153153

»B I B L I J A«

vi (Saggi, viaggi, personaggi, 1984), Crvena sjena (L’ombra rossa, 1988) i dr.

Prvi roman Izborna borba (La campagna elettorale, 1953; kas-nije prera!en kao Inspektor), ozna"io je njegov raskid s talijanskom KP. Prikazuju#i misiju partijskoga mo#nika u jednom regio nalnom sredi$tu sjev. Italije, razotkriva staljinisti"ki mehanizam upravlja-nja. Drugi roman, Tr!"anski fantom (Il fantasma di Trieste, 1958), kompleksna je slika nacionalnih i klasnih odnosa u trgova"kom gradu smje$tenomu na razme!u civilizacija. Nastajao je u doba tzv. tr$#anske krize, ali je povijesno situiran u razdoblje prije I. svj. rata, u doba kad latentni konflikti izbijaju punom snagom. U glav-ni lik, mladi#a Danielea Solospina, pisac je projicirao neka vlastita iskustva, jer je Solospinovo dominantno talijanstvo impregnirano slavenstvom njegova duhovnog mentora doktora Janovicha i, posebno, nje%no$#u dadilje podrijetlom iz Drni$a. U romanu Mos-kovske prikaze (I fantasmi di Mosca, 1933) teme su komunizam i me!unacionalne ili apatridske situacije. Me!u va%nim likovima su Sergio Dojmovi# Rismond, potomak kapetanske obitelji iz mi-tizirane »Ilirije« (s nekim autobiografskim crtama pisca) i Zagrep-"anin Stevo Karaman, odre!en kao znanac (najprije prijatelj, za-tim protivnik) M. Krle%e, koji se tobo%e za svoje Glembajeve nadahnuo uzorima iz Karamanove porodice.

Raspad Jugoslavije po". 90-ih god. XX. st. poja"ao je Bettizin novinarski aktivizam, jer je kao stru"njak za isto"na pitanja, po-sebno balkanska, komentirao doga!aje. Pridonio je da tal. sredina shvati eur. civilizacijsku ukorijenjenost hrv. prostora i pravo Hr-vatske na samoopredjeljenje. U memoarskoj knjizi Egzil (Esilio, 1996) opisao je vlastitu mladost i djetinjstvo u Splitu, koji je simbo-li"ki uzdignuo do razine velikih metropola i kozmopolitskih sud-bina. Roman Izgubljena knjiga (Il libro perduto, 2005) fikcijski je i narativan prikaz razdoblja pi$"eva sazrijevanja, faktografski ve# obra!en u memoarskom obra#anju.

VA&NIJI PRIJEVODI: Tr!"anski fantom (A. Rojni#), Zagreb 1965; Egzil (K. Mila"i#, A. Prpi#), Milano 1996.

LIT.: T. Maroevi", Predgovor, u knj. E. Bettiza, Egzil, Milano 1996; P. Matvejevi", Split, grad koji je ostao bez imena, Jutarnji list, 19. V. 2005; J. Pavi#i", Egzil kao sudbina, Jutarnji list, 27. IX. 2008. T. Maroevi#

BEZI! BO"ANI!, Nevenka, povjesni"arka kulture (Bjelo-var, 2. XI. 1927). Gimnaziju poha!ala u Virovitici i Splitu. Diplo-mirala je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1952). Od 1950. radila u Konzervatorskome zavodu u Splitu. Jed-na od utemeljiteljica splitskoga Knji%evnoga kruga, u kojem je bila predsjednica i urednica vi$e biblioteka (Biblioteke znanstvenih djela, Biblioteke Hvarski knji%evni krug i dr.). Istra%uju#i ponaj-prije arhivske izvore, u znanstv. radu rekonstruira kult. povijest Dalmacije. Istra%uje stare dalm. pisce, koristi se njihovim stihovi-ma za rekonstrukciju %ivotne sredine u kojoj su stvarali, kao i sva-kida$njega %ivota u pojedinim pov. razdobljima. Pi$e o M. Maruli-#u, H. Luci#u, N. Nalje$kovi#u, J. 'i%gori#u, J. Kavanjinu i dr. Objavila je vi$e priloga o scenskim igrama i po"ecima kazali$ta u Dalmaciji.

DJELA: Zapisi o zavi#aju, sv. 6, Jelsa 1982; Stanovni!tvo Komi$e, Split 1984; Povijest stanovni!tva u Visu, Split 1988; Majstori od IX do XIX stolje"a u Dalmaciji, Split 1999; Juditini dvori, Split 2001. J. Pavi"i#

»BEZ TRE!EGA«, drama u tri "ina Milana Begovi#a, pra-izvedena 1931. u zagreba"kome HNK-u, a objavljena 1934. u knjizi Tri drame u Beogradu (Izdava"ko i knji%arsko preduze#e Gece Kona; ne uzme li se u obzir njezina prethodna pojava u Novostima 1931. kao posljednjeg poglavlja tre#e knjige romana Giga Bari"eva i njezinih sedam prosaca). Drama je isprva, kao i roman, izazvala sabla-zan zbog slobodoumne varijacije mita o Odiseju i Penelopi: nakon dugog izbivanja u rus. zarobljeni$tvu, Marko Bari#, vrativ$i se ku#i, otkriva da mu je suprugu Gigu, jo$ djevicu, snubio niz mu$karaca

