Antun Branko ŠimićPjesme

– Wikizvor –

Sadržaj

[sakrij]

• 1 RANE PJESME (1914-1917) o 1.1 Ah, evo opet... o 1.2 Himnos o 1.3 Bolesnica o 1.4 Odmor uz pjevanje mladoga vina o 1.5 Večernja pjesma o oblacima i zelenim jezerima o 1.6 Utjeha očiju o 1.7 Pjesma o 1.8 Vjetrovi o 1.9 Pjesma o 1.10 Grad o 1.11 Žuta sjenka o 1.12 Tijela o 1.13 Život o 1.14 Bakterije o 1.15 Ljubomora o 1.16 Moja draga, prijatelj i ja o 1.17 Vampir o 1.18 Očaj o 1.19 Traženje žene o 1.20 Izgubljen

• 2 PREOBRAŽENJA (1920) o 2.1 Moja preobraženja o 2.2 Mladić o 2.3 Molitva na putu o 2.4 Žene, mladići, ljeto o 2.5 Zavodnik o 2.6 Zavedena o 2.7 Bolesnik o 2.8 Mjesečar o 2.9 Mučenik o 2.10 Mati o 2.11 Hercegovina o 2.12 Samoća na vodi o 2.13 Podne i bolesnik o 2.14 Gorenje o 2.15 Povratak

o 2.16 Povratak o 2.17 Prenuće o 2.18 Ljubomora o 2.19 Prva noć samoće o 2.20 Zima o 2.21 Teški zrak o 2.22 Zapuštena o 2.23 Bog mučitelj o 2.24 Jedanput o 2.25 Izgubljene žene o 2.26 Hercegovina o 2.27 Pjesma iznad zemlje o 2.28 April o 2.29 Ljetna pjesma o 2.30 Uzvišeno veče o 2.31 Molitva za preobraženje o 2.32 Pobjednici na livadi o 2.33 Cvijet u kavani o 2.34 Vampir o 2.35 Sudbine u ponoć o 2.36 Radosna noć u gradu o 2.37 Rastanak sa sobom o 2.38 Put o 2.39 Otkupljenje o 2.40 Opomena o 2.41 Budući

• 3 SIROMASI (1920-1921) o 3.1 Siromasi o 3.2 Sunce siromaha o 3.3 Pogled siromaha o 3.4 Ručak siromaha o 3.5 Siromasi koji jedu od podne do podne o 3.6 Siromahu o 3.7 Post scriptum

• 4 RAZNE PJESME (1921-1924) o 4.1 Napitnica o 4.2 Konac o 4.3 Veliki ubijač o 4.4 Umorstvo djeteta o 4.5 Materinstvo o 4.6 Žene pred uredima o 4.7 Raspeće o 4.8 Marija o 4.9 Nad trupom o 4.10 Ukop druga o 4.11 Ćutljivi sastanak s prijateljem o 4.12 Smrt i ja o 4.13 Tijelo i mi o 4.14 Mladić

o 4.15 Prazno nebo o 4.16 Nađeni bog o 4.17 Svirač ili Preobraženje glasova o 4.18 Konac kraljeva

• 5 IZ KNJIŽEVNE OSTAVŠTINE o 5.1 Sebi o 5.2 Ti... o 5.3 O ovaj život... o 5.4 Mi mučimo se... o 5.5 Krvolok o 5.6 O tko bi mogo ispjevati o 5.7 Kuda da pođem... o 5.8 Nemoć pjesnika o 5.9 Smrtno sunce o 5.10 Vraćanje suncu

o 5.11 Smrt

[uredi] RANE PJESME (1914-1917)

[uredi] Ah, evo opet...

Ah, evo opet dođoh u naš kraj,U naše mile, bregovite strane,Gdje žarko sunce jače sipi je sjajNa njive, vode i usjeve rane.

Gdje dom moj stoji uz široki drumI pred njim stara murva što je davnoSlušala bijesnih turskih konja šumI zveket mača u sumračje tavno...

Dođoh... i moja smirila se dušaŠto plakala je u jesenji dan,Kad svuda bješe - vjetar, kiša - tmuša...

Što snivo sam ga jedne noći zlate.A sada?... Ljupki pogledi me prateI čini mi se ovo sve ko san.

[uredi] Himnos

Miriše grožđe i smiljeTamo u našemu selu...Posvuda prolazi jesenU ruhu žutu i bijelu;Plodove raznosi, daje,Dariva polja i gaje.

... Tihano došla sam evoIz jednih neznanih strana,U plastu klasove nosimI šipke s tananih grana...Pjevuca tihano, - tišeI granom smokovom njiše.

Na nebu modrom enoSjajna se preliva dugaI svirka flauta brujiSred malog zelenog luga...To himnos jeseni ori -I šipak i grožđe zori.

[uredi] Bolesnica

Jesenje popodne riše po duvaruSobe tanke sjenke plodova i granja.Sve je tako tio, da nam ljepše sanjaBolesnica lijepa na krevetu staru.

Crven refleks neki te s visoka slaziOdnekle iz vrta, licem joj se mazi,Žućkasta se boja zasvijetli i planeNačas, pa se gasi... il to život sane?

Sve je žuto, o žuto: soba i sjaj danaI svela na prozor oslonjena grana;I žut vonj da bude, zato su u loncuDva nevena žuta blizu svomu koncu.

Pa da netko često u sobu ne bane,Tu bi stara jesen tanke mreže plelaPokriv prahom šutnje i skutom tanka velaBolesnicu i njene sve noći i dane.

[uredi] Odmor uz pjevanje mladoga vina

U selu veče. Dan je usnuo na vrsima.Pred kućom čovjek mirno sjedi i pijeDah mlada grožđa što na dugim trsimaKo crno cvijeće pendžer kiti i zrije.

Pred kućom čovjek sjedi; sanen sluša,Gdje mlado vino pjeva u starome badnju.I gleda: dijete smokve prenese na pladnju,Pa zamače kraj kuća, pojata i suša.

I tako sve polako niz cestu se šuljaSat za satom i sporo nestaje u tami.Pred kućom čovjeka u sladak sanak ljuljaPjev mlada vina što sve k sebi mami.

[uredi] Večernja pjesma o oblacima i zelenim jezerima

Poljem se smiruju žita -Ne teku u nebo više.Gnijezda, u žitu skrita,Umukla; sve je tiše.

Oblaci lete sada,Visoki, brzi i smjeli,I kako lete, padaSa brda zvonik bijeli.

I plove oblaci, mrki,

Niz plave svoje drameI prostru se na crne humePoput nejasne šume.

Poslije dok oblaci leže,Sve je bez glasa i kretnje;Samo šišmiši bježe,Plahi i puni smetnje:Jer dolje u noć bezglasnu i kasnuZelena jezera tonu i gasnu.

[uredi] Utjeha očiju

Draga, ovaj grad što žut i sivkast tutnjiPije svakog dana krv iz moga tijela,I ja sahnem, sahnem, u zloj nekoj slutnjiDa se bliži starost krezuba i bijela.

Draga, ovdje mene često žudnja svladaZa veselim mirom livada i voda,Za šumama punim sjenaka i hladaI za tromim letom oblaka i roda.

Onda tražim tvojih očiju dubljinešto ko plav i zelen bezdan mirno sjaju:U njima su nebo, rijeke i nizine,Vrtovi i kuće, ko u junskom kraju.

U njima je hlad i svježina vrbika;Pod granama sjenke počivaju, duge;Kroz granje se vere satir, moga lika,Malko sulud i pun zagonetne tuge.

