AUTORSKO PRAVO

Emina Karić, 2012. godina

1

*UOPĆE O INTELEKTUALNOM VLASNIŠTVU*

Bez obzira što se sam pojam intelektualnog vlasništva mjeri starošću od oko dva stoljeća, određene fragmente pravila koja će kasnije biti situirana u sistem zaštite koji je danas poznat, nalaze se u nekim od najstarijih civilizacija. U datom smislu vjerovatno najstariji oblici zaštite patenata kao jednog od oblika intelektualnog vlasništva datiraju još od vremena egzistiranja grčkih gradova-država. Talmudom koji je otprilike nastao u isto vrijeme , osuđuje se nešto što u prijevodu znači krađa ideja GNEVAT HA DAAT.

No, tek od sredine prošlog mileniuma postoje podaci o prvim patentima, ustvari o dodjeljenim monopolima od strane vladara za ekonomsko iskorištavanje izuma. Jedan od najstarijih takvih monopola jeste onaj koji je dodjeljen izvjesnom flamanskom obrtniku odnosno staklaru Džonu iz Utynama kojem je 1449. godine engleski kralj Henri VI dodijelio isključivo pravo iskorištavanja nove tehnologije proizvodnje obojenog stakla, i to na period od 20 godina. Radilo se o tzv. Patentnim pismima dodjeljivanim ad hoc ( za taj slučaj, za svaki slučaj posebno ) koja su sadržavala nalog da se njihovom nosiocu omogući držanje monopola na tržišnu eksplotaciju određenog izuma a u širem smislu svake vrste robe.

U godinama koje su uslijedile ova zaštita je često zloupotrebljavana, odnosno patenta lica su dobijala samo lica od posebnog kraljevog povjerenja kao i ona koja su za to bila spremna platiti. Kao prvi opšti akt pravnog karaktera i u formi zakona koji je regulisao odnose iz oblasti zaštite i ostvarivanja prava intelektualnog vlasništva u pravnoj teoriji se uzima Venecijanski statut iz 1447. godine. To nije ni čudo pošto je područje Italije u to vrijeme bilo naučno i kulturno središte bez premca a spomenuti statut je davao mogućnost pronalazačima da prijavom svog izuma nadležnim tijelima Venecijanske republike zaštite svoj izum od potencijalnih krađa i drugih povreda. No, ovakav sistem zaštite je ubrzo doveo do apsolutnih monopola kao što su oni na poznate i vrlo upotrebljavane robe npr. poput soli.

Ipak, engleski vladar još od Magna Carte Libertatum često je bio ograničen i kontroliran od strane staleških skupština što se u pravnoj historiji smatra začetkom moderne parlamentarne demokratije. Zbog pritiska od strane plemstva s' jedne strane ii buržoatske klase u nastanku s' druge strane kralj Džejms I bio je prinuđen da otkaže sva izdata patentna pisma ograničavajući njihovo buduće izdavanje isključivo na nove izume.

To je u Engleskoj rezurtiralo donošenjem propisa poznatog kao statut o monopolima iz 1623. godine prvog ozbiljnije utemeljenog propisa koji je regulisao zaštitu pronalazača-izumitelja. Uz kasnije izmjene i dopune bio je u upotrebi sve do kraja XX vijeka kao dio britanskog Common law sistema a izvršio je veliki uticaj na druga srodna zakonodavstva pogotov ona u okviru Common Welta.

Nova američka federacija vrlo rano je formirala patentnu komisiju čija su tri prva člana bila Tomas Džeferson, Henry Konoks i Edmund Rudolf. Kasnije je tu komisiju zamijenio današnji patentni ured.

2

Prvi patentni zakon u SAD je zahtjevao da podnosilac patenta priloži i minijaturni prototip, a prihvaćen je jednostavan sistem registracije patenata na području SAD-a uz, za ono vrijeme prilično visoku administrativnu naknadu.

Prvi patent u SAD-u datira iz 1790. godine. Veliki multilateralni međunarodni ugovori iz XIX vijeka poput Madridske, Pariške i Berneske konvencije utrli su put homogenizaciji pravne regulacije na području intelektualne svojine na svjetskom nivou. Time je područje intelektualne svojine postali zajedničkom tekovinom mnogih pravnih sistema. Kroz razvoj nacionalnih zakona-ustava te međunarodnu saradnju u sklopu institucija poput Svjetske-organizacije za intelektualno vlasništvo WIPO i Svjetske trgovinske organizacije WTO taj razvoj ide dalje, a teorijski sporovi gotovo u potpunosti su zamijenjeni onima čisto materijalne prirode.

Tehnološki razvijene zemlje vode na području intelektualnog vlasništva prema podacima WIPO-a. Većina patenata i drugih oblika privredno interesantnog intelektualnog vlasništva skoncentrisana je nekoliko nerazvijenih zemalja. Upravo je nepoštovanje intelektualnog vlasništva i troškovi koji to prate čest predmet sukoba u svjetski forumima poput WTO gdje se susreću i pregovaraju predstavnici razvijenih zemalja i onih koje to nisu. Uvažavanje napora velikih privrednih subjekata koji ulažu značajna sredstva u razvoj novih tehnologija ne bi trebalo istovremeno voditi zanemarivanju i opštoj društvenoj koristi. Suprotno tome, čini se da bi trebalo upravo kroz modifikacije postojećeg čvrstog sistema zaštite intelektualnog vlasništva omogući društvu u cjelini da ostvaruje tehnološki napredak budući da ukupna dobrobit društva sasvim sigurno treba imati prednost nad potpuno legitimnim partikularnim materijalnim interesima.

*RETROSPEKTIVNI OSVRT NA AUTORSKO PRAVO*

Historijski gledano nastanak autorskog prava se veže za izdavaštvo. Naime smatra se da je nastalo na određenom stepenu društveno-eknomskog razvoja, kada dotle postojeći sistem privilegija koje su izdavačima davali vladari štiteći ih na taj način od konkurencije, , više nije odgovaralo dostignutom stepenu tehničkog razvoja, a najstarija poznata privilegija iz oblasti izdavaštva zabilježena je 1469.godine u gradu Veneciji, data izvjesnom Johanu von Schpeigenu na osnovu kojeg je dobio pravo štampanja svih knjiga u gradu na period od 5 godina.

Pored štampanja izdavač je dobivao pravo i na publikovanje knjiga, bila mu je obezbjeđena pravna zaštita u obliku zabrane preštampavanja pod prijetnjom kažnjavanja prekršilaca takve zabrane.

Bilo je uobičajeno da se tekst privilegije štampa na prvoj stranici knjige što je izdavaču omogućavalo monopol u izdavačkoj djelatnosti a vladaru pravo na cenzuru štampe. Istovremeno privilegije su, istina, samo sekundarno štitile i autore koji su od izdavača primali

3

određeni honorar. Vremenom privilegije postaju izvorom autorsko-pravne zaštite jer se daju samim autorima sa svrhom sticanja prava na štampanja svih dijelova.

Navedeni sistem privilegija davan izdavačima tj.proizvođačima „posebne vrste robe“ odnosno materijalizovanim oblicima proizvoda ljudskog duha širi se i na individualne privilegije koji se daju autorima djela. No i kao takav u tom vremenu imao je preveliku dozu subjektivnosti zasnovanu na „raspoloženju“ ali i često korumpiranoj „dobroj volji“ vladara pa s' toga nije mogao biti temelj daljem progresu u toj oblasti.

Trebalo je, a što je bila tendencija, u periodu humanizma i renesanse doći do novih objektivnih instrumenata zaštite autora možda još i više lica koja iskorištavaju autorova prava u datom kontekstu prvenstveno štampana. Veliki korak u tom pravcu prestavljalo je donošenje Copy Right akta ( Zakona o autorskom pravu ) 1709.godine u Engleskoj, prvog takvog zakona u svijetu koji je izvršio uticaj na pojavu drugih sličnih nacionalnih zakona. Njime je autorima neobjevljenih djela priznato isključivo pravo štampanja svih djela u roku od 14.godina uz mogućnost produženja ovog roka na novih 14.godina pod uslovom da je autor živ.

Prelaskom sa sistema privilegija na sistem normativnog uređenja postignut je ogroman napredak na nivou zaštite autorskih prava. Idejni tvorac tzv.buržoatske revolucije projektovali su ukidanje svih privilegija pa i onih iz oblasti autorskih prava. I zaista, njenim uspješnim okončanjem, eliminisan je u potpunosti sistem privilegija. Subjektivna autorska prava kao i prava korisnika autorskih djela zasnivaju se na legislativnim aktima kojima se vrši zaštita autorskih prava. Time se autorima priznaje isključivo pravo objavljivanja sopstvenih djela tj.pravo koje je tada nazivano književna i umjetnička svojina, ali svi ti prvi zakonski akti su „patili“ od nekih nedostataka a jedan od krupnijih je bio taj što se zaštita odnosila samo na domaće državljane.

Strancima se nije omogućavalo uživanje autorsko-pravne zaštite osim ako je, a što je bila rijetkost, to je bilo utvrđeno bilateralnim sporazumom. Šta više i tamo gdje su ti sporazumi postojali strancima u datom kontekstu nije pružana adekvatna pravna zaštita. Tehnološka revolucija, pronalazak bezičnog prijenosa zvuka, fotografije uopšte , televizije, mehaničkih sredstava za reprodukciju slike, kompjuterskih i sa njima vezanih sistema i slično, zahtjevali su dalji razvoj i usavršavanje autorsko-pravne zaštite. Postizanje i razvoj takve zaštite na međunarodnom planu putem multilateralnih konvencija postali su imperativ, pri tome posebno imajući u vidu razvoj novih komunikacijskih sredstava u svijetu kao i neadekvatnu pravnu zaštitu stranih državljana.

No, međunarodni sistem autorsko-pravne zaštite je poprilično komplikovan zbog postojanja nekoliko unija stvorenih Bernskom 1886.godine, Univerzalnom-svjetskom 1952. godine i Američkim konvencijama za zaštitu autorskih prava.

Na području BiH od 1878. godine primjenjivao se Carski patent o autorskom pravu Austro-ugarske monarhije ( iz 1846.)

4

Od 1895. godine u primjeni je bio novi ( te iste godine donesen ) zakon o autorskom pravu takođe Austro-ugarske monarhije.

Prvi zakon o autorskom pravu u Jugoslaviji donesen je 1929. godine a nedugo nakon toga 1930.godine ta zemlja je pristupila Berlinskoj uniji ratifikujući berlinski tekst iz 1908.godine. Slijedeće godine je ratifikovala i rimski tekst Berneske konvencije iz 1928. godine. Osnovni princip na kome počiva Bernska konvencija jeste princip asimilacije ( nacionalnog tretmana) po kome autorsko djelo prvi put objevljeno u državi članici unije, uživa istu pravnu zaštitu i u ostalim državama članicama kao i djela njihovih državljana.

Bernska konvencija je ima niz revizija : 1826. Pariz, 1908. Berlin, 1928. Rim, 1948. Brisel, 1968. Štokholm, 1971. Pariz. Univerzalna (svjetska) konvencija je potpisana u Ženevi 1952.godine donešena je radi zaštite autrorskih prava na svjetskom nivou i povezivanja članica Bernske unije sa članicama interameričke konvencije i drugim zemljama u svijetu. Za razliku od Berneske za priznavanje autorskog prava na stvorenom djelu nisu nikakve formalnosti, po Univerzalnoj je predviđeno isticanje autorsko- pravne rezerve u vidu simbola

© smješteno u krugu sa imenom autora odnosno nosioca i oznake godine objavljivanja, to je i danas prisutno. Dati simbol koristi se kako bi se ukazalo da je neko djelo zaštićeno autorskim pravom.

Usvajanje tih minimalnih formalnosti u biti je prestavljalo ustupak američkom autorskom pravu. Tom autorsko-pravnom zaštitom omogućava se samo ispunjenje strogih formalnosti ( deponovanje i registrovanje djela.klauzula rezervi i dr.). Nakon II svjetskog rata 1946. godine tadašnja FNRJ donijela je zakon o zaštiti autorskog prava koji je u dobrom dijelu odstupao od Bernske konvencije. No nakon ponovnog stupanja u članstvo berneske konvencije 1951. Briselski tekst, 1957.godine je donesen novi zakon o autorskom pravu, njega je 1968.g zamjenio Jugoslavenski zakon istog naziva, kojim su sankcionisane novonastale društvene promjene. Preuzete su i međunarodne obaveze proizašle pristupanjem odnosno ratifikacijom univerzalne ( svjetske) konvencije o autorskom pravu. Prethodno 1967.g dotadašnja Jugoslavija je aktivno učestvovala u radu Štokholmske konvencije za reviziju Bernske konvencije a kasnije 1971. godine i u radu revizione konferencije u Parizu čiji je i tekst ratifikovan.

Novi zakon o autorskom pravu je donesen 1978. godine mijenjen i dopunjavan 1986. I 1990. godine primjenjivan sve do 2002. godine kada je donesen zakon o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH. Konačno 2010. godine doneseni su zakoni o autorskom i srodnim pravima i zakon o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava.

5

*POJAM AUTORSKOG PRAVA*

Autorskim pravom engleski Copy Right, njemački Autorenpech. Autorskim pravom se regulIšu prava intelektualnih stvaralaca djela iz oblasti : književnosti, nauke i umjetnosti i drugih oblika autorskog stvaralaštva.

Autorsko pravo uživaju stvaraoci-autori, književnih, naučnih i drugih djela ( autorskih djela) koje im daje isključivo pravo korištenja ili odobravanja drugima korištenja svoga djela a uključuje i sistem zaštite tih prava. Može se kazati da su autorsko pravo i srodna prava ključni za ljudsko stvaralaštvo jer autorima pružaju podsticaj u obliku priznanja i novčanih nagrada.

