RRiF VISOKA ŠKOLA ZA FINANCIJSKI MENADŽMENT

PREDDIPLOMSKI STRUČNI STUDIJ RAČUNOVODSTVO I FINANCIJE

Dr. sc. Miroslav Gregurek, profesor visoke škole

POSLOVANJE BANAKArecenzirana skripta

Zagreb, 2015.

Zagreb, Martićeva 29www.visoka-skola-rrif.hr

PREDDIPLOMSKI STRUČNI STUDIJ RAČUNOVODSTVO I FINANCIJE

Poslovanje banakarecenzirana skripta

Autor:

dr. sc. Miroslav Gregurek

Recenzenti:

dr.sc. Ivo Andrijanićdr.sc. Milan Vukičević

UDK 336.71 (075.8)

2

SADRŽAJUVOD: NOVAC I BANKE...................................................................................................................................................5

1. NOVAC I NJEGOVE FUNKCIJE.................................................................................................................................52. PROVOĐENJE MONETARNE POLITIKE HNB-A........................................................................................................93. MONETARNI MULTIPLIKATOR I TROŠAK SREDSTAVA BANKE..............................................................................154. DEFINIRANJE BANKE............................................................................................................................................225. PODJELE BANKOVNIH POSLOVA...........................................................................................................................24

DIO I: POSLOVANJE BANKE.......................................................................................................................................29

I - A) NEUTRALNI BANKARSKI POSLOVI.................................................................................................................31

1. RAČUNI................................................................................................................................................................312. RAČUNI U DOMAĆEM PLATNOM PROMETU..........................................................................................................323. KARTICE..............................................................................................................................................................384. RAČUNI MEĐUNARODNIH PLAĆANJA...................................................................................................................415. OBVEZE BANAKA I INFORMIRANJE KORISNIKA....................................................................................................456. SPECIFIČNI INSTRUMENTI PLAĆANJA I OSIGURANJA PLAĆANJA...........................................................................477. INSTRUMENTI MEĐUNARODNIH PLAĆANJA..........................................................................................................50

7.1. Međunarodni dokumentarni akreditiv.......................................................................................................517.2. Bankarska doznaka u platnom prometu s inozemstvom............................................................................627.3. Dokumentarna naplata – Robni Inkaso.....................................................................................................637.4. Trgovačko kreditno pismo.........................................................................................................................65

8. GARANCIJE...........................................................................................................................................................668.1. Pravna priroda bankarskih garancija.......................................................................................................688.2. Bankarske garancije u poslovnoj praksi....................................................................................................70

9. MJENJAČKI POSLOVI............................................................................................................................................7110. INTERNET BANKARSTVO – BANKARSTVO BUDUĆNOSTI.......................................................................................7411. SEFOVI.................................................................................................................................................................75

I - B) PASIVNI BANKARSKI POSLOVI........................................................................................................................76

1. DEPOZITI (RAČUNI)..............................................................................................................................................761.1. Podjela depozita (računa) po valuti..........................................................................................................771.2. Podjela depozita (računa) po namjeni......................................................................................................781.3. Izračun kamate i odabir valute..................................................................................................................79

2. IZVORI SREDSTAVA U PASIVI...............................................................................................................................83

I - C) AKTIVNI BANKARSKI POSLOVI.......................................................................................................................86

1. KREDITI................................................................................................................................................................862. TRAJANJE KREDITA I ZNAČAJKE KREDITA...........................................................................................................90

2.1. Kratkoročno kreditiranje...........................................................................................................................912.2. Srednjoročno kreditiranje..........................................................................................................................922.3. Dugoročno kreditiranje.............................................................................................................................93

3. POSLOVANJE S GRAĐANIMA.................................................................................................................................944. POSLOVANJE S PODUZEĆIMA...............................................................................................................................995. FAKTORING........................................................................................................................................................1036. SINDICIRANI KREDITI I CASH POOLING...............................................................................................................1057. MEĐUNARODNO KREDITIRANJE.........................................................................................................................1068. KREDITI PREKO HBOR-A..................................................................................................................................107

I - D) VLASTITI BANKARSKI POSLOVI...................................................................................................................109

1. TRGOVINSKI POSLOVI S DOMAĆOM VALUTOM...................................................................................................1092. TRGOVINSKI POSLOVI SA STRANIM VALUTAMA (FOREX)................................................................................1113. DERIVATI I HEDGING..........................................................................................................................................1134. TRGOVANJE VRIJEDNOSNIM PAPIRIMA...............................................................................................................115

I - E) INVESTICIJSKI BANKARSKI POSLOVI.........................................................................................................117

1. ALOCIRANJE FINANCIJSKIH INSTRUMENATA..........................................................................................................1171.1. Stupnjevi razvoja investicijskog bankarstva............................................................................................1191.2. Vrste poslova...........................................................................................................................................1211.3. Organizacija............................................................................................................................................1231.4. Front office..............................................................................................................................................124

3

1.5. Middle office............................................................................................................................................1261.6. Back office...............................................................................................................................................127

2. PRIMARNA EMISIJA FINANCIJSKIH INSTRUMENATA...........................................................................................1283. IZDAVANJE DUŽNIČKIH INSTRUMENATA............................................................................................................1304. M&A POSLOVI...............................................................................................................................................1315. BROKERSKI POSLOVI I INVESTICIJSKO SAVJETOVANJE......................................................................................1336. SUKOB INTERESA TE ZLOUPORABA TRŽIŠTA KAPITALA I VRIJEDNOSNICA........................................................1347. POSLOVI SKRBNIŠTVA VRIJEDNOSNICA (CUSTODY)..........................................................................................136

I - F) BANKARSKA EKSTERNALIZACIJA................................................................................................................138

1. DRUŠTVO ZA UPRAVLJANJE FONDOVIMA (INVESTICIJSKA DRUŠTVA)...............................................................1401.1. Zatvoreni fondovi.....................................................................................................................................1431.2. Otvoreni fondovi......................................................................................................................................1441.3. Mirovinski fondovi...................................................................................................................................145

2. LEASING.............................................................................................................................................................1463. STAMBENE ŠTEDIONICE.....................................................................................................................................1474. PODUZEĆA ZA PROMET NEKRETNINAMA...........................................................................................................147

DIO II: STRUKTURA BANKE....................................................................................................................................149

II-A) DOBIT IZ BANKARSKOG POSLOVANJA.......................................................................................................150

1. TEMELJNA NAČELA BANKARSKOG POSLOVANJA...............................................................................................1502. RAČUN DOBITI I GUBITKA..................................................................................................................................1543. BUDŽET..............................................................................................................................................................156

II - B) RIZICI BANKARSKOG POSLOVANJA...........................................................................................................161

1. RIZIK I NEIZVJESNOST........................................................................................................................................1611.1. Definicije i opisi rizika.............................................................................................................................1631.2. Zaštita od rizika.......................................................................................................................................166

2. KREDITNI RIZIK..................................................................................................................................................1683. RIZIK ROČNE STRUKTURE I CJENOVNI RIZIK......................................................................................................172

3.1. Rizik likvidnosti........................................................................................................................................1723.2. Cjenovni rizik...........................................................................................................................................1783.3. Kontrola ročne strukture, cjenovne strukture i otvorena devizna pozicija banke...................................1813.4. Ročna struktura.......................................................................................................................................1853.5. Upravljanje bilancom – ALM..................................................................................................................188

4. OPERATIVNI RIZIK..............................................................................................................................................1895. BASELSKI SPORAZUM.........................................................................................................................................190

II - C) POSLOVNI POTENCIJAL BANAKA (BILANCA)..........................................................................................193

1. STRUKTURA BILANCE BANKE............................................................................................................................1932. ADEKVATNOST KAPITALA BANKE......................................................................................................................1993. PONDERIRANO POSLOVANJE BANAKA................................................................................................................206

1.1. Procjena rizičnosti plasmana i formiranje pričuva.................................................................................2101.2. Izloženost banke.......................................................................................................................................2151.3. Regulativa kao prevencija krize...............................................................................................................218

DIO III: KAKO SU ORGANIZIRANE BANKE?.........................................................................................................220

III-A) REGULACIJA I SUPERVIZIJA BANKE.........................................................................................................221

1. ULOGA CENTRALNE BANKE I KONTROLA BANAKA............................................................................................2212. KAPITALNI ZAHTJEV..........................................................................................................................................2243. KORPORATIVNO UPRAVLJANJE BANKOM...........................................................................................................228

III - B) ORGANIZACIJA BANKE................................................................................................................................232

1. ORGANIZACIJSKA STRUKTURA BANKE...............................................................................................................2321.1. Organizacijski oblici................................................................................................................................2351.2. Trendovi u organizaciji banaka...............................................................................................................237

2. CENTRI ODGOVORNOSTI ( PODRUŽNICE I POSLOVNICE )....................................................................................2383. UPRAVLJAČKA TIJELA BANKE............................................................................................................................240

LITERATURA................................................................................................................................................................243

ZAKONSKA REGULATIVA U REPUBLICI HRVATSKOJ.......................................................................................244

4

5

UVOD: NOVAC I BANKE

U OVOM DIJELU

Prije nego što krenemo na opise poslovanja banke, potrebno je krenuti od onog s čim banka posluje, a to je novac. Banka prikuplja sredstava od onih koji ima višak i plasira ih onima koji imaju manjak sredstava. Što su to sredstva? Odakle ta „sredstava“ dolaze? Što je to novac, kako je nastao i zašto ekonomija ima potrebu za bankama? Kako se posluje s novcem, tko ga Štampa i kako se multiplicira? To su počeci s kojima krećemo. Upoznat ćemo se s kim banka posluje, podijelit ćemo poslovanje banaka na nekoliko kategorija i definirati izvore prihoda za banke.

U ovom poglavlju je važno da:

Shvatite novac, upotrebe novca, ulogu novca u ekonomiji Provođenje monetarne politike Monetarni multiplikator Podjele poslovanja banke Izvore prihoda za banku Sektore s kojima banka posluje

1. Novac i njegove funkcije

Novac je nastao iz potrebe da se omogući razmjena ekonomskih dobara. O tome kako je novac nastao, kada i s kakvom ulogom, postoje razna mišljenja i gledišta. Ekonomisti se ne slažu s postavkama o prirodi novca i ulozi u gospodarskim kretanjima. Mnogi autori promatraju razvoj novca od robnog i simboličnog pa sve do pojave novčanih surogata. Pristaše monetarnog shvaćanja novac proglašavaju dominantnim i određujućim faktorom gospodarskog života. Druga krajnost ulogu novca svodi na ulogu posrednika koji nema vlastito značenje. 

Kao najstariji oblik razmjene dobara poznata je trampa. Pod trampom podrazumijevamo zamjenu jednog ekonomskog dobra za drugo. Kod plaćanja trampom, a ne novcem, svako dobro je novac i svako dobro je definirano u svim ostalim dobrima. Razvojem društva, neposredna razmjena-trampa, postaje kočnica ekonomskog razvoja.

Novac se mogao pojaviti tek na određenom stupnju materijalnog i kulturnog razvoja čovječanstva. Pri tom su privatno vlasništvo, sredstava za proizvodnju i materijalne mogućnosti za proizvodnju viška proizvoda imale presudan utjecaj.

Ulogu novca u različitim vremenskim periodima i kod različitih naroda imale su različite robe, te u tom razdoblju kao sredstvo razmjene služe različiti predmeti: obični i plemeniti metali, ratarski proizvodi i stoka. Ove oblike novca nazivamo robni novac. Tijekom godina i stoljeća ova razna sredstva plaćanja krčila su put ka novcu.

6

Prema klasičnoj definiciji novac je roba posebne vrste koja vrši funkciju općeg ekvivalenta; za novac se može dobiti svako drugo ekonomsko dobro, njime se izražava vrijednost svih vrsta roba i usluga, gdje je cijena novčani izraz vrijednosti. Sve robe i usluge u ekonomiji se vrednuju u novcu.

Cijena dobara i usluga je izražena u novcu.

Razvijene oblike robne razmjene koja s vremenom prerasta u trgovinu, susrećemo najprije u zemlji Sumerana i Akada sredinom 4. tisućljeća pr.n.e. Tek kada su se kao novac počele koristiti obrađene metalne pločice, određene težine, sadržaja i čistoće metala i kada je za ta svojstva jamčila država ili grad koji ih je pustio u opticaj, možemo govoriti o prvobitnom kovanom novcu. Neke oblike kovanog novca susrećemo u Lidiji već u 6. stoljeću pr.n.e., a prvu zamjenu gotovog novca u njegovoj funkciji platežnog sredstva nalazimo u Mezopotamiji u obliku potvrda na glinenim pločicama oko 1700 g. pr.n.e. U drevnom Babilonu poslovala je trgovačka kuća Murašu, koja se osim trgovačkih poslova bavila i poslovima mijenjanja i čuvanja novca, što možemo smatrati početkom bankarstva. Prve specijalizirane novčane ustanove zvale su se tezauri.

Različita su mišljenja oko toga kada se pojavljuje pravi novac sa žigom kao jednim od glavnih obilježja, a koji garantira određeni sadržaj i autentičnost. Smatra se da prvi novac datira od 2200-2100 g. pr.n.e. a nađen je u Asiriji, u naravi bile su to bakrene poluge sa žigom. To pitanje i nije presudnog značaja, važnije je istaknuti da prvi novac kao jedno od najznačajnijih obilježja ima žig izdavatelja, kojim taj komad metala stvara povjerenje u prometu sa njim. Pitanje povjerenja u novac jeste pitanje koje odražava trenutnu vrijednost novca.

Obzirom da je novac roba u kojoj se vrednuju sva ostala dobra i usluge, vrlo je važno da učesnici u ekonomiji imaju povjerenje da novac mogu zamijeniti za robe i usluge u bilo kojem trenutku.

Prvi grčki bankari bili su svećenici u poznatim hramovima na Efezu, Samosu i Delosu, a njima su konkurirali privatni bankari koji su nazivani trapezitima. Metalni novac, pronađen je do danas u oko 140.000 tipova samo rimskog i grčkog novca, što ukazuje na veliki kaos na području kovanja i stavljanja u optjecaj ovog sredstva plaćanja. U kasnijoj fazi obični metalni novac, zamjenjuje novac kovan od plemenitih metala, zlata, srebra i donekle bakra. Činjenica da plemeniti metali postaju novac nas uvodi u temeljne karakteristike novca, odnosno preduvjete da nešto postane novac.

Prednosti plemenitih metala su sljedeće:

Djeljivost. Zlato i srebro mogu se dijeliti, a da im uslijed toga ne pada vrijednost. Jedan komad zlata od jednog kilograma se može podijeliti u dva komada po pola kilograma, ali njihova zajednička težina je ostala jedan kilogram.

