Arapi u povijesti

Arapi u povijesti

Religija nomada bio je oblik polidemonizma povezan s poganstvom prastarih semita.

Bia, koja je oboavala, bila su u poetku stanovnici i zatitnici pojedinih mjesta,, koji su

ivjeli na drveu, uz izvore, i osobito u svetom kamenju. Bilo je nekoliko bogova u

pravom smislu, kojih je tovanje prelazilo granice pukog plemenskog kulta. Tri

najvanija bili su Menat, Uza i Alat; posljednjeg spominje Herodot. Ova trojica su i sami

bili podreeni viem boanstvu, obino zvanom Alah. Plemenska religija nije imala

stvarnog sveenstva; lutajui nomadi vukli su svoje bogove sa sobom u crvenom atoru,

koji je bio neke vrsti zavjetni koveg i pratio ih u boj. Njihova vjera nije bila lina, ve

kolektivna. Plemenska vjera usredsreivala se oko plemenskog boga, kojeg je obino

simbolizirao kamen, a katkada i neki drugi predmet. uvala ga je eika kua, koja bi

tako zadobila stanovit religiozni ugled. Bog i kult bili su znak plemenskog pripadnitva i

jedini ideoloki izraz osjeaja jedinstva i kohezije plemena. Pokoravanje plemenskom

kultu izraavalo je politiku lojalnost. Otpadnitvo od vjere bilo je ravno izdaji.Doseljenici, bez ekonomske podloge i ne elei da budu sasvim zavisni od Medinjana,

prepustili su se jedinom preostalom zanimanju, hajdukovanju. Evropski su pisci izrazili

mnogo pravednog gnjeva nad bojim Apostolom, koji vodi vjernike u pljakake napade

na trgovake karavane; ali u uvjetima onog vremena i prema moralnim pojmovima

Arapa hajdukovanje je bilo prirodno i zakonito zanimanje, i ono ne baca nikakvu ljagu

na Proroka zato to ga je prihvatio. Pohodi protiv mekanske trgovine sluili su

dvostrukoj svrsi; s jedne strane pomogli su da se nad gradom odri blokada, koja ga je

jedina mogla nagnati da se podini novoj vjeri, a s druge strane poveali su mo,

bogatstvo i ugled Ume u Medini. U oujku 624. g. 300 muslimana pod vodstvom

Muhameda iznenadilo je mekansku karavanu u Bedru. Omejidi su se s jedne strane sukobljavali sa sve veim nezadovoljstvom svojih

podanika, a s druge strane nipoto nisu mogli raunati na jednodunu potporu samih

Arapa. Opi osjeaj plemenske nezavisnosti, jo uvijek jak meu arapskim nomadima,

osjeaj ne toliko antiomejidski koliko antidravni, izrazio se u nizu politikih i

religioznih pokreta. U Meki i Medini su pobonjaci, koji se nikad nisu bili sasvim pomirili

s Muavijinim spajanjem arabizma i centralizacije, stvorili teokratsku opoziciju i

naglaavali dobrovoljne i religiozne aspekte patrijarhalnog kalifata, koji su iznosili kao

uzor. Njihovo antiomejidsko raspoloenje daje boju itavoj ranoj islamskoj religioznoj i

historijskoj literaturi, kojoj su u to vrijeme udarili temelje. Njihovo protivljenje

Omejidima rijetko je kad uzimalo oblik oruane pobune, ali je njihova neprestana

propaganda pomogla da se potkopa ugled sredinje vlasti.

Omarova je zadaa bila da sauva jedinstvo Arapa i Arapskog carstva time to e

privui Mavale. On je to pokuao da uini nizom fiskalnih mjera, pomou kojih mu je

uspjelo da prebrodi krizu, premda su one na kraju propale. Glavni problem, koji je stajao

pred njim, potekao je otuda, to je zbog masovnog obraanja na Islam kao i neprestanog

porasta broja arapskih zemljoposjednika bivalo sve vie onih ljudi, koji su odbijali da

plate ikakav porez, osim po nioj stopi, kako su plaali muslimani. Hadadova mjera

tjeranje Mavala natrag na zemlju i zahtjev da muslimanski zemljoposjednici plate pun

iznos poreza izazvala je ogorenje i oajanje: bila je oito neupotrebljiva. Omar II.

pokua rijeiti te potekoe uredbom, po kojoj bi muslimanski zemljoposjednici plaali

samo Ur, a ne Hara vii iznos poreza, ali ne bi bili priznati nikakvi prijenosi

zemljita, podlonih porezu, na muslimane, izvreni poslije 100. godine poslije Hidre

(719 n. e.) Otada su muslimani na osnovu zakonske fikcije mogli takvu zemlju uzeti

samo pod zakup, te su morali na nju plaati Hara.

