Upload
ste2sre
View
88
Download
2
Embed Size (px)
DESCRIPTION
bezbednost
Citation preview
SADRŽAJ
Uvod.......................................................................................................................................2
1. Pojam bezbednosti.............................................................................................................4
1.1 Tradicionalni pojam bezbednosti..................................................................................4
1.2. Promene u shvatanju pojma bezbednosti.....................................................................6
1.3. Koncept ljudske bezbednosti.......................................................................................8
1.4 Institucionalni nivo ljudske bezbednosti - OUN...........................................................9
1.5 Mreža ljudske bezbednosti (Human Security Network).............................................10
1.6. Lična bezbednost i Evropska konvencija o ljudskim pravima...................................11
2. Značaj bezbednosti i bezbedonosnog sistema Republike Srbije......................................12
3. Činioci bezbedonosnog sitema Republike Srbije.............................................................14
4. Bezbednosno okruženje...................................................................................................17
4.1. Globalno okruženje....................................................................................................17
4.2. Regionalno okruženje................................................................................................18
5. Procena rizika i pretnji bezbednosti Republici Srbiji.......................................................21
6. Dostignuća i perspektive..................................................................................................27
Zaključak..............................................................................................................................31
Literatura..............................................................................................................................33
1
Uvod
Pitanje mesta i uloge bezbednosti (shvaćene kao funkcije države — društva),
postavlja se kao jedno od najvažnijih pitanja opstanka i razvoja države. Iz činjenice da je
država bila i ostala veoma važan činilac u organizovanju bezbednosti (do razvoja
građanskog društva i jedini činilac) i da je bezbednost ustavna institucija — ona mora da
poseduje odgovarajući sistem svoje organizovanosti i uređenosti.
Bezbednost kao bitan koncept društvenog delovanja neminovno predstavlja
vrednost civilizacijskih tekovina. Tako bezbednost predstavlja vrednost koja još od antičke
Grčke podrazumeva političko pravo građana da odlučuju o svim javnim pitanjima, među
njima i o pitanjima iz oblasti bezbednosti.
Sistem bezbednosti kao integralna delatnost svakog konkretnog društva uključuje
skup činilaca i njibovih akcija u miru, vanrednim prilikama i u ratu. Svi činioci
bezbednosti međusobno su povezani na osnovu jedinstvenih načela pravnog poretka
zemlje. Međutim, u pokušaju odredenja pojmova "nacionalna bezbednost" i "sistem
nacionalne bezbednosti", mora se poći od određenja sadržaja i obima pojma bezbednost,
kao funkcionalne sredine ukupnih društvenih napora usmerenih na opstanak i razvoj
zajednice.
Bezbednost je, u konceptulnom smislu, toliko sporna da nije moguće pronaći
sporazum oko njenog značenja. Osnovni sporovi u definisanju tog pojma potiču od
vrednosnih stavova, odnosno od vrednosti koje treba da se štite (fizička i imovinska
sigurnost, politička nezavisnost, teritorijalni integritet, međunarodni mir i slično) i
osnovnog subjekta koji je predmet zaštite (građanin pojedinac, država, međunarodna
zajednica, socijalna sigurnost, ekonomski sistem, životna sredina...).
Zbog izuzetne važnosti bezbednosti za opstanak pojedinca, porodice, pa sve do
najšire zajednice, ova tema se može obraditi na različite načine, razmotriti sa različitih
aspekata i da se nikad ne kaže dovoljno. To je ujedno i veoma složeno pitanje koje se
stavlja pred svaku državu, odnosno njene institucije: kako urediti sistem u kome će se
garantovati bezbednost svakom pojedincu. Imajuću u vidu da globalizacija, odnono
uključenje u svetsku zajednicu, stavlja pred svaku državu mnogobrojen zahteve, i pitanje
bebzednosti mora se rešavati u tom kontekstu.
Prvi deo ovog rada posvećen je razjašnjenju pojma bezbednosti. Shvatanje ovog
pojma menjalo se sa razvojem društva. Najpre ćemo govoriti o tradicionalnom shvatanju
2
pojma bezbednosti, o transformaciji poimanja ovog pojma kao i o pojmu ljudske i lične
bezbensoti i njihovom objašnjeju na nivou Evropske unije i Mreže ljudske bezbednosti.
Nadalje ćemo govoriti o značaju bezbendosti i bezbednosnog sistema za našu
zemlju, Republiku Srbiju, o činiocima bezbednosnog sistema, a naročito o bezbednosnom
okruženju, s obzirom naš geo-politički položaj i aktuelnu političku i bezbednosnu situaciju.
Uprvo zbog toga bitna je procena rizika i pretnji bezbendosti Republike Srbije, pa ćemo
jedan deo ovog rada posvetiti i tom pitanju.
3
1. Pojam bezbednosti
Ljudska bezbednost je relativno novi koncept, ali se danas široko koristi za
opisivanje složenih međusobno povezanih pretnji u vezi sa građanskim ratom, genocidom i
raseljavanjem stanovništva.
Najznačajnija razlika između ljudske bezbednosti i tradicionalnog koncepta
nacionalne bezbednosti je u tome što se nacionalna bezbednosti fokusira na odbranu države
od spoljnih napada dok je ljudska bezbednost zaštita pojedinaca i zajednice od bilo kog
oblika političkog nasilja.
Ljudska bezbednost i nacionalnu bezbednost treba da budu - i često su – povezane
tako da jedna drugu podstuči i pojačavaju. Ali, sigurna države ne znači automatski siguran
narod. Zaštita građana od stranih napada može biti neophodan uslov za bezbednost
pojedinaca, ali nije dovoljan. Zaista, tokom poslednjih 100 godina, mnogo ljudi je ubijeno
od strane njihovih vlada od strane vojske.
Svi oni koji govore o ljudskoj bezbednosti se slažu da je njen primarni cilj zaštita
pojedinaca. Zagovornici "uskog" koncepat ljudske bezbednosti, fokusiraju se na nasilne
pretnje pojedincima, ali priznaju da su te pretnje snažno povezane sa siromaštvom,
nedostatkom državnih kapaciteta, kao i različitih oblika društveno-ekonomskih i političkih
nejednakosti. Zagovornici "širokog" koncept ljudske bezbednosti se zalažu da koncept
ljudska bezbednost bude proširen tako da uključi glad, bolesti i prirodne nesreća, jer tu
strada mnogo više ljudi nego što je rat, genocid i terorizam u kombinaciji.
Iako je još uvek predmet debata u okviru istraživačke zajednice, dva pristupa
ljudskoj bezbednosti su ipak pre komplementarni nego kontradiktorni.1
1.1 Tradicionalni pojam bezbednosti
Od formiranja nacionalnih država (u poslednja tri veka) dominantni pojam
bezbednosti svodi se na:
Sposobnost države da vodi rat: „bezbednost“ države zavisi od njene sposobnosti
da vodi rat. Rat je, prema tome, ozakonjen i institucionalizovan. Rat je konstantna
činjenica u evoluciji socijalnih i ekonomskih struktura; rat je uzdignut na pijedestal u
verskoj tradiciji, racionalizovan u teologiji, ima pomoć nauke i razvijen je u
1 http://www.humansecuritybrief.info/whatis.html
4
psihološku paradigmu kroz koju posmatramo veliki deo ljudskog iskustva' (Beti
Riardon);
bezbednost države i zaštitu onih koji su na vlasti;
državnu/nacionalnu bezbednost: 'kao bezbednost teritorije od spoljne agresije ili kao
zaštita nacionalnih interesa u međunarodnoj politici ili kao globalna bezbednost od
pretnji nuklearne katastrofe. Bezbednost se više ticala naroda-država nego sa ljudi...'
(UNDP);
militarizaciju svih pretnji: sve pretnje miru i bezbednosti su skoro isključivo vojne
prirode a ne ekološke, ekonomske, socijalne, kulturne (Antimilitaristički kolektiv
'Zarazna utopija', Madrid) ili 'Pretnje ljudskoj bezbednosti razlikuju se od zemlje do
zemlje i od regiona do regiona. U Africi, na primer, najveće retnje predstavljaju
siromaštvo, bolest i sukobi; u mnogim razvijenim zemljama pretnje se odnose na
drogu i organizovani kriminal' (Keizo Obuči, bivši premijer Japana);
militarizaciju društva: kao proces insistiranja na vojnim vrednostima, vojnoj politici i
borbenoj gotovosti kao i često prebacivanje civilnih funkcija na vojne vlasti ili kao
'proces prenošenja vojničkih vrednosti i organizacije na sve sfere života:
antagonistička podela svet, lik neprijatelja (diskurs o stalnim zaverama, pretnjama...);
uniformnost/homogenizacija mišljenja; eliminacija različitosti, kontrola putem
straha, autoritarna organizacija (Pokret za prigovor savesti na vojne troškove,
Španija);
militarizacija ekonomije: ogromna sredstva se ulažu u vojsku i policiju, dok se u
civilne svrhe (obrazovanje, zdravstvo, kulturu) ulaže daleko manje;
militarizacija nauke: u naše vreme lavovski deo naučnih istraživanja i tehnološkog
razvoja vezan je za povećanje ratne sposobnosti i usavršavanje tehnika za vođenje
rata;
odsustvo civilnog društva u kreiranju pojma i prakse nacionalne i državne
bezbednosti; svođenje građana/ki na podanike/ce i doušnike/ce
Tradicionalni „realpolitički koncept bezbednosti“ pokazao se kao nefunkcionalan, čak i u
domenu nacinalne bezbednosti, koja predstavlja njegovo središte. Stoga je
potrebanpragmatičan nastup u preoblikovanju struktura, pri čemu je sitem država
nezamnjivo osnovno načelo u kreiranju odnosa u međunarodnoj zajednici i svetskoj
politici.2
2 Nešković, S:Bezbednost i reforme u Srbiji, Beograd: Institut za političke strudije, 2006, str.13
5
1.2. Promene u shvatanju pojma bezbednosti
Navedeni pojam i sadržaj bezbednosti je bio dominantan u celom svetu. Najpre na
nivou teorije, ali u poslednej vreme i u pogledu i prakse, došlo je do određenih promena u
shvatanju pojma bezbednosti.
