ULRICH BECK

RIZIČNO DRUŠTVO- U SUSRET NOVOJ MODERNI

O logici raspodjele dobara i raspodjele rizika.

U razvijenoj moderni društvenu proizvodnju dobara sistematski prati društvena proizvodnja rizika. Pojmovi „industrijsko „ ili “klasno društvo“ vrte se oko pitanja kako se društveno proizvedena dobra mogu raspodjeliti na društveno nejednak, a istovremeno „legitiman“ način i kako se mogu spriječiti , minimizirati, dramatizirati i kanalizirati rizici i opasnosti, sistematski proizvedeni kao dio procesa modernizacije?

Potencijal za samougrožavanje civilizacije. Argumentacija u 5 teza:

1. Kod rizika prije svega misli na radioaktivnost koja potpuno izmiče čovjekovim opažajnim sposobnostima.

2. Raspodjelom i rastom rizika nastaju socijalni položaji ugroženosti. Oni donekle slijede nejednakost položaja slojeva i klasa. Ali oni sadrže efekat bumeranga, koji razara klasni obrazac. Čak ni bogati i moćni nisu pošteđeni. Ovo su opasnosti ne samo po zdravlje, nego i po legitimnost, posjed i profit.

3. Rizici modernizacije su big buisness. Rizici civilizacije su bure potreba bez dna. Sa ekonomskom eksploatacijom rizika, koji se tako oslobađaju, industrijsko društvo proizvodi opasnosti i politički potencijal rizičnog društva.

4. U klasnim i staleškim položajima biće determinira svijest, dok u opasnostima svijest determinira biće. Znanje stječe jedno novo političko značenje. Politički potencijal rizičnog društva mora se elaborirati i analizirati u nekoj sociološkoj teoriji nastanka i širenja znanja o rizicima.

5. U javim raspravama u vezi definiranja rizika: ne samo o sekundarnim problemima zdravlja prirode i čovjeka, nego o socijalnim, ekonomskim i političkim sporednim efektima ovih sporednih efekata: kolapsi tržišta, obezvređenje kapitala, birokratske kontrole odluka poduzeća, otvaranje novih tržišta, divovski troškovi, sudski postupci, gubitak ugleda. Politički potencijal katastrofa- za njihovo svladavanje potrebna je reorganizacija moći i vlasti.

U slučaju društvenih dobara radi se o potrošakim dobrima, zaradama, obrazovnim mogučnostima vlasništvu itd. Kao željenim stvarima u oskudici. Suprotno tome, rizici su uzgredan proizvod modernizacije u neželjenom izobilju. Oni se moraju ili eliminiratiili osporavati i reinterpretirati.

Pravo nauka na racionalnost, objektivno istraćivanje rizičnog kod rizika, permanentno osporava samo sebe. Prvo, ono počiva na kuli od karata spektakularnih pretpostavki i kreće se isključivo u okviru iskaza o vjerovatnosti, čije prognoze bezbjednosti ne mogu da ospore čak ni aktualni udesi. Centar svijesti o ziriku ne nalazi se u sadašnjosti nego u budućnosti. U rizičnom društvu prošlost gubi snagu da determinira sadašnjost. Na njeno mjesto stupa budućnost, a time nešto nepostojeće, iskonstruirano, fiktivno, kao „uzrok“ sadašnjeg iskustva i aktivnosti.

Česta raspodjela rizika na slojno i klasnospecifičan način. U tom smislu postoje široke zone preklapanja klasnog društva i rizičnog društva. Historija raspodjele rizika pokazuje da se oni poput dobara drže klasnog modela, samo obratno: dobra se akumuliraju na vrhu, rizici na dnu. Stoga izgleda da rizici jačaju, a ne da ukidaju klasno društvo. Materijalnoj oskudici pridružuje se nedostatak

sigurnosti i neželjeno obilje rizika. Globalizacija rizika civilizacije: Bijeda je hijerarhijska- smog je demokratski! U namirnicama sepesticidi vračaju u svoju visokoindustrijaliziranu domovinu.

Efekat bumeranga ne mora se manifestirati samu u direktnom ugrožavanju života. On se može odraziti i u sekundarnim medijima: novcu, vlasništvu, legitimnosti. Umiranje šuma ne prouzrokuje samo nestajanje ptičijih vrsta, već smanjuje i ekonomsku vrijednost zemljišnog i šumskog posjeda. Padaju cijene zemljišta ondje gdje se namjerava graditi nuklearna centrala.

