Ante Žderić - Suton Antike u Svjetlu Arijanskog Krivovjerja

8/17/2019 Ante Žderić - Suton Antike u Svjetlu Arijanskog Krivovjerja

1/62

Ante ŽDERIĆ

SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOGKRIVOVJERJA

UDK: 273.4(4/6 M eđiteran)”03"Pregledni članakRevlew paperPrimljenoReceived : 1.2.2003.

Ante ŽDERIĆPetrovac 3

20343 Rogotin

U radu autor analizira pojavu, razvoj i zalaz krivovjeija koje se u 4. stoljećupojavilo unutar kršćanstva. Najprije analizira Dioklecijanov i Konstantinov odnosprema kršćanstvu, zatim društveno i duhovno okružje koje je bilo temeljem po-

javi krivovjeija nazvanog po njegovu prvom propovjedniku, svećeniku Ariju izAleksandrije. Autor potom naglasak stavlja na dogmatski sukob arijanaca i pra-vovjernih, te odnos Konstantina i njegovih nasljednika prema tom pitanju, svedo crkvenog sabora u Carigradu i postajanja pravovjernog kršćanstva državnomreligijom. Na kraju autor daje kratak osvrt na pojavu arijanstva na našim pros-torima. I

IU vremenu omeđenom stupanjem na vlast rimskog cara Dioklecijana

(284.) i postanka kršćanstva jedinom s lužbenom religijom Rimskog Carstva(380.), u prostoru koji je ono obuhvaćalo odigrale su se krupne političke,društvene, duhovne, gospodarske i etničke promjene.

To je razdoblje ponajprije bilo obilježeno snažnim uzletom kršćanstva, ukrilu kojeg se pojavilo krivovjerje, temeljeno na učenju svećenika Arija, koji

je tvrdio da unutar kršćanskog Trojstva Božanskih Osoba Sin nije jednakOcu, već njemu podložan i od njega stvoren. Tako je car Konstantin, davšikršćanstvu slobodu 313. godine, zapravo dao slobodu ispovijedanja religijikoja je u sebi nosila klicu razdora, a koji će svom silinom buknuti u stoljećukoje je tek bilo u početku svojega drugog desetljeća. Rezultat nastojanja

prevladavanja razdora među kršćanima bilo je sazivanje sabora u Niceji 325.

121


2/62

A. ŽDERIĆ: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA DIAD ORA 21,2003. 121-182

godine. Rješenje koje je sabor donio, iskazano u odredbi Nicejskog vjerovanja o istobitnosti Oca i Sina, nije se moglo odmah učvrstiti zbog kompleksnostirazličitih teoloških razmišljanja, razlika u shvaćanjima metafizičkih problema,

a i zbog podupiranja suprotstavljenih strana od državnih vlasti. Jedna odnajznačajnijih ličnosti tog vremena aleksandrij sk ije biskup Atanazije, koji jenezaobilazan kada se govori o obrani pravovjerja nasuprot arijanizmu.

Vremenom su sazreli uvjeti koji su omogućili da dođe do zbližavanja nicej-skih kršćana i arijanaca. To je ponajprije zahvaliti djelovanju kapadocijskegrupe mislilaca, na čelu s Bazilijem Velikim, kao i približavanju pravovjernihkršćana reformiranoj struji arijanaca, koji su znatno ublažili svoje stavove. Tako

je car Teodozije I ., sazvavši crkveni sabor u Konstantinopolisu 381. godine, a koji je osudio arijanizam, te proglasivši kršćanstvo službenom državnom religijomgodinu dana ranije, samo zaključio proces konačne pobjede nicejskog pravovjerja

u okviru Rimskog Imperija. Navedene činjenice i naznačeni procesi dokazuju da je antička epoha završila davno prije negoli je s povijesne pozornice i formalnonestalo Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine, i da je kršćanska religija bilaona snaga koja je antički svijet počela preoblikovati u srednjovjekovlje, u procesukojem je seoba naroda dala još jednu novu dimenziju.

I - TEMELJI I KONTEKST

1. 1. RIMSKI SVIJET NA PRIJELAZU IZ 3. U 4. STOLJEĆE I

DIOKLECIJANOVE REFORMEKada je vojska na perzijskom bojištu 284. godine za vladara proglasila Gaja

Aurelija Valerija, do tog vremena vojni zapovjednik Dioklecijan post ao je Imperator Caesar Gaius Aurelius Valerius Diocletiartus Augustus, car čija će vladavina iztemelja izmijeniti rimski svijet i daljnju povijest Rimskog Imperija.

Sljedećeje godine Dioklecijan kod Viminacija, današnjegKostolca, svladaocara Karina te postao neosporan vladar čitavog Carstva, koje se u to vrijemeprotezalo od Donje Britanije na krajnjem sjeverozapadu, do Mezopotamije naistoku, od Donje Germanije na sjeveru sve do provincije Egipta na jugu .1

U stoljeću koje se približavalo kraju, navale germanskih plemena gotovosu uništile rimsku obranu na Dunavu i Rajni te provalile duboko u Galiju,12Goti su bili prodrli u Trakiju, Donju Meziju i Malu Aziju, sirijski limes nije260. godine spriječio Sasanide da opljačkaju Antiohiju, kabilska plemenau sjevernoj Africi pobunila su se protiv rimske vlasti, saksonski su gusariprodrli sa Sjevernog mora (Mare Germanicum ) i zaprijetili mediteranskim

1The Times, Atlas svjetske povijesti, Ljubljana 1986, 88, 89 (dalje: A tl a s ...).

2 R E. RUBENSTEIN, VVhenJesus became God - The Epic F ight over Christ as Divinitp in the LastDays ofRome, New York 1999,22 (dalje: V/henJesus ...).

122


3/62

DIAD ORA 21,2003, 121 182 A. ŽDERIĆ: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA

gradovima, Sarmati i Kvadi pljačkali su obje Panonije, Parti su krenuli upohod na Siriju, a car Aurelijan morao se na dunavskoj granici braniti odnavala Vandala i Jaziga. Perzijanci su bili ti koji su, povrh svih, zadavali strah

bogatim rimskim gradovima istočnog Sredozemlja. Njihova je vladara Šapura I. zapamtila Antiohija, koji je opljačkao taj grad na Orontu te zarobio rimskogcara Valerijana s čitavom vojskom i okrutno ga dao pogubiti, a tisuće rimskihgrađana odveo u ropstvo.

Veleposjedi u Carstvu neprekidno su rasli na račun slobodnog seljaštva,koje je na taj način gubilo svoju ekonomsku neovisnost. Budući da se nisumogli nositi s konkurentnijim, jeftinijim proizvodima s veleposjeda, slobodnisu seljaci stupali u štićenički odnos (patrocinium )3 velikih zemljoposjednika.

Takve anarhične prilike pogodovale su nizu lokalnih i vojnih moćnikau nastojanjima da sebi priskrbe neovisnu upravu u pojedinim dijelovimaCarstva. Dioklecijan je stupivši na vlas t nakon što je porazio sve uzurpatore,uvidio daje Rimsko Carstvo pregolemo. Stogaje poduzetni i odlučni Dioklecijanodlučio provesti dalekosežne reforme, kojima će državi, upravi i vojsci dati novoustrojstvo uz novi tip carske vladavine: bio je to dominat u okviru tetrarhije.Dioklecijan je podijelio carstvo u 104 provincije, u okviru 12 dijeceza: Orijent,Pont, Azija, Tracija, Mezija, Panonija, Italija, Afrika, Britanija, Galija, Viencija iHispanija.4 Dijecezama su upravljali vikari (vicarii). Za Dioklecijana Rim i senatgube svoje značenje, a Italija je u upravi izjednačena s provincijama.

Najznačajnija Dioklecijanova reforma odnosila se na izmjenu ustrojstvai značaja položaja carske vlasti. Formirao je carski kolegij, tetrarhiju,vladavinu četvorice (tetrarchia), koju su činila dva augusta u osobamaDioklecijana i Maksimijana, te dva cezara, Galerije i Konstancije, otac kasnijegcara Konstantina Velikoga. Dioklecijan je upravljao istočnim dijelom Carstva,iz svoje prijestolnice u Nikomediji, dok je njegov cezar Galerije na upravudobio Ilirik, sa sjedištem u Srijemskoj Mitrovici (Sirmium). U Thesalonici,današnjem Solunu, još i danas stoje ostaci Galerijevog slavoluka, tetrapilona,koji podsjećaju na Galerijev rat protiv Perzijanaca.5 Zapadnom je polovicomCarstva upravljao August Maksimijan iz Milana ( Mediolanum ), a cezarKonstancije upravljao je Galijom iz današnjeg Triera ( Augusta Treverorum).

Ta dioba nije značila i stvarnu podjelu države, već je provedena iz praktičnihrazloga, koji su omogućili učinkovitije djelovanje upravne vlasti, a zakoni

jednog cara u načelu su vrijedili na cijelom teritoriju Carstva.6 Zaključno do

3 M. BRANDT, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb 1995, 12 (dalje: Srednjo- vjekovno...).

4 P. LISIČA R Grci i Rimljane Zagreb 1971,489 (dalje: Grci ....).

5 H. KE LER Rimsko Carstvo, u: Umetnost u svetu istorijske, društvene i religiozne os-nove, Novi Sad 1970,188 (dalje: Rimsko ...).

6 Povijest svijeta od početka do danas, Zagreb 1990,273 (dalje: Povijest svijeta ...).

123


4/62

A. ŽDERIĆ: SUTON ANTIKE U S VJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA DIAD ORA 21,2003. 121 182

kraja stoljeća, tj. ravno do godine 299., uspješnim vojnim pohodima u kriluRima našli su se mezopotamski gradovi Nisibis i Ctesiphon, u rimskim je

rukama ponovno bila Armenija, gdje je Dioklecijan 287. za kralja postavioTiridata III.7 Rimske su granice sada sezale daleko na istok.Okružen svojim osobnim postrojbama i legijama službenika, car je nasta-

njivao palaču koja je, sama za sebe, bila grad u malom. Od onoga tko je prilazioDioklecijanu očekivalo se da se prostre na tlo tri puta prije negoli pristupiprijestolju. Zakonom je određeno daje svaki rimski građanin dužan sudjelovati u

javnom obredu žrtvovanja caru i državnim bogovima, čime se iskazivala odanostdržavi i vladaru. Ta je odredba naišla na otpor kod kršćana, što je protumačenokao protudržavni čin. Zbog toga je, prema Dioklecijanovim shvaćanjima, kršćane,kao mogući izvor nestabilnosti, trebalo kazniti. Veliki je progon mogao početi.

1. 2. KRŠĆANSTVO DO DIOKLECIJANOVIH PROGONA

U vrijeme ka da je rimski car reformator Dioklecijan početkom 4. stoljećazapočeo posljednji veliki progon kršćana, ta je religija već duboko (bila)prodrla u sve slojeve rimskog društva. Već sredinom 1. stoljeća kršćanstvo

je, ponajviše zahvaljujući vizionarskoj misijskoj djelatnosti apostola Pavla, nadraslo uske duhovne okvire i etničke prostore židovstva. Pavao kršćanstvoširi u Siriji i Ciciliji, Maloj Aziji, Grčkoj i, na koncu, u Rimu.8 Taj primjerslijedili su i ostali sljedbenici Isusa Krista, što je omogućilo da se rimski svijet,ponajprije grčko govorno istočno Sredozemlje, upozna s novim učenjem, koje

je stasavalo u novu religiju. Do sredine stoljeća kršćanstvo je stiglo i u samgrad Rim. Misionarski temelj koji su prvi kršćanski vođe postavili potakao jevrlo brzo širenje nove vjere. Novi poticaj tome procesu dala je Neronova smrt68. godine i prestanak progona kršćana koji je bio potrajao pet godina, kao izapisivanje Isusova života u obliku Evanđelja, što se zbilo od sedamdesetihgodina pa do kraja prvog stoljeća.9

Na prijelazu stoljeća kršćani su ponovno progonjeni, za vladavine carevaDo mici/anaiTtq/ana.Domicijanjeprogonkršćanazapočeo 94. godine.10 Razlog

progonima bi mogao biti i taj što su kršćani odbijali porez koji je bio propisanza Zidove, budući su ih vlasti u Carstvu smatrale štovateljima Jahve.11Sam Trajan namjesniku Bitinije, Pliniju Mlađem, daje upute o postupanju prema

7 Velika ilustrirana povije st svijeta, VII, Rijeka 1976,2532 (dalje: Velika...).

8 Kronika kršćanstva, Zagreb 1998,22 (dalje: Kronika ...).9 W. HARRINGTON, Uvod u bibliju, Zagreb 1995,35 (dalje: Uvod...}.10 J. JELENIĆ, Povijest crkve Hristove I, Zagreb 1921., 49 (dalje: Povijest C rkv e ...).11 ISTO, 49 .1sami kršćani nisu pristajali da ih se smatra dion icima židovske religije, iako

su bili svjesni činjenice da je njihova vjera izrasla iz k rila judaizma. Matejevo evanđelje bilo jenamijenjeno judeo kršćan ima.

