„Prisilna udaja“ u Švicarskoj: uzroci, oblici, opseg 2012. · 2019. 9. 28. · „Prisilna udaja“ u Švicarskoj: uzroci, oblici, opseg2012. Neslužbeni prijevod – 2019. Stranica

„Prisilna udaja“ u Švicarskoj: uzroci, oblici, opseg 2012.

Neslužbeni prijevod – 2019. Stranica 1

Švicarska federacija

Federalno pravosuđe i policija EJPD

Savezni ured za migracije BFM

„Prisilna udaja „ u Švicarskoj: uzroci, oblici, opseg

Anna Neubauer i Janine Dahinden u suradnji s Pauline Breguet i Eric Crettaz

Impresum

Izdavač: Savezni ured za migracije (BFM), Quellenweg 6., 3003 Bern-Wabern (www.bfm.admin.ch )

Autori: Anna Neubauer i Janine Dahinden u suradnji s Pauline Breguet i Eric Crettaz

Odgovoran za projekt: prof. dr. Janine Dahinden

Grafika: BlackYard GmbH

Izvori: BBL, Vertrieb Bundespublikationen, CH-3003 Bern, www.bundespublikationen.admin.ch , Art.-Nr.: 420.045.d

Fotografije: Keystone: Cover, stranica 8,48

Philipp Eyer i Stephan Hermann: stranice 26, 32, 42, 89, 92, 105,

Laurent Burst: stranica 18

Michael Sieber: stranica 81, 84.

http://www.bfm.admin.ch/

http://www.bundespublikationen.admin.ch/



UVOD

„Prisilna udaja“ kao tema pripada onim temama o kojima se raspravlja s puno emocija i koje su redovito sastavni dio političkih i medijskih dnevnih rasporeda. Prisilne situacije u vezi s partnerskim odnosima, ženidbom/udajom ili rastavom ovdje se uzimaju kao povrede ljudskih prava i često se objašnjavaju kao religijsko, tradicionalno ili kulturno ponašanje određenih migrantskih struktura (Fulpios 2006.; Naef 2009.; Rivier i Tissot 2006.). Bez sumnje je da prisilne situacije u vezi s partnerskim odnosom, ženidbom/udajom ili rastavom, proizvode neravnopravni odnos među spolovima – bilo da se radi unutar obitelji ili između muškarca i žene – i da takve situacije za posljedicu imaju razne oblike nasilja. Ne samo zbog toga se uz pojam „Prisilna udaja“ vežu brojna pitanja, na osnovu kojih se vode rasprave kako u svijetu politike tako i u svijetu medija, a na koja pitanja se usprkos određenom potencijalu znanstvenih činjenica ne mogu dati ispravni odgovori.

Stvarnost je takva da moramo priznati da usprkos aktualnosti ove teme i njezine vidljive prisutnosti u medijima – u Švicarskoj ali i u samoj Europi – postoji malo znanja utemeljenog na znanstvenim činjenicama. Tema „Prisilna udaja“ nailazi na medijski ali i političko eho i prije nego li se tome predoče socijalno znanstvena istraživanja. Rijetke postojeće studije pokazuju da se pod pojmom „Prisilna udaja“ misli na spektar različitih prisilnih situacija u vezi s partnerskim odnosom, udajom ili rastavom. One pored toga ukazuju da se ovakav oblik nasilja ne može objasniti niti kroz „tradiciju“ niti kroz „kulturu“ a kamoli kroz „islam“. Nasuprot tome, sociolozi naglašavaju da se korijen svega toga nalazi u kompleksnim socijalnim i političkim procesima i da se fenomen ne može razumjeti a da se ne uzmu u obzir različiti odnosi moći koji potpadaju pod te procese ( pr. Hamel 2011.; Holzleithner i Strasse 2010.; Riano i Dahinden 2010.).

Iako su zadnjih godina u Švicarskoj (Grad Zürich, Kanton Waadt1 ) pa i u Europi (npr. Njemačka, Austrija i Velika Britanija2) provedene neke studije na ovu temu još uvijek nailazimo na puno praznina koje nam otežavaju bolje razumijevanje ovog problema. U Švicarskoj se još uvijek smatra da je točan razmjer ovog fenomena, njegovi uzroci i sam profil osoba obuhvaćenih ovim fenomenom i dalje nepoznat. Posljedično tome je manjak utemeljenog znanja koje bi se moglo koristiti za provođenje prikladnih mjera za pružanje potrebne brige osobama koje su bila obuhvaćene ovim fenomenom.

U kontekstu naprijed navedenog prihvaćen je prijedlog od Andy Tschümperlin „Učinkovita pomoć osobama koje su bile prisilno udane“ od strane dvaju Vijeća dana 3.3.2010. godine (NR) i uzet u rad 01.06.2010. Savezno vijeće je na temelju toga zaduženo da poduzme potrebne mjere, temeljem provedene studije, kako bi se na zakoniti način započela borba protiv „Prisilne udaje“ i na taj način pomoglo žrtvama „Prisilne udaje“. Cilj ove studije bio je da se stvore znanstveni materijali u cilju iznalaženja učinkovitih mjera. Nalog za provođenje studije obuhvaćao je istraživanje i utvrđivanje opsega i oblika „Prisilne udaje“ u Švicarskoj, pronaći objašnjenja utvrđenog i prikazati koje mjere u području prevencije, brige i zaštite se mogu provoditi.

Ovo izvješće sastoji se od tri dijela. Prvi dio prikazuje sam kontekst studije, postavljene ciljeve i nalog, istražna područja kao i metodologiju same studije. Nadalje, dani su i sažeti prikazi

1 Riano i Dahinden(2010.), Lavanchy (2011.). 2 Savezno ministarstvo obitelji (2011.), Centar za socijalne inovacije (2007.), Hester i dr. (2007.), Chantler i dr. (2009.).



provedenih rasprava. Isto tako su ovdje obuhvaćene i zakonske i pravne mjere kao i pilot projekti koji su zadnjih nekoliko godina bili provedeni na području Švicarske, a sve kako bi se suprotstavilo „Prisilnoj udaji“ i posvetila veća briga žrtvama „Prisilne udaje“. Konačno se uvodi i pojam „Prisilne udaje“ koji je odlučujući za provođenje ove studije i shodno tome predstavljamo vam odgovarajuća metodološka razmišljanja.

U drugom dijelu izvješća predstavljeni su postignuti rezultati studije. Započinjemo s detaljnim opisom analize prisilnih situacija u partnerskim odnosima, udajom ili rastavom. Opseg fenomena, profil osoba kao i konkretne tipove prisilnih situacija te njihovo porijeklo odlučujući su za dobivanje potrebnih informacija i znanja. Zaključno smo se usredotočili na kompleksno tematsko područje prevencije, skrbi i zaštite žrtvi. Prikazuje se koje institucije su posebno zadužene za postupanje u ovakvim situacijama i s kojim problemima i izazovima se susreće stručno osoblje. Pri tome je težište stavljeno upravo na praznine koje se nalaze u lancu potrebnih intervencija.

Utemeljeno na prva dva dijela u zdanjem, trećem dijelu studije nalazi se izvješće s prijedlozima o budućim mjerama za prevenciju i skrb o žrtvama.

Želimo se svakako zahvaliti osobama koje su pridonijele da ova studija zaživi. Veliko hvala Marianne Hochuli i Regula Zürcher, Savezne službe za migracije (BFM), za njihovu podršku tijekom provođenja studije. Zahvala i članovima popratnog tima, Amina Benkais i Simone Eggler (Terre des Femmes), Thomas Mayer (Savezna služba za pravosuđe), Franziska Scheidegger (BFM), Simone Prodolliet (Komisija saveza švicarskih kantona za migraciju, EKM) i Verena Vicki (Fabia Luzern). Njihovi komentari i njihov konstruktivni feedback, pridonijeli su tekstualnom uređenju studije. Zaključno, želja nam je zahvaliti se i našim komunikacijskim partnerima koji su svojim trudom pridonijeli da se odgovori na upitnike, ankete, i bez čijeg angažmana ova studija ne bi bila provediva. Velika hvala i svim stručnjacima s kojima smo proveli sate i sate razgovora, i koji su svojim znanjem i iskustvom pridonijeli da ova studija bude uspješno privedena kraju.



Prvi dio: Polazište i koncepcija studije

1. Polazište: „Prisilna udaja“ kao novo područje djelovanja u Švicarskoj

U Švicarskoj se već više godina žustro raspravlja o „prisilnoj udaji“. Svaki povod za novu raspravu je ili neka vijest o tragičnom događaju u medijima ili kroz aktualna događaja u Saboru, konkretno novi prijedlozi ili inicijative o temi (npr. prijedlog od Banga 2004.3, prijedlog od Forster-Vannini 2005.4 i važna inicijativa od Heberlein 2006.5)6. Od 2007. godine primijećeno je intenzivnije praćenje rasprava, pored toga poduzimaju se koraci kako bi se oštećenima pružila potrebna pomoć.

U osnovi iz švicarskog konteksta mogu se izvući dva područja djelovanja. S jedne strane su to aktivnosti u zakonodavnom području i prijedlozi promjena zakona. S druge strane se nezakonske mjere poduzimaju u području prevencije i skrbi. Ukratko objasniti ćemo kako je došlo do davanja naloga za provođenje ove studije u cilju da se postojeće praznine popune.

1.1 Nacrt zakona

2007. godine, Savezno vijeće je izdalo izvješće pod nazivom „Kažnjivost „prisilne udaje“ i aranžiranih brakova“7 (Savezno vijeće, 2007.). Sukladno važnosti i jedinstvenosti tog izvješća u kontekstu stanja u Švicarskoj te u skladu provođenja inicijative Heberlein, Savezno vijeće zatražilo je javno saslušanje. Na temelju zaključaka iz saslušanja, Savezno vijeće je dana 21.10.2009. godine, ovlastilo Komisiju pravosuđa i policije za izradu zakona i pri tome da se posebno radi na pooštrenju kazneno pravne zaštite žrtve prisilne udaje. Dana 23.2.2011. godine Savezno vijeće dalo je odobrenje za završni rad po zakonu. Taj radi odnosio se na promjene u Civilnom zakonu, u Saveznom zakonu glede međunarodnog privatnog prava,

3 Usp. prijedlog Banga 2004: http://www.parlament.ch/ab/frameset/f/n/4707/123354/f_n_4707_123354_124137.htm 4 Usp. za prijedlog od Forster-Vannini 2005: http://www.parlament.ch/ab/frameset/f/s/4707/122615/f_s_4707_122615_1222623.htm 5 Http://www.parlament.ch/d/suche/seiten/geschaefte.aspx?gesch_id=2006358 6 Za detaljni prikaz o saborskim raspravama na saveznom nivou usp. http://www.ejpd.admin.ch/content/ejpd/de/home/themen/gesselchaft/ref_gesetzgebung/ref_zwangsheirat.html 7 Izvješće je objavljeno kao postulat državne politike Komisije nacionalnog vijeća (05.3477 – Kažnjivost prisilne udaje i aranžiranih brakova.)

http://www.parlament.ch/ab/frameset/f/n/4707/123354/f_n_4707_123354_124137.htm

http://www.parlament.ch/ab/frameset/f/s/4707/122615/f_s_4707_122615_1222623.htm

http://www.parlament.ch/d/suche/seiten/geschaefte.aspx?gesch_id=2006358

http://www.ejpd.admin.ch/content/ejpd/de/home/themen/gesselchaft/ref_gesetzgebung/ref_zwangsheirat.html

http://www.ejpd.admin.ch/content/ejpd/de/home/themen/gesselchaft/ref_gesetzgebung/ref_zwangsheirat.html



Zakon o partnerstvu kao i Savezni zakon o strancima te Zakon o azilu. Nacrt zakona predviđa da se „Prisilna udaja“ u kazneni zakon svakako uvrsti kao kazneno djelo.8

U osnovi, prijedlog nacrta zakona u sebi nosi pretpostavku da bi se u budućnosti slučajevi prisilnog braka trebali rješavati po službenoj dužnosti i da bi se tako sklopljeni brak trebao sankcionirati. Osim toga u budućnosti se u Švicarskoj neće tolerirati sklapanje brakova s maloljetnim osobama čak ni kod stranaca (sklapanja braka s maloljetnim švicarskim državljaninom je u međuvremenu zabranjeno). Čak ni u inozemstvu nije dozvoljeno sklapanje braka s maloljetnom osobom. Osim toga, nadležna tijela u budućnosti mogu u postupku dobivanja dozvole za sklapanje braka, odbiti izdavanje iste, ako se sumnja da se radi prisilnom braku ili ako je poznato da se radi o sklapanju braka s maloljetnom osobom.

Dva nova uvjeta kojima se može proglasiti ništavnim brak, se uvode u Civilni ili građanski zakon, koji vode tome da se brak proglasi nevažnim ako brak nije sklopljen po slobodnoj volji ili ako je jedan od bračnih partnera maloljetna osoba.

Za primijetiti je da se posljedice prisilnog braka očituju kroz – prijetnje, otmice, oduzimanje slobode, fizičko, seksualno i psihičko nasilje, te da su takva djelovanja odnosno aktivnosti kažnjiva prema sadašnjem zakonskom stanju i da se već koriste postojeća sredstva kako bi se takvo ponašanje i kaznilo (Raino i Dahinden 2010.) Sukladnom tome je ovaj nacrt zakona više simboličan.

1.2 Mjere u drugim područjima

Rasprava o „prisilnom braku“ potaknuta je upravo objavljivanjem izvješća o provedenoj studiji od strane Zaklade Surgir, (Rivier i Tissot, 2006.) koja studija je bila prva studija o problemu prisilnog braka u Švicarskoj. Posljedično tome je Zaklada Surgir pokrenula kampanju te je u više gradova zapadne Švicarske izvjesila plakate kako bi se skrenula pažnja široke javnosti i istovremeno je otvorena vruća telefonska linija koja je bila u upotrebi do 2010. godine.

U isto vrijeme su dva NGO-a (njemačko/Švicarski) započela sa sličnim aktivnostima. U prvom redu radilo se upravo o Udruzi zwangsheirat.ch. Ta udruga je djelovala prvenstveno preventivno i informativno kroz proizvodnju dokumentarnog filma „Za mene je to bila prisila…- Prisilna udaja u Švicarskoj – Intervju s oštećenom osobom“, te je 2006. godine organiziran kolokvij i kampanja razglednicama na tu temu, a 2008. godine izrađeno je izvješće o provedenim mjerama u cilju suzbijanja prisilne udaje. S druge strane pokrenuto je savjetovalište za žrtve prisilne udaje, kao i pravno savjetovanje žrtvi.

Nadalje u Švicarskoj Zaklada Terre des Femmes Schweiz sa sjedištem u Bernu, od 2002. godine aktivno djeluje na suzbijanju prisilnih brakova. Oni svoje aktivnosti provode više u humanitarnom smislu. Njihov rad se više može gledati u strateškom smislu, posebno kroz lobiranje u politici (npr. zauzimanje stavova9).

Tijekom 2006. godine Terre des Femmes izradila je pedagoški materijal za diskusiju za škole na temu prisilnih brakova10, a 2008. godine po ulicama Züricha stavljeni su plakati kojima se ciljano djelovalo na građane odnosno na širu javnost.

8 http://www.parlament.ch/d/suche/seiten/geschaefte.aspx?gesch_id=20110018 9 Opći stavovi iz 2011. godine i specifični stav glede nacrta zakona za mjere u cilju suzbijanja prisilnih brakova, mogu se skinuti sa stranice www.terre-des-femmes.ch 10 U proljeće 2012. godine planirano je novo uređeno izdanje ovog priručnika.

http://www.parlament.ch/d/suche/seiten/geschaefte.aspx?gesch_id=20110018

http://www.terre-des-femmes.ch/



Pored toga dan je nalog za provođenje dviju studija, jedan od strane Službe za ravnopravnost grada Züricha, a druga od strane Kantonalne komisije za borbu protiv nasilja kantona Vaud. Obje studije su osnova za provođenje primjerenih mjera. Prva, koja se provodila na prostoru grada Züricha, objavila je dva priručnika, jedan znanstveni (Riano i Dahinden, 2010., ) a drugi je priručnik ( Služba za ravnopravnost grada Züricha, 2010.). Druga studija istražila je problem prisilne udaje u kantonu Waadt (Lavanchy, 2011.).

2007. godine, objavljeno izvješće Saveznog vijeća te posebno inicijativa od Heberlein zahtijevali su da se poduzmu određene mjere, koje nadilazile tekuće promjene zakona, npr. senzibiliziranje mjera, savjetovanje, skrb i prihvatilišta. Kako bi se upravo te postojeće praznine zatvorile i kako bi se radilo na primjeru „Best practice“, Savezna služba za migracije dala je potpuno podršku, kroz financijsku pomoć na temelju sredstava za integriranje, na temelju čega su se od 2009. godine provodili pilot projekti koji su bili ciljano usmjereni prema migrantima kako bi se upravo njih senzibiliziralo kroz kontakte i rad sa stručnim osobama, koje su brinule o oštećenim osobama.

Kao posljedica naprijed navedenog u periodu od 2009. do 2011. godine provedena su 4 pilot projekta, koje su provodile slijedeće institucije: Služba za strance Baselland ALD i GGG Savjetovalište za strance Basel; Mjesto za edukaciju po pitanju obiteljskog nasilja grada Züricha i Služba za ravnopravnost grada Züricha. Služba za multikulturni suživot u Neuenburgu kao i zaklada zwangsheirat.ch Terre des Femmes Schweiz je već bila ovlaštena da koordinira i međusobno poveže sve aktere tih pilot projekata, te da se izradi Internet stranica.11

Projekt Službe za multikulturni suživot u Neuenburgu (COSM), karakterističan je po tome da se unutar njega koordiniraju 4 projekta u drugim zapadno švicarskim kantonima. U stvari COSM se još od 2007. godine aktivno bavi ovom tematikom i već ima instrumente koje uspješno koristi kao i stečeno znanje.

Pilot projekti su pokrenuli provođenje raznih aktivnosti u području prevencije, koje bi trebale doći do ciljanih skupina: žrtve, obitelji i stručno osoblje. Izrađen je niz proizvoda kao i paleta aktivnosti. Tako su izrađeni leci koji se odnose na jednu od tri skupine i u nekim kantonima prevedeni su na 10 jezika. Sukladno konceptu pilot projekta, koji bi se trebao provoditi i unutar institucija i kantona, uz napomenu da se aktivnosti aktera iz tih ustanova ne plaćanju, ipak ima 13 kantona u kojima se izrađuju leci s ovom temom. Nadalje organizirana je edukacija posebno za stručno osoblje, ali i edukacije unutar migrantske zajednice. Kroz izradu plakata koji šalju jasnu poruku glede prisilnog braka, kojima se senzibilizira šira javnost, organiziran je i dan plesa koji u sebi nosi pedagošku poruku.

U sklopu ovih pilot projekata izrađen je film i s njim popratni edukativni materijali, čime se preventivno djelovanje moglo provoditi i u audio-vizualnom prostoru. Bitna karakteristika ovih projekata je što su polučili umrežavanje i što se iskristaliziralo tko je odgovoran za određene usluge i nadležnosti, kako na lokalnom tako i na regionalnom i nacionalnom nivou.

Krajem 2011. godine, Savezna služba za migracije donijela je odluku da se produžuje vremenski period provođenja projekata za još dvije godine (2012/2013) te da će se pružiti i financijska pomoć.

11 www.gegen-zwangsheirat.ch ili www.mariages-forces.ch

http://www.gegen-zwangsheirat.ch/

http://www.mariages-forces.ch/



2. Nalog i ciljevi studije

Ovaj kratki pregled jasno ukazuje: Švicarska je tek u zadnjih par godina počela odlučno i na više nivo biti aktivna glede prisilnih brakova. Sa stajališta sociologije su takva nastojanja sasvim razumljiva, ali ipak iznenađuje: jer do sada sva ta nastojanja nisu se temeljila na nekim znanstvenim rezultatima usprkos tome što se ovdje radi o problemu koji zadire duboko u pore društva. Istina je da se sa promjenom postojeće zakonske strukture počelo prije nego li što su pokrenuta ova dva pilot projekta. Osim toga ovaj oblik prisile još uvijek je nedovoljno istražen od strane socijalnih znanosti. Zadnjih par godina studije koje su provedene po nalogu, unijele su nešto svijetla u ovo problematično područje, čime su svakako pridonijele boljem razumijevanju ovog fenomena, ali zbog svoje geografske ograničenosti (Zürich i Kanton Waadt) ove studije su ipak ograničene. Osim toga još uvijek postoje brojne dimenzije ovog oblika prisile, koji su nedovoljno istraženi. Sasvim je razumljivo da se ne mogu poduzeti ciljane i učinkovite mjere kojima bi se moglo utjecaji na smanjenje ovog fenomena, a da pri tome ne raspolažemo dobrim temeljima, a na to upravo ukazuju i ove dvije studije. Nepobitno je da prisilni brakovi u većini slučajeva za posljedicu imaju upotrebu nasilja, da ih se smatra teškom povredom temeljnih ljudskih prava i da je upravo zbog toga potreba otvorena intervencija, ipak je ovako brzo postupanje glede fenomena prisilnih brakova potrebno kritički promatrati. Tako aktualna javna rasprava daje dojam da se prisilni brakovi jednostavno instrumentaliziraju od strane političara i drugih aktera, i to od onih kojih nisu žrtve prisilnog braka.

Drugim riječima, još i danas postoje značajne praznine koje priječe boljem razumijevanju fenomena – prisilnog braka a samim time i onemogućavaju primjereno reagiranje na fenomen. Praznine glede primjene prisile kako bi se stupilo u brak kao i posljedice toga, odnosno razni oblici nasilja. Profil žrtve – vezano uz starosnu dob, spol, nacionalnost ali i u vezi s njezinim obrazovanjem kao i geografski položaj u Švicarskoj – sve to je još uvijek u tamnom području.

Premalo se zna o postojećim mjerama – ako izuzmemo mjere provedene kroz pilot projekte, kao i o izazovima i problemima koji nastaju kada se počne raditi s žrtvom ovog fenomena.

Upravo su te praznine potaknule Andy Tschümperlin, da pokrene inicijativu „Učinkovita pomoć za oštećene prisilnim brakom“ na kojoj se temelji i naš nalog.12 Prihvaćanjem inicijative Savezno vijeće je poduzelo određene mjere za suzbijanje prisilnog braka, čime su otvorena vrata za pružanje eficijentne pomoći žrtvama prisilnog braka.

Mi smo dobili u zadaću provesti studiju, koja bi trebala barem zatvoriti postojeće praznine. S jedne strane naša zadaća je da istražimo uzroke, oblike i opseg prisilnog brala, kao i da istražimo profil žrtve. S druge strane ova studija bi trebala pokazati u kojem području se već provode određene mjere i s kojim učinkom. Konačno je naš nalog glasio, utvrditi na temelju kojih dodatnih mjera se prevencija i zaštita mogu intenzivirati i proširiti. Moramo naglasiti da se naš nalog odnosi na analizi fenomena sa sociološkog stajališta, i da posebno obradimo one aspekte koji se nalaze izvan zakonskog i pravnog područja. Prema toma, studija se koncentrirano bavi onim mjerama koje bi trebale utjecati na poboljšanje situacije i na pružanje skrbi oštećenim osobama.

12 Usp. inicijativa: http://www.parlament.ch/d/suche/seiten/geschaefte.aspx?gech_id=20094229

http://www.parlament.ch/d/suche/seiten/geschaefte.aspx?gech_id=20094229



3. Istraživačka područja

Nalog se uglavnom odnosi na tri glavna istraživačka područja koja pak ciljaju na različite aspekte ovog fenomena prisilnog braka: prvo, različiti oblici fenomena i opseg fenomena; drugo, neophodno potrebne preventivne mjere, mjere skrbi i zaštitne mjere; i treće, na temelju toga potrebno je izraditi prijedloge za dodatne mjere. Ove dimenzije mogu se ukratko prezentirati u slijedeće istražna pitanja:

Kako se pokazuju oblici prisile u vezi s partnerskim odnosom, brakom ili rastavom u socijalnoj realnosti i koji opseg ima fenomen?

a) Koji tipovi prisilnih situacija se pronalaze na prostoru Švicarske u vezi s partnerskim odnosom, brakom ili rastavom?

b) Koji opseg ima fenomen?

c) Kakav je profil oštećene osobe (dob, spol, nacionalnost, socioekonomski položaj, školovanje itd.)?

d) Radi li se pri prisilnim situacijama o situacijama nastalim prije braka ili nakon braka i kako se mogu te različite situacije opisati?

e) S kojom vrstom nasilja, prisile i pritiska se konfrontiraju oštećene osobe?

f) Koje situacije i koji akteri stvaraju prisilu?

g) Koliko je udio transnacionalnih brakova u tim situacijama? U kolikoj mjeri se razlikuju kod takvih tipova braka oni brakovi koji su se sklopili između osoba koje od svog rođenja žive u Švicarskoj?

h) U kojem opsegu se radi o fenomenu koji je specifičan glede spolnosti?

Koje praznine se mogu prepoznati glede mjera prevencije, skrbi i zaštite?

i) Koje mjere postoje u Švicarskoj, a koje su namijenjene da pruže potrebnu pomoć žrtvama?

j) Koje su najčešće korištene mjere?

k) Kako izgledaju najčešće kritične situacije i izazovi pri radu s oštećenim osobama?

Koje mjere se moraju poduzeti kako bi se kod žrtve mogla provesti učinkovita skrb i briga?

l) Koje praznine se mogu prepoznati i koje prijedloge se može dati za učinkovitu brigu?

4. Definicija predmeta studije: pojam „Prisilna udaja/brak“ učiniti sa socijalnog stajališta razumljivim

Predmet istraživanja – prisilna udaja mora na ovom mjestu biti podvrgnut donošenju egzaktne definicije, kako bi se uopće moglo o njemu raspravljati sa sociološkog stajališta. Pojam „prisilna udaja/brak“ je sam po sebi problematičan, ne samo jer se radi o političkom pojmu koji socijalnu stvarnost pojašnjava u ekstremnom obliku, već i zato jer na taj način u sebi skriva različitosti i kompleksnost, uz pojam povezanih problema i situacija. Pored toga je pojam „prisilni brak“ sam, na prvi pogled jednostavan. Prema opće prihvaćenoj definiciji (vidi izvješće



Saveznog vijeća, 2007: 9/10), prisilni brak postoji onda kada je brak sklopljen bez dobrovoljnog pristanka najmanje jednog od supružnika. Prisila, koja se provodi nad osobom koja bi trebala stupiti u brak, pojavljuje se u više oblika: u obliku prijetnje, emocionalne ucjene ili neke drugog ponižavajućeg djelovanja ili može biti popraćena psihičkim, fizičkim ili seksualnim nasiljem. O prisilnom braku se uglavnom govori na način da se radi o tome da treće osobe aranžiraju brak uz pristanak obaju supružnika. Za razliku od aranžiranog braka, pri kojem je pristanak obaju supružnika dobrovoljan, povrjeđuje prisilni brak pravo samoodlučivanja predmetne osobe, u teškom obliku i stoga predstavlja povredu temeljenih ljudskih prava (usp. Poglavlje 16. st. 2 Povelje o ljudskim pravima) (Büchler, 2007.)

Ova općenita pojašnjenja pojmova pri detaljnijem pravnom gledanju na sam problem ipak traže dodatnu diskusiju kako bi se uistinu moglo sagledati glavni problem ove studije, odnosno što se njome istražuje, kako bi se kasnije moglo primjereno prosuditi o budućim mjerama koje pak ovise o prisilnim situacijama u vezi s ženidbom ili brakom. U tu svrhu je potrebno dati kratki pregled postojećih rezultata istraživanja. Zaključno se tak tada može i konkretno definirati što je uistinu predmet studije.

4.1 Kompleksnost fenomena i njemu pripadajući problemi

Na temelju raspoloživih istraživanja bilo socioloških ili antropoloških, vidljivo je da se ovdje radi o iznimno kompleksnom fenomenu. Ovdje se ne radi o tome da se naširoko prikaže tema istraživanja već da se unutar okvira ovog kratkog pregleda ograničimo na onih pet najvažnijih područja koja su najrelevantnija za definiciju predmeta istraživanja.13

4.1.1 „Prisilna udaja“ pojam koji uz sebe veže različite prisilne situacije u vezi sa partnerskim odnosom, brakom ili rastavom.

Nekoliko istraživanja (npr. Chantler i dr., 2009., Meier 2010; Riano i Dahinden, 2010; Sutcu, 2009.) iznijeli su stav da se pod pojmom „prisilna udaja“ skriva velika brojka formi prisilnih situacija, koje se pojavljuju u različito vrijeme – je element koji nedostaje u prethodnoj definiciji pojma. Istraživači posebno ukazuju da je potrebno razlikovati između prisilnih situacija koje se događaju prije sklapanja braka i onih koje nastaju nakon što je brak sklopljen. Oba slučaja za sobom povlače različite problematične situacije i sukladno tome traže i različite mjere. Prisilna udaja podrazumijeva situacije koje se karakteriziraju po toma da se mlade osobe a) nalaze pod prisilom da uđu u brak u koji ne žele ili b) postojeći ljubavni odnos se ne može održati ili zabrana sklapanja braka s osobom vlastitog izbora. Prisilni brak pak znači da se takav brak održava usprkos tome što postoji jedna stranka u tom braku koja nije pristala svojom voljom. Raskid ili rastava ne prihvaća se ni od strane bračnih partnera ni od strane obitelji supruge ili supruga. Prisilna situacija započinje tek nakon sklapanja braka. Isto tako je moguće da u specifičnim slučajevima postoje obje situacije prije i poslije sklapanja braka, no to ne mora uvijek biti.

Ovom studijom obuhvaćeni su svi mogući oblici prisilne udaje u vezi s partnerskim odnosom, udajom i brakom. Samo takav pristup omogućio je da se kompleksnost ove teme može na odgovarajući način obraditi i sukladno tome mogu iznijeti mišljenja glede prevencije, skrbi i zaštite.

13 Ostali rezultati biti će prikazani u drugom dijelu analize (Drugi dio II).



4.1.2 „Dogovoreni brakovi“ spram „Prisilnih brakova“

Kada govorimo o dogovorenom braku i prisilnom braku, sasvim je razumljivo da uočavamo razliku između ova dva pojma, no realnost je sasvim drugačija, jer granica između ova dva fenomena je jako mala i skoro pa da se na određenim mjestima preklapa (Strassburger 2007., Strobl i Lobermeier, 2007.) Već je samo pitanje definicije „prisile“ problematično, jer „prisila“ uvijek u sebi sadrži element subjektivnog i dolazi u igru tek kada se brak prvo sklopi na dobrovoljnoj bazi. Tako se za puno brakova ne može reći radi li se o dogovorenim brakovima ili o prisilnim brakovima. Ono što stoji je da prisilne situacije uglavnom svoje korijene imaju u dogovorenim brakovima. S druge strane ne događaju se baš u svim dogovorenim brakovima situacije s elementima prisile. Zbog toga dosta istraživača predlaže da se odnosi između jednog dogovorenog braka i jednog prisilnog braka, promatraju kao jedan kontinuum između dva pola slobodne volje i prisile (Hamel, 2011., Centar za socijalne inovacije, 2007.) Dogovoreni brakovi su uključeni u ovu studiju, samo u onim slučajevima kada su se mlade osobe subjektivno osjećale pod pritiskom, da uđu u takvu zajednicu, i kada se nisu htjeli tome suprotstaviti.

4.1.3 „Prisilni brak“ kao spirala nasilja i sukob generacija

Prisilne situacije u vezi s partnerstvom, brakom ili rastavom podložne su jednoj procesnoj dimenziji u kojoj općenito nedostaje definicija „prisilnog braka“ i koja kompleksnost ovog fenomena značajno povećava. Ovdje skoro možemo govoriti o spirali eskalacije. Problemi između mladih i njihovih roditelja započinju pravilu već u pubertetu u vrijeme kada mlade osobe počinju stvarati svoje viđenje ljubavi, braka, života i rada. Njihove pretpostavke mogu stoga biti oprečne pretpostavkama njihovih roditelja. To se događa onda kada se određene osobe ne smatraju „dobrima“ i kada roditelji pokušavaju djeci nametnuti svoju volju. Ti konfliktni mogu više-manje biti virulentni, često završavaju već u samom početku, no ponekad ipak eskaliraju i vode prema prisilnoj situaciji. Upravo u početnom stadiju tog međugeneracijskog sukoba leži visoki potencijal prevencije odnosno intervencije (više Riano i Dahinden, 2010.) te je bilo potrebno da se studijom obuhvate i takvi konflikti koji još nisu završili kao „prisilni brak“. O tome možemo govoriti primjerice kada se mlade osobe obrate za pomoć savjetovalištu, jer se ne usude otvoreno govoriti s roditeljima, da već imaju partnera, jer znaju da bi to kod kuće završilo u sukobu – ili se mlade osobe nalaze pod pritiskom da budu s nekom osobom koju oni nisu izabrali i niti je žele. S druge strane u ovoj studiji dat je poseban akcent na procese unutar konflikta.

