UNIVERZITET U TUZLI

FARMACEUTSKI FAKULTET

BROMATOLOGIJA

SEMINARSKI RAD

Učestalost poremećaja u prehrani (anoreksija i bulimija)

PROFESOR: STUDENTI:

Dr.sc. Midhat Jašić, vanr.prof Lisičić Negra

Marjanović Ivana

Tuzla, maj, 2013

Podaci o seminarskom radu:

Naziv predmeta: Bromatologija

Voditelj: dr.sc. Midhat Jašić, vanr.prof.

Broj stranica: 19

Broj slika: 7

Broj tablica: 1

Broj priloga: 3

Broj literaturnih referenci: 9

Sažetak

Živimo u okruženju u kojem svakog dana možemo birati između pravilne i nepravilne

ishrane, zdravlja i bolesti te dobrog i lošeg raspoloženja. Svakodnevno imamo mogućnost da

promjenimo svoj način ishrane koji nas vodi ka zdravijem i ljepšem životu. Veoma važan faktor

je volja i dobro psihičko zdravlje te jak motiv za promjenu jer je pravilna i zdrava ishrana u

većini slučajeva zanemaren dio čovjekovog života. Promećaji ishrane su jedan od glavnih

uzroka, obolijevanja u 21.vijeku, a bulimija i anoreksija se navode kao najčešći. Anoreksija

nervoza je psihička bolest koja rezultira drastičnim gibitkom tjelesne težine. Anoreksija može

imati brojne komplikacije, a može se završiti i smrću. Bulimija nervoza je bolest prejedanja,

nakon čega osoba izaziva namjerno povraćanje ili korištenje lakstativa, zbog straha od debljanja.

Ključ ozdravljenja je tolerancija prema svom tjelesnom izgledu i ostalim osobinama, te vođenje

zdravog i uravnoteženog života.

Ključne riječi: poremećaj prehrane, anoreksija, bulimija, psihičko oboljenje, fizički izgled.

SADRŽAJ

1. UVOD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1

2. ANOREKSIJA (Anorexia nervosa) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2

2.1. Faktori koji utiču na nastajanje anoreksije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2

2.1.1 Biološki i medicinski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2

2.1.2. Psihološki i emocionalni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2

2.1.3. Genetski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3

2.1.4. Kulturološki . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3

2.2. Simptomi anoreksija i klinička slika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .4

2.3. Dijagnoza i liječenje anoreksije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6

3. BULIMIJA (Bulimia nervosa) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8

3.1. Simptomi i kliničke karakteristike bulimije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10

3.2. Liječenje i komplikacije bulimije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11

4. METODE I MATERIJAL ISTRAŽIVANJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .14

4.1. Rezultati i zaključak ankete . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .14

4.2. Prilog br. 1. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15

4.3. Prilog br. 2. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16

5. ZAKLJUČAK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .18

6. LITERATURA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .19

1. UVOD

Poremećaj hranjenja može se definisati kao hronično samoinicijativno izgladnjivanje ili

prejedanje. Karakterizira ga žestok nagon, da osoba bude mršava, te psihološki strah od

povećanja tjelesne mase i gubitka kontrole nad ishranom. Poznato je da poremećaj u ishrani

može biti rezultat brojnih faktora, koji uključuju emocionalne poremećaje i poremećaje ličnosti,

pritisak u porodici, moguću genetsku ili biološku predispoziciju i opsjednutost idealnom

težinom. Ciljana grupa su najčešće adolescenti, ali i osobe u ranoj odrasloj dobi. Najčešće su to

djevojke u razdoblju od 14-20 godina, ali može pogađati i muškarce. Anoreksija zapažena kod

muškaraca se naziva manoreksija.” Najpoznatiji poremećaji hranjenja današnjice (uz problem

gojaznosti) su anoreksija i bulimija koje su se 1980. godine prvi puta pojavile u DSM–III kao

podvrsta poremećaja djetinjstva i adolescencije” (prema Davison i Neale, 1999). Istraživanja

pokazuju da se broj oboljelih znatno povećao u zadnjih dvadeset godina. Razlog tome je

pogrešna slika ljudskog tijela nametnuta od strane modernog društva, koja smatra lijepim i

zgodnim osobama one mršave i vitke.

1

2. ANOREKSIJA (Anoexia nervosa)

“Riječ anoreksija je grčkog porijekla, a odnosi se na nedostatak apetita, izbjegavanje i

osjećanje gnušanja prema hrani” (prema Pokrajac – Bulian, 2000). Prema Dijagnostičkom i

statističkom priručniku psihičkih bolesti Američkog psihijatrijskog društva (DSM – IV, 1996),

prosječna dob pojavljivanja anoreksije je 17 godina. Osobe koje boluju od anoreksije ne gube

apetit, već imaju stalan i nerazuman strah od debljenja koji je prisutan i kada je mršavost dostigla

taj nivo da je život pacijenta ugrožen. U centru ove bolesti je hrana, iako je anoreksija bolest

uma. Često započinje željom za gubitkom nekoliko kilograma. Oboljela osoba postaje

opsjednuta slikom svog tijela i često doživljava sebe debelom iako je istina suprotna.

Postoje dva tipa anoreksije :

1. restriktivni tip - provodi se dijeta tj.izgladnjivanje praćeno često pretjeranom fizičkom

aktivnošću

2. prežderavajući - purgativni tip - provodi se dijeta, koja je praćena povremenim prejedanjem i

eliminisanjem hrane iz organizma preparatima kao što su laksativi, diuretici ili povraćanjem.

2.1. Faktori koji utiču na nastajanje anoreksije

2.1.1 Biološki i medicinski

Primarno sjedište ovih poremećaja je u hipotalamusu, koji regulira rad hipofize, žlijezde koja

se ponekad naziva centralnom žlijezdom zbog svoje uloge u koordinaciji nervnog i endokrinog

sistema. Također se poremećaji u uzimanju hrane mogu povezati i s određenim

neurotransmiterima u mozgu.

2.1.2. Psihološki i emocionalni

Još uvijek nije utvrđeno da li su emocionalni poremećaji uzroci ili posljedice poremećaja u

uzimanju hrane ili oboje. Fobije i opsesivno-kompulsivni poremećaji su preteča poremećajima

ishrane, nakon čega se javlja panika. Žene koje boluju od anoreksije postaju opsjednute

vježbanjem, dijetama i hranom. Posljedica toga je razvijanje kompulzivnih rituala kao što je

2

vaganje svakog zalogaja, rezanje hrane na komadiće, stavljanje u male posude, brojanje svake

kalorije.

2.1.3. Genetski

Anoreksija se češće javlja kod ljudi koji imaju članove porodice s ovim poremećajem, ali

naučnici nisu sigurni šta bi mogao biti nasljedni faktor. Predispozicija za razvoj anoreksije javlja

se kod ljudi koji imaju genetsku skolonost ka mršavosti.

2.1.4. Kulturološki

Društveni pritisak zapadnih zemalja ima veliki uticaj u nastaknu poremećaja ishrane. Učestalo

reklamiranje proizvoda za smanjenje tjelesne težine od strane anoreksičnih modela i brojne

reklame nezdrave hrane odražavaju se na život mladih ljudi.

Povećan rizik za razvoj ove bolesti imaju osobe koje su: 

- doživjele brojne traume ili emocionalni stres za vrijeme puberteta

- bile izložene seksualnom zlostavljanju

- pod pritiskom društva koje ističe važnost vitke linije i fizičkog izgleda kao jedinu

vrijednost savremene žene.

2.2. Simptomi anoreksija i klinička slika

3

Prvi simptom anoreksije je veliki gubitak tjelesne težine, koji nastaje kao posljedica

različitih dijeta. ”Općenito, svaka restrikcija hrane koja je usmjerena prema uticajima na oblik ili

težinu tijela trebala bi se smatrati dijetom” (prema Ambrosi – Randić, 2001). “Rezultati brojnih

istraživanja pokazuju da se zapravo nikada ranije nije težilo takvoj mršavosti kao danas” (prema

Vidović, 1998). Do početka dvadesetog vijeka oblo žensko tijelo predstavljalo je ideal ljepote i

ženstvenosti (slika 1). Šezdestetih godina javnosti se predstavila poznata manekenka Twiggy

(170cm, 44kg) (slika 2) koja je postala uzor mnogim mladim djevojkama i ženama. Taj ideal

ljepote se zadržao do danas u dovoljnoj mjeri da se djevojke sve više odlučuju na drastične

korake radi postizanja željenog izgleda.

Slika 1. Simbol idealnog ženskog tijela do 20.og vijeka Slika 2. Manekenka Twiggy

U početku osoba želi da popravi svoj fizički izgled, gubljenjem nekoliko kilograma da bi

dostigla željenu težinu. Dijeta počinje izbjegavanjem hrane koja deblja kao što su hljeb, slatkiši,

tjestenina, a nastavlja se smanjivanjem obroka do potpunog izbjegavanja istih. Konačan ishod

dijete je zapravo izgled koji nema veze sa ljepotom te oboljeli i dalje nisu zadovoljni sobom.

Zatim nastupaju i pridruženi simptomi anoreksije kao što su: depresija, razdražljivost, izolacija,

nesanica, malaksalost. Takvim osobama nedostaje spontanost i teško izražavaju osjećaje. Neki

od simptoma mogu biti prikriveni kod mladih žena koje imaju šećernu bolest i poremećaje u

uzimanju hrane takvi su osobe normalne težine ili čak prekomjerno teški, a ipak su anoreksični.

4

“ Amenoreja (izostanak redovitih menstruacija) je karakteristično obilježje anoreksije, a

značajne su i druge fiziološke promjene: suha koža koja lako popuca, nježne polegnute dlačice

na licu i vratu, krhki i lomljivi nokti ruku, žućkasti ton kože, usporeno srčano bilo, opstipacija,

snižena tjelesna temperatura, te mišićna slabost.” (prema Davison i Neale, 1999). Misli mogu biti

konfuzne ili usporene, a bolesnik ima slabo pamćenje i ne može donositi odluke. Jedan od

karakterističnih simptoma ovog poremećaja je iskrivljena slika o vlastitom tijelu (slika 3).

Slika 3. Iskrivljena slika o vlastitom tijelu

“Prema teoretičarima učenja, anoreksija je fobija od debljine ili težnja da se dostigne izgled

prelijepe vitke žene, toliko silno promican u našem društvu” (prema Bemis, 1978, Crisp, 1967).

“Što se tiče bioloških objašnjenja, prema vjerojatno vodećoj fiziološkoj teoriji riječ je o

abnormalnom funkcioniranju dijela hipotalamusa odgovornog za kontroliranje uzimanja hrane,

spolne aktivnosti i menstruacije, međutim, još uvijek nije poznato da li je taj hipotalamički

poremećaj uzrok anoreksije, posljedica gubitka tjelesne težine i ograničenog unosa kalorija ili

emocionalnog stresa“ (prema Garfinkel i Garner, 1982).

Kod osoba koje su stalno na dijetama, dolazi do pojave suprotnog efekta na gubljenje tjelesne

težine to je tzv. jo-jo efekat. Svakom slijedećom dijetom dolazi do usporavanja metabolizma to

jeste sporije se gubi na težini, a brže se deblja, što je na psihološkom planu povezano sa

osjećajima razočarenja, stida i srama.

2.3. Dijagnoza i liječenje anoreksije

5

Prvi korak pri liječenju ove bolesti je priznanje oboljelog da postoji poremećaj pri ishrani.

Pacijent mora biti svjestan stanja u kojem se nalazi i biti voljan prihvatiti pomoć koja mu se

pruža. Aktivno učešće osim doktora moraju imati roditelji i prijatelji. Nažalost čest je slučaj da

su roditelji kasno primjetili promjenu, te im je teško priznati postojanje samog problema.

Dijaganoza anoreksije se brzo utvrđuje na osnovu fizičkih simptoma i osnovne historije bolesti.

Standardni kriteriji za dijagnosticiranje anoreksije su: pacijentovo odbijanje da zadrži tjelesnu

težinu koja je normalna za njegovu dob i visinu, strah o debljanja iako je pacijent pothranjen,

loše mišljene o vlastitom tijelu koje smanjuje samopouzdanje. Na osnovu simptoma doktor

određuje radi li se o restriktivnoj anoreksiji ili je u pitanju prežderavajući tip anoreksije.

“U svim se slučajevima moraju napraviti kompletne krvne pretrage, pretrage neravnoteže

elektrolita i razina bjelančevina, elektrokardiogram i rendgenski snimak prsnog koša, pretrage

jetre i bubrega te štitnjače. Niske razine kalija ukazuju na to da je poremećaj vjerojatno popraćen

sindromom prekomjernog uzimanja i namjernog izbacivanja hrane.” (prema PlivaZdravlje).

Prilikom liječenja važno je informirati pacijenta o posljedicama anoreksije te od njega zahtijevati

punu predanost. Ukoliko pacijenti imaju nerealna očekivanja npr. izliječenje samo putem

razgovora sa terapeutom može se desiti da jako brzo odustanu od programa jer izliječnje se ne

može tako brzo postići. Važno im je naglasiti da je povrat bolesti uobičajen te da moraju biti

uporni i ne odustajati. Potrebno je isprobati više različitih terapeutskih metoda u cilju izliječenja

ovog teškog poremećaja.

Kod umjerenih do teško bolesnih pacijenata vrši se hospitalizacija pogotovo ukoliko je težina

ispod 30% ispod minimalne težine koja je potrebna za održavanje zdravlja ili ako dođe do

poremećaja srčanog ritma kao i u slučaju teške depresije ili suicidalnog ponašanja.” (prema

PlivaZdravlje). Cilj tretmana je povratak tjelesne težine na normalu pravilnom prehranom i pod

kontrolom liječnika. “Tjelesni oporavak povlači za sobom poboljšanje u nekim psihološkim

aspektima, poput ispravnijeg doživljaja tjelesne težine i figure.

No, liječenje mora ići mnogo dalje od povratka težine. Uz pravilnu prehranu, osoba se mora

podvrgnuti psihijatrijskom tretmanu.Kad se tjelesno stanje poboljša, tretman se usredotočuje na

misli, osjećaje i ponašanje koji su poticali ili pospješivali poremećaj. Cilj je pacijentu povisiti

samopoštovanje, navesti ga da bolje vrednuje samoga sebe i da se pomiri sa svojim tijelom.”

(prema vasezdravlje). Intravenozna prehrana je rijetko potrebna ili preporučena osim ako

6

pacijentov život nije ugrožen. Porodična terapija započinje dok je pacijent hospitaliziran i tek

kada dobije na kilaži. Terapija se nastavlja i nakon izlasaka iz bolnice, posebno je korisna za

mlađe bolesnike na koje porodica ima veliki uticaj.

“Nijedna terapija lijekovima se nije pokazala djelotvornom u liječenju anoreksije ili depresije

koja obično prati poremećaj. Posljedice gladovanja pojačavaju popratne pojave i smanjuju

djelotvornost antidepresiva. Osim toga, većina antidepresiva smanjuje apetit i doprinosi gubitku

težine.” (prema PlivaZdravlje).

Slika 4. Uticaj anoreksije na tijelo

7

3. BULIMIJA (Bulimia nervosa)

Bulimija znači "bikova glad" i potiče od grčkih riječi bous (bik) i limos (glad). Prvi put je

opisana u medicinskoj literaturi 1979. godine. ”Praksa prejedanja i povraćanja, odnosno čišćenja

laksativima bila je poznata već u starom Egiptu, Grčkoj, Rimu i Arabiji. Liječnici su nekada

povraćanje i čišćenje smatrali potrebnim radi očuvanja zdravlja. U literaturi se još uvijek

raspravlja jesu li ove pojave i činjenica da su se bogati Rimljani često gostili, a nakon toga čistili,

zapravo bile neke varijante danas poznate bulimije nervoze ili ne. U kasnijim stoljećima kroz

literaturu se spominju osobe koje su prema povijesnim izvorima imale simptome nalik bulimiji s

ciljem namjernog mršavljenja. Danas prevladava mišljenje kako je riječ o novom poremećaju jer

do novijeg datuma nije postojao potpun opis bolesti kakvu danas poznajemo.” (prema Vidović,

1998.)

Bulimija je pshički poremećaj i karakterizira je konzumiranje velikih količina hrane, u kratkom

vremenskom period,nakon čega osoba osjeća grižnju savjest te poseže za nekom od metoda

čišćenja organizma kao što je povraćanje ili korištenje laksativa. Zbog toga kažemo da je za

takve osobe hrana ugodna i autodestruktivna droga. Ova bolest najčešće se javlja kod

adolescentica ili u ranoj odrasloj dobi kao i anoreksija. Bulimične osobe najčešće posežu za

hranom koja sadrži velike količine ugljikohidrata, u kojima se nalazi aminokiselina triptofan.

Poznato je da se ova aminokiselina u organizmu pretvara u serotonin tzv. hormon sreće jer

osigurava osjećaj zadovoljstva, sreće i mira.

Prema DSM-IV postoje dva tipa bulimije nervoze obzirom na metode pražnjenja kao

kompenzaciju za prejedanje:

1. Purgativni tip opisuje stanje kada osoba uobičajeno pribjegava samoizazivanju

povraćanja ili zloupotrebi laksativa, diuretika ili sredstava za klistiranje tokom tekuće

epizode.

2. Nepurgativni tip opisuje stanje kada osoba ima neko drugo neodgovarajuće

kompenzacijsko ponašanje, kao što je post ili pretjerano tjelesno vježbanje, ali ne

pribjegava samoizazvanom povraćanju, zloupotrebi laksativa, diuretika ili sredstava za

klistiranje tokom tekuće episode.

8

Dijagnosticira se na temelju sljedećih kriterija (u skladu sa DSM-IV,1996)

1. Ponavljanje epizode prejedanja. Pojedina epizoda prejedanja karakterizirana je sa:

- jedenjem u određenom vremenskom razdoblju (npr. unutar dva sata) količine hrane koja

je značajno veća nego što bi većina osoba pojela za isto vrijeme i u sličnim okolnostima

- osjećajem gubitka kontrole nad uzimanjem hrane tijekom epizode (npr. osjećaj da se ne

može prestati sa jedenjem ili da se ne može kontrolirati šta i koliko se jede).

2. Ponavljano neodgovarajuće kompenzacijsko ponašanje ne bi li se spriječilo povećanje

težine, kao što su: samoizazvano povraćanje, zloupotreba laksativa, diuretika, sredstava

za klistiranje ili drugih lijekova, post ili pretjerano tjelesno vježbanje.

3. Prejedanje i neodgovarajuće kompenzacijsko ponašanje javljaju se, najmanje dvaput

sedmično tijekom tri mjeseca.

4. Samoprocjena pretjerano ovisi o obliku i težini tijela.

5. Poremećaj se ne javlja isključivo tijekom epizoda anoreksije.

Slika 5. Model održavanja prejedanja (prema Fairburn, 1997)

9

3.1. Simptomi i kliničke karakteristike bulimije

Bulimične osobe su u većini slučajeva približno normalne tjelesne težine te ih je zbog

toga teže prepoznati nego anoreksične osobe. Prilikom prejedanja ove osobe gube kontrolu i nisu

u stanju odoliti hrani, ali zbog straha od debljanja uzrokuju namjerno povraćanje, koriste

laksative i diuretike ili su podložni pretjeranoj tjelovježbi. Osjećaj olakšanja nakon povraćanja ne

traje dugo, te ubrzo prelazi u depresiju i osjećaj krivnje. Budući da se ove osobe stide svog

problema, prejedanje se odvija u tajnosti, a karakteriše ga brza konzumacija hrane “žderanje” sve

do postizanja osjećaja neugodne boli. Samom činu prejedanja prethodi loše raspoloženje, stresna

situacija, jaka glad kao posljedica dijete ili osjećaji vezani za tjelesnu težinu, oblik tijela ili

hranu.

U istraživanjima raznih autora dokazano je da kod bulimije postoji povećana učestalost

depresivnih simptoma ili poremećaja raspoloženja, zatim da bulimičari pokazuju impulsivno

ponašanje, samoozljeđivanje, ovisnost, nisko samopoštovanje i sl.

“Velika sličnost sa anoreksijom je u patološkom doživljavanju tijela, nezadovoljstvu njime i

sklonosti da pretjerani naglasak na oblik tijela i njegovu težinu bude glavna odrednica po kojoj

se osoba vrednuje” (prema Pokrajac-Bulian, 2000).

Tjelesne posljedice bulimije:

1. bolovi u stomaku,

2. nateknute šake i stopala,

3. osjećaj umora,

4. oticanje žlijezda slinovnica,

5. bubrežne komplikacije,

6. simptomi dehidratacije,

7. hronična promuklost,

8. niska razina kalija.

Slika 6. Prejedanje

10

3.2. Liječenje i komplikacije bulimije

Najbolji način za liječenje bulimije je kombinacija antidepresiva i psihoterapije. Ishod

ovog liječenja je povoljniji kod bulimije nego kod anoreksije.

Bulimičari rijetko trebaju biti hospitalizirani, osim u slučajevima kada ciklus prejedanja i

namjernog povraćanja ne dovede do anoreksije. Terapija koja je posebno učinkovita kod

bulimije je kognitivno-bihevioralna terapija. Njena djelotvornost je veća ukoliko se kombinuje sa

antidepresivima. Proces obično traje od četiri do šest mjeseci. Za vrijeme terapije oboljeli unosi

tri obroka dnevno, kao i hranu koju je ranije izbjegavao. Osnovna lekcija koju oboljeli mora

naučiti jeste prepoznati negativne misli o hrani, i ne biti samokritičan. Na kraju terapije u

razgovoru sa terapeutom oboljeli treba biti u stanju prepoznati krive stavove o svome tijelu i

nedostižnom perfekcionizmu te povećati svoje samopouzdanje.  Budući da porodični stavovi

igraju važnu ulogu u poremećajima u uzimanju hrane, može se reći da je jedan od prvih koraka u

oporavku bulimičnih pacijenata liječenje i neizmjerna podrška porodice.

Osobe oboljele od bulimije koje zadrže normalnu kilažu i ne postanu anoreksični susreću se sa

mnogim zdravstvenim problemima. “Poremećaji jedenja imaju višestruk uticaj na oralno

zdravlje. Nerijetko je taj uticaj toliko izražen da oboljele jednostavno prisiljava da potraže pomoć

stomatologa, iako to nužno ne znači da će stomatologu same otkriti od čega boluju. To

stomatologa dovodi u poziciju da može biti prvi u prepoznavanju osobe oboljele od anoreksije,

odnosno bulimije i da prvi može poduzeti odgovarajuće korake na putu prema ne samo olakšanju

oralnih tegoba, nego potpunom ozdravljenju. Da bi taj put bio uspješan, nužan je

multidisciplinaran rad, jer poremećaji jedenja imaju ponajprije psihičku pozadinu, koja se

reflektira na druge organske sisteme. Neovisno o tome, je li stomatolog prvi u nizu zdravstvenih

djelatnika koji se susreće s osobom s poremećajem jedenja ili nije, njegov pristup mora biti

umjeren i bez znakova osuđivanja. Naime, osobe s poremećajem jedenja sklone su naglim

promjenama raspoloženja, emocionalnim izljevima i depresiji, pa svaki nepromišljen potez može

biti nepovratan korak unazad.” (prema Vodanović, 2008 )

“Akutni gastritis pa čak i ruptura jednjaka, povezani su sa slučajevima prisilnog povraćanja. U

rijetkim slučajevima stjenke zadnjeg crijeva postaju toliko slabe da izlaze kroz anus; to je

ozbiljan poremećaj koji zahtijeva operaciju.” (prema PlivaZdravlje) Istraživanja su pokazala da

11

većina adolescentica puši jer misle da će im to pomoći u mršavljenju. Zabilježeni su slučajevi

spolnog promiskuiteta, kleptomanije kao i pretjerano korištenje alkohola i droga.

Slika 7. Uticaj bulimije na tijelo

12

Tabela 1. Anoreksija i bulimija, sličnosti i razlike

13

4. METODE I MATERIJAL ISTRAŽIVANJA

4.1 Rezultati i zaključak ankete

ANKETA: Upitnik općeg (ne)zadovoljstva tjelesnim izgledom. Ispitivanje je provedeno

u JU KŠC “Sv. Franjo” u Tuzli. Prije početka ispitivanja svim učenicima naglašena je

povjerljivost i anonimnost, dobrovoljno sudjelovanje u istraživanju, te način ispunjavanja ankete

uz napomenu da u slučaju nejasnoća prilikom ispunjavanja ankete slobodno postave pitanje.

Istraživanje je sprovedeno dana 26.04.2013. u JU KŠC „Sv Franjo“ u Tuzli. Učesnici su bili

učenici trećeg i četvrtog razreda gimnazije. Ukupan broj učesnika je 80, od čega je 32 muškarca

i 48 djevojaka.

Na određena pitanja dobili smo očekivane odgovore kao npr. na pitanje broj 3, naime muškarci

su zadovoljniji svojim fizičkim izgledom za razliku od djevojaka. 35,41 % djevojka je

zadovoljno dok 64,58 % nije zadovoljno svojom tjelesnom težinom. Pozitivan ishod ove ankete

je bilo saznanje da 100% djevojaka i 87,5 % muškaraca zna šta je anoreksija. Djevojke se češće

odlučuju na dijetu za razliku od muškaraca. Na osnovu pitanja broj 8 zaključili smo da učenici

imaju veliko samopouzdanje što je veoma pozitivno. Na pitanje da li smatraju da su anoreksični

i bulimični ljudi bolesni čak 75% djevojaka odgovorilo je pozitivno, a iznenađujući podatak je

bio da 46,88 % muškaraca nije bilo sigurno. Na ostala pitanja muškarci i djevojke dali su slične

odgovore. Ispitivanje je pokazalo da su učenici samouvjereni, da im fizički izgled nije najvažniji

što je veoma dobro jer bi to mogli biti prvi znakovi ka sklonosti poremaćaju u ishrani.

Prlikom ove ankete ostvarili smo dobru komunikaciju i kolaboraciju sa učenicima. Složili

smo se da bi trebalo uvesti više časova na kojima bi se učenici inforimisali o poremećajima u

ishrani, pravilnim načinima ishrane, zdravoj hrani, nutricionizmu u cilju prevencije ovih

oboljenja te boljem i kvalitetnijem načinu života.

14

4.2. Prilog br. 1

ANKETA: Upitnik općeg (ne)zadovoljstva tjelesnim izgledom

Spol: M Ž

1. Znate li šta je anoreksija?

a) da

b) ne

c) zvuči mi poznato

2. Jeste li ikad bili na dijeti?

a) da

b) ne

c) često sam na dijetama

3. Da li ste zadovoljni svojom tjelesnom

težinom?

a) da

b) mogao/la bi skinuti 2-3 kile

c) ni približno zadovoljan/na

4. Osjećate li se manje vrijednim kad

uspoređujete svoje tijelo s tijelima drugih

osoba?

a) nikad

b) rijetko

c) često

5. Izbjegavate li situacije u kojima bi ljudi

mogli vidjeti vaše tijelo (npr. bazeni i

plaže)?

a) da, izbjegavam

b) ne

c) ponekad

6. Tjera li vas zabrinutost za vlastiti izgled

na pomisao da morate vježbati?

a) da

b) ne

c)ponekad

7. Brinete li da kad ste u društvu vaše tijelo

zauzima previšemjesta (npr. sjedeći na

kauču ili u autobusu)?

a) ne razmišljam o tome

b) da, stid me je

c) ponekad

8. Osjećam da imam puno pozitivnih

osobina:

a) u potpunosti

b) niti malo

c) osrednje

15

9. Osjećam da moram biti savršena kako bih

dobio/la odobravanje:

a) u potpunosti

b) nikad

c) ponekad

10. Da li smatrate da su anoreksični i

bulimični ljudi bolesni?

a) da

b) ne

c) nisam siguran/na

4.2. Prilog br. 2

Grafičko upoređivanje odgovora muškaraca i djevojaka.

Na apscisi je označen broj pitanja, a na ordinati procentualne vrijednosti.

16

17

5. ZAKLJUČAK

Porast procenta oboljenja kao što su anoreksija i bulimija ukazuju na to koliko snažno

okolina i postavljeni kriteriji okoline utiču na mlade osobe. Ljudi još uvijek nisu svijesni

ozbiljnosti ove bolesti. Dijete su danas već toliko prisutne i normalne da se rijetko tko zabrine

kad mu dijete kaže da je na dijeti, te se kasno primijeti da je dijeta prerasla u poremećaj u

prehrani. Mladi, radi neizgrađenih osobnosti i ličnih stavova, te nesigurnosti lagano podlegnu

ovim bolestima. Tjelesna težina je samo fizički pokazatelj poremećaja, dok u stvarnosti

adolescent pati od dubljeg emocionalnog konflikta kojeg treba riješiti. Vrlo je važno što više

informirati mlade i razgovarati sa njima o poremećajima u hranjenju te im konstantno jačati

samopouzdanje kako ih brige o njihovoj nesavršenosti, koja nas sve karakterizira, ne bi odvele na

put ka izgladnjavanju. "Industrija je odabrala vitkost kao ideal zato što su mnogo veće

mogućnosti zarade od prodaje preparata i tretmana za mršavljenje nego od prodaje hrane",

ocjenjuje prof. Joachim Dorfner s Instituta za prehrambene poremećaje u Nürnbergu. U zadnjih

nekoliko godina sve se više piše o ovim problemima što je vrlo pozitivno, ali mediji sa svojim

modelima, reklamama te mršavim, visokim ženama (ali i muškarcima) svima nama često

poljuljaju samopouzdanje i navode nas na krivi put. Svako doba ima svoje ideale i nadajmo se da

će mršavost brzo izaći iz “trenda”, jer ipak moramo svi priznati da izgled koji možemo nazvati

“kost i koža” nije najatraktivnij.

18

6. LITERATURA

1. Ambrosi – Randić, N. (2001). Biološki, psihološki i socijalni faktori u razvoju

poremećaja hranjenja. Doktorska disertacija

2. Bemis, K. i Garner, D. (1978) A cognitive-behavioral approach to anorexia nervosa

3. Davison, G. C. i Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja

4. Fairburn, . G. (1997). Eating Disorders. In C. G. Fairburn and D. M. Clark (Eds.). Science

and practice of Cognitive Behaviour Therapy

5. Pokrajac – Bulian, A. (2000). Nezadovoljstvo vlastitim tijelom i teškoće emocionalne

prilagodbe kao odrednice nastanka poremećaja hranjenja. Doktorska disertacija

6. Vidović, V. (1998). Anoreksija i Bulimija: psihodinamski pogled na uzroke i posljedice

bitke protiv tijela u adolescentica

7. Vodanović, M. Poremećaji jedenja (anoreksija i bulimija) i oralno zdravlje, časopis

Zdrav život br 67 (2008)

8. www.plivazdravlje.hr

9. www.vasezdravlje.com

19