Sukobi izmeu samih arapskih plemena u Horasanu sprijeili su Arape

da prue bilo kakav djelotvoran otpor novom pokretu, sve dok nije bilo prekasno. Kad

36

su se jednom uvrstile na istoku, Ebu Muslimove armije brzo pojurie na zapad i

potukoe posljednje omejidske snage u bici kod Velikog aba. Omejidska kua i arapsko

kraljevstvo nestadoe. Na njihovo mjesto doao je Abasid Abdul Abas i proglaen je

kalifom s naslovom Safah.

Pa kakva je priroda te revolucije tko su bili revolucionari i to su teili da

postignu? Evropski orijentalisti iz devetnaestog stoljea, koje su zavele rasistike teorije

Gobineaua i ostalih, objanjavali su sukob izmeu Omejida i Abasida, a doista i itavu

religioznu izmu ranog Islama, kao rasni sukob izmeu arapskog semitizma i iranskog

arijevstva.

Pobjedu Abasida smatrali su pobjedom Perzijanaca nad Arapima, jer da su

Perzijanci pod krinkom perzijaniziranog Islama uspostavili novo Iransko carstvo

umjesto oborenog Arapskog kraljevstva. U prilog takvom stanovitu govore poneto i

arapska vrela Carstvo potomaka Abasovih bilo je perzijsko i horasansko, a carstvo

potomaka Mervanovih omejidsko i arapsko, kae Dahiz, arapski esejist iz devetog

stoljea.

Prva i najoitija

promjena bila je prebacivanje sredita vlasti iz Sirije u Irak, koji je bio tradicionalno

sredite velikih svjetskih carstava na Bliskom i Srednjem Istoku. Prvi abasidski kalif

Safah smjestio je svoju prijestolnicu u malom gradu Haimiji, to ga je sagradio na

istonoj obali Eufrata blizu Kufe, da bi se tamo nastanio sa svojom obitelji i svojom

gardom. Kasnije je premjestio prijestolnicu u Anbar. Tek je kasnije Mensur (754775),

drugi abasidski kalif, u mnogoemu osniva novog reima, trajno smjestio abasidsku

prijestolnicu u novom gradu na zapadnoj obali Tigrisa blizu ruevina stare sasanidske

prijestolnice Ktesifona, od koje je kamenje bilo upotrebljeno za gradnju novoga grada.

Slubeni naziv prijestolnice bio je Medina es Selam, grad mira, ali je ona vie poznata po

imenu perzijskog sela, koje je prije toga lealo na tom mjestu Bagdada. Mensur je

izabrao taj poloaj zbog sasvim praktinih razloga. Osnovao je grad blizu plovnog

kanala, to povezuje Tigris i Eufrat i zauzima kljuni poloaj na raskrsnici putova i na

cesti za Indiju.

Poslije Harunove smrti, sukobi, koji su tinjali, razbuktali su se u otvoreni graanski

rat izmeu njegovih sinova Emina i Ma'muna. Eminova snaga bila je u prijestolnici i

Iraku, a Ma'munova u Perziji, pa je graanski rat bio protumaen, na temelju sumnjivih

podataka, kao nacionalni sukob izmeu Arapa i Perzijanaca, koji je svrio pobjedom

ovih posljednjih. Konano je 945. perzijska kua Buvejh, koja se ve prije bila uvrstila kao

gotovo nezavisna dinastija u zapadnom Iranu, provalila u prijestolnicu i unitila

posljednje ostatke kalifove nezavisnosti, otada, osim u rijetkim razdobljima, kalifi su

zavisili od milosti raznih majordoma, veinom Perzijanaca i Turaka, koji su vladali

pomou oruanih snaga pod svojom komandom. Premda je kalif sauvao poloaj i

44

dostojanstvo vrhovnog suverena Islama, poglavara Crkve i Drave, koje su se obje

stapale u toj slubi, njegova je stvarna vlast prestala, a postavljajui zapovjednike ili

namjesnike on je posve formalno priznavao post facto postojee stanje.