S' druge strane pružaju im određenu sigurnost da se njihova djela mogu distribuirati bez bojazni od neovlaštenog umnožavanjaili piratstva, a ukoliko i do toga dođe obezbjeđena im je autorsko-pravna zaštita. Pravnim normama koje čine autorsko pravo uređuju se odnosi u vezi sa stvaranjem književnih, naučnih, umjetničkih i drugih djela svih vrsta. Postupanje sa navedenim djelima zadire u područje ličnih interesa autora ali i interesa društvene zajednice.

Shodno tome zadatak autorskog prava, pored ostalog jeste i da uskladi autorove interese sa interese društvene zajednice. Pitanje pravne prinude autorskog prava se u pravnoj teoriji smatra jednim od najspornih, odnosno najkompleksnijim pravnim problemom, o čemu ni dan-danas nije postignuta opća suglasnost. U teoriji autorskog prava, što nije sporno, pravi se razlika između objektivnog i subjektivnog autorskog prava. Pod objektivnim autorskim pravom , smatra se skup pravnih normi kojima se regulišu pravni odnosi u vezi sa stvaranjem i korištenjem autorskih djela. Te pravne norme mogu biti na nacionalnom i međunarodnom nivou. U osnovi obje se zalažu da je zadatak autorskog prava da pruži zaštitu autoru i njegovom djelu i zakonitim korisnicima, kao i drugim licima korisnicima autorovog djela. Drugačije u objektivnom smislu autorsko pravo je sistem pravnih pravila i načela koji regulišu prava koja zakon dodjeljuje autoru djela. Subjektivno autorsko pravo prema monističkoj teoriji, koja je u našem pravnom sistemu prihvaćena jeste pravo sutora na djelu koje je stvorio i sastoji se od : 1. ličnih prava 2. imovinskih prava ( ovlaštenja). Prihvatanjem monističke koncepcije autorskog prava kao jedinstvenog prava sa više ovlaštenja jeste pravilan i logičan pristup, kao i kod drugih subjektivnih prava koja sadrže više ovlaštenja (npr.pravo svojine).

Apsolutno subjektivno pravo po svojoj prirodi daje svom titularu mogućnost iskorištavanja svog djela, druga lica mogu koristiti tuđe autorsko djelo samo uz dozvolu autora ili nekog nosioca autorskog prava (tzv.autorizacija ) ukoliko zakonom nije drugačije određeno.

Autoru na raspolaganju stoji i mogućnost da zabrani korištenje svoga djela pa se shodno tome autorsko pravo tretira i kao pravo dozvole i pravo zabrane. No, treba imati u vidu da se dozvola koja je dana za određeni način korištenja djela u pravilu odnosi samo na taj konkretni modalitet njegovog iskorištavanja.

6

Za svaki drugi oblik iskorištavanja djela, potrebno je obezbjediti novu dozvolu autora. Da bi neko djelo bilo predmetom autorsko-pravne zaštite mora predstavljati intelektualnu tvorevinu koja je nastala kao produkt duhovnog stvaralaštva određene individue odnosno tvorca autorskog djela.

Zato se kaže da djelo individualizira autora, dok autor : „ Sa svoje strane utiskuje pečat ličnog, posebnog i orginalnog u djelu koje je stvorio.“ ( Vesna Besarović, Intelektualna svojina-industrijska svojina i autorsko pravo, Beograd 2005. str.243.)

Izuzetak predstavlja jedino narodna usmena, književna i umjetnička djela koja su stvarana i dotjerivana u jednom vrlo dugom vremenskom periodu, nerijetko vijekovima, a čiji je autor uslovno kazano čitav narod. Ovakav izuzetak postoji čak i u onim slučajevima kada je prvi autor takvih djela bio poznat. Predmet pravne zaštite autorskog prava jeste autorsko djelo koje prema pozitivnim propisima jedne zemlje, gdje se pravna zaštita traži, mora ispunjavati određene uslove. Dakle nacionalnim propisima se utvrđuje pojam autorskog djela, te kondicije koje mora ispunjavati da bi se smatralo autorskim djelom, odnosno da bi uživalo pravnu zaštitu. Davanjem pravne zaštite jednom obliku duhovnog stvaralaštva, autorskom djelu, zakonodavac istovremeno štiti i autora toga djela. Proizilazi da autor uživa pravnu zaštitu povodom svoga djela i sva njegova ovlaštenja za djelo kojeg je on tvorac od trenutka nastanka tog djela.

No, autorsko djelo može uživati i samostalnu pravnu zaštitu nezavisno od svoga autora , onda kada je autor djela nepoznat, onda kada ispnjava opšte uslove koji su utvrđeni za autorska djela. Autorsko djelo je orginalna intelektualna tvorevina koju je srvorilo određeno lice, sasoji se od ideje koja je konkretizirana u određenom obliku na području književnosti , nauke, umjetnosti i drugih područja stvaralaštva. Autorskim djelom smatraju se pisana djela, govorna djela, dramska i dramsko muzička djela, muzička, djela iz oblasti slikarstva, kiparstva, arhitekture, fotografska djela itd. Kod definisanja autorskog djela postoje različita gledišta, zavisno od posmatranja broja elemenata koje djelo sadrži, naime po nekima, radi se o jednom elementu ( izražajna forma ), po drugima su prisutna dva elementa ( ideja-animus, i oblik njenog izražavanja ili korpus ) dok treći smatraju da se radi o tri elementa, tri faze stvaranja djela ( unutrašnja forma, spoljna-izražajna forma ).

Po monističkom shvatanju, posebno zastupljenom u njemačkom pravcu a dijelo i u anglosaksonskoj teoriji, koje polazi od toga da je autorsko djelo duhovna tvorevina, reprezentativnog karaktera, za njegovu pravnu zaštitu je bitan spoljni oblik tj.ideja nema poseban značaj, jer ostaje uvijek nezaštićena i uslovni kazano stoji svakome na raspolaganju, predstavlja univerzalnu svojinu čitavog čovječanstva.

7

Na tim osnovama koncipirana je legislativa BiH, štite se samo djela koja su dobila spoljašnju formu dok ideja ostaje nezaštićena. ( Treba imati u vidu da je priroda odnosa između ideje i forme određena svakim autorskim djelom ali ipak ideja i forma predstavljaju jedno neophodno jedinstvo, kako ne postoji autorsko djelo bez forme, tako ga još manje može biti bez ideje ). Ali u kraljnjem zakonska pravna zaštita može biti pružena jedino formama autorskih djela, drugačiji pristup je nezamisliv i mora se ustuknuti pred rješenjem da ideja uživa pravnu zaštitu samo ako je ispoljena u adekvatnoj formi ) ( Vesna Besarović, 245, 246 str. isto djelo).

Ipak takvo shvatanje u pravnoj teoriji nije jedinstveno i donekle opravdano trpi određene kritike, sumarno takvo osporavanje se zasniva na stavu da izražajnu formu djela nemoguće odvojiti od njegove unutrašnje sadržine tj.ideje i samo oba elementa kao dvije strane iste pojave autorskog djela zajedno čine cjelinu. Navedeno osporavanje jeste i temelj drugog dualističkog gledišta posebo zastupljenog u francuskom pravu, po kome je za zaštitu autorskog prava neophodna kombinacija ideje i forme samo zajedno, prema toj teoriji corpus i animus predstavljaju autorsko djelo, nemoguće ih je cijepati. Pa se autorskim pravom u objektivnom smislu štiti ideja samo pod uslovom da je ona izražena u spoljnoj izražajnoj formi.

Proširenjem dualističkog nastaje treće trijalističko koje podrazumjeva tri faze nastajanja autorskog djela. Na prvom mjestu je ideja koja predstavlja sastavni dio unutrašnje ličnosti autora i njegovog intelekta. Međutim sve dok je ideja satavni dio autorovog intelektualnog sadržaja tretira se kao umna, potencijalna koncepcija budućeg autorskog djela i u domenu „ posjedu“ u „vlasti“ je samo autora, njenog tvorca (npr.ideja o sadržaju budućeg romana, koncepcija filma koji treba da se snimi ). Kao takva bez obzira što predstavlja esenciju, srž budućeg autorskog djela,nesporno njegov kreatorski element, ideja ne može uživati samostalnu pravnu zaštitu jer nije podobna za prenošenje i korištenje, i zaista ako bi se postupilo na suprotan način kada bi sama ideja nezavisno od forme izražavanja uživala pravnu zaštitu autorskim pravom bi se monopolizirao „ svijet ideja“ koji je po svojoj prirodi univerzalan i pripada čitavom čovječanstvu, pa bi na taj način umjesto da predstavlja njihov podsticaj autorsko pravo blokiralo razvoj nauke, umjetnosti i književnosti.

Druga faza ( element ) jeste unutrašnja forma tj.konkretizacija ideje, čime tvorac daje unutrašnji oblik svojoj ideji (Janjić Miodrag, Industrijska svojina i autorsko pravo , Beograd 1982.godine, str.218).

Na dati način se vrši „razbijanje“ prvog elementa dualističke teorije tj.ideje, odnosno ono što je po njoj jedan element dijeli se na a) izbor ideje b) njenu konkretizaciju. Radi se o uobličavanju ideje u konkretnu sadržinu odnosno inspiracija ili stvaralaškog nadahnuća autora, dobiva odgovarajuće konture budućeg autorskog djela, ustvari autor u sklopu ovog elementa, date faze, može ali ne mora vršiti fiksiranje ideje na materijalnu podlogu

8

npr.koncept književnog djela, note za osnovnu ideju muzičkog djela, skica budućeg portreta i slično. Na taj način se „ ideja iz difuznog apstraktnog svijeta „ transformiše u „ konkretnu sadržinu budućeg autorskog djela“ ( Vesna Besarović, 244. ).

Broj ideja za književna i umjetnička djela je relativno ograničen kao npr.tvrdičluk je bio predmet interesovanja mnogih pisaca, što nije prepreka da mnogi pisci ( Balzak, Popović ) uzmu za obradu u svojim djelima a da svaki od njih predstavlja nov i veliki doprinos opštoj kulturi odnosno autorsko djelo. U datom kontekstu može se navesti i niz drugih ideja kao što su : majčinska ili sestrinska ljubav, rodoljubiva osjećanja, ljubomora, izdaja, rat, ljepota ženskog tjela, itd. Sve su one do sad korištene u nastajanju autorskih djela, pa na neki način možemo kazati da ima veoma malo ideja,koje su sadržavale svoju orginalnost.

Zbog toga današnji izbor ideja od strane autora sadrži nizak nivo intenzivnosti i kako navedeno prevazići. Navedeno se prevazilazi time što je obično unutrašnja forma ideje presudna orginalnost djela, odnosno kroz unutrašnju konkretizaciju, autor daje orginalni pečat jednoj već korištenoj ideji. Naime unutrašnja forma skupa sa spoljnjom predstavlja pečat individualizacije autora čime se postiže da to njegovo djelo bude različito od drugih njegovih djela, kao i od djela slične vrste koje su stvorili drugi autori.

Treći element teorije ( faza) jeste stvaranje vanjskog oblika izražajne forme konkretizirane ideje odnosno materijalnog oblika nekog autorskog djela ( rukopis nekog djela, notni zapis muzičkog djela, slika, skica, plan za djelo arhitekture). Može biti dvodimenzionalan i trodimenzionalan što zavisi od vrste autorskog djela, i tek tada nakon što ideje iz unutrašnje evoulira u spoljnju formu smatrat će se da je autorsko djelo nastalo, materijalizacijom u određenom obliku intelektualna djelatnost autora je okončana. U spoljnoj ili izražajnoj formi, jedno djelo postaje autorsko odnosno djelo koje se može odvojiti od svoga autora koji ima samostalnu vrijednost pa se može vršiti njegovo prenošenje i izvršavanje. Tek kada se može odvojiti od svog autora tada ima samostalnu vrijednost. Izražajna forma čini djelo podobnim za cirkulaciju tj. prometovanje i tek tada se može kazati da je autorsko djelo izražajna forma individualnog duha.

*UMJETNIČKA VRIJEDNOST AUTORSKOG DJELA*

Bez obzira na njenu književnu ili umjetničku vrijednost u okviru autorskog prava, svaka materijalizovana ideja uživa zaštitu. Ovakav pristup je izložen određenim osporavanjima, prije svega zbog problema tj.težine utvrđivanja objektivne ocjene umjetničke odnosno književne vrjednosti.

Zaista vrlo je teško doći do do takve ocjene u svakom pojedinačnom slučaju, naime, i sma činjenica da se nešto ocjenjuje bez obzira ko to vrši nosi u sebi subjektivni karakter. Sjetstveno tome umjetnička vrijednost je subjektivna kategorija i ona zavisi od mnogih faktora kao što su uzrast, stepen obrazovanja, lični afinitet, okruženje, modni trend itd.

9

( Vesna Besarović, 248 i 249 Str.). Dakle objektivno bi se ako bi se do njega dolazilo ocjenjivanje u suštini svodilo na subjektivno. Navedeno bi se vodilo suprotnom cilju od onoga koji je postavljen od doba autorskog prava, a koji je do danas kontinuirano razrađivan kroz principe autorsko-pravne zaštite na nacionalnom i supranacionalnom nivou.

Naime to bi sa sobom nosilo opasnost da na mala vrata dođe po ponovnog uvođenja sistema privilegija u oblasti autorskog prava. Čak bi i solucija da sudovi utvrđuju umjetničku vrijednost književnih i umjetničkih djela i koje će od njih uživati pravnu zaštitu bila neprihvatljiva. To zato što bi se u tom slučaju sudije pretvorile u određenu vrstu književnog odnosno umjetničkog žirija.

