Albanija 1878. – 1918.

Nacionalni preporod od 1878. i mladoturska revolucija

Osma decenija XIX stoljeća je bila od ključne važnosti za početak novih političkih

odnosa na Balkanu. Oslabljeno Osmansko carstvo, nesposobno da se reorganizira i modernizuje

te da prepozna, prihvati i kanališe sve snažnije zahtjeve balkanskih naroda za nacionalnom

emancipacijom i većom ili manjom autonomijom, održavalo se još na ovim prostorima

uglavnom zahvaljujući interesima velikih sila. Rasplet na neki način počinje 1875. godine kada u

Bosni izbija ustanak pravoslavnog stanovništva, prije svega sa zahtjevom za reorganizaciju

odnosa u agraru. Glavni pokretač pobune je velikosrpska propaganda usklađena sa interesima

Rusije koja je imala cilj zagospodariti Balkanom i izaći na Egejsko i Jadransko more. Već

naredne 1876. godine Srbija i Crna Gora objavljuju rat Osmanskom carstvu, a 1877. godine to

čini i Rusija čime se političke karte otvaraju do kraja. Po okončanju rata 1878. godine uslijedio je

mirovni ugovor u San Stefanu, a nekoliko mjeseci kasnije i Berlinski kongres. U oba ta

međunarodna ugovora svi balkanski pravoslavni narodi, na zahtjev Rusije, posebno su tretirani i

dobili su značajne teritorije na uštrb Osmanskog carstva, a što se velikim dijelom odnosilo na

albanske nacionalne teritorije.

Albanci, kao uglavnom muslimanski narod tretirani su od strane evropskih sila kao Turci,

u čemu osmnaski pregovarači nisu vidjeli ništa sporno. Oni su vijekovima živjeli u skladu sa

veoma strogim plemenskim običajima, veoma ponosni na svoju tradiciju. Iako su se često bunili

protiv protiv pojedinaca ili određenih mjera koje su provodile osmanske vlasti, ostajali su strogo

lojalni Carstvu. Međutim, kada su vidjeli da dijelovi njihovog nacionalnog teritorija bivaju

predmetom podjele novih balkanskih država situacija se bitno promijnila. Sve češći su zahtjevi

da se ide ka formiranju nacionalne države Albanaca koja će u miru živjeti sa svojim susjedima.

Ali ti zahtjevi, iako legitimni, ne uklapaju se u probuđene nacionalističke apetite novih

balkanskih država niti u politiku zvaničnog Istanbula koji nije spreman prihvatiti postojanje

nekog muslimanskog naroda izuzev turskog na ovim prostorima. U tim okolnostima, samo

nekoliko dana prije početka Berlinskog kongresa 10. juna 1878. godine u Prizrenu je formirana

1

Albanska liga koja će se kasnije prozvati Prizrenska liga sa osnovnim ciljem da spriječi cijepanje

albanskog nacionalnog teritorija od strane Srbije, Grčke i Crne Gore. Ligom je rukovodio tzv.

Centralni komitet, a za predsjednika je izabran Iljaz Dibra.1 Centralni komitet Lige je 20. juna

poslao nešto drugačiji Memorandum učesnicima Kongresa u kojem se predlaže albanska

autonomija u okviru Osmanskog carstva. Ali odluke Berlinskog kongresa bile su nepovoljne za

Albance. Veliki dijelovi nacionalnog teritorija ustupljeni su Srbiji (Prokuplje, Kuršumlija,

Vranje, Niš, Gornje Pomoravlje...), Grčkoj (južna Albanija i teritorij oko Janjine) i Crnoj Gori

(Plav i Gusinje).Veoma oštrom akcijom srbijanskih snaga koje su ušle na dodijeljeno im

područje protjeran je ogroman broj albanskog muslimanskog stanovništva. Predaja teritorija

Crnoj Gori išla je sasvim drugačije. U Plavu i Gusinju dolazi do pobune lokalnih Albanaca i

Bošnjaka predvođenih Ali-pašom Gusinjskim. Poslije dvoipogodišnjih borbi i nepopustljivog

stava ustanika akteri Berlinskog kongresa donose odluku da se Crnoj Gori u zamjenu dodijeli

Ulcinj (većinski albanski grad) što je i učinjeno 26. novembra 1880. godine pošto su jake

osmanske snage ugušile pobunu stanovništva.