Postojanost vrijednosti. Kilogram zlata vrijedi kilogram zlata. Prenosivost. Transport plemenitih metala nije težak i ne iziskuje posebne uvijete transporta. Trajnost. Metal se ne troši i otporan je na vremenske uvjete. Sigurnost od krivotvorenja. Zlato je lako prepoznati.

Sve ove kategorije nastoji danas imati i papirnati novac. Elektronski novac ima još više dodatnih prednosti nego papirnati i metalni novac. Posebno kod prijenosa.

Vremenom, države počinju određivati što na njihovom teritoriju vrijedi kao novac, te konkretnim propisima određuju kakva će tvar, u kojem obliku i sa kakvom količinom vrijediti na njenom području. Tako se razvio metalni novac u okruglom i plosnatom obliku, a vremenom te valute dobivaju ime. U Hrvatskoj se prvi novac počinje kovati u XII stoljeću u Pakracu i Zagrebu (denar zagrabiensis).

Papirni novac, pojavio se u kasnijoj fazi kao odgovor na povećane potrebe proizvodnje i trgovine. Iako su pogodnosti zlata jasne, ipak prijenos zlata jeste postajao problem sa povećanjem novčanih

7

Funkcije novca:1) Novac kao sredstvo razmjene znači da će ga sudionici na tržištu

prihvatiti da sredstvo plaćanja.2) Novac kao sredstvo očuvanja vrijednosti, označava novac kao

najpogodniji oblik očuvanja vrijednosti. Naravno u suptilnijoj analizi razvidno je i postojanje troška za vlasnika temeljem čuvanja novca.

3) Novac kao obračunska jedinica, koristi se kod vrednovanja jednog dobra ili usluge u odnosu na drugo dobro ili uslugu. Obračunska jedinica je uobičajeni nazivnik ili mjera.

4) Novac kao sredstvo izražavanja odgođenih plaćanja je četvrta funkcija novca. Ta funkcija istodobno obuhvaća korištenje novca kao sredstva plaćanja i kao računovodstvene jedinice. To znači da dug određujemo u novčanoj jedinici i otplaćujemo gotovinom ili čekom. Dug jedne zemlje, pojedine zemlje mogu iskazivati u novčanim jedinicama koje nisu domicilne, npr. EUR, , a on će biti vraćen u njihovim vlastitim monetarnim jedinicama.

Karakteristike novca::Prenosivost - novac mora biti pogodan za nošenje i prijenos pri

transakcija. Temeljni problem sa zlatom je u tome što kilogram zlata može vrijediti samo kilogram zlata. Zato nastaje potreba za sredstvom plaćanja koje će moći imati različite apoene na istome volumenu i težini. Jednostavan odgovor na ovaj problem jeste papirnati novac. Kod većine papirnatog novca težina i volumen novčanice se ne razlikuju značajno, ali njihove vrijednosti jesu različite.

Proces nastanka papirnatog novca je u stvari proces pojednostavljenja poslovanja. Još u ranoj povijesti novca, trgovci su deponirali novac kod bankara, radi plaćanja robe izvan svoje zemlje ili izvan svog područja. Za preuzeti novac, bankar bi im izdavao potvrde - pisma, upućena na drugog bankara u drugom mjestu ili drugoj zemlji, s uputom da trgovcu isplati u pismu naznačeni iznos. Ovi poslovi obavljali su se na temelju povjerenja između bankara. Ova pisma prozvana su mjenicama, jer se njima mijenjao novac bez prenošenja. Mjenica o kojoj ćemo govoriti, bila je sredstvo plaćanja, u kojoj je izdavalac-trasant, davao nalog trasatu, da isplati remitentu iznos naznačen na mjenici. Na ovaj način mjenica je mogla imati vrijednost koliko god je pisalo na njoj. Sličnu funkciju u platnom prometu obavlja danas ček. Čekom trasant daje nalog trasatu da za pokriće trasanta isplati određeni iznos-količinu novca na račun treće osobe. Kombinacijom vlastite mjenice i čeka nastala je banknota (novčanica).

S vremenom nastaje problem izdavanja mjenica i vjerodostojnosti mjenica. Kraljevina Engleska nastoji riješiti taj problem tako što povjerava izdavanje novca samo jednoj financijskoj instituciji. Izdavanje banknota posao je koji države tog vremena povjeravaju jednoj banci i preko nje kontroliraju emitiranje banknota. Te banke se nazivaju emisijske banke. Istovremeno države svojim intervencijama na području novca, donose propise o pokriću emitiranih banknota i volumenu emisijske mase. Vremenom emisijske banke postaju institucije kojima je cilj kontrola novca u ekonomiji, kasnije i cjelokupnog financijskoga sustava. Danas takve institucije poznajemo kao centralne banke.

Vremenom papirnati novac u potpunosti istiskuje kovani novac. U početku je ovaj proces istiskivanja bio samo tehnički. Papirnati novac je zamijenio metalni novac, ali ga nije nadomjestio. Zlato se je preselilo u sefove centralne banke, a količina papirnatog novca u ekonomiji je bila definirana količinom zlata u sefovima centralne banke. Koliko je pojedina država imala zlata, toliko se je moglo naštampati ukupne vrijednosti apoena papirnatog novca. Ovakav monetarni sistem za naziva zlatni standard, jer je količina novca u ekonomiji definirana količinom zlata u sefovima centralne banke. Osnovne karakteristike zlatnog standarda su:

Konvertibilnost novčanica - (eng. Gold bullion standard). Novčanica se je mogla tehnički i zamijeniti za zlato.

Konvertibilnost domaće valute za stranu – obzirom da je većina država bila na zlatnom standardu, omjer vrijednosti novca dvaju država (tečaj) je ovisio o količini zlata koje su pojedine zemlje imale.

Godine 1972 dolazi do raspada zlatnog standarda i od tada novac više nije apsolutno pokriven zlatom. nego samo djelomično, a u nekim zemljama uopće nije pokriven zlatom nego državnim obveznicama ili stranom valutom. Centralna banke je preuzela ulogu institucije koja je zadužena za praćenje i kontroliranje količine novca u ekonomiji. Stabilnost novca se odražava u stabilnosti očekivanja i povjerenju. Ukoliko svi sudionici u ekonomiji vjeruju da je novac države stabilan i država čuva stvarnu vrijednost, vrijednost toga novca će doista biti stabilna i postojana. Institucije koje sudjeluju u održavanju povjerenja u novac su banke. Ukoliko učesnici u ekonomiji vjeruju u stabilnost bankarskoga sustava i sigurnost vlastitog novca, novac će doista biti stabilan. Upravo iz ovih razloga se toliko inzistira na potrebi povjerenja u banke i stabilnost bankarskog sustava.

Novac i vrijeme su u posebnome odnosu. Da bi smo mogli razumjeti vremensku dimenziju novca, potrebno je prije svega razumjeti pojavu inflacije, što ćemo obraditi u posebnom dodatku za razumijevanje poslovnog bankarstva. Idemo redom, pa danas razlikujemo:

8

Gotovinu ili efektivni novac, u obliku metalnog i/ili papirnog novca kojeg emitira centralna banka neke države.

Depozitni novac (bankarski ili knjižni) koji se pojavljuje u obliku depozita (uloga novca u banku), čekova i potraživanja na računima u bankama.

Najznačajnije financijske institucije u modernim državama su banke, osiguravajuća društva, mirovinski fondovi, štedno-kreditne zadruge.

U bankarskom sustavu razlikujemo centralnu banku i poslovne ili komercijalne banke1. Sve vrste banaka sudjeluju u emisiji novca, ali na različite načine jer su im funkcije, mogućnosti i uloge bitno različite. Centralna banka emitira tzv. primarni novac i pokušava regulirati ukupnu količinu novca u nekoj zemlji. Ona regulira aktivnosti poslovnih banaka i vodi brigu o vrijednosti domaćeg novca, o stabilnosti cijena, financijskim obvezama države prema inozemstvu. Poslovne banke sudjeluju u kreiranju depozitnog novca, ali unutar ograničenja i pravila koja im postavljaju zakonske norme i politika centralne banke2. One su financijski posrednici koji prikupljaju trenutačne viškove novca od građana i poduzeća i plasiraju ga (posuđuju) drugim građanima i poduzećima koji imaju manjkove novca. Poslovne banke ostvaruju dobit kao razliku između aktivnih kamata (koje naplaćuju od zajmotražioca) i pasivnih kamata (koje plaćaju štedišama).

2. Provođenje monetarne politike HNB-a

U ovome dijelu ćemo opisati monetarnu politiku, s posebnim naglaskom na monetarnu politiku i ekonomsku pojavu koja se zove monetarni multiplikator. Vidjeti ćemo kako se monetarna politika provodi i koje su implikacije monetarne politike na poslovanje banke direktno, a onda indirektno i na klijente banke odnosno građane i poduzeća.

Centralna banaka je financijska institucija koja je zadužena za kontrolu i provođenje monetarne politike. Jednostavno pitanje koje se odmah nameće je: Što je to monetarna politika?

Definicija: Monetarna politika je skup politika i djelovanja s kojim se kontrolira količina novaca u ekonomiji sa svrhom postizanja ciljeva monetarne politike.

Ulogu centralne banke u ekonomiji možemo podijeliti iz perspektive banaka na dva dijela, koja su oba jednako značajna za banke:

Primarna uloga centralne banke u ekonomiji je da ostvari stabilnost cijena i stabilnost financijskoga sustava. Centralna banke to čini upotrebljavajući raspoložive instrumente monetarne politike. U ovome poglavlju ćemo se upoznati sa dva: količinom novca u ekonomiji i obveznom rezervom. Oba ova instrumenta imaju presudnu ulogu za bilancu banke.

1 Tobin. J; Commercial Banks as creators of money; 1998, str. 408-419.2 Miller L. R., VanHoose D.D; Ibidem.

9

Sekundarna uloga monetarne politike je kontrola banaka3. Banke su specifična poduzeća. Njihova uloga u ekonomiji nije jednoznačna i može se gledati samo kroz prizmu institucija koje prikupljaju viškove sredstava i prosljeđuju ih onima koji imaju manjkove sredstava. S obzirom na njihovu specifičnost banke iziskuju veću kontrolu i nadzor, jer se problemi bankarskoga sustava vrlo lako mogu preliti na realni sektor.

Obje uloge centralne banke su značaje za poslovanje banke. Provođenje monetarne politike iziskuje kontrolu količine novca u ekonomiji, a centralna banka je institucija u ekonomiji koja kontrolira količinu novca u ekonomiji. Centralna banka je ta koja određuje koliko novca će biti u ekonomiji, kako će taj novac izgledati, tko ga štampa. Važnost novca za banke je u tome što se novac u obliku depozita i kredita nalazi u aktivi i pasivi banke. Tako da centralne banka kada određuje količinu novca u ekonomiji de facto direktno određuje i veličinu bilance banaka u ekonomiji.

Monetarna politika se u svim ekonomijama provodit preko kontrole količine novca u ekonomiji. Politika centralne banke u najjednostavnijoj podijeli se dijeli na cilj i sredstava. Ciljevi su obično:

Stabilnost cijena Stabilnost financijskoga sustava Stabilnost tečaja Ekonomski rast Zaposlenost

Centralna banaka može imati nekoliko ciljeva istovremeno. Kod odabira cilja monetarne politike važno je znati da postoje ciljevi koji su kontradiktorni i koji su paralelni. Tako je moguće imati stabilnost cijena i stabilnost financijskoga sustava, ali je teže imati stabilnost cijena i povećavati zaposlenost. Vidjeti ćemo da je također u određenim uvjetima teško imati stabilan tečaj i zadovoljavajuću likvidnost financijskoga sustava. Ovo upućuje da bankar treba znati funkcioniranje monetarne politike kako bih se poslovanje banke moglo prilagoditi trenutnoj monetarnoj politici.

Ciljevi se postižu preko mehanizama monetarne politike koja su:

Količina novca Kamatna stopa Tečaj

Da bi postigla ciljeve centralna banka ima mjere monetarne politike:

Intervencije na različitim tržištima (deviza, domaćega tržišta novca, domaćega tržišta obveznica)

REPO i lombardne poslove Regulatorne mjere.

Karakteristika svih mjera monetarne politike je u tome da te mjere mijenjaju količinu novca u ekonomiji i sukladno tome bilancu centralne banke. Uvidom u bilancu centrale banke ćemo steći osnovne karakteristike provođenja monetarne politike, ali i ukupnoga financijskoga sustava jedne ekonomije.

Bilance centralne banke prije svega održava temeljnu politiku centralne banke, ali isto tako i tehnike kojima se ta banka služi. Bilance Hrvatske narodne banke u sebi sadrži elemente provođenja monetarne politike i element strukture platnoga prometa Hrvatske države.

U okviru je dana bilanca HNB-a kroz zadnjih 15 godina. Prvo što treba uočiti jeste da se je bilanca povećala za više od 7 puta. To znači da se je i količina novca u ekonomiji povećala. Važno je razumjeti stavke aktive i pasive centralne banke. Najveća stavka aktive HNB-a jeste inozemna

3 Neke zemlje imaju podijeljenu monetarnu politiku od kontrole banaka u dvije ili više odvojenih institucija. U ovoj knjizi radi jednostavnosti ćemo podrazumijevati da centralna banka provodi i kontrolu bankaskoga sustava. Kada budemo obrađivali kontrolu banaka zadržati ćemo se na osnovnim principima kontrole banaka, tako da iz naše perspektive je irelevatno da li centralna banaka ili neka druga institucija je zadužna za kontrolu banaka.

10

aktiva u kojoj posebno razlikujemo oročene depozite u stranim banaka i ulaganja u vrijednosne papire. HNB-ov cilj je postizanje stabilnosti cijena, a HNB vjeruje da se to najbolje postiže preko stabilnosti tečaja. Sukladno tome kako HNB kontrolira tečaj mijenja se količina deviza s kojom HNB raspolaže. Devize koje HNB-e ima predstavljaju imovinu i kao takvu potrebno je tu imovinu kontrolirati i njome upravljati. Zato HNB, kako bih ostvario prihode po svojoj imovine plasira devize u strane banke ili strane vrijednosne papire.

U aktivi vidimo da postoje stavke koje HNB nije do sada upotrijebio, odnosno da su prazne, kao na primjer pozicija u zlatu. Razlog tome je što se HNB odlučio da svoju imovinu drži u stranoj valuti, a ne u zlatu, ovo naravno nije slučaj s drugim centralnim bankama. Tu je također i pozicija prema MMF-u. Ukoliko je državi potrebna financijska pomoći i ona se obrati MMF-u, država će dobiti posebna prava vučenja koja onda može iskoristiti kako bi upravljala s količinom novca u ekonomiji. Ova stavka predstavlja imovinu i zato se vodi u aktivi centralne banke.