te je optu%uje da mu je bila nevjerna. Nakon uzaludnih poku$aja da ga uvjeri u suprotno, otkri#a o"eva pisma kojim se jam"i da je ostala netaknuta te nakon Markova nasilnog poku$aja da nad njom ostvari svoje bra"no »pravo«, Giga ubije Marka pucnjem iz pi$tolja. Osim moralisti"kih reakcija kritike, koja je raznolikim me-dicinskim i pravnim argumentima drami spo"itavala patolo$ki sadr%aj, neutemeljenost u pov. zbilji te, osobito, jeftin efekt ishitre-na i problemati"na zavr$etka, drami se, poput romana, pripisivala kompozicijska nesklapnost te pripadnost trivijalnome %anru, pot-krijepljena ne samo povoljnim odazivom u %enskom dijelu publike nego i uspjehom izvedaba u inozemstvu (Be", Berlin, Budimpe$ta, Pariz i Prag). Drama je uspjela prije svega zbog dosluha s onodob-nim umj. interesima za slo%ene junakinje, »likove mladih, lijepih, senzualnih i samosvjesnih %ena okru%enih mu$karcima $to joj se nude, privla"e njezinu pozornost ili se za nju bore« (B. Senker, 1996) te za %ensku pobunu protiv institucije braka, na tragu prevredno-vanja u ono vrijeme aktualnih koncepcija %enskog identiteta, od A. Schopenhauera preko O. Weiningera do S. Freuda. Nemogu#-nost spoznaje istine, karakterolo$ki diskontinuitet i diskrepancija izme!u intimnog i dru$tvenog jastva "ine tu dramu bliskom dramskoj poetici Begovi#eva tal. suvremenika L. Pirandella. Iako nepovoljni sudovi o njezinu umj. dometu ne izostaju ni poslije (&. Jeli"i#, 1982), suvremeni tuma"i priklanjaju se pomnijoj analizi njezine dramatur$ke organizacije i kaz. potencijala (B. He#imovi#, 1976; B. Senker, 1985. i 1987).

LIT.: B. He"imovi", Trinaest hrvatskih dramati"ara, Zagreb 1976; %. Jeli#i", Sjaj i bijeda Begovi#eve drame »Bez tre#ega«, Dani Hvarskog kaza-li$ta, knj. 9, Split 1982; B. Senker, Kazali$ni "ovjek Milan Begovi#, Zagreb 1985; isti, Begovi#ev scenski svijet, Zagreb 1987; isti, Predgovor, u knj. M. Begovi#, Pjesme – Proza, Zagreb 1996; M. Hamer!ak, Trivijalno i %enstve-no – Bez tre#ega, u knj. R. Jambre$i# Kirin i T. 'koki# (ur.), Izme!u roda i naroda, Zagreb 2004. L. (ale Feldman

»BIBLIJA« (od gr". &'&()*, prema feni"kom gradu Biblosu, koji je bio glavna luka za izvoz papirusa; gr". +, &-&(',: knji%ice), zbir-ka knjiga koju Hebreji (&idovi) i kr$#ani smatraju svetom. Nastala je izme!u 1000. god. pr. Kr. i 100. nakon Krista. Naziva se i Sveto pismo, a dijeli se na Stari zavjet i Novi zavjet. Stari zavjet sveta je knjiga za Hebreje, a Stari zavjet i Novi zavjet za kr$#ane: katolike, pravoslavce te za konfesije i sljedbe proizi$le iz reformacije. Hebre-ji priznaju svetima 39 knjiga koje nazivaju Tenak (i Tanah), prema po"etnim slovima triju dijelova njihova kanona: Tora, Nevi’im i Ketuvim. Katolici dr%e svetima i knjige koje se nisu sa"uvale na hebrejskome (Tobija, Judita, Baruh, Makabejci I. i II, Knjiga Siraho-

Bez tre"ega, M. Begovi# (redatelj Lj. Galic, HNK Zagreb, 1961)

154154

»B I B L I J A«

va i Knjiga Mudrosti, koja je napisana na gr!kome). Dodatnih teks-tova kojih nema Hebrejska Biblija ima u Ezri, Esteri, Danielu i knji-gama Ljetopisa. "idovi ih nazivaju apokrifima, a kao i protestanti, nemaju ih u korpusu Biblije, katolici ih nazivaju deuterokanonski-ma (drugokanonskima), za razliku od protokanonskih, tj. onih koji su stariji, sa!uvani u prvotnome popisu – kanonu. Dok je katoli!ki kanon najve#i (46 knjiga), pravoslavni ima, prema tradiciji Sedam-desetorice (LXX), 39 knjiga, koliko ih svetima smatraju i protes-tanti. Na gr!ki je Biblija prevedena u III. st. u Aleksandriji (prevo-dila su je 72 u!ena "idova koji su znali gr!ki). Slu$e#i se tim prijevodom, ali i drugima, ponajprije lat. tekstovima, na latinski je biblijske knjige preveo i prilagodio op#em, narodnom lat. jeziku sv. Jeronim (na prijelazu iz III. u IV. st.). Njegov prijevod pod na-slovom Vulgata postao je slu$beni tekst Katoli!ke crkve, a iz njega su potekli gotovo svi prijevodi na eur. nacionalne jezike. Prvi dio Hebrejske Biblije, Petoknji!je, odnosno Tora (hebr. torah: nauk, uputa, zakon) sastoji se od Knjige Postanka, Knjige Izlaska, Levit-skog zakonika, Knjige Brojeva i Ponovljenog zakona. Slijede potom Povijesne knjige, vezane za $idovski narod u novoj domovini, nakon izlaska iz Egipta; nazivaju se prema vladarima i vo%ama: Jo"ua, Suci, Kraljevi I. i II, Ljetopisi I. i II, Ezra, Nehemija, Tobija, Judita, Estera, Makabejci I. i II. U katoli!kome kanonu dolaze Psalmi te skupina Mudrosnih knjiga (Job, Mudre izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjes-mama, Knjiga Mudrosti, Knjiga Sirahova). Na kraju slijede Proroci (Izaija, Jeremija, Tu!aljke, Baruh, Ezekiel, Daniel i dvanaest »malih proroka«).