Rizične idnustrije su smještene u zemljama sa niskim zaradama. To nije slučajnost. Postoji sistematsko „privlačenje“ između ekstremnog siromaštva i ektremnih rizika. Oni nastaju prije svega zbog dvostrukog lica rizika u razvijenom tržišnom društvu: rizici ovdje nisu samo rizici, već i tržišne šanse. Upravo sa razvojem rizičnog društva razvijaju se i antagonizmi između onih koji su pogođeni rizicima i onih koji od njih profitiraju. Na sličan način raste društveni i politički značaj znanja, a sa njim raspolaganje medijima da se znanje oblikuje (nauka i istraživanje) i da se širi(masovni mediji). Rizično društvo je u tom smislu društvo nauke, medija i informacija. Stoga se u njemu otvaraju novi antagonizmi između onih koji produciraju definicije rizika i oni koji ih konzumiraju.

Da bi se spriječile opasnosti od nuklearne energije, otrovnog otpada ili uništavanja prirode, pripadnici različitih klasa, stranaka, profesionalnih grupa i starosnih grupa organiziraju se u građanske incijative. U tom smislu rizično društvo proizvodi nove antagonizme interesa i novi tip zajedništva ugroženih, čiji politički kapacitet u svakom slučaju ostaje potpuno otvoreno pitanje. Ekološki problemi mogu se samo riješiti na objektivno smislen način, pregovorima koji prevazilaze granice i međunarodnim sporazumima.

Umjesto eliminiranja oskudice dolazi eliminiranje rizika.Pokretačka snaga u klasnom društvu može se sažeti u rečenicu : ja sam gladan! A sa druge strane, pokret koji inicira rizično društvo izražen je iskazom: ja se plašim. Namjesto zajedništva usred bijede dolazi zajedništvo iz straha. Tip rizičnog društva označava u tom smislu jednu društvenu epohu u kojoj nastaje solidarnost iz straha i postaje politička snaga.

Politička teorija znanja u rizičnom društvu.

Društveni i politički potencijal rizičnog društva. Zahtjeva se ciljna i temeljna politika kontrainterpretacije il fundamentalnu promjenu mišljenja i reprogramiranje važećih paradigmi modernizacije.

Industrijski sistem profitira od neprilika koje proizvodi, i to sasvim lijepo. Sa svladavanjem rizika rizici takoreći moraju rasti. Oni se, u stvari, ne smiju uklanjati kao uzroci, kao izvori. Sve se mora odvijati u okviru kozmetike rizika: upakivanja, smanjivanja simptomatičnih zagađenja, ugradnja filtera, a zadržavanje izvora zagađenja. Dakle, nikakva preventivna, nego simbolična industrija i politika eliminiranja umnožavanja rizika.“ Agencije za pridobivanje javnosti unaprijed“ stvaraju nova prodajna tržišta rizika. Razvijeno industrijsko društvo se hrani rizicima koje proizvodi i na taj način stvara socijalne položaje ugroženosti i političke potencijale, koji dovode u pitanje osnove dosadašnje modernizacije.

Zato što su rizici rizici u znanju, percepcija rizika i rizici nisu dvije različite stvari nego jedna te ista stvar. Monopol na racionalnost koji uživa znanstvena definicija rizika stoji i pada sa ovom podjelom,

jer se sa njom pretpostavlja mogućnost objektivnog i obvezujućeg utvrđivanja rizika na specijaliziran način i preko stručnog autoriteta.

Neprihvatljivost znanstvene definicije rizika nije nešto što se može populaciji predočiti kao „iracionalnost“, nego, upravo suprotno, ukazuju na to da su kulturne premise prihvatljivosti sadržane u znanstvenotehnološkim iskazima o rizicima, pogrešne. Tehnički eksperti za rizike griješe u empirijskoj točnosti svojim implicitnih vrijednosnih premisa, naime u pretpostavkama o tome što narodu izgleda prihvatljivo, a što ne.

Beckova teza je da porijeklo kritike znanosti i tehnike ne leži u „iracionalnosti“ kritičara, nego u tome što znanstvenotehnološka racionalnost zakazuje pred sve većim rizicima i civilizacijskim ugroženostima. Niti je to zakazivanje pojedinih znanstvenika ili disciplina, već je sistematski zasnovano u institucionalno-metodološkom pristupu znanosti rizicima. Uopće nisu u stanju adekvatno ragirati na rizike civilizacije, jer izuzetno učestvuju u nastajanju i rastu rizika. Svijest o rizicima modernizacije probila se nasuprot otporu znanstvene racionalnosti.

„Ekonomska kratkovidnost“ prirodno-znanstvenotehnološke racionalnosti- „sljepilo za rizike“. U naporima za povećanjem produktivnosti uvijek su se zanemarivali i još se zanemaruju rizici koi su sa tim povezani. Najveći prioritet znanstveno-tehničke radoznalosti tiče se koristi za produktivnost, a tek poslje toga, a često ni u drugom koraku, razmišlja se i o ugroženostima koje su sa ovim povezane.

Poricanje kauzalnosti rizika. Krave seljaka pored novoizgrađene kemijske tvornice mogu da požute, ali dok god se to „znanstveno ne dokaže“, to nije sporno. Uglavnom ne postoji samo jedan izazivač, nego štetni sastojci u zraku, koji dolaze iz mnogih dimnjaka i koji su pored toga često u korelaciji sa nespecifičnim bolestima, za koje uvijek dolazi u obzir veliki broj „uzroka“. Nedostaje dokaz kauzalnosti.

