Atentat - Yasmina Khadra.pdf

7/21/2019 Atentat - Yasmina Khadra.pdf

1/115


2/115

Yasmina Khadra

Atentat

Naslov izvornika

L'attentat

Copyright ditions Julliard, 2005

All rights reserved.

Prevela s francuskoga

Ivana Barii

Fotografija na naslovnici

Marina Filipovi - Marinshe

UrednicaAndrea Zlatar


3/115


4/115

Sadraj

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

11

12

13

14

15

16

ena-bomba


5/115

sjeam se da sam uo detonaciju. Moda um, neto poput trganja platna, ali nisam sigzornost mi je odvukla pojava boanstva oko kojega se sjatila svjetina dok su mu zastojali prokriti put do vozila. Razmaknite se, molim vas. Molim vas, maknite se odaernici su se naguravali kako bi iz to vee blizine vidjeli eika i dotaknuli skut njegova kaavljeni starac povremeno bi se okrenuo, pozdravljajui znance ili zahvaljujui ueniegovim asketskim licem sjao je pogled otar poput sablje. Bezuspjeno sam se pokuavao proz tijela koja su me pritiskala u transu. eik se uvukao u vozilo, maui iza blindiranog stakla

njegova dva tjelohranitelja sjedala kraj njega... Zatim vie nita. Neto je proaralo nebo i punje zabljesnulo posred ceste; taj me nalet udara bacio na tlo, rasprujui stado koje me pritisku svoje ludosti. U jednom djeliu sekunde nebo se sruilo, a ulica se u trenutku punog

eokrenula naglavce. Tijelo jednog mukarca, ili moda djeaka, proletjelo mi je kroz vrtoglput tamne strijele. to je to?... Uhvatio me nalet praine i plamena, lansirajui me kroz tpnela. Imam maglovit osjeaj da se raspadam i rasipam u naletu eksplozije. Na nekoliko mpak na nekoliko svjetlosnih godina, eikovo vozilo u plamenu. Halapljivo ga prodiru vaici, raspirujui u zrak nesnosan miris spaljena mesa. Njihovo potmulo tutnjanje zasigurano; ja ga ne ujem. Gromovita gluhoa oarala me vie od gradske buke. Nita ne ujem, ni

dim; samo lebdim. Lebdim. Lebdim cijelu vjenost, a zatim padam na tlo oamuen i rasporeenaujue lucidan, oiju veim od uasa koji se upravo sruio na ulicu. U trenutku kada ptlo, sve staje; trupla na unitenim automobilima, rapneli, dim, kaos, mirisi, vrijeme... Samo

beski glas nadvije se nad nedokuivom tiinom smrti, pjevajuijednog dana vratitemo se uaj.To nije pravi glas; vie podsjea na trepet, filigran... Moja glava nekamo odskakuje... Me dijete. Njegov je poziv slabaan, ali jasan, ist. Dolazi izdaleka, iz neke vedrine... Plamen

odire vozilo ne pomie se, projektili padaju... Moja se ruka gubi u ljunku, mislim da je zahvmene. Pokuavam pomaknuti noge, podii vrat; ni jedan mii ne slua...Mama, vie dijetem, Amine...I mama je ondje, proviruje iz dima. Ukoeno koraa posred ruevina, irom otvoa nad tim paklenim grotlom. Na trenutak mi se, u svojem mlijenobijelom velu i paengleda uinila poput Djevice. I moja je majka uvijek bila takva, istodobno blistava i tuna, tanice. Dok bi stavljala ruku na moje gorue elo, upijala bi iz njega svu vruicu i sve brigo je ondje; njezina ar nije dobila ni bore. Jedan mi je drhtaj prostrujao cijelim tijeobaajui univerzum i pokreui bunilo. Plamen nastavlja svoj mrtvaki ples, munje svoj pnika svoj nalet... Jedan mukarac u dronjcima, pocrnjela lica i ruku, pokuava se pribomobilu u plamenu. Teko je ozlijeen, no ipak pod svaku cijenu eli pomoi eiku. Svaki pu

kom dodirne vrata, nalet vatre ga odbaci. U unutranjosti vozila gore zarobljena tijela. S ane prilaze dvije krvave spodobe, pokuavajui silom otvoriti stranja vrata. Vidim da izvredbe, ili pak vrite od boli, ali ja ih ne ujem. Unakaeni starac pokraj mene izbezumljenda; ini se da nije svjestan da mu vire crijeva i da mu krv lipti prema kanalizacijvodu. Jedan ranjenik penje se po ruevinama s velikom rupom na leima iz koje se pui. Bezolazi sasvim blizu mene, jecajui, kao da ne moe povjerovati da se to ba njemu moglo doge dvije spodobe konano su razbile vjetrobran, bacajui se u unutranjost vozila. U pomo prrugi preivjeli. Golim rukama trgaju automobil u plamenu, razbijaju stakla, navaljujui na vrali konano uspjeli izvui eikovo tijelo. Nosi ga desetak ruku, udaljavajui ga od zgarita, pozatim na plonik, dok se masa ruku grevito trudi ugasiti vatru na njegovoj odjei. U kuku osj

no probadanje. Hlaa gotovo da vie i nema; mjestimino me prekriva jo samo nekoliko uamada tkanine. Noga mi lei uz bok, istodobno groteskno i uasno; za bedro je dri samo


6/115

mad mesa. U jednom trenu naputa me sva snaga. Imam osjeaj da mi se tkivo razdtvara... Konano do mene dopire sirena hitne pomoi; malo-pomalo ulina se buka nasta

glui me, nadvijajui se nada mnom. Netko se naginje nad mojim tijelom, nakratko ga oslualji se. Vidim ga kako se saginje nad nekom gomilom spaljena mesa, opipava bilo, dajui ak bolniarima s nosilima. Drugi mi prima ruku, a zatim je isputa... Ovaj je gotov. Nemasa... elim ga zadrati, natjerati ga da se predomisli; moja se ruka opire, odrie me se. Mmi svoje dijete... U kaosu traim svoju majku... Ali vidim samo vonjake koji se proteskraja... vonjaci moga djeda... staroga starjeine... zemlja narani gdje je svaki dan ljet

ak koji sanjari na vrhu breuljka. Nebo jeprozirnoplavo. Stabla narani pruaju si rukskraja. Dijete ima dvanaest godina i srce od porculana. U tim godinama prepunim ljumopouzdanja velikog poput radosti, eljelo bi zagristi mjesec kao voku, uvjereno kakvoljno samo pruiti ruku da bi se dosegnula srea cijeloga svijeta... I ondje, pred mojim oato drami koja je zauvijek naruila sjeanje na ovaj dan, unato tijelima na tlu u agoniji i plai konano prestaje gutati eikovo vozilo, djeak poskoi i ruku rairenih poput krila ptice vi

eko polja, gdje je svako drvo jedna arolija... Suze mi ruju obraze... Onaj tko ti kae da musmije plakati, ne zna to mukarac eli rei, priznao mi je otac, zatekavi me utuen

tvakoj sobi starjeine. Nije sramota plakati, stari moj. Suze su nae najvee dostojans

dui da nisam htio pustiti djedovu ruku, sagnuo se i podigao me u naruje. Nema smisla dje. Mrtvi su mrtvi i s njima je gotovo, negdje su odgovarali za svoje grijehe. A ivi su kaze ispred svoga vremena... Dva me bolniara podiu, stavljajui me na nosila. Vozei unau ambulantna kola irom otvorenih vrata. Ruke me povlae u vozilo, gotovo me bacivi pugih trupala. U posljednjem trzaju ujem se kako jecam... Boe, ako je ovo uasna nona morse probudim, i to odmah...


7/115

1

kon operacije, u uredu me posjetio na ravnatelj, Ezra Benhaim. Okretan i ivahan gospodin uvrenoj ezdesetoj i poecima pretilosti. U bolnici ga zovemo bojnikom zbog njegova pretjeranikog reima, zainjenog uvijek zakanjelim humorom. Ali u najteim trenucima prvi e zas

kave i posljednji napustiti dvoranu.Prije nego to sam dobio izraelsko dravljanstvo, dok sam kao mladi kirurg prevrtao n

mlju da steknem zvanje, on je bio tu. Iako je jo bio obini ef slube, koristio bi to malo utje mu je posao doputao kako bi moje klevetnike drao na distanci. U to vrijeme sinu beduinateko prikljuiti se bratovtini studentske elite bez spontanog izazivanja odbojnosti.

neracijski drugovi bili su redom mali bogati idovi, sa zlatnim laniima i kabrioletimrkiralitu. Gledali su me svisoka i svaki moj uspjeh doivljavali kao napad na njihov prestio, kad bi me neki od njih zgurao u kraj, Ezra ak nije ni nastojao doznati tko je zapoeo; susstajao na moju stranu.

Odgurne vrata bez kucanja i pogleda iskosa s laganim osmijehom na rubu usana. Njegov azivanja zadovoljstva. Zatim, kad sam se okrenuo foteljom prema njemu, skine naoale i, obriprednjim dijelom kute, ree:

ini se da si pacijenta vratio iz mrtvih.

Ne pretjerajmo.

Vrati naoale na nos nezahvalnih nosnica, odmahne glavom, zatim, nakon kratkog promiljnovno zaotri pogled.

Ide li veeras u klub?

Nema anse, ena mi se danas vraa.

A moj revan?

Koji? Jo me nikad nisi dobio.

Nisi fer, Amine. Uvijek dobiva bodove na raun mojih loih poteza. A danas kad sam u foe izvlai.

Zavalim se u naslonja da ga bolje promotrim.

Zbilja eli da ti to kaem, jadni moj Ezra? Vie nema onaj stari zamah i osjeao bih se k

iskoritavam.Ne pokapaj me prerano. Na kraju u ti jednom zauvijek zaepiti gubicu.

Za to ti ne treba reket. Dovoljan je obian otkaz.

Obea mi da e o tome promisliti i, nehajno dodirnuvi prstom sljepoonicu u znak pozde se otresati na bolniarke po hodnicima.

Ostavi sam, pokuam se prisjetiti to sam radio prije Ezrina ulaska i sjetim se damjeravao nazvati enu. Uzimam slualicu, biram na kuni broj i nakon sedmog zustim slualicu. Moj sat pokazuje 13 sati i 12 minuta. Sihem je sjela na autobus u 9 sati i v

ko vrijeme trebala biti kod kue.


8/115

Ne zamaraj se! iznenadi me doktorica Kim Jehuda, upavi u moje skrovite.

I nadoda:

Pokucala sam prije ulaska. Bio si u svom filmu...

Oprosti, nisam uo da dolazi. Moje isprike zanemari zamahnuvi rukom, primijeti pomijih obrva i zapita:

Zvao si kui?

Nita ti ne moe promaknuti.

Pa naravno. Sihem jo nije stigla?Uznemiruje me njezina pronicavost, ali nauio sam to prihvaati. Kim poznajem od faku

smo bili ista generacija - bio sam tri godine ispred nje - ali simpatizirali smo se ve od reta. Bila je lijepa i spontana i nije se ustezala u situacijama u kojima bi drugi studenti d

omislili prije no to bi zatraili vatre od Arapina, premda bistrog i lijepog mladia. Kim se voijati i bila je velikoduna. Nae oijukanje bilo je naivno. Bilo mi je strano teko kad mio mladi ruski Apolon, tek izaao iz svog Komsomola. Dobar igra, nisam mogao porei. Ka

m se oenio sa Sihem, a Rus se bez najave vratio kui odmah nakon raspada sovjetskog cam i ja ostali smo sjajni prijatelji, a prisna suradnja meu nama razvila je pravo ortatvo.

Danas se ljudi vraaju s praznika, podsjeti me. Ceste su krcate. Jesi li je pokuao dobitke?

U selu nema telefona.

Nazovi je na mobitel.

Opet ga je zaboravila kod kue.

Beznadno slegne ramenima:

Nema sree.

Za koga?Podigne svoju predivnu obrvu, upozorivi me prstom.

Dramatinost nekih pozitivnih namjera jest u tome to nemaju ni hrabrosti u svojoj izvedstavka u idejama.

Vrijeme je hrabrih, kaem, ustajui.

Operacija je bila teka i treba nam okrepa...

Uhvativi je za lakat, odguram je u hodnik.

Izvoli, ljepotice. elim vidjeti sve divote tvoje pozadine.Bi li mi se usudio to ponoviti i pred Sihem?

Samo budale ne mijenjaju miljenje.

Kimin smijeh odzvanja hodnikom kao traak nade nad umiruima.

n Ros pridruuje nam se u kantini na samom kraju ruka. S pretrpanim pladnjem sjeda s eve strane tako da mu Kim bude nasuprot. Ubrusa rairenog na pantagruelskom trbuhu i vmenih obraza, proguta tri komada hladnog mesa, briui zatim usta papirnatim ubrusom.

Jo uvijek trai vikendicu? upita me uz glasno kruljenje eluca.


9/115

Ovisi gdje.