Premda je Mazdekov pokret uguio u krvi

sasanidski car Hozroe Anuirvan, ipak se uspomena na taj pokret dugo sauvala meu

seljakim stanovnitvom, a njegove su doktrine igrale bitnu ulogu u stvaranju

religioznih pokreta u doba posljednjih Omejida i prvih Abasida. Perzijski su se

buntovnici esto pozivali i na uspomenu na Ebu Muslima, te su tvrdili za sebe, da su

njegovi nasljednici i osvetnici protiv kalifa, koji ga je izdao. Isprva su ti pokreti po svojim

vjerovanjima bili iranski, ali su kasnije postali sinkretistiki, te su propovijedali

mjeavinu mazdakistikih i ekstremnih, iitskih ideja. Ortodoksni mazdaisti ostali su

podaleko ili su se drali neprijateljski. ini se, da ti pokreti: seljaka buna u Perziji i buna robova u junom Iraku nisu trajno

utjecali na tok islamske povijesti i da nisu uzrokovali nikakvu bitnu promjenu u

strukturi islamskog drutva. Za njima je ostalo samo prigueno nezadovoljstvo i razdor,

koji je s vremena na vrijeme izbijao u nizu neuspjelih pokreta, ali e se sve vee

nezadovoljstvo obinih ljudi u Carstvu izraziti u jednom drugom pokretu, koji je mnogo

znaajniji i trajniji po svojim uincima. To je ismailitski pokret, izdanak ije. Ve smo

vidjeli, kako se iizam u svoje prvo doba razvio iz: arapske stranke u mavalsku sektu i

postigao prvi zvuni uspjeh dovevi Abaside na prijesto. Tom je pobjedom loza iitskih

pretendenata koji su potjecali od Muhameda ibn el Hanefija prestala da bude vanom.

Odsada postaju voama ije pripadnici Fatimidske loze, potomci Alije od njegove ene

Fatime, keri Prorokove. Imami pod tim su imenom ti iitski pretendenti bili poznati

48

svojim sljedbenicima bili su u njihovim oima jedini zakoniti kalifi. Ali vlast, koju su

svojatali, bila je mnogo vea od vlasti Abasida. iitski imam bio je bogom nadahnuti

vjerski poglavar, koji je sebi pripisivao nepogreivost i zahtijevao slijepu poslunost.

Druga oblast, u kojoj su ismailiti postigli uspjeh, bio je Jemen, gdje se 901. ugnijezdio

jedan misionar i brzo zadobio mo. Iz Jemena slao je poslanike u Indiju i u Sjevernu

Afriku, a vjerojatno i u druge oblasti. Misija u Sjevernoj Africi postigla je sjajan uspjeh u

Tunisu, te je god. 908. mogla da ustolii imama Ubeidulaha kao prvog fatimidskog kalifa.

Fatimidi su dakle u nekim pogledima slijedili taktiku samih Abasida na putu k vlasti.

Sluili su se tajno organiziranom propagandom krivovjerne sekte, a odluan pokuaj da

dou na vlast izvrili su u jednoj udaljenoj pokrajini Carstva. Oni se razlikuju od Abasida

u dva vana pogleda, koji su vjerojatno povezani. Za razliku od Abasida, njima nije polo

za rukom da zadobiju opu kontrolu nad islamskim svijetom. Dalje za razliku od njih,

Fatimidi su ostali glavari sekte koja ih je dovela na vlast. Kako je fatimidski kalifat propadao u Egiptu, tako su i veze izmeu dinastije i sekte

slabile te su se na koncu prekinule. Fatimidski kalifat jo je neko vrijeme ivotario kao

dinastija samo po imenu, dok na koncu nije bio ukinut, ali je zato u istonim zemljama

kalifata, sada pod vlau turskih Selduka, revolucionarna organizacija produila

ponovo svoj ivot.