Posebna stavka aktive direktno vezana za provođenje monetarne politike je stavka „potraživanja od banaka“. Jedna od važnih uloga centralne banke jeste i da služi kao posljednji prosuditelj, odnosno da ukoliko pojedina banka nije u stanju samostalno zadovoljiti potrebe likvidnosti, centralna banaka pomaže banci sa problemi u likvidnosti sa svježom likvidnosti odobravajući kratkoročne kredita. Takav kredit centralne banke prema drugoj banci jeste plasman HNB-a i knjiži se u aktivi. Pod ovom stavkom se također knjiže i plasmani bankama koji se upotrebljavaju kako bi se izgladila monetarna politika u ekonomiji.

HNB također radi i „poslove fine prilagodbe“ količine likvidnosti u ekonomiji. HNB takve poslove obavlja preko REPO aukcija. REPO aukcije (eng. repurchase agreement) predstavljaju financijske transakcije između dvije strane koji se sastoje od sadašnje i buduće transakcije. U sadašnjoj transakciji strana A od stane B kupi neku imovinu. Buduća transakcija jeste da po ugovorenoj cijeni strana B proda istu tu imovinu, ali po drugoj cijeni strani A. Na ovaj način strana B može jednostavno doći do kratkoročne likvidnosti.

Preko REPO transakcija HNB od banaka kupuje obveznice i njima daje kratkoročnu likvidnost bankama. Kao što vidimo iz bilance HNB-a ovakve transakcije se ne odvijaju u svakome periodu, nego kada HNB smatra da je to potrebno. Upravo zato stavka „obratne repo transakcije“ ima velike oscilacije u tablici direktno ovisi o procijeni HNB-a za kratkoročnim promjenama količine novca u ekonomiji.

Pasiva centralne banke u sebi sadrži stavku primarni novca koja je od velike važnosti za ekonomiju. Primarni novca se sastoji od gotovine i depozita banaka. Depoziti banaka predstavljaju dva oblika imovine koju banke drže kod centralnih banaka, to su obvezna rezerva (kao stavka pasive pod ograničeni i blokirani depoziti) i slobodna sredstva. Obvezna rezerva je dio novca koji banke po zakonu moraju držati kod centralne banke, obveznu rezervu propisuje centralna banka i njome ćemo se baviti kasnije. Slobodna sredstava su višak likvidnosti koji banke imaju i koji plasiraju prema centralnoj banci.

U pasivi HNB-a se također nalaze i depoziti države i kapital centralne banke. Centralna banka osim što ima svoju makroekonomsku ulogu ipak je u svojoj prirodi banka, samo sa posebnim uvjetima. Tako u nekim ekonomijama država može imati svoje depozite kod centralne banke i obavljati poslovanje preko centralne banke. Što se tiče stavke kapitala on je identičan kapitalu u svakome drugome poduzeću i predstavlja vlasnički udio i zadržanu dobit. Vlasnik HNB-a je Republika Hrvatska, a dobit se ostvaruje po prihodima iz aktive minus troškovi iz pasive. HNB plaća kamatu na depozite i dobiva kamatu od svojih plasmana. Ukoliko su prihodi veći od rashoda HNB će imati dobit koja se onda raspoređuje jedan dio u državni proračun, a jedan dio ostaje kao zadržana dobit.

Kako smo vidjeli s godinama je rasla aktiva HNB-a, sukladno tome se je povećavala i pasiva HNB-a. Povećanje pasive HNB-a prije svega znači da je došlo do povećanja količine novca u ekonomiji.

11

Zato ćemo posebno obraditi kako se provodi monetarna politika i što provođenje monetarne politike znači za banke.

U maloj otvornoj ekonomiji kao što je Hrvatska postoje tri tržišta novca. Svako od tih tržišta ima svoje karakteristike i svoje važnosti.

Domaće tržište domaćeg novca ili skraćeno tržište domaćega novca. Ovo je tržište na kojemu se trguje domaćom valutom.

Domaće tržište deviza. Ovo je tržište na kojemu se trguje stranim valutama za domaću valutu.

Domaće tržište kredita. Ovo je tržište preko kojega banke plasiraju svoje sredstava onima koji imaju manjak sredstava.

Tržište domaćega novca odražava količinu raspoložive likvidnosti u ekonomiji. Cijena domaćega novca je izražena u kamatnoj stopi, tako da kamatna stopa na tržištu novca prije svega odražava cijenu domaćega novca i raspoloživu količinu viška likvidnosti u Hrvatskoj ekonomiji. Na ovome tržištu se trguje samo domaćom valutom, a cijena je kamatna stopa. Što je cijena novca manja to je više likvidnosti u ekonomiji; što je cijena novca veća to je manje raspoložive likvidnosti u ekonomiji.

S obzirom da je Hrvatska visoko eurizirana ekonomija i mala otvorena ekonomija s velikim protokom stranoga novca u Hrvatskoj postoji i domaće tržište stranoga novca. Ovo tržište preko ponude i potražnje određuje vrijednost tečaja (cijenu jedne valute izražene u drugoj) kune prema drugim valuta. Promijene u vrijednosti tečaja prije svega odražavaju promijene u ponudi i potražnji za domaćom valutom u odnosu na strane valute. Na ovome tržištu se trguje domaćom i stranom valutom. Cijena je izražena tečajem.

Domaće tržište kredita je prije svega ponašanje banaka i odnos banaka prema kreditiranju. S obzirom na količinu raspoloživih sredstava banke plasiraju sredstava onima koja traže ta sredstava po određenoj kamati. Cijena kredita je također izražena sa kamatnom stopom, a krediti mogu biti u domaćoj i stranoj valuti.

Ova tri tržišta su neizostavno povezana i zajedno predstavljaju protok novca kroz ekonomiju. Poremećaji na jednome tržištu se nužno manifestiraju na drugome tržištu. Zato razumijevanje monetarne politike jeste u stvari razumijevanja komunikacije između ova tri tržišta.

Svako od svih tržišta predstavlja važan element provođenja monetarne politike i tokova novca u ekonomiji. Da bi smo mogli razumjeti bankarstvo važno je da razumijemo zašto i kako se novac prelijeva iz jednoga tržišta u drugo. Krenimo prvo od načina na koji novac ulazi u ekonomiju, odnosno kako novac nastaje u ekonomiji.

Makroekonomska uloga centralne banke je provođenje monetarne politike. Osnovni cilj monetarne politike je postizanje stabilnosti cijena. Centralna banka u Hrvatskoj vjeruje da je najbolji način da se stabiliziraju cijene (ukrotiti inflaciju) tako da se stabilizira tečaj. Odnosno ako tečaj bude stabilan, bit će i cijene stabilne. U Hrvatskoj je centralna banka odlučila da je najbolje provoditi politiku stabilnoga tečaja, tako da tečaj hrvatske kune s tečajem eura bude što stabilniji. Razlog zašto je kuna stabilizirana prema euru, a ne prema nekoj drugoj valuti je povijesno nasljeđe po kojemu Hrvati nemaju povjerenje u stabilnost vlastite valute i često su domaću valutu supstituirali sa njemačkom markom koju je zamijenio Euro.

1) Slika: Tržišta na koje utječe centralna banka

12

Kako centrala banka ne kontrolira protok deviza, u i van države novac ulazi i izlazi iz Hrvatske po potrebi. Ulaz stranoga novca u ekonomiju se događa kod izvoza, prodaje imovine ili stranoga zaduženja. Stani novca izlazi iz ekonomije preko uvoza, otplate vanjskoga duga ili kupnje imovine u stranim zemljama. Svaka od ovih akcija uzrokuje promijene na domaćem tržištu deviza utječući na ponudu ili na potražnju. Promijene u ponudi i potražnji, ukoliko su velike mogu izazvati reakciju centralne banke da sterilizira višak ili manjak deviza kako bih ponovo stabilizirala tečaj.

Definicija: FX transakcija (eng. Foreign Exchange) je transakcija kada se jedna valuta mijenja za neku drugu valutu. U Hrvatskoj terminologiji ovakva transakcija se naziva tečajna ili devizna transakcija.

Definicija: kada jedna valuta postaje skuplja onda se kaže da ta valuta aprecira, a proces se zove aprecijacija valute. Kada jedna valuta postaje jeftinija onda se kaže da ta valuta depricira, a proces se zove deprecijacija.

Zadržimo se na primjeru turizma. Kada strani turisti dolaze u ekonomiju oni povećavaju količinu deviza u ekonomiji. Da bi mogli obavljati ekonomske transakcije u Hrvatskoj stranici nastoje prodati svoje devize i kupiti kune. Ovakve transakcije će uzrokovati jačanje kune ili aprecijaciju, jer dolazi do povećanja potražnje za kunama.

Er

Tržište domaćega novca Domaće tržište deviza Domaće tržište kredita

količina količina količina

Primjer promijene deviza je turistička sezona. Kada turisti dolaze u Hrvatsku za vrijeme ljetnih mjeseci oni sa sobom donose eure, jer to je njihova matična valuta. U Hrvatskoj je domicilna valuta kuna, da bi strani turisti mogli obavljati transakcije oni moraju prodati svoju valutu i kupiti kune. Ovo uzrokuje povećanje količine deviza u Hrvatskoj i povećanje potražnje za kunama.

13

Primjer: Kada stranac želi prodati banci jedan €, koliko će on dobiti kuna za taj jedan €? Cijena jedna valute prema drugoj se izražava preko tečaja. Tako na primjer tečaj može biti 1 € = 7,2 HRK. To znači da za jedan euro dobijemo 7,2 kuna. Upravo ovaj odnos 1:7,2 je tečaj. U lipnju 2008 godine tečaj hrk i američkoga dolara je 1 $ = 4,6 hrk a sedam godina ranije je bio 1 $ = 8.35 hrk. Vidimo da se tečaj, odnosno odnosa dvaju valuta mijenja kroz vrijeme. Sada dolazimo do pitanja zašto se tečaj mijenja kroz vrijeme? Odgovor je naravno zbog monetarne politike.

2008 2001Tečaj 1 $ = 4,6 hrk 1 $ = 8,35 hrk

Vratimo se nazad našem turistu. Kada njemački turist dođe u Hrvatsku i želi promijeniti eure u kune, on to obavi u banci ili mjenjačnici. Mjenjačnica je posebna instituciji koja se samo bavi promjenom jedne valute u drugu. Kada Nijemac želi zamijeniti eure za kune, na deviznome tržištu se poveća

U našem primjeru ćemo imati aprecijaciju kune, odnosno kuna će postati skuplja. Pogledajmo graf ponude i potražnje za eurom:

2) Slika: Tržište deviza: povećanje ponude

U konkretnome slučaju koji smo opisali vidimo da je došlo do jačanja kuna prema Euru, odnosno dolazi do aprecijacije kune. Jačanje kune znači da je potrebno manje kuna kako bi se kupila ista količina eura. Prije je trebalo 7,2 kuna da bi smo kupili jedan €, a sada je potrebno 7,1 HRK da bi kupili jedan €. Odnosno cijena eura je pojeftinila, jer treba manje kuna kao bi kupili jedan €, a vrijednost kune se je povećala, jer za jednu kunu sada se može dobiti više eura.4 Ovo možemo izraziti na dva načina. Došlo je do aprecijacije kune prema euru ili deprecijacije eura prema kuni. Promijene vrijednosti tečaja ili odnosa dvaju valuta jasno znače da ukoliko jedna valuta jača druga slabi i obratno.

4 Kada je tečaj 1:7.2 onda za jednu kunu možemo dobiti € 0.138. Kada je tečaj 1:7.1 onda za jednu kuno možemo dobiti 0.14 eura. Ponovo za jednu kunu možemo dobiti više eura ili za jedan euro moramo dati manje kuna. Bez obzira kako pokažemo odnos u našem primjeru je došlo do jačanja kune i slabljenja eura.

Ponuda deviza

Potražnja za devizama

količina

E

7,2

7,1

Ponuda deviza se poveća

14

Naravno suprotan proces se odvija kada Hrvat prodaje kune, a kupuje €. Primjer ovakvih transakcija je uvoz. Uvoznici iz Hrvatske trebaju strani novac kako bi mogli kupiti stranu robu, u tome slučaju uvoznici će prodavati kune i kupovati devize.

Proces ponude i potražnje za devizama konstantno mijenja tečaj; povećanje ponude deviza jača tečaj, povećanje potražnje za devizama slabi tečaj. Ukoliko je ponuda jednaka potražnji neće doći do promijene u vrijednosti tečaja. Za nas je interesantan proces kada dođe do značajnijih promjena u vrijednosti tečaja.

HNB nastoji održati tečaj stabilnim, odnosno ukoliko dođe do promijene u vrijednosti tečaja koje HNB smatra pre velikim, HNB će reagirati intervencijom na domaćem tržištu deviza u suprotnome smjeru od kretanja tečaja na tržištu. Ukoliko tečaj kune slabi (ima više kuna nego deviza) HNB će kupiti kune i prodati devize. Ukoliko tečaj kune jača (ima manje kuna nego deviza) HNB će kupovati devize i povećati količinu kuna. Ovom rečenicom je opisano provođenje monetarne politike u Hrvatskoj.

3) Slika: Devizna intervencija

Proces koji je prikazan na grafu pokazuje kako HNB djeluje na ponudu deviza ukoliko dođe do promijene u ponudi. Proces je identičan ukoliko dođe do promijene u potražnji za devizama. Ono što graf pokazuje jeste konačni rezultat svih operacija, a to je stabilizacije tržišta deviza oko određene vrijednosti tečaja. Kao što smo utvrdili HNB kontrolira količinu novac u ekonomiji, prodajom i kupnjom deviza, odnosno intervencijama na deviznome tržištu HNB mijenja količinu novca u ekonomiji sa svrhom stabilizacije tečaja.

Svaka intervencija ima za učinak promjenu količine novca u ekonomiji, ali i promjenu veličine bilance HNB-a. Kupnja deviza znači da dolazi do povećanja količine novca u ekonomiji, a sukladno s time i povećanja bilance HNB-a. Prodaja deviza iz deviznih rezervi HNB-a znači da dolazi do smanjenja količine novca u ekonomiji, a sukladno s time i smanjenja bilance HNB-a. Kada HNB kupi devize u aktivi se povećaju devizne rezerve, a pasivi se poveća količina primarnoga novca, s obzirom da novac jeste obveza centralne banke.

U trenutku kada je napravljena devizna intervencija došlo je do promijene mase domicilne valute u ekonomiji. Odnosno intervencija na domaćem tržištu deviza će se odraziti i na tržište domaćega novca. Dolazi do prelijevanja efekta sa jedno na drugo tržište.