Zbog navedenog je prihvaćen, čini se, sasvim ispravan pristup, što je stav sudske prakse kod nas i u svijetu, po kome je ocjena književne ili umjetničke vrijednosti prepuštena ukusu javnosti, publici, čitaocima, slušaocima i drugim korisnicima književnih i umjetničkih djela. Inače, čini se potpuno ne izvodljivim mogućnost da se u zakonima ugrade određeni kriteriji po kojima bi se utvrđivao, ocjenjivao umjetnička vrijednost autorskog djela i odobravala njegova pravna zaštita.

Umjetnička vrijednost autorskog djela ni u jednoj zemlji svijeta nema uticaja na odobravanje njegove pravne zaštite, što vodi, izgleda, definitivnom deduciranju, da u autorskom pravu vrijednosni kriterij nije mjerodavan za sticanje pravne zaštite. Deduciranje-zaključivanje ( U potpuno istoj mjeri pravnu zaštitu će uživati muzička simfonija, ozbiljno književno djelo kao i novokomponovana pjesma). Svrha stvaranja umjetničkih djela sastoji se u tome da se ona nekome, ili bilo kome, sviđa ako se takva svrha postigne uslov umjetničke vrijednosti je ostvaren. Javnost treba da cijeni vrijednost umjetničkog djela prihvatajući ili odbacujući ga.

Svaki drugačiji pristup za utvrđivanje umjetničke vrijednosti djela u kontekstu autorsko pravne zaštite baziran je na ocjenjivačkim odborima, žirijima je dato da ocjene prema sudijskoj ocjeni i slično. Imao bi lični karakter arbitrarnost i proizvoljnost koji bi nosio sve opasnosti u vezi sa tim. Na kraju treba imati u vidu da umjetnička vrijednost nije konstantan i nepromjenjiv kriterij, radi se o vrlo fleksibilnom pokazatelju „ estetskog shvatanja jednog vremena koji podliježe promjenama i oscilacijama.“

*EKONOMSKA VRIJEDNOST AUTORSKOG DJELA*

Sa ekonomskog aspekta autorsko djelo je roba, i ako posebne vrste ( sui generis) u suštini ipak roba. Ona to možda, još uvijek nije za njegovog autora, ali svakako i uvijek jeste za njegovog kupca, odnosno prodavca. Naime teško je zamisliti da neko stvara određeno autorsko djelo samo za sebe a da nema namjeru da ga koristi kao izvor ili barem kao jedan od izbora za obezbjeđenje svoje materijane egzistencije.

Bez obzira o kakvim se modalitetima radi, autorska se djela danas stvaraju radi publike, za tržište i sa ciljem da se u orginalnom ili reprodukovanom obliku što bolje unovči.

10

Današnji „potrošači“ tih djela sve više cijene njegovu estetsku stranu pa su autorska djela, kako na nacionalnom tako i na nadnacionalnom tržištu kao sui generis proizvodi kulture, jedna od najznačajnijih roba.

Od ukusa potrošača, nivoa njihovog kulturnog razvoja neposredno zavisi i koja će od tih roba imati bolji plasman na tržištu, što znači da njihova vrijednost ne zavisi uvijek od same umjetničke vrijednosti. Dakle osnovni i konačni sud o literalnoj i umjetničkoj vrijednosti autorskog djela donose ono kojima su namjenjeni, direktni potrošači robe odnosno njeni kupci. Danas se izgleda nesporno može govoriti o padu umjetničke vrijednosti i o komercijalizaciji umjetničkih djela, odnosno njihovoj proizvodnji za tržište.

*BITNE KARAKTERISTIKE AUTORSKOG DJELA*

Zakonom se eksplicitno ne određuje uslovi koje bez obzira na vrstu mora ispuniti svako autorsko djelo kako bi uživalo pravnu zaštitu u okviru autorskog prava. Međutim bez obzira na to, indirektno uzimajući u obzir zakonske formulacije proističe da kako bi se neko djelo mstralo autorskim mora ispunjavati određene uslove, odnosno imati određene karakteristike, jedna od njih je neizostavno orginalnost djela iz oblasti stvaralaštva a druga da je djelo objevljeno, izraženo u nekoj formi, pri tome što se tiče drugonavedenog treba imati u vidu da je tvorac djela u potpunosti slobodan kod izbora određene forme, a svaka forma koja je pogodna za izražavanje određenog rezultata stvaralačkog rada može uživati pravnu zaštitu.

*ORGINALNOST AUTORSKOG DJELA*

Da bi jedno djelo uživalo autorsko pravnu zaštitu, treba što je opšte prihvaćeno u književnosti i umjetnosti treba orginalnu izvornu tvorevinu. No pod orginalnošću intelektualnog kreativnog ostvarenja, odnosno pod ostvarenjem ljudskog duhovnog stvaralaštva mogu se podrazumjevati dvije vrste koje su vezane za:

a) ličnost autora ( autorska orginalnost tj.tzv.subjektivna orginalnost odnosno novost u subjektivnom smislu ).

b) rezultat autorskog stvaralaštva ( orginalnost djela ).

U autorskoj orginalnosti se može govoriti : „ Onda kada jedno delo održava individualne osobine autorskog dela, odnosno kada predstavlja rezultat inspiracije i individualnog i duhovnog sadržaja njegovog tvorca.“ ( Vesna Besarović, isto djelo ). Orginalnost tj.izvornost djela postoji u onim slučajevima kada predstavlja novu duhovnu tvorevinu u oblasti u kojoj je nastala.

Radi se o autorskim djelima koja zavisno od vrste kod slušalaca, čitaoca ili gledaoca stvaraju osjećaj orginalnog, neobičnog do tada neviđenog odnosno neslušanog djela, pri tome treba

11

imati u vidu da su u određenim slučajevima i neke nijanse dovoljne da se za jedno djelo stvori predstava o njegovoj orginalnosti.

Drugačije kazano, orginalnost uvijek podrazumjeva autorovu orginalnost kao bitan element ali i nešto više- izvornost i autentičnost autorove inspiracije.

Ukoliko, na primjer, jedan kipar napravi umjetničko djelo skulpturu a njegov učenik koji sa njim radi u ateljeu inspirisan djelom svog profesora napravi sličnu skulpturu i pri tome unese svoje lične, individualne elemente u stvaranju svoga djela.

S' obzirom na to da kod oba djela postoji autorska orginalnost, ali samo prva skulptura ispunjava uslov umjetničke orginalnosti-zato što je rezultat izvorne inspiracije.

Drugo djelo, učenikova skulptura i pored orginalnosti predstavlja podražavanje tuđeg umjetničkog djela, kod njega se ne radi o novoj kreaciji koja sadrži znatne izmjene u smislu značajnog pečata ličnosti autora toga vremena.

Orginalnost i novost i ako se radi o veoma bliskim pojmovima ne treba nikako poistovjećivati, zasnivaju se na različitim kriterijumima. Orginalnost na subjektivnom a novost se cijeni na objektivnom nivou.

Sa pravnog aspekta sama novost nije relevantna i ne predstavlja uslov za priznavanje pravne zaštite u autorskom pravu odnosno ne zahtjeva se apsolutna novost određenog djela. U skladu s' tim postoji, doduše, teorijska mogućnost da dva lica nezavisno jedno od drugog stvore isto djelo i da na osnovu toga oba ostvare autorko-pravnu zaštitu, ali i suprotno ( Janjić) određeno djelo može biti novo, dakle ispunjavati uslov novosti ali ne posjeduje orginalnost, pa s' toga neće biti autorsko-pravnom zaštitom, inače društvena zajednica nije posebno zainteresirana za novost autorskih djela kao što je to slučaj kod drugih duhovnih tvorevina.

Orginalnost predstavlja umjetničku kategoriju i zasnovana je na svjetskim kriterijima koji uvijek sadrže elemente subjektivnog i proizvodnog u datom smislu jedno djelo se smatra subjektivno orginalnim ako autor ne oponaša drugo njemu poznato djelo tako npr.neko umjetničko djelo ne mora da bude objektivno novo ali može da stvara utisak umjetnički orginalno kod njegovih konzumenata. Umjetnička orginalnost ne dopušta podražavanje i imitaciju drugih autorskih djela slične vrste, što opet ne znači da potpuno isključuje intelektualne i umjetničke veze između novog djela i djela koja su prije njega postojala.

U konačnici to nije ni moguće, imajući u vidu da se svaki autor manje ili više oslanja na kulturno i umjetničko nasljeđe obrazovanja, te poznavanje nacionalne i strane kulturno umjetničke baštine i djela.

Pitanja orginalnosti jednog djela jeste faktičko pitanje i ono se cijeni AD HOC tj.da li je umjetnički orginalno ili je imitacija, kopija ili neki drugi oblik podržavanja drugih djela. No

12

treba imati u vidu da krajnji oblici u podražavanju tuđeg djela Plagijat ( kod književnih djela ) i nedozvoljena kopija ( kod umjetničkih djela ) podliježu sankcionisanju.

U smislu građanskopravne i krivičnopravne zaštite kao bitan element se uzima autorska orginalnost a u pogledu umjetničke orginalnosti pretpostavlja se da ona postoji i to sve do prekoračenja granice dozvoljenosti u imitiranju tuđeg autorskog djela odnosno dok ne dođe do povrede autorskih prava drugih autora. Kako odobravanje autorsko-pravne zaštite nije uslovljeno ispunjavanjem formalnih kondicija pa ni u pogledu orginalnosti, prezumptivno se smatra da ona postoji sve dok se suprotno ne dokaže ( oboriva pravna pretpostavka ).

*IZRAŽAVANJE-OBJAVLJIVANJE AUTORSKOG DJELA*

Razgraničenje između ideje i forme nerijetko predstavlja težak zadatak, u vezi s' time mogu se postaviti pitanja, do koje mjere se proteže ideja („osnova“) i kada nastaja forma? Je li samo razlikovanje izraza crta i boja dovoljno da jednom djelu da „pečat“ orginalnosti ili kao što je to slučaj u francuskom pravu, zaštitu treba dati i kompoziciji. U biti ova pitanja se svode na mjeru odnosa između 1. prava korištenja dostignutog kulturnog naslijeđa i baštine 2. zabrane eksploatacije tuđeg intelektualnog rada. Po svojoj prirodi ideja i forma moraju činiti jedinstvo, jer bez ideje nema forme. Ipak proširenje autorsko-pravne zaštite može biti tako ekstezivno da se nekim izražajnim oblicima, formam da zađtita čak i onda kada u sebi sadrže vrlo malo onoga, što bi se podvelo pod „ proizvode ljudskog duha“ (npr.dokumentarna fotografija).

Ovako problematiziranje u velikoj mjeri daje za pravo dualističkom shvatanju autorskog djela odnosno njegove zaštite. Međutim u suštini a što predstavlja monističko shvatanje, autorsko djelo ima reprezentativni karakter. Formalno gledajući autorskim pravom se vrši zaštita samo oblika izražavanja dok ideja ( ostaje po strani ) to bez obzira što ona nesporno jeste osnova corpusa ( izražaja) odnosno njenog naterijalnog izražaja koji je u ostalom jedini dostupan javnosti. Zaštita autorskih djela je moguća samo ako su zaista produkti ljudskog duha i ako dobiju svoj odgovarajući izražajni oblik odnosno materijalizovanu formu, pri tome izraz materijalizovana forma se mora extenzivno tumačiti odnosno, treba imati u vidu da ne mora uvijek i kod svih djela imati izražaj u trajnom i fizičkom tj.tjelesnom obliku, npr.usmena govorna djela ( predavanja, govori, besjede i sl.) muzička djela bez nota ( govor i zvuk se smatraju materijalnim djelom prirode pomoću kojeg se komunicira i prenosi određeni sadržaj).

No kada se radi o koreografskim ili pantomimskim djelima autor autorsko-pravnu zaštitu shodno bernskoj konvenciji uživaće samo ako je njihovo predstavljanje utvrđeno pismeno ili na drugi način ( npr.na filmskoj traci ).

Uz navedeno treba imati u vidu da materijalizovana forma u kojoj je djelo izraženo ne mora biti konačna. Naime i nedovršena djela uživaju pravnu zaštitu ( nedovršeni romani, slike ).

13

U datom slučaju je bitno da je materijalizovana ideja predstavljena u mjeri koja bez dvojbe karakteriše autorsko djelo u suštini objavljivanje djela ne predstavlja konstitutivni element autorsko-pravne zaštite, domaćih državljanina u autorskim pravcima pretežnog broja zemalja ( bez izuzetka članicama bernske unije) pa kada se radi i o BiH.

Objavljivanje odnosno radnja kojom djelo postaje dostupno javnosti potencijalno svim individuama ili većem broju lica koja nisu povezana nekim specifičnim međusobnim odnosima, prvenstveno ima značaj za računanje roka zaštite. Načini objavljivanja su različiti i uslovljeni su vrstom djela koje se objavljuje.

Objavljivanje autorskog djela je u vlasti samog autora, jedan je od njegovih ličnih prerogativa, što je osim nekih izuzetnih slučajeva ne prenosivo pravo.

U anglosaksonskom pravu objavljivanje je bio jedan od uslova za sticanje autorsko-pravne zaštite. Zavisno od toga da li su objavljena ili ne autorska djela su u Engleskoj do 1911. godine, a u SAD-u do 1976. godine imala različit pravni status. Novi zakon SAD-a donesen navedene godine, ukida dotadašnja pravila i neobjavljena djela izjednjačava sa objavljenim.