Premda je tuniski vladar poneto

oklijevao, ipak je otposlao flotu od sedamdeset do sto brodova, koja je izvrila

iskrcavanje kod Mazare, god. 827. Nakon poetnog brzog napredovanja napadai su

pretrpjeli nekoliko poraza, te ih je iz njihovih tekoa izbavio samo neoekivani dolazak

grupe pustolova iz panjolske. Poslije toga se nastavilo napredovanje. Godine 831.

muslimani su zauzeli Palermo, koji je postao i ostao prijestolnica otoka u itavom

razdoblju muslimanske vlasti i sluio kao polazna toka za daljnje prodiranje. Rat

izmeu bizantskih i muslimanskih snaga nastavljao se na suhu i na moru, na otoku i na

talijanskom kopnu, sve do god. 8956., kad su Bizantinci potpisali mir, kojim su se

ustvari odrekli Sicilije. Muslimani su zaposjeli Mesinu oko 843. g., Castrogiovanni 859. i

Sirakuzu 878. godine. U meuvremenu iskrcali su se i na kopno te su za neko vrijeme

uspostavili posade u Bariju i Tarantu. Muslimanski su napadai ugroavali Napulj, Rim

pa ak i sjevernu Italiju, te su prisilili i jednog papu, da im dvije godine plaa danak. Od

882. do 915. muslimanska vojna naseobina u Guariglianu drala je u strahu Kampanju i

juni Lacij. Vjerojatno su je poslali i uzdravali sa Sicilije. Idue je godine berberski voa Tarif napao oblast izmeu Algecirasa i

Tarife, koja i danas nosi njegovo ime. Ohrabren uspjehom tih poetnih okraja, Tarik,

berberski slobodnjak Muse ibn Nusejra, arapski namjesnik sjeverozapadne Afrike,

iskrcao se s jaom vojnom snagom i zauzeo Gibraltar, Carteyu i Algeciras. Odatle je

prodro u unutranjost, potukao vizigotsku vojsku i osvojio Cordobu i Toledo.

osvojili vei dio

Poluotoka i preli preko Pireneja u junu Francusku, i tek su tu njihovo napredovanje

zaustavili Franci pod Karlom Martelom u bici kod Poitiersa, 732. g.

Ti su dogaaji, ojaavi sirski element u panjolskoj, stvorili povoljne prilike za

Abdurahmana, omejidskog princa, koji je pobjegao od propasti svoje kue na istoku.

Poslije izvjesnih priprema u Beldovoj vojsci, u kojoj je bilo mnogo omejidskih

pristalica, on se iskrcao kod Almunecara, 755. Ubrzo je pobijedio namjesnika, koji je

priznavao Abaside, te je, zauzevi Cordobu godine 756., uspostavio nezavisnu omejidsku

dinastiju, koja e trajati do 1031.

Dana 2. sijenja 1492.

ujedinjene vojske Aragona i Kastilije zauzele su grad Granadu, a malo zatim je kralj

ukazom naredio da se protjeraju svi nekatolici s poluotoka. Arapski je jezik jo neko

vrijeme ivotario meu onima, koji su se na silu preobratili na kranstvo, ali su ak i

oni bili protjerani u Afriku na poetku sedamnaestog stoljea.

Arapi su utisnuli svoj biljeg panjolskoj u vjetinama panjolskog seljaka i zanatlije

i u rijeima kojima ih on opisuje, u umjetnosti, arhitekturi, muzici i literaturi poluotoka

te u nauci i filozofiji srednjovjekovnog Zapada, koju su oni obogatili prenijevi

nasljedstvo antike vjerno sauvano i uveano. Uspomena na muslimansku panjolsku

sauvala se i meu samim Arapima, meu izgnanicima U Sjevernoj Africi, od kojih jo

mnogi nose andaluzijska imena i uvaju kljueve svojih kua u Cordobi i Sevilli objesivi

ih po zidovima u Marakeu i Casablanci. U novije su vrijeme posjetioci panjolske s

Istoka, kao egipatski pjesnik Ahmed evki i sirski uenjak Muhamed Kurd Ali, podsjetili

Arape na Istoku na velika dostignua njihove panjolske brae i dali uspomeni na

panjolski Islam pravo mjesto u nacionalnoj svijesti Arapa. Grke su se kole odrale u

Aleksandriji, Antiohiji i drugdje, te u perzijskom uilitu u Dundiapuru, to su ga

osnovali nestorijevski prebjezi iz Bizanta u sasanidsku Perziju. Prevoenje je zapoelo

pod Omejidima, kad su bila prevedena neka grka i koptska djela o kemiji. Pod Omarom