Mislim da imam neto za tebe. Nedaleko od Akelona. Lijepa mala vila sa svime trebno za potpunu izolaciju.

ena i ja ve vie od godinu dana traimo malenu kuu na obali mora. Sihem oboava aki drugi vikend, kad mi godinji to doputa, uskaemo u automobil i odlazimo na plau. Nge etnje po pijesku, prelazimo dinu i promatramo nebo do kasno u no. Zalazak sunca oduvijzivao njezino divljenje, koje nikad nisam uspio shvatiti.

Misli da je u okviru mojih mogunosti? upitam.

Ilan Ros ispusti kratak smijeh od kojega mu se crveni vrat zatrese poput elatine.

Otkad vie ne posee u svoj dep, Amine, mislim da si itekako ima od ega priutiti barojih snova...

Odjednom zidove zatrese snana eksplozija, a prozori kantine zazveketae. Gledamamenjeni, a zatim oni pokraj staklenih stijena ustanu i okrenu se prema van. Kim i ja juema najbliem prozoru. Vani ljudi na prijamu pacijenata nepomino stoje, gledaju prema sjeoelje zgrade preko puta prijei nam pogled.

Sigurno bombaki napad, kae netko.

Kim i ja jurimo prema hodniku. Iz podruma se ve uspinje skupina bolniarki, jurei pedvorju. Sudei prema jaini udara, mjesto eksplozije nije daleko. Jedan uvar ukljoj prijamnik kako bi se raspitao o situaciji. Njegov mu sugovornik javlja kako ni on nita nevaljujemo na lift. im smo stigli na zadnji kat, hitamo prema terasi u junom krilu zgdje ve nekoliko znatieljnika zaklanja sunce dlanovima da bi bolje vidjeli. Gledaju prema o

ma koji se uzdie deset ulica dalje od bolnice.

Dolazi iz smjera Hakirje, dojavljuje uvar radiostanicom. Bomba ili bomba-samouboda autobomba. Nemam informacija. Vidim samo dim koji se iri s pogoenog mjesta...

Moramo se spustiti", kae mi Kim.Ima pravo. Moramo se pripremiti za prihvaanje prvih ozlijeenih."

Nakon dvije minute nepotpune informacije svjedoe o pravom krvoproliu. Neki govpadnutom autobusu, drugi o u zrak dignutom restoranu. Situacija postaje sve napetija. Izvanrednje.

Ezra Benhaim nalae okupljanje kriznog stoera. Bolniarke i kirurzi pridruuju se hbama, gdje su kolica i nosila u brzini sloena u uredan niz. Ovo nije prvi put da Tel Atresa bombaki napad i pomo se organizira sa sve veom uinkovitou. Ali napad je napad.

je svladati tehniki, ali ne i ljudski. Uzbuenje i uas ne idu s hladnokrvnou. Kad naas, prvo strada srce.

Kada je doao red na mene, pridruujem se hitnoj slubi. Ondje je Ezra, blijeda lbitelom na uhu. Rukom nastoji ravnati operacijskim pripremama.

Bomba-samoubojica se raznio u restoranu. Ima nekoliko mrtvih i mnogo ranjenih, najavpraznite dvorane 3 i 4. I pripremite se za prijam prvih rtava. Ambulantna kola su ve na putu

Kim, koja je otila telefonirati iz svog ureda, zatekne me u dvorani 5. Tu e biti primljeni ijeeni. Ponekad, kada je operacijski blok popunjen, pribjegava se amputacijama na licu mje

etiri kirurga provjeravamo intervencijsku opremu. Okretne i precizne bolniarke pripre


10/115

eracijske stolove.

Ima najmanje jedanaestero mrtvih, obavjetava me Kim, ukopavajui ureaje.

Vani zavijaju sirene. U bolniko dvorite stiu prva ambulantna kola. Ostavim Kim dbrine za ureaje i pridruim se Ezri u predvorju. Dvoranom odjekuju krici ranjenika. Polna, sva u oaju, gri se na nosilima. Bolniari je ne mogu umiriti. Nose je ispred mene, rause i razrogaenih oiju. Odmah nakon nje stie krvavo tijelo nekog mladia. Lice i crnjeli su mu kao da je iziao iz ugljenokopa. Primam njegova kolica i guram ih bonpravim prolaz. U pomo mi priskae jedna bolniarka.

Ruka mu je istrgnuta! povikne ona.

Nije trenutak za slabost, savjetujem joj. Stavite mu steznik i smjesta odvezite u blokijemo gubiti ni aska.

Dobro, doktore.

Sigurni ste da ete moi?

Ne brinite se za mene, doktore. Snai u se.

U petnaest minuta predvorje hitne slube pretvori se u bojno polje. Skupilo se najmanje sto

njenika, veina ih je ispruena na golom podu. Sva su kolica zauzeta unakaenim tijelima straanjavanim vatrom, od kojih su neka s opeklinama na vie mjesta. Pla i krici odjekuju cijlnicom. Povremeno amor nadvlada poneki krik koji znai smrt rtve. Jedna od njih klone kama, ne ostavivi mi vremena da je pregledam. Kim mi dojavi da je blok prepun i da e ijeene usmjeravati u dvoranu 5. Jedan ranjenik zahtijeva da se istoga trena pobrinemo za nela lea i dio lopatica izguljeni su mu do kosti. Vidjevi da mu nitko ne dolazi pruiti poata za kosu jednu bolniarku.

Tek su ga trojica jakih mukaraca natjerala da je pusti. Malo dalje, zaglavljen izmeu dlica, ranjenik urla, bacajui se kao da je opsjednut vragom. Od silnog mahanja pada s n

sparana tijela, poinje tui akama u prazno. Bolniarka koja ga preuzima zaprepasti se. Ugle, oi joj zaiskre.

"Brzo, brzo, doktore Amine...

Ranjenik se u trenu ukoi; njegovi hropci, grevi, ritanje, sve na njegovu tijelu se ukoi iu padnu na prsa, kao drvenom lutku kojem smo upravo prerezali konce. U djeliu sekgovo od napinjanja crveno lice opusti se od boli, prepustivi mjesto ludakome izrazu, pdnog bijesa i gaenja. U trenutku kad sam se nagnuo nada nj, zaprijeti mi pogledom, zg

ne u pretjeranu grimasu.

"Ne elim da me dira Arapin, guna, odgurujui me mrzovoljno rukom. Radije u crknutiUhvatim ga za aku i odluno mu spustim ruku uz tijelo.

Dobro ga drite, kaem bolniarki. Pregledat u ga.

Ne dirajte me, pobuni se ozlijeeni. Zabranjujem vam da me dirnete svojom rukom!

Pljune na mene. Budui da nije imao dovoljno daha, pljuvaka klizne na njegovu bradu, drastezljiva, a oi mu se ispune bijesom i suzama. Skidam s njega jaknu. Utroba mu je pretvoruvastu kau koja se cijedi pri svakom naporu. Izgubio je mnogo krvi, a njegovi krici aavaju krvarenje.

Moramo ga odmah operirati.


11/115

Dajem znak jednom bolniaru da mi pomogne vratiti ranjenika na nosila, a zatim, razmlica koja nam zakruju put, ulazim u blok. Ranjenik me prepun mrnje fiksira oima, koje kiskoiti iz svojih duplji. Pokuava se buniti, ali grevi su ga iscrpili. Oboren, okree glavu vie ne bi vidio, preputajui se nemoi koja ga svladava.


12/115

2

o 22 sata odlazim iz operacijskog bloka.

Ne znam koliko je osoba prolo mojim operacijskim stolom. im bih zavrio s jednom, oka bi se otvarala da propuste nova kolica. Dok neke intervencije nisu zahtijevale mnogo vrem

uge su me doslovno unitile. Posvuda imam greve, a oko zglobova osjeam marce. Na trenuse zamaglilo pred oima i osjetio bih napad vrtoglavice. Tek kad mi je jedno dijete klonu

kama, ocijenio sam razumnim prepustiti mjesto zamjeni. Kim je, pak, izgubila tri pacedom, kao da se neko prokletstvo zabavljalo oduzimajui joj snagu. Dvoranu 5 napustila je bisebe. Mislim da se popela u svoj ured kako bi isplakala sav jad.

Prema procjeni Ezre Benhaima, broj mrtvih se poveao; sada smo imali devetnaeginulih, meu kojima jedanaestero kolaraca koji su slavili prijateljev roendan ufast-foodubio meta napada, etiri amputacije i trideset i tri osobe u kritinom stanju. etrdesetak rankupili su njihovi blinji, drugi su se, nakon to im je pruena prva pomo, sami vratili kuama

U prijamnom predvorju roditelji su grizli nokte nesvjesno prolazei prostorijom. Veinao da nije posve shvaala razmjere katastrofe koja ih je zadesila. Jedna izgubljena majka gr

prima za ruku, ibajui me pogledom. Kako je moja malena, doktore? Hoe li se izvudan otac se pridruuje; sin mu je na reanimaciji. eli znati zato operacija toliko traje. "Vima unutra. to mu sada radite? Salijeu i bolniarke. One se kako-tako trude umiriti njnemirene duhove, obeavajui da e doznati sve traene informacije. Neka me obitelj ugledarabrujem starca i pone me salijetati. Moram se izvui odavde vanjskim hodnikom i posve radu kako bih stigao do svog ureda.

Kim nije u svojem. Traim je kod Ilana Rosa. Ros je nije vidio. Ni bolniarke.Presvlaim se prije polaska kui.

Na parkiralitu policija dolazi i odlazi u nekoj vrsti zaglunog bjesnila. Tiinu ispuranje radiostanica. asnik daje naredbe iz svog dipa, sa strojnicom na upravljakoj ploi.

Stiem do svog automobila zapraenog veernjim povjetarcem. Kimin Nissan stoji na mjesem sam ga naao i jutros, s napola sputenim prednjim staklima zbog vruine. Zakljuim da jeu bolnici, no preumoran sam da bih je traio.

Nakon izlaska iz bolnice, grad mi se doima mirnim. Drama koja ga je potresla nije o

gove navike. Beskonane rijeke automobila navaljuju na obilaznicu Petah Tikve. Katorani puni su svijeta. Ulice osvajaju noni autobusi. Avenijom Gevirol vozim sve dokolova, gdje na kontrolnoj toki postavljenoj nakon atentata vozaima nalau obilaenje kirja, koju stroga sluba sigurnosti izdvaja od ostatka grada. Uspijevam se provui do smonaim, uronjene u zvjezdanu tiinu. U daljini mogu vidjetifast-food koji je bom

moubojica digao u zrak. Forenziari ograuju mjesto drame i poinju uzimati uzorke. Predntorana potpuno je uniten; krov se uruio na cijelo juno krilo, proaravi plonik cgovima. Na putu, pretrpanom razliitim ostacima eksplozije, isprijeila se i jedna iupana uetiljka. Eksplozija je zasigurno bila silno jaka, popucali su izlozi okolnih zgrada, a ne

oelja bila oteena.


13/115

Ne zadravajte se tu, nareuje mi murjak koji se pojavio ni sam ne znam odakle.

Svjetiljkom prelazi po mojem automobilu, usmjeravajui je najprije prema registarskoj taim prema meni. Instinktivno poskoi unatrag, primivi drugom rukom pitolj.

Bez naglih pokreta, upozori me. Vae ruke elim vidjeti na upravljau. to radite ovdjevidite da je mjesto u blokadi?

Vraam se kui.

U pomo prilazi i drugi policajac.

Odakle je ovaj doao?Nemam blage veze, kae prvi.

Drugi murjak ponovno proee svjetiljkom po meni, motrei me opreznim, prijeteim pogle

Vae dokumente!

Pruim mu ih. On ih provjeri, uperivi mi ponovno svjetiljku u lice. Brine ga moje arapskoko je nakon svakog napada. Murja je napetih ivaca, a sumnjiva lica jo vie povehovu nepovjerljivost.

Izaite, naredi mi prvi policajac, i okrenite se prema automobilu.

Posluam ga. Grubo me gurne uz vozilo, svojom nogom rairi moje i detaljno me pretrese.Drugi murjak pretrauje prtljanik.

"Odakle dolazite?

Iz bolnice. Ja sam doktor Amin Dafari, radim kao kirurg u opoj bolnici Ichilov. Upravopustio operacijski blok. Crknut sam i elim kui.

U redu, kae drugi policajac, sputajui poklopac prtljanika. "Ovdje nema nita za prijav

Drugi me nije htio tek tako pustiti. Malo se udalji i javi centrali moje podatke, te informac

oje vozake dozvole i slubene iskaznice. Arapin s izraelskim dravljanstvom. Kae ravo Izaao iz bolnice gdje radi kao kirurg... Dafari, d-a-f-a-r-i... Provjeri u bolniciIchilt minuta poslije, vraa se, vrati mi papire i kategoriki mi naloi da nastavim put bez okretanj

Kui stiem oko 23 sata. Pijan od umora i gorine. Putem su me presrele etiri patrole, poproeljavi. Uzalud sam pruio dokumente i spominjao profesiju, murjake je zan

mo moje lice. U jednom trenutku jedan je mladi policajac, ne mogavi vie podnijeti osvjede, uperio u mene oruje i zaprijetio da e mi raznijeti glavu ako ne zaepim. Da bi ga smrao se umijeati i miiavi asnik.