Kr&#anima je Novi zavjet ispunjenje Staroga zakona, ali su im Stari zavjet i Novi zavjet jednako svete knjige. Ako je Stari sa-vez (»zavjet«) dogovor Boga i hebrejskoga naroda, Novi zavjet (»savez«) savez je Boga i kr&#ana, sljedbenika Kristovih. Obuhva#a 27 knjiga. Pov. knjige jesu evan%elja, koje kr&#. tradicija pripisuje Mateju, Marku, Luki i Ivanu, i Djela apostolska, u kojima je opisan $ivot prve kr&#. zajednice (od Kristova uza&a&#a na nebo te puto-vanja apostola Pavla i njegova dolaska u Rim). Nakon Djela apo-stolskih slijede Poslanice (14 ih se pripisuje apostolu Pavlu, a sedam op#ih /»katoli!kih«/ Jakovu, Petru, Ivanu i Judi). Na kraju je pro-ro!ka knjiga Otkrivenje (»Apokalipsa«) apostola Ivana.

Biblija je u mnogim eur. narodima i kulturama knjiga koja je odre%ivala kulturni, jezi!ni, knji$evni, a !esto i dru&tvenopov. raz-vitak. U Hrvata je treba promatrati u trojnoj jezi!noj pojavnosti: na lat., starosl. i hrv. jeziku. Najstarije sa!uvane knjige su lat. prije-pisi Biblije. Prvi prijepis Novoga zavjeta je Splitski evan#elistar (Evangelistarium spalatense, VI–VII. st.). Me%u cjelovitim biblij-skim tekstovima posebno su va$na dva primjerka Biblije iz Du-brovnika (XI. i XIV. st.), 'ibenika (XI. st.), Zagreba (Biblia Sollem-nis, XIV. st.) te Stari zavjet iz istoga stolje#a, bogato iluminiran; iluminacijom se isti!e Trogirski evan#elistar (XIII. st.). Posebno je va$na Radonova Biblija, koju je donio prvi zagreba!ki biskup (eh Duh; na marginama su ispisane slav. rije!i koje tuma!e lat. izraze.

Te&ko je i pribli$no odrediti kada su se Hrvati, do&av&i u da-na&nju domovinu u VII. st., prvi put susreli s biblijskim tekstovi-ma. Primiv&i kr&#anstvo, upoznavali su se s Kristovim $ivotom, kako je zasvjedo!en u evan%eljima. Nije poznato kako i kada su u hrv. jezik va$na biblijska imena u&la u gr!koj, odnosno bizantskoj jezi!noj postavi: Isus, Ivan, Jakov, Josip i dr. U to rano doba nau!i-li su molitvu O$ena", koja je tada bila prevedena s latinskoga. Lat. tekstove evan%elja sve#enici su prema svojemu znanju i potreba-ma prevodili puku. Latinska Biblija sv. Jeronima, Vulgata, !itala se svakoga dana, na poseban na!in nedjeljama i blagdanima, te se tuma!ila narodnim, svima razumljivim jezikom. Zato se u crkva-ma s lat. jezikom rano u bogoslu$ju osjetila potreba da se biblijski tekstovi prevedu. Latinska je Biblija prvi stup hrv. biblijske tradi-cije, sve dok iz Bizanta (Carigrada) nisu krenula Sv. bra#a, Kon-stantin )iril i Metod (863) da me%u moravskim Slavenima orga-niziraju crkveni i dru&tveno-prosvjetni $ivot. Oni su glag. pismom

na jeziku mak. Slavena priredili Izborno evan#elje, koje se !ita kroz godinu. Prve zapisane rije!i na staroslavenskom, glagoljicom, bile su »Iskoni b* Slovo« (»U po!etku bija&e Rije!«), iz proslova Ivano-va evan#elja. U Moravskoj je vjerojatno prire%eno cjelovito Evan-#elje i preveden Psaltir. Kada je Metod imenovan biskupom ob-novljene Srijemske biskupije, u Panoniji su (danas Slavonija i dijelovi Ma%arske i Slova!ke) bili prevedeni za slav. crkvu temeljni tekstovi Staroga zavjeta i Novoga zavjeta. Hrvati su, dakle, rano, na prijelazu iz IX. u X. st., prihvatili uz latinski i #irilometodski glag. prijevod Biblije, kao drugi temelj biblijske tradicije. Tekstovi koji su poslije bili pisani ili tiskani na latinici ili zapadnoj, hrv. #iri-lici, na svim trima dijalektima, imaju odlike toga ranog prijevoda. Na hrv. se prostoru, me%u sve#enicima glagolja&ima u njihovim rukopisnim misalima i brevijarima, sa!uvala u najve#em dijelu upravo #irilometodska Biblija, u odlomcima za liturgijsko i redov-ni!ko !itanje kroz godinu. Prva hrv. tiskana knjiga glagoljski je Misal iz 1483, koji uz molitve sadr$ava izbor biblijskih tekstova; sli!an je i hrvatskoglag. brevijar iz 1491. U latini!nim lekcionari-ma, koji su nastali na temelju glagolja&ke tradicije, biblijska su !ita-nja, na hrv. jeziku, u&la u liturgijsku uporabu i pro&irila se po cjelo-kupnome nac. prostoru. Prva tiskana latini!na knjiga je Lekcionar Bernardina Spli%anina (1495). Ona je u razli!itim izdanjima, vi&e nego ijedna druga, odredila povijest hrv. biblijske misli, ali i povi-jest hrv. knji$evnog jezika.

Me%u glagolja&ima u XV. st. zasvjedo!en je cjelovit prijevod Biblije, koji se !uvao u Omi&lju na Krku. Knez Bernardin Franko-pan organizirao je me%u glagolja&ima ure%enje, odnosno prevo%enje cjelovite Biblije; takva je Biblija postojala na otoku Cresu u XVI. st., ali se nije sa!uvala.

