Filozofski fakultet u Rijeci

Odsjek za kroatistiku

Seminarski rad:

AVANGARDNOST U PRIPOVIJESTI ISPOVIJED FRANA GALOVIĆA

kolegij: Avangardnost u djelima hrvatske moderne

prof. dr.sc. Sanja Tadić – Šokac

studentica: Luana Starc, hjk1, 3. godina

1

SADRŽAJ

1. PREDGOVOR.............................................................................................2. str

2. UVODNE NAPOMENE.............................................................................3.str

3. KNJIŽEVNE ODLIKE FRANA GALOVIĆA..........................................4.str

4. MODERNA I AVANGARDA ...................................................................6.str

5. ISPOVIJED I (PROTO)AVANGARDNI ELEMENTI.............................10. str

6. ZAKLJUČNE NAPOMENE.......................................................................15.str

7. LITERATURA.............................................................................................16.str

2

1. PREDGOVOR

Cilj ovog rada je pronaći elemente avangardnosti u pripovijesti Ispovijed Frana Galovića,

budući da su djela nastala u vrijeme moderne. Želim dokazati da je Galović , iako odgojen na

modernističkoj poetici, prepoznao avangardu koja je u hrvatske krajeve došla strujanjima iz

Europe (Njemačke)i kako bi da je i dalje stvarao (naime, umro je iste godine kad je i napisao

Ispovijed) mogao konkurirati najboljim avangardnim i ekspresionističkim ostvarajima u

hrvatskoj književnosti.

3

2. UVODNE NAPOMENE

Avangarda je književni pravac kojeg je možda najteže precizno odrediti. Ne može se odrediti ni njen

točan početak, iako se za to često uzima početak 20. stoljeća. Unutar sebe avangarda se još dijeli na

nekoliko –izama.

Za odredbu protoavangardnih obilježja u djelima Frana Galovića, u ovom ću se radu referirati na

eskspresionizam. Karakteristike tog pravca su najistaknutije upravo u Galovićevim pripovijetkama

„Začarano ogledalo“ i „Ispovijed“ stoga ga možemo nazvati začetnikom avangarde ili

protoavangardom u hrvatskoj književnosti jer je punu avangardu ostvario tek Krleža. Pod pojmom

„proto“ ovdje se referiram na prvo ili začetničko. Pokušat ću pronaći elemente ekspresionizma i

dokazati prisutnost avangardnosti u djelima koja su svrstana u modernistički opus.

Želim naglasiti i važnost koju je Fran Galović imao za hrvatsku avangardu, iako je tek 80-ih godina

shvaćena i priznata prava snaga i utjecaj njegovih djela.

4

3. KNJIŽEVNE ODLIKE FRANA GALOVIĆA

Pjesnik, pripovijedač, dramatičar, književnik i kazališni kritičar Fran Galović (1887.-1914.)

istaknuti je pripadnik drugog naraštaja hrvatske moderne, naraštaja koji aktivnije djeluje

nakon 1908. godine. Generacija je to kojoj su njeni prethodnici (Antun Gustav Matoš,

Vladimir Vidrić, Vladimir Nazor, Ivo Vojnović) otvorili nove putove i otkrili nova književna

obzorja. Koncept neutilitarne književnosti, artizam i esteticizam, sloboda umjetničkog

stvaranja i uklapanja u kontekst bili su nužni za uklapanje u tokove suvremene književnosti.

Galović se upravo tim putevima i tokovima kretao. Put do osobnog književnog identiteta

omogućavala mu je trenutačnu afirmaciju, ali neizbježno je bilo ponavljanje općih mjesta

svojih prethodnika i uzora.

Galovićevo je djelo podjednako slika vremena kao autora kojemu književno stvaranje nije

determinirano društvenom funkcijom literature, nego težnjom da se prikaže osobno biće,

genetički, psihološki, socijološki, ali i povijesno, budući da je riječ o razdoblju uoči Prvoga

svjetskoga rata. Možemo zaključiti kako je njegovo djelo ponajprije osobna, intimna ispovijed

autora koji je tragao za izgubljenim zavičajem, no nije se izgubio u modernom ahasverizmu,

nalazeći uporište upravo u zavičajnom korijenju. Takve elemente nalazimo u njegovom

lirskom opusu, ali i u proznim djelima kao što je novela Ispovijed gdje protagonist prije smrti

žudi za domom.