Lakne mi jer iv i zdrav stiem u svoju ulicu.

Sihem ne otvara. Nije se vratila iz Kafr Kanne. Ni spremaica nije dolazila. Nalazim razbevet kakav sam jutros ostavio. Presluavam sekretaricu, nema nijedne poruke. Nakon ovako buna kakav upravo privodim kraju, odsutnost moje ene ne zamara me previe. esto nenaodulji boravak kod bake. Sihem oboava selo i kasne veeri na breuljku okupgom mjeseevom svjetlou.

Odem u sobu presvui se, zaustavivi pogled na Siheminoj fotografiji koja krasi noni ormmijeh joj je irok poput duge, ali ne i pogled. ivot je nije mazio. Majka joj je umrla od rakaje bilo osamnaest godina, a oca je nekoliko godina kasnije izgubila u automobilskoj nesr

bala joj je cijela vjenost da me prihvati kao mua. Bojala se da je zla kob ne znovno. Nakon vie od desetljea branoga ivota, unato ljubavi koju joj pruam, ona i


14/115


15/115

Kroz prozor ugledam ilavi oblak kako pokuava opkoliti mjesec. Malo vie, tisue zviput krijesnica. Na ulici se ne uje ni um. Kao da je, dok sam spavao, evakuiran cijeli grad.

Amine?

Da, Navede?

Nemoj voziti prebrzo. Imamo vremena.

Ako nije hitno, zato?...

Molim te, prekine me. ekam te.

Dobro, kaem, i ne nastojei previe shvatiti.Moe Ii mi uiniti malu uslugu?

Ovisi...

Obavijesti kontrolne toke i patrole. Tvoji su mi se deki maloprije na povratku dolino nervoznima."

Jo ima onaj bijeli Ford?

Da.

Rei u im rije-dvije.Poklopim, i na trenutak ostanem promatrati slualicu, iznenaen vrstom poziva i nedokuvedovim tonom, zatim navuem papue i odem se umiti u kupaonicu.

Dvoja policijska i jedna ambulantna kola imaju ukljuene rotirajue sirene u dvoritu za jam. Nakon burnoga dana, bolnica je ponovno zadobila svoj mrtvaki izgled. Policajci u odokaju svatko na svojoj strani, jedni nervozno uvlae dimove cigareta, a drugi prebiru prstimojim strojnicama. Ostavim automobil na parkiralitu i krenem prema ulazu. No je malo osvjemora dopire tihi povjetarac ispunjen blagim mirisima. Prepoznajem nonalantnu siluetu Nanena koji stoji na stubama. Rame mu se vidljivo naginje nad desnom nogom koja je, nakon j

ometne nezgode prije deset godina, etiri centimetra kraa. Ja sam bio protiv amputacije. Um vrijeme upravo s lakoom dobio svoje kirurko odlije, nakon niza uspjenih interveved Ronen bio mi je jedan od najprisnijih pacijenata. Imao je elinu volju i smisao za humem bi se, naravno, dalo govoriti, ali bio je ustrajan. Prve neslane ale o policiji uo sam od nsnije sam mu operirao i majku, to nas je jo vie zbliilo. Otad, kad god ima nekog koleg

aka za operacijski stol, povjeri ga meni.

Iza njega, naslonjen na dovratak ulaznih vrata ui doktor Ilan Ros. Svjetlost iz predvorje istie njegov grubi profil. S rukama u depovima kute i trbuhom meu koljenima, odsutno p

d.Naved silazi stubama, krenuvi pred mene. I njegove su ruke u depovima. Izbjegavgledom. Prema njegovu dranju zakljuim da zora nee jo tako brzo svanuti.

Dobro, kaem odmah kako bih se rijeio predosjeaja koji me pratio, idem se oesvui.

Ne treba, odvrati Naved bezbojnim glasom.

esto sam ga viao smetenog kad bi mi dovodio kolege na nosilima, ali ovakvog kao veam jo nikada.

Leima mi prostruji jeza, a zatim osjetim njezino gmizanje sve do prsa.


16/115

Pacijent je podlegao? zabrinem se. Naved konano podigne pogled prema meni. Malokaddio nesretniji.

Nema pacijenta, Amine.

Zato si me onda izvukao iz kreveta u ovo doba ako nema nikoga za operaciju?

Naved nije znao odakle poeti. Njegova je nelagoda potaknula i doktora Rosa koji se prvozno tresti. Gledam ih obojicu, sve vie uznemiren tajnovitou koju su skrivali saom nelagodom.

Hoete li mi konano objasniti to se dogaa? kaem.Doktor Ros se primi za lea kako bi se odlijepio od vratnice na koju je bio naslonjen i ujamnu prostoriju gdje dvije vidno iscrpljene bolniarke hine da rade na raunalu.

Naved skupi hrabrost i upita me:

Je li Sihem kod kue?

Osjeam kako mi podrhtavaju listovi, ali brzo se saberem.

"Zato?

Je li kod kue, Amine?

Glas mu je inzistirajui, a pogled ve sluen.Utrobu kao da mi prignjei ledena prea. Zaglavljena u grlu, Adamova jabuica ne dopu

tati.

Jo se nije vratila od bake, izgovorim. Prije tri dana otila je u Kafr Kannu, pokraj Nazosjet obitelji... I to e ti to? to mi eli time rei?

Naved zakorai prema meni. Smete me smrad njegova zadaha, pojaavajui nemir kouzimao. Moj prijatelj vie ne zna bi li me primio za ramena ili zadrao ruke uza se.

to je, pobogu? Priprema me na najgore, to li? Autobus u kojem je bila Sihem doivsreu na autocesti? Prevrnuo se, je li tako? To mi eli rei?

Nije rije o autocesti, Amine.

Nego to onda?

Primili smo jedno truplo koje moramo identificirati, kae zdepasti mukarac grubog izgi se stvorio iza mene.

Okrenem se naglo prema Navedu.

Mislim da je rije o tvojoj eni, Amine, procijedi, ali da bismo bili sigurni, trebamo

mo.Osjeam da u se sruiti...

Netko me uhvati za lakat da ne padnem. U djeliu sekunde popuste mi svi oslonci. Vie ne e sam, ne prepoznajem vie ni zidove unutar kojih sam ostvario svoju dugu kirurku karijka koja me zadri pomogne mi da proem kroz prolazni hodnik. Bjelina njegovih svjetala pa

ozak. ini mi se kao da prolazim oblakom, da mi stopala uranjaju u pod. Dospijevam do mrtvao osuenik do stratita. Jedan lijenik pazi na odar... Odar je prekriven plahtom natopljvlju... Pod plahtom natopljenom krvlju naziru se ljudski ostaci...

Odjednom se prepadnem pogleda koji pilje u mene.

Mojim biem odzvanjaju molitve poput podzemne tutnjave.


17/115

Lijenik eka da se malo razbistrim i isprui ruku prema plahti, ekajui da je povue naubijana od maloas.

asnik kimne bradom.

"O, Boe! kriknem.

U ivotu sam vidio mnogo osakaenih tijela, sastavio sam ih na desetke. Neka su bilaitena da ih je bilo nemogue identificirati, ali raskomadani udovi preda mnom, tu na dilaze sva oekivanja. Uas u svoj svojoj odvratnosti... Samo Sihemina glava, udom potearanja koje je unitilo ostatak njezina tijela, proviruje iz hrpe, sklopljenih oiju, blago otvoa, smirenih crta lica, kao osloboena od muka... Kao da spokojno spava, kao da e odjed

voriti oi i nasmijeiti mi se.

Ovaj put noge mi zaklecaju, ali me ne uspijevaju zadrati ni nepoznata ni Navedova ruka.


18/115

3

operacijama sam izgubio nekoliko pacijenata. Iz takvih poraza ne izlazite neoteeni. Ali too kraj nevolji, jo sam morao i objavljivati strane vijesti blinjima koji su zadravalekaonici. Do kraja ivota sjeat u se njihovih tjeskobnih pogleda dok bih izlazio iz operaci

oka. Bili su to istodobno snani i daleki pogledi, ispunjeni nadom i strahom, uvijek isti, guboki poput tiine koja ih je pratila. U tom trenutku gubio sam samopouzdanje. Bojao sam se sava i oka koji e izazvati. Pitao sam se kakva e biti njihova reakcija, na to e prvo pomislivate da se udo nije dogodilo.

Danas je red na moju reakciju.Osjetio sam kao da se nebo obruava na mene kad su pohtu sa Siheminih ostataka. No zaudo, nisam mislio ni na to.

Sruen u fotelji, jo uvijek ne mislim ni na to. Glava mi je u vakuumu. Ne znam jesam li u u uredu nekog kolege. Vidim diplome na zidovima, razgrnute zavjese na prozorima, e prolaze hodnicima, ali sve kao da se dogaa u nekom paralelnom svijetu, u koji su me bacikva upozorenja i zadrke.

Osjeam se slabo, bunovno i beivotno.

Pretvorio sam se u golemu bol skutrenu pod olovnim pokrivaem, i nisam u stanju razaam li svjestan nesree koja me zadesila ili me ona ve unitila.

Jedna mi je bolniarka donijela au vode i povukla se na prstima. Naved nije dugo ostne. Njegovi su deki doli po njega. Poao je za njima u tiini, uvukavi bradu u vrats vratio se na deurstvo. Ni na trenutak mi se nije pribliio da me utjei. Tek sam mnogo ka

vatio da sam sm u uredu. Ezra Benhaim stigao je deset minuta nakon mog borav

tvanici. Bio je poprilino oronuo i ruio se od umora. Snano me zagrlio. S knedlom u grluao to bi mi rekao. Zatim ga je Ros pozvao na stranu. Vidio sam ih kako razgovaraju u hodnikuu je neto aptao na uho, a Ezra je sve tee kimao glavom. Morao se nasloniti na zid da ne pasam ga izgubio iz vida.

ujem automobile u dvoritu, lupu vrata. Najedanput, hodnicima odjekne kripa kopraena komeanjem i gunanjem. Dvije bolniarke urno prolaze, gurajui fantomska ktom odjekuje struganje donova i ispuni hodnik, pribliavajui mi se. Preda mnom se zau

ukarci strogih izraza lica. Jedan od njih, elav i kratkih nogu, izdvoji se iz grupe. Ista ivoa se alila to ima truplo na rukama i koja je htjela da ga pomognem identificirati.

Ja sam kapetan Moe.

Dva koraka iza njega je Naved Ronen. Moj drug Naved ne izgleda dobro. ini se smeten, stkut. Unato nadreenom poloaju, odjednom postaje obian statist.

Kapetan mahne nekim dokumentom.

Imamo nalog za premetainu, doktore Dafari.

Premetainu?

Dobro ste uli. Molim vas da nas povedete k sebi.

Pokuavam u Navedovim oima nai bilo kakav traak svjetlosti, ali drug mi gleda u


19/115

renem se prema kapetanu.

Zato k meni?

Kapetan savije dokument etiri puta i ubaci u unutranji dep sakoa.

Prema prvim rezultatima istrage, nain na koji je razneseno tijelo vae supruge upuujede specifine za fundamentalistike bombae-samoubojice.

Jasno razabirem asnikove rijei, ne uspijevajui im dati smisao. Neto se u meni stisneoljka koja se, im osjeti vanjsku prijetnju, automatski zaklopi.

Naved mi objasni:Nije rije o bombi, ve o samoubilakom atentatu. Po svemu sudei, osoba koja se raznij

toranu je tvoja ena, Amine."

Zemlja mi se otvara pod nogama. Pa ipak, ne propadam. Iz inata. Ili zbog odustajanja. Odi i rije vie. Vie ne prepoznajem svijet u kojem ivim.

noranioci ure prema kolodvorima i autobusnim stanicama. Tel Aviv se budi, tvrdoglavijda. Koliko god teta bila velika, nikakva kataklizma ne moe sprijeiti Zemlju u njezinu okreta

Uklijeten izmeu dvije gorile na stranjem sjeditu policijskog vozila, gledam zgradeako malo promiu, osvijetljenih prozora s kojih se na trenutke ocrtavaju kratkotrajne ne. Ulicom odzvanja brujanje jednog kamiona poput krika uznemirene uspavane himere, a novno zavlada mamurna tiina radnoga jutra. Posred parkia razmahuje se neki pijrojatno nastojei preplaiti klince koji ga izruguju. Na crvenom semaforu budno paze

darstvenika, jednim okom iza a drugim ispred, kao kameleoni.