124


5/62

DIAD ORA 21,2003, 121 182 A. ŽDERIĆ: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA

kršćanima.12 Kršćanska zajednica te je progone preživjela, ponajprije jer jebila već dobro organizirana i učvršćena pod vodstvom biskupa, o čemu namsvjedoče pisma Ignacija Antiohijskoga, koji je i sam bio biskup i m učenik.13Kako smo spomenuli, uobličavanje kršćanskog Su Pisma završeno je do kraja1. stolj eća. Veliki aleksandrij ski teolozi kao što j e Panteri, koj i j e dj elovao potkraj2. stoljeća, Klement (oko 150. 215.) i Origen (oko 185. 254.) uskladili sukršćansku misao s grčkom filozofijom i pribavili joj intelektualno poštovanje.Značajan doprinos razvoju kršćanske misli u tom periodu također su daliJustin iz Efeza, Irinej iz Lyona, Hipolit iz Rima te Ciprijan iz Kartage.14

Novi progoni koji su se na kršćane oborili za cara Marka A urelija (161. 180.), koji je pogansku religiju smatrao temeljem Rimskoga Carstva. U

njegovo vrijeme utjecajni su bili satiričar Lucijan, filozof Celzo, govornikFronton i cinik Krescent, čije je protukršćansko raspoloženje uvelike utjecalona cara filozofa.15

Petu etapu progona započeo je car Septimije Sever (193. 211.). Ti su progonibili razlogom zbog kojega je Tertulijan godine 197. pisao svoje Apologeticus iAd nationes u obranu svoje braće u vjeri.16 Car Maksimin Tračanin ( 235. 238.) izdao je naredbu da se progone kršćani jer ih je smatrao, kako svjedočiEuzebije Cezarejski , mogućim osvetnicima cara Aleksandra Severa, koji ještitio kršćane, a kojeg je bio svrgnuo sam Maksimin. Za vladavine cara Filipa Arapina (244. 249.) progoni kršćana bili su ograničeni na lokalne okvire,poput Aleksandrij e, dok se sam car dopisivao s Origenom. Sustavno su Isusovi

sljedbenici progonjeni za cara Decija (249. 251.) zbog careva zahtjeva da sežrtvovanjem poganskim bogovima iskaže lojalnost državi.17Sam je car u jednojprigodi rekao da bi radije podijelio svoje prijestolje s drugim carem, nego srimskim biskupom.18Ovu sedmu etapu progona kršćana nastavio je car Gal Trebonijan (251. 253.). Vladavina Valerijana (253. 260.) obilježena je osmometapom progona. Godine 257. car je izdao ukaz kojim se kršćanima zabranjivalookupljanje i obredi na grobovima mučenika, a svećenici i biskupi su poslaniu progonstvo. Nakon kratkotrajna zatišja za vladavine Galijena (260. 268.),

12 T. IVANČIĆ, Isus iz Nazareta povijesna osoba, Zagreb 1994, 24 (dalje: Isus ...).

Nekršćanski izvori Svetonije, Komelije Tacit.13 Kronika.... 32.

14 J, PAVIĆ T. Z. TENŠEK, Patrologija, Zagreb 1993, 51 135 (dalje: Patrologija ...).15 J. JELENIĆ, Povijest .... 53.

16 ISTO, 54, Apologije u obranu kršćanske vjere, posebno Justinove, bile su sredstvo oprav-davanja i filozofskog potkrijepljivanja kršćanskih istina pred optužbama filozofskih, odnosnoknjiževnih krugova iz poganskih redova. Propagandno djelovanje apologeta imalo je za ciljuputiti poruku za obraćenje.

17 P.LISIČAR, Grci. ...433.

18 I. MARKOV1Ć, Cesarizam i bizantinstvo u poviesti iztočnog razkola I, Zagreb 1891, 38(dalje: Cesarizam ...).

125


6/62

A. ŽDERIĆ: SUTON ANTIK E U SVJETLU AR1JANSKOG KRIVOVJERJA DIAD ORA 21,2003, 121 182

nove je progone pokrenuo car Aurelijan (270. 275.) potkraj svoje vladavine.Do godine 250. kršćani su postali najdinamičnija vjerska grupa u rimskom

svijetu, brojčano još uvijek ne tako velika kao židovska zajednica, ali su jedalejco nadmašili u intenzitetu rasta.19Razlogje tom rastu socijalna sastavnicakršćanske religije, duboka psihološka protkanost njena naučavanja, a jednakovažno bilo je to što su kršćani koji su do kraja ostali vjerni svojim načelimaza vrijeme progona zaslužili veliko poštovanje. Popis onih koji su pogubljenizbog odbijanja traženog žrtvovanja bogovima uključivao je niz najpoznatijihbiskupa crkve: Fabijana i Siksta II. u Rimu, Babila u Antiohiji, Aleksandra u

Jeruzalemu, Ciprijana u Kartagi i niz drugih. Iako su većina običnih vjernika imnoge crkvene osobe prihvatili žrtvovati bogovima, junaštvo nekolicine imalo

je više utjecaja na javnost nego kompromis većine. Važna je činjenica u tomrazmišljanju ta da ni poganstvo nijudaizam nisu stavili mogućnost zadobivanj avječnog života u središte svoje misli kao što je to učinilo kršćanstvo.20 To je biloobećanje koje je u doba kriza 3. stoljeća osobito blagotvorno djelovalo na širokeslojeve stanovništva, osobito na pripadnike donjih slojeva društva.

Do 260 ih godina priljev kršćanskih obraćenika dosegao je ogromnerazmjere, a najviše je rastao u najnaprednijim i kulturno najvažnijimgradovima Istoka. Tu je kršćanstvo postalo pokret duboko ukorijenjen umasama predgrađa sredozemnih centara poput Aleksandrije i Antiohije, gdjese Istok susretao sa Zapadom. Aleksandrija je, bez sumnje, bila intelektualnametropola onog vremena.21

1. 3. DIOKLECIJANOV PROGON KRŠĆANA

Godine 299. carevi Dioklecijan i Galerije u Antiohiji su svečano proslavilipobjedu nad Perzijancima. Carstvo je pod Dioklecijanom djelovalo sigurnoizvana, ali što je s carevim podanicima? Dioklecijan je već prije bio upoznat skršćanskim stavovima. Osim toga, kršćani su bili ti koji su i u prošlosti odbijaliiskazati lojalnost rimskoj državi time što nisu žrtvovali besmrtnim bogovimaRima i protivili se vojnoj službi. Sad,a kada su i uzroci i povod velikom pro-gonu kršćana bili jasni, protukršćanska kampanja mogla je početi, iako je još

295. Dioklecijan izdao dekret o progonstvu manihejaca, jednog od kršćanskihkrivovjerja utemeljenih na ideji dualizma.22 Veliki progon, posljednji pokušajRima da stane na kraj kršćanskoj vjeri, napravio je prvi korak.

Vojnici i članovi carske garde bili su prisiljeni iskazati svoju odanostRimu i njegovoj civilizaciji sudjelovanjem u poganskim obredima. Cilj nije bioponiziti kršćane, pogotovo ne istrijebiti ih, barem ne u ovoj, prvoj fazi velikog

19 R E. RUBENSTEIN, WhenJesus. . . . 18.20 J. HIRSCHBERGER Mala povijest filozofije , Zagreb 2002,15 48 (dalje: Mala povijest ...).

21 C. FITZSIMONSALL1SON, The Cmelty ofHeresy, Harrisburg 1997,83 (dalje: The crueltp ...).

22 C. TOMIĆ, Pristup bibliji. Zagreb 1986,67 (dalje: Pristup ...).

126


7/62

D1AD0 RA 21,2003, 121 182 A. ŽDERIĆ: SUTON AN TIKE U SVJETLU AR1JANSKOG KRIVOVJERJA

progona, niti je cilj bio pokazati “nadmoćnost” starih bogova nad Kristom.Veliki Dioklecijanov razlog takva postupka bilo je pokazivanje rimskog

jedinstva nasuprot barbarskim najezdama i unutarnjim podjelama. Njegova

namjera bila je osigurati opstanak rimske zajednice obuhvaćanjem mnogihreligija i integriranjem kršćanskog pokreta u takav sustav.Ono što je doista Dioklecijan prezirao nije bilo osobito kršćansko vje-

rovanje, koliko njihov ekskluzivizam, njihovo jasno odbijanje da poštujudržavne bogove i time, kako se činilo, potkopavaju snagu Carstva. Do tog suvremena ionako mnogi Rimljani pogani počeli vjerovati u jednog nadmoćnogboga, ali zato nisu imali razloga nijekati postojanje ili odbijati štovanje manjemoćnih božanstava, ili ih smatrati demonima kako su to činili kršćani, čija

je crkva početkom 4. stoljeća dosegla svoj prvi vrhunac u razvoju vjerskeideologije.23 Kršćanski se stav činio fanatičnim. I sam je Dioklecijan tako

razmišljao. Jednom je prilikom izjavio: “Staru religiju ne bi trebala kritiziratinova. Jer zločinački je htjeti srušiti ono što su preci jednom za svagda odredili,stvari koje zauzimaju i čuvaju svoje priznato mjesto i tijek.”24 Sudjelovanje užrtvenim ritualima bilo je za većinu Rimljana tek nešto više od formalnosti.

To je bila javna dužnost, nešto poput suvremenog pozdravljanja zastave. T u je došlo do sukoba dviju ideologija, kršćanske i Dioklecijanove.

Konačno je 303. godine posljednji progon kršćana u povijesti Rima planuosvom silinom.. Nitko nije imao pravo pozivati se na zakone ako nije prethodnosudjelovao u javnom žrtvovanju bogovima Rima. To je pokrenulo lavinupogubljenja, među kojima su stradali kršćani članovi Galerijeve osobnepratnje, Dioklecijanovi osobni stražari koji su se kasnije štovali u Saloni,25u rodnoj mu Dalmaciji, i niz drugih. Oni koji su odlučno odbili pokoriti senaredbi o žrtvovanju besmrtnim bogovima Rima brutalno su bih kažnjeni,u najvećem broju slučajeva smrću. Dioklecijan je smatrao da će daleko višepostići demoraliziranjem i dezorganiziranjem Crkve napadajući njen sam vrh;svećenike i biskupe. Upravo je zbog toga carski edikt iz 303. godine naredio daupravo klerici, povrh svih, moraju prinijeti žrtve Intenzitet progona polako jeslabio neko vrijeme, a onda se opet intenzivirao. Razlog privremenom slabljenjubila je najprije Dioklecijanova bolest a zatim i povlačenje s vlasti u svibnju 306.godine. Istodobno je abdicirao i august Zapada Maksencije, kojeg je naslijediocezar Konstancije Klor, a Dioklecijana njegov cezar Galerije. Dioklecijanovimodstupanjem s vlasti i skorom smrću augusta Konstancija u Yorku iste godine,na Zapadu su prestali progoni kršćana.26

23 M. BRANDT, Srednjovjekovno .... 28. Razvoj patrističke teološke misli došao je do vrhun-ca tijekom IV. stoljeća, pa se to razdoblje u patrističkoj k njiževnosti naz iva “zlatnim".

24 Kr on ika ..., 54.

25 E. DYGGVE; Povijest salonitanskog kršćanstva, Split 1996, 81, (dalje: Povijest salonitan-skog...).

26 Velika ilustrirana .... VI, 2606.

127


8/62

A. ŽDERIĆ: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA D1ADORA 21,2003, 121 182

1. 4. OD DIOKLECIJANA DO MILANSKOG EDIKTA KONSTANTINAVELIKOGA (306. 313.)

Ustrojstvo carske vlasti, tetrarhija, kakvu je Dioklecijan bio zamislio iostvario, nije se dugo održala. Kada su se 1. ožujka 305. godine Dioklecijani Maksimijan odrekli carske časti, prepustivši svoje dvije polovice carstvadvojici cezara koji su postali augusti, tetrarhiji se približio kraj.27

S poganskog gledišta, najslabija točka u tetrarhiji bio je cezar ZapadaKonstancije Klor, koji je bio vojni časnik iz grada Naissus na Balkanu prijenegoli je postao drugi čo\jek zapadne polovice Rimskog Imperija. Teritorij kojim

je upravljao sadržavao je većinu teritorija današnje Francuske, Španjolske,Britanije i Njemačke do granice na Rajni.28 Konstancije se ubrzo pokazao kaodobar administrator i vješt vojni zapovjednik. Iako ne znamo koji su bili njegovivjerski nazori, progoni kršćana u njegovu dijelu Carstva, za Dioklecijana, bilisu blaži, a nakon povlačenja cara reformatora 306. potpuno su prestali.Možda bi ime Konstancijeve kćeri, Anastasia (grč. uskrsnuće ), koje se redovitodavalo kršćanskim djevojčicama, moglo govoriti da je sam Konstancijepodržavao kršćanstvo, ali potvrda za takvu pretpostavku nemamo.29 Jedan odKonstancijevih sinova bio je Konstanta, koji će u povijesti ostati zabilježen,među ostalim, kao osloboditelj kršćanstva i prvi kršćanski car.

