.

Ministar Bumçi zahvalio je gostima za ulogu koju je Crkva adventista sedmog dana odigrala u pokretanju i obogaćivanju duhovnog buđenja albanskog naroda nakon četiri desetljeća represivnog ateizma komunističkog režima. „Koristim priliku da izrazim našu zahvalnost vašoj crkvi i njezinoj humanitarnoj agenciji za njihov dvadesetogodišnji doprinos cijelom albanskom društvu“, rekao je Bumçi.

Dr. Wiklander pohvalio je Bumçija i Albansku vladu za uzoran primjer razine slobode savjesti, kao i za izvrsno slaganje između vjerskih zajednica koje postoji u Albaniji. Zatim je nastavio, informirajući ministra o tome tko su adventisti i kako se njihova temeljna vjerovanja, uključujući svetkovanje sedmog dana – subote – temelje isključivo na Bibliji. U ovom kontekstu, dr. Wiklander je poklonio ministru Bumçiju posebno izdanje Thompsonove Biblije za proučavanje na albanskom jeziku, koju je ministar vrlo rado primio. Dr. Wiklander je također uvjerio ministra Bumçija o voljnosti Crkve adventista sedmog dana da se uključi u dijalog i ima dobre odnose sa svim drugim denominacijama koje su prisutne u Albaniji.

Dr. Bruinsma je istaknuo značajni doprinos koji je Crkva adventista sedmoga dana donijela cijelom svijetu u promicanju i njegovanju vjerske slobode. Predložio je ministru Bumçiju da sudjeluje kao jedan od glavnih govornika na Međunarodnoj konferenciji za vjersku slobodu, na što Bumçi nije samo pristao, već zauzvrat predložio: „zašto ne bismo održali tu konferenciju u Albaniji?“

U ime ADRA-e Albanije, gospođa Kastrati je informirala ministra o značajnom doprinosu albanske ADRA-e, kao prve neprofitne organizacije

ADVENTPRESS NEWSLETTER GLASNIK KRŠĆANSKE ADVENTISTIČKE CRKVE / Odjel za komunikacije / [email protected] / 01/2361-900

2


koja je ušla u post-komunističku Albaniju, pružajući raznovrsnu pomoć u neprilikama, kao i u naporima i projektima za razvoj zemlje od 1991. godine. Podijelila je nešto više informacija o najnovijem projektu za osnaživanje civilnog društva, kao što je uključivanje i integracija Roma i javna služba.

Pastor España ljubazno je obavijestio ministra o jubilarnom subotnjem događaju, pri čemu je ukratko iznio povijest adventizma u Albaniji, čiji korijeni sežu još u 1930-e godine. Uvjerio je ministra Bumçija da su adventistički pastori i članovi laici posvećeni služenju albanskom narodu i da se redovno mole za državne vlasti, kao što to Sveto pismo savjetuje. Nakon toga je pastor Kastrati zahvalio ministru za izvrstan odnos koji naša crkva u Albaniji ima s državnim Regulativnim tijelom za religijske denominacije. U tom kontekstu, ministar Bumçi je uvjerio goste da će ovo regulativno tijelo nastaviti zastupati potrebe i prioritete Crkve adventista sedmog dana u Tirani i diljem zemlje.

Na završetku, gospodinu Bumçiju je uručena udružena zahvalnica od strane Crkve adventista sedmog dana i ADRA-e u Albaniji, kojom su prepoznali njegov doprinos vjerskoj slobodi i promicanju humanitarnih vrijednosti temeljenih na vjeri narodu Albanije.

Za više informacija o našoj crkvi u Albaniji i ADRA-i posjetite www.adventist.al i www.adraalbania.blogspot.com [tedNEWS]. [Julian Kastrati, tedNEWS]

Proslava obljetnice

20 godina službenog rada u Albaniji Adventistička crkva u Albaniji proslavila je 20. godišnjicu svog službenog djelovanja u ovoj zemlji. Iako su adventisti u ovoj zemlji bili prisutni još od 1930-ih godina, prva crkva je organizirana u Tirani u proljeće 1992. godine. To je bio plod evangelizacije koju je održao pastor A. David C. Currie iz Australije, koji je u to vrijeme bio tajnik Propovjedničke službe u Transeuropskoj diviziji (TED) sa sjedištem u Ujedinjenom kraljevstvu. Pastoru Currieju, TED je povjerio zadatak osnivanja crkve u zemlji koja je više od svih drugih zemalja Europe, a vjerojatno i svijeta, bila pogođena izoliranošću i nametnutim (državno propisanim) ateizmom.

[fotografija: Branko Bistrović]

Posebni jubilarni subotnji program dugo će ostati u pamćenju kao radostan događaj u kojem su crkveni vođe, istaknuti gosti, kao i članovi laici aktivno sudjelovali na bogoslužju, u davanju hvale i slave Gospodu za širenje Njegovog kraljevstva u Albaniji. Na početku je prikazan video kolaž koji je predstavio ključne trenutke iz povijesti mjesnih crkava, malih skupina i ADRA-e. Nakon ovoga je uslijedilo izlaganje pastora Currijea o povijesti

3


Crkve adventista sedmoga dana u Albaniji, u kojoj su bile istaknute nadahnjujuće priče o Danielu Lewisu i Meropi Gjiki, albanskim adventističkim junacima vjere.

i

„Ove blagoslovljene subote, izražavamo svoju zahvalnost svim radnicima koji su služili Gospodu u zemlji orlova proteklih 20 godina“, rekao je pastor Leo N. España, predsjednik Crkve adventista sedmog dana u Albaniji, dok je uručio posebne zahvalnice dr. Bertilu Wiklanderu, predsjedniku TED-a, kao i drugim istaknutim gostima, prepoznavajući njihovu dugotrajnu, posvećenu službu za ispunjenje Velikog naloga u Albaniji. Prije toga, Clarissa España, supruga pastora Españe, predstavila je prekrasni umjetnički rad koji je prikazivao ključne događaje i mjesta Crkve adventista sedmog dana u Albaniji.