Povrh žita što se suncem zapaljenažute i crljene, lete ptice neke;Lete, ko odrazi drugog svijeta snena,Na obale neke svijetle i daleke.

Draga, sve to jedna vizija mi biva,Iz očiju svet i čudan predjel sijeva.Onda tonu stvari, jedan svijet se skriva.Mirno u dnu junsko veče dogorijeva.

[uredi] Pjesma

Kroz moje noći idu mračni usamljeni nemiriKroz moje noći idu bijele ruke bludnicaladne kose oči pruženi poglediKroz moje noći idu sjenke prazni vjetrovijad i mir i tišina umornih časaI povrh bludnica ulica muzike ružnih lokalaprolaze moji snovi ko svijetle teške tičeI ja s anatemom mesa (meso moje već sane)visoko sklanjam nemoćnu glavu u beskrajnost -U beskrajhosti tonem i moje se misli u nju rušekao u bijelu vodu mirne crljene zvijezde

[uredi] Vjetrovi

Kroz noć muklo laju crni vjetroviHoće moju dušu da raznesu;Kroz noć muklo laju crni vjetrovi

Kud su pošle ove žute ulice?Ja bih htio da su k jednoj ženiKud su pošle ove žute ulice?

Sada kakva žena sniva o meniU snu njenom gore moje očiSada kakva žena sniva o meni

Kroz noć muklo crni vjetri zalajuOnda tiho (ko krik noćnih stvari)Kroz noć muklo crni vjetri zalaju

Ja bih htio da me noćas žute uliceodvedu daleko od svih stvari

Ja bih htio da me noćas vode ulicek jednoj ženi, ili k jednom bogu

[uredi] Pjesma

Svako veće kad se vraćamiz ružnih mjestamislimu vječnost ode dio mene

Pri svakom koraku, ja senešto silno bojim strah meČujem kako u svom šumu iza sebeja ostavljam sebe

Trčim trčim

Mene prima ladna kućaSve su stvari nijeme mrke mutne tvrdeJao one mrze meneI kad usnem kad me više nemaonda čujem: stvari žive nekud idu

Samo moji bijeli jastuci(grlim ih ko čiste vjerenice)vole mene silno voleOni svu noć dokle mene nemaživa meni mrtvom pjevaju

Bijeli moji jastucimeni mrtvom pjevaju

moj san, i tišinu oko mene

[uredi] Grad

Gospodinu Aleksandru Odiću

Vječno neki Gradkroz moj životvječno tramvaj koji pjevamjesto ševavječno šumor jednog kamenoga tijela

Život Grada!I moj život atom Gradova života!

Pad tamnih časova povrh Grada!Nad glavom mu prolaze olujepune mrtvih stvarii krikova mračno pomorene djecekroz ulice noći pune zločinaca!Užasnutemoje oči bježepune odbljesaka oluje što bjesniOpetuho čuje iza sebe Grad ko ubicuOn je za mnomsa mnomvječnoI u moje misli padacrn i velik kao Smrt

[uredi] Žuta sjenka

Mojoj majcižuto lice: umiranje jeseni.Ruke mole pred mojom sudbinom.Oči mene gledaju,zagonetku svojom krvi hranjenu.U očima dugog bola odbljesci

mene svrate s mojih cestak njoj.Ja sam opet dijetežutom licu kosi očima.

Večeri što idu mirno kroza čula!Sni duboki ko jezera!Jutra i blizina njena pored mene!Ona dođe k meni tiha kao stvar.Budi tamnu šumu mojih snova.Ja se smiješim:ponad njene glave stoji i sja menijedno veliko crveno sunce.

[uredi] Tijela

tijela tijelasvagdje svudarazasuta razvitlanalakim kretom jednih RukuTijela ćute u molitviTijela kriče u radostiTijela vrište u očajuTijela u snuTijela ljube tijelaTijela povrh tijela u grčimau stvaranju novih tijelaTijela trunu u bolestigasnu kao žute lampemruTijela kroz noć hite lete padajuMoje tijelo vjetri noseMoje tijelo vapi zvijezdeOblaci su zvijezde progutaliI jest: vječno jedne Oči mirno gledajutijela tijela tijela

[uredi] Život

Ja nemam ženeJa sam sam -Svako veče padnem nadno svoga snaSan je kao plavo more.

Ležim spašen nadno mora.Vrtovi se svijetle od zvijezda i cvijeća.Kroz vrtove dođe ko zvuk harfetijelo moje drage.Ja se s njime dugo sjedinimu meu Sanu beskrajnost.Ujutro se moje svijetle noći rasprsnuko kristalne plave čašeMoji snovi padnu prijeđu nestanuu zvuk prvog gradskog tramvaja.

[uredi] Bakterije

Mene jedu bakterijeTrune trune jadno mesoBože, zar ti nije žao?Ja sam dijete. Bože! Dijete!

Neke noći neka vinaneko cvijeće ruke oči mračne očiSada: propast mesa bolestbakterijeNištaBože!

Vjerenice šta će Tebimeso koje sane,oči ko dva mrtva crna cvijeta,jedno dijete koje gori u propast?

Gasnu vatre snovi zvijezde Vjerenice Tvoje moje vatre snovi zvijezdeMrtve oči u noć postajuMeso prska u neke atome Vjerenice Tvoje moje meso

Svijetla, sakrij svoje crne svete očiSlušaj: šum je zvuk je: dolazi

užas časa:duboko u noći moja duša mreI iz noći jedna Ruka dolazineosjetao k mojoj duši preko stvari

[uredi] Ljubomora

Od mene bježe niz ulice kućei stablaženska vela nose vjetroviNa crnom nebu mrtvi oblacivise kao razderane prnjeVjetrovi nose oblake i vela

Večeras meni sve su razmrskaliPreda mnom leži smrskanmoj svijet ko dječje razbijene igračke-Večeras padaju na mekrpe mrtvih oblaka

Pokriven sivim žutim prnjamaposrćem preko razmrskanog svijetaVječno iza nje nekoliko metaratrčimi postajkujem pokadštoko kakav slomljen i izgubljen pas

Na svakom uglu stoji jedna Smrt.

[uredi] Moja draga, prijatelj i ja

Na tijelu moje dragetvoj pogledstojiljubisklize se i padakao crna mrtva tica

Oko tijela moje drage,laju, laju tvoje požude

Tvoj pogled i moj pogledSudar mržnješkripipraštiboli, boli

Kroz prostorcrven mlazmoje krviprska

Srce jede gladna Smrt.

[uredi] Vampir

On vodi mene u noćRuka mu je mala topla mekanaOn vodi mene u noćOči mame prazne plave vodeneOn pruža meni iz noćiotrov vina riječi osmijehaOn.Taman.Svirep.Nepoznat.Ja skrivam svoju dušu od njega

On grli moje tijeloi pije pije moje usnei pleše pada pijan moje krvi

I čekačas da se moje tijelo mrtvo sruši ispružii on da zgrabi moju bijelu dušui s njome jurne sjekne kroz noć brz i crn ko vrisak

[uredi] Očaj

Pogasili smo svjetiljke i zvijezdeNama sjaju kose ženaNama sjaju žuta vina

Stabla (naše žive nijeme sjenke)svršuju u noći i u beskrajuRasplinuto tijelo noćišušti oko naših dušaNaše duše u noć ulaze

Na poljima crnim sada su olujeKroz oluje bijele ruke vijore:Naše majke mladost našu tražeMajke, polja odnose oluje

Mi se načas zagledamo jedno u drugoko u crnu propast

U gradu se kuće razišlePrazan prostor plaši zabludjele tičeViše nigdje nema ničega

Naša pjana srca plešu posljednja

Šum oluje raste ponad naših glava

[uredi] Traženje žene

Dan stoji visok na snijegu (i meni)Snijeg se plavii zima oštri ocrte stabala i kuća.