Postoje brojni razlozi zbog kojih je pojam bezbednosti sa države preusmeren na
ljude, tj. na pojedince. Evo nekih od njih:
završetak hladnog rata (koji se poklapa sa padom Berlinskog zida) i nestajanje
blokovske podela sveta;
pojava sukoba, uključujući i ratne sukobe unutar samih država (uglavnom
etničkog karaktera), što je dovelo u pitanje sposobnost države da održi
bezbednost kao očuvanje teritorijalnog integriteta;
država često predstavlja najveću pretnju bezbednosti građana i građanki: David
M. Law, viši saradnik za reformu sektora bezbednosti iz Centra za demokratsku
kontrolu oružanih snaga (DCAF), Ženeva, navodi četiri kritike tradicionalnog
koncepta bezbednosti koje dolaze od pobornika/ca ljudske
bezbednosti. Prva kritika se odnosi na činjenicu da bezbednost države i
bezbednost njenog naroda nisu nužno sinonimi. SSSR je imao bezbedne granice
i nije se suočavao sa pretnjama svojoj teritoriji a njegovi građani nisu bili
bezbedni. Ili drugi slučaj: genocid tokom 90-tih godina XX veka u Ruandi jasno
je pokazao da ljudi nisu bili bezbedni iako suverenitet zemlje nije bio doveden u
pitanje. Druga kritika se odnosi na neefikasnost države u ulozi faktora
bezbednosti. Početkom XX veka procenat žrtava civilnog stanovništva prema
vojnim u toku sukoba iznosio je 1:1; krajem veka proporcija se manje-više
obrnula, tako da je u mnogim delovima sveta bilo bezbednije da on/ona budu u
vojsci nego u civilstvu.Treća kritika ukazuje na to da država ponekad ne samo
da nije lojalni zaštitnik stanovništva pod svojom jurisdikcijom već je i njegov
najveći neprijatelj. Na primer, u bivšoj SFRJ organi centralne vlasti su bili
odgovorni za pokretanje rata između bivših jugoslovenskih
republika. Četvrta kritika se tiče činjenice da postoji izvestan broj pitanja od
prvorazrednog značaja za bezbednost pojedinaca i zajednica a njime se države
nisu bavile: klimatske promene ili HIV/Aids, itd;
6
veoma veliku opasnost za ljudsku bezbednost predstavlja privatizovanje vojnih i
policijskih snaga. „Tipična odlika novih ratova jeste raznovrsnost borbenih
jedinica, javnih i privatnih, državnih i nedržavnih, ili jedinica mešovitog
tipa...Najčešće borbene jedinice su paravojne grupe, tj. autonomne grupe
naoružanih ljudi, uglavnom okupljenih oko pojedinačnih lidera“ (Meri Kaldor).
Od državnog monopola na korišćenje nasilja gore je i po bezbednost ljudi
opasnije samo demonopolizovanje nasilja, gde se kao organi nasilja javljaju
privatne milicije, zaštitarske firme i paravojne jedinice, dakle grupe koje se ni u
teoriji ne mogu podvrgnuti demokratskoj civilnoj kontroli;
promenjen je pojam suvereniteta država: ustanovljeno je pravo na međunarodnu
intervenciju (pre svega OUN) u slučaju masovnog kršenja ljudskih prava u nekoj
državi ili 'posao međunarodnih institucija jeste da osiguraju sprovođenje
standarda međunarodnog ponašanja, naročito u pogledu ljudskih prava i
humanitarnog zakona. Kao što se u sve većoj meri prihvata da vlade mogu da se
mešaju u porodične poslove radi zaustavljanja porodičnog nasilja, tako bi sličan
princip trebao da bude primenjen i globalno' (Meri Kaldor);
sužavanje suvereniteta država: države-potpisnice međunarodnih dokumenata o
ljudskim pravima na prvo mesto treba da stave interese pojedinki/naca a ne
države, tj. moraju da se odreknu jednog dela svog suvereniteta ukoliko žele da
budu deo međunarodne zajednice;
pokretanje kolektivnih bezbednosnih mera (Veće bezbednosti UN čija je
osnovna odgovornost održavanje međunarodnog mira i bezbednosti), osnivanje
institucija međunarodne pravde koje sankcionišu genocid, ratne zločine, zločine
protiv čovečnosti: Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju i Ruandu (Tribunali u
Hagu i u Aruši) i Međunarodni krivični sud. 3
Sadržaj pojma bezbednosti proširio se u svim pravcima izvan nacionalne države.
Prirodu pojma bezbednosti neophodno je sagledati ii z ugla delatnosti, stanja, funkcije i
sistema. 4
3 http://www.zeneucrnom.org/index.php?option=com_content&task=view&id=124&Itemid=184 Nešković, S:Bezbednost i reforme u Srbiji, Beograd: Institut za političke strudije, 2006, str.16
7
1.3. Koncept ljudske bezbednosti
Postoje brojne interpretacije i definicije pojma bezbednosti, ali sve one, ipak, imaju
zajedničke elemente, a to su:
Osnovni subjekt bezbednosti su ljudi a ne države: to je jedan od osnovnih
doprinosa konceptu ljudske bezbednosti.
Države imaju obavezu da osiguraju bezbednost svojih građana: u meri u kojoj
neka država svoju bezbednost usmeri na ljude, a ne na represivne institucije
(vojsku, policiju), veća je garancija da će se brinuti o njima i štititi ih.
Međusobna povezanost ljudi, međuzavisnost problema iznad državnih i svih
drugih granica: najveći broj pitanja i problema u današnjem svetu su povezana,
npr. siromaštvo država u razvoju tiče se muškaraca i žena u visoko razvijenim
zapadnim društvima, a to se ispoljava u migracijama i bolestima koje ne poštuju
ni poznaju granice. Ljudima koji žive u državama u razvoju preti industrijsko
zagađenje iz razvijenih zemalja.
Priznaje značaj civilnog društva, tj. nedržavnih subjekata: međunarodne
kampanje za razminiravanje često se navode kao primeri efikasnih inicijative
civilnog društva, uključujući i NVO. Građanske organizacije traže veću
mogućnost i veću odgovornost u promociji ljudske bezbednosti. Najbolji primer
za to su mere koje je preuzela autonomna vlada Katalonije u Španiji. Katalonski
parlament je doneo jula 2003. Zakon o miru i merama za jačanje mira. U
obrazloženju zakona se kaže da se rukovodi idejama i praksom civilnog društva
(‘nas su građani/ke i naši volonteri/ke koji deluju u celom svetu naučili
međunarodnoj solidarnosti’). Zakon podrazumeva konkretne mere: poštovanje
rodne jednakosti na svim nivoima donošenja odluka; zakonske mere u korist
imigranata/kinja; podrška volonterskom radu; edukacija za mir kao obavezan
predmet u školama; delovanje u pravcu demilitarizacije medija, tj. širenja
informacija o nenasilju, mirovnim naporima i akcija u celom svetu a ne samo o
ratovima i nasilju kao osnovnom sadržaju informacija.
Globalizacija pravde i kažnjivosti - zahteva kažnjavanje onih koji krše ljudska
prava i humanitarno pravo: osnivanje Međunarodnog krivičnog suda, kao i
Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Ruandu predstavlja važan
napredak na planu unapređivanja ljudske bezbednosti.
8
Ljudska bezbednost zahteva multidisciplinarni pristup: to podrazumeva saradnju
i koordinaciju institucionalnog i vaninstitucionalnog delovanja, kao i građana/ki.
Naglasak je na zagovaranju/nagovaranju/odvraćanju od vojne sile (“moćne ideje
umesto moćnog oružja”).
1.4 Institucionalni nivo ljudske bezbednosti - OUN
Novi pogled na bezbednost promovisala je OUN: generalni sekretar Butros Butros
Gali (1992.) u Programu UN za mir naglašava da pretnje globalnoj bezbdnosti nisu
isključivo vojne prirode; takav stav se može smatrati početkom demilitarizacije pretnji na
institucionalnom nivou. U pomenutom dokumentu se kaže:
“Porozan ozonski omotač može biti veća pretnja stanovništvu nego neprijateljska
vojska. Suša i bolesti mogu uništavati jednako nemilosrdno kao i ratno oružje”.Izveštaj
UNDP (Agencija UN za razvoj i stanovništvo) o ljudskom razvoju (1994)
Ljudska bezbednost se sastoji od dva osnovna činioca:
1. Sloboda od stalnih pretnji bezbednosti (npr. glad, bolest, represija).
2. Zaštita od iznenadnih i bolnih promena u svakodnevnom životu.
U pomenutom izveštaju UNDP utvrđene su sledeće pojedinačne komponente
ljudske bezbednosti:
Ekonomska bezbednost – obezbeđen stalni prihod
Dovoljna količina hrane – fizički i ekonomski pristup hrani
Zdravstvena bezbednost – relativna zaštita od bolesti i infekcija
Bezbednost okoline – pristup zdravim izvorima vode, čistom vazduhu i
zemljištu
Lična bezbednost – bezbednost od telesnog nasilja i pretnji
Bezbednost zajednice – bezbednost kulturnog identiteta
Politička bezbednost – zaštita osnovnih ljudskih prava i sloboda
Komisija za ljudsku bezbednost
Na inicijativu Japana januara 2001. godine osnovana je ova komisija, a na
njenom čelu nalaze se Sadako Ogata (bivša šefica Visokog komesarijata za izbeglice UN) i
Amaritja Sen, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju (1998). Tri osnovne tačke
koncepta koji je razradila komisija su:
9
1. Koncept ljudske bezbednosti se zasniva na civilnim/građanskim
vrednostima
2. Ljudska bića su osnovni subjekt bezbednosti
3. Bezbednost se ne može dostići vojnim putem već politikom dijaloga i
zadovoljavanjem osnovnih potreba.