Zatim je dr. Reinder Bruinsma, bivši izvršni tajnik TED-a, poveo crkvu u molitvu blagoslova za obitelji pastora mjesnih crkava, nakon čega je pastor Branko Bistrović, predsjednik Jadranske unije konferencija, najavio glavnog govornika događaja, dr. Wiklandera, koji se obratio publici od oko 300 ljudi.

„Crkva adventista sedmog dana koja je ponovno započela s radom prije 20 godina ovdje u Albaniji vjeruje da život zaista ima smisao, te da nas otkrivanje tog smisla dovodi u dublji odnos s Bogom, Stvoriteljem života“, rekao je dr. Wiklander u svojoj nadahnjujućoj propovijedi nazvanoj „Božja misija“. Pozivajući se na motiv iz spisa Ellen G. White, dr. Wiklander je i izazvao i motivirao okupljene uputivši sljedeći poziv: „Ovo je ono što mi jesmo: Bog nas je učinio prenosiocima spasenja ljudi i riznicom bogatstava Kristove milosti! Ovo je ono što činimo: organizirani smo za službu, a naša misija je odnijeti evanđelje svijetu. Ovo je ono što trebamo postati: kroz naše zajedništvo u ljubavi, Bog će pokazati posljednji i potpuni prikaz svoje ljubavi.“

Dan nije mogao završiti bolje nego prekrasnom svečanošću krštenja koja se odvila poslijepodne, a na kojoj se krstilo dragocjenih šest duša iz Tirane, uključujući člana parlamenta. To je upotpunilo broj krštenih koji je ove godine dosegnuo već petnaestero ljudi. Nakon završnog poziva pastora Españe, još je deset ljudi podiglo svoje ruke u odluci da će slijediti Isusa Krista. „Moja prošlost je iza mene, moja zabrinutost je nestala“, rekla je Alba Spahi, jedna od kršteničkih kandidatkinja koja je Adventističku crkvu pronašla preko interneta. „Sada imam mir jer sam s Gospodom, a On me nikada neće napustiti. Sada je moj život smislen, vrlo smislen!“

Za više informacija o crkvi u Albaniji, posjetite www.adventist.al [tedNEWS] [Julian Kastrati, tedNEWS]

Maruševec

42. Završna svečanost u obrazovnim ustanovama

Na kraju nastavne 2011/2012. godine u Maruševcu je održana 42. Završna svečanost, koja je započela u petak 15. lipnja, nastavila se u subotu bogoslužjima zahva-lnosti i završila središnjom školskom i akademskom sveča-nošću u nedjelju. Uz raznovrstan

program, Srednja škola u Maruševcu na taj je način ispratila 20 maturanata ( 15 u programu Medicinska sestra – medicinski tehničar, i 5 u programu opće gimnazije). Svečanost je otvorio razrednik gimnazijskog razreda maturanata mag. Andrija Bernik, koji je istaknuo kako je podučavao svoje učenike, ali i sam učio od njih. Glavni je pak govornik bio mjesni pastor Dejan Stanjević i on je uspješno

biblijski osvijetlio slogan završne svečanosti: „Pamti, Živi, Sanjaj!“

Nedjeljna je svečanost bila bogata i nju su vodili ravnateljica Srednje škole Đurđica Garvanović-Porobija i dekan Adventističkog teološkog visokog učilišta Željko Porobija. Uz riječ predstavnika osnivača ustanova Kršćanske adventističke crkve u Republici Hrvatskoj mr. Srećka Kuburića, svoj govor potpore školi održao je i pročelnik Upravnog odjela za prosvjetu u Varaždinskoj županiji mr. sc. Miroslav Huđek, koji je potvrdio da naša škola

4


aktivno sudjeluje u projektima Varaždinske županije i ima njezinu potporu. Riječ su imali i učenici Magdalena Beljan, Iva Kožnjak, Luka Levačić i drugi. te diplomirani student Marko Zeko. Svečanost je kao uvijek obilježio i glazbeni program. Učenici su pjevali himnu „Zajedno“. Pjevali su i pojedinci, manje skupine, crkveni zbor s osobitom uspješnicom „O, Happy Day!“ i, nadasve zamijećen, zbor zaposlenika s pjesmom „Doći će uskoro jedan novi Dan!“ Cijela se svečanost može vidjeti s adrese navedene na web stranici Srednje škole: www.ss-marusevec.skole.hr (Đurđica Garvanović-Porobija)

U potrazi za odgovorima

Zašto postoji toliko vjerskih zajednica? Užitak je proučavati Otkrivenje apostola Ivana jer se u njemu nalazi objava Isusa Krista. U toj je knjizi otkrivena Kristova ljepota i privlačnost, Njegova snaga i moć. U prvom poglavlju nalazimo Krista u Svetištu (1,13-20). Zatim Ga kroz cijelu knjigu gledamo kako djeluje u prilog svoje Crkve. Mnogi dijelovi Otkrivenja pretkazuju napade na Njegovu Crkvu. Otkrivenje završava jasnim prikazom Kristovog drugog dolaska i obnove Zemlje u njezino iskonsko stanje ljepote i svetosti.

Usmjerimo danas svoju pozornost na 12. poglavlje Otkrivenja gdje se govori o napadu na Božju crkvu; isprva izvana, a zatim iznutra. Danas postoji velik broj vjerskih zajednica, od kojih svaka tvrdi da je prava Božja crkva. I usred tog mnoštva Krist doista ima svoju Crkvu. Kristova vjera održala se kroz sve vjekove do današnjeg dana.

