Azra

- Aristotelova Etika -

( Umijee moralnog injenja )

Uzimajui u obzir injenicu da je Aristotel podijelio nauke na praktine i teorijske, i da je u okviru praktinih nauka umetnuo i nauku o djelovanju pojedinca odnosno Etiku, nuno je napomenuti da je Etika kao djelovanje u skladu sa naelima razuma po Aristotelu bila mnogo bitnija po samog ovjeka od teorijske nauke. Da bi ovjek mogao gledati u nebo tragajui za odgovorom na svoja pitanja o uzrocima svega postojeeg, najprije mora nauiti hodati zemljom.

ini se da svako umijee i svako istraivanje jednako kao i djelanje i preduzee idu za nekim dobrom: tako da je lepo bilo kazano da je dobro ono radi ega se sve pokree.

Aristotelova etika je usmjerena ka djelovanju, ali ne ka djelovanju koje e biti dobro bez obzira na sve, ve da to djelovanje mora biti usmjereno ka djelovanju koje e voditi ka ostvarenju ovjekovog dobra. Dakle, predmet etike jeste ljudsko djelovanje iji je cilj postizanje ovjekovog dobra. No, za razliku od Platona koji je zagovarao sokratsku ideju o injenju u skladu sa istinitom definicijom Dobra, to u stvari znai da ispravnog djelovanja ne moe biti gdje ne postoji znanje o Dobrom, Aristotel kae da definiciju Dobrog nije mogue apsolutno odrediti, te da se ovjekovo djelovanje mora bazirati na zdravom razumu, moralnim sudovima koji su mu bliski po prirodnim shvatanjima. I Etika, kao takva, kako kae Aristotel, zamiljena je kao dopuna i opravdanje prirodnih sudova jednog takvog ovjeka koji je sam najbolje osposobljen da sudi o stvarima te vrste.

No, kako je svaka djelatnost odreena ciljem, ta bi mogli nazvati ciljem ivota? Sreu, rei e svi. Neko e izjednaiti sreu za zadovoljstvom, bolesnik sa zdravljem, siromah sa bogastvom...ali toj relativnosti Aristotel staje za vrat kada kae da je srea pojam koji ne odgovara tom povrnom shvatanju, ve da srea proistie iz djelovanja u skladu sa vrlinom. Srea mora, kako kae Aristotel, ako stvarno zasluuje naziv sree, da se oituje tokom itavo ivota a ne tek u kratkim razdobljima. I takva srea se postie kada ovjek vrlo djeluje u skladu sa moralnim i intelektualnim vrlinama, ili bolje reeno, srea je ivljenje u saglasnosti sa vrlinama.

Ali kakav je zapravo odnos izmeu vrline i poroka? Aristotel naglaava da svaki dobri in

zapravo jeste neto to proistie iz odmjeravanja okolnosti sa kojom se ovjek suoava, i da je dobri in zapravo odreenje nekom mjerom ili stepenom. Vrlina je, kako zakljuuje Aristotel, sredina izmeu dvije krajnosti, pri emu je jedna krajnost nedostatak a druga prekomjerenost. Koplston, istoriar filozofije, kae da je tu rije o nedostatku u pogledu osjeanja i djelovanja. Tako recimo, hrabrost se moe definisati kao sredina izmeu kukaviluka i ludosti, ili dareljivost kao sredina izmeu krtosti i rasipnitva. Dakle moralna vrlina je po Aristotelu injenje izbora iznalaenja sredine izmeu dvije krajnosti u odnosu na nas, uslovljenu razumom. Dakle, da bi ovjek inio valjano, mora racionalno prosuivati o datim okolnostima.

No, ta je ovjeku potrebu da bi ovjek djelovao u skladu sa moralnim vrlinama? Aristotel na to pitanje odgovara isticanjem praktine mudrosti ( fronesis ), sposobnosti da se sagleda ta je pravilno initi prilikom suoavanja sa nekom okolnou, i da je ona imperativ za moralan ivot.

Naravno kada Aristotel govori o sredini on ne misli na neku aritmetiki mjerljivu taku, zato napominje frazu u odnosu na nas, jer je ona dakle subjektivna okolnost koja mora biti omeena razumom. Takoe, kada govori o sredini, Aristotel ne misli na osrednjost u svakoj sferi ivota, jer je vrlina po sebi krajnost, izuzetnost, ona je sredina u pogledu svoje sutine i odredbe. Dakle, vrlina nije ni spoj dvije krajnosti, ve u aksiolokoj dimenziji, ona je suprotnost dvije krajnosti. Prosto reeno, Arisotelovo uenje o pronalaenju vrline unutar sredine izmeu dvije krajnosti, jeste model za svako dalje razmatranje problema moralnih oprenosti.