Od momenta objavljivanja djelo je uživalo zakonsku zaštitu, vlasnik autorskog djela je sticao zakonski priznata moralna ovlaštenja, uključujući i pravo na pravnu zaštitu u slučaju povrede svoga djela. U pogledu neobjavljenih djela važio je režim Common Law-a tj.primjenu pravila koja su pružila znatno manju zaštitu autoru, i njihovih neobjavljenih djela. Kada su u pitanju djela čiji je auto nepoznat, autorsko-pravna zaštita je vezana za samo takvo djelo i zavisno od vrste djela uslovljena je njegovim objavljivanjem odnosno računa se od dana njegovog objavljivanja. Ovdje se radi o pravima bernske konvencije koja su preuzele zemlje njene potpisnice odnosno članice te unije.

Potrebno je razlikovati pojmove objavljivanja i izdavanja što je značajno za korištenje pojedinih prava autoru. Neko autorsko djelo se smatra objavljenim od trenutka kada na bilo koji način i bilo gdje u svijetu prvi put saopšteno od strane autora ili lica koje je on na to ovlastio. S' druge strane kod izdavanja se smatra momanat kada su primjerci djela pušteni u promet i to od strane autora ili lica koje je na to ovlastio. I to u broju primjeraka koji može zadovoljiti potrebe javnosti. Polazeći od vrste i prirode djela čime se izbjegava slučaj tzv.“fiktivne upotrebe“. Kada se radi o djelima likovne umjetnosti ona se smatraju izdatim ukoliko jedan orginalni primjerak ili najmanje jedna kopija djela učinjena trajno pristupačna javnosti od strane autora ili lica koje je on na to ovlastio.

*NASLOV AUTORSKOG DJELA*

14

Naslov djela je ime, naziv koje se određeno autorsko djelo obilježava s' ciljem njegove identifikacije i razlikovanje od djela iste ili slične vrste. Upravo naziv odražava suštinu djela koje ( vesna Besarović, 250.) a) obilježava njegovu osnovnu ideju b) upućuje na djelo c) je u bliskoj intelektualnoj vezi s' djelom.

S' tim u vezi naslov se može tretirati duhovnim stvaralaštvom autora djela drugačije kazano sastavnim djelom autorskog djela kojeg obilježava. Bez obzira na to što je naslov intelektualnog djela povezan sa samim djelom sa funkcijom da identifikuje i personifikuje autorsko djelo u skladu sa zakonskim odredbama uživa autorsku zaštitu, ustvari, čini se da zakonodavac na taj način pledira ukazati kako je u pogledu kvaliteta, pravna zaštita naslova identična pravnoj zaštiti samog autorskog djela, odnosno da naslov jeste cjelina sa kojom se djelo obilježava ali to treba shvatiti tako da je naslov posebno autorsko djelo.

To iz razloga što se naslov može zaštiti samo ako postoji autorsko djelo. Njegova pravna zaštita je akcesorne prirode u odnosu na pravnu zaštitu samog autorskog djela.

Imajući u vidu da je osnovna funkcija naslova da se njime obilježi autorsko djelo, smatra se nedopuštenim. Za naslov uzima se onaj koji je već korišten, za isto ili slično djelo. Ako se na takav način može izazvati, odnosno izaziva zabuna u pogledu autora djela.

Takva zabrana dakle, ima za prezumpciju dva uslova: 1.) da se radi o djelima iste vrste 2.) da time dolazi do zabune i/ili pometnje u pogledu identiteta autora i djela.

Znači dopušteno je koristiti iste naslove za različite vrste djela, jer na taj način ne može doći do zabune u književnom i umjetničkom životu. Povredom naslova vrijeđaju se lično-pravni i imovinsko-pravni interesi autora djela. Ukoliko bi pak došlo do pojavljivanja istih ili sličnih autorskih djela sa istim naslovima, što bi izazvalo zabunu u prometu, primjenilo bi se načelo vremenskog prioriteta tj. autor djela koje je ranije nastalo ( objavljeno ) stiče pravo da zadrži takav naslov.

A autor drugog djela kasnije nastalog u obavezi je da izmjeni naslov svoga djela. Interesantno je da zakon Velike Britanije ne pruža pravnu zaštitu naslovu autorskog djela. Ali ukoliko jedan autor ili korisnik autorskog djela upotrjebi naslov tuđeg autorskog djela, to će se tretirati kao akt nelojalne konkurencije.

Shodno tome autor djela čiji je tako iskorišten stiče prava koja proističu iz nelojalne konkurencije. U francuskoj legislativi „naslov djela uživa pravnu zaštitu ako je orginalan.“(Vesna Besarović, 251.). Na taj način polazeći od toga da naslov predstavlja sastavni dio autorskog djela za čiju je pravnu zaštitu orginalnost osnovni uslov isti uslov ( orginalnost ) predviđen je i za pravnu zaštitu naslova. Međutim s' obzirom na hiperprodukciju u oblasti književnosti i umjetnosti na razvijene mas-medije i ogromnu cirkulaciju kulturnih dobara.

Danas je teško naći orginalan naslov. Zato se u Francuskoj u odsustvu orginalnosti zahtjeva tzv.distinktivnost, pod time se podrazumjeva da niko ne može koristiti naslov jednog djela za

15

individualizaciju djela iste vrste, ukoliko se time može izazvati zabuna. Navedeno se odnosi kako na naslove zaštićenih djela tako i na ona autorska djela koja spadaju u javni domen ( čiji je rok zaštite protekao ). U njamačkom pravu naslov djela ne crpi zaštitu iz propisa autorskog prava osim kada se radi o naslovu koji odražava „individualni duh autorskog djela, odnosno autorovu ideju“ ( Vesna Besarović, 252 str.).

No slično Velikoj Britaniji zakonom o nelojalnoj konkurenciji pruža pravnu zaštitu naslovu autorskog djela, naime da bi naslov uživao takvu zaštitu potrebno je a) da se razlikuje od drugih naslova b) da postoje prioritetne potrebe c) da se eliminiše opasnost stvaranja zabune sa djelima iste ili slične vrste. Interesantno je da u Njemačkoj naslovi novina, časopisa i drugih publikacija uživaju pravnu zaštitu u okviru propisa o pravnoj zaštiti žigovanja.

*IZVEDENA AUTORSKA DJELA IZ ZBIRKE*

Već je dovoljno kazano da kada autor djela ispuni uslov umjetničke orginalnosti, kao izvorni nosilac ovlaštenja, stiče sva autorska prava u vezi sa svojim djelom. No, moguće je da autor u shvatanju nekog djela koristio uzonom-idejom ili kompozicijom drugog autora, a da je pri tome unio određene elemente orginalnosti.

Uz to u podražavanju tuđeg djela, isto nije plagirao niti kopirao.

Povodom takvog djela ima pravo na odgovarajuću autorsko-pravnu zaštitu ali se u tom slučaju radi o IZVEDENOM DJELU. Autor izvedenog djela može biti ograničen u vršenju svojih prava od strane autora izvornog djela, što upućuje na postojanje određenih odnosa između njih. Prilikom utvrđivanja odnosa, između autora izvornog djela i izvedenog djela ( kod kojeg je umjetnička orginalnost prisutna u manjem obimu tj.intenzitetu u odnosu na prvo ).

U teoriji autorskog prava postoje adekvatni pristupi , po jednom od njih ( francuski sistem ) ako je u izvedenom djelu od izvornog „pozajmljena“ samo ideja izvedeno umjetnočki djelo će se smatrati umjetnički orginalno, to iz razloga što je ideja slobodna i dostupna svakome odnosno nemoguće je zabraniti nekome pravo na ideju pa ni na korištenje tuđe, međutim ako je kod izvedenog djela pored ideje pozamljena i forma tj.način izražavanja autora izvornog djela, takvo izvedeno djelo će se smatrati relativno orginalno. U datom slučaju će se tretirati kao neka od vrsta prerade, obrade, zbirke, prilagođavanja odnosno prijevoda izvornog djela, a odnosi između autora izvornog i izvedenog djela se prevodi pod pozitivne propise autorskog prava.

Po drugom njemačkom sistemu, kod procjene se polazi od toga da svako djelo odražava ličnost autora. To dalje znači da njegova individualnost može biti iskazana putem: a) sadržaja b) izražajne forme ili c) i sadržaja i izražajne forme.

Pored datih elemenata koji odražavaju individualnost autora i daju pečat ličnog, autorskog svako autorsko djelo sadrži neke opšte elemente koje autorsko pravo ne štiti već predstavljaju dio kulturno-umjetničkog nasljeđa i/ili opšteg znanja.

16

Podražavanje takvih elemenata je dopušteno i nedovodi po povrede umjetničke orginalnosti. Takva povreda će postojati onda kada u jednom djelu pozajmljeni lični elementi iz drugog autorskog djela. Francuska teorija autorskog prava čini razliku između apsolutne i relativne orginalnosti autorskog djela.

Apsolutno orginalna autorska djela su ona čiji autori ne crpe inspiraciju iz ranije nastalih djela, odnosno intelektualno i pravno su potpuno nezavisna od ostalih djela. Relativno orginalna djela jesu ona u kojima su autori pozajmili određene elemente ranije nastalih djela. Ipak u praksi se javlja veliki broj djela koja su između apsolutno orginalnih tj.izvornih i relativno orginalnih tj.izvedenih djela, naime ona nemaju umjetničku orginalnost niti su izvedena djela-shodno normama autorskog prava. Kod njih se umjetnička orginalnost procjenjuje ad hoc i zavisi od suda publike.

Kod utvrđivanja orginalnosti autorskog djela nije moguće koristiti isti jedinstveni kriterij kod svih njih, već se procjenjuje zavisno od vrste autorskog djela. Tako kada se radi o književnim djelima, presudni su kompozicije i način izražavanja ideje autora. Kod muzičkih djela orginalnost se može ispoljiti u bilo kojem elementu melodiji, harmoniji ili ritmu. Lično izvođenje kod književnih i umjetničkih djela nema značaja prilikom ocjenjivanja njihove orginalnosti. To za razliku od djela likovne i primjenjene umjetnosti, kod kojih je suprotno tome lično izvođenje bitan elemenat orginalnosti.

Naime likovno djelo koje ispunjava uslov autorske orginalnosti uživa pravnu zaštitu i ako nije umjetnički orginalno, pa čak i kada predstavlja kopiju nekog djela ( pod uslovom da je potpisano od autora kopije ).

Po prirodi stvari od nekih autorskoh djela, umjetnička orginalnost je manjeg intenziteta npr.prilikom stvaranja svog riječnika autor se mora služiti djelima drugih autora. Kada se radi o narodnoj muzici prilikom sastavljanja kompozicije kompozitor je nužno inspirisan narodnim folklorom. A utor djela primjenjene umjetnosti koji za uzor uzima narodne rukotvorine, prinuđen je da se služi rezultatima narodnog stvaralaštva itd. Uporedo sa stvaranjem autorskog djela prisutan je proces nastajanja djela koja za osnov imaju neko od postojećih autorskih djela-izvedena autorska djela.

Tome najviše doprinosi činjenica da se jedno autorsko djelo, jednostavno može koristiti na više načina, prerada-izrada scenarija za film, dramatizacija, prijevod itd. Pri tome svaki od datih modaliteta može biti nezavisan i na koji način može uticati na vrijednost samog djela šta više, a što predstavlja, svojevrsno bogatstvo autorskog prava i samo izvedeno djelo može poslužiti za osnov za nastajanje novog autorskog djela. U tu svrhu mogu koristiti djela koja uopšte ne uživaju autorsko-pravnu zaštitu ( zbirke sudskih odluka, zakona i dr.). Kao i ona kod kojih je autorsko-pravna zaštita istekla ( slobodna autorska djela ).

Vraćajući se na suštinu izvedenih autorskoh djela treba još jednom naglasiti da je njihova autorsko-pravna zaštita moguća samo ako predstavljaju orginalnu duhovnu tvorevinu

17

izraženu u adekvatnoj formi iz oblasti književnosti, nauke, umjetnosti i drugih područja stvaralaštva.

Značaj koji uopšte imaju stvaralački doprinos u društvenoj zajednici, rasprostranjenost izvedenih djela u savremenom kulturnom životu, jesu važni faktori koji su nametnuli potrebu da ona uživaju autorsko-pravnu zaštitu na nacionalnom i međunarodnom planu i to pod istim uslovima kao i djela na osnovu kojih su ona stvorena ( izvorna djela ) i nezavisno od zaštite koju ona uživaju.

Moguće je i da izvedeno autorsko djelo bude stvoreno u istoj formi kao i ono koje je poslužilo kao osnov za njegovo stvaranje. Nacionalnim zakonima se utvrđuju forme izvedenih autorskih djela ali ne taxativno već samo izlegblarno to dalje znači da će izvedena djela koja u zakonima nisu pomenuta uživati autorsko-pravnu zaštitu ukoliko ispunjavaju predviđene opšte uslove. Izvedeno autorsko djelo, ne samo da je suštinski povezano sa izvornim već je u svom nastajanju zavisno od njega, autor izvedenog djela mora imati saglasnost autora postojećeg djela i ako je nadalje u stvaranju svog djela samostalan. Po okončanju izvedenog djela, ukoliko ono ispunjava zakonske uslove, njegov autor postaje nosilac svih zakonom utvrđenih autorsko-pravnih ovlaštenja.