U kabini svi utimo. Voza je prilijepljen za upravlja. irokih ramena i kratkog zatiljka izgo da je isklesan od kamena. Njegov me pogled samo jedanput preletio u retrovizoru, ispunivom... Prema prvim rezultatima istrage, nain na koji je razneseno tijelo vae ene upuujede specifine za fundamentalistike bombae-samoubojice. Imam osjeaj da e me ta

oganjati do kraja ivota. Pojavljuje se u meni najprije usporeno, a zatim se, hranei se svumjerenou, ohrabruje, proimajui me sa svih strana. Glas asnika nastavlja tui, uzvien i jsve svjestan krajnje ozbiljnosti svojih izjava: ena koja se raznijela... Samoubojica... Vana... Taj glas koji me pljuje podie se poput mranog vala, preplavljuje mi misli, kidvjericu, a zatim se naglo vraa, odnosei sa sobom itave dijelove moga bia. Rasvijetlivi l, proviruje iz dubine, zujei i pjenei se, nosei me kao sluen mojom skamenjenou i naskomadati nit po nit, sve dok me posve ne uniti...

Murjak s lijeve strane sputa prozorsko staklo. Lice mi oine nalet svjeeg zraka. S mora durni mirisi trulei.

No se sprema na odlazak, dok zora nestrpljivo eka pred gradskim vratima. Preko usjeka radama nazire se trak moralne trulei i sustavno lomi skute obzorja. To se shrvana no povlita, prevarena i zagluna, natrpana mrtvim snovima i nesigurnou. Na nebu bez traka roma

ma ni oblaka koji bi promijenio blistavi ar dana koji se upravo raa. Njegova svjetlost je krivenja, koje kao da mi najavljuje da nee ugrijati i moju duu.

Moja me etvrt doekuje hladno. Pred mojom kuom parkirana je marica. Pred ulaznim vrsvake strane policija. Drugo vozilo, dijelom parkirano na plonik, ima upaljeno crv

vo svjetlo sirene. U tami svjetluca nekoliko cigareta poput sitnih pritia.


20/115


21/115

Podigne obrve:

"Nije?

Nije se molila, ako to podrazumijevate pod praksu.

udno...

Osloni stranjicu na naslon fotelje prekoputa, prekrii noge, nalakti se jednim laktom omivi njeno bradicu palcem i kaiprstom, mirkajui od dima.

Njegov mutni pogled sudari se s mojim.

Nije se molila?Nije.

Nije postila ramazan?

Jest.

A!...

Pogladi se po vrhu nosa, ne skidajui pogleda s mene.

Dakle, neposluna vjernica... Za utiranje puta i mirnu borbu. Sigurno je djelovala u sklopu

ritativne udruge ili tako neega, to su sjajna pokria, i u sluaju nevolje, lako se moe izvuvolonterstva uvijek stoji neki unosan posao, blago za zle, mali kutak raja za bezazlene. Znam mi je posao. Uzalud vjerujem da sam dokuio ljudsku glupost, ali svjestan sam da samo gravinjezinim rubovima...

Ispuhne mi dim u lice.

Gajila je simpatije prema brigadama muenika Al-Akse, zar ne? Ne, ne brigadama Al-Ai, navodno, ne cijene previe samoubilake atentate. Za mene su svi ti puioniari jednaki. Bamski dihad ili Hamas, rije je o istim izopaenim bandama spremnim na sve samo da bima govorilo.

Moja ena nema nikakve veze s tim ljudima. Rije je o stranom nesporazumu.Nevjerojatno, doktore. Upravo to kau i blinji drugih rasprsnutih nesretnika kad ih posj

kon atentata. Svi imaju isti izbezumljeni izraz lica poput vas, i nemaju pojmvim djelovanjima. Je li to opi naputak da se dobije na vremenu ili je to smion nain ismijadi?

Na krivom ste tragu, kapetane.

Umiri me rukom, a onda opet navali.

Kakva je bila juer ujutro kad ste odlazili na posao?

Moja ena je prije tri dana otputovala u Kafr Kannu k svojoj baki.

Dakle, u protekla tri dana niste je vidjeli?

Ne.

Ali uli ste se telefonom?

Nismo. Zaboravila je mobitel kod kue, a kod bake nema telefona.

"Ima li baka ime? upita, vadei mali notes iz unutranjeg depa sakoa.

Anan edad.

Kapetan biljei.


22/115

Jeste li vi ili s njom u Kafr Kannu?

Ne, ila je sama. U srijedu ujutro ostavio sam je na autobusnoj stanici. Sjela je na autobzaret u 8 i 15.

"Vidjeli ste kada je odlazila?

Da. Stanicu sam napustio istodobno kad i autobus.

Dva se policajca vrate iz mog ureda s upakiranim kouljama, trei ide za njima s munalom pod rukom.

"Odnose moje dosjee."Vratit emo vam ih kad ih pregledamo.

"Rije je o povjerljivim dokumentima, to su podaci o mojim pacijentima.

"ao mi je, ali moramo to sami provjeriti.

Zaujem tresak ulaznih vrata, a moje ladice i pokustvo zazvee nizom udaraca i kripanja.

"Vratimo se jo malo na vau suprugu, doktore Dafari.

Na krivom ste tragu, kapetane. Moja ena nema nikakve veze s onim za to je sumnjitoranu se zatekla kao i svi drugi. Sihem ne voli kuhati nakon puta. Htjela je neto u miru pojesje to. Ve petnaest godina dijelim s njom ivot i tajne. Nauio sam je poznavati, i da mi je ivala, na kraju bih to otkrio.

I ja sam bio oenjen sjajnom enom, doktore Dafari. Bila je sav moj ponos. Trebalo mdam godina da saznam da mi je skrivala ono osnovno to mukarac smatra vjernou.

Moja ena me nije imala razloga varati.

Kapetan trai gdje da se rijei cigarete. Pokaem mu stakleni stoli iza njega. Povue posljm, dulji od prethodnih, i energino smrvi ik u pepeljari.

Doktore Dafari, drutveno prilagoen ovjek ipak nikad nije potpuno napustio dom. ivlna staja, tunel miniran zamkama i govnima. Hoemo li poskoiti i uzdii se ili ostati na tljenja bitno na stvari. Da bismo proli kunju samo je jedna mogunost: svaki dan i svaku nopripremati za najgore... Vaa ena u restoran nije ula neto pojesti, ve dii zgradu u zrak...

Dosta! viknem, ustavi, satrt... Prije sat vremena doznao sam da mi je ena pogintoranu koji je bio meta teroristikog napada. Odmah nakon toga obavijeste me da je kamikazaje stvarno previe za umornog ovjeka. Pustite me da se najprije isplaem, a onda me dokrapreklinjem vas, ne nameite mi istodobno i nemir i uas.

Doktore Dafari, molim vas sjednite.

U bijesu ga odgurnem da se skoro prevrnuo preko staklenog stolia iza sebe.Ne dirajte me. Zabranjujem vam da me dirate svojim rukama.

Brzo se uspravi, nastojei me ukrotiti.

Gospodine Dafari...

Moja ena nema nikakve veze s ovim pokoljem. Radi se o samoubilakom napadu, pobogo promjeni kune pomonice. Radi se o mojoj eni. Koja je mrtva. Ubijena u

okletom restoranu. Kao i ostali. S ostalima. I ne doputam vam da blatite sjeanje na nju. Bbra ena. Jako dobra. Suta suprotnost onome to elite rei.

Jedan svjedok...


23/115

Koji svjedok? ega se moe sjeati? Bombe koju je moja ena nosila ili njezina licahem sam ivio vie od petnaest godina. Poznajem je u duu. Znam za to je sposobna, a za toala je suvie iste ruke da bi mi promakla ijedna mrlja. To to je najzahvaenija ne znai da jAko ste na tome zasnovali pretpostavku, morate nai i druge. Moja je ena najvie zahvaenbila najizloenija. Eksploziv nije bio kod nje, nego pokraj nje, vjerojatno skriven ispod njlice ili stola za kojim je sjedila... Koliko znam nijedan slubeni dokument ne daje vam pravstavite s tako tekim optubama. tovie, prvi rezultati istrage nisu konani. Priekajmo da seganizator. Netko mora preuzeti odgovornost za napad. Moda na koncu dobijete kakvu videoka

ili novine. Ako je bila kamikaza, to emo uti i vidjeti."Ti gadovi nisu tako sustavni. Katkad ih zadovolji samo faks ili telefonski poziv.

"No kad je rije o senzacionalizmu. A ena-samoubojica u tom je smislu uspjeh. Osobitoa izraelsko dravljanstvo i ako je udana za uglednog kirurga koji je esto bio ponosom grada utjelovljenje najuspjenije integracije... Da vas vie nisam uo da govorite o mojoj

spodine asnie. Moja je ena rtva atentata, nije ga ona poinila. Morat ete malo stodmah.

"Sjednite! zagrmi kapetan.

Njegov mi vrisak probode cijelo tijelo. Noge mi popuste i sruim se na trosjed.Na izmaku snaga, primim se rukama za glavu i sklupam se. Umoran sam, izmoden, izre

v sam mokar. San me zlobno pritie, ne elim se izgubiti. Ne elim spavati. Bojim se ddrijemam i nakon buenja ne otkrijem sve vie i vie da ene koju sam volio najvie na svijetuma, da je poginula i raznesena u teroristikom napadu; bojim se da pri svakom buenju ne dou katastrofu, istu strahotu... I zato se ovaj kapetan koji me davi ne pretvori u prah? Volio bjesta nestane, da se duhovi bukai koji mi opsjedaju kuu pretvore u vjetar, da uragan probije

ozore i odnese me daleko, tako daleko od sumnje koja mi izjeda utrobu, mijea putokunjava mi srce tekom neizvjesnou...


24/115

4

petan Moe i njegovi pomonici dre me budnim dvadeset i etiri sata bez prekida. Jedugima izmjenjuju se u odvratnoj istraiteljskoj sobi. Sve se dogaa u nekoj vrsti takorskeiskim stropom i otunim zidovima, sa aruljom iza reetke koja mi visi nad glavom i izluuj

lnim zujanjem. Koulja natopljena znojem nagriza mi lea otro poput snopa kopriva. Gm, edan, loe mi je, a nigdje ne vidim kraj tunela. Na pianje su me morali nositi pridravajuod pazuha. Prije no to sam uspio otvoriti lic, ispraznio sam pola mjehura u gae. Uhvatil

unina pa sam skoro glavom tresnuo u pisoar. Nazad do elije doslovno su me vukli. Znovno najezda, ispitivanja, udarci akama o stol, lagane pljuske da ne zaspim.

Svaki put kad bi mi san pomutio rasuivanje, prodrmali bi me od glave do pete i podvrgvnosti svjeeg i novopridolog asnika. Pitanja su uvijek ista. Odzvanjaju mi u glavi puklih vradbina.

Prevrem se na metalnoj stolici koja mi strue stranjicu, pritie za stol da ne padnem unatednom trenutku se otkvaim poput nepokretnog lutka, a moje lice snano udari o rub stola. Mmi je pukla arkada.

Voza autobusa i slubeno je identificirao vau enu, doktore. Odmah ju je prepoznaografiji. Rekao je da je uistinu ula u autobus na putu prema Nazaretu u srijedu u 8 i 15. Ali izlasku iz Tel Aviva, manje od dvadeset kilometara nakon stanice, zatraila da je pusti, rekavrije o hitnom sluaju. Voza je bio primoran zaustaviti autobus uz rub ceste. Prije nastta vidio je vau suprugu kako ulazi u automobil iza autobusa. Taj ga |c detalj zaintrigirao.pisao registarski broj automobila, ali kae da se radi o starom modelu Mercedesa be b

vori li vam neto taj opis, doktore?"to bi mi trebao govoriti? Ja imam novi Ford, i to bijeli. Moja ena nije imala nikakva rai iz autobusa. Taj va voza trabunja.

U tom sluaju, nije jedini. Poslali smo svog ovjeka u Kafr Kannu. Anan edad kae da uku nije vidjela vie od devet mjeseci.

Ve je stara...

"Njezin neak koji ivi s njom na selu takoer to potvruje. I dakle, doktore Dafari, akopruga nije kroila u Kafr Kannu vie od devet mjeseci, gdje je provela ta posljednja tri dana?

Gdje je provela ta posljednja tri dana?... Gdje ih je provela?... Gdje je bila?... asnei gube se u nedokuivom amoru. Vie ga ne ujem. Vidim samo njegove obrve skakuju ovisno o zamkama koje mi postavlja, njegova usta koja izbacuju obrazloenja kone vie ne dopiru, njegove ruke koje iskazuju nestrpljenje ili pak odlunost...

Dolazi jo jedan asnik prijeteeg izraza lica iza tamnih naoala. Obraa mi se prijetei pregove prijetnje gube se u nepostojanosti moga rasuivanja. Ne ostaje dugo i odlazi psujui.

Ne znam koliko je sati, je li no ili dan. Uzeli su mi sat. A i sugovornici su se pobrinuli risvojih satova prije no to mi se pridrue.

Kapetan Moe se vrati k meni, mrmljajui. Pretraga nije nita otkrila. I on je umoran. Smraenom opuku. Iscrpljen i crvenih oiju, nije se obrijao od sino, a rubovi usta sve mu se


25/115

utaju.