Kao pripovijedač i dramski autor Galović je bio slikar moralnog rasula društva, u prvom redu

ruralnog, ali i snažan pisac čulnoga ustrojstva svojih likova kojima upravljaju erotski nagoni.

Otkrivajući njhove strasti ulazio je u dubinu njihovih poriva, a tu je relističnu sliku obojio i

naturalističkim bojama. Uz ruralnu sredinu prikazivao je i građansko-intelektualne likove koji

iskazuju kaotičnost svijeta u kojem žive. Svojom širinom tematike, različitim prostorima,

vremenom kojemu pripada i ulaženjem u slojevit književni svijet, prepun realističkih i

fantazmagoričkih slika, Galović se otkrio kao pisac traženja identiteta. Ta je odlika sve više

dolazila do izražaja u autorovoj posljednjoj stvaralačkoj fazi, onoj nakon 1910. koju je

prekinula tragična smrt.

Modernistički smjer i stil Galovićeve proze zastupljen je u dvjema novelama- Začarano

ogledalo (1913.) i Ispovijed (1914). U tim novelama nalazimo otklon od impresionističko-

simbolističke liričnosti u korist smirenije i tradicionalnije narativnosti, no s jakim i

5

prepoznatljivim ekspresionističkim impulsima.1 Kako bismo uopće mogli shvatiti smjer

Galovićeva djelovanja potrebno je objasniti i opisati stanje u europskoj književnosti na

početku 20. stoljeća i njen utjecaj na hrvatske književnike i njihovo stvaralaštvo.

1 Skok, Joža – Predgovor u STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI: Fran Galović, Izabrana djela , Zagreb 1997, str: 11-28

6

4. MODERNA I AVANGARDA

Razdoblje moderne po prihvaćenoj književnopovijesnoj periodizaciji možemo omeđiti

godinama 1891., odnosno 1892. - pojavom Leskovareve i Matoševe proze kao početkom i

1914., odnosno 1916. kao završetkom. Važno je naglasiti da kao književnopovijesni termin

moderna ne označava i ne predstavlja cjeloviti stilsko-formacijski kompleks (kao što to

označavaju, primjerice, romantizam i realizam) – već je to opća iznadstilska oznaka razdoblja

unutar hrvatske književnosti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, u kome djeluju pisci nekoliko

generacija, i u kome se kao ni u jednom drugom razdoblju ispresijecaju različiti stilski

postupci: od romantičarskih , realističkih i naturalističkih do središnjih impresionističko-

simbolističkih, a kod najmlađe generacije i najava ekspresionističkih eksperimenata. 2

Prva desetljeća 20. stoljeća prošla su u oštru suprotstavljanju umjetnosti sa završetka 19.

stoljeća, odbacivanju realizma, pa simbolizma, naturalizma, impresionizma. Širina,

raznolikost i raznorodnost umjetničkih smjerova otežava tradiciji imenovanje. Nema

jedinstvena stila u tom razdoblju, ali jedinstveno je - odbacivanje tradicije. Suprotstavljene su

tradicija i modernost, pa zato i nazivanje toga razdoblja modernizmom ili modernističkim

pokretima, te avangardom - u značenju prethodnice novog vremena.

Naglost, žestina odbacivanja tradicije potječe iz općeg nemira prijelomnoga vremena kao

prirodnog odgovora na stanje koje nije nudilo nade, a umjetnici su nezadovoljni postojećom

umjetnošću. Veliku moć imaju filozofska strujanja na početku 20. stoljeća. Iako se poziva na

zbilju, istinu, umjetnost je po mišljenju modernistièkih predvodnika daleko od "istinske

zbilje", zatajuje najveće čovjekove brige, vrši nedostojnu ulogu prikrivača vremena koje nudi

beznađe. Potrebna je preobrazba čovjeka, preobrazba duha. Čovjek, pojedinac, sve je

nemoćniji u nošenju teškog bremena koje mu je nametnulo vrijeme. Zaplašen je u očekivanju

vremena koje dolazi. Otuđenje čovjeka biva sve veće. Tehnika napreduje i mijenja životne

prostore; gradovi rastu, a čovjek gubi podlogu koja mu je davala sigurnost. Ambicije nacija i

naroda pomiču granice starih vidika; postaju preuski dotadašnji prostori. Porastao je broj

država koje žele odlučivati o cijelom svijetu; nema dvojbi o budućim velikim sudarima,

neizbježnim sukobima u kojima će stradati slabašan čovjek. Umjetnici osjećaju svoju