“Ljubljeni ... prisiljen sam da to učinim opominjući vas da se borite za vjeru koja je jedanput zauvijek predana svetima. Ušuljali su se, naime, među vas neki ljudi, već odavno predodređeni za ovu osudu: bezbožnici koji na mjesto milosti našega Boga stavljaju raspuštenost i niječu našega jedinog Gospodara i Gospodina, Isusa Krista.” (Juda 3 i 4) Kao što je bila u prošlosti, Crkva je i danas pozvana da sačuva izvornu vjeru koju joj je Gospodin predao. Njezina je zadaća da živi u

skladu s izvornim naukom našega Spasitelja.

Otkrivenje uspoređuje religijski svijet s Babilonom ili stanjem zbrke. Krist ne samo da spominje babilonski sustav bogoslužja i upozorava na njega, već i otkriva kako će on utjecati na povijest Njegovog naroda. Otkrivenje u 12. poglavlju prikazuje povijest kršćanske crkve od vremena prije Kristovog prvog dolaska do Njegovog drugog dolaska. Evo kratkog pregleda te povijesti. “Potom se u nebu pokaza veličanstven znak: Žena obučena u sunce, mjesec pod njezinim nogama, a na glavi joj vijenac od dvanaest zvijezda.” (Otkrivenje 12,1)

Ovdje se Ivan bez sumnje izražava slikovitim, simboličkim jezikom. Zašto se Bog služi takvom vrstom govora? U Ivanovo doba Božja crkva se nalazila u teškim prilikama. Većina povjesničara smatra da je poganski Rim bio dosta tolerantan prema kršćanskoj crkvi; međutim, tisuće su morale umrijeti za svoju vjeru. Da je poganski Rim znao da kršćani imaju knjigu u kojoj se jasno proriče pad velikog Rimskog Carstva, kršćani vjerojatno uopće ne bi mogli preživjeti. Zato je pad poganskog Rima prikazan simboličkim jezikom. U svojoj mudrosti Bog je stavio u vrata proročanstava ključ da bi ih oni koji ih žele proučavati, mogli razumjeti.

Otkrivenje zatim prikazuje vjersku silu koja izlazi iz poganskog Rima, koja također proganja crkvu. I ovo je opisano slikovito. Crkva je prikazana ženom obučenom u bjelinu. Zvijeri u proročanstvima prikazuju carstva, more prikazuje narode, a žena Crkvu. Pred nama je djevojka, prava Božja crkva. Tumači Biblije se u ovome slažu. Dr. Albert Barnes, poznati prezbiterijanski teolog, piše: “Bez ikakve sumnje žena prikazuje Crkvu.” Katolički je prijevod navedenog teksta: “Žena — crkva Božja” (Douay). Žena, Crkva, odjevena je u čistoću sunca. Biblija također opisuje crkvu istim simbolima ili usporedbama. “Učinih kćer Sionsku da je kao lijepa i nježna djevojka.” (Jeremija 6,2) U 2. Korinćanima 11,2 crkva je prikazana kao čista djevica. Čista žena u proročanstvu označava pravu crkvu, dok pala žena (Otkrivenje 17. poglavlje) označava palu crkvu.

Dvanaesto poglavlje Otkrivenja prikazuje povijest crkve od vremena prije Kristovog rođenja sve do danas. U Otkrivenju 12,2-5 kaže se da na rođenje Isusa Krista čekaju Crkva i Zmaj. U Crkvi se rodio Mesija koji je uzet “k

5


Bogu i njegovu prijestolju”. Čudovište ili Zmaj, koji također čeka Mesiju, nalazi se pod upravom Sotone. Kao što Bog djeluje preko ljudi da ostvari svoje velike namjere, tako i đavao djeluje preko ljudi da ostvari svoje zle ciljeve. On je djelovao preko Heroda koji je izdao zapovijed da se poubijaju svi dječaci kad je Isus bio dijete. Sam Sotona je pokušao uništiti našega Gospodina. On je djelovao preko Židova i Rimljana da bi Ga ubio. Ali Krist je izišao kao pobjednik. Sotona nije mogao ubiti Krista, pa se okrenuo protiv Njegove crkve.

“Kad Zmaj vidje da je zbačen na zemlju, poče progoniti Ženu koja je rodila muško dijete.” (Otkrivenje 12,13) Nakon Kristove smrti na Golgoti, Sotona je znao da su mu dani odbrojani. Čak su i neobraćeni Židovi progonili prvu kršćansku crkvu. Uz neumorno progonstvo vjernika Kristove crkve, pomislili bismo da će ona posustati ili da će biti uništena.

Ali umjesto toga, progonjena crkva rasla je velikom brzinom. Što je više krvi teklo, to je više ljudi prihvaćalo kršćanski nauk i priključivalo se crkvi. Ljudi su se ozbiljno borili za vjeru i u prvih stotinu godina postojanja crkve, i Evanđelje i Istina objavljivani su u velikoj sili. Tijekom tog strašnog progonstva toliko se obraćenika priključilo crkvi da je Sotona morao promijeniti taktiku. Umjesto mnogih napada na crkvu izvana, počeo ju je podrivati iznutra, slabeći je podjelama. Radio je lukavo i podmuklo.

Pavao je uočio kako “tajna bezakonja” djeluje već u njegovo vrijeme. Otpad od Božje istine počeo je kad je poganstvo počelo dizati svoju ružnu glavu u samoj kršćanskoj crkvi. Zbog gorljivosti i oduševljenja kršćana, Crkva je postala popularna među milijunima ljudi onog doba. Konstantin Veliki se obratio na kršćanstvo, i to je također doprinijelo njegovoj popularnosti. Naravno, ova popularnost nije nastala preko noći, i kako su stoljeća prolazila, pristup mnogih “polovičnih” kršćana crkvi doveo je do porasta otpada. Konstantin je svakome tko prihvati kršćanstvo ponudio zlatnike i bar jedno odijelo. Gradovima i naseljima obećao je nove crkve — ako prijeđu na kršćanstvo.