Poku&aj hrv. protestanata da sredinom XVI. st. dadu cjelovit prijevod Biblije na nar. jeziku nije uspio. Tiskan je samo Novi za-vjet glagoljicom i #irilicom, Proroci latinicom, a na sva tri pisma pojedine Postile, biblijska tuma!enja. Katoli!ka Postilla A. Vramca otvorila je i kajk. krilo hrv. jezika. Biblijska !itanja u toj Postilli na-slonjena su na glagolja&ku tradiciju, kao i hrv. protestantski djelat-nici koji su, prije nego &to su prihvatili Lutherovu reformisti!ku crkv. misao, slu$ili kao popovi glagolja&i. Biblijskim knjigama otvo-reno je i pitanje jezika kojim bi se pokrio cjelokupan hrvatski i, jo& &ire, balkanski prostor, sve do Carigrada. Me%u protestantima u Njema!koj djelovao je i M. Vla!i#, istra$iva! i izdava! biblijskih tekstova i prou!avatelj biblijske problematike. On je, osim drugih knjiga, napose kriti!kog izdanja Novoga zavjeta na gr!. jeziku, objavio golemu studiju o razumijevanju biblijskih tekstova i enci-klopediju biblijskih osoba i pojmova pod naslovom Klju$ Svetoga pisma (Clavis Scripturae Sacrae, 1567).

Tiskanje cjelokupne Biblije, koju je preveo isusovac B. Ka&i#, sprije!ili su biskupi iz glagolja&ke sredine, zaokupljeni ekumen-skom idejom crkv. zajedni&tva s pravoslavnim Slavenima, !emu bi Biblija na hrv. jeziku, tobo$e, bila smetnja. Ni biskup zagreba!ki nije dao podr&ku tom projektu, jer je u njegovoj biskupiji »ilirski« jezik bio »slovenski«, tj. hrvatskokajkavski, druga!iji od onoga kak va je u Bibliji predlagao Ka&i#. Umjesto cjelokupne Biblije, objavljen je njegov lekcionar za dubrova!ki kraj Van#elja i pi"tule te Ritual rimski, obrednik za cjelokupni hrv. narod, jedini obred-nik Katoli!ke crkve na nar. jeziku. U to doba po!elo je jezi!no kvarenje glagolja&kih knjiga, tj. pode&avanje njihova jezika prema knjigama pravoslavne, rus. ili ukr. redakcije. Ideja o uniji, &tetna za hrv. tradiciju glagolja&kih knjiga, bila je jednako tragi!na za Ka&i-#ev pothvat. Njegova je Biblija tiskana tek 1999–2000. u Njema!-koj. Njezinu je ulogu preuzela, koliko je mogla, knjiga I. Bandula-vi#a Pi"tole i evan#elja, u prvom izdanju posve#ena splitskomu nadbiskupu M. A. de Dominisu (1614).

Iako je na po!etku XIX. st. u krugu M. Vrhovca bilo poku&a-ja prevo%enja biblijskih knjiga na kajkavski (1810–30), do tiskanja ve# dovr&enih prijevoda nije do&lo. Na kajkavskome je ipak u pri-

155155

»B I B L I J A«

Sve!ana Biblija zagreba!ke katedrale (Biblia Sollemnis MR 159 ), XIV. st., Metropolitanska knji!nica u Zagrebu; Clavis Scripturae Sacrae M. Vla"i#a, Basel 1567; Prvi del novoga testamenta (glag. izdanje), Tübingen 1562; Biblija (rukopis prijevoda B. Ka$i#a), 1625.

156156

»B I B L I J A«

jevodu I. Kristijanovi!a izi"lo nekoliko biblijskih knjiga (Knjiga Mudrosti, Knjiga Rute i Knjiga Jone), ali je najve!i dio ostao u ru-kopisu. Misao o potpunom prijevodu Svetoga pisma ostvario je M. P. Katan#i!; njegov prijevod dovr"en je uo#i velikih nac. odluka, tj. narodnoga preporoda, ali je tiskan tek 1831. Jezik se u tim knjiga-ma nazivao »jezik slavno-iliri#ki izgovora bosanskog«, gdje »slav-ni« zna#i i slavni i slovinski; priredio ih je za tisak G. $evapovi!, autor i drame u stihovima Josip, sin Jakoba patrijarke. U Be#u je dva desetlje!a poslije tiskan prijevod cjelokupnoga Svetog pisma u#enoga bibli#ara I. M. %kari!a (1858–61), u dvanaest knjiga, s op-se&nim biblijskim napomenama, ali on je bio izvan op!ega tijeka knji&no-jezi#noga razvitka kakav je proveden u Zagrebu. %kari!ev izbor jezika – ikav"tina ka#i!evskoga tipa – bio je jezi#no konzer-vativan. Skup nakladni#ki projekt podr&avale su sredi"nje vlasti u Be#u s namjerom da Dalmacija, u sastavu austr. dijela Carstva, ustraje na svojemu zasebnom jezi#nom putu, ali taj je pothvat, vi"e zbog jezika nego zbog biblijskoga teksta, zavr"io neuspjehom. Me'u hrv. #itateljstvo ve! tada po#inju prodirati, vi"e kao beletri-stika, a manje kao svete knjige, prijevod Novoga zavjeta V. Stefano-vi!a Karad&i!a, a potom prijevod Staroga zavjeta (. Dani#i!a, zajedno kao Sveto pismo. Zbog vjerskih i jezi#nih razloga, te da se knjiga pro"iri u narod, trebalo je pohrvatiti tekst, pa su Novi zavjet i Psalmi tiskani najprije u jezi#noj redakciji B. %uleka, u izdanju Bri-tanskoga biblijskoga dru"tva (1877); potom je cjelokupni biblijski tekst redigirao prema hrv. jezi#noj tradiciji M. Re"etar (tiskan prvi put 1895. u Budimu).

U XX. st. zapo#eo je V. $ebu"nik ambiciozan pothvat prevo-'enja cijeloga Svetog pisma, ali su izi"le samo dvije knjige (1911–13). U Sarajevu je Novi zavjet, u prijevodu J. Stadlera, izi"ao 1895–1907. kao kriti#ko i kao pu#ko izdanje. Radi prosvje!ivanja u tada otvo-renim pu#kim "kolama upotrebljavale su se knjige s liturgijskim #itanjima kroz godinu, ali i biblijske pripovijesti s ilustracijama; takve su pu#ke knjige "irile biblijsko "tivo u naj"ire slojeve hrv. naroda. Izdanje Novoga zavjeta (1925) F. Zagode pro"irilo se u mnogobrojnim izdanjima, kao i prijevod cjelokupnoga Svetoga pis ma sarajevskoga nadbiskupa I. E. %ari!a (1941–42, drugo izd.