2 Žmegač, Viktor – Duh impresionizma i secesije:Studije o književnosti hrvatske moderne, (L : biblioteka Zavoda za znanost o knjizevnosti Filozofskoga fakulteta Sveucilista u Zagrebu), Zagreb 1993, str: 118

7

odgovornost. Nametnula im se obveza utjecaja na vrijeme. U takvim okolnostima osjeća se

potreba rušenja onog starog, tradicionalnog, lošeg. Suprotstavljanje tradiciji očituje se na

različite načine, bira različite putove. Upravo zato se u tom razdoblju početkom 20. Stoljeća

javljaju pravci:

Futurizam kao umjetnički pokret utemeljen je 1909. Pokret je bio izrazito usmjeren protiv

tradicije. Slavi se dinamika, grad, tehnički strojevi, nacionalna snaga. Najvažnije su odrednice

futurističke književnosti: bezobzirnost, visok stupanj zanosa, ushićenosti i sna. U pjesništvu

su promicali slobodan stih, vrlo jezgrovit izričaj. Odbacivali su sintaksu. Ispuštali su glagole

jer su usporavali njihove poruke. Potpuno su zanemarivali pravopisna pravila. Skromni su

njihovi književni rezultati.

Ekspresionizmu je kao vrlo široku pokretu teško oblikovati nedvojbeno određenje. Opsežan je

i raznorodan prosvjed protiv dotadašnje umjetnosti, žestoka kritika pozitivizma, naturalizma i

impresionizma.

U književnosti se ekspresionizam razmahao u drugom desetljeću 20. stoljeća, na tragu

ekspresionizma u slikarstvu.

Nikada neće biti zajedničkoga ekspresionističkog programa, ali istaknuti su kritičari iznosili

svoje ekspresionističke smjernice i očekivanja od književnosti. Mnogi su ekspresionisti

isticali da vrijeme u kojemu žive potiče krik, prosvjed protiv očaja.

Cijelo područje bavljenja ekspresionističkog umjetnika postaje vizija (viđenje). Umjetnik ne

gleda, on vidi. Ne prikazuje, nego doživljava. Ne ponavlja, nego oblikuje. Ne uzima, nego

traži. Nema više lanca činjenica: tvornica, kuća, bolest, vika i glad. Suprostavljeni

impresionizmu, ekspresionisti su nadahnuće za svoje stvaralaštvo nalazili ondje gdje nije bilo

tradicionalne ljepote. Umjesto prirode i drugih ljepota, njih zanimaju "ružni" motivi: bučni

gradovi, sirotinjska predgrađa, bolnički odjeli za najteže, neizlječive bolesti, ulični metež,

ratna stradanja, dimljivost gostionica i kojekakvih ružnih svratišta, prostori onečišćeni

ispustima tvorničkih dimnjaka i sl. Ekspresionizam ne dopušta nikakve stege u oblikovanju

književnoga teksta. Ruše se potpuno pravila pjesničkoga stvaranja. S povjerenjem u veliku

preobrazbenu snagu duha ne štuju nikakvu prirodnu logiku zbivanja, nikakvu prirodnu

"istinu". Ostvaruju nizanje, brzi prolaz dojmova. Ne zanima ih sustavna psihološka raščlamba,

ni u dramskom stvaralaštvu koje je u razdoblju ekspresionizma ostvarilo izvanredna djela.

8

Značajan je utjecaj ekspresionizma na umjetnički, književni razvoj u 20. stoljeću. Tako je i u

hrvatskoj književnosti koja se u taj književni pokret prvi put uključila bez kašnjenja, gotovo

istodobno, u ekspresionističkoj širini i raznovrsnosti.

Imagizam se javio kao književni pokret u Engleskoj (1912.). Imagisti su zagovarali slikovnost

pjesnièkog izraza. Nastojali su dojmljivo utjecati na čitatelje bojom i ritmom. Izražavali su se

vrlo jezgrovito te su nerijetko odstupali i od gramatičkih pravila. Uključivali su u pjesme

razgovorni jezik. Štedjeli su na stilskim sredstvima; nije im se sviđala složena simbolika.

