UNIVERZITET U SARAJEVU

FARMACEUTSKI FAKULTET

PREDMET: HISTORIJA FARMACIJE

SEMINARSKI RAD

Tema: Magija u farmaciji

Mentor: Prof. Dr. Armin Škrbo Studentica: Zerina Čagalj

Sarajevo, August 2013. godina

Sadržaj

1. Uvod – Farmacija u počecima razvoja ljudske civilizacije...............................................................1

2. Indija..............................................................................................................................................2

3. Grčka.............................................................................................................................................5

4. Mezopotamija................................................................................................................................7

5. Egipat...........................................................................................................................................10

6. Staroslavenska farmacija i medicina............................................................................................14

7. Alhemija i farmacija.....................................................................................................................16

7.1. Elementoterapija.................................................................................................................18

8. Šamanizam..................................................................................................................................18

8.1. Šamanizam i halucinogene biljke.........................................................................................21

Apstrakt

Farmacija se kao djelatnost u sklopu medicine može pronaći u samim počecima

razvoja ljudskog društva koja su mahom bila, prema vjerovanjima i filozofiji, fetišističkog i

magijskog karaktera. Možemo reći da je farmacija praktično neodvojiva od socioloških

aspekata društva u kome se razvija, pa je tako u različitim civilizacijama imala različit

karakter. Ipak, ni u jednoj od tih civilizacija ne izostaje njena čvrsta povezanost s magijom. U

Indiji su, recimo, sva medicinska i farmaceutska pravila, savjeti i iskustva bili dio svetih

indijskih spisa, veda tj. indijske religije. Sama dijagnoza, pristup bolesti, liječenje i

spravljanje lijekova je u staroj Indiji uglavnom bila pod utjecajem tradicionalnih vjerovanja.

Na primjer, trave koje su sačinjavale lijek bi se morale ubrati po zvjezdanom nebu ili u

vrijeme izlaska Sunca. Još veću vezu sa magijom farmacija i medicina proživljavaju u starom

Egiptu, pošto je u tom društvu magija uvelike sačinjavala egipatsku religiju. Pojedinačne

bolesti bi se pripisivale djelima pacijenta, volji određenih božanstava, a tretman se, u

značajnom dijelu, sastojao u prinošenju žrtava i molitvi istim božanstvima. Gotovo uvijek

nailazimo na slučaj bolest tretiraju liječnik i svećenik odnosno mag, što je najočiglednije bilo

zastupljeno u Mezopotamskim civilizacijama. Značajan utjecaj na farmaciju i medicinu je

ostavila i alhemija, te njeno poimanje svijeta i prirodnih zakona. To se najviše osjetilo u doba

srednjeg vijeka, mada moderna farmacija alhemičarima duguje i neka značajna otkrića i

metode kojima se i danas koristi. Posebno zanimljiva povezanost magije i farmacije se može

vidjeti u svijetu šamanizma. Šamani su vrlo dobro poznavali biljke i njihove farmakološke

sposobnosti, a iste su koristili za provođenje svojih rituala koji su imali uloge liječenja. U

nekim južnoameričkim i afričkim zajednicama je vrlo popularna upotreba halucinogenih

biljaka koje, osim u terapijske svrhe, koriste šamanima za povezivanje sa „vanjskim

svijetom“, odakle bi crpili znanja o liječenju.

1. Uvod – Farmacija u počecima razvoja ljudske civilizacije

Farmacija i medicina su nauke koje su duboko ukorijenjene u ljudsku historiju. Za

njih se kaže da su nastale kada je nastao i čovjek. Međutim, prije nego što su pojavile u

obliku u kakvom ih danas poznajemo, prošle su dugu historiju okultizma. Od same pojave

čovječanstva, bit i nastanak bolesti, te načini izliječenja su za čovjeka predstavljale jednu od

centralnih tema i predmeta razmišljanja. Da bi postigao više saznanja o tome problemu,

čovjek se koristio dvama pristupima – onim logičkim, razumskim te magijskim, iracionalnim

pristupom. Ova dva načina razmišljanja su konstantno u međusobnoj suprotnosti i borbi, što

je prisutno čak i u današnjem, modernom svijetu gdje su eksperimentalna farmacija i

medicina, ali i nauka uopće na visokom nivou. I u današnjem društvu nerijetko nailazimo na

vjerovanja u magičnu moć biljaka, čarobnjake-iscjeljitelje i slična pojmljenja medicine i

farmacije koja su bila prisutna u dalekoj prošlosti. U većini antičkih civilizacija, porijeklo

bolesti se radije objašnjavalo nevidljivim silama, duhovima, božanstvima i njihovom voljom

ili djelovanjem; dok se prilično rjeđe na nastanak bolesti gledalo kao na logičan i povezan

slijed događaja. Slična stvar je bila i kod spravljanja lijekova i tretmana pacijenta. Za lijek je

bilo važnije kada, gdje je ubrana biljka, kakav je položaj zvijezda u tom trenutku, nego koji je

zapravo njegov sastav.

Većina drevnih civilizacija je i objašnjavala nastanak bolesti magijom, voljom ili

gnjevom bogova, te npr. napadom jednog objekta na dušu drugog objekta tj. pacijenta, što je

bilo vjerovanje mnogih fetišističkih filozofija. Sličnim pristupom su se vršila i liječenja

bolesti, što je prisutno i dan danas kod raznih vračara (Slika 1). Također, sve drevne kulture

su izrazito cijenile ljekovitu moć biljaka, koje su se široko koristile za tretman raznih bolesti.

Ipak, i u samim počecima ljudske civilizacije je bilo znakova kakvog-takvog empirijskog

pristupa – poznato je da su, uz svećenike koji su zazivali božanstva i pjevali litanije, obrede

liječenja provodili i liječnici koji su bolesniku davali lijekove.

1

Slika 1: Današnji plemenski vračevi čiji izgled vjerovatno odgovara onome iz prethistorijske epohe

Naravno, svećenicima se pridavala važnija uloga, mada se u kasnijem ljudskom razvoju

njihov utjecaj sve više smanjuje, da bi se pojačao empirijski. To najbolje možemo vidjeti kod

asirskih natpisa klinastim pismom, gdje se ispočetka spominju samo čari i bajanje, a već

kasnije, oko 1640. godine stare ere, nalazimo klasificirane bolesti, patologiju, dijagnozu i

tretman, kao i upute za spravljanje lijekova.(1)

2. Indija

Indijski potkontinent je područje gdje su se civilizacije počele razvijati dosta rano,

oko 4000 godina p.n.e., tj. prije izgradnje egipatskih piramida. Stara Indija je bila društvo

koje se brzo razvijalo, vrlo rano su utvrđeni prvi gradovi, a bilo je podijeljeno na četiri kaste,

gdje su najvišu činili svećenici brahmani.(2) Zbog toga nije čudno da se vjerovatno najstariji

pisani dokazi o farmaciji mogu naći upravo u Indiji. Pri tome je farmacija u njima duboko

povezana sa magijom i religijom. Riječ je o indijskim vedama– svetim hinduističkim

tekstovima i knjigama čiji su jedan dio Ajurvede (pored Rigveda, Samarveda i Atarvaveda),

spisovi koji govore o metodama iscijeljivanja te fizičkom i mentalnom zdravlju. Najpoznatija

ajurveda je Sushruta Samhita, koja govori o metodama liječnika pod imenom Sushruta (Slika

2).