Promijene količina kuna će se odraziti na domaće tržište novca. Povećanje količine kuna će smanjit kamatnu stopu, a smanjenje količine kuna će povećati kamatnu stopu. Promijene na domaćem tržištu novca će se dalje prelijevati na domaće tržište kredita. Ukoliko u ekonomiji dolazi do povećanja količine novca, novac će biti jeftiniji, banke će imati veću kreditnu sposobnost i kamatne

Ponuda deviza

Potražnja za devizama

količina

E

7,2

7,1

Ponuda deviza se smanji

7,3 Ponuda deviza se poveća

15

stope na kredite će biti jeftinije. Ukoliko se količina novca u ekonomiji smanjuje, novac će biti skuplji i banke će imati manju kreditnu sposobnost što će se naravno manifestirati u obliku viših kamatna na kredite.

Proces kolanja novca ide od domaćega tržišta deviza, preljeva se na tržište domaće novca i na kraju se odražava i na domaće tržište kredita. Kroz ovaj proces vidimo kako intervencije HNB-a na domaćem tržištu deviza utječu na likvidnost ekonomije i na kreditnu aktivnost u ekonomiji.

Samo centralna banka ima pravo emitirati kune. Kada centralna banka zaključi da u ekonomiji ima pre malo kuna, centralna banaka će proizvesti kune. Devizne intervencije se odvijaju preko banaka, jer se novčano poslovanja odvija preko banaka. To znači da u konstrukciji monetarne politike u Hrvatskoj protok stranoga novca kroz ekonomiju direktno će utjecati na reakcije HNB-a i onda indirektno i na poslovanje banaka.

3. Monetarni multiplikator i trošak sredstava banke

Prošlo poglavlje je bilo koncentrirano na centralnu banku i na tržišta novca u maloj otvorenoj ekonomiji. Banke su se pojavljivale samo kao institucije preko kojih se obavljaju monetarne intervencije, bez značajnijega utjecaja na poslovanje banke. U ovome poglavlju ćemo krenuti u poslovanje banke i kako novac kola kroz ekonomiju što ima značajan utjecaj na poslovanje banke. Posebno ćemo pokazati kako dolazi do promijene ukupne novčane mase u ekonomiji. Za to ćemo razviti koncept monetarnih agregata i proces monetarnoga multiplikatora.

Kada samo pokazali bilancu banke u 4 stanja u zadnjem poglavlju rekli smo da u Stanju 4 banka daje kredit. Krenimo sada od te činjenice: banka je dala kredit. Ponovo imamo sliku koja nam prikazuje bilancu jedne banke. Kao što vidimo Banka 1 u aktivi ima 100 hrk koje će dati kao kredit.

Kome će banka dati kredit? Recimo da banka da potrošački kredit, osoba koja daje je dobila kredit ode i potroši kredit u jednoj trgovini. Trgovina ne drži novac u blagajni nego taj novac deponira u svoju banku. Neka se ta banka zove Banaka 2. Vidimo da Banka 2 primi depozit od 100 HRK i sada taj depozit podjeli na dva dijela. Prvi dio je obvezna rezerva, a drugi dio su slobodna sredstva s kojima banka može kreditirati. Tako Banka 2 ostavlja 10 HRK kao obveznu rezervu za koju ćemo pretpostaviti da je 10% i Banka 2 ima 90 HRK slobodno za kreditiranje. Naravno banka daje 90 HRK kao kredit. Recimo da je ovih 90 kuna dio kredita za kupnju automobila. Osoba ili poduzeće koje kupuje automobil daje novac auto kući. Auto kuća isto kao i trgovina ne drži novac u poslovnici nego taj novac polaže u Banku 3. Banka 3 je dobila depozit od 90 HRK. Znamo da mora ostaviti dio za obveznu rezervu, pretpostavljamo da je obvezna rezerva 10%, tako Banka 3 ostavlja 9 HRK kao obveznu rezervu, a ima 81 HRK slobodno za kreditiranje. Banka 3 ima slobodnih 81 HRK, koje daje kao kredit, recimo da se radi o kreditu za školovanje. Student uzima kredit i plaća školarinu, no škola isto kao i trgovina i auto kuća ne drži novac u uredu ili blagajni, nego će

16

dobiveni novac deponirati u Banku 4. Kada Banka 4 dobije depozit od 81 HRK, ostavlja 10% kao obveznu rezervu ili 8,1 HRK, a 82,9 hrk ima slobodno za kreditiranje.

Ovaj proces se nastavlja dalje u beskonačno iz banke u banku, iz kredita u kredit. Možemo proširiti proces na banku 5, 6, 7 i tako dalje. Centralna banka je bankama dala 100 hrk za kreditiranje, kroz proces monetarne multiplikacije banke su deponirale u centralnu banku 27.1 hrk kao obveznu rezervu, a ukupni zbroj bilanci četiri banke 371 hrk. Tako da je ukupna novčana masa u ekonomiji 371 hrk u prva četiri koraka.

Trebamo napraviti nekoliko opservacija:

Znamo kako kune ulaze u ekonomiju. Tako što centralna banka kupi eure od komercijalnih banaka preko deviznih intervencija.

Novac kroz proces plasiranja depozita i uzimanja kredita cirkulira kroz ekonomiju i dolazi do monetarne multiplikacije.

U svakom koraku količina novca koji nastavlja cirkulirati manji za količinu obvezne rezerve, koju banka po nalogu centralne banke mora zadržati kod sebe.

Iako je u ekonomiju ušlo samo 100 HRK vidimo da kada zbrojimo aktivu naše četiri banke dobivamo 371 HRK. Znači 100 HRK se je pretvorilo u 371 HRK, a bilanca centralne banke se je povećala za 27.1 hrk.

Definicija: proces po kojemu se novac multiplicira u ekonomiji se zove monetarni multiplikator. Veličina monetarnoga multiplikatora je obrnuto proporcionalno o stopi obvezne rezerve.

Sada nam treba formula preko koje bi mogli izračunati koliko novca dobijemo od 100 HRK koji su ubačeni u ekonomiju. Formula za monetarni multiplikator je

MM, monetarni multiplikator je jednak 1 podijeljeno sa obveznom rezervom označenom sa OR.

Dvije stvari su važne u ovome trenutku. Prva je da centralna banka preko određivanja obvezne rezerve određuje monetarni multiplikator u državi, a druga je da monetarni multiplikator ima direktan utjecaj na trošak sredstava za banku.

Primjer: kada smo analizirali kako kune kolaju kroz ekonomiju vidjeli smo da je obvezna rezerva 10%. Izračunajmo sada koliki nam je monetarni multiplikator ako je obvezna rezerva 10%.

Monetarni multiplikator je 10. To znači da 100 hrk koje je centralna banka ubacila u ekonomiju putem monetarne multiplikacije postane 1000 HRK (100*10). Ili iz našega primjera sa turistom 720 HRK koje je

Proces multiplikacije je dan cijepanjem depozita na obveznu rezervu i daljnjim kreditiranjem. Iako smo napomenuli da proces multiplikacije nema određeni broj, kada bi smo postavili matematičku računicu limita vidjeli bi da se primarni novac u bilance centralne banke povećava za 100, a količina novca u ekonomiji za 1000. Ovo je naravno logično jer je centralna banka povećava novčanu masu za 100, pa se za toliko mora povećati i primarni novac u bilanci centralne banke, a ukupna količina novca se povećava za 1/OR koliko je monetarni multiplikatora. Zbog procesa monetarne multiplikacije koji se odvija preko kredita i depozita banke se i zato nazivaju depozitno kreditne institucije.

S procesom monetarne multiplikacije dolazi do potrebe definiranja količine novca u ekonomiji, odnosno novčane mase. Tako smo već upoznati sa primarnim novcem koji je dio pasive centralne

17

banke koji se označava sa M0. Ukupna novčana masa u ekonomiji se obično označava sa M4. Količine novca se također nazivaju i monetarni agregati. U Hrvatskoj se monetarni agregati dijele na sljedeće načine5:

Tablica 1: Monetarni agregati

ime agregata DEFINICIJA

Primarni novac ili M0 Depoziti banaka kod HNB-a, definiran računovodstvenom klasifikacijom.

M1Novčana masa M1 obuhvaća gotov novac izvan banaka, depozite ostalih

bankarskih institucija i ostalih domaćih sektora kod Hrvatske narodne banke te depozitni novac kod banaka.

M1aNovčana masa M1a obuhvaća gotov novac izvan banaka i depozitni novac

kod banaka uvećan za depozitni novac središnje države kod banaka.

M4 Ukupna likvidna sredstva M4 obuhvaćaju novčanu masu M1, štedne i oročene depozite, devizne depozite te obveznice i instrumente tržišta novca

Podjela monetarnih agregata koju smo ovdje dali je karakteristična za HNB i tu podjelu je HNB napravio sukladno svojim potrebama.

Definicija monetarnih agregata ovisi od centralne banke tako razne banke imaju drugačije definicije monetarnih agregata koje upotrebljavaju u svojim ekonomijama:

IME CENTRALNE BANKE

M1 M2 M3 M4

ECBKeš u

opticaju i prekonoćni

depoziti

M1 + depoziti sa fiksnim rokom dospjeća do 2

godine, depoziti sa pravom

povlačenja i rokom dospjeća

do 3 mjeseca

M2 + REPO poslovi, novčani fondovi,

kratkoročni dužnički

instrumenti s rokom do 2

godine

-

Japan

Keš u opticaju i

ne oročeni depoziti u bankama

M1 + kvazi novac M2 + depoziti

UK Kao ECB Kao ECB Kao ECB

Papirnati novac,

kovanice, depoziti kod stambenih

5 Podjela po HNB-u iz Biltena HNB-a

18

Proces monetarne multiplikacije ima veliki utjecaj na poslovanje banke, jer se preko procesa primanja depozita i davanja kredita mijenja i veličina bilance banke. U normalnim uvjetima u kojima procesi novčanih tokova nisu izloženi šokovima promijene u količini novca predstavljaju jedan od temeljnih pokazatelja za svaku banku. Ukoliko dođe do povećanja količine novca paralelno mora doći i do povećanje ukupne aktive banaka. Na ovaj način banka može predvidjeti potencijalni rast kredita i potencijalni rast depozita.

Iz odnosa tri novčana tržišta u malim otvorenim ekonomijama smo vidjeli međusobnu povezanost tih tržišta. Odluke i intervencije centralne banke su posebno značajna varijable jer se preko mehanizama monetarne transmisije direktno reflektiraju na poslovanju banke. Promijene količine novca utječu na ukupnu likvidnost ekonomskoga sustava. Količina novca u ekonomiji diktira kamatnu stopu, a kamatna stopa diktira cijenu kredita, a cijena kredita diktira količinu kreditne potražnje.

Proces monetarne multiplikacije direktno mijenja veličinu bilance banke, tako da banka kao poduzeće koje je orijentirano na račun dobiti i gubitka mora uzeti u obzir i ekonomsko okruženje u kojemu posluje. Kreiranje budžeta banke nije moguće bez adekvatnih pretpostavki o promijeni količine novca u ekonomiji i akcije koje će poduzeti centralna banka, tako da s pravom možemo zaključiti da centralna banka svojom monetarnom politikom direktno diktira kreditnu politiku banaka. Osim utjecaja na količinu novca u ekonomiji monetarni multiplikator je važan i za dobit banke. Pogledajmo kako obvezna rezerva utječe na račun dobiti i gubitka banke.

Pokazali smo kako preko proces kreditiranja dolazi do rasta bilance banaka i uveli smo koncept monetarnoga multiplikatora. U primjeru koji smo obradili smo pretpostavili da je stopa obvezne rezerve 10%. Iz toga smo mogli izračunati koliki je ukupni potencijalni rast novca u ekonomiji. Proces monetarne multiplikacije je značajan za veličinu bilance banke i za poslovanje banke.

Kada banka primi depozit, ona plati naknadu za taj depozit u obliku kamate depozitaru, plaćanje kamate za banku predstavlja trošak koji joj umanjuje dobit. Kada banka daje kredit, onda banka prima kamatu za taj kredit, ova kamata predstavlja prihod banke. Kako bi banka ostvarila pozitivno poslovanje potrebno je da je kamata na depozit manja od kamate na kredit. Na ovaj način banka si osigurava da su prihodi veći od rashoda. Pitanje koje se sada postavlja je kako banaka određuje koju kamatnu stopu odrediti kada plasira kredit?

Depozit koji banka primi se automatski razdvaja na dva dijela. Prvi dio su raspoloživa sredstava iz kojih banka može kreditirati, a drugi dio je dio koji je potreban da bi se zadovoljila regulativa centralne banke. Banka nema pravo raspolagati sa cijelim depozitom, nego jedan dio depozita mora držati kod centralne banke i ne smije dati kao kredit.

Pretpostavimo da je obvezna pričuva 10%. Odnosno da 10% depozita koje je primila banka mora dati centralnoj banci, a s ostalih 90% može kreditirati. Kada banaka primi 100 HRK depozita i onda izdvoji 10 HRK obvezne rezerve i ostane joj slobodno 90 HRK za kreditiranje. To možemo pokazati u bilanci banke na sljedeći način.

U pasivi banke vidimo 100 HRK depozita, a vidimo da je aktiva podijeljena na 10 HRK, što je obvezna rezerva i 90 HRK, što je slobodno za kreditiranje. Ukoliko banka želi imati veće prihode nego rashode potrebno je da kamatni prihodi u aktivi (10 hrk depozita kod centralne banke i 90 hrk kredita) budu veći nego kamatni troškovi u pasivi (100 hrk depozit).

Definicija: Kamatni troškovi su troškovi koje banaka snosi jer plaća kamatu na depozite koje je primila. Kamatni prihod je prihod koji banka ostvaruje po svojim plasmanima.

19

Primjer: Banka obveznu rezervu daje centralnoj banci. Recimo da centralna banka ne daje nikakvu kamatu na obveznu rezervu koju joj je morala dati banka. Pri tome je banka primila depozit od 100 hrk po recimo 5% godišnje i radi jednostavnosti recimo da je depozit na godinu dana. U ovome slučaju banaka će nakon godinu dana morati platiti 5 hrk (100depozita *0,05 kamatna stopa) kamate na 100 hrk depozita. Ovih 5

Krenimo od jednostavne razrade kreiranja kamatne stope u banci. Držimo se primjera da je stopa obvezne rezerve još uvijek 10%. Kada banka primi depozit od 100 hrk, ona može 90 hrk kreditirati, nakon što je platila obveznu rezervu. Kamatna stopa na depozit neka je 5%, a kamatna stopa koju banka dobiva od centralne banke za deponiranu obveznu rezervu neka je 0%. Banka je plasirala 90 hrk po 5% na godinu dana, znači da su kamatna stopa na depozit i na kredit jednake. U tome slučaju nakon godinu dana na 90 HRK kredita banka je primila 4,5 HRK kuna kamatnih prihoda. Pogledajmo račun dobiti i gubitka:

Tablica 2: Trošak sredstava

Kamatni prihod po 90 hrk kredita 4,5 hrk

Kamatni trošak po depozitu od 100 hrk -5 hrk

Neto dobit ili gubitak -0,5 hrk

Postavlja se pitanje kako je banka izgubila novac ako je plasirala kamatu po istoj stopi kao što je primila depozit? Odgovor je naravno u tome što je banka plasirala manje kredita nego što je primila depozita, a plasirala je manje kredita nego što je primila depozita jer je morala izdvojiti obveznu rezervu. Nameće se pitanje po kojoj kamatnoj stopi banaka mora plasirati kredit kako ne bih izgubila novac?