1959). Iako zami"ljen kao golemi projekt, prijevod Staroga zavjeta s izvornika A. Sovi!a, osim kratkih Ogleda (1938), nikada nije tis-kan. Ipak, u"ao je kao temelj u izdanje Zagreba!ke Biblije. Novi zavjet do&ivio je vi"e izdanja i prijevoda i prije nego "to je tiskana Biblija u nakladi Stvarnosti: izi"ao je u nekoliko izdanja, jedan u prijevodu Lj. Rup#i!a, a drugi dvojice franjevaca bibli#ara: J. Fu!-

Sveto pismo Starog zakona (prev. M. P. Katan#i!), Budim 1831; Sveto pismo Novog zakona (prev. M. P. Katan#i!), Budim 1831; Sveto pismo Staroga i Novoga uvita (prev. I. M. %kari!), I, Be# 1858; Zagreba!kaBiblija (ur. J. Ka"telan i B. Duda), Zagreb 1968.

157157

»B I B L I J A«

ka i B. Dude. I Biblija koju je u New Yorku tiskao S. Grubi!i" u!la je sa svojim Petoknji!jem u Zagreba"ku Bibliju. Zagreba"ka Biblija, tiskana 1968, kodificirala je knji#. jezik nakon Deklaracije o polo-!aju i nazivu hrvatskog knji!evnog jezika. Prijevod je u pouzdanoj biblijskoj redakturi i odli$noj jezi$noj stilizaciji potvrdio hrv. jezi$-ni i hrv. biblijski standard u njegovoj jezi$noj posebnosti. Tiskana su i mnogobrojna izdanja Ilustrirane Biblije mladih. Zagreba"ka Biblija pro!irila se u brojnim izdanjima kao knjiga za liturgijsku uporabu, ali i kao djelo svjetovne knji#evnosti. Ona potvr%uje da je Biblija kao tekst od "irilometodskih do na!ih dana bila prethodnica ne samo sna#nih jezi$nih, nego dru!tvenih i kulturnih, pa i polit. pokreta i promjena u hrv. narodu. Jeruzalemska Biblija (1994), s opse#nim komentarima, kao osnovni tekst za Stari zavjet preuzela je Bibliju u nakladi Stvarnosti, odnosno Kr!"anske sada!njosti (X. izd. 1993), a za Novi zavjet prijevod B. Dude i J. Fu"ka (IX. izd. Kr!"anske sada!njosti). Biblija se na poseban na$in pro!irila i za-jedni$kim izdanjem Kr!"anske sada!njosti i nakladni$ke ku"e Ve-$ernji list (2004–05). Prijevodi biblijskih tekstova na hrv. knji#evni jezik tre"i su stup hrv. biblijske tradicije.

Refleksi Biblije u hrvatskoj knji!evnosti i umjetnosti. Osim u prijevodima, Biblija je u hrv. knji#evnosti prisutna i u obradama. Biblijske teme iz liturgijskih knjiga, misala i brevijara, homilijara i postila !irile su se me%u pukom u $itanjima, tuma$enjima, propo-vijedima, blagoslovima i obredima, ugra%uju"i se na taj na$in u #ivot kr!". zajednice kao najja$i oblik kr!". duhovnosti. Biblijskom je rije$ju i njezinom metaforikom bio pro#et #ivot u selu i gradu, u bratov!tinama i redovni$kim zajednicama. Uz autenti$ne biblij-ske tekstove, me%u glagolja!ima su rano bili prisutni i apokrifi, knjige koje o osobama i zbivanjima Staroga zavjeta i Novoga zavje-ta govore na ma!tovitiji i puku zanimljiviji na$in.

Biblijska tematika sna#no je prisutna u renesansnom razdob-lju hrv. knji#evnosti. Na prijelazu iz XV. u XVI. st. M. Maruli" je svojim hrv. djelima (Judita i Suzana) postao utemeljitelj hrv. knji-#evnosti, a lat. moralisti$kim djelima, kojima je Biblija ishodi!te i nadahnu"e, i popularan eur. pisac. Biblijsko je ishodi!te i Davidija-de, lat. epskog spjeva u l4 pjevanja. Tek je u novije doba objavljen njegov opse#an biblijski leksikon, napisan na lat. jeziku, svojevrsna karakterologija osoba Staroga zavjeta. Na latinskom su jeziku na prijelazu iz XV. u XVI. st. tiskana dva pjesni$ka djela J. Buni"a, koja su stekla veliku popularnost (O otmici Kerbera – De raptu Cerberi; O !ivotu i djelima Kristovim – De vita et gestis Christi). Njih je u baroku zasjenila knjiga G. Vide Christias, koju je na hr-vatski preveo J. Palmoti"; objavljena je u Rimu 1670. i posve"ena kardinalu F. Barberiniju kao zahvala za njegovu pomo" pri obnovi Dubrovnika nakon potresa. Maruli"ev ne!to mla%i suvremenik, M. Vetranovi", trajno se nadahnjivao Biblijom, !to pokazuju i nje-gova prikazanja Posvetili#te Abramovo (vi!e redakcija), Od poroda Jezusova, Prikazanje kako bratja proda#e Jozefa te pjesma Tu!ba kralja Davida svrhu Saula i Jonate; preveo je i Psalme. Njegov su-vremenik i prijatelj N. Dimitrovi" preveo je i tiskao parafrazu Da-vidovih pokorni"kih psalama. U rukopisu su ostale njegove Pri"ice izete iz Svetoga pisma i filozofa.