Socijalistički realizam se pojavio u Rusiji i Francuskoj na početku 20.st., ali ubrzo se javlja u

više europskih zemalja i prije nego što je dobio ime. Određivali su ga kao umjetničku metodu,

način izražavanja u likovnim umjetnostima i književnosti, kao sjedinjenje elemenata realizma

i socijalističkih idejnih smjernica. Svrha mu je stvaranje umjetničkih djela koja će odgojno

(idejno) utjecati na "narodne mase", poglavito na radništvo. Karakteriziralo ga je mnoštvo

"parola", "plakata", "zidnih novina", obilje patetike, velike riječi i crno-bijela tehnika. Svodila

se umjetnost na promidžbu socijalističke (komunističke) politike. U književnim djelima

suprotstavljeni su dobri i loši likovi. Dobri su promicatelji i nositelji borbe za "socijalističku

budućnost", a loši su "nazadni", primjeri narodnih neprijatelja, "buržuja".

Nadrealizam je modernistički pokret koji nastaje u Francuskoj u dvadesetim godinama 20.

stoljeća. Moglo bi se reći da je svojevrsni nastavak dadaizma. Oslanja se na rezultate

psihoanalize, a nastoji spontano oblikovati tekst smjerajući prema nadrealnom. Ono što

dadaizam nije mogao postići zbog svoje prirode, pokušao je napraviti nadrealizam. Dadaizam

je slobodu nalazio u neprestanom poricanju; nadrealizam je toj slobodi pokušao dati temeljne

"doktrine': To je prijelaz iz negacije u afirmaciju. Nadrealizam nudi eksperimentalno

istraživanje oslanjajući se na filozofiju i psihologiju.3

Da sažmemo, bitni su elementi avangarde tj. svih njenih pravaca tjeskoba, strah, urbanizam,

egzistencija, egzaltacija, provokacija, eksperiment, groteska, ironija, karnevalizacija, ludilo,

fantastika, mit, Biblija, simultanizam, montaža, citatnost, konstrukcija, semantičke geste i

nizovi, neologizmi, oslobođene riječi, sintaksa krika... pouzdani deskriptori, ključevi za

interpretaciju književnih djela, njihovih oblika i smislova.

3 Vlado Pandžić i Josip Kekez: AVANGARDA, MODERNISTIČKI POKRETI I SOCIJALNA KNJIŽEVNOST U I. RAZDOBLJU (1914 - 1929.), Hrvatski 4, Zagreb 2000, str: 90-100

9

5. ISPOVIJED I (PROTO)AVANGARDNI ELEMENTI

10

Kako je već gore spomenuto ekspresionizam je prvi pravac koji je u hrvatsku književnost

došao bez kašnjenja. On okvirno i započinje tada kada Galović piše Ispovijed stoga je

razumljivo da iako je to modernistička novela, sadrži u sebi brojne avangardne elemente.

Fantastika je jedan od elemenata koji se preteže kroz cijelu novelu. Kao najbolja podloga

fantastike nalazimo ludilo jer: Tko drugi fantastičnost intenzivnije doživljava nego psihički

bolesnik i kada bi se, ako ne u predratnome vremenu, moglo pojaviti neko opće ludilo? Galovićev lik

iz "Ispovijedi" osjeća da mu se bliži stanje ludila:

„To se moralo dogoditi, i ovaj vječiti dan je samo znak, da su moje slutnje bile istinite, i da

moj strah nije bio lažan. Osjećam da ću poludjeti. Možda sam već poludio, prije nekoć, ali

nijeam za to znao, nijesam osjećao tako jasno i živo.“

Njegova je svijest dovedena do ruba patološkog i morbidnog. On vidi mrtve, već pokojne

ljude koji sudjeluju u svakodnevnim aktivnostima. Na početku novele, on u kazalištu ugleda

mrtvu majku svoje drage. Njen je opis upravo patološki i morbidan:

„Obazrem se i ugledam oči svoje drage. Kako je samo došla ovamo? Ali tamo dalje – kraj

nje...ne!to je opsjena! a ipak, vidim sasvim jasno. Njezina pokojna majka! I kako samo gleda

ravno, preda se, na pozornicu. Kao da je živa. Ali nijedna joj se žilica na licu ne giblje.