Uz ovakav način podmićivanja mnogi su postali kršćani izvana, ali njihovo srce nije znalo za Boga. Ovo mnoštvo unijelo je u kršćansku crkvu neke poganske običaje: paljenje svijeća, molitve za mrtve, posredovanje svetaca, štovanje relikvija, uporabu tamjana, vjerovanje u čistilište i druge. Ali unatoč ovom kompromisu, bilo je i vjernih muškaraca i žena koji “su prezreli svoj život sve do smrti”. Oni su ovu iskvarenost nadvladali “Janjetovom krvi i riječju svoga svjedočanstva” (Otkrivenje 12,11).

Car Justinijan je 538. godine proglasio glavara crkve “poglavarem nad svim crkvama — ispravljačem heretika”. Tko god se nije slagao sa službenim stavom crkve, proglašen je heretikom. Ako se nekog nije moglo pridobiti za otpad od istine, završavao bi na mučilima. Samo 538. godine pobijeno je preko milijun ljudi.

U čitavom Rimskom Carstvu postalo je vrlo privlačno obožavanje Sunca, ali u prikrivenom obliku — mitraizmu. A sada se pod zastavom kršćanstva razvilo do te mjere da su čak i dani koje je Bog odredio za bogoslužje izmijenjeni. U ovakvim okolnostima otpada, i zbog činjenice da su mnogi pobijeni, ljudi koji su čuvali istinu morali su pobjeći. “A Žena pobježe u pustinju, gdje joj je Bog pripravio sklonište, da se ondje hrani tisuću dvjesta i šezdeset dana.” (Otkrivenje 12,6) Četrnaesti redak daje sličnu sliku. Božja crkva se trebala skrivati 1260 proročkih dana ili 1260 godina. (Ezekiel 4,6: “Dajem ti po dan za svaku godinu.”) Prava Božja crkva skrivala se u pustinji od 538. do 1798. godine — 1260 godina. Što se dogodilo 538. godine?

1. Nastalo je novo doba vladavine Crkve i države. 2. Izdan je proglas da se svi kršćani moraju pridružiti novoj državnoj crkvi; u protivnom će sav njihov imetak biti oduzet. 3. Bili su zabranjeni svi drugi oblici bogoslužja, osim onoga koji je propisala državna crkva. 4. Prava crkva je bila zabranjena od 538. godine nadalje. Crkva je morala pobjeći u pustinju. Poplava progonstva okomila se na sve koji nisu prihvatili proglase državne crkve. “Ali zemlja pomože Ženi: otvori svoja usta i proguta rijeku koju je ispustio Zmaj iz svojih usta.” (Otkrivenje 12,16)

Već smo u 6. retku primijetili da je Bog pripravio mjesto za svoju crkvu. Ljudi su pobjegli u nenastanjena područja južne Francuske, sjeverne Italije i čak u Tursku. Zabilježeno je da su milijuni ljudi pobjegli u krajeve gdje je Bog pripravio mjesto za svoju pravu crkvu. U ovim prostranim planinskim područjima bilo je mnogo špilja kamo se smjestila crkva u bijegu, pa je njezini progonitelji nisu mogli lako naći. U muzeju gradića Torre Pellice u sjevernoj Italiji čitao sam pjesmu u kojoj je na dirljiv način opjevana Božja zaštita Njegove Crkve:

6


“Blagoslivljamo Te za sigurnost gora,

O Bože otaca naših!

Ti si svoju djecu ojačao

Dodirom planinskih pašnjaka,

Ti si postavio zaštitu nad skloništem

Kamo noge neprijatelja ne mogu stupiti.

Blagoslivljamo Te za sigurnost gora,

O Bože otaca naših!” U tom razdoblju progonstva mnogi su ljudi ostali vjerni istini. Među njima su bili albigenzi u južnoj Francuskoj, koji su skoro sasvim iskorijenjeni. Ostala je samo šačica ljudi koji su prešli Alpe i stigli u pijemontske doline, gdje su se pridružili valdenzima. Tu su bili i kršćani koji su se skupili u središnjoj Turskoj u dolinama Goreme. Njih su istjerali iz priobalnih područja, pa su se povukli u gorske doline i špilje gdje su nastavili živjeti u skladu sa svojom vjerom. Oni su kao i mnogi drugi nastavili svetkovati kršćansku subotu.

Valdenzi u sjevernoj Italiji činili su to stoljećima kao prava Božja crkva, čuvajući “vjeru koja je jedanput zauvijek predana svetima”. U Češkoj su moravska braća postala sigurno utočište mnogim drugim skupinama. Jan Milíč je u 14. stoljeću napustio službu svećenika na Praškom sveučilištu i na kraju umro u Avignonu 1374., kamo je otišao na saslušanje. U vrijeme moravske braće lolardi u Engleskoj slijedili su Wycliffea i kasnije se povezali s reformatorima. U čitavoj južnoj Francuskoj u to su doba mnogi ljudi razvili snažan osjećaj za vjernost Bogu i zato bili proganjani i zatvarani. To su bili hugenoti. Crkva je trebala biti u pustinji 1260 godina.

Oko 1500. godine kršćanska crkva je bila progonjena već tisuću godina, i tad su se počeli osjećati počeci reformacije. Njemački svećenik Martin Luther počeo je propovijedati Božju riječ. Uz njega su stali njemački knezovi. Skoro cijela Njemačka prihvatila je reformaciju. Engleska crkva je s kranmerima i latimerovcima nastavila svjedočiti za istinu. Ali još uvijek je bilo poganskih vjerovanja koja su se i dalje zadržala u mnogim crkvama koje su iznikle u reformaciji.