2

Slika 2: Statua posvećena liječniku Sushrutau

U ovom spisu se opisuju simptomi važnih hirurških oboljenja, osnove ljudske anatomije i

embriologije, instrukcije o venesekciji, načini zaštite vitalnih struktura (marma).(3) Ovdje

Sushruta daje i moralni kodeks u praksi svih liječnika i travara koji je glasio: „Niti za sebe,

niti zbog ispunjenja zemaljskih želja za korišću, nego jedino u korist trpećega ljudstva morate

liječiti bolesnike.“(2) Ovo je vjerovatno prvi put da se u farmaciju i medicinu uvode etički

kodeksi. Pošto su svi ovi spisi bili dio svetih hindustičkih spisa, možemo zaključiti da su i u

indijskoj civilizaciji medicina i farmacija bili praktično neodvojivi od religije, usprkos

njihovom visokom stepenu razvoja.(3) Hirurgija je zaista u staroj Indiji bila vrlo razvijena,

dosta ispred Grčke, uzimajući u obzir da je, zbog propisa religije, Indijcima bilo zabranjeno

proučavanje ljudske anatomije i organa. Ipak, u samim počecima veda, liječenje nije bilo

racionalnog karaktera – bolesti su se tretirale molitvama bogova, bajanjima i čaranjima. Stari

Indijci su, naime, vjerovali u bogove koji su se podudarali sa prirodnim silama npr. sunce,

mjesec, vatra i sl. za koje su vjerovali da u njima leži bit nauka o liječenju i lijekovima.

Glavni bogovi kojima su se Indijci obraćali, kada su u pitanju farmacija i medicina (koje su

postojale u okviru jedne nauke), bili su Ašvini tj. nebeski liječnici koji na Zemlju dolaze da

lijekovima produže čovjeku život, a ženama da daju plodnost. Također, oni su, prema

vjerovanju, ljudima donijeli znanje o svetoj biljci koja se zove soma, a čiji sok čovjeka čini

besmrtnim. Zli bogovi tj. demoni koji prouzrokuju bolest se u indijskoj mitologiji nazivaju

Raskasi, čija se negativna sila može usmjeriti i na drugog čovjeka uz bacanje čini. Zaštita od

tih čini se sastojala u ponovnom čaranju, nošenju amuleta, izgovaranju molitve ili neke

čarobne izreke. Prve vede koje govore o farmaciji i medicini uključuju neke dosta neobične

3

podatke – fantastičnu fiziologiju i anatomiju, ali i nauk o otrovima i protuotrovima. Ipak, tu

se prvi put spominju neke bolesti poput groznice ili malarije (ind. takmana), mada su molitve

kojima bi se ova bolest pokušala otjerati također dosta neobične. Naime, liječnik bi kroz

molitve nagovarao bolest da ode u druge krajeve i napadne nekog iz drugog naroda, ili barem

neku ženu iz niže kaste. To se može susresti i u Atarvavedama i Rigavedama. Također je u

filozofiji liječenja najzastupljeniji bio pristup da se slično liječi sličnim, pa je se tako žutica

najčešće liječila žutim biljkama. Religijska shvaćanja su bila umiješana ne samo u dijagnozu,

nego i objašnjenje nastanka bolesti i prognozu bolesti. Prognozu bolesti bi, recimo, indijski

liječnici donosili na osnovu toga što vide na putu.

Slika 3: Asclepias syriaca, biljka koja je vjerovatno predstavljala somu, magičnu biljku u indijskoj mitologiji

Tako bi viđenje djevice, brahmana, plesačice, slona ili konja značilo dobru prognozu, dok bi

viđenje prosjaka ili askete značilo loš ishod po pacijenta. Univerzalni lijek za sve bolesti u

staroj Indiji je bila sveta trava soma. Ona bi se iskopavala noću zubom divlje svinje na jasnoj

mjesečini prilikom čega bi izgovarali molitve. Sok te biljke otkriva čovjeku koji ga pije tajne

o ljekovitim svojstvima some. Danas se ne zna pouzdano o kojoj se biljci radi. Moguće je da

se radi o biljci Asclepias syriaca (Slika 3) koja je jako bogata vitaminom C, čime se može

objasniti njena ljekovitost.Osim ove biljke, svetom su se smatrale i Ocimum sanctissimum,

Agrostis linearis, Poa cynosuroides. Ispočetka su bolesnike liječili svećenici, a zatim tu

ulogu, oko sedmog stoljeća stare ere tu ulogu preuzimaju vajdyasi, posebni liječnici-

stručnjaci, koji su, kako im samo ime govori, morali dobro poznavati vede i mudrost uopće.

Ovi radnici su obavljali posao medicinara i farmaceuta u jednom. Liječenje se moralo

4

obavljati u odgovarajući dan tj. kada je najpovoljniji položaj nebeskih tijela. Dobar dio

indijske medicine i farmacije se zasnivao na savjetima veda o ishrani i čistoći. Indijci su jako

mnogo držali do svoje higijene – svaki hram je imao uslugu kupanja što su obavljali

svakodnevno (Slika 4).

Slika 4: Tradicionalno indijsko kupanje na rijeci. Higijena je bila značajan dio brahmanske religije što je bilo

povoljno i za opće medicinsko stanje.

Prije kupanja bi tijelo mazali mirisnim uljem, a u nos bi kapali kapljice repinoga ulja. Ishrana

je, prema vedama, bila značajnija za zdravlje nego lijekovi. Osim toga vede su savjetovale i

neke obrede koje čuvaju zdravlje – npr. povraćanje svake sedmice, pražnjenje crijeva svaki

mjesec, te puštanje krvi dva puta godišnje. Smatrali su da češnjak produžuje život do sto

godina, a spominje se i „eliksir za hiljadugodišnji život čovjeka.“ Indijska medicina i

farmacija će kasnije izvšiti vrlo snažan utjecaj na arapsku, koja se značajno bazira na

indijskim znanjima i dostignućima.(2)

3. Grčka

Uska povezanost farmacije sa religijom i magijom ne izostaje praktično ni u jednoj

staroj civilizaciji. U Grčkoj tako nailazimo na razne legende koje glorificiraju i mistificiraju

5

vještine medicine. Primjer tome je slučaj Eskulapa (Slika 5), starogrčkog liječnika koji je

proglašen bogom, a kasnije se stvorila i legenda po kojoj je on sin Apolona i Koronide.

Eskulapu su se pripisivala nevjerovatna izliječenja, pa čak i oživljavanje umrlih, što je, prema

legendi, probudilo gnjev Plutona zbog miješanja u prirodne granice ljudskog života.

Slika 5: Statua Eskulapa Slika 6: Eskulapov štap i zmija

Uz Eskulapa važna ličnost u grčkoj mitologiji je Higeja, božica liječenja, Eskulapova

supruga ili kćerka. Koliki je utjecaj ovog mita bio na stare Grke pokazuje činjenica da su se

kasniji starogrčki liječnici, u slučaju neuspjeha i problema u svakodnevnoj praksi liječenja,

najčešće obraćali i tražili pomoć upravo od ovih bogova. Osim toga, liječenja su se tada

najčešće provodila u Asklepijevim hramovima, i to vrlo efikasno, što je još više povećalo

štovanje Eskulapa među Grcima. Ipak, stvarni razlog te efikasnosti liječenja će najprije biti

taj što su ove hramove posjećivali vrlo stručni, predani i cijenjeni liječnici stare Grčke.

Štovanje Eskulapa se proširio čak i na rimsku i srednjovijekovnu medicinu, te se nije izgubio

ni danas pošto su Eskulapov štap i zmija (Slika 6) još uvijek najčešći simboli medicine i

farmacije. (1)

4. Mezopotamija

6

Mezopotamija (grč meso potamos = između rijeka) (Slika 7) ne predstavlja posebnu

civilizaciju, nego više njih koje su se paralelno razvijale na plodnom području između rijeka

Eufrata i Tigrisa na području Bliskog Istoka. Prvi narod koji se ovdje razvio su bili Sumerani,

i to 3100 godina prije nove ere, i vrlo brzo su se počeli razvijati gradovi, obrada metala,

monumentalni hramovi, pa i klinasto pismo.