Obučena je posvema u sivo. Na glavi siva, lagana koprena, a ipod brade bijeli, mrtvački

povez. I samo gleda preda se, nepomična, kao od kamena. Koprena baca na njeno lice

prašnu, umornu sjenu, i sada istom mogu razabrati, kako su joj usne plave, a u kutovima se

vidi nešta zelenkasto.“ Žena je mrtva i upravo je zato vrlo sigurno utvara, no ona je u svojoj

smrti realistična: plave usne i zelenkasti sadržaj oko usana ukazuju na početak raspadanja

nakon smrti, sivilo također. Ona je nepomična i mirna, kao prava mrtvačka ukočenot. Ona je

privid, no vrlo realističan privid. Lik je neprestano na granici jave i sna, fikcije i fakcije.

Svjestan je čudnovatih stvari i pojava, upravo su one koje ga muče, guraju u sve dublju

tjeskobu:

„Čudnovato! Imala bi da bude noć, a to je vani dan. Ali čini se da ljudi toga i ne opažaju.“

„Nitko me ne razumije...Pa ni ja njih! Stali su se razgovarati, ali takova jezika nijesam još

nikada čuo. Isprekidani, čudni glasovi slični slasovima životinja.“

11

Demonizam se također javlja i Sotona kao designat ludila. Lik Ispovijedi spominje da ga onaj

neprestano prati i zna tajnu njegove genijalnosti. On se prvo pojavljuje u liku gospodina u

crnom koji u kazalištu baca bombu, a nakon toga u liku vođe razbojnika kojemu „ iz dubine

zjenica smiješilo se nešto đavolsko, pritajeno i zlokobno.“ Stoga ga se želi riješiti pod svaku

cijenu, jer ovako više ne može živjeti.4 Onaj koji ga prati javlja se nekoliko puta u noveli, lik

ga čak i ubija svjećnjakom, no on i dalje živi. I dalje se pojavljuje i stvara samo goru tjeskobu

i strah. On ga ne može uništiti jer on je u njemu.

„Bio je on-! On, što me progoni i što poznaje moju dušu, pred kojim bježim i koga tražim, on

– vječno žuđen i vječno proklet, on stoji preda mnom i zapaljuje mirno cigaretu, a pri tom se

smješi prezirnim smiješkom pobjednika. Jest, iste oči i oni crni pramovi kose, kao i onda...“

„Ovaj iza stakla stoji i čeka gledajući me,a stolica u drugoj sobi opet je zaškripala. Samo da

još dođe netko odostrag pa da položi ruku na moje rame. A može da dođe, možda je već i

došao. „

Već spomenuta tjeskoba i strah se protežu kroz cijelu novelu. Tjeskoba zbog mira koji

pokušava pronaći, a stalno izmiče, nedostižan je.

„A kad sunce ode opet će mi biti tako tjeskobno i strašno. Opet ću morati da izađem i da

tražim nekoga. Barem da znadem koga!I gdje da ga nađem!“

„...a na mene se svalila takova težina, da bih najvolio pasti na zemlju i tako ostati slušajući

glasove, kojih nema.“

„Verem se strmim nekim stepenicama... I što sam više išao, to mi se cilj čini daljim i

nedostižnijim. A stepenice su glatke, izlizane i skliske, i tek da se malo omakne noga-

Sasma je glatka... Ne - ! Padam... I možda ipak---„

„Zašto je u drugoj sobi zaškrinula stolica?Kao da je netko sjeo na nju. Ja sam sâm ovdje i – Netko me gleda...“

4 Krleža, M. (2005.) “Fantastika - neutaživa moć ljudskih instikata (na primjeru hrvatskog ekspresionizma;

relacija Donadini-Galović-Krleža)”(3.prosinac 2009.) http//: www.marinakrleza.com

12

On bježi, ali uzalud bježi jer se od straha ne može pobjeći. Bijeg je također stalno prisutan, on

bježi zbog eksplozije, bježi iz užasnog svratišta i mornara ubojica, bježi od Njega, bježi i od

smrti. No, na kraju umoran i dotučen biva poražen i sjedi u naslonjaču, nepomičan i samo

čeka svoju krajnju propast, svoju smrt.

„Skočio sam kroz prozor i provlačim se kroz grmlje, osjećajući mokri, hladni dodir lišća. U

cipelama imam već vode, i neugodni mrazoviti trnci prolaze mi tijelom.“

„Vlak je već pošao sasvim mirno. U prvi se mah nije ni osjetilo, da se već vozimo. I sada se

odjednom javi u meni misao: kud ja to idem? Ušao sam s drugima amo tako, ali kuda?Kud ću

doći? I zar je to odista sve-„

Jedna od bitnih ekspresionističkih elemenata jest ljepota ružnoga, prikaz raspadanja,

bolesnog, ružnog, unakaženog. Prikaz truleži, mesa, trganja, gnjilog i kljastog.