Bog je vodio svoju crkvu na čudesan način. Nakon boravka od 1260 godina u postinji, ona se mogla pojaviti na svjetlo dana. Prezbiterijanci su, zajedno s metodistima i baptistima, dodali mnogo svjetla. Malo-pomalo crkva je napredovala.

Na nesreću, mnoge su crkve od primljene svjetlosti načinile credo, te je na taj način daljnji napredak zaustavljen. Kad bi Bog podigao novu crkvu, ona bi oko svojega svjetla podigla ogradu i daljnji bi napredak postao skoro nemoguć. Tako su nastale mnoge različite crkve. Iz njih su se izdvojili ljudi koji su imali drukčije mišljenje, počeli ga propovijedati i okupljati sljedbenike. Mnoge od tih crkava nastavile su misionarski rad i Bog ih je obilno blagoslovio.

Božji narod nije vezan ni uz jednu crkvu. Štoviše, Bog kaže upravo u posljednje vrijeme: “Iziđite iz nje [Babilona], moj narode.” (Otkrivenje 18,4) Čak i u duhovnom Babilonu Bog ima svoj narod. I taj će narod pozvati da na kraju iziđe iz njega. Prije 1798. godine ljudi su živjeli u skladu sa svjetlošću istine koju su primili. Mnogi su odbili napredovati, što je ne samo spriječilo napredak istine, već je prouzročilo pojavu mnogih novih vjerskih zajednica. Godine 1798. dogodio se niz događaja koji su označili kraj razdoblja od 1260 godina: 1. u Italiji je crkva odvojena od države, 2. Napoleonov vojskovođa Berthier svrgnuo je papu i oduzeo mu prevlast, 3. narod je u Italiji dobio vjersku slobodu, 4. u Italiji je uspostavljen republikanski oblik vlasti.

Nakon ovih događaja crkva je stvarno mogla izići iz pustinje. U to su se vrijeme ljudi po cijelom svijetu počeli sjedinjavati u svjetski pokret koji će pripremiti narod za Kristov dolazak. “Tada, obuzet gnjevom protiv Žene, Zmaj ode da vodi rat protiv ostalih iz njezina potomstva, protiv onih koji vrše Božje zapovijedi i čuvaju Isusovo svjedočanstvo.” (Otkrivenje 12,17) Trebala se pojaviti crkva koja će imati dvije navedene oznake. Ako crkva kojoj pripadate nema Isusovo svjedočanstvo (očitovanje Duha proroštva, ili “proročkog duha”, prema Otkrivenju 19,10), ili ne drži Božje zapovijedi — svaku, i posljednju, onda se zamislite i počnite se moliti za Božje vodstvo. On želi da živite u skladu s istinom koju vam je otkrio, a vaš će primjer bez sumnje biti blagoslov za druge. (David Currie)

7


Stanje srca

Budite uvijek dobro raspoloženi!

Netko je pravilno rekao da u svijetu ima starih mladića i mladih staraca. Neki su i pored svoje starosti veseli, raspoloženi i srcem mladi, a drugi su u cvijetu mladosti namršteni i stalno nezadovoljni, kao da moraju sami nositi breme cijelog svijeta na svojim plećima.

Raspoloženje ovisi o prilikama i okolnostima, ali još i više o stanju srca. Srce puno ljubavi, nade i strpljivosti održavat će i širiti oko sebe vedrinu; ono će uvijek biti puno optimizma, jer je

okrenuto prema sunčanoj strani života, prema sreći i napredovanju. Netko je rekao: “Veselo srce nadahnjuje srećom sve misli, i stalno živi u ozračju radosti. To ozračje ne košta ništa, niti se može platiti novcem, a ipak ima neprocjenjivu vrijednost. Ono je na blagoslov onima koji ga šire i onima koji se nađu u njegovu domašaju.”

Čovjek je utoliko sretniji ukoliko više svoju sreću dijeli s drugima. Čak i onda kad se suoči s nezahvalnošću, kad umjesto zahvalnosti za svoja dobra djela primi zlo, on nije nesretan. Imao je zadovoljstvo dio svoje sreće ponuditi drugima — iako ga, možda, prožima blagi osjećaj žalosti što su nesretnici kojima je htio pomoći svoju bijedu povećali nezahvalnošću. Prava ljubav ne daje da bi primila, već stoga što osjeća zadovoljstvo davanja i usrećivanja drugih! Neku djevojčicu omiljenu u svakom društvu upitali su: “Kako to da tebe svi vole?” Odgovorila je spokojno i nasmijano: “Mislim da je to stoga što i ja sve volim!” Francuzi kažu: “Ljude se najlakše zadobiva nježnošću!” Englezi su još duhovitiji: “Osa će se naći prije u medu negoli u octu!”

Netko je dobro primijetio: “Svako djelo nježnosti djelo je snage i predstavlja najbolji kapital prijateljstva. Zašto onda svoju snagu ne bismo upotrebljavali za stvaranje zadovoljstva umjesto što je trošimo na zadavanje boli?” Kao što ljubav, sućut, pažljivost i nježnost prema drugima čine davatelja sretnim i zadovoljnim, tako i sebičnost, samoživost i sumnjičavost uvijek čine čovjeka nezadovoljnim i zavidnim. Sebičan čovjek ne trpi druge, uvijek ih smatra nedostojnima svoje pažnje, a sebe uzdiže i ističe, bez obzira zaslužuje li pohvalu ili prijekor. On uvijek brani sebe i svoje “ja”, i pokušava se drugima predstaviti u što ljepšem svjetlu, onakav kakav nije. Najgori među sebičnjacima su oni koji su toliko okorjeli da više i ne znaju zašto su sebični; više se raduju da drugi nemaju nego što bi se radovali da oni sami imaju; neprestano sve kritiziraju i osuđuju, gunđaju i zavide; ničim nisu zadovoljni i nisu spremni uložiti ni najmanji napor da pomognu bližnjima i olakšaju im životne terete.