Nakon Dioklecijanova i Maksimijanova povlačenja augustom Istokapostao je dotadašnji cezar Galerije, kako je i bilo predviđeno. Međutim, na

Zapadu je augustom u Rimu proglašen Maksimijanov sin Maksencije, aKonstancije je već 306. godine umro, pa su njegove legije odmah za novogaugusta proglasile njegova sina Konstantina.30 Cezarima su, od strane samogDioklecijana proglašeni, ali na Galerijevo inzistiranje, na Zapadu Sever, a naIstoku Galerijev nećak Maksim in Doza.

Ove promjene u vladajućoj garnituri otvorile su kaotičan period nasilja,uključujući i građanski rat, u kojem se čak sedam pretendenata borilo začetiri mjesta u kolegiju careva. Godine 307. Sever je bio prisiljen odreći sevlasti, a Maksencije gaje dao pogubiti, dok je na sastanku careva u Kamuntu,na dunavskoj granici kod današnjeg Beča, Konstanta potvrđen za cezara,

27 L. PARETI, Historija čovječanstva kulturni i naučni razvoj III, u: II. Stari svijet odpočetka nove ere do 500. godine, Zagreb 1967,43 (dalje: Historija ...).

28 R. E. RUBENSTEIN, WhenJesus .... 41.29 ISTO, 42. Iako se na kršćanskom istoku Konstantina Velikoga smatra svetim, gotovo

ravnim apostolima, pitanje njegovog pokrštavanja postaje upitno, kako je moguće da se carpriklonio religiji kojoj je sam dao slobodu ispovijedanja, religiji koja je bila u usponu, ali jošuvijek nije bila prevladavajuća religiji koja nije dozvoljavala svojim članovima vjeru u koje dru-go božanstvo, a car je i dalje nosio titulu poganskog pontifexa? Liturgija sv. Ivana Zlatoustogu završnom blagoslovu zaziva na vjernike Bogu milost zagovorom, među ostalima, i svetog

Konstantina cara.30 Velika ilustrirana .... VII, 2962.

128


9/62

DLADORA 21,2003, 121-182 A. ŽDERIĆ: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA

a Licinije postavljen za augusta Zapada. U Karnuntu je Maksencije bioproglašen neprijateljem Carstva, iako je i dalje u svojoj vlasti držao Italiju doPada te sjevernu Afriku.

Godine 310. i 311. donijele su neočekivane prevrate. Najprije je Maksen-cijev otac, bivši august Maksimijan, prebjegao od Maksencija svom zetuKonstantinu, gdje je iste, 310. godine i umro, a moguće je da je bio ubijen.

Time su Konstantin i Maksencije dobili jo š jedan razlog za konačni obračun.U travnju 311. dogodio se neočekivani obrat u odnosu rimske vlasti

prema kršćanima. Oboljeli august Istoka, Galerije, donio je fantastičan edikt,tzv. Edikt o toleranciji, u kojem obustavlja progon kršćana na Istoku. U ediktuse objašnjava da je Galerijev jedin i motiv bio prisiliti kršćane da se vrate vjerisvojih predaka kako bi se učvrstilo Carstvo i obnovila njegova stara slava.31

Nakon Galerijeve smrti nanovo su oživjeli otvoreni sukobi. U listopadu312. Konstantin je na čelu svojih postrojbi stigao u Italiju kako bi se sukobios uzurpatorom Maksencijem. Poslije bitke kod Torina i Verone došlo jedo odlučujuće bitke kod Milvijskog mosta, u kojoj je Maksencijeva vojskauništena, a on sam poginuo. Oko Konstantinova marša na Rim ispreplela sepriča kako je Konstantin pred bitku vidio na nebu plamteći križ s natpisom: In hoc signo vinces! (U ovom znaku ćeš pobijediti!). Konstantin sve do pred smrtnije postao kršćanin, ali ipak se nikada nije jasno ogradio od poganske religije,koja je, usprkos jačanju kršćanstva, bila dominantna u rimskom svijeturanog 4. stoljeća. Bio je on jedan od “naprednih” pogana, koji su vjerovali u

nadmoćnog boga, boga iznad svih; bio je to Sol Invictus - Nepobjedivo Sunce, kojeg se, po nekim atributima, moglo dovesti u vezu s kršćanskim Bogom, uproroka Zaharije nazvanim i “Mladim Suncem s visine ” (Lk 1, 78), a navedenutvrdnju potvrđuju i neki ikonografski elementi.32 Ipakje jasno da je Konstantinpodržavao kršćanstvo, koje je obilježilo čitavu njegovu vladavinu. Znakovito jeda prvi kršćanski car poslije pobjede nad Maksencijem i ulaska u Rim nijeotišao na Kapitolij prinijeti žrtvu zahvale bogovima. K tomu je još iste godinedao na rimski forum postaviti svoj veliki kip s križem kao znakom pobjede.33Natpis ispod kipa glasio je: «Ovim spasonosnim znakom, koji je biljeg pravekreposti, izbavio sam vaš grad ispod jarm a nasilničke vlasti. Senatu i rimskomnarodu, povrativši im slobodu, povratio sam prijašnju plemićku čast i sjaj».34

Konstantin je sada bio vladar Zapada i m jereni kršćanin. Njegov saveznikna Istoku bio je august Licinije, iskusan političar i vojni zapovjednik, koji

31 R E. RUBENSTEIN, When Jesus .... 43.

32 C. SCHUG - W1LLE, Bizant i njegov svijet, u: Umjetnost u slici, Rijeka 1970, 19 (dalje:Bizant...). Kult Sol invictus bio je rasprostranjen u rimskoj vojsci, i među vojnicima je bio velikitakmac kršćanstvu. Prikaz na zlatnom mozaiku s nekropole ispod sv. Petra u Rimu prikazujeKrista kao So l invictus.

33 Velika ilustrirana.... VII, 2964.

341. MARKOVIĆ, Cesarizcun .... 41.

129


10/62

A. ŽDERIĆ: SUTO N ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA DIAD ORA 21,2003, 121-182

je postao Konstantinov šurjak, oženivši njegovu sestru. Licinije, koji je 313.godine uklonio Maksimina Dazu, i Konstantni odlučili su zaigrati na kartukršćana; njih su se dvojica 313. godine susreli u Mediolanumu, tj. Milanu, gdje

su donijeli dokument, poznat kao Milansk i edikt, kojim su zabranili progonekršćdna, zajamčili im slobodu vjere te naredili da se sva oduzeta dobra Crkveimaju vratiti ili nadoknaditi.

1. 5. OD MILANSKOG EDIKTA DO KONSTANTINOVE SMRTI (313. - 337.)

Nakon Konstantinove pobjede nad Maksencijem 312. godine, prilike suse u Rimskom Imperiju donekle stabilizirale. Međutim, vremenom se augustIstoka Licinije počeo udaljavati od Konstantinove koncepcije podržavanjakršćanstva, u kojem je sada vidio potencijalnu snagu za okupljanje

Rimljana pod jedan stijeg; Konstantinov. Licinijeva je politika postajalasve više protukršćanskom. Zbog čega? Razloge vjerojatno treba tražiti uLicinijevu shvaćanju da podržavanje nove religije od strane njegovog sucaraKonstantina nema perspektivu, i da će takva politika doživjeti krah, a timedonijeti i Konstantinov pad. Licinije je sada kršćane smatrao potencijalnimneprijateljima te je većinu svoje administracije očistio od njih, a od 320. godineu svom ih je dijelu Carstva počeo i progoniti. Neizbježni rat između dvojicesucareva izbio je 323. i potrajao nepunu godinu dana, a osim građanskog,nosio je sva obilježja vjerskog rata35. Konačno je Konstantin u bitkama kodHadrianopolisa i Hrizopolisa, nedaleko od Kalcedona, te u pomorskoj bitci kodGalipolisa 324. potukao Licinijeve vojske i sam zavladao Rimskim Carstvomkao njegov apsolutni gospodar, i uvjereni, iako ne još službeno, kršćanin.Konstantin je u očima suvremenika kršćanske vjere bio znak s neba. Zacrkvenog povjesničara Euzebija Konstantin je bio sluga i prijatelj Boga,koji je «dao da on iz najdublje tmine i najmračnije noći svima zablista kaoveliko svjetlo i kao otkupitelj«, opisujući kako su «...ljudi... kolom i pjesmomiskazivali... čast... pobožnom caru i njegovim od Boga ljubljenim sinovima«.36

Konstantin II., najstariji Konstantinov sin, upravljao je od 317. godinedanašnjim područjem Francuske, Španjolske i Britanije iz prijestolnice

u Trieru, najmlađi, Konstans, upravljao je Italijom iz Milana od 333., aKonstancije II. je od 324. iz Antiohije vladao istočnim provincijama.37Godine 330. Konstantin je posvetio svoj novi glavni grad, sagrađen na mjestu

antičkog Bizantija, na samom dodiru Azije i Europe. Car je grad nazvao NoviRim, označujući time da to treba biti novi centar svijeta, ono što je do tada bio stari gradRim.38 Ipak, car se nije protivio kadaje puknovi grad, gotovo odmah po posvećenju,

35 J. JELENIĆ, Povijest .... 7.36 H. JEDIN, Velika povijest Crkve, II, Zagreb 1995, 6 (dalje: Velika ...).

37 R E. RUBENSTEIN, WhenJesus.... 140; Velika ilustrira na.... VII, 2964.

38 ISTI, n. dj.,108.

130


11/62

DIADO RA 21,2003, 121 182 A. ŽDERIĆ: SU TON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA

počeo nazivati Konstantinopolis, “Konstantinov grad”. U Konstantinovu gradunije bilo ni kapitolija, ni Vestinog kulta ni svećeničkog kolegija. Sam carski dvorpredstavljao je mali grad, uz njega je sagrađen hipodrom i kršćanska crkva! Novi

je grad bio posvećen kršćanskoj Bogorodici. Konstantinopolis je imao postatikršćanski grad kršćanskog Carstva. Car je umjesto naziva invictus (nepobijeđeni ),koji je cara izjednačavao s bogom Suncem, upotrebljavao titulu victor {pobjednik), Konstantin je odbacio titulu divus (božanski), dok je na novcu zrakastu krunuzamijenio neutralnim nimbusom.39

Konstantin je umro na sam blagdan Duhova, 22. svibnja 337. godine ucarskoj palači u nikomedijskom predgrađu Ankironi, u 65. godini života, nakonšto se na samrti pokrstio (što nije povijesno potvrđeno). Kolosalni Konstantinovkip, ostaci kojeg su pronađeni 1487., a koji je bio postavljen u Maksencijevojbazilici na rimskom forumu još 313. godine, u ruci je, kako se pretpostavlja, a o

tome govore i povijesni izvori, držao križ.40 Bio je to simbol vremena koje dolazi.

1. 6. KONSTANTINOVA KONCEPCIJA CARSTVA

Najveće dostignuće prvoga kršćanskog cara, kako je Konstantin po-slije nazvan, bilo je ujedinjenje Carstva. Ono što Konstantina razlikuje odostalih careva bila je koncepcija ujedinjenja Carstva, koja se zasnivala, ka-ko smo spomenuli, na kršćanstvu. Bilo je jasno da je poganstvo bilo u stag-naciji. Ono je, svakako, bilo odigralo određenu ulogu u romanizaciji sta-novništva prostranog Imperija, ali je njegova snaga objedinjavanja etnički

heterogenog stanovništva od obala Atlantika do Crvenog mora i Perzijskogzaljeva bila neznatna. U kršćanstvu je Konstantin vidio taj objedinjavajućielement i zaključio: zbog čega sada nova religija ne bi odigrala tu ulogu?Stoga, kada govorimo o unutrašnjim prilikama u Rimskom Carstvu zaKonstantina i njegovih nasljednika govorimo zapravo o razvoju religije icrkve kršćana od tek dopuštene vjerske zajednice početkom, do službenedržavne vjere i crkve krajem 4. stoljeća. Bio je to proces koji je, među ostalim,u istočnom dijelu Imperija, koji će prerasti u Bizant, doveo do prevage carskevlasti nad crkvenom; car je tako postao branitelj vjere i Crkve, simbol od Bogamu povjerenog Carstva.41 Ona snaga koja je ovu koncepciju zamalo uništila, a

kršćane duboko bila podijelila, bilo je arijansko krivovjerje.