*MODALITETI I OSNOVNE KARAKTERISTIKE IZVEDENIH DJELA*

Prijevod određenog autorskog djela bez obzira da li to djelo uživa autorsko-pravnu zaštitu ili ne ili mu je zaštita istekla ne predstavlja izvedeno djelo već izvorno djelo iskazano drugim jezikom. Prevodilac stvara novo autorsko djelo koje uživa pravnu zaštitu i nezavisno od kvaliteta prijevoda. No treba imati u vidu da prevodilac mora imati suglasnost autora, odnosno nosioca autorskog ovlaštenja, za zaštićeno djelo koje se prevodi. Takva suglasnost je neophodna jer je prevođenje jedna od imovinskih prava autora koja je zakonom utvrđena odnosno zagarantovana. Neophodno je napomenuti da prijevodi službenih tekstova iz područja uprave i zakonodavstva kao i sudstva ne uživaju autorsko-pravnu zaštitu ukoliko su učinjeni službenoj javnostii kao takvi objavljeni. Prerada, prilagođavanje, adaptacija autorskog djela predstavlja stvaranje novog autorskog djela druge vrste na osnovu već postojećeg književnog djela. To je npr.izrada scenarija za film na osnovu romana ili prerada u dramsko ili pozorišno djelo tzv.dramatizacija.

U praksi je veoma rasprostranjeno kinematografsko prilagođavanje i adaptacija za TV. Takođe treba imati u vidu preradu školskih i univerzitetskih udžbenika. Od muzičkih izvedenih djela nerjetko se javljaju aranžmani, varijacije, skraćivanja i imitacije.

Aranžman predstavlja obradu postojećeg muzičkog djela u svrhu njegovog prilagođavanja za izvedbu sa drugim instrumentima, u odnosu na one kojima se izvodi u postojećem muzičkom

18

djelu. Radi se o najčešćem modalitetu muzičkog izvedenog djela, ali da bi uživalo zaštitu neophodno je da predstavlja individualni duhovni doprinos autora.

Varijacija je ustvari izvedeno djelo kod kojeg je izvršeno „pozajmljivanje“ teme od izvornog muzičkog djela, dodavanjem nvog motiva. U odnosu na aranžman varijacija je više „udaljena“ od izvornog djela, pozajmljena je samo tema muzičkog djela a ostalo je doprinos autora.

Skraćivanje postojećeg muzičkog djela radi određene namjene takođe predstavlja određeni vid muzičkog djela, ali pod slijedećim uslovima: a) da se radi o rezultatu intelektualnog doprinosa b) da samo za sebe predstavlja cjelinu (per se)

Imitacija muzičkog djela isto tako jeste vrsta muzičkog izvedenog djela ukoliko je tako nazvano i ispunjava određene opšte uslove za zaštitu. Autorskim djelom se smatra i zbirka autorskih djela, ako s' obzirom na izbor i raspored ispunjava opšte uslove za autorsku zaštitu. U ovu kategoriju se ubrajaju: enciklopedije, zbornici, antologije, muzičke zbirke, zbirke fotografija, itd. U zbirke spadaju i baze podataka ukoliko ispunjavaju opšte zakonske uslove za zaštitu autorskog djela isto to važi i za zbirke djela koja nisu autorska djela, npr.zbirke narodnih pjesama, sudskih odluka, zakonskih tekstova itd. Treba i ovdje napomenuti da pravna zaštita zbirke i autora zbirke ne ograničava prava autora djela koji su sastavni dio zbirke. Sudska praksa ima pristup po kojem i izbor muzike za film može predstavljati izvedeno autorsko djelo.

*DJELA KOJA UŽIVAJU AUTORSKO-PRAVNU ZAŠTITU*

Kod utvrđivanja djela koja uživaju autorsko-pravnu zaštitu savremeno zakonodavstvo primjenjuje metoda generalne klauzule. Na ime odredi se opšti pojam definicije autorskog djela uz izgemlarno nabrajanje vrsta takvih djela, nabrajanje ima katakter primjera odnosno isključuje pravnu zaštitu i za djela nabrojanih u zakonu, pod uslovom da se mogu podvesti pod generalnuklauzulu ( mogu se smatrati autorskim djelom ).

1. Pisana i govorna djela

U literaturi pa i zakonskoj regulativi često se može naći da se dana djela nazivaju književna, što predstavlja sužavanje pojma autorskog djela koja se izražavaju jezikom to se čini neprihvatljivim najmanje iz razloga što „pojam književna djela predstavlja kvalitetnu odrednicu“ ( Vesna Besarović. 255.-a strana) pa je određenje govorna djela adekvatnije.

U ovu grupu autorskih djela ( pisana i govorna djela ) spadaju sva djela kojima je sredstvo izražavanje jezik, pri tome nije bitno koji je to jezik, domaći ili strani, živi ili mrtvi

19

( latinski, starogrčki ), književni ili se radi o dijalektu. Ali neophodno je da se pri tome radi o jeziku koji je razumljiv jednoj grupi naroda, etničke cjeline itd.

U književna djela spadaju sva djela iz oblasti književnosti ili balatristike, koja se mogu izraziti u obliku romana, novele, pripovjetke, bajke, basne itd., kao i poezija-književna djela izražena u stihu. Zatim slijede dramska djela odnosno drame, scenarija za filmove, libreta za razna scenska i nescenska djela.

Naučna djela jesu ona koja se odnose na oblast nauke, fundamentalne i primjenjive, to su djela koja sadrže elemente naučnog saznanja u mjeri i kvalitetu da se mogu smatrati orginalnim naučnim djelima. Naučno djelo mora biti samostalno koje postavlja na problem od interesa za nauku da je teoretsko obrazloženje naučnog problema ili sadrži njegovo rješenje. Autorsko-pravna zaštita se daje takvom djelu odnosno njegovoj formi u kojoj je izraženo. Dakle, sam sadržaj naučnog djela ( teorije naučnog otkrića i njegova primjena u praksi) per se slobodan je za korištenje, odnosno nije pravno zaštićen.

Pod govorna djela podvode se zbirke naučnih i književnih djela odnosno zbirke autorskih djela. One mogu biti u obliku enciklopedija, opštih i specijalizovanih za određenu oblast ili praktičkog saznanja, zbornika , antologija i sličnih zbirnih djela. Takođe zbirke mogu razne vrste slikovnica, ilustracija, stripova, enigmatskih igara, kataloga, vodiča i dr. Ovdje se svrstavaju i sva druga djela čije je sredstvo izražavanja jezik, bez obzira da li slovi kao isključivi oblik izražavanja ili se koristi zajedno sa ilustracijama, slikama, fotografija ili drugim djelima iz oblasti autopravne zaštite. Izuzetno i pod određenim uslovima pravnu zaštitu mogu uživati i neki novinski članci kao i neki oblici privatne korespodencije.

Ipak u osnovi novinski članci bez obzira što je za njihovo pisanje potreban određeni intelektualni napor i zahtjeva se poznavanje činjenica o kojima se piše, ne predstavljaju duhovnu tvorevinu u smislu autopravne-zaštite.

To iz razloga što im nedostaje orginalnost i inspiracija i ideja koja predstavlja za svako autorsko djelo. Novinskim člancima čitaoci obavještavajuo događajima iz oblasti političkog, privrednog, kulturnog sportskog i drugih oblasti javnog života. Dakle njihovi sadržaji su zbivanja iz života odnosno iznošenje činjenica i pojava. Uslov orginalnosti ispunjavat će određeni novinski članci koje se ne sastoje samo od vijesti i informacija nego je i njima inkorporirano i mišljenje autora o nekom događaju, njegov komentar, analiza i lično viđenje određenog problema. U datim slučajevima takvi članci mogu uživati autorsko pravnu zaštitu odnosno imati tretman autorskog djela. Ovakav pristup je relativno novijeg datuma i pod uticajem velikih ulaganja u modernu informatiku kao i različite konkurencije između izdavačkih kuća á propos brzine i kvaliteta informacija.

Proističe da osnovni pokretač nije bila želja za zaštitu moralnih i materijalnih interesa autora novinskih članaka već se radi o interesima velikih izdavačkih kuća koje su time

20

željele ostvariti veću zaradu i povlašteni položaj. To su verbi causa ( na primjer ) putopisne reportaže, analize pravnih, ekonomskih ili političkih dešavanja, komentari društvenih zbivanja itd. Ukoliko se potvrdi autorsko pravo u pogledu takvih djela primjenit će se opšti režim autopravne zaštite.

Kada se radi o povredi interesa izdavačkih kuća ( nedozvoljeno preštampavanje vijesti nedopušteno korištenje istog izvora informacija i dr.) ostvarenje zaštite se vrši shodno pravilima koja se primjenjuju u oblasti nelojalne konkurencije. U principu privatna i poslovna korespodencija se ne podvode pod autorska djela. Naime treba imati u vidu da privatna pisma uživaju punu pravnu zaštitu u sklopu ličnih građanskih prava kao i krivičnom pravu. Ali ako se radi o privatnim pismima pisanim naročitim jezikom u književnoj formi u kojima autor iznosi svoje neko viđenje i koja obrađuju pitanja od opšteg interesa a predstavljaju izraz orginalnog intelektualnog stvaralaštva uživat će autorsko-pravnu zaštitu. Najčešći slučaj je da se u ulozi autora takvih pisama nalazi neki poznati naučnik, književnik, umjetnik ili neka druga ličnost iz javnog života.

Međutim ta činjenica, kvalitet ličnosti autora pisma, per se nije dovoljna da se neko pismo podvede pod autorsko već mora ispunjavati određene uslove utvrđene autorskim pravom, drugačije, ukoliko je privatno pismo književno djelo u skladu sa pravilima autorskog prava, njegov autor pored prava na njegovu sadržinu ima pravo i na njegovo objavljivanje ali pod uslovom da se time ne vrijeđaju interesi primaoca toga pisma. S' druge strane i primalac takvog pisma ima pravo na njegovo objavljivanje ali uz suglasnost njegovog autora. Sam papir odnosno hartija kao materijalna podloga na kojoj je pismo sačinjeno ostaje u svojini primaoca tog pisma.

Kada se radi o poslovnim pismima i svim drugim koja nemaju karakter orginalnih intelektualnih tvorevina za njih ne postoji prava zaštita, sličan tretman imaju i privatni dnevnici, bilješke i zapisi, kod kojih je autorsko-pravna zaštita uslovljena orginalnošću, stvaralačkim doprinosom, a pri tome njihovom se objavljivanju obavezno vodi računa o ličnim pravima pisca i spominjanih ličnosti.

Treba imati u vidu da englesko autorsko pravo ustanovljava autorsku zaštitu pri tome ne zahtjevajući uslov orginalnosti ( Vesna Besarović, 257.). Usmena djela kako u našem tako i u uporednom pravu uživaju autorsko-pravnu zaštitu identično kao i pisana djela pod uslovom da su orginalna. Njihov status je donekle sličan onome koji imaju koreografska i pantomimska djela odnosno iz razloga što i ona moraju ispuniti uslov u pogledu fiksiranja, pismeno ili na neki drugi način. To je sasvim opravdano iz razloga što je u praksi gotovo nemoguće obezbjediti zaštitu za djelo koje nije materijalizovano, odnosno materijalno fiksirano.

*KOMPJUTERSKI PROGRAMI*

21

Sa pojavom kompjutera i kompjuterskih programa stvoren je ogroman zamah u privrednom i društvenom životu većeg djela čovječanstva. U proizvodnju kompjuterske tehnologije plasiraju se ogromne investicije i angažuje vrhunski ljudski potencijal. Imajući to u vidu opravdano se postavilo pitanje njihove pravne zaštite i pronalaženja njenih adekvatnih modaliteta.

Kako se komjuter u širem smislu sastoji od dva segmenta: 1. Kompjuter kao elektronski uređaj ili hardver 2. Kompjuterskog programa-softwera.

To treba imati u vidu njhovu međuzavisnost ( softver-predstavlja skup instrukcija pomoću kojih hardver vrši svoju funkciju, hardver ne može obavljati svoju funkciju bez softwera). Hardver dakle funkcioniše samo pod uslovom da primi niz instrukcija datih sukcesivno i po utvrđenom redoslijedu. Dakle softver je segment koji individualizira hardver, na taj način što će a što zavisi od potreba korisnika, jedan hardver koristiti za projektovanje, drugi služi za projektiranje, treći za vođenje knjigovodstvenih poslova, četvrti za upravljanje aerodromima i sl.

Pored ekonomskog motiva koji je već naznačen , slijedeći razlog za upostavljanje pravne zaštite softvera jeste činjenica da se radi o rezultatu ljudskog stvaralaštva koji je kao duhovna tvorevina podoban za pravnu zaštitu. Pored zaštite autora nameće se i potreba za zakonskom regulacijom odnosa i prijenosa programa između autora softvera i njegovog vlasnika ( onda kada su ta lica različita) te zainteresiranih korisnika. Konačno slijedi još jedan treći razlog koji se sastoji u regulisanju transfera softvera.

Kompjuterski programi se mogu zaštiti na osnovu propisa patentnog prava, tako i u kontekstu autorskog prava. To će zavisiti od toga da li su u konktretnom slučaju bliži pojmu pronalaska ili autorskog djela. U prvom slučaju kompjuterski program mora ispunjavati uslove koji su ustanovljeni i za svaki drugi pronalazak, pri čemu je najvažniji novost tehničkog rješenja za koje se zahtjeva pravna zaštita putem patenta. U drugom slučaju ( pružanje pravne zaštite na osnovu autorskog prava) nije sporno da je neophodno zakonski regulisati, što je u BiH i učinjeno. Vlasnik hardvera nema subjektivno pravo na softveru već može imati samo imovinska ovlaštenja, na osnovu ugovora o djelu ili radnog odnosa, i tada bi autor softvera na njemu imao moralno pravo kao i pravo na adekvatnu naknadu. Pravnu zaštitu softvera u odnosu na druga autorska djela prate specifičnosti koje se odnose na njihovo umnožvanje ili kopiranje, mjenjanje, prevođenje jednog softvera na drugi, kao i njihovo davanje u zakup.