A kroz dankroz grad moji koracicrtaju i potežu i vukuduge pravcekvadrateelipse.

Sad sam staoslušam u sebimukli lom koraka svojih bezbrojnihbolno zvoni zadnji jedan zvuk

Moj lik zemlji nagnutčeka,kut mu dršće na tlu tup i crn i oduljen

Oko meneprostor, plav i prazan, šuštišuštiDaleko se negdje neke sfere ruše

Gdje si!?

[uredi] Izgubljen

Ja sam ostavio šum svjetla i ljudeBježim pognut pokraj mrtvih kućaMuzika zaostaje i za mnom zadnji zvuk se kidaSvjetiljke i zvijezde redom gasim.Tamaoko mene stojiCutanje raste.Ja se gubim crni koraci se moji kršesvršebezglasni.Ja sam tamaćutnja stajanje.Moja duša tone u dubine noćii ko zvuk se rasiplje

i mre.

Negdje neko plačegorko?

[uredi] PREOBRAŽENJA (1920)

[uredi] Moja preobraženja

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noćiiznesem blijedo meko lice u kristalno jutroi pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj putai bezbroj puta uskrsnem

O bože daj me umorna od mijenapreobrazi u tvoju svijetlu nepromjenljivu i vječnu zvijezdušto s dalekog će neba noću sjatiu crne muke noćnih očajnika

[uredi] Mladić

Ja poznam bol mladićakoji pobjednički pjev iz svoga izmučenog srcau jutro pjevasa željom da sva srca s njegovim zatreptei da se osluškujući glave prignuu ćutanje i slatki zaborav

Al pjev mladića nečuven od ljudipadne natragu njegovu ćutijivu samoću

Ja poznam očaj blijed i bolesno zelenkasts pogledom u prazna lica ljudi u sivomu zrakui sa strahom ispred crnog bezdana u duši

Ja poznam ponos mrk i tvrdsa smjelim uspravijenim korakom što gazii s uhom koje iznutraglas svoga boga sluša

[uredi] Molitva na putu

Božekoji si me do ovoga časa doveo nevidljivvodi me i dalje koncu mojih želja

Ne ostavi meumorna i sama nasred putaObrazi su moji blijedii moje misli nemoćno ko moje ruke vise

Božedaj da novo plavo jutroiz umora digne moje mislida kroz blijede ruke prođe mlaz crvene svježe krvi

Budinad mojom glavom moja pratilica zvijezda.

[uredi] Žene, mladići, ljeto

O podne se na šetalište slete mnoge žene- O odakle sve dođu? -ko jata ticašto ispod plavog neba k nama na zemlju se spuste

Žene šumekroz ljetni zrak i duše sanjarskih mladićai laki koraci im nose laka tijela

Ne, žene nisu s ove zemlje!Već to su izdna nebrojenih plavih noći naše mladostibijele čežnje izrasle u tijela

O ženeza vasrastvorili smo dvore naše mladosti!Al korak žena zvoni tuđ i dalek

Sve žene opet oduko jata ticašto išćeznu za plavim zavjesama ljeta

Na koncu naših pogledared stabala visok sam korača

[uredi] Zavodnik

I poslije togana koljenima izmeđ razbacanih jastukamislišna smrt

O dijete!Ja neću da te novim poljupcima smirimu zaboravPuštam da ti blijedim licem suze teku

Sutrasmirit će se tvoje srce

koje sada očajalo tuče

Sutrakad stupiš među svoje mlade druges dvije tamne sjenke ispod očijuzačudit će se tvoje mlade drugeAl nijedna neće moći da otkrijeskrivenu udno tvojih očijublijedu zvijezdu

Ne plači dijete: noć se plavi zimskaZa mojim stopama će zapadati bijel visok snijeg

[uredi] Zavedena

Ne, njega nema više..Pobjego je. Vratana kući dolje glasno zalupilako zadnji put

Da letim za njim niza stepenice?Ukočila se, stojim

Na podu zgažen cvijet

Kroz prozorcrvene se zvijezde glasno smiju

Ja zovnem u noć iz svih snagaNa prozoru staklo se zatresei smiri

U noćikamenito srce grada ćuti

Moje golo tijelo dršćeobliveno ladnim svjetlom zvijezda

[uredi] Bolesnik

Moje je tijelo bolesnoi žudi tihu jednu bolnicu

Bolnica bez šuma i bez gradau praznom blijedom danuBlijedi dan je odsjev blijeda nebaU mrtvom vrtu zimsko sunce šeta

Mi tihi samostanci bez bogau našim bijelim pustim sobamazaboravljamo životsnivamoduge tužne blijede prazne naše dane

O okna naša udare pokadštokrik ples i radost života iz grada- O grad!O nemir nemoć naših srca!O mi smo davno izišli iz životai mi smo samo svoji spomeni!U smrt se samo vrata naše kuće otvaraju -

Za rub se zemlje nebo sruši

Veće

- O veče noći naše djevojke!Tko ljubi sada naše djevojke? -Mi potonemo u crn ponor snova

i snivamo da svi smo davno pomrliVeć bezbroj ljeta ležimoi, Preko nasu trku idu neba oblaciPreko nasu vječnost se bez konca dani noći ruše

[uredi] Mjesečar

Bog noćimjesecsade s nebai dokorača lagano do moje kuće

Polako on se uspne na moj prozori spusti pogled na me

On mami mene u noć

Ja ustajem... i moje lice bijelo... smiješi se

Koračam sanen rubovima krovai šetam kroz noć u visini- Mene drže meke ruke mjeseca -

O tako lak sam... nezemaljski... lebdimi mogu stati na list stabla

Ne zovite me: glas sa zemljesmrt je moga nebeskoga bića

Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere

[uredi] Mučenik

Iz gomile istupihsami pozvah vas u zemlju:Novi Život

Smijeh ruga samo jeknuiz gomilek mojem uhu

Pođoh samAl za mnom ravno uputiste Smrt

Umrijeh

Iz moga srca izniknušedva modra cvijeta ljubaviu svijet

[uredi] Mati

Ja uđem u samoću svoje majke:nijemi goli hram

U hramu gori besprekidno crveno i tiho srce ljubavi

Njenom oku stoji ispred mog životaneprozirna zavjesa od mraka

U moju prošlost njezin pogled ne ulazi dubljeod njene noge kojom prvi korak stupiu tamu noćne šume

Za pjesmu moje ljubavi ona nema uhoNa odmetnutom sinu samo ležedva pogleda teškog prijekora

Ja gledam njeno nijemo ladno bezutješno lice:Davna, vječna pramajkaiskrsnula iz dubljina vremena

Idem

Dva lica ćute tvrda kamena

Dodir ruku na kućnomu pragu

Moja majka povraća se u svoju samoću:nijemi goli hram

[uredi] Hercegovina

Ja koračam livadama plav od sutona

Na rubu livada je kuća parnog mlinaIz daljineto je krvlju namrljana uglasta i grubaslikarija na nebu

I što god bliže stižem, sve glasnije vičunebrojene užarene opekeKo ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu

Ispod brežuljaka crni vlak se vuče

odmjereno udarai vrištisvoj dolaz još dalekoj nevidljivoj stanici

Noć i ja na brdu

Poda mnom načas izrone iz mrakakuće stabla dvorišta i njiveI opet utonu u mrakuko u svijesti

Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozorako nekoliko bijelih svečanih časovaiz crnog života ljudi

[uredi] Samoća na vodi

Moj otac reče sinoć: "Sine, jesen je"I već su noćas naš kraj cijeli poplavile žute vode

Sa brda slaze ljudi lutaju po voditraže ribu ili možda kakvo utopljeno dijete

Nad vodom sjaju njina nijema bakrenasta stroga lica

Kad zastanu odmarajući rukenjihov pogled pada dug i težak na vodui njihova su tijela mirna čvrsta kao od kamena

Vrh vode i vrh ljudiblizu vrška brda stoji suncenalikna bijeli danji papirnati mjesec

Ja volim jesen vode blijedo papirnato suncei plovim sam po glatkoj goloj vodiPjevam pjesme mislim i mislima vraćamsve:brda vodu ljude sebeu prve mlade dane zemljei mirna gola površina vodečini mi se: leđa neke praiskonske silne žene

Dan svršiSa brda dugi zov na vodu padameđu ljudeI ljudi iščeznu na prvom zaokretu strmih puteljaka

Noćbezdana i divljajoš nevidljivaproguta u se sunceI kada poslije stane i pred moje očiproguta u se nebo oblake i brda

Ja sam na vodipod svodovima tamne i visoke noći

Kadštouspravim se u noć- lik što budan sniva -i pružim dugo veslo u prazninu mraka

- Zar bi moja duša htjelada neko iziđe iz tajanstvene noćii stupi k njoj u njezinu samoćuna crnoj nijemoj vodi? -

Oko mene je tamnoi sve se svršava na rubu vode i na rubu noći

[uredi] Podne i bolesnik

Plavo podne sjedina oblacima

U jednoj sobi kamo ne ulazi nikobolesnik mreKraj njega ćuti crna tica

U vrtovima sunčaju se gole djevojkei plavi mlaz visoka vodoskokau plavu prazninušumi

Bolesnik leži mrtav:predmet pokraj predmeta u sobi

Crne ticenema?

Ispod nebarep pauna ogroman svjetlucavsa oblaka visi u vrtove

[uredi] Gorenje

Niz zapadno neboi iz rasprsnutih šipaka u vrtukrv se cijedi

Al s istoka se veće javi plavim licemi zapad biva bljeđi, crveniji šipci

Ti bježiš k menipreplašena od grana u mraku

i ćutiš

Zašto ti je tijelo odjedanput plamen?

O kako šipci prskajui s nama gore!

Ni zvijezde neće da se javeda jače bude ovo nijemo gorenje u vrtu

[uredi] Povratak

Ti i ne slutišmoj povratak i moju blizinu

U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečinaznaj:

ne korača mjesečina oko tvoje kućeJa lutam plavim stazama u tvojem vrtu

Kad koračajući cestom kroz mrtvo svijetlo podnestanešpreplašena krikom čudne ticeznaj:to krik je moga srca s blizih obala

I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se mičes onu stranu mrke mirne vodeznaj:ja koračam uspravan i svečankao pored tebe

[uredi] Povratak

Ja sam natrag došobez mutnih misli na svom licuU ljetnu svjetlostosmjehuje se blago moja duša

Iziđi na svoj prozorgledaj:Daleko gdje se preko šuma i crvenih kuća svijetle obalesa zelenom se vodom moje tijelo igra

Polako ćeš zaboraviti prošlog menePred tobom ja ću rastinov i visok

Na obale je došao stanovnik s neke nove zvijezdei šumi svojom divljom radošćupo vodi i zelenilu

U plavom zraku golo tijelo se zablistakrikne i izgubi se u dubljini zašumjele zelenkaste vode

[uredi] Prenuće

U noći mene prene iz tvrdoga snabijela svjetlost lijući se kroz moj prozor

Ja znadem: s dalekoga neba sjajuu moju sobu gola tijela žena

I klečeći na prostrtomu plastu plave mjesečinemolim nijem iz nijeme noćitijelima nevidljivih nebeskih boginja

[uredi] Ljubomora

Nad snježnom zemljomplave zvijezde

Tvoja kuća stoji nakraj šumeJa idem k Tebi

Da me kakav vuk ne napadne iz tame?Tiho šušti snijeg pod mojim koracima

Tu sam!Tvoja kuća stoji ograđenaSva su okna zastrtaPred vratima ne videći menestraži pas

Samo jedan prozor crven gori

Ja znadem sve

i idem natragmrtavi u licu bijel kao snijeg

[uredi] Prva noć samoće

Crveni cvjetovi ljubavigore u noći

Prva noć kroz koju idemsam

Slušam:visoki plavi vodoskoci čeznuzvijezde koje nikad dosegnuti neće

i meni crno teško srcetuče tuče

[uredi] Zima

Moju je dušu izmučila ljubavMoja je duša bolesnai sniva

Ne budite je: svaka miso boli

Moja je duša tamno golo jezerou ladnom bijelom danuNe lete ponad vode bijeli galeboviNe šume ispod neba plavi oblaci

O kako stoji sveukočeno oštro bijelo!

Na blize kuće nebo paloNa kuće nebo naslonjeno sniva

Pustite neka danas stoji sve i sniva

Danas svaki pokret boli

[uredi] Teški zrak

O kuda da se danas pođe?

U sobu uđe moja majkasjednei gleda u me nijemim pogledom

Ja puštam knjigu, izlazim iz kuće

Na rubu polja izmeđ crnih stablacrveno mrtvo obješeno sunce

Ja stanem nasred cestei kriknemiz svih snaga

[uredi] Zapuštena

U jednoj sobi ogromnoga gradapokraj sirotnoga pokućstva i sudaživi mlada žena

Svaki dan o podne i navečeuđe jedno vučje lice

I dok žena stojeći po straničekavučje lice jelo progutai ode

U noćimlada žena ćuti pokraj peći- pjev vatre šumi u tišini sobe -nad romanom Marcela Prevosta

Dugo lice blijedo i bez nadeoteščalo od čitanja padnenad stranice romanai usne

Na prozoru rastvoreni modri cvjetovičeznu sami u noću kojoj bliza krčma divlje šumori i pjeva

[uredi] Bog mučitelj

U naše duše iznenada stupi mržnja- O naše iskrivljene usne, raskidana lica! -

Za nama stoji nevidljiv i svirep bogu mrakuMrak je njegov plašti ogromno mu nevidljivo tijelo iščeznulo u visinama

Mi stršimo ko stabla kad oluja prođe

Pokraj nas čaši šušte o odijelaU naša licasamilost reže blag i dubok posmijeh pomirenja

I tamni bog se obrati u svjetlostšto se vani valja prostorimai na naša okna divlje navire

[uredi] Jedanput

Ženošto iz bijede našeg svagdanjeg života

očajale i krotke oči dižeš k meniSav ovaj život... oh, sav ovaj životženo

jedanput ja odsvirat ću na harfi

I kad poslije harfeprogovore ćutke naše duše

znaš li što će govoriti?

Kako bjesmo srećni. Kako bjesmo srećni

[uredi] Izgubljene žene

O gdje su sada one ženešto lutajući ovim svijetom svratiše se u moj životi opet redom iščeznuše iz moga životau tamu?,

I gdje je kraju kojem sada njine duše ljube?