4.1.4 Transnacionalni brakovi

Danas je činjenica postojanje transnacionalizacije u realnom životu – kako kod migranta tako i kod Švicaraca (Dahinden, 2009., Faist 2000., Glick Schiller i dr., 1992., Pries 2008., Vertovec 2009.). Pod transnacionalizacijom razumijemo ovdje multiple veze, odnosno veze između osoba iz različitih mjesta pa čak i preko nacionalne granice. Ovdje se radi o socijalnim prostorima koji se ne mogu ograničiti samo na jednu državu i koji su za svakodnevni način života važni migrantima, posebno za običaje sklapanja braka. Iseljavanje u ovom slučaju ne znači prekid veze s domovinom. Naprotiv, u procesu migracije mogu nastati novi oblici povezanosti s prijašnjom okolinom življenja i ovom novom. Migrante, geografski odvojeni prostori vode prema jednoj jedinstvenoj areni socijalnih aktivnosti unutar koje se oni kreću



između različitih socijalnih, kulturnih, političkih i ekonomskih sistema. Bez sumnje da su transnacionalne isprepletenosti u sklopu ekonomske globalizacije kao i razvoj sredstva prijevoza te komunikacijske tehnologije doprinijele na intenzitetu i simultanosti ovog procesa, što pak za posljedicu ima nastajanje dugotrajnijih ili pak kratkotrajnih transnacionalnih područja.

Ovo istovremeno vezanje migranata za najmanje dva mjesta na ovom planetu, predstavlja stoga ključ njihovog prakticiranja (Levit i Glick Schiller, 2004.): migranti osnivaju etnička udruženja, neki se čak i politički angažiranju u udrugama pa čak i vode političke lobije za njihovu domovinu ili se pak organiziraju kroz vjerske zajednice i na taj način oživljavaju novo područje. Zbog toga ne bi trebalo čuditi, da se i ovdje raspravlja o novim transnacionalnim aspektima. Obitelji su često sastavljene od više nacionalnosti a to se svakako održava i na pitanje braka.

Brojni autori su iznijeli mišljenje da se strategija braka u više nacionalnim obiteljima treba shvatiti kao reakcija na značajne socijalne i ekonomske razlike između različitih područja kao i na restriktivnu migracijsku politiku u Europi (Aksaz 2009., Schmidt 2011a, Waldis 2006.). Budu li zakoni za doseljenike restriktivniji, kao što je to u Švicarskoj za ne Europljane, onda bi se brak s osobom koja se nalazi u inozemstvu mogao shvatiti kao migracijska strategija, prije svega onda, ako se radi o državi porijekla u kojoj je socijalna ali i ekonomska situacija problematična (Abelmann i Kim, 2004., Gorny i Kepinska 2004., Suksomboom 2001., Timmerman, 2008.).

Transnacionalnost se može i na druge načine odraziti kroz oblik braka ili ženidbe: po sistemu reciprociteta i solidarnosti može se u području transnacionalnosti dogoditi da će roditelji, iskazati svoje poštovanje prema članovima obitelji ili prijatelja koji su ostali boraviti u državi porijekla na način da će jedno od svoje djece oženiti s nekom osobom iz države porijekla (Beck-



Gernsheim 2007a, 2011., Riano i Dehinden 2010., Schmidt 2011b., Williams 2010.). Sasvim je razumljivo da ne završe baš sve takve namjere u prisilnim brakovima. No ipak ostaje činjenica da neki muškarci ili žene uđu u brak s nekom osobom u Švicarskoj ili u nekoj drugoj europskoj državi, kako bi se mogli školovati, kako bi dobili određene slobode, kako bi poboljšali svoj ekonomski status (bolja zarada) ili kako bi stekli neke druge oblike neovisnosti, kratko rečeno, transnacionalni brak može biti dio strategije mobilnosti. Nasuprot tome postoje slučajevi, u kojima se ti ciljevi nakon ženidbe i imigracije nisu mogli ispuniti. Sukob s realnošću može te osobe dovesti u teške probleme. Odnos moći te odnosi koji su obilježeni ovisnošću, o suprugu ili supruzi mogu u vezi s zaključenim brakom dovesti do prisilnih situacija. U kontekstu Švicarske ta se situacija može pogoršati u vezi s pitanjem dozvole boravka, jer u slučaju rastave braka dolazi i do gubitka dozvole boravka (ako je brak trajao manje od tri godine) ili može imati negativna socijalna ili ekonomska obilježja. Tako nekoliko studija u Švicarskoj pokazuju da se supružnici pokazuju u različitim formama ovisno o moći, ovisnosti itd., ovisno o tome jesu li oba supružnika rođena u Švicarskoj ili jedno od njih dolazi s nekog drugog područja (Lavanchy 2011., Riano i Dahinden, 2010.).

Takva činjenična stanja uključena su u studiju jer nas ovdje zanimaju i domaći brakovi kao i transnacionalni brakovi. Pri prvima se radi o brakovima u kojima su oba supružnika rođena i odrastala u Švicarskoj. Kod drugih se radi o tome da je osoba došla iz inozemstva kako bi u Švicarskoj sklopila brak sa ovdje živućom osobom. Uključili smo i slučajeve gdje su se oba supružnika u trenutku sklapanja braka nalazila u inozemstvu, pod uvjetom da će nastaviti živjeti u Švicarskoj. Drugim riječima, u slučajevima gdje su supružnici prije sklapanja braka živjeli u različitim državama, govorimo o transnacionalnim brakovima. Ova studija obuhvatila je oba oblika braka, jer oni mogu povući različita stanja prisile i na taj način i zahtijevati različite mjere.

4.1.5 Napuštanje logike „Etniziranje seksizma“

Iz političkih rasprava o prisilnoj udaji mogu se u Švicarskoj ali i bilo gdje drugdje u Europi, poput Njemačke, Francuske, Austrije ili pak velike Britanije, izvući dva gledišta.

Na određeni način se o prisilnoj udaji govori kao obliku nasilja nad ženama i povredi ljudskih prava, što se pak objašnjava kao sastavni element „kulture“ i „tradicije“ migrantske pozadine. Tu se zato pojavljuje logika feminističkog gledanja gdje se tako kulturnom i običajnom uvjetovanom ponižavanju žena treba suprotstaviti. S druge strane pak druga grupa sociologa i znanstvenika kritizira takva logičkog gledišta i predbacuje da se tu radi o „moralu seksizma“. Ti znanstvenici ukazuju da je za rodno specifično i intersekcionalno poimanje takvih prisilnih situacija potrebno puno više pojašnjenja, na temelju kojeg bi se moglo ukazati na prihvatljivost raznolikosti unutar migracijskih grupa i značenju različitosti odnosa moći.

Prve rasprave nastale su u okviru ideologije multikulturalizma i pitanja o priznavanju prava i specifičnosti manjina ili migranata. Prvotno se nailazilo u javnim raspravama na tzv. „slijepe mrlje“, kojima se kritiziralo multikulturalizam (npr. Kelek 2005; Rivier i Tissot 2006: Windlin 2004.) a kasnije se razvio i akademski diskurs odnosno rasprava. Prvi su argumentirali da prihvaćanje prava grupe znači istovremeno i prihvaćanje nasilja nad ženama jer su neke od tih grupa posebno karakteristične zbog svoje „kulture“ i „tradicije“ u kojima prevladava neravnopravni položaj glede spola. U akademskom području uglavnom se slijedila misao članka Susan Miller Okin (1999.) pod naslovom „Je li multikulturalizam štetan za žene?“. Moller Okin ukazala je na proturječnost između prihvaćanja prava grupe naspram prava žena.



Ona je argumentirala da prihvaćanje „kulture“ raznih grupa imigranata ili etničkih manjina znači istovremeno i prihvaćanje činjenice da žene u puno takvih „kultura“ nemaju nikakva prava i da su izložene neravnopravnosti i nasilju – nasuprot tzv. „zapadnoj kulturi“. Ova rasprava je i danas još uvijek aktualna: feminističke filozofkinje poput Elisabeth Badinter okrivljuju islam zbog njegovog „omalovažavanja žena“. Jedna drugi primjer iz švicarskog konteksta pruža nam Federalna komisija za pitanje žena. Ona je naime uzela stav po tom pitanju i zastupa stav „da se praktično postupanje kojim se ugrožavaju prava djevojaka i žena, moraju kazniti i zabraniti bez obzira na zaštitu kulturnih i religijskih karakteristika određene manjine.“ (EKF 2010:13). Takvi diskursi naglašavaju nespojivost između borbe za prava žena s jedne strane i borbe za slobodu po pitanju religijskog ili kulturnog područja odnosno u području suzbijanja diskriminacije migranata ili etničkih manjina s druge strane. U međuvremenu su ti argumenti od strane različitih aktera zloupotrijebljeni kako bi se odbacili zahtjevi etničkih ili religijskih manjina čak i ako oni sami po sebi nemaju nikakve veze po pitanju žena. Populističke stranke – koje zastupaju iste krugove koji se suprotstavljaju feminističkim zahtjevima za više ravnopravnosti između žena i muškaraca na prostoru Švicarske – otkrivaju svoje feminističke stavove kada se radi o pitanju pokrivala za glavu ili prisilne udaje. Drugim riječima, smjer koji je zajednički većini zemalja Europe zadnjih nekoliko godina u kojem se „kulturne i religijske razlike“ smatraju glavnim problemom različitih društava, je uslijed stalnog pozivanja na ljudska prava i nastojanju suzbijanja nasilja nad ženama unutar migrantskih grupa ili etničkih manjina već naširoko prihvaćen – i jedan je od argumenata za uvođenje neo-asimilacijske politike pod nazivom „multikulturalni backlash“ (Vertovec i Wessendorf 2010.). Tome slijedi diskurzivna dihotomija, u kojoj se ravnopravnost žena i muškaraca, sloboda i autonomnost žena u većinskom društvu prezentira kao neprikosnoveno i postignuto, dok su u isto vrijeme imigrantkinje podvrgnute svojoj po spolu neravnopravnoj kulturi i religiji odnosno njihovoj dominaciji – zbog čega se tako nastala konstrukcija i naziva „Etiketiranje i islamiziranje seksizma“ (Durand i Kefa 2008; Dustin i Phillips 2008; Holzleithner i Strasser 2010; Centar za socijalne inovacije 2007.).

Druga struja, na koju se može naići u literarnim krugovima ne podiže samo razne konceptualne probleme koji su podložni raspoloživim argumentima, već pokazuje da ipak postoje sredstva kojima se može riješiti ova dilema (suzbijanje neravnopravnosti i nasilja nad ženama ili suzbijanje diskriminacije, koja se posebno odnosi na migrante ili etničke manjine) i da je moguće oboje čak i međusobno povezati (Beck-Gernsheim 2008b; Dahinden i dr. 2012; Dietze 2009; Holzleithner i Strasser 2010; Phillips 2007; Volpp 2000., 2001.).

Prva kritika odnosi se konceptualnu razinu i uključuje pojmove „kulture i etniteta“, kao što su u već naprijed navedenim debatama spomenuti i to na način na koji se povezuju s rodno specifičnim pitanjima. U logici „Etniziranje i islamiziranje seksizma“ se „kultura“ Turaka, osoba albanskog govornog područja ili muslimana proziva odgovornom za „prisilne brakove“ jer su te kulture obilježene tradicionalnim i patrijarhalnim idejama glede odnosa između spolova. „Kultura“ i odnosi između spolova u tim otvorenim raspravama proizlaze iz nacionalnih, etničkih i religijskih linija i svaka „kultura“ prema toj logici – ima inherentne, stabilne, statičke karakteristike i odgovorna je za način razmišljanja i postupanja svake individue određene grupe. Isto tako svaka ta „kultura“ ima svoje vlastite „odnose među spolovima“. Sa socijalno znanstvenog stajališta jedno takvo objašnjenje predstavlja neodrživo pojednostavljenje socijalne stvarnosti. Kao prvo, ovakvo logičko tumačenje grupa s već otprije definiranim linijama po pitanju nacionalnosti ili religije ne podržava heterogenost unutar tih grupa. Pored toga se te etničke, nacionalne i religijske grupe u ovakvom diskursu predstavljaju kao totalni



socijalni fenomeni, čije kulturne ili religijske granice se automatski podudaraju. Međukulturne razlike, dinamika i transformacije su ovdje nezamislive i pripadnicima takvih grupa se ne pridaje sposobnost da aktivno djeluju. Ovakva ideja o kulturi, koja bi po samoj svojoj biti trebala biti esencijalistička i konkretizirana, već se duže vremena kritizira od strane socijalnih znanosti (Dahinden 2011a, 2011b,; Grillo 2003; Wicker 1996; Wikan 2002; Wimmer 1996.). Sa stajališta sociologije „kultura“ je empirijsko i analitičko pitanje, koji se može definirati kao „životni proces individua kroz postignuće određenog položaja, koji vode prema unutrašnjem izgrađivanju i smislenom djelovanju“ (Wicker 1996: 385.). Zbog toga bi se kulturu trebalo smatrati jednim otvorenim procesom kojeg treba moći analizirati, a ne nekakvim stanjem. Drugačije rečeno, postoje kulturne razlike koje se ne mogu otprve prepoznati i koje se ne mogu izvući iz nekih etničko/nacionalnih ili religijskih linija.14 Ovakvo esencijalno prikazivanje kulture je iznimno pojednostavljeno jer ono prenosi stav da je „kultura“ nešto što može objasniti sve postojeće društvene razlike.15 Uz pojašnjenja koja se pozivaju na etničko ili nacionalno porijeklo, pojavljuje se jedna nova dimenzija „različitosti“ a da se pri tome uopće ne misli na druge razlike poput socijalne klase, spola, dobi, itd. Drugim riječima, „kultura“ sa sociološkog stajališta ne može ni na koji način pojasniti fenomen „prisilne udaje“ kao ni spolne različitosti ili nejednakosti. Zbog toga je suvislo misliti da postoje „kulture“ koje sadržavaju specifične rodne odnose ili poveznice.

Problematičan je pri tome način na koji se ti esencijalistički diskurs „kulture“ i „rodni kontakti“ međusobno povezuju, jer se ne može izbjeći hijerarhijski postav tih „kultura s njihovim specifičnim rodnim kontaktima“. Opće gledano se tu „zapadna kultura jednakosti“ nalazi na samom vrhu te hijerarhije, nasuprot svim ostalima. Dominirajući diskurs zahtijeva pri tome ipak emancipaciju migranata ili etničkih grupa, dok pri tome zapostavlja heterogenost unutar migrantskog stanovništva dok se istovremeno ukazuje na to da je u Švicarskoj riješeno pitanje rodne jednakosti, koje se iskazuje kroz postojeće norme i svakodnevnicu. No neke od studija pokazuju da to baš i nije tako. Kroz postavljeni zahtjev da se migrantice moraju emancipirati jer u Švicarskoj je uspostavljena jednakost, diskvalificira se ovaj pokušaj u bilo kojem obliku, jer on otežava rad po ovoj temi jer još uvijek postoje rodne nejednakosti u Švicarskoj.

Zbog toga neki od istraživača predlažu da se fenomen „prisilne udaje“ promatra u kontekstu rodne specifičnosti i intersekcijske perspektive (Anthias 2002; Crenshaw 1994). Rodno specifična perspektiva daje puno više mogućnosti za raspravljanje jer „prisilne udaje“ su usko povezane sa socijalno rodnim odnosima i dominantnim sistemom koji striktno ovisi o spolu. Pri tome mi ovdje spol ili rod ne smatramo sinonimom za biološki spol ili kao nepromjenljivo socijalnu strukturu već kao relativnu i analitičku kategoriju. Spol dakle može biti opisan kao socijalna konstrukcija i kao produkcija ženskog ili muškog (jedna dihotomna i relacijska matrica), koji je s jedne strane povezan s identitetom, koja pak proizvodi dominantne i podređene sisteme (Butler 1990; Gildemeister 2001; Parini 2010.). Što bi muškarci ili žene mogli raditi ili što bi oni htjeli biti, to će vrijeme pokazati; pretpostavka da bi oni trebali raditi radikalno različite stvari i da bi trebali biti radikalno drugačiji, predstavlja upravo strukturni i

14 Primjer: švicarska profesorica antropologije raspolaže najvjerojatnije sličnim dispozicijama i interpretacijama o svijetu kao i profesor antropologije u Prištini, dok će osoba sa sela iz Oberwallisa vjerojatno imati drugačija razmišljanja. Prvo dvoje čitaju iste knjige, novine i imaju skoro pa istu svakodnevnicu (nastava, studenti, međunarodne konferencije, mobilnost itd.) i zbog toga i razvijaju slična gledišta (kultura), dok osoba iz sela ima radikalno drugačiju biografiju i svakodnevnicu. 15 Unutar socijalnih znanosti postoji jedno strujanje koje tvrdi da ovakav diskurs predstavlja nastavak jedne vrste rasističkog diskursa: „kultura“ pri tome zamjenjuje pojam „rase“ (Stolcke, 1995).



simbolički temelj za proces različitosti. Prema tome spol nije ni biološka karakteristika niti jedna vrsta čvrstog identiteta za pojedinca – i prije svega spol se ne može deklinirati prema nacionalnim ili kulturnim linijama. Jedan takav pristup predlaže, poimanje spola kao aktivni produktivni element, koji se producira kroz socijalnu praksu i interakciju i koji se na takav način može i oblikovati – „doing“ i „undoing“ spol (West i Zimmermann 1991). Ova studija će pozabaviti jedni takvim rodnim ili spolnim pristupom, jer on može dati važne savjete za bolje razumijevanje fenomena: uska povezanost teme s ljudskim pravima ovdje se neće propitkivati, ali će se na neki način ipak izbjeći „etniziranje seksizma“.

Uzimajući u obzir intersekcijski karakter odnosa moći nemoguće je a da se ovom studijom ne obuhvate uz spol i druge kategorije različitosti (dob, socijalna klasa, obrazovanje, itd.) kako bi se istražilo i njihovo međusobno djelovanje.

Isto tako se će posvetiti pažnja problemu migracije (ali ne na način da se raspravlja o kulturi migracije). Tijekom istraživanja za bolje razumijevanje fenomena identificirati će se slijedeći faktori: migracijsko stanje, tijek migracije, situacije deportacije kao i procesi ograničavanja uz pomoć esencijalnog poimanja kulture (radikalna konstrukcija od „mi“ nasuprot „oni“) te migracijske politike (Riano i Dahinden 2010; Samad i Eade 2002.). U ovoj studiji slijedit ćemo razmišljanja u kojima se uzimaju u obzir aspekti migracije. Pri tome ćemo pokazati interes za svaki od tih fenomena koji se temelji na nacionalnosti pa čak i za švicarski. Naše istraživanje orijentira se kroz nekoliko nivoa upravo na te najvažnije točke, koje nam omogućuju nepristrani pristup kompleksnosti fenomena „prisilne udaje“: S jedne strane oni su direktno uključeni u nalog za provođenje studije i shodno tome su uvršteni u istraživačka pitanja. Oni će dakle biti obuhvaćeni u upitniku i u intervjuima (usp. poglavlje 5. Metodološki pristup). S druge strane oni nam služe da se ovaj problematični pojam „prisilne udaje“ prevede u jezik sociologije, kako bismo ga mogli predstaviti u idućim poglavljima.

4.2. Radne definicije pojma „prisilna udaja“

Ovaj kratki pregled aktualnih rezultata istraživanja i s time povezanih problematičnih krugova, daje nam zaključak da je bio neophodno potreban odabir najboljih definicija „prisilne udaje“ jer samo takav pristup dozvoljava nam povezivanje određenih socijalnih centralnih aspekata, koji su neophodni za bolje razumijevanje fenomena. Glede samog problema i širokog semantičkog značenja kojeg u sebi nosi pojam „prisilne udaje“, izbjegavali smo ga koristiti kao jedinstvenog već i zbog samog pronalaženja podataka.16 Sama studija je pokazala da bi moglo biti problema jer su prilikom intervjuiranja partneri davali različito tumačenja pojma „prisilne udaje“.

Većim dijelom studije koristili smo pojam „prisilne udaje“ koji se definira kroz tri najčešće konkretne situacije pri čemu se u partnerskom odnosu, ženidbi ili udaji ili razvodu, uvijek provodila prisila ili pritisak. Dakle, „prisilna udaja“ je u ovoj studiji istraživana kao fenomen koji uključuje iduće tri situacije:

Tip A: Radi se o situaciji u kojoj je određena osoba od strane više drugih osoba iz njezina/nog okruženja (roditelji, članovi daljnje rodbine, buduća supruga ili suprug, prijatelji ili druge osobe), izložena prisili ili pritisku, kako bi se udala – udaja odnosno ženidba još nije izvršena.

16 U postojećoj studiji koristimo pojam kao diskurs, kako su ga drugi upotrebljavali ili navodili zbog čega se pojam stalno piše pod navodnicima.



Ta osoba se ne slaže s predstojećom udajom, osjeća se pod pritiskom i prisilom da mora prihvatiti ono što se pred nju postavlja.

Tip B: Ova situacija je posebna po tome što se radi o tome da se određenu osobu sprječava da ima ljubavnu vezu s osobom njezina izbora. Radi se o osobi koja želi imati ljubavnu vezu ili je već i ima, ali se osjeća izloženom pritisku od strane treće osobe (roditelji, članovi daljnje rodbine, prijatelji ili druge osobe) kojim se od nje traži da prekine kontakt s voljenom osobom.

Tip C: Ovdje se radi o tome da se sprječava određenu osobu u ispunjenju njezine želje za rastavom ili napuštanju supruga odnosno supruge. Dotična osoba se osjeća izložena pritisku od strane treće osobe (roditelji, članovi daljnje rodbine, prijatelji ili druge osobe), da odustane od svoje namjere. U ovom slučaju se može raditi o slobodno sklopljenom braku ili o prisilno sklopljenom braku.

5. Metodološki pristup

Kako bismo postigli ciljeve istraživanja odlučili smo se za metodološki pristup koji kvalitativne i kvantitativne metode istraživanja triangulira (Creswell 2003), pri čemu se fenomenu pristupa sa stajališta promatranja od strane stručnjaka. Koristili smo se trima različitim metodama: prvo smo kroz upitnik ispitali stručne osobe iz različitih institucija i organizacija, koje su možda u kontaktu s osobama koje su direktno bile izvrgnute fenomenu „prisilne udaje“, kroz partnerski odnos, brak ili rastavu. Drugo, proveli smo intervjue s odabranim stručnjacima. Ti intervjui su nam služili da možemo kvantitativne podatke provedene faze detaljnije pojasniti. Zaključno vodili smo i fokusnu grupu, u središtu koje su bila pitanja glede mjera i praznina.

Korištena stajališta uključenih stručnjaka u ovoj studiji imala su svojih mana i prednosti. Prvo ovakav pristup omogućio nam je da pokrijemo čitavo područje Švicarske (svih 26 kantona), što je i bio jedan od uvjeta za istraživanje. Drugo, s obzirom da svrha studije nije bila samo brojčano utvrditi činjenično stanje fenomena „prisilne udaje“ već pored toga utvrditi i ukazati na potencijalne učinkovite mjere, imali smo veći pristup stručnom osoblju. Upravo takve osobe su u najboljoj poziciji – kroz svoje kontakte s dotičnim osobama i kroz njihovo stečeno iskustvo kroz svakodnevni rad s dotičnim osobama, da nam kroz davanje izjava ukažu gdje su praznine i koje bi se mjere trebale poduzeti kako bi se dotičnim osobama moglo efikasnije pomoći. Treće, ovakav metodološki izbor omogućio nam je da prikupimo detaljnije informacije o dotičnim osobama koje su se obratile za pomoć nekoj od organizacija ili institucija, kako bi mogli razgovarati o svom problemu.

Ovdje moramo naglasiti da mi nismo imali direktan pristup osobama koje su se našle u ovako kritičnim situacijama. Isto tako nismo mogli ništa ni iznijeti o onoj grupi osoba koja se nikada nije obratila nekoj od institucija, organizacija ili službi, iako se možda i nalaze u situaciji koja je sličila prisilnoj udaji ili razvodu.17 Ove dvije točke postavile su važne granice među izabranim stajalištima s naše strane. Kao promatrači su odabrani stručnjaci s određenim stručnim znanjem, no njihovo gledanje problema se ne razlikuje puno od osoba koje su se našle u samoj

17 U samoj prirodi fenomena je da individue, koje su proživjele situacije u kojima su bile prisiljene ući u partnerski odnos tj. vezu, ili sklopiti brak ili se rastati, su teško dostupne istraživanju. Žrtve situacije prisile u vezi s partnerstvom, udajom ili rastavom na svoju situaciju i ne gledaju kao na nešto što je bilo „prisilno“, one možda ni ne žele da njihova priča bude poznata javnosti i koji puta je jako teško govoriti o proživljenom – isto kao i kod drugih oblika nasilja. Drugim riječima, istraživanje s dotičnim osobama zahtijevalo bi drugačiji vremenski okvir i puno više financijskih sredstava.



srži problema. Ovo treba imati na umu prilikom procjenjivanja dobivenih rezultata. Nadalje potrebno je detaljnije opisati faze istraživanja sa metodološkog stajališta.

Prikaz 1 : Metodološki pristup

Prikupljanje podatka kroz online upitnik (n=229)

Probni uzorak: stručno osoblje institucije koje je možda došlo u kontakt s osobama koje su bile „prisilno udane“. Javni uredi, obrazovne ustanove, područje socijalnog rada, migracija, ravnopravnosti, nasilja, mladi, policija i drugi.

Cilj: utvrditi činjenično stanje po pitanju fenomena „prisilne udaje“ na prostoru Švicarske u zadnje dvije godine (situacije, opseg, profil osoba, mjere i intervencije)

Definicija „prisilne udaje“

Tip A: jedna osoba pod pritiskom/prisilom da se mora udati/oženiti

Tip B: Osobu se sprječava da ima vezu s osobom koju voli

Tip C: Osobu se sprječava da se rastavi.

Stručni razgovori (n=6)

Probni uzorak: Stručno osoblje

Cilj: Detaljnije proraditi rezultate dobivene iz kvantitativnih podataka iz faze 1.

Fokus grupe (n=2)

Probni uzorak: odgovorne osobe pilot projekata

Cilj: ojačati mjere i intervencije

5.1 Online upitnik kod institucija koje bi mogle biti zahvaćene problemom

Na području Švicarske nema specijaliziranih ustanova koje bi se bavile ovim problemom, zbog toga nam je preostalo jedino da izradimo listu institucija za koje smo smatrali da bi mogle biti u kontaktu s osobama, koje su bile na bilo koji način povezane s „prisilnom udajom“ (Tipovi, A, B i C). Intenzivnom potragom izradili smo listu s elektroničkim adresama takvih institucija podijeljenu prema Kantonima. U upitnik smo uključili i institucije iz slijedećih područja: javne ustanove za potrebe građanstva, obrazovanje, socijalna briga, zdravstvene ustanove, ustanove za mlade, ustanove za pružanje pomoći i rješavanje nasilja, policija i drugi. Naša zadaća bila je da što je moguće više ustanova odnosno organizacija ili službi obuhvatimo s obzirom da nismo raspolagali podacima koja od postojećih ustanova ili organizacija bi se mogla baviti problemom osoba „prisilne udaje“.

Pri izboru institucija kojima smo se imali namjeru obratiti slijedili smo dvije strategije: na osnovu jedne mogli smo pronaći sve one institucije koje su bile aktivne na nacionalnom nivou i koje su imale aktivnu mrežu ovisno o kantonu (npr. mreže kantonalnih koordinativnih ureda, mreže za suzbijanje obiteljskog nasilja u Švicarskoj, mreže za pružanje pomoći žrtvama i Kuće za žene, mreže iz područja integracija, itd.) S druge strane tražili smo prema Kantonima i gradovima (Basel, Bern, Freiburg, Genkf, Neuenburg, St.Gallen, Waadt, Lausanne i Zürich), direktno adrese odgovarajućih institucija. Za odabir kantona uzeli smo dva vodeća kriterija:



radilo se prvo o velikim gradovima Švicarske, zatim o onim kantonima i gradovima koji su bili poznati po već provedenim mjerama glede suzbijanja „prisilnih brakova“ a time su već i implementirali senzibilizaciju institucija u tim gradovima na postojeći problem.

Online upitnik poslan je na 1530 ustanova na području Švicarske. Osim toga zamolili smo adresate da upitnik proslijede i drugim organizacijama i osobama za koje oni smatraju da su u vezi s problemom. Broj osoba koje su primile naš upitnik se stoga ne može kvantificirati, jer su nas samo neke od institucija povratno izvijestile o osobama kojima su proslijedile upitnik, možemo sa sigurnošću reći da je naš upitnik stigao do 1530 osoba.

Što reći o reprezentativnosti našeg probnog uzorka? Teško je reći da se iz statističke perspektive može govoriti o reprezentativnom probnom uzorku glede „prisilne udaje“. Jer za to bi nam trebala cjelokupna lista svih slučajeva „prisilne udaje“, iz koje bismo onda mogli izvući probni uzorak. No kod ovakvih socijalnih fenomena to nije moguće (skrivena populacija), jer je tamna brojka puno veća i nepoznata.

S druge strane mogli smo uzeti u obzir jedan metodološki pristup koji se uobičajeno koristi iz kriminologije glede anketiranja žrtava. U tom slučaju trebali bismo prvo izvući probni uzorak iz cjelokupnog stanovništva i tek onda te osobe anketirati. Ovdje bismo onda mogli pitati je su li možda bili žrtvom jednog od oblika prisile. Takav postupak bio bi povezan s brojnim poteškoćama i zbog toga za našu namjeru nije bio pogodan. Prvo, jer bi najvjerojatnije određeni slučajevi bili nedovoljni brojni za našu svrhu i zbog toga statistički neprihvatljivi; a kako se osim toga ovdje radi o dosta osjetljivoj temi koje je okarakterizirana velikom dozom subjektivnosti, za prihvatiti je da određeni dio odgovora sigurno ne bi bio dan, odnosno osobe ne bi priznale da su bile žrtve takve vrste prisile. Kao drugo, možemo poći od toga, da određena brojka stanovnika zbog nepoznavanja jezika nije u mogućnosti sudjelovati u ovakvoj anketi. A to znači da bi upitnik trebao uz njemački, francuski i talijanski, biti izrađen i na još nekoliko drugih stranih jezika. Kako je skoro pa nemoguće upitnik prevesti na sve jezike kojima se govori u Švicarskoj, jedan dio stanovništva je od samog početka bio isključen iz upitnika, što bio ovu studiju moglo dosta rascjepkati, da se išlo po tom modelu od samog početka. Zaključno možemo reći da takav postupak ne samo da bi bio financijski skup već ne bi ni bio statistički reprezentativan.

Kao što smo ranije naveli, nije bilo moguće izraditi kompletnu listu institucija koje su bile u doticaju sa slučajevima prisile, zbog čega nismo ni bili u stanju izraditi slučajni uzorak.



Prikaz 2: broj odgovorenih upitnika prema vrsti institucije

Upitnik je bio u potpunosti ispunjen od strane 229 osobe, dok je njih 92 dostavilo djelomično popunjen upitnik. Sveukupno odgovorilo nam je njih 321. Dodatno je 86 osoba odgovorilo putem E-Maila da u njihovoj instituciji nije bilo ni jednog slučaja „prisilne udaje“. To je značilo 27% odgovorenih upitnika (uzmemo li u obzir brojku od 1530 poslanih upitnika) što je za ovakvu vrstu upitnika zadovoljavajuće. CAWI ankete (Computer Assisted Web Interviewing) karakteristične su po niskoj stopi odgovora nego što je to kod tradicionalnog anketiranja „olovka-papir“. Osim toga poznato je da i određeni faktori mogu naštetiti stopi odgovora, poput predugački upitnik ili tabu teme ili osjetljive teme (Cook i dr., 2000; Fan i Yan, 2010.) – a upravo je to i bilo prisutno kod našeg upitnika. K tome moramo uzeti u obzir i to da navedena stopa odgovora od 27% koju se smatram niskom, ovisi o tome da određena brojka organizacija koje smo kontaktirali u stvari uopće ne pripadaju našoj cjelini jer mi u tom stadiju istraživanja nismo znali koje institucije uopće imaju vezu s našom temom istraživanja.