Kao jednu od glavnih pretpostavki moralnog djelovanja Aristotel navodi slobodu. Da bi ovjek mogao uopte neto initi slobodno, mora biti nezavistan u odnosu na spolanje inioce, a to znai da mora biti svjestan ono to ini, da mora to neto initi svojom odlukom, jer ovjek se ne moe smatrati odgovornim za svoja djela ako ih je inio pod prinudom ili voen svojim neznanjem. Pod nesvjesnim djelovanjem, on rauna i djelovanje u afektu, pod uticajem pijanstva itd...

Aristotel nije imao nikakvo specifino odreenje volje, te je povezivao sa pojmom hoteeg uma, ili razlono htenje. Te je tako budui da je svaki in ostaviranje nekog praktinog cilja, volju opisivao kao neto sasvim sui generis ( osobenog roda ), kao neto relativno i specifino po sebi.

Budui da je objanjavao svako djelovanje voljom za postizanjem nekog cilja, slijedi da su i vrlina i porok u naoj moi, uzimajui u obzir da je svako djelo dobrovoljno. Meutim, kada ovjek u stanjima nerazumnosti pomuti svoj razum i tada nije u mogunosti da napravi razliku izmeu dobrog i loeg injenja, on je tada i sam kriv za svoje neznanje i nerazumnost. Ovim zakljuujemo da pritom Aristotel nije obraao previe panju na moralnu slabost ili izopaenost volje.

Sada se moramo osvrnuti na onaj instrument kojima razluujemo dobro od loeg. Razmatrajui intelektualne vrline, Aristotel ih dijeli na dvije sposobnosti sposobnost saznavanja i sposobnost prosuivanja. Za nas je bitna druga sposobnost, sposobnost donoenja sudova, oblast due koja se bavi neim to nije izvijesno. Djelovi rasuivakog dijela due dalje dijeli na umijee Stvaralaka sposobnost prema istinskom razumu, i razboritost, Istinska sposobnost djelanja sa rasuivanjem o onome to je ovjeku dobro ili ravo.

Uzimajui u obzir Sokratovo gledite da je svaka vrlina oblik razboritosti, Aristotel izjavljuje da Sokrat dijelom grijei i da je dijelom u pravu.

Grijeio je kada je govorio da su sve vrline oblici razboritosti, ali je lijepo govorio kada je govorio da nijedne vrline nema vez razboritosti.

Razboritost je dakle nuna za istinsku moralnost a) kao vrlina jednog dijela uma, b) utoliko to nijedna odluka nee biti ispravna ukoliko nije provuena kroz filter razboritosti jer ona upuuje na ispravnost postizanja pojedinanog cilja.

Aristotel dalje doputa postojanje nekih prirodnih vrlina, kao na primjer, ovjek moe biti hrabar ali ne moe biti plemenit. No, da bi ovjek bio istinski moralan i da bi se mogao nazvati vrlim, mora koristiti razboritost kao neto odreujue prilikom svakog ina. tavie, ako u ovjeku prebiva jedna vrlina ( razboritost ), prebivaju i sve druge. U tom pogledu je dakle Sokrat bio u pravu.

Ako je srea dejstvo prema vrlini, razumno je da e to biti dejstvo prema najveoj vrlini, a to bi bila vrlina onog najboljeg u nama. Sposobnost teorijskog izuavanja jeste sposobnost koja, prema Aristotelu, predstavlja savrenu sreu; a pod tim Aristotel podrazumjeva mogunost filozofskog i intelektualistinog djelovanja. Aristotel ne razjanjava jasno odnos izmeu filozofskog djelovanja i najvee ljudske sree, ali u Etici on sasvim jasno ukazuje da mogunost sree nije mogua bez moralne vrline. Dakle, ovjekova potpuna srea se nalazi u umnom djelovanju koja se tie onih najplemenitijih stvari pod uslovom da ona zahvati itavo vrijeme ljudskog ivota. Takav ivot ispoljava neto boansko u ovjeku, a budui da smo smrtnici i ljudi to ne znai da treba da se brinemo samo o stvarima koje su ljudske. Naprotiv, potrebno je uloiti napor da bi se otrgli od te iste smrtnosti i ogranienosti, i posvetiti panju onoj najplemenitijoj vrlini u nama koja upuuje istovremeno na najvii element u naim biima. Jer, iako je taj element namanji dio nas, on je istovremeno i najvii i nadilazi svaku drugu vrijednost.

Literatura:

Koplston Istorija Filozofije, Tom I, Beograd 1988Nikomahova Etika Aristotel, u prevodu Pavievia. Beograd 2004 E.N., 1094a 1-3. ( Upor. prevod T. Ladana: Aristotel, Nikomahova etika, Liber, Zagreb, 1982, str. )

E.N., 1094b 27 sq.

E.N, 1100a 4 sq i 1101a 14-20

F. Koplston, Istorija Filozofije, Etika, Aristotel, str. 372, par: III

E.N, 1106b 36-1107a

Harthman, Ethic, 2 ( p.424 )

E. N, 1139b 4-5

E. N., 1140a 9-10

E. N, 1140b 4-6

E.N 1144b 19-21

E. N 1144b 321145a

E. N 1171a 12-13