Sve navodi na to da vaa supruga nije napustila Tel Aviv ni u subotu ni narednih dana.

To ipak ne znai da je ona zloinka.

Va brani odnos bio je...

Moja ena nije imala ljubavnika, prekinem ga.

Nije vam to morala davati do znanja.

Nismo imali tajni jedno pred drugim.

Prava tajna se ne dijeli.Sigurno postoji neko objanjenje, kapetane. Ali ne u smjeru kojim idete.

Urazumite se na trenutak, doktore. Ako vam je ena lagala, ako vas je uvjerila da ide u Nabi se vratila u Tel Aviv im ste se vi okrenuli, znai da prema vama nije bila iskrena.

Vi niste iskreni, kapetane. Sluite se laima da biste doznali istinu. Ali va bleferski pristui. Moete me drati budnim sve dane i noi, ali od mene neete uti ono to elite. Me zafrkavati drugog krivca.

Uzrujan, izae u hodnik. Malo kasnije vrati se sabran, ukoene vilice. Preplavi me njenja. Malo mu treba da ne pukne.

ekajui se po obrazima, noktima stvara iritantan zvuk.

Neete me valjda uvjeravati da u posljednje vrijeme niste primijetili nita neobinaanju svoje supruge. Osim ako vie niste ivjeli pod istim krovom.

Moja ena nije islamistica. Koliko vam puta to moram ponoviti? Na krivom ste tragu. Pkui. Ve dva dana nisam spavao.

Ni ja, i nemam namjeru oka sklopiti dok ne rasvijetlim ovaj sluaj. Forenziari su oda supruga ubijena je eksplozivom koji je nosila uza se. Jedan lake ranjeni svjedok koji je sstolom na terasi restorana tvrdi da je vidio jednu trudnicu pokraj skupine kolaraca ko

ganizirali proslavu za svog prijatelja. Tu je enu bez dvojbe prepoznao na fotografiji. A to je pruga. Vi ste, meutim, izjavili da nije bila trudna. Ni vai susjedi ne sjeaju se da su je dili trudnu otkad ivite u etvrti. I autopsija je jasna, trudnoe nema. Otkud onda vaoj suiki trbuh? to je bilo pod njezinom haljinom, ako ne taj prokleti teret koji je oduzeo

damnaestero ljudi, klinaca koji su se samo htjeli bezbrino zabavljati?

ekajte kasetu...

Nee biti kasete. Osobno me nije briga za kasete. To mi nije nikakav problem. Moj je pro

ugdje. I izluuje me. I zato obavezno moram saznati kako se lijepa i pametna, modbro integrirana ena koju je mu volio i kojoj su se prijatelji, veinom idovi, divili i koolina toliko cijenila, mogla preko noi natrpati eksplozivom i otii na javno mjesto te dovanje sve to je drava Izrael povjerila Arapima koje je primila u naruje. Jeste li svjesni teuacije, doktore Dafari? Oekivali smo izdajstvo, ali ne na ovaj nain. Istraio sam sve u vim odnosom: vae odnose, navike, slatke grijehe. Rezultat: ne mogu doi k sebi. Ja kao inik u slubi Izraela ne uivam ni treinu potovanja koje vama ovaj grad prua svakoga dme silno uznemiruje.

Ne pokuavajte iskoritavati moje fiziko i psihiko stanje, kapetane. Moja je ena nema apsolutno nikakve veze s fundamentalistima. Nikada ih nije upoznala, nikad n


26/115

me govorila, nikad o tome razmiljala. Moja je ena u taj restoran ula ruati. Ruati. Ni vinje... Sada me ostavite na miru. Mrtav sam umoran.

Nakon toga, prekriim ruke na stolu, oslonim na njih glavu i zadrijemam.

* * *

petan Moe opet se vraa, i opet... Nakon tri dana, otvori vrata takorske rupe, pokazujudnik.

Slobodni ste, doktore. Moete se vratiti kui i nastaviti normalan ivot, ako uope...

Uzimam sako i teturam du hodnika u kojem me asnici u kutama zadignutih rukava, s neureavatama, promatraju u tiini. Izgledaju poput opora vukova koji promatraju kako se udajen koji su ve smatrali uhvaenim. Portir iskrivljena profila vraa mi sat, kljueve i novui mi na potpis otpusnicu, zatim naglo ponovno spusti maleni prozor meu nama. Netkrati do izlaza zgrade. im iskoraknem na ulicu zaslijepi me svjetlost dana. Vrijeme je lijepo,

asjava golemo sunce. Prometna buka vrati me meu ive. Nekoliko trenutaka ostanem na ulabama, pratei uobiajeni ples automobila koji tu i tamo pojaaju sirene. Nema guve. o da je zanemarena. Stabla kao da se nevoljko nadvijaju nad ulicu, a uokolo se vucaraju danne poput svojih sjena.

Podno stuba stoji upaljen veliki automobil. Za volanom je Naved Ronen. Nogu je ispruio nalaken na vrata eka da mu se pridruim. Odmah mi postane jasno da je on imao svoje

mojem putanju iz zatvora.

Kad se spustim do njega, namrti obrve zbog mog nateenog oka.

Tukli su te?

Poskliznuo sam se.

Nisam ga uvjerio.

Ozbiljno, kaem mu.

Ne navaljuje.

Da te ostavim kod kue?

Ne znam.

U oajnom si stanju. Mora se istuirati, presvui i neto pojesti.

Jesu li islamisti poslali kasetu?

Kakvu kasetu?

Kasetu atentata. Zna li se konano tko je samoubojica?

Amine...Odmaknem se da izbjegnem njegov dodir. Vie ne podnosim da me itko dodiruje. ak

ehu.

Oima fiksiram murjaka, ne isputajui ga vie iz vida.

Ako su me pustili, znai da moja ena nema veze s time.

Moram te ostaviti kod kue, Amine. Mora doi k sebi. I to pod hitno.

Ako su me pustili, Navede, hajde... Ako su me pustili, znai... Isto su otkrili, Navede?

Da tinema veze s time, Amine.


27/115

Samo ja?

Samo ti.

A Sihem?

Mora platiti knasda pokupi njezino tijelo. Takav je propis.

Naknadu? A otkad je na snazi taj propis?

Otkad samoubojice islamisti...

Prekinem ga prstom.

Sihem nije bomba-samoubojica, Navede. Nemoj to zaboraviti. Jer to mi je najvanijjetu. Moja ena nije ubojica djece... Jesam li bio jasan?

Ostavljam ga ondje i kreem, ne znajui kamo. Vie nemam elje da me ostave kod kuemam potrebe da me tapu rukom po ramenu, ne elim vidjeti nikoga ni na svojoj ni na drugoj s

* * *

No me iznenadi na nekom zidiu uz more. Nemam pojma kako sam proveo dan. Mislim dgdje zaspao. Tri dana i tri noi u zatvoru posve su me unitili. Ostao sam bez sakoa. Sigurnozaboravio na nekoj klupici ili mi ga je moda netko ukrao. Na gornjem dijelu hlaa imam m

ulja je puna ostataka bljuvotine, kroz maglu se sjeam da sam povraao ispod nekog moko sam se dovukao na ovaj zidi uz more? Ne znam.

Na puini svijetli veliki brod.

Malo blie valovi se izgubljeno bacaju na stijene. Njihovo razbijanje odzvanja mi u glavi araca buzdovanom.

Osvjeio me povjetarac. Skvrio sam se, obujmivi noge, uronio bradu meu koljena i oslumor mora. Polako mi se oi zamute, spopadnu me jecaji u grlu, potiui drhtaje u svim dijeloela. Tada dlanovima prekrijem lice u zaglunoj buci valova i, od jecaja do jecaja, ponem

o opsjednut.


28/115

5

tko je zalijepio plakat na dvorina vrata zgrade. Nije pravi plakat ve naslovnica visokotirevnog lista. Na njoj velika fotografija prikazuje krvavu strahotu oko restorana koo teroristika meta, a velikim slovima pie: PRLJAVA ZVIJER JE MEU NAMA. Naslo

ostire na tri stupca.Ulica je prazna. Jedan anemini kandelabar rasplinjava svjetlost u blijedom prstenu svjet

sjed preko puta navukao je zastore. Tek je deset sati, a nijedan prozor nije osvijetljen.

Vandali kapetana Moea nisu gubili vrijeme. Radni stol je prevrnut. Jednak nered vladojoj sobi, prevrnut madrac, plahte na podu, noni ormarii i komoda razvaljeni, ladice izvrnuison. Rublje moje ene razvueno meu papuama i kozmetikom. Skinuli su i slike sa zidovavidjeli to je iza njih. Izgazili su i jednu staru obiteljsku fotografiju.

Nemam ni snage ni hrabrosti razgledati druge sobe i procjenjivati tetu.

Zrcalo s ormara uzvraa mi moj odraz. Nisam se prepoznao. Raupan, zaputen, izgledamkav luak, neobrijan i ispijenih obraza.

Svuem se i pripremim kupku, naem hranu u hladnjaku navaljujui na nju kao izgladjer. Jedem stojeke, prljavim rukama, spreman halapljivo progutati cijele komade bez vakraznio sam koaru s voem, dva tanjura hladnog mesa, ispio naiskap dvije boce piva i po

dan po jedan, svih svojih deset prsta umrljanih umakom.

Jo sam jedanput morao proi ispred zrcala da bih shvatio da sam posve gol. Otkad saenio ne sjeam se da sam u kui hodao poput Adama. Sihem je snano drala do nekih naela.

Sihem...Kako se sve to ve ini dalekim!...

Ulazim u kadu, putajui da toplina vode ispuni moje bie, i zatvorim oi pokuavajulako rastopiti u snanom bunilu koje me upravo svladava...

oe moj!

Kim Jehuda stoji u kupaonici i ne vjeruje. Gleda desno, lijevo, pljeui rukama i ne vjerome to vidi, ustro se okrene prema zidnom ormariu, kopajui po njemu u potrazi za runiko

Unutra si proveo no? povie, istodobno uasnuta i ljuta. Pobogu, gdje ti je pamet?! Mse utopiti.

Jedva otvaram oi. Moda zbog dnevnog svjetla. Shvaam da sam cijelu no spavao u kadi koja se u meuvremenu ohladila udovi mi vie ne reagiraju, otvrdnuli su kao klade, bedra iljubiasti. Shvaam i da ne prestajem drhtati, cvokoui zubima.

to si to ini, Amine? Ustani, odmah izlazi odande. Umirem i kad te vidim ovakva.

Pomogne mi da ustanem, umota me u runik i energino istrlja od glave do pete.

Ne mogu vjerovati, ponavlja. Kako si mogao zaspati s vodom do vrata? Jesi li u

estan!... Jutros sam imala neki predosjeaj. Neto mi je govorilo da svakako moram svratiti oje bolnice... Naved me nazvao im su te pustili. Juer sam prola triput, ali jo se nisi bio v


29/115

mislila sam da si otiao nekom roaku ili prijatelju."

Odvela me u sobu, vratila madrac na krevet i ispruila me. Udovi su mi sve jae drhtali, a vjetile da e se polomiti.

Brzo u ti pripremiti neki topli napitak, ree, prekrivi me pokrivaem.

ujem je kako me iz kuhinje ispituje gdje drim to i to. Stalno cvokotanje ne doputovoriti ni rije. Sklupam se pod pokrivaem u fetalni poloaj, postajui sve manji, u nase malo zagrijati.

Kim mi donese veliku alicu aja, podigne mi glavu, pokuavajui mi ulijevati u usta ei napitak. Nutrinom mi se razgrana usijana lava dopirui do eluca.

Kim teko obuzdava moje drhtaje.

Odloi alicu na noni ormari, namjesti mi jastuk i ponovno uuka.

Kad si se vratio? Kasno naveer ili rano jutros? Vidjevi otkljuana dvorina vrata, a uom otvorena, prepala sam se najgoreg... Netko ti je mogao ui u stan.

Ne znam to bih joj rekao.

Objanjava mi da prije podne mora operirati jednog pacijenta, pokuava telefonom dobiti

emaicu i zamoliti je da navrati, ali nekoliko puta javi joj se sekretarica pa na kraju ostavi poji se ostaviti me bez nadzora, smilja rjeenje, ali ne uspijeva ga nai. Malo se umiri izmjerivmperaturu, a zatim, pripremivi mi jelo, ode odmoriti se od mene, obeavi da e se vratitde mogla.

Nisam vidio kada je odlazila.

Mislim da sam ponovno zaspao...

* * *

obudi me kripa dvorinih vrata. Odgurnem pokriva i pribliim se prozoru. Po vrtu mi nju

ojica tinejdera s tubama pod rukom. Na pragu se razlete deseci fotografija izrezanih iz noed mojom kuom okupljaju se znatieljnici. Nosite se! viknem. Ne uspjevi otvoriti prrim se u dvorite. Dva tinejdera nestanu. Pojurim za njima sve do ulice, bos i slurljavi teroristu! Gade! Arapski izdajice! Uvrede me smjesta zaustave. Ali prekasno, veed uspaljene gomile. Dvojica bradonja s pletenicama pljuju po meni. Ruke mi se tresu. Takd vas zahvaljuje, prljavi Arapine? Grizui ruku koja vas izvlai iz govana?... Za mnom se done, branei mi svako povlaenje. U lice mi doleti mlaz pljuvake. Jedna me ruka povuratnik kunog ogrtaa...