Kako bismo ipak osigurali kvalitetu studije zaključno smo se koristili samo sa 229 odgovorenih upitnika za analizu. Slijedeći prikaz (brojka odgovorenih upitnika ovisno o vrsti institucije), pokazuje koliko je bila široka površina kojom se slao online upitnik. 44 osobe među ostalima nisu navele naziv institucije, zbog toga je i izrađeno polje „Institucija nije navedena“.

U upitniku su navedena tri ključna istražna pitanja kao i pod pitanja i definicija triju situacija, A, B i C. K tome je upitnik preveden na (njemački, francuski i talijanski) i sastojao se od dva odvojena dijela. Prvi dio namijenjen je za prikupljanje podataka o prisilnim situacijama: na koji



način su ispitanici bili suočeni s prisilnim situacijama unutar okvira njihove organizacije. Zamolili smo ih da prvo detaljno opišu jedan od tipova situacije (A,B ili C). Zaključno su se tražili podaci o globalnim informacijama o svim zatečenim situacijama. Upitnik se ograničio na vremenski period od zadnje dvije godine.

Drugi dio odnosio se na prikupljanje podataka o slučaju postojanja prisilne situacije, o poduzetim mjerama, odnosno mjerama koje su se trebale poduzeti a nisu. Informacije koje su se odnosile na zadnji slučaj bile su detaljnije nego li informacije kojima je bilo obuhvaćeno čitavo vremensko područje na koji se odnosio upitnik. Iz tog razloga su se uglavnom i koristile takve informacije.

Nadalje učinilo nam se važnim da obuhvatimo i one situacije i slučajeve koji ne pripadaju našoj kategorizaciji (A. B i C). U upitniku je zbog toga dana mogućnost da osobe unesu i odgovor „Tip D“, koji je obuhvaćao sve druge oblike prisile u vezi s partnerstvom, brakom ili rastavom. Podaci su pokazali da ta kategorija „Tip D“ nije uopće bila potrebna, jer su ispitanici rijetko davali takav odgovor. Analiza nije ukazala na ništa posebno novog ili zanimljivog od već svega do sada poznatog nam o ovom fenomenu.

Upitnik je izrađen i poslan uz pomoć programa Qualtrics, a podaci su analizirani na temelju statističkog programa SPSS.

5.2. Stručni razgovori i fokus-grupe

U drugoj etapi proveli smo 6 stručnih razgovora (Flick 1995). Prije toga smo analizirali podatke online upitnika i to s ciljem da upečatljive nejasnoće, poteškoće ili otvorena pitanja možemo upravo kroz stručan razgovor riješiti. Cilj telefonskog intervjua bio je unijeti nešto više „svjetla“ o takvim pitanjima kao i o informacijama iz područja „tamne brojke“. Neki od naših sugovornika mogli bi se nazvati „stručne osobe na licu mjesta“, jer su upravo oni bili ti koji su bili u direktnom kontaktu s osobama koje su imale vezu s „prisilnom udajom“. Drugi su raspolagali općenitim znanjem o cjelokupnoj situaciji i u njihovom stručnom odnosnom radnom okruženju nisu baš imali priliku doći u kontakt s takvim fenomenom.

Tablica 1: Stručnjaci fokus grupa

Zadnja etapa sastojala se od provođenja dviju grupnih diskusija ili tzv. fokus-grupa (Merton i dr., 1990 [1956]; Morgan 2001.). Cilj tih fokus-grupa bio je, produbiti pitanje o adekvatnim mjerama. U tu svrhu spojili smo odgovorne osobe iz pilot projekata na području Romandie ( pod rukovodstvom Ureda za multikulturalnu suradnju u Neuenburgu). Druga fokus-grupa bila



je aktivna u njemačko-švicarskom kantonu tako da smo i njihove odgovorne osobe doveli za jedan stol.18 Osobe su dakle imale iskustva o modelima prevencije u cilju suzbijanja „prisilne udaje“. Kao input služili su im dobiveni rezultati online upitnika. Takav pristup trebao je ne samo poslužiti kao uvod u diskusiju, već je nudio i kvalitativne podatke, koji su pak omogućili kvalitativno prezentiranje. U jednoj od faza, zatraženo je da sudionici ovih rasprava iznesu svoje reakcije na prikazane rezultate. U drugoj fazi raspravljali su sudionici o njihovim iskustvima u vezi s mjerama, pri čemu se posebno posvetila pažnju utvrđenim prazninama. Sudionici su u ovim raspravama imali priliku za vođenje direktne komunikacije, pri čemu je „Brainstorming“ samo još pridonio donošenju boljih rješenja glede prevencije i zaštite osoba koje su zahvaćene fenomenom „prisilne udaje“.

Intervjui i fokus grupe su snimljeni, prepisani i uz pomoć pomoćnog alata Atlas.ti i analizirani.

18 Za više informacija o tim pilot projektima o suzbijanju „Prisilne udaje“ usp. Poglavlje 1.2.



DRUGI DIO: REZULTATI

6. Opis i analiza prisilnih situacija u vezi s partnerstvom, udajom ili rastavom

6.1 Razmjer fenomena

Puno autora/-ica iznijelo je činjenicu da je teško, skoro pa ne moguće precizno opisati fenomen „prisilne udaje“ (Lavanchy 2011; Mirbach i dr., 2006). Jedan od najčešćih razloga na koji se naišlo i u literaturi je:

- U današnje vrijeme ne postoji jedinstvena definicija pojma „prisilne udaje“. Drugim riječima, postoje različite definicije koje utječu na osobe koje pronalaze odgovore i na taj način utječu i na njihovo poimanje same situacije, što pak vodi prema različitim procjenama. Neki od slučajeva se čak ni ne spominju, jer oni ne potpadaju u njihovo poimanje „prisilne udaje“ posebno ako etnička pripadnost dotične osobe nije u skladu s nekim stvarima koje se povezuju s tim fenomenom i koje se smatram sasvim prirodnim da tu i pripadaju, pa čak i kada se na prvi pogled radi samo o obiteljskom nasilju. Obrnuto, neki specifični slučajevi se odmah svrstavaju u kategoriju „prisilne udaje“ - zbog jednostavnog razloga, zato jer se u javnosti često priča o toj temi.

- Prisila u sebi sadrži subjektivni element koji se ne može nikako objektivno definirati. Različiti akteri će različito definirati prisilu, stanje koje vodi tome pa se zbog stvaranja sive zone taj fenomen teško može brojčano obuhvatiti.

- Problem tamne brojke: u slučaju jednog istraživanja – kao i kod našeg – koje se obraća institucijama, mora se uvijek uzeti u obzir da se jedan dio osoba koje su predmet istraživanja, zbog različitih razloga neće obratiti nekoj instituciji zbog čega nam ta brojka ostaje zauvijek nepoznata.

- U Švicarskoj ne postoji baza podataka u kojoj bi bili obuhvaćeni svi slučajevi „prisilne udaje“ ili neka služba koja bi se bavila upravo samo tim problemom. Provođenje istraživanja kojima bi se obuhvatilo sve institucije koje bi na bilo koji način mogle biti povezane s ovim problemom na čitavom području Švicarske, odnosno kojim bi se



moglo kontaktirati sve one osobe koje su na bilo koji način bile u kontaktu s osobom koja je bila pod prisilom bilo zbog partnerstva, braka ili rastave, je nemoguća misija.

- Konačno, može se isto tako dogoditi da osobe koje su pod prisilom bilo zbog partnerstva, braka ili rastave, budu obuhvaćene od više institucija, pa se jedan slučaj počinje brojati dvaput, triput pa i više puta. Kako je u ovakvoj prisilnoj situaciji osobi potrebno omogućiti anonimnost i potrebnu zaštitu, kroz zaštitu podataka, nemoguće je obuhvatiti duplo brojene slučajeve kako bi se iz te sveukupne brojke došlo do pravog brojčanog stanja.

Za bolju obradu efektivnih mjera potrebno je raspolagati s točnim podacima glede omjera ili veličine fenomena. S ciljem da se te poteškoće što je moguće prije riješe kako bi se mogla dati što je moguća bolja procjena broja slučajeva, poduzeto je slijedeće:

- Zatraženi su podaci od stručnih osoba, koje su sa stajališta stručnog osoblja i znanja o ovoj temi, raspolagale informacijama o institucijama koje su potencijalno bile konfrontirane s ovim fenomenom kako bi se baš njih i uključilo u anketu.

- Upitnik se temeljio na jasnoj definiciji „prisilne udaje“, odnosno ograničili smo se na tri tipična tipa ove prisilne situacije u vezi s partnerstvom, brakom i rastavom. To je omogućilo sugovornicima da slučajeve na kojima su radili konkretno svrstaju, pri čemu se nastojalo izbjeći, da se te osobe oslanjanju na njihove vlastite predodžbe i definicije „prisilne udaje“.

- Anketirane institucije su bile zatražene da procjene brojku slučajeva s kojima su bile u doticaju proteklih godina, zbog čega je studija i dala točno vremensko razdoblje.

- Stručne osobe su bile direktno pitane je li im poznato da je u njihovom slučaju sudjelovala i neka druga institucija. To nam je omogućilo da prilikom zbrajanja ovakvih slučajeva riješimo problem dupliciranja jednog slučaja.

Usprkos tome i ovakav pristup imao je svojih granica (usp. Poglavlje 5. metodološki pristup): nije se moglo kontaktirati sve postojeće institucije i nisu ni sve institucije koje su dobile naš upitnik na isti i odgovorile.

Na temelju ovakvog pristupa mogli smo izvući dvije procjene vezano za omjer odnosno veličinu ovog fenomena:

- Procjena sveukupnog broja slučajeva: pojedini slučajevi s kojima su sve institucije bile upoznate a koje su nam odgovorile na naš upitnik.

- Udio različitih tipova (A, B i C) u sveukupnoj brojci slučajeva, koji se mogao izvući na osnovu dobivenih podataka od stane anektiranih institucija.

U dobivenim podacima uzeto je u obzir da je 55% institucija, koje su odgovorile na naš upitnik znalo, da je po njihovim slučajevima postupala barem još jedna druga institucija.19 Procjena koja je dobivena na temelju prikupljenih podataka daje kako minimalnu tako i maksimalnu brojku slučajeva s kojima su se bavile institucije u zadnje dvije godine.

19 16% slučajeva je bilo obrađeno samo od jedne institucije. 29% upitanika nije znalo je li po njihovim predmetima radila još neka druga institucija.



Gornja vrijednost odgovara brojci svih slučajeva koji su bili obrađivani u raznim institucijama u zadnje dvije godine.20 Ovakvo računanje izlaže se opasnosti da se dobije previsoka brojka.21

Donja brojčana vrijednost odgovara stoga broju slučajeva nakon eliminiranja mogućih dupliciranja.22

Prikaz 3: Procjena broja slučaja u zadnje dvije godine (2009/2010) (n=303)

Sukladno tim procjenama anketirane institucije su zadnje dvije godine bile aktivne u slijedećim slučajevima: 348 do 481 slučaja Tipa A; 384 do 529 slučaja Tipa B i 659 do 909 slučaja Tipa C.

Za napomenuti je da institucije koje su češće konfrontirane sa prisilnim situacijama kao što je partnerstvo, brak ili rastava, će se prije uključiti u anketiranje nego li one institucije koje su samo djelomično uključene u ovu tematiku. Ove prve imaju daleko više interesa da se njihov rad na ovaj način prepozna i da na taj način prezentiraju svoja iskustva i učinjeno. Ali u samoj prirodi ovog našeg metodološkog pristupa je da imamo posla i sa tamnom brojkom, odnosno sa onim osobama koje se nisu obratile za pomoć institucijama ali koje su ipak obuhvaćene prisilnom situacijom.

6.1.2 Usporedba opsega fenomena s drugim raspoloživim procjenama

Usporedba procjena naših podataka sa procjenama drugih studija rezultirala je šarolikom realnošću. Provedena anketa od strane Zaklade Surgir (Rivier i Tissot 2006) donijela je vidjelo brojku od 17 104 slučaja „prisilne udaje“ na području Švicarske.23 Kritički osvrt na provedeno je, da je Surgir studija koristila metodologiju pod okriljem socijalno znanstvenog stajališta zbog čega je i dosta problematična: studija ukazuje na 8 slučaja po anketiranoj instituciji. Problematična je ta brojka stoga što socijalna stvarnost izabranih institucija koje su imalo bile

20 Multiple –choice- Answers 21 Gornja brojčana vrijednost je zadržana, jer nemamo nikakvih saznanja jesu li druge institucija sudjelovale u našem upitniku ili nisu. 22 Ovdje detaljniji izračun: 0,45 N +0,55 (N/2) = donja vrijednost 23 Usp. Budry (2010), De Graffenried (2011), Holthuizen (2008), NZZ (2007).



uključene u ovu problematiku, se ne promišljeno prenosila i na druge institucije, bez da se pri tome uzelo u obzir regionalne razlike (brojke iz urbanih centara Švicarske su podijeljene na sve regije Švicarske). Osim toga ignorirano je činjenično stanje stvari, da su neki od slučajeva možda više puta brojeni; nadalje nije uzeto u obzir ni vremenski period kada se slučaj dogodio. U Surgir studiji se uz jedinstvenu brojku navodi još jedna brojka: ta brojka ukazuje na vremenski period počekom 2005. godine do sredine 2006. godine za 6 Kantona s 140 slučajeva (Waadt, Genf, Freiburg, Bern, Zürich i Basel). Ta brojka je usporedbi s ovom studijom jako niska uzmemo li u obzir da se kod Surgir studije navodi jako kratko vremensko razdoblje ( 18 mjeseci za Surgir studiju, nasuprot 24 mjeseca za našu studiju). Za istih 6 Kantona naša studija pokazuje značajno veće brojke (1043 slučaja; Tipovi A, B i C).24

Tri preostala ispitivanja koncentrirana su uglavnom na jedan kanton. Služba pravosuđa i sigurnosti Luzerna koja je odredila radnu grupu za praćenje problema „prisilne udaje“ provela je interno ispitivanje stručnog osoblja (Služba pravosuđa i službe sigurnosti, 2009.). Ovdje su obuhvaćeni svi slučajevi u kojima su sudjelovale razne institucije kantona u obje godine 2007/2008, konkretno se studija bazira na 100 upitnika, koji su doveli do slijedećih rezultata: 39 slučaja „prisilne udaje“ koji brakovi su stvarno i sklopljeni u te dvije godine, 22 slučaja prijetnji „prisilnom udajom“ i 19 slučaja u kojima su osobe naknadno iznijele podatak da su bile prisiljene sklopiti brak – odnosno sveukupno se radi o 80 slučaja „prisilne udaje“. U usporedbi s tim brojkama, brojka za Luzern je u toj studiji bila niža, 34 slučaja.25 Ova razlika se može povezati s niskom stopom odgovora (5 odgovora). Logično je da se kod 5 institucija zabilježi manje slučajeva negoli kod dobivenih 100 odgovora na lokalnoj razini.26

U objavljenoj studiji kantona Zürich se isto tako iznose procjene. Broj slučaja se ovdje razlikuje temeljen ispitanih stručnih osoba (Riano i Dahinden 2010). Institucije za savjetovanje migranta navele su od 1 do 10 slučajeve godišnje. Kuće za žene navele su između 10 i 30 osoba (jedna od institucija navodi 10 do 12 osoba, druge od 20 do 30) (Riano i Dahinden 2010:63). Kako ovi autori ne navode podatke za cjelokupni kanton, teško je usporediti njihove podatke s podacima ove studije.

Zadnja studija, koje se tiče Švicarske je provedena 2010. godine u kantonu Waadt (Lavancy 2011). U ovom istraživanju na samom početku nije dana definicija pojma „prisilne udaje“, već je to prepušteno stručnim osobama, koje su opisivale slučajeve koji su po njihovom mišljenju pripadali u kategoriju „prisilne udaje“. Za vremenski period od 10 godina, ovdje se utvrdio 21 slučaj „prisilne udaje“. Ta brojka je izrazito niska u usporedbi s našom, ali je prihvatljiva s obzirom da se naša studija odnosi na dvije godine istraživanja (138 slučaja u našoj studiji za kanton Waadt: 44 slučaja tipa A, 51 slučaj tipa B i 43 slučaja tipa C)27.

Konačno bi trebala još jedna studija biti spomenuta, koja ima posebnu vrijednost, jer je rađena sličnim metodama kao i naša. Temeljem naloga njemačkog saveznog Ministarstva za obitelj, provedeno je istraživanje nad 830 savjetovališta 2008., godine širom Njemačke, čime je obuhvaćeno 3 443 slučaja (Savezno ministarstvo za obitelj, 2011.) Brojke se odnose na 60% prijetećih i 40% dovršenih „prisilnih udaja. Ovdje se koristila jasna definicija pojma „prisilne

24 Kao mjera za uspoređivanje ovdje vrije gornja brojčana vrijednost, jer u Surgir studiji iskorištena metoda ne dozvoljava kontrolu više puta brojenih slučajeva. 25 Ponovno je gornja brojčana vrijednost kao usporedba. 26 Manji odaziv na odgovorima može se isto tako objasniti, da je nešto prije provođenja ovog anketiranje već bilo provedene drugo slično anketiranje. 27 Donja vrijednost služi kao mjera za usporedbu za studiju Lavanchia.



udaje“ što je za posljedicu i imalo ovako dobre rezultate. Istraživane su situacije tipa A i jednim dijelom tipa C (ovdje: prisila da se nastavi živjeti u braku koji to i nije, bio je jedan od važnijih kriterija, neovisno o činjenici je li brak bio sklopljen pod prisilom ili nije). Usporedimo li tip A iz obiju studija (1 771 slučaja za njemačku studiju tijekom samo jedne godine i 48128 slučaja za naše dvije godine), može se zaključiti da razlika između ova dva slučaja odgovara razlici u broju stanovnika ovih dviju država. Dakle brojke se ovdje kreću u jednom relativno istom okviru.

Zaključno:

Razlike u navedenim studijama mogu se na prvi pogled uočiti na temelju različitih metodoloških pristupa istraživanju kao i primjeni različitih definicija „prisilne udaje“. Ne smijemo ni zaboraviti na okolnosti provođenja studija, jer je u međuvremenu došlo do senzibilizacije stručnih osoba prilikom čega se češće govorilo o situacijama „prisilne udaje“ – bilo da se radilo o medijskim aktivnostima ili kroz implementiranje pilot projekata u cilju suzbijanja „prisilne udaje“ (Usp. poglavlje 1.2).

Uglavnom ova usporedba ukazuje nam na dva problema:

- Fenomen „prisilne udaje“ nemoguće je precizno definirati. Različiti metodski pristupi i definicije rezultiraju različitim podacima o opsegu ovog fenomena. Zbog toga je potrebno s velikim oprezom pristupiti obradi dobivenih podataka.

- Različitost definicija koje su se koristile u ovim istraživanjima samo još više naglašava koliko je potrebno obratiti pozornost na različite situacije koje u sebi imaju obilježja „prisilne udaje“. Upravo zbog toga smo se i odlučili na kategorizaciju fenomena na tri tipa kako bi se lakše mogli uspoređivati postignuti rezultati. Samo na taj način smo mogli zornije prikazati kompleksnost ovog fenomena postojanja prisile u partnerstvu, braku i rastavi.

6.1.3 Udio različitih tipova

Uzmemo li u obzir podjelu različitih tipova (A,B,C) na čitav fenomen, proizlazi slijedeće: najčešće su prisilne situacije koje se odnose na osobe nad kojima se vrši pritisak da ostanu u braku, neovisno o tome jesu li u brak stupile svojom voljom ili su i na to bile prisiljene. Ove situacije predstavljaju skoro polovicu svih istraženih prisilnih situacija (usp. Prikaz 4.), dok tipovi A i B predstavljaju jednu četvrtinu prijavljenih slučaja.

Ovakav rezultat može se činiti zapanjujućim jer je u suprotnosti s uobičajenom predodžbom o „prisilnoj udaji“. U široj javnosti se pod „prisilnom udajom“ češće misli na tip A, posebno što se tiče medijskog29 pisanja o tome. No i implementirani pilot projekti u cilju suzbijanja „prisilne udaje“ uglavnom su koncipirani po tipu A, dok su situacije tipa B i C ostavljene po strani. Upravo zbog toga je potrebno skrenuti pažnju na izradu nacrta zakona kojim bi se trebale donijeti mjere u cilju suzbijanja prisilne udaje, a koji se trenutno nalazi u fazi rasprave u našem parlamentu, da se prisilne situacije tipa C ne isključuje. Ovaj nacrt zakona koncentrira se isključivo na mjere koje se odnose na sklapanje braka30.

28 Ovdje koristimo donju graničnu vrijednost. 29 Usp. Amrein (2011), Holthuizen (2008), Bucher (2010), Budry (2010), Gall (2006). 30 Usp. zajednički stav različitih institucija i organizacija o nacrtu zakona, gdje se iznosi stvarno činjenično stanje (http://www.terre-des-femmes.ch/images/storie/Themen/Zwangsvereiratung/2011_tdf_zv_position_gesetzesvorlage.pdf (2011)

http://www.terre-des-femmes.ch/images/storie/Themen/Zwangsvereiratung/2011_tdf_zv_position_gesetzesvorlage.pdf

http://www.terre-des-femmes.ch/images/storie/Themen/Zwangsvereiratung/2011_tdf_zv_position_gesetzesvorlage.pdf



Prikaz 4: Udio različitih tipova (n=303)

Ovi podaci ukazuju na glavnu bit problema posebno što se tiče prisilnih situacija tipa C, ali pri tome treba svakako uzeti u obzir i druge prisilne situacije:

- Pokazuje se postojanje veze između teme „prisilna udaja“ u odnosu na druge prisilne situacije, koje na osnovu njihove definicije pripadaju pod temu obiteljskog nasilja. Obiteljsko nasilje se na temelju provedenih istraživanja uglavnom definira na slijedeći način (Gillioz i dr., 1997., Gloor i meier 2000., Godenzi 1993.): „Obiteljsko nasilje postoji kada jedna osoba u postojećoj ili razorenoj obitelji, braku ili partnerskom odnosu ili preljubničkom odnosu provodi ili prijeti psihičkim, fizičkim ili seksualnim nasiljem.“ (Federalni ured za ravnopravnost spolova, 2008:5).

Zbog toga se postavlja pitanje u kojem opsegu se prisilne situacije u vezi s udajom, brakom ili rastavom mogu smatrati kao oblik obiteljskog nasilja ili oblik ekstremne vrste nasilja. Sukladno tome potrebno je razjasniti bi li suzbijanje „prisilne udaje“ bilo bolje usko povezati s već postojećim mjerama u području suzbijanja obiteljskog nasilja ili su ipak potrebne specifične mjere za ovo područje.

- Značenje migracija i prije svega pitanja odobrenja boravka isto tako ima presudnog utjecaja na prisilne situacije.

- Nadalje, razlikovanje unutar ova tri tipa znači isto tako i razlike u odnosu na profil osobe i na konkretne situacije. O tome detaljnije u idućim poglavljima.

6.2. Profil osoba sa sociološkog stajališta

Uvođenje učinkovitih mjera u korist oštećene osobe „prisilnom udajom“ traži da se što je moguće više ciljanih informacija dostavi ciljanoj publici. Ovo poglavlje odnosi se na opisivanje socijalnog ali i stručnog profila osoba koje su u središtu problema prisilne udaje. Ovdje se osim toga oslanjamo na rezultate online ankete. Podaci koji će biti prezentirani odnose se - ukoliko nije drugačije navedeno - na profil slučajeva iz savjetovališta, onako kako su nam to stručne osobe opisale uz pomoć njihove moći opažanja i zapažanja. Za tumačenje tih podataka koristili smo se obavljenim stručnim razgovorima kao i rezultatima rada s fokus grupama, ali i rezultatima drugih provedenih istraživanja.



Jedan zajednički rezultat koji proizlazi iz analize, je da postoji ekstremna razlika u profilima osoba danim od strane institucija koje su pružile pomoć. U tom smislu ne postoji idealan tip mlade žene (ili mladog muškarca), koji je posebno pogođen ovim fenomenom; sasvim suprotno institucije su u vezi s starosnom dobi, porijeklom, stupnjem školovanja i radnim iskustvom, imale posla sa širokim spektrom osoba. Nadalje, profili osoba koje su potražile pomoć kod raznih institucija jako se razlikuju i unutar tri navedena tipa situacije (A,B,C).

6.2.1 Spol i dob

Prije svega radi se o ženama i to kod sva tri situacijska tipa (A,B,C), koje su pogođene ovom temom. One su brojčano zastupljenije od muškaraca, koji čine od 7 do 13% sveukupnog broja osoba koje su zatražile pomoć od institucija31.

Prikaz 5: Spol predmetnih osoba

žene

muškarci

O navedenim podacima može se na različite načine raspravljati i tumačiti. No, nikako se ne može reći da se ovdje radi o fenomenu kojim su pogođene samo žene. Raspoloživa literatura eksplicitno ukazuje da i muškarci mogu biti podvrgnuti ovakvom pritisku ili prisili. Tako studija od Ahmet Toprak (2007) opisuje situacije mladih muškaraca turskog porijekla koji žive u Njemačkoj i pokazuje u kojem opsegu su oni pod prisilom glede njihove ženidbe. U filmu Carole Roussopoulos (2008) dvoje muškaraca potvrđuje kako su bili izloženi prisili glede braka i ženidbe. Stručna služba za ravnopravnost, grada Züricha izdala je i CD na kojem se nalazi intervjui mladih muškaraca koji iznose svoje stavove o ovom problemu. Zanimljivo je pogledati i njemačku studiju o ovom problemu: iako i u ovoj studiji su muškarci manje zastupljeni od

31 Za naglasiti je da se ovi podaci mogu lako i drugačije prezentirati, ako se uzme u obzir cjelokupna brojka svih osoba u zadnje dvije godine. Postotni udio muškaraca je onda nešto viši, posebno ako se radi o tipovima B i C ( 14% u oba slučaja). Kako god, postotni udio dotičnih muškaraca ipak ostaje ispod 15%.



žena, ipak nisu bili ništa manje žrtve nasilja nego žene. (Savezno ministarstvo za obitelj, 2011:43)32

Drugim riječima, ne postavlja se samo pitanje zbog čega su prije svega više žene pogođene ovim problemom već, ne radi li se možda i o tome da muškarci koji su pogođeni ovim problemom ili sličnom prisilnim situacijom manje od žene su skloni potražiti potrebnu im pomoć?

Nedvojbeno je da kod problema „prisilne udaje“ imamo posla sa spolno specifičnim fenomenom. To ne znači da su samo žene žrtve odnosa moći već je ovdje puno vidljivije da se ovdje radi o spolno specifičnim aspektima na različitim razinama koji djeluju uz pomoć kompleksnih mehanizama, a koji proizvode situacije koje smo imali prilike doživjeti. Prezentiranje spola odražava se u migracijskoj politici, podjeli poslova (na tržištu rada kao i unutar domaćinstva odnosno unutar obitelji), u društvenim mrežama, u poimanju muškosti i ženstvenosti, u očekivanjima glede životnih uloga kao i u socijalnom statusu žena i muškaraca, u općenitom smislu. Specifični položaj spola ukazuje još uvijek na dominantne odnose (Connell i Messerschmidt 2005). Rodbina i udaja se u tom smislu mogu razumjeti kao arena za provođenje spolno specifičnih procesa pregovora koji se nalaze u uskoj vezi sa socijalno ekonomsko političkim i diskurzivnim kontekstom. Socijalne uloge unutar obitelji i rodbine, ali i obvezama koje iz toga proizlaze i pravima, su uglavnom obilježene spolnim predodžbama i shodno tome i neravnopravnošću odnosno nejednakošću. Ovakva spolno specifična normativna očekivanja mogu dovesti do toga da se i žene i muškarci nađu i prisilnim situacijama kada se radi o partnerstvu, braku ili rastavi – čak i ako se njihove situacije mogu različito opravdati možda i legitimno pa čak i ako i jedni i drugi raspolažu različitim izvorima koji opet mogu biti spolno specifično određeni.

Jedno takvo poimanje spola ne daje odgovor na pitanje, zbog čega su žene češće žrtve ovog fenomena ali nam daje mogućnost da pronađemo pristup tumačenju zbog čega su muškarci manje izloženi ovom fenomenu i zbog čega se manje obraćaju institucijama za pomoć, iako se i oni nalaze u ovakvim prisilnim situacijama:

- Možemo poći od stajališta da se muškarci manje vide kao žrtve odnosno da im teže pada potražiti pomoć. Drugim riječima, kod muškaraca postoji puno veća tamna brojka nego što je to kod žena. Jer, u otvorenim odnosno javnim raspravama se „prisilna udaja“ češće spominje kao ženska tema i žene se češće opisuju kao žrtve. U takvom diskurzivnom kontekstu ne iznenađuje da se muškarci ne osjećaju dijelom tog fenomena i zbog toga ni ne smatraju potrebnim potražiti pomoć (vidi Savezno ministarstvo za obitelj, 2011.). U tom pogledu moglo bi se provođenjem mjera senzibilizacije ciljano usmjerenim prema muškarcima učinkovito preventivno djelovati.

- Čak i ako se muškarci nalaze pod prisilom, ipak uživaju više slobodnog prostora i neovisnosti nego žene. Postoje značaje spolne razlike kada se radi o slobodnom prostoru i izvorima koje stoje na raspolaganju muškarcima i ženama, ukoliko se i jedni i drugi nalaze u prisilnim situacijama. Taj slobodni prostor djelovanja se stvara kroz specifičnu simboliku spola, odgovarajuće normativne koncepte i neravnopravni odnos društvu prema spolu, koje proizvodi neravnopravna polja moći. Primjerice, udajom uglavnom dolazi do promjene statusa kako žene tako i muškarca: muškarci tim trenutkom dobivaju veći statusni položaj (čak i ako je udaja bila prisilna), jer od tog

32 Autori studije upućuju da se na rezultate studije zbog malog broja slučaja treba gledati pristrano.



trenutka na njih se gleda kao na glavnog u obitelji što je povezano s određenom neovisnošću i određenim područjem moći. Za žene se situacija može iskazati u drugačijem smislu jer one nakon udaje ne postaju neovisne, već se stavljaju pod veću socijalnu kontrolu (Riano i Dahinden 2010). Time dolazimo do točke u kojoj na temelju spolno specifičnih mehanizma i očekivanja za muškarce se otvaraju veće mogućnosti manevriranja nego za žene, pr. „dvostruki život“, u kojem muškarci mogu imati brojne odnose. Stručnjaci (Fokusna grupa njemačko-švicarska) su ovdje unijeli još neke relevantne faktore. Oni su zamijetili da spolno specifični dominantni odnosi posebno dolaze do izražaja u slučajevima kada muškarac dođe u Švicarsku kako bi se oženio ženom koja je u Švicarskoj rođena ili je ovdje odrasla. U takvoj konstelaciji su muškarci puno više involvirani u zavisni odnos spram njihove supruge. Oni ne poznaju imigracijski kontekst, ne vladaju jezikom područja, a zbog potrebe dobivanja i zadržavanja dozvole boravka, ovisni su o svojoj supruzi.

- Događa se da su muškarci prilikom ženidbe stariji nego li njihova buduća supruga čime se povećava šansa da su oni svoje obrazovanje već završili ili su u radnom okruženju već etablirani. Studija jasno pokazuje da radna i financijska neovisnost umanjuje vjerojatnost od prisilnih situacija glede partnerstva, braka ili rastave (Berlin, Radni stol protiv prisilne udaje 2007:6).

- Žele li muškarci potražiti stručnu pomoć, naći će se pred poteškoćama jer u Švicarskoj nema adekvatne ponude (vidi Schenk 2009:107). U stvarnosti je veći dio savjeta implicitno i eksplicitno namijenjen ženskoj populaciji. Što se tiče starosne dobi u većini se radi o starosnoj grupi od 18-25 godina. Isto tako je utvrđeno da se dob osoba tipa A i B značajno razlikuje od tipa C (jedna osoba je bila spriječena u pokušaju rastave). Kod zadnjeg tipa C su u većem postotku osobe starije životne dobi. Ovaj rezultat je važan jer većina provedenih projekata u cilju senzibilizacije glede suzbijanja „prisilne udaje“ cilja na mlađu populaciju.33 Drugim riječima, želimo li doprijeti do onih osoba koje se sprječava u procesu rastave moraju se mobilizirati svi mogući pristupni kanali.