Pomenuti dokument predstavljen je maja 2003. generalnom sekretaru OUN Kofiju
Ananu.
Šta još podrazumeva koncept ljudske bezbednosti Komisije? Sledeći elementi
takođe čine ljudsku bezbednost:
zaštita civilnog stanovništva u oružanim sukobima,
stalni napor da se obezbede pravda, poštovanje zakona, demokratija i
razoružanje,
osnivanje fondova za ljudsku bezbednost u post-konfliktnom periodu,
podsticanje pravične trgovine i tržišta koji bi koristili najsiromašnijima,
univerzalni pristup zdravstvenoj zaštiti, pravo na osnovno obrazovanje,
obezbeđivanje životnog standarda za sve,
poštovanje ljudske slobode svih individua na pluralne identitete i izbore,
zaštita ljudi od oružanih sukoba, od ilegalne trgovine oružjem…
1.5 Mreža ljudske bezbednosti (Human Security Network)
Osnivana je maja 1998. na inicijativu Kanade i Norveške, kao oblik objedinjavanja
aktivnosti vlada i akademskih istraživačkih institucija. U rad mreže uključene su vlade i
stručnjaci iz 12 zemalja. Mreža je ponudila sledeću definiciju ljudske bezbednosti:
“Bezbednost ljudi predstavlja zaštitu od nasilnih i svih ostalih pretnji. Ljudska
bezbednost je položaj ili stanje koje podrazumeva slobodu od stalnih pretnji ljudskim
pravima, uključujući elementarno ljudsko pravo - pravo na život”.
Mreža se bavi akcijama protiv upotrebe pešadijskih mina, zbrinjavanjem izbeglica i
njihovim povratkom, uništavanjem pešadijskog naoružanja, borbom protiv zloupotrebe
dece u ratu, ljudskim pravima i značaju međunarodnih institucija u prevenciji rata, zalaže
se za ispunjavanje obaveza na ime pomoći za razvoj (OUN).
10
1.6. Lična bezbednost i Evropska konvencija o ljudskim pravima
Pravo na slobodu i ličnu bezbednost zaštićeno je članom 5. Evropske konvencije o
ljudskim pravima. Važnost ovog člana ogleda se u ogromnom broju predstavki i žalbi koje
se upućuju u Veće Evrope, čije se sedište nalazi u Strazburu. Od prvih 10 000 slučajeva,
trećina žalbi se odnosi na lica lišena slobode. Ovaj član se odnosi na zaštitu telesne slobode
a posebno slobode od arbitrarnog hapšenja ili pritvora. Podrazumeva poštovanje osnovnih
proceduralnih prava, kao što su :
pravo na informisanje o razlogu hapšenja,
pravo dovođenja na sud neposredno nakon hapšenja,
pravo na postupak na kojem se pravovaljanost pritvora ili dalji pritvor mogu
rešiti na sudu, itd.
11
2. Značaj bezbednosti i bezbednosnog sistema Republike Srbije
Na nivou države, bezbednost predstavlja izvršavanje niza konkretnih mera i
aktivnosti različitih subjekata koji su zaduženi za tu delatnost. Zadatak politika nacionalne
bezbednosti je da posluži ostvarenju proklamovanih političkih ciljeva, odnosno
usmeravanju zaštite društva u određenom pravcu, čime se omogućava njegov opstanak i
razvoj. Kako je bezbednost atribut svake države, onda se politika nacionalne bezbednosti,
između ostalog, utemeljuje na naučnom učenju o funkcijama države, jer se država
ispoljava i kao pravna i kao politička organizacija. Kao politička organizacija, koja se
povezuje sa drugim političkim faktorima, država služi i kao sredstvo političke moći.
Državna organizacija nije sama sebi cilj, nego je sredstvo za zadovoljenje izvesnih
društvenih potreba, a politička teorija treba da odgovori na pitanje da li i koliko država
zadovoljava te potrebe radi kojih postoji, odnosno politički koncept bezbednosti treba da
ponudi iste odgovore u odnosu na bezbednost, kao funkciju i sistem države i kao sredstvo
za njeno ostvarenje.
Udruženi ljudski resursi u naučno-istraživačke institute, tskođe, mogu da jačaju
demokratski i parlamentarni nadzor nad kreiranjem i realizacijom nacionalne bezbednosne
politike na više načina:
— objavljivanjem nezavisnih analiza i podataka o bezbednosnom sektoru i
vojnim i odbrambenim pitanjima u skupštini i medijima;
— posmatranjem i pospešivanjem poštovanja vladavine prava i ljudskih prava
unutar bezbednosnog sektora;
— isticanjem bezbednosnih pitanja važnih čitavom društvu; doprinosom
izgradnji stručnosti i mogućnosti državnih organa organizovanjem kurseva i seminara;
— pružanjem alternativnih stručnih gledišta o nacionalnoj bezbednosnoj
politici, budžetima za odbranu, podsticanjem javne rasprave i formulisanjem mogućih
političkih mera i slično;
— davanjem povratnih informacija o odlukama iz politike nacionalne
bezbednosti: načinu njihove primene i obrazovanjem javnosti i omogućavanjem
altemativnih rasprava u javnosti o ključnim pitanjima i problemima nacionalne politike
hezbednosti.
Utvrđivanje pojma bezbednosti u savremenom međunarodnom ambijentu iziskuje
beskompromisniji i radikalniji pristup.
12
Koncept bezbednosti se proširio u svim pravcima izvan nacionalne države na gore
prema međunardonim instituciajma, na dole prema lokalnim i regioanlnim vlastima i
horizontalno prema medijima, javnom mnjenju i tržištu. Dakle, bezbednost se proširila od
nacionalne bezbednosti na bezbednost pojedinca i grupa, što znači isticanje pojedinca i
grupa kao određenih objekata bezbednosti.
Upravljanje i kontrola nad ostvarivanjem funkcija nacionalne bezbednosti podrazu-
meva sistemsko organizovanje i koordinirano sprovođenje mera i aktivnosti na području
na-cionalne bezbednosti, kao i njihovo stavljanje pod aktivnu kontrolu najviših tela vlasti,
kao i javnosti. Po pravilu, u primeni politike nacionalne bezbednosti uključene su brojne
državne službe, kao realizatori normativno-političkih dokumenata u ovoj oblasti, koji su
nužni za ra-zvoj političkih mera, zbog čega je važno da država razvije odgovarajući
koncept, model i strategiju nacionalne bezbednosti, koja će uključiti sve bitne subjekte
društva. Novi bezbe-dnosni rizici, izazovi i pretnje kao terorizam i organizovani kriminal,
iziskuju naročitu koo-rdinaciju i rukovođenje, jer borba protih tih pretnji zahteva
uključenje različitih ustanova: vojske, ministarstva finansija, policije, službi bezbednosti i
slično. Pitanju bezbednosti za koju je zaduženo Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP)
posvećena je velika pažnja, jer njenim reformama društvo mora dobiti na boljitku kada su
po sredi bezbednosne prilike.
U predstojećem periodu neophodno je kroz buduće zakonske reforme, kao i izradu
straateških dokumenata utvrditi osnovne instrumente reforme MUP-a Republike Srbije. To
pre svega znači državno opredeljenje za nacionalni koncept i model bezbednosti, a potom i
viziju mesta i uloge fiinkcije MUP-a u sistemu bezbednosti, kroz kreiranje odgovarajuće
strategije i doktrine na polju bezbednosti. Međutim, tačno je i to da apsolutna bezbednost
kao najviša potreba svakog društva ne postoji. Sredstva za zajedničko finansiranje reforme
MUP-a se iskazuju u budžetima država, u iznosima preuzetih obaveza i prema
tendencijama racionalizacije policijskih izdataka prema međunarodnim standardima. Vlada
naše zemlje mora obezbediti stabilno finansiranje i izvršavanje rashoda za policiju i njenu
aktivnost.
13
3. Činioci bezbedonosnog sitema Republike Srbije
Sistem nacionalne bezbednosti u širem smislu čine najviši organi zakonodavne,
izvršne i sudske vlasti:
Narodna skupština Republike Srbije,
predsednik Republike Srbije,
Savet za nacionalnu bezbednost,
Vlada,
sudovi i tužilaštva.