Jeftin trik: dozvoljene vrijednosti. Predmet takvih „propisa“ nije, dakle, spriječavanje trovanja, nego dopuštena mjera trovanja. Međutim, onaj tko kod pojedinačnih otrovnih supstanci utvrđuje dozvoljene vrijednosti polazi od potpuno pogrešne pretpostavke da čovjek guta samo taj otrov. Besmisen je čitav taj hokus-pokus sa dozvoljenim vrijednostima, jer raste ukupna ugroženost populacijeod otrova. Ukupan volumen različitih toksičnih supstanci znači i veći stupanj ukupne zatrovanosti. Nema potrebe mučiti životinje eksperimentima jer efekat na čovjeka pouzdano se može ispitati samo na čovjeku.

Znanost je postala namjesnik jednog globalnog zagađivanja čovjeka i prirode. Utoliko i nije pretjerano ako se kaže da su znanosti načinom na koji se ophode sa rizicima civilizacije u mnogim oblastima do daljnjeg prokockale svoj povijesni kredit na racionalnost.

Sa rizičnim društvom počinje jedno spekulativno doba u svakodnevno opažanju i mišljenju. Svijet vidljivog mora se ispitivati, realizirati i procjenjivati s obzirom na drugu zamišljenu realnost koja se krije u tom svijetu.

Ranije ili kasnije morat će se pojaviti novi zahtjevi, upućeni društvenim institucijama, u pogledu obrazovanja, terapije i politike usljed sve većih pritisaka da pojedinci sami izađu na kraj sa nesigurnošću. Stoga u rizičnom društvu ophođenje prema strahu i nesigurnosti biografski i politički postaje ključna civilizacijska kvalifikacija, a razvijanje sposobnosti koja se za to zahtjevaju bitan zadatak pedagoških institucija.

Neobuzdanom razvoju civilizacije takoreći se pripisuju kvazirevolucionarne situacije. One nastaju kao modernizacijom uslovljena „civilizacijska sudbina“ i stoga su sa jedne strane pod plaštom normalnosti, a sa druge imaju ovlaštenje za katastrofe, koja sa porastom opasnosti može sasvim lijepo doseći političku signifikantnost revolucija. Rizično društvo stoga nije revolucionarno društvo, nego više od toga: društvo katastrofa. U njemu izvanredno stanje prijeti da postane normalno stanje.

Upravo sa porastom opasnosti u rizičnom društvu nastaju potpuno nove vrste izazova demokraciji. Rizično društvo ima tendenciju ka jednom „legitimnom“ totalitarizmu zaštite od opasnosti, koji uzimajući pravo da sprijeći najgore na jedan sasvim dobro poznati način stvara nešto još gore.

Dosegnut je kraj suprostavljanja između prirode i društva. To znači: priroda ne može više da se shvati bez društva, i obratno. Društvnee teorije 19.st. uglavnom su shvaćale prirodu kao nešto dato, dodjeljeno, što treba potčiniti, a time uvijek kao nešto suprostavljeno nama, tuđe, kao ne-društvo.

INDIVIDUALIZACIJA SOCIJALNE NEJEDNAKOSTI

O detradicionalizaciji načina življenja u industrijskom društvu

Obe strane zajedno, zbir rizika i nesigurnosti, njihovo međusobno pojačavanje ili neutraliziranje, čine društvenu i političku dinamiku rizičnog društva. Na prijelazu u 21.st. razbuktali proces modernizacije ne samo da prevazilazi potčinjenost prirode koja je suprostavljena društvu, nego slabi i koordinatni sistem samog industrijskog društva: njegovo poimanje znanosti i tehnike, koordinatne ose između kojih je razapet život ljudi: obitelj i profesiju, raspodjelu i odvajanje od demokratski legitimirane politike sa jedne strane i subpolitike sa druge strane (u smislu ekonomije, tehnike i znanosti).

Oslobađanje pojedinca u uslovima razvijenog tržišta rada. U centru ovog odjelka stoji promjena da smo mi svjedoci jedne društvene transformacije unutar moderne, u toku koje se ljudi oslobađaju socijalnih formi industrijskog društva- klase, sloja, obitelji, statusa polova muškaraca i žena.

1. Došlo je do pomaka u individualizaciji društva.

2. Stoga u odnosu na interpretaciju društvene nejednakosti nastaje jedna ambivalentna situacija. Nastaje tendencija ka indiviualiziranim formama i uslovima egzistencije koje nagone ljude- radi vlastitog materijalnog preživljavanja- da sebe načine centrom svog vlastitog planiranja i vođenja života. U ovom smislu individualizacija ide na ukidanje životnih osnova jednog mišljenja u tradicionalnim kategorijama društva velikih grupa- dakle, klasa, staleža i društvenih slojeva. Javlja se fenomen jednog kapitalizma bez klasa sa svim strukturama i problemima socijalne nejednakosti, koji su sa tim povezani.