Osim toga značajan je još jedan postignuti rezultat a to je da se među osobama često nalaze i maloljetne osobe, odnosno osobe ispod 18 godina starosti. Kod tipa A i B bilo ih je skoro jedna trećina koji su potražili pomoć savjetodavne službe, kod tipa C u zadnje dvije godine to je bilo oko 5%.34

Utvrđeno je da pritisak na mlade osobe počinje već u njihovoj adolescentskoj dobi, posebno glede toga da ne bi trebali imati ljubavnu vezu odnosno da se toga odreknu. To nije ništa iznenađujuće jer upravo u tom životnom razdoblju mlade osobe stječu prva ljubavna iskustva; polazište za ovo područje je u tome što upravo u adolescentskom razdoblju mlade osobe imaju svoje viđenje svijeta, imaju svoje ideje o tome kako bi htjeli živjeti i žele sami određivati kako će izgledati njihovo partnerstvo – što je pak u čistoj suprotnosti s onim kako to vide njihovi roditelji. Kako su se unutar tipa A i tipa C našle maloljetne osobe, potrebno je objašnjenje, jer pravno stanje je jasno: građansko pravo dozvoljava sklapanje braka između osobe koja je napunila 18 godina života (čl.94 st.1. Građanskog prava Švicarska).35 Za tip A mogle su se postaviti

33 Strane „zajednice“ se često citiraju kao publika drugog reda ali u ovom slučaju se uglavnom misli na roditelje ili one osobe koje vrše pritisak nad mladim osobama a ne na potencijalne žrtve. 34 Kao i 40% između 18 i 25 godina i 55% iznad 25 godina (zadnje dvije godine). 35 Detaljnije o zakonima na tu temu Savezno vijeće (2011:2056) i Meier (2010).



hipoteze da je prisila počela puno prije same udaje ili ženidbe, odnosno da je proces do samog trenutka udaje trajao više godina u koji su bile uključene i maloljetne osobe. Jedno drugo prihvatljivo objašnjenje moglo bi biti i to da su se te osobe udale ili oženile u državi u kojoj je brak i ispod 18 godina starosti zakonom dozvoljen. Novi nacrt zakona ima u cilju i na tom području biti aktivniji i uvesti određene promjene (vidi poglavlje 1.1.).36 U gore citiranoj njemačkoj studiji navedeno je da se je 52% „prisilne udaje“ dogodilo u inozemstvu (Savezno ministarstvo za obitelj 2011:39). Zaključno, glede maloljetnih osoba koja su uključene, može se reći da se radi o osobama, bilo da se nalaze u Švicarskoj ili negdje u inozemstvu, koje su ovaj postupak udaje napravile ne sukladno zakonu, već je to učinjeno na tradicionalni, religijski ili neki drugi način.

Prikaz 6: Starosna dob osoba

Iznad 25 godina

između 18 i 25 godina

ispod 18 godina

Samo činjenično stanje, da se među dotičnim osobama nalaze i maloljetne osobe ima posljedice glede poduzetih mjera. Jedna od stručnih osoba iz Ženske kuće (Intervju 2) ukazuje

36 Sklapanje braka među maloljetnim osobama je zabranjeno i u nekim državama iz kojih te osobe potječu. U Turskoj nije dozvoljeno sklapanje braka ispod 18 godina života. U iznimnim slučajevima može osoba uz dozvolu suca i roditelja ili zakonskog zastupnika u dobi od 17 godina (Turski građanski zakon, čl. 124.). Na Kosovo je slična situacija, da osoba koja još nije napunila 18 godina života, može sklopiti brak. Pod posebnim i izvanrednim okolnostima može sudac osobu, koja je starija od 16 godina, dati dozvolu za sklapanje braka (Kosovo, Zakon o obitelji od 26.01.2006., čl. 15 i 16). Zanimljivo je naglasiti da „prisilna udaja“ na Kosovu je izričito zabranjena (Kosovo, Kazneni zakon od 06.04.2004., čl. 207.) Ostaje otvoreno kako se postupa glede postojećih zakona. Više o ovom pitanju na : Beliner Arbeitskreis gegen Zwangsverheiratung 2007.



na probleme koji nastaju kod maloljetnih osoba kada se radi o njihovoj zaštiti. Zatraži li maloljetna osoba pomoć u nekoj od nadležnih službi, mora se o tome obavijestiti njezine roditelje ili Službu za mlade, da će to dijete primiti tuđu pomoć, što u slučajevima ozbiljnih obiteljskih sukoba i gdje je prisutna visoka koncentracija prijetnje može biti jako opasno za tu maloljetnu osobu. Osim toga u Zapadnoj Švicarskoj – nasuprot njemačko-švicarskom području (Schluphuus) nema specijalnog mjesta gdje maloljetne osobe mogu potražiti zaštitu, zbog čega smještanje maloljetne osobe u okruženje gdje se nalaze punoljetne odrasle osobe, nikako nije optimalno rješenje. Na kraju krajeva, maloljetne osobe su više ovisne o svojoj obitelji nego što su to punoljetne osobe, što ih pak stavlja u odnos sukoba lojalnosti prema obitelji. Takvi sukobi lojalnosti – kako će se kasnije prikazati – su jedan od većih izazova za određene intervencije u ovom području. Pored toga mlade osobe se moraju boriti s puno nejasnoća naspram onih koji su započeli provoditi nasilje (Intervju 2.)

6.2.2 Državljanstvo, mjesto rođenja i status boravka

Sukladno dobivenim podacima od strane raznih institucija, veći dio osoba iz dotičnih prisilnih situacija ima strano državljanstvo. 20% dotičnih osoba ima švicarsko državljanstvo (od rođenja ili kao posljedica dobivanja državljanstva). Ova brojka je veoma visoka posebno ako se uzme u obzir da se javne rasprave vode isključivo na temu „stranaca i migranta“.

Prikaz 7 : osobe prema državljanstvu



Prikaz 8: Mjesto rođenja

Između 3 i 10% osoba (ovisno o tipu) ima dvojno državljanstvo.37 Značajan je udio švicarskih državljana koji su naknadno dobili državljanstvo: Kod tipa A ih ima dvije trećine (5% dobili državljanstvo i 3 % rođeni Švicarci)38, kod tipa B je skoro polovica dobila švicarsko državljanstvo (12% dobilo i 6 % ima švicarsko državljanstvo, 3% bez podataka). Kod tipa C predstavljale su osobe s dobivenim državljanstvom skoro jednu trećinu svih švicarskih državljana (dobiveno državljanstvo 6%, rođeni Švicarci 10% , 1% bez podataka).

Više od jedne trećine osoba tipa A i skoro jedna polovica tipa B su prema podacima stručnih osoba rođene u Švicarskoj (vidi prikaz 8.).39 Radi se o osobama koje nisu migrirale već su odrastale u Švicarskoj.

Nanovo se tip C razlikuje od druga dva tipa: udio u Švicarskoj rođenih osoba ovdje je puno manji. Ako je neka osoba rođena u Švicarskoj, onda to u pravilu znači da pozna jezik područja, da je u Švicarskoj polazila škole i da poznaje institucije. Nasuprot tome kod osoba koje su rođene u inozemstvu ne može se govoriti o tome. Visoki udio osoba rođenih u inozemstvu kao što je to slučaj kod tipa C, je jedan od važnih elemenata koji treba uzeti u obzir pri odabiru i izradi mjera.

Što se tiče statusa boravka dotičnih osoba, dobiveni podaci nisu dovoljno vjerodostojni glede obrade istih (preko 20% odgovora nije bilo zadovoljavajuće).

Ipak mogu se iz toga izvući neke tendencije. Većina osoba koje se nalaze u situaciji tipa A i B, borave na području Švicarske sa dozvolom boravka kategorije C. Kod osoba tipa C (neke su bile

37 Pod kategorije za dvojno državljanstvo su: tip A – 6% Švicaraca koji su naknadno dobili državljanstvo i drugo državljanstvo, 1% rođenih Švicaraca i drugo državljanstvo,; tip B – 8% Švicaraca koji su naknadno dobili državljanstvo i druga, 1% rođenih Švicaraca i druga; Tip C – 2% Švicaraca koji su naknadno dobili državljanstvo i druga, 1% Švicaraca bez pobližih podataka. 38 Istraživanje je omogućilo 19 situacija rasvijetliti pri čemu se radilo osobama koje su dobile švicarsko državljanstvo (tipovi A,B i C zajedno). Ove situacije jasno ukazuju na to da su uzroci za prisilu jako različiti. U jednom slučaju je osoba izjavila da žena bila trudna i da je zbog religijskih razloga morao biti sklopljen brak. 39 Po pitanju rođenja ostalo je skoro 10% neriješenih slučaja.



spriječene da se rastave), skoro polovica ima godišnju dozvolu boravka (47%) i 6% ima N- ili F- dozvolu boravka. Više od polovice se usprkos dozvoli boravka ipak nalazi u nesigurnoj situaciji, samo 47% posjeduje potrebnu dozvolu boravka. Migranti, koji raspolažu B dozvolom boravka, koju su dobili u okviru prinove nakon zaključenja braka, nalaze se u još kompliciranjem položaju. Upravo takvo stanje dovelo je do raznih rasprava na području Švicarske, kako na političkom tako i na građanskom nivou, gdje određeni akteri traže donošenje neovisne građanske dozvole boravka za migrante.40 Glavni argument se nalazi u tome da osobe, uglavnom žene, koje su primjerice žrtve obiteljskog nasilja, gube njihovo pravo boravka ako napuste njihova nasilnog partnera i da su zbog takvih pravila jednostavno prisiljene i dalje živjeti u takvom braku. Sukladno Zakonu o strancima nakon rastave braka postoji pravo na produženje boravka i dalje, ako je bračna zajednica trajala više od tri godine, ako je provedena uspješna integracija i ako važni privatni razlozi opravdavaju odnosno zahtijevaju daljnji boravak na području Švicarske.41 No praksa pokazuje da je to teško izvedivo; uvjeriti nadležna tijela da određena osoba može ispuniti te uvjete. U intervjuima od strane stručnih osoba više puta se naglasio taj problem i sudionici fokus grupe Njemačko-Švicarska naglasili su kako je jako teško dokazati nasilje. Drugim riječima, primjena članka 50., Zakona o strancima ostavlja nadležnim tijelima dovoljno prostora, koje je problematično samim time, što se češće radi o psihičkom nasilju, koje je teško dokazati tako da postoji rizik da će se u slučaju rastave izgubiti i dozvola boravka.

Udio osoba iz područja azila (dozvola boravka N ili F) na prvi pogled se čini izrazito malim ali u stvarnosti su osobe koje su konfrontirane s ovim problem iznad prosječno zastupljene. Efektivno osobe s N ili F Dozvolom boravka, su sa svega 2,2 % stranci koji borave na području Švicarske.42

U kojim grupama stranaca su ovakvi oblici prisile najčešće zastupljeni?43 Koje državljanstvo imaju te osobe, koje se obraćaju za pomoć institucijama jer se nalaze u prisilnoj situaciji vezano za partnerstvo, brak ili rastavu?

Tablica 2., daje nam odgovor na postavljeno pitanje: tip A je najviše zastupljen od osoba iz Balkana, Turske i Šri Lanke.

Vezano za prisilne situacije, tip B pokazuje nešto drugačiju sliku: istina da su dva područja na isti način zastupljena (Balkan i Turska) ali istovremeno su zastupljene i osobe s drugih područja poput Južne Azije, Južne Amerike, Zapadne i Centralne Afrike.

Prisilne situacije kod tipa C su prisutne u široj paleti područja glede porijekla. Najupadljivija je Južna Amerika, na koju otpada 8% slučaja a zanimljivo je da uopće nisu prisutni kod tipa A. Najzanimljiviji element kod tipa C je relativno visok postotak rođenih Švicaraca (10% , dok ista ta kategorija kod tipa A zastupljena s 4 % i 7% kod tipa B – podaci nisu navedeni u tablici).

40 Usp. inicijativa parlamenta od Christine Goll iz 1996. godine i prijedlog od Maria Roth-Bernasconi iz 2009. godine. Više na Dubacher und Reusser (2011) 41 Zakon o strancima, Švicarska čl. 50. 42 Postotak je izračunat na temelju brojki BFS tablice iz 2009. godine „Stranci u Švicarskoj temeljen dozvole boravka“ 43 Ovdje se mora napomenuti da stručne osobe po ovom pitanju nisu mogle u 10% slučaja odgovoriti, vjerojatno zato jer nisu raspolagale potrebnim informacijama.



Tablica 2: Nacionalnosti44

Ovim brojkama treba pristupiti s određenom dozom opreza kako se ne bi krivo protumačile. U stvarnosti bi se mogla jaka zastupljenost određenih nacionalnosti s njihovim visokim udjelom povezati s stopom naseljenog stanovništva na području Švicarske – isto tako bi se moglo iskoristiti i za one s manjim postotkom zastupljenih nacionalnosti. Drugim riječima: zar ne govore upravo velike brojke u Švicarskoj živućih osoba porijeklom iz Balkana ( ili recimo Turske) da su upravo one najčešće pogođene fenomenom „prisilne udaje“?

Kako bismo izbjegli ovakve zablude, provedena je usporedba podataka osoba koje su žrtve „prisilne udaje“ (koristeći podjelu na tipove A, B i C) s obzirom na njihovu nastanjenost na području Švicarske sa podacima cjelokupnog stanovništva. Konkretno je udio kategorije nacionalnosti unutar kojih ima osoba koje podliježu fenomenu „prisilne udaje“, podijeljen s brojkom ostalog dijela stanovništva u Švicarskoj. Ako je rezultat izračuna viši od 1, onda se radi o osobama koje su iznad zastupljene glede nacionalnosti kod „prisilne udaje“ – odnosno proporcionalno gledano ima više osoba nacionalne pripadnosti koje podliježu fenomenu „prisilne udaje“ nego što je to prisutno kod ostalog stanovništva Švicarske. Ako je rezultat izračuna manji od 1 radi se podzastupljenosti (vidi Tablicu 3.).

Kao konkretni primjer tome navodimo slučaj iz Južne Azije. Osobe porijeklom iz Južne Azije zastupaju 10% osoba koje su podliježu fenomenu „prisilne udaje“ tipa B – unutar stranog stanovništva - predstavljaju 0,62%. Odnosno, ovdje imamo na raspolaganju brojku koja je veća od 1 ( 10:0,62=16,13), odnosno osobe iz Južne Azije u slučaju tipa B su iznadprosječno zastupljene.

44 Nacionalnosti su unesene sukladno podacima Ureda za statistiku.



Tablica 3: podzastupljenost /nad zastupljenost nacionalnosti

Švicarci (rođeni ili koji su dobili državljanstvo) su u tom pogledu podzastupljeni (kao i građani EU tipa C).

Najvažniji doprinos ovoj usporedbi leži u tome, da prevalentnost određenih nacionalnih grupa se može relativizirati u odnosu prema drugima. Za naglasiti je da se osobe koje su porijeklom iz Turske ili iz bivše Jugoslavije („Europa ne EU“) u usporedbi s drugim grupama ne mogu jasno odvojiti kako je to bilo moguće kod apsolutnog broja slučaja. Iz te perspektive su osobe iz Južne Azije (uglavnom iz Šri Lanke ali i iz Indije, Pakistana i Afganistana) iznad prosječno zastupljene, prije svega kod tipa B i C. Osim toga osobe iz Južne Amerike su više prisutne kod tipa D.

Naglašene apsolutne brojke su prije svega od posebnog značenja glede konkretnih mjera, recimo kod ograničenih sredstava glede prevođenja, primjerice za jedan letak prevencije „prisilne udaje“. U takvom slučaju potrebno je prevesti letak na jezike: albanski, srpski, turski i tamilski jezik, ukoliko želimo u preventivnom smislu doprijeti do tih skupina. Ciljamo li na rješavanje ovog problema onda svakako moramo ove specifične oblike prisile povezati na neki način s balkanskim ili turskim porijeklom ili s islamom.

6.2.3 Obrazovanje i radna sposobnost

Vezano za stupanj obrazovanja pokazalo se da osobe koje su bile prisiljene na prekid ljubavne veze ili prisiljene na udaju (tip A i B) su u većini slučaja imale određeni stupanj obrazovanja ili su bile u fazi završetka školovanja. Profil glede stupnja obrazovanja osoba koje su se našle u prisilnoj situaciji tipa C je raznolik. Istovremeno se nailazi na osobe bez školovanja kao i osobe koje imaju tercijarno obrazovanje.45

Osobe čija situacija pripada tipu A i B, koje su dobro upoznate sa školskim sistemom, imaju dobre osnove za razvoj njihove radne sposobnosti. One se naime ili nalaze u fazi školovanja ili se školuju za neku radnu aktivnost. Nasuprot njima osobe koje su bile prisiljene ostati u braku

45 Razlike između tipa A i C umanjuju se kada sve slučajeve tipa A u zadnje dvije godine uzmemo u obzir. Oni ukazuju na slične brojke (tipa A): 4% „nije pohađalo školu“, 40% „ima završenu obavezno školu“, 44% „ima završen zanat ili je u fazi završetka“ , 12% „studira ili ima diplomu“. Kod toga moramo se pozvati ina podatak da oko 10% ovakvih odgovora nije dobiveno.



(tip C) prikazuju suprotni profil. Čak i ako veći dio njih radi, polovica njih nalazi se u situaciji ovisnosti, bilo od socijalne pomoći, dobivanja naknade za nezaposlene ili ovise od svoje okoline.

Prikaz 10: Stupanj školovanja

Drugim riječima, kod tipa C povećava se problem nesigurnosti glede dozvole boravka zbog otežanog uključivanja u tržište rada ili u obrazovni sistem. Ovakav rezultat upitan je glede mjera koje se provode posebno glede razumijevanja mjera od strane ove grupe osoba: mlade osobe se može kontaktirati putem mjera koje bi se provodile u školama ili u radnom okruženju, a koje pripadaju tipu A i B, dok kod osoba tipa C je takav pristup nemoguć.

6.3 Oblici prisile i nasilja: heterogene situacije

Kako izgledaju situacije prisile u kojima se nalaze osobe koje traže pomoć i podršku kod institucija?

Nanovo ukazujemo na podatke koji ukazuju na velike razlike glede vrste situacija prisile u kojima se osobe nalaze. Jedna od članica fokusne grupe Njemačka-Švicarska opisala je to slijedećim riječima: „Najveći izazov u našem radu predstavlja to što se slučajevi razlikuju međusobno. Susrećemo se sa velikom paletom slučaja, recimo ima jedna 19-njakinja, mlada udana žena, koja se vraća sa odmora na kojem je udana a iz koje situacije joj je sada teško izaći ili kako postupati sa ženom od 40 godina života s djecom?“



Tablica 4: Radne karakteristike46

Drugim riječima, nisu samo socijalno-ekonomski i demografski profili dotičnih osoba različiti već su različite i prisilne situacije. Ovakav rezultat u svakom slučaju ima utjecaja na odabir učinkovitih mjera. Jer na kraju krajeva upravo stručne osobe moraju prepoznati posebnosti svakog pojedinačnog slučaja kako bi mogle ispravno reagirati, jer ne može se na osnovu svih tih različitosti, reagirati na isti način.

No usprkos razlikama među prisilnim situacijama kojima su osobe izložene, omogućavaju nam podaci ipak ukazati na neke tendencije.

6.3.1 Nasilje unutar obiteljskog okruženja

Rezultati pokazuju da se ovdje radi o fenomenu u kojem su u prvom redu prisutni razni oblici nasilja, a u drugom redu to nasilje se uglavnom uvijek događa unutar obiteljskog okruženja.

Da je fenomen obilježen nasiljem vidljivo je iz same činjenice da se osobe obraćaju institucijama tek onda kada je konflikt u svojoj zadnjoj fazi razvoja. Veći dio osoba obraća se instituciji tek onda kada se nalaze u konfliktu ili su izloženi jakom sukobu sa svojom okolinom i kada je konflikt popraćen izrazitim nasiljem i prijetnjama (kod tipa A:74%; kod tipa B:78% i kod tipa C: 84%). U samo 3 do 5% slučaja nije bilo prisutno nasilje i osoba se prevencije radi obratila za pomoć ustanovi ili instituciji.

Nanovo ovdje dolazi do izražaja tip C: Ovdje je došlo do uspostave kontakta u više od polovice slučajeva, tek onda kada je konflikt bio povezan s naglašenom primjenom nasilja. No i kod prisilnih situacija kod tipa A i B utvrđeno je da je svega oko 20% osoba kod kojih je bila prisutna relativno mala primjena sile ipak zatražilo pomoć kod institucije (te osobe su počele osjećati da se nalaze pod pritiskom/odnosno prijetnjom). Ovisno o stupnju težine konflikta – kao što će u idućem dijelu biti i prikazano – ovisi i koje mjere će se primijeniti (primjerice medijacija ili zaštita). Pored toga postavlja se i pitanje koje mjere mogu dovesti do toga da se osobe koje se nalaze pod prisilom obrate za pomoć instituciji prije nego što uopće i dođe do konflikta.

46 Upitnik je dozvolio višeznačne odgovore. U tablici se zbog toga postoci ne odnose na sveukupni zbroj odgovora, već se sveukupna brojka odgovora odnosi na pojedinačna pitanja odnosno u tablici su postoci vezano za pojedine situacije. Kako su ispitanici odgovorili na više pitanja, onda totalni zbroj je iznad 100%.



Najznačajnija karakteristika ovog fenomena je, da je uglavnom uvijek popraćen nekim oblikom nasilja (Prikaz 12).

Najčešći oblik nasilja koji se pojavljuje je psihičko nasilje, neovisno o tipu. Detaljnija analiza kategorije „psihičko nasilje“, donosi na vidjelo da su dotične osobe ponajprije izložene emocionalnoj ucjeni, kontroli kontakta i verbalnim prijetnjama. Od značaja je ovdje i posebna vrsta prijetnje, naime da se osobu vrati u državu porijekla ili joj se prijeti da će ju se vratiti u državu porijekla ako se ne pokori zahtjevu osobe koja joj prijeti. Prisilne situacije kod tipa A i B su koji puta popraćene i fizičkim nasiljem (Tip A u 29% slučaja, Tip B u 22% slučaja), a u samo iznimnim slučajevima bilo je i primjene seksualnog nasilja. Fizičko nasilje je izrazito prisutno u situacijama u kojima je određena osoba prisiljena ostati u braku (Tip c: 57%). Ono se ispoljava prije svega u obliku udaranja nogom ili bacanja stvari prema osobi. Tip C karakterizira i prisutnost seksualnog nasilja (29% slučaja).

Prikaz 11: Težina snaga konflikta Prikaz 12: Oblici prisile i nasilja

u trenutku prvog kontakta u trenutku uspostave kontakta

s institucijom. s institucijom.47

U slučajevima u kojima prijetnja još nije bila izričito vidljivo prisutna, samo bi se jedna osoba obratila za pomoć instituciji, prije nego li bi svojoj okolini iznijela svoj stav da se ne želi udati

47 Usp. sa fusnotom 27. Za stavku „seksualno nasilje“ i „nikakve izričite prijetnje“ u upitniku je za odgovor bila dana samo jedna mogućnost. U kategoriji „psihičkog nasilja“ dano je 6 mogućnosti (emocionalna ucjena, kontrola kontakata, verbalne prijetnje, otimanje mjesečne zarade, zabrana rada, prijetnja vraćanja osobe u zemlju porijekla). Ispitanici su uglavnom izabrali odgovore 2,4 i 2,7. Za kategoriju „Fizičko nasilje“ dane su tri mogućnosti odgovora ( bacanje predmeta za osobom, udarci nogom ili šakom, prijetnja oružjem). Ispitanici su uglavnom izabrali u prosjeku između 1,2 i 1,5.



(tip A) ili da je u ljubavnoj vezi (tip B) ili da svoju namjeru da se rastane želi držati u tajnosti (tip C) – jer je u strahu, da bi mogla biti izložena prisili.

Tko su osobe koje provode ovakve oblike nasilja?

Podaci uglavnom pokazuju da su osobe najčešće izložene pritisku članova obitelji. Osobe koje su izložene pritisku glede udaje (tip A) ili čija ljubavna veza je izložena strogoj kontroli (Tip B), u prvom redu su izložene pritisku uskog kruga obitelji, prvotno od strane oca, nakon toga majke, ali isto tako i od strane djeda i bake, stričeva i teta48. U svemu tome, obiteljska strana buduće supruge ili supruga ima podređenu ulogu u slučajevima tipa A, što je i logično, a kod slučajeva tipa B nema nikakvu ulogu.

Tablica 5: osobe koje vrše pritisak

Sasvim drugačiju sliku nalazimo kod osoba koju su bile prisiljene protiv svoje volje ostati u braku (tip C): ovdje su glavni akteri supruzi ili tast i punica. Najuži članovi obitelji su isto tako uključeni, ali u nešto manjem obimu. Prijatelji i djeca skoro u svim slučajevima nisu uključeni.

Da se prisila a s njome i povezano nasilje najviše događa u okviru obitelji, potvrđeno je i od strane intervjuiranih stručnjaka. Ova konstelacija nasilja vodi prema izraženim konfliktima glede lojalnosti ili odanosti od strane dotične osobe (vidi poglavlje 7.4.1.). Emocionalne ucjene se isto tako često spominju, što je još jedan dokaz koliko snažnu ulogu ima konflikt lojalnosti u ovom fenomenu.

Osim toga, čini se kao da su stručne osobe nemoćne kada se radi o tome da glede rješavanja konflikta lojalnosti pronađu najprimjerenije mjere. Jedan član Westschweizer Fokus grupe izjavio je o tom problemu slijedeće: „Kada se osoba nalazi u sukobu lojalnosti, a radi se o mladoj osobi, onda nam postaje jasno da ta osoba ne želi povrijediti svoje roditelje. Nije to zato jer slijedi i poštuje tradiciju, već je to zato jer je emotivna povezanost jača.“

Kasnije će biti prikazano u kolikoj mjeri je snaga tog konflikta lojalnosti jer osobe često ne prihvaćaju preložene mjere od strane stručnih osoba. Lojalnost naspram članova obitelji a s

48 U odgovorima pod stavkom „drugi“ navedeni akteri su bili „zajednica“ (jednom u slučaju A i jednom u slučaju B), te država sa svojim zakonima glede Zakona o strancima ( 5 puta u slučaju C).



time i problem provođenja primjerenih mjera, prisutna je skoro pa u svim oblicima prisile, odnosno kod svih tipova. Jedna odrasla žena, koja se želi rastati (tip C), pod pritiskom od strane svog supruga i njegovih roditelja, istovremeno ima strah da bi mogla povrijediti njoj bliske osobe. Stručnjaci ukazuju da se takvi konflikti još teže rješavaju kod mlađih osoba u slučajevima tipa A ili B. U stvarnosti, mlade osobe se u takvim situacijama nalaze pred alternativom, ili popustiti želji obitelji ili napustiti obitelj, što najčešće znači totalni prekid kontakta, a upravo to im u emocionalnom smislu predstavlja najveću poteškoću u svladavanju situacije (stručna osoba iz Ženske kuće, Intervju 2., usp. Riano i Dahinden, 2010.). Jedna od stručnih osoba iz NGO-a u Njemačko-Švicarskoj grupi, opisala je ovu problematiku na slijedeći način: „U puno slučaja imamo konstelacije gdje su osobe jako mlade i ovisne, kako financijski tako i glede stanovanja, te uz manjak psihosocijalnih resursa nemaju dovoljno snage da sa 16, 17 ili 18 godina napuste obitelj. Koji puta se postavlja pitanje prekinuti ili ne prekinuti kontakt. U takvoj situaciji pametnije je potražiti stručni savjet kako bi se ispitalo postoje li neki drugi i bolji načini za rješavanja nastale situacije.“ (Intervju 6.)

Upravo je taj sukob lojalnosti glavni razlog zbog kojeg osobe - prema izjavama stručnih osoba i članova Fokus grupa – nikad ne pokrenu pravne korake protiv članova obitelji. Jer ta odanost posebno dolazi do izražaja kada ta ista osoba sazna da bi pokretanje bilo koje vrsta postupka protiv određenog člana obitelji, moglo značiti i vraćanje te osobe u zemlju porijekla, ako se radi o migrantskim osobama.

Provođenje nasilja unutar obitelji ovdje predstavlja još jedan oblik problema: nasilje ovdje ima kolektivni karakter. Na pitanje koje osobe vrše nasilje, ispitanici su označili više odgovora, u prosjeku 2,38 stavki po situaciji.49 Drugim riječima, nasilje se često provodi od više nego jedne osobe. Ova točka je od više anketiranih osoba naglašena. Nasilje povezano s prisilnim situacijama kod partnerstva, braka i razvoda, najčešće ne dolazi od samo jedne osobe, već od strane obitelji – ponekad i od šire rodbine (Fokus grupa Deutsch-Schweiz).50 Mišljenje jedne od stručnih osoba NGO-a (Westschweiz): „Teško je kad se radi o obitelji, jer u tom slučaju nikad se ne radi o samo jednoj osobi.“ (Intervju 3). Dvije osobe koje su sudjelovale u intervjuu, a koje su aktivne u području obiteljskog nasilja, naglasile su da se kolektivno nasilje ne uočava samo u ovom području već i kod drugih oblika obiteljskog nasilja (Fokus grupa Deutschschweiz, Intervju 1).

Zaključno može se reći da su situacije „prisilne udaje“ obilježene različitim oblicima nasilja koje se uglavnom provodi unutar kruga obitelji. Psihičko i fizičko nasilje se pojavljuje u istom omjeru a žrtve su spram vršitelja nasilja odnosno članovima obitelji uključene u snažne sukobe lojalnosti. Ova karakteristika tipična je i za druge oblike obiteljskog nasilja pri čemu se ponovo vraćamo na blizinu između ova dva problematična područja: radi li se u slučaju „prisilne udaje“ s jedne strane o jedinstvenom obliku nasilja koje traži posebne mjere ili se ovaj fenomen ne može rješavati kroz mjere koje se primjenjuju za druge oblike obiteljskog nasilja?

Ovo pitanje ima dalekosežne posljedice. Jer u stvarnosti postoji tendencija za donošenjem i provođenjem zakonskih mjera te provođenjem pilot projekata koji bi se ciljano bavili „prisilnom udajom“ i time se specifično usmjerili prema migrantskom stanovništvu. Neke od stručnih osoba, posebno iz područja za jednakost i iz područja obiteljskog nasilja tu tendenciju

49 Detaljnije: 2,55 stavki z prosjeku za tip A,; 2,33 za tip B i 2,27 za tip C. 50 Više u dokumentu „Prisilne udaje i prisilni brakovi“ od Terre des Femmes, http://www.terre-des-femmes.ch/de/zwangsheiraten/unsere-position (od 7.12.2011.

http://www.terre-des-femmes.ch/de/zwangsheiraten/unsere-position

http://www.terre-des-femmes.ch/de/zwangsheiraten/unsere-position



prate s pomalo neugodnim osjećajem. U obje fokus grupe, iznesene su sumnje ima li smisla, koncentrirati se na problem „udaje migranata“ i tu grupu izdvojeno pratiti i rješavati iz već postojeće problematike obiteljskog nasilja. Jedna od stručnih osoba Westschweizer fokus grupe ukazala je da se problem stavlja upravo na taj poseban oblik nasilja koji se naziva „migrantskim nasiljem“ što je popratila pitanjem „Da možda ne prebacujemo težište izvan postavljenih okvira?“

Iza tog pitanja nalazi se slijedeće razmišljanje: definiramo li „prisilnu udaju“ odvojeno od drugih oblika obiteljskog nasilja u kojem se naglašavaju različitosti, pa se ona pokazuje kao specifično migrantsko nasilje. Drugim riječima, takvo nasilje nema veze sa švicarskim kontekstom. Uzmemo li u obzir „prisilnu udaju“ kao oblik obiteljskog nasilja onda nam problem više nije specifično migrantski, već problem koji se u prvom redu karakterizira po spolno-specifičnoj komponenti i koji se tiče kako Švicaraca tako i drugih državljana na području Švicarske. Opasnost da se fenomen nazove „migracijskim problemom“ na što su neki od sudionika ankete već skrenuli pažnju, pojasniti ćemo slijedećim citatom: „Već neko vrijeme svjedočimo porastu rasističkog i seksističkog govora koji stigmatizira druge. Pod izgovorom da se diskriminacija prema ženama prvenstveno odnosi na migrantsku populaciju. Taj govor dakle pretendira da je jednakost u potpunosti ostvarena u Švicarskoj a da se treba pobrinuti za integraciju migrantske populacije koja po svemu sudeći dovodi u opasnost jednakost žena i muškaraca. Naravno, svjesni ste da je diskriminirajuće ponašanje prema ženama u Švicarskoj vrlo aktualno i da je diskriminacija također dio institucionalnog sustava (unatoč napretku zakonodavstva u posljednjih 20 godina)“.

Drugim riječima; stručnjaci kao i ispitanici ukazuju ovdje na opasnost „etniziranja seksizma“, aspekt koji smo ovdje već obradili (Vidi poglavlje 4.1.5).

