SadržajUvod............................................................................................................................................1

Izvori...........................................................................................................................................2

Vikinzi i njihova osvajanja.........................................................................................................2

Vikinški brodovi.........................................................................................................................4

Pješačka ratna oprema.................................................................................................................5

Zaključak.....................................................................................................................................8

Bilješke.......................................................................................................................................9

Uvod

Kroz stoljeća ratovanja, ljudi su sve više i više razvijali i usavršavali ratnu opremu.

Kako bi se koja nova ratna taktika pojavila, tako bi se i oprema ratnika mijenjala za potrebe te

taktike. Primjerice, kada su Rimljani napali Grke u svojim osvajanjima, njihovo oružje

poznato kao Pilum (sulica koju su koristili bacajući je na neprijatelja) bilo je instrumentalno u

napadima na grčku falangu (taktika koja je stoljećima bila na vrhu ratne tehnologije).

Rimljani su tako porazili Grke i kasnije zauzeli cijeli poznati svijet tadašnjeg doba,

zahvaljujući naprednijoj ratnoj tehnologiji. Iz ovoga primjera možemo isčitati da je znanost

oružja kroz stoljeća bila ključna za utjecaj raznih civilizacija u Europi i šire.

U 6. i 7. stoljeću, uslijed velike migracije Indo-europskih naroda, sjeverno od Rima

razvijaju se Germanske i Nordijske skupine koje bivaju sve bolje i bolje naoružane te postaju

velika prijetnja Rimu, a kasnije i državama nastalima na njegovim temeljima. U ovoj temi

ćemo nastojati dotaknuti koji su to točno utjecaj imali narodi koje kolektivno zovemo

Vikinzima, kako su se samostalno razvijali u neke od najratobornijih, ali i najciviliziranijih

naroda srednjovjekovne Europe, te kakav položaj su rat i ratna oprema imali u njihovu

društvu.

1

Izvori

Izvori koji se bave ovim razdobljem povijesti i ovom tematikom vrlo su šturi, pisani

većinom od strane kršćanskih redovnika koji su vrlo često bili s krive strane mača kada su u

pitanju Vikinzi. Možda najpoznatiji od ovih izvora je, vjerojatno, Anglo-saksonska kronika.

Naime, većina ovih izvora demonizira Vikinge i prikazuje ih u krivom svijetlu - kao barbare

koje danas poznajemo u popularnim medijima.1 Postoje neki izvori poput Islandskih saga koje

možemo smatrati djelomično pouzdanima, no one su pisane u 13. stoljeću pa ih moramo

isčitavati s dozom opreza jer su vrlo često slikovite i ne dočaravaju istinu u punom obliku.2

Također postoje i izvori u obliku Bayeoux i Oseberg tapiserija koje zorno prikazuju kakvo

oružje se koristilo u to doba.3

Najbolji izvori koje imamo o oružju Vikinga jesu sami predmeti nađeni u iskopinama

već spomenutog Oseberg broda i ostalih grobova u sjevernoj Europi. Oružje nađeno u ovim

grobovima kvalitetno je - dokaz da su bili visoko razvijena civilizacija - i napravljeno da bud

ekorišteno u više naraštaja. Također, nakit, ukrasi i odjeća koju su nosili je bila iznimnom

ornamentalna jer su ovi narodi voljeli pokazivati svoj položaj i bogatstvo putem odjeće i

opreme.

Vikinzi i njihova osvajanja

Riječ Viking dolazi od riječi vik (nord. uvala, fjord) i kolektivno se koristi za narode

Skandinavije koji su tamo živjeli u doba Velike seobe naroda i kasnije u ranom srednjem

vijeku, periodu povijeti koji se neslužbeno zove "Mračno doba". Ime su im dali trgovci koje

su često napadali u brzim lađama, izlazeći velikom brzinom iz mnogih uvala Skandinavije.

Ovi narodi bili su poznati kao izvrsni mornari, trgovci, ratnici i istraživači. Iako su bili

većinom farmeri i trgovci, često su putovali u skupinama i napadali sela, gradove i samostane

na obalama Britanije. Ovi pohodi počeli su u 8. st. a nastavili su se do samog kraja tzv.