3. Ova tendencija ka „besklasnosti“ socijalne nejednakosti egzemplarno se pojavljuje u raspodjeli masnovne nezaposlenosti.

4. Oslobađanje u odnosu na status spolova, što se bitno odražava u promjenjenom položaju žena. Nastaje tip obitelji „ugovorene na određeno vrijeme“, u kojoj osamostaljene individue različitih spolova radi reguliranja razmjene emocija ulaze u jedan veoma proturiječan savez, koji se uvijek može opozvati.

5. Ono što se zaodjeva u privatnu formu „problema odnosa“ između muškarca i žene jesu suprotnosti jedne u osnovi industrijskog društva prepolovljene moderne. Industrijsko društvo nikad nije bilo i nije moguće samo kao industrisjko društvo, nego je uvijek bilo moguće samo pola industrijsko pola staleško društvo, čija staleška strana nije relikt tradicije, nego proizvod i fundament industrijskog društva. Na taj način se sa supostavljanjem industrijskog društva uvijek promiviralo ukidanje njegovog obiteljskog morala, njegovih sudbina spolova, njegovih tabua o braku, roditeljstvu i seksualnosti.

6. Sam pojedinac, on ili ona, postaje reporduktivna jedinica društvenog u svijetu života. U ovom smislu individualizacija također ne znači početak samokreiranja svijeta od strane uskrslog pojedinca. Ona prije prati tendencije ka institucionalizaciji i standardizaciji načina života. Oslobođene individue postaju zavisne od tržišta rada, a time od obrazovanja, potrošnje, od socijalnopravnih regulativa i staranja.

7. Slijedi da se ovdje pod indiviualizacijom podrazumjeva historijski kontradiktoran proces podruštvljavanja. Na taj način stalno nastaju novi društveni pokreti koji traže i djelom eksperimentiraju sa društvenim odnosima, vlastitim životom i tijelom u različitim varijantama alternativne i omladinske subkulture. Tako se zajedništva, između ostalog, formiraju iz protestnih formi i protestnih iskustava, koja raspaljuju administrativna, industrijska miješanja u privatni sferu, u „vlastiti život“ i protiv kojih razvijaju svoju agesivnu stranu. U tom smislu su novi društveni pokreti (ekološki, mirovni, ženski) sa jedne straane izraz novih rizičnih položaja u rizičnom društvu i nastajućih protivrječnosti između spolova. Formira se društveni identitet u detradicionaliziranim, individualiziranim kulturama.

„Efekat lifta“. Životni vijek, radno vrijeme, dohodak- jesu tri komponente koje su pomjerile u korist razvijanja životnih šansi. Prosječan životni vijek se povećao za nekoliko godina, prosječno radno vrijeme smanjilo se za više od četvrtine. U isto su se vrijeme realne zarade učetverostručile.

Zašto i kako se motor formiranja klasa pokreće u individualizaciju društvenih klasa? Amortizacijom dohodovnog rada državom blagostanja, socijalnom pravdom i radničkim pravima. Ljudi se danas više neće stapati u velike grupe, u socijalno i politički djeljujuće klase, kao što je to bilo u 19 st. Pod pritiskom bijede i doživljenog otuđenja na poslu u proleterskim siromašnim četvrtima narastajućih gradova. Upravo suprotno. U pozadini u međuvremenu izborenih društenih i političkih prava oslobodit će se klasnih odnosa u svijetu života i radi stjecanja zarade za život će se više okrenuti sebi samima. Ekspanzija dohodovnog rada, regulirana socijalnom državom preokrenuti će se u individualizaciju društvenih klasa.

Nastajanje nestaleških klasnih solidarnosti. Ali, usprkos svim razlikama rastu i zajedništva, naročito zajedništva usljed rizika, nezavisno od razlika u visini dohotka, obrazovanja.

Ja sam ja: o odnosima i konfliktima spolova unutar i izvan obitelji

Odnosi između spolova uključuju teme o seksualnosti, nježnosti, braku, roditeljstvu itd. Ali ne samo to, već i posao, profesija, nejednakost, politika, privreda.

Mlade žene su- izjednačavanjem obrazovnih mogućnosti i povećanom sviješću o svom položaju- izgradile nadu u veću jednakost i pratnerstvo u profesionalnom i obiteljskom životu, koja se odnosi na suprotno usmjerene razvoje na tržištu rada i u ponašanju muškaraca. Muškarci, obratno, prakticiraju

jednu retoriku jednakosti, ne prelazeći sa riječi na djelo. Na obe strane nailazi se na tanak led iluzija: izjednačavanjem pretostavki (u obrazovanju i pravu) položaji muškaraca i žena postaju još više nejednaki, još manje legitimni, a svijest o njima još veća.