U užem smislu, sistem nacionalne bezbednosti čine:
sistem odbrane,
snage Ministarstva unutrašnjih poslova,
bezbednosno-obaveštajni sistem i
privremeno formirani organi i koordinaciona tela za pojedine krize5
Sistem odbrane predstavlja jedinstvenu, struktumo uređenu celinu snaga i
subjekata odbrane čiji je osnovni cilj zaštita interesa Republike Srbije od oružanog
ugrožavanja spolja. Vojska Srbije je osnovni subjekt sistema odbrane.32
5 http://radomiradunovic.blogspot.com/2012/08/analiza-bezbjednosti-jugosfera-1314.html
14
Snage Ministarstva unutrašnjih poslova su deo sistema nacionalne bezbednosti čiji
je cilj zaštita nacionalnih interesa u domenu unutrašnje bezbednosti. Policija je osnovna
snaga Ministarstva unutrašnjih poslova. Obavlja poslove zaštite života, lične i imovinske
bezbednosti građana, obezbeđenja državne granice, borbe protiv terorizma i oražanog
ugrožavanja iznutra i drage poslove u skladu sa zakonom.33
Bezbednosno-obaveštajni sistem je funkcionalno objedinjen podsistem nacionalne
bezbednosti Republike Srbije koji čine Bezbednosno - informativna
agencija,Vojnobezbednosna agencija i Vojnoobaveštajna agencija. Njihove nadležnosti,
delokrug rada, ovlašćenja, zadaci, međusobni odnosi i saradnja, kao i demokratska i civilna
kontrola njihovog rada, regulišu se zakonom. Poslove usklađivanja rada službi bezbednosti
obavlja Biro za koordinaciju.34
Poslove iz oblasti nacionalne bezbednosti obavljaju i organi državne uprave,
instit-ucije nadležne za pravosuđe, obrazovanje i naučnu delatnost i zaštitu živome sredine,
zaštitnik građana, organi jedinica lokalne samouprave, subjekti iz oblasti privatnog
obezbeđenja, organizacije civilnog društva, mediji, pravna lica i građani koji doprinose
ostvarivanju ciljeva nacionalne bezbednosti.35
Sistemom nacionalne bezbednosti upravljaju državni organi kao nosioci
zakonodavne i izvršne vlasti, radi dostizanja najpovoljnijez stanja bezbednosti. Funkcije
upravljanja sistemom su planiranje, organizovanje, naređivanje, koordinacija i kontrola, i
sprovode se u skladu sa Ustavom, zakonom i drugim propisima.36
Narodna skupština Republike Srbije ostvaruje svoj uticaj na sve delove sistema
nacionalne bezbednosti ustavotvornom i zakonodavnomdelatnošću. Narodna skupština
odlučuje o ratu i miru, donosi zakone i druge opšte akte u oblasti nacionalne bezbednosti i
nadzire rad Vlade i drugih organa odgovonih Narodnoj skupštini, u skladu sa Ustavom i
zakonom. .Narodna skupština, preko Odbora za odbranu i bezbednost, ostvaruje nadzor i
demokratsku i kontrolu nad sistemom nacionalne bezbednosti.31
Predsednik Republike Srbije predsedava Savetom za nacionalnu bezbednost i
komanduje Vojskom Srbije, u skladu sa Ustavom i zakonom. Predsednik Republike
ukazuje na određena pitanja i probleme iz domena nacionalne bezbednosti, pokreće
njihovo rešavanje i donosi akte iz svoje nadležnosti.32
15
Vlada usmerava i usklađuje rad organa državne uprave u domenu nacionalne
bezbednosti, u skladu sa Ustavom i zakonora Vlada predlaže i realizuje politiku nacionalne
bezbednosti, usmerava i usklađuje funkcionisanje sistema nacionalne bezbednosti,
obezbeđuje materijalna i finansijska sredst-va za potrebe sistema nacionalne bezbednosti,
upravlja delatnošću državnih organa, organa državne uprave, ustanova i pravnih lica u
oblasti ost-varivanja nacionalne bezbednosti, u skladu sa Ustavom i zakonom, i obezbeđuje
realizaciju međunarodnib ugovora i sporazuma u oblasti nacionalne bezbednosti.
Ministar spoljnih poslova, minister odbrane, ministar unutrašrijih poslova i
ministar fmansija podnose izveštaje o stanju bezbednosti iz domena svojih nadležnosti
Narodnoj skupštini i Vladi. Ostali ministri i državni funkcioneri, na zahtev Vlade, Narodne
skupštine Republike Srbije ili prema potrebi, podnose izveštaje iz domena svojih
nadležnosti. Direktor Bezbednosno - informativne agencije, director Vojnobezbednosne
agencije i direktor Vojnoobaveštajne agencije najmanje jednom godišnje, u toku redovnog
zasedanja Narodne skupštine, podnose redovni izveštaj o radu službe Odboru za odbranu i
bezbednost, a po potrebi i na zahtev Odbora dostavljaju vanredni izveštaj.40
Načela
Funkcionisanje sistema nacionalne bezbednosti ostvaruje se uz uvažavanje
osnovnih načela: ustavnosti i zakonitosti, jedinstva, neprekidnosti, pouzdanosti,
profesionalnosti, prilagodljivosti, efikasnosti, nepristrasnosti i političke neutralnosti, kao i
otvorenosti za kontrolu, u skladu sa zakonom.
Sistem nacionalne bezbednosti je pod demokratskom i civilnom kontrolom, koju
sprovode Narodna skupština, predsednik Republike, Vlada, Savet za nacionalnu
bezbednost, drugi državni organi i javnost, u skladu sa zakonom.
Navedena načela funkcionisanja sistema nacionalne bezbednosti zasnovana su na
osnovnim ustavnim i zakonskim rešenjima, kao i međunarodno prihvaćenim obavezama i
standardima čiji je Republika Srbija potpisnik ili pravni sledbenik.
Specifičnost funkcionisanja pojedinih delova sistema nacionalne bezbednosti iskazuje se
kroz posebna načela utvrđena u normativnim i doktrinarnim dokumentima
.
16
4. Bezbedonosno okruženje
4.1. Globalno okruženje
Poslednju deceniju prošlog i početak ovog veka obeležila su nova bezbednosna
kretanja u svetu. Bezbednost je iz pretežno vojne sfere proširena i na druge oblasti,
prvenstveno ekonomsku, energetsku, socijetalnu i ekološku bezbednost, uključujući
bezbednost pojedinca i društva u celini. Prestanak blokovske konfrontacije, širenje
demokratije, stvaranje multipolarnog sveta, integracioni procesi u oblasti bezbednosti i sve
intenzivnija ekonomska i kulturna saradnja i međuzavisnost smanjuju rizike sukobljavanja
između država, kao i mogućnost izbijanja kriza i konflikata.
Nakon okončanja Hladnog rata, rizik od vojnog sukoba globalnih razmera je znatno
umanjen. Svet je, međutim, i dalje suočen sa brojnim tradicionalnim i novim izazovima,
rizicima i pretnjama bezbednosti.
Okolnosti koje doprinose sve većem broju bezbednosnih rizika na globalnom nivou
su, pre svega, velike razlike u stepenu ekonomskog i kulturnog razvoja, čija su posledica
siromaštvo i socijalna ugroženost dela stanovništva, što uslovljava nastanak negativnih
demografskih i psiho-socijalnih pojava. Regionalni i lokalni sukobi, etnički i verski
ekstremizam, terorizam, organizovani kriminal, proliferacija oružja za masovno uništenje i
ilegalne migracije, klimatske promene i sve izraženiji deficit energetskih resursa
ugrožavaju stabilnost pojedinih zemalja i čitavih regiona, a takođe i globalnu bezbednost.
Suštinska odlika tih izazova, rizika i pretnji jeste da oni sve više postaju nepredvidivi,
asimetrični i da imaju transnacionalni karakter.
U uslovima globalizovane ekonomije, makroekonomske posledice značajnijih
poremećaja u funkcionisanju finansijskih tržišta u svetu odražavaju se i na stanje globalne
bezbednosti. Posledice svetske ekonomske krize mogu da dovedu do preovladavanja
uskonacionalnih interesa u sistemu međunarodnih ekonomskih odnosa i odlaganja
rešavanja prioriteta globalne bezbednosti, da aktuelizuju opasnost od socijalnih nemira i
doprinesu urušavanju unutrašnje stabilnosti u pojedinim državama i intenziviranja ulaganja
u vojnoindustrijski kompleks i nastavka trke u naoružanju.
17
Svet se suočava sa izazovima koje nameće grubo kršenje Povelje UN i
opšteprihvaćenih normi međunarodnog prava, a posebno mešanje u unutrašnje stvari
suverenih država, kao i koncepcija i praksa preventivnog napada i vojnog
intervencionizma. Pokušaji davanja legitimiteta stvaranju novih državnih tvorevina na
teritorijama suverenih država, članica OUN, narušavaju postojeći međunarodnopravni
poredak i znatno ugrožavaju opšte stanje bezbednosti u svetu. Politički, ekonomski,
kulturni i vojnobezbednosni odnosi u svetu sve više se odvijaju u globalnom
multipolarnom i multilateralnom okruženju u kojem se sve naglašenije ispoljava složena
međuzavisnost država.
Transnacionalni i asimetrični karakter savremenih izazova, rizika i pretnji
bezbednosti uticali su na to da je bezbednost nedeljiva, pri čemu je sve očiglednije da
nijedna zemlja nije u stanju da samostalno rešava sve složenije probleme očuvanja i
jačanja nacionalne bezbednosti. Zbog toga se bezbednost u savremenim uslovima sve više
sagledava globalno, a nacionalna bezbednost je sve značajnije povezana sa stanjem
bezbednosti u bližem i daljem okruženju.