Pogledaj kakav dvorac ima, kurvin sine. to vam jo treba da budete zahvalni?... Gurajsve strane. Najprije ga treba dezinficirati, a onda baciti na lomau... Jedan u

gom presijee me po trbuhu, a drugi ponovno uspravi. Prvi mi prsne nos, zatim usne. Vie pijevam zatititi rukama. Na mene se srui pljusak udaraca i izmakne mi se tlo pod nogama...

m me je nala kako leim posred aleje. Napadai su me gonili sve do mog vrta gdje su me, i nsu me sruili, nastavili dugo cipelariti. Po njihovim zacakljenim zjenicama i razdraenim u

mislio sam da e me linovati.

Nijedan susjed nije mi pritekao u pomo, nijedna kranska dua nije osjetila poriv po

liciju.


30/115

Odvest u te u bolnicu, ree Kim.

Ne, ne u bolnicu. Ne elim se onamo vratiti.

Mislim da ti je neto slomljeno.

Ne navaljuj, molim te.

U svakom sluaju, ne moe ostati ovdje. Ubit e te.

Kim me uspije prebaciti u sobu, odjene me, ubaci mi nekoliko stvari u torbu i smjesti uo.

Bradonje s pletenicama pojave se iznebuha, vjerojatno ih je obavijestio netko iz zasjede.Pusti ga neka crkne! vikne jedan od njih Kim. To je obian gad...

Kim krene punom brzinom.

etvrt prijeemo poput suludog bolida usred minskog polja.

m me odveze ravno u dispanzer u blizini Jaffe. Snimka ne pokazuje lomove, ali na desnoj acljenu imam teke ozljede. Bolniarka mi dezinficira rane na rukama, potapka moje raspucane sti natuene nosnice. Ona vjeruje da je rije o sukobu pijanaca, a pokreti su joj puni saaljenj

Ordinaciju naputam, poskakujui na jednoj nozi s grotesknim zavojem na ruci.Kim mi nudi rame, ali ja se radije oslanjam na zid.

Vodi me k sebi u Sederot Jerualajim, u apartman koji je kupila dok je jo bila s Boriamo sam esto dolazio na proslave ili ugodna veernja druenja s prijateljima, sa Sihem. Njdvije dobro slagale, iako je moja supruga, vie rezervirana, uvijek bila na oprezu. Kim toetalo. Oboava primati goste i organizirati slavlja. Otkad je preivjela Borisov odlazak, je zabavlja.

Uemo u lift. Neka stara bakica ide s nama do drugog kata. Na etvrtom katu etka se ps

cu zakaenom za vrata na dnu hodnika. Susjedin pas - rijeit e ga se im odrabaviti drugoga, to je kod nje ustaljeni postupak.

Kim se svaa s bravom - kao i svaki put kad je nervozna. Dlanovi su joj izbrazdani oiljsrdbe pravi grimase. No ljutina je upalila. Konano pronalazi pravi klju i propusti me da u

Osjeaj se kao kod svoje kue, ree mi.

Skine mi jaknu, ovjesi je u predsoblju, usmjerivi me bradom prema boravku, gdje se prculanskih psia gledaju stolac od trske i stari izlizani koni naslonja. Polovicu ekriva velika nadrealistika slika, neto poput rkarije nestabilne djece fascinirane crv

vlju i crnim ugljenom. Na okruglom stoliu od kovana eljeza, otkrivenom u jednoj staretinaru Kim voli zalaziti vikendima, meu sitnicama od terakote i poput urne prepune pepeljare, jokotirane novine... Otvorene su na stranici s fotografijom moje ene.

Kim pojuri do njih.

Uhvatim je za ruku.

U redu je.

Zbunjena, ipak pokupi novine i baci ih u kantu za smee.

Smjestim se u fotelju pokraj vrata balkona prepunog tegli s cvijeem. Stan prua slob

gled na aveniju. Cesta je zaepljena gustim prometom. Sputa se veer i ini se da e ov


31/115

rna no.

Kim i ja veeramo u kuhinji. Ona je nemirna, a ja sasvim hladan. Za oko mi zapne fotografvina. Sto puta sam poelio upitati Kim to misli o toj prii koju plasiraju novinari svojom voputa sam poelio primiti je objema rukama za bradu, gledati je ravno u oi i zatraiti od nje

e vjeruje li doista, svojom duom i razumom, da je moja supruga Sihem Dafari, ena s kojoelila toliko stvari, bila sposobna natrpati se eksplozivom i dii se u zrak usred proslave. Nisaudio zloupotrijebiti njezinu susretljivost... A istodobno, duboko u sebi, molim se da ni ona ta ne kae i da me ne primi za ruku u znak suosjeanja, ne bih preivio nijednu dodatnu ge

ako nam je jako dobro, tiina nas uva od nas samih.Ona oisti stol bez prevelike buke i ponudi mi kavu. Zamolim je cigaretu. Namrti obrve.

dinama ne puim.

Siguran si da to doista eli?

Ne odgovorim joj.

Prui mi kutiju, zatim upalja. Prvi dimovi zaiskre mi u mozgu. Od sljedeih mi se zavrti.

Moe li, molim te, smanjiti svjetlo?

Ugasi stropnu svjetiljku i upali stolnu. Polutama sobe koliko--toliko ublai moju tjeskobua kasnije u istom smo poloaju, licem u lice, pogleda izgubljenih svaki u svojim mislima.

Moramo lei, izjavi ona. Sutra imam naporan dan a padam s nogu.

Smjesti me u gostinsku sobu.

Je li dobro? Ne treba ti vie jastuka?

Laku no, Kim.

Ona se istuira, a zatim ugasi svjetlo u svojoj sobi.

Malo kasnije dola je vidjeti spavam li. Glumio sam da sam usnuo.

olazi tjedan a ja nisam kroio u svoju kuu. Kim me udomljava, pazei da ne izazove etljivost - ni pirotehniar s bombom ne bi bio tako paljiv.

Rane su mi zacijeljele, otekline splasnule, ozlijeeno koljeno vie me ne tjera na poskakivaka mi je jo u zavoju.

Kad nema Kim, zatvorim se u jednu sobu i ne mrdam. Da izaem, kamo? Ulica me ne prio je na njoj drukije nego juer? Vjerojatno je i gore. Uzaludno je i pokuavati pomiroznatim stvarima, kad srce nije tu. U sobi s navuenim zastorima osjeam se zatieno. Ne izl

niemu. Jo nisam sasvim u formi, ali nisam ni ozlijeen. Moram ponovno stati na noge. Dgovara nikome. U toj vrsti pada, ne reagiramo li veoma brzo, vie ne moemo upravljati nistajemo promatrai vlastitog odstupanja i nismo svjesni ponora koji se nad nama zauvara... Kim mi je predloila da jedne veeri odemo njezinu djedu na obalu. Rekao sam kako neman obnavljati ono to vie nikada nee biti kao nekada. Potreban mi je odmak da shvatim dogaa. Pa ipak, po cijele dane zatvarao sam se u sobu, ne mislei ni na to. Ili se, pak, smjbalkonska vrata u boravku i svoje najbistrije trenutke provodio gledajui ali ne videi automi trepere na bulevaru. Samo mi je jedanput glavom proletjela ideja da skoim za upravlja i vo kamo sve dok ne eksplodira hladnjak, ali nisam imao hrabrosti vratiti se do bolnic

omobil.


32/115

im sam mogao hodati bez oslanjanja o zid, zatraio sam susret s Navedom Ronenom. Htioojoj eni priutiti pogreb kakav zasluuje. Nisam mogao podnijeti pomisao da se nalazi u uenom prostoru, onom hladnom pretincu u mrtvanici s etiketom oko palca. Da me poaludna bijesa, Naved mi je donio brino ispunjene formulare, nedostajao je samo moj potpis.

Platio sam otpust i pokupio tijelo svoje ene, ne rekavi nikome nita. Sihem sam namjekopati u potpunoj intimi u Tel Avivu, gradu gdje smo se upoznali i gdje smo odluili ivjets smrt ne rastavi. Uz grobara i imama na groblju sam bio samo ja.

Kad smo zatrpali jamu u kojoj e odsad poivati najljepi dio mog ivota, bilo mi je malo o da sam vratio dug koji sam smatrao nevjerojatnim. Do kraja sam odsluao imaitacije ajeta, tutnuo mu zatim u ruku novanice i krenuo u grad.

Proetam esplanadom uz more. Turisti snimaju fotografije za uspomenu, meusobnzdravljajui. Nekoliko mladih parova zavodi se u sjeni stabala, drugi, s rukom u ruci eu rem u mali kafi, naruim kavu i sjednem u kut pokraj staklenih vrata, puei u miru cigarearetom.

Polako se sputa sunce. Dozovem taksi i zamolim taksista da me ostavi u Sederot Jerualaji

Kim ima goste. Nitko me nije uo da ulazim. Iz predsoblja ne mogu vidjeti dnevni bor

spoznam glas Ezre Benhaima, grublji od Navedova, i blagi glas Kimina starijeg brata BenjamNe vidim vezu, kae Ezra nakon nakaljavanja.

Veza je uvijek ondje gdje se najmanje nada, kae Benjamim koji je dugo poduozofiju na telavivskom sveuilitu, da bi se zatim pridruio veoma kontroverznom pacifistikretu u Jeruzalemu. Zato neprestano promaujemo bit.

Ne pretjerujmo, usprotivi se pristojno Ezra.

Jesu li nas neprestane pogrebne povorke do neega dovele?...

Palestinci odbijaju sluati razum.

Moda ih mi odbijamo uti.

Benjamin ima pravo, kae Naved smirenim i zanesenim glasom. Palestinski fundamenraju klince da se diu u zrak na autobusnim stanicama. Dok mi skupljamo svoje mrtve, nai stju im helikoptere da dignu u zrak njihove kuerke. U trenutku kad se naa vlast sprem

oglaenje pobjede, drugi napad poravnava raune. I do kada tako?

U tom trenutku Kim izae iz kuhinje i presretne me u hodniku. Prislonivi joj prst namolim je da me ne oda, okrenem se na petama i vratim do ulaznih vrata. Kim me poustaviti, ali ve sam bio na ulici.


33/115

6

o me ponovno u mojoj etvrti. Kao fantom na mjestu zloina. I ne znam kako sam ovamo dokon to sam se izvukao iz Kimina stana, krenuo sam nasumce nekom avenijom i hodao sve dljena nisu presjekli grevi, kada sam uskoio u autobus koji me odvezao do zadnje stanice, ve

m u nekoj krmi u ipari, muvao se po nekom parkiu, da bih na kraju zavrio u stambenoj e smo sedam godina ranije Sihem i ja odluili ivjeti, uvjereni da emo ondje podii neosvvrdu svoje idile. To je lijepa, mirna etvrt, ponosna na svoje udobne vile i mir u kojima seiki bogatai Tel Aviva kao i kolonija pridolica, meu kojima je nekoliko emigranata iz R

epoznatljivih po svojem jakom naglasku i silnoj elji da zadive svoje susjede. Prvi put kaduda proli, Sihem i ja smo se zaljubili u ovo mjesto. Ovdje je dnevno svjetlo bilo mnogo jae ugdje. Svidjela su nam se proelja od obraena kamena, ograde od kovana eljeza i ta aura a je obavijala kue irom otvorenih prozora i lijepih balkona. U ono vrijeme stanovali s

rifernoj, neskladnoj etvrti, u malom stanu na treem katu neke obine zgrade, gdje su obite

avice bile normalna pojava. Rigorozno smo stiskali remen kako bismo utedjeli za preseljenjeko od toga da smo zamiljali da emo kovege raspremati u ovako otmjenom dijelu gkada neu zaboraviti Siheminu sreu kad sam joj skinuo povez s oiju otkrivi joj naukuu. visoko poskoila sa sjedala da je glavom udarila o krov automobila. A vidje

o izbezumljeno sretnu, kao malo dijete kojemu ste za roendan ispunili najdrau elju, za mea prava arolija. Koliko mi je puta poskoila za vrat da me poljubi u usta, pred svima, ona, krumenjela kao paprika kad bih je tipnuo na ulici?... Odgurnula je ogradu i pritisnula maastova vrata. Bila je tako nestrpljiva da nisam uspijevao nai pravi klju. Jo uvijek u zvanjaju radosni uzvici. Jo je vidim kako se rairenih ruku vrti dnevnim boravkom poput bal

ijene svojim plesom. Da obuzdam njezin ar, morao sam je podii u naruje. Njezine su masipale zahvalnou, a njezina me srea opijala. I ondje, u golemoj praznoj dvorani, prostrlioj baloner na pod i voljeli se kao dvoje tinejdera istodobno zaslijepljenih i prestraenih pupcijama svojih tijela u transu...