Vikinškog doba, u 10. i 11. st. Tijekom 8. st. i kasnije, Vikinzi su počeli i naseljavati prostore

u Britaniji i miješati se s lokalnim stanovništvom.4

Vikinški trgovci obilazili su sve morske puteve u Sjevernom more, na Atlantiku i na

Sredozemlju, te su tako trgovali i sa bliskim istokom te Afrikom. Možda najbitniji trgovački

1 Wise, Terence, G.A. Embleton, Saxon, Viking and Norman, London, Osprey military Men-at-arms series, 1979., 3.2 Isto3 Isto4 Heath, Ian, Agnus Mcbride, The Vikings, London, Osprey military Elite series, 1985., 12.

2

putevi bili su oni kopneni preko današnje Rusije gdje su Vikinzi trgovali sa Slavenima te širili

svoj utjecaj i civilizaciju. Slaveni su ih na tom području zvali Varangiani ili Varjazi. Ovi

narodi uspostavili su srednjovjekovnu državu Rus te su se čak nalazili u osobnoj straži

Bizantskog cara u Konstantinopol.

Slika 1. Karta vikinških osvajanja

Vikinzi su također napadali razne narode na obalama sjeverne Europe, što možemo

zaključiti po priloženoj karti. Ove ekspedicije su uglavnom bile manje vojne sile u ranijim

stoljećima, gdje su napadali sela i gradove te pljačkali i odvodili zarobljenike u robove.

Možda najpoznatija takva ekspedicija bila je u Lindesfarne, 793. godine, kada su Vikinzi

opljačkali i spalili samostan Sv. Cuthberta.

Duh istraživanja također je bio zastupljen kod Vikinga koji su, osim dalekog Islanda,

otkrili i Grenland pa kasnije i Vinland (u današnjoj Kanadi), kojima su i dali imena. Možda

najbitniji i najbolji istraživači prije doba velikih otkrića u Novome vijeku, Vikinzi su imali

ključnu ulogu u razvoju sjeverne Europe gdje su postali izvor svih tamošnjih naroda.

3

Vikinški brodovi

Dobro je poznato da su vikinški brodovi među naj prepoznatljivijim ikonama

vikinškog doba. Ovi mali, brzi i agilni brodovi bili su strah i trepet sjeverne Europe i znakovi

obilja na mnogim trgovačkim rutama u tada poznatom svijetu. No kao i sva ratna oprema, i

brodovi vikinga, koje zovemo longboats (eng. dugački brodovi), morali su se razvijati

evolucijski kroz neki period vremena. U ovom poglavlju nastojat ćemo objasniti kako su

zapravo nastali najbolji ratni brodovi u povijesti.

Informacije koje posjedujemo o vikinškim brodovima većinom dolaze iz dva najveća i

najčuvenija nalazišta, ono iz Gokstada i Oseberga u Norveškoj.5 Ovi brodovi, pokopani sa

svojim vlasnicima, predmetima koje su oni posjedovali, raznom stokom, konjima i psima;

očuvani su u perfektnom stanju zbog kompozicije zemlje u kojoj su zakopani. Manjak kisika

u zemlji bio je pogodan očuvanju drveta i predmeta koji su se nalazili u tim brodovima, te

kroz ove ostatke najbolje vidimo život Vikinga. Među predmetima nađenim bila su i oružja

koja su obrađena malo niže u ovom akademskom radu.

U 10. stoljeću, kada su Vikinzi zastupljeni u sjevernoj Europi pa i šire već gotovo dva

stoljeća, dolazi do prve velike razdiobe brodova na trgovačke i ratne. Ovo je bilo nužno iz

više razloga. Prvi je bio to da je Skandinavija sve više ovisila o trgovini s drugim zemljama

kako bi opstala (ovo je između ostalog i razlog

pokrštavanja Vikinga koji nisu, kao pogani, mogli

trgovati sa kršćanskim gradovima).6 Ovo je

zahtijevalo veće, šire i čvršće brodove koji bi

mogli prenijeti velike količine dobara, a s druge

strane ratni brodovi trebali su biti uži, hidro

dinamičniji i brži. Ova podjela bila je nužna i zbog

uspostave leiðangr vojnih udruženja (staronord.