U razdoblju baroka biblijska je tematika isklju$ivo u slu#bi obnove Crkve, a slu#i se sna#nim knji#. izri$ajem. Tematika je oda-brana tako da $itatelje usmjeri prema osobnom obra"enju (epsko, lirsko i dramsko pjesni!tvo, propovijedi i dr.). Od Gunduli"evih Suza sina razmetnoga i Psalama pokornijeh, do spjevova o pokornici Magdaleni (I. Buni" Vu$i", I. &ur%evi") te mnogobrojnih knjiga baroknih propovijedi, Biblija je u sredi!tu zanimanja hrv. knji#evni-ka. Psalmi, posebice pokorni, imali su pobo#ne i u$ene prevoditelje (N. Dimitrovi", M. Vetranovi", I. Gunduli", B. Ka!i", '. Budini", S. i I. &ur%evi", I. Ivani!evi", A. Vitalji" i dr.). Kristov #ivot, sredi!-nja tema Novoga zavjeta, u sredi!tu je pozornosti pisaca, propo-vjednika i misionara. J. Zebi" napisao je Knjigu od !ivota i dila slat-koga Isusa, koja se !irila i ostala u rukopisu do danas. Kristov

#ivotopis, s aspekta Bo#je ljubavi, sastavio je u deset pjevanja A. Vitalji" (Ostan Bo!je ljubavi). Preveo je i psalme te ih objavio pod naslovom Istuma"enje pjesni Davidovih. S latinskoga je preveo i znamenitu Maruli"evu pjesmu o Kristovu razgovoru s gre!ni-kom. Svjetsku povijest, kako je tuma$i Biblija, sastavio je J. Bara-kovi" te svoje djelo nazvao Jarula.

Hrv. prosvjetiteljstvo, a potom i klasicizam, isprva se odmi$u od vjerske pa i biblijske tematike, ali se ipak, na poseban na$in, na njih nadovezuju. U Korabljici Pisma svetoga A. Ka$i"a Mio!i"a svj. povijest raspore%ena je prema Bibliji; drugi dio povjesnice ide »od poro%enja Isusova do 1760«, nagla!avaju"i Isusovo ro%enje.

Knji#evnost XIX. st., iako sna#no zahva"ena problematikom nac. integracije i sudbinom hrv. dru!tva, okre"e se i Bibliji kao vje$nom izvoru knji#. tema. P. Preradovi" napisao je ep Prvi ljudi, spjev o stvaranju Adama i Eve i njihovu boravku u raju. U pjes-mama S. S. Kranj$evi"a Biblija je sna#no prisutna kao vrelo na-dahnu"a, ali i kao poticaj o preispitivanju i promi!ljanju sudbine $ovjeka i dru!tva. O tome govore i naslovi: Zadnji Adam, Mojsije, Eli! Eli! Lama azavtani, Golgota i dr.; njegov oratorij u tri dijela Prvi grijeh uglazbio je I. Zajc. Pjesnik B. Livadi" napisao je pjesmu u tri pjevanja Jeremija (1893).

I za mnoge pisce XX. st. Biblija je izvor pjesni$kih poticaja, knjiga otvorenih pitanja o smislu postojanja i djelovanja, kao i po-ticaj za izgradnju novoga $ovjeka. Motiv Krista, ali i Jude, njegova izdajnika, $est je u hrv. knji#evnosti. Intertekstualnost je potka na kojoj ta knji#evnost tka svoje osebujne poruke. I najve"i »psova$« hrv. knji#evnosti J. Poli" Kamov u svojim se tekstovima koristi izri$ajem i ritmom psalama da bi izrazio svoje egzistencijalne ne-mire. Osebujne su biblijske teme V. Nazora, koji je u mladosti na-pisao Biblijske legende na temelju starozavjetnih motiva, a novoza-vjetnim i apokrifnim temama pozabavio se u zrelom opusu (Via crucis omnium peccatorum miserrimi, Hod po vodi, Lijek Gospodnji, Vjesnik, O"e na#, Vjesnik, Ahasver). M. Krle#a se $esto slu#io biblij-skom tematikom: Legenda govori o Isusu Kristu, Saloma o Hero-dijadi i Ivanu Krstitelju. U drami Adam i Eva iznosi problem vje$-nih sukoba izme%u mu!karca i #ene, a u Golgoti sukob radni$koga vo%e, kao Krista, i njegova oponenta Kristijana. I u poeziji se $esto slu#io biblijskim motivima. S. Tuci" je u drami u tri $ina Golgota pod sna#nim utjecajem misticizma i simbolike, karakteris ti$ne uo$i I. svj. rata. Drama Marija Magdalena F. Galovi"a prikazuje obra"enje i preobra#enje gre!nice u Isusovu sljedbenicu. T. Strozzi u drami Ecce homo! iznosi tragediju Jude, Kristova izdajice, »kame-na zaglavnog« Novoga saveza izme%u Boga i $ovjeka. Sli$an obrat u odnosu na uobi$ajenu biblijsku tematiku vidljiv je i u novije doba, u dramama I. Bakmaza $imun Cirenac, Jaha"i apokalipse, Josip Prekrasni. Posve je druga$ije $itanje i ispisivanje Biblije N. 'opa, koji u zbirci pjesama Isus i moja sjena franjeva$kom jedno-stavno!"u razgovara s Isusom kao s prijateljem. Biblija je $esto pri-sutna i u izri$aju hrv. pjesnika XX. st. (T. Ujevi", Ri%okosi Mesije; I. Raos, Pjesam Nikodemova; V. Gotovac, Lazareva pjevanja; J. Pu-pa$i", Stvaranje svijeta; I. Slamnig, Evan%elisti; J. Stani" Stanios, Jobova #etnja).

Biblija je od najranijih vremena vrelo slikarskih i glazbenih nadahnu"a. Od pluteja u Svetoj Nediljici mnogobrojna su lik. djela hrv. slikara, kipara i grafi$ara posve"ena biblijskim temama. Ruko-pisni kodeksi ukra!eni su brojnim minijaturama, a crkve prikazi-ma doga%aja i likova iz Staroga zavjeta i Novoga zavjeta. Pore$ki mozaici s Bogorodicom kao glavnim likom u apsidi (u bizantskoj umjetnosti to je mjesto bilo predvi%eno za Krista), Buvinove vrat-nice u Splitu, Radovanov portal u Trogiru, beramske freske Vin-centa iz Kastva i freske Ivana iz Kastva u Hrastovlju, u slov. dijelu Istre, pokazuju kako su se biblijske teme ugra%ivale u ranu hrvat-sku lik. umjetnost. Biblijske teme jo! su vi!e prisutne u renesan s-noj umjetnosti: N. Bo#idarevi", minijature J. Klovi"a, slike A. Meduli"a i dr.; u baroku golemi ciklus I. Rangera, slikarstvo B.