Što se tiče umnožavanja prema opštim pretpostavkama autorskog prava, autor je zaštićen od svake vrste umnožavanja svog autorskog djela, za koju nije dao svoju suglasnost ( tjelesnog ili virtualnog, trajnog ili privremenog, posrednog ili neposrednog). Ali kada se radi o softveru pod umnožavanjem se smatra smještanje cjelog ili djela programau memoriju kompjutera odnosno njegovo puštanje u rad na računaru.

22

Ipak danas je kopiranje najčešći oblik povrede softvera. Zemlje koje propisuju autorsko-pravnu zaštitu softvera u koje spada i BiH, tretiraju uz manje izuzetke povredom subjektivnog autorskog prava, svako njegovo nedopušteno kopiranje-umožavanje.

Pravna zaštita softvera se može vršiti i po propisima o nelojalnoj konkurenciji, mada se to u praksi pokazalo kao teško izvodljivo. Naime po takvim pravilima, ne štiti se sam softver, već i njegov vlasnik koji ne mora biti autor, od postupaka trećih lica koji su u suprotnosti sa dobrim poslovnim običajima i načelima zdrave konkurencije.

U posljednje vrijeme postoji tendencija pravnih krugova da se softver štiti kao jedan od oblika poslovne tajne, što je posebno regulisano u američkom pravu. Zaštita koju na taj način ostvaruju vlasnici hardvera i softvera ( kao poslovna tajna) pred sudovima u SAD-u je uglavnom zadovoljavajuća ( Vesna Besarović, str.262.)

No, da bi po tom osnovu softver bio pravno zaštićen mora ispuniti uslov tajnosti, što znači da drugi učesnici na tržištu ne raspolažu sa takvim softverom. Ostaje u, takođe u dobroj mjeri, efikasna mogućnosti da se zaštita softvera postigne i putem ugovora, kojim njegov proizvođač ili imalac preuzima obavezu prema autoru da sačuva njegovu tajnost.

*POZORIŠNO DJELO*

Autorska djela koja su namjenjena scenskom izvođenju, posredstvom jednog ili više umjetnika odnosno izvođača, imaju tretman pozorišnog djela. Radnja pozorišnog djela se izvodi neposredno pred gledaocima, na sceni s' tim što sredstvo izražavanja u njemu može biti različito govor, muzika, pokreti i igra pojedinačno ili kombinovano, izvođenje pozorišnog djela može biti realizovano i putem odgovarajućih predmeta kao što je slučaj sa lutkarskim pozorištem kao što je korištenje lutaka. Autor mora dati posebno odobrenje za svaki oblik izvođenja javnog pozorišnog djela. Uzimajući u obzir sredstva izraćavanja, pozorišna djela se klasifikuju na dramska, dramsko-muzička, koreografska i pantomimska djela. Kod dramskih djela kao posebnog oblika govornih književnih djela, predmet je postavljen na scenu određene dramske radnje komedije, tragedije, malodrame i dr.

Kao pisana, govorna djela uživaju autorsko pravnu zaštitu pa autor ima pravo na njihovo objavljivanje i izdavanje, pored toga autor ima pravo na izvođenje tj.predstavljanje, odnosno pravo da dopusti izvođenje njegovog djela na sceni. Treba imati u vidu da su pravo objavljivanja i pravo izvođenja i predstavljanja dva odvojena prava i čiji se i prijenos najčešće vrši izdvojeno i ako ne postoji nikakva smetnja da se realizuje i zajedno. Pravo izvođenja i predstavljanja se naziva pozorišnim pravom, a pod javnim izvođenjem pozorišnog djela podrazumjeva se prijenos istog putem radia, TV ili putem filmske trake.

23

Pod dramsko-muzičkim djelima podrazumjevaju se koautorska djela u kojima su, što proizilazi iz samog naziva spoljena u jednu jedinstvenu cjelinu dva djela- muzičko i dramsko, ali u najvećem broju slučajeva radi se o nedjeljivoj cjelini pa zato oba autora automuzike tj.kompozitor i autor dramskog teksta-libretista imaju nedjeljiva autorska prava, ako se muzika može odvojiti od dramskog teksta a da pri tome ostane kao posebna cjelina, koautori će uživati odvojena prava. U tom smislu, kao odvojena prava, koautori imaju pravo objavljivanja i pravo scenskog izvođenja autorskog djela. Međutim, prilikom vršenja odvojenih prava, oni se obavezni voditi računa o interesu zajedničkog djela kao cjeline, pravno gledajući njihovi međusobni odnosi se regulišu ugovorom koji ima karakter intuito personae.

Koreografska umjetnička djela su ona koja se izražavaju pokretom, plesom, ritmom, pa se od strane nekih autora nazivaju „umjetnost pokreta“. Radnja koreografskog djela je situirana u dramskoj umjetnosti i naziva se libretom, s' tim što se najčešće ispoljava igrom koja je u pravilu praćena muzikom. Kod koreografskog djela se može pojaviti više autora-libreta, igre i muzike koji kao koautori imaju pravo na izvođenje odnosno prikazivanje djela kao i na, ako je pogodno za to, njegovo objavljivanje.

Pantomimska djela obuhvataju ona čija se interpretacija bazira samona pokretima tjela ili mimikama glumaca-izvođača, radi se o koautorskim djelima, pa koautori imaju istovjetna prava kao što je to prethodno navedeno kod koreografskog djela.

Štokholmska reviziona konferencija bernske konvencije postupajući po zahtjevu grupe afričkih i azijskih zemalja prihvatila je odredbu po kojoj su nacionalnim zakonodavstvima date preporuke da odrede nadležno tjelo koje će zastupati, štiti i ostvarivati prava nepoznatih autora čija su djela potpala pod javni domen i predstavljaju kulturno i umjetničko blago odnosne zemlje. To su : folklorna djela, narodna muzika, narodno, pismeno i usmeno stvaralaštvo te drugi umjetnički izražaji različitih vrsta i namjena.

*MUZIČKO DJELO*

Kada autor svoje misli i osjećanja izražava pomoću zvuka tada se radi o muzičkom djelu. Ono kod slušalaca izaziva, zavaljujući zvuku i tonovima, osjećaj lijepog i prijatnog i budi njihova estetska osjećanja ( za razliku od književnih djela koja prvenstveno utiču na intelekt čitaoca).

Muzičko djelo se sastoji od niza tonova koji su harmonizirani, odnosno sadrže tri elementa- melodiju, harmoniju i ritam.

24

*Melodija odnosno arija sastavljena je od niza zvukova koji jedan za drugim slijede, a da bi izrazili kompozitorovu maštu i inspiraciju. Kao esencijalni element muzičkog djela melodija individualizira autora. Ako predstavlja orginalnu tvorevinu duha tako muzičko djelo će uživati autorsko-pravnu zaštitu, što znači, da orginalna melodija obezbjeđuje zaštitu jednom muzičkom djelu. Kako melodija istovremeno obuhvata i ideju i formu to uživa pravnu zaštitu kao nezavisna tvorevina, dakle radi se o samostalnoj autorsko-pravnoj zaštiti. S' obzirom da predstavlja sadržinu autorskog stvaralaštva u pravnoj teoriji se melodija muzičkog djela upoređuje sa idejom govornog odnosno književnog djela. Kod književnog djela ideja je vezana sferu intelekta i nije materijalizirana sve dok ne nastane književno djelo i logično sve do tada ne uživa, samostalnu autorsko pravnu zaštitu. Međutim kako melodija objedinjuje u sebi i ideju i formu pa kao takva predstavlja završnu duhovnu tvorevinu, zbog toga može uživati samostalnu pravnu zaštitu i to nezavisno od muzičkog djela čiji je sastavni element.

*Harmonija- pod harmonijom se podrazumjeva istovremeno skladno intoniranje raznih zvukova, a sastoji se od kombinacije raznih akorda kojima se izražava jedna melodija. Harmonija je samo element muzičkog djela, svojevrsni element muzičkog izraza, sa svrhom da služi izražavanju melodije, pa uživa autorsko-pravnu zaštitu u okviru muzičkog djela, ne može uživati samostalnu autorsku zaštitu.

*Ritam- ritmom se označava kombinacija raznih zvukova sa oznakom elementa naglašavanja. Treba razlikovati opće ritmove koji su svojstveni gotovo svim muzičkim djelima ( kao što je Valcer ). Od posebnih ritmova kojeg kompozitor prilagođava svojoj melodiji ritam je nezavisan od brzine izvođenja muzičkog djela. On predstavlja odnos trajanja jednog zvuka, pri čemu treba imati u vidu da jedna melodija može imati više ritmova. Izmjenom ritma se vrši izmjena opšteg zvuka u melodiji, ali ne i sama cjelina.

S' obzirom na navedeno ritam ne uživa samostalnu autorsko-pravnu zaštitu, nego predstavlja samo jedan od elemenata muzičkog djela i samo u okviru muzičkog djela. Za autorsko pravnu zaštitu jednog muzičkog djela nije od značaja umjetnička vrijednost niti veličina istog, već je potrebno da odražava autorovu-kompozitorovu ideju i da ima odgovarajuću muzičku formu. A kada je u pitanju umjetnička vrijednost na nju utiče mnoštvo subjektivnih faktora posebno ukus i naklonost konzumenata-slušalaca muzičkog djela, zbog čega je vrlo teško, pa i ne izvodljivo utvrditi umjetničku vijednost muzičkog djela kao uslov za njegovu pravnu zaštitu ( neki smatraju vrijednom samo klasičnu, drugi izvornu narodnu, treći novokomponovanu i itd.).

Muzičko djelo u pravilu bi bez obzira da li je sa riječima ili bez njih zabilježeno odnosno fiksirano notama, ali ako to i nije slučaj smatra se da jeste, jer je to moguće naknadno učiniti odnosno u toku izvođenja ga zabilježiti notama ili registrovati ga na odgovarajući nosač (kao što je CD, USB). Kompozitor muzičkog djela ima pravo njegovog izdavanja, objavljivanja i izvođenja kojeg može prenijeti na izvođača pri čemu je njegov položaj identičan položaju autora književnog djela.

25

Pribavljanje jednog primjerka objavljenog ili na neki drugi način dostupnog muzičkog djela ne daje istovremeno i pravo na njegovo izvođenje. Za svako javno izvođenje koncept, radio i Tv-e prijenosi i slično, jedino je kompozitor-autor ovlašten dati dozvolu. U slučaju neovlaštenog izvođenja odgovornost snose svi učesnici istog, posebno dirigent, upravnik pozorišta ili bilo koje drugo pravni lice koje je izvođenje organizovalo-organizator. I muzička kao i druga autorska djela mogu biti izvorna i izvedena, čak su u muzičkoj umjetnosti izvedena djela toliko česta da su nastale posebne vrste muzičkih djela-aranžmani i varijacije.

*FILMSKO DJELO*

Historijski gledano filmska djela su se pojavila relativno skoro i to u drugoj polovini XIX vijeka. No, autorsko pravo im dugo nije pružilo autorsku zaštitu. Bernska konvencija u svom prvom tekstu iz 1886. godine ne tretira filmska djela kao posebnu vrstu autorskih djela, već je to učinjeno ( nedovoljno jasno ) na Berlinskoj konferenciji za reviziju Bernske konvencije 1908. godine. Tek 1928.godine na konferenciji u Rimu filmsko djelo je, donekle, izjednačeno sa fotografskim djelom, što je izazvalo zbunjenost u međunarodnim pravnim krugovima. Konačno 1948.godine u Briselu utvrđena je pravna zaštita za filmska djela sa identičnim uslovima kao i za sva ostala autorska djela. Kasnije na diplomatskoj konferenciji u Štokholmu 1967.godine izvršena je revizija odredbi o fimskom djelu tako što je unaprijeđena njegova zaštita. Danas u svim zakonskim propisima u svijetu, filmska djela uživaju status autorskih djela ako ispunjavaju uslove za autorsko-pravnu zaštitu. Filmsko djelo se smatra kao opšti, generični pojam koji obuhvata dvije vrste djela : kinematografska i televizijska ( gotovo bez izuzetka kinematografska djela se nazivaju filmskim, ipak u autorskom pravu treba činiti vrlo jasnu razliku između datih termina, film odnosno fimska traka predstavlja samo materijalnu podlogu za izražavanje kinematografskog djela ).

Kao sredstvo izražavanja kod filmskih djela koristi se pokretna slika sa dijalogom i muzikom, odnosno praćena je zvukom uz uslov da slika i ton moraju odražavati odgovarajući intelektualni sadržaj, odnosno moraju imati određeni smisao. Da bi uživalo autorsko-pravnu zaštitu filmsko djelo mora biti orginalno autorsko djelo - orginalna intelektualna tvorevina.

Smatrat će se da je orginalnost postignuta ukoliko je autor uložio „ dovoljan napor i vještinu u proizvodnji svog djela „ ( V. Besarović,str. 266.). dakle radi se o orginalnosti forme u kojoj se izražava duhovno stanje autora, odnosno njegove ideje. Ne može se smatrati autorskim djelom prijedlog da se snimi film na određenu temu ukoliko nije došlo do njegovog pismenog uobličavanja u formi sinopsisa. U tom slučaju bi se radilo samo o ideji koja nije materijalizovana. Nesporno je da jedna ista ideja može biti korištena i koristiti se od strane većeg broja autora, ali ukoliko način izražavanja neke takve ideje jednog od njih nije dovoljno ličan, orginalan i ako predstavlja sopstvenu kreaciju a ne može se okarakterisati kao imitacija drugog autora, tada filmsko djelo ispunjava uslov za autorsko-pravnu zaštitu.