Odgovor na transnacionalno profilisane asimetrične pretnje nalazi se u integraciji
nacionalnih sistema bezbednosti, jačanju multilateralnih foruma bezbednosti i kolektivnog
sistema međunarodne bezbednosti, kao ključnih činilaca u obezbeđenju mira, stabilnosti i
demokratskog razvoja država savremenog sveta. U takvim okolnostima jača potreba za
kooperativnim pristupom u očuvanju i unapređenju bezbednosti zasnovanim na saradnji i
udruživanju bezbednosnih kapaciteta nacionalnih država.
Napredak postignut u sprovođenju Zajedničke spoljne i bezbednosne politike EU i
uključivanje evropskih odbrambenih snaga u rešavanje bezbednosnih problema ukazuju na
sve značajniju ulogu EU u harmonizaciji odnosa i interesa evropskih država i preuzimanju
dela zajedničke odgovornosti u kreiranju evropske i globalne bezbednosti.
4.2. Regionalno okruženje
Države u regionu jugoistočne Evrope prihvataju i unapređuju vrednosti demokratije,
ekonomske i društvene stabilnosti i bezbednosti. U skladu sa tim opredeljenjima, one se
18
zalažu za dijalog, što umanjuje mogućnost izbijanja sukoba i pozitivno utiče na
bezbednosno okruženje. Unapređenje regionalne bezbednosti se u sve većoj meri zasniva
na saradnji i zajedničkim i usaglašenim aktivnostima u oblasti bezbednosti, politike i
ekonomije i drugim oblastima koje su usmerene na očuvanje stabilnosti i predupređivanje
kriza u ovom regionu.
Nasleđeni problemi iz prošlosti, istorijske protivrečnosti, kao i posledice
sukobljavanja naroda i država na prostoru jugoistočne Evrope, a posebno na prostoru
Balkana, u novijoj istoriji i danas utiču na stanje bezbednosti u regionu.
Geostrategijski položaj jugoistočne Evrope, preko koje prolaze energetski i
komunikacijski pravci povezujući razvijene države Evrope sa regionima Kavkaza,
Kaspijskog basena, Bliskog istoka i Sredozemlja, značajno i neposredno utiče i na stanje
bezbednosti država evropskog kontinenta. Sukobljavanje interesa država u korišćenju
tranzitnih pravaca i raspolaganju resursima može da dovede do nastanka regionalnih kriza i
ugrožavanja bezbednosti i stabilnosti država jugoistočne Evrope.
Rizici od izbijanja ratova i drugih oružanih sukoba na prostoru jugoistočne Evrope,
iako su smanjeni, nisu eliminisani. Pokušaj revizije odredaba Dejtonskog sporazuma, koji
bi bio u suprotnosti sa interesima bilo kog konstitutivnog naroda, destabilizovao bi
bezbednosnu situaciju u Bosni i Hercegovini, a time i u regionu.
Separatističke težnje u regionu su realna pretnja njegovoj bezbednosti. Po svojoj
težini i kompleksnosti, kao i negativnim implikacijama na unutrašnju stabilnost država u
regionu i njihovo bezbednosno stanje, posebno se izdvaja problem pokušaja otcepljenja
dela teritorije Republike Srbije putem jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova od
strane privremenih institucija Autonomne Pokrajine Kosovo i Metohija.
Priznavanje tzv. Republike Kosovo od strane pojedinih država u neposrednom
okruženju Republike Srbije, kao i određenog broja država u svetu, nepovoljno se odražava
na jačanje mera poverenja i saradnje i usporava proces stabilizacije na ovim prostorima.
Terorizam i ekspanzija organizovanog kriminala, korupcija, nedozvoljena trgovina
narkoticima i oružjem, kao i trgovina ljudima, koji su najizraženiji na Kosovu i Metohiji,
značajno opterećuju stanje bezbednosti u Jugoistočnoj Evropi. Neadekvatno rešavanje
povratka izbeglih, prognanih i interno raseljenih lica na prostoru bivše SFRJ i njihov
nezadovoljavajući socijalni status čine bezbednosnu situaciju u regionu još složenijom.
19
Stanje bezbednosti u regionu karakterišu izražen nacionalni, verski i politički
ekstremizam i uništavanje kulturnog nasleđa, što, pored postojećih ekonomskih i socijalnih
problema i nedovoljno izgrađenih državnih institucija, otežava proces brže i uspešnije
demokratske tranzicije država u regionu. Odnose država u regionu takođe opterećuju
povratak izbeglica i vraćanje njihove imovine i problemi granica, kao i određeni problemi
koji proizilaze iz neodgovarajuće integrisanosti pojedinih manjinskih zajednica i grupa u
šire društveno okruženje. Zbog toga je integracija ovog regiona u evropske i druge
međunarodne bezbednosne strukture otežana, što uvećava opasnost od obnavljanja kriza i
oružanih sukoba.
U takvim uslovima kontinuitet međunarodne podrške i vojno i bezbednosno
prisustvo sa mandatom UN u regionu može doprineti stabilizaciji stanja i sprečiti
nastajanje konflikata i njihovo prerastanje u sukob širih razmera.
Zbog složenog karaktera bezbednosti u regionu, države jugoistočne Evrope su sve više
upućene na to da zajedničkim naporima suzbijaju negativne procese koji ugrožavaju
njihovu bezbednost. Izgradnjom zajedničkih mehanizama za prevenciju rizika i pretnji i za
upravljanje kriznim situacijama ostvaruju se pretpostavke za bržu demokratsku tranziciju
država regiona, čime se stvaraju uslovi za približavanje i priključenje svih država tog
regiona Evropskoj uniji.
20
4. Procena rizika i pretnji bezbednosti Republici Srbiji
U Republici Srbiji dešavaju se značajne promene u političkom, ekonomskom i
socijalnom razvoju. Intenzivirana je sveopšta tranzicija društva i proces uspostavljanja
demokratskih standarda u svim oblastima društvenog života. Brzina, intenzitet i
sveobuhvatnost promena veoma su zahtevni za građane i za institucije ove zemlje, pa
stabilnost i osećaj sigurnsoti predstavljaju elementarni preduslov za uspešni napredak
celokupnog društva. Nepovoljna ekonomska i socijalna situacija ima negativan uticaj na
stabilnost Republike a terorizam, organizovani kriminal, korupcija, tenzije na etničkoj i
verskoj osnovi drugi problemi koji prate proces tranzicije, predstavljaju realnu pretnju
bezbednosti unutar unutar društva. Reforma sektora bezbednosti MUP-a najtešnje
korespondiraju sa interesima Republike Srbije da živi u sigurnosti i miru, da neguje i štiti
nacionalne,i civilizacijske vrednosti.
Na osnovu analize identifikovani su rizici i pretnje unutrašnjoj bezbednosti
Republike Srbije do 2015. godine. Dati rizici i pretnje bezbednosti mogu da se ispolje u
obliku: agresije, oružanih sukoba, oružane pobune i drugih sporova sa upotrebom oružane
sile, terorizma, organizovanog kriminala, etničkih napetosti, nacionalnog i verskog
ekstremizma, indsutrijskih i prirodnih nepogoda, industrijskih i drugih nesreća i katastrofa.
Procenjuje se da u provoj deceniji 21. veka ne postoji velika opasnost od oružanih sukoba
globalnog i regionalnog. Takođe, u tom periodu je agresija na Republiku Srbiju malo
verovatna i mogla bi se dovesti u vezu samo sa suprotstavljenim interesima i nedovršenim
integracionim i tranzicionim procesima na globalnom, regionalnom i lokalnom nivou.
U Evropi i svetu pojavili su se novi izazovi, rizici i pretnje bezbednosti koji su
nastali kao posledica nacionalnog i verskog ekstremizma i sukobljavanja oko teritorija. U
sadašnjem trenutku terorizam, pobune ilegalnih oružanih grupa, nacionalni i verski
ekstremizam, organizovani kriminal, prirodne i industrijske katastrofe bezbednosni su
rizici i pretnje sa visokim intenzitetom na globalnom i regionalnom nivou. Oni mogu
ispoljiti težnju prelivanja sa jednog prostora na drugi i na taj način ugroziti bezbednost
Republike Srbije. U narednih nekoliko godina može se očekivati da oružane pobune,
terorizam, etničke napetosti, nacionalni i verski ekstremizam i organizovani kriminal
egzistiraju i dalje, ali sa nešto smanjenim intenzitetom. U tom periodu bezbednosna
situacija u regionu i Republici Srbiji biće opterećena iznalaženjem rešenja za budući status
21
Kosova i Metohije, pre svega rešavanjem problema opšte i lične bezbednosti nealbanskog
življa i povratka privrenieno raseljenih i prognanih lica.
Karakter i intenzitet procenjenih rizika i pretnji unutrašnjoj bezbednosti nameće
porebu razvijanja koncepta integrisane bezbednosti MUP-a Srbije na političkom,
ekonomskom, informativnom, tehnološkom planu, uz potpunu koordinaciju Republike
Srbije, susednih zemalja i najuticajnijih subjekata bezbednosti u regionu, Evropi i svetu.
Sadržaj, obim i verovatnoća ispoljavanja izazova, rizika i pretnji bezbednosti
Republike Srbije neposredno utiču na definisanje politike nacionalne bezbednosti i
izgrađivanje adekvatnih sposobnosti sistema nacionalne bezbednosti
Republika Srbija je opredeljena da na osnovama razvoja demokratskih procesa,
evropske spoljnopolitičke orijentacije i politike saradnje i jačanja mera poverenja u regionu
izgrađuje sopstvenu bezbednost što je čini je značajnim činiocem regionalne bezbednosne
saradnje i pouzdanim partnerom u međunarodnim odnosima.