1. Tamo-amo između „vlastitog života“ i „postojanja za druge“ sa novom sviješću pokazuje neodlučnost procesa indiviualizacije kod žena. Ono što se mora rasčistiti u konfliktima koji danas izbijaju između muškarca i žena jesu personalizirane proturječnosti jednog industrijskog društva, koje u svojoj cjelovitoj modernizaciji i individualizaciji uništavaju istovremeno moderne i staleške osnove njihove sposobnosti da žive zajedno. Zakon koi ih obuzima glasi: ja sam ja, a potom: ja sam žena. Isto virjedi i za muškarce. Svijetovi zjape između ja i žene koji smo očekivali, između ja i muškarca koga smo očekivali.

2. Kontradiktorne konsekvence: sa jedne strane, muškarci i žene tragaju za „vlastitim životom“ i oslobađaju se tradicionalnih formi i dodjeljivanja uloga. Sa druge strane, ljudi se u razrijeđenim društvenim odnosima, tragajući za srećom u partnerstvu, tjeraju na vezivanje.

3. U svim formama zajendičkog života žena i muškaraca (prije braka, poslje, između i pored) izbijaju vjekovni konflikti. Ovdje oni uvijek pokazuju svoje privatno, intimno lice. Ali obitelj je samo mjesto, ne uzrok događaja. Mogućnosti odlučivanja imaju jednu osobnu i institucionalnu stranu. Nedostatak institucionalnih rješenja (nedovoljno dječijih vrtića, fleksibilan rad, socijalna zaštita...)potencira konflikte u privatnim odnosima, i obratno: institucionalnim mjerama spriječavaju se nepotrebne privatne prepirke spolova. Shodno tome, povezano se moraju sagledati privatne i političke strategije rješenja.

Onda su posljedice bile razdvajanje rada u kući i dohodovnog rada, a danas borba za nove forme ponovnog ujedinjenja; onda uključivanje žena u bračnu zbrinutost, a danas njihova navala na tržište rada; onda, uspostavljanje stereotipnih muških i ženskih uloga, sada oslobađanje muškaraca i žena od staleških diktata spolova.

To su simptomi prelaska moderne u kontramodernu, koju je ugradila u industrijsko društvo: ruše se odnosi spolova koji su prikovani za odvajanje proizvodnje i reprodukcije i povezani sa svim što kompaktna tradicija primarne obitelji može da ponudi u koncentriranom zajedništvu, dodjeljivanju uloga i emocionalnosti. Odjednom sve postaje nesigurno, uključujući i načine zajedničkog života, tko, gdje, kako, šta radi, shvačanje seksualnosti i ljubavi i njihova veza u braku i obitelji.

Scenarij budućih razvoja. Stogodišnji konflikti se nagomilavaju. Ali kako će se „svladati“ privatno i političko- ostaje i dalje otvoreno pitanje. To zavisi u velikoj mjeri od političkg razvoja i institucionalnih mogućnosti potpore i kompenzacije. Tri varijante: 1. Povratak obitelji u tradicionalnim formama, 2. Egalizacija po ugledu na muškarce, 3. Oprobavanje novih načina življenja sa one strane ženske i muške uloge.

Osnovna figura potpuno razvijene moderne je osoba koja živi sama. Što može predstavljati prepreku za partnerstvo.

Individualizacija,institucionalizacija i standardizacija životnih situacija i biografskih matrica

Za pojedinca institucionalne pozicije koje ga determinirau nisu više samo događaji i odnosi, koji se preko njega slamaju, već u najmanju ruku i posljedice odluka koje je sam donio.

Ako je ono što ga je ranije pogađalo bilo prije nekakav udarac «sudbine» npr. rat, prirodne katastrofe, smrt bračnog druga, ukratko, događaji za koje sam nije snosio nikakvu odgovornost- onda su to danas u velikoj mjeri događaji koji se vrednjuju kao «osobni neuspjeh», počevši od nepoloženog ispita pa do nezaposlenosti ili razvoda.

U individualiziranom društvu ne povečavaju se samo rizici, već nastaju i kvalitativno novi oblici osobnog rizika: stvaraju se, što je dodatko opterećenje, i novi oblici «zadate krivice». Iz takvih pritisaka za samoodređivanjem,samoplaniranjem i stvaranjem vlastite biografije.

Destandardizacija dohodovnog rada: o budućnosti obrazovanja i zapošljavanja

Dohodovni rad i profesija su postali osovina življenja u industrijskom društvu. Ako poznajemo profesiju našeg sugovornika, mislimo da ga poznajemo. Profesija služi kao međusobna identifikacijska matrica, uz čiju pomoć ljude, koji je «imaju», procjenjujemo u pogledu njihovih osobnih potreba, sposobnosti, njihove ekonomske i društvene pozicije. Čudno je da se osoba izjednaćuje sa svojom profesijom.