Većina Albanaca smatrala je osmansku vladu odgovornom za nebrigu o njihovim

nacionalnim interesima. Liga je počela praviti pritisak na vladu tako što su sami počeli

organizirati lokalnu vlast u svojim provincijama. Krajem 1880. godine vlast su preuzeli u

Prizrenu, a početkom 1881. u Skoplju i Prištini. Tako su stavili pod kontrolu cijeli Kosovski

vilajet. Međutim, odlučnom vojnom akcijom centralnih vlasti vladavina Lige je okončana do

sredine maja 1881. godine. Albanija je poslije skoro tri godine opet stavljena pod upravu

centralne osmanske vlasti.2 Pa iako Albanci nisu uspjeli ostvariti skoro nijedan od svojih ciljeva

oni su za ove tri godine razvili snažan nacionalni pokret, a evropska javnost po prvi put postaje

svjesna postojanja albanskog pitanja. Akcija Derviš-paše bila je veoma surova. Pohapsio je i

deportirao u Malu Aziju više od 4 000 ljudi. Glavne vođe Albanske lige su pohapšene i osuđene

na smrt i dugogodišnji zatvor.3 Među uhapšenim je bio i jedan od najistaknutijih vođa Abdul

Frašeri kome je naknadno smrtna kazna preinačena u doživotni zatvor.

1 Peter Bartl, Albanci, Clio, Beograd, 2001., str 952 Isto, Albanci, str. 1023 N. Malcolm, Kosovo, str. 272

2

Poslije ovako široke i krvoločne odmazde Albanci tokom naredne tri decenije neće

uspjeti pokrenuti velike vojne aktivnosti protiv režima. Za to vrijeme pokreće se snažan i širok

program kulturne i prosvjetne emancipacije. Na ovom polju veliku ulogu odigrat će utjecajna

albanska emigracija (Istanbul, Egipat, Sofija, Italija...) a najistaknutije ime je svakako Sami

Frašeri (1850 – 1904), najmlađi od trojice braće (Abdul 1839 – 1892, Naim 1846 – 1900). Piše

se i prevodi literatura na albanski jezik, izdaju su publikacije iz albanske povijesti, štampaju

udžbenici, organizuju škole na albanskom jeziku. Sve ovo ne nailazi na odobravanje centralnih

vlasti koje kontinuirano opstruiraju, otežavaju, pa čak i zabranjuju pojedine aktivnosti, zatvaraju

škole itd., iako albanski politički programi skoro plebiscitarno vide Albaniju u okviru

Osmanskog carstva.

Godine 1886. ponovo se javljaju inicijative za autonomijom naglašavajući kako kršćanski

narodi Balkana imaju podršku Evrope, dok to s Albancima nije slučaj. U zahtjevima su

formulisane sljedeće tačke: 1. Ujedinjenje albanskih vilajeta u jednu oblast sa jedinstvenom

upravom i glavnim gradom Monastirom (danas Bitolj); 2. Službenici se trebaju koristiti

albanskim i turskim jezikom; 3. Formirati tridesetočlanu skupštinu novog albanskog vilajeta, a

da njome upravlja valija; 4. Uvesti nastavu na albanskom jeziku; 5. Ukidanje vojne službe izvan

novog albanskog vilajeta; 6. Potpuna vjerska sloboda i sloboda upotrebe jezika.4 U januaru 1889.