Bez obzira na pozitivne rezultate u jačanju bezbednosnog položaja Republike Srbije i
dalje postoje značajni izazovi, rizici i pretnje njenoj bezbednosti. Posledice višegodišnjeg
građanskog rata vođenog na prostorima nekadašnje Socijalističke Federativne Republike
Jugoslavije, međunarodne izolacije Savezne Republike Jugoslavije i NATO bombardovanja,
izraženi problemi tranzicije, kao i ključni problemi globalne i regionalne bezbednosti, u
znatnoj meri se reflektuju na bezbednost Republike Srbije i mogu ugroziti njenu stabilnost i
mir.
Izazovi, rizici i pretnje bezbednosti Republike Srbije imaju kompleksan karakter, pa se
sa sličnim sadržajem, obimom i intenzitetom mogu ispoljiti na globalnom, regionalnom i
nacionalnom nivou. Polazni kriterijum u razmatranju i navođenju izazova rizika i pretnji jeste
težina posledica po bezbednost Republike Srbije koje bi mogle da nastanu u slučaju njihovog
ispoljavanja.
Opasnost od oružane agresije na Republiku Srbiju značajno je smanjena, ali nije u
potpunosti isključena, a može da nastane kao posledica oružanih sukoba globalnog ili
regionalnog karaktera prouzrokovanih suprotstavljenim interesima velikih sila ili država u
regionu.
Separatističke težnje pojedinih nacionalističkih i verskih ekstremističkih grupa
predstavljaju izvor stalnog bezbednosnog rizika i direktnu pretnju teritorijalnoj celovitosti
Republike Srbije. Separatistička nastojanja dela albanske nacionalne manjine na Kosovu i
Metohiji, koja su kulminirala protivpravnim jednostranim proglašenjem nezavisnosti Kosova,
22
direktna su pretnja teritorijalnoj celovitosti Republike Srbije i jedan od najozbiljnijih
bezbednosnih izazova u regionu. Takva nastojanja mogu podstaći širenje separatističkih ideja i
tako postati faktor destabilizacije u drugim delovima Republike Srbije i širem regionu.
Protivpravno jednostrano proglašena nezavisnost Kosova predstavlja najveću pretnju
bezbednosti Republike Srbije. Nametanje jednostranog rešenja suprotno Povelji UN i
međunarodnom pravu doprinosi da taj prostor postane dugotrajni faktor nestabilnosti u
regionu. Poštovanje ljudskih i manjinskih prava i sprovođenje demokratskih standarda,
naročito u pogledu bezbednosti i zaštite srpskog i drugog nealbanskog stanovništva, održivog
povratka prognanih i interno raseljenih lica i decentralizacije Kosova i Metohije, ne ostvaruje
se u skladu sa proklamovanim ciljevima međunarodne zajednice. Nepovoljan razvoj stanja
bezbednosti i primena „Sveobuhvatnog predloga za rešenje statusa Kosova“ (Ahtisarijev plan),
koji nije prihvaćen u Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija, može da izazove eskalaciju nasilja
na Kosovu i Metohiji i postane izvor rizika i pretnji bezbednosti Republike Srbije i
destabilizacije regiona. Tome doprinosi i formiranje paravojnih, tzv. Kosovskih bezbednosnih
snaga koje predstavljaju ozbiljnu pretnju postojećem režimu regionalne kontrole naoružanja i
ugrožavaju ravnotežu u regionu.
Bezbednost Republike Srbije može da bude ugrožena i oružanom pobunom, kao
specifičnim oblikom oružanog sukoba motivisanog neustavnom i nasilnom težnjom za
promenom granica. Takođe, sporovi uz upotrebu oružja mogu nastati i kao posledica
eskalacije terorizma i graničnih, teritorijalnih i drugih sporova.
Terorizam je jedan od najvećih rizika i pretnji za globalnu, regionalnu i nacionalnu
bezbednost. Savremeni terorizam je globalan po svom obimu, a povezan je i sa nasilnim
verskim ekstremizmom. U uslovima globalnog terorizma, Republika Srbija može biti meta
terorističkog delovanja, kako neposredno tako i korišćenjem njene teritorije za pripremu i
izvođenje terorističkih akcija u drugim zemljama. Sa stanovišta bezbednosnih rizika i pretnji sa
kojima se suočava Republika Srbija, posebno je značajna veza terorizma sa svim oblicima
organizovanog, transnacionalnog i prekograničnog kriminala.
Proliferacija oružja za masovno uništenje predstavlja potencijalno najveću pretnju
globalnoj i evropskoj bezbednosti, a samim tim i realnu pretnju bezbednosti Republike Srbije.
Opasnost da oružje za masovno uništenje dođe u posed struktura nad kojima država nema
kontrolu, posebno terorističkih grupa i pojedinaca, predstavlja posebnu pretnju bezbednosti.
Nacionalni i verski ekstremizam, koji ima korene u sukobima na etničkoj i verskoj
osnovi u bližoj i daljoj prošlosti, predstavlja faktor rizika i značajnu pretnju bezbednosti.
23
Sporost u demokratizaciji ekonomskih i političkih procesa može znatno doprineti porastu
međuetničkih tenzija i njihovom potencijalnom prerastanju u sukobe.
Obaveštajna delatnost koju strane obaveštajne organizacije sprovode kroz nezakonito i
prikriveno delovanje, predstavlja realnu pretnju bezbednosti Republike Srbije. Ostvaruje se
kroz slabljenje njenih političkih, ekonomskih i bezbednosnih kapaciteta i kroz uticaj na smer i
dinamiku društvenih procesa, suprotno nacionalnim interesima. Kombinacija tradicionalnih
obaveštajnih metoda sa sredstvima sofisticiranih mogućnosti otežava otkrivanje njihovog
delovanja.
Organizovani kriminal na prostoru Republike Srbije, a posebno na Kosovu i Metohiji,
ispoljava se naročito u oblastima nedozvoljene trgovine narkoticima, trgovine ljudima i
ilegalnih migracija, kao i u ekonomsko-finansijskoj sferi, proliferaciji konvencionalnog oružja
i mogućnosti proliferacije oružja za masovno uništenje. Po svom karakteru, organizovani
kriminal predstavlja ozbiljnu pretnju bezbednosti i ukupnom razvoju države i društva.
Korupcija ugrožava temeljne vrednosti društva i dovodi do opadanja poverenja u
institucije države, otežavanja sprovođenja suštinskih reformi, usporavanja procesa tranzicije,
ekonomskog razvoja, priliva stranih investicija i integracionih procesa i do destabilizacije
prilika u zemlji i regionu.
Problemi ekonomskog razvoja Republike Srbije usled višegodišnjih ekonomskih
sankcija i uništenja vitalnih objekata privredne i saobraćajne infrastrukture tokom NATO
bombardovanja imaju za posledicu brojne nepovoljne društvene pojave, koje su po svom
ukupnom učinku značajan faktor rizika u procesu tranzicije. Visoka stopa nezaposlenosti i
siromaštvo znatnog dela stanovništva, uz prisustvo velikog broja prognanih i interno raseljenih
lica, potencijalna su žarišta ozbiljnih socijalnih i političkih tenzija koje mogu proizvesti stanje
visokog rizika. Odlazak visokoobrazovanog kadra iz zemlje, uzrokovan nemogućnošću
adekvatnog zapošljavanja i vrednovanja rada, umanjuje izglede za brži ekonomski i svaki drugi
oporavak zemlje oslanjanjem na sopstvene resurse.
Energetska međuzavisnost i osetljivost infrastrukture za proizvodnju i transport
energenata, kao i neizbežan trend iscrpljivanja izvora neobnovljivih energetskih resursa,
predstavljaju realnu osnovu ugrožavanja energetske bezbednosti i realan izazov stabilnosti i
bezbednosti Republike Srbije.
Neravnomeran privredni i demografski razvoj Republike Srbije, koji je u prošlosti bio
snažan izvor kriza, i dalje predstavlja rizik po bezbednost na ovom prostoru. Različit stepen
privredne razvijenosti pojedinih regiona, u sprezi sa njihovim demografskim karakteristikama,
24
uzrokuje pojavu većih migracija stanovništva iz nerazvijenih ka razvijenim regionima; iz
područja izrazite prenaseljenosti izazvane demografskom eksplozijom ka područjima sa
izraženom pojavom depopulacije. Demografski trendovi i migracije, pored socijalnih problema
i rasta kriminala, mogu dovesti do porasta nestabilnosti i nastanka rizika i pretnji bezbednosti
Republike Srbije.
Nerešen status i težak položaj izbeglih, prognanih i interno raseljenih lica sa prostora
Republike Hrvatske, Republike Bosne i Hercegovine i Autonomne Pokrajine Kosovo i
Metohija, spora realizacija njihovog povratka i negarantovanje bezbednog opstanka, kao i
nerešavanje sudbine nestalih sa tih prostora otežavaju normalizaciju odnosa na prostoru
nekadašnje SFRJ i predstavljaju potencijalni izvor nestabilnosti u regionu.
Nedovršen proces razgraničenja između država nekadašnje SFRJ predstavlja
potencijalni izvor sukoba i otežava uspostavljanje pune saradnje između država. Svaki pokušaj
neadekvatnog rešavanja pitanja prava i zaštite nacionalnih manjina u državama regiona može
biti značajan izvor nestabilnosti.