„Slama, razderani papiri, komadi gnjiloga voća, sve je to porazbacano po ulici.Eno, tamo

kraj zida leži krepana mačka, naduta trbuha i opuzle dlake u kaljavoj lokvi vode, što se cijeli s

krova kroz žlijeb, rđom izjeden. „

„Između raskidanih tjelesa vuku se krvave ruke i glave s ranjavim, izderanim licima, a sve je

crno, zadimljeno i mutno. Oni dolje jauču, kolju se zubima i gaze jedan drugoga.

Razmrcvareno klupko mrtvih i živih pretvorilo se u odurnu gomilu mesa, koja se valja, grize i

izjeda.“

„Neki su otkrili kljaste, ranjave noge, iz kojih se cjedi gnoj i sukrvica sušeći se na pripeci. Iz

slijepih, ugaslih očiju, što se obrću u podnevnome bljeskanju, izlazi gdjekoja suza spuštajući

se niz opaljenje obraze.

...Umjesto nosa ima tek dvije modre, otečene rupe, uši su joj pune krasta, a gnjile rastočene

usne otkrivaju dva reda trulih, crnih zubi. Ona pruža ruku preda se, a nokti su joj plavi kao u

mrtvaca.“

Umjesto prirode i drugih ljepota, ekspresionizam donosi : bučne gradove, sirotinjska

predgrađa, bolničke odjele za najteže, neizlječive bolesti, crkve, ulični metež, ratna stradanja,

dimljivost gostionica i kojekakvih ružnih svratišta, prostori onečišćeni ispustima tvorničkih

dimnjaka i sl. Tako se i u Ispovijedi radnja odvija u crkvama za vrijeme pogreba, odvratnim,

13

istrošenim konačištima, čađavim tvornicama s prljavim radnicima, pretrpanim kolodvorima i

vlakovima.

Kao što je već spomenuto, ne može se razaznati radi li se o snu ili javi, o realnom ili

fikcijskom. Sam pripovijedač se pita što je stvarno, a što tlapnja. Izmjenjuju se i miješaju san i

java, izmišljeno i istinito. Čak su i snovi za koje znamo da u snovi, nestalni. Po mističnom

pripovijedanju, po likovima koji podsjećaju na smrt ili ju navješćuju (kapetan koji s

mornarima karta i ima hladan cjelov iako je pijan od vina, gospodin u kazalištu koji u ruci

drži ružu/bombu, Isus koji hoda među klasjem, mrtva majka njegove drage koja sjedi u

kazalištu...) daju naslutiti da je radnja irealna, fiktivna i zato ju smještamo u polje snova.. No i

to polje je teško pratiti, pogotovo u Ispovijedi gdje ne možemo dokučiti radi li se o jednom

snu. Naime, pripovijedač se neprestano prostorno, ali i vremenski „seli“. Od srušenog

kazališta, nalazi se odjednom u mračnom, pustom selu, od šatora u kojem prisustvuje

predstavi, odjednom se on nalazi na pozornici, no ne zna se je li on protagonist ili mu se to

samo čini.

U jednom trenu može se pronaći i san u snu. Vožnja u vlaku u kojem se lik udaljava od

ostalih putnika jer ih ne razumije (oni govore životinjskim jezikom), završava njegovim

buđenjem na zadnjoj stanici na kojoj put završava. Lik je zaspao i propustio sve stanice, ali se

ovdje ne spominje nikakav san, iako je moguće da je cijela vožnja vlakom samo san.

Osim snova, objektivnu vremensku stvarnost narušava i stvarnost pisanja. Pripovijedač u

nekoliko navrata napominje kako se „to“ zapravo nije dogodilo, već je to napisano. Ovdje se

također gubi pojam vremena jer je sad osim sna, moguće zaključiti da pripovijedač navodi

kako je nešto napisao. Čak i kad se lik u naslonjaču budi pa se ponovno vraća irealnim

događajima, ne znamo da li pripovijeda napisano ili san.