Te žene sad suzvijezde

Noćassve se iz dubljine noćiu moju dušu smiješe

[uredi] Hercegovina

Pod zvijezdama su legla brda i poljem niske razbacane kućeIz plave tame stabla strše

Na cesti više nikog nema

Cesta stalasa zaronjenom glavom u mrak bezglasne doline

U noći stabla maknuti se nećeTek nebom sporo i bez šuma koračanje zvijezda

[uredi] Pjesma iznad zemlje

Mi cijeli dan smo plovili na oblaku

Sad je večeSpuštamo se na visoki vrh brdai ispijamo vino

Kroz veče k nebu bliješte srebrni pokali

Duboko preziremo ljude i zemlju ispod nasNaš je život samo u visini

Na grudma noćipočinut će naša teška tijela

A sutra zoromkroz novi dan će nova radost nas ponijeti

Visoke pjane naše radosti: naša bijela jedra

[uredi] April

U vrtu ispod aprilskoga suncapucaju polako prvi pupovi

Stazama se igraju i smijudjevojčice

Ja ulazim i sjedam na klupuda ispušim cigaretuu prančioku

Djevojčice stidno ostavljaju igračkeko da vele:To nije više za nas

Pušim

Neki šuštaj blizuSkrivene iza jednog grmamjere mene nijemim pogledimadjevojčice

Ja vidim kako koja kadšto rukom zabludii pritisne pod lakim proljetnim odijelomsrce

Krik!Ugledaše da su otkrivenei smijući se pobjegoše naglo ispred mojih očijuza visoke grmove u vrtu

[uredi] Ljetna pjesma

Već nekoliko danau meni mene prati svijetla pjesma ljeta

ja ne sjećam se kad je ljeto u grad došloal znadem: ljeto živi s nama

O već se smije cvijećem sa svih prozorai ulicama s uredanih stablana naše glave baca ladne sjenke

Iz duša i iz radosnih pogledazaskočilo je na nebesa i na oblake

U danu grad je tih utonuo u vruće svjetloi malo ljudi ide

Kroz plavu svjetlost stiže s rijeke u ulice krika ljudii ulazi kroz rastvorene prozoreu svagdanji i spori život domaćica

Domaćice se uspavljuju kraj poslau život koji njina duša sama za se stvarai šeće izmeđ svojih svih čeznutih ispunjenja

Na ribnjaku su labudovi mojih čežnja ispunjenjePostali su tijelom najbjelji mi sniTu na plavoj vodiizmeđu dubljina i visinalebdei tek se pokadšto lakim kretom iz svoje nepomičnosti javeOvdje na obali čekam ljetnje večeda pozvjezda prostor oko mojih tica

Hoću da ih vidimkako u snu lebde držane sred noćinevidljivom moći zvijezda sa svih strana

[uredi] Uzvišeno veče

Kroz prozor uđu glasi predmeta i ljudiiz večeri u moju nerasvijetljenu sobu

što hoće ovi tuđi nametljivi gosti?

Glasi nisu zli; ko poslušni psi kraj mene liježuu ćutnju

Zar sve tišine hoće da u mene izrastui u moj lik se ovaplote?

Sjam u noći: blijedi nepomični mramor

[uredi] Molitva za preobraženje

Dan još je samo nekoliko svjetla koja gasnuna vrhovima

Ja čekam noć: preobraženje stvari

Noćiz doline javi se i raste izmeđ blizih brdak nebu

Prostor moga kraja pun je noći

Rasvjetljuju se ispod neba brdau ogromne i plave prozirne kristaleStablana vrsima, po polju, oko vode i kraj menebespokretna i crna stanu

Ja slušam s ceste: dolje livadamabijeli mjesec šeta

i mislim:zašto noć što vraća stvarimablago nepokretno lice njinih mladih danau nama budi tamne gladne požude?

O noćibudi ladna ruka preko našeg vrućeg čelautišaj krv i spusti blagi mir na čulaNeka naša tijela mirna prozirna i plava usnusnom nevinih i tihih biljakana plaštevima koje mjesec prostire po travi

Mi slušat ćemo u snukako mjesec tiho korača po vodi

[uredi] Pobjednici na livadi

Mi ubili smo noćas staruod vjekova mrskuSmrt

Pred nama noć je pobjegla sa zemljeJoš samo zvijezde u oči nam sjaju

Zelenilo livada se ogleda u bijelim oblacima

Na livadama ječi naša slava

Vrč težak ide od ruke do ruke

Na licima se duša radošću crveniU oči tonu dublje... već su nevidljive... zvijezde

Iz pjanih srca podiže sekroz čisto svijetlo jutropod nebo visok pobjednički smijeh

U jutru ljuljaju se bijeli laki oblaci

Prolom!Iz plavog svoda ponad naših glavaiskrslocrveno silnostoji sunce

[uredi] Cvijet u kavani

Pod širokim šeširima, u odjeći apartnoj- u džepove ruke i u duše tajne 'duboko zakopali -iz zimske bijele noćiulaze i žure za svoj stalni sto

Likeri Kave Cigarete

I čas je došoda se ulazi polako u probleme

Na licima se užižu i plamte tajne vatreplamte plamte

Odjednomsvi ih puti izvedu u suhu žutu i beskonačnu prazninu

Kuda?

Duša dušu počinje da mrzii muči

Iz duša skrite tajne iziđu u oči

S rukama pod teškim glavama na stoluzaćute

U vazi među njimazaboravljentih i crvencvijet ljubavigori

[uredi] Vampir

On vodi mene u noćRuka mu je mala topla mekanaOn vodi mene u noćOči mame prazne plave vodeneOn pruža meni iz noćiotrov vina riječi posmijeha

Ja skrivam svoju dušu od njega

On grli moje tijeloi pije pije moje usnei pleše pada pijan moje krvi

I čeka časda se moje tijelo mrtvo sruši ispružii on da zgrabi moju bijelu dušui s njome bljesne kroz noć u bezdanu tamu

[uredi] Sudbine u ponoć

Obrazi su teški vise... dogaraju očimutne vlažne prazne

U očima poumirale duše(Zastrta okna praznih tamnih kuća)

Bijela svjetla šume

Na stolovima čaše pune alkohola

Tekućina ulijeva težinuu pokreteljudska tijela prečinja u neke pomične i teškekipove od drva

Ženašto sja žarkim bojama odijelanamirisanom bijelom puti tijelane budi više požudeuzdignutim oštrim smijehom

Crvena i ladna srca muklo kao ure tuku

Čovjekpodignut od stolanekim zovom koji on sam čujekorača u noć svoje zadnje korake

Mjesec- okrugla crvena glava -smije se neopažen kroz prozordok raste pometnjau ovaj prostor izgubljenih tijela

[uredi] Radosna noć u gradu

Noćassve noćne kuće rasvijetljene pjevajui sve su stvari naćulile ušii ulice se ispružile u beskraj ko misli

Noćasza oknima se pleše crven plesI okna dršćuOknapodivljat će i luda u noć poskakati

Noćassve noćne kuće rasvijetljene pjevaju i vrište

Al dosta!Na uri stoji kazaljka ko prst i kaže zadnji čas- To smrt je ponad grada o ponoći stala -

I sva se lica trgnulai svi su glasi zanijemilii svi su stali pokreti

Tišina

Smrt redom gasi gradske lampe

[uredi] Rastanak sa sobom

Mi stojimo na rubu svijetai gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noći

Sa zvijezdama i mi zapadamo

Mi stojimo već na krajnjem rubu sobe

Ko ispod nas zemlju nevidljivo maknuda je već daleko vidimo ko zvijezdu?