„ekspedicija“) čija je funkcija bila godišnje

udruživanje slobodnih farmera i ratnika u

ekspedicije koje bi pljačkale obalna područja

susjednih zemalja.7

Među najpoznatijim vrstama trgovačkih brodova

možemo navesti knörr i kaupskip brodove

(staronord. „trgovački brod“) koji su bili široki i 5 Durham, Keith, Viking Longship, London, Osprey publishing, 2002., 156 Heath, Ian, Agnus Mcbride, The Vikings, 67 Isto

4

Slika 2. Brod iz Oseberga. Očuvan do najmanjih detalja.

teški kako bi što bolje prevozili trgovačka dobra. Najpoznatije vrste ratnih brodova su snekkja

(staronord. „uzak“), skeid (vjerojatno je značilo „onaj koji reže vodu“), te drekar (staronord.

„zmaj“), koji su također bili naj poznatiji jer su često imali zmajske glave na vrhu pramca.8

Ovi ratni brodovi bili su ključno oružje u vikinškoj vojnoj taktici jer su mogli vrlo brzo dostići

i preuzeti neprijateljske brodove koji su bili puno sporiji i teži.

Pješačka ratna oprema

Već smo spomenuli taktiku kojom su Vikinzi osvajali druge brodove na moru, no

takva taktika bila bi nemoguća bez dobrog naoružanja. Naime, Vikinzi su najčešće zauzimali

brodove tako da im priđu i uđu u blisku borbu s posadom. Ovo se pokazalo vrlo efikasnom

taktikom, baš zbog brzih i agilnih

brodova.

No tehnologija izrade oružja koja

su Vikinzi koristili, za razliku od

brodova, nije izvorno njihova. Preuzeta

je od raznih naroda koji su s njima

trgovali, a pogotovo od Rimljana koji su

direktno Vikinzima prenijeli znanje

izrade konjičkog mača, spathe, kojeg su

Vikinzi dalje razvijali na svoj način.

Ovakvi mačevi, najčešće ne duži od 100

cm, bili su najsvestranije ali ujedno i

najskuplje oružje tog doba. Zahtjevni

proces kovanja ovog oružja, te također

proces izrade čelika koji je bio nužan,

učinio je ovo oružjem imućnika i

vladara.9

Za one siromašnije, poput već

spomenutih slobodnih farmera, tu su bile

druge vrste oružja koje su bile gotovo

jednako efikasne u borbi. Prvenstveno valja navesti koplja koja su ujedno i najčešće korištena

oružja u srednjem vijeku. Koplja su bila oružja za probadanje neprijatelja sa sigurne

8 Isto9 Isto, 18

5

udaljenosti. Vrh je bio čeličan te, za razliku od mača, nije zahtijevao posebnu obradu, no i

dalje je bio vrlo ubojit i efikasan protiv svih vrsta obrane tadašnjeg doba. Često je korišteno sa

štitom kako bi se što bolje iskoristila prednost dugačke motke.

Još jedno od oružja koje su često koristili siromašniji ratnici bila je i sjekira. Kao i

koplje, njen vrh nije zahtijevao posebnu obradu niti puno materijala pa je bila i jeftinija od

mača. Ovo je bilo oružje snažnih ratnika koji su mogli, čistom snagom prepoloviti željeznu

kacigu napola. Ovo čak govore i Islandske sage gdje je u nekoliko slučajeva navedeno kako

ratnici s dvoručnim široko-glavim sjekirama pobjeđivali puno bolje opremljene protivnike i

kidali oklope i kacige bez puno muke.