Narodne poslovice nam često otkrivaju velike životne istine. Primjerice: “Najgori kotač najviše škripi!” Ili: “Prazan se klas oholo diže prema nebu, a rodni ponizno sagiba k tlu!”

Samo oni koji pomažu drugima mogu doživjeti mirnu i duboku radost. Njima je sve razmjerno dobro, a trude se da ono što je dobro postane još bolje. Na taj način iz dana u dan postaju sve sretniji i zadovoljniji. Njihovo je zadovoljstvo u pomaganju drugima, i svijet bi možda odavno propao da nije takvih među nama.

Nada je najdragocjenije životno blago, dostupno svakom ljudskom biću. Čak i oni koji ništa nemaju mogu imati nadu, a kad imaju nadu — imaju sve. S pravom je netko rekao kako je “nada najveća potreba u najljućem neimaštvu”. Nadu često nazivaju “sirotinjskim kruhom”. Ona je oslonac i pokretač; ona nadahnjuje na najveće podvige i uspjehe.

Priča se da je makedonski vladar Aleksandar Veliki, prigodom stupanja na prijestolje razdao prijateljima najveći dio svog imetka. Kad ga je netko zapitao što je sebi ostavio, Aleksandar je odgovorio: “Sebi sam zadržao ono što je najvrednije, zadržao sam nadu!”

Većina životnih planova utemeljeno je na nadi. Ona nas prati na našem životnom putu. S nadom liježemo, s nadom i ustajemo. S nadom polazimo na put, i ona nas prati na povratku. I ako svega nestane, ipak nam ostaje

8


nada. Ona je neuništiva, neslomljiva, poput granitne stijene! Da nije nade koja nas jača, krijepi, hrabri, tjera naprijed — život bi bio mračan, nesiguran i mučan.

Mi se divimo velikanima. Njih nema mnogo. Nemaju uvijek ni pravu priliku da pokažu svoju veličinu, niti je sredina u kojoj se kreću uvijek svjesna njihove vrijednosti. Mnogi dugo vremena ostaju mali i nezapaženi. Ipak, ono čime se razlikuju od običnih ljudi nisu samo sposobnosti i talenti, već duboka svijest da im je Nebo povjerilo izuzetno poslanje, svijest o odgovornosti koja im je dana i svijest o dužnosti koju moraju izvršiti. Oni su spremni uložiti sve snage i sposobnosti, pa i sam život, da ostvare ono što smatraju svojim životnim pozivom. Pravi genij ne rasipa svoje snage, već ih usmjerava prema cilju; ne dopušta da ga bilo što skrene s puta dužnosti. Pravi su geniji skoro uvijek osamljeni, jer ih njihova veličina uzdiže iznad okoline koja ih ne može pratiti, ali je to cijena kojom plaćaju svoju osobitost.

Međutim, veličina se može postići i bez genijalnosti! Svatko među nama može svoje dužnosti obavljati časno i pošteno, na mjestu na koje je postavljen. To je prvi korak prema pravoj veličini!

Mi često govorimo i slušamo o junacima; ali to su oni koji su bili slični nama, koji su u nekom posebnom trenutku djelovali na izvanredan način, ne štedeći sebe i ne mareći za svoj život. Nisu svi ljudi veliki, niti junaci, ali bi svi mogli biti. Prilike za to pružaju nam se svakoga dana. Kad se junački odupremo kušnji, kad zlo nadvladamo dobrom, kad svoje znanje stavimo u službu neukih, kad svoj kruh podijelimo s onima kojima je potrebniji nego nama, kad se privremeno ili stalno odreknemo svoje ugodnosti ili udobnosti da bismo pomogli bližnjima, kad svoje srce otvorimo onima koji pate, kada tješimo, uzdižemo, hrabrimo — mi postajemo junacima! Danas su našem svijetu ovakvi junaci potrebniji od ičega. Više od svega današnjem je čovjeku potrebna pažnja, treba mu ljubav, on čezne za iskrenim srcem pravog prijatelja.

Neki odvjetnik u starom Rimu posjetio je poznatog stoičkog filozofa Epikteta prije suđenja. Mudrac nije bio oduševljen posjetom, jer je znao da je odvjetnik hvalisav i samoživ i da nikad i ni od koga ne prima savjete. Odbio je razgovor riječima: “Vi i niste došli da naučite neko novo načelo, već zato da kritizirate mene i moj stil življenja i ponašanja!” Odvjetnik je morao priznati da je filozof u pravu: “Zaista je tako, ali kako bi i moglo biti drukčije! Kad bih se bavio načelima a ne ljudskim slabostima, ostao bih bez kuće i kućišta, poput vas!” “Meni nije potrebno ništa više od onoga što već imam!” “Kako to?” iznenadio se odvjetnik. “Meni je potpuno svejedno hoću li imati ili nemati. Ne zanima me što je Cezar rekao, jer mu ne laskam. Moja je glava moje kraljevstvo, meni je i moja malenkost velika, a vama je sva vaša veličina premala; ja sam i gladan sit, a vi i siti uvijek gladni. Čovjek bez načela je sličan brodu bez krme i kompasa, koga svaki vjetar nosi kamo god hoće!”

Snaga volje sastavni je dio svakog uzornog karaktera. Bez volje nema ni napretka, ni snage, ni života. Bezvoljnost pridonosi slabosti, neodlučnosti i nemoći. Netko je rekao kako “čovjek i vodopad sami sebi prave put!” Žustri vođa sam sebi probija put, on i druge nosi snagom svoje volje.

Još je grčki filozof Platon zaključio da tražeći dobro drugima, nalazimo ga i za sebe. Mudri ljudi iz svoje i tuđe nesreće izvlače pouku. Nema tako oblačnog neba na kome mudar čovjek neće vidjeti sunčevu zraku. Kad se sunce potpuno skrije, on zna da je ono ipak tu i pita se radi kojeg je dobra skriveno od ljudskih očiju.