Nekontrolisano trošenje prirodnih resursa i ugrožavanje životne sredine već je dostiglo
ozbiljne razmere. To se prvenstveno odnosi na prekomernu eksploataciju šuma, nekontrolisano
raspolaganje energetskim potencijalima, obradivim zemljištem i izvorima pitke vode,
zagađivanje vazduha, vodenih tokova i zemljišta i nekontrolisano odlaganje otpada. Pored
nenadoknadive materijalne štete, takvim postupanjem izazvaju se nepovoljne promene u makro
i mikro klimi i ozbiljno ugrožava pravo ljudi na život u zdravoj sredini.
Posledice elementarnih nepogoda i tehničkih i tehnoloških nesreća, kao i ugrožavanje
životne sredine i zdravlja građana usled radiološke, hemijske i biološke kontaminacije, stalni
su bezbednosni rizici za Republiku Srbiju, njeno stanovništvo i materijalna dobra. Značajan
rizik predstavljaju tehnološke nesreće u kojima efekti dejstva opasnih materija mogu zahvatiti
ne samo teritoriju Republike Srbije već i susedne države. Životnu sredinu dodatno ugrožavaju i
objekti sa visokim stepenom rizika u zemljama regiona, kao i privredni objekti sa tehnologijom
koja ne zadovoljava međunarodne ekološke standarde.
Opasnosti povezane sa pojavljivanjem i širenjem infektivnih bolesti kod ljudi i zaraza
kod životinja predstavljaju bezbednosni rizik koji bi u budućnosti mogao biti sve izraženiji.
Narkomanija, kao sve izraženiji društveni problem, dobija i karakter bezbednosnog
problema i utiče na porast broja teških krivičnih dela.
Destruktivno delovanje pojedinih verskih sekti i kultova na porodicu i društvo postaje
sve izraženiji problem i dobija karakter sve značajnijeg bezbednosnog rizika.
25
Tendencija povećanog korišćenja informaciono-komunikacionih tehnologija praćena je
konstantnim povećanjem rizika od visokotehnološkog kriminala i ugrožavanja informacionih i
telekomunikacionih sistema. Rizik u ovom pogledu postoji od ugrožavanja spolja, ali i u
mogućnosti zloupotrebe podataka o građanima i pravnim licima.
Promena klime na globalnom nivou, posebno globalno zagrevanje negativno se
odražava na promenu biodiverziteta u ekosistemima i dovodi do poremećaja u poljoprivrednoj
proizvodnji na prostoru Republike Srbije, što bi moglo da ima implikacije na njenu ukupnu
bezbednost i ekonomsku stabilnost.
Prisutni su i drugi rizici i pretnje bezbednosti, sa manjom ili većom verovatnoćom
ispoljavanja i prepoznavanja, kao što su: zloupotreba novih tehnologija i naučnih dostignuća u
oblasti informatike, genetskog inženjeringa, medicine, meteorologije i drugih naučnih oblasti.
Specifičnost ovih bezbednosnih izazova, rizika i pretnji jeste smanjena mogućnost njihovog
blagovremenog otkrivanja i preventivnog delovanja. Izazovi, rizici i pretnje bezbednosti na
globalnom, regionalnom i nacionalnom nivou stalno se umnožavaju i menjaju karakter,
intenzitet i oblike ispoljavanja.
26
6. Dostignuća i perspektive
Sistem bezbednosti u Republici Srbiji sastoji se, trenutno, od nekoliko segmenata
koji deluju manje više nezavisno i koji su se u prethodnom periodu razvijali, praktično,
samo u sopstvenim okvirima, nastojeći da se, sa manje ili više uspeha, prilagode razvoju
političkih procesa u zemlji. Kada je u pitanju reforma sektora nacionalne bezbednosti, prvi
korak učinjen je izdvajanjem ovog segmenta iz Ministarstva unutrašnjih poslova 2002.
godine i formiranjem BIA, čiji su osnovi delovanja regulisani posebnim zakonom. Nakon
formiranja agencije počelo je prilagođavanje uslovima samostalnog delovanja. Jasno se
pokazala potreba da ona dalje bude transformisana, pre svega, na planu dostizanja
profesionalnih i demokratskih standard uobičajenih u savremenom svetu, ali i na planu
suočavanja sa sopstvenom prošlošću i određivanja mesta i uloga u budućnosti.U tom
smislu, paralelno se odvijalo više procesa; u okviru rešavanja pilanja koja su bila važna za
dalju demokratizaciju društva, kao i u okviru oslobađanja Agencije od balasta prošlosti,
započeto je rešavanje problema i otvaranje dosijea, te su, u skladu sa odredbama Zakona o
kulturnim dobrima, Arhivu Srbije predata dosijea vođena o pojedinim licima zbog njihovih
političkih i ideoloških opredeljenja;
pitanje ostvarivanja efikasne kontrole rada rešavano je na nekoliko nivoa:
unapređivanjem saradnje sa Odborom za bezbednost, sprovođenjem
organizovanih rešenja, uvođenjem unutrašnje kontrole, kao i uvođenjem
budžetske unutrašnje kontrole. Radilo se i na predlogu novog Zakona o
Agenciji, u kome bi, prvi put do sada, bile predvi]ene odredbe koje su ranije
isključivo bile regulisane podzakonskim aktima, nedostupnim široj javnosti.
Takođe, predloženo je sveobuhvatno i precizno rešavanje pitanja kontrole rada
ove agencije na više nivoa;
Veoma važan aspekt unapređenja rada bio je usmeren i ka stvaranju uslova za
efikasno sprovođenje poslova bezbednosti. U tu svrhu Agencija je izradila Nacrt
predloga zakona o zaštiti tajnih podataka, koji je predat Vladi Srbije u
nadležnost;
Takođe, radi obezbeđivanja uslova za efikasniji rad, promenjena je i
maksimalno pojednostavljena unutrašnja organizacija agencije. Smanjen je broj
organizacionih jedinica, te su one sada formirane u odnosu na problemsku
opredeljenost. Ukinut je veći broj rukovodećih radnih mesta, a povećan broj
27
neposrednih izvršilaca, i to uglavnom u delu operative. Poslovi su funkcionalno
povezani, a materijalni i tehnički resursi na nov način objedinjeni;
U periodu formiranja Agencije izvršena je i značajna kadrovska obnova,
odnosno u periodu od 2002. godine do danas promenjena je jedna trećina njenog
operativnog sastava.
U narednom periodu je neophodno rešiti više pitanja od kojih kao najvažnija izdva-
jaju: identifikovanje sadašnjih i budućih bezbednosnih pretnji državi Srbiji, definisanje
svih operativnih segmenata bezbednosti i precizno određivanje njihovih nadležnosti i
ovlašćenja, formiranje tela koje će na državnom nivou rukovoditi, koordinirati i usmeravati
rad sektora bezbednosti, kao i stvaranje efikasnog sistema kontrole, koji će imati jasno
definisana prava i obaveze kako tela za kontrolu, tako i subjekata bezbednosti. Realizacija
novog modela si-stema bezbednosti neće biti lak zadatak i zahtevaće sigurno ozbiljnije
rezove u pojedinim postojećim bezbednosnim segmentima. Zbog toga, novi sistem mora
biti rezultat zajedničkog rada svih relevantnih činilaca, pre svega, predstavnika najviših
državnih organa i službi bezbednosti. ali i naučnih radnika i predstavnika nevladinog
sektora.
Od velikog su značaja za ovaj proces i iskustva drugih zemalja koje su ovo pitanje
rešile u skladu sa svojim potrebama. Samo je na taj način, ako svako iz svog domena bude
dao svoj konstruktivan prilog, moguće pronaći najefikasnije rešenje za stvaranje i
funkcionisanje novog sistema bezbednosti Republike Srbije. Istina je da idealan model ne
postoji, kao što je istina i to da na ovom planu malo šta novo može biti pronađeno.
Takođe, istina je da je neophodno početi sa radom kako bi ovaj posao u jednom trenutku
bio na zadovoljavajući način priveden kraju.
Danas se dešava militarizacija ekonomije: ogromna sredstva se ulažu u vojsku i
poli-ciju, dok se u civilne svrhe (obrazovanje, zdravstvo, kulturu) ulaže daleko manje;
militari-zacija nauke: veliki deo naučnih istraživanja i tehnološkog razvoja vezan je za
povećanje ratne sposobnosti i usavršavanje tehnika za vođenje rata. Jedan od osnovnih
principa je sa-radnja u bezbednosti, kao realizacija aktivnog i efikasnog učešća u
međunarodnim naporima za izgradnju povoljnog bezbednosnog okruženja, koja mora
gledati u oba smera, unutra-šnjem i spoljašnjem, ali mora uključiti i druge dimenzije, koje
nisu eksplicitno obuhvaćene ni kolektivnom bezbednošću ni kolektivnom odbranom.
U dužem vremenskom periodu, vladala je relativna predvidljivost u međunarodnim
odnosima. Ovu predvidljivost je presudno uslovljavalo postojanje sistema države kao gla-
vnog i jedinog skeleta svetskih odnosa. Sistem suverenih država i dalje čini svojevrsni be-
28
zbednosni sistem „prvi svet u svetu“. S druge strane, pojedinci, poddržavni, naddržavni,
tra-nsnacionalni, multinacionalni, globalni i drugi subjekti i faktori, izgrađuju bezbednosni
si-stem na podlozi nezapamćenog tehnološkog napretka „drugi svet u svetu", ne samo
među-narodnih, nego svetskih i globalnih odnosa. Povećana međuzavisnost država na
globalnom planu umanjuje opasnost od tradicionalnih vojnih pretnji. Asimetrične pretnje
nedržavnih aktera postaju dominantne i upravo zbog sve veće globalne povezanosti
ugrožavaju države i njihove građane na posredan način.Transnacionalni i asimetrični
karakter,i međuzavisnost savremenih rizika i pretnji nametnuli su suštinsku nedeljivost
bezbednosti. Osnovu takvog pristupa čini saradnja država, udruživanje napora institucija i
pojedinaca građanskog društva na dostizanju, očuvanju i unapređenju bezbednosti, kao
nove i modeme vrednosti.