Još jedno od oružja koje bismo trebali navesti jest luk. Lukovi su, prije bitke kod

Hastingsa gdje je prvi puta u bitci iskorišten Engleski dugi luk, većinom bili korišteni za lov

ili zabavu. No ponegdje se u sagama navodi kako ratnici koriste lukove da bi usmrtili

protivnike iz daleka. Vikinzi su, doduše, puno češće zahtijevali blisku borbu jer su je smatrali

čistim načinom borbe. Po vjerovanju su bogovi Asgarda, koji su bili vrlo zastupljeni u

vikinškoj kulturi prije pokrštavanja, zahtijevali da svaki Viking umre u bliskoj borbi kako bi

došao u Valhall, posmrtni život. Tako je utjecaj ratne kulture u Vikinga bio vrlo zastupljen u

svim slojevima društva, pa čak i u religiji. Lukovi su, dakle, rijetko korišteni u otvorenoj borbi

prije 11. stoljeća.

Ključan dio opreme svakog Vikinga bili

su, dakako, štit i oklop. Iako su oklop imali

rijetki i najčešće imućni, štit je bio oklop

siromaha i korišten je vrlo često u bitkama.

Svaki štit bio je građen za pojedinog ratnika, jer

je težina, širina i debljina štita utjecala na

njegovu učinkovitost. Štitovi su najčešće bili

napravljeni od više slojeva laminiranog drva

jasena ili bora s obrubom od čvrste životinjske

kože. Kao ručku imali su sferični štitnik sa

drškom koji se nalazio u sredini štita, za bolju

okretnost. Štitovi su bili kružnog oblika i vrlo

često obojani u ratne boje – najčešće boje Jarla kojem je ratnik služio. Ovaj oblik se dugo

6

Slika 4. Vikinški štit iz Godstadske iskopine

zadržao na sjeveru Europe, sve do križarskih ratova kada se počinju koristiti štitovi kakve

danas najčešće prepoznajemo.10

S druge strane oklopi koje smo naveli

prije bili su, kao i mač, pokazatelj statusa

među Vikinzima. Vrlo često su bili

ukrašavani broncom ili čak zlatom (iako u

rijetkim slučajevima) te su bili vrlo efikasna

obrana od tadašnjeg oružja. Najčešće su to

bili verižni ili karičasti oklopi napravljeni od

željeznih karika zakovanih zajedno. Izrada

ovih oklopa bila je dugačka i mukotrpna

zbog načina razvlačenja željezne žice i

zakivanja iste u karike. Sama ova činjenica

činila je ovaj oklop vrlo skupim, i onaj koji

ga je mogao priuštiti, vrlo često ga je darivao

djeci u naslijeđe ili dao zakopati sa sobom.

Bilo je i drugih vrsta oklopa, poput Varjaških ljuskastih oklopa koji su vukli porijeklo s

dalekog istoka gdje su ih najčešće koristili Kinezi i Mongoli. 11

10 R. Chartrand, K. Durham, M. Harrison, I. Heath, The Vikings: Voyages of discovery and plunder, London, Osprey publishing, 2006., 13211 Isto, 130

7

Slika 5. Karičasti/verižni oklop iz Osebergske isopine

Zaključak

Razmotrivši činjenice koje su nam dostupne, ovaj skromni akademski rad pokušava

prikazati jedan manji aspekt života starih Vikinga. Oružje je bilo ključno za vikinšku kulturu,

gdje se puno toga, čak i religija, odvijalo oko rata i osvajanja. No, ne smijemo zaboraviti da su

Vikinzi prvenstveno bili stočari i ratari koji su, u zaštitu svojih obitelji i domova, puno češće

podizali oružje. Bili su društvo prožeto tradicijom u kojem su žene imale jednak status kao i

njihovi muževi; demokracija je, iako u krnjem obliku, bila zakon po kojem su živjeli, a kroz

njihova istraživanja svijeta i otvaranje novih trgovačkih ruta, pomogli su stvoriti svijet kakvog

danas poznajemo.

8

Bilješke

Heath, Ian, Agnus McBride, The Vikings, London, Ospey military Elite series, 1985.

Wise, Terence, G.A. Embleton, Saxon, Viking and Norman, Ospey military Men-at-arms

series, London, 1979.

R. Chartrand, K. Durham, M. Harrison, I. Heath, The Vikings: Voyages of discovery and

plunder, Osprey publishing, London, 2006.

9