godine u Peći se okupilo 450 albanskih delegata sa Kosova i Makedonije koji su donijeli odluku

o formiranju udruženja pod nazivom Besa (zakletva), poznatijeg kao Pećka liga. Za predsjednika

je izabran Hadži Mula Zeka. Ovo udruženje kao i ranija Prizrenska liga imalo je dva cilja: da se

suprotstavi raspodjeli albanskih teritorija susjednim zemljama i da se izbori za autonomiju

albanskog vilajeta u okviru Osmanskog carstva. Interesantno je naglasiti da i pored činjenice da

su oko 70 % Albanaca muslimani, a ostatak uglavnom kršćani (katolici i pravoslavci) skoro

nikada nije bilo suštinskih razlika u pogledu nacionalnih interesa.5 Nacionalne veze (jezik,

običaji, tradicija, kultura...) bile su dovoljno snažne da preduprijede i nadjačaju dezintegrativne

pojave koje su se eventualno mogle javiti zbog različitih vjerskih svjetonazora.

Nova prijetnja po Albance dolazila je od tzv. makedonskog pitanja. Naime, Austro-

Ugarska je nakon Berlinskog kongresa širila svoj utjecaj i na ovom prostoru različitim vidovima

4 P. Bartl, Albanci, str. 1095 Isto, Albanci, str. 50

3

djelovanja. Rezultat je između ostalog, bio sve glasniji zahtjev da Makedonija dobije poseban

status, i opet najvećim djelom na uštrb Albanaca koji se ne uvažavaju. Formiraju se i tajni

komiteti. Prvi komitet „Za slobodu Albanije“ osnovan je u Bitolju 1905. godine, a cilj je bio

priprema oružanog ustanka za nezavisnost Albanije. Kasnije su slični komiteti osnovani i u

mnogim gradovima. Svi oni već su imali naoružane grupe, uglavnom mladih ljudi koje su

vremenom narastale.

Prve borbe počinju u februaru 1908. godine u oblasti oko Đirokastra gdje je ubijen

komandant žandarmerije. Poslije kraćih borbi odred pobunjenika se uspješno sklonio u planine

što je ohrabrilo i druge odrede da se uključe. U isto vrijeme najveći dio Carstva biva zahvaćen

mladoturskim pokretom koji ima za cilj reorganizirati i modernizirati državnu upravu. Pobunjeni

albanski odredi stupaju u kontakt s mladoturskim aktivistima i postaju važan faktor pokreta.

Nosioci ovih političkih reformi bili su studenti vojnih akademija i mladi oficiri u osmanskoj

armiji, među kojim i znatan broj Albanaca. Ova revolucija će albanskom pokretu za nezavisnost

dati novi zamah koji se neće zaustaviti do konačnog proglašenja nezavisnosti. Albanci 1908.

godine snažno podržavaju mladotursku revoluciju tako što se propaganda vrlo brzo širila među

oficirima i vojnicima albanskog porijekla. Većina oficira koji su bili za revoluciju pripadali su

Trećoj armiji stacioniranoj na Kosovu i Makedoniji, a na čelo pokreta izbio je mladi albanski

oficir iz Resena Ahmed Nijazi-beg. Vrlo brzo je okupio veliku grupu sljedbenika i pobjegao u

planine. Broj vojnika iz dana u dan se povećavao. Nijazi-beg je ubrzo dobio podršku i albanskog

tajnog komiteta te velikih dijelova regularne vojske. Podrška je stigla i od konzervativnih

albanskih krugova sa Kosova tradicionalno odanih sultanu. Upravo njihova podrška i njihov

direktni apel sultanu će se pokazati ključnom za odluku sultana da vrati ustav. Kada je 23. jula

Treća armija zaprijetila ulaskom u Istanbul sultan vraća Ustav iz 1876. godine, što je bio jedan

od glavnih zahtjeva mladoturaka. Proglašena je sloboda štampe i opća amnestija. Revolucija je

uspjela zahvaljujući i velikoj podršci Albanaca koji su od ustava očekivali mnogo, mada većini

nije bila jasna njegova suština.