39 H. JEDIN, n. dj., 15. Usprkos formalnim promjenama carskog naslova koje su Išle usmjeru da se cara ne smatra božanstvom, Konstantin je za sebe 1svoje nasljednike zamis-lio novu ulogu; Božjeg zastupnika na zemlji. U tom kontekstu treba shvaćati njegovu uloguoko kršćanstva i njegove intervencije oko dogmatskih pitanja koja su uskoro stala potresatinovooslobođenu religiju.

40 H. KEL ER Rimsko .... 216.

41 G. OSTROGORSKI, Istorija Vizantije, Beograd 1969, 51 (dalje: Istori/a ...). Crkvenipovjesničar Euzebije Cezarejski svjedoči d aj e Konstantin, među ostalim, napisao nebrojeneposlanice kako bi biskupe p oučio u onome sto je korist Crkve zahtijevala.

131


12/62

A. ŽDERIĆ: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA _______ DIADORA 21,2003, 121-182

SI. 1. Konstantinov san i bitka naMiluijskom mostu, Iluminacija. - Fig. 1. Constantine’s dream and the battle on the Pons Milvius, illumination.

Ako je stoljeće između 200. i 300. godine bilo zlatno doba mističnihreligija i kultova, svojevrsna talionica sinkretizma i natjecanja različitihvjerskih ideja na rimskom tlu, ondaje stotinu godina koje su uslijedile vrijemesustavnog nastojanja trijumfalnog kršćanstva da iz krila Rimskog Imperijapotpuno isključi sve ono sto je bilo pogansko ili krivovjerno.42

Konstantin je za sebe smatrao da pripada kršćanskoj Crkvi na jedinstvennačin, budući da se osjećao kao Božji izabranik nakon pobjede nad Licinijem324. godine. Zbog togaje smatrao da mu unutar Crkve pripada poseban položaj,položaj koji mu kao obvezu stavlja reagiranje i utjecaj na sva pitanja vjere iCrkve, čemu se nitko od vodećih ljudi u kršćanskoj zajednici Carstva nij e usudiousprotiviti.43 Konstantin se ponekad i sam nazivao “vanjskim biskupom”,

42 J. ELSNER, Imperial Rome and Christian triumph, NewY ork 1998,223 (dalje: Imperial...).43 K. BAUS - E. EWIG, Velika povijest crkve, Zagreb 1995, II, 7 (dalje: Velika ...).

132


13/62

DIA DORA 21,2003, 121-182 A ŽDERIĆ: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARI JANSKO G KRIVOVJERJA

biskupima je podijelio pravo presuđivanja u građanskim parnicama, uveo je opći dan odmora nedjeljom te zabranio smaknuće razapinjanjem na križ,gladijatorske borbe i proricanje iz utrobe žrtvenih životinja.44 Sazivanje prvogopćeg crkvenog sabora u Niceji, o čemu će kasnije biti govora, carevo je djelo.U tim Konstantinovim potezima leže temelji kasnijega bizantskog državno-crkvenog prava. Mi možemo Konstantina smatrati utemeljiteljem istočnogacezaropapizma.45

U takvu kontekstu Konstantin j e dao sagraditi dilj em Carstva veličanstvenekršćanske bazilike, od kojih su se neke sačuvale i do danas. Ističu se one u Rimu,

Jeruzalemu, Betlehemu, Mambri, Nikomediji, Antiohiji i Trieru. Uz rimskubaziliku svetih Petra i Marcelina dodana je grobnica za Konstantrnovu majkucaricu Jelenu.46 Za pape Silvestra I. (314. - 335.) u Rimu je po Konstantinovunalogu sagrađeno ukupno sedam velikih bazilika: Sv. Petar u Vatikanu, Sv.Ivan u Lateranu, S. Pavao, Sv. Križ, Sv. Agneza, Sv. Lovro i, prije spomenuti, Sv.Marcelin i Petar.

S druge strane, car je ediktom zabranio visokim državnim službenicima iupraviteljima provincija javno prinošenje poganskih žrtava, dok su kršćanskislužbenici istog ranga mogli javno sudjelovati u crkvenim obredima, čime jeotvoren put dokidanju jednakosti građana pred zakonom.47 Židovima je bilozabranjeno kupovati i obrezivati pokrštene robove.48 Na upražnjena službenamjesta u državnoj upravi postavljani su samo kršćani, a caru je prilikomproslave dvadesete godišnjice vladavine, usred sabora u Niceji, čestitarskipozdrav uputio biskup, a ne pripadnik poganskog višeg sloja, kako je do togtrenutka bio običaj.49

Kada se u Aleksandriji pojavilo arijansko krivovjerje, koje se ubrzo proširilodiljem istočne polovice Carstva, Konstantin se suočio s mogućnošću da kršćanskitemelj njegove koncepcije preobrazbe Rimskog Imperija doživi krah!

44 J. JELENIĆ, Povijest.... 8. Jednom će prilikom Konstantin reći Euzebiju Cezarejskomi drugim biskupima: "Vi ste biskupi za unutarnje crkvene stvari, a mene je Bog postavio zanjezine vanjske stvari.”

45 I. MARKOVIĆ, Cesarizam .... 60. Iako 6, opći crkveni sabor svjedoči da je prvi opći sabor,onaj u Niceji, sazvao Konstantin pristajanjem pape Silvestra I„ neosporna je presudna carevauloga u inicijativi oko sazivan ja prvog crkvenog koncila.

46 H.JEDIN, Velika..., 12.

47 ISTO, 8. Ovdje ne možemo govoriti o jednakosti građana pred zakonom u današnjempravnom smislu, je r takve jednakosti u antičko vrijeme nije bilo, niti je b ila moguća u okvirurobovlasničkih društvenih odnosa.

48 J. JELENIĆ, Povijest .... 8.

49 K. BAUS - E. EWIG, Velika ..., 10. Sveti oci ističu neovisnos t crkvene vlasti prema svetov-noj, i naglašavaju njenu izvrsnos t nad ovom. Sv. Atanazije u jednom pismu kaže: „Zar je ikadacrkvena naredba valjanom postala po caru?” (vidi: I. MARKOVIĆ, Cesarizam.... 18).

133


14/62

A. ŽDERIĆ: SUTON ANTIK E U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA DIADORA 21,2003, 121 182

II ARIJANSKO KRIVOVJERJE2. 1. ISTOČNO SREDOZEMLJE KAO RASKRŠĆE CIVILIZACIJSKIH

UTJECAJA I KRŠĆANSKA KRIVOVJERJA DO POJAVE ARIJANIZM A

Za razumijevanje nastanka, razvoja i gašenja duhovnih pokreta kao stojearijanska hereza, vrlo je važno u razmatranje uzeti duhovno, kulturno, političkoi gospodarsko okružje u kojem se taj pokret pojavio i djelovao. Kada je riječ ovećini kršćanskih hereza, ili krivovjerja, koje su se pojavile u razdoblju kasneantike, ili, točnije rečeno; fazi prerastanja antičkog svijeta u kasnoantički,potom u ranosrednjovjekovni, govorimo o prostoru istočnog Sredozemlja, kojise u to vrijeme nalazio u središtu istočne polovice Rimskog Carstva.

Omeđen na sjeveru Grčkom i Malom Azijom, na istoku Sirijom, Libanonomi Palestinom, a najugu Egiptom i Libijom, taj je prostor od početka civilizacije biomjesto na kojem su se razvijale, susretale, izmjenjivale, miješale i sukobljavalerazličite kulture Istoka i Zapada. U vrijeme kasne antike došlo je do pomicanjatežišta Rimskog Imperija na Istok, što je bilo uzrokovano nizom čimbenika,među ostalima, i velikom krizom kojaje tijekom 3. stoljeća bilazahvatila Carstvo.

To se pomicanje najjasnije ogleda u osnivanju nove prijestolnice Rimljana,Konstantinopolisa na Bosporu. Spajanjem helenističke kulture, koja je naistočnom Sredozemlju dominirala, kršćanske religije, kojaje na ovom područjurođena, s rimskom državnom formom nastao je srednjovjekovni Bizant, kojisvoje korijene ima upravo u vremenu o kojem govorimo.

Dva su se grada, među ostalima, na tim prostorima isticali svojim kul-turnim i društvenim kozmopolitizmom; bili su to Antiohija na r ijeci Orontu,u Siriji, i Aleksandrija u Egiptu. Aleksandrija je bio milijunski grad, koji seprotezao kilometrima uz južne obale Sredozemnog mora.50 Njena je luka,

jo š u kasnoj antici, bila okrunjena veličanstvenim svjetionikom, jednimod sedam svjetskih čuda staroga vijeka. Stoljećima je Aleksandrija bila nesamo najprometnija svjetska luka starog svijeta, već i središte znanosti inaobrazbe, gdje su djelovali najveći onodobni umovi, od Arhimeda i Euklida, do Origena i Elementa, tu je živjela i velika židovska zajednica, za čije jepotrebe Stari Zavjet bio preveden na grčki jezik.51Upravo se među n jima bila

začela prva aleksandrijska kršćanska zajednica, u Aleksandriji se kršćanskamisao sukobila s helenističkim mentalitetom i mnogo od njega preuzela.52

50 R E. RUBENSTEIN, VVhenJesus.... 4.51 ISTO, 5. Prema predaji, koja po svoj prilici ima povijesno utemeljenje, egipatski je faraon

iz dinastije Ptolomejevića u 2. st. pr. Kr. Od jeruza lemskih svećenika zatražio učene ljude kojibi za potrebe židovske zajednice preveli S tari zavjet na grčki; rezultat je njihovog rada septuagintin prijevod Starog zavjeta, čiji je kanon knjiga nešto š iri od tzv. palestinskog kanona.

52 L. PARETI, Historija.... 186. Zbog spoja s različitim kulturnim tradicijama koje je objedin- javao helenizam, kršćansko se vjersko učenje na istoku služilo različitim oblicima izražavanja, većprema tome gdje se vršilo. Stoga ne čudi da su se na istoku upravo oko velikih kršćanskih središtarazvile i različite liturgijske obitelji, kao što su antiohijska (sirijska) i aleksandrijska (koptska).

134


15/62

DIAD ORA 21,2003, 121 182 A ŽDERIĆ: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARUANSKOG KRIVOVJERJA

U svojoj atmosferi prožetoj helenskim, Aleksandrija je razvijala misao uuvjetima ontologijskoga (koje uključuje bitak, važan čimbenik u određenjuodnosa unutar osoba presv. Trojstva!), dok je Antiohija, sa svojim izraženije

judaističkim okružjem, isticala više ideju m oralnog primjera.53U filozofsko religijskom pogledu, Aleksandrija je bila mistična, koliko je

Antiohija bila racionalna.54 Aleksandrija je živo predočavala metafiziku, dok je u Antiohiji više prevladavao interes za etiku. Filozofsko teološko učilišteu Aleksandriji niknulo je iz slobodne nastave kršćanskih mislilaca, kojisu predavali kršćansku misao na jednak način na koji su svoje slušateljepoučavali stoički, cinički ili razni drugi filozofi.55

Do pojave Arijeve teološke misli pojavilo se unutar kršćanska prva tristoljeća više učenja koja su nosila obilježje krivovjeija, a i poslije i za arijanizmanjihova pojava postala je redovita. Maniheizam je bio sinkretizam između

judeokršćanskih i indoiranskih učenja. Temeljna manihejska dogma jestdualizam između dobra i zla, Boga i Materije.56 Pobornici donatovstva tvrdili suda valjanost sakramenata ovisi o dostojnosti posvetitelja, gnostici (marcionisti)su govorili o tajnom znanju koje treba kršćanin primiti odbacujući svijet kao izvorzla, priscilijanci o različitosti Boga u Starom zavjetu od Boga u Novom, pelagijevcio sposobnosti čovjeka da bez Božje pomoći dosegne vrhunce svetosti.57

53 C. FITZSIMONS ALLISON, Cruelty .... 82.

54 ISTO, 82. Aleksandrijska škola zastupala je idealističko mistički smjer, pod uplivomPlatona i kasnije neoplatonizma. Na taj nač ina nasta lo je alegoričko tumačenje Sv. Pisma, štokarakterizira ovu školu. Protivno spekulativno filozofskom tumačenju aleksandrijske škole,držala se antiohijska škola tradicionalno dos lovnog tumačenja Sv. Pisma.