158158

»B I B L I J A«

Bobi!a; u XIX. st. slikarstvo nazarenaca iz obitelji Seitz u "ako-va#koj katedrali; u XX. st. I. Me$trovi! s mnogobrojnim radovi-ma, posebice nizom duboreza u kapeli Ka$teleta u Splitu, skulptu-ra u crkvi sv. Marka u Zagrebu te freske J. Kljakovi!a u istoj crkvi. Mnogi hrv. umjetnici bavili su se biblijskim temama Kri%noga puta i Kristova uskrsnu!a, promi$ljaju!i i put hrv. naroda u XX. st.

Kao $to su biblijski motivi prisutni u knji%evnosti te u lik. umjetnosti, i hrv. glazbena umjetnost u Bibliji je na$la bogato vrelo nadahnu!a: Tu!aljke Jeremijine zabilje%ene su u Dubrovniku u XI. st., dvije obredne igre (Poklonstvo kraljeva i Uskrsnu"e) ostale su sa#uvane u zagreba#kome Missale antiquissimum. V. Lisinski uglaz-bio je molitvu O#ena$, a I. Zajc oratorij Prvi grijeh, B. &irola oratorij %rtva Abrahamova, F. Lu#i! zbirku moteta Pjesme nad pjes mama. Biblijska tematika u hrv. knji%evnosti, lik. umjetnosti i glazbi va%no je upori$te biblijske tradicije u povijesti hrv. kulture. Biblija se vi$e nego i jedna druga knjiga ugradila u vjersku, kulturnu, knji%evnu i dru$tv. povijest hrv. naroda. Biblijska metaforika, slike i uzre#ice, simboli i alegorije u$li su u hrv. jezik, u sva tri dijalekta.

VA'NIJI PRIJEVODI: Prvi del Novoga testamenta i Drugi del Novo-ga testamenta (glag. i !ir. izdanje), Tübingen 1562. i 1563; Proroci, Tübingen 1563 (Jagi!evo izdanje, Be# 1897; pretisak, Mostar 2002); Sveto pismo Sta-rog i Novog zakona, I–VI (M. P. Katan#i!), Budim 1831; Sveto pismo Staro-ga i Novoga uvita, I–XII (I. M. &kari!), Be# 1858–61; Evan&elja i Djela apostolska (J. Stadler), Sarajevo 1895–1907 (skra!eno izd. 1912); Sveto pismo Staroga zavjeta, I–II (V. (ebu$nik), Zagreb 1911–13; Psalmi Davidovi, I–IV (P. Vla$i!), Dubrovnik 1923–25; Novi zavjet (F. Zagoda), Zagreb 1925; Sveto pismo, I–III (I. E. &ari!), Sarajevo 1941–42; Sveto pismo Novoga zakona (I. Jak$i! i M. Mer$i!), Be# 1952; Biblija: Stari i Novi zavjet (ur. J. Ka$telan i B. Duda), Zagreb 1968; Hrvatska Biblija, I–VIII (S. Grubi$i!), Chicago 1982–84; Jeruzalemska Biblija, Zagreb 1996; Versio illyrica selecta (kriti#ko izdanje Ka$i!eve Biblije), Paderborn–München–Wien–Zürich 2000.

LIT.: J. Fu"ak, &est stolje!a hrvatskoga lekcionara u sklopu jedanaest stolje!a hrvatskoga glagolja$tva, Zagreb 1975; Z. Vince, Putovima hrvat-skoga knji%evnog jezika, Zagreb 1978; B. Duda, Ivan Matej &kari!: Prevo-ditelj Sv. Pisma, Spomenica u povodu 400. obljetnice osnutka %upe, Postira 1981; P. Kuzmi#, Vuk-Dani#i!evo Sveto pismo i biblijska dru$tva na ju%no-slavenskom tlu u 19. stolje!u, Zagreb 1983; J. L. Tandari", Sveto Pismo u hrvatsko-glagoljskim liturgijskim kodeksima, u knj. Hrvatsko-glagoljska liturgijska knji%evnost, Zagreb 1993; Knji%evnost i Biblija (tematski broj), Knji%evna smotra, 1994, 92–94; S. Botica, Biblija i hrvatska kulturna tradi-cija, Zagreb 1995; J. Bratuli", Biblija u Hrvata, Zagreb 1996; V. Rapo (ur.), Biblija – izvor religija i kultura, Zagreb 1998; M. Cocagnac, Biblijski simboli, Zagreb 2002; D. Mrde!a Antonina, Davidova lira u versih harvackih, Split 2004; K. Knezovi", Zagreba#ka Biblija 1968, Zagreb 2008. J. Bratuli!