Primjer: Banka prima 100 hrk depozita po 5% i daje 90 hrk kredita. Tražimo kamatnu stopu po kojoj će banci kamatni prihod biti jednak kamatnome trošku? Mi želimo znak jednakosti pa imamo:

Kako nam je x nepoznanica transformiramo formulu i dobijemo:

Iz gornje računice vidimo da je trošak sredstava za banku po depozitu od 100 hrk sa kamatnom stopom of 5% jednak 5,5555%. Odnosno banka

Što za banku znači činjenica da banka mora izdvojiti obveznu rezervu? Za banku to znači da kada primi depozit mora plasirati po višoj kamatnoj stopi kako ne bi bila u gubitku. Činjenica da banka ne može plasirati depozit po istoj kamatnoj stopi po kojoj je primila taj depozit znači da banka ima trošak regulative. Zbog toga banka mora izračunati koliki je trošak regulative po depozitima i na taj način dobiti „efektivnu“ ili stvarnu pasivnu kamatnu stopu koju plaća na svoje depozite ili kamatnu stopu po kojoj mora minimalno plasirati sredstava kako bih banka ostvarila dobit.

Proces izračuna troška regulative je fundamentalan za banku. Banka ne može krenuti u određivanjem kamatne stopu u aktivi, ako nije definirala koliki je trošak regulative. Proces po kojemu banka izračunava trošak regulative jeste jedan od temeljnih procesa upravljanja bilancom i ulazi u proces optimizacije poslovanja banke.

20

Trošak regulative nije nužno vezan samo za pasivu banke, regulativa može biti vezana i za aktivu banke. Ovakav oblik regulative utječe na strukturu aktive banke, jer regulativa dolazi do izražaja s obzirom na promijene u aktivi (za razliku od obvezne rezerve koja se mora plaćati po pasivi). No bez obzira da li je regulativa vezana za aktivu ili za pasivu banke, svaka regulativa koja ograničava količinu slobodnih sredstava banke ima za utjecaj povećanje troška banke i naravno na povećanje kamatnih stopa.

Količina regulative koja se nalazi u ekonomiji je obrnuto proporcionalna stabilnosti financijskoga sustava. Što centralna banka nameće veću količinu regulative to je monetarni sustav ekonomije nestabilniji. Razvijene ekonomije imaju jako male količine bilančne regulative i bilančna regulativa ne predstavlja veliki trošak za banku, dok slabo razvijene i nestabilne ekonomije imaju veliku količinu regulative.

Bilančna regulativa je prije svega mač sa dvije oštrice. Na jednoj strani omogućava stabilnost financijskoga sustava, jer centralna banka regulativom blokira značajan dio bilance banaka koje onda centralna banka može osloboditi u kriznim situacijama. Na drugoj strani regulativa povećava trošak sredstava banke i tako povećava klijentima kamatnu stopu.

Primjer: Pogledajmo dva ekstremna primjera. Recimo da imamo dvije ekonomije. U obadvije je kamatna stopa na depozite 5%. U prvoj je stopa obvezne rezerve 1%, a u drugoj 50%. Upotrebljavajući naučeno idemo izračunati koliki je trošak sredstava za banku u prvoj ekonomiji:

Vidimo da je TS (trošak sredstava) u prvoj ekonomiji 5,05% ili samo 0,05% veći od kamate na depozite. Pogledajmo sada drugu ekonomiju:

U jednoj ekonomiji trošak regulative za banku je neznatan i u promilima je, a u drugoj čini novac vrlo skupim. Nakon izračuna troška sredstva banke, banka može krenuti u daljnje formiranje kamatne stope. Tako

Cijena novca i kredita ima ekonomski značaj. U ekonomiji postoje projekti koji traže financiranje banke. Ukoliko je kamatne stopa visoka ti projekti će ostati slovo na papiru, jer neće postojati financiranje kako bi se ti projekti ostvarili, jer projekti neće imati dovoljnu stopu rentabilnosti.

Primjer: U Hrvatskoj postoji nekoliko vrsta regulativa koje utječu na trošak sredstava za banke:Prva je obvezna rezerva s kojom smo se susreli u ovome poglavlju. Druga su minimalna devizna potraživanja. Po ovoj regulativi banka za depozite u devizama mora imati točno određenu strukturu aktive. Treba naglasiti da je obvezna rezerva u Hrvatskoj linearna za sve iznose i sve valute. To znači da bez obzira u kojoj valuti je klijent deponiralo novac u banku, na koje trajanje ili u kojoj količini postotni iznos koji

Karakteristika Hrvatske je da je ona financijski stabilna, iako je povijesno (već spomenuti slučaj Riječke banke) bilo nekoliko slučajeva koji su destabilizirali sustav. Iako je sustav stabilan on je praćen visokim stupnjem regulative. Možemo slobodno reći da je sustav stabilan upravo zbog visokoga stupnja regulative koja svojom ograničenošću sprječava prekomjerno širenje bankarskoga poslovanja. Naravno regulativa povećava trošak sredstava banke. Zato kao što je pokazano na grafu vidimo da su aktivne kamatne stope i do 3 puta veća od pasivnih kamatnih stopa. Razlika između

21

aktivne i pasivne kamatne stope se ne može isključivo pripisati regulativi, ali količina regulative igra značajnu ulogu u toj razlici.

Regulativa igra značajnu ulogu u procesu formiranja kamatne stope, ali ona nikako nije jedini faktor, nego je samo prvi korak u određivanju kamatnih stopa banke. Nakon što je izračunala trošak regulative banka prilagođava kamatnu stopu za ostale relevantne parametre:

Kreditni rizik Opće troškove Troškove osoblja Vremenski rok

Ostale čimbenike koji utječu na formiranje troškova banke ćemo raditi u drugim dijelovima knjige. U ovome poglavlju smo samo odradili trošak regulative. Regulativa koju nameće centralna banka je dio načina na koji se provodi monetarna politika. Centralna banka providi monetarnu politiku vjerujući da će na taj način ostvariti svoje ciljeve. Regulativa direktno utječe na ponašanje banaka i na poslovne odluke banaka. U sljedećem poglavlju ćemo pogledati drugu ulogu centralne banke, a to je kontrola banaka.

4. Definiranje banke

Da bi smo mogli učiti i razumjeti banke, prije svega potrebno ih je definirati. Nakon definicije banke ćemo krenuti dalje u promatranje bankarskoga sustava. Za definiranje banke upotrijebiti ćemo sljedeću definiciju:

Definicija: banka je institucija koja se bavi prikupljanjem sredstava, plasiranjem sredstava te pružanjem financijskih usluga.

Ukoliko detaljno pogledamo definiciju vidimo da smo opisali poslovanje banke, ali i karakteristike banke. Kao prvo smo napisali da je banka institucija, a ne da je banka financijska institucija. Razlog tome je što banke danas nisu samo ograničene na financijsko poslovanje, nego su proširile svoje usluge i van klasičnih okvira. Zato ćemo se u ovoj knjizi i baviti bankarskim grupama. Banka se bavi uzimanjem i prikupljanjem sredstava. Ovdje govorimo o računovodstvu; kada banka uzima sredstava to znači da banka ima obavezu prema onome od koga je ta sredstava uzela. Vidjeti ćemo da banka može prikupiti sredstava u obliku depozita, ali i u obliku kredita. Banka koja uzima sredstava ih naravno ne uzima da bih ih držala, nego da bi ih dalje plasirala, zato banka i daje kredite. Uzimanje sredstava i plasiranje tih istih sredstava je samo jedan mali dio financijskoga krvotoka ekonomije koji se naziva platni promet. Platni promet predstavlja kolanje novca kroz ekonomiju, mogli bi smo reći da je su kanali platnoga prometa žile kroz koje teče novac kroz ekonomiju. Platni promet je samo jedna od usluga koje obavljaju banke.

Pojam „bankarstvo“ se naime može vezati uz puno različitih financijskih institucija, od štednih i kreditnih institucija, do velikih komercijalnih banaka u SAD-u, ili od najmanjih (Mutually Owned Building Society) do „Velike četvorke“, te velikih dioničarskih banaka u Velikoj Britaniji. Mnoge europske zemlje imaju velike regionalno-kooperativne banke uz 3 do 5 univerzalnih banaka. U Japanu, banka sa najvećom mrežom poslovnica se zove Sumitomo Mitsui Banking Corporation, ali njezin najveći rival za poslove štednje je poštanski ured.

Tablica 1: Najveće svjetske bankeRANG Banka Zemlja Vlasnička glavnica Ukupna aktiva Neto dohodak Rentabilnost

22

vlastitog kapitala %

mil. USD mil. USD mil. USD

1 Bank of America SAD 45.938 617.679 5.165 15,4

2 Citigroup SAD 42.708 668.641 5.807 13,7

3 HSBC Holdings Velika Britanija 30.587 475.546 4.782 15,6

4 Crédit Agricole Group Fracuska 26.426 45.782 2.448 9,7

5 Chase Manhattan SAD 23.838 365.875 3.782 16,6

6 Industrial & Commercial Bank of China (ICBC)

Kina 22.213 391.213 417 2,5

7 UBS Švicarska 21104 684.455 2.206 10.8

8 Deutsce Bank Njemačka 20.952 706.045 2.018 10,4

9 Wells Fargo SAD 20.759 202.475 1.95 14,0

10 Bank One SAD 20.56 261.496 3.108 20,1

Funkcije banke su depozitne i kreditne. Obje ove funkcije predstavljaju banku kao financijskoga posrednika između onih koji imaju sredstava i onih kojima sredstava trebaju. Banke primaju sredstava kako bi ih i plasirale dalje.

Depozit i kreditno poslovanje su funkcije koje obično dijele banke od ostalih financijskih kompanija. Depoziti predstavljaju primljena sredstava s kojima banka raspolaže. Depozitne transakcije su „obveze“ banke i moraju biti pod kontrolom da bi banke od njih profitirale. Ali banke kontroliraju i „imovinu“ kreiranu danim kreditima. Znači, glavna aktivnost banke je da bude posrednik između „depozitara“ i „dužnika“. Upravo ova uloga posrednika sa sobom nosi rizike koje banka nastoji minimizirati, imajući pri tome što veću dobit.

Ostale financijske institucije kao brokerske kuće, služe kao posrednik između kupaca i prodavalaca dionica. Uzimanje depozita i izdavanje kredita razlikuje banku od ostalih financijskih institucija, iako one pružaju i druge financijske usluge, a kao što smo već spomenuli banke su u novije vrijeme značajno proširile svoje poslovanje preko bankarskih grupa.

Trošak posredovanja je uključen u administrativne troškove koji su vezani uz štedne i kreditne proizvode, koji banke nude. Za razliku od individualnih slučajeva gdje je trošak pronalaženja potencijalnih kreditora i „dužnika“ visok, banka može postići „ekonomiju razmjera“ preko transakcijskih troškova, tj., uz veliki broj štednih i depozitarskih proizvoda, troškovi transakcije su konstantni ili se smanjuju. Za razliku od individualnih kreditora, banka ima prednost jer može koristiti informacije „ekonomije opsega“ u davanju kredita, jer ima pristup privilegiranim informacijama o sadašnjim i potencijalnim „dužnicima“ koji imaju otvoren račun u banci. Obično nije moguće prikupiti i prodati tu informaciju, pa ju banke koriste interno da povećaju svoj kreditni portfelj. Znači, uspoređujući s individualnim kreditorima, banke mogu koristiti portfelj „imovine“ uz prilagodbu za loše kredite koji se ne mogu naplatiti..

Ako banka može posredovati uz nižu cijenu, onda će i potražnja za njenim uslugama biti veća. Za velike korporacije kreditiranje kod banaka nije jedini izbor sredstava, ali kreditiranje kod banaka ima još jednu važnu ulogu za poduzeća a to je komunikacija sa tržištem. Najbolje rangirane korporacije koriste bankovne kredite kao dio njihovog vanjskog financiranja, zato što uzimanje bankovnog kredita služi kao signal financijskim tržištima i dobavljačima da te korporacije imaju sve uvjete za zaduživanje, tj. u dobrom su financijskom stanju. Klijenti koji posluju sa poduzećem preko banaka mogu „osjetiti“ kakvo je zdravlje poduzeća. S obzirom da su banke posebno osjetljive na potencijalne gubitke, banka će kreditirati samo klijente za koje smatra da će biti u stanju vratiti kredit. Ukoliko banka kreditira poduzeće, za ostale učesnike u ekonomiji to predstavlja jasan znak da banka vjeruje u stabilnost poduzeća i mogućnost poduzeća da vrati kredite.

Likvidnost koju nudi svojim klijentima, je izrazito važna djelatnost banke. Banka kada plasira sredstava omogućava onima koji nemaju raspoloživa sredstava da dođu to njih. To ne mora nužno

23

značiti da oni koji trebaju sredstava nemaju imovinu, nego samo znači da ta imovina nije likvidna. Ovdje se ponovo vraćamo kreditiranju na temelju realnoga pokrića. Banke kada prime sredstava u stvari imaju višak likvidnosti, one taj viša likvidnosti plasiraju.

Depozitari, zajmoprimci i kreditori, svi imaju različite zahtjeve likvidnosti. Klijenti očekuju da mogu podići svoje depozite u bilo koje vrijeme. Uobičajeno je da poslovni klijenti (firme) žele podići kredite i otplatiti ih u skladu s očekivanom internom stopom nekog projekta, koji se neće ostvariti još nekoliko godina nakon završetka projekta. Štediše nastoje svoj višak sredstava plasirati banci kako bi ostvarili povrat na višak sredstava. Kada građani daju depozit banci, oni efektivno se odriču sadašnje potrošnje, u korist neke očekivane veće buduće potrošnje. Za banku je problem uskladiti vremensku razliku između onih od kojih je banka primila sredstva i onih kojima je banka plasirala sredstva. Ovaj problem se naziva neusklađenost ročne strukture i direktno je povezan za rizikom likvidnosti.