55 A. FRANZEN, Pregled povijesti Crkve, Zagreb 1983,33 (dalje: Pregled ...). Aleksandrijskaškola učila je teološku filozofiju. U nauci o Kristu Aleksandrinci su polazili od božanskog Logosa, kako ga opisu je evanđelista Ivan, koji se sjedinio najuže s čovječjom naravi. Ovo sjedin jenjesmatrali su metafizičko ontološkim. Zato je Marija Teotokos Bogorodica. Na p rvom mjestu unjihovu umovanju stajao je Bog kao najviše i vječno, a ne čovjek, vremenito.. U Kristu su vidjelinajsavršenije jedinstvo Božje i ljudske naravi. Helenizam je njena karakteristika.

56 J. PAVIĆ T. Z. TENŠEK, Patrologija, 153. Dualističkim se može smatrati svakoantropološko naučavanje koje u čovjeku dijeli i odlučno suprotstavlja tjelesnu i duhovnu di-menziju. Dualizam je često značio podcjenjivanje tijela; čovjek se poistovjećivao s dušom, dok

se tijelo držalo smetnjom, nevoljom, pa i grobnicom duše. Iz toga slijedi da je čovjekov cilj isavršenstvo u oslobođenju od materije i tijela.

57 ISTO, 146 158,257. Unu tar kršćanstva niz je krivovje ija nasta lo u vrijeme bujanja arijanizm a i poslije njegovog nestanka: monarhijanizam (adopcijanizam i modalizam) il i sabelijanizam, montanizam, doketizam, patripasionizam, macedonijanizam, apolinarizam, nestorijanstvo, monofizitstvo, pneumatomasizam, pelagijevstvo, semipelagijevstvo. Općenito krivovjerjaunutar prvih stoljeća kršćanstva dijelimo s obzirom na različita shvaćanja o (nejednako stibožanskih osoba u Trojstvu (Otac, Sin, Duh Sveti), Kristove naravi (ljudska i božanska) ili vri-

jednosti djeljitelja sakramenata (s obzirom na moralnu ispravnost il i oportunizam u odnosuna žrtvovanje poganskim bogovima u vrijeme progona). Velika krivovjeija (arijanizam, pneumatomasizam macedonijanizam, monofizitstvo i nestorijevstvo) morali su biti morali su bitineutralizirani formuliranjem dogmi vjere na općim crkvenim saborima u Niceji, Konstanti

nopolisu, Efezu i Kalcedonu.

135


16/62

A. ŽDER1Ć: SUTON ANTIK E U SVJETLU ARIJANSKO G KRIVOVJERJA DIAD ORA 21.2003, 121 182

2. 2. FILOZOFSKO TEOLOŠKA PODLOGA ARIJANSKOGKRIVOVJERJA

Al^ksandrija je b ila kulturna prijestolnica helenizma. U tom nemirnomi intelektualno zasićenom megalopolisu istaknuti su mislioci djelovali naosnovama posljednjih tokova u grčkoj filozofiji kako bi objasnili biblijsketekstove i odredili crkvene doktrine. Kršćanska misao i književnost u 4.stoljeću cvale su diljem Carstva, dok su tijekom 5. stoljeća počele stagnirati,sve do vremena pape Grgura Velikoga (590. 604.), poslije kojeg dolazi dosutona otačke književnosti 58

Pitanje odnosa Sina prema Bogu Ocu zaokupljalo je intenzivno najvažnijeteologe 3. stoljeća na Istoku. Grčka i latinska teologija raspravljale su već

pola stoljeća prije Arija o pitanju odnosa Oca i Sina, već tada su teološkipojmovi karakteristični za rasprave u arijanskom sporu odigrali posebnuulogu. Još su se na kraju 2. stoljeća razvila dva “monarhijanistička” smjera:adopcijanizam i modalizam, koji je kasnije dobio i naziv sabelijanizam, premasvom najgorljivijem poborniku iz početka 3. stoljeća.59

Adopcijanisti su Krista smatrali čovjekom kojega je u nekom trenutkuispunila božanska sila i učinila ga Bogom, tako da je izvorni Bog zapravosamo Otac, dok je Krist prihvaćeni Bog. Time adopcijanistički Krist dajesliku čovjeka koji obdržavanjem zakona i samoispravljanjem dospijeva dosavršenstva, što je realizacija racionalnog, aristotelovskog stava.60

Modalisti su u Kristu vidjeli samo oblik pojave (modus) jednog Boga,koji se jednom prilikom objavljuje i djeluje kao Otac, drugi put opet kao Sin,ili treći kao Duh Sveti.61 Oba su smjera zanemarivala jednu od osnovnihpostavki pravovjerja; Sin, tj. Riječ (Logos) bio je sam Krist, pa je, prema tome,on Bog jednak Ocu, a ne njegova manifestacija ili “posvojeni” čovjek uzdignutna božanski nivo. Kristologija Logosa svoje je mjesto dobila u djelima Origena. Njegova je kristologija zastupala božansku bit Logosa Krista, ali ona ipak nijebila pravovjerna, jer je Sina podređivala Ocu (subordinacija), kao stoje i DuhaSvetog podređivala Sinu, a time i Ocu. Origen je naglasio da je Sin po svojoj

biti jednak (homoousios) Ocu i da postoji oduvijek, ali je dodao da je samo

58 H. PIRENNE, Povijest Europe od seob e naroda do XVI. stoljeća, Zagreb 1956, 33 (dalje:Povijest ...). Živ ot djela i misao starih crkvenih p isaca od završetka apostolskih vremena (kraj1. st.) do 7. stoljeća izučava patrologija , i u tome je smislu istovjetna sa starocrkvenom pov-ijesti književnosti. Navedeno razdoblje nazivam o u tom smislu i otočkim, a u tu književnostspadaju kanonski i nekanonski spisi. Da bi neki p isac iz tog razdoblja magao biti obilježenkao crkveni otac, moraju biti zadovoljeni sljedeći kriteriji: drevnost crkvenost, pravovjernost isvetost života. Izlaže li se sistematski nauku sadržanu u djelima crkvenih otaca, tada je riječ opatrologiji u širem značenju ili o patrist ici.

59 A. FRANZEN, Pregled..., 60.60 C. FITZSIMONS ALLISON, Cruelty .... 86.

61 A. FRANZEN, n. dj„ 61.

136


17/62

DIAD ORA 21,2003, 121 182 A. ŽDER1Ć: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA

Otac “Bog od sebe" (autotheos) i “jednostavno dobri” (haplos agathos), dok je Logos tek “drugotni Bog” [deuteros Theos) i “slika njegove dobrote” ( eikon agathotetos ), a Duh Sveti još je manji od Sina.62 Po tome što se Logos utjeloviopostao je “Bogočovjek” (theanthropos).63

Na postavke koje je donio Origen nadovezala su se dva teološka smjera, jedan aleksandrijski, a drugi antiohijski. Prvi je naglašavao istobitnost Oca iSina te jedinstvo dviju naravi u Kristu, božanske i ljudske, dok je antiohijski

jače isticao razlike među božanskim osobama, posebno daje Logos tek drugotniBog u kojemu se jasno razdvaja božanska od stvorene naravi.64 U antiohijskojškoli u svakom se retku evanđelja “prepoznavalo” elemente koji su “dokazivali”inferiornost Boga Sina u odnosu na Boga Oca, što je Logosu davalo obilježjaprijelaznog božanstva, ni čovjeka, ni anđela, ali ni Boga u punom smislu.65Važno je naglasiti, kao što se i iz pojmova može zaključiti, da su teolozi otačkograzoblja, služeći se pri svojem izlaganju, naravno, filozofijom, svoju filozofskumisao temeljili na Platonu (uz neoplatonizam i Stou), koji nije u tolikoj mjeri itako jasno kao Aristotel formirao svoju metafizičku misao, u kojoj pojam biti (onog po čemu neko biće jest to što jest) čini razliku između bića66. Svima nijebilo najjasnije da bit određuje biće, a da božanske osobe mogu biti tri (Otac, Sin,Duh), upravo zato što su osobe, a bit supstancija, tj. onaj čimbenik koji određuje

jeđnoću, čini da su Jedno, Bog jedne biti, Bog u trima osobama koje su iste biti(.homoousios ).67 Bit i bitak (princip koji čini da neko biće jest) poistovjećuju sesamo u Bogu.68 Za potpuno metafizičko razumijevanje te istine u filozofskim iteološkim krugovima trebat će sačekati 13. stoljeće i misao Tome Akvinskoga.

U okviru antiohijske škole djelovao je Lucijan, koji je razmišljao strogosubordinacijski.69 Jedan čovjek iz kruga njegovih učenika bio je Arije, koji se

" ISTI, Pregled.... 61. Teološku misao daje Duh Sveti još manji i od Sina, koji je stvorenjeOčevo, razviti će kasnije pneum atomasi, nijekatelji božanstva Duha Svetoga, znani i kao mace- donijevci, prema svom istaknutom biskupu.

63 ISTO, 61.

64 ISTO, 62.

65 C. FITZSIMONS ALLISON, Crueltg .... 84. Antioh ijska škola učila je filozofsku teologiju.Ona je bila realističko empirijska i polazila je od iskustvenog i povijesnog. Antiohijci su uKristu vidjeli u prvom redu čovjeka Isusa kako ga opisuju sinoptici. Za njih je bio problemkako se ljudska samostalna narav sjedinila sa Sinom Božjim. Zato su tvrdili da ovo sjedinjenjenije metafizički ontološko, nego moralno psihološko. Prema njima Mariji ne pripada nazivBogorodica, već Kristorodica. Sem itizam je njihova karakteristika.

66 P. KUNZM ANN F. BURKARD F. WIEDMANN,Atlas filozofije, Zagreb 20 00,39 53,67 71(dalje: Atlas ...).

67 Mali teološki leksikon, Zagreb 2001, 18 (dalje: M ali ...).68 A. MIŠIĆ, Rječnik fi lozo fskih pojmova, Split 2000, 45, (dalje: Rječnik ...).

69 A. FRANZEN, Pregled.... 62. Subordinacija u filozofskom smislu znači podređivanje poj-ma pod drugi saržajem širi pojam, koji je odnosnom subordiniranom pojmu superordiniran,odnosno nadređen.

137


18/62

A. ŽDERIĆ: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG K RIVOVJERJA DIAD ORA 21.2003. 121-182

rodio oko 256. godine negdje u Libiji, a po kojem je arijansko krivovjerje dobiloime. Arije je bio dušobrižnik baukalidske crkve u Aleksandriji, lučke crkveneopćine. Prigovarao je aleksandrijskim teolozima da su pristaše sabelijanskog

modalizma, a sam je Sina, tj. Riječ, posve odijelio od Boga. Prema Ariju, Isus je bio osoba takvih vrhovnih moralnih vrlina da ga je Bog posvojio kao Sina,žrtvujući ga da otkupi čovječanstvo od grijeha, da bi ga na koncu uskrisio odmrtvih i dao mu božanski status.70 Arije je nadalje naučavao da je Isus zbogsvojih zasluga kao nagradu dobio besmrtnost, učinivši je tako dostupnomljudima, sto je rezultiralo time da ga oni slijede i oponašaju. Prema Ariju, Otacnije rodio Sina iz svoje biti, nego ga svojom slobodnom voljom stvorio iz ničega,stoga Riječ nije bila Božji Sin, pravi Bog, već Božje stvorenje po svojoj biti.71

Temeljna je premisa Arijeva sustava tvrdnja o apsolutnoj jedinstvenosti itranscendenciji Boga, nerođenog izvora ( agennetosarkhe ) svekolike stvarnosti,

koji je jedin i bez početka (anahron).72 Krist, Sin je stvoren prije svih drugihbića i po njemu su sva druga bića stvorena, ali je bilo vrijeme, kada ga nijebilo (eri pote hote ouk en), jer prije negoli je stvoren nije ga bilo, po svojoj je bitipromjenjiv i posve različit od Oca, ali se može nazivati Božjim Sinom jer gajeBog posinio kao svoje prvo i najsavršenije stvorenje.73 Krist nije istobitan Ocu,prema Ariju, jer ako bi Bog prenio svoju supstanciju nekom drugom, kolikogod uzvišenom biću, značilo bi da je on djeljiv (diairetos) i podložan promjeni(treptos ), što je nedopustivo; iz toga slijedi da Isus ipak, koliko god bio «rođenizvan vremena (akhronos gennetheis)... on nije postojao prije svog rođenja*.74Može li se, u tom slučaju, za Krista smatrati da je stvarno od početka bio

čovjekom? Da, smatrao je Arije; Isus iz Nazareta bio je stvarno čovjek, a neneka pojava Boga. Ali njegov moralni genij i njegova misija uzdigli su ga iznadsvih ljudi, on je bio Spasitelj, a ne samo rođen, već u Božjem naumu predviđenda bude stvoren i rođen, ali ipak nije bio Bog sam.75 Jer, kako bi svemogući,sveznajući i najbolji Stvoritelj svemira mogao biti kušan, učiti se mudrosti irasti u kreposti, kada je On sam mudrost i vrlina? Stoga je Krist morao biti tajkoji je stvoren, koji je mogao trpjeti, biti blizu savršenstva, a opet nesavršen.Logos, prvi među stvorenjima, bio je daleko moćniji od ljudi, zbog čega ga

70 R E. RUBENSTEIN, WhenJesus .... 7.

71 J. JELENIĆ, Povijest .... 31.72 B. JOZIĆ: Isus je Sin Božji - Ogled o genezi arijanizma, u Crkva u svijetu, 1-2, Split 1992.,

70 (dalje: Isus je...).73 ISTO, 31. Zanemarujući činjenicu Božje dosljednosti, Arije Bogu, Stvoritelju, a time i

Ocu svega stvorenog, pripisuje posinovljenje onog kojeg smatra stvorenjem, a koji bi mu, posamom stvoriteljskom činu, već bio sin. Ovdje se ne radi o posinovljenju u smislu posinovljen-

ja čovječanstva Kristovom otkupiteljskom žrtvom. Ariju pripisana izreka o Kristu d a je „bilokad ga nije bilo" porijeklo zapravo vuče iz filozofskih rasprava o vječnosti kozmosa, na kojegse izravno odnosila.