Sigurno je oko jedanaest sati, moda malo manje, na vidiku ni ive due. Ulica mojih usi mi snove, njezini kandelabri zaprepaujui su od nitavosti. Kao siroe bez ljubavi a podsjea na opsjednuti dom - tama je zavija u neto zastraujue. Netko bi pomislio da jneracijama naputena. Zaboravili su zatvoriti prozorske kapke, nekoliko prozora je razbmadi papira razasuti po vrtu s izgaenim cvijeem. U naem bijegu onoga dana Kim je zabor

kljuati dvorina vrata koja su zlonamjerni posjetitelji ostavili irom otvorena, pa lako kripuu u tiini poput paklene jadikovke. eljeznom ipkom bravi su doslovno izvobu. Jednu su arku iupali i razbili zvono. Izresci iz novina, koje je drutveni progon zalizidi ograde, stre usred grafita punih mrnje. Bilo je burno dok me nije bilo...

U sanduiu ima pote. Meu raunima, pozornost mi privue malena kuverta. Niljatelja, samo markica i peat. Poslana je iz Betlehema. Srce mi zamalo stane kad prepohemin rukopis. Pojurim u svoju sobu, upalim svjetlo i sjednem uz noni ormari koji ografija moje ene.

Odjednom se sledim.


34/115

Zato Betlehem?... to e mi donijeti to pismo s one strane? Prsti mi ponu drhtati, a Adauica poludi u osuenu grlu. Na trenutak sam pomislio da je bolje da je otvorim kasnijeeam se spremnim pruiti i drugi obraz i preuzeti na sebe silnu nesreu koja me proganntata. Tornado koji mi je unitio oslonac ozbiljno me oslabio, neu imati snage preivjeti jo jdariju... A istodobno, ne osjeam se sposobnim ekati ni sekundu vie. Cijelo mi je tijelo no da e popucati, ivci na povrini jo malo pa e me napustiti. Duboko udahnem i podvertu - ne bih si porezao ruku da nisam osjeao veliki nemir. Leima mi pone curiti uareni ce mi kuca sve bre, potmulo mi odzvanjajui sljepoonicama, ispunjavajui sobu vrtogl

om.Pismo je kratko, bez datuma i zaglavlja. Jedva etiri retka ispisana u brzini na papiru istrgn

uenike biljenice.

itam:

emu slui srea kad se ne dijeli, Amine, ljubavi moja?

Moje radosti su se gasile svaki put k ad ni tvojih nije bilo. Ti si htio djecu. Ja sam ih htjela zasluiti. Nijednonije sasvim zatieno ak o nema domovinu... Ne zamjeri mi.

t mi izmakne, ispadne iz ruke. U jednom trenu srui se sve. Nigdje ne prepoznajem enu kojomoenio, i u dobru izauvijek, koja je ispunila moje najljepe godine, krasila moje proetlucavim vijencima, ispunjavala moju duu blagom prisutnou. Ne nalazim vie nita od nje

bi ni u svojim sjeanjima. Okvir koji je zadrava zarobljenu u jednom ukradenom, nepovkinutom trenutku okree mi lea, ne uspijevam vie sastaviti sliku onoga to sam smljepom stvari koja mi se dogodila. Kao da sam katapultiran preko litice, gutanor. Zanijeem glavom, zanijeem rukama, zanijeem svim svojim biem...Probudit u

dan sam. Ne sanjam. Pod nogama mi lei pismo, posve stvarno, ponovno dovodei u pa moja uvjerenja, mrvei komad po komad moju najveu sigurnost. Gubim i posljednje orijene fer... Izluuje me pomisao na moja posljednja tri dana u zatvoru. Ponovno me pros kapetana Moea, podiui svojim muklim kricima nerazmrsive uskovitlane slike. Neke mnutak zabljesnu, razabirem Naveda koji me eka na dnu stuba, Kim koja me skuplja onako jaaleji, napadae koji me ele linovati u vlastitu vrtu... Primim se ga glavu objema rukaepustim naletu umora.

Oemu to govori, Sihem, ljubavi moja?

Mislimo da znamo. Zato postajemo sve manje oprezni i pravimo se da je sve u najboljem

vremenom prestajemo svraati pozornost na stvari onako kako bismo trebali. Sigurni smomoemo traiti? ivot nam se smije, srea takoer. Volimo i voljeni smo. Imamo sve o emu

njali. Nema nikakvih problema, sve nam ide na ruku... Zatim, bez upozorenja, svijet nai. Jednom na dnu, shvatimo da ivot, cijeliivot - sa svojim usponima i padovima, svojim badostima, obeanjima i zabludama, visi o koncu, tankom i nevidljivom poput paujejednom nas uplai i najmanji um i ne elimo vie vjerovati niemu. Sve to elimo jest zati ne misliti ni na to.

pet si zaboravio zatvoriti vrata! ukori me Kim.

Stoji na pragu moje sobe, prekriivi ruke na prsima. Nisam uo kad je dola.


35/115

Zato si malo prije onako otiao? Naved i Ezra doli su zbog tebe. Zar vie ne podnogled svojih prijatelja?

Njezin zbunjeni osmijeh se ublai.

Sad se ljuti?

Vjerojatno ne izgledam dobro jer pojuri prema meni, primivi me za zapea kako bi provam li oiljaka.

Nisi li si moda ipak naudio? Jebemu! Blijed si kao krpa. Zar si vidio duha ili to? to

du? Reci neto, dovraga. Progutao si neko sranje, je li to? Pogledaj me u oi i reci jesi li pko sranje. Strano je to to si radi, Amine! Vie, traei oko sebe kapsule otrova ili bleta za spavanje. Vie te se ne moe ostaviti samoga ni na minutu...

Gledam je kako se sputa na koljena, baca pogled ispod kreveta, prelazi rukom...

Ne prepoznajem si glas dok joj priznajem:

Ona je,Kim... Boe moj! Kako je mogla?

Kim se zaustavi. Pridigne se. Nije joj jasno.

O emu to govori?

Primijeti pismo pod mojim nogama, pokupi ga, preleti. Kako je itala, obrve su joj se ptile.

Boe svemogui! uzdahne.

Promatra me, ne znajui kako da se postavi. Nakon zbunjenosti, otvori mi irom svoje vijem se uz nju, postanem sasvim malen, i drugi put u manje od deset dana, ja, koji od djerti prije vie od trideset godina nisam suzu pustio, ponem ridati kao deset klinaca.

m je ostala sa mnom sve do jutra. Probudivi se, naem je sklupanu u fotelji pokraj m

eveta, vidno na rubu snaga. San nas je iznenadio u trenutku kad smo mu se najmanje nznam tko je od nas dvoje prvi usnuo. Zaspao sam s cipelama na nogama i jaknom zakopano

a. udno, ali imam osjeaj kao da je velika oluja prola. Sihemina fotografija na nonom ormuznemiruje me. Njezin se osmijeh rasuo, pogled izgubio, moja me bol unitila, ne dokrajivi

Vani cvrkutanje ptica naruava jutarnju tiinu. Gotovo je, pomislim. Dan se budi i na ulicni.

Kim me vodi svojem djedu koji ivi u maloj kui na obali mora. Stari Jehuda ne zna to godilo, tim bolje. Moram ponovno pronai prijanje poglede, i ne prestati tiinu doivljavat

ugodnost ili osmijeh kao suosjeanje. Na putu smo i Kim i ja izbjegavali govoriti o pismuei se izloiti nikakvu riziku, oboje utimo. Kim vozi svoj Nissan, sa sunanim naoalama nabrzine joj se vijori kosa na vjetru. Gleda ravno preda se, ne diui ruke s upravljaa. Ja,

omatram svoju umotanu aku, pokuavajui razmiljati o buci motora.

Stari Jehuda prima nas s uobiajenom uglaenou. Ve je dugo udovac, a djeca su otioje svjetove ivjeti svoje ivote. Suhonjavi starac koatih jagodica i nepominih oijmuenu licu. Sve to potjee od karcinoma prostate koji ga je napao prije nekoliko mjeseci. Usretan kad ga posjetimo. Tada se osjea ponovno ivim. Protiv svoje volje ivi kao pusti

boravljen u kui koju je izgradio vlastitim rukama, usred svojih knjiga i fotografija koje nad

iroko pripovijedaju o strahotama oe. Isto tako, kada mu na vrata zakuca roak ili prijatelj, k


36/115

podigne poklopac pod kojim se skriva, da bi u svoj mrak pustio malo svjetlosti.

Ruamo svi zajedno u restoranu na plai. Dan je lijep. Osim jednog razbaruenog oblaka kravo gomila u zraku, suncu preostaje cijelo nebo samo za njega. Nekoliko obitelji izleava esku, jedni su na pikniku improviziranom na licu mjesta, dok drugi radije hodaju u vonjeva. Djeca igraju lovice pijuui poput ptica...

Zato nisi poveo i Sihem? upita me izravno stari Jehuda.

Srce mi zastane.

Kim se skoro zagui maslinom i sama iznenaena. Bojala se ovakvih ispada svoga djedekivala je to mnogo ranije pa se, vidjevi da se nita ne dogaa, na kraju opustila. Vidim ukoila zarumenjevi se u licu, iekujui moj odgovor kao grenik presudu. Obriem ubra i, prekinuvi meditativnu tiinu, odgovorim da je Sihem sprijeena. Stari Jehuda kimne glavstavi mijeati juhu. Shvatim da je to upitao tek tako, vjerojatno da prekine tiinu koja nakoga zatvarala u svoj svijet.

Nakon objeda, stari Jehuda vrati se kui na popodnevni odmor, a Kim i ja odemo proetaesku. Prelazimo cijelu plau s rukama na leima i s mislima negdje drugdje. Katkad ss dokotrlja neki drski val, zapljusne nam glenjeve i srameljivo se povue.

Istodobno iscrpljeni i okrijepljeni, odlazimo na dinu promatrati zalazak sunca. No nam odsli od problema. I to nam oboma godi.

Jehuda doe po nas. Veeramo na verandi, sluajui more kako zapljuskuje stijene. Svakd nam stari Jehuda poeli ispriati priu o svojoj deportiranoj obitelji, Kim mu da znak eao da nee upropatavati veer. Prizna da se trudio ne otvarati stare rane i zauti na slici, pomalo negodujui to uspomene mora zadrati za sebe.

Kim mi ponudi pomoni krevet u sobi na katu, odabravi spavati na spuvastom madradu. Rano gasimo svjetla.

Cijelu no pokuavao sam shvatiti kako je Sihem do toga dola. U kojem trenutku mi je pmicati. Kako nisam nita primijetio?... Sigurno mi je pokuavala dati neki znak, rei mi neam uspio razumjeti. Gdje mi je bila glava? Istina je, njezin je pogled u posljednje vrijeme izgogo svoga sjaja, sve se manje smijala, ali je li tobila poruka koju sam morao odgonetnuti, pr

ka koju sam svakako trebao uhvatiti kako ne bih dopustio da mi je plima odnese? Beznaakovi za nekoga tko nimalo ne krtari da svaku proslavu zavri poljupcem i svaki seks orgazmtemelja premjetam uspomene, traei detalj koji e utjeiti moju duu, ali nita uvjerljivo. Izhem i mene vladala je savrena ljubav - nikakav um nije parao njezine serenade. Nismo prkli bismo si,kako kae pripovjeda sretnih pastorala. Ako bi katkad i zajecala, mislio bih da p

je nisam mogao ni zamisliti u prikrajku svoje sree kad je upravo ona inila svu moju sreu. edanput govorila o smrti. Bilo je to na obali vicarskog jezera dok se obzorje u zoru pretvar

mjetniko djelo. Ne bih te mogla nadivjeti ni minute, povjerila mi je. Ti si moj svijet. Umaki put kad te izgubim iz vida. Te je veeri bila predivna u svojoj bijeloj haljini, Sihem. Muterasi za stolovima oko nas prodirali su je pogledom. Jezero kao da se nadahnjivalo njezeinom da omogui ovu nonu... Ne, nije me upozorila na tom mjestu. Bila je tako s

divljena vjetrom koji je mrekao povrinu vode. Bila je neto najljepe to mi je ivot muiti.

vi je ustao stari Jehuda. ujem ga kako pripravlja kavu. Otkrijem se, navuem hlae i c


37/115

ekoraim Kim koja sklupana spava podno mog kreveta s plahtom omotanom oko glenjeva.

Vani je no na izmaku.

Siem u prizemlje, pozdravim Jehudu koji sjedi za stolom u kuhinji, sa alicom iz koje si.

Dobar dan, Amine... Kava je na grijau.

Poslije, kaem mu. Prvo u pogledati buenje dana.

Sjajna zamisao.

Malim puteljkom spustim se do plae i zauzmem jednu stijenu, usredotoivi se na siazdu na nebeskoj tmini. Vjetri mi se uvue pod koulju i zamrsi mi kosu. Rukama obuljena, njeno prislonim na njih bradu, ne isputajui iz vida bjelkastu brazgotinu koja polako zute obzora...