Većina mladih ljudi još začuđujuće mirno prihvaća ovu globalnui djelom dramatičnu «labilizaciju» prelaska u sistem zapošljavanja. Sa jednom mješavinom razočaranja i nade većina podnosi to što su njihove diplome paušalno obezvrijeđene, što se težnja za obrazovanjem profesionalno ne isplate. U isto vrijeme se još uvijek hrabre nadom da će jednog dana naplatiti svoje napore. Tako je većina mladih ljudi kojima prijeti nezaposlenost po okončanju obrazovanja na kraju spremna prihvatiti «privremeno» bilo kakav rad, da bi se uopće integrirali u sistem zapošljavanja.

Obim rada u društvu rada se smanjuje, a sistem dohodovnog rada se pretapa u svoje organizacijske principe. Prijelaz iz obrazovnog sistema u sistem zapošljavanja postaje nesiguran i labilan. Mora se ponovi diskutirati o raspodjeli (nejednakih) socijalnih šansi kroz obrazovanje. Dramatično se smanjila vjerojatnost da ce se po završenom višem obrazovanju dobiti statusno viši položaj. U toku ovog razvoja obrazovni sistem je sedamdesetih godina izgubio funkciju raspodjele statusa: sama diploma više nije dovoljna da se dođe do određene pozicije u profesiji i do određenog dohotka i ugleda.

Ali obrazovanje svakako nije postalo suvišno. Naprotiv: bez diplome za određenu kvalifikaciju profesionalna budućnost je potpuno zapečaćena. S tim u vezi počinje sve više da važi princip, da diplome o stručnoj kvalifikaciji postaju sve manje dovoljne, ali istovremeno sve neophodnije da bi se dosegnuo onaj mali broj pozicija u zapošljavanju kojima se teži.

Preraspodjela šansi ovdje znači da studenti nisu više u situaciji dadugoročno planiraju karijeru. Stoga se dugoročno planiranje često zamenjuje koncentriranjem na ono što je privremeno moguće.

REFLEKSIVNA MODERNIZACIJA: O GENERALIZACIJI ZNANOSTI I POLITIKE

Polged unazad i unaprijed

U dva prethodna dijela razrađena je vodeća teorijska ideja releksivne modernizacije industrijskog društva u dva argumentacijska pravca: sa jedne strane, na osnovu logike raspodjele rizika, a sa druge, na osnovu teoreme o indiviualizaciji. Kako uspostaviti odnos između ova dva pravca argumentacije i kako ga dovesti u vezu sa osnovnom idejom?

Nauka s one strane isitine i razotkrivanja istine? Refleksivnost i kritika znanstvenotehnološkog razvoja

Nova vrsta kvaliteta današnjih rizika zasniva na njihovoj istovremeno znanstvenoj i socijalnoj konstrukciji, i to u trostrukom smislu: znanost postaje jedan od uzroka, medijum definicije i izvor rješenja rizika i upravo time sebi otvara nova tržišta scientizacije.

Kada uđu u praksu, znanosti se konfrontiraju sa svojom sopstvenom objekitiviziranom prošlošću- same sa sobom kao proizvod i proizvođač stvarnosti i problema, koje one treba da analiziraju i savladaju. Time one dolaze na nišan ne više samo kao izvor rješenja problema, nego istovremno i kao izvor uzroka problema. Stavljena u praksu, rješenja i obećanja o oslobađanju u međuvremenu su naglašeno ispoljila svoje problematične strane, a ove su opet postale predmet intenzivnih znanstvenih analiza.

Na taj način se pokreće proces demistifikacije znanosti. Posljedica ovoga je demistifikacija znanstvenih pravaca na znanje sa velikim posljedicama: znanost postaje sve neophodnija, ali u isto vrijeme i sve manje dovoljna za društveno obvezujuću definiciju istine. Ovaj gubitak funkcije nije slučajnost. On prije nastaje kao posljedica ostvarenja i diferencijacije prava na znastvenu validnost. On je proizvod refleksivnosti znastvenotehnološkog razvoja u uslovima rizičnog društva.

Znanost i tehnologiju uočava se kao moguće uzroke problema i grešaka. Rizici koji dospijevaju u centar pažnje refleksivne modernizacije uništavaju matricu intradisciplinarne transformacije grešaka u razvojne šanse. Ovdje se znanost susreća sa znanošću, a time i sa svom skepsom i prezirom, koje je jedna znanost u stanju pokazati prema drugoj.

U tom smislu se posljedice i rizici modernizacije mogu vidjeti samo prolaskom kroz kritiku (i kontrakritiku) znanstvenih sistema usluga. Kapija kroz koju se rizici mogu znanstveno dokučiti i obraditi zove se kritika znanosti, kritika progresa, kritika eksperata i kritika tehnologije. Nastaju forme „alternativne“ znanosti i „znanosti-odvjetnika“, koje čitav hokus-pokus znanost dovode u vezu sa drugačijim principima- i tako dolaze upravo do suprotnih zaključaka. Ukratko, u toku scientizacije protesta protiv znanosti i sama znanost prolazi kroz šibu.