74 ISTO, 70.

75 R. E. RUBENSTEIN, WhenJesus.... 8.

138


19/62

DIAD ORA 21,2003, 121 182 A. ŽDERIĆ: SUT ON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA

se, prema Ariju, moglo nazivati polubogom, ali mu božanstvo ne pripada posebi.76 Arije se u svom naučavanju oslanjao na snažnu judaističku idejumonoteizma, koju je baštinilo kršćanstvo. Arijev je monoteizam bio samo

vanjštinom biblijski, ali je u zbilji bio filozofski, jer Arijev jedin i Bog nemanikakva dodira sa svijetom, on je neosjetljiv za zemaljska zbivanja i boraviu metafizičkim daljinama.77 Nije jasno je li Arije bio svjestan da na taj načinniječe povijest spasenja i Bogu «priječi» ulazak u ljudski život.

Arije je svoje tvrdnje potkrepljivao “argumentima” iz Sv. pisma. Činje-nica da se ovdje često ponavlja odnos “Oca i Sina” upućuju, tvrdio je on,na prvenstvo Oca prije Sinovljeva prastvaranja,78 pozivajući se i na citatepoput Rim 8, 29 gdje je riječ o »Prvorođencu među mnogom braćom*, i izKol 1, 15 kad Pavao Krista naziva «Prvorođencem prije svakog stvorenja*.79

Tako je on upotrebljavao doslovni sim bolizam Oca, upućujući na onodobnupodređenost ljudskih sinova ljudskim očevima, kako bi Krista prikazao kaoSina sporednog božanstva u odnosu na Oca. “Kako bi Krist s križa mogaozazivati: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’, ako bi On sam bio tajkojeg zaziva?”, pitao je Arije nastavljajući: “zašto je Krist rekao za sudnjidan kako: ‘Čak ni anđeli na nebu, ni Sin, već samo Otac’ zna za taj čas, akomu je jedn ak!”, želeći time potkrijepiti svoje tvrdnje.80 Arijevo je naučavanjenadalje tvrdilo da je “Sin točna slika Oca”, što nije značilo da Krist nalikujena Oca ili ga zamjenjuje u ljudskom obliku, značilo je to da je on uskoprilagođen Božjim željama koliko samo netko može biti tko i sam nije Bog.Prema arijancima Bog i Krist, tj. Riječ Božja ne pripadaju istom razredubića. Krist se Sinom naziva ukoliko je Bog predvidio da će mu biti odan iposlušan. Tako Krist nosi naziv boga, ali to nije u zbilji. Krist je po Arijancimabio u stanju sagriješiti, to mu je omogućavala njegova slobodna volja, ali jepo Božjoj milosti ipak bio bez grijeha; svjesno je i odlučno usklađivao svojuvolju s Božjim poticajima i zato nije nikada zgriješio, već je napredovao usavršenstvu te time otkupio i sebe i nas.81 Potkrepu tom vjerovanju arijancisu nalazili u Lk 2,52: «Isus napredovaše u mudrosti i milosti.* Po Ariju seu Kristu utjelovila Božja riječ, ali kao posrednica stvaranja; tako je Kristbio ljudima sličan tijelom, a Božja je riječ u njemu imala ulogu duše kod

76 A. FRANZEN, Pregled.... 62.

77 ATANAZIJE VELIKI, Pisma o Bog u i Duhu, Makarska 1980,27 (dalje: Pisma ...).

78 C. FITZSIMONS ALLISON, Crueltg ..., 85. Pojmovi Otac 1Sin, u okviru teologije presv. Tro- jstva, nemaju vremenski, il i hijerarhijski smisao, već odnosni, analogni, budući o Božjoj bi ti nemožemo govoriti izravno, jer je čovjeku nespoznatljiva, već samo analogno. Stoga je o odnosimaBožanskih Osoba moguće govoriti koristeći analogije odnosa Oca, Sina i Duha, ali nikako uvremenskom ili hijerarhijskom smislu.

79 ATANAZIJE VELIKI, Pisma.... 27 i d.

80 R. E. RUBENSTEIN, WhenJesus.... 8.

81 Vidi bilješku 79.

139


20/62

A. ŽDERIĆ: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA D1ADORA 21,2003, 121-182

drugih ljudi, i po toj Riječi Krist nikada nije mogao do kraja spoznati Boga, je r j e stvorenje, pa stoga Arijev Krist nije bogoobjavitelj. Riječ u Kristu je

stvorena, i nije isto što i vječna Riječ Božja; stoga Krist nije Bog, ali nije ni kaodrugi ljudi, iako je jedne naravi. Po tom pitanju Kristove jedne naravi kojuodređuje stvorena Božja riječ, Nicejski se sabor nije očitovao, što čudi, kadaznamo da pravovjerni kršćanski nauk govori o dvije Kristove nepomiješanei neodvojene naravi; ljudskoj i božanskoj. Razlog takvu nicejskom stavuvjerojatno je taj što je sama činjenica da je Arije Kristu odricao božanstvobila u tolikoj opreci s biti kršćanske poruke, da je zasjenila ostale teološkereperkusije koje su iz te činjenice proizlazile. Ipak, već će Atanazije Veliki usvojim «Pismima» ukazati na taj teološki problem kod Arija, ali će pravovjernepostavke o dvjema Kristovim naravima jasno definirati, u odnosu na cijelu

Crkvu, tek efeški i kalcedonski sabori u petom stoljeću. Arije je dijelomsvojega naučavanja utjecao i na daljnji razvoj pneumatologije, tj. nauke oDuhu Svetom. On uči da su Otac, Sin i Duh Sveti različite hipostaze, takorazličite, da su po svojoj naravi različite i tuđe jedna drugoj i međusobnonisu ni u kakvu unutarnjem odnosu, nemaju između sebe ništa zajedničkoni po naravi, niti po slavi koja im pripada; Duh Sveti je Sinovo stvorenje inipošto ne pripada Božjem bitku.82

2. 3. OD POJAVE ARIJANSKOG KRIVOVJERJA DO NICEJSKOG SABORA

U vrijeme velikog Dioklecijanovog progona aleksandrijski je biskupPetar bio prisiljen bježati iz svojega stolnog grada kako bi izbjegao sudbinudesetaka kršćana koji su osjetili državni teror na svojoj koži jer se nisupokorili zapovijedi cara da žrtvuju poganskim bogovima Rima. Za vrijemenjegova izbivanja iz Aleksandrije u gradu je potajno boravio biskup Melicije iz malog egipatskog grada Likopolisa i, bez Petrove privole, obavljao dužnostimetropolitanskog biskupa: pokrštavao obraćenike, ravnao klerom Egipta iLibije, obavljao bogoslužje i zaređivao svećenike.83 Jedan od svećenika koje jeMelicije u to vrijeme zaredio bio je i Arije, rodom iz Libije, a učenik antiohijskefilozofsko-teološke škole.84 To je dovelo do sukoba između Petra i Melicija,

je r je ovaj drugi bio pristalica donatističke struje u crkvi sjeverne Afrike,pripadnici koje su odricali pravo kompromitiranim crkvenim službenicima,koji su bijegom ili žrtvovanjem bogovima popustili pred prijetnjom carske

82 M. MANDAC, Duh Sveti u Carigradskom vjerovanju, Služba Božja 38, Makarska 1998,4(dalje: Duh Sveti...).

83 R E. RUBENSTE1N, WhenJesus .... 37.84 C. FIZSIMONS ALLISON, Cruelty .... 83. Iz antiohijske škole u patrističkom razdoblju

poteći će niz im ena koja su obilježila ovo razdoblje: Diodor Tarski, Ivan Zlatousti, Teodor Mop-suestijski, Teodoret Cirski, Polikronije, Hesihije Jeruzalemski, Nil Ancirski, Izidor Peluzijski,Marko Eremit, Afrata, Efrem Sirijski i dr.

140


21/62

DIADORA 21,2003, 121 182 A. ŽDERIĆ: SUTO N ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA

vlasti, da se vrate na svoje položaje i dalje obavljaju službu u Crkvi.85Do 311. godine biskup Petar se vratio u Aleksandriju 1ponovno preuzeo

svoju službu, ali spor s donatistima nije riješen sve do provale Vandala usjevernu Afriku u V. stoljeću, koji su potisnuli i donatiste i “kompromitirane”kršćane. Sam je car Konstantin, kako bi se razriješio donatistički spor, biosazvao jednu biskupsku sinodu u Arlesu 314., gdje je “kompromitiranim”službenicima u Crkvi dozvoljeno ponovno zauzeti svoje položaje, ali te odlukenisu imale učinka u sjevernoj Africi.86

Iako se biskup Petar vratio u Aleksandriju, a Melicije bio prisiljen povućise, Arije je ostao djelovati kao dušobrižnik u Petrovu metropolitanskomgradu, gdje su s Arijem ostale i njegove ideje vezane uz samu bit kršćanskevjere, uz samu dogmu o Trojstvu. On je tvrdio, o čemu smo već govorili, kako

je: “Sin Božji stvoren iz nebitka, daje bilo vrijeme kada nije postojao, d aje posvojoj volji sposoban za zlo kao i za kreposti, i daje stvor i nešto stvoreno.”87 88Kako bi njegovo naučavanje postalo razumljivijim običnom puku, Arije ga

je sažeo u svojem poetskom djelu nazvanom Banket (Thalia), pisanom uritmičkom metru, inače korištenom za pučke balade, koje se pjevalo u lučkimgradovima duž istočnog Sredozemlja. A popularne su pjesme, kao vijestii žito, brzo putovale morem. Arijevo je naučavanje naišlo na prihvaćanje udijelu egipatskog i libijskog svećenstva i vjernika, što novom aleksandrijskombiskupu, Aleksandru, nikako nije odgovaralo, ni filozofsko teološki, ni

juridički, je r nije mogao dozvoliti da se unutar brojne egipatske i libijske

kršćanske zajednice stvaraju podjele proizišle iz biti njihove vjere.Biskup Aleksandar je, vjerojatno 318. ili 319. godine, sazvao sabor

egipatskih biskupa, koji je osudio Arijeva stajališta i 319. isključio iz Crkvenjega i još pet prezbitera, šest đakona, osim toga biskupe Sekunda i Teona izLibije, a nešto kasnije još dva prezbitera i četiri đakona. To je u Aleksandrijiizazvalo ulične sukobe između pristaša Arija i Aleksandra, jer Arije je u svojojsredini bio popularan, obrazovan vjerski zelot, koji je, prema nepotvrđenimpodacima, poslije smrti kratkotrajnog Petrova nasljednika Ahile bio čakpredložen za novog biskupa, ali je ipak izabran Aleksandar.sa

85 R E. RUBENSTEIN, WhenJesus .... 38.86 K. BAUS E. EWIG, Povijest.... II, 24. Donatisti, koji su nijekali valjanost posvete prezbi-

tera ili biskupa od strane „nedostojnih" biskupa, održali su se u sjevernoj Africi sve do provaleVandala tridesetih godina V. stoljeća.

87 H. JEDIN, Velika.... 21. Grčka i latinska teologija raspravljale su već pola stoljeća prijeArija o pitanju odnosa Oca i Sina, upotrebljavajući formulacije koje će postati istaknute u vri-

jem e ekspanzije arijanizma. Tako sredinom III. stoljeća o pitanju božanstva Kristova raspravl- jaju Pavao iz Samosate, Dionizije Aleksandrijski, Origen, Berilos iz Bostre i dr.