Pogled mudraca je uvijek spokojan, pun vedrine, smirenosti. Njegovo je srce uvijek toplo, a duša pozlaćuje sve čega se rukom dotakne. Ako mu u dio i padne neki teret, on ga radosno nosi, bez uzdisanja, ne trošeći snage na uzaludno jadanje. Razuman čovjek široka pogleda prvi će u mračnoj noći ugledati novu zoru. U zlo doba on će se nadati dobru, u bolesti će prvi prepoznati napore prirode da uspostavi poremećenu ravnotežu, u kušnji će pronaći put pobjede. U tuzi će ulijevati snagu i hrabrost. Njegovi će savjeti uvijek biti korisni i pravodobni.

Slušao sam o nekom uglednom građaninu koji je izgubio sve imanje i s obitelji bio izbačen na ulicu. Taj čovjek je ovako hrabrio sam sebe: “Pao sam u ruke pljačkašima i oni su mi sve oduzeli. Pa što onda? Ostavili su mi Mjesec i Sunce, imam pored sebe dragu suprugu i prijatelje koji će mi pružiti ruku pomoćnicu. Iako su mi uzeli zemaljsko blago, nisu mi mogli uzeti veselu narav, ni čistu savjest, ni vjeru u Boga, ni nadu u Nebo, ni sposobnost da im oprostim! Još sam živ i zdrav, još radim i borim se, i još mirno spavam!”

9


Ima i pesimista koji u svemu gledaju samo mračnu stranu. Iako nemamo mogućnosti dobiti uvijek ono što je najbolje, ipak možemo svjesno i odlučno od samog početka tražiti izlaz iz svakog problema. Što vjetar jače puše, to će prije rastjerati i odnijeti crne oblake koji su se navukli na nebo našeg života.

Briga i jad oslabljuju cijelo tijelo; zato se snagom volje moramo boriti da svladamo svoj pesimizam.

Kad je profesor Robinson, poznati pedagog, pri kraju života teško obolio, nije dopustio da njime zagospodari

očajanje, niti da mu prije vremena oduzme ostatak snage. Jednom je prijatelju pisao da nalazi veliko zadovoljstvo, iako nepomičan, u promatranju razvoja i napretka svoga unuka: “Bezgranično se radujem što mogu proučavati i poticati razvoj te nevine duše.”

Iako bi se netko drugi žalio što mu se neumitna smrt približava i što mu bolest proždire snagu, Robinson se radovao što može makar nešto pridonijeti napretku mladog bića pred kojim je budućnost.

Život ima dvije strane, svijetlu i mračnu. Kad se oblaci navuku, moramo li zatvoriti oči pred preostalim sunčevim zrakama? Zraka sunca koja se zrcali u oku — donosi životnu radost, svjetlost i ljepotu. Padne li na hladno srce, zagrijat će ga, naiđe li na stradalnika, utješit će ga, udari li na mrak neznanja, rastjerat će ga, nadvije li se nad tugu, rastjerat će je! Bez zrake sunca nema života, nema pupoljka niti cvijeta, i sva čuda neba i Zemlje ostala bi neviđena. (Blagoje Samardžija)

10


Službene izjave vodstva Kršćanske adventističke crkve

**

Izjava o miru Jedan od velikih političkih i etičkih problema našeg doba je pitanje rata i mira. Ono je i složeno i spiralno. Očaj zahvaća srca i umove milijuna ljudi jer očekuju nuklearni holokaust bez temeljne nade u život nakon smrti ili u vječni život. Danas vladaju nove prilike kojima nema premca u povijesti. Ljudska bića stvorila su sredstva za vlastito uništenje, sredstva koja postaju sve “djelotvornija” i “savršenija” — premda ne možemo reći da su to prave riječi. Od Drugog svjetskog rata naovamo civili nisu povremeno ili slučajno ozljeđivani; oni su postali ciljevi. Kršćani vjeruju da je rat posljedica grijeha. Od čovjekova pada u grijeh sukob je postao trajna pojava u čovjekovu životu. “Sotona uživa u ratu. ... Njegov je cilj poticanje naroda da zarate jedni protiv drugih.” (Velika borba, Zagreb 2010., str. 463) To je njegova taktika diverzije kako bi omeo naviještanje Radosne vijesti. Premda je u posljednjih četrdeset godina spriječen globalni sukob, ipak je između nacija i u samim zemljama vođeno oko sto pedeset ratova, pri čemu su milijuni izginuli u tim sukobima. Danas, zapravo, svaka vlada tvrdi da radi na razoružanju i miru. Poznate činjenice kao da pokazuju suprotno. Narodi troše golemi dio svojih proračuna za gomilanje nuklearnog i drugog oružja, dostatnog da uništi postojeću civilizaciju. U vijestima izvješćuju o milijunima odraslih i djece koji pate i umiru u ratu i građanskim nemirima, pa moraju živjeti u bijedi i siromaštvu. Utrka u naoružavanju, s golemim rasipanjem novca i materijala, jedna je od najočitijih bestidnosti našega doba. Stoga je ispravno što kršćani promiču mir. Crkva adventista sedmog dana poziva svaku zemlju da svoje “mačeve” prekuje “u plugove, a koplja u srpove” (Izaija 2,4). Temeljno vjerovanje broj 7, zasnovano na Bibliji, tvrdi da su muškarci i žene “stvoreni na slavu Bogu” i “pozvani da ljube Boga i jedni druge i da se brinu o svojemu okolišu”, a ne da uništavaju ili ozljeđuju jedni druge. Sâm Krist je rekao: “Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji!” (Matej 5,9) Premda službene izjave Crkve neće donijeti mir, prava će kršćanska Crkva između prvog i drugog Kristovog dolaska raditi na uspostavi mira. Nada u drugi dolazak ne smije živjeti u društvenom vakuumu. Advetnistička nada mora se očitovati i preobraziti u trajnu skrb za dobrobit svakog člana ljudske obitelji. Istina je, djelovanje kršćana danas i sutra samo po sebi neće osigurati kraljevstvo mira; sâm će Bog donijeti ovo kraljevstvo povratkom svojega Sina. U svijetu ispunjenom mržnjom i borbama, svijetu ideoloških i vojnih sukoba, adventisti žele biti poznati kao mirotvorci i zalagati se za pravdu i mir u svijetu pod Kristom kao poglavarom novog čovječanstva. Ovu izjavu za javnost objavio je predsjednik Generalne konferencije Neal C. Wilson nakon savjetovanja sa

