Anatole France - Zločin Sylvestra Bonnarda

7/30/2019 Anatole France - Zloin Sylvestra Bonnarda

1/153

1


2/153

2

Anatole France

Zloin

Sylvestra Bonnardalana Instituta

S francuskoga preveoJosip Tabak

Naslov izvornika:LE CRIME DE SYLVESTRE BONNARD


3/153

3

Sadraj

Prvi dio BADNJAK24. prosinca 1861.30. kolovoza 1862.7. svibnja 1863.I stog dana.8. srpnja 1863.20. kolovoza 1869.10. li stopada 1869.25. li stopada 1869.Napul j , 10. studenoga 1869.Monte Al legro, 30. studenoga 1869.Girgenti , istog dana.Girgenti , 1. prosinca 1869.Pariz, 8. prosinca 1869.30. prosinca 1869.

Drugi dio JEANNE ALEXANDRELusance, 8. kol ovoza 1874.Lusance, 9. kolovozaLusance, 11. kolovozaLusance, 12. kolovozaPariz, 16. travnja17. travnjaI stoga dana.Od 2. do 5. svibnja2. lipnja4. lipnja6. lipnja6. srpnja16. kolovozaRujan.Prosinac.15. prosinca20. prosincaBez nadnevka.Veljaa 1876.Travanjlipanj.10. lipnja


4/153

4

KolovozRujan.3. l istopada.28. prosinca.

29. prosinca.15. sijenja 1877.Svibanj.20. rujna

POSLJEDNJA STRANA 21. kolovoza 1882.


5/153

5

Prvi dio

BADNJAK

24. prosinca 1861.

Nazuo sam papue i navukao na se kunu halju. Otro sam suzukojom mi je sjeverac to puhae uz obalu zamaglio pogled. Svijetao

oganj plamtio u kaminu u mojoj radnoj sobi. Ledeno cvijee, kaolie paprati, kitilo prozorska okna i zakrivalo mi Seinu, njezinemostove i Louvre dinastije Valois.

Prikuih naslonja i stoli ognjitu i zauzeh kraj vatre onolikomjesta koliko se Hamilkar udostojio da mi ostavi. Hamilkar, ispred

prijeklada, na jastuku napunjenu perjem, leao sklupan, poloivinjuku meu ape. Jednoliko disanje blago je nadizalo njegovogusto i meko krzno. Kad sam se pribliio, on lagano zakrenuahatnim zjenicama izmeu poluotvorenih vjea koje odmah zatim

sklopi, pomislivi: Nije nita, to je moj prijatelj.Hamilkare!rekoh mu, opruajui noge.Hamilkare,

sanjivi knee ovoga grada knjiga, noni uvaru! Ti od podmuklihglodara brani rukopise i knjige to ih je stari uenjak stekao pocijenu skromnih uteda i neumornog ara. U ovoj tihoj knjinici,koju tite tvoje vojnike vrline, Hamilkare, spavaj mekuno kaokakva sultanija! Jer ti u sebi ujedinjuje strani izgled jednogtatarskog bojovnika i maznu milinu ene s Istoka. Junani irazbludni Hamilkare, spavaj oekujui trenutak u koji e mievi

kolo povesti, na mjeseini, ispredActasanctorum uenihbolandista.

1

Poetak ove besjede svidio se Hamilkaru, koji ga poprati nekimgrlenim glasom nalik na bruj metalne posude kad u njoj voda

uzavre. Ali kako se moj glas pojaao, Hamilkar me opomenuovjesivi ui i naboravi zebrastu kou na svom elu opomenu me

1Bolandisti su suradnici i potonji nastavljai djela J. de Bollanda (17. st.),flamanskog isusovca koji je objavljivao ivotopise svetaca u zbirci Acta

sanctorumum.Prev.


6/153

6

da neprilii tako deklamirati.Ovaj ovjek to bdi nad starim knjigama, pomisli Hamilkar,

sve neto epljuska i nita ne kae, dok naa domaica nikad neizgovara vie od dvije rijei, ali pune znaenja, pune sadraja, biloda poziva na obrok, bilo da prijeti batinama. Zna joj se to kae. Aovaj starac samo nie zvuke koji nita ne znae.

Tako miljae Hamilkar. Prepustivi ga njegovim mislima,rasklopih jednu knjigu i paljivo uzeh itati, jer to bijae katalogrukopisa. Ne znam ni za kakvo tivo koje bibilo lake, privlanije islae nego to je itanje kakva kataloga. Ovaj to sam ga ja itao ito ga je uredio, godine 1824. gospodin Thompson, knjiniar Sir

Thomasa Raleigha, ima dodue taj nedostatak to je previe saet izbijen i to nema one tonosti kakvu su arhivisti moga pokoljenjaprvi uveli u djela diplomatike i paleografije. On ostavlja mjesta

eljama i nagaanjima. Moda me zato, kad ga itam, i obuzimaosjeaj koji bi, u jednoj naravi to je matovitija negoli moja,zasluio naziv snatrenje. Blago sam se prepustio maglovitosti svojihmisli kad mi moja domaica zlovoljnim glasom javi da gospodinCoccoz eli sa mnom razgovarati.

I doista, netko za njom kliznu u knjinicu. Bio je to omalenovjek, slabunjav ovjeuljak, ba jadan; na sebi je imao nekakavtanak kaput. Prie mi neprestano se klanjajui i smijeei. Lice musasvim ublijedjelo, i premda bijae jo mlad i ivahan, doimao se

bolesno. Pod mikom je nosio zelen zaveljaj te ga spustio na jednustolicu. Kad je razvezao sva etiri kraja na zaveljaju, otkrio je hrpumalenih utih knjiga.

Gospodineree mi zatimnemam ast da mepoznajete. Ja meetarim knjigama, gospodine. Zastupamnajuglednije nakladnike u glavnom gradu, i u nadi da ete me

poastiti svojim povjerenjem, slobodan sam ponuditi vam nekolikonovosti.

Dobri bogovi, pravedni bogovi! Kakve li mi je novosti ponudioovjeuljak Coccoz! Prvi svezak to mi gaje tutnuo u ruku bijae

Povijest kule Nesle, s ljubavlju Margarite Burgundske i kapetana

Buridana.

To je povijesna knjigaree mi smijeei seknjiga sistinskim dogaajima.

Onda je vrlo dosadnauzvratih jajer povijesne knjigekoje ne lau nadasve su dosadne. I ja sm piem istinite, pa ako


7/153

7

biste, na svoju nesreu, uzeli koju da je nudite od jednih vrata dodrugih, izvrgli biste se nevolji da je cijeloga svog ivota nosite u

tome zelenom zaveljaju i da nikad ne naiete na kuharicu dovoljnonesmotrenu da vam je kupi.Dakako, gospodinepovladi mi ovjeuljak, u pustoj

uljudnosti.

I sve smijeei se ponudi miLjubav Heloize i Abelarda, ali muja natuknuh kako ljubavne pripovijesti nisu za moju dob.

Sveudilj se smijeei, on mi ponudiPravila za drutvene igre:piquet, bsigue, cart, whist, kocke, damu, ah.

Avaj!doekah ja.Ako me elite podsjetiti na pravila

kartake igre bsigue, vratite mi moga starog prijatelja Bignana, skojim sam se kartao svake veeri prije nego to ga je pet akademijaotpratilo na groblje, ili pak do ispraznosti ljudskih igara spustite

ozbiljni um Hamilkara koga vidite kako drijema na ovom jastuku,jer samo s njime provodim sada svoje veeri.

ovjeuljkov osmijeh postade nekako rasplinut i kao preplaen.Ovo jenastavi onnova zbirka drutvenih zabava, ala

i kalambura, s naputkom kako crvenu ruu pretvoriti u bijelu.Rekoh mu kako sam se davno ve manio rua, a to se tie ala,

dosta mi je i onih koje i nehotice doputam sebi tijekom svojihznanstvenih radova.

ovjeuljak mi prui svoju posljednju knjigu, sa svojimposljednjim osmijehom, rekavi mi:

Evo, ovo jeKlju snova,sanjarica s tumaenjem svih snovato ih ovjek moe sanjati: to znai kad sanja zlato, to kad sanjalopova, to kad sanja smrt, toli pak kada se ovjeku usni da pada svisoka tornja... Sve je tu.

Dokuio sam maice i uzeo ustro njima razmahivati dok samodgovarao svome posjetitelju, upornom trgovcu:

Da, prijatelju, ali ti snovi, i jo tisuu drugih, veselih itraginih, svode se najedan jedini: san ivota. A hoe li mi ta vaauta knjiica biti klju za nj?

Hoe, gospodineuzvrati ovjeuljak.Knjiga jesveobuhvatna i nije skupa: samo franak i dvadeset i pet centima,

gospodine.

Nisam dalje raspredao s prodavaem knjiga. Jesu li moje rijeiizgovorene ba tako kako ih prenosim, ne bih se usudio tvrditi.Moda sam ih poneto proirio zapisujui ih. Teko je, ak i u


8/153

8

dnevniku, drati se zgoljne istine. Ali ako i nisam tako govorio,barem sam tako mislio.

Zovnuh svoju domaicu, jer u mome stanu nema zvonceta.Tereza rekoh jojgospodin Coccoz, koga ete, molim vas,ispratiti, ima knjigu koja bi vas mogla zanimati: to je Sanjarica. Bit

e mi drago da vam je poklonim.Moja mi domaica odbesjedi:

Gospodine, kad ovjek nema vremena da sanja budan, jomanje ima vremena da sanja kad spava. Bogu hvala, moji danidostaju za moje poslove i moji poslovi dostaju za moje dane, i ja

svake veeri mogu rei: Gospode,blagoslovi poinak na koji

odlazim! Nikad ne sanjam ni stojei ni leei, i ne mislim o svojojperini da je avo, kako se to dogodilo mojoj sestrini. A ako midopustite da iznesem svoje miljenje, velim da ovdje imamodovoljno knjiga. Gospodin ih ima na tisue i tisue, i samo muzavru glavu, a ja ih imam dvije koje su mi dostatne, svojmolitvenik i svoju Graansku kuharicu.

I to rekavi, moja domaica pomoe ovjeuljku da sakupisvoju robu u zeleno platno.

ovjeuljak Coccoz nije se vie smijeio. Oputene mu crte nalicu dobile su takav patniki izraz te sam poalio to tjeram egu sovjekom koji je tako nesretan. Zovnuh ga natrag i rekoh mu da samkrajikom oka ugledaoPovijest Estelle i Nemorina, od koje je imao

jedan primjerak. Nadovezah kako mnogo volim pastire i pastirice i

kako bih rado, po pristojnoj cijeni, kupio pripovijest o to dvoje

savrenih ljubavnika.Dat u vam ovu knjigu za franak i dvadeset i pet, gospodine

odgovori mi Coccoz, komu je lice zasjalo od radosti.Ovo jeneto povijesno, bit ete zadovoljni. Sada znam to vam odgovara.Vidim da se razumijete u knjige. Sutra u vam donijetiPapinske

zloine. To je dobra knjiga. Donijet u vam izdanje za ljubitelje, saslikama u boji.

Dobro, donesite garekoh i otpravih ga zadovoljna. Kadje zeleni zaveljaj s pokuarcem nestao u sjeni hodnika, upitahdomaicu odakle nam je pao taj jadni ovjeuljak.

Jest, pao, to je prava rijeodgovori mi ona.Pao namje s krova, gospodine, gdje stanuje sa enom.

Ima enu, velite? Pa to je udesno! Ba su ene udnastvorenja. Ta je zacijelo neka sirota enica.


9/153

9

Nemam pojma kakva jeodgovori mi Terezaali jeviam svakog jutra gdje po stepenitu povlai umaene svilene

haljine i koluta uagrenim oima. I ako emo pravo, pristaju li te oii te svilene haljine eni koju su primili iz milosra? Ta pustili su ih upotkrovlje dok se popravlja krov, uzimajui u obzir to to je mubolestan, a ena nosea.Vratarka ak veli da je ena jutros osjetilatrudove i sada lei u postelji. Samo im je jo dijete trebalo!

Terezauzvratih jadakako da im nije trebalo. Ali jepriroda htjela da ga imaju, uhvatila ih je u svoju zamku. Hoe seizvanredne smotrenosti da se umakne lukavostiprirode. alimo ih,ali ih nemojmo kuditi! A svilene haljine, eh, koja ih mlada ena ne

voli? Keri Evine oboavaju ukrase. Pa i vi sami, Tereza, takoozbiljni i mudri, koliko znate vikati kad nemate bijele pregae da unjoj poslujete oko stola! Ali, recite mi, imaju li oni sve potrebno u

svome potkrovlju?Ta otkud bi imali, gospodine? Mu, koga ste upravo vidjeli,

prije je pokuario prodajui nakit, kako mi ree vratarka, i nitko nezna zato vie ne prodaje satove. Sad eto prodaje kalendare. Nije to

posao od kojega bi se moglo asno ivjeti, i nikad mi nee ii uglavu da bi Bog blagoslovio jednog prodavaa kalendara. Njegovaena, meu nama reeno, ini mi se da je nitkoristi i da je arena.Kadra je ona, mislim, odgajati dijete kao i ja svirati u gitaru. Ne zna

se odakle su doli, ali sam sigurna da su stigli koijom Bijede izzemlje Nebrige.

Odakle god doli, Tereza, oni su nesretni i njihovo jepotkrovlje studeno.

Doista, krov je probijen na vie mjesta i kia s neba ondjecurkom lije. Nemaju ni namjetaja ni posteljine. Stolar i tkalac nerade, mislim, za krane onog soja.

Tuno je to, vrlo tuno, Tereza. Ta je dakle krankakudikamo manje zbrinuta nego ovaj poganin Hamilkar. I to kaeona?

Gospodine, nikad ne razgovaram s tim ljudima. Ne znam toona kazuje ni to pjeva. Ali pjeva sav bogovetni dan. ujem je sastubita kad ulazim ili kad izlazim.

Hm, onda nasljednik obitelji Coccoz moe kazati kao onojaje u seoskoj zagonetki: Moja mati rodila me pjevajui.Netoslino bilo je s Henrikom IV. Kad je Ivana Albretska osjetila da jehvataju trudovi, zapjevala je jednu staru bearnjansku crkvenu


10/153

10

pjesmu:

Majko Boja dobrostiva,budi meni milostiva!Moli Boga sa visine

da me bol taj brzo mine!

Davateljko novog bia,daruj meni sad mukia!

Oito je nerazborito davati ivot nesretnicima. Ali to se inisvakodnevno, jadna moja Tereza, pa ni svi filozofi na svijetu nee

uspjeti te ukinuti taj glupi obiaj. I gospoa Coccoz eto ga se dri, iona pjeva. Neka je sretno! Ali, recite mi, Tereza, zar danas nistepristavili ruak?

Jesam, gospodine, i krajnji je as da s lonca skinem pjenu.Vrlo dobro! Ali, Tereza, nemojte propustiti da iz lonca

nalijete dobranu alicujuhe i odnesete je gospoi Coccoz, naojsusjedi s tavana.

Moja se domaica ba htjela povui kadli ja dometnuh u pravias:

Tereza, prije nego to ita uinite, molim vas, dozovite svogprijatelja nosaa da iz nae drvarnice uzme dobar naramak drva iodnese gore na tavan Coccozovima. I neka na svoju hrpu stavi jednuitavu cjepanicu, pravi badnjak. to se tie ovjeuljka, molim vas,ako opet doe, uljudno ga uputite na moja vrata, njega i sve njegoveute knjige.

Poto sam svetako uredio s profinjenom sebinosti starogneenje, ponovno prionuh na itanje svoga kataloga.

Koliko sam se iznenadio, koliko uzbudio i koliki je nemir u me

uao kadsam ondje ugledao ovu zabiljeku, koju ne mogu prenijetia da mi ruka ne zadrhti:

Zlatna legenda Jakova iz enove (Jacopo da Voragine),francuski prijevod, petit in 4.

Ovaj rukopis iz etrnaestog stoljea sadrava, uz prilinopotpun prijevod uvenog djela Jacopa da Voragine, jo i: l. legendeo svetom Ferrolu, Ferrutionu, Germanu, Vincentu i Droctoveusu; 2.

jedan spjev o udesnom ukopu svetog Germana od Auxerrea. Ovajprijevod, ove legende i ovaj spjev sainio je opat Jean Toutmouill.

Rukopis je na najfinijem pergamentu. Obuhvaa velik broj


11/153

11

ukraenih inicijala i dvije fino izraene ali slabo ouvane minijature;jedna prikazuje Svjetlo Marinje, a druga Prozerpininu krunidbu.

Kakva li otkria! Kapi znoja izbile mi po elu i magla mizakoprenila oi. Drhtao sam i crvenio se, i ne mogavi vie govoriti,osjetih potrebu da protisnem krik iz sveg glasa.

Kakva li blaga! Ve etrdeset godina prouavam povijestkranske Galije i poglavito slavne opatije Saint-Germain-des-Prsodakle su proizali oni kraljevi-redovnici koji su osnovali naunarodnu dinastiju. I eto, unato grenoj nedostatnosti opisa, bijaemi oevidno da ovaj rukopis potjee iz velike opatije. Sve jedokazivalo tu injenicu: legende to ih je prevoditelj dodao ticale se

sve odreda zadubine kralja Hildeberta. Legenda o svetomDroctoveusu bila je osobito veliajna, jer je to legenda o prvomopatu moje drage opatije. Spjev pak u francuskim stihovima koji

govori o ukopu svetog Germana odvodio me u samu lau preasnebazilike, koja bijae pupak kranske Galije.

Zlatna legenda samaje po sebi opseno i ljupko djelo. Jacopoda Voragine, definitor Reda svetog Dominika i nadbiskup enovski,sabrao je, u trinaestom stoljeu, razliite predaje o svecimakatolianstva i od njih sloio zbirku tako bogatu da su ljudi posamostanima i dvorcima onog vremena uzvikivali: To je zlatnalegenda! Zlatna legenda napose je obilna ivotopisima talijanskihsvetaca. Galiji, Njemakoj, Engleskoj pripalo je u njoj malo mjesta.Jacopo da Voragine nazire najvee svece Zapada samo kao krozhladnu maglu. Zato su se akvitanski, germanskii saksonski

prevoditelji ovoga dobrog pisca legendi pobrinuli da njegovukazivanju dodaju ivotopise svetaca iz svog naroda.

Proitao sam i usporedio mnoge rukopiseZlatne legende.Poznajem one to ih je opisao moj ueni kolega gospodin PaulinParis u svome lijepom katalogu rukopisa kraljevske knjinice.Osobito su dva privukla moju pozornost. Jedan je iz etrnaestogstoljea i sadrava prijevod to ga jenainio Jean Belet; drugi, mlaiza jedno stoljee, obuhvaa prijevod Jacquesa Vignaya. Oba potjeuiz ostavtine Colbertove i bili su smjeteni na police te slavneknjinice marom knjiniara Baluzea, ije ime ne mogu izgovoriti ada ne skinem kapu, jer, u stoljeu divova uenosti, Baluze zauujesvojom veliinom. Znam za jednu nadasve zanimljivu zbirku izBigotove ostavtine; znam za sedamdeseti etiri tiskana izdanja,

poevi od njihova zajednikog preasnog pretka, gotikog izidanja


12/153

12

u Strasbourgu, koje se poelo godine 1471, a dovrilo se 1475. Alini jedan od tih rukopisa, nijedno od tih izdanja ne sadri legende o

svetom Ferrutionu, Germanu, Vincentu i Droctoveusu, nijedan nenosi ime Jeana Toutmouilla, i nijedan, naposljetku, ne vueporijeklo iz opatije Saint-Germain-des-Prs. Usporeeni srukopisom to ga je opisao gospodin Thompson, svi su redom kaoslama prema zlatu. Svojim sam oima gledao i prstom dodirivaonepobitan dokaz o postojanju ovog dokumenta. Ali to je bilo sasamim dokumentom? Sir Thomas Raleigh otiao je da zavri ivotna obalama jezera Como, kamo je odnio jedan dio svog plemenitog

bogatstva. Gdje je dakle ono nestalo poslije smrti ovoga otmjenog

radoznalca? Kamo se djenuo rukopis Jeana Toutmouilla?Zato, rekoh sebi, zato je trebalo da doznam kako tadragocjena knjiga postoji ako ne mogu nikad doi do nje i nikad jevidjeti? Iao bih traiti je usred arke Afrike ili na ledeni pol kad bihznao da je ondje. Ali ne znam, eto, gdje je. Ne znam ne uva li je ueljeznom ormaru, pod trostrukom bravom, kakav ljubomorni

biblioman; ne znam ne pljesnivi li se negdje na tavanu kakva

neznalice. Sav strepim napomisao da moda njezini istrgani listovipokrivaju upove s krastavcima kakve domaice.

30. kolovoza 1862.

Pritisla vruina, korak mi usporavala. Iao sam du zidovasjeverne obale; poredane u mlakoj sjeni, prodavaonice starih knjiga,

slika i starinskog posoblja zabavljale su moje oi i pripovijedalemome duhu. Listajui stare knjige i besposleno tumarajui naokolo,s uitkom sam u prolazu kuao koji zvonki stih kakva pjesnika izPlejade ili kriom gledao kakvu otmjenu maskaradu to ju je na

platno prenio Watteau; oko mi zapinjalo o kakav golemi madvorukac, o kakav vratni oklop od elika ili o kacigu. Kakva lidebela ljema i kakva li teka oklopa, Gospode! Divovska odjea?

Ne, nego ljutura kukeva. Nekadanji ljudi bijahu oklopljeni kaohrutevi; njihova slabost bijae unutra. Danas, naprotiv, naa jesnaga unutra i naa naoruana dua boravi u slabanom tijelu.

Evo pastelnog portreta jedne gospe iz davno prohujalih dana;

lice, istrto kao sjena, smijei se; vidi se ruka u rukavici bez prstiju


13/153

13

kako na svilenim koljenima dri psia ukraena vrpcama. Ta meslika ispuni nekom divnom sjetom. Neka mi se podruguju oni koji u

svojoj dui nemaju kakav poluistrti pastelni portret.Kao konji kad osjete staju, tako i ja pospjeih korak kad sam sepribliio svome stanu. Evo ljudske konice u kojoj imam svojuelijicu da u njoj prekapljujem poneto opor med uenosti. Tekakoraka uspinjao sam se uza stepenice svoga stubita. Jo koji korak ieto me pred vrata. Ali vie nasluujui negoli videi, razabrah kakoniza stube klizi haljina to uti kao kad se svila guva. Zastadoh iuklonih se uz priruje. ena to silazi nema eira; mlada je i ide

pjevajui; oi joj i zubi blistaju u sjeni, jer se smije ustima i

pogledom. Oito je koja susjeda, i to od najbliih. U naruju jojkrasno dijete, muki sasvim nag, kao sin kakve boginje; o vratu mumedalja na srebrnom laniu. Vidim gakako sie palce i gleda mekrupnim oima, irom otvorenim na ovaj stari svijet, nov za njega.Majka me gleda u isti mah tajanstveno i nekako vragolasto; zastaje i

kao da se poneto rumeni dok mi prua malo stvorenje. Malian imalijepu boru na pregibu iznad ake i lijepu boru na vratu; i uope odglave do pete svuda su na njemu ljupke jamice to se smijee naruiastom tijelu.

Majka mi ga ponosno pokazuje:

Gospodine veli mi ona milozvunim glasom zar nije mojmalian lijep i mio?

Uzima mu ruicu, prinosi je njegovim malim usnama, a zatimsitne ruiaste prstie prua prema meni, govorei:

Hajde, miiu, poalji pusu gospodinu. Gospodin je dobar,on ne eli da maloj djeci bude hladno. Poalji mu pusicu.

I stegnuvi maliana u naruje, umaknu okretno kao maka inestade u hodniku koji, sudei po mirisu, vodi u kuhinju.

Ja uoh u svoj stan.Tereza, tko li je ova mlada majka koju vidjeh gologlavu na

stepenitu s lijepim malianom?A Tereza mi odgovori da je to gospoa Coccoz.Gledam u strop kao da tu traim objanjenje. Tereza me

podsjea na trgovca pokuarca koji mi je lani donio kalendare dokmu je ena raala.

A Coccoz?upitah.Odgovorila mi je da ga vie neu vidjeti. Jadnog su

ovjeuljka, a da nitko nije znao, pokopali malo vremena poslije


14/153

14

sretnog poroaja gospoe Coccoz. Doznao sam da se njegovaudovica utjeila.

Ali, Terezaupitahima li gospoa Coccoz u svompotkrovlju sve to joj treba?Bili biste vrlo lakovjerni, gospodine, kad biste se brinuli za

tu enu odgovori mi moja domaica.Otkazali su joj stan natavanu kad je krov popravljen. Ali je ona ondje ostala unatovlasniku, poslovoi, vratarui izvritelju. Sve ih je odreda,ini mi se,zaarala. Sii e ona sa svog tavana, gospodine, kad njoj bude volja,i otii e odande u koiji. To vam velim.

Tereza je asak razmiljala, a onda e mudro:

Lijepo lice, to je prokletstvo s neba!Premda sam dobro znao da je Tereza bila runa i bez imalodopadljivosti jo od svojih mladih dana, kimnuh glavom i rekoh joj sgadnom zlobom:

He-he, Tereza, uo sam da ste i vi u svoje vrijeme imalilijepo lice.

Ne valja u kunju dovoditi nijedno stvorenje, pa bilo ono inajsvetije.

Tereza obori pogled i odgovori:

Iako nisam bila, tono vele, lijepa, nisam bila ni runa. I dasam htjela, mogla sam initi kao i druge.

Nitko u to ne sumnja. Ali uzmite tap i eir. Idem proitatikoju stranu iz Morrija, da se malko zabavim. Ako je vjerovati

mome nosu starog lisca, imat emo za veeru slasnu kokicu.Pobrinite se, draga moja, oko toga tovanja dostojnogpredstavnikaivadi i tedite blinjega da bi i on potedio nas, to jest vas i vaegastarog gospodara.

Poto sam to izrekao, uzeh slijediti bujne grane jednogakneevskog rodoslova.

7. svibnja 1863.

Proveo sam zimu po uzoru na mudrace, in angulo cum libello,u svom kutu, s knjigom u ruci, i evo gdje me lastavice s keja

Malaquais nalaze na svom povratku gotovo onakva kakva su me i

ostavile. Tko ivi malo i polako, malo se i mijenja, a nije uope


15/153

15

ivljenje kad provodi dane nad starim tekstovima.Ipak se danas vie negoli ikad osjeam proet onom

neodreenom tugom to se iz ivota te. Uravnoteenost moga uma(ne usuujem se to samom sebi priznati) poremetila se onogaznaajnog trenutka kad mi se otkrilo da postoji rukopis JeanaToutmouilla.

udno je kako sam zbog nekoliko listova starog pergamentaizgubio svoj mir, ali to je tako i nikako drukije. Siromah koji nemaelja posjeduje najvee blago, posjeduje samog sebe. Bogata kojistrastveno za neim udi nije drugo doli bijedan rob. Ja sam taj rob.

Ni najslaa zadovoljstvavoditi razgovor s ovjekom profinjena i

staloena duha, objedovati s prijateljemne istiru mi iz pametirukopis, koji mi nedostaje otkad znam da postoji. Nedostaje midanju, nedostaje mi nou; nedostaje mi u radosti i u tuzi, nedostajemi dok radim i dok se odmaram.

Sjeam se svojih elja iz djetinjstva. Kako li danas razumijemsvemone prohtjeve svoje rane dobi!

Kao da mi je opet pred oima, vidim u sjeanju jednu lutku,koja se, kad mi bijae deset godina, epirila u izlogujedne bijednetrgovine na Rue de Seine. Ne znam zato, ali mi se svidjela ta lutka.Bio sam vrlo ponosan na to to sam muko; prezirao sam djevojicei s nestrpljenjem sam oekivao as (koji je, avaj, doao) kada e miotra brada nakostruiti lice. Igrao sam se vojnika, i, da bih nahraniosvoga drvenog konja na kojem sam se njihao, pustoio sam biljketo ih je moja jadna majka njegovala na prozoru. Bile su to mukeigre, dakako! Ipak sam zaelio jednu lutku. Herkuli imaju takvihslabosti. Lutka koju sam volio, je li barem bila lijepa? Nije. Jo je isad vidim. Imala je crvenu mrlju na oba obraza, ruke meke i kratke,

strane drvene ake i duge raskreene noge. Suknja joj, osutacvjetiima, bijae za struk pripijena dvjema pribadaama. Jo vidimcrne glavice tih dviju pribadaa. Bila je to sasvim priprosta,neukusna lutka za djecu iz predgraa. Dobro se spominjem kakosam, iako bijah dijete koje se jo nije mnogo nanosilo hlaa, na svojnain ali vrlo ivo osjeao da toj lutki nedostajeljupkosti i oblija;da je gruba i nezgrapna. Ali sam je volio uza sve to, volio ba zbogtoga. Volio sam samo nju. elio je. Moji vojnici i moji bubnjevinisu mi vie nita znaili. Nisam vie svoga drvenog konja kljukaogranicama sunaca i estoslavice. Ta mi lutka bijae sve.Domiljao sam se svakakvim lukavtvima kako bih Virginiju, nau


16/153

16

slukinju, privolio da sa mnom proe ispred male trgovine na Ruede Seine. Pritiskao sam nos o staklo, i slukinja bi me morala povui

za ruku. Gospodine Sylvestre, kasno je, majka e vas grditi. Agospodin Sylvestre nije tada mario ni za kakve grdnje i batine. Ali biga slukinja podigla kao perce, i gospodin Sylvestre pokoravao sesili. Kasnije, s godinama, on se pokoravao i pokorava se strahu. A u

ono vrijeme nije se niega bojao.Bijah nesretan. Nekakav nerazloit ali neodoljiv stidprijeio

me da majci priznam predmet svoje ljubavi. I odatle moji jadi.Neprestano prisutna u mome duhu, nekoliko mi je dana lutka plesala

pred oima, gledala me netremice, otvarala mi svoje naruje, ivjela

u mojoj mati ivotom koji mi ju prikazivae tajanstvenom i zato jodraom i poeljnijom.Naposljetku, jednog dana, dana koji neu nikada zaboraviti,

slukinja me odvede mome ujaku, kapetanu Victoru, koji me pozvaona objed. Mnogo sam se divio svome ujaku, kapetanu, kako stoga

to je on ispalio posljednji francuski metak kod Waterlooa, tako istoga to je svojim rukama, za stolom moje majke, pripravljao korekruha natrte enjakom i stavljao ih u salatu od radia. Smatrao samto vrlo zgodnim. Moj ujak Victor ulijevao mi je takoer potovanjesvojim salonskim kaputima s gajtanima2i napose to je znao nekakosvu kuu okrenuti naglavce tek to bi uao u nju. Ni danas mi nije

jasno kako je to inio, ali tvrdim kad bi se moj ujak Victor naao udrutvu meu dvadeset osoba, samo si njega mogao vidjeti i uti.Moj dobri otac, sve mi se ini, nije se kao ja divio ujaku Victoru,koji ga je trovao svojom lulom, snano ga, u znak prijateljstva,udarao akom u lea i optuivao ga da je mlakonja. Moja majka,sestrinski blaga i popustljiva prema kapetanu, kadikad bi ga

opomenula neka manje miluje boce s rakijom. Ja nisam shvaao teprijekore i naprosto sam se oduevljavao ujakom Victorom. Zatosam s osjeajem ponosa uao u njegov mali stan u ulici Gungaud.Sav objed, postavljen na okrugao stoli kraj vatre, sastojao se odsuhog mesa i od kolaa.

Kapetan me kljukao kolaima i istim vinom. Pripovijedao mije kako je bio rtva mnogih nepravdi. Osobito se alio na Burbone, a

2 u izvornikuredingote brandebourg;redingote:redengot, dugaakdvoredni mukikaput, prilegnut u struku i obino crne boje, vrlo moderan u cijelojEuropi u 19. St; brandebourg: gajtan, resa, pozamenterija


17/153

17

kako nije mario da mi objasni tko su Burboni, ja sam, ne znam reizato, zamiljao da su Burboni trgovci konjima nastanjeni u

Waterloou. Kapetan, koji je prekidao govor samo kad bi namulijevao pie, optuivao je jo mnoge mokljane, zvekane inikogovie, kojih nisam poznavao, ali koje sam mrzio iz dna srca.Kad smo bili pri zasladi, uinilo mi se da je kapetan rekao kako jemoj otac ovjek koga vuku za nos; ali nisam siguran da sam razumiozato ga vuku. U uima mi sve zujalo i bubnjalo, a stol mi se inioda poskakuje.

Moj ujak navue na se svoj kaput s gajtanima, uze eir, i misiosmo na ulicu, koja mi se inila neobino izmijenjenom. Bijae

mi kao da odavna nisam ovamo dolazio. Ipak, kad smo izbili na Ruede Seine, odjednom mi u pameti iskrsnu pomisao na lutku te me

neobino uzbudi. U glavi mi je sve buktjelo. Odluih se na velikikorak. Proli smo ispred trgovine. Da, lutka je bila ondje, iza stakla,sa svojim crvenim obrazima, sa svojom suknjom proaranomcvjetiima i sa svojim velikim nogama.

Ujkorekoh s naporomhoete li mi kupiti ovu lutku?Kupiti lutku djeaku? Sto mu jada!uzviknu moj ujak

gromovitim glasom.Ti bi dakle da ocrni obraz! I jo ti se takvarugoba svia. estitam, momiu. Ako zadri takav ukus te ako udvadesetoj godini bude birao svoje lutke kao u desetoj, nee uopeimati zadovoljstva u ivotu, to ti velim, i drugovi e govoriti da si

prava pravcata budala. Trai od mene sablju, puku, i ja u ti dati zanjih, djeae, i posljednju bijelu kudu svoje mirovine. Ali da tikupim lutku, sto mu gromova! Da te sramotim! Ne, nikad dokleivim! Kad bih te vidio da se igra kakvom nakazom kao to je ta,gospodine sine moje sestre, ne bih te vie priznao za svoga neaka.

Kad sam uo te rijei, tako mi se steglo oko srca da me samoponos, nekakav avolji ponos, sprijeio da ne briznem u pla.

Moj ujak, odjednom smiren, svrnu opet svoje misli na Burbone,

a ja, koji sam ostao pod udarom njegova negodovanja i ljutine,utonuh u neizreciv stid. I odmah donesoh svoju odluku. Obeah usebi da neu crniti obraza; vrsto se zauvijek odrekoh lutkenacrvenjena lica. Toga dana spoznao sam oporu slast odricanja i

rtve.Oh, kapetane, ako je istina da ste za svoga ivota kleli kao

koija, puili kao Turin i pili kao svira na svadbi, neka ipakuspomena na vas bude asna, ne samo zato to ste bili hrabar vojnik


18/153

18

nego i zato to ste svome neaku u kratkim hlaama otkrili osjeajjunatva. Ponositost i lijenost uinili su vas gotovo nepodnoljivim,

o moj ujae Victore, ali je veliko srce udaralao pod gajtanimavaega salonskog kaputa. Nosili ste, sjeam se, ruu u zapuku. Tajcvijet koji ste tako rado pruali prodavaicama po trgovinama, tajcvijet s velikim otvorenim srcem to su mu svi vjetrovi kidali latice,

bijae znamen vae slavne mladosti. Niste prezirali ni vino ni duhan,ali ste prezirali ivot. ovjek se nije mogao od vas, kapetane, pouitizdravom razumu ni tankoutnosti, ali ste mi vi dali, u dobi kad mi jeslukinja jo brisala nos, pouku o asti i o samoprijegoru koju neunikad zaboraviti.

Odavno ve poivate na groblju Mont-Parnasse, pod skromnomploom to nosi natpis:

OVDJE POIVAARISTIDE-VICTOR MALDENT

KAPETAN PJEATVAVITEZ LEGIJE ASTI.

Ali, kapetane, to nije natpis koji ste vi namrli svojim starim

kostima koje su se toliko povlaile po bojnim poljima i po mjestimazabave i uitka. U vaim papirima nali su ovaj gorki i ponositigrobni natpis, koji se, unato vaoj posljednjoj volji, nisu usudilistaviti na va grob:

OVDJE POIVAJEDAN RAZBOJNIK SA LOIRE.

Tereza, sutra emo odnijeti vijenac nevena na grob Razbojnikasa Loire.

Ali Tereze nema ovdje. Pa i kako da je bude pokraj mene, na

okruglom trgu Champs-Elyses? Ondje, na kraju drvoreda,

Slavoluk, koji pod svojim svodovima nosi imena ratnih drugova

ujaka Victora, otvara prema nebu svoja divovska vrata. Drvee naaveniji, na proljetnom suncu, razvija svoje prvo lie,jo blijedo izimogrozno. Pored mene koije promiu prema Bulonjskoj umi. Usvojoj etnji izbio sam na ovu aveniju otmjenog svijeta, i evo megdje bez razloga zastajem pred jednim duanom na otvorenu: pun jemedenjaka i boca sa slatkim piem to su zaepljene limunom.


19/153

19

Bijedan djeak, odjeven u dronjke, kroz koje se vidi njegovaispucala koa, izvalio je oi pred tim sjajnimposlasticama koje nisu

za nj. Svoju pustu elju pokazuje sa bestidnou nevinosti. Okrugle,irom otvorene oi vrsto je upro u izduljena ovu od medenjaka. Toje general, i malko podsjea na ujaka Victora. Uzimam mediarskuizraevinu, plaam je i pruam malome siromaku, koji se neusuuje rukom segnuti za njom, jer on, iz ranog jo iskustva, nevjeruje u sreu. Gleda me s izrazom kakav e vidjeti u velikih pasai koji kanda veli: Vi ste okrutni kad mi se tako rugate.

Hajde, ludo malarekoh mu mrgodnim glasom koji mi jeve svojstvenuzmi, uzmi i jedi,jer, sretniji nego to sam ja bio u

tvojoj dobi, moe udovoljiti svojim eljama ne sramotei se. A vi,ujae Victore, na iji me muki lik podsjetio ovaj mediarskigeneral, doite, slavna sjeno, i pomozite mi da iz glave istaremsvoju novu lutku. Mi smo vjeita djeca i neprestano jurimo za novimigrakama.

Istog dana.

Na najneobiniji nain obitelj Coccoz spojila se u mome duhu sopatom Jeanom Toutmouillom.

Terezarekoh zavaljujui se u svoj naslonjakaite mije li mladi Coccoz dobro i zdravo i jesu li mu izbili prvi zubi. I

dodajte mi moje papue.Zacijelo su mu ve davno izbili, gospodineodgovori mi

Terezaali ja ih nisam vidjela. Prvoga lijepog proljetnog danamajka je nestala s djetetom i ostavila ono namjetaja i prnja. Nanjezinu tavanu nali su trideset i osam praznih lonia od pomade.To prelazi svako poimanje. U zadnje vrijeme primala je i posjete, i

moete biti sigurni da se sada ne nalazi u kakvu samostanu meuredovnicama. Vratarkina neakinja veli da juje vidjela u koiji na

bulevarima. Dobro sam vam rekla da e ona loe zavriti.Terezauzvratih jata mlada ena nije zavrila ni loe

ni dobro. ekajte konac njezina ivota da biste je sudili. I gledajteda suvie ne govorite kod vratarke. ini mi se da gospoa Coccoz,koju sam jednom vidio na stubitu, mnogo voli svoje dijete. Takvaljubav treba da bude nagraena.


20/153

20

to se toga tie, gospodine, izvjesno je da mali nije ni uemu oskudijevao. U svoj naoj etvrti ne biste mogli nai dijete

bolje kljukano, bolje lickano i bolje paeno nego to je njezino.Svakoga bogovetnog dana ona mu stavlja isti podbradnjak okovrata i od jutra do veeri pjeva mu pjesme na koje se ono smijei.

Tereza, jedan je pjesnik rekao: Dijete kojemu se nikad nijesmijeila njegova majka nije dostojno ni stola bogova ni lonice

boginja.

8. srpnja 1863.

Kako sam doznao da se mijenja pod od ploa u kapeli NaeGospe u samostanu Saint-Germain-des-Prs, uputih se onamo u nadi

da u naii na koji natpis to su ga prilikom radova otkrili radnici. Inisam se prevario. Graevinar mi pokaza jedan kamen to ga je

prislonio uza zid, tako da se vidi to je na njemu napisano. Kleknuhda odgonetam natpis urezan na tom kamenu, te upol glasa, u sjeni

drevne apside, proitah ove rijei od kojih mi zalupa srce:

Ovdje poiva Jean Toutmouill, redovnik ove crkve, koji jeposrebrio podbradak svetog Vincenta i svetog Amanta i stopalo

svetog Inocenta; koji je uvijek za ivota bio pravednik idobroinitelj. Molite za njegovu duu.

Rupcem sam blago otro prainu to je prljala ovu nadgrobnuplou; umalo toje ne poljubih.

On je to, on, Jean Toutmouill!uzviknuh.

A ozgo, savrh svodova, to mi se ime jekom vrati, kao da seslomilo.

Ozbiljno i nijemo lice crkvenjaka, koga vidjeh gdje mi sepribliava, djelovalo je na mene tako te se zastidjeh svog zanosa ijaumaknuh izmeu dvaju kropila to ih preko mojih grudi ukrstiedva suparnika bogomoljca.

Dakle je ipak to moj Jean Toutmouill, nema vie nikakvesumnje. On, prevoditeljZlatne legende, autor ivotopisa svetogGermana, Vincenta, Ferrola, Ferrutiona i Droctoveusa. Bio je, kako


21/153

21

sam i mislio, redovnik opatije Saint-Germain-des-Prs. I jo kakodobar redovnik, poboan i plemenit! Napravio je jedan srebrni

podbradak, jednu srebrnu glavu, jedno srebrno stopalo dadragocjene moi budu pokrivene ovojem koji e trajati! Ali hou liikad upoznati njegovo djelo, ili e ovo novo otkrie samo uveatimoje jade?

20. kolovoza 1869.

Ja, koji sam u volji nekima i koji na kunju stavljam sve ljude,radost dobrih i uas zlih; ja, koji stvaram i razaram zabludu, sad uevo razviti svoja krila... Ne upisujte mi u grijeh ako, u svome brzom

letu, prohujim preko godin...

Tko to govori tako? Jedan starac koga i predobro poznajem:Vrijeme.

Zavrivi trei inZimske prie, Shakespeare zastaje kako biostavio vremena maloj Perditi da naraste u mudrosti i ljepoti, i kad

ponovno otvara pozornicu, dovodi na nju staroga Kosca da

gledatelje izvijesti o mnogim danima to su preli preko glaveljubomornoga Leontesa.U ovome sam dnevniku, kao Shakespeare u svojoj komediji, i

ja ostavio dugo razdoblje u zaboravu, te sam i sm, po ugledu napjesnika, dozvao u pomo Vrijeme da bih objasnio prekid od estgodina. I doista, ve je est godina kako nisam napisao ni retka uovaj svezak, i evo, kad opet uzimam pero, nije mi, naalost, dano daopiem nikakvu Perditu naraslu u ljupkosti. Mladost i ljepotavjerni su drugovi pjesnika. Ta bajna privienja nas e ostale jedva

posjetiti ma i za jedno godinje doba. Mi ih ne znamo zadrati. Akobi se sjeni kakve Perdite, iz nekoga neshvatljivog hira, prohtjelo da

proe mojim mozgom, strano bi se tu izudarala o gomilepergamenta otvrdlog poput roga. Sretnih li pjesnika! Njihova sijeda

kosa ne plai leprave sjene Helen, Franeski, Julij i Dorotej! Asm nos Sylvestra Bonnarda natjerao bi u bijeg itavo jato velikih

junakinja ljubavi.Ipak sam ja, kao i drugi, osjetio ljepotu; osjetio sam onu

tajanstvenu dra to ju je neshvatljiva priroda razastrla na iveoblike; jedna oivljena slika dala mi je srh koji stvara ljubavnike i


22/153

22

pjesnike. Ali ja nisam znao ni voljeti ni pjevati. U svojoj dui,zatrpanoj zbrkom starih tekstova i starih formula, ponovno nalazim,

kao kakvu minijaturu, zaboravljenu na kakvu tavanu, jedno vedrolice sa dva modra oka... Bonnarde, prijatelju, vi ste stara luda.

itajte taj katalog to vam ga je jutros poslao jedan knjiar izFirence. To je katalog rukopis i on vam obeava opis nekolikovanih primjeraka to su ih sauvali talijanski i sicilski skupljai.Eto to prilii vama i vaim godinama!

Uzeh itati, i odmah mi se ote uzvik. Hamilkar, koji se sgodinama tako uozbiljio da me to plai, prijekorno me pogleda;

bijae kao da me pita ima li igdje na ovom svijetu mira, kad ga, eto,

ne moe uivati kod mene, koji sam star kao to je i on mator.Meni, onako oduevljenu otkriem, bijae potreban pouzdanik,i ja se obratih spokojnome Hamilkaru sa srdanou sretna ovjeka:

Ne, Hamilkare, ne, mir nije od ovoga svijeta, i spokoj zakojim ezne nije u skladu s poslovima ivota. I tko ti kae da smostari? Pouj to itam u ovom katalogu i reci poslije je li vrijeme za

poinak:

Zlatna legenda Jacopa da Voragine; francuski prijevod iz

etrnaestog stoljea, sainio ga opat Jean Toutmouill.

Velianstven rukopis, ukraen dvjema minijaturama,izvanredno izraenim i potpuno ouvanim: jedna prikazuje SvjetloMarinje, a druga Krunidbu Prozerpininu.

U nastavkuZlatne legende nalaze se legende o svetom

Ferrolu, Ferrutionu, Germanu i Droctoveusu, XXVIII strana, i

udesni ukop svetog Germana od Auxerrea, XII strana.Ovaj dragocjeni rukopis, koji je sainjavao dio zbirke Sir

Thomasa Releigha, sada se uva u kabinetu gospodina Michel-Angela Polizzija u Girgentiju.

uje li, Hamilkare? Rukopis Jeana Toutmouilla nalazi sena Siciliji kod Michel-Angela Polizzija. Dao Bog da taj ovjek voliuenjake! Pisat u mu, pisati!

To sam odmah i uinio. U pismu sam signor Polizzija zamolioda mi poalje rukopis opata Toutmouilla, napominjui na temeljuega se usuujem smatrati se dostojnim takve blagonaklonosti.Istodobno sam mu stavio na raspolaganje neke neobjavljene

tekstove to ih posjedujem i to su vrlo zanimljivi. Usrdno sam ga


23/153

23

zamolio da me poasti to brim odgovorom i pod svoj sam potpisnadopisao sve svoje poasne titule.

Gospodine, gospodine, kamo ste tako pobrzali?vikala jeTereza sva izvan sebe, hvatajui sve po etiri stepenice, u potjeri zamnom, nosei moj eir u ruci.

Idem, Tereza, predati jedno pismo na potu.Gospode Boe, zar prilii izlaziti tako, gologlav, kao lud.Pa i jesam lud, Tereza. A tko nije? Dajte mi bre moj eir.A vae rukavice, gospodine? A va kiobran?Bio sam ve na dnu stepenica, ali sam jo uo kako vie i kako

se jada.

10. listopada 1869.

Oekivao sam odgovor signor Michel-Angela Polizzija snestrpljenjem koje sam slabo savladavao. Neprestano sam se

vrpoljio, nisam se mogao staniti na mjestu; buno sam rasklapao izaklapao svoje knjige. A jednog mi se dana dogodi te laktom oborih

jedan svezakMorrija. Hamilkar, koji se upravo umivao, odjednomzastade usred svoga posla i, sa apom nad uhom, pogleda me ljutito.Zar takav buan ivot treba da oekuje pod mojim krovom? Zar senismo preutno dogovorili da vodimo miran ivot? Ja sam dakle

prekrio ugovor.Jadni moj druerekoh mu jamene mui jaka strast,

koja u me unosi nemir i vlada mnome. Strasti su neprijatelji mira i

spokoja, to priznajem. Ali bez njih ne bi bilo ni industrije ni

umjetnosti na ovome svijetu. Svatko bi dremuckao nag na bunitu, ati, Hamilkare, ne bi se po cio dan izleavao na svilenom jastuku, ugradu knjig.

Nisam dalje Hamilkaru izlagao teoriju o strastima, jer mi je

toga asa moja domaica donijela jedno pismo. Nosilo je ig udarenu Napulju i kazivalo:

Illustrissimo Signore,

Doista posjedujem neusporedivi rukopisZlatnelegende, kojinije promakao vaoj otroj pozornosti. Veoma vani razloziimperativno se, upravo tiranski, protive tomu da ga ustupim ma

i za jedan dan, ma i za jedan trenutak. Bit e mi uitak i ast da


24/153

24

vam ga pokaem u svojoj skromnoj kui u Girgentiju, koja ebiti uljepana i poaena vaom nazonou. U nestrpljivoj

nadi oekujui va posjet, slobodan sam, gospodine akademie,nazvati se vaim poniznim i odanim slugom.

Michel-Angelo Pollizi

trgovac vinom i arheolog

Girgenti (Sicilija)

Pa dobro, kad je tako, putovat u na Siciliju.Extremum hunc, Arethusa, mihi concede laborem.

25. listopada 1869.

Potosam donio odluku i obavio sve pripreme, ostalo mi je josamo da obavijestim svoju domaicu. Priznajem da sam se dugoskanjivao najaviti joj svoj odlazak. Bojao sam se njezinih prigovora,

njezina podrugivanja, njezinih prijekora i suza. Valjana je ona

govorio sam sebiprivrena mi je ona. Uprijet e da me zadri, aBog zna, kad ona u neemu navre, rijei je, kretnje, vika i krika nestoje mnogo. Ovom prilikom dozvat u u pomo vratarku, latioca

parketa, strunjaarku i sedam sinova piljarevih; svi epasti nakoljena, uokrug, oko mojih nogu; plakat e i biti tako tuni te u im

popustiti, samo da ih vie ne gledam...Takve bijahu neugodne slike, bolesniki snovi, to ih je strah

sabirao u mojoj mati. Da, strah, plodni strah, kako veli pjesnik,raao je ta udovita u mome mozgu. Jer, priznajem to na ovim

iskrenim stranama: ja se bojim svoje domaice. Znam da ona znakako sam slab, i to mi oduzima svaku hrabrost u mojim bitkama snjom. Te su bitke este, i ja u njima neprestano gubim.

No, trebalo je jednom najaviti Terezi moj odlazak. Ula je uknjinicu s naramkom drva da naloi malo vatrevatricu, kako toona veli. Jer jutra su svjea. Gledao sam je iskosa dok je ona ualazavukavi glavu pod zaslon na kaminu. Ne znam odakle samsmogao hrabrosti, ali nisam oklijevao. Ustao sam, i eui po sobigore-dolje, rekao u laku tonu, s odvanou to je svojstvena


25/153

25

bojaljivcima.Da, ovaj, Tereza, idem na Siciliju.

Poto sam to izrekao, poekah, vrlo uznemiren. Tereza nijeodgovarala. Glava joj i golema kapa nisu izlazile iz kamina, i nitana njezinoj osobi, koju sam promatrao, nije odavalo da je i najmanje

uzbuena. Ona je podmetala trijee i sitna drva pod cjepanice, i toje sve.

Najposlije ugledah njezino lice; bilo je mirno, tako mirno da

me to razljuti.Doista ta stara djevojka nema nimalo srca, rekoh u sebi.

Puta me da otputujem a da ne kae ni: Ah! Zar joj tako malo znai

odsutnost njezina starog gospodara?Idite, gospodinenajposlije e onaali se vratite u estsati. Danas za veeru imamo jelo koje ne moe ekati.

Napulj, 10. studenoga 1869.

Co tra calle vive, magne e lave a faccia.

Razumijem, prijatelju: za tri centima mogu piti, jesti i liceoprati, sve to jednom krikom tih lubenica to si ih poredao nasvome malom stolu. Ali zapadnjake predrasude prijeile bi me dadovoljno bezazleno uivam u tome priprostom zadovoljstvu. I kako

bih sisao lubenice! Ionako ve imam dosta muke da se odrim nanogama u pustom ovome mnotvu.

Kakve li svijetle i bune noi u Santa Luciji! itava brda odvoa uzdiu se u trgovinama to su rasvijetljene raznobojnimsvjetiljkama. Na peima, naloenim na otvorenu, voda vri i pui se ukotliima, a prolica cvri i pjeva u tavama. Miris prene ribe ivrueg mesa kaklja mi nosnice i nagoni me na kihanje. Opaam dase moj rupi, odskitao iz depa na mome kaputu. Gurka me, podiei vrti na sve strane najveseliji, najbrbljaviji i najivlji narod koji semoe zamisliti, i evo upravo jedne mlade ene koja me, dok se jadivim njezinoj prekrasnoj crnoj kosi, jednim pokretom svoga gipkog

i snanog ramena, odgurnu tri koraka natrag, ne povrijedivi menimalo, i uvali me u naruje jednog ovjeka koji je jeo makarone ikoji me doekao sav nasmijeen.

Nalazim se u Napulju. Kako sam ovamo dospio sa neto


26/153

26

bezoblinih i rastrganih ostataka svoje prtljage, ne umijem rei,naprosto zato to mi to ni samome nije znano. Putovao sam u

neprestanoj zbrci i pomutnji, kao bez glave, i mislim da sam danasposlije podne u ovome svijetlom gradu izgledao kao sovuljaga na

suncu. A noas je jo i gore! Hotei da promatram puke obiaje,otiao sam u luki dio, na Strada di Porto, gdje sam sada. Oko meneivahne skupine natiskuju se pred trgovinama iveom, i ja plovim,kao kakva plavina na moru, po volji ovih ivih valova koji, i kad

preplavljuju, sveudilj miluju. Jer ovaj napuljski puk ima, u svojsvojoj ivosti, neto blago i umilno. Nisam grubo guran, ja samnjihan kao u kolijevci, te mislim da e me ovaj svijet, ljuljajui me

tamo-amo, uspavati dok stojim na nogama. Gazei po ploama odlave na ovoj Stradi, divim se ovim nosaima i ovim ribarima kojiidu, govore, pjevaju, pue, razmahuju rukama, svaaju se i grlenevjerojatno brzo. ive u isti mah svim ulima i, mudro a da toganisu svjesni, odmjeravaju svoje elje prema kratkoi ivota.Pribliio samse jednoj krmi dupkom punoj gostiju i na vratima

proitao ovu kiticu od etiri stiha u napuljskom narjeju:

Amice, alliegre magnammo e bevimmo

Nfin che n'ce stace noglio a la lucerna:

Chi sa s'a l'autro munno vedimmo?Chi sa s'a l'autro munno n'ce taverna.

Prijani, veselo hajmo jesti i piti

dok ulja u svjetiljci ima:

Tko zna na drugom svijetu hoemo li se opet vidjeti sa svima.Tko zna na drugom svijetu hoe li krme biti?

Horacije je davao sline savjete svojim prijateljima. Vi ste ihprimili, Postumuse; vi ste ih uli, Leukonoja, lijepa pobunjenicekoja hotijaste dokuiti tajne budunosti. Ta budunost sada je

prolosti, i mi je dobro znamo. Zaista, bilo je ludo to ste se kinjilizbog takve sitnice, i va se prijatelj pokazao razboritim kad vam jesavjetovao da budete mudri i da pretaete svoja grka vina. Sapias,vinaliques. Eto tako jedna krasna zemlja i isto nebo pozivaju namirna uivanja. Ali ima dua to ih mui uzvieni nemir inezadovoljstvo; te su najplemenitije. Vi ste bili jedna od tih,

Leukonoja. Ja, koji sam u suton svoga ivota doao u grad gdje je


27/153

27

sjala vaa ljepota, s potovanjem pozdravljam vau sjetnu sjenu.Due sline vaoj koje su se pojavile u kranstvu bijahu due

svetih, i njihova uda ispunjuju Zlatnu legendu. Va prijateljHoracije ostavio je potomstvo koje je manje plemenito, i ja vidimjednoga izmeu njegovih unuka u osobi krmara-pjesnika koji sadatoi vino u pehare, pod svojim epikurejskim natpisom.

Pa ipak, ivot se odluuje za prijatelja Flaka, i njegovafilozofija jedina je koja se prilagouje tijeku stvari. Pogledajte samoonog veselnika to se naslonio na reetkastu ogradu pokrivenulozom i tamani sladoled gledajui zvijezde.

Ne bi se on ni sagnuo da dohvati stari rukopis za kojim ja

tragam sa toliko muke. I doista, ovjek je prije stvoren da jedesladoled negoli da traga za starim tekstovima.Nastavio sam vrljati naokolo, obilazio sam oko ljudi to su pili

i pjevali. Bijae ondje ljubavnih parova koji su se sladili voemdrei jedno drugo oko pasa. Zacijelo je ovjek po prirodi zao, jerme sva ta tua radost duboko rastuila. To je mnotvo pokazivalotakvu bezazlenu ljubav prema ivotu da se uskomeala sva mojastidljivost staroga knjikog crva. Osim toga, oajavao sam to nisamnita razumijevao od rijei to odjekivahu zrakom. Za jednog

jezikoslovca bijae to kunja koja ponizuje. Bio sam dakle bamrzovoljan kad nekoliko rijei izgovorenih za mojim leima uinieda naulim ui.

Dimitri, taj je starac zacijelo Francuz. Izgleda tako zbunjenoda mi ga je upravo ao. Biste li ga oslovili...? Ima dobra povijena

plea, ne ini li vam se tako, Dimitri?Reeno je to na francuskome, enskim glasom. Nije mi nimalo

godilo, ponajprije to ujem gdje me nazivaju starcem. Je li ovjekstarac ako su mu ezdeset i dvije godine? Pa tek neki dan, na Pontdes Arts, moj mi je kolega Perrot d'Avrignac estitao to izgledammlad, a on se oito bolje razumije u godine negoli ta mlada eva toklike za mojim leima, ako eve uope kliku nou. Plea su miokrugla, veli ona. Ah, ah, i ja sam o tome imao poneku sumnju, ali u

to vie nikako ne vjerujem otkad je to miljenje jedne ptiice. Ne,neu se osvrtati da vidim tko je govorio, ali sam siguran da je toneka lijepa ena. Zato?

Zato to samo glas ena koje su lijepe ili su bile lijepe, koje sesviaju ili su se sviale, moe imati ono obilje sretnih preljeva i onajsrebrni zvuk kad se smiju. Iz usta rune ene potei e, moda,


28/153

28

umilnija i blagozvunija rije, ali ne i tako iva i tako uborava.Te misli prooe mojim duhom u manje od jednog trena, i

odmah potom, da se uklonim ovome dvoma nepoznatih, ja seumijeah u najguunapuljsku gomilu i zaoh u krivudav vicoletto,zavojitu uliicu to je osvjetljivae samo jedna svjetiljka ugana

pred Madonom u udupku. Tu, gdje mibijae prilike po laznurazmiljati, uvidjeh da je ona lijepa ena (sigurno je bila lijepa)zapravo o meni izrekla dobronamjernu misao koja zasluuje mojuzahvalnost.

Dimitri, taj je starac zacijelo Francuz. Izgleda tako zbunjeno

da mi ga je upravo ao. Biste li ga oslovili...? Ima dobra povijena

plea. Ne ini li vam se tako, Dimitri?Ne, nije trebalo da tako brzo umaknem kad sam uo te ljubaznerijei. Vie bi mi priliilo da uljudno priem gospoi, da se prednjom poklonim i razgovijetno kaem: Gospoo, i ne hotei uosam to to ste malo prije rekli. eljeli ste uiniti uslugu jednomsirotom starcu. No to je ve uinjeno, gospoo: sam zvukfiancuskog glasa za mene je zadovoljstvo na kojemu vam

zahvaljujem.

Zaista, trebalo je da joj uputim te rijei ili druge sline. Ona jeoito Francuskinja. Glas francuskih ena meni je najugodniji nasvijetu. Kao i mi, i stranci osjeaju njegovu dra. Filip Bergamskirekao je 1483. o Djevici Ivani: Njezin je govor bio sladak kao

govor ena iz njezina kraja.Pratitelj komu se ova ena obraala zove se Dimitri. Bez

sumnje je Rus. To su bogati ljudi koji svoju dosadu pronosesvijetom. Valja aliti bogate: okruuju ih njihova dobra, ali ih ne

produhovljuju; siromani su i lieni samih sebe. Tuna je bijedabogatih.

Na kraju tih razmiljanja izbio sam u jednu uliicu ili, dakaem po napuljski, u jedansotto-portico koji vodi pod svodovimatako brojnim i pod balkonima tako izboenim da tu nije nikakvanebeska svjetlost dopirala. Bio sam izgubljen i po svoj prilici osuenda svu no traim svoj put. Da za nj pitam, trebalo bi da naiem nakakvo ljudsko lice, a nisam se nadao da u vidjeti ijedno. U svojojzbunjenosti krenuh nasreu, ili, bolje rei, zapadoh u stranurazbojniku jazbinu. Izgledala je tako, i bila je to, jer nakon sveganekoliko asaka to sam onamo zaao, vidjeh dvojicu gdje se tukunoevima. Napadali su jedan drugoga jezikom vie negoli sjeivom,


29/153

29

i po grdnjama to ih meu sobom dobacivahu razabrah da su todvojica ljubavnih suparnika. Mudro umaknuh u pokrajnu uliicu,

dok su se ti valjani ljudi i dalje bavili svojim poslovima, ne mareini najmanje za moj. Iao sam neko vrijeme nasumce i naposljetku,obeshrabren, sjeo na klupu od kamena, gdje sam se jadao to samonako bezglavo i po tolikim stranputicama pobjegao od Dimitrija i

njegove drge sa zvonkim glasom.

Dobra veer, signore. Vraate li se iz San Carla? Jeste li ulidivu? Samo se u Napulju tako pjeva.

Podigoh glavu i prepoznah svoga svratitara. Sjedio sam uzproelje svoga hotela, pod svojim vlastitim prozorom.

Monte Allegro, 30. studenoga 1869.

Odmarali smo se, ja, moji vodii i njihove mazge, na putu izSciake u Girgenti, u krmi siromanog sela Monte Allegro, kojegaitelji, izjedani malarijom, drhture i cvokou na suncu. No to susveudilj Grci, i njihova veselost odolijeva svemu: smijeili su se u

svojoj radoznalosti. Jedna pria, da sam im je znao pripvjediti,uiinila bi da zaborave ivotne jade. Izgledali su pametno, a njihovesu ene, premda osmagle od sunca i naborane, dostojanstveno nosileduge crne ogrtae.

Pred sobom sam vidio ruevine obijeljene i oglodane vjetromto bije s mora, ruevine na kojima ak ni trava ne raste. Sumorna

pustinjska sjeta vlada nad svom tom suhom i neplodnom zemljom

to joj ispucala njedra jedva hrane nekoliko ogoljelih mimoza,kaktusa i krljavih palmi. Na dvadesetak koraka od mene, du jedne

jaruge, bijelio se ljunak kao kakav niz razasutih kostiju. Moj mevodi obavijesti da je to potok.

Ve su dva tjedna kako boravim na Siciliji. Kad sam uplovio uovaj zaljev Palerma, to se otvara izmeu dvijugolih i monihgomila Pellegrina i Catalfana i to se udubio du Zlatne koljke,

pune mrika i naraninih stabala, ja sam ostao toliko zadivljen tesam odluio pomnije razgledati ovaj otok, tako plemenit po svojinastarinama i tako lijep po crtama svojih breuljaka. Stari hodoasnik,osijedio na barbarskom Zapadu, usmjelio sam se prodrijeti u ovu

klasinu zemlju i, pogodivi se s jednim vodiem, krenuo sam iz


30/153

30

Palerma u Trapani, iz Trapanija u Selinonte, odavde u Sciaccu, iz

koje sam jutros namjerio u Girgenti, gdje mi valja nai rukopis

Jeana Toutmouilla. Ljepote koje sam na putu vidio tako su svjee umome duhu da uzimam kao zalian trud brinuti se da ih opiem.emu da kvarim svojeputovanje gomilajui biljeke? Oni koji seistinski vole ne piu o svojoj srei.

Sav utonuo u sjetu sadanjosti i poeziju prolosti, dueobogaene lijepim slikama i oiju punih skladnih i istih linija,uivao sam u krmi u Monte Allegru gustu rosu jednoga vatrenogvina kadli vidjeh kako u prostoriju ulazi lijepa mlada ena saslamnim eirom na glavi i odjevena u haljinu od sirove svile. Kosa

joj bijae tamna, pogled crni sjajan. Po njezinu hodu zakljuih da jeParianka. Sjela je. Gostioniar donese i pred nju stavi au svjeevode i kitu rua. Ustao sam kad je ona ula i sad, kad je sjela,odmakoh se malko od stola, iz obzirnosti, i okrenuh se da toboe

promatram pobone slike objeene na zidove. Dobro sam uoiokako se ona, videi me s lea, malko lecnula, iznenaena. Priaosam prozoru te uzeo promatrati kako obojene dvokolice prolaze po

kamenitu putu obrubljenu kaktusima i indijskim smokvama.

Dok je ona pila ledenu vodu, ja sam gledao nebo. ovjek naSiciliji osjea neizreciv uitak da pije svjeu vodu i da u se upijasvjetlost dana. U sebi sam aptao stih atenskogpjesnika:

O sveto svjetlo, oko zlatnog dana.

Dok ja tako, Francuskinja me promatrala s udnomradoznalosti, i premda sam ja pazio da je ne gledam vie nego to je

pristojno, osjeao sam njezin pogled na sebi. Imam, ini se, dar daodgonetnem poglede koji me dostiu a ne susreu se s mojima.Mnogi misle da takoer posjeduju tu tajanstvenu sposobnost; ali,uistinu, tu uope nema tajne, i opomena nam stie po nekom takosiunom znaku da nam on sasvim izmie. Nije iskljueno da sam javidio lijepe oi te gospe gdje se odrazuju u prozorskim staklima.

Kad sam se okrenuo prema njoj, nai se pogledi sretoe.Jedna crna koka ue da kljuca po slabo pometenoj prostoriji.

Hoe li kruha, vjetice?ree mlada ena bacajui jojmrvice to su ostale na stolu.

Prepoznah glas koji sam uo one noi u Santa Luciji.Oprostite, gospoorekoh odmah.Premda sam vam


31/153

31

nepoznat, treba da izvrim jednu dunost zahvaljujui vam na panjiprema jednom starom zemljaku koji je u kasno doba lutao

napuljskim ulicama.Vi ste me prepoznali, gospodinedoeka ona. I ja sam vasprepoznala.

Po mojim leima, gospoo?Ah, vi ste uli kad sam ono muu rekla da imate dobra

plea. Ne treba da vam to bude neugodno. Bilo bi mi strano krivokad biste se uvrijedili.

Naprotiv, gospoo, vi ste mi polaskali. A vaa mi seprimjedba, barem u naelu, ini tona i duboka. Izgled se ne sastoji

samo od crta na licu. Ima produhovljenih ruku i ruku bez mate. Imaprijetvornih koljena, sebinih lakata, drzovitih ramena i dobrihplea.

Istina jepovladi ona. Ali sam ja vas prepoznala i po licu.Ve smo se prije sreli, u Italiji ili drugdje, ne sjeam se vie. Knez i

ja mnogo putujemo.

Ne znam da sam ikad imao sreu da vas sretnem, gospoouzvratih ja.Ja sam stari samotnjak. Proveo sam ivot sknjigama i nisam uope putovao. Vidjeli ste to po mojoj smetenosti,nad kojom ste se saalili. alim to sam vodio osamljeniki ivotvezan za knjige i itanje. Nema sumnje, ovjek togod naui izknjiga, ali kudikamo vie naui putujui svijetom.

Vi ste Parianin?Jesam, gospoo. Ve etrdeset godina ivim u istoj kui i

izlazim izrijetka. Istina je da je ta kua smjetena na obali Seine, nanajslavnijem i najljepem mjestu na svijetu. Sa svog prozora vidimTuileries i Louvre. Pont Neuf, zvonik crkve Nae Gospe, tornjevePalae pravde i strijelu navrh tornja Saint-Chapelle. Sva su takamena zdanja rjeita: ona mi kazuju basnoslovnu povijestFrancuske.

Dok je sluala tu besjedu, mlada je ena, ini se, bila zauena.Va je stan dakle na keju?ivo e ona.Da, na keju Malaquaisodgovorih jana treem katu, u

kui prodavaa gravira. Zovem se Sylvestre Bonnard. Moje je imeslabo poznato, ali je to ime jednog akademika, lana Instituta3, i zamene je dovoljno da ga moji prijatelji ne zaborave.

3 Vidi napomenu 5.


32/153

32

Ona me pogleda s pomijeanim izrazom iznenaenja, panje,sjete i ganutosti, i meni nije ilo u glavu kako je jedna tako obina

pria mogla u toj mladoj neznanki pobuditi tako raznolika i takoiva uvstva.Oekivao sam da ona objasni svoje iznenaenje, ali jedan div,

blag i sjetan, tiho ue u prostoriju.Moj mu, knez Trepofree ona.Zatim e, predstavljajui mene njemu:

Gospodin Sylvestre Bonnard, lan Francuske Akademije.Knez pozdravi ramenima. Bila su mu visoka, iroka i sumorna.

Draga prijateljiceree onao mi je to vas moram

prekinuti u razgovoru s gospodinom Sylvestrom Bonnardom, ali sukola upregnuta, i treba da u Mello stignemo prije nego to se unoa.Ustala je, uzela rue to joj ih je darovao krmar te izila.

Krenuo sam za njom, dok je knez nadzirao uprezanje mazgi iprovjeravao jesu li remeni i potpruzi dovoljno vrsti. Zastavi pododrinom, ona mi ree smijeei se:

Idemo u Mello; to je strano selo na est milja od Girgentija,i nikad ne biste pogodili zato odlazimo onamo. I ne pokuavajte.Idemo u potragu za jednom kutijom ibica. Dimitri sakuplja kutijeibica. Pokuao je ve s razliitim zbirkama, sakupljao je pseeogrlice, puceta s odora, potanske marke. Ali ga sada zanimaju samokutije ibica... male kutije od ljepenke sa sliicama u boji. Sakupilismo ve pet tisua dvije stotine i etrdeset razliitih primjeraka. Imaih koje smo uspjeli nai tek s tekom mukom. Tako, znali samo dasu u Napulju napravili kutije s likovima Mazzinija i Garibaldija i da

je policija zaplijenila kutije i vrgla u zatvor njihova izraivaa.Nakon mnogog traenja i propitkivanja jednu smo od tih kutijapronali kod nekog seljaka, koji nam je za nju uzeo sto lira i jo nasprijavio policiji. biri su nam pretresli svu prtljagu. Nisu nalikutiju, ali su odnijeli moj nakit. Od tada je i meni draga ova zbirka.

Naljeto emo ii u vedsku da nadopunimo svoje serije.Osjetio sam (treba li da to kaem) neku simpatiju i saaljenje

prema tim upornim sakupljaima rijetkosti. Bez sumnje bi mi bilodrae da su gospodin i gospoa Trepof na Siciliji skupljali drevnimramor, oslikane vaze ili stari novac. Volio bih da su se zanimali za

ruevine u Agrigentu i pjesnike predaje Eriksa. No, naposljetku,oni su sastavljali zbirku, pripadali su mome bratstvu, i zar sam ihmogao ismijavati a da se malko ne narugam i samom sebi?


33/153

33

Sada znatenadoveza onazatoputujemo po ovojstranoj zemlji.

U taj as iilje moja simpatija te osjetih stanovitonegodovanje.Ova zemlja nije nimalo strana,gospoouzvratih ja.

Ova je zemlja zemlja slave. Ljepota je neto tako veliko i uzvienoda je ni stoljea barbarstva ne mogu toliko izbrisati da od nje ne biostali tragovi vrijedni udivljenja. Velianstvenost antike Cerere jose i sad nadvija nad ove suhe breuljke, i grka muza od ijih

boanskih zvukova odjekivae Aretuza i Menal sveudilj poje umojim uima na ogoljeloj gori i na usahlome vrelu. Da, gospoo, u

posljednje dane svijeta, kad naa opustjela kugla, kao danas Mjesec,bude valjala prostorom svoju blijedu leinu, tlo koje nosi ruevineSelinonta sauvat e u sveopoj smrti znakove ljepote, i tada, baremtada, nee biti lakoumnih usta da hulu podiu na njegove usamljeneveliajnosti.

Tek to sam izgovorio te rijei osjetih njihovu glupost.Bonnarde, rekoh sebi, starac kao ti, koji je ivot utroio naknjige, ne zna razgovarati sa enama. Na moju sreu, gospoa jeTrepof od moje besjede razumjela toliko koliko i da sam je izrekao

na grkom.Na sve to ona e mi ljupko:Dimitri se dosauje, a i meni je dugoasno. Imamo kutije

ibica, ali i one naposljetku dosade. Neko sam imala jada, nesreame pratila, i nije mi bilo dugoasno. Kad ovjek ima kakvu brigu,ima veliku razbibrigu.

Ganut moralnom bijedom te lijepe ene, rekoh joj: Gospoo,alim vas to nemate djece. Da imate koje dijete, bila bi pred vamasvrha vaeg ivota, i vae bi misli bile u isto vrijeme ozbiljnije iutjenije.

Imam jednog sinauzvrati ona.Velik je, moj Georges,itav ovjek: osam mu je godina. Volim ga kao i onda kad je biosasvim malen, ali to vie nije isto.

I prui mi jednu ruu iz svoje kite, nasmijei se i ree mi,uspinjui se u svoju koiju:

Nemate pojma, gospodine Bonnarde, koliko mi je drago tosam vas srela. Raunam da u vas ponovno nai u Girgentiju.


34/153

34

Girgenti, istog dana.

Smjestio sam se u svoju lettigu to sam bolje mogao.Lettiga, tosu vam kola bez kotaa ili, ako hoete, to vam je nosiljka, stolica to

je nose dvije mazge, jedna sprijeda, druga straga. Upotreba te

naprave vrlo je stara. Viao sam katkad te nosiljke prikazane urukopisima iz etrnaestog stoljea. Nisam tada znao da e me jednasasvim slina nosiljka nositi iz Monte Allegra u Girgenti. ovjek sene smije ni na to zakleti.

itava su tri sata mazge zvonile svojim zvoncima i udaralekopitima po sasuenom tlu. Dok su se s moje jedne i druge strane

polako, izmeu dva reda aloja, nizali suhi neplodni oblici jednogaafrikog krajolika, ja sam namatao misli oko rukopisa opata JeanaToutmouilla i prieljkivao ga s bezazlenim arom koji je i menesamog raznjeivao i u kojem bijae toliko djetinje prostodunosti.

Ruin miris, koji se jae utipodveer, podsjeti me na gospouTrepof. Zvijezda Veernjaa zasjala je na nebu. Utonuo sam urazmiljanje. Gospoa Trepof lijepo je stvorenje, vrlo jednostavno isasvim prirodno. Misli su joj kao u make. Nisam u njoj otkrio ninajmanju od onih plemenitih radoznalosti to uznemiruju misaone

due. A ipak je ona izrekla na svoj nain jednu duboku misao:ovjeku nije dugoasno kad ima briga. Ona dakle zna da je naovom svijetu nespokoj i patnja naa najpouzdanija zabava. Velike seistine ne otkrivaju bez muke i truda. S kakvim je trudom kneginja

Trepof dola do te istine?

Girgenti, 1. prosinca 1869.

Sutradan se probudih u Girgentiju, kod Gelliasa. Gellias je bio

bogat graanin drevnog Agrigenta. Bio je uven sa svojedareljivosti koliko i sa svoga raskoa, i nadario je grad velikim

brojem besplatnih konaita. Umro je prije tisuu i tristo godina, idanas vie nema besplatnog gostoljublja meu civiliziranimnarodima. Ali se Gelliasovim imenom okrstila jedna krma u kojojsam, umoran, mogao prospavati no.

Dananji Girgenti podie na akropoli antikog Agrigenta svoje


35/153

35

uske i zbijene kue to ih nadvisuje jedna mrana panjolskakatedrala. Sa svojih prozora vidio sam dolje, prema moru, bijeli niz

hramova, napol razorenih. Samo te ruevine imaju neto svjeine.Sve je drugo sasueno. Voda i ivot ostavili su Agrigent. Voda,boanska Nestis Agrigenanina Empedokla, tako je potrebna ivimstvorovima da nita ne ivi daleko od rijeke i izvora. Ali lukaGirgentija, smjetena tri kilometra od grada, ima razvijenu trgovinu.Dakle u ovom sumornom gradu, govorio sam sebi, na ovoj strmoj

hridini, nalazi se rukopis opata Jeana Toutmouilla. Zatraio sam dami pokau gdje je kua gospodina Michel-Angela Polizzija, i ja seuputih onamo.

Naao sam gospodina Polizzija odjevena u uto od glave dopete; zatekao sam ga kako na tavi pri kobasice. Kad me ugledao,ispustio je drak tave, uzmahnuo rukama i poeo uzvikivati odushienosti. Bio je to omanji ovjek: bubuljiavo lice, orlovski nos,isturena brada i okrugle oi davahu mu izvanredno izraajan izgled.

Preuzvienostitako me oslovi i ree da e ovaj danzabiljeiti bijelim kamikom te mi ponudi da sjednem.

Prostorija u kojoj smo se nalazili sluila je ujedno kao kuhinja,salon, spavaonica, radionica i smonica. Bila je tu pe, postelja,slike, slikarski nogari, boce i crvene paprike. Obuhvatio sam

pogledom slike to prekrivahu zidove.Umjetnost, umjetnost!uzviknu gospodin Polizzi, diui

opet ruke k nebu.Umjetnost! Kakva li dostojanstva! Kakve liutjehe! Ja sam slikar, Preuzvienosti!

I pokaza mi jednoga svetog Franju, koji bijae nedovren i kojije takav mogao i ostati bez tete po umjetnost i bogotovlje. Zatimmi pokaza nekoliko starih platna u boljem stilu, ali nametljivo

dotjeranih.

Popravljam stare slike objasni mi on.Oh, stari majstori!Koje li due u njima, kakva li duha!

Dakle je istinarekoh javi ste ujedno slikar, sakupljastarina i trgovac vinom.

Na slubu Vaoj Preuzvienostiodgovori on.Imam uovaj as jedanzucco, svaka mu je kap vatreni biser. VaeGospodstvo treba da ga kua.

Cijenim sicilska vinadoekah jaali nisam k vamadoao radi boca, gospodine Polizzi.

On e:


36/153

36

Onda radi slika. Vi ste dakle ljubitelj. Silno se radujem kadmi u posjet dolaze ljubitelji slika. Pokazat u vam remek-djelo

Monrealeseovo. Da, Preuzvienosti, njegovo remek-djelo.Poklonstvo pastir! Biser sicilske kole!A ja:

Pogledat u to djelo sa zadovoljstvom, ali da govorimonajprije o onom to me dovodi ovamo.

Njegove ivahne sitne oi zastadoe na meni pune radoznalosti,i ja, ne bez stanovite okrutne strepnje, razabrah da on i ne sluti zatosam zapravo doao.

Sav uznemiren i utei gdje mi hladan znoj izbija na elu,

jadno protisnuh reenicu koja je po prilici kazivala:Dolazim izravno iz Pariza da se obavijestim o jednomrukopisuZlatne legende koji, kako rekoste, posjedujete.

Na te moje rijei on uzmahnu rukama, zinu te izvali oi,pokazujui znake najivljeg uzbuenja.

Oh, rukopisZlatne legende! Biser, Vaa Preuzvienosti,rubin, dijamant! Dvije minijature izraene tako savreno da se kroznjih nazire raj. Kakve li miline! One boje otrgnute od cvjetnih

krunica stvaraju med za oi. Julio Clovio ili Klovi nije pravioboljih.

Pokaite mi garekoh ja ne mogavi sakriti ni svoj nemirni svoju nadu.

Da vam ga pokaem!uzviknu Polizzi.A mogu li to,Preuzvienosti? Nemam ga vie! Ne, nemam ga vie!

Bijae kao da e poupati svu kosu s glave. Mogao ju je zaistasvu poupati a da gaja ne sprijeim u tome. Ali je on sam zastao

prije nego to je sebi nanio ikakvo zlo.Kako?rekoh mu u srdbi.Kako? Dovodite me iz

Pariza u Girgenti da mi pokaete rukopis, a sad, kad sam doao,velite mi da ga vie nemate. To je nedostojno, gospodine. Preputamsvim potenim ljudima da sude o vaem ponaanju.

Da me tko vidio u taj as, mogao je zamisliti kako izgledabijesan ovan.

To je nedostojno, to je nedostojnoponovih, irei rukekoje su se tresle.

Michel-Angelo Polizzi spusti se na stolicu, drei se kao junakna umoru. Vidio sam kako mu se oi pune suzama, a kosa, koja muse dotle vijorila na glavi, pada mu u neredu po elu.


37/153

37

Ja sam otac, Preuzvienosti, ja sam otac!uzviknu on,sklapajui ruke.

I nadoveza jecajui:Moj sin Rafaello, sin moje jadne ene, koje smrt oplakujemve petnaest godina, Rafaello, Preuzvienosti, htio je da zaponetrgovinu u Parizu. Unajmio je duan u ulici Laite da tu prodajerijetkosti. Dao sam mu sve dragocjenosti koje sam posjedovao, dao

sam mu svoju najljepu majoliku, svoju najljepu fajansu iz Urbina,svoje slike velikih majstora, ah, kakve slike, Signore! I sad mizasljepljuju oi kad ih opet gledam u svojoj mati! I sve potpisane!

Na kraju, dao sam mu rukopisZlatne legende. Bio bih mu dao i

svoje meso i krv svoju. Jedinac! Sin moje jadne svete ene!Tako daklerekohdok sam ja, vjerujui vaoj pisanojrijei, iao u najskrovitiji kutak Sicilije da naem rukopis opataToutmouilla, taj je rukopis bio izloen u jednom izlogu uliceLaffitte, na samih tisuu i petsto metara od moje kue!

Jest, bio je ondje, to je sveta istinapotvrdi mi gospodinPolizzi, odjednom opet vedar i jo je ondje, barem tako mislim,Preuzvienosti.

I dohvati s police jednu kartu, koju mi prui govorei:Evo adrese moga sina. Bit u vam zahvalan ako je date

svojim prijateljima. Fajansa, slikarije na caklini, tkanine, slike, on

ima potpun izbor svih umjetnikih predmeta, tamo je sve, tutta laroba, a ima i antike, asti mi. Posjetite ga,on e vam pokazatirukopisZlatne legende. Dvije minijature udesne svjeine.

Nevoljko uzeh kartu koju mi je pruio. Taj je ovjekzloupotrijebio moju slabost i jo me jednom pozvao da u drutvimarairim ime Rafaella Polizzija.

Ve sam dohvatio kvaku na vratima kadli me moj Sicilijanaczgrabi za miku. Bijae kao da je u nekom zanosu.

Ah, Preuzvienosti, kakav li je ovaj na grad!otepi on.Ovaj je grad dao Empedokla. Empedoklo! Kakva li velikaovjeka i kakva li velika graanina! Kakve li smjelosti misli, kakveli vrline, kakve li due! Ima dolje, u luci, statua Empedoklova, prednjom skidam kapu svaki put kad onuda proem. Kad je Rafaello,moj sin, imao poi u Pariz da ondje, u ulici Laffitte, otvori trgovinustarina, odveo sam ga u luku naega grada i pod statuomEmpedoklovom dao mu svoj oinski blagoslov. Sjeaj seEmpedokla, rekoh mu tada. Ah, signor, jedan novi Empedoklo


38/153

38

trebao bi danas naoj nesretnoj domovini! elite li da vas odvedemdo njegova kipa, Preuzvienosti? Hoete li da vam sluim kao vodi

u obilasku ruevina? Pokazat u vam hram Kastora i Poluksa, hramJupitera Olimpijskog, hram Junone Lucinijanske, stari bunar, grobTeronov, Zlatna vrata. Putniki vodii svi su magarci. Ja sam dobarvodi, vrit emo iskopavanja, ako elite, i otkrit emo mnogo

blago. Ja se razumijem u iskopavanja i imam za to dara. Ja

pronalazim remek-djela u jamama u kojima uenjaci nisu nita nali.Uspio sam da se otrgnem. Ali on potee za mnom, zaustavi me

podno stuba i ree mi na uho:ujte me, Preuzvienosti, odvest u vas u grad, pokazat u

vam nae Girgentkinje! Sicilijanke, signor, antika ljepota! I pokazatu vam nae seljanice, hoete li?avo vas odnio!povikah ja, ljutit.I umaknuh na ulicu, ostavivi njega rairenih ruku.Kad sam mu izmakao iz oiju, sjedoh na jedan kamen i utonuh

u razmiljanje, podnimivi se obadvjema.Pa zar sam ja zato doao na Siciliju da mi ine takve

ponude? rekoh u sebi.

Nema sumnje, taj je Polizzi lupe, a njegov sin drugi. Ali to suto spremali? Nisam mogao razmrsiti. No, ve sam se sadautiodovoljno ponienim i ojaenim.

Lagan korak i utanje tkanine prenu me iz misli; podigohglavu i opazih kako mi prilazi kneginja Trepof. Nije dala da ustanem

nego me zadri na mojoj klupi,primi me za ruku i blago ree:Traila sam vas, gospodine Sylvestre Bonnarde. Velika mi

je radost to sam vas srela. Htjela bih vam ostaviti ugodnuuspomenu na na susret. Zaista bih htjela.

I dok je to govorila, uini mi se nekako da sam pod njenimvelom vidio jednu suzu i jedan smjeak.

Prie zatim i knez te nas zasjeni svojom golemom sjenom.Dimitri, pokaite gospodinu Bonnardu svoj dragocjeni

plijen.

A krotki div prui mi kutiju ibica, runu kutijicu od ljepenke,ukraenu modrom i crvenom glavom za koju natpis kazivae da jeEmpedoklova.

Vidim, gospoo, vidim. Ali gadni Polizzi, komu nemojtenipoto poslati gospodina Trepofa,za cio me ivot zavadio sEmpedoklom, a ni ova slika nije takva da bi mi toga drevnog


39/153

39

filozofa uinila ugodnijim.Runo je ovo, ali je rijetkoree ona.Ove se kutije

vie ne mogu nai. Treba ih kupiti na samome mjestu. U sedam satiujutro Dimitri je bio u tvornici. Vidite, nismo gubili svoje vrijeme.Vidim, gospoo, dobro vidimuzvratih ja s gorinom u

glasu.Ali ja sam potratio svoje i nisam naao ono tosam doaotraiti tako daleko.

Ona kao da pokazivae zanimanje za moj neuspjeh.Imate nekih jada?upita me ona ivo.Mogu li vam u

emu pomoi?Ne biste li mi, gospodine, pripvjedili to vas mui?Pripvjedih joj. Moje kazivanje bijae dugo. Ali je ona njime

bila ganuta, jer me zatim obasula mnotvom podrobnih pitanja kojeja uzeh kao isto toliko dokaza njezina zanimanja. Htjela je da znatoan naziv rukopisa, njegov oblik i veliinu, njegovu starost.Zatraila je i adresu gospodina Rafaella Polizzija.

Dadoh joj adresu, inei tako (o sudbine li! ) upravo ono to mije odurni Michel-Angelo Polizzi preporuio.

Ponekad je teko da se ovjek zaustavi. Opet sam uzeo nizatisvoje jadikovke i svoje kletve. Ovaj put se gospoa Trepof naduismijati.

Zato se smijete?upitah je.Zato to sam ja jedna zla enaodgovori mi ona.I odlepra dalje, ostavljajui me sama i poraena na mome

kamenu.

Pariz, 8. prosinca 1869.

Moji jo neispranjeni kovezi zatrpali su blagovaonicu. Sjediosam za stolom to bijae krcat svih onih dobrih stvari to ih zemljafrancuska proizvodi za poznavatelje dobrih vina i finih jestvina. Jeo

samptdeChartres,patetu koja bi sama dostajala da ovjekuomili domovinu. Tereza, ustoboena preda mnom, ruku sastavljenihna svojoj bijeloj pregai, gledala me s blagonaklonou, nespokojemi saaljenjem. Hamilkar se umiljavao tarui se o moje noge i slineiod ugode.

Stih jednoga drevnog pjesnika iskrsnu mi u pameti:


40/153

40

Sretan onaj koji se kao Uliks vratio s lijepog putovanja.

Dakle sam se proetao uzalud, rekoh u sebi, i dolazimpraznih ruku, ali sam se kao Uliks vratio s lijepog putovanja.I poto sam progutao posljednji gutljaj kave, zatraih od Tereze

svoj tap i eir, a ona mi ih dade s nepovjerenjem: bojala se novogodlaska. Jaje razuvjerih i umirih rekavi joj da pripremi veeru uest sati.

Znatno zadovoljstvo imao sam ve u tome da obilazimparikim ulicama, kojima sa svim potovanjem volim svaku plou isvaki kamen. Ali sam imao i cilj, i krenuo sam ravno u ulicu

Laffitte. Odmah sam ondje pronaao trgovinu Rafaella Polizzija.Ona se isticala velikim brojem starih slika koje su, premda razliitopotpisane slavnim imenima, ipak meu sobom imale nekakvusrodnost po izgledu koja bi u ovjeku pobudila misao o dirljivom

pobratimstvu genija da nije vie svjedoila o vjetini kista gospodinaPolizzija oca. Ureenu tim sumnjivim remek-djelima, trgovinu suuljepavale sitne rijetkosti, bodei, ibrici4, pehari, zemljane posude,

bakarni ukrasi i panjolsko-arapski tanjuri s kovinskim odsjajem.Poloen na portugalski koni naslonja s grbovima, jedan

primjerak molitvenika Simona Vostrea bijae otvoren na listu kojinosi neki arheoloki znak, a jedan stari Vitruvije pokazivae nanekoj krinji svoje izvanredno vjeto izraene gravire karijatida itelamona. Taj prividni nered koji skrivae mudar raspored, tahinjena sluajnost s kojom razliiti predmeti bijahu razbacani takoda se to bolje istaknu, bio bi uveao moje nepovjerenje, alinepovjerenje kojim me ispunjavae ve samo ime Polizzijevo nijemoglo porasti, jer bijae neizmjerno.

Gospodin Rafaello, koji je tu bio kao jedina dua svih tihnesloivih i zbrkanih oblika, uini mi se ovjekom hladnokrvnim

poput Engleza. On ni u kojem stupnju nije pokazivao izvanrednih

sposobnosti to ih je njegov otac pokazivao u kretnjama i ublagoglagoljivosti.

Rekoh mu to me vodi k njemu. On otvori jedan ormar iodande izvue rukopis, koji zatim stavi najedan stol gdje sam gamogao po volji razgledati.

Nikad u svemu svom ivotu nisam osjetio slino uzbuenje

4 ibrikbakrena (srebrna, zlatna) posuda uska grla sa zaklopcem.


41/153

41

osim ako izuzmem nekoliko mjeseci svoje mladosti na koje euspomena, sve da poivim i stotinu godina, ostati do moga

posljednjeg asa tako svjea u mojoj dui kao i prvog dana.Bio je to uistinu rukopis to ga je opisao knjiniar SirThomasa Releigha; bio je to uistinu rukopis opata Jeana

Toutmouilla, gledao sam ga roenim oima i dodirivao svojimrukama. Djelo Jacopa da Voragine bilo je tu znatno skraeno, ali mi

je do toga malo stalo. Tu su zato bili neprocjenjivi dodaci opata iz

opatije Saint-Germain-des-Prs. To bijae glavno! Namjerio sam daitam legendu o svetom Droctoveusu, ali nisam mogao: itao samsve retke u jedan mah, a u glavi mi builo kao u kakvu mlinu, nou,

na selu. Meuto sam razabrao da rukopis pokazuje slova nepobitnevjerodostojnosti. Dvije slikeSvjetla Marinjeg i KrunidbeProzerpininebijahu nezgrapne u crteu i kriave u bojama.Dobrano oteene godine 1824, kako je to posvjedoavao katalogSir Thomasa, dobile su odonda novu svjeinu. To me udo nijeuope iznenadilo! Legende i spjev opata Jeana Toutmouilla, to je

pravo blago. Jedno i drugo naprosto sam gutao oima.Pravio sam se ravnodunim kad sam gospodina Rafaella upitao

za cijenu tog rukopisa i ekajui njegov odgovor molio sam se usebi da ta cijena ne prijee visinu moje uteevine, ve ionakodobrano smanjene jednim skupim putovanjem. Gospodin mi Polizzi

odgovori kako on ne moe raspolagati tim predmetom koji vie nijenjegov i koji e sestaviti na drabu i javno prodati, u Drabenomdomu, s nekim drugim rukopisima i inkunabulama.

Bio je to teak udarac za me. Upeh se da povratim duu ismogoh uzvatiti otprilike ovako:

Vi me iznenaujete, gospodine. Va otac, koga sam nedavnovidio u Girgentiju, tvrdio mi je da je ovaj rukopis vae vlasnitvo.

Neete mi valjda dovoditi u sumnju rije vaega gospodina oca.Zaista je rukopis bio moje vlasnitvoodgovori mi

Rafaello savreno jednostavnoali vie nije. Prodao sam tajdragocjeni rukopis jednom ljubitelju koga mi je zabranjeno

imenovati i koji se, s razloga to mi ihvalja preutjeti, naaoprimoranim da proda svoju zbirku. Poastivi me povjerenjem, mojme kupac zamolio da sastavim katalog i da upravljam prodajom,

koja e biti sad 24. prosinca. Ako izvolite dati mi svoju adresu, imatu ast da vam poaljem katalog koji je u tisku i u kojem ete nai

Zlatnu legendu opisanu pod brojem 42.


42/153

42

Dadoh mu svoju adresu te izioh.Nije mi se sviala pristojna ozbiljnost toga sina koliko ni

bezono lakrdijanje njegova oca. Iz dna due mrzio sam lukavtinutih podlih trgovaca. Bilo mi je jasno da su ta dva lupea u dogovorui da su izmislili tu prodajnu drabu, uz pomo kakva vajnog

procjenitelja, da bi prekomjerno, a da im se ne moe spoitnuti, diglicijenu rukopisu koji sam toliko elio. Nalazio sam se u njihovimrukama. elje, ak i najnevinije, imaju tu lou stranu to nas

podvrgavaju drugome i ine nas ovisnim. Ta pomisao bijaeokrutna, ali nije pobijedila moju elju da posjedujem djelo opataToutmouilla. Dok sam tako razmiljao namjerivi da prijeem na

drugu stranu, zastadoh da propustim koiju to se penjala uz ulicuniz koju sam ja silazio te prepoznah iza stakla gospou Trepof kojusu dva vranca i koija, sav u krznu kao kakav vlastelin, vozili ukasu. Ona me nije opazila.

Dao Bog da ona nae ono to joj treba ili, bolje, ono to joj sesvia, rekoh u sebi. To joj je moja elja kao uzvrat za okrutniosmijeh s kojim je doekala moju zlu sreu u Girgentiju. U nje jedua kao u ptice sjenice.

I, tuan, stigoh do mostova.Vrijeme, vjeno neumoljivo, dovede bez urbe i bez odgaanja

dan 24. prosinca. Otiao sam u zgradu zvanu Bullion i zauzeomjesto u dvorani broj 4, odmah pred stolom za kojim su imali

zasjedati drabovatelj Boulouze i vjetak Polizzi. Ubrzo vidjeh kakose dvorana malo-pomalo puni poznatim mi osobama. Stisnuo sam

ruku nekolicini starih knjiara s kejova; ali opreznost to ju svakavelika korist ulijeva i najpovjerljivijima, uinila je te sam preutiorazlog svoje neobine prisutnosti u jednoj od dvorana Bullionskekue. Naprotiv, ja sam tu gospodu pitao to to njih zanima naPolizzijevoj drabi, i odahnuo sam zadovoljno kad sam uo gdjegovore o sasvim drugoj stvari nego to je moja.

Dvoranu polako ispunie zainteresirani i radoznali, i nakon polsata kanjenja zauzee svoja mjesta na povienom podijudrabovatelj oboruan svojim ekiem od bjelokosti, pisar natovaren

popisima, vjetak sa svojim katalogom i izvikiva opskrbljenzdjelicom objeenom navrh motkesva etvorica u sveanu

poslovnom dranju. Posluitelji se poredae ispred stola. Poto jepredsjedatelj objavio da je draba poela, u dvorani nastadepolutiina.


43/153

43

Najprije se, po osrednjim cijenama, prodao sasvim obian nizknjigaPreces piae s minijaturama. Zalino je rei da su minijature u

tim knjigama bile potpuno svjee.Skromnost ponuda potaknu skupinu sitnih antikvara, koji su seumijeali meu nas i poeli se s nama slobodno ophoditi. Dooezatim pretrci bronanih i mjedenih predmeta; oni su ekali da seotvore vrata susjedne dvorane, i u njihovoj overnjanskoj veselosti

zatomi se glas izvikivaev.Pozornost opet oivje kad je na red doao prekrasan zbornik

Rat idov. Za nj su se dugo otimali.Pet tisua franaka, pet tisuaobjavljivao je izvikiva

usred tiine staretinara koji ostadoe zadivljeni.Sedam-osam zbirki antifona vrati nas na niske cijene.Neka debela i gologlava preprodavaica, ohrabrena veliinom

knjige i malom ponudom, kupi jedan od tih antifonara za tridesetfranaka.

Naposljetku vjetak Polizzi stavi na stol predmet broj 42:Zlatna legenda, francuski rukopis, sa dvije divne minijature, poetnacijena tri tisue franaka.

Tri tisue! Tri tisue!zakrijeti izvikiva.Tri tisue!suho ponovi drabovatelj.Sve mi udaralo u sljepoonicama, i ja kao kroz oblak vidjeh

mnogo ozbiljnih lica kako se sva okreu prema rukopisu s kojim je,onako otvorenim, jedan momak etao dvoranom.

Tri tisue i pedeset!uzviknuh ja.Uplaio sam se od zvuka svoga glasa i zbunio vidjevi kako se

sva lica okreu prema meni.Tri tisue i pedeset!ree izvikiva ponavljajui moju

ponudu.

Tri tisue i sto!povisi gospodin Polizzi.Zatim se poe junaki dvoboj izmeu vjetaka i mene.

Tri tisue i pet stotina!est stotina!Sedam stotina!etiri tisue!etiri tisue i pet stotina!Potom, jednim golemim skokom, gospodin Polizzi odjednom

skoi na est tisua.est tisua franaka, to bijae sve ime sam mogao raspolagati.


44/153

44

est tisua i stotinu!viknuh ja.Na alost, ni ovo nemogue nije bilo dovoljno.

est tisua i pet stotina!mirno uzvrati gospodin Polizzi.Pokunjih se, zaprepaten; nisam se usudio rei ni da ni neizvikivau koji mi je vikao:

est tisua i pet stotina! Hej, vi tamo desno! Nije greka.est tisua i pet stotina!

est tisua i pet stotina, prvi put... preuze drabovatelj.est tisua i pet stotina, drugi put... Nema kupca koji da vie

od est tisua i pet stotina...U dvorani se slegla sveana tiina. Odjednom osjetih kako mi

se lubanja raspukla. Bio je to inovnikov eki to je suho udarao postolu i neopozivo dosudio predmet broj 42 gospodinu Polizziju. Utoodmah pisarevo pero, prelijeui po igom obiljeenu papiru, upisataj veliki dogaaj u jednoj liniji.

Bio sam satrven, trebalo mi je zraka i odmora. Ipak, nisam

napustio svoje mjesto. Malo-pomalo vrati mi se mo rasuivanja.Nada je uporna, a ja sam imao nade. Pomislio sam da novi kupac

Zlatne legende moebiti kakav razuman i irokogrud ljubitelj knjigakoji e mi dopustiti uvid u rukopis i ak objavljivanje njegovih

bitnih dijelova. I zato, kad se prodaja zavrila, prioh vjetaku kojije silazio s podija.

Gospodineupitah gajeste li broj 42 kupili za svojraun ili po nekom nalogu?

Po nalogu. Reeno mi je da rukopis ne ispustim ni po kojucijenu.

Moete li mi rei kupevo ime?Silno alim to vam elji ne mogu udovoljiti: to mi je

izriito zabranjeno.Krenuo sam kui oajan.

30. prosinca 1869.

Tereza, zar ne ujete da ve etvrt sata netko zvoni na naimvratima?

Tereza ne odgovara. Ona klepee dolje, u vratarkinoj sobici. Toje sigurno. Zar se tako estita imendan svome starom gospodaru?


45/153

45

Ostavljate me sama uoi Svetog Silvestra! Jao, ako mi danas stignekoja srdana elja, doi e ona ispod zemlje, jer su svi oni koji su

me voljeli odavno pokopani. Zaista ne znam to jo radim na ovomesvijetu. Eno, opet zvoni. Polako ostavljam svoju vatru, poguren, iodlazim da otvorim vrata. Koga to vidim na hodniku! Nije to pokisli

Amor, i ja nisam stari Anakreon, nego je preda mnom lijep djeakod osam ili devet godina. Sasvim je sam; die glavu da me vidi.Obrazi mu se rumene, ali njegov vjetrenjasti nosi izgledavragolasto. Ima pera za eirom i nabran ovratnik od ipke na bluzi.Lijep malian. Obadvjema rukama dri paket velik koliko i on sm i

pita me jesam li ja gospodin Sylvestre Bonnard. Odgovaram mu da

jesam. On mi predaje paket, veli da je to od njegove mame i bjeiniza stube.Silazim nekoliko stepenica, naginjem se preko priruja i vidim

kako mali eir krivuda u zavojici niza stube kao pero na vjetru.Zbogom, djeae! Volio bih da sam s njime mogao koju

probesjediti. Ali to bih ga pitao? Ne pristoji se ispitivati djecu.Uostalom, sam e me paket bolje izvijestiti negoli njegov donositelj.

Paket je vrlo velik, ali ne i teak. U svojoj knjinici razrezujemvrpce i odmatam papir u koji paket bijae uvijeni to vidim...?Jednu cjepanicu, dobru kladu, pravi badnjak, ali tako lagan te

pomiljam da je upalj. I otkrivam, zaista, da je cjepanica sloena oddva dijela, spojena kvaicama: rasklapaju se te dvije pole na arke.Okreem kvaice, i gle preplavljuju me same ljubice. Prosipaju se

po mome stolu, po mojim koljenima, padaju na moj sag, klize mi u

prsnik, uvlae mi se u rukave. Sav sam njima namirisan.Tereza, Tereza! Donesite vaze s vodom! Evo ljubica to

nam dolaze iz ne znam koje zemlje i ne znam ije ruke, ali svakakoiz neke mirisne zemlje i neke draesne ruke. Vrano stara, ujete lime?

Stavio sam ljubice na stol, sav je prekriven njihovim mirisnim

laticama. Ima jo neto u cjepanici, neka knjiga, rukopis. Pa to je...ne mogu vjerovati a ni sumnjati... To jeZlatna legenda, rukopis

opata Jeana Toutmouilla. Evo Svjetla Marinjegi Otmice

Prozerpinine, evo legende o svetom Dr

Documents

Anatole France - Zločin Sylvestra Bonnarda