Dogme primarne scientizacije su nepostojane na sasvim drugačiji način od onih dogmi (religije i tradicije) naspram kojih su se znanosti održale: one u sebi nose standarde za vlastitu kritiku i ukidanje.

U svom progresu znanstvena praksa je upravo izgubila istinu. U protekle tri decenije znanost je od djelatnosti u službi istine postala djelatnost bez istine, ali koja društveno mora učiniti najviše što može u korist istine.

Ono što je najinternije- odluka o istini i znanju- odlazi napolje, a ono što je eksterno- „nepredvidljivi sporedni efekti“- postaju trajan unutarnji problem samog znanstvenog rada. Sljedi- eksternalizacija znanja i teza o internalizaciji praktičnih poslejdica.

Autonomija politike ili ekonomijeu odnosu na znanost stara je koliko i sam ovaj odnos. Znanosti koja je izgubila isitinu prijeti da joj drugi diktiraju što treba da bude istina. Oni uključuju kompatibilnost u osnovnim političkim pogledima, ukratko- društvenu prihvatljivost.

Iz socioloških perspektiva ovaj trend se predstavlja kao rezultat procesa scientizacije. Činjenica da znanstveni stavovi nisu više sakralni, nego da se mogu osporavati u svakodnevnom životu, ne znači ništa drugo, nego da sistematska sumnja kao strukturalni princip znanstvenog diskursa više nije privilegija istog. Razlika između znanstvenika eksperta i laika gubi se.

Ako je do 60-ih znanost mogla računati na jednu nekontroverznu javnost koja je vjerovala u znanost, danas su njeni napori i progres praćeni nepovjerenjem. Interno znanost postaje stvar bez istine, eksterno, bez razotkrivanja istine. Ipak je večina znanstvenika veoma iznenađena, kad se izrazi velika sumnja u „zagarantiranost“ njihovih prava na znanje. Znanje koje se neprestano pretvara u zabludu, postaje institucionalizirana prirodna potreba društva.

Tri jasno pokazane razvojne linije- gubitak istine, traganje za istinom i neophodnost znanosti- simptomi su jednog istog razvoja: nadolazećeg doba rizičnog društva, zavisnog od znanosti i kritičnog prema znanosti. Ako se u uslovima primarne scientizacije interes za objašnenje poklopi sa interesom za tehnološko korištenje , onda se u uslovima refleksivne scientiracije oni počinju odvajati, a centralno mjesto zauzimaju znanstvena tumačenja u kojima objašnjenje znači uklanjanje rizika objašnjenjem.

Obezgraničenje politike: o odnosu političkog upravljanja i tehnoekonomskih promjena u rizičnom društvu

Rizično društvo je za razliku od svih ranijih epoha (uključujući industrijsko društvo) bitno označena jednim nedostatkom: nemogučnošću eksternog atributiranja opasnosti. Rizici su historijski proizvod, refleksija ljudskih radnji i propusta, izraz visokorazvijenih proizvodnih snaga. To znači da izvori opasnosti više nisu ne-znanje nego znanje, nije više nedovoljno nego potpuno vladanje prirodom, nije više ono što izmiče ljudskom domašaju nego upravo sistem odluka i objektivnih ograničenja, etabliranih sa industrijskom epohom. Moderna je čak preuzela ulogu svojekontrastrane- tradicije, koja se treba prevazići i prirodnih ograničenja, koja se trebaju svladati.

Tehnološke inovacije povećavaju kolektivno i individualno blagostanje. Negativni efekti (dekvalifikacija, rizici nezaposlenosti ili transfera, opasnosti po zdravlje, uništavanje prirode) uvijek su nalazili opravdanje i u ovim podizanjima životnog standarda.

Sa globalizacijom industrijskog društva prožimaju se dva suprotna procesa organiziranja društvene promjene: uspostavljanje političke parlamentarne demokracije i uspostavljanje jedne nepolitičke, nedemokratske društvene promjene pod legitimirajućim plaštom „progresa“ i „racionalizacije“. S druge strane ovim se unaprijed programira permanentna promjena svih oblasti društvenog života pod opravdavajućim plaštom tehnoekonomskog progresa, koja je u proturiječnosti sa najordniarnijim pravilima demokracije- znanjem o ciljevima društvene promjene, diskusijom, glasanjem, suglasnošću.

Slobode štampe, koja u kombinaciji sa masovnim medijima i novim tehnološkim mogućnostima ,omogućava nastajanje višestruko stupnjevanih formi javnosti. Ipak još ostaje aktualna ili potencijalna kontrolna funkcija, koju medijski upravljana javnost vrši u odnosu na političke odluke. A to također znači da su se odosi moći unutar društva izmjenili još za jedan korak. „Vrhovi“ političkog sistema konfrontirani su sa kooperativno organiziranim protivnicima, sa „definicijskom moći“ medijski upravljane javnosti itd. Koji bitno mogu suodlučivati u sastavljanju i mijenjanju dnevnog reda politike.