šesnaestoricom potpredsjednika Crkve adventista sedmog dana, 27. lipnja 1985., na zasjedanju Generalne

konferencije u New Orleansu, saveznoj državi Louisiani u SAD-u.

11


Impressum:

glavni i odgovorni urednik izvršni urednik suradnici uredništva lektura design

Branko Bistrović Kristina Hleb Darko Kovačević Neven Klačmer

Miroslav Vukmanić Kristina Hleb

adresa

e-mail

Rakovčeva 26, 10000 ZAGREB, Hrvatska [email protected]

ADVENTPRESS NEWSLETTER izdaje Odjel za komunikacije Jadranske unije konferencija Kršćanske adventističke crkve. Dopušteno je citirati bilo koji dio ovog glasila bez prethodne suglasnosti. Pritom svakako treba navesti izvor informacije Adventpress newsletter, odnosno agenciju od koje je vijest preuzeta.

** Izjava o pismenosti

Crkva adventista sedmog dana cijeni jedinstvenu ulogu koju vrše žene u ostvarenju zadaće Crkve u širenju Evanđelja. Dio te zadaće je zadovoljiti tjelesne, intelektualne i društvene potrebe ljudi oko nas, kako je to Isus činio dok je živio na Zemlji. Istraživanja pokazuju da je šest najvećih problema u životu svih ljudskih bića, osobito žena: nepismenost, siromaštvo, zlostavljanje, zdravlje, radni sati, uvjeti rada te prilike za stjecanje obrazovanja i pomaganje drugima. Radi boljeg zadovoljenja tih potreba Ured za službu žena pri Adventističkoj crkvi pokrenuo je ozbiljnu akciju za suzbijanje nepismenosti u 1995. godini. Nepismenost utječe na sve oblike čovjekova života — mogućnost privređivanja, mogućnost napredovanja, dostupnost informacija o zdravstvenoj njezi, čak i na sposobnost pravilnog odgoja djece. Bez znanja čitanja malobrojna se vrata mogućnosti daju otvoriti. Poučavanje nepismenih otvara beskonačne mogućnosti obavještavanja ljudi o temama kao što su zanimanje, zdravlje, roditeljstvo i brak, a učitelju pruža nenadmašive mogućnosti da svojom službom utječe na život učenika. Adventisti imaju još važniji razlog za prenošenje dara čitanja. Vjerujemo da sposobnost čitanja Božje riječi, Radosne vijesti o spasenju, ne treba sačuvati za nekolicinu povlaštenih. Smatramo da svaki muškarac, žena i dijete trebaju imati pristup istinama Biblije i njezinoj osnažujućoj moći. Ovu je izjavu odobrio i prihvatio Administrativni odbor Generalne konferencije Crkve adventista sedmog dana, a

objavio Ured predsjednika Roberta S. Folkenberga na zasjedanju Generalne konferencije u Utrechtu, u Nizozemskoj,

održanom od 29. lipnja do 8. srpnja 1995. godine.

*** Izjava o poruci mira svim ljudima dobre volje

Naš je svijet prepun međunarodnih napetosti, kroničnog izrabljivanja, ekonomskog kaosa, učestalog terorizma i stalnih poziva na naoružavanje. Neprijateljstva i nesigurnosti prijete miru i civilizaciji našeg planeta, stvaraju zapreke kršćanskom svjedočenju preko granica i sputavaju evanđeoski rad. Mogu dovesti i do ograničavanja vjerske slobode. Kad se sukobi s ovim uzburkanim i zbunjenim svijetom, adventistička savjest se budi. Zastupnici na pedeset trećem zasjedanju Generalne konferencije pozivaju Božji narod u svim zemljama da se ozbiljno moli za mir u svijetu i zadrži vjetrove sukoba i rata. Adventisti moraju riječima i primjerom zastupati i nastojati oko mira i dobre volje među ljudima. Tako će biti poznati kao mirotvorci i graditelji mostova. Pozivamo sve adventiste i sve ljude dobre volje da, koliko mogu, pomognu u stvaranju ozračja suradnje i bratstva, što će dovesti do razmjena između različitih kultura i ideoloških sustava i boljeg razumijevanja među ljudima svih rasa, vjera i političkih opredjeljenja. Zbog kratkoće vremena i s obzirom na bezbrojne prilike za svjedočenje i napredovanje Evanđelja koje se pružaju Božjem narodu dok još uvijek prevladava predapokaliptično stanje, ozbiljno pozivamo svako Božje dijete da sudjeluje u zajedničkom evanđeoskom programu otpočetom na svim kontinentima i vođenim Njegovim Duhom. Ova je izjava prihvaćena na zasjedanju Generalne konferencije u Dallasu, saveznoj državi Teksas, u travnju 1980.

Documents

ADVENTPRESS NEWSLETTER - adventisti.hrbiblijski osvijetlio slogan završne svečanosti: „Pamti, Živi, Sanjaj!“ Nedjeljna je svečanost bila bogata i nju su vodili ravnateljica