BIBLIJSKI EP ) EP

BIBLIOGRAFIJA, znanstvena disciplina koja se bavi na#eli-ma i metodolo$kim postupcima izradbe razli#itih vrsta popisa pub-likacija ili drugih jedinica bibliote#ne gra"e. Za razliku od katalo-ga, bibliografija ne opisuje odre"en primjerak, nego jedinicu bibliote#ne gra"e kao predstavnika #itave naklade. Bibliografska djelatnost obuhva!a istra%ivanje, sabiranje, odabiranje, opisivanje, vrednovanje, klasificiranje i objavljivanje knji%ne i neknji%ne gra-"e (zvu#ni zapisi, filmovi, mikrofilmovi, videokazete, magneto-fonski i opti#ki diskovi i dr.) radi brzog pronala%enja podataka. Zavisno od sadr%aja i namjene obuhva!ene gra"e, bibliografije mogu biti op"e (univerzalne), uklju#uju!i svu gra"u bez obzira na sadr%aj, vrstu, mjesto i vrijeme nastanka, ili specijalne, koje obu-hva!aju gra"u ograni#enu temom, jezikom i vrstom. Prema mjes-tu nastanka gra"e, bibliografije se razvrstavaju na me&unarodne, nacionalne, regionalne i mjesne, a prema razdoblju u kojem je gra"a nastala, mogu biti teku"e (popis suvremene gra"e), retrospektivne (popis gra"e objavljene u odre"enom razdoblju) ili kumulativne (kombinacija teku!e i retrospektivne). Zavisno od na#ina na koji

predstavljaju gra"u, bibliografije se dijele na popisne (o gra"i se navode samo osnovni podaci), opisne (gra"a se podrobnije opisu-je), analiti#ke (opis prati i poja$njenje s analizom sadr%aja) i kriti#ke (opis gra"e popra!en je i vrijednosnom ocjenom sadr%aja). Prema tome jesu li ra"ene uvidom u izvornu gra"u, bibliografije mogu biti primarne, a ako su podaci preuzeti iz ranijih bibliografija ili drugih izvora, tada su sekundarne. Pored navedenih, postoje osob-ne bibliografije, koje sadr%avaju popis radova neke osobe i/ili rado-va o njoj, stru#ne, u koje se popisuju radovi iz podru#ja odre"ene struke, te preporu#ne ili selektivne bibliografije, koje obi#no sadr%a-vaju izbor najboljih radova o nekom predmetu.

U staroj Gr#koj bibliografi su pisali ili prepisivali knjige, a od XVI. do XVIII. st. bibliografima se smatralo poznavatelje starih rukopisa i knjiga, dok je bibliografija djelatnost koja se bavi prou#a-vanjem knjiga kao materijalnih predmeta. Od XVII. st. ona postup-no preuzima zna#enje popisa knjiga i zamjenjuje ranije nazive: bibliotheca, catalogus, index, inventarium, registrum, repertorium, thesaurus. Prvi koji je upotrijebio rije# bibliografija u smislu popisa knjiga bio je G. Naudé u djelu Bibliographia politica (1633). S poja-vom tiskarstva naglo je porasla potreba za bibliografskim pomaga-lima, zbog velikog porasta knji%ne proizvodnje, javnih i privatnih knji%nica, te sve ve!eg broja u#enih ljudi koji su %eljeli biti obavije-$teni o tiskanim knjigama $irom Europe. Prve bibliografije bile su stru#ne (pravo, prirodoslovlje) ili op!e (npr. $vic. humanista K. Gesnera Sveop"a bibliografija – Bibliotheca universalis, 1545). Gesner je u predgovoru iznio na#ela kojih se dr%ao prilikom pisanja biblio-grafije, a koja su nara$tajima bibliografa slu%ila kao putokaz. Prve nac. bibliografije sastavili su u XVI. st. Englezi i Francuzi, a Crkva je u istom stolje!u tiskala prvo izdanje Popisa zabranjenih knjiga (Index librorum prohibitorum), koji je neka vrsta antibibliografije, jer sadr%ava imena autora i naslova njihovih djela koji se ne smiju #itati. Potkraj XIX. st. (1895) osnovan je u Bruxellesu Me"unarod-ni bibliografski institut sa zada!om izrade retrospektivne biblio-grafije svih tiskanih knjiga, ali tek u XX. st. pola%u se temelji za izradu teku!ih nac. bibliografija u ve!ini zemalja. Njihova va%nost jest u tome $to omogu!uju pra!enje i stjecanje uvida u stanje u kulturi, znanosti i gospodarstvu zemlje. Izra"uje ih sredi$nja biblio-grafska ustanova u zemlji (obi#no nac. knji%nica), na temelju za-konske obveze polaganja odre"enog broja primjeraka svake tiska-ne publikacije, ili tako da nakladnici dobrovoljno predaju primjerke svojih publikacija, kako bi podaci o njima bili objelodanjeni, a pub-likacije sa#uvane za budu!e nara$taje korisnika. Me"unarodni program Univerzalne bibliografske kontrole (UBC), koji je inici-rao Me"unarodni savez bibliotekarskih udru%enja (IFLA) u su-radnji s UNESCO-om 70-ih god. XX. st., jo$ je vi$e potaknuo iz-davanje nac. teku!ih bibliografija. Velik broj bibliografija ve! je u XVII. st. potaknuo izradu bibliografija bibliografijâ. Najop$irnije takvo djelo sastavio je Th. Besterman (Svjetska bibliografija biblio-grafijâ – A World Bibliography of Bibliographies, 1939–40); u njemu je zabilje%eno 16 000 bibliografija, dok je 4. izd. (1965–66) navelo 117 000 naslova.

Prvi popisi tekstova i publikacija pojavljuju se u Hrvata ve! u XVI. st., ali je prva prava bibliografija djelo Dubrov#anina A. Ban-dura (Numizmati#ka bibliografija – Bibliotheca nummaria, 1718). Retrospektivnu bibliografiju knjiga dalm. pisaca i djela o Dalmaci-ji zapo#eo je J. Bajamonti, splitski polihistor, ali mu je djelo ostalo nedovr$eno s prikupljenih 2500 jedinica. Najve!i bibliografski pothvat poduzeo je I. Kukuljevi! Sakcinski, objelodaniv$i 1860. prvu hrv. retrospektivnu bibliografiju (Bibliografija hrvatska), a 1863. tiskao je i Dodatak. Nakon II. svj. rata JAZU objavljuje Hr-vatsku bibliografiju u tri niza: niz A (Bibliografija knjiga), niz B (Bibliografija #asopisnih priloga) i niz C (Posebna bibliografska iz-danja). Od 1978. nizove A i B preuzima NSK, u kojoj se od 1936. radi na hrv. retrospektivnoj bibliografiji, a od 1982. po#ela je izlaziti