„Ta, ja evo sjedim kraj stola i pišem sasma obične, izmišljene stvari, koje nijesam nikada

doživio niti ću ih doživjeti. Sve je to pusta utvara, laž i ništa drugo. Sanjao sam i napisao. –

Ali kada? Na javi ili u snu?“

Dijelovi u kojima se lik vraća iz događaja irealnosti (snova) u stvarnost u naslonjaču. „Ne, ne

sve to nije istina!“Ali, što je ovo?...i kako?...gdje?...“ i kad se iz stvarnosti ponovno vraća u

taj irealni svijet “...Ja ne sjedim kod stola, ja idem nekamo...!“

Galović time razbija tradicionalne strukture pripovijedačke proze i pokušava prodrijeti u bit

čovjekove (vlastite?) unutrašnjosti onako kako glavni junak odražava jedan posve

poremećeni, u biti groteskni svijet. Izgubivši smisao za kategorije objektivnog, realnog

14

vremena i prostora, glavni junak u sadašnjosti proživljava svoja uzbuđenja, devijacije,

kaotična stanja, građena neprestano na fragmentima realnog (sve manje) i fantastičnog (sve

više). Odatle svi paradoksi, kontadikcije, nedorečenosti, ali i pune dinamičnosti: slika se

smjenjuje slikom, vizija vizijom, bez ikakve logike.5

„Pristupivši bliže, ukaže se pred mojom očima uska, duboka jama, što su je iskopali. –

Uniđite! – meni stane rce udarati tako, da sam se morao objema rukama uhvatiti za prsa, a s

mjesta se nisam mogao maknuti ni za vlas... Tek sam čuo riječi onoga trećega: - Iskopali

smo...Vi valjda i ne znate, da ste umrli, i da vam valja-„

„Sunce je ispilo već odavna sjaj zvijezda i drhtanje rose i ti ne ćeš nigda ugledati svojega

doma. Nema ga više. Nema ničega. Ostao si jedino ti, sam i proklet. I sada – Dalje nisam

čuo.“

6. ZAKLJUČNE NAPOMENE

5 Šicel, Miroslav, Fran Galović u kontekstu hrvatske moderne // Kaj: časopis za književnost, umjetnost i

kulturu 36 (2003) 1-2, str: 4-10

15

Za vrijeme svojeg kratkog, ali plodnog stvaralaštva, Galović je ostavio veliku važnost za

hrvatsku avangardu. Ostavio je brojna djela, u poeziji i prozi i time uz Krležu, Šimića i

Kamova udario temelje avangarde. Njegove su pripovijetke „Začarano ogledalo“ i „Ispovijed“

najznačajnije i najbolji reprezentanti njegovog stvaralaštva.

Uz pojave ludila, bezizlaznosti, estetike ružnoga Galović je zakoračio u avangardu i time

ostavio velik značaj u povijesti hrvatske književnosti. Iako su se njegova djela počela čitati i

njihova važnost priznata tek prije tri desetljeća on je u svoje vrijeme imao velik utjecaj na

buduće naraštaje.

Galović je odgojen na poetici modernističkoj, upravo pred smrt započeo svoj avangardni,

ekspresionistički i ponajbolji literarni uspon: sudbina je htjela da, nažalost, na tome i ostane.

7. LITERATURA

16

1. Josip Kekez i Vlado Pandžić: AVANGARDA, MODERNISTIČKI POKRETI I

SOCIJALNA KNJIŽEVNOST U I. RAZDOBLJU (1914 - 1929.), Hrvatski 4, Zagreb

2000, str: 90-100

2. Krleža, M. (2005.) “Fantastika - neutaživa moć ljudskih instikata (na primjeru

hrvatskog ekspresionizma; relacija Donadini-Galović-Krleža)”(3.prosinac 2009.)

http//: www.marinakrleza.com

3. Skok, Joža – Predgovor u STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI: Fran Galović,

Izabrana djela , Zagreb 1997, str: 11-28

4. Šicel, Miroslav, Fran Galović u kontekstu hrvatske moderne // Kaj: časopis za

književnost, umjetnost i kulturu 36 (2003) 1-2, str: 4-10

5. Žmegač, Viktor – Duh impresionizma i secesije:Studije o književnosti hrvatske

moderne, (L : biblioteka Zavoda za znanost o knjizevnosti Filozofskoga fakulteta

Sveucilista u Zagrebu), Zagreb 1993, str: 118

17