Damo li prednost rodno specifičnom obilježju fenomena, onda se ovakvo „etniziranje“ problema može zaobići. Takav pristup može pod isti krov staviti rodno specifične oblike obiteljskog nasilja karakteristične za dominantni sistem kojeg onda možemo tako i suzbijati – nadalje potrebno je da se „prisilna udaja“ više ne promatra kao problem „kulture“ i porijekla dotične osobe. Takvo gledišta ime više prednosti:

- Ono dozvoljava, pristup određenim rodno specifičnim nejednakostima čime se mogu otkriti različiti odnosi moći, nevezano za nacionalnost dotičnih žena i muškaraca.

- U kontekstu Švicarske zadnjih godina su poduzete razne aktivnosti kako bi se dala podrška osobama odnosno žrtvama obiteljskog nasilja. Uključiti „prisilnu udaju“ u te aktivnosti, s postojećim znanjem i povezati s postojećim strukturama, značilo bi da ne moramo nanovo otkrivati kotač.

- Definiramo li „prisilnu udaju“ kao fenomen koji je tipičan za migrante, da je glavna poveznica s temom rod, moglo bi to dovesti do stigmatizacije migranata. To bi značilo da su oni podložni njihovom porijeklu, kulturi ili vjeri, dok bi se heterogenost unutar migrantskog stanovništva zanemarila u potpunosti i istovremeno bi nastala ideja da je ravnopravnost u Švicarskoj postignuta, opće prihvaćena i da predstavlja općeprisutnu činjenicu – što na žalost ne odgovaranom stvarnom činjeničnom stanju.

U preporukama ćemo se detaljnije pozabaviti ovim područjem: jer ovisno o tome koji pristup ćemo izabrati – „prisilna udaja“ kao dio migrantskog fenomena ili kao pitanje obiteljskog nasilja – razlikovati će se i potencijalne mjere.



6.3.2 Uzroci prisilnih situacija

Prema provedenim anketama u institucijama osobe koje su pripadale tipu A i B, navele su dva glavna uzroka za prisilne situacije: osoba je morala nekoga istog etničkog/nacionalnog porijekla i/ili iste vjere ženiti (usp. Prikaz 143 i Prikaz 14). Rezultati pokazuju isto tako da kod „prisilne udaje“ istovremeno djeluje nekoliko osovina i da postoje još neki drugi razlozi.

Prikaz 13: Razlozi za prisilnu udaju (tipA) (n=244)

Prikaz pokazuje da što se tiče razloga za prisilu, kod tipa A, migracijske strategije se ovdje nalaze na trećem mjestu. Ovdje je ženidba ili udaja instrument da se za supruga ili suprugu ishodi dozvola boravka. Drugim riječima, u uvodu opisani specifični odnosi unutar transnacionalnih obitelji – kao reakcija na restriktivnu politiku useljavanja – pojašnjavaju od strane članova obitelji željenu etničku ili religijsku harmoniju.

Čak i međugeneracijski konflikti u vezi sa životnim stilom kao i životne vrijednosti ovdje imaju značajnu ulogu. Ženidba kao sredstvo pritiska koje se upotrebljava s određenom namjerom, odnosno željom da se dotična osoba „vrati na pravi put“. Iz nekih drugih studija poznato nam je da se ta želja često pojavljuje kod onih članova obitelji koji su u strahu da bi njihova djeca u slučaju ženidbe neke osobe drugog etničkog ili religijskog porijekla mogla za njih biti izgubljena ili zato jer oni smatraju da ženidba s osobom istog etničkog ili religijskog porijekla te istog govornog područja je garancija za dugotrajni brak (Riano i Dahinden, 2010).

Vezano za to ni jedna prisilna situacija tipa A nije dovedena u vezu sa seksualnom orijentacijom dotičnih osoba. Stavka glede homoseksualnosti je stavljena zbog toga što u dosta literature



se navode slučajevi osoba (muškaraca i žena) koji su samo zbog njihove homoseksualnosti ili biseksualnosti bili prisiljeni na ženidbu (Chantler i dr., 2009; Hester i dr., 2007., Lavanchy, 2011; Thiemann 2007).

Prikaz 14: Uzroci prisilnih situacija (Tip B) (n=206)

Prikaz 15: uzroci prisilnih situacija (Tip C) (n=218)

Tako je recimo u Velikoj Britaniji, Jedinica za prisilne brakove (Forced Marriage Unit – FMU) pod rukovodstvom Albert Kennedy zaklade izradila poseban letak i posebnu web stranicu za



odabranu ciljanu publiku.51 Upitnik je poslan na 40 udruga koje se zalažu za prava homoseksualaca. Samo je jedna udruga odgovorila na upitnik, dok su ga druge udruge vratile s odgovorom da nisu bile konfrontirane ni s jednim ovakvim slučajem. Udruga, koja je odgovorila na upitnik dala je između 11 i 20 slučaja tipa B, 2 slučaja tipa C, no ni jedan slučaj tipa A.52 Kod prisilnih situacija tipa B na trećem mjestu se nalazi jedno drugo objašnjenje, naime starosna dob osobe koja je pod pritiskom, jer njezino okruženje je mišljenja da je osoba premlada da bi se upustila u romantičnu vezu. Koji puta je razlog prisile u tome da se dotičnu osobu prisili da napusti izabranog partnera po njezinoj volji kako bi se dotična osoba udala odnosno oženila s osobom koju joj je odabrala njezina okolina tj. bliže okruženje.

Situacije koje isključivo vode do prisilnih situacija tipa C su drugačijeg konteksta i puno različitije. Na prvom mjestu se nalazi strah, strah od izgona od strane obitelji i činjenica da rastava neće biti prihvaćena od strane bližeg pa ni šireg okruženja. Ova tema se pojavila i kod njemačko/švicarske fokus grupe, pri čemu je jedna od stručnjakinja pojasnila da rastava za određenu ženu predstavlja ozbiljan problem koji je povezan sa negativnim stereotipima.

Razvedena žena se u takvim okolnostima kasnije teško može ponovo udati jer rastava predstavlja veliku stigmu. Naprijed navedena stručnjakinja ja pojasnila da bi u takvim slučajevima poništenje braka bilo prihvatljivije rješenje.

U vezi s tipom C pokazuje se prisustvo straha kod osobe, zbog gubitka skrbništva ili mogućnosti viđenja djece ili gubitka dozvole boravka. Uzmemo li kod tipa C samo one osobe koje raspolažu godišnjom dozvolom boravka kategorije B, onda strah zbog gubitka dozvole boravka dolazi na prvo mjesto (74% anketiranih je odabralo upravo tu stavku). Naravno da je ovdje opet došlo do rasprave oko članka 50. Zakona o strancima odnosno civilni status glede dozvole boravka (Poglavlje 6.2.2). Kod prisilnih situacija tipa C je posebno uočljivo u kojem omjeru se različiti pokretači prisile miješaju i obostrano uvjetuju. Prisilna situacija je rezultat borbe uzroka, koji se nalaze unutar kruga obitelji ali i unutar zakonskih i administrativnih odredbi na prostoru Švicarske.

6.4 Veza s inozemstvom: transnacionalni aspekti

U samom uvodu naglašeno je u kolikoj mjeri transnacionalna dimenzija stoji u odnosu na partnerstvo, brak ili rastavu. Ti aspekti su u upitniku posebno navedeni; pitano je gdje su se osobe koje su bile u prisilnoj vezi nalazile. Rezultati su pomogli da se problemi i izazovi koji su se pojavili kod transnacionalnih veza bolje razumiju, kao i da se istraži koliko i u kojoj mjeri se ti slučajevi razlikuju od tuzemnih slučaja.

Kod tipa A konkretno je pitano, gdje su se dvije osobe nalazile kada je stručna osoba bila upoznata sa situacijom. Rezultati su pokazali da je veliki dio osoba bio stavljen pod pritisak da se moraju oženiti s osobom koja živi u inozemstvu: radi se dakle o (potencijalnom, budućem) transnacionalnom braku. Taj rezultat se može pojasniti na temelju gore raspravljanih aspekata: okruženje želi garantirati određenu hegemoniju, možda se mora unutar transnacionalnih okvira podastrti i određeni vid potvrde solidarnosti ili pribaviti za supruga ili suprugu dozvolu boravka, kako god, najčešće su ovi razlozi međusobno isprepleteni.

51 http://lgbtforcedmarriage.org 52 Za usporedbu: 36% homoseksualnih udruženja koji su nedavno odgovorili na isti upitnik u Njemačkoj, navelo je da još nisu bili suočeni s tematikom „prisilne udaje“.

http://lgbtforcedmarriage.org/



Ovakvi transnacionalni brakovi mogu biti sklopljeni ili u matičnom uredu u Švicarskoj ili službeno potvrđeni u inozemstvu (glede pravnog stajališta pogledati Büchler i Fink, 2008.).

Kako kod prisilnih situacija kod tipa A još nije došlo do sklapanja braka, ne znamo jesu li te osobe oženjene u Švicarskoj ili u inozemstvu – u slučaju da je do sklapanja braka i došlo. Njemačka studija pokazuje da je 52% brakova sklopljeno u inozemstvu (Savezno ministarstvo za obitelj, 2011:39).

Prikaz 16: Tuzemni ili transnacionalni odnos?

Izjave stručnjaka jednog matičnog ureda (Intervju 4) ukazuju prema istom smjeru. On naime nema saznanja ni o jednom slučaju u kojem bi se neki od službenika matičnog ureda suprotstavio sklapanju braka, iako je postojala sumnja na postojanje prisile. Tako je i nakon uvođenja čl.1 do čl.65. Pravilnika o postupanju matičnih ureda.53 Pojasnio je: „Kada ljudi kod nas dođu glede priprema za sklapanje braka, onda je u njihovim glavama to već ionako duboko našlo neko mjesto. Većina je prihvatila da u ovoj situaciji više ništa ne mogu promijeniti. Zbog toga je za nas jednostavno bilo ne moguće nešto tu promijeniti. (…) Skoro da se ni ne može reći da postoje slučajevi prisilne udaje koji se dogode na našim šalterima u Švicarskoj. Isto se tako pokazalo da se u pravilu ili skoro uvijek, prisilni brakovi ne sklapaju kod nas nego u inozemstvu.“

Osim toga međunarodne studije kao i intervjui ukazuju da se takvi transnacionalni brakovi sklapaju u vrijeme godišnjeg odmora, što opet povlači pitanje glede posebnih mjera (usp. Preporuke).

Usporedimo li prisilne situacije osoba tipa A s onima tipa B, pokazuje se da je odnos između tuzemstva i transnacionalnih brakova kod ova dva tipa obrnut. Kod tipa B pronaći će se više tuzemnih odnosa. Podaci ne sadrže informacije o vrsti transnacionalnih odnosa kod tipa B

53 Na snazi od 01. siječnja 2011 (RO 2011 3061).



(25% slučaja), ali može se postaviti hipoteza, da se radi o odnosima koji su nastali tijekom praznika ili preko interneta.

Različite situacije pronalazimo kod tipa C. Manji dio oženio se dok su oboje još živjeli u inozemstvu te su tek nakon sklapanja braka došli živjeti u Švicarsku. Dakle, suprotno prvotno usvojenom stavu kod tipa C se rijetko radi o tzv. „uvezenim brakovima“ (to znači: u inozemstvu sklopljeni brakovi, koji u trenutku udaje uopće nisu imali neku vezu u Švicarskoj). Nasuprot tome u 90% slučaja najmanje je jedna osoba iz para, kratko prije braka bila u Švicarskoj. Većim dijelom se ovdje radi o transnacionalnim udajama, pri kojima barem jedan od supružnika živi u Švicarskoj ili o tuzemnim ženidbama između dvije osobe koje žive na švicarskom području.

Podaci nam dozvoljavaju istražiti još neke detalje tipa C. Sveukupno 45% transnacionalnih brakova nastaju na sljedeći način: u 28% slučaja bila je dotična osoba pod pritiskom, koja je do prije sklapanja braka živjela u Švicarskoj. U 17% slučaja nalazila se nakon sklapanja braka a po dolasku u Švicarsku jedna osoba pod pritiskom. Kao što je već prije raspravljano (usp. Poglavlje 6.2.1), situacija se dalje nastavlja tako da osoba koja je boravila i živjela u Švicarskoj se nakon sklopljenog braka nalazi u boljoj poziciji od one druge. Prva, recimo raspolaže s legitimnom dozvolom boravka, zbog čega je ova nova, druga osoba u ovisnom položaju. Ova nejednakost posebno glede raspoloživih izvora utječe i na rodno specifične odnose moći (Lavancy 2011; Riano i Dahinden 2010.).

Podaci jasno pokazuju da nasuprot uobičajenom poimanju u prisilnoj situaciji se ne mora nalaziti novo pridošla osoba. Slično se može istražiti i kroz intervjue. Tako nam je ispričano o slučaju u kojem su roditelji svoju mlađu kćerku izložili psihičkom nasilju kako bi je prisili na rad. Stručnjakinja je slučaj opisala slijedećim riječima: „Upravo ovdje moramo doista promotriti što se događa, jer da bi njezin suprug (iz inozemstva) mogao doći, ona (klijentica) bi trebala raditi. Naime, Ured za migracije, prihvaća izdavanje dozvole boravka supružniku koji će doći ali jedino pod uvjetom da osoba radi. Dakle, ona treba predočiti tri izvatka od plaće kao i jednu potvrdu o plaćenoj stanarini. A ona nije htjela raditi jer je znala kakav bi to bio zajednički život s tim tipom. Dakle, ona to apsolutno nije željela.“

Nadalje je još jedan član fokus grupe Njemačko/Švicarske ispričao o slučaju u kojem se relativna pozicija moći okrenula protiv žene, pri čemu je situacija ovisnosti supruga dovela do ispoljavanja nasilja prema njoj.

6.5 Razvoj slučaja

Ovo poglavlje završiti ćemo opisom i analizom prisilnih situacija s rezultatima glede pitanja, kako se ti slučajevi kroz savjetovanje dalje razvijaju. Konkretno je u upitniku postavljeno pitanje glede tijeka zaprimljenih slučajeva.

Prvo što upada u oči, je da je za skoro jednu trećinu slučaja (svi tipovi zajedno) pronađeno rješenje ili da je došlo do vidljivog poboljšanja. Samo u nekih 10% slučaja pogoršala se situacija za osobe koje su potražile pomoć. To ukazuje da stručno osoblje glede ove situacije nije sasvim bespomoćno već da njihov učinak ovisi o učinkovitim mjerama.

U grafici smo uspjeli prikazati još dva važna rezultata: prvo tvrdoglavost, koja je povezana s ovom situacijom. Kod 15% slučaja tipa A i kod skoro jedne trećine slučaja tipa B i C, situacija je ostala ista i nepromijenjena. Ovdje se nailazi na element kojeg su stručnjaci više puta naveli: kompleksnost situacije osobe koja traži savjetovanje četo zahtijeva puno vremena i zbog toga



i puno veći angažman od strane institucije. Takvo dugotrajno savjetovanje ili podrška nije uvijek moguća zbog nedostatka resursa.

Prikaz 17: tijek slučaja

Drugo, stručne osobe koje su se bavile slučajevima kod većine slučaja ne raspolažu s informacijama što se dogodilo sa slučajem, kako je završio (više od jedne trećine kod tipa A). Ovakav rezultat može se na različite načine tumačiti. Može biti da je slučaj predan nekoj drugoj instituciji i da zbog toga nije potrebno dalje pratiti slučaj. Većina anketiranih stručnjaka s naše strane smatraju ipak ovakav rezultat alarmantnim i tumače ga više kao znak disfunkcionalnosti glede suradnje između različitih institucija u ovom području. Odnosno, tumačenje da su slučajevi predani drugoj instituciji, ali da se s njima više ne postupa na način da dotična osoba dobije potrebnu pomoć. Slikovno bi se to moglo prikazati kroz izjavu jednog od stručnjaka: „Imamo osobe koje su po četiri puta proslijeđene nekome drugome prije nego što stignu do nas. Može se dogoditi da već kod drugog prosljeđivanja osobe odustanu od daljnjeg traženja pomoći. Upravo je to problem na kojem trebamo intenzivnije poraditi.“ (Intervju 6., stručnjakinja NGO-a, Njemačko/Švicarska). Jedna od nas anketirana osoba koja radi u Centru za pružanje pomoći žrtvama, navela je i treću mogućnost. U Centrima za pružanje pomoći žrtvama, stručne osobe koje tamo rade, upoznate su i sa kriznim situacijama žrtvi, stoga stručne osobe vide osobu, koja kada dođe do vrhunca konflikta, traži pomoć izvana, no tu se isto tako zna dogoditi da na kraju te osobe pronađu način da si i same pomognu i da im više nije potrebna stručna pomoć. Zbog toga to tzv. „potonuće“ slučajeva ne mora biti znak da sistem ne funkcionira, već izraz specifičnog karaktera institucija.54

54 Ovo se odnosi za odrasle osobe. Kod maloljetnih osoba je tijek slučaja uglavnom drugačiji.



6.6 Zaključak i privremeni zaključci

Koji važni rezultati proizlaze iz ovog poglavlja? U ovom kratkom pregledu navesti ćemo najvažnija saznanja kako bismo ukazali na težinu onih rezultata koji su u posebnom odnosu glede postavljenog pitanja o određivanju najprimjerenijih i najučinkovitijih mjera.

Rasprostranjenost

Izabran metodološki pristup donio je na vidjelo da slučajevi osoba koje su spriječene u pokušaju razvoda braka (tip C) su najzastupljeniji. Oni predstavljaju skoro polovicu slučaja koji su nam dostavljeni od strane anketiranih institucija. Ovo saznanje je na više načina značajno, jer su se rasprave o mjerama za suzbijanje „prisilne udaje“ do sada uglavnom koncentrirale na slučajeve prisilnih situacija tipa A i B. Drugim riječima, postojeće mjere treba pod hitno tako proširiti da se njima mogu obuhvatiti i već oženjene osobe, koje se ne mogu razvesti (tip C).

Profil osoba

Socijalno ekonomski profil osoba koje su zatražile pomoć od strane institucije može se različito formirati. Ne postoji neki idealni tip mlade žene (mladog muškarca), koji je posebno obuhvaćen ovim fenomenom. Institucije, naprotiv imaju posla s jako širokim spektrom profila osoba. Kako se savjetovanje osoba koje traže pomoć razlikuje od osobe do osobe, mora se polaziti od činjenice da je nemoguće izraditi „sveobuhvatni profil“ za suzbijanje ovih prisilnih situacija. Nasuprot tome, stručne osobe se nalaze pred teškom zadaćom, zbog koje se u svom radu svaki puta moraju suočiti s novim, specifičnim profilom osobe koja traži pomoć, gdje moraju uzeti u obzir i sve posebnosti slučaja kako bi adekvatno reagirale.

Koncentriramo li se na sličnosti, onda možemo izraditi tri idealna tipa profila. Istina da se ovdje radi idealnim tipovima, znači apstrakcijama, koje sa sobom povlače opasnost od pojednostavljenja.

Socijalno ekonomski profil tipa A dotične osobe (osoba koja je pod prisilom da se mora udati/oženiti), mogla bi se u „idealnom“ smislu opisati ovako: radi se uglavnom o mladoj ženi, između 18 i 25 godina, 81% strankinja. Više od jedne trećine njih je rođeno u Švicarskoj i većina raspolaže dozvolom boravka C. Prije svega se radi o osobama koje potječu iz balkanskih država, Turske i Šri Lanke. Te osobe koje su potražile pomoć kod Savjetovališta su dobro integrirane u tržište rada ili obrazovni sistem.

Kod osoba koje su spriječene da imaju romantičnu vezu po svom izboru (tip B), profil izgleda ovako: radi se većinom o mladim ženama, između 18 i 25 godina života. 69% su strankinje, pola njih je rođeno u Švicarskoj i više od pola ima dozvolu boravka C. Isto tako se ovdje radi većinom o osobama, porijeklom s Balkana, Turske ili Šri Lanke, ali ovdje se mogu pronaći i prirođene osobe pa i rođene Švicarkinje. Isto kao i kod tipa A i ovdje se u većini slučaja radi o osobama koje su dobro integrirane u tržište rada i obrazovni sistem.

Profil osoba koje se nalaze u prisilnoj situaciji tipa C, razlikuju se od druga dva tipa: ovdje su žene starije (većina starija od 25 godina), veći dio njih je rođen u inozemstvu i mali dio njih ima švicarsko državljanstvo (80%). Više od polovice tih osoba ima dozvolu boravka B ili N/F i njihova situacija je glede boravka dosta kritična. Ove žene su djelomično integrirane na tržištu rada, malo njih ima zadovoljavajući nivo obrazovanja i pola njih se nalazi u ekonomskoj ovisnosti. Pored toga postavlja se pitanje, u kojoj mjeri može ovisnost o dozvoli boravka utjecati na bit situacije i u kojoj mjeri će biti prisutno nasilje.



Razlike između tipova A, B i C moraju se prilikom odabira mjera svakako uzeti u obzir. Kao što smo već prije naveli, osobe koje se nalaze u prisilnim situacijama tipa A i B, su već dobro integrirane u tržište rada i obrazovni sistem, stoga se do njih može doprijeti kako preko škola tako i preko radnog mjesta. Osobe, koje se nalaze pod pritiskom, zato jer se žele rastati, su zbog svoje izoliranosti, teže dostupne preko postojećih struktura (škole, tržište rada).

Dva druga aspekta isto tako zaslužuju da ih se ovdje spomene. Iako se uglavnom radi o ženama, koje se obraćaju institucijama za pomoć, moramo se zapitati kako se može doprijeti do muškaraca koji isto tako zahvaćeni ovo problematikom, odnosno koja ponuda glede njih nam stoji na raspolaganju. I problem maloljetnika glede problema „prisilne udaje“ je ovdje prisutan i mora mu se dati prioritet, jer upravo te osobe predstavljaju glede odabira mjera poseban izazov.

Oblici prisile i nasilja

Glede heterogenosti socio-profesionalnog i ekonomskog profila osoba „prisilne udaje“ mora se reći da se takve osobe nalaze u dosta različitim situacijama. Ovako dobiveni rezultat ukazuje da je potrebno smatrati da se za svaku osobu moraju individualno odabirati primjerene mjere (Case Management) jer ne postoje jedinstveni instrumenti i pristup za sve slučajeve.

Osobe stupe u kontakt s institucijom tek onda kada je nasilje već izvršeno – prije svega je to slučaj za tip C. Fenomen je općenito popraćen s visokim stupnjem različitih oblika nasilja i to nasilje prvenstveno potječe od jednog ili više aktera iz bližeg obiteljskog okruženja. Kako su članovi obitelji direktno uključeni u sukob, osobu nad kojom se vrši nasilje to dovodi u sukob odanosti – slično kao i u situacijama koje su nam poznate iz obiteljskog nasilja. Taj sukob odanosti i stav osobe da se mora ponašati protiv svoje volje s obzirom na situaciju u kojoj se nalazi, te mjere obrane i zaštite, sve je to sastavni dio ove zamršene situacije, ali sve to istovremeno predstavlja značajne prepreke za intervenciju stručnih osoba. Te sličnosti (nasilje izvršeno od strane članova obitelji, sukob odanosti itd.) vode prema pitanju, ne bi li bilo smislenije postupati glede svih tih različitosti prisilne situacije u okviru problematike obiteljskog nasilja umjesto da ih se izdvaja kao zasebnu temu „prisilna udaja“.

Uzroci prisilnih situacija

Glavni uzrok, koji vodi prema ovim prisilnim situacijama nalazi se u različitim pogledima glede „prihvatljivog bračnog partnera“ ili glede razvoda između dotičnih osoba s jedne strane i njihova okruženja s druge strane. Obiteljsko okruženje vrši pritisak ili provodi nasilje jer u njegovim očima ženidba s određenom osobom istog etničkog ili religijskog porijekla ima prednost, veza s osobom drugačijeg porijekla nije primjerena i ona se mora prekinuti ili rastava koja se smatra nečim od čega se treba odustati. U pravilu neki od uzroka jednostavno djeluju u kompleksnoj cjelini zajednički, sve dok svi skupa ne završe u prisilnoj situaciji.

Jedno od važnijih saznanja je da kontekst migrantske pozadine u takvim prisilnim situacijama u vezi s partnerstvom, udajom ili rastavom dobiva centralnu ulogu. Na temelju migrantske biografije roditelji imaju želju da svoju djecu štite i tu svoju mogućnost vide i kroz ženidbu unutar obitelji ili etnički ili religijski istog okruženja – to se prije svega odnosi na tip A i B. U aktualnom kontekstu jedna sve više restriktivna migracijska politika u Švicarskoj u vezi sa sklapanjem braka sa strankinjom ili strancem povećava mogućnost dobivanja dozvole boravka. To pak znači da bi ograničenja propisana švicarskim zakonom mogla biti uzročni faktori koji bi doveli do prisilnih situacija. Kod prisilnih situacija tipa A bilo je vidljivo da se



osobe može staviti pod prisilu da se ožene određenom osobom, kako bi na taj način osoba dobila mogućnost za useljavanje. Kod tipa C miješa se strah zbog mogućeg gubitka dozvole boravka sa drugim faktorima poput nasilja od strane supruga.

Uglavnom, može se utvrditi da su zakonske i administrativne odredbe povezane s prisilnim situacijama koje su pak usko povezane s pritiskom i nasiljem, koje potječe iz same obitelji – jedan oblik nasilja može biti naizmjenično uzrok ili rezultat ili se može paralelno pripisati drugim oblicima nasilja i obratno. Iluzorno je zbog toga obraditi samo jedan aspekt odvojeno od drugih.

Transnacionalne ženidbe

Važna uloga migracijskog konteksta pokazuje se u transnacionalnim dimenzijama određenih prisilnih situacija. U većini slučajeva tipa A i kod 45% slučajeva tipa C radi se o (potencijalnim, budućim) transnacionalnim brakovima. Važno saznanje pri tome je da transnacionalna dimenzija tih veza može dovesti do asimetričnog odnosa kod parova, koja može odnos moći učiniti kompleksnijim a kroz različite oblike može utjecati na postojanje pritiska i nasilja.

Razvoj slučajeva

Skoro jedna trećina slučajeva (svi tipovi zajedno) je uspješno obrađena ili se situacija barem značajno poboljšala, dok je prisilna situacija samo kod 10%, nakon što je osoba zatražila pomoć, postala još kompliciranija.

Istovremeno su se pokazale određene poteškoće prilikom obrade slučajeva. Prvo, pokazalo se da ovakve situacije traže dugotrajnije pružanje pomoći a time i značajniji angažman institucije. Te prisilne situacije, koje se već duže vrijeme nisu ni po čemu promijenile, ukazuju da su potrebne mjere, koje će omogućiti dugotrajnije savjetovanje - a to je ono što nam upravo danas nedostaje.

Drugo, stručne osobe koje rade s ovakvim slučajevima ne raspolažu s dovoljno informacija o tome kako bi se situacija mogla u budućnosti razviti. Ova činjenica se može na različite načine interpretirati, a isto tako može ukazati i na to da povezanost između institucija nije zadovoljavajuća i da se slučajevi prebacuju s jedne institucije na drugu i da se na kraju slučaj izgubi a da nije pružena potrebna pomoć.

7. Problemi i praznine kod prevencije, podrške i zaštite

Ovo poglavlje bavi se specifičnim izazovima s kojima se susreće stručno osoblje koje savjetuje i pomaže osobu u prisilnim situacijama poput partnerstva, braka i rastave. Već u zadnjem poglavlju je uvijek nanovo ukazivano na potencijalne mjere, kako se mogu izraditi na temelju profila i različitih prisilnih situacija. Na ovom mjestu prikazati ćemo vam najvažnije izazove i rupe i to na način na koji su otkriveni kroz online anketu te razgovore sa stručnim osobama i u raspravama fokus grupa.

U prvom redu zanima nas, je su li svi kantoni na isti način senzibilizirani glede problematike, odnosno gdje se pojavljuju praznine. Zaključno, ukazati ćemo koje institucije su najčešće konfrontirane s ovakvom klijentelom, koja se nalazi u prisilnim situacijama i koje se posljedice pri tome mogu utvrditi. Nakon toga u centru analize naći će se kompetentnost postupanja stručnog osoblja i na kraju ćemo predstaviti probleme i izazove koji se najčešće pojavljuju prilikom interveniranja.



7.1. Stanje prema kantonima

Samo po sebi je razumljivo da u danom nam vremenskom razdoblju nismo bili u mogućnosti detaljno prikupiti podatke o mjerama u svim kantonima. Rezultati online ankete kao i rezultati pilot projekata, u svakom slučaju daju dobar uvid u stanje u pojedinim kantonima. Ipak, moramo naglasiti da se anketiranje odnosi u prvom redu na općenite izjave spram postojećih mjera koje se provode u Švicarskoj i da ne postoji usporedba sa situacijom u pojedinačnim kantonima.

Prikaz 18: Broj odgovorenih upitnika po kantonu (n=229)

Uzmemo li u obzir brojku vraćenih upitnika s odgovorima onda se već s određenom dozom opreza, ipak može donijeti, hipotetički, procjena u kojima dijelovima Švicarske je provedena jača senzibilizacija na ovu temu. U idućoj tablici je prikaz upitnika iz pojedinih kantona – pri čemu se mora naglasiti da neki od ispitanika nisu naveli ime kantona.

Kako se onda takva tablica može tumačiti? Za primijetiti je da nisu istovremeno upitnici poslani u svim kantonima, s obzirom da se broj institucija razlikuje od kantona do kantona. Osim toga, potrebno je za podsjetiti da su neki kantoni i gradovi ipak imali prioritetni pristup (kantoni Basel, Bern, Freiburg, Genf, Neuenburg, St. Gallen, Waadt kao i gradovi Lausanne i Zürich), jer se na tom području intenzivno tražilo institucije, koje se potencijalno bave ovom problematikom.



7.2 Institucije suočene s problemima

Koje su institucije posebno suočene s problemima i gdje je potrebna ciljana podrška i senzibilizacija glede mjera? Kako bismo pronašli odgovore na ovo pitanje, istražili smo koje se institucije najviše bave problemom prisilnih situacija u vezi s partnerstvom, brakom i rastavom, kao i koliko su komplicirani ti slučajevi s kojima dolaze u doticaj. Prvo saznanje na koje smo naišli ukazalo nam je da postoji široki spektar institucija koje se u svom svakodnevnom radu susreću s ovom problematikom iako nisu sve institucije u istom opsegu konfrontirane s istom problematikom.

Dakle, koje institucije su najčešće opterećene i koje su nasuprot njima samo povremeno zatečene pitanjima osobe koja traži pomoć? Odgovor na ovo pitanje su sudionici ankete izvukli iz dobivenih rezultata sukladno izabranim kategorijama, čemu je dodan broj slučajeva na kojima se određene institucije radile.

Tablica 6: Procjena slučaja prema vrsti institucije ( donja brojčana vrijednost55

Na prvom mjestu nalaze se institucije koje su specijalizirane za pružanje pomoći žrtvama nasilja, odnosno savjetovališta za žrtve i ženske kuće. Prvo, su mjesta na koja žrtve prvo odlaze kako bi dobile informacije, pravno savjetovanje, psihološko savjetovanje pa i pomoć ako se radi o kriznoj situaciji. Drugo, su institucije koje nude pomoć žrtvama nasilja u vidu smještaja i savjetovanja.56 Glavna uloga koju takve institucije imaju u području „prisilne udaje“ ne bi nas trebala iznenaditi. Prvo, ostale institucije kada se suoče s ovakvim problemom uglavnom upute osobe prema specijaliziranim ustanovama, posebno kada se radi o tome da je osobu potrebno zaštiti i smjestiti na sigurno mjesto, posebno ako se radi o dugotrajnijem nasilju ili

55 Za ovu tablicu uzeta je jedinstvena donja brojčana vrijednost, kako bi se omogućilo jednostavnije razumijevanje. Ovdje se radi o relativnom značenju broja slučajeva između pojedinih institucija i apsolutnog broja slučajeva. 56 U nekim kantonima se nudi istovremeno i smještaj i savjetovanja žrtvi. Institucije koje nude obje usluge smještene su pod stavku „Savjetovališta za žrtve“



iznenadnom ekstremnom obliku nasilja. Drugo, sukladno prikupljenim saznanjima, da se osoba koja se nalazi u procesu „prisilne udaje“ prvo za pomoć obraća nekoj od postojećih institucija, tek onda kada je sukob već poprimio kritični oblik, kada su osobe fizički suočene s nasiljem, visoka je vjerojatnost da će se osoba uputiti specijaliziranim ustanovama – jer da su slučajevi manje akutni mogli bi se unutar takvih okolnosti rješavati od manje specijaliziranih ustanova. Treće, prema ovakvoj logici stvari ne bi nas trebalo iznenaditi da Savjetovališta za žrtve pa i Ženske kuće imaju ključnu ulogu kod situacija tipa C, u kojima je situacija puno sličnija situaciji obiteljskog nasilja. Oba ova tipa institucija imaju važnu ulogu i kod prisilnih situacija tipa A i B. To nas opet vraća na činjenično stanje, da i osobe koje su stavljene pod pritisak da se moraju udati ili oženiti ili koje moraju odustati od partnerstva, koje su toliko izložene nasilju, potpadaju pod opis poslova ovakvih ustanova – čak iako je ovdje fizičko nasilje manje prisutno nego kod slučaja C (usporedba Prikaz 12).