Zamakle su zvijezdeKo od nas još može naslutiti sebe?

Rušimo se vječno

Naš je put bez dna i padanje bez glasa

[uredi] Put

Mi idemo u tamno neizvjesno

U mraku mnoga slaba srca mru

Mi sa grobova dižemo se - Dalje! -noseći u uhu zadnji krikonih koji ostaše na putuU duši bol za mrtvacimaDalje!

Kad prispijemo koncuduše će nam biti pune bolakao zdenci vode

I kad se ispred naših očijuzacrveni jutro zvijezda kojima smo išlinaše dušepozdravit će iz svog bolajutro ispunjenja tihim osmijesima

[uredi] Otkupljenje

Nas niko nikad otkupio nijeSvaki od nas sin je božjišto s neba je u bijedu svijeta sašao

Mi smo želje boga spuštene do zemlje- bog hoćesve biti i sve živjeti -

U boga mi se uvijek natrag povraćamoZemlja: kratki izlet

[uredi] Opomena

Čovječe pazida ne ideš malen

ispod zvijezda!

Pustida cijelog tebe prođeblaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališkad se budeš zadnjim pogledimarastajo od zvijezda!

Na svom koncumjesto u prahprijeđi sav u zvijezde!

[uredi] Budući

Budući već su bilii sve je bilo već u prvom časuu beskrajnom pogledu boga ogledano

Iz vremena: iz dubokoga tamnog božjeg krilabesprekidno u svjetlost površinestižu budući

U bezdanomu božjem okuogledaju se mirijade budućih svjetova

[uredi] SIROMASI (1920-1921)

[uredi] Siromasi

Siromasi nestalno lebde

između života i smrtii svaki čas može da pretegnenevidljivi uteg smrti.

Svaki čas mogu da prijeđumeđu i odmah buduu smrti: najbližoj blizini.

[uredi] Sunce siromaha

Siromaštvo je tijesno tjeskobno stegnućeU njemu život čuva vječno napregnuće

U sirotnih je i samo čeznućecvjetanje bez sunca

Kroz siromaštvo samo sja crvenim žarom- to jedino sunce sirotana -bol nebrojenih vječno svježih rana

[uredi] Pogled siromaha

Ja znadem: jutrom kad ustaju, ćutei sjede malko još na postelji.

Za stolom ćute tako dokle jedu ili sjede.Odmaraju se. Ruke su im mirne:prekrižili ih na upale grudi;tek koja stolom crta sama

Nijedne oči ne gledaju ravno, naprijedTi ljudi ne čekaju niodakle ništaU njihov životsve dolazi izvanai njima ravna.

Njihov je život predan je i zebnja.

Tu sjede sada Pogled im se ni na čemu ne može da smiriPometen bludii traži izlaz izvan prostora.

[uredi] Ručak siromaha

Jedno pred drugim stide se da sjednuza takav ručak

i dokle jedu boje seda ne bi jedno drugom život pojeli.

Kad ustanu od stola, tišina i težinaGađenje pred samim sobomunakazi obadvoma lica

i svako misli da je drugomu ubicai da je krv što teče kroz njegovo tijelokrv drugog (kao da je jedno drugo jelo)

[uredi] Siromasi koji jedu od podne do podne

Glad vuče podne bližei iz nutrine prazne tijelo tuži i cviliAl podne stojineumoljivo, daleko

O ćuti, jadno tijelo,zaboravi jelo

i jedi strpljenje!

Da tijelo može barem izdahnuti!U zadnji čas donese uvijek podne okrepljenjei tijelo mora da trpi i stenjerazapeto između dva podneva

O ćuti, jadno tijelo,zaboravi jeloi jedi strpljenje!

[uredi] Siromahu

O skupi sebe u se i svoju sudbinuNe razlivaj se preko rubaZatvori vrata svakoj nadijer to su vrata u prazninuO skupi sebe u se i svoju sudbinu.

Tvoje tijelo biva tanje ruke bljeđe oči dubljeBez šuma krv iz tvoga srca hlapiKad stojiš gd u noći sličiš - tako tanak proziran i plav -na visok svenut cvijet.

O kud ćeš, kud ćeš?Zar ovdje već na zemljiposvema ćeš se osloboditi od tijela?

Bogataš gleda kud si nešto, čudeći se"Iščeznu ko miris".

[uredi] Post scriptum

U siromaštvo gledahi htjedoh da ga opjevam

Al kad se dublje zagledah unutrazanijemih vidjeh: Bezdana je bijeda!Šta posta mojom pjesmom? jedan pogled, uzdahSve ostalo mi osta izvan pjesmeneopjevano

To mogu samo ćutati.

[uredi] RAZNE PJESME (1921-1924)

[uredi] Napitnica

Mi smo siti. Mi smo siti.A za druge nek se stara Onaj ko ih stvara!

Sad hajdemo piti, piti!Plod sve tuđe muke dolazi u naše ruke!

Opijmo se, opijmo se!Za bol drugih nijemi, za krik drugih gluhi!

I bez nas se zemlja vrti!Ko se muči i ko trpisam će naći mir u smrti! Pijmo!

[uredi] Konac

Tijela ovih ljudi postaju okrugla,tijela ovih drugih postaju sve tanja.(O gdje je konacovog širenja i ovog utančanja?)

Čovječanstvo biva uže, neki ljudi širi:skoro će po zemlji ići tek vampiri.

Zemlja biva pustanekoliko samo bića debljajući stenje.

Nevidljivim valom buja poživotinjenjecijelom zemljom i k nebu se penje.

[uredi] Veliki ubijač

II opet jedan što je oružjem ubijood oružja bi ubit; sravnjen s onom zemljoms kojom za života sravnio je mnoge.Sad je kod njih: izmiješa se s njima.

IIOn pade. I kad pade vriska stadeoko njeg tiskaju se turaju se tukuda nađu onog, da raskinu onogšto ubi ovog koji ubio je mnoge.U rukama je: već mu jedan iskopao oko,drugi drži uho mu u zraku i najbližiokrvavljenim zubima se cere, i teturajujer oni se odstraga naprijed gurajuda zateknu još štogod i barem ga se taknuI kad im umor svlada bijes i srdžbu,počeše da se razlaze, jer - reče mnogi -na njima nije da mu sude: za to tu je pravda.Raziđoše se i ostatak ostaviše pravdi.

IIINad grobom ljudskog ubijača pravda bjesni i ljudi mrui umrijet će još mnogi. Pravda smrću zbori.I ko bi znao dokle će još ovaj koji tolike pomorida rukom svoje pravde mrtav dalje mori!

[uredi] Umorstvo djeteta

IU meni nešto klijau meni raste nekoNajjače noću u mom snu

To raste uvijeki kadikad kao da kroz cijelu mene plinei ispuni me ko tjeskobai ko opasnost. O kuda da bježimispred onog što u meni se mojom krvlju hrani?

O bože, zašto staviu ljudski život sramotu i glad?i zašto život što je u meni proklijoraste kao moja smrt?

U meni svakim časom raste moja smrt

IINe tebeU tebi ja umorih gotovo svu sebei njega koji me je ispunio tobomkao tamomŠto sada osta meni još od mene?

[uredi] Materinstvo

Sad znadem sve:Rođenje bješe razdvojenjeI rastenje je samo rastajanje sa mnom.

Zaludu mi je što te tako ljubim;Vidim: sve beznadnije te gubim.

O što učinih! Što te rodih!Zar čim te prknih svojom rukom, ne bi više moje?I čim te u svijet stavih, svijet mi tebe ote?