Slika 7: Geografski položaj mezopotamije i njenih civilizacija

Sumerani su ovim pismom pisali na mokrim glinenim pločama koje su sušili i koristili, kao

što ćemo kasnije vidjeti, i za stvaranje medicinskih tekstova koji su sadržavali recepte za

pripremu lijeka, dijagnozu itd. To pismo je bilo stoga jedna od ključnih stavki razvoja

cjelokupne mezopotamske civilizacije, a samim time i medicine i farmacije, što pokazuje i

činjenica da se ono koristilo i dugo nakon nestanka sumeranskog jezika. Osim toga, ploče sa

klinastim pismom su osnovni izvor svih saznanja historičara o mezopotamskom načinu

života, kulturi, arhitekturi i medicini.(4) Za medicinu, a time i farmaciju u njenom okviru u

drevnim državama Mezopotamije se kaže da je u samim počecima imala značajno racionalan

i naučan karakter. Naime, Sumeri, Asirci i Babilonci tj. narodi koji su naseljavali ovo

područje između dvaju rijeka, su kao osnovne sirovine za spravljanje lijekova korisitili biljke,

životinje, njihove produkte i različite minerale. Takve lijekove su također pravilno koristili

ingestijom te nanošenjem ili umetanjem u tjelesne otvore. Tek u kasnijoj historiji međuriječja

se ova medicina pomiješala sa magijom; poznato je da su praksu liječenja obavljali, kao što to

primjećujemo i u drugim civilizacijama, liječnici uporedo sa vračevima, s tim da su u ovom

slučaju oba imala gotovo jednak utjecaj i važnost. Osim toga, često je ista osoba obavljala

oba posla, a bitno je napomenuti i da su vračevi imali i niz drugih zadataka osim liječenja

pacijenta. Liječnici (babilonski: asu) su bili obavljali posao dijagnosticiranja, spravljanja

lijekova i davanja prognoze. Obično bi liječnički tekst opisivao simptome, mjere koje treba

poduzeti kod tih simptoma, koji lijek spraviti i na koji način, kako ga upotrijebiti i na koji

7

način će se bolest završiti po pacijenta. Jedan primjer takvih tekstova je sljedeći: Ako čovjeku

otekne jezik tako da mu ispuni usta, osuši lišće tamarisa, „adaru“-biljke, lišće „lisičjeg

grožđa“, biljke „psećeg jezika“; sitno ih isijeci i prosij, umijesi ih sokom „kašu“-biljke, pa

namaži maslom vrh njegovog jezika, stavi mu lijek na jezik, i ozdravit će.(5) Osim toga, asui su

bili specijalisti za razne medicinske radnje, poput pravljenja flastera, ispiranja i bandažiranja

u slučaju rana. Naročito su se isticali u pomenutoj vještini pravljenja flastera, koji su

pokazivali visoku efikasnost. Npr. jedna od kompliciranijih metoda je bila zagrijavanje

biljnih smola sa životinjskim mastima i alkalijama.(4) S druge strane, vračevi (babilonski

ašipu) su magijska liječenja vršili lijekovima od tačno određenih biljaka koje su se npr.

trebale ubrati sa groba, ubrati prije izlaska sunca, prenoćiti napolju ispod zvjezdanog neba i

slično. U sastav ovakvih magijskih lijekova i tretmana su ulazile npr. dlake crnog psa, komad

nečise menstrualne tkanine, nošenje komada svinjskog gnjojiva oko vrata.(5) Ašipui (vračevi)

su također uspostavljali svoju dijagnozu, s tim da je njihov zadatak bio odrediti koji bog ili

demon je uzrokovao bolest, kao i je li bolest uzrokovana greškom ili grijehom koji je počinio

pacijent. Tako se u medicinskim spisima često može naći termin „bolest nanesena rukom...“,

čime se naglašavalo božanstvo koje je nanijelo nesreću. Oni su također, pored navedenih

metoda liječenja imali opciju bacanja različitih čari i vradžbina. (4) U većini slučajeva su se

kombinirala oba pristupa u cilju izliječenja. Vračevi su, ipak, imali posebnu obavezu u praksi

istjerivanja duhova, te su oni koji bi obavljali taj posao morali biti kvalitetno obučeni i

potkovani znanjem. Među najpoznatijim egzorcistima se spominje Kišir-Asur, kome

pripadaju mnogi medicinski tekstovi.

Farmacija u praksi je imala posebno mjesto među stanovnicima Babilona, jednog od

kraljevstava Mezopotamije. Razlog tome je ideal zdravog, dugog i sretnog života koji je

zagovarala babilonska religija tj. vjerovanje u božanstvo Mjeseca. Poznato je da su se lijekovi

primjenjivali ne samo profesionalno, nego vrlo često samostalno od strane samih stanovnika,

iako je apotekarski sistem bio također značajno razvijen. Babilonci su, slično fetišističkoj

misli, nastanak bolesti objašnjavali ulaskom neke sile u tijelo na određen način, mada su

često racionalno povezivali toksične efekte hrane, biljaka, alkohola, izloženosti hladnoći ili

toploti sa raznim simptomima bolesti. Također, u svijest ovog naroda bilo je ukorijenjeno i

vjerovanje da je bolest ili bilo koja druga nevolja kazna bogova za počinjene prijestupe tj.

prekršene tabue – neku vrstu zakonskog i moralnog sistema vrijednosti i normi. U takvim

slučajevima bolesti, ali i drugih životnih problema pojedinca, vršili su se magijski rituali uz

napjeve. Ti rituali su se obično vršili uz destrukciju raznih biljaka ili biljnih produkata. Jedan

primjer takvih napjeva jeste sljedeći: Kao što luk kojeg on (vrač) guli i baca u vatru – a ona

8

ga obuzima cijelog – neće rasti i nicati iz zemlje, čije se korijenje neće prihvatiti za tlo, čiji

izdanak neće bujati, tako neka se oguli i bol moje tegobe, grijeh, prijestup, zločin, greška,

bolest u mojem tijelu, mesu i venama. Ovakvi obredi često uključuju i tkaninu koja se kida i

spaljuje, vunu koja se raspliće i spaljuje ili sjemenke koje se također spaljuju. Osim toga,

ovdje su se uključivale i ispovijedi koje su vračevima govorili pacijenti, opisujući im svoje

prijestupe, objašnjavajući im jesu li počinjeni svjesno ili nesvjesno.

Još jedan način objašnjavanja nastanka bolesti je i čarobnjaštvo tj. bacanje čini, iako

se dosta rjeđe s time susrećemo u mezopotamskoj nego u drugim kulturama. Iz zapisanih

napjeva i ispovijedi se vidi da su se za bacanje čini najčešće optuživale žene strankinje, te da

su postojali i određeni simptomi koji su vračeve i liječnike upućivali na opsjednutost.