Reforma sektora bezbednosti, kao proces značajan za države Jugoistočne Evrope,
predstavlja zaseban teorijski koncept, koji je pod uticajem Evropske Unije (EU) i
Severnoatlantskog saveza (NATO), derivirao u celovitu političku strategiju. Ovaj pojam se
sve više koristi i kao alatka društvenih i bezbednosnih procesa u nacionalnoj državi ili
zajednici više njih. U tom se kontekstu, dometi reforme sektora bezbednosti često koriste i
kao važan pokazatelj smera, tempa i zahvata ukupne demokiatske reforme celog društva.
Iako ne postoji opšteprihvaćena defmicija, pod pojmom reforma sektora bezbednosti,
podrazumeva se uku-pnost promena u mišljenju i praktikovanju bezbednosti u okviru
države. Reč je o jednoj zbirnoj sintagmi, koja nadilazi, ali u sebe i uključuje, niz
uporednih, a relativno odvojenih reformi svakog od činilaca bezbednosti države.
U pojedinim zemljama bezbednosna politika predstavlja zasebnu celinu, dok se u
drugima ona sagledava kroz sistem odbrane. Republika Srbija reformom želi da zauzme
stav o pristupu i realizaciji njene bezbednosne politike, bilo kroz samostalno normiranje
nacio-nalne bezbednosti ili kroz sagledavanje koncepta bezbednosti u sklopu sistema
odbrane. Polazeći od ovako prepoznatih bezbednosnih izazova, Vlada Republike Srbije i
Ministarstvo policije su u kontinuitetu radili na razvijanju organizovanih i strateških
odgovora na organizovani kriminal, korupciju i druge teže oblike kriminaliteta. Upravo
zahvaljujući usvajanju strategije, kojom je korupcija definisana daleko šire nego što je to
ranije bio slučaj, kao i zahvaljujući donošenju novih zakonskih rešenja, kojima se
dozvoljava primena specijalnih istražnih tehnika, policijski službenici Ministarstva
ostvarili su zapažene rezultate u otkrivanju korupcije.
U sklopu aktivnosti borbe protiv organizovanog kriminala, pripadnici
specijalizova-nih službi Ministarstva unutrašnjih poslova moraju postići značajne uspehe u
29
zapleni različitih vrsta droga i u suzbijanju jednog od najzastupljenijih oblika
organizovanog kriminala — organizovane trgovine i krijumčarenja narkotika6 Uspešni
rezultati moraju se postići I u bo-rbi protiv trgovine ljudima, s obzirom na to da ona
predstavlja jedan od najaktuelnijih i, posle trgovine drogom, najprofitabilnijih oblika
organizovanog kriminalnog delovanja na teritoriji Republike Srbije, sa kojim se inače
susreće većina zemalja u tranziciji. Radi posti-zanja efikasnije borbe protiv trgovirie
ljudima, formiran je državni Tim za borbu protiv trgovine ljudima. On je izradio "Predlog
strategije za borbu protiv trgovine ljudima." Stra-tegija se sastoji od niza mera i aktivnosti
preduzetih radi dobijanja pravovremenog i sveobu-hvatnog odgovora na problem trgovine
ljudima u našoj zemlji, sa posebnim naglaskom na zaštitu prava žrtava trgovine ljudima.
Značajni rezuliati trebaju biti ostvareni i u suzbijanju organizovanih oblika
falsifikovanja stranog i domaćeg novca - otkrivanju ilegalnih štamparija novca i čekova,
kao i otkrivanje medunarodne grupe falsifikatora i "kovnice novca."
Vlada Republike Srbije i Ministarstvo policije označili su usvojim programskim
dokumentima borbu protiv korupcije kao jedan od najvažnijih strateških zadataka, na čijoj
realizaciji se intenzivno i kontinuirano radi. Dosledno ovom opredeljenju, Ministarstvo je
intenziviralo borbu protiv korupcije, posebno borbu protiv njenih najtežih oblika koji se
javljaju u državnim strukturama. Istovremeno, ono aktivno učestvuje u pripremi novih
zakonskih rešenja u ovoj oblasti. Energična borba protiv korupcije koja se vodi poslednjih
godina dovela je do permanentnog poboljšanja otkrivanja krivičnih dela u vezi sa
korupcijom i do zapaženih rezultata suzbijanja svih oblika kriminala.
6 Monk, R.: Rad policije, (Misija OEBS u SRJ), 2001.
30
Zaključak
O pojmovima „bezbednost" i „sistem nacionalne bezbednosti", ne postoji
jedinstven stav. Pitanje „tačne" definicije bezbednosti i izgradnje jednog „suštinski
potvrđenog koncepta" u oblasti bezbednosti, pre svega, jeste pitanje o definicijama i
teorijskim konstrukcijama koje su manje ili više korisne ili značajne, ali koje ne mogu da
budu ni potpuno tačne ni potpuno netačne.
Bez obzira na različita tumačenja pojma bezbednosti, svi se ipak slažu da je u
središtu svih sistema bezbednosti čovek, a da je država ts kojs treba da obezbedi
bezbednost kroz svoje institucije, zakone, službe, sredstva i tako dalje. Pitanja bezbednosti
u prvi plan stavljaju čoveka i ljudske vrednosti prilikom razrešavanja društvenih problema.
kao i prepoznavanja i zadovoljavanja potreba zajednice. Temeljna pretpostavka
demokratskog društva jeste osposobljavanje građana za aktivno uče-šće u društvenim
procesima i donošenju odluka od značaja za sveukupnu bezbednsot. Stoga je neophodno
osposobiti stručne kadrove odnosno ljudske resurse koji bi u okviru državnih i društvenih
institucija pratili i usmeravali razvoj civilnog sektora i usaglašavali se sa svetskim
bezbednosnim tokovima.
Službe bezbednosti deluju na osnvou Ustava, zakona, drugih propisa i opštih
akata, strategije nacionalne bezbednosti, strategije dobrane i utvrđene bezbednosno-
obaveštajen politike Republike Srbije.
U sistemu nacionalne bezbednosti ulazne veličine su najčešće informacije o
bezbednosno bitnim uticajima iz okruženja, koji mogu biti povoljni ili nepovoljni po
bezbednost države, nekog njenog dela ili određene aktivnosti. Izlazne veličine su reakcije
sistema njegovih pojedinih delova. Na primer, postojanje teritorijalnog spora sa susednom
državom i pogoršanje diplomatskih odnosa s njom ukazuje na postojanje kriznog
potencijala u bilateralnim odnosima.
Sistem nacionalne bezbednosti, u kojem ga mi danas poznajemo, nastao je
razvojem nacionalnih država i kapitalističkog načina proizvodnje. Za razmatranje pitanja
od značaja za nacionalnu bezbednost osnovan je Savet za nacionalnu bezbednost čiji se
poslovi posebno zakonski uređuju što je od izuzetnog značaja za usklađivanje i
usmeravanje rada obaveštajnih službi i službi bezbenosti.
31
Reformisanje i stalno unapređivanje svih činilaca sistema bezbednosti Republike
Srbije je od izuzente važnosti kako za opsatanak same države tako i za njeno integirsanje u
širu zajednicu. Sistem bezbednosti naše zemlje zapravo je deo svetskog sistema
bezbednosti te je zbog toga izuzetno važno stalno unapređivanje i usaglašavanje sa
svetskim tokovima.
32
LITERATURA
1. Tomić Slobodan, Sistem bezbednosti, Viskoka škola strukovnih studija za
kriminalistiku u bezbednost, Niš, 2010.
2. Stajić Ljubomir, Osnovi sistema bezbednosti, BeoErad, 2008.
3. Mitović, R. Ljubiša ,Opšta sociolozija, Beograd, 2003.
4. Stajić Ljubomir, Saša Mijalković i Svetlana Stanarević,Bezbednosna kultura,
BeoErad, 2004
5. Ostojić Momir ,Priručnik za predmet: Uvod u Bezbednost, BeoErad, 2011.
6. Radović, dr Tomislav. Osnovi bezbednosti, Visoka škola strukovnih studija za
kriminalistiku i bezbednost, Niš, 2011.
7. Keković Zoran, Sistemi Bezbednosti, Fakultet bezbednosti, Beograd 2009
8. Stajić Ljubomir, Osnovi Bezbednosti, Fakultet civilne odbrane, Beograd, 2005
9. Bakić, B., Gajić, N. (2006) Police reform in Serbia: Five years later, Belgrade
10. Dragišić Z. : Sistem nacionalne bezbednosti – pokušaj definisanja pojma,
Fakultet civilne odbrane, Beograd, 2009
11. Ignjatović Đ. , Kriminologija, Nomos, Beograd, 1996.
12. Kešetović, Ž. i Davidović, D, Policija u Srbiji, Beograd, 2008.
13. Kovačević, M.: Bezbednosne službe u Srbiji, Beogrda, 2009.
14. Monk, R.: Rad policije, Misija OEBS, 2006.
15. Nešković, S (2006): Bezbednost i reforme u Srbiji, Institut za političke strudije,
Beograd
16. Neškov ić. S. Elementi razvoja Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije u
periodu 2001 - 2004. godine.
17. www.ccmr-bg.org | www.bezbednost.org
33