O zašto vječno ne osta u menida s tobom, svijetom moga srca, živim, bdijem, spavam,da sa mnom si u svakom časuko ruka moja što je uvijek sa mnom.

Da sa mnom umreši sa mnom budeš u svim vječnostima!

[uredi] Žene pred uredima

O bože, ako jesi, vidiš li ti s neba ove ženešto hrpama se kupe ispred ureda i dršću ispred vlasti?U prnjama su mnoge i sve s pogledom ko u snu:obaziru se ko na nekog što će doći i odatle ih spasti

Sve plaši ih i straši: naslov iznad vratai s vrata ime njima nijemo prijete;i bude koja što se nasmrt prepadne i smetekad prozovnu je i preda njom vrata zinu:pred pogledom te vlasti može u njoj život statii ispred jedne riječi tijelo obesviješteno pasti

O bože, ako jesi, zašto puštaš ove žene- što već su bezbroj puta ispred pravde ove vlasti

užasnule se, posumnjavši i u te i u pravdui da će iko ikad odatle ih spasti -O bože, ako jesi, zašto puštaš ove ženeda stoje tako izgubljene pred životom?

Kad gledam njih, ja povjerujemda jesi i da te mora biti,i da je osim ovog jedan drugi svijetu koji ćeš ih jednom izbaviti.Jer zar će ove oči zauvijek ugasnuti u grobu,ne ugledati nikad pravde? I zar će ova tijela,na zemlji ispaćena, u zemlji biti zemlja,i neće se uzvisit među zvijezde?

Zar može bitida za njih nema utočišta izvan moje pjesme?

[uredi] Raspeće

I dokle ispod prvih udaraca čekićem u čavlena križu tijelo čovjekovo poče da se uvija i svijai s ten jeslužbenici ukočeno sjeđahu na konjmau pažnji da se čin po propisima svrši

Tek kada čovjek s križa jednom, dvaput kriknui onda (prestav biti čovjek) divlje riknuusplahireni konji počeše se dizati upropanj

I nasta metež u kojem se izmiješaše i konji i ljudi

Uz konjsku njisku (na ljudsku nalik vrisku)rik raspetoga rasijecaše zrakI neki spaziše da nebo potamni i da munje križati počeše

Vojnici oko križa moraše se požuriti. Naglo

završiše svoj poso: čovjeka raspeše

I odmah zatimkonji hitro službenike odatle odniješei za njima se cijela rulja srljajući u grad surva

S njom i noć stiže. Po Jerusalemuglas o tom što se zbilo poče da se širi

[uredi] Marija

Marijo, ja u tebi gledam svoju majkui svaku majku I ja mislim čestona onaj bol u tvom licu kada spazida tvoj se porod poče odvraćat od tebe(i samo blag mu posmijeh za te osta)

Ja znadem da si gledajući gdje ga gubišpoželjela da nikada ga ni rodila nisii da je vječno pod srcem ti osto

I znadem i to da si u čas raspinjanjaviše htjela živog sina pokraj sebeno mrtvog boga I da si na koncusvih muka i svih boli vidjela svoj poziv službenicei smjerno prignula se pred zakonom koji tako hoće

[uredi] Nad trupom

Tvoje je tijelo ovdje još al tvoje usne ćute.Mi znamo: ti si otišo na neke nijeme putesam, posve sam,i nikom od nas ne reče kud ode.

Il možda nikud nisi otišaoiz ovog tijelai samo prijeđe među stvari:zaćuta kao i one i svaki pokret stadeu nepomičnost.

I čemu ovdje plač i tužbe?šta mogu biti glasi ljudikraj ovog vječnog ćutanja i mira?

[uredi] Ukop druga

Još si u društvu s nama: nosimo te.

Jesi li zbilja ti to? I jesi li zbilja ti još s nama?II si već dugo daleko negdje od nasi to je samo ludost što nosimo ovo mrtvo tijeloi što se svud ne razbježimo i kričimo divlje za tobom(ko negda što te kao djeca zvasmo kada bi se skrioil poslije kad se ko mladići dozivasmo po noćima pjanim)

O kako toda mi koji nikada te nigdje ostavljali nismo bez nasni u krčmama ni u samom krilu žena -da mi te danas ostavimo nadno vlažne grabe(koju još sami za te iskopasmo)?

Neko je jači od nasi ne možemo promijeniti ništa što se zbiloi nemoćni obilazimo oko mrtva tebe.

O ko je tajšto učini te manje vrijednim nego kakvu 'stvar,lešinom koja zakopa se negdjei ostavi.

Neodlučni se vrzemo na jednom mjestu.

Da ostanemo ovdje pokraj mrtva trupail da se vratimo u prazan svijet?

[uredi] Ćutljivi sastanak s prijateljem

ITi pod zemljom. Tu pod mojom nogom.Već odavno si zemlja. Zar ta zemlja - Ti?

(O Tko da shvati toda ja jesam i da tebe više nema!)

Zaludu mi je da prislonim lice k ovoj zemljii usnama se dotičem tvog groba:od mene je do tebe, prijatelju, beskraji ni bog sam nas ne bi mogo udaljiti jače

Da, prijatelju, ti pod zemljomI nikad nisi bib tako smireni nikad nisi tako ćutao kraj mene kako ćutiš sada

Ti sada zemlja O zar moguda zemlju zovem svojim prijateljem?

IIO kad bih barem vjerovo u uskrsnuće tijelau onaj sudnji dankad bi na glas groma: na silni glas bogapoustali svi mrtvi iz grobova!

Al uskrsnuća nemai mrtvi sve će sudnje dane prospavati daljeu vječnost

U zemlju jedini se ljudi kupe poslije smrtii odatle se ne podižu više

Jedanput i ja tako sastat ću se s tobomi vječno ćemo biti zajednone, jednoal ćutajući oba kako samo zemlja zna da ćuti

[uredi] Smrt i ja

Smrt nije izvan mene. Ona je u meniod najprvog početka: sa mnom rasteu svakom času Jednog danaja zastanem a ona raste daljeu meni dok me cijelog ne prorastei stigne na rub mene. Moj svršetaknjen pravi je početak: kad kraljuje dalje sama

[uredi] Tijelo i mi

Kroz moje žile teče otrov što ga popihu nasladama, u noćima pjanim.

I otrov truje. Tijelo trune. Ja živim u lesu.I tijelo mi se gadi. Može li se kakoodijeliti od tijela, biti čist od tijela?Tijelo je teret, tuđin, trulost.Ja bih ga rado ostavio negdjei utekao od njeg, odletio zavijek u "slobodu".

Ovako živim s njim, u njemu. Nerazdjeljiv.O ko me spoji s ovim tuđinom u jedno?Tijelo: težina drži me za zemljui odvući će me u nju svega, bez ostatka.

Uz krevet mi se mlada žena smije.Kako bih došo do nje sam, bez tijela?Ne mogu iz njeg. Ne smijem je da taknem.Moj dodir, kao dodir smrti, sije svud rasulo.

U snu se razdvojimo. Ipak sam se otkinuo, lebdimi hoću da poletim, da prhnem -

I probudim se: ležim u svom lesu.

[uredi] Mladić

Ima li iko u svijetukom bih se mogo obratiti?Od ljudi se morah odvratitiKnjige me samo smetu

Da ima barem bog da mi onpomogne iz ovih mukai da mi njegova rukapokaže pravi put!

Al boga nema višeu hramu ni izvan hramaO zašto mi ubiste bogai ostaviste me sama!