Vjerovalo se da su se čini mogle baciti na hranu i piće, uzimanjem kose, nokata, pljuvačke ili

sjemena sa žrtve što bi dalje koristile vještice protiv te osobe.(5) Vračanje se koristilo ne samo

za izazivanje bolesti nego i za liječenje. Tako, kao primjer mezopotamskog ljekovitog bajanja

možemo navesti čudotvorne riječi protiv glavobolje, sačuvane u Asurbanipalovoj knjižnici:

„Pred okrutnim mučiteljem glave, pred silnim mučiteljem glave, pred mučiteljem glave koji

neće da se udalji, pred mučiteljem glave koji neće da otiđe, pred zlim mučiteljem glave,

sačuvaj nas, kralju neba, sačuvaj nas, gospodine!“ Pored ovoga, zastupljeni su bilo i obredi

simboličnog uništavanja bolesti ili samih demona bolesti. Pri tome su Babilonci spaljivali

slike demona i izgovarali ovakve riječi: „Dižem baklju, spaljujem sliku Utuka, Šeda, Rabisa,

Ekima, Lamarta, Achaza, Lila i Lilove službenice Lilite i sve neprijateljsko što napada

čovjeka. Neka se vaš dim digne visoko prema nebu i neka iskre sakriju Sunce. Vašu silu neka

slomi sin boga Ea.“ Sin boga Ea je bio Marduk, bog zdravlja. (2)Treći najvažniji uzrok bolesti

Mezopotamaca (kako su vjerovali) su bili duše umrlih, a pogotovo umrlih rođaka, i posebno

ako su bolesnici zanemarivali ritualne obaveze prema njima. To se vidi u dijagnostičkim

tekstovima gdje se kao uzrok bolesti često navodi „ruka duha.“ Posebno „opasne“ su bile

duše osoba čija tijela nisu bila pravilno sahranjena ili onih koji su umrli neprirodnom smrću

npr. na bojnom polju ili utapanjem. Posljednji važan izvor bolesti prema Mezopotamcima su

bili demoni koji su, prema vjerovanju, bolesti izazivali napadima i obuzimanjem žrtava na

razne načine. Iz tog razloga su se mogle poduzimati preventivne mjere poput nošenja amajlija

koje su s jedne strane imale sliku demona, a s druge ispisane egzorcističke napjeve.(5)

Mezopotamci su vjerovali u vrlo mnogo zlih duhova ili božanstava tj. demona. Među

poznatijim je Šedu, bik sa ljudskom glavom i krilima (Slika 8) kojem su se pripisivale

svakojake bolesti, naročito one psihičke prirode poput katalepsije, glavobolje, epilepsije ili

9

noćnih mora. Osim ovoga, postojalo je vjerovanje i u demona sljepoće, Šabririja koji je

počivao na nepokrivenoj vodi noću i oslijepljivao one koji bi pili tu istu vodu. (3)

Slika 8: Šedu, demon psihičkih bolesti

5. Egipat

Većina egipćanskih medicinskih spisa je sačuvana na papirusima (Slika 9), i ovi spisi

spadaju među najteže tekstove za prevođenje zbog čega još uvijek postoji dosta

nerazjašnjenih metoda liječenja koje su se koristile u Egiptu. Egipatska medicina uopće je

značajno utjecala na Grčku, pošto su grčki znalci prevodili spise sa egipatskih papirusa. Od

tih grčkih mislilaca saznajemo da je i egipatska racionalna medicina bila značajno pomiješana

s magijom, te da su ih upravo oni dugo pokušavali razdvojiti. Sadržina ovih spisa uopće nema

razdvojen medicinski i magijski dio, a često su prevoditelji namjerno izostavljali sve što ima

veze s magijom. Sam tretman se najčešće usko dovodio u vezu sa egipatskom mitologijom i

božanstvima.

10

Slika 9: Primjerak medicinskog papirusa koji datira iz perioda 1300-1200 god. p.n.e. Sadrži medicinsko-magijske upute za spravljanje lijekova za opekotine, očne bolesti i ginekološke probleme. Riječ je o jednom

dijelu Londonskog medicinskog papirusa

Tako se kretanje hrane kroz digestivni trakt poredio sa kretanjem noćnog sunca kroz

podzemlje nakon što ga proguta božica neba. Medicinski ili magijski dijelovi su dolazili

samostalno jedino u slučajevima kada je jedan od njih bio općepoznat tako da ga je bilo

nepotrebno zapisivati na papirus, kao što je slučaj sa tretmanom kod ugriza zmije. Koliko su

egipatska medicina i farmacija bile povezane s magijom vidimo i jednostavno ako pogledamo

u staroegipatsku farmakopeju gdje se ekstenzivno koriste preparati na bazi krvi i izlučevina,

što se jednako koristi i u magiji. Neke od takvih „sirovina“ su vrlo bizarne, npr. izmet muhe

ili noja, ali je također moguće da su to nazivi za biljne vrste ili supstance u egipatskom

jeziku. Postoje i metode čija je efikasnost možda i moguća, a ne uklapa se u današnje

shvatanje, kao što je npr. antiseptičko dejstvo urina ili obloge od gnojiva. Osim magijskih

metoda, u egipatskoj medicini susrećemo i metode koje se zasnivaju na principu „slično se

liječi sličnim.“ Takvi tretmani su vrlo često bizarni, ali ih ne treba miješati sa magijskim jer

proizilaze iz kakvog-takvog logičkog zaključivanja koje je bilo normalno za ondašnji pogled

na svijet. Tako su, recimo, egipatski liječnici zaostalu truleću hranu u organizmu smatrali

uzrokom digestivnih bolesti samo zbog sličnosti varenja hrane i truljenja. Čini koje su

sačinjavale liječenje su se izgovarale tijekom ispijanja samog lijeka. Jedan od čestih zaziva je

govorio o borbi između boga Horusa i Setha i liječenju ozlijeđenih bogova. Također su

poznati opći zazivi koji su se izgovarali prilikom skidanja tkanine s rane. Uroci i čini u

Egiptu su zaista bili raznovrsni i široko korišteni. Između ostalog, pjevali su se posebni zazivi

11

prilikom tretiranja medom, koji se primjenjivao na opekline i rane, zatim zazivi za

posvećivanje instrumenata za liječenje. Ponekad je o korištenju ovih čini odlučivao i sam

liječnik, kako bi tretmanu dao karakter ozbiljnosti i svetosti, a samom pacijentu osjećaj

sigurnosti i pouzdanja. Možemo reći da je ovo prvi historijski primjer korištenja placeba kao

ozbiljne metode u medicini. Magija je u Egiptu bila važna i u slučajevima kada bi liječnici

priznali da nisu u mogućnosti izliječiti bolest, kao što je slučaj sa anginom pektoris. Inače bi

se liječnici prije samog tretmana izjasnili jesu li sposobni pomoći bolesniku, te bi članovi

njegove obitelji imali jedinu opciju poduzeti magijske i religijske mjere ukoliko bi se bolest

ili ozljeda proglasila neizlječivom. Magijski napjevi se obično nisu vršili u toku težih

hirurških zahvaza, dok je kod lakših slučajeva, primjerice opekotina ili uboda životinja,

njihova upotreba bila redovna. To se vrlo često u današnjim naučnim krugovima objašnjava

željom Egipćana da se magija prikaže djelotvornom. Korištenje magije u svrhu liječenja nije

uvijek bilo pod strogom kontrolom liječnika i čarobnjaka, nego se moglo prilagođavati i

željama pacijenata ili članova njihove obitelji. Tako su se često vršile nezavisne molitve

bogovima da bi se pomoglo oboljelome. Najčešće su bile upućivane bogu Sunca Amon-Raau,

Hatoru i Totu. Također je bila česta praksa posjećivanja svetih mjesta, poput groba Imhotepa,

(Slika 10) boga medicine, ekvivalenta Eskulapu. Osim bolesnika, i vračevi bi zazivali

bogove kako bi im oni u snu objavili načine liječenja ili spravljanje lijekova za pojedinog

pacijenta. Posebno mjesto je bio i hram kraljice Hatšepsut gdje su ljudi dolazili tražeći

rješenje problema sa plodnošću.