Nadalje, značajna je i uloga nevladinih organizacija, udruga i zaklada u području migracija i integracije. Iako navedene institucije nemaju neki posebni nalog brige o žrtvama nasilja, ipak se pojavljuju na trećem mjestu.57 Ove institucije su važne iz različitih kutova gledanja: one prepoznaju slučajeve, one ih prosljeđuju dalje, one prihvaćaju osobe i savjetuju ih, one prate njihove dosjee, posebno ako se pojave poteškoće glede dozvole boravka i držanje na okupu obitelji i sl. Drugim riječima, upravo su nevladine organizacije i savjetovališta dale veliki doprinos u rješavanju situacija „prisilnih udaja“. Ovakve institucije su puno više u susretu sa slučajevima prisilnih situacija tipa A nego Centri za pružanje pomoći žrtvama i Ženske kuće iako to nije njihovo usko područje djelovanja. Primjerice u Zapadnoj Švicarskoj uglavnom se upravno-administrativne službe uključuju u ovakve preventivne projekte koji su financirani od Saveznog ureda za migracije. U njemačkom jezičnom području Švicarske je situacija puno raznovrsnija, ovdje se provode i projekti nevladinih organizacija i udruga kao i upravno-administrativnih službi. To postavlja pitanje, ne bi li ovakvi projekti ili strukturirane mjere koje su provode ciljano glede suzbijanja ovog fenomena trebali uključiti sve državne institucije?

57 U ovu kategoriju spadaju i one službe gdje se uspostavlja prvi kontakt s institucijom kao i pravna savjetovališta za migrante, ali u prevoditeljske službe i druge organizacije koje pružaju pomoć migrantima.



Upravno-administrativne službe iz područja integracija dolaze na četvrto mjesto. Aktivnosti ovih institucija mogu se sagledati kroz dvije dimenzije. S jedne strane se nalaze strateške aktivnosti, podrška politike integriranja i projekata senzibilizacije, a s druge strane se nalazi direktan rad s migrantima kroz Savjetovališta. Podaci nam pokazuju da ova vrsta institucija se nalazi u direktnom kontaktu s osobama koje se nalaze u prisilnim situacijama tipa C. Neke od njih su više aktivne u savjetovanju dok su neke manje aktivnije u pružanju potrebne brige oko tijeka slučaja.58 Nasuprot tome Uredi za izjednačavanje nisu naveli ni jedan jedini slučaj iako bi trebali biti suočeni s ovom problematikom. To znači da su ili previše zaokupljenim strateškim djelovanjem ili da u određenim kantonima nisu uopće aktivni po ovoj problematici, odnosno da ih se uopće ne uključuje u aktivno sudjelovanje.

Prikaz 19: Broj slučaja prema težini i vrsti institucije (tip A,B,C zajedno) (n=179)

Strukovne škole pak potpadaju u kategoriju institucija čija temeljna djelatnost uopće nema veze sa srži ove problematike, ali koje se ipak, što se tiče ranog prepoznavanja posebno tipa A i B, nalaze na vodećoj poziciji. Od strane Saveznog ureda za migracije financirani projekti za doškolovanje izrađeni su upravo za stručno osoblje strukovnih škola. Treba stoga poći od činjenice da je ovdje potrebno razjasniti neke nejasnoće, ne samo da bi se lakše prepoznale uočljive prisilne situacije, već puno više da bi se točno znalo kome uputiti osobu kod koje se prepoznalo da se nalazi u prisilnoj situaciji.

Ono što posebno upada u oči nije učestalost već pitanje u kolikoj mjeri su ovakvi slučajevi povezani s nasiljem. Jer očito je da mjere koje se provode stoje u direktnoj vezi sa stupnjem nasilja, isto kao i različite kompetencije i intervencije koje se isto tako povezuju sa stupnjem prisutnog nasilja.

58 Ovo je posebno vidljivo u Kantonu Neuenburg, gdje se briga o slučajevima vodi od strane Ureda za multikulturalnu suradnju.



Prikaz 20. Broj slučajeva prema težini i vrsti institucije

Nastavak (tipovi A, B i C zajedno) (n=76)

Rijetko institucije dođu u direktni kontakt s osobom kod koje se konflikt još nije razvio, odnosno kada se osoba samo preventivno raspituje prije nego što se nađe u prisilnoj situaciji. Koliko su rijetki takvi slučajevi vidljivo je kod sve tri institucije: u području integracije kroz aktivne udruge i NGO-e, kod službenih ureda za integraciju u kantonima kao i kod obaveznih škola. Ovakav rezultat može se smatrati kao indicij na kojim mjestima je potrebno učinkovitije preventivno djelovati i pojačati postojeće mjere, kako bi se izbjeglo da se konflikt razvije. Za dva slučaja, gdje prisila počinje i gdje se konflikt već razvio, prepoznaje se važna uloga Službi za planiranje obitelji i Bračnih savjetovališta, kao i aktivnih ustanova u području integracije i migracije. Čak se i u strukovnim školama nailazi na prisilne situacije koje su karakteristične stupnju prisile. Ovdje se postavlja pitanje, u kolikoj mjeri takve institucije raspolažu potrebnim znanjem i kompetentnošću kako bi se nosile s problemom nasilja odnosno prisilnim situacijama koje karakterizira upotreba nasilja ili im je na raspolaganju samo upućivanje osobe primjerenijoj ustanovi.

Kod institucija koje su suočavaju s slučajevima u kojima je prisutan ekstremni oblik nasilja, radi se uglavnom o Centrima za pružanje pomoći žrtvama, Ženskim kućama i policiji. Kod sve tri ove institucije su zaposlenici posebno školovani za rad s ovakvim slučajevima i često se događa da upravo druge institucije osobe s problemom šalju upravo njima. No i u drugim područjima poput područja integracije i migracije u kojima su aktivne razne udruge i nevladine organizacije koje se suočavaju s ovakvim situacijama, pojavljuju se i slučajevi s ekstremnim oblikom nasilja. Bilo bi poželjno da se u takvim slučajevima njihovi dosjei proslijede Centrima za pružanje pomoći žrtvama ili Ženskim kućama kako bi se slučajevi mogli zajednički obraditi.

Ova saznanja izbacuju na površinu jedno novo pitanje o kojem ćemo se u idućim poglavljima detaljnije baviti – barem djelomično. U osnovi trebali bismo se upitati jesu li institucije sposobne primjereno reagirati, s obzirom da ova problematika ne pripada u njihovo područje nadležnosti i drugo, da se prisilne situacije ovisno o stupnju nasilja najčešće naveliko razlikuju,



što se odnosi i na slučajeve unutar jedne institucije. Drugim riječima, koje specifične kompetencije su potrebne za efektivno djelovanje odnosno postupanje?

7.3 Institucije i stručno osoblje: vlastita procjena mogućnosti djelovanja

Različiti karakter prisilnih situacija u kojima se dotične osobe nalaze stavlja stručno osoblje pred brojne izazove. Kako oni sami procjenjuju svoje sposobnosti postupanja u prisilnim situacijama u vezi s partnerstvom, brakom ili rastavom? 44% institucija smatra se više-manje učinkovitim spram takvih situacija dok je 41% njih navelo da se smatra manje-više bespomoćno.59 U 15% odgovora osobe su se smatrale neadekvatno obučenim za takve situacije.

Koje su se institucije posebno smatrale bespomoćnima glede prisilnih situacija? Od 20 koje su odgovorile 4 rade u matičnim uredima (Intervju 4) i postoje određene indikacije. Ti stručnjaci su ukazali da matični ured sam po sebi nije ispravno mjesto za postupanje u ovakvim situacijama. Dođu li osobe do matičnog ureda, uglavnom je odluka o sklapanju braka već donesena, tako da je kasno za reagiranje. Dodatno, zaštita osobnih podataka otežava uspostavu kontakta s drugim institucijama.

Posebno bespomoćnim u slučajevima „prisilne udaje“ vide se obavezne škole (3 odgovora) i strukovne škole (2 odgovora). Kao što smo već i prije raspravljali ove škole odnosno njihovi zaposlenici nisu obučeni za postupanje u ovakvim situacijama.

S druge strane iznenađuje da Centri za pružanje pomoći žrtvama, navode da se smatraju učinkovitim ali opet i bespomoćnima (8 slučaja). Ovdje se radi uglavnom o Centrima, kojima su druge institucije poslale osobe, u čijim slučajevima se radi o primjeni mjera protiv nasilja, koje su u središtu postupanja. Drugim riječima, ili je tematika nasilja takva da je povezana s izazovom glede postupanja ili se kod „prisilne udaje“ pojavljuju aspekti koji otežavaju postupanje stručnih osoba.

Prikaz 21. Vlastita procjena mogućnosti postupanja (n=131)

59 25 od 156 zaprimljenih odgovora bilo je :“Ne mogu se izjasniti na postavljeno pitanje.“



Čak su se nevladine organizacije iz područja migracija (6 slučaja) izjasnile da su u takvim slučajevima bile bespomoćne.

Bespomoćnost koju ovakve prisilne situacije i situacije okarakterizirane velikom dozom nasilja stvaraju kod institucija, bila je prisutna i u intervjuima i u raspravama naših fokus grupa. Zbog toga ne treba čuditi da se senzibilizaciji i dodatnom stručnom obrazovanju stručnih osoba ovdje daje prioritet.

Posebno je naglašeno u intervjuima da bi prvi korak trebao biti u tome da se ojača svjesno poimanje kompleksnosti prisilnih situacija jer se one uglavnom površno promatraju.

Škole nisu samo stajale pred izazovom glede prepoznavanja prisilnih situacija nego i zbog donošenja ispravne odluke kuda i kome uputiti osobu. Jedan od stručnjaka pri intervjuu iznio je stajalište da se uz prisilne situacije vežu i školski problemi i da je teško unutar toga prepoznati bit problema. Nastavnici, liječnici i socijalni radnici trebaju zbog toga proći proces senzibilizacije kako bi mogli pravovremeno prepoznati problem i primjereno reagirati, prije nego što sama situacija eskalira.

Anketiranje je ukazalo na aspekt glede senzibilizacije stručnog osoblja koje se odnosi na rano prepoznavanje obiteljskih sukoba. Stručno osoblje bi trebalo raspolagati vještinama i znanjem glede administrativnog područja kako bi moglo primjereno djelovati na ovakve prisilne situacije. Ovdje se prvenstveno misli na stručno znanje te administrativno pravne potrebe koje se tiću osoba, posebno tipa C, glede donošenja odluka u težim slučajevima koji su povezani s čl. 50 Zakona o strancima. Kao što je naprijed već navedeno pri primjeni Zakona o strancima ostavljeno je dosta slobodnog prostora za postupanje nadležnim tijelima. U takvim situacijama to je sve potrebno stručnoj osobi kako bi mogla donijeti ispravnu odluku ako se radi o prisilnoj situaciji kod sklapanja braka i kod već sklopljenog braka.

7.4. Najprimjenjivanije preventivne mjere unutar institucija i s njima povezani problemi i izazovi

Kako postupaju institucije spram ove problematike, koje mjere se primjenjuju i koji problemi i izazovi stoje ispred stručnog osoblja? To su pitanja kojima ćemo se baviti u idućim poglavljima!

Rezultati ankete daju nam na prvi pogled pregled mjera koje primjenjuju institucije. Dodatno ćemo detaljnije komentirati različite oblike postupanja pri čemu će nam intervjui stručnjaka i fokus grupe dati još potrebnih informacija, što će nam sve zajedno ukazati na potencijalne izazove.

Najčešći i najrašireniji oblik postupanja su informiranje i savjetovanje (83%60). Koliko se ozbiljno postupa prema zatečenim situacijama odražava se u tome da su pri velikom broju slučajeva poduzete specifične mjere poput pravne podrške (36%) ali i pružanje smještaja (33%) i mjere za skrivanje osoba (29%). Umrežavanje između institucija još jednom se pokazalo kao odlučujući faktor. Kod velikog broja slučajeva stručno osoblje kontaktira drugu instituciju, bilo glede potencijalne predaje slučaja (43%) ili glede zajedničkog rada po slučaju (57%).

Kako su ove situacije puno puta povezane s obiteljskim kontekstom, koji puta se poduzimaju i mjere koje se ne tiču samo osobe već i njezina okruženja (prikaz 23.) To se može provesti u

60 Kod ovog pitanja bili je dozvoljeno više odgovora, tablica daje informacije o postotku pojedinih vrsta postupanja – a ne o podijeli unutar tipova postupanja. Zbroj udjela postotka na različite stavke je zbog toga 100%.



formi sistematičnog pristupa, koji cilja na to da situacija ne eskalira, na način da se pokušava uspostaviti dijalog (razgovor s okolinom 34%, medijacija unutar obitelji 24%) ili mjere koje se tiču direktno određene osobe iz tog okruženja (9%).61

Mjere koje se odnose na kažnjavanje osobe koja je pokretač provođenja nasilja, kako bi se spriječilo da nekome nanesu ozljede ili šteta, nalaze se na trećem mjestu (postupanje policije ili zatvor, 26% slučajeva). Mjere kojima se dodjeljuje smještaj (mjere skrbništva, 16% slučajeva). Među zadnje, može se uvrstiti i smještanje maloljetne osobe u dom ili u obitelj, ali isto tako se mogu smjestiti i djeca koja su izvrgnuta obiteljskom nasilju.

Prikaz 22: Mjere poduzete od strane institucija zbog izvršene prisile nad osobom (n=513)

Prikaz 23: Mjere poduzete od strane institucija za oštećene osobe i njihovo okruženje

61 Ovdje mislimo na primjer o mjerama za socijalnu integraciju ( tečaj jezika itd.) ili na poslovnu integraciju za roditelje ili supružnike.



Isto tako je vidljivo da u 35% slučaja nije poduzeta ni jedna mjera koja bi u sebi uključivala okruženje. Takav rezultat je na prvi pogled iznenađujući, no iduće poglavlje će nam za bolje tumačenje toga rezultata pružiti više informacija.

Iako ovi rezultati pokazuju jedno općeprihvatljivo poimanje, nezaobilazno je da se svaki od tih aspekata detaljnije proradi, kako bi se bolje razumjeli problemi i izazovi u vezi s postupanjima. Razgovori stručnjaka kao i rasprave fokusnih grupa dati će nam detaljniji pogled u to područje.

7.4.1 Problemi i izazovi na osnovu sukoba lojalnosti/odanosti dotične osobe

U 35% slučaja nisu poduzete nikakve mjere koji bi na bilo koji način uključile i okruženje, iako se, kako smo već otprije naglasili ovdje radi o obiteljskim problemima. Takvo činjenično stanje objašnjava se kroz jednu od važnih poteškoća, a koja se pojavljuje prilikom pružanja pomoći kod ove problematike, naime s već naprijed navedenim sukobom lojalnosti, u kojem se žrtva nalazi. Rezultati online ankete potvrđuju tu povezanost. Pri anketi moralo je stručno osoblje dati informaciju koje su potencijalne mjere i iz kojih razloga su ih primijenili. Najčešće je stručno osoblje iznosilo da bi najučinkovitija mjera bila ona koja bi uključivala rad s okolinom. Takvo postupanje nažalost prema anketi u 56% slučaja nije moguće, jer osobe to ne žele. Osobe koje se nalaze u prisilnoj situaciji su spremne zatražiti pomoć kod institucije, ali samo pod uvjetom da se to odvija skriveno od „očiju obitelji“. Tako oni odbijaju svaku mjeru koja ukazuje da bi i članovi obitelji mogli saznati da je osoba zatražila pomoć i da je izvan obiteljskog kruga pričala o situaciji. Drugačije rečeno, u puno slučaja osoba ne želi da se uključi njezino okruženje, jer se osoba nalazi u sukobu lojalnosti i u sukobu s osjećajima spram osoba koje nad njom vrše pritisak ili nasilje. Jedna od stručnih osoba to je ovako u anketnom upitniku pojasnila:

„..prva mjera je savjetovanje koje je namijenjeno da osoba shvati što zapravo želi. U pravilu se radi o dosta ambivalentnom ponašanju iz kojeg se ne može tako lako izvući primjerena mjera.“

Uz sukob lojalnosti ide i strah s ozbiljnim posljedicama, ne samo da će se bližnje razočarati, već i da će ga/nju ta bližnja osoba odbaciti. U stvarnosti, upravo nam intervjui pokazuju da se osobe ponekad boje da bi uključivanje njihove okoline za njih moglo imati pogubne posljedice.

Jedno takvo ambivalentno ponašanje – tražiti pomoć a istovremeno biti pod utjecajem sukoba lojalnosti i straha – se češće nalazi kod žrtvi obiteljskog nasilja i posebno kod osoba koje se nalaze i situacijama koje pripadaju tipu C (Fokusna grupa Westschweiz).

Jedan od većih izazova pri suzbijanju prisilnih situacija u vezi s partnerstvom, udajom ili rastavom nalazi se u pronalaženju rješenja za određenu situaciju u kojoj osoba predložene mjere odbija. Jedna od stručnjakinja iz Centra za pružanje pomoći žrtvama (Westschweiz), opisala je sljedeću situaciju: „Raspolažemo alatima za pomoć tim osobama ali ti alati nisu prilagođeni njima. Tako ćemo toj osobi reći vi možete podnijeti kaznenu prijavu ali to ona neće učiniti, ali ići ćemo i korak dalje da bi saznali koji je taj razlog zbog kojeg ona ne može podnijeti prijavu.“ (Intervju 1)

Jedna druga je detaljnije pojasnila taj stav i naglasila da je taj sukob lojalnosti posebno izražen kod osoba koje ne samo da su emocionalno ovisne o svojoj okolini, već i glede smještaja i financijske pomoći. Raspolaže li neka osoba financijskim sredstvima, ima li određenu stručnu spremu ili radnim mjestom, takva osoba je u stanju prije donijeti odluke koje će biti suprotne očekivanjima obitelji: „U pojedinim slučajevima kada je ekonomska neovisnost bolje riješena, smanjuje se naravno i ambivalentnost i lojalnost (…) Utvrdila sam da se osobe samo onda



odlučuju na prekid, kada s jedne strane psiho-socijalno ali i ekonomski raspolažu određenim sredstvima. One imaju samo jedan konflikt, dakle ambivalentnost, da će usprkos tome izgubiti obitelj, ali shvaćaju da se moraju odlučiti. Nakon toga si ipak to na određeni način mogu ponovo priuštiti, jer jednostavno im na raspolaganju stoje druge mogućnosti kako bi osigurali svoju egzistenciju.“ (NGO djelatnica, Intervju 6).

Stručnjaci stoga u prvom redu savjetuju mjere koje se odnose na jačanje samopouzdanja i autonomnosti dotičnih osoba: „Potrebno je pomoći da se izuči neki zanat, da se radi neki posao, treba ih rehabilitirati. Skloništa nisu napravljena isključivo da bi se tamo spavalo. To je mjesto koje vas zaštićuje ali istovremeno tamo se uči kako steći izvjesnu financijsku neovisnost, tamo se uči neki zanat.“

Usprkos tome potrebno je pratiti osobu za vrijeme tog dugotrajnog i mukotrpnog procesa posebno glede psihološke pomoći: „Osjećamo se loše kada izgubimo sva svoja uporišta. Kada se izgubi vlastita obitelj, te djevojke gube svoje uporište. Ako nema ozbiljne potpore i pratnje na psihološkom planu i na području stanovanja pa i vezano za učenje nekog zanimanja, a istovremeno ste izgubili sva svoja uporišta te žene sasvim padnu, vraćaju se obitelji i rade ono što obitelji od njih očekuje.“

U tom smislu moguće je takav sukob lojalnosti oslabiti, ako se poboljša ekonomska neovisnost osobe, kako bi se mogla osloboditi od svoje bliže okoline. Neki od stručnjaka naglašavaju učinkovitost financijske pomoći, koja može olakšati bijeg iz jednog prisilnog braka ili bijeg iz obitelji (stručnjaci iz Ženske kuće, Zapadna Švicarska, Intervju 1, Online anketa). Drugim riječima, sukobi lojalnosti i ambivalencije od strane osoba otežavaju stručnim osobama u velikom omjeru zaštitu tih osoba i pružanje potrebne pomoći. Istovremeno nemoguće je provesti postupanje a da se ne uzme obzir i sukob lojalnosti nevezano o tome je li se konflikt razvio ili se već vrši nasilje nad osobom. Čvrste obiteljske veze i ambivalencije koje to prate, mogu biti prepreka za optimalnu suradnju institucija, jer osobe odbijaju koji puta da se u slučaj uključi i neka druga institucija iako bi upravo takva zajednička suradnja bila od presudnog značaja za rješenje situacije.

7.4.2 Suradnja i umrežavanja institucija: lanac postupanja i njegovi problemi i izazovi

Da suradnja i povezivanje institucija koje su aktivne u ovom području nije uvijek optimalna, je tema koja je isplivala na površinu tijekom provođenja ankete, stručnih intervjua i rasprava fokus grupa glede pružanja učinkovite pomoći glede problema „prisilne udaje“. U prethodnom poglavlju naznačeno je da je 43 % institucija dosje proslijedilo na postupanje drugoj instituciji i da je u 57% slučaja došlo do suradnje između različitih institucija. Zbog toga se treba pozabaviti pitanjem zbog čega takva suradnja ne može biti optimalna i koje su to praznine koje to onemogućavaju.

Za utvrditi je da je jedna takva vrsta povezivanja između različitih točaka gledišta neophodna. Osobe se ne nalaze samo u različitim prisilnim situacijama već se i razlikuju na temelju svog profila i obraćaju se jednom širokom spektru institucija. Očito je da nisu sve službe ovlaštene da djeluju u ovakvim slučajevima. Koji puta se jednostavno nađu pred ovakvim slučajem, a ne raspolažu sa dovoljno kompetentnosti da bi se slučajem mogle i baviti. K tome, pojedini slučaj sa sobom nosi toliko problematike da koji puta samo jedna institucija to nije u stanju sama riješiti. Drugim riječima, stručno osoblje, koje se bavi samo jednim specifičnim aspektom prisilne situacije moralo bi u principu znati kada i koja služba može – unutar te iste ili neke



druge institucije – pokriti druge aspekte koji se pojavljuju unutar prisilne situacije. Podaci pokazuju jasno da upravo ta povezanost ne funkcionira uvijek na optimalni način.

Jedna od opaski u upitniku opisuje taj problem: „Možemo konstatirati da djelovanje različitih tijela ili čimbenika koji bi mogli djelovati ili reagirati u tim situacijama nije koordinirano. Često svaki od njih radi zasebno, svaki u svom kutku i te se institucije osjećaju bespomoćnima u situacijama prisilnih brakova ili brak iz nužde.“

I u intervjuima je ova tema nekoliko puta bila obrađivana, gdje god su se pojavile problematične karakteristike tog povezivanja. Jedna stručna osoba iz njemačko/švicarske fokus grupe opisala je to na slijedeći način: „Najteže je kada imamo takvu osobu koja traži mjesto za pomoć i kada je nakon nekog vremena pošaljemo drugdje. To je ono što bismo morali izbjegavati.“

Taj umreženi i koordinirani posao započinje unutar jednog specifičnog slučaja od strane institucije. Jedna od stručnjakinja je dodala slijedeće: „I prilikom postupanja je važna umreženost, raspoloživost stručnih osoba i sredstava. Problem koji se uvijek ponavlja je da se utvrdi da služba koja je uključena ili nema dovoljno vremena ili ne može ovo ili ono. Ako se primimo jednog slučaja onda na njemu treba i efektivno raditi. Uvijek bi to trebali biti isti akteri, a ne da osoba mora unutar organizacije mijenjati kontakt osobe, to bi uvijek trebale biti iste osobe.“ (Intervju 5).

Drugu kariku u ovom intervju lancu čini znanje o kompetentnosti različitih institucija gradova ili kantona. Više osoba je ukazalo na postojanje problema u tom području. Jedna od mjera, koju je nekoliko stručnjaka spomenulo sastoji se upravo u koordiniraju nadležnosti prema gradu odnosno kantonu. Ideja je slijedeća: da jedna institucija preuzme koordinacijski posao u slučajevima prisilnih situacija u vezi s partnerstvom, brakom ili rastavom. U gradu Bernu primjerice to radi policija za strance. Kod nje se određuju potrebne mjere za brigu i skrb, oni formiraju Case Management i prikupljaju potrebne aktere za rad po slučaju. Ovdje se radi o jednom upravnom tijelu no isto tako možemo zamisliti da neka druga institucija izvan javne administracije preuzme takvu obvezu. Glavno je, da jedno takvo koordinacijsko tijelo bude opremljeno s odgovarajućim resursima.

Tek nakon što se tako nešto napravi, može se započeti s već uhodanim načinom brige oko slučaja, što je bilo i predloženo od više osoba tijekom intervjuiranja. Odgovarajuće tome mogu različite institucije, primjerice policija ili Služba za mlade, odrediti jednu osobu za kontakt odnosno za rad po prisilnim situacijama u slučaju partnerstva, braka ili rastave. To bi omogućilo određenoj osobi, da se specijalizira za tu problematiku i da dobije potrebne kompetentnosti i da istovremeno zna koje druge stručne osobe unutar ili izvan te institucije mogu biti kontakt osobe poput nje.

Jedna druga mjera koja bi mogla olakšati suradnju i umrežavanje, predložena je od strane fokusne grupe. Razmjena iskustva, povezivanje između kantona i posebno provođenja godišnjeg sastanka, se smatra učinkovitim sredstvom koje bi tada ovu tematiku podiglo na nacionalnu razinu, na kojoj bi se moglo tada bolje koordinirati, ne zaboravivši pri tome i jezične barijere (fokus grupa njemačko/švicarska).

Konačno nekoliko puta je ukazano da je upravo to ona karika u lancu koja nedostaje, konkretno glede rada s osobama koje su uzročnici nasilja: „Kod toga u tom lancu intervencija nedostaje dio koji bi se pobrinuo za počinitelja nasilja. A to je upravo dio koji u intervenciji u Švicarskoj u potpunosti nedostaje. Upravo je važno i za zaštitu žrtava kao i za počinitelja



nasilja, da ima kontakt osobu kako ne bi bio sam suočen s tom situacijom. Drugačije rečeno, nedostaju instance koje bi direktno radile s osobom koja uzrokuje nasilje ili se savjetovanje mora platiti, zbog čega su nepristupačna. K tome treba uzeti u obzir i samo činjenično stanje stvari, da Savjetovališta za žrtve i Ženske kuće skoro pa nikad ne dođu u kontakt s osobom koja uzrokuje nasilje ili koja je izazvala prisilnu situaciju. U tom smislu im je rečeno da se druge institucije bave takvim osobama.“

Ovakva razmišljanja ponovo nas vraćaju na početno temeljno pitanje: u kojem omjeru bi trebao biti ustrojen lanac postupanja, koji bi trebao biti neovisan i stručan za postupanje u prisilnim situacijama u vezi s partnerstvom, brakom i rastavom ili bi bilo smišljenije da se postojeće mreže u području obiteljskog ili bračnog nasilja ojačaju i uključe u tematiku „prisilne udaje“ odnosno u nastalu mrežu koja se bavi tom tematikom? Ovo pitanje je relevantno zato jer lanac postupanja je u oba problematična područja suočen s nizom izazova. Na temelju dosta kritičnog karaktera ove situacije, traži se čuvanje osobnih podataka i povjerljivo postupanje. 22 odgovora navela su u upitniku zaštitu podataka, zbog čega se potencijalno korisne mjere ne mogu provoditi. Jedna stručnjakinja iz područja zaštite žrtvi navela je da je potrebno poduprijeti umrežavanje ali da se istovremeno mora isto tako raditi na boljoj zaštiti osobnih podataka i prava žrtvi. Dakle, pred nama stoji dvostruki izazov: lanac postupanja mora se u slučaju nasilja učiniti optimalnim i pri tome se mora omogućiti zaštita osobnih podataka. (Intervju 2).

7.4.3 Problemi i izazovi u radu s obiteljskim okruženjem

U gore napisanom tekstu naveli smo dvije mjere odabrane od strane institucija koje se sastoje u tome da se vodi komunikacija odnosno razgovor s okolinom (34%) ili da se provodi medijacija unutar obitelji (24%). Glavna srž ovih mjera je rad u okolini, odnosno direktni kontakt s osobama koje su započele prisilu, pritisak ili nasilje - uključujući razgovore i s članovima obitelji. Često se ove mjere primjenjuju tek onda kada se stupanj nasilja još nalazi u granicama prihvatljivog glede prisilne situacije odnosno dok je osoba još u stanju sama se nositi sa situacijom, odnosno kada se još ne nalazi u akutnoj opasnosti. Ovakvi oblici postupanja provode se i onda kada osoba odbija podnijeti kaznenu prijavu protiv nekog od članova obitelji ili kada se ne želi odgovorno postaviti glede prekida odnosa s obitelji bilo zbog lojalnosti ili emocionalne povezanosti.

Za mlade osobe je prekid odnosa s obitelji često traumatičan događaj i to nastoje izbjeći pod svaku cijenu. Mjere koje se provode unutar obiteljskog okruženja nude pomoć kako bi se smirile tenzije u odnosima i kako bi se sačuvala komunikacija unutar članova obitelji ili kako bi se ponovo uspostavila komunikacija među članovima obitelji – u onoj mjeri u kojoj samo stanje to dozvoljava. U tom pogledu više stručnjaka je iznijelo pozitivan stav glede primjene ovakvog pristupa, koji uzimaju u obzir uključivanje i bližeg okruženja dotične osobe. Već provedene studije su potvrdile da su prisilne situacije u vezi s partnerstvom, brakom ili rastavom, često povezane sa sveobuhvatnim obiteljskim nesuglasicama i odnosima (Savezno ministarstvo za obitelj 2011; Lavanchy 2011; Riano i Dahinden 2010).

Intervjui i fokusne grupe donijeli su zaključak o važnim problematičnim područjima glede ovakvih postupanja i istovremeno daju opravdano razumijevanje zbog čega u 35% slučajeva te mjere nisu bile primijenjene: (Prikaz 23). Jedna od stručnjakinja iznijela je svoje mišljenje: „Često čujemo od stručnih osoba: posredovanje je važno. Naše iskustvo govori nam pak da se ni ono ne može koristiti unedogled. Jer da bi se to moglo, potrebno nam je puno više ispunjenih



preduvjeta nego što ih imamo. Posredovanje mora biti svjesno izgrađeno. Postoje i tzv. ubojiti kriteriji, poput stanja opasnosti.“ (Stručnjakinja NGO-a, njemačko/švicarska, Intervju 6). Jedan od najtežih aspekata kod ovakvog postupanja je pokušaj da se situacija unutar obitelji smiri kako bi se moglo započeti s komunikacijom odnosno razgovorom, a s druge strane je tu i pitanje zaštite osobe koja se nalazi pod prisilom odnosno pritiskom. U slučajevima u kojima je obitelj teško uvjeriti da njihove namjere nisu primjerene odnosno prihvatljive, pitanje zaštite osobe stavlja se na prvo mjesto.