II. preveo je Masardevajh, neki idov iz Basre, sirska medicinska djela na arapski jezik i

time udario temelje arapske medicinske nauke. Prevodioci su obino bili krani i

idovi, uglavnom Sirci. Pod Omejidima prevoenje je bilo povremeno i pojedinano; pod

Abasidima bilo je j organizirano i slubeno podsticano. Najvie se prevodilo u devetom

vijeku, a osobito za vladanja Ma'muna (813833), i koji je u Bagdadu osnovao kolu za

prevodioce, s knjinicom i redovnim osobljem. Jedan od najznaajnijih prevodilaca bio

je Hunejn ibn Ishak (oko 809877), kranski doktor iz Dundiapura, koji je preveo

Galenov opus, Hipokratove Aforizme i mnoga druga djela.

Borba je svrila pobjedom istijeg islamskog stanovita. Islam,

religijom uvjetovano drutvo, odbacio je vrijednosti, koje su ugroavale njegove

temeljne postavke, ali je u isti mah prihvatio njihove rezultate te ih je tovie i razvio

pokusom i opaanjem. Ismailizam revolution manquee Islama moda bi bio doveo

do punog prihvaanja helenistikih vrijednosti, objavljujui humanistiki preporod

zapadne vrste, savladavajui otpor Kurana domiljatim ezoterinim tumaenjem, a

otpor erijata neogranienom diskrecionom vlau nepogreivog imama. Ali snage iza

ismailitske revolucije nisu bile dovoljno jake, pa je ona propala ba u asu svog najveeg

uspjeha.

Atomistiki pogled na ivot dobio je svoj puni izraz u sholastinoj teologiji El Earija

(umro 936). Ope prihvaanje te teologije u jednom ili drugom obliku obiljeava

konanu pobjedu reakcije protiv slobode misli i istraivanja, koji su stvorili tako

velianstvena postignua. Earizam je deterministiki, kazuistiki i autoritativan te

zahtijeva da se slijepo prihvati Boanski zakon i Otkrovenje bila keif ne pitajui kako.

Turski osvajai Islama pripadajujDlemenima

Oguz i obino se zovu Selduci, po imenu vladajue obitelji meu osvajaima.

Selduci su uli u zemlje kalifata oko god. 970. i ubrzo primili Islam. U kratko vrijeme

zauzeli su vei dio Perzije, i 1055. Tugrul-beg je uao u Bagdad porazivi Buvejhide i

pripojivi Irak seldukom kraljevstvu. U nekoliko godina Selduci su preoteli Siriju i

Palestinu od mjesnih vladara i oslabljenih Fatimida, te im je uspjelo ono to Arapima

68

nije polo za rukom: osvojili su od Bizantinaca velik dio Anatolije, koja je postala i ostala

muslimanska i turska zemlja.

Selduci su bili muslimani suniti, pa su mnogi smatrali njihovo zauzee Bagdada

osloboenjem od krivovjernih Buvejhida. Kalifi su ostali nominalni vladari, ali su stvarni

gospodari Carstva, od kojeg je veliki dio bio sada ujedinjen pod jedinstvenom vlau

prvi put od vremena ranog kalifata, bili selduki veliki sultani, koji su potukli i

Bizantince i Fatimide na zapadu. God. 1090. Hasan-i-Sabah zavlada nepristupanom gorskom tvravom Alamut u

sjevernoj Perziji. Ovdje je, i u slinim uporitima uspostavljenim u iduem stoljeu u

Siriji, Starac s planine, kako su se zvali veliki metri sekte, zapovijedao bandama

odanih i fanatinih sljedbenika i poduzimao pohode terora i podmuklih ubistava

protiv kraljeva i knezova Islama, u ime tajanstvenog i skrivenog imama. Izaslanici

velikih metara izvrili su niz smjelih ubistava istaknutih muslimanskih dravnika i

69

generala, ukljuujui i samog Nizama ul Mulka, godine 1092. Kau, da je Rikard Lavljeg