Ova duboka upletenost egipatske magije, religije i mitologije u medicinu je bila

prisutna i u samoj dijagnozi. Postojale su, naime, dvije vrste dijagnoze – ona očita,

medicinska, koja je govorila o medicinskim i biološkim uzrocima bolesti, i skrivena,

religijska, koja je uzroke bolesti često tražila u počinjenim grijesima. Drukčije rečeno, očita

dijagnoza se bavila time kako se bolest javlja, a skrivena zašto se bolest javlja. Tako se,

primjerice, vrlo često tražio smisao uboda škorpiona ili ugriza zmije. Te životinje su se

najčešće smatrale utjelovljenjima mrtvih ljudi koji ne nalaze smiraja ili sila kaosa. Za

epidemije se, slično tome, smatralo da im je skriveni uzrok bio gnjev ili otrovni vjetar koji je

nastajao od daha božice Sekmet. Bolovi u trbuhu, groznice i glavobolje su se također

objašnjavale napadajima duhova, demona i drugih neprijateljskih božanstava. Jedan način

tretmana ovih bolesti se sastojao i u davanju emetika kako bi bolesnik iz sebe izbacio nečistu

silu koja je u njega ušla i uzrokovala bolest

12

Slika 10: Imhotep Slika 10: Zapisane čini za tjeranje demona. Potiče iz 13 stoljeća p.n.e

. Tako su egipatski svećenici, pored očitog uzroka, mogli tretirati i onaj skriveni, a taj tretman

se češće sastojao u zazivanju odgovarajućih bogova ili prinošenju žrtava, što je za svećenike-

liječnike predstavljalo puno važniji i teži posao.

Kao i kod drugih kultura, ni u egipatskoj ne izostaje egzorcizam kao oblik magijskog

načina liječenja. Postoje neki dokazi o vršenju egzorcizama, kao što je grob liječnika

Ankhmahora, gdje je prikazana jedna takva scena. Važan i težak dio tog posla je bila

identifikacija zlog duha koji je obuzeo žrtvu, po čemu je bila poznata skupina „mudrih žena“

iz nižih klasa egipatskog društva. Ipak, ni u jednom spisu ne nalazimo koji su simptomi takve

egzorciste navodili na dijagnozu opsjednutosti. Magija je u starom Egiptu bila uvelike

prisutna i u preventivnoj medicini. Ovdje su značajnu ulogu igrali amuleti tj. amajlije koje su

služile za održavanje ili vraćanje zdravlja. (Slika 11) Egipatski amuleti su osmišljeni tako da

za skoro svaki dio tijela postoji odgovarajuće božanstvo koje bi ga liječilo ili štitilo. Npr.

desno oko pacijenta bi se povezivalo sa solarnim okom boga Ra-Atuma, a lijevo sa lunarnim

okom Horusa, zatim leđa sa Gebom, stomak s Nutom itd. Osim toga, vrlo popularne su bile i

čari koje su se radile protiv epidemija i otrovnih ugriza, a mogle su se odnositi na pojedince

ili čitava kućanstva. Te čari bi se izgovarale preko amuleta ili hrpe bilja. Kućanstva su se

13

štitila tako što bi se čari izgovarale dok bi se sa biljkama ili posebnom vrstom drveta kružilo

oko kuće.

Sve u svemu, kada bismo pokušali ocijeniti stanje staroegipatske medicine i odnos

običnih građana prema bolestima, mogli bismo doći do zaključka da je ovaj narod živio u

konstantnoj paranoji i strahu od zlih duhova, sila i različitih bolesti. Ipak, ovo prisustvo

magije u medicini, ako bolje razmislimo, je imalo i neke jako dobre efekte. Poistovjećivanje

bolesti sa silama ili drugim konkretnim uzrocima je moglo dati bolesnicima kakvo-takvo

objašnjenje i cilj na kojeg bi se mogli fokusirati prilikom svoje borbe sa bolešću. To je

vjerovatno značajno ojačavalo njihovo psihičko i mentalno stanje tj. stanje duha, čiji se

utjecaj na ishod bolesti sve više i više priznaje i u modernoj medicini. Vizualizacija i

personifikacija bolesti bi možda, na neki način, pomogla u mobiliziranju obrambenih snaga

pacijenta. (6)

6. Staroslavenska farmacija i medicina

Stari Slaveni su narod koji se razvio iz Indoeuropske skupine, a dalje podijelio na više

naroda koje danas poznajemo. Na svome putu od istoka ka zapadu, ovaj narod se upoznavao

sa raznim biljnim vrstama i razmjenjivao znanje i iskustva sa ostalim narodima s kojima je

dolazio u kontakt, npr. Keltima i Ilirima. Kao i u drugim slučajevima, farmacija starih

Slavena se zasnivala na detaljnom poznavanju biljaka i njihovih ljekovitih svojstava i vršenju

magijskih obreda, što je uključivalo bajanja, vračanja i nošenje amuleta. Ipak, uloga

staroslavenskog liječnika nije se nije prevashodno zasnivala na magiji o čemu možemo

zaključiti i na osnovu njegovog naziva koje se u spisima spominje kao „korentici“ tj. čovjek

koji sakuplja korijenje i druge dijelove biljaka te spravlja lijekove. Njegove magijske uloge

su vjerovatno i preuveličavane od strane naroda zbog njihovog velikog poštovanja prema

njegovom znanju i vještinama. Broj biljaka s kojima su se Slaveni susretali i koje su koristili

kao lijekove i hranu je velik, o čemu se možemo uvjeriti pogledamo li današnju pučku

medicinu koja se zasniva na višestoljetnoj ostavštini znanja i iskustava. Biljne vrste su

Slaveni koristili i kao sredstvo u borbi protiv nečistih sila i zlih duhova. Postoji sačuvan zapis

koji govori o liječenju bolesnika kojem je, navodno, zli duh polomio ruke i noge. Za to

liječenje se koristila kora nekog šumskog drveća koja bi pomagala zacjeljivanje rana i

ublažavala bolove.

14

Vjerovanje u povezanost zagrobnog života i okultnog svijeta sa sudbinom u

ovozemaljskom životu, te bolestima i zdravljem, naravno, nije osobenost Slavena nego ga

nalazimo u skoro svim svjetskim kulturama. Slično tome, i u Slavenskoj mitologiji se bolest

objašnjavala utjecajem demona i drugih pakosnih duhova (Slika 12), ali i duše umrlog

čovjeka. Tako, primjerice, među poznatije slavenske zle duhove spada Mora, koja čovjeka

napada noću, pritišće ga, otežava mu disanje i siše mu krv iz prsiju. Drugi primjer je „škrat“

koji zavodi putnike, navodi ih na pogrešne staze i šalje bolest; zatim Lesnik koji ima moć

nanijeti nesreću, bolest i smrt. Također, do danas je sačuvano vjerovanje u vukodlake, koje

potječe iz slavenske mitologije, koji prilaze čovjeku koji spava i piju mu krv. Postojalo je pak

vjerovanje i u duhove koji su pomagali ljudima; npr. vile koje bi pastirima donosile ljekovite

trave i podučavale ih njihovim korisnim svojstvima.

Slika 12: Rusalka, vodena vila iz slavenske mitologije sjedi na drvetu

One bi, također, prema vjerovanjima, pomagale ženama pri porođaju, a ratnicima davale

trave koje bi im liječile rane. Zbog svih ovih vjerovanja su vračevi morali imati važan položaj

u društvu i u liječenju i sprečavanju bolesti i drugih nevolja. Bajanje i vračanje su bile

redovne metode tretiranja oboljelih od različitih bolesti. To pokazuju i nalazi svakojakih

amuleta u staroslavenskim grobnicama koji su služili za zaštitu od neprijateljskih demona i

dovođenje tajne životne sile u nosioca amuleta. Tako i danas u Ziljskoj dolini u Koruškoj

neki muškarci nose naušnice „jer ih štite od svake očne bolesti.“ Jedan od mogućih izvora iz

kojeg su se Slaveni učili tehnikama bajanja i vračanja jesu finski šamani – istjerivači demona,

čarobnjaci, svećenici i liječnici pošto su Slaveni kroz dugi vremenski period bili u dodiru s

15

Fincima. Taj utjecaj je najviše bio izražen u baltičko-slavenskim pokrajinama, pošto je na tim

mjestima pronađeno najviše privjesaka i figura finskog porijekla. Bajanje u svrhu liječenja se

izvodilo tako da se usmjeri na određeno bolesno mjesto za koje se vjerovalo da je sjedište

pakosnog demona. Slična metoda je polaganje ruku na oboljelo mjesto, pošto se vjerovalo da

ruke nekih ljudi imaju moć izliječiti bolesnika. Ovo „liječenje riječima“ je vjerovatno imalo

sugestivni i utješni efekt, ili je služilo kao blagoslov ili zaklinjanje pred demonom bolesti.

Kao primjer ovih „ljekovitih bajanja“ možemo navesti sljedeće riječi:

„Srostaja telo s telom, kost s kostju, žila z žiloju...“,

ili npr. bajanje porijeklom iz Koruške koje se upućivalo oboljelom od tuberkuloze:

„Kost stopi h kosti, sklep k sklepu, kita stopi h kiti, žila stopi k žili, meso stopi k mesu, mozeg

stopi k mozgu, kri stopi h krvi, voda stopi k vodi, koža stopi h koži, moč pa k moči!“

Sva ova bajanja pokazuju nevjerovatno veliku sličnost sa bajanjima drugih skupina naroda,

npr. Germana i Indijaca, što upućuje na njihovo zajedničko porijeklo i čvrsto, neprekidno

prenošenje s koljena na koljeno. Osim spomenutih, sačuvana su bajanja protiv ugriza zmija,

kostobolje, uganuća, groznice i drugih bolesti.(2)

7. Alhemija i farmacija

Alhemija je prastara nauka, ili preciznije umijeće postizanja besmrtnosti

korištenjem tehnika hemije, medicine, spiritualizma, metalurgije, fizike i astrologije. U

filozofskom smislu se zasniva na hermetičkoj filozofiji tj. učenju boga Hermesa. Hermes je

historijska ličnost iz starog Egipta, koji je kasnije u grčkoj mitologiji postao božanstvo.

Glavni princip hermetičke filozofije glasi: „kao što je iznad, tako je i ispod; kao što je iznutra,

tako je i izvana“, što je također upotrijebljeno u medicinskoj i farmacuetskoj praksi gdje se

mikorokosmos ljudskog tijela, prema vjerovanju, podudara sa makrokosmosom Prirode.

Bolest i poremećaji su se, u alhemiji, objašnjavali izlaskom mikrokosmosa ljudskog tijela iz

ravnoteže sa makrokosmosom Prirode, a cilj liječenja je, stoga, povratak te iste ravnoteže.

16

Slika 13: Alhemijski prizor iz srednjeg vijeka

Alhemija (Slika 13) je kao djelatnost i način razmišljanja našla mjesto u skoro svakoj

svjetskoj tradicionalnoj medicini i farmaciji, npr. u kineskoj taoističkoj ili indijskoj

ajurvedskoj gdje se preparati na bazi pepela i minerala smatraju čudotvornim lijekovima koji

se koriste čak i danas. Hermetička filozofija također naglašava važnost medicinske

astrologije. Naime, ovdje planete simboliziraju univerzalne životne sile i procese koje su

aktivne i u mikrokosmosu i u makrokosmosu, i djeluju kao posrednici između boga,

vrhovnog pokretača stvari i svijeta čovjeka i prirode.

Prema alhemičarima, bit djelovanja lijeka je transformacija, a alhemičari su upravo

tragali za moći transformacije smrtonosnih otrova ili inertnih organskih supstanci u vrijedne

lijekove koji donose iscjeljujuće transformacije u organizmu.(7) Postoje razne praktične

metode koje su alhemičari koristili u hemijskoj, farmaceutskoj i medicinskoj praksi. Najčešće

se izvodilo kuhanje i varenje. Neki biljni materijali su se morali pažljivo požnjeti na propisan

način, a osim biljnih materijala, kao alhemijski materijal se smatralo sve što dolazi u svom

prirodnom obliku i imalo je posebne moći u alhemijskom smislu. Materijali iste vrste ne

moraju imati istu količinu ove moći, nego varira od drugih parametara. Tako su neki

alhemičari vjerovali da postoje magična mjesta ili lokusi gdje su se nalazili prirodni materijali

sa velikom dozom alhemijske moći ili omnesencije, kako su je nazivali. Svi materijali su u

alhemiji bili podijeljeni u četiri grupe: Flora, Fauna, Materia, Esoteria, zavisno od njihovog

porijekla. Ponekad je za spravljanje ljekovitog sredstva ili sredstva druge vrste potrebna vrlo

mala količina materijala, a najčešće su se materijali prevodili u tečnost, puder ili napitak. Isto

17

tako, česte su bile kombinacije različitih alhemijskih materijala, a njihova smjesa se smatrala

potpuno novim materijalom. Osim ovih, i danas vrlo čestih farmacuetskih i hemijskih radnji,

alhemičari su intenzivno prakticirali i ekstrakciju, destilaciju i druge metode razdvajanja.

Alhemičari su smatrali da se svaki materijal mora očuvati čistim u magijskom smislu tj. da su

oni podložni određenoj vrsti kvarenja, pa se mora izvšiti magijska prezervacija. Također,

postojale su neke mjerne jedinice, mada nisu uvijek bile precizne. Najpoznatija je fasa, koja

je mogla biti određena i volumenom i masom. (8) Ipak, alhemija je često imala i čisto

racionalne pristupe. Sve do druge polovine dvadesetog stoljeća smatrala se trnom u oku

historije cjelokupne farmacije i hemije. Na nju su historičari gledali na nešto što je tek

usporavalo dalji razvoj nauke zbog svog pretjeranog okultnog i magijskog karaktera. Tek

poslije 1970. godine se počeo priznavati njen doprinos u razvoju farmacije, pogotovo u 17-

om stoljeću. Od tog trenutka, pa na ovamo, alhemiji se daje veći značaj i smatra se da su se iz

nje razvile mnoge naučne teorije koje su kasnije utjecale na medicinu i farmaciju Europe. (9)

7.1. Elementoterapija

Jedan od oblika alhemijskog, magičnog, nadrealnog liječenja koji je, u nekim

krugovima, prisutan i u današnjem društvu, je i elementoterapija. To je učenje o takozvanim

biljnim elementalnim stvorenjima kao što su genijusi šuma, driade, hamadriade i sl., te o

načinima upravljanja njima u cilju postizanja zdravlja. Prema raznim vjerovanjima,

spomenuti elementi tj. elementalna stvorenja predstavljaju dušu ili animu liječnika koji je

ujedno i mag. Pristup i filozofija ovog liječenja je, očigledno, usko povezana sa alhemijskim

vjerovanjima. Dokaz tome je izuzetna važnost biljaka i vjerovanje da biljka ima dušu, tijelo i

duh. Ovaj pristup je bio zastupljen i u drevnoj Indiji gdje se vjerovalo magična svojstva i

duše stabala.(10)

8. Šamanizam

Šamanizam je spiritističko-magijski oblik religije koji se na vjerovanju u duhove kao

gospodare prirode, s kojima ljudi mogu uspostaviti vezu uz pomoć određenih magijskih

obreda koje izvodi plemenski vrač šaman. Kako bismo najbolje opisali šamanske zajednice

uopće, opisat ćemo finsko-baltički, odnosno teutonski šamanizam, zbog toga što je imao

tipičan šamanski karakter, a i najbolje je istražen te je o njemu sačuvano najviše podataka.

18

Stoga će korisno biti ukratko se upoznati sa finskom predkršćanskom mitologijom. Šamani su

prvenstveno štovali vrhovne bogove poput Väinämöinena, Ilmarinena, Lemminkäinena i

Joukahainena, a vrlo bitno je bilo i poznavanje astrologije i kozmologije. Ova mitologija je,

prema historičarima, sadržavala određene elemente teutonske kulture, zbog njenog

dugotrajnog kontakta s teutonskim narodima i njihovim vjerovanjima. Iz tog razloga se vrlo

često u finskom šamanizmu susrećemo i sa bogom Óðinnom, kao predmetom šamanskih

zazivanja. (Slika 14)

Slika 14: Óðinn

Ovaj se bog često opisuje kao vrhovno božanstvo, bog skrivene mudrosti za čarobnjake i

vidovnjake. U njegovom društvu se redovno nalaza Valkyrie tj. žene koje bi izvršavale

ljudske žrtve i koristile krv za proricanje i gatanje. Njemu se, kao i vrhovnim božanstvima

drugih šamanističkih kultura, pripisuju neke zanimljive sposobnosti; npr. mijenjanje oblika,

premještanje na udaljena mjesta ili svjetove te izazivanje iluzija kod drugih subjekata.

Ondašnje vjerovanje naroda je bilo da njihovi šamani svoje iscjeljiteljske i medicinske moći

posjeduju isključivo zbog velikodušnosti ovakvih vrhovnih bogova. Slično stanje nalazimo i

u indijanskoj mitologiji npr. kod Siouxa gdje se vrhovni bog zove Wakan-Tanka. (11) Šamani

su u mnogim zajednicama obavljali vrlo bitne iscjeljiteljske uloge, uključujući liječenje

kašlja, kožnih bolesti, bolova u trbuhu, porođaja, pa čak i boginja prilikom epidemija. Pri

tome su kao osnovnu metodu koristili magiju, a zadatak je bio istjerivalje zlog duha i

19

povratak duše pacijenta natrag u tijelo. Šamansko liječenje je, dakle, bilo povezano sa tvrdim

vjerovanjem u demone i božanstva, nadnaravna bića moćnija od ljudi. Sami rituali mogu biti

različite prirode – šamani bi obično koristili bubnjeve i palice, a izvodili bi se oko određenog

svetog mjesta. Sibirski šamani bi, recimo, zle duhove odagnavali tako što bi ih najprije

„ubacivali u sebe“ gutanjem ili zijevanjem, a zatim slali su krv ili salo nee životinje poput

jelena ili psa. Šaman je također mogao u pacijenta poslati pomoćne duhove ili razgovarati s

njima kako bi saznao šta je uzrok pacijentove bolesti. Tada šaman pokušava otkriti koji je

duh izazvao bolest, jer je to vrlo bitno da bi se ritual proveo na pravilan način i povoljno za

pacijenta. Konačno, nakon rituala se prinosi žrtva zahvalnica. Bitan dio šamanskog rituala je

bila priprema svetog mjesta, bubnjeva, šamanove odjeće, ukrasa i ritualskih objekata.

Također su postojale drvene slike kao simboli utjelovljenja bolesti. Sibirski šamani su obično

zazivali duha plemena, duha doma i srca, mjesta, planine, zemlje, vode, svete ptice, jelena,

mamuta ili medvjeda, te od njih tražila milost, uz žrtvovanje životinje kao zamjenu za

zdravlje pacijenta. Sibirska plemena poput Selkupa, Neneta i Keta su duha bolesti prikazivala

kao crva, guštera, kamen ili krv. (12) U šamanizmu i šamanskim obredima važno mjesto,

pogotovo za našu temu, zauzima korištenje biljaka i biljnih materijala. Po tome su

najpoznatiji američki šamani, najverovatnije zbog obilja biljnih vrsta bogatih alkaloidima i

halucinogenim, psihoefektivnim sastojcima koji izazivaju izuzetno potentene farmakološke i

toksikološke efekte, čak i u današnjem svijetu farmacije. Ovakve farmakološke efekte šamani

nisu koristili samo u svrhu liječenja, nego i kako bi se povezali sa spiritualnim svijetom

odakle bi naizgled crpili dodatnu mudrost i dolazili do novih saznanja o metodama i

materijalima liječenja. Navest ćemo neke biljne vrste koje su bile omiljene za sve svjetske

šamane. (11) Petrovac (Agrimonia eupatoria) je biljka koja se koristila za istjerivanje

neželjenih duhova koji bi se protiv volje domaćina u njemu nastanili. Može se popiti u obliku

čaja ili tako da se njen dim puše u unesrećenog. Također se koristila kao zaštitni tamjan

protiv neželjenih astralnih uljeza. Betonija (Stachys officinalis) se također koristila kao zaštita

od astralnih tijela. Šamani su je koristili tako da bi sebe ili pacijenta okupali u infuzu ove

biljke ili tako što bi ga pili. U drugim kulturama je također poznato da se ova biljka

spaljivala na logorskim vatrama tokom ljeta, a ljudi bi preskakali preko te vatre da bi svoju

dušu zaštitili od demona. Na taj način bi također štitila od zlih priviđenja i snova. Vodopiju

(Cichorium intybus) šamani smatraju biljkom koja može utjecati na vrijeme, pa su je koristili

da „uspore ili ubrzaju vrijeme“ tokom prelaska iz „svjetova.“ Maslačak (Taraxacum

officinale) također ima moć upravljanja duhovima. Navodno može pomoći duhovima da uđu

u čovjeka, i u njemu ostaju do mokrenja. Oman (Inula helenium), prema raznim

20

vjerovanjima, privlači ljubav kada se nosi, a kada se spali, poboljšava psihičke sposobnosti.

Hrizantema (Tanacetum parthenium) štiti od naglih nesreća, a šamani je koriste da poboljšaju

protok energije. Aplicirala bi se tako što bi šaman puhao njen dim oko glave pacijenta. Razne

vrste jela (Abies spp.) su posebno popularne bile kod sibirskih šamana. Najčešće su se mazali

njenim preparatima pošto su vjerovali da njen miris privlači blagoslov Zemlje. Chenopodius

bonus-henricum je biljka koja bi onome ko nosi njene sjemenke davala harizmu i sposobnost

vođstva grupe učenika ili ratnika. Ipak, njeno bi se djelovanje prekinulo ako bi vođa izdao

svoje sljedbenike. Neke od ovih vrsta su prikazane na slici 15. (13)

Slika 15: A. eupatoria, S. officinalis, C. Intybus, Ch. Bonus henricum prikazane slijeva nadesno

8.1. Šamanizam i halucinogene biljke

U novije doba se sve pomnije u naučnim krugovima istražuje prastaro ljudsko

interesovanje za halucinogene droge, a o tome se najviše može naći upravo u šamanizmu koji

je opstao do danas u raznim oblicima. Šamanski ritual se obično sastoji od 6-12 ljudi koji bi u

duhu spiritualnosti i poštovanja zajedno proživljavali unutrašnje putovanje izlječenja i

transformacije, a sve uz pomoć psihoaktivnih biljaka. Vođa rituala je šaman koji mora imati

veliko iskustvo sa drogama prije nego ih primijeni na pacijente. Ovi rituali se u određenom

obliku koriste i u modernoj, zapadnjačkoj medicini u okviru psihoterapijskih seansi. Značajna

razlika između ove dvije vrste „rituala“ je što u šamanističkome pjevanje predstavlja vrlo

važan aspekt izliječenja. Ovo pjevanje je obično popraćeno brzim ritmom bubnjeva koje

izvodi šaman, koje vrlo vjerovatno pomaže kretanje kroz niz slika i iskustava kroz koje

pojedinac prolazi tokom rituala (Slika 16). Osim toga, prigušeno svjetlo omogućuje lakše

21

stvaranje vizualnih halucinacija. Vrlo često se rituali izvode oko vatre i uz oltar na kojemu

stoje figure koje simboliziraju duhove. To je vrlo često kod andskih kultura koje se obavljaju

uz kaktus svetog Pedra.

Slika 16: Šamanska bubnjarska palica nađena na teritoriji Mađarske Slika 17: Šamanski bubanj

Mnogi od ovih običaja su se čvrsto očuvali u južnoameričkim narodima čak i nakon dolaska

kršćanstva. Primjerice, meksički indijanci Mazateci obavljaju ceremonije uz halucinogene

gljive dok pjevač ili pjevačica neprestano pjeva i zaziva kršćanske svece, te svete duhove

izvorne indijanske religije. Posebno zanimljiv je psihoaktivni preparat ayahuasca (Slika 18)

kojeg koriste amazonski Indijanci.

22

Slika 18: Priprema ayahuasce. Za izradu su najčešće potrebne dvije biljne vrste: Banisteriopsis caapi i

Psychotria viridis, u Južnoj Americi poznate i pod imenima caapi i chakruna.

I kod njih se, također, ritual obavlja u malim grupama ljudi koji sjede u polumraku, te uz

brze, ritmične zvukove bubnja koji pokreće tok iskustava. Halucinogeno djelovanje

ayahuasce potiče od sastojka dimetiltriptamina koji vrlo često izaziva nevjerovatne doživljaje

koji se, prema riječima kušača, ne mogu verbalno opisati. Isto tako, zanimljiva je upotreba

biljke iboge u šamanskim ritualima u Zairu i Gabonu. Po tome je najpoznatiji narod Fang,

koji se ovom ritualu naučio od Pigmeja. Iz iboge se može ekstrahovati potentan halucinogen

ibogain, čiji farmakološki efekti na centralni nervni sistem, u ovom slučaju, predstavljaju

osnovu rituala i „putovanja“ koja se događaju tokom njega (Slika 19). Kušači ove biljke tvrde

da proživljavaju iskustva smrti i ponovnog rođenja, te da dobijaju osjećaj „otvaranja glave“,

što im omogućava komunikaciju sa precima. Farmakološka ispitivanja su dala rezultate po

kojima se ibogain veže za iste receptore kao i kokain, zbog čega je moguća njegova upotreba

kao antidota prilikom trovanja kokainom. Uopće uzevši, najvažnije stavke svakog šamanskog

obreda su da čitav obred mora biti predvođen šamanom sa iskustvom, te da pacijent prolazi

liječenje na psihološkoj bazi, doživljavajući iskustva iz „unutrašnjeg svijeta“ i nematerijalnih,

neopipljivih bića pri čemu može doći u kontakt sa skrivenom mudrošću. Sve ove rituale

nipošto ne smijemo shvatiti kao radnje koje se vrše duboko u prašumama Amazonije ili u

izoliranim afričkim plemenima. Naprotiv, oni su u raznim oblicima široko rasprostranjeni u

svijetu.

23

Slika 19: Bwiti ceremonija koja uključuje konzuimiranje iboge

U Južnoj Americi, a pogotovo u Brazilu, postoji niz priznatih crkava i vjerskih zajednica u

kojima rituali koji uključuju korištenje psihoaktivnih droga; Santo Daime, Uniao de Vegeral i

Barquina su neke od njih. Osim toga, i u modernom zapadnjačkom društvu je vrlo popularan

običaj konzumiranja narkotika u društvu na način koji neodoljivo podsjeća na drevne rituale.

Naime, rave tulumi se često sastoje od male grupe obično mlađih ljudi, koji uzimaju MDMA

(ecstasy) pri čemu slušaju vrlo glasnu techno muziku koja je bogata ritmičnim zvukovima.

Na isti način kao u šamanskim ritualima, i u ovom slučaju brzi ritmični zvukovi potpomažu

razvoj tripa tj. putovanja kroz osjetne senzacije i halucinacije. Osim MDMA, sve se češće

koriste i izvorni šamanski halucinogeni – ayahuasca, iboga, kaktus svetog Pedra i gljive sa

psilocibinom. Uz to, psihoaktivne supstance, koje se mahom nalaze na listi narkotika, se sve

više koriste i u psihijatriji, u cilju dijagnoze ili liječenja određenih bolesti, kao što su to radili

i šamani stotinama godina. (14)

24

Reference:

(1) Peters, H. (1989). Pictorial History of Ancient Pharmacy. Chicago, G.P. Engelhard & Company

(2) Minarik, F. (1971). Od staroslavenskog vraštva do suvremenog lijeka. Kranj, Slovensko Farmacevtsko Društvo.

(3) Wikipedia.org. “History of Pharmacy.” Pristupljeno: 25.7., 2013., preuzeto sa: http://en.wikipedia.org/wiki/History_of_pharmacy

(4) Indiana.edu. (2008). “Medicine In Ancient Mesopotamia.” Pristupljeno: 28.7., 2013., preuzeto sa: http://www.indiana.edu/~ancmed/meso.HTM

(5) Biggs, R. (2005). “Medicine, Surgery, and Public Health in Ancient Mesopotamia.” Journal of Assyrian Academic Studies 19.

(6) Pinch, G. (1994). Magic In Ancient Egypt. London, British Museum Press(7) Osborn, D.K. (2010). “Alchemy and Medicine.” Pristupljeno: 5.8., 2013., preuzeto sa:

http://www.greekmedicine.net/history/Alchemy_and_Medicine.html(8) Geoza.com “Alchemical Processing.” Pristupljeno: 5.8.2013, preuzeto sa:

http://www.geoza.com/system/reality/alchemy/alchproc.htm(9) Fitzharris, L. (2004). "Magic, Mysticism, and Modern Medicine: The Influence of

Alchemy on Seventeenth-Century England" Honors Projects. Paper 16. http://digitalcommons.iwu.edu/history_honproj/16

(10) Vopus.org “Elementoterapija – okultna medicina i praktična magija.” Pristupljeno: 5.8., 2013., preuzeto sa: http://www.vopus.org/sr/gnoza/prakticna-gnoza-i-meditacija/elementoterapija.html

(11) Jøn, A. (1991). Shamanism And Image Of The Teutonic Diety, Odinn. Talinn, Institute of Estonian Language, Estonian Folklore Archives

(12) Sem, T. (2007). "Shamanic Healing Rituals." Pristupljeno 6.8., 2013, preuzeto sa: http://www.museum.state.il.us/exhibits/changing/journey/healing.html.

(13) Kaldera, R. (2010). "The Shamanic Herbal." Pristupljeno 8.8., 2013, preuzeto sa: http://www.northernshamanism.org/herbalism/herbal/other-herbs.html.

(14) Metzner, R. (1998). "Hallucinogenic Drugs and Plants in Psychotherapy and Shamanism." Journal of Psychoactive Drugs 30 (4).

25

Popis slika:

1 http://www.firstpeople.us/pictures/art/odd-sizes/ls/Haida-Shamans-800x551.jpg

2 http://en.wikipedia.org/wiki/File:Shushrut_statue.jpg

3 http://www.holoweb.com/cannon/images/Asclepias_syriaca.jpg

4 http://www.worldofstock.com/slides/PCU6575.jpg

5 http://bs.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Asklepios.3.jpg

6: http://withfriendship.com/user/nmicky/rod-of-asclepius.php

7: http://www.artlex.com/ArtLex/m/mesopotamian.html

8 http://en.wikipedia.org/wiki/File:Lammasu.jpg

9 Magic in ancient egypt

10 Magic in ancient egypt

11 Magic in ancient egypt

12 Od staroslavenskom vrastva do modernee medicine

13 http://whewellsghost.wordpress.com/2010/11/21/newton-and-alchemy-a-constant-surprise/

14: http://www.odintoursiceland.com/about-us/business-identity-symbology/

15 http://tcpermaculture.blogspot.com/2012/02/permaculture-plants-good-king-henry.html

16 http://www.ethnoantiques.com/wordpress/?p=3275

17http://www.weltkulturenmuseum.de/en/veranstaltungen/aktuell/2765

18 http://www.medicinehunter.com/ayahuasca-plant-healing-soul

19 http://www.rfi.fr/sciencefr/articles/087/article_50679.asp

26