Mladoturci su propagirali „osmansku naciju“ i smatrali da više ne treba da bude podjela

između muslimana i kršćana niti između Turaka, Albanaca i drugih naroda u okviru Carstva.

Albanci, međutim ne prihvataju stapanje s ostalim narodima i uglavnom odbijaju učešće u takvoj

4

politici. Formiraju se albanski nacionalni klubovi širom zemlje. U prvih 10 mjeseci vladavine

ustavnog režima formirano je ukupno 66 albanskih klubova, 24 večernje i 34 osnovne škole na

albanskom jeziku.6 Ova nacionalna euforija, nažalost po Albance kratko će trajati. Nedugo

poslije uspostave ustavnog režima počet će pripreme za parlamentarne izbore koji će se održati

krajem 1908. godine.

Od parlamentarnih izbora 1908. do 1918.

Od augusta do decembra 1908. godine u čitavom Osmanskom carstvu proveden je

opsežan izborni proces. Mogao je biti izabran svaki državljanin koji zna turski. Mladoturci ne

nastupaju kao stranka već podržavaju kandidate koji se zalažu za njihovu politiku. U parlamentu

od 220 poslanika mladoturci su dobili većinu, a bilo je ukupno 26 albanskih poslanika. Na čelu

albanske poslaničke grupe bio je Ismail Kemal-beg Vljora. Mladoturci su odmah počeli provoditi

svoju politiku jačanja centralne vlasti i tzv. „osmanizma“, što nije bilo u skladu s interesima

Albanaca i pravima koja je nudio Ustav. U martu 1909. godine, poslije neuspjelog pokušaja

staroturskog puča, sultan Abdul Hamid II se pod prijetnjom mladoturaka povlači i biva odveden

u Solun u jedan vid zatočeništva, a na njegovo mjesto postavljen Mehmed V Rešad.7 Ovo

dodatno udaljava Albance od mladoturaka. Zato su sve jači zahtjevi za slobodom i autonomijom.

Treba reći da u početku nije bilo zahtjeva za neovisnošću već je ta sloboda podrazumijevala

pravo da Albanci žive u skladu sa šerijatom i svojim tradicionalnim običajima, da im se ne

oduzima oružje jer su to smatrali udarom na čast te da im se ne negiraju njihova nacionalna

osjećanja, kultura i jezik. A sve to je manje – više bilo na udaru mladoturske politike.

U ljeto 1909. godine Albanci organiziraju kongres u Elbasanu na kojem se ponavljaju

zahtjevi da se otvore osnovne i srednje škole na albanskom jeziku, te da se organizira zaseban

albanski vilajet i da svi državni činovnici u njemu moraju znati albanski jezik i poznavati

običaje. U škole gdje god je moguće treba uvesti latinično pismo.

6 P. Bartl, Albanci, str. 1177 Isto, str. 125

5

Za osmanske i balkanske prilike moglo bi se reći da je gospodarstvo bilo dobro razvijeno.

Poljoprivreda je bila glavna i namasovnija privredna grana, a težište je zemljoradnja, stočarstvo i

voćarstvo, što je stanovništvu osiguravalo uslove za pristojan život. U većim gradovima naročito

je zastupljeno zanatstvo i trgovina. Trgovina, pa i ona prekomorska posebno je razvijena u

lučkim gradovima Draču, Elbanasu i Skadru. Međutim, sve veći porezi centralnih vlasti značajno

su otežavali situaciju.