Kad bih se mogao vratitiu djetinjstvo, k ocu i majcii biti dijete što slijedinjihove zapovijedi!

Ovako (već bljeđi od zvijezda)mučim se dane i noćii niko mi ne može pomoćini ljudi ni bog kojeg nema

O hoću li ikada moćibar izreći taj očaj? il vječnousta mi ostat će nijema?

[uredi] Prazno nebo

Nebo je već dugo prazninabez boga i serafina,beskrajna pustinja sivakroz koju kadšto aeroplan, grdna tica, pliva.

Ne lete više gore duše ko laste.Čovjek u zemlju legne i sav se raspe.K bogu izgubismo pute.Pjesnici stoje pred ništavilom, i ćute.

[uredi] Nađeni bog

Ne traži boga mišlju; u prazniniu kojoj se miso, tamna sjenka, gubiUza te bog je, uvijek u bliziniU stvarima oko tebe, u zvuku i muku

Bog ti je uvijek najbliži od svegaDiraš ga rukom, gledaš ga u boji nebaBog ti se smiješi iz jednog dragog licai plaši te iz svake stvari: nema tajne

Ne pružaj miso u praznu daljinu

Uza te bog je. Otvori sva čula:

na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti

Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti

[uredi] Svirač ili Preobraženje glasova

Tijelo mu bije rukama o klavir

To je akrobat što svom snagom krotipred sobom zvjerku koja kriči i cičii urliče i riče i srvana ječi

Ne, to sad nije zvjerka, to sad čovjek ječii muca i bunca ostavši bez riječipred nečim što ćuti To sad ćuti ćuti

I sada iz dubljina glasovi se dignuvisoko. Molitva je. Raspjevanih grlamanastir cijeli ispred boga klečiI sada zvone zvona. (Moram sklopit oči)Pred zvonjavom se otvaraju širineko ispred svjetla

U prostoru praznetornjevi dižu glase nedostižnom bogu

[uredi] Konac kraljeva

Je vivais à l'époque où finissaient les roisTour à tour ils mouraient silencieux et tristes

Guillaume Apollinaire

Buknuše svuda svijetom bijesne buneKraljima s glave popadoše kruneI ne oču se niko s neba. Ne javi se znamenBog ne pretvori buntovnike u kamen

I ne oču se niko s neba. Boga više nema

Na cijeloj zemlji zavijek moć kraljeva prestaU zemlji tek se nađe za njih mjesta

Bez gospodara dvori. Niko ih ne meteNa prijestoljima podvornici puše cigarete

[uredi] IZ KNJIŽEVNE OSTAVŠTINE

[uredi] Sebi

Ti hoćeš da živiš? O u što se uzdaš i nadaš?.Ljudstvo je postalo društvo a život pad,prodanje i poniženje

Ti si se sklonio tu u stradanje i stojišizgubljen

O dokle ćeš ostati takou borbi sa sumnjom koja te svakog svanuća čeka:bi li se izmučen smirio zavijek u smrtiili bi pošao natrag i stisno se u kutizmeđu poniženja i stida?

[uredi] Ti...

Ti, koju za me roditek moja tamnau mojoj duši tuđom riječi probuđenaslutnja!

Zar ti da sebe, dar nebesa, dijelištek među slijepce, sirotane?

Sunceu noći mojih bdjenjasadiu otvoreni bezdan moje ljubavi!

[uredi] O ovaj život...

O ovaj život u kojem je srećaod ljudi s kojim negda dijelih dane zauvijek se rastati još većasa svima ostalima nikad se ne sastati!

O ovaj rastanak, da nikad ne znamda opet neće doći sastanak!

Jer ova lica neće da me puste, da se smirena rubu moga sna i moje samoćeUnutra nepozvana vire, žmire,ušuljaju se i po cijelom prostoru se moje svijesti šire

O kad bi samo kakav kutić ostoneispunjen od tog života u momu životu!

[uredi] Mi mučimo se...

Mi mučimo se dnevno radom i gladomi hranimo se strpljenjem i nadom.

I mnoga bolest već je na nas pala,al još smo živi, poslije sviju zala.

Bog nikad kod nas nije došao za gosta,mi sami smo i sami sebi dosta.

Kad nad nama se teške tame zgusnu,mi nalazimo spas u ljubavi i u snu.

Tek kadšto kad se spomenemo sebe, izmučenih jadom,nad samim sobom bismo zaplakali kradom.

[uredi] Krvolok

Grdni rat već grmi, gruvaTreba da se zacrveni svježe sva zemlja siva i suvaOd tutnja tlo se ispod nogu stresaSvuda skoro bit će mesa!Već vidim gdje se dolje prvi čovjek (konj il pas, svejedno) svijaO kako to prija!

[uredi] O tko bi mogo ispjevati

O tko bi mogo ispjevatipjesmu mladića našeg vremena

Mladića što su ostavili zavijeksvoj dom i (roditelje, braću, prijatelje

i njihova božanstva i ostali samida u samoći traže novog boga

Po pustim sobama i nepoznati jedan drugommladića nekoliko živi razasuto širom svijetai muče se bez prekida i svako većeočajavajui svakoga se jutra s novom nadom prenu

Ne nema više pomirenjasa svime s čim su jednom raskinutiU sobama sirotinjskim i pustimbudućnost svijetu stvara nekoliko neznanih mladića

Mladići čije ruke trepte od čeznuća i -kao da bi htjeleda tu budućnost odmah snesu na zemlju ko nebo.

[uredi] Kuda da pođem...

Kuda da pođem u ovu prazninu ispred sebe?Da se javim svojima ko sablastIl ko sramota prijateljima?

Gdje god se javim među ljude nastane tišinaPogledaju me kradomi nešto prošapćui ćute

Ja sam ko neki nosilac tišinei ćutanja

Još mi je ostalo da se družim s kamenjemKamenje ne zna da se stidi,kraj mene leži nepomično i ćuti zajedno sa mnom ćuti

Sunce me prati kao okoUviđam: treba otići nekud daleko od sunca

Svoje ću tijelo ostaviti ticamaSebe izgubit u ništavilu.

[uredi] Nemoć pjesnika

Pjesnici nekad nadahnuti vjerompjevahu ljudima o onomu krajuu koji čovjek prijeđe kad ostavi tijelo

Danas se svakom fantazija slomi ,na rubu ovog svijeta.

Dalje je ništavilopred kojim pjesnik stoji stoji nemoćan i nijem

[uredi] Smrtno sunce

Odavno mi se tijelo krijeod sunca, moje pogibijeŽivotvorno suncemene bonika plaši smakomDođem li poda nj, u istom trenuoborit će me jednom zrakomPast ću bez krika na moju sjenu.

[uredi] Vraćanje suncu

Evo me svega svlada težinaKo potege s nategom, jedva pomaknem udeEvo me svega svlada vrućinaOhladit bi me mogla samo hladna zemlja.

I glas mi usahnu u grlu suhomNikad ga više neću čuti svojim uhom.

Zanavijek pustih težini trup i trudne mi udeUsijanim tijelom grijem oko sebe uzduh žestinom jula

Bez glasa gorim, u tjeskobiVraćam suncu sve što od njega dobih.

[uredi] Smrt

I smrt će biti sasma nešto ljudskoNa ležaju se tijelo s nečim nevidljivim rvei hroptii smalaksava i stenjei onda stane.Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.

I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki svršen posoi podižu se kao kad se podižu od stolai sluškinje se uprav tad najviše uzrade

Mati će živinski kriknutiotac zaćutatii buljiti nijemo cijelog dana.