26

Kao sui generis djelo filmsko djelo uz izražavanja pomoću slike i tona podrazumjeva prisustvo i stvaralačko učešće velikog broja lica u njegovom nastajanju. Namjenjeno je javnom pokazivanju i vezano za materijalnu podlogu, filmsku traku i sl. Ali predmet autorskog prava nije sam „film“, sama filmska traka i slično, što predstavlja samo način fiksiranja, materijalnu podlogu za realizaciju filmskog djela, već filmsko djelo kao intelektualna tvorevina. Filmska, video, magnetopska traka u odnosu na filmsko djelo može se donekle uporediti pa i poistovjetiti sa rukopisom ili štamparskim klišeom u odnosu na književno djelo. Pri tome treba imati u vidu da su kod filmskog djela sadržina i forma tijesno povezani, odnosno bez filmske trake nema ni filmskog odnosno kinematografskog djela. Iz ovoga proizilazi da pored orginalnosti kao uslova za autorsko-pravnu zaštitu filmsko djelo mora biti fiksirano na materijalnoj podlozi, bez toga nema filmskog djela tj. postojanje takve podloge na kojoj je filmsko djelo fiksirano predstavlja bitan konstitutivan uslov njegove autorsko-pravne zaštite.

Bitno je imati u vidu da naslov filmskog djela uživa pravnu zaštitu i to pod istim uslovom kao i naslovi drugih autorskih djela – da je orginalan. Nedopušteno je koristiti naslov koji je već korišten za neko drugo filmsko djelo ako bi kao takav mogao dovesti do zabune u pogledu autora filmskog djela. Rasprave o pravnoj prirodi kinematografskog djela se svode po kojem ono predstavlja cjelinu na koju se primjenjuje jedinstven pravni režim. U zemljama Common Law-a a radi odabrani Copy right sistema kinematografsko djelo se tretira sa aspekta djela stvorenog po narudžbi i na osnovu ugovora o djelu, pri čemu producent ima autorska prava na djelu. Francuska teorija kinematografsko djelo tretira kolektivnim djelom većeg broja anonimnih saradnika čiji rad objedinjuje tj.njima rukovodi filmski producent.

Pri tome autor ne može biti samo lice koje je takvo djelo stvorilo. Kada je u pitanju naručilac takvog djela, navedeni pristup podrazumjeva da njemu mogu pripadati samo određeni imovinski prerogativi. Bez obzira na navedene pristupe uz odgovarajući respekt istih, kinematografsko djelo ne treba poimati kao zbir doprinosa mase anonimnih saradnika odnosno ne treba ga tretirati kao kolektivno autorsko djelo. Učestalije nego kod drugih oblika autorskih djela, a imajući u vidu da je ograničen broj ideja za stvaranje filmskih djela, izvedena autorska djela predstavljaju vrlo čestu pojavu. Naime, izvorna filmska djela jesu ona koja se temelje na sopstvenoj ideji, mašti, i zamisli njihovih autora, lišena imitiranja drugih djela iste ili druge vrste, a djelo stvoreno na osnovu već postojeće iste ili druge vrste književnog, pozorišnog ili ranije kinematografsko, jeste izvedeno filmsko djelo.

No, da bi izvedeno filmsko djelo uživalo autorsko-pravnu zaštitu neophodna je saglasnost autora koja mora biti data, prije nego se pristupi njegovom stvaranju. Ukoliko se vrši adaptacija već adaptiranog kinematografskog ili televizijskog djela, neophpdno je pribaviti saglasnost kako autora djela, na osnovu kojeg je izvršena adaptacija, tako i autora adaptiranog djela. Ako se radi o isteku roka pravne zaštite ili je djelo palo u javni domen takva saglasnost nije potrebna, odnosno za takvo filmsko djelo autor ne mora tražiti takvu saglasnost.

27

*DJELA LIKOVNIH I PRIMJENJENJIH UMJETNOSTI*

Djela iz oblasti slikarstva npr.slike na ulju, akvarel i slično, zatim grafike, valjarska i druga djela koja se stvaraju na površini ili u prostoru,a u sebi sadrže elemente likovnog stvaralaštva obuhvaćena su pojmom djela likovne umjetnosti. Autorsko-pravnu zaštitu će uživati pod uslovom da je riječ o intelektualnoj tvorevini umjetničkog karaktera, koja kod posmatrača izaziva reakcije estetske prirode, ali treba odmah napomenuti da kod navedenog poimanja likovnih umjetnosti, materijal kod koga su takva djela sačinjena nema uticaj na ostvarivanje pravne zaštite. Osnovne i neophodne karakteristike djela likovne umjetnosti jesu prostornost, individualnost i orginalnost. Svoju ideju autor takvog djela konkretizuje u vidljivu formu, pa se tek njenim uobličavanjem u prostoru stiču uslovi za pravnu zaštitu. Međutim pri tome treba imati u vidu da će pravnu zaštitu uživati svaka pravna forma a ne samo konačna forma djela, dakle pravna zaštita je moguća i kada se radi o npr.skici ili modelu budućeg djela, pod uslovom da odražavaju ideju autora.

Likovno djelo jeste produkt ličnog angažovanja autora kod uobličavanja svoje ideje, shodno tome sama forma djela odražava aktuelnu individualnost bez koje nije moguća autorsko-pravna zaštita. Konačno likovno djelo ne može uživati pravnu zaštitu, ukoliko nije ispunjen uslov autorske orginalnosti. A ako pri tome ispunjava i uslov umjetničke orginalnosti njegova vrijednost kao umjetničkog djela uvećava se. Autor likovnog djela može vršiti njegovu reprodukciju ali može ovlastiti i drugo lice da njegovo djelo reproducira. Treba imati u vidu da pravo reproduciranja nije uslovljeno pravom vlasništva na odnosnom djelu, već vlasnik jednog djela likovne umjetnosti mora zatražiti i dobiti odobrenje od autora za reproduciranje istog u cjelini ili djelimično. Ipak od navedenog pravila čini se jedan izuzetak, vlasnik umjetničkog djela može isto bez odobrenja autora reproducirati za ličnu upotrebu. Data zabrana se u principu ne primjenjuje kod izlaganja djela likovne umjetnosti jer se to može učiniti i bez dozvole autora.

Ali ukoliko autor ima moralni interes da se njegovo djelo ne izlaže, ovlašten je da izda zabranu za njegovo izdavanje ( npr.djela koja je autor stvorio na početku svoje umjetničke karijere ). Kada se radi o likovnom djelu koje pripada određenim ustanovama, muzejima, galerijama i slično, autor može zabraniti izlaganje svoga djela kada za to ima interes. I djela likovne umjetnosti mogu biti izvorna i i izvedena za šta se primjenjuje kriterijum umjetničke orginalnosti predstavljanja autorove ideje. Pri tome se može desiti da određene ideje odnosno teme budu ponavljane te da kao takve u tom slučaju ne uživaju pravnu zaštitu. Karakteristična izvedena djela likovne umjetnosti su kopije koje mogu uživati autorsko-pravnu zaštitu pod slijedećim uslovima : 1. da individualiziraju autora kopije 2. da ne predstavljaju „slijepo“ podražavanje izvornog djela 3. i da su potpisane od strane autora kopije. Imajući u vidu da kopija likovnog djela sadrži elemente ličnog, ( autor kopije je tehnički izvođač djela ) kopije se uz ispunjenje datih uslova mogu smatrati relativno orginalnim djelima odnosno izvedenim likovnim djelima.

28

Djela arhitekture uživaju autorsko-pravnu zaštitu pod uslovom da su umjetnička djela, što znači da mogu izazvati estetsku reakciju kod gledalaca-posmatrača. Moraju imati karakter individualnog i orginalnog a uz to i prepoznatljivost u odnosu na druga djela arhitekture. Imajući navedeno u vidu, vrlo mali broj njih uživa autorsko-pravnu zaštitu tj.malo njih sadrži umjetnički karakter. Neophodno je imati u vidu da djela arhitekture mogu obuhvatati : 1.djela unutrašnje arhitekture tj.enterijera-interijera

2.djela externe arhitekture

3.hortikulture

4.pozorišnu i scensku dekoraciju

5.ostale oblike izražavanja umjetničkog sadržaja kroz formu u prostoru.

Autorsko-pravna zaštita pripada i djelima primjenjene umjetnosti i industrijskog oblikovanja pod uslovom da su orginalni. Pod djela primjenjene umjetnosti se podvode one umjetničke tvorevine koje su namjenjene zadovoljavanju praktičnih potreba tj.radi se o umjetničkim djelima koje koristi industrijska djelatnost. No, pored poslovnih subjekata u oblasti industrije djela primjenjene umjetnosti se mogu produkovati i u zanatskoj proizvodnji. Tako kako od strane samog autora kao neposrednog proizvođača tako i od strane drugih lica koja to čine po skicama, nacrtima, kalupima i sl.koji su napravljeni od strane samog autora djela primjenjene umjetnosti. Specifičnost ovakvih autorskih djela je u tome što se ona nalaze u privrednom prometu kao i svaka druga roba. Industrijski ili zanatski proizvod koji je istovremeno i djelo primjenjene umjetnosti mora u sebi sadržavati elemente umjetničkog orginalnog stvaralaštva, kao i razlikovati se od ostalih proizvoda iste ili slične namjene.

Prilikom utvrđivanja ocjene da li je jedan proizvod djelo primjenjene umjetnosti nije bitno da li je kod njega dominantnija praktična ili umjetnička svrha. Od značaja je da li taj proizvod doprinosi osjećaju lijepog svojim orginalnim izgledom, bojom, harmonijom i drugo. Ukoliko taj doprinos postoji uživati će pravnu zaštitu kao djelo primjenjene umjetnosti. Kako djela primjenjene umjetnosti imaju primjenu u industriji i zanatstvu, dakle imaju karakter robe namjenjene potrošnji, moguće je postaviti pitanje da li ona pored autorsko-pravne zaštite mogu uživati pravnu zaštitu u sklopu prava industrijske svojine kao dizajn? U velikom broju zemalja poput Velike Britanije, Njemačke, Francuske, Italije i drugima, kao i u Bosni i Hercegovini mogući je tzv.duplicitet zaštite. No, pri tome treba razlikovati da li je dopuštena tkzv.kumulacija zahtjeva, odnosno da li je moguće istovremeno podizanje tužbi na osnovu propisa autorskog prava i propisa industrijske svojine. Zemlje Common Law-a, Italija i neke druge, kao i uključujući Bosnu i Hercegovinu i susjedne zemlje, dopuštaju takvu kumulaciju.

Od samog autora zavisi kako će postupiti odnosno da li će tražiti zaštitu po jednom ili oba osnova. U Francuskom pravu ustanovljena je zaštita djela primjenjene umjetnosti u okviru prava nelojalne konkurencije pa se u tom slučaju može govoriti o tzv.trihotomnoj pravnoj zaštiti.

29

No, treba imati u vidu da je pravna zaštita djela primjenjene umjetnosti zasnovana na suzbijanju nelojalne konkurencije moguća i u našem pravu ukoliko se radi o povredi i nedozvoljenom imitiranju proizvoda jednog poslovnog subjekta od strane drugog. Nesporno je ovlaštenje autora djela primjenjene umjetnosti da vrši reprodukovanje svoga djela na način i u broju koji on sam odredi, a ako na to ovlasti drugo lice, ima pravo na materijalnu naknadu. Ukoliko pravo reprodukcije ne prenese na drugo lice ono nema pravo da isto prerađuje i mijenja, naprotiv dužno je poštovati izgled, formu i karakter djela onakvog kakvog ga je autor stvorio. To čak i onda kada bi određeno „dotjerivanje“ doprinjelo i povećanju umjetničke vrijednosti tako reproduciranog djela.

*OSTALA AUTORSKA DJELA*

Fotografska djela, kao i djela koja su proizvedena postupkom sličnim fotografskom (litografijom, fotokopiranjem i sl.) obuhvaćena su autorsko-pravom zaštitom. Takvu zaštitu su dobili još na Berlinskoj konferenciji za reviziju Bernske konvencije 1908.godine. No, na pitanje na koje još uvijek nije dobijen jedinstveni odgovor kako u teoriji autorskog prava tako i u sudskoj praksi može glasiti : „ da li svako fotografsko djelo bez obzira na njegov umjetnički karakter uživa autorsko-pravnu zaštitu ili je ima samo jedna kategorija fotografskog djela-umjetnička fotografija?“ Za odgovor za navedeno pitanje, bolje reći kako napraviti distinkciju za navedeno pitanje, između umjetničke fotografije i drugih, u autorskom pravu se navodi više rješenja. Po jednom treba usvojiti više kriterija:

1. Izbor objekta snimanja

2. pozicija objekta

3.izbor ugla i svjetla snimanja

4.retuširanje

5.izrada fotografije

Ipak smatra se da ni jedan od navedenih kriterija nije dovoljan, pa ni svi zajedno-kumulativno ne pružaju dovoljnu pouzdanost za utvrđivanje (ne)postojanja umjetničkog karaktera kod jednog takvog umjetničkog djela. Što se sudske prakse tiče preovladavajući je pristup da se primjenjuje kriterij estetske vrijednosti odnosno fotografskog djela. No, estetska vrijednost umjetničkog djela, zbog nesigurnosti koja postoji kod ovog djela, ne bi trebali biti uslov za odobravanje autorsko-pravne zaštite. Zato se želi utvrditi razlika između umjetničke fotografije kojoj pripada autorsko-pravna zaštita i drugih koje mogu biti zaštićene autorskim pravom, najprihvatljiviji kriterij jeste orginalnost. S' toga se može zaključiti da je umjetničko djelo ono koje odražava individualnost autora pod uslovom da proizvodi određeni estetski doživljaj na gledaoca. Uz to treba da se radi o djelu koje se po tom takvom doživljaju razlikuje od ostalih fotografskih djela koja imaju isti objekt - autorska i umjetnička orginalnost.