Tokom 1909. i 1910. godine bilo je nekoliko pobuna lokalnog karaktera koje su

predstavljale uvod u velike događaje koji će uslijediti. Već u februaru 1911. godine počinju nove

pobune, ovaj put kao reakcija na regrutovanje mladih vojnika koje su vlasti namjeravale uputiti u

Jemen radi gušenja tamošnje pobune. Crna Gora je izdašno pomagala pobunjenike u oružju i

opremi. Tako je u martu u Podgorici bilo naoružanih oko 1000, a početkom maja oko 5 000

ljudi.8 Sa oko 3 000 ljudi napadnut je i zauzet osmanski garnizon u Tuzima. Da bi smirio

situaciju sultan dolazi 17. juna u posjetu Kosovskom vilajetu gdje proglašava opću amnestiju za

ustanike pod uvjetom da predaju oružje. Ustanici pristaju na pregovore predvođeni Ismail

Kemal-begom i Luiđem Gurakućijem sačinjavaju memorandum u kojem iznose svoje zahtjeve.

Memorandum je dostavljen i predstavnicima velikih sila na Cetinju. U 13 tačaka uglavnom su

ponovljeni raniji zahtjevi koji nisu uvaženi. Oni traže zaštitu od protivustavnih akcija, priznanje

nacije, slobodan izbor poslanika, reorganizaciju uprave u Albanskom vilajetu, uvođenje

albanskog jezika za sve državne činovnike, služenje vojske samo u svom vilajetu, da se dio

ubranih poreza utroši za lokalne potrebe, obezbijede sredstva za obnovu porušenih kuća i povrat

oduzetog oružja. Ovi zahtjevi bit će ponavljani sve do stjecanja nezavisnosti. Ne odgovrajući na

Memorandum sultan 13. jula 1911. godine donosi dekret o općoj amnestiji.

U decembru vlada raspušta parlament i raspisuje nove izbore za april 1912. godine.

Mladoturci i ovog puta obezbjeđuju ogromnu većinu, a političkim mešetarenjima uspjeli su

osigurati da u parlament ne budu izabrani glavni nosioci albanske politike Ismail Kemal-beg i

Hasan-beg Priština. Albanci su znali da je to posljedica neregularnih mjera mladoturaka te se

odmah podigli na ustanak. Jedina opcija bila je srušiti mladotursku vladu ustankom za što je data

kolektivna besa. Broj pobunjenika iz dana u dan je rastao, a do ljeta ih je bilo 15 – 20 hiljada.

Slični događaji su se odvijali u Bitolju, Debru, Korči, Ohridu. Albanski vojnici masovno su 8 P. Bartl, Albanci, str. 129

6

dezertirali iz regularnih snaga i priključivali se pobunjenicima. Do kraja juna pobunjenici su

preuzeli Prištinu, Vučitrn, Ferizaj (Uroševac), Prizren, Tetovo.

Vlada u Istanbulu je podnijela ostavku 17. jula. Nova privremena vlada je pokušala

ostvariti kontakt s vodstvom Albanaca, ali bezuspješno. Albanci su ultimativno tražili

raspuštanje novoizabranog parlamenta što je sultan i učinio 5. augusta. Četiri dana kasnije

albanske vođe u Prištini sačinili su spisak od četrnaest zahtjeva koji je kasnije bio poznat kao

„četrnaest tačaka Hasan-bega Prištine.9 Uglavnom su ponovljeni već poznati zahtjevi bez

traženja potpune nezavisnosti, ali je dodat zahtjev za pokretanje sudskog postupka protiv

mladoturskih kabineta.10 I na kraju je zatraženo da se zadrže „vjerski i nacionalni zakoni“

Albanaca (šerijat i kanun Leke Dukađina) čime je udovoljeno kosovskim tradicionalistima. Dali

su rok od 48 sati da se ovo prihvati, u suprotnom će zauzeti Skoplje. Pošto u traženom roku nije

stigao odgovor pobunjenici su zauzeli Skoplje 14. augusta, bez otpora, s namjerom da krenu na

jug ka Solunu. Zabrinuti zbog mogućnosti zauzimanja Soluna i oslobađanja svrgnutog sultana

Abdul Hamida II, iz Istanbula hitno šalju dokumenat u kojem prihvataju skoro sve albanske

zahtjeve. Hasan-beg Priština, zadovoljan odgovorom iz Istanbula naredio je raspuštanje

pobunjenika koji su se u ovih nekoliko mjeseci pokazali kao veoma disciplinirana vojna sila pri

čemu nisu počinili ni najmanji incident. Tako je okončana albanska pobuna iz 1912. godine čija

pokretačka snaga su bili kosovski Albanci, a koja je otvorila put u albansku nezavisnost.