88 R. E. RUBENSTEIN, n. dj., 52. Osim Atanazija, značajni predsrtavnici aleksandrijsketeološke škole bili su: Klement Aleksandrijski, Origen, Dionizije Aleksandrijski, Teognost,Grgur Čudotvorac, Pamfilije, Didim Slijepac, Ćiril Aleksandrijski, sv. Antonije Veliki, sv. Paho

mije, Serapion Tmuiski, Makarije Veliki i dr.

141


22/62

A. ŽDERIĆ: SUTON A NTIKE U SVJETLU ARIJANSK OG KRIVOVJERJA DlADORA 21,2003, 121-182

Kada je car Konstantin saznao za događaje u Aleksandriji, odlučio je munjevito reagirati. Zašto? On je imao jasnu viziju Rimskog Carstva,svetog i moćnog, ujedinjenog povrh svih granica zemaljske podijeljenostinera^kidivim vezama vjere. Veliki oporavak koji je bio započeo DioklecijanKonstantin je trebao dovesti do vrhunca, uz pomoć Krista i njegove Crkve.

Jasno, ta doktrinalna svađa između istočnih biskupa i svećenika mora stogaprestati, i to brzo. Iz toga se razloga Konstantin odlučio intenzivno uključiti urazrješavanje nastalog spora, iako on nije bio kršćanin, a kamoli prezbiter ilifilozof, a još manje teolog.89

Stoga je car uputio u Aleksandriju svog savjetnika, biskupa Hozija izCordove, s pismom koje je podcrtavalo njegovu viziju budućnosti Crkvei Carstva. Konstantin je u pismu jasno objavio da eskalaciju doktrinalnogsukoba između visoko pozicioniranih kršćana smatra ne samo rušenjemcrkvenog jedinstva, već i sramotnim i potpuno nepotrebnim. Sada kada jekršćanstvo konačno stupilo u javnost, i kada bi moglo postati jedina rimskareligija, činilo se apsurdnim da bi jedinstvo novooslobođene religije bilougroženo zbog posvađanih teologa. Carev je plan od početka bio, pisao je uAleksandriju: “dovesti razna mišljenja koja su formirale različite strane kojepoštuju Stvoritelja u stanje dogovorene suglasnosti”, i da: “obnovi zdrav tonsvjetskom poretku, koji je tada patio pod snagom bolesti.”90 Car se pitao zaštosve to sada riskirati borbom oko apstraktnih, tehničkih pitanja na koja nitkone može odgovoriti s apsolutnom sigurnošću. Jedna strana tvrdi da je Kristrođen od O ca , a druga da je stvoren od Oca, jedna ga proglašava božanskim od rođenja, druga opet božanskim od posvojenja. Prema Konstantinu, straneu sukobu trebale bi se pomiriti i dopustiti svojem caru da: “ponovno uživa ubezbrižnim danima i noćima odmora.”91

Hozije je bio sklon Aleksandrovu mišljenju d aje unutar Crkve potrebnadoktrinalna čistoća i pravovjernost, što je Konstantinova početna neutralnostobeshrabrivala. Jer, aleksandrijski biskup i metropolit, čija se jurisdikcijaprotezala od Libije do jugozapadnih granica Egipta i samostana u Tebanskoji Nubijskoj pustinji, i kojeg su vjernici njegova stada nazivali “papom”, igrao

je posredničku ulogu između careva suvereniteta i njegovih podanika, morao

je imati potporu cara. U međuvremenu je prognani svećenik Arije uputiopismo utjecajnom prijatelju, biskupu Euzebiju iz Nikomedije, koji mu je zimi318. u prijestolnici Carstva pružio utočište, a sam je Euzebije u to vrijemebio prvi biskup grčki govorne Crkve, budući d a je stolovao u gradu gdje je i

89 J. KOLARIĆ, Istočni kršćani, Zagreb 1982, 20 (dalje: Isto čn i...). Car Konstantin Veliki,kojemu nije bila svojstvena teološka dubina, u želji da pomiri Arija i biskupa Aleksandra, pišekako je stekao uvjerenje „d aje zapravo riječ o tričariji. Ni na koji način ta stvar ne zaslužuje dase zbog nje toliko ne jadikuje."

90 ISTO, 49.

91 ISTO, 50.

142


23/62

DIAD ORA 21,2003, 121-182 A. ŽDERIĆ: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARUANSKOG KRIVOVJERJA

car rezidirao. Iako Euzebije nije prihvatio sve Arijeve formulacije, jer je bionešto umjereniji, obojica su imali slične teološke stavove. Euzebije je pisaoostalim biskupima u korist Arijeva naučavanja, te je sazvao crkveni sabor

s namjerom da minimalizira učinak onog egipatskoga. Godine 319. ili 320.biskupi Euzebijeve pokrajine Bitinije susreli su se u Nikomediji kako bipotvrdili da je Arijevo naučavanje pravovjerno, i stoga prihvatljivo za kršćane.

Time se prvi put u povijesti kršćanstva jedan crkveni sabor našao u pozicijida opovrgava odluke drugog sabora jedne te iste Crkve, a svećenik, koji jeu jednom gradu i crkvenoj pokrajini izopćen i prognan zbog krivovjerja, udrugom je gradu i crkvenoj pokrajini potvrđen kao pravovjeran i dobrodošaomeđu svećenstvo. Kada se prognani svećenik vratio u svoj grad, ohrabrenpotporom dvaju sabora, u Aleksandriji su izbili ulični sukobi njegovih ipristalica biskupa Aleksandra. Usprkos početnom oprezu, zapadnjaku

Hoziju, i samom Konstantom, trebao je, zapravo Krist kao pravi Bog, Bog kojiiskazuje milost u okrutnom svijetu i uskrisuje na besmrtnost, a ne samomodel za spasenje, što bi reduciralo ulogu Crkve na putu spasenja. To jebio jedan od razloga zbog kojih će Konstantin, u početku barem, prihvatitidoktrinu Aleksandrijskih teologa; Crkva kakvu je car trebao pomogla bi muodržati red među pukom, a to bi najbolje učinila ako bi bila potrebna kaomentor tom istom puku na putu spasa. Tu ulogu ne bi mogla izvršiti ako biKrist bio samo model, je r tada Crkva ljudima skoro da ne bi ni trebala. Zbogtoga je Konstantinu više odgovarao aleksandrijski Krist.

Arije se mogao pozvati na potporu gotovo svih biskupa Istoka, uključujući

većinu onih koji su bili priznati teolozi.92 Oni su optuživali Aleksandra zasabelijanizam, krivovjerje koje je tvrdilo da su Bog Otac i Krist Sin jednostavnoimena za istu nepodijeljenu stvarnost Jednoga Boga.93 Kako bi stvorioprotutežu toj skupini, Aleksandar je uputio dva pisma svim biskupima izvanEgipta, osiguravši prethodno 200 potpisa klerika koji potvrđuju pravovjernostAleksandrovih dogmatskih stavova. Jedno je od pisama napisao Aleksandrovđakon i nasljednik na tronu sv. Marka, Atanazije, čovjek koji je odigrao ključnuulogu u obrani kršćanskog pravovjerja i s pravom bio uključen među crkvenenaučitelje.94

Prevaga arijanstva na Istoku i strah od intenziviranja sukoba među

kršćanima naveli su Hozija da Konstantinu predloži sazivanje općeg sabora

92 R E. RUBENSTEIN, WhenJesus .... 62.

93 A FRANZEN, Pregled..., 60. Optužiti nekog za krivovjerje unutar kršćanske za jednicebilo je, na prvi pogled, vrlo jednostavno, je r velike teološke razlike mogle su se u izričaju vjererazlikovati tek jedn om riječju, koju su širi slojevi svećenstva i episkopata mogli lako previdjeti.Stoga će vremenom saborske formule Vjerovanja posta ti kriterijem pravovjernosti.

94 R E. RUBENSTEIN, WhenJesus .... 62. Izuzev Atanazija, u crkvene naučitelje s istokaubrajamo još Bazilije Velikog, Gregorija Nazijanskog i Ivana Zlatoustog. Zapadni naučitelji izovog razdoblja su: Ambrozije, Aure lije Augustin, Jeronim i Grgur Veliki.

143


24/62

A. ŽDERIĆ: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA DIADORA 21,2003, 121 182

cijele Crkve, na kojem bi se pomno i temeljito razriješio dogmatski sukob ikonsolidirala nedavno oslobođena religija. Hozijeje odlučio intervenirati, je rjeza opći sabor trebalo osigurati protuarijanskog metropolitu Antiohije, kojegase jurisdikcija protezala nad klerom Sirije, Libanona, Palestine, Kapadocije iArabije, sve do granica Perzije na istoku.95 Određeni klerik bio je Eustahije, Aleksandrov saveznik.

Dobivši od Konstantina dozvolu, u Antiohiju je početkom 325. stigaoHozije, u vrijeme zaključnih sjednica sabora. Većinu su imali protuarijanskibiskupi, koji su podastrli izjavu vjere, koju je odobravalo oko 60 okupljenihotaca, a moguće je da su njeni autori bili Aleksandar iz Aleksandrije iAtanazije.96 Od biskupa je zatraženo da potvrde, među ostalim, da vjeruju: “u

jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina, rođena ne stvorena,

od Oca”: daje Sin postojao oduvijek, daje On: “Nepromjenjiv i nezamjenjiv”:da je On slika: “ne volje niti ičeg drugog do stvarnog postojanja (hypostatis) Oca.”97 Protiv onih koji ne bi prihvaćali tu doktrinu određeno je prokletstvo(anathema), prvi put u povijesti Crkve.

2. 4. SVETI NICEJSKI SABOR

Prvi opći crkveni sabor u povijesti kršćanske Crkve trebao se održati uAnciri, čiji je biskup Marcel bio Aleksandrov saveznik, što bi moglo utjecatina saborske oce da osude arijanizam. Iako su pozivnice već bile odaslane

na adrese preko 400 crkvenih velikodostojanstvenika, Konstantin se odlučiopremjestiti skup iz Ancire, u unutrašnjosti, na anatolijskom platou, u svojuljetnu rezidenciju na jezeru Niceji u pokrajini Bitiniji, blizu Nikomedije, namjestu današnjeg sela Isnik.98 Razlog iznenadnoj promjeni mjesta održavanjaprvog općeg sabora leži u tome što je sam Konstantin samog sebe vidio uulozi domaćina biskupima; uostalom, on je sam i sazvao sabor, u dogovorus papom Silvestrom i odličnijim biskupima. S druge strane, smještanjezasjedanja sabora u Nikomediju ne bi bila dobra ideja zbog dominantnogpoložaja koji bi u tom slučaju imao tamošnji biskup, proarijanac Euzebije.Sabor je započeo s radom u svibnju 325. godine. Konstantin je već 314. godinesazvao sinodu u Arlesu, u svezi s donatističkim sporom. Stoga nema razlogasumnjati da je Konstantin bio stvarni inicijator sazivanja sabora u Niceji.

95 ISTO, 65.96 C. FITZSIMONS ALLISON, Cruelty .... 8897 R E. RUBENSTEIN, WhenJesus .... 66. Naziv hipostaza rabi se u teološkom razmišljanju

o Kristu i o Bogu, pa je pri tom stekao značenje „počela posebnosti, odn. sam ostalnog postojanja " i „načina posebnosti, odn. posebnog postojanja". B lizak je pojmu osobe. Tako se tvrdi dajeu Kristu jedn a hipostaza osoba u dvije naravi; Bog je pak jedno jedino biće ( substantia ) ili bit(essentia) u tri hipostaze ili osobe (personae). Pridjev hipostatski znači u odnosu na hipostazu. Pojam se u normativnim odredbama ustalio od Kalcedonskog sabora 451. godine.

144


25/62

DIADO RA 21.2003.121 182 A ŽDERIĆ: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA

ih./Mo.Kiiii a t m u m

■V , » **., MrMCMt ) » h (mi

I .... . ■•? i )m i MltMlili nf|iin iii}iiiTiiM;iiiiiiiiftilf4Wt|

M v ■»», (i I M I ' i r t iK r i» «M rovAa.i i m* « .iM*a? ̂ p vA i' .i ,t v«* u * 5si nvMj

• » ililmNIJ.t# >i*k * M , J „

SL 2. Ikona Nicejskog sabora. At- ena, Muzej ikona. Fig. 2. Icon o j the Nicean Council, Athens, Icon

Museum.

SI. 3. Atanazije Veliki. Atena, Muz- ej ikona. Fig. 3. Athanasius the

Great, Athens, Icon Museum.