Srca bio poteen od bodea razbojnika samo zato, to oni nisu eljeli da suvie olakaju

poloaj njegova suparnika Saladina. Teror Asasina nije bio odagnan sve do mongolskih

provala u trinaestom vijeku, poslije kojih je ismailizam zakrljao kao manje vana sekta. U meuvremenu nadvijala se nad Islamom nova i opasnija prijetnja s Istoka. Daleko u

istonoj Aziji Dingiskan I je poslije ogorenog unutarnjeg rata ujedinio nomadska

plemena Mongolije i poveo ih na put osvajanja, koja po opsegu spadaju meu

najznaajnija u povijesti ovjeanstva. Do god. 1220. Mongoli su bili osvojili svu

Transoksaniju. Godine 1221. Dingiskan je preao rijeku Oxus (Amu-Darja) i uao u

Perziju. Poslije njegove smrti, 1227., dolo je do predaha, ali je sredinom tog stoljea bio

pripremljen i izvren nov pohod na zapad. Mongolski knez Hulagu preao je rijeku Oxus

s nareenjem Velikog kana Mongolije, da osvoji islamske zemlje sve do Egipta. Njegove

su vojske preplavile Perziju, svladavajui svaki otpor i krei ak i ismailite, koji su se

bili oduprli prijanjim napadima. God. 1258. Hulagu osvaja Bagdad, ubija Kalifa i ukida

Abasidski Kalifat.

God. 1498. dolo je do konane katastrofe. Dana 17. svibnja te godine portugalski

moreplovac Vasco da Gama iskrcao se u Indiji, doavi preko mora oko Rta Dobre Nade.

U kolovozu 1499. vratio se u Lisabon s tovarom mirodija. On je otvorio novi put iz

Evrope do Dalekog Istoka, jeftiniji i sigurniji od starog puta. Brzo su uslijedile i druge

ekspedicije.

God. 1517. oslabljeno i trulo mameluko carstvo podleglo je otomanskom nasrtaju, te

su etiri stotine godina Sirija i Egipat inili dio Otomanskog carstva. Ubrzo su Barbarske

74

drave sve do granica Maroka priznale otomanski sizerenitet, i kad su 1639. Osmanlije

konano osvojili Irak od Perzije, naao se pod otomanskom vlau gotovo, itav svijet

koji je govorio arapski. Pravnik iz Nedda po imenu Muhamed

ibn Abdul Vehab (17031791) osnovao je novu sektu, zasnovanu na strogom,

antimistikom istunstvu. U ime istog, primitivnog Islama iz prvog stoljea on je napao

sve kasnije nadopune vjerovanja i obreda kao praznovjerne novotarije, tue pravom

Islamu. Zabranio je tovanje svetih ljudi i svetih mjesta, pa ak i pretjerano tovanje

Muhameda, i odbacio sve oblike posredovanja. Tu istu istunsku strogost primijenio je

na religiozni i osobni ivot. Kad se na Vehabov nauk obratio emir Nedda Muhamed ibn

Saud, sekta je dobila vojno i politiko arite. Ubrzo se vehabizam proirio osvajanjem

na najvei dio srednje Arabije, otimajui svete gradove Meku i Medinu erifima, koji su

njima vladali u otomansko ime, i ugroavajui ak i otomanske pokrajine Siriju i Irak.

Odgovor na to doao je god. 1818., kad je provalila tursko-egipatska vojska egipatskog

pae Muhameda Alija, koja je slomila mo vehabistikog carstva i potisnula vehabizam u

njegov rodni Nedd. Tamo je sekta preivjela u neumanjenoj snazi, da bi se ponovo

pojavila kao politiki faktor sredinom devetnaestog stoljea i iznova u dvadesetom

stoljeu.

Formalno, sufije nisu bili heretici kao ismailiti, a u politici se nisu

sluili nasiljem. U religiji su pretpostavljali osobno mistino vjerovanje vladajuem

ortodoksnom transcendentalizmu, te im je ponekad uspjelo da na nj utjeu. Ukoliko su

ikad doli do izravnog politikog izraaja, on je bio neprijateljski prema postojeem

poretku. Ali sufistika pobuna putem uvlaenja nije uspjela isto kao to nije uspio ni

neposredni ismailitski juri u svoje doba. Statiki elementi bili su jo suvie jaki. Stvarnu

e promjenu donijeti novi, vanjski inilac, snaniji i beskrajno nasrtljiviji od

helenistikih poticaja, koji su bili otpoeli plodonosno previranje u srednjovjekovnom

Islamu.