Što je možda još i važnije, likvidnost je varijabilna tijekom vremena zbog neočekivanih događaja. Ako promatramo klijente s oročenim depozitima uz fiksni prinos (npr. 3 ili 6 mjeseci), oni očekuju da će ih moći povući na zahtjev, u zamjenu za plaćanje kamatne kazne. Isto tako poduzeća su dinamična i njihove potrebe za financiranjem se mijenjaju iz dana u dan. Zahtjevi za likvidnošću obje strane ce biti ispunjene omogućavanjem dužniku da vrati kredit prije, ili da zadovolji uvjete povrata prevaljivanjem kredita, ako su banke u mogućnosti primiti veliki broj zajmoprimaca i štediša. Likvidnost je stoga bitna usluga koju banka nudi kupcima.posebno, što razlikuje banke od drugih financijskih institucija, koje nude bankarske i ne bankarske financijske proizvode, kao što su štedionice, osiguranje ili fondovi. Funkcija kao što je novac i usluge koje banke nude daje im elemente za tvrdnje da su “javno dobro”. To objašnjava zašto su banke posebno regulirane.

Kod združivanja imovine i obveza su banke uključene kao posrednik transformacije, transformirajući vrijednosti imovine i obveza. Ova aktivnost nije jedinstvena samo za banke. Osiguravajuće tvrtke također obuhvaćaju transformacije imovine. Isto tako, investicijski fondovi ili štedionice obuhvaćaju veliku imovinu, što omogućava investitorima da imaju koristi od efekata diverzifikacije.

Postoji međutim, jedan aspekt transformacije imovine koji je jedinstven za banke. One nude proizvodnu štednju s kratkim dospijećem (čak i a vista), sklapajući kreditne ugovore s dužnicima, koji će biti nadoknađeni u budućnosti. Bankarski krediti su vrsta financiranja koja nije dostupna na organiziranim tržištima, nego se jedino mogu dobiti od banke. Mnoge bankarske institucije kreditima daju bez cjenovne značajke. Tekućim računom moguće je pokriti kamate na depozit ili kroz ponudu direktne debitne kartice i čekovne knjižice. Banka može biti aktivna kod svake od tih usluga, ali mnogi će nadoknaditi trošak tih necjenovnih značajki smanjenjem plaćene stope depozita u razmjeni u kojoj klijent daje oročena sredstva (stavljanjem depozita u banci na neko ugovoreno vrijeme, kao što je 60 dana ili 1 godina), te se klijentu plaća veća kamatna stopa za polog. Ako klijent povuče novac prije toga, nametnuti će mu se zatezne kamate. Slično, ako klijent vrati svoj hipotekarni kredit ranije, tereti se za prerani povrat.

Ovo pokazuje kako komplicirana cjenovna struktura bankovnih proizvoda/usluga može biti. Ne cjenovne značajke mogu utjecati na veličinu kamatne marže ili diferencijalne ponude. Dakle, procjena cjenovnog ponašanja banaka najčešće je puno kompleksniji zadatak u usporedbi s tvrtkama u nekim drugim sektorima ekonomije.

5. Podjele bankovnih poslova

24

Poslovanje banke je moguće promatrati kroz razne perspektive. Prva perspektiva i ona koja se najčešće spominje jeste bilančna perspektiva poslovanje banke, a ona se prikazuje kao prikupljanje depozita u pasivi i plasiranje kredita u pasivi. Iz ove perspektive poslovanje banke je depozitno kreditno poslovanje pri kojemu banka prima sredstava od onih koji imaju višak sredstava i ta sredstva ustupaju banci na jednoj strani i onih koji imaju manjak sredstava i traže sredstava od banke.

Primjer: Klijent u banci oročava 10.000 HRK na godinu dana po 5%. Nakon godinu dana klijent dobiva 10.000 kuna glavnice i 500 HRK kamate. Banka isplaćuje kamatu na depozite, ta kamata predstavlja trošak za banku. Troškovi koji nastaju isplatom kamate se zovu kamatni troškovi kako bi banka mogla zarađivati i poslovati pozitivno, banka mora nekome plasirati sredstva po većoj kamati i na taj način banka ostvaruje zaradu.

Primjer: Banka je primila depozit u trajanju od jedna godine na iznos od 10.000 HRK na koji plaća kamatu od 5%. Dobivena sredstva od 10.000 HRK banka je plasirala po kamati od 8% na jednu godinu. Nakon isteka godine dana banka mora platiti 500 HRK klijentu od koje je dobila

Osim osnovnog depozitno-kreditnog poslovanja, poslovanje banke možemo promatrati i kroz druge usluge. Banka na primjer obavlja usluge platnoga prometa, odnosno omogućuje klijentima plaćanje računa i transfer novca s jednog na drugi račun. Banka također obavlja i poslove mijenjanja valute za svoje klijente, odnosno mjenjačke poslove. Poslovi prikupljanja depozita, plasiranja kredita, platnoga prometa, mijenjanja valuta utječu na bilancu banke; mijenjaju veličinu bilance, mijenjaju depozitnu strukturu, mijenjaju valutnu strukturu.

Postoje također poslovi koji ne utječu na veličinu bilance, osim što povećaju dobiti banke, kao na primjer najam sefova. Postoje i poslovi koji u prvom koraku ne utječu na bilancu banke, ali utječu na van bilancu banke. Primjer usluga koje banka obavlja, a knjiže se u van bilanci jesu garancije. Iako se garancije inicijalno knjiže u van bilanci banke, one imaju mogućnost utjecati u budućnosti na bilancu banke. Ukoliko dođe do izvršenja garancije, onda se garancija iz van bilance prebacuje u bilancu kao potraživanje.

Svrha ovog je pokazati da podjela poslovanja banke nikako nije jednostavna i jednoznačna. Ne možemo napraviti samo jednu podjelu. Moramo biti svjesni da se preklapaju podjele poslovanja. Ponovo se vraćamo važnosti razumijevanja cjelokupnog procesa bankarskog poslovanja koje se ne može predstaviti preko nekoliko jednostavnih podjela. Važno je svima, bilo da rade u banci ili da posluju s bankom, znati kako to poslovanje utječe na banku i koja je podjela za to poslovanja važna.

Krenimo prvo s podjelom bankarskog poslovanja. Poslove banke možemo grupirati u četiri velike grupe poslova:

Neutralni, indiferentni ili komisijski bankarski poslovi Aktivni ili kreditni bankarski poslovi Pasivni ili mobilizacijski bankarski poslovi Vlastiti bankarski poslovi

25

Neutralni poslovi su obično najbrojniji bankovni poslovi, a među njima su najpoznatiji poslovi platnog prometa, mjenjački poslovi i različiti komisijski i mandatni poslovi. Ovi se poslovi mogu smatrati uslužnim. Proizvodi iz ovog "neutralnog segmenta" bančina poslovanja neposredno stvaraju prihode od naplaćenih prihoda i razlika u tečaju.

Aktivni bankovni poslovi su davanje zajmova, lombardiranje, diskontiranje vrijednosnih papira, ulaganje u vrijednosne papire i drugi poslovi koji utječu na aktivu banke sa svrhom ostvarivanja prihoda. Bančini proizvodi ovog segmenta, naplatom kamate i eventualne provizije neposredno stvaraju prihod. Taj prihod uvijek u sebi sadrži i razmjeran dio koji kao prihod treba pripasti proizvodu iz "pasivnog segmenta" bančina poslovanja. Razlika između naplaćenih prihoda po osnovi kamata i naknada u aktivnom segmentu i pasivnome segmentu predstavlja neto kamatni prihod za banku

Pasivni bankarski poslovi su depozitni poslovi i svi drugi poslovi u vezi s pribavljanjem novčanih sredstava, praćenjem izvora, dotične pasive. Osobina pasivnih bankovnih poslova je da pribavljen novac banka obično plaća određenu naknadu (pasivnu kamatu) svom vjerovniku, dok se prihod stvara naknadno, tj. tek onda kad se naplati aktivna kamata od dužnika kojem je banka plasirala prikupljeni novac. Bančin proizvod iz ovog "pasivnog dijela" može bilježiti ostvareni prihod onda, kada mu pripadne razmjeran dio kamate naplaćene od prodanog proizvoda iz "aktivnog segmenta" bančinog poslovanja.

Vlastiti poslovi su "noviji" bankovni poslovi u kojima banka ne posluje sa klijentima. Tu spadaju trgovina na novčanom tržištu i tržištu vrijednosnih papira, vlasnička ulaganja kapitala u druge tvrtke, poslovanje novčanim karticama i ostali uslužni poslovi u svoje ime i za svoj račun. Prihodi i rashodi od ovih poslova su rezultati razlike između uloženog i vraćenog kapitala, a uslužni poslovi prihode ostvaruju od naplate odgovarajuće provizije.

Druga perspektiva koja se spominje je profitna perspektiva poslova banke, a prikazuje se s aspekta vrste prihoda, od kamata, naknada i provizija. Poslovanje banke možemo podijeliti po izvoru prihoda:

Kamatonosni poslovi: poslovanje banke koje ostvaruje kamatne prihode. Nekamatonosni poslovi: poslovi banke koji ostvaruju prihode banke preko naknada i

provizija. Mješoviti poslovi: su poslovi banke kod kojih banka može ostvariti prihode i iz

kamatonosnih i iz ne kamatonosnih izvora. Nakon dviju navedenih klasičnih perspektiva podjele poslova banaka, treba istaknuti i najaktualniju podjelu na rizične i nerizične poslove. Njih je moguće razraditi daljnje detaljnije, koji daju slojevitiji uvid u poslovanje banaka po izloženosti rizicima. Radi se o konceptu ekonomske dobiti, kao razlike između ukupnog prihoda i računovodstvenih i oportunitetnih (alternativna upotreba) troškova. Oportunitetni troškovi su bitni kod računa dobiti banke, jer banka koristi tuđa sredstva. Naime, banka stvara ukupni prihod prodajom financijskih proizvoda (količina x cijena), a dobit ostvaruje od prinosa na financijske proizvode (kamate i naknade). Za banke je specifično za razliku od drugih poduzeća da dobit umanjuju troškovima rezervacija za kreditne rizike (opći i posebni), izdvajanjem pričuva, održavanje minimalnih deviznih obveza u kratkoročnim deviznim potraživanjima, održavanjem otvorene devizne pozicije u granicama i slično. Zato i dijelimo poslove banke:

Poslovi banke na teret kojih se izdvajaju pričuve Poslovi banke na teret kojih se ne izdvajaju pričuve

Najčešći poslovi koji su opterećeni troškovima rizika su kamatonosni poslovi, a najčešće kreditni i garantni, akreditivni poslovi, poslovi eskonta, mjenjački, FX i money market poslovi, sekuritizacija i slično.

26

Oni koji nisu opterećeni troškovima rizika su depozitni i poslovi naknada i provizija, a najčešće, platni promet, kartični, mandatni i komisijski poslovi, konzalting poslovi i upravljanje imovinom, fondovi i poslovanje s vrijednosnim papirima.

Daljnje perspektive podjele poslova banaka mogu biti i po sljedećim kriterijima:

Podjela po bilančno – analitičkom obilježju Podjela po načelu funkcionalnosti bankovnih poslova, Podjela po ročnosti Podjela po rezidentnosti Podjela po sektorima

Podjela bankarskih poslova po bilančno – analitičkom obilježju izvršena je ovisno o bilančnoj poziciji u kojoj se nalazi odgovarajući bankovni posao, odnosno ovisno o tome da li se u konkretnoj transakciji banka javlja kao dužnik ili vjerovnik, ili kao čisti posrednik. Ukoliko je čisti posrednik, tada se transakcija samo evidentira u bančinom računovodstvu bez utjecaja te transakcije. Podjela bankarskih poslova po bilančno-analitičkom obilježju je najstarija i najuobičajenija poslovanja banke, a poslove dijelimo na:

Pasivne bankarske poslove Aktivne bankarske poslove Neutralne, komisione bankovne poslove

Podjela bankarskih poslova po načelu funkcionalnosti izvršena je po ekonomskoj funkciji pojedinih vrsta bankarskih poslova. Ova je podjela primjerenija jer se više ističe sam ekonomski sadržaj određene vrste bankarskih poslova. Tako poslove dijelimo na:

Poslove mobilizacije i koncentracije novčanih sredstava, Kreditne poslove, Posredničko – komisione poslove, Vlastite poslove, Kreditno – pravne poslove, Administrativno – planske poslove.

U sklopu ove podjele poslovanje banke je fokusirano na obavljanje dužnosti unutar organizacije banke. Tako kreditne poslove obavljaju poslovnice i podružnice banke, dok administrativno –planske poslove obavlja sektor računovodstva, planiranja i kontrole i sektor općih poslova.

Podjela bankarskih poslova po ročnosti značajna je za realizaciju poslovne i kreditne politike banke. Po ročnosti poslove dijelimo na:

Kratkoročne bankovne poslove, ( 0 do 18 mjeseci ili 2 godine) Srednjoročne bankovne poslove (18 mjeseci ili 2 godine do 5 godine) Dugoročne bankovne poslove (poslovi preko 5 godina) Poslovi bez jasno definirane ročnosti

Podjela poslova po ročnosti je temelj kontrole likvidnosti banke. U mnogim poslovima banke trajanje poslovanje banke je definirano ugovorom, ali određeni poslovi nemaju ugovorom dogovoreno trajanje. Primjer takvih poslova je minus na tekućem računu banke koji nema jasno definiranu ročnost. Za takve poslove je potrebno upotrijebiti matematičke tehnike kako bih se predvidjela ili modelirala ročnost.

Podjela po rezidentnosti: poslovi koje obavlja banka se mogu podijeliti i po tome gdje je mjesto poslovanja klijenata banke tako imamo:

Rezidente: klijenti koji imaju prebivalište u državi u kojoj posluje i banka Ne rezidente: klijenti koji nemaju prebivalište u državi u kojoj posluje banka

Treba naglasiti da je podjela rezidentnosti definirana na mjesto na kojemu se nalazi poslovnica banke. Tako da međunarodna banka definira rezidentno po podružnicama. Za Francusku banku koja ima poslovnicu u Kini poslovanje s Kinezima je poslovanje s rezidentima.

27

Podjela po sektorima: za poslovanje banke je važno imati i pregled klijenata po određenim sektorima djelatnosti u ekonomiji, tako sektorska podjela može biti:

Građani Obrtnici SME poduzeća Velika poduzeća Država Banke Ne profitne organizacije

Svaki posao koji obavlja banke ne može biti u samo jednoj podjeli nego su podjele isprepletene. Tako kredit mora imati svoj sektor, trajanje, rezidentnost i druge karakteristike čije praćenje je u interesu banke.

Razne podjele poslovanja banke imaju dvojnu svrhu. Prva jeste organizacija samoga poslovanja banke. Već smo vidjeli da banka ima podjelu organizacijskih dijelova po sektorima kreditiranja. Druga svrha podjele bankarskih poslova jeste sposobnost upravljanja bankom odnosno kontrola rizika s kojima se banka susreće u svojem poslovanju.

