ANALIZA DISKURSA

Svenka Savić - Kognitivna teorija Cheafea

- Fokus

- Digresija

Kognitivna teorija Chafea

Jedna od teorija o prirodi ljudskog znanja nastala u SAD-u je psiholingvistička teorija koju je predložio Chafe (1980, 1987). Neki je svrstavaju u domen kognitivne lingvistike jer više od ostalih računa sa interakcijom kognitivnih faktora sa jezikom.

Chafe je 1980. godine pokušao pokazati šta podaci iz spontanog govora mogu reći o prirodi znanja: putevima njenog utiskivanja u jezički izraz tokom govorenja i pripovijedanja. Smatrao je da se funkcioniranje jezika može bolje razumijeti ako se upozna funkcija svijesti, posebno one vezane za mišljenje i govor. Vodeći računa o ovakvim pitanjima, Chafe je sačinio model u kojem polazi od pretpostavke da svako mišljenje podrazumijeva aktiviranje triju komponenti, a to su:

INFORMACIJA - JA - SVIJEST

Komponentu JA, kao percepcija, memorija ili afekat (odnosno, osjećanja, stavovi, motivacija sjedinjeni sa onim što trenutno opažamo ili se prisjećamo), treba shvatiti kao onu koja ima glavnu kontrolu nad događajima u spoljnom svijetu, dok je SVIJEST mehanizam pomoću kojeg JA koristi informacije.

SVIJEST ima četiri osnovne osobine: ograničene je sposobnosti i ograničenog trajanja, u stalnom je kretanju i treba je posmatrati kao izlomljenu nit. Ona, također, ima fokus i periferiju. Fokus, u ovom slučaju, znači maksimalno aktiviranje, dok je na periferiji to aktiviranje manje. JA se koristi mehanizmom svijesti tako što pronalazi centre interesovanja.

Da bi se moglo opisati šta se dešava u procesu govorenja, potrebno je odrediti jedinicu govorenja, koja se može definirati kao jedinica ideje. To bi, dakle, bio „lingvistički izraz fokusa svijesti“. Jedinice ideje mogu se ulančavati jedna za drugu, što bi odgovaralo klauzama grupisanim u rečenicu.

Svaka jedinica ideje ima četiri osnovne funkcije u narativnom toku. Prva funkcija se tiče interakcije JA sa sagovornikom, druga procesa prisjećanja, treća okvira priče izražene u informacijama okruženja (informacije neophodne za razumijevanje mjesta, vremena i

karaktera priče), dok bi četvrta funkcija bila ona koja se vezuje za vrijednosne sudove govornika o događajima o kojima priča.

Posljednja funkcija jedinice ideje, funkcija vrjednovanja odnosi se na lični stav govornika prema elementima ili sadržaju priče. Treba napomenuti da se termin centar interesovanja, koji se spominje u ovom radu, podudara sa onim što drugi istraživači podrazumijevaju pod terminom mentalna slika.

Svenka Savić navodi i Chafevo objašnjenje o tome kako se fokusi svijesti kojima se izražavaju centri interesovanja govornika na različite načine mogu integrirati u jezičku cjelinu sa različitim stepenima integracije. Navodi da je najmanji stepen zavisnosti ili interakcije u naporednim nezavisnim rečenicama (najčešće povezanim konektorima i, i onda, onda), zatim da bi sljedeći stepen bio integrisanje zavisne rečenice u glavnu, uvođenjem relevantnih rečenica. Chafe je primjetio i jednu opću pojavu karakterističnu za govorenje o događaju, a to znači da se u pričanju ne pojavljuje veliki broj različitih vidova integracije jednih klauza u druge, dok je za pisane priče to gotovo pravilo. Razlog tome je pažnja koja je ograničenog kapaciteta i trajanja, te ne može da obradi sredstva sintakse koja zahtjevaju veliko angažiranje njenih potencijala tokom dužeg pričanja. Intonacijom govornik signalizira sagovorniku prepoznavanje sintaksičkih cjelina. Ali, uočava se i nesklad između intonacije i sintaksičkog oblikovanja u pripovijedanju, što dovodi do oklijevanja, lošeg početka, ipravljanja, dodavanja, ubacivanja različitih uzrečica, i sl.

U radu se još spominju i određene jedinice informacije smještene u memoriji čovjeka koja se zove fokusima i predstavljaju količinu informacija na koju govornik mora da se pozove bilo kada. Za vrijem izgovaranja onog što je u memoriji, govornik zapravo „šeta“ od jednog fokusa do drugog pokušavajući da ga jezički uobliči u jednu ili više sintaksičkih cjelina. Kretanje od jednog do drugog fokusa pažnje (tj. od misli do misli) nužno izaziva određene prekide u govornom toku.

Fokus

U ovom podnaslovu govori se o načinu na koji se jedinice diskursa međusobno povezuju i tako čine njegovu koheziju, tj. međusobnu unutrašnju povezanost dijelova, što je i jedno od osnovnih pitanja u analizi diskursa. Jedan od osnovnih načina povezivanja je održavanje fokusa ili teme, odnosno, onoga o čemu se govori. U okviru strukturalističkog učenja, posebno praške lingvističke škole, raspravljalo se o istom pitanju u terminologiji „tema- rema“ ili „nova – stara“ informacija, pa su s obzirom na to neki dijelovi pojedinačnih klauza dijeljeni na naglašene i nenaglašene, u zavisnosti od toga šsta govornik želi da postigne.

Npr. Sutra idem u Beograd

Sutra idem u Beograd.

U prvom primjeru govornik fokus stavlja na vrijeme radnje (sutra), dok se u drugom primjeru fokusira na mjesto radnje. Fokus se dovodi u vezu sa dva osnovna sredstva, a to je

kontrastiranje i kao posljedica toga ulančavanje konstituenata u klauzi. U svojim istraživanjima funkcije jezika i govora u sporazumijevanju lingvisti Chafe i Halliday smatraju da se fokus može identificirati intonacionom konturom, i pauzama kao indikatorima prelaza sa jednog fokusa na drugi.

Prvi pokušaj da se praktično pokaže šta biva sa fokusom kada se razgovor nastavlja među sagovornicama, učinili su istraživači vještačke inteligencije. Njihovo polazno načelo bilo je da se problem ne može riješiti u okviru posmatranja jezičkih elemenata u klauzi, već da se mora doći „iznad teksta“ i rekontruirati što je govornikova namjera i na što je usmjerena njegova pažnja kada bira fokus. Da bi takav svoj pristup obrazložili, uveli su dva pojma: prostor fokusa i pravila za prelaz fokusa. Pokazatelj prelaza fokusa može biti bilo koja vrsta riječi, čak najčešće partikula ili neke fraze, npr. Vidite, ja to ne bih rekao.

Miller je 1992. godine predložio dvije vrste fokusa:

makro-fokus koji se uvodi u cijeli razgovor ili paragraf mikro-fokus koji se ostvaruje u svakoj pojedinačnoj jedinici većeg razgovornog

segmenta nakon što je uveden makro-fokus (najčešće u okviru jedne određene klauze).