Stručnjaci ukazuju na više uvjeta koji mogu pomoći da se uspije u postizanju cilja kod ovakve intervencije. Slijedeći citat ukazuje na dva odlučujuća elementa: „U tim situacijama gdje postoji izniman pritisak obiteljskog okruženja također se gleda pronalazi li ona i saveznike. Zato što ponekad postoji jedan brat ili jedna sestra koji ju razumiju. Tada se s njom sagledava kako bismo mogli učiniti to da u obitelji postoji dijalog.“ (…) A tu je isključivo žena, koja može reći do kuda ona može ići jer isključivo ona poznaje obiteljsku dinamiku i sredinu. Postoje dvije mogućnosti za rad: Postoje žene koja nam kažu: „Da, ja imam tetku i znam da s njom mogu pričati, ona će doći da popriča s mojim rođakom i mojim suprugom.“ (…) A mi nismo nazočni, mi pratimo ženu u tome, ukazujući joj na to što ona može postaviti kao element da bi zadobila respekt. A potom ima žena koje kažu: „Ja poznam jednog svećenika.“ Npr. religiozna osoba koja imaju autoritarni utjecaj na počinitelja nasilja. To su sredstva koja su vrlo zanimljiva jer omogućuju da se ponovno uspostavi dijalog u određenom okviru a gdje postoji određeni autoritet. Ali svakako je potrebno da to bude autoritet kojega priznaje počinitelj nasilja, u protivnom to ne služi ničemu.“

Drugi stručnjak vidi temelje za uspješnu medijaciju u slijedećim elementima: „Potrebno je prvo uvjeriti se koji od već uključenih aktera nam stoje na raspolaganju. Ne moraju to biti stručne osobe, već osobe koje već imaju dobar kontakt s roditeljima. Primjerice to mogu biti osobe iz užeg kruga obiteljskog sistema primjerice, voditeljica koja je vodila brigu oko školovanja kćerke, koju ovdje možemo smatrati ključnom osobom jer je od samog početka imala dobar kontakt s obitelji i imala dozvolu da reagira kada je bilo problema u školi i bila u situaciji da razgovara s roditeljima o mogućem rješenju problema. Takvu osobu svakako treba koristiti u ovakvim situacijama. Drugi kriterij: pronaći nešto što je zajedničko svima uključenim u situaciju na osnovu čega se može krenuti u prisniji razgovor s obitelji, primjerice naglo popuštanje u učenju. S obzirom da i obitelj a i škola imaju isti cilj, a to je da kćerka završi školovanje, onda se na temelju toga može kroz razgovor utvrditi što bi mogao biti glavni razlog za takvo loše stanje u školi. Na taj način izbjegavamo direktno oslovljavanje problema: Vi činite nešto što u našoj kulturi ponašanja nije prihvatljivo itd. Takav pristup bio bi pogrešan. Naprotiv, ako pronađenom područja koja su nam od zajedničkog interesa onda njih treba uzeti kao uvodnik za izgradnju komunikacije s obitelji.“ (NGO stručna osoba, njemačko/švicarska, Intervju 6).

Drugim riječima ovdje se radi o klasičnom obliku medijacije sukoba u obiteljskom okruženju (od Sinner 2005). Takva medijacija sukoba može poprimiti drugačije oblike, posebno što se tiče osobe, zbog koje se intervenira unutar obitelji. Kao što je iz citata vidljivo, medijator mora biti saveznik osobe zbog koje je sukob nastao, ali on isto tako mora biti prihvaćen od strane ostalih članova obitelji i mora spram osobe koja je započela s nasiljem imati autoritet.

Kroz razgovore smo došli do zaključka da medijacija može poprimiti nekoliko oblika. Idealno bi bilo kada bi stručna osoba posjedovala potrebno znanje da djeluje kao medijator. Isto tako



je moguće – kao što je u citatu navedeno – da komunikaciju započne i vodi osoba koja za dotičnu osobu može stajati kao izvor koji je u stanju voditi komunikaciju između obitelji i osobe. Moguće je isto tako da se u proces medijacije uključi i osoba izvan obiteljskog kruga poput svećenika, nastavnika i sl., spram kojeg obitelj ima poštovanje odnosno koju respektira. Naravno da se ovdje može koristiti i među kulturni medijator. Ali, ovdje nije cilj da se ovakav sukob rješava na „kulturni“ način ili da ga se „etnizira“, to je jedna od opasnosti na koju su neki od stručnjaka upozorili u svojim stručnim radovima (Dahinden 2005; Wüstehube 2010.) a na koju je i jedan od naših stručnjaka skrenuo pažnju: „Naša uloga je da približimo kulturu i prikažemo je u općem smislu, da prikažemo i druge dimenzije utjecaja koje neke osobe manje vide, jer su jednostavno navikli na drugi vid kulture.“ (Intervju 6.). Od posebnog značaja u području medijacije sukoba su stručne sposobnosti kompetentnosti. Nasuprot tome problem pri upotrebi tzv. medijatora kulture je u tome da se tu radi o osobama koja je istog etničkog, religijskog ili govornog porijekla kao i osoba odnosno žrtva. Ne samo da bi to moglo dovesti do sukoba glede podjele uloga već i do toga da bi žrtva mogla odbiti kontakt prema takvoj osobi jer joj ne bi mogla vjerovati, što nam je dvoje stručnjaka i potvrdilo.

7.4.4 Zaštita žrtve, policijsko postupanje i kazneni progon

Međutim, ako je stupanj nasilja visok, ako se više ne može garantirati sigurnost dotične osobe, onda je potrebno primijeniti druge mjere. U takvoj situaciji se osoba udaljava iz obiteljskog okruženja što može svakako dovesti do definitivnog prekida odnosa s obitelji. Koji puta je potrebno i postupanje policije pa i kazneni progon spram osoba koje su započele s provođenjem nasilja nad osobom. Mjere koje se provode od strane više institucija imaju za cilj zaštiti osobu: pronalaženje nužnog smještaja (33%), mjere kojima se onemogućava da se osoba pronađe (29%), policijsko postupanje ili kazneni progon odnosno podnošenje kaznene prijave (26%) pa i pred mjere glede skrbništva (16%).

U svim kantonima na području Švicarske postoje objekti za nužni smještaj osoba koje se nalaze u ovakvim situacijama. U Zakonu za zaštitu žrtvi, koji je stupio na snagu 1993. godine u Švicarskoj jasno je napisano da su svi kantoni, dužni pripremiti mjesta za prihvat i savjetovališta za osobe, zbog počinjenog kaznenog djela na njihovu štetu, u psihičkom, fizičkom ili seksualnom obliku, čime je narušen njihov egzistencijalni integritet i realizirati propisano, na način da se u bilo koje doba, dan ili noć, takvim osobama osigura siguran nužni smještaj, uključujući i hitnu pomoć odnosno službu (Federalni ured za jednakost žena i muškaraca 2008). Intervjui ipak ukazuju na jednu prazninu, naime da ponuda nužnog smještaja za specifične prisilne situacije u vezi s partnerstvom, brakom ili rastavom nije dovoljna ili nije primjerena. Prema procjeni stručnjaka iz fokusnih grupa, postojeći kapaciteti nužnog smještaja u svim kantonima nisu dostatni. Zatim je naglašeno da je neophodno potrebno dugotrajno smještanje. Puno institucija osobe smješta u takve objekte na nekoliko tjedana ili na nekoliko mjeseci. Po mišljenju stručnjaka to se smatra nedovoljnim posebno kada se radi o mladim osobama koje napuštaju svoju obitelj i koje moraju svoj život iznova organizirati. Nadalje, objektima nedostaje prostor namijenjen specifičnim ciljanim grupama, u prvom redu mladim, maloljetnim djevojkama. Jedna od stručnjakinja je navela kao primjer za to Kuću za djevojke u Zürichu i žalosno je da na području zapadne Švicarske nema više takvih objekata (Intervju 2). Isto tako nedostaje objekata za nužni smještaj muškaraca. Uočljiv je podataka da se muškarce koji se nađu u ovakvoj situaciji zbog nedostatka prihvatljivog smještaja, smješta u psihijatrijske ustanove (stručnjakinja fokus grupe Deutsch-Schweiz).



Zaključno, naglasila je jedna stručnjakinja da sveukupno nedostaje objekata za nužni smještaj za parove – dakle slučajeve prisile tipa B.

U tom kontekstu došli smo do iduće točke naše rasprave: ako se radi o zaštiti osobe koja se nalazi u akutnoj opasnosti, postavlja se problem promjene identiteta i/ili promjene imena. Jedan od stručnjaka (Intervju 5) naveo je Savezni zakon o van procesnoj zaštiti svjedoka62, koji bi u budućnosti trebao omogućiti odgovarajuće mogućnosti postupanja. Taj zakon trebao bi omogućiti stvaranje novog identiteta i olakšati anonimiziranje osobnih podataka žrtve, tako da je njezini poznanici više ne bi mogli pronaći. Prema izjavi stručnjaka takav proces je za sada još uvijek dosta kompliciran i povezan s velikim administrativnim aktivnostima. Stupanjem na snagu ovakvog zakona trebali bi se pojednostaviti procesi glede identiteta.

Glede mjera, koje su namijenjene prvenstveno uzročniku nasilja tijekom intervju na svijetlo je izašao još jedan zanimljiv detalj. Prisilne situacije u vezi s partnerstvom, brakom ili rastavom karakteristične su po tome što nasilje ne polazi od samo jedne osobe već od čitave obitelji ili od više osoba (Fokus grupa Deutsch-Schweiz). Jedna od stručnjakinja NGO (zapadna Švicarska) iznijela je mišljenje: „To je vrlo teško zbog obitelji, jer nikad nemamo posla samo s jednom osobom.“

Ovakvo činjenično stanje povlači za sobom otežano podnošenje prijave ili pokretanje kaznenog postupka – jer istovremeno moramo uključiti više članova obitelji. Osobe koje su sudjelovale u anketi u svojim odgovorima je ukazivalo na upotrebu onih mjera kojima se može uzročnika nasilja odvojiti od obitelji, npr. da se počinitelja vrati u zemlju porijekla. Jedna takva mjera moguća je samo onda ako se radi o osobi koja ne posjeduje švicarsko državljanstvo. S druge strane ovakve mjere nisu učinkovite u onim slučajevima u kojima prisila odnosno pritisak ne potječu od jedne osobe nego od više njih odnosno od kolektiva pri čemu dolazi da se počinitelji izmjenjuju. Od posebnog značaja je da takve mjere deportiranja još više otežavaju stanje stvari po mlade žene, zbog njihove povezanosti i ovisnosti. Jedna od stručnjakinja opisala je slučaj mlade žene koju je pratila i koja je odbila podnijeti prijavu protiv svog oca zbog „prisilne udaje“, jer je bila u strahu da bi zbog toga mogla čitava njezina obitelj biti vraćena posebno njezine mlade sestre. (Intervju 1).

7.4.5 Pravni zakonski problemi i izazovi

Predmet ovog istraživanja nije bila pravna ili zakonska ekspertiza obrađivane problematike. No ipak su tijekom provođenja studije izašli na vidjelo neki aspekti iz pravnog područja; smatramo da ih ne smijemo izostaviti. Prvi i važni element već je prije raspravljan i tiče se pitanja boravka (čl.50., Zakon o strancima) odnosno građanskog statusa osobe. Upravo pitanje građanskog statusa osobe je dosta problematično posebno što se tiče prisilnih situacija i to nažalost ne samo na štetu žrtvi, već posebno što se tiče osoba koje se nalaze u prisilnoj situaciji tipa B. Često takve osobe zatraže pomoć i podršku kada su već izložene obiteljskom nasilju i kada im se pruža pomoć od strane stručnih službi (Fokus grupa njemačko/švicarska, Intervju 2). Istovremeno se pojavljuje otežano pružanje pomoći zbog njihova porijekla, uglavnom se radi o strancima.

Ono što je od posebnog značaja u ovakvim situacijama gdje je prisutno obiteljsko nasilje razlikuje samo po jednom glavnom elementu od obiteljskog nasilja spram švicarskih žena a to je: da u ovom slučaju žena ima strah od odvajanja od obitelji, zbog čega strankinje više izabiru

62 www.admin.ch/ch/d/gg/pc/documents/1788/Bundesbeschluss.pdf

http://www.admin.ch/ch/d/gg/pc/documents/1788/Bundesbeschluss.pdf



ostanak u tako nepovoljnoj po njih situaciji. Pojedine mjere, kojima se može pružiti potrebna pomoć tim ženama, kako bi se mogle izvući iz stanja nasilja, mogu se provoditi, ako se prije toga pozabavimo upravo primjenom čl. 50 Zakona o strancima.63

Njemačko/švicarska fokus grupa ukazala je na još jednu točku, koja je isto tako povezana s pravom boravka. Ovdje se radi o pravu na povratak osoba koje su bile prisiljene na udaju tijekom boravka u inozemstvu, ali su prije toga imale pravo boravka na području Švicarske. Kao što je već navedeno, u 77% slučajeva tipa A, osobe koje su bile prisiljene na sklapanje braka s osobom dok su bile u inozemstvu. Jedan dio tih brakova nije sklopljen u Švicarskoj, već u inozemstvu, faktor koji predstavlja veliki izazov glede provođenja bilo koje mjere. Nakon udaje, osoba koja je živjela u Švicarskoj se ili vraća zajedno sa suprugom u Švicarsku ili je prisiljena nastaviti živjeti u inozemstvu. Isto tako se događa da žena koja je bila prisiljena u inozemstvu sklopiti brak bude prisiljena da nastavi živjeti u inozemstvu. Stoga stručnjakinja predlaže da se tim osobama pravno garantira pravo povratka u Švicarsku, čak i ako je njezina dozvola boravka u međuvremenu prestala vrijediti, onoliko dugo koliko je bila prisiljena boraviti u inozemstvu.64 U Njemačkoj žrtve „prisilne udaje“ imaju nakon napuštanja područja Njemačke do deset godina pravo na povratak.65

7.5 Privremeni zaključak

Rezultati pokazuju da postoji široki spektar institucija koje imaju posla s osobama koje se nalaze u prisilnim situacijama. No nisu sve institucije na isti način konfrontirane s ovom problematikom, s obzirom na različite pojavne oblike prisilnih situacija. Ova raznolikost postavlja pitanje mogu li onda institucije postupati na isti način, posebno ako se uzme u obzir da nisu sve ovlaštene za postupanje po ovakvim slučajevima ili nisu obučene za ovakav način rada jer takav način rada ne potpada pod njihovu nadležnost. To je posebno vidljivo kod udruga, nevladinih organizacija i zaklada koje su dosta aktivne u području migracija ali i kod strukovnih škola. Analize pokazuju osim toga da su skoro pa sve institucije konfrontirane sa slučajevima koji među sobom pokazuju određeni stupanj različitosti, pri čemu su za svaki slučaj potrebne primjerene mjere shodno samom slučaju, a koje se opet ne mogu provesti od strane samo jedne institucije.

Zbog toga ne treba čuditi da pola osoba koje su sudjelovale u anketi, se smatralo bespomoćnima glede ove situacije. Stoga se opet na prvo mjesto stavlja tema senzibilizacije stručnog osoblja, pa i dodatnog školovanja.

Čak i ako institucije nude široku paletu mjera i postupanja, kako je kroz našu anketu i utvrđeno, ipak postoji još nekoliko poteškoća koje treba riješiti, kako bi se tim mjerama moglo prihvatljivo i učinkovito djelovati. Lojalnost osoba prema osobama koje nad njima vrše nasilje je jedna od glavnih poteškoća u postizanju cilja. Taj sukob lojalnosti prati svako pružanje pomoći i stoga ga, stručno osoblje mora uključiti u proces iznalaženja prihvatljivih mjera. Sam proces pružanja brige i pomoći otežava i to što nisu sve institucije učinkovito povezane zbog čega je i sam proces postupanja uvijek otežan. Dobra povezanost između institucija je

63 Federalno pravosuđe i policija provodi kontrolu ove teme kroz brojne rasprave oko problema primjene i provođenja. 64 Osoba koja ne posjeduje švicarsko državljanstvo može izgubiti dozvolu boravka C ako duže od 6 mjeseci boravi u inozemstvu. 65 Usp. zajednički stav raznih institucija i organizacija sprema nacrta zakona protiv „Prisilne udaje“, www.terre-desfemmes.ch/images/stories/Unser_Engagemnet/Gutachten_Stellungnahmen/pp_gesetzesartikel_zwangsheirat.pdf

http://www.terre-desfemmes.ch/images/stories/Unser_Engagemnet/Gutachten_Stellungnahmen/pp_gesetzesartikel_zwangsheirat.pdf





preduvjet za učinkovito postupanje. Same situacije su dosta kompleksne i rijetko se događa da je samo jedna institucija u stanju riješiti slučaj zato jer posjeduje stručno znanje i resurse. Osim toga uočene su brojne praznine u lancu intervencija, npr. što se tiče pružanja pomoći uzročniku nasilja. Drugi izazov nalazi se u pronalasku ravnoteže, posebno kada se pokušava članove obitelji koji se nalaze u sukobu kroz medijaciju konflikta dovesti u stanje dijaloga, a da se tijekom tog procesa žrtvi pruži potrebna zaštita. Medijacija sukoba može samo onda biti učinkovita ako su ispunjeni određeni preduvjeti. Glede zaštite žrtve pokazuju rezultati da je ponuda nužnog smještaja nedovoljna i da nije uvijek primjerena posebno kada se radi o dugotrajnom smještaju. Zaključno predstavlja dozvola boravka, prije svega za žene iz prisilnih situacija tipa C, još jednu poteškoću glede pružanja primjerene brige. Sve u svemu možemo zaključiti da prisilne situacije u vezi s partnerstvom, brakom i rastavom povezano s problematikom obiteljskog nasilja su jako slične i da se upravo ta sličnost prilikom postupanja mora imati na umu.

Treći dio: Preporuke

Ovo zadnje poglavlje posvećeno je formiranju preporuka u pogledu efikasnog pružanja pomoći i podrške osobama koje su konfrontirane prisilnom situacijom u vezi partnerstva, braka ili rastave. Pri tome se držimo postavljenih okvira za dobivanje potrebnih saznanja ovom studijom. Stoga će i preporuke biti formulirane shodno istraženim temama ove studije. Prvo ćemo se posvetiti dobivenim rezultatima na temelju kojih ćemo izraditi poželjne mogućnosti za rješavanje problema kao i koje bi mjere bile najprimjerenije za provođenje.

Za početak strateško pitanje: koji bi smjer trebale slijediti potencijalne mjere. Saznanja ove studije ukazuju da se prisilne situacije u prvoj liniji trebaju promatrati kao specifični problem u vezi sa spolom i kao jedan od oblika obiteljskog nasilja. Ovako novo strateško usmjeravanje imalo bi za posljedicu povezivanje unutar institucija kao i odgovarajuća rješenja za postojeći problem. O tome ćemo više u drugom dijelu ovog poglavlja. Dodatno ćemo se posvetiti i problematičnom krugu: sukob lojalnosti i ambivalencija, kojeg žrtva doživljava spram uzročnika nasilja i shodno tome će se također izraditi primjenjive mjere. U četvrtom koraku, izložiti ćemo preporuke u vezi s različitostima osoba, kao i prezentirati ciljane grupe, koji traže posebne napore glede postupanja. Na to se nadovezuje poglavlje (nedostatak) kompetencija dotičnih institucija i stručnog osoblja. Preporuke o tome kako bi se transnacionalna dimenzija takvih prisilnih situacija mogla naći unutar mjera i koja još postoje neistražena područja na ovu temu, a koja bi se trebala istražiti, o tome na samom kraju ovog poglavlja.

1. Strateško pitanje „Prisilna udaja“ kao specifična tematika migracija ili kao problem jednakosti spola i oblik obiteljskog nasilja

Centralni izazov i problematična područja

Ova studija došla je do zaključka da su prisilne situacije u vezi s partnerstvom, brakom ili rastavom, jako heterogenog karaktera i da se osobe izrazito razlikuju glede njihova profila. Iza ovog opće razumljivog i politički nabijenog pojma „prisilna udaja“ skriva kao prvo jedan veliki spektar jako različitih situacija. Teškoća u pronalaženju jedinstvenih različitosti, koje bi s jedne strane trebale biti zajednički svim prisilnim situacijama a s druge strane trebale bi prikazati jasne razlike spram drugih nasilnih situacija, postavili su upravo upitnim samo korištenje pojma „prisilna udaja“.



Ta različitost pokazuje se kod profila osoba koje se u potrazi za pomoć obraćaju institucijama. Ne postoji idealan tip mlade žene ili muškarca, koji je zatečen ovim fenomenom. Institucije a time i stručno osoblje imaju s obzirom na dob, porijeklo, stupanj obrazovanja i radne sposobnosti, široki spektar osoba s kojima rade. Toj raznolikosti profila treba još dodati da se i prisilne situacije pa i nasilne situacije jako međusobno razlikuju. Glede te raznolikosti profila i situacija, ova studija ukazuje ipak na tri zajednička elementa, koje te prisilne situacije tako reći povezuju: fenomen je prvo usko povezan sa pitanjem spola i različitim oblicima odnosa moći. Drugo radi se o brojnim oblicima nasilja, koji se razvijaju ili unutar partnerstva ili obitelji, zbog čega se žrtva nalazi u jakom sukobu lojalnosti.

Fenomen ima specifične spolne komponente, onoliko koliko se tiče žene i muškaraca, koje se ipak pokazuju na različite načine, što pokazuje da je usko povezan sa sistemom dominantnosti i u općem smislu na odnose između spolovima. Iako u primarnom smislu su žene (cca. 90%), te koje se nalaze pod prisilom u vezi s partnerstvom, brakom ili rastavom, zbog čega se i obraćaju institucijama za pomoć, ipak se tu pojavljuju i muškarci: bilo kao žrtve i/ili uzročnici nasilja. „Prisilna udaja“ je prema tome rezultat specifičnih pretpostavki muškosti i ženstvenosti, koje sa svoje strane imaju određena očekivanja glede spolno specifičnog ponašanja. Rodbina i brak se ovdje mogu smatrati arenama za spolno specifične procese, koji se pak nalaze u uskoj vezi sa socijalno ekonomskim, kulturnim, političkim i raspravnim kontekstom, unutar kojih nastaju dominantni odnosi. To se ne odnosni samo na migracijsko stanovništvo, već se to odnosi i na državljane Švicarske.

Studija pokazuje da kod uzročnika nasilja odnosno pritiska u prisilnim situacijama u većini slučajeva se radi o članovima obitelji (otac, majka, brat, budući suprug ili supruga, članovi šire obitelji odnosno rodbina). Prisila i nasilje se ovdje izvodi od strane osoba koje na taj način iskazuju svoju moć i svoj položaj. Nadalje, ovdje se radi o fenomenu koji uključuje razne oblike nasilja (psihičko nasilje kod svih tipova, fizičko i seksualno ponajprije kod tipa C). Ovo nasilje, kako to pokazuje i sama studija, događa se uglavnom u bližem obiteljskom okruženju i uglavnom se radi o prisili i nasilju, koje ukazuje na kolektivni aspekt. Osobe se u općenitom smislu ne izlažu samo pritisku od strane jedne osobe, već od strane više rodbinskih članova, koji puta i od strane daljnjih rođaka. Konačno su prisilne situacije posebno obilježene sukobom lojalnosti žrtve spram uzročnika nasilja (usp. točka 2). Drugi riječima, ove karakteristike, koje se nalaze unutar „prisilne udaje“, odgovaraju u osnovi terminu „nasilja u bližem okruženju“ odnosno obiteljskom nasilju.66

Ovo saznanje postavlja stoga centralno strateško pitanje, koje se odnosi na postupanje s ovom tematikom: je li smisleno ovu temu obrađivati odvojeno od područja „migracije“ i tražiti za to primjerene mjere, kako je u današnje vrijeme i najčešći način? Ili ne bi li bilo bolje da se s obzirom na trenutne okolnosti i određene uvjete, prisilne situacije u vezi s partnerstvom, brakom ili rastavom, rješavaju kao samo još jedan oblik obiteljskog nasilja?

66 Njemački pojam „nasilje u socijalnom okruženju“ pobliže opisuje ovaj fenomen. No kako je koda na federalnom nivou u upotrebi pojam „obiteljsko nasilje“ i mi ga onda ovdje koristimo.



Preporuka

E1: strateški pristup suzbijanju fenomena i podrška žrtvama: jednakost žene i muškarca

Na konceptualnoj razini ukazuju rezultati studije da se ovim prisilnim situacijama treba pristupiti sa stajališta spolne problematike i spolno specifičnih odnosa moći, a samim time i povezanim oblicima obiteljskog nasilja. Pri tome treba izbjegavati odvojeno postupanje ove teme kao specifičnog migrantskog područja, iako je očito da migracijski kontekst u ovim situacijama ima centralnu ulogu (dozvola boravka, transnacionalni aspekti, opasnost od „etiketiranja seksizma“ itd.).

Jedna ovakva strateška odluka donijela bi slijedeće prednosti:

- Spolno specifične nejednakosti mogle bi se neovisno o nacionalnosti osoba i na svim nivoima i u svim situacijama suzbijati. Osim toga omogućuje ova tematika na taj način uvrštavanje primarno preventivnih mjera u područje politike ravnopravnosti spolova i ljudskih prava.

- U javnosti se „prisilna udaja“ smatra kao „kulturom“ uvjetovani problem migranta, pri čemu te rasprave podliježu esencijalističkom poimanju pojma kulture i pojmu etniteta. Posljedica nije samo odvajanje već i stigmatiziranje migranata. Pored toga se generira slika da je migrantima problem poznat jer se on veže uz njihovu „kulturu“, dok je takva vrsta problema nepoznata švicarskom stanovništvu. Jedno takvo „etniziranje seksizma“ (usp. Poglavlje 4.1.5), sa sobom nosi više problema. Rasprave u praksi, koje fenomen „prisilne udaje“ oslobađaju od pitanja spolnosti i jedino povezuju s termom migracija, prenose dojam da je svim migranticama potrebna emancipacija. Heterogenost unutar migracijskog stanovništva se ovdje umanjuje i istovremeno se ukazuje da u Švicarskoj važi stopostotna ravnopravnost između muškaraca i žena (što nije slučaj). Seksizam se u takvoj logici argumenata može pripisati ekskluzivno određenim nacionalnom grupama stranaca. Obiteljsko nasilje i spolno specifične nejednakosti, nisu nepoznanica u Švicarskoj. Predloženi strateški pristup omogućio bi da se savladaju etničke i kulturne perspektive i da se istovremeno fokusiramo na ravnopravnost spolova i suzbijanje obiteljskog nasilja – i to u duhu ljudskih prava, neovisno o nacionalnosti dotičnih osoba.

- Zadnjih godina na području Švicarske provođene su razne učinkovite mjere i razvijeni uspješni oblici pružanje podrške kako bi se osobama žrtvama obiteljskog nasilja pružila potrebna pomoć. Na taj način je puno institucija steklo nova znanja i bivalo sve aktivnije kako na nacionalnom tako i na regionalnom i kantonalnom nivou, pri čemu se razvijala i bolja mrežna povezanost. Ovo već postojeće znanje i postojeće mreže, potrebno je i dalje razvijati i unapređivati upravo za ovaj oblik obiteljskog nasilja u vezi s fenomenom „prisilne udaje“.

- Predložena strateška odluka trebala bi pridonijeti da se određeni specifični problemi povezani s migracijskom tematikom, instrumentima, institucijama i mrežama u području obiteljskog nasilja povežu (od kojih će se neki kroz preporuke i prezentirati). Razna istraživanja zagovaraju pri tome otvaranje regionalnih institucija i za migrante odnosno za široki spektar stanovništva i raspravljaju o dis-integracijskim tendencijama i opasnostima, koje nastaju pri stvaranju paralelnih institucija za migrante (za Švicarsku Arn – 2004; Dahinden 2006; Dahinden i Bischoff 2010; Dahinden i dr., 2005; Squires 2005; Wüest-Rudin, 2005).



Strategije različitih aktera na federalnom nivou isto tako se kreću u smjeru jedne takve „integracije različitosti“ umjesto izolacije i paralelnog vođenja migrantske tematike. Federalna komisija za pitanja migracija i Savezni ured za zdravstvo na primjer, slijede takvu strategiju već duže vremena. Ideja, da se integracija može ostvariti unutar već postojeće strukture društva, sastavni je dio i federalnog zakonskog sustava u vezi sa statusom stranaca.

- Konačno pristup koji ima akcent na spolno specifične aspekte, da se i muškarci osjećaju uključenim vezano za određene mjere (usp. „ciljane grupe koje traže posebne mjere“). S jedne strane u smislu politike ravnopravnosti na nivou primarne prevencije, a s druge strane u vezi s radom s onima koji uzrokuju nasilja – tamo gdje nastaju praznine.

2. Umrežavanje: lanac intervencija između i u institucijama poboljšati

Centralni izazovi i problematična područja

S obzirom na kompleksnost i različitost prisilnih situacija ne začuđuje da jedna institucija rijetko raspolaže kompetencijama, da je u stanju zaprimljene slučajeve „prisilne udaje“ kompletno odraditi. 55% anketiranih institucija navelo je da su po njihovim slučajevima radile i neke druge institucije. To postavlja pitanje, jesu li te institucije radile paralelno ili zajednički. Brojne indicije ukazuju da je komunikacija i suradnja unutar institucija nezadovoljavajuća. Oko 29% odgovora ukazuje da ne znaju jesu li po predmetima po kojima je radila njihova institucija radile i neke druge institucije.

Vezano za stanje obrađivanih slučajeva rezultati pokazuju da stručno osoblje u skoro jednoj trećini uopće ne raspolaže novostima glede slučaja, odnosno novim informacijama. Razlog za to se mogao tražiti samo u lošoj umreženosti između institucija, na koju su ukazali neki od intervjuiranih. Manjak suradnje može dovesti do toga da se slučajevi predaju na postupanje drugima, na kraju negdje nestanu bez da se dotičnoj osobi pomoglo.

Učinkovita suradnja između institucija je glede nastavka brige o osobama neophodna i neizbježna. Prisilne situacije razlikuju se često kroz visoki stupanj prisutnosti nasilja zbog čega se u akutnim slučajevima mora omogućiti zaštita osoba, a pored toga i zaštita osobnih podataka. Ovdje je neophodno potrebna anonimnost i obavezna zaštita osobnih podataka. koji predstavljaju dodatni teret za zajednički rad između institucija.

Preporuke

E 2 a: Mreže i institucije mobilizirati, koje su aktivne u području ravnopravnosti obiteljskog nasilja

Kao prvo, potrebno je mreže prilagoditi strateškoj odluci broj 1. To znači, da ne treba stvarati nove institucije i mreže specifično za temu „prisilne udaje“, već je potrebno upravo ovu temu integrirati u područje obiteljskog nasilja i ravnopravnosti.

Te već postojeće institucije, mjere i strukture treba samo pojačati odgovarajući novoj tematici djelovanja.



E 2 b: Umrežavanja aktera iz područja migracija, ravnopravnosti i obiteljskog nasilja

Glede kompetencija, koje su se razvile unutar aktivnih institucija u području migracija u zadnjih nekoliko godina, smatra se važnim, kod ovakvog novog strateškog smjera, upravo sve relevantne aktere umrežiti. Konkretno to znači da se institucije iz područja ravnopravnosti i obiteljskog nasilja moraju povezati s onima koje su aktivne u području migracija i integracije.

E 2 c: Pojašnjenje lančanih intervencija ili postupanja

U svakom kantonu postoje kako u području ravnopravnosti tako i u području migracija aktivne institucije. Preporuča se da svaki kanton, svaki grad imenuje instituciju koja će se smatrati koordinativnim mjestom za određeni kanton odnosno grad. Zadaća tog koordinacijskog tijela bila bi prvo pojašnjenje lančanog postupanja između kantonalnih institucija, koje su konfrontirane sa ovom problematikom ili sa brigom oko ovih slučajeva. Implementiranje ovakvog oblika suradnje na nivou kantona i gradova mora pri tome svakako biti popraćeno zaštitom podataka. Pri tome je sasvim nevažno hoće li ta funkcija povezivanja biti dana javnom pravnom tijelu ili nekoj drugoj instituciji. Poželjno je da se radi o instituciji koja je u stanju ispuniti obveze koje nameće ova nova strateška orijentacija (usp. Preporuka 1). To može biti ured za ravnopravnost ili neka Služba za pružanje pomoći žrtvama. U praksi se zbog toga polazi od toga da se prvo za svaki kanton, za svaki grad provjeri, koje institucije ili koja mreža dolazi u idealnom slučaju u pitanje.

Na nacionalnom nivou može se isto tako uvesti snažnije koordiniranje i povezivanje. Na sličan način može se odrediti jedna institucija koja bi bila nadležna za umrežavanje između kantona i gradova. Dodatno, mogu se i odrediti koje će biti zadaće koordinacijskog tijela (npr. umrežavanje aktera, nadzor razvoja stanja, organiziranje rasprava, konferencija itd.). Moguće da upravo Federalni ured za ravnopravnost preuzme tu ključnu ulogu, jer upravo je ta institucija najstručnija po pitanju obiteljskog nasilja. Samo sebi je razumljivo da će u nacionalnu mrežu biti integrirane stručne osobe iz područja migracija i integracija.

E 2 d: Pojašnjavanje tijeka postupanja i oblika suradnje unutar institucija

Takav umreženi način rada ne odnosi se samo na tijek postupka i oblike suradnje na nivou grada, kantona ili federacije, već i unutar same institucije. Institucije koje su bile izložene takvom problemu, potaknute su da prijeđu na način rada po modelu „Case Management“, što se kasnije ispostavilo kao veoma dobar način rada čime su postignuti i vidljivi pozitivni rezultati.

3. Konflikt lojalnosti i ovisnost žrtve naspram uzročnika


Studija nam pokazuje da se nasilje uglavnom događa unutar partnerstva ili obitelji. To ukazuje da se osobe najčešće nalaze u sukobu lojalnosti naspram uzročnika prisile i pritiska, što samo po sebi otežava postupanje po slučaju i traži puno više vremenskog trajanja. Takav konflikt lojalnosti je posebno izražen kod mladih osoba ali on je isto tako povezan i s pitanjem koliko je osoba ovisna o uzročniku nasilja. Ta ovisnost ovisi o jačini emocija i ekonomskoj situaciji ali i o pitanju dozvole boravka.

Istraživanje je ukazalo na postojanje određenih nejasnoća kod osoba posebno kad se radi o dozvoli boravka. Često se suprotstavljaju svakoj mjeri koja uključuje njihovu okolinu. U strahu



su da bi time nanijeli štetu njihovoj rodbini ili da bi došlo do prekida odnosa unutar obitelji. Odbijanje žrtvi da prihvate prijedloge mogućeg postupanja, razlog je zbog kojeg se neke mjere ne provode, zaključak je stručnih osoba. Usprkos tome ovoj problematici se do sada nije pridavalo dovoljno pažnje. S druge strane, osobe koje se bave obiteljskim nasiljem su jako dobro upoznate s tim problemom. Ono pripada najvećem izazovu kod pružanja pomoći i podrške žrtvama obiteljskog nasilja. Kod postojeće problematike mogu i migracijski aspekti poput životne dobi žrtve samo još više pojačati poteškoće kao što je recimo postojanje sukoba lojalnosti.

Posebno se to primjećuje u prisilnim situacijama tipa A i B, gdje se kroz migracijsku pozadinu dolazi do podataka o značajnim razlikama između generacija koje utječu na lojalnost između osobama. Ako rodbina ili članovi obitelji vrše pritisak na određenu osobu kako bi tu osobu oženili s osobom iz istog govornog područja, etničkog porijekla ili religije, koju pak ta osoba ne prihvaća, onda se ovdje slobodno može reći da se radi o sukobu generacija, koji se temelji na migrantskoj biografiji dviju generacija.

Za starije vrijedi pravilo da moraju štiti mlađe, na način da ih zadrže unutar granica jezičnog, religijskog i etničkog područja, što je po njima garancija za dobar i dug brak. No djeca koja odrastaju na ovom našem području, imaju drugačije poglede na život, koji se značajno razlikuju od njihovih roditelja, ona drugačije shvaćaju ljubavne veze i ona smatraju da imaju pravo sama odabrati osobu s kojom će živjeti odnosno za koju će se udati ili ženiti. U kontekstu, u kojem posebno kod migranata zbog zakona i učestalih rasprava sve više se smanjuje prostor slobodnog djelovanja – za mlade osobe se dovodi u pitanje njihova lojalnost spram obitelji. Mlade osobe su svjesne da njihovo traženje pomoći od strane za to nadležnih institucija s obzirom na okolnosti mogu proizvesti negativne posljedice glede boravka njima najbližih osoba (npr. u slučaju da jedna član obitelji mora napustiti Švicarsku ili ne može dobiti državljanstvo).

Tome možemo pridodati i slučajeve tipa A gdje se osobe prisiljavaju na udaju kako bi na temelju budućeg supružnika njima bio zagarantiran boravak. Kako za osobu tako i za roditelje ovdje se postavlja pitanje lojalnosti, jer u domovini ima članova obitelji, prijatelja, poznanika, koji se nalaze u teškoj ekonomskoj situaciji pa čak i političkoj i na temelju udaje njima bi se moglo pomoći, možda omogućiti dolazak ovdje a time bi im se i pomoglo u socijalno ekonomskoj situaciji. Kod prisilnih situacija tipa C, se pitanje lojalnosti pokazalo kao jedna od većih poteškoća, jer rastava braka mogla bi značiti i gubitak dozvole boravka.

Ovom studijom utvrđeno je da je upravo kod mladih osoba jako izraženo pitanje lojalnosti, koje se nalaze u prisilnoj situaciji tipa A i B. Iako ovi problemi postoje i kod starijih osoba, koje se već nalaze u braku, dakle tip C, ipak je kod mladih osoba ovaj problem najizraženiji, jer se od njih očekuje da donesu odluku zbog koje bi moglo doći do prekida odnosa s obitelji. Jer ovdje se ne radi samo o emocionalnim odnosima – što je posebno izraženo kod maloljetnika nego se ovdje radi o egzistencijalnom pitanju, završetku školovanja, stjecanja potvrde o završenoj školi, zanatu, itd., čime posebno dolazi do izražaja i osjećaj ovisnosti – jer te osobe još uvijek žive kod roditelja i nisu završile školu. Obrnuto, kada te osobe ne bi bile u ekonomskoj ovisnosti, situacija bi bila puno jednostavnija.

Jaka povezanost s rodbinom koji puta stvara velike probleme kada se radi o pronalaženju nužnog smještaja za osobe, posebno kada je sukob obilježen nasiljem i kada je u pitanju život osobe. Studija je pokazala da je ponuda nužnog smještaja neadekvatna i nedovoljna i da nije



dovoljno primjerena situaciji u kojoj se osobe nalaze. Posebno nedostaju rješenja za dugotrajno psiho-socijalno pružanje potrebne pomoći i brige. Mlade osobe, koje su odlučile napustiti svoje obitelji, trebaju u takvim situacijama nove ciljeve u svom životu, pri čemu im je nužno potrebna pomoć drugih osoba.

Preporuke

E 3 a: Uzimanje u obzir sukoba lojalnosti pri svakom pružanju pomoći i brige

Sukob lojalnosti mora se uvijek imati na umu kada se radi o prisilnim i nasilničkim situacijama u vezi s partnerstvom, brakom ili rastavom ili bilo kojim drugim oblikom obiteljskog nasilja, jer on koji puta uvelike otežava rješavanje slučaja. Stručne osobe koje se brinu o ovakvim žrtvama moraju obavezno raspravljati o tome aspektu tijekom rada. Mogućnost postojanja sukoba lojalnosti mora se uzeti u obzir prilikom svakog pružanja pomoći i to neovisno od toga je li sukob u fazi nastajanja ili je već u završnoj fazi eskalacije. Isto tako je potrebno u procesu iznalaženja najboljeg rješenja za osobu uzeti u obzir i migracijski kontekst i njezinu životnu dob.

E 3 b: Ojačati ekonomski status osobe

Ekonomska samostalnost smanjuje ovisnost mladih osoba od njihove obitelji i može oslabiti snagu sukoba lojalnosti. Mjere koje su namijenjene za rješavanje takvih problema, kojima se pomaže mladim osobama da završe školovanje, da pronađu posao, djeluju indirektno na prisilne situacije u vezi s partnerstvom, brakom ili rastavom.

E 3 c: Izgradnja proširenog sistema ponuda nužnog smještaja i dugotrajna briga u cilju osamostaljivanja osoba

Ukoliko osoba želi napustiti obiteljski dom, s obzirom na njezinu životnu dob, takvoj osobi treba primjereni smještaj i ponuda glede potrebne pomoći i brige, a sve to nam u današnje vrijeme još nedostaje. Nadalje, potrebno je ojačati mjere koje će omogućiti dugotrajnu brigu o žrtvama, koje uključuje i psiho-socijalni tretman, kako bi se upravo osobi garantiralo osamostaljenje, odnosno autonomnost.

4. Osobe i briga oko njih

4.1 Prisilne situacije tipa A, B i C: različitosti problematičnih područja


Profili osoba razlikuju se između tri tipa prisilnih situacija, ali i unutar samih tipova.

Izabrani metodološki pristup omogućio nam je da prisilne situacije u kojima se određene osobe prisiljava da ostanu u braku, odnosno gdje se priječi rastava (tip C) su najzastupljenije. One predstavljaju skoro polovicu slučaja, dok tip A i B, predstavljaju jednu četvrtinu osoba.

Socijalno ekonomski profil tipa A osoba (osobe koje su pod prisilom da se udaju), mogao bi se idealnom smislu opisati kao: uglavnom mlade žene između 18 i 25 godina, 81% strankinje, od kojih je jedna trećina rođena u Švicarskoj i veći dio njih raspolaže dozvolom boravka C. Uglavnom potječu s Balkana, Turske i Šri Lanke. Ove osobe su uglavnom integrirane u tržište rada ili u sistem školovanja.



Kod osoba koje se sprječava da imaju romantičnu vezu po njihovom izboru (tip B), profil izgleda nešto drugačije: uglavnom su to mlade žene, između 18 i 25 godina, 69% su strankinje, od kojih je polovica rođena u Švicarskoj i više od pola njih ima dozvolu boravka C. I ovdje se radi primarno o osobama s Balkana, Turske ili Šri Lanke. Ali ovdje pronalazimo i Švicarce. Kao i kod tipa A su ove osobe dobro integrirane na tržište rada ili su pri završetku školovanja.

Profil tipa C osoba razlikuje od ostalih tipova i ukazuje na puno različitosti unutar smog tipa: nanovo se radi uglavnom o ženama, no one su nešto starije (većina iznad 25 godina), većina njih je rođena u inozemstvu i nemaju švicarsko državljanstvo (80%). Više od polovice tih osoba ima godišnju dozvolu boravka (B) ili N/F dozvolu – čime je njihov status boravka rizičniji nego kod osoba tipa A i B. One uglavnom dolaze s područja Balkana, iz Turske i Šri Lanke ali i iz Južne Amerike i drugih država. Te žene su djelomično integrirane u tržište rada i u usporedbi s osobama tipa A i B, imaju manji stupanj obrazovanja. Pored toga te osobe se nalaze u ekonomskoj ovisnosti. Nadalje, kod tih osoba je u visokom postupku izraženo psihičko i fizičko nasilje i više od polovice tih osoba su kontaktirale institucije tek kada je sukob eskalirao izraženim nasiljem.

Ove razlike između tipa A, B i C su jako važne u vezi s učinkovitim provođenjem mjera. Dok su osobe s problematikom tipa A i B upoznate sa sistemom zapošljavanja i obrazovanja, te se može reći da su dovoljno i integrirane, žene koje su prisiljene ostati u braku ostaju više izolirane. Tip C osim toga čine osobe koje zbog migrantske pozadine ili zbog upitnosti dozvole boravka su najviše zatečene prisilnom situacijom. Nadalje, tip C predstavlja najveći problem institucijama koje bi ga sukladno zakonima trebale riješiti. Ograničenja koja nastaju između zakonskih i administrativnih odredbi povezana sa nasiljem unutar obitelji samo još više zaoštravaju situaciju u kojoj se osoba nalazi.

Osoba tipa C se najčešće obraća za pomoć institucijama i mrežama, koje su aktivne u području obiteljskog nasilja. Studija pokazuje da osobe koje djeluju u tim strukturama se osjećaju bespomoćno, posebno kada se problem povezuje s dozvolom boravka. To je najčešće slučaj kada se žene koje su žrtve obiteljskog nasilja, pojave kod institucije, kada su u opasnosti da izgube dozvolu boravka ako se rastave od svog nasilnog muža ili ako taj brak nije trajao više od tri godine.

Preporuke

E 4.1 a: Tip C uključiti u suzbijanje ovog fenomena

Za efikasno suzbijanje ovog fenomena potrebno je, osobe prisilnih situacija tipa C uključiti jer do sada su sve skoro pa sve debate oko „prisilne udaje“ isključivo bavile prisilnim situacijama tipa A i B. Glede specifičnog profila situacija tipa C, potrebno je dodatnog napora kako bi se moglo doprijeti do te ciljane grupe, kako bi im se pružila učinkovita pomoć i posebno da se pronađe način kako doći do njih u ranoj fazi nastanka konflikta.

E 4.1 b: Tip A & B: prevencija u suradnji s obrazovnim strukturama

Senzibiliziranje za preventivni rad glede osoba u slučaju A i B se najbolje provodi u školama, kod nastavnika i drugim institucijama, usporedno s procesom obrazovanja. Kod tipa C je situacija drugačija i traži specifičan pristup.



E 4.1 c: Specifične mjere za situacije tipa C

- Osobe tipa C su u prosjeku starije nego osobe tipa A i B. U tom smislu bi i preventivni projekti trebali biti prilagođeni takvoj starosnoj grupi jer projekti koji su namijenjeni samo mladim osobama neće biti učinkoviti u području suzbijanja ovog fenomena. Kod pilot projekta se to i pokazalo na način da su osobe tipa C jednostavno bile zaobiđene.

- Zbog toga je potrebno da se obavezno savjetovališta, centri za pružanje pomoći, što je moguće više uključe, da daju besplatno pomoć i brigu, da budu dostupni i onim osobama koje rade preko dana ili koje se brinu o djeci.

- Za osobe koje zbog udaje dolaze u Švicarsku, trebalo bi izraditi informativne obrasce, kako bi ih se već pri samom dolasku ispravno informiralo ali i senzibiliziralo. Takvi programi senzibilizacije trebali bi biti izrađeni prema novo orijentiranom strateškom pristupu, tj. upravo bi te osobe trebalo poučiti koja su njihova prava, obveze, posebno glede dozvole boravka i glede rastave ali isto tako i koja prava im stoje na raspolaganju u slučaju obiteljskog nasilja.

- Na političkom nivou potrebno je dodatno ispitati pravno stanje Zakona o strancima glede čl. 50. Potrebno je omogućiti da žrtve obiteljskog nasilja imaju pravo na rastavu braka a da time ne gube pravo daljnjeg boravka u Švicarskoj. Potrebno je organizirati doškolovanje stručnih osoba kako bi se lakše nosile s problematikom žrtvi prisilnih situacija, kako bi mogla lakše sagledati stanje slučaja, kada se radi o žrtvi obiteljskog nasilja čije pravo boravka je zbog rastave upitno, kako bi upravo u takvim slučajevima stručne osobe znale u kojem smjeru njihovo postupanje treba ići.

4.2 Ciljane grupe, zahtijevaju specifične mjere

Iz rezultata su se iskristalizirale tri grupe za koje je potrebna primjena specifičnih mjera: maloljetnici, muškarci i uzročnici nasilja i prisile.

4.2.1 Maloljetnici


Podaci ankete ukazuju na jaku zastupljenost maloljetnika unutar prisilnih situacija tipa A i B (skoro jedna trećina). Kod maloljetnika radi se o najranjivijoj skupini, čija zaštita je od posebnog interesa. U tom smislu potrebno je formirati specifične grupe za primjenu adekvatnih mjera.

Briga oko maloljetnika je povezana sa specifičnim poteškoćama: oni imaju izraženi ovisnički odnos spram obitelji, stanje u kojem prevladava sukob lojalnosti, a sve to otežava primjenu potrebnih mjera, koje se odnose na uključivanje bliže okoline. Ta ovisnost predstavlja način i uvjete u kojima mlade osobe žive: kod roditelja, koji ih financiraju, a pored toga te osobe još pohađaju školu, dakle one nemaju ekonomsku autonomnost.

Ova problematika je prepoznata i od zakonodavne strane, zbog čega je i to uključeno u nacrt zakona po pitanju „prisilne udaje“. Potrebno je dodati, da zakonsko pravilo koje ne dozvoljava sklapanje braka s maloljetnom osobom, samo jednim malim djelom pokriva ovo problematično područje no ni blizu se ne dodiruje sa stvarnom problematikom.



Preporuka

E 4.2 a: Smještaj i briga za maloljetnike

- Jedna od najhitnijih mjera za ovu ciljanu skupinu je u stvaranju specifičnog prostora za nužni smještaj maloljetnih osoba uključujući i brigu o njima, posebno na području zapadne Švicarske. Istovremeno potrebno je i posebno stručno znanje, kako bi se stručne osobe mogle lakše brinuti o potrebama maloljetnih osoba, posebno kada se radi o rješavanju sukoba lojalnosti i neodlučnosti.

- Nasuprot opće prihvaćenim pretpostavkama mlade osobe ispod 18 godina života su i te kako zatečene ovom problematikom. Stoga se predlaže senzibilizacija mladih osoba tijekom faze njihova obaveznog školovanja. Sve to trebalo bi biti provedeno unutar primarne prevencije po pitanju ravnopravnosti, ljudskih prava i obiteljskog nasilja.

Primjerice radi se o slučajevima u kojima se mlade osobe nalaze pod pritiskom da odustanu od ljubavne veze po njihovom izboru (tip B) koja (još) nije došla do faze sklapanja braka. – predviđeni zakonski oblik to ne uključuje. Istovremeno mogu te mlade osobe doći u situaciju u kojima je njihova zaštita, a time i ekstremna briga obavezna. Utvrđene praznine koje ukazuju da ni sada ne postoje primjerene mjere za nužni smještaj maloljetnih osoba, predstavljaju veliki problem.

4.2.2 Muškarci

Centralni izazovi problematičnih područja

Rezultati ukazuju da u jednom malom postupku su ovdje prisutni i muškarci koji traže pomoć od strane institucija kada se nalaze u prisilnim situacijama u vezi s partnerstvom, brakom ili rastavom (između 7 i 13% ovisno o tipu). Može se isto tako polaziti i od toga, da je muškarcima teško zatražiti pomoć, jer je u javnosti zastupljeno mišljenje da se kod ovog problema uglavnom radi o ženama koje se označavaju kao žrtve - iako za heteroseksualni brak treba biti muškarac i žena. Studija rasvjetljava pored toga i činjenicu da za muškarce, koji su žrtve ovakvih prisilnih situacija do sada ni nije bilo primjerene ponude glede savjetovanja ili nužnog smještaja. Konačno i posebno važno je da unutar primarne prevencije ne postoji ni jedna mjera a niti strategija koji bi se usmjerila odnosno bavila muškarcima, ako su oni uzročnici nasilja i prisile.

Preporuke

E 4.2 c: Izraditi mjere – muškarci, žrtve ali i uzročnici

I muškarci mogu biti zatečeni prisilnom situacijom – bilo da su žrtve ili uzročnici nasilja ili prisile. Rigorozna strategija ravnopravnosti u vezi s problematikom prisilnih situacija u vezi s partnerstvom, brakom ili rastavom omogućava bolje razumijevanje kompleksnog odnosa moći i ovisnosti unutar partnerstva ili rodbine, kako bi se oba spola mogla bolje senzibilizirati glede ovog pitanja. Posebna nastojanja za senzibiliziranje muškaraca su zbog toga neophodno potrebna: s jedne strane radi se o tome da se opće usvojena politička mišljenja i praktične mjere glede ravnopravnosti spolova ojačaju. Ovdje se radi o tome da se muškarce uvjeri da i oni mogu imati koristi glede ravnopravnosti. S druge strane potrebno je poduzeti specifične mjere za muškarce, koji su zatečeni ovim situacijama. Jednostavne prepreke koje njih sprečavaju da potraže pomoć kod institucija, moraju biti uklonjene. Nadalje, potrebno je poraditi i na stručnosti osoblja koje je potrebno senzibilizirati kako bi bili od velike pomoći pri prvom kontaktu s muškarcem koji se nalazi u prisilnoj situaciji.



Na praktičnom nivou naišli smo na tešku situaciju glede nužnog smještaja za muške osobe. Zbog toga je potrebno i na tom području poraditi da se uzme u obzir i situacije gdje bi se moglo dogoditi da se smjeste osobe iz jednog para u kojem su obje dio prisilne situacije tipa B.

4.2.3 Uzročnici prisile

Centralni izazovi problematična područja

Nastojanja da se uzmu u obzir uzročnici prisilnih situacija može se gledati na dva načina. S jedne strane kroz direktni kontakt s osobom koja čini nasilje odnosno rad s takvom osobom a s druge strane kroz medijaciju između žrtve i nasilnika. Istraživanje je otkrilo neke od praznina što se tiće savjetodavne ponude odnosno rada s uzročnicima nasilja. Stručne osobe koje rade sa žrtvama nanovo su naglasile da je za uspješni rad sa žrtvama potrebno da postoje druge stručne osobe koje bi istovremeno radile s uzročnicima nasilja.

Trenutno se raspravlja o mogućnosti deportacije uzročnika. Kolektivni karakter ovakve vrste nasilja predstavlja veliku poteškoću upravo u deportaciji uzročnika, jer se rijetko događa da u prisilnim situacijama samo jedna osoba vrši nasilje. Pored toga upitno je kakva bi bila reakcija kada bi osoba koja je odlučila potražiti pomoć zbog prisilne situacije znala da postoji mogućnost deportacije uzročnika nasilja. Isto tako bilo bi teže nego što je to danas primijeniti bilo koju mjeru koja je a priori protiv volje osobe, ako bi to dovelo do toga da bi netko od članova obitelji bio deportiran (primjerice otac – što bi predstavljalo prijetnju za boravak ostatka obitelji).

Direktan rad s obiteljskim okruženjem i žrtvom može biti pozitivan u cilju smirivanja ili čak i rješavanja konflikta. Kritično točka u tome je pronalazak najboljeg pristupa obitelji, kako bi se smirila situacija, koja će omogućiti medijaciju konflikta a s druge strane i zaštitu osobi koja se nalazi u prisilnoj situaciji. Medijacija sukoba (koja se ovdje ne promatra kao među kulturna medijacija) može predstavljati učinkoviti rad ako ispunjava određene uvjete (ne predstavlja neposrednu opasnost po žrtvu, medijacija koju vodi za to osposobljena stručna osoba, koju prihvaća kao autoritet i uzročnik situacije, itd.). Prednost ovakve vrsta rada je u tome da se na taj način može spriječiti prekid odnosa mladih osoba s obitelji, jer upravo članovi obitelji predstavljaju za te mlade osobe emocionalni i ekonomske resurse.

Preporuke

E 4.2 d: Uvođenje mjera za rad s uzročnicima nasilja i prisile

Direktni rad s uzročnicima nasilja i prisile je proces koji se već duže vremena pokazuje potrebnim u području obiteljskog nasilja, jedino što u ovom području ima nešto drugačiju formulaciju jer se radi o kolektivnom karakteru, što samo otežava pokušaj iznalaženja rješenja za problem. Počinitelje se gleda kao pojedince koje bi trebalo vratiti u njihovu zemlju porijekla, a to nije rješenje, jer to samo još više otežava situaciju žrtve (sukob lojalnosti). Ovdje je potrebno proširiti postojeće savjete i ponudu glede rada s uzročnicima nasilja i prisile, koji bi trebali biti dostupni i osobama koje nemaju financijskih sredstava.



E 4.2 e: Razvijati instrumente medijacije

Profesionalna medijacija nudi se kao dobar instrument za rješenje i mogla bi se ugraditi na području svih kantona. Medijacija sukoba može se provesti samo ako su ispunjeni određeni uvjeti (nema neposredne opasnosti za žrtvu, medijaciju vodi za to obučena osoba, svi koji sudjeluju u medijaciju prihvaćaju autoritet medijatora posebno uzročnik nasilja, itd.).

Izgradnja instrumenata za medijaciju sukoba morala i se odvijati paralelno s izgradnjom ponude zaštite (Preporuke 3c, 4.2 a i 4.2.c).

5. Kompetentnost institucija

Velika brojka institucija bavi se rješavanjem ove problematike pri čemu se osobe koje traže pomoć nalaze u različitim oblicima prisilnih situacija. Stoga se postavlja pitanje raspolažu li osobe koje rade u tim institucijama, s obzirom na kompleksnost problema, stručnim kompetencijama kako bi mogle uspješno raditi po svakom pojedinom slučaju. Koji puta se uistinu radi o samim institucijama koje nisu osposobljene pa ni ovlaštene da postupaju po slučajevima prisilnih situacija u vezi s partnerstvom, brakom ili rastavom. Pri tome mislimo i na udruge, zaklade, pa i nevladine organizacije, ali i aktivne zaklade na području migracija, koje uistinu nisu ovlaštene niti osposobljene za postupanje po ovakvoj problematici. No to ne znači da se takvim institucijama te ovlasti ne smiju dati, odnosno potrebno je samo da udovolje uvjete glede stručnosti kako bi u slučaju da im se obrati osoba za pomoć bile u stanju osobu uputiti na nadležnu instituciju. Poteškoće s kojima se neke od institucija susreću, odražavaju se u činjenici da polovica stručnog osoblja koja je odgovorila na upitnik, se u većini slučajeva osjeća bespomoćno.

Preporuke

E 5: Tri strategije kako bi se ojačala kompetentnost institucija i stručnog osoblja

Kako bi se otklonila bespomoćnost institucija da osobi koja od njih traži pomoć a dotična institucija niti ima dozvolu niti je kompetentna za postupanje po slučaju, na raspolaganju su nam tri moguće strategije:

- Senzibiliziranje stručnog osoblja na temu ravnopravnosti i obiteljskog nasilja (Preporuka 1.).

- Istovremeno je potrebno stručno osoblje senzibilizirati na različitosti koje se pojavljuju u švicarskom društvu, među živućim stanovništvom, prije svega da ih se upozna o kakvom se problemu radi, o kojem okruženju se radi i koji izazovi su povezani s time.

- Jačanje povezanosti između institucija kao i točno definiranje nadležnosti (usp. Preporuka 2.).

6. Transnacionalna dimenzija problema

Transnacionaliziranje realnog problema je činjenica i ne bi nas trebalo iznenaditi da su transnacionalni aspekti na određeni način povezani s našom tematikom. U biti radi se o većini slučaja tipa A (77%) i o 45% slučaja tipa C (potencijalni, budući) transnacionalni brakovi. To činjenično stanje stvari može se djelomično objasniti kroz tumačenje da je transnacionalna ženidba dio migracijske strategije. Glede svjetske globalizacije, koja se karakterizira kroz socijalnu i gospodarsku nejednakost i gdje se sve više otežava pravo boraka odnosno useljavanja, mogao bi transnacionalni brak biti dakle dio migracijske strategije. Ali i kod



domaće populacije mogu se pronaći transnacionalni aspekti, u obliku solidarnih mreža, koje se razvijaju unutar transnacionalnog područja. Obitelji su kroz razne obveze i očekivanja povezane s rodbinom koja se nalazi u inozemstvu. Zbog toga ovdje imamo jedan paradoks: s jedne strane se stvaraju migracijski prostori, koji su relevantni za pripadnost migranta, a s druge strane ostaju političke mjere za suzbijanje „prisilne udaje“ utemeljene na nacionalnoj ideologiji.

Posebno su dva situacijska tipa dugotrajno obilježena ovakvim transnacionalnim aspektima. Prvo, švicarski državljanin – ili osoba s odobrenim boravkom ili trajnim boravkom – može u inozemstvo doći u prisilnu situaciju, recimo pod pritisak da se mora udati ili da mora tamo ostati živjeti, jer nije pristala na sklapanje braka. Zaštitne mjere za takve slučajeve su ograničene, jer one na određeni način potpadaju pod transnacionalno područje, što za sobom povlači kompleksno pitanje nacionalnog suvereniteta. Drugo, transnacionalni aspekti sa sobom nose određene poteškoće za ona parove kod kojih je jedan od supružnika stigao u Švicarsku. Takve situacije dovode do asimetričnog odnosa između supružnika, uslijed čega nastaju odnosi moći koji su prethodnica pritiska i nasilja u različitim oblicima.

Preporuke

E 6 a: Uzimanje u obzir transnacionalnih dimenzija od strane stručnog osoblja

Uzimajući u obzir transnacionalni aspekt sklapanja braka zbog kojeg nastaju različiti izazovi, potrebno je da upravo ti aspekti budu prihvaćeni i uzeti u obzir od strane stručnog osoblja prilikom rada po slučaju. Često se prisilne situacije ne mogu ni razumjeti ako se ne promatraju sa transnacionalnog stajališta a samim time nisu ni rješive – recimo ako se zanemari postojanje socijalnih mreža pri čemu se gleda na socijalnu, ekonomsku i političku nejednakost. Vezano za transnacionalne parove (pri čemu je jedan partner kroz udaju došao u Švicarsku), na posebno mjesto dolazi odnos moći između supružnika, a to je svakako potrebno uzeti u obzir kada se traži rješenje za izlaz iz situacije.

E 6 b: Razmišljanja o pružanju pomoći kada se radi o inozemstvu

Savjetuje se da pri odabiru mjera koje bi se mogle primijeniti kada se radi o prisilnim situacijama vezano uz partnerstvo, brak ili rastavu, uključe i aspekti na temelju kojih se mjere mogu provoditi izvan Švicarske. Postavlja se stoga pitanje koje bi to mjere mogle biti koje bi se mogle provoditi izvan Švicarske?

E 6 c: Pravo na povratak u Švicarsku?

Za ukazati je poseban položaj žrtve koja ima pravo boravka u Švicarskoj ali je zbog sklopljenog braka u nemogućnosti vratiti se. Ovakve situacije traže detaljnije promatranje stanja stvari kako bi se pokrenula promjena postojećih zakonskih odredbi. Primjerice moglo bi se uzeti u obzir da se osobi da pravo na povratak u Švicarsku i prije sklapanja braka, pa čak i ako dozvola za boravak zbog sklopljenog braka prestane važiti, zbog njezinog predugog boravka u inozemstvu.

7. Provođenje novih istraživanja

Ova studija je u svakom slučaju dala rezultate i nova saznanja o prisilnim situacijama u vezi sa partnerstvom, brakom ili rastavom. Istovremeno ukazujemo da smo od samog početka naišli na određene prepreke našeg istraživanja. Još uvijek postoje praznine koje sprečavaju da se



fenomen istraži u njegovoj cjelokupnosti. Zbog toga je potrebno provesti još dodatna istraživanja.

Preporuke

E 7: Dodatna istraživanja

Predložena promjena strategije, konkretno „prisilne udaje“ kao rodno specifičnog problema, otvara nova istražna područja i mogućnosti, kako bi se fenomen i statistički obuhvatio. U stvarnosti se detaljno raspravljalo zbog kojih je razloga teško, skoro pa nemoguće „prisilnu udaju“ brojčano obuhvatiti. Istovremeno je izvan svake sumnje da je neophodno potrebno nadzirati vjerodostojne podatke koji su od velike koristi za određivanje potrebnih preventivnih mjera.

Iako se iz ove studije moglo vidjeti da homoseksualnost nije bila povezana s temom „prisilna udaja“, ipak postoji činjenično stanje o kojem govore i druge studije: da homoseksualnost i te kako može biti razlog zbog kojeg se muškarci ili žene stavljaju pod pritisak, kako bi ušli u heteroseksualni brak. Na prostoru Švicarske do sada nije provedena ni jedna studija koja bi istraživala homoseksualnost glede prevladavajuće heteroseksualnosti u okviru tematskih rasprava.

Još jedna praznina je utvrđena istraživanjem: studije, koje obuhvaćaju osobna iskustva, doživljaje, percepciju, interpretacije, resurse i strategije predmetnih osoba ali i uzročnika prisila, do sada nisu postojale. Jedna takva sistematizirana perspektiva dala bi dublji pogled na obiteljske odnose unutar kojih dolazi do sukoba. Drugo, mogle bi takve studije pokazati u kolikoj mjeri „prisilna udaja“ je povezana na lokalne, političke, pravne i diskurzivne uvjete – poput strategije ili odgovora na pitanje etniziranja, stigmatiziranja, deportacije i marginalizacije. Takva istraživanja mogla bi isto tako obraditi i transnacionalne aspekte solidarnih mreža te razne oblike muškosti i ženstvenosti, kao i broje oblike dominantnosti (spol, dob, etnitet, itd.).

Konačno, može se utvrditi nedostatak pravnih i socioloških istraživanja, koji bi se detaljnije bavili transnacionalnom dimenzijom. Preporuka 6a i 6b, upućuju na te izazove između nacionalnog pravnog konteksta i transnacionalnih aspekata glede partnerstva i braka. Za većinu studija dan je nalog od strane državnih autoriteta, stoga je veći dio istražnog područja i unutar nacionalnih okvira, tako da ove transnacionalne dinamike nisu ni obuhvaćene u njihovoj kompletnoj formi.

Literatura



















Informativno o dozvolama boravka u Švicarskoj:

A dozvola – sezonska dozvola, stranci koji borave najviše 9 mjeseci u Švicarskoj.

B dozvola – traje godinu dana

L dozvola – studentska dozvola

C dozvola – osoba ima sva prava kao i švicarski državljanin, osim pravo glasovanja i služenja vojske. Obnavlja se svake tri godine.

N dozvola – za tražitelje azila

Documents

„Prisilna udaja“ u Švicarskoj: uzroci, oblici, opseg 2012. · 2019. 9. 28. · „Prisilna udaja“ u Švicarskoj: uzroci, oblici, opseg2012. Neslužbeni prijevod – 2019. Stranica