Dva dosad spominjana mjesta i forme subpolitike: pravosuđe i medijska javnost. U profesionalnoj poziciji sudije postaju vidljivi djelomično autonomni prostori odlučivanja, dijelom kroz nove forme korištenja i interpretiranja, dijelom kroz eksterne promjene. Ova prava se prvobitno baziraju na već dugo vremena postojećoj zakonskoj konstrukciji o „sudskoj nezavisnosti“.

Rezime i perspektiva: scenarij moguće budućnosti

Akumuliraju se mogućnosti za društvene promjene zajedničkim djelovanjem istraživanja, tehnologije i ekonomije. Na taj način, sa institucionalnom stabilnošću i neizmjenjenim nadležnostima organizacijska moć se seli iz domene politike u domenu subpolitike. U suvremenim diskusijama više se ne očekuje da „alternativno društvo“ dođe preko parmalentarnih debata o novim zakonima, nego preko primjene mikroelektronike, genetskog inženjeringa i informacijskih medija.

Oblikovanje budućnosti odvija se indirektno i neprepoznatljivo u istraživačkim laboratorijima i upravnim tijelima, a ne u parlamentu ili u političkim strankama. Svi ostali- čak najkompetentniji i najinformiraniji ljudi u politici i znanost- žive manje više od mrvica informacija koje padaju sa stolova za planiranje tehnološke subpolitike.

Zahuktava se podjela moći u samom procesu modernizacije. Nastaju sive zone političkog uobličavanja budućnosti, koje će u zaključku biti skicirane u tri varijante (koje se ni u kom slučaju ne isključuju).

1. Vraćanje u industrijsko društvo (reindustrijalizacija)

Ovu opciju- i to suprotno od stranačko-političkih proivriječnosti- slijedi u različitim varijantama pretežna većinau politici i znanosti i javnoj sferi. Na prvom mjestu je njen realizam koji sa jedne strane vjeruje da je izvukao pouke iz proteklih 200 godina kritike progresa i civilizacije, dok se sa druge bazira na procjeni izuzetno jakih tržišnih prisila i ekonomskih odnosa. Pri tom pogrešno shvaćaju dvije stvari: prvo, karakter industrijskog društva kao jednog polumodernog društva i drugo, da kategorije u kojima oni misle-modernizacija tradicije- i one u kojima živimo- modernizacija industrijskog društva- pripadaju dvijema različitim vremenima u kojima se svijet promjenio kao nikad to tada.

2. Demokratizacija tehnološke transformacije

Sa jedne strane se prihvaća da modernizacija znači autonomiju, diferencijaciju, individualizaciju. Sa druge strane se rješenje parcijalnih porcesa, koji se tamo razlažu, traži u recentralizaciji u političkom sistemu, prema modelu parlamentarne demokracije. Pri tom se ne isključuju samo naličja birokratskog centralizma i intervencionizma, koja su u međuvremenu postala dovoljno jasna. Čak se prije toga ignorira osnovna činjenica da moderno društvo nema centar upravljanja. Medijska javnost, građanske inicijative, protestni pokreti itd..Ali ako se osnovna činjenica stavi u centar naalize, obezgraničenje politike, onda se otvara značenje ovih fenomena kao formi eksperimentalne demokracije, koje u pozadini ustanovljenih osnovnih prava i diferencirane subpolitike isprobavaju nove forme direktnog učestvovanja u odlučivanju i podjeljene kontrole iza fikcija centraliziranog upravljanja i progresa.

3. „Diferencijalna politika“

Procjena koja se ovdje prezentira glasi: danas se ruše monopoli koji su nastali sa industrijskim društvom i koji su ugrađeni u njegove instiucije. Ruše se monopli- monopoli znanosti na racionalnost, muškaraca na profesiju, braka na seksualnost, politike na politiku- ali se ne ruše svijetovi. Druga strana nesigurnosti koju rizično društvo donosi preko izmučenog čovječanstva jeste prilika da se nađe i aktivira više jednakosti, slobode i samoispoljavanja, koje moderna obećava nasuprot ograničenjima, funkcionalnim imperativima i fatalizmu progresa u industrijskom društvu.

Bitne logističke uslove sigurno čine jaki i nezavisni sudovi i jaka i nezavisna medijska javnost sa svim onim što se pod tim podrazumjeva. To su, može se reći, dva noseća stupa u sistemu subpolitičkih kontrola.

Potreban je još jedan korak. Mogućnost samokontrole koje će poštovati svi posjednici monopola moraju se dopuniti mogućnostima samokritike. Alternativna ekspertiza. Popper je zaista u pravu: kritika znači progres.