God. 1834. neki je britanski oficir

izradio nacrt za irake i egipatske putove, a od 1836. britanski su parobrodi redovito

plovili rijekama u Iraku vezujui Mezopotamiju s Basrom i Perzijskim zaljevom. Ali

konani izbor nije pao na Irak, ve na Egipat. Prve su na popritu bile Istonoindijska

kompanija i, od 1840., Poluotona i Orijentalna parobrodarska kompanija, s kopnenom

vezom Aleksandrija-Suez za prijevoz robe i putnika, a upotrebljavale su parobrode na

Nilu i unutarnjim kanalima te kopnena vozila na novosagraenim cestama. Godine

1851. paa od Egipta sklopio je ugovor s Georgeom Stephensonom, da ovaj izgradi prvu

egipatsku eljeznicu. Pruga Aleksandrija-Kairo dovrena je 1856., a prikljuak izmeu

Kaira i Sueza idue godine. eljeznice u Egiptu brzo su se razvijale. Do 1863. bilo je 245

milja pruge, do 1882. znatno preko tisuu, do 1914. preko tri tisue milja. Otvaranje

Sueskog kanala, nakon desetogodinjeg rada, 17. studenoga 1869., konano je uvrstilo

obnovu puta Egipat Crveno more i kljuni poloaj Egipta na tom putu. Evropsko kulturno prodiranje bilo je isprva uglavnom religiozno i vrilo se preko

kranskih manjina. Vatikan je od esnaestog stoljea odravao veze s maronitskim

katolicima u Libanu. Talijanski i francuski kapucini i jezuiti djelovahu u Siriji, moronitski

sveenici dolaahu u Rim i Pariz. Otomanski su sultani dugo vremena zabranjivali

tampanje na arapskom ili turskom jeziku. Prvi tamparski strojevi bili su na

idovskom, grkom i sirskom jeziku, a upotrebljavali su ih mjesni idovi i krani. Ali

arapske su se knjige tampale u Italiji i drugdje na Zapadu, te su kolale na Bliskom

Istoku. Turci su poeli tampati knjige u Carigradu 1728. Napoleon je donio sa sobom

arapski tamparski stroj u Kairo, da bi tampao novine i proglase na arapskom i

turskom. Prvu muslimansku tampariju u arapskom svijetu podigao je Muhamed Ali u

Egiptu. Od 1822., kad je bila osnovana, do 1842. odtampala je 243 knjige; to su

ponajvie bili udbenici za nove kole i odgojne zavode Muhameda Alija.

Kad je izbio rat god. 1914., muslimanski je osjeaj jo prevladavao. Veina

muslimanskih Arapa bila je jo uvijek za Turke, koji su imali simpatija i u Egiptu pod

britanskom okupacijom. Ali je pod pritiskom ratnih godina i djelatnou Saveznika

dolo do brzog razvoja arapskog j nacionalizma. God. 1916. Britancima je uspjelo da

organiziraju pobunu Arapa u Hedasu, te su za neposrednu materijalnu pomo i za

obeanu arapsku nezavisnost poslije rata beduinske pomone ete pomogle britanskim

snagama da osvoje Siriju.

Mirovni ugovor nije ni izdaleka ispunio sve nade Arapa, ali im je ipak dao mnogo.

Osnovane su nove drave u Iraku, Siriji, Libanu, Transjordaniji i Palestini, gdje su

saveznike oruane snage dokrajile tursku vlast.

U tim problemima prilagoivanja arapski narodi mogu izabrati nekoliko putova:

mogu se prikloniti jednoj ili drugoj od suparnikih verzija zapadne civilizacije to im se

pruaju, utapajui svoju vlastitu kulturu u iroj i prevladavajuoj cjelini; ili mogu

pokuati da okrenu lea Zapadu i svim njegovim djelima, idui za udom: da se vrate

izgubljenom teokratskom idealu, to bi umjesto toga vodilo ojaanom despotizmu, koji

je posudio od Zapada maineriju eksploatacije i ugnjetavanja i netrpeljivi rjenik, ili,

najzad a za to je preduvjet da se ukloni zapadno tutorstvo, koje Arape razdrauje

njima moe uspjeti da iznutra obnove svoje drutvo i da odravaju odnose sa Zapadom

na osnovu ravnopravne suradnje, prihvaajui poneto i od njegove nauke i njegova

humanizma, ne samo u oponaanju, nego i u sutini, u skladnoj ravnotei s vlastitom

naslijeenom tradicijom.