Jako je teško napraviti jednoznačnu podjelu bankarskih poslova. Iako se perspektive podjela kroz knjigu isprepleću, knjiga je koncipirana uglavnom podjelom poslovanja iz perspektive bilance banke u odnosu na usluge i proizvode koje banka omogućuje. Razlog tomu je težnja da se prikaže transmisijski mehanizam kreditnog potencijala banaka, koji banke uzdiže iznad poduzetničke funkcije. Ideja je pratiti kretanje novca kroz banku. Novac ulazi u banku preko pasive, dalje se plasira klijentima u aktivi. Istovremeno banka obavlja i druge usluge za svoje klijente. Ovaj put možda nije optimalan, ali je najjednostavniji za razumijevanje bankarskog poslovanja.

PITANJA I ZADACI

Zašto su se zlato i ostali plemeniti metali nametnuli kao prvotni novac? Koje su funkcije novca? Zašto je papirnati novac zamijenio plemenite metale? Što je monetarna politika i koja je svrha centralne banke u ekonomiji? Što centralna banka kontrolira u ekonomiji? Koje ciljeve može imati centralna banaka? Što za banke znači povećanje količine novca u ekonomiji, a što znači smanjenje?Koje strategije treba banka implementirati kada centralna banke poveća ili kada smanji količinu novca u ekonomiji? Kako monetarni multiplikator utječe na veličinu bilance banke?Zašto i kako promjene u regulativi utječu na račun dobiti i gubitka banke?Kamatna stopa na depozit je 5%, obvezna rezerva je 14% i na nju banka ne ostvaruje prihode.Koliki je trošak sredstava za banku? Definiraj pojam konvertibilnosti i zašto je konvertibilnost potrebna u maloj otvorenoj ekonomiji?Koje su četiri grupe poslova banke? Zašto nije moguće napraviti samo jednu podjelu bankarskoga poslovanja?

28

DIO I: POSLOVANJE BANKE

U uvodu smo nastojali postaviti koncept za razumijevanje banaka i elemenata koji utječu na banke i bankarsko poslovanje, a u ovom dijelu ćemo se baviti poslovanjem banke, odnosno kako se to kaže „bankarskim tehnikama“. Poslovanje banke doista jeste tehnika za koju su potrebne dvije odvojene vještine. Prva je komunikacija s klijentima, što je i prirodni uvjet, jer je bankarstvo uslužna djelatnost. Druga vještina jeste temeljito poznavanje bankarskih usluga i operativnih tehnika poslovanja. Prvom vještinom se ovdje ne bavimo, a druga je u fokusu ove knjige. Uvijek postoji opasnost doziranja teorije, zato nastojimo teoriju nadgraditi poznavanjem poslovanja ili poznavanje poslovanja nadgraditi teorijom.

Problem s razumijevanjem bankarskog poslovanja je u samom poslovnom procesu. Sve banke se bave kreditiranjem, ali proces kreditiranja se može razlikovati od banke do banke, a definiran je internim bankarskim procedurama, koje ne mogu biti predmet udžbenika. Banke također imaju i svoje softvere koji se ne mogu jednostavno naučiti kroz udžbenik, nego samo radeći u banci. S druge strane, problem nastaje kada bi samo pričali o teoriji bez prakse. U tom slučaju bi se i udžbenik pretvorio u nizanje suhoparnih definicija i koncepata. Obzirom da regulator obično traži da postoje pisane procedure za poslove, po dolasku u banku možete vidjeti popis poslovnih procesa za svako radno mjesto, s adekvatnim procedurama za obavljanje toga posla. Ovo je najbolji i najbrži način na koji se pojedini zaposlenik banke može upoznati s poslovnim procesima.

Poznavanje poslovnih procesa u banci predstavlja temelje svake bankarske tehnike. Dok je zadatak ove knjige da nastoji objasniti što poslovne procedure obrađuju. Kao što je napomenuto, problem je u tome što svaka banka ima drugačiju poslovne procedure, pa se ova knjiga jednostavno mora osloniti na definiciju koncepata i njihove primjene. S obzirom da se dio knjige fokusira na bankarsku praksu, osnovna svrha poglavlja je definiranje i upotreba najčešćih bankarskih usluga.

Ovaj dio knjige prati protok novca kroz banku. Da bi klijent mogao poslovati s bankom, mora imati odnos s bankom. Poslovni odnos s bankom započinje otvaranjem računa u banci. Otvaranje računa i poslovanje preko računa je dio platnoga prometa u ekonomiji, zato krećemo od platnoga prometa.

Platni promet kao ekonomski proces obuhvaća sve transakcije u ekonomiji, svako plaćanje, svaki je transfer sredstava s jednog na drugi račun u banci ili među bankama dio platnoga prometa. Kako bi smo mogli opisati poslovanje banke, moramo znati transakcije koje se odvijaju u bankama. Zato je platni promet važan.

Osim platnog prometa u ovom dijelu ćemo prikazati i mjenjačke poslove. Hrvatskoj kao maloj otvorenoj ekonomiji s mnogobrojnim ekonomskim participantima, potreba je strana valuta kako bi mogli obavljati svoju djelatnost. Hrvatski građani također često štede u stranoj valuti, a za to im je potreban posrednik od kojega mogu kupiti stranu valutu. Banke često obavljaju mjenjačke transakcije za klijente.

Kada klijent ima račun u banci, može na njega staviti novac. Kada klijent stavi novac u banku, banka je došla do sredstava. Zato nastavljamo s analizom usluga koje banka pruža, vezanih za pasivu banke, a to su depoziti. Posebna pozornost je dana sekundarnim izvorima financiranja, odnosno slučajevima kad banka nije u stanju prikupiti sredstava od klijenata, nego se mora aktivno uključiti u nabavljanje sredstava od drugih institucija.

Moderno bankarstvo i poslovanje također ovisi i o tehnološkom razvoju poslovanja. Kao važan segment u poboljšanju kvalitete usluga koju pružaju banke javlja se i internetsko bankarstvo. Poslovanje preko interneta omogućava brza i učinkovita izvršavanja naloga pojedinih klijenata. Internetsko bankarstvo osim što poboljšava kvalitetu usluge banke je i izvor prihoda za banke, i smanjenje im troškove. Internetsko poslovanje sve više postaje najvažnije poslovanje.

29

Pasivni i aktivni poslovi su bankarsko poslovanje. Iako je riječ o prikupljenim i plasiranim sredstvima, za banku nije svaki depozit isti, niti je svaki kredit isti. Kroz aktivne i pasivne poslove ćemo definirati kako različite dimenzije poslovanja utječu na poslovne karakteristike banke. Primjer ovoga jesu depozit na 1 dan i depozit na 3 godine nemaju isti utjecaj na poslovanje banke, iako valuta i kamatna stopa mogu biti iste. Karakteristikama depozita su diktirane i karakteristike plasmana banke. Zato je važno da kada razmišljate o aktivnim poslovima banke, nastojite aktivne poslove povezati s pasivnima.

Sučeljavajući karakteristike pasivnih poslova banke s karakteristikama aktivnih poslova banke, nastojat ćemo objasniti poslovanje banke. Zasebno će se kod aktivnih poslova banke definirati uvjeti poslovanja. Koji su uvjeti potrebni kada banka daje stambeni kredit, a koji su uvjeti potrebni da bi se ishodio kredit od HBOR-a, nastojat ćemo objasniti kroz diverzificiranost poslovnih uvjeta.

Kod aktivnog poslovanja, banka obavlja poslove i za sebe. Vlastiti poslovi banke imaju značajnu ulogu za banku, ne samo kao izvor prihoda nego i kao način održavanja stabilnosti banke. Preko vlastitih poslova banka nastoji kontrolirati likvidnost i zadovoljiti regulativu. Vlastiti poslovi banke se obično obavljaju preko riznice, pa je ona također značajna i za poslove investicijskog bankarstva, jer se prodaja novih izdanja vrijednosnica često odvija preko sektora riznice.

Zadnja dva pod-poglavlja predstavljaju svojevrstan odmak od poslovanja banke, proširenje bankarskog poslovanja. Obradit ćemo poslovanje investicijskog bankarstva i bankarsku eksternalizaciju. Investicijsko bankarstvo je vrsta bankarstva koja spaja učesnike na tržištu kapitala. Banka se ovdje javlja u dvojnoj ulozi. Prvo omogućava pristup tržištu kapitala. Banke pružajući brokerske usluge omogućavaju raznim klijentima pristup sekundarnom tržištu kapitala. Druga uloga je kreiranje primarnog tržišta kapitala. Banke su često izdavatelji vrijednosnih papire. Na taj način razna poduzeća preko banaka mogu „izaći“ na tržište kapitala i prikupiti sredstava.

U današnjem svijetu globalizacije, banke sve više nastoje postati jedinstveni centri financijskih usluga. S obzirom da banke imaju jasno definiranu djelatnost, banke vrlo često izlaze iz okvira svojeg poslovanja preko osnivanja podružnica i zasebnih poduzeća u svojoj bankarskoj grupi. Taj proces se naziva bankarskom eksternalizacijom. Iako su bankarske eksternalizacije jako razvijene, osobito kroz holding organizaciju, mi smo nastojali obraditi najčešće u Hrvatskoj.

I - a) NEUTRALNI BANKARSKI POSLOVI

U OVOM DIJELU:

30

Primjer: Kod isplate kredita građanima postoje dvije mogućnost obzirom na račun na koji će banka isplatiti novac. Ukoliko se radi o kupnji trajnih dobara (auto, stan) banka će isplatiti novac na račun prodavatelja. Ukoliko se radi o potrošačkom kreditu, banka će isplatiti sredstva na tekući račun građanina. Tijek potrošačkog kredita je sljedeći. Banka u aktivi knjiži povećanje stavke kredita, a u pasivi povećava stanja ne tekućem računu građana. Kada je novac uplaćen na tekući račun, klijent može s tim novcem slobodno raspolagati. Radi jednostavnosti pretpostavimo da klijent potroši sredstava debitnom karticom. Upotrebom debitne kartice klijent izdaje banci nalog za plaćanje računa u trgovini, banka će sredstava s

Nakon što smo usvojili potrebne pojmove koji nam daju temelj za razumijevanje poslovanja banke, ovim poglavljem krećemo s bankarskim uslugama6 ili kako ih neki nazivaju proizvodima7. Poslovanje banke je poslovanje mikroekonomske jedinice koja posluje i u makro ekonomiji. Ovaj dio knjige je koncipiran po poslovnoj logici. Da bi mogli uopće poslovati s bankom, moramo imati račun u banci. Otvaranje računa i poslovanja preko računa su platni promet. Zato krećemo s platnim prometom koji je dio takozvanih neutralnih uloga banke. Osim platnoga prometa, u ovom dijelu ćemo se upoznati i s drugim uslugama koje pruža banka, kao što su garancije ili otvaranje sefova. Sve su to dijelovi bankarskog poslovanja.

U ovome poglavlju je važno da:

Shvatite kako počinje poslovni odnos s bankom. Shvatite ulogu platnoga prometa u poslovanju banaka. Naučite uvjete otvaranja poslovnoga računa. Upoznate se s ostalim neutralnim poslovima banke.

1. Računi

Banka otvara poslovni račun poslovnom subjektu za potrebe obavljanja poslovanja na njegov pisani zahtjev, temeljem ugovornog odnosa ili temeljem propisa. Ugovor zaključuju Banka i poslovni subjekt odnosno osoba ili osobe ovlaštene za zastupanje poslovnog subjekta. Pod računima za obavljanje platnog prometa podrazumijevaju se poslovni tj. transakcijski računi na kojima se evidentiraju novčani primitci, novčani izdaci i saldo. Račune banaka, račune Republike Hrvatske i druge račune otvara i vodi Hrvatska narodna banka u skladu sa Zakonom o Hrvatskoj narodnoj banci. U drugim državama proces je vrlo sličan, samo se mogu mijenjati zakonski okviri i uvjeti o otvaranju računa.

Zašto smo odmah na početku definirali račun i mehanizam otvaranja računa u banci? Poslovna suradnja počinje sa uspostavljanjem poslovnoga odnosa. Sa bankama se poslovni odnos uspostavlja sa otvaranjem računa. Kada klijent otvori račun u banci stvorene su pretpostavke za stvaranja i izgrađivanje poslovnoga odnosa.

Nakon otvaranja računa u banci klijent može dalje razvijati poslovni odnos s bankom. Zato je važno da ovaj praktični dio knjige počnemo sa načinom uspostave poslovnoga odnosa. Nakon što je klijent otvorio račun u banci, klijent može na taj račun staviti sredstava i onda dalje ta sredstava upotrebljavati. Jedan od načina na koji se mogu upotrijebiti sredstava jeste ka klijent izvrši plaćanje. Proces izvršavanja plaćanja jeste dio platnoga prometa. Zato znanje i razumijevanja bankarstva počinjemo sa platnim prometom.

6 Bankarstvo je kao ekonomska grana samo po sebi uslužna djelatnost. U bankama se obično razlikuju dvije inačice pojmova: usluge i proizvodi. Proizvodi su obično usluge koje imaju utjecaja na stanje u bilanci banke. Uslugama se smatraju djelatnosti banke koji ne mijenjaju stanje bilance. U ovoj knjizi koristiti ćemo se pojmom usluga, ali i riječju proizvod kako za bilančno tako i za ne bilančno poslovanje. Ipak treba reći da banka ništa ne proizvodi, jer se kredit ne može smatrati proizvodom nego ekonomskom i monetarnom pojavom. Bankari kod poslovanja ne proizvedu ništa opipljivo nego drugim učesnicima u ekonomiji omoguću uslugu kako bi oni mogli bolje i lakše obavljati svoje poslovanje. 7 vjerojatno zbog «brendiranja»usluga, da bi se po toj osobini razlikovale od banke do banke i bile na tržištu prepoznate

31

2. Računi u domaćem platnom prometu

Otvaranje računa fizičke osobe se vrši identifikacijom fizičke osobe koja otvara račun tj. uvidom u osobnu ispravu (osobna iskaznica, putovnica ili druga odgovarajuća javna isprava). Ako fizička osoba nije prisutna, račun se otvara na osnovi dokumenta kojeg je ovjerilo nadležno tijelo (javni bilježnik, diplomatsko konzularno predstavništvo, korespondentska banka), a pravo raspolaganja se prenosi na osnovi punomoći (ovjerene od nadležnog tijela).

Vrste računa za obavljanje platnog prometa poslovnih subjekata su : Račun za redovno poslovanje Računi organizacijskih dijelova Računi za posebne namjene

Banka može otvoriti sljedeće vrste poslovnih računa Račun za redovno poslovanje (računi vrste 11 i 18), Račun organizacijskog dijela poslovnog subjekta (podračun vrste 14) Račun za posebne namjene - izuzet iz blokade (podračun vrste 13) Račun sredstava posebne namjene (podračun vrste 15) Račun posebne namjene za naplatu zajedničkih prihoda (račun vrste 17)

Vrste računa građana31 - žiro račun građana32 - tekući račun građana35 - račun građana za posebne namjene36 - račun građana - nerezidenta

U jednoj banci može se otvoriti samo jedan račun za redovno poslovanje, a ako poslovni subjekt želi otvoriti više takvih računa mora ih otvoriti u više banaka. Za više otvorenih računa za redovno poslovanje, jedan račun mora se označiti kao glavni. Glavni račun je određen za plaćanje zakonskih obveza i javnih prihoda, naloga za naplatu vrijednosnih papira i instrumenata osiguranja plaćanja. Račun organizacijskih dijelova i računi posebnih namjena sastavni su dio račun za redovno poslovanje. Prema tome, kod jedne poslovne banke može se otvoriti samo jedan račun za redovno poslovanje i po jedan račun za svaki organizacijski dio poduzeća, ali u toj banci se može imati više računa za posebne namjene.

Računi organizacijskih dijelova poslovnog subjekta i račun za ostale namjene se mogu otvoriti smo ako poslovni subjekt ima u banci otvoren račun za redovno poslovanje i oni su sastavni dio računa za redovno poslovanje. Devizni račun može otvoriti samo onaj poslovni subjekt koji u banci ima otvoren račun za redovno poslovanje. Isto tako poslovni subjekt smije oročiti sredstva samo u onoj banci u kojoj ima otvoren kunski račun za redovno poslovanje.

Banka dostavlja sudioniku izvješće o stanju i promjenama na računu i to na način i u rokovima kako su se dogovorili. Izvadak s računa dostavlja se tjedno, mjesečno ili po prometu, a može ga se podići direktno na šalteru banke ili u FINI, primiti poštom, faksom, e-mailom, Internetom ili na drugi ugovoreni način.

Poslovni subjekt može, prilikom otvaranja računa ili naknadno, ovlastiti jednu ili više poslovno sposobnih osoba za raspolaganje sredstvima po poslovnom računu koje su dužne svoje potpise deponirati na obrascu. Deponiranje potpisa je jedno od temeljnih mehanizama identifikacije. Prijava potpisa jeste obrazac koji se popuni i postaje sastavni dio Ugovora o otvaranju računa.

32

Ovlaštenje za raspolaganje sredstvima na poslovnom računu poslovni subjekt daje, mijenja i opoziva isključivo u pisanom obliku, pri čemu je dužan navesti datum kada prestaje ovlast pojedinom ovlašteniku te datum od kada je novi ovlaštenik ovlašten za raspolaganje sredstvima na poslovnom računu.

Zahtjevu za otvaranje računa pravnih osoba potrebno je priložiti i sljedeću dokumentaciju:

Rješenje o upisu u sudski registar Akt nadležnog organa o osnivanju Obavijest o razvrstavanju prema djelatnosti Ugovor o deponiranju sredstava Prijava potpisa za potpisivanje dokumentacije platnog prometa

Pravna osoba može imati račune kod više ovlaštenih organizacija, koji mogu biti: žiro i tekući računi.

Vrste računa stranih poslovnih subjekata 51 - račun za redovno poslovanje 51 - račun za posebne namjene

Vidimo mehanizam preko kojega poduzeća mogu prebacivati sredstava iz jedne banke u drugu. Velika poduzeća imaju račune u nekoliko banaka i onda raspoređuju viškove vlastitih sredstava prema dogovoru s bankama. Prebacivanje sredstava s jednoga računa poduzeća na drugi račun jeste sastavni dio platnoga prometa.

Banka može poslovnom subjektu odobriti korištenje sredstava preko raspoloživog salda na poslovnom računu odobravanjem Okvirnog kredita, o čemu banka i poslovni subjekt zaključuju poseban ugovor. Banka na zahtjev izdaje obrazac podaci o solventnosti (BON-2).

Pojam računa za plaćanje se smatra i onaj račun korisnika platnih usluga koji se koristi samo za polaganje novca, kojim može odmah i raspolagati ili ih podizati ili prenositi na drugi račun. Zato računi za plaćanje nije ni kreditni ni oročeni štedni račun na koji se sukcesivno uplaćuju novčani iznosi, kao ni štedna knjižica na koju se sukcesivno upisuju uplate. Iako se na partiju, tzv. otvorenu štednju i štednu knjižicu mogu primati uplate, pružatelji usluga platnog prometa osim dužnosti odobrenja računa za plaćanje primatelja plaćanja ima i dužnost da primatelju stavi na raspolaganje novčana sredstva odmah nakon što je za taj iznos odobren račun pružatelja plaćanja.

Banka je dužna izvršiti nalog za plaćanje na dan valute8, u propisanom roku, ako na računu platitelja postoje sredstva za pokriće9 toga naloga.

Pružatelji usluga poslova platnog prometa su banke, ali po novom i institucije za elektronički novac, institucije za platni promet (IPP), HNB, te kao nova kategorija Europska središnja banka (ECB). Kreditne institucije, institucije za elektronički novaca i IPP mogu imati sjedište u RH, a pristupanjem Hrvatske EU bit će iste kategorija institucija sa sjedištem u državi potpisnici Europskog gospodarskog prostora. Platne

U slučaju polaganja novca na račun za plaćanje, banka mora staviti na raspolaganje novac primatelju odmah, odnosno najkasnije sljedeći radni dan nakon vremena primitka gotovog novca.

8 Dan valute je datum kada nalog treba izvršiti.9 Pokrićem na računu smatra se stanje na računu od prethodnog dana uvećano za priljev sredstava tijekom dana i za sredstva na osnovi ugovora s bankom o dozvoljenom negativnom saldu na računu, te umanjeno za plaćanja u tom danu do vremena utvrđivanja pokrića.

33

Definicija: Glavi račun ili račun za namirenje je račun za redovno poslovanje na kojem se izvršavaju nalozi za plaćanje zakonskih obveza i javnih prihoda, nalozi za naplatu vrijednosnih papira i instrumenata osiguranja plaćanja te nalozi s naslova izvršenja sudskih i drugih ovršnih isprava i na kojem se vodi evidencija o neizvršenim osnovama za plaćanjeTo se od 1.01.2011. godine mijenja pa je zbog promjene Zakona o platnom prometu to transakcijski račun. To je račun koji vodi banka, podružnica banke iz države članice EU i iz treće države i račun koji vodi HNB, odnosno to je po novom glavni račun + devizni račun.Račun za plaćanje kakvog smo poznavali je bilo koji račun koji vodi pružatelj platnih usluga na ime jednog ili više korisnika tih usluga, a koristi se za izvršavanje platnih transakcija.

Banka ne smije otvoriti račun za redovno poslovanje poslovnom subjektu kada posjeduje informacije da mu je račun za redovno poslovanje kod druge banke blokiran.

Banka je dužna voditi registar računa poslovnih subjekata koji su otvoreni u toj banci, a HNB objedinjava sve račune u Jedinstveni registar računa (JRR). Taj registar je jedinstvena baza podataka o računima za redovno poslovanje (internet) među bankama s mogućnošću uvida u podatke uz odobrenje HNB. JRR je temeljna infrastruktura koja omogućava provedbu blokade svih računa poslovnog subjekta kada se uz njegov glavni račun evidentiraju nepodmirene obveze. Pomoću JRR-a se osigurava naplata

Konstrukcija računa poslovnih subjekata i konstrukcija računa građana usklađena je u bankama s Europskim međunarodnim bankovnim standardima BBAN i IBAN. Svaki je račun unikatan broj kojim banka označava klijenta s kojim posluje, ali račun ima i svoju strukturu, koju sve banke moraju poštovati kako bih proces transfera novca među bankama i među računima bio moguć. U Hrvatskoj, kao i u većini zemalja svijeta račun kod banaka ima dva dijela i to su:

Prvi dio je vodeći broj banke (ima 7 znamenaka) Drugi dio je broj računa u banci (ima 10 znamenaka)

Primjer: partija                                  1100163456BBAN      kunski (poslovni) račun    2340009-1100163456IBAN    multivalutni račun:       HR652340009-1100163456

U papirnatom se zapisu broj računa odjeljuje nakon svaka 4 znaka, dok je u elektroničkom zapisu bez razmaka.4) Slika: Sastav računa

H R X X n n n n n n n n n n n n n n n n n

oznaka za državu HR - 2 slova (2a)

dva kontrolna broja - XX (2n)

vodeći broj banke - 7 brojeva (7n)

račun klijenta - 10 brojeva (10n)

Vodeći broj banke definira banku, a broj računa u banci je zapravo broj računa poslovnog subjekta ili građana kojeg otvara banka, a sukladno zakonom definiranim vrstama računa. Od 10 znamenaka broja računa u banci, prve dvije znamenke definiraju vrstu računa.

Zatvaranje računa banka provodi temeljem ugovorenih obveza ili na zahtjev poslovnog subjekta. Kod zatvaranja računa banka ne smije poslovnom subjektu zatvoriti račun za redovno poslovanje ako su na njemu evidentirani neizvršeni nalozi.

Nalozi i rokovi Svaki poslovni subjekt dužan je novčana sredstva voditi na računima kod banaka i plaćanja obavljati preko tih računa. Plaćanja preko računa obavljaju se temeljem naloga za plaćanje. Nalozi

34

za plaćanje predaju se na magnetnom mediju, elektronički, a najčešće na obrascima platnog prometa. Definicija: Nalog za plaćanje je nalog kojim podnositelj nalaže izvršenje plaćanja na teret svog računa u Banci a u korist drugog računa - primatelja sredstavaNalozi za plaćanje mogu biti interni (platac i primatelj imaju račun u istoj banci), eksterni (platac i primatelj računa u različitim bankama) i hitni (za velike iznose su HSVP-ovi platni nalozi ) i nalozi za inozemstvo (preko korespondentske mreže banaka).

Nalozi za plaćanje, prema obliku plaćanja i sadržaju, mogu biti nalog za uplatu, nalog za isplatu i nalog za bezgotovinsko plaćanje. Nama najpoznatiji i najpristupačniji načini plaćanja su plaćanja temeljem obrazaca su HUB-3, HUB-3-A.

5) Slika: obrazac HUB-3

35

6) Slika: Obrazac HUB 3-A

Plaćanja preko računa obavljaju se tako da platitelj daje nalog za plaćanje na teret svoga računa, a u korist računa primatelja. Postoje i iznimke kada je nalog za plaćanje na teret platitelja, koji u korist primatelja mogu dati vjerovnici odnosno primatelj sredstava, ovlaštena tijela temeljem zakonskih ovlasti i banka u kojoj je otvoren račun temeljem sudskih ovlasti i ovršnih isprava. Svi nalozi za plaćanje nalogodavci podnose u banci u kojoj se vodi račun platitelja.

Uskoro će se propisati nova konstrukcija transakcijskih računa, što će obuhvatiti i konstrukciju IBAN-a, s mogućnošću da se uvede IBAN u domaći platni promet. Ukloniti će se razlika između računa za redovno poslovanje i podračuna u suradnji s bankama. HNB treba nakon toga donijeti Odluku o nalozima za plaćanje10. Propisat će se osnovni elementi i način popune naloga za plaćanje kao prilagodba SEPA standardima.Unutar platnoga prometa razlikujemo različite oblike plaćanja. Do sada su postojala tri temeljna oblika plaćanja:

Bezgotovinsko plaćanje je prijenos sredstava s računa platitelja na račun primatelja temeljem izdanog naloga za plaćanje.

Gotovinsko plaćanje je izravna predaja gotovog novca između učesnika, uplata gotovog novca na račun temeljem naloga ili isplata gotovog novca sa računa temeljem naloga. Nalog za uplatu može se podnijeti u svim bankama, a nalog za isplatu samo u banci koja platitelju vodi račun za redovno poslovanje.

Obračunsko plaćanje je namira međusobnih novčanih obveza i potraživanja između učesnika platnog prometa bez uporabe novca. Obračunsko plaćanje obavlja se kompenzacijom, cesijom, asignacijom, preuzimanjem duga i ostalim oblicima međusobnih namira, a poslovni subjekt ne može obavljati ovu vrstu plaćanja ako na računu za redovno poslovanje ima evidentirane nenamirene obveze.

Banka je nalog za plaćanje dužna izvršiti u propisnom roku na dan valute (dan valute je dan kad nalog treba izvršiti) ako na računu platitelja postoje sredstva za pokriće naloga. Rokovi u platnom prometu su bitni:

10 Nalog za plaćanje je instrukcija koju platitelj ili primatelj plaćanja podnosi svom PUPP, a kojom se traži izvršenje platne transakcije.

36

Kod nacionalnih11 platnih transakcija u službenoj valuti RH, banka je dužna osigurati da račun banka primatelja plaćanja bude odobren za iznos platne transakcije najkasnije do kraja sljedećega radnog dana (D+1) od primitka naloga.

Kod nacionalnih platnih transakcija u valuti treće države, banka je dužna osigurati da račun banka primatelja plaćanja bude odobren za iznos u ugovorenom roku, a najkasnije do kraja 4. radnog dana (D+4) od primitka naloga.

Kod međunarodnih12 platnih transakcija banka je dužan osigurati da račun banka iz inozemstva bude odobren najkasnije do kraja 3. radnog dana (D+3), od primitka naloga.

Kod prekograničnih13 platnih transakcija u €-ima, transakcija koje sadrže preračunavanje iz kune u €, kao i kod nacionalnih platnih transakcija u € do pristupanja Hrvatske u EU monetarnu uniju, te nacionalnih platnih transakcija koje uključuju jedno preračunavanje valuta između kune i €, račun banka treba biti odobren najkasnije do kraja sljedećeg radnog dana (D+1), od primitka naloga.

Po zaprimanju iznosa platne transakcije, banka je dužna odobriti račun za plaćanje primatelja plaćanja s datumom valute i staviti mu na raspolaganje novčana sredstva, a ako primatelj plaćanja nema račun za plaćanje, staviti mu novčana sredstva na raspolaganje.

Kad KPU koji je potrošač polaži gotov novac na svoj račun u valuti u kojoj se taj račun vodi, banka je dužan staviti novac na raspolaganje odmah nakon primitka gotovog novca i odobriti taj račun s datumom valute na dan primitka (D+0), a ako KPU nije potrošač sljedeći radni dan (D+1) nakon primitka gotovog novca.

Datum valute odobrenja računa primatelja ne može biti nakon radnog dana (D+0) na koji je za taj iznos odobren na računu banka primatelja ili je primio obavijest o odobrenju svog računa. Za plaćanja kod kojih su oba PPU kreditne institucije, rok izvršenja je (D+0). banka je dužna iznos staviti na raspolaganje primatelju odmah, kako kod nacionalnih platnih transakcija u kunama, tako i kod nacionalnih, prekograničnih i međunarodnih platnih transakcija u € ili drugoj valuti države članice. Datum valute terećenja računa platitelja ne može biti datum prije trenutka terećenