AnoreksijaAnoreksija je težak gubitak apetita čiji su razlozi emocionalne prirode. Anorexia nervosa je poremećaj jedenja u središtu kojeg se nalazi preplavljujući strah od debljanja. Anoreksija ne nastaje zbog gubitka apetita već je riječ o borbi protiv gladi zbog stalno prisutnog i potpuno nerazumnog straha od debljanja koji ne popušta ni onda kad je mršavost dostigla takve razmjere da je ugrožen život bolesnika/ce. Iako je u središtu bolesti hrana, anoreksija je bolest uma. Često započinje relativno prirodnom željom za gubitkom nekoliko kilograma.

Oboljela osoba postaje opsjednuta slikom svog tijela i često doživljava sebe debelom iako je istina suprotna.

Dok neka istraživanja ukazuju na to da geni mogu donekle predodrediti anoreksiju, većina istraživača vjeruje da su ključni psihološki čimbenici. Anoreksičari imaju nisku razinu samopoštovanja. U adolescenciji takve osjećaje mogu pogoršati hormonalne promjene, kulturološke poruke koje veličaju mršavost te pritisci ili napetost unutar obitelji.

Psihoterapija, redovito medicinsko praćenje i vođenje prehrane trebali bi biti dijelom svakog programa liječenja anoreksije. Liječenje anoreksije će se razlikovati , a ovisno o stadiju u kojem se prepozna i pacijentovoj spremnosti na suradnju. Hospitalizacija je obično nužna, ako je pacijent izgubio više od 25% svoje uobičajene tjelesne težine. U središtu liječenja se nalazi prvenstveno individualna psihoterapija kako bi se otkrili emocionalni problemi i teškoće međuljudskih odnosa koji se možda nalaze u pozadini bolesti. Obiteljska terapija je također vrlo važna , ako pacijent živi sa obitelji.Osim toga trebalo bi postaviti cilj u obliku točno određenog raspona težine, a važni su i prehrambena edukacija i medicinsko praćenje. Osim cinkovog sulfata često se propisuju i dodatne količine ostalih hranjivih tvari, sredstva za pojačavanje apetita, antidepresivi, kao i sredstva protiv tjeskobe.

Simptomi

Znatan gubitak na težini

Strah od debljanja, čak i u omršavljelom stanju

Pretjerano držanje dijeta i vježbanje

Iskrivljena slika o tijelu

Abnormalna zaokupljenost hranom, poput zbrajanja kalorija ili opsjednutog

proučavanja kuharica

Zatvor

Suha, žućkasta koža

Rast dlaka na licu i tijelu,

gubitak dijela kose

Prestanak menstruacije

Potiskivanje spolne želje

Hladne ruke i stopala na uobičajenoj sobnoj temperaturi

Kronična nesanica, neobjašnjiv pad energije

Uz anoreksiju kao poremećaj hranjenja povezujemo i bulimiju. Bulimija je također

psihološkog podrijetla. Dok se anoreksičari jednostavno izgladnjuju, bulimičari se "čiste"

povraćanjem koje su sami izazvali. Oboljeli od bulimije također često koriste pilule za

mršavljenje, laksative i diuretike da bi smanjili težinu, iako su esktremno mršavi. Čišćenje

može imati dvije svrhe: sprječavanje dobivanja na težini, a i privremeno

ublažavanje depresije i ostalih negativnih osjećaja. Bulimija, poput anoreksije, pogađa

uglavnom mlade žene.

Bulimija se može javiti sama za sebe ili naizmjenice s

anoreksijom. U tom naizmjeničnom uzorku - koji se javlja

otprilike u svakom petom slučaju - djevojka neko vrijeme ne

želi jesti, pripremajući se za prejedanje; moguće je da u fazi

nejedenja upotrebljava i sredstva za potiskivanje apetita.

Unatoč preklapanju, ova dva poremećaja povezuju se s nekim

različitim crtama ličnosti: anoreksičari su skloni potiskivanju

svojih poriva, uključujući spolne; oboljeli od bulimije, s druge strane, obično udovoljavaju

svojim žudnjama, prenagljujući se, upadajući u nevolje s drogom, promiskuitetnim

ponašanjem, krađom po trgovinama ili nekontroliranim kupovanjem.

Smatra se da su pritisci i sukobi unutar obitelji prvotni znak bulimije. Bulimičarka je obično osoba koja želi previše postići i teži savršenstvu, a osjeća da ne može zadovoljiti očekivanja svojih roditelja. Njezino samopoštovanje je na niskoj razini i pati od depresije. Možda je kao dijete bila fizički ili spolno zlostavljana; oko polovice svih obojelih od bulimije ima u prošlosti iskustvo zlostavljanja.

Liječnik ili psiholog bi morao postaviti dijagnozu bulimije, ako postoje najmanje dvije bulimične epizode tjedno u trajanju od tri mjeseca. Psihoterapija - često kombinirana s antidepresivima - prvotni je način liječenja, zajedno sa savjetovanjem

o prehrani. Psihološko liječenje bulimije može uključivati pojedinačnu, obiteljsku ili skupnu psihoterapiju.

Klara Pavlić, 8.a