30

Drugi teoretičari sustava zastupljenog u Italiji i donekle u pravima skandinavskih zemalja koja štite fotografska djela posebnim zakonima koji nemaju ništa zajedničko sa autorsko-pravnom zaštitom,zalažu se da autorsko pravo fotografskih djela bude regulisano srodnim autorskim pravima. Takav pristup temeljen je na tome da ne predstavljaju autorska djela u smislu autorskog prava ali sa druge strane nisu ni obični zanatski proizvodi nastali mehaničkim sredstvima proizvodnje. Kao posebne vrste autorskih djela ( geografske, topografske i druge karte, planove, skice i plastična djela koja se odnose na geografiju i fotografiju ) obuhvataju različita djela po formi ( dvodimenzionalna, trodimenzionalna i sadržajna ). Međutim zajedničko im je to što kako bi mogli uživati autorsko-pravnu zaštitu moraju ispunjavati uslov orginalnosti. Pozorišna režija takođe može uživati autorsku zaštitu. Pozorišni reditelj odnosno autor pozorišne režije ima kao i svi ostali autori sva prava na svom djelu pod opštim uslovima zaštite.

*LICA KOJA UŽIVAJU AUTORSKO-PRAVNU ZAŠTITU*

1. AUTOR

Kako nacionalni propisi, tako i odgovarajuće međunarodne konvencije garantuju tvorcima autorskih djela adekvatnu autorsku zaštitu. Univerzalni je pristup da autori uživaju punu takvu zaštitu kao izvorni nosioci povodom djela koje su oni stvorili. Proizilazi dakle da je sticanje svojstva autora temelj sticanja autorsko-pravne zaštite, ali uz uslov da se djelo smatra autorskim, shodno pozitivnim propisima zemlje u kojoj se zaštita ostvaruje. Autor djela je fizičko lice koje je stvorilo autorsko djelo ( član 9. Zakona o autorskim i srodnim pravima Bosne i Hercegovine, br.63/10 ), radi se o duhovnom tvorcu djela koji je u njega unio orginalnost i individualnost, što je uslov za uživanje statusa autorskog djela. Pri tome se pod autorom podrazumjeva tvorac bilo kojeg autorskog djela kome zakonski propis priznaje zakonsku zaštitu ( izvorno djelo, prijevod, prilagođavanje, kopija djela likovne umjetnosti, zbirka autorskoh djela i dr. ).

„Autorom se smatra lice čije su ime i prezime, pseudonim ili neki drugi znak označeni na djelu na uobičajeni način, dok se suprotno ne dokaže“ ( član 10.). ( U anglosaksonskom pravu autor se smatra prvim vlasnikom autorskog djela i ima neograničena prava u odnosu na svoje djelo, od tog pravila se čini izuzetak u slučaju kada se radi o autoru koji zaposlen, pa je u tom slučaju poslodavac prvi vlasnik ). Pravo vlasništva proističe iz činjenice da je autor stvorio djelo i predstavlja svojevrsni ili sui generis zakonski relikt teorije o svojini. Prema tome autorstvo i vlasništvo se tretiraju kao dva različita pojma i koja imaju različita imovinska ovlaštenja, samo u nekim slučajevima su autor i vlasnik isto lice. Vlasnik autorskog prava Copy Right odlučuje o iskorištavanju autorskog djela i on je ili sam autor ili poslodavac ili lice koje je postalo vlasnik na neki od zakonom dopuštenim načinima.

31

Ako se na djelu pojavi ime autora koji je u radnom odnosu uzet će se za pretpostavku da djelo nije nastalo u toku rada jer bi shodno zakonu u tom slučaju prvi vlasnik djela bio poslodavac. Kada je u pitanju Engleska i kada se radi o Kruni i parlamentu, kraljica je prvi vlasnik autorskog prava na njenim djelima, djelima njenih službenika, parlamenta i crkve ( Vesna Besarović, 270.). Autorsko pravo se od strane autora stiče činom stvaranja djela i nije uopšte potrebno da autor izjavi svoju volju da li želi pribaviti autorsko pravo. Samo intelektualno stvaranje autorskog djela je dovoljno za zasnivanje autorsko-pravne zaštite, pod uslovom da ima određenu i priznatu formu, te da je rezultat individualnog-orginalnog stvaralaštva. Pri tome nije bitno ako djelo nije potpuno završeno ali je neophodno da je dovoljno materijalno uobličeno. Imajući u vidu da je akt stvaranja djela pravni osnov za sticanje autorskog prava,autorsko pravo ne postoji povodom djela koje će tek biti svoreno, to bez obzira što se može zaključiti ugovor o budućem djelu. Autor je duhovni tvorac djela ali to ne znači da određena lica koja imaju učešće u njegovom stvaranju koje nije stvaralački ( npr. lice koje pričanjem nekog događaja da inspiraciju književniku da napiše roman, daktilograf koji kuca djelo, osoba koja pruža pomoć umjetniku i sl. ), imaju autorsko pravo. Naprotiv takve osobe imaju samo pravo na nagradu od strane autora djela ili drugog lica povodom truda kojeg su uložili.

Duhovno stvaranje djela ne smatra se pravnim poslom ali se može kvalifikovati kao pravna činjenica na osnovu koje nastaju autorsko-pravni odnosi povodom stvorenog djela. Za intelektualno stvaranje nije potrebna poslovna sposobnost jer i maloljetno lice, pa čak i ono koje je duševno bolesno može biti autor djela, drugo je pitanje koje se odnosi na to da ova lica ne mogu samostalno preuzimati pravne radnje koje su vezane s' njihovim autorskim djelima. U slučaju anonimnog ili pseudonimnog djela izdavač čije je ime naznačeno na djelu smatra se zastupnikom autora sve dok se suprotno ne dokaže. Kao takav ovlašten je da vrši moralna i imovinska prava autora, ali ako izdavač nije naznačen na djelu, za ostvarivanje autorskog prava ovlašteno je lice koje je objavilo djelo. Autorsko pravo na neobjavljena djela čiji autor nije poznat ostvaruje odgovarajuća organizacija autora. Navedeno se prestaje primjenjivati od trenutka kada se utvrdi identitet autora a lice koje je na odgovarajući način ostvarilo autorsko pravo dužno je da prenese ostvarene koristi od autorskih prava na autora, ako ugovorom nije drugačije ugovoreno. Na prijenos prava, odnosno predaju stvari u naznačenim slučajevima primjenjuje se na odgovarajući način pravna pravila koja se odnose na položaj savjesnog imaoca. Lica koja su na navedeni način zastupala autora mogu prenositi pojedninačna imovinska prava na treća lica, samo u takvom obimu i trajanju, te samo pod takvim uslovima koji su uobičajeni za redovno korištenje određene vrste djela i koji nisu suprotni opravdanim ekonomskim interesima autora. U suprotnom slučaju autor ima pravo da traži raskid ugovora i naknadu štete od takvih lica ( zastupnika autora kao i od trećeg lica na koga su prava prenesena ). Izuzetno pravno ili fizičko lice čiji je naziv, odnosno ime na uobičajeni način naznačeno na filmskom djelu, smatra se proizvođačem toga djela dok se suprotno ne dokaže.

32

Pravo je a ne i dužnost autora da označi svoje djelo, što znači da to može učiniti punim imenom, drugim imenom tj.pseudonimom, simbolima koji su karakteristični za odnosnog autora ( monodrami, inicijali i dr.) kao i da ga uopšte ne označi i tada se radi o anonimnom djelu. No, u svim datim slučajevima uživa autorsko-pravnu zaštitu. Kada se radi o anonimnom djelu, autorsko-pravna zaštita će se uživati odmah nakon otkrivanja identiteta,a autorsko pravo će trajati onoliko vremena koliko bi trajalo da je djelo objavljeno pod punim imenom autora ( navedeno je u skladu sa članom 15. Bernske konvencije ). Lice koje smatra da onaj čije je ime označeno na djelu nije njegov autor može koristiti sva dopuštena pravna sredstva da ospori takvo autorstvo.

2.KOAUTORI

Kada je autorsko djelo stvoreno saradnjom najmanje dva lica, pri čemu svi oni participiraju u njegovom intelektualnom stvaranju, svi zajedno su duhovni tj. kreativni tvorci djela u smislu autorskog prava i kada to djelo predstavlja nedjeljivu cjelinu, smatrat će se koautorima a takvo djelo koautorskim djelom. U pogledu ovog uslova tj. Nedjeljivosti cjeline autorskog djela kojeg usvaja i BiH, u uporednom pravu postoje određene razlike, tako je propis o autorskom pravu Njemačke iz 2004.godine ustanovio da autorsko djelo ne mora nužno predstavljati nedjeljivu cjelinu. To će se cijeniti ad hoc, zavisi od samog djela, odnosno da li je moguće doprinose koautora izdvojiti i zasebno koristiti u odnosu na slučaj kada priroda djela je takva da to nije moguće. Tako kada se radi o operskom djelu, radi se o nedjeljivoj cjelini jer se libreto i muzika kao koautorski doprinosi ne mogu odvojeno koristiti. Suprotno tome muzika se može izdvojiti iz kinematografskog djela i koristiti zasebno pod uslovom da se time ne šteti koautorskom djelu kao cjelini. Sva ostala lica koja učestvuju u stvaranju ili pomažu u nastajanju koautorskog djela a bez intelektualnog su doprinosa jesu pomoćnici i tehnički saradnici i nemaju pravo nad takvim djelom. Udio pojedinog koautora određuje se srazmjerno stvarnom doprinosu, koji je svaki od koautora dao u stvaranju djela, ako njihovi međusobni odnosi nisu drugačije uređeni ugovorom. Odluku o korištenju autorskog djela donose svi koautori, pri čemu pojedini koautor ne može uskratiti svoju saglasnost suprotno principima savjesnosti i poštenja. Ako se koautorsko djelo sastoji od dijelova koji se mogu zasebno koristiti i ako se autor svakog takvog dijela može identifikovati, autor svakog takvog dijela smatrat će se izvornim vlasnikom imovinskog prava u dijelu u kojeg je on stvorio. Koautorska djela se mogu javiti u svim oblastima intelektualnog vlasništva, ali su najčešća kod muzičkih i naučnih.

Kod nekih kao što su dramsko-muzička, kinematografska, televizijska i dr. koautorstvo se pretpostavlja, pa se u pravnoj teoriji nazivaju pretpostavljena koautorska djela. Doprinosi koautora ne moraju biti iste veličine, niti istog kvaliteta, ali moraju sadržavati svaralačke elemente.

33

Koautorsko djelo mora predstavljati cjelinu, što znači da svi koautori moraju imati:

1. zajedničku ideju

2. Istu koncepciju

3. Istovjetan cilj u pogledu djela kojega zajednički stvaraju.

Koautori su nosioci jedinstvenog subjektivnog prava na koautorskom djelu, pa je za njegovo objavljivanje potrebna saglasnost svih koautora, istovjetna saglasnost je potrebna i kod ostvarivanja ostalih moralnih imovinskih prava, osim kada se radi o odvojivim doprinosima, ali se i tada mora voditi računa o interesima ostalih koautora odnosno o djelu u cjelini. U odnosu na koautorska, kod spojenih djela najčešće nema svaralačke saradnje autora sa zajedničkim ciljem tj.stvaranjem zajedničkog koautorskog djela. U francuskoj teoriji se koautorska djela razvrstavaju na : sadržajna, djela u saradnji i kolektivna djela.

Izvorni nosioci autorskog djela kod sadržajnog djela i djela u saradnji su fizička lica, a kada se radi o kolektivnim djelima postoji mogućnost da to budu i pravna lica. Pod sadržajnim djelom se podrazumjeva ono djelo koje je novo u koje je ukorporirano ranije postojeće djelo bez saradnje autora tog ranije postojećeg djela ( npr. kada bi kompozitor komponovao muziku za pjesmu koja je ranije bila napisana od strane drugog autora, poput Šantićeve Emine ) takvo djelo se ne može okarakterisati kao koautorsko.

Djelo u saradnji je ono koje je nastalo zajedničkim radom, odnosno realizacijom iste stvaralačke ideje, saradnjom više autora, i to na taj način da je nemoguće identifikovati istovremeno i odvojiti njihove doprinose. Navedeno predstavlja najbolji primjer koautorskog djela, tj. djela u saradnji.

Kolektivno djelo je ono stvoreno na inicijativu jednog fizičkog ili pravnog lica koje štampa, objavljuje i distribuira djelo pod svojim imenom a u kome je doprinos autora koji su učesvovali u njegovom stvaranju neodvoljiv od njegove cjeline.

Kada se radi o spojenim djelima, prema Zakonu o autorskim i srodnim pravima BiH član 13., prisutna je komplementarnost u pogledu njihovog zajedničkog iskorištavanja. Naime, ukoliko dva ili više autora spoje svoja djela radi zajedničkog iskorištavanja, svaki od njih ima autorsko pravo na svom djelu. Pri tome se odnosi autorima spojenog djela regulišu ugovorom, a ako ne postoji takav ugovor, odnosno ako se spojeno djelo sastoji od dijelova koji se mogu zasebno koristiti i ako se autor svakog takvog dijela može identifikovati, postupit će se identično kao kod koautorskih djela, to dalje znači da će se autor svakog takvog dijela smatrati izvornim vlasnikom imovinskog prava u dijelu koji je on stvorio ( suvlasništvo na djelu ). Oni međusobno djele ekonomsku korist od iskorištavanja djela u srazmjeri sa stvarnim doprinosom koji je svaki od njih dao u njegovom stvaranju, uz to svaki od njih može podnositi zasebne tužbe u svoje ime i za svoj račun.

34

35