Broj sudionika na nicejskom saboru nije posve siguran; Euzebije iz Cezarejedonosi podatak da ih je bilo više od 250, Atanazije jednom govori o 300, adrugi put o 318 sudionika." Drugi izvori opet govore o 318 biskupa i preko2000 svećenika.9 899100 U kasnijim vremenima povjesničari su prihvatili broj od318 sudionika.101 Gotovo svi okupljeni biskupi bili su iz istočnog Carstva.Samo je nekolicina zapadnih crkvenih velikodostojanstvenika došla u Niceju,među kojima je najvažnija figura bio Hozije, koji je predstavljao i cara i Crkvu

u Španjolskoj, zatim Cecilijan iz Kartage, Nikazije iz Galije te dva prezbiterakoji su predstavljali papu: Vito i Vincencije.

98 Y. IVONIDES, Zvijezde koje ne zalaze dvadeset velikana Crkve, Zagreb 1976, 91 (dalje: Zvijezde ...). Danas je aktualno ime negdašnje Niceje Iz nit druga je verzija Isnik, Niceja jenekadašnja Antigoneja, koja je novo ime dobila u čast Niceje, Lizimahove supruge.

99 K. BAUS E. EWIG, Velika..., 25.1001. MARKOVIĆ, Cesarizam.... 50.

101 H. JEDIN, Velika .... 25. Broj 318 imao je i biblijsko mist ički uzor; prema Post. 14, 14Abrahamovih je mom aka bilo 318.

145


26/62

A. ŽDERIĆ: SUTO N ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA DIAD ORA 21,2003, 121 182

Iako nicejski koncil nije bio potpuno univerzalan, ipak se smatra prvimopćim crkvenim saborom. Nekoliko kasnijih okupljanja biskupa bili sureprezentativniji za cijelu Crkvu; jedan od njih, sabor u Riminiju Seleuciji iz

359. godine okupio je više od 500 biskupa iz Istoka i Zapada. Ako ijedan susretzavrjeđuje titulu “ekumenski” (ili “opći”), čini se d aje to taj, ali njegov rezultatprihvaćanje arijanskog krivovjerja, bio je kasnije odbačen od strane Crkve.Svi sabori koji su kasnije ocijenjeni nepravovjemima ne samo da su izgubilioznaku “ekumenski”, već su brisani iz službene crkvene povijesti.

Raspoloženje biskupa koji su stigli u Niceju nije u početku bilo kritičko,arijansko proturječje, čini se, u prvi mah nije izgledalo nepremostivimproblemom. Razlog takvu stavu vjerojatno je bila i veličanstvenost Konstantinova prijema, što je na okupljene ostavilo snažan dojam; samo unekoliko godina od svršetka progona (Licinijevih) rimski je car kršćanstvouzeo pod svoju zaštitu, sam je sabor bio njegov osobni pokušaj ponovneizgradnje jedinstva Crkve. O dogmatskim sporovima raspravljali su uglavnomAleksandar Aleksandrijski, Eustatije Antiohijski, Marcel Ancirski i Makarije

Jeruzalemski, pobornici pravovjerja, te proarijanski biskupi EuzebijeNikomedijski i Euzebije Cezarejski.102Iako nam nisu sačuvani svi dokumentivelikog sabora, ipak možemo rekonstruirati tijek odvijanja saborskih sjednicai način donošenja zaključnog dokumenta (Nicejsko vjerovanje). Međutim,nicejski sabor ne samo da nije ujedinio posvađane kršćanske strane, već ih

je jo š jače razdvojio s obzirom na dogmatsko pitanje odnosa Oca i Sina u Trojstvu. Rasprava o arijanskoj kontroverzi potrajala je dva tjedna, prisutnisu bili i Arije i Atanazije, tajnik Aleksandra Aleksandrijskoga. Biskupi su seoko tog pitanja raslojili u tri stranke: pravovjerne, koji su zastupali učenje oistobitnosti Oca i Sina, arijance, predvođene Euzebijem iz Nikomedije, nazvane

još i euzebijanci, i poveću grupu biskupa koji su podržavali pravovjerje, aliu Origenovoj maniri.103 Euzebije Cezarejski iznio je prijedlog izjave vjere, utvrđen u cezarejskom obredu krštenja, koji je započinjao potvrđivanjemvjere: “U jednoga Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja svih stvari, vidljivih inevidljivih”, te se nastavljalo proklamiranjem govornikove vjere u

“Jednoga Gospodina Isusa Krista, Logos (Riječ) Boga, Boga od Boga, svjetlost od svjetla, život od života, jedinorođenoga Sina, prvorođenog od svih stvorova, stvorenog prije svih Godina od Oca, od kojeg j e sve poteklo, koji se utjelovio radi našeg spasenja, i ubrojio se među ljude, i patio, i ponovno uskrsnuo treći dan, i uzašao Ocu, i doći će opet u slavi suditi žive i mrtve. ”104

102 ISTO, 26.103 J. JELENIĆ, Povijest .... 34.104 H. DENZINGER P. HUNERMANN, Zbirka sažetaka vjerovanja, dejinicija i izjava o vjeri i

ćudoređu. Đakovo 2002,32 (dalje: Zbirka ...). Od Nicejskog sabora sačuvan je samo obrazac Vjero-

146


27/62

DIAD ORA 21,2003, 121 182 A. ŽDER1Ć: SUTON ANT IKE U SVJET LU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA

Problem je bio što se svaka riječ iz tog prijedloga, koji je podržavao iKonstantin, mogla dvojako tumačiti; pravovjerno i arijanski, jer nije biloodredbe o (ne)istobitnosti Sina s Ocem.

Zbog toga je za Hozija i protuarijance problem bio kako skovati izjavu vjere, a da je arijanci ne mogu interpretirati na svoj način. Smatrali su daodgovor stoji u grčkoj riječi homoousios, u značenju istobitnost. Ako biVjerovanje odredilo da su Otac i Sin istobitni, arijanci to ne bi mogli prihvatiti,a da ne promijene stav. Konstantin se složio s tim rješenjem, dok je tajprijedlog izazvao burnu reakciju vođe arijanaca, Euzebija iz Nikomedije, koji

je na kraju ipak pristao na homoousios. U tome je veliku ulogu sigurno imaoKonstantinov pritisak, ali drugi ključni čimbenik bio je taj što su pravovjernitaj termin shvaćali na jedan, a arijanci na drugi način. Pravovjerni su taj izrazshvaćali kao istobitnost identičnost Oca i Sina, dok su ga arijanci shvaćalikao jednakost Oca i Sina po osobini božanstvenosti, a ne po jednakostiizmeđu tih božanskih osoba po njihovoj istoj biti, jer su vjerovali da je BogKrista posinio podarivši mu božanstvenost poput svoje.

Kada je došlo vrijeme da se podastre konačan dokument o izjavi vjere, protuarijanci su pokušali eliminirati tu dvosmislenost. Nicejsko vjerovanjetako opisuje Isusa Krista kao:

“Sina Božjega, rođenog od O cajedino rođe nog od biti (ousia) Očeve, Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena, ne stvorena, istobitna (homoousios) s Ocem, po kome

j e sve stvoreno. ”105

Odredba da je Sin “pravi Bog od pravoga Boga” bila je odgovor naArijeve tvrdnje da je Krist božanstven, ali ne identičan Stvoritelju. “Rođen,ne stvoren,” bilo je suprotstavljeno stavu da je Krist stvoren poput ostalihstvorenja Božjih. Konačno, Vjerovanje je odbacivalo Arijeva naučavanja podprijetnjom proklinjanja i izopćenja:

Ali za one koji kažu da je bilo onda kada On nije bio, i da prije Nego je rođen On nije bio, i da je došao k bivanju iz ničeg, ili koji Prihvaćaju da je S in Božji različite bitnosti, ili subjekt promjene,

Ove katolička i apostolska Crkva proklin je (anathema).106

vanja, 20 kanona ijedno sinodalno pismo. Nicejsko Vjerovanje spada u najznačajnije definicije vje-re: najbolji tekst donose: Euzebije Cezarejski (Pismo vjernicima) i Atanazije Aleksandrijski (Pismocaru Jovijanu, pogl. 3). Među latinskim prijevodima najviše se ističe onaj u Hilarija Poitierskog.

105 ISTO, 82.106 Mal i .... 25. Anathema je grčka riječ koja doslovno zna či da je netko „uklonjen", odgovara

hebrejskom izrazu herem kojim se označuje ono stoje namijenjeno Bogu, pa i putem istrebljenja. Obrazac anathem a sit {„neka j e izopćen “) mnogo puta zaključuje doktrinalne tvrdnje,općenito u obliku kanona, nekog koncila i kaže d a je onaj koji podržava neki određeni nauk

„uklonjen" iz crkvenog zajedništva.

147


28/62

A. ŽDERIĆ: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKO G KRIVOVJERJA DIADORA 21.2003, 121 182

Hoziju je do sredine srpnja 325. bilo jasno da je velika većina biskupa bilavoljna potpisati Vjerovanje. Zbog toga gaje proglasio za stav Crkve. Konstantin

je zatim svakom od okupljenih biskupa poslao kopiju dokumenta da gapotpis®, računajući pri tom da će njegov autoritet utjecati na prisutne. Nicejsko vjerovanje su potpisali svi biskupi osim dva najodanija arijanca, Teone izMarmare i Sekunda iz Ptolomeide, koji su, zajedno s nekolicinom svećenika,uključujući Arija, naravno, smjesta poslani u progonstvo u Ilirik. Međunajistaknutijim arijancima potpisali su oba Euzebija, Paulin iz Tira i Teoginis iz Niceje.107Tim je činom glavni razlog sazivanja nicejskog koncila, arijanskakontroverza, bio riješen, ali, kako je povijest pokazala, bio je to samo privid.

Zbog Konstantinova su se pritiska mnogi biskupi kasnije mogli opravdatiza potpisivanje Vjerovanja, kao što su tri mjeseca po zaključenju sabora

učinili biskupi Euzebije iz Nikomedije i Teoginis iz Niceje i odmah su biliposlani u progonstvo u Galiju.108

U sinodalnom pismu sabor ističe: «Prije svega se dakle ispitivalo onošto ima veze s bezboštvom i iskvarenošću Arija i njegovih sljedbenika..., i

jednoglasno je zaključeno da se njegovo bezbožno učenje kazni anatemom,isto tako i njegovi bogohulni izrazi i govori, koje je upotrebljavao kod svojihbogohulstava, govoreći: Sin Božji je (stvoren) iz ničega ijednom bijaše vrijemekad njega nije bilo... Sveti sabor nije to podnosio, to bezočno učenje... i sve jeto kaznio anatemom«.109

Sabor je u 20 kratkih odluka (kanona) zauzeo stav o manje važnimspornim pitanjima i nepravilnostima, te je na taj način crkvenom životu ukazaona pravac. Među drugim odredbama, sabor je potvrdio autoritet “nadbiskupa”Aleksandrije, Rima i Antiohije nad svim drugi klericima, zabranio svećenicimapremještanje iz crkve u crkvu i s položaja na položaj, te prihvatio jedinstvenuproceduru za posvetu biskupa, a svi su biskupi određene provincije birali novogduhovnog pastira.110Na saboruje postignut sporazum o načinu izračunavanjadatuma Uskrsa i to za nedjelju nakon prvoga proljetnoga uštapa, a biskupuAleksandrije prepuštena je obveza da svake godine drugim biskupijamaposebnim pismom objavi datum slavljenja Uskrsa.111

107 R. E. RUBENSTEIN, WhenJesus.... 83.108 K. BAUS E. EWIG, Velika .... 30. Kazna progonstva koja je stigla one koji su se su-

protstavili odredbama sabora govori o jasnoj nakani Konstantina da silom uvede red u Crkvu,koja bi mu poslužila za upravljanje Carstvom i njegovo učvršćivanje. U njegovim postupcimanaziremo prve tragove kasnijeg bizantskog cezaropapizma, koji se odrazio na cjelokupnu po-vijest Bizanta, a crkve posebno.

109 H. DENZINGER P. HUNERMANN, Zbirka .... 34.110 R. E. RUBENSTEIN, WhenJesus.... 86.

111 H.JEDIN, Velika..., 21.

148


29/62

DIADORA 21,2003,121 182 A. ŽDERIĆ: SUTON AN TIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA

2. 5. ARIJANIZAM U PRVIM GODINAMA POSLIJE NICEJE

Konstantin je iznad svega htio postići sklad u Crkvi, bio je uvjeren da je nicejski koncil bio djelo božanskog nadahnuća, i da bi Vjerovanje koje jedonio moglo poslužiti za postizanje tog sklada, pogotovo sto je Nicejski koncilnedvojbeno posjedovao ekumenski karakter. U tom smislu car Konstantinnešto kasnije piše: «Što je odlučilo tristo biskupa, nije ništa drugo do Božjariječ, je r je Duh Sveti koji je prisutan u tim muževima učinio vidljivom Božjuvol

Documents

Ante Žderić - Suton Antike u Svjetlu Arijanskog Krivovjerja