Pusti da um valova upije sve to u tebi bui, iznenadi me stari Jehuda, sjedajui kraj mo je najbolji nain da se oslobodi...

Poslua grgotanje jednoga vala u upljini stijene, a zatim mi, preavi rukom po nosu, povje

Uvijek valja gledati more. To je zrcalo koje nam ne zna lagati. Tako sam nauio i vi

dati za sobom. Ranije, im bih bacio pogled preko ramena, nalazio bih uvijek svoje iste bblasti. Nisu mi doputale da nastavim uivati u ivotu, razumije? Upropatavale su mi sliku da se vinem iz pepela...

Iskopa oblutak i zabavlja se odmjeravajui ga.

Nastavljajui, glas mu popusti:

Zato sam sad na kraju ivota odabrao umrijeti u svojoj kui uz more... Onaj tko gleda ree lea svim nesreama svijeta. U neku ruku ima pravo.

Pravei rukom luk, baci kameni u vodu.

Najbolje godine ivota proveo sam odagnavajui stare patnje, prepriava. Za mene nito vrijedno sabranosti ili sjeanja. Bio sam uvjeren da sam ou preivio samo da bih je odrsjeanju. Gledao sam samo nadgrobne spomenike. im bih doznao da se negdje otvaraomen-obiljeje, odmah bih uskoio u avion da zauzmem prve redove. Snimao bih sve konferee bi se odnosile na genocid idova i prelazio cijeli svijet prepriavajui ono to je na n

etrpio u istrebljivakim logorima, unutar plinskih komora i pei za spaljivanje... Meutim, jaam doivio holokaust. Bile su mi etiri godine. Katkad se pitam nisu li neka moja sjeanja

od trauma steenih mnogo poslije rata, u mranim dvoranama u kojima su se prikazcistike strahote.

Nakon duge utnje tijekom koje se morao boriti da svlada nalet emocija, nastavi:

Roen sam da budem sretan. ini se da je providnost svu sreu stavila na moju stranu. Biorav i fiziki i psihiki. Imao sam imunu obitelj. Moj otac lijenik vodioprestiniju ordinaciju u Berlinu. Moja je majka bila sveuilina profesorica povijesti umjet

vjeli smo u predivnoj kui u otmjenoj etvrti. S vrtom velikim poput panjaka. Imali smo poa me brino pazila kao najmlaeg od estero djece. Dobro smo znali da u gradu nije sve rui

ostor je svakog dana sve vie zahvaala rasna segregacija. Kad bi nas susreli na ulici, ljudi bjubazno dobacivali. Ali im bismo se vratili kui, bili smo u samom srcu sree...

A onda smo jednog jutra morali ostaviti nau mirnu luku i pridruiti se beskrajnim povor


38/115

ubljenih obitelji, izbaenih iz svojih domova i preputenih demonima Kristalne noi. Ima dananu i nakon drukijih noi. Onaj u jesen 1938. zasigurno je najstraniji od svih. Dugo u se sjne koja je pratila nesreu tih ljudi prazna pogleda, sa utom zvijezdom koja im je pretj

formirala odjeu.

uta zvijezda pojavila se u rujnu 1941.

Znam. Pa ipak, ona je zakaena za svaku moju uspomenu, stjeravi moje sjeanje sve do am se nisam li s njome i roen... Bio sam jo sasvim malen, no ipak mi se ini da sam je ad glava odraslih, ne nazirui nikakav kraj obzora. Svuda oko nas sivilo, a magla je brisal

e tragove na putovima nepovrata. Sjeam se svakog trzaja na ugaslim licima, tupost ispuasom, palog lia koje je smrdjelo na crkotinu. Kad je udarac tapom sruio na zemlju jerpljenog logoraa, podigao sam pogled prema ocu kako bih pokuao shvatiti; on mi je mrsio

puui: Nije to nita. Bit e sve u redu... Kunem ti se da i sada, dok ti ovo govorim, jo osjgove prste uz moje tjeme, i sav se jeim...

Saba,dobaci grubo Kim, pridruivi nam se. Starac podigne ruke poput klinca uhvaentima u pekmezu.

Ispriavam se. To je jae od mene. Uzalud obeavam da vie neu zabadati no u ra

ravo to inim svaki put kad mislim da imam to rei.To je zato to ne gleda dovoljno more, dragi saba, ree mu Kim, masirajui ga njen

atu.

Stari Jehuda promisli nad rijeima svoje unuke kao da ih uje prvi put. Oi mu preplavieko sivilo puno traginih sjeanja. Na nekoliko trenutaka uini se kao da vie ne zna gdjko dolazi k sebi, a zatim se, oslonivi vrat na unukine ruke, ponovno razbistri.

Ima pravo, Kim. Previe priam...

A onda doda drhtavim glasom: Nikada neu shvatiti zato se preivjeli u nekoj str

eaju primorani uvjeriti druge da se njih mora vie aliti od onih koji su ondje ostavili ote.

Pogled mu preleti pjeanom plaom, uroni sred valova i izgubi se u puini dok mu se ka polako podigne prema ruci njegove unuke.

Sve troje, ukoeni svatko u svojoj tiini, promatramo obzor koji zora ljubi tisuama svjereni da ni dan koji se budi, kao ni oni prije njega, nee donijeti dovoljno svjetla u ljudske du


39/115

7

kraju je Kim otila po moj automobil u bolnicu. Prema posljednjim vijestima, ondje sampen grata.Ilan Ros uspio je protiv mene okrenuti veinu bolnikog osoblja. Neki potpisnici peotiv mojega povratka ak su predlagali da mi se oduzme i moje izraelsko dravljanstvo.

Ponaanje Ilana Rosa ne iznenauje me previe. Prije desetak godina u sukobima u jubanonu ostao je bez mlaega brata, asnika u pograninoj policiji. Od toga se nije nikad oporko smo se esto druili, nije mogao zaboraviti odakle sam i otkud potjeem. Unato murkim sposobnostima i mojim dobrim odnosima s kolegama, ali i drugim sugraanima, u njegma ostajem Arapin - nerazdvojiv od militantnog muslia, i u manjoj mjeri - potenc

prijatelj. U poetku sam sumnjao da koketira s nekim segregacijskim pokretom; prevario samo je samo ljubomoran na moj uspjeh. Nisam mu to zamjerao. No to ga nije umirivalo. Kad ek mojega rada iznervirao, moje bi lovorike pripisivao obinoj demagokoj mjeri priprem

egracije iji sam ja bio najodluniji predstavnik. Samoubilaki atentat u Hakirji dogodio se u

da ponovno probudi njegove stare demone.Sad i razgovara sam sa sobom, iznenadi me Kim.

Iznenadi me njezina svjeina. Poput vile koja izranja iz vrela pomlaivanja, crne kose kojapovima pada niz lea i velikih oiju naglaenih crnom olovkom. Na sebi ima bijele

vrena kroja i tako laganu koulju da savreno prianja uz senzualne obline njezina poprsja. Licodmorno, a osmijeh blistav. ini mi se da je nakon toliko dana i noi provedenih u nekoj

ugog stanja napokon ponovno primjeujem. Jo je juer bila samo sjena koja se povlaila mslima. Ne mogu se sjetiti kako je bila odjevena, je li bila naminkana, je li imala putenu kosu

skupljala u punu. LEONNikada nismo posve sami, Kim.

Odgurne stolicu prema meni i sjedne, obuhvativi je nogama. Njezin me parfem gotovo oaedam njezine prozirne ruke kako se bijele na zglobovima, grlei naslon stolice. Njezina nesiga zadrhte kad me upita:

Onda mi reci, s kime razgovara?

Nisam govorio, samo sam mislio naglas.

Ohrabri je ozbiljnost moga tona. Nagne se nad naslon stolice da bi me vidjela izbliza, povje

prijateljskim apatom:U svakom sluaju, ini se da si bio u dobrom drutvu. Tvoja te tuga poljepala.

Vjerojatno je to bio moj otac. U posljednje vrijeme esto mislim na njega.

Njezine su ruke dole utjeiti moje. Pogledi nam se susreu, ali odmah zatim okret, u strane otkrije sjaj neugodnosti.

Kako tvoja aka? zabrine se kako bi odagnala nelagodu koja je naglo ispunila sobu.

Ne da mi spavati. Kao da mi je posred dlana ugraen kamen, i osjeam srsi u zglobu.

Kim mi pogleda zavoj oko ruke, njeno mi pomakne prste.

Mislim da bismo trebali do dispanzera da budemo sigurni. Prva snimka nije bila dobra. M


40/115

a prijelom.

Jutros sam pokuao voziti. Imao sam problema s upravljaem.

A kamo si htio ii? zapita u nevjerici.

"Nemam pojma.

Ustane, namrtivi obrve.

Radije pregledajmo aku, to je mnogo pametnije.

Svojim vozilom odveze me u dispanzer. Na putu ne pisne ni rijei, sigurno opter

gaanjem kamo sam imao namjeru krenuti toga jutra uskoivi za upravlja. Sigurno se pitame titei me na sve mogue naine.

Izgaram od elje da poloim svoju ruku na njezinu kako bih joj pokazao koji sam sretnik am uza se, ali nikako ne pronalazim snage da to i uinim. Bojim se da mi ruka ne pobjegnei ne zastanu, da nespretnost ne uniti istou mojih namjera - mislim da gubim samopouzdan

Primi me debela bolniarka. Od poetka joj se nije dopadao moj loi izgled i odlunedloi da poboljam prehranu i ponem jesti peene odreske i salatu, jer, priapne mi naledam kao trajka glau. Lijenik pregleda prvu snimku, procijeni je jasnom, dugo negod

je no to mi odobri drugo snimanje ruke. Nova snimka potvrdi prethodnu dijagnozu - kakva prijeloma, ak ni iaenja, samo veliki udarac u korijenu kaiprsta i jo jedan, lakdruju zgloba. Propie mi mast protiv upala, tablete za spavanje i ponovno uputi bolniarki.

Na izlazu iz dispanzera, ugledam Naveda Ronena. eka nas u svojem automobilu na parkirbolnika vozila, nogom oslonjen na otvorena vrata i rukama za vratom, strpljivo promatraju

dne uline svjetiljke.

Zar me prati? kaem, iznenaen to ga vidim ondje. Ne govori gluposti, napadne merujano. Nazvao me na mobitel i pitao kako si, ja sam ga pozvala ovamo.

Uviam da sam pretjerao, ne ispriam se.

Ne daj da bol uniti tvoje dobre manire, Amine.

O emu to govori? kaem, uzrujan.

Nema smisla biti neugodan, odgovori, hrabro podnosei moj pogled.

Naved izae iz automobila. Na sebi ima trenirku u bojama nogometne reprezentacije, isice i preokrenutu crnu iltericu. Trbuh mu se prelijeva nad koljenima, velik i mlotovo groteskan. Beskrajni sati aerobika i tjelovjebe koje pohaa estinom vjernika ini se eu previe na njegovu sve neugledniju pretilost. Ni Naved se ne ponosi izgledom ve

urednog medvjeda, koji naglaavaju nedostatni centimetri u nogama - to njegov hod ini posigurnim, kompromitirajui tako ozbiljnost i autoritet koje eli odavati.

Bio sam na nogometu u blizini, dobaci mi, opravdavajui se.

Nije zabranjeno, odgovorim mu.

Odmah primijetim agresivnost i neumjesnost svojih aluzija, ali zaudo, ne osjetim niktrebu da to ispravim. Reklo bi se ak da iz toga izvlaim odreeno zadovoljstvo, mrano ne koja mi zavija duu. Ne poznajem se kao takvog zlonamjernika, a istodobno ne vidim karijeiti.

Kim me utine ispod ruke - to Navedu nije promaknulo.Dobro, proguna vidno razoaran, ako smetam...


41/115

to ti je? pokuam se ispraviti.

Oine me pogledom, tako snano da mu se zatreslo lice. Moje ga pitanje uvrijedi vie nego zije. Vrati se, stane preda me i zapilji se u mene, ne doputajui mi da skrenem pogled. Silesan.

Mene pita, Amine? kae uzrujano. Izbjegavam li ja tebe ili ti bjei glavom bez obzirnanjui u blizini? to nije u redu? Jesam li ti to nehotice uinio ili si ti onaj koji

uposti?

Nije to. Drago mi je to te vidim...

Stisne oi.

udno, ne vidim ti to u oima.

Ali to je istina.

A da odemo na pie? predloi nam Kim.

Ja astim. A ti bira kamo emo, Navede.

Naved pristane prijei preko mojih nepristojnih rijei, ali njegova zabrinutost ostane. Dudahne, pogleda preko ramena da razmisli i predloi namKod Ziona, mali mirni lokal ned

dispanzera, gdje se mogu kuati najbolji kanapei u okolici.Dok Kim prati Navedov automobil, pokuavam shvatiti razloge

Documents

Atentat - Yasmina Khadra.pdf