Ovakav razvoj događaja djelimično je išao na ruku susjednim balkanskim državama pa i

nekim velikim silama. Balkanske zemlje Crna Gora, Srbija, Bugarska i Grčka imale su interes da

unutarosmanski sukob oslabi osmansku vojnu silu i da one zagospodare evropskim dijelom

Carstva, uglavnom albanskim teritorijem, ali im nije odgovaralo postojanje bilo kakve albanske

države. U tim okolnostima Crna Gora, Srbija, Bugarska i Grčka poslije sklapanja međusobnog

vojnog saveza objavljuju rat Osmanskom carstvu u oktobru 1912. godine, kasnije nazvan Prvi

balkanski rat. Udružene snage država saveznica daleko su po brojnosti, opremljenosti i

organiziranosti nadmašivale one osmanske na Balkanu koje se još nisu bile konsolidovale poslije

iscrpljujućih pobuna i velikog dezerterstva albanskih vojnika. Za samo dva mjeseca osmanska

vojska poražena je na cijelom prostoru Kosova, Makedonije i Albanije. Nakon osvajanja

9 Njegovo prezime je bilo Beriša, ali je poznatiji kao Priština jer je jedno vrijeme bio predstavnik ovog grada u vlasti.10 P. Bartl, Albanci, str, 137

7

Kosova srbijanska vojska je počela napredovati prema području Malesija (danas u sjevernoj

Albaniji) i obali Jadrana. Srbijanske snage ulaze u Drač 28. novembra, a grčke samo dan ranije

stižu pred Valonu koja je uz Skadar, koji je bio pod crnogorskom opsadom, bila jedini grad koji

još nisu zauzele zemlje balkanskog saveza. I upravo u Valoni održan je 28. novembra 1912.

godine albanski nacionalni kongres na kojem je učestvovalo 37 delegata iz svih dijelova zemlje.

Proglašena je nezavisnost države Albanije i formirana prelazna vlada na čelu s Ismail Kemal-

begom.11 Posredovanjem velikih sila proglašeno je primirje i sazvana mirovna konferencija u

Londonu 16. decembra. Osmanlije su uporno tražili da zadrže vrhovnu vlast nad Makedonijom i

Albanijom, ali se s tim zahtjevom niko nije složio te su sukobi nastavljeni. Međutim, Osmanlije

su nastavili gubiti teritorije tako da su bili prinuđeni prihvatiti novu mirovnu konferenciju koja je

opet održana u Londonu. Mir je sklopljen 30. maja 1913. godine. Osmanlije su izgubili sva prava

na izgubljene teritorije, a Albanija je priznata kao nezavisna država – kneževina na čijem čelu će

biti nasljedni knez kojeg će izabrati velike sile. Albanci su i pored toga platili najveću cijenu toga

rata.12

Novonastala država Albanaca nije obuhvatila velike teritorije na kojima je albansko

stanovništvo bilo većinsko. Zapadno Kosovo pripalo je Crnoj Gori, a ostatak Kosova i dijelovi

Makedonije s većinskim albanskim stanovništvom pripali su Srbiji. Južne albanske teritorije s

gradom Janjinom dobila je Grčka. Približno jedna trećina Albanaca ostala je izvan matične

države. I upravo na tim teritorijama Albanci će biti izloženi neviđenim zločinima pomno

planiranim i provođenim od strane srbijanskih, bugarskih i crnogorskih oružanih snaga, državnih

institucija i crkve.13 Veoma je raširena politika prisilne konverzije muslimana i katolika na

pravoslavlje. Hiljade su bile obuhvaćene ovim procesom. Ukupan broj protjeranih Albanaca s

Kosova do 1915. je po nekim izvorima dostigao broj od oko 120 000. Velike sile, a prije svih

Austro-Ugarska i Italija dugo su odlučivale o budućem albanskom knezu, a on je konačno nađen

u imenu njemačkog princa Vilhema Hajnriha Vida. Albanski princ doći će brodom u luku Drač

7. marta 1914. godine, u grad koji je izabran za novu prijestolnicu Albanije. Prva vlada

formirana je 13. marta 1914., a na čelu je bio nekadašnji osmanski diplomata Turhan-paša

Permeti. Knez Vid se brzo suočio s velikim problemima koji su uglavnom bili uzrokovani jakim

11 P. Bartl, Albanci, str. 13912 Isto, str. 14413 N. Malcolm, Kosovo, str. 298-299

8

naslijeđenim unutarnjim podjelama u društvu i suprotstavljenim interesima utjecajnih osoba. S

druge strane, pitanje granice s Grčkom još nije bilo riješeno. Ekonomska situacija veoma teška.

U tim problemima i novim okolnostima izazvanim otpočinjanjem Prvog svjetskog rata albanski

knez će dočekati 3. septembar 1914. godine kada zauvijek napušta Albaniju. Iako je formalno

bila neutralna u ratu Albanija je odmah postala meta teritorijalnih pretenzija susjednih zemalja i

strateških ciljeva velikih sila. Do kraja 1914. Italijani će zauzeti široku oblast sa Valonom u

središtu. Grčka vojska je umarširala u jugoistočne krajeve, dok je crnogorska vojska okupirala

Skadar i sjevernu Albaniju sve do Drima. Iz zapadne Makedonije ulaze srbijanske snage i spajaju

s crnogorskim. Do kraja 1915. godine francuske snage zauzet će neke istočne dijelove uz grčku

granicu s Korčom u središtu i formirati posebnu autonomnu oblast. Međutim, razvoj događaja u

Evropi i nova dešavanja na frontu promijenit će i sliku u Albaniji. Potkraj 1915. godine

austrougarske snage nanijele su teške poraze srbijanskoj vojsci koja se u rasulu preko Kosova

povukla u sjevernu Albaniju, odakle su njeni ostaci zajedno s vladom i dijelovima crnogorske

vojske, prevezeni na ostrvo Krf. Austrijanci ulaze u Albaniju januara 1916. i zauzimaju je do

linije Valona – Ohridsko jezero. U međuvremenu Italija je stupila u rat na strani Antante i na

sastanku u Londonu 26. aprila tajnim ugovorom osigurala sebi pravo da poslije rata zadrži veliku

oblast oko Valone. Ostatak Albanije bi bio podijeljen između Crne Gore, Srbije i Grčke.14 Grčka

u junu 1917. godine ulazi u rat na strani Antante, a zauzvrat će dobiti autonomnu oblast koju

kontrolišu Francuzi.

Uskoro se nazire vojni rasplet rata. Centralne sile su gubile na svim frontovima. Od

septembra 1918. godine počelo je povlačenje austrougarskih snaga. U međuvremenu je u Rusiji

došlo do promjene vlasti, a nova vlada je objavila detalje tajnog ugovora iz Londona što je

izazvalo veliko negodovanje Albanaca. Suočena s velikim problemima italijanska vlada je

odustala od namjere da zadrži dio albanske teritorije te je tako 3. juna 1917. podržala i proglasila

ujedinjenje i nezavisnost cijele Albanije. Antanta i Centralne sile sklopile su primirje 11.

novembra 1918. godine, a albansko pitanje još jednom će postati predmet mirovne konferencije.

Literatura:

14 P. Bartl, Albanci, str. 1759

Peter Bartl, Albanci, Clio, Beograd, 2001.;

Noel Malcolm, Kosovo – Kratka povijest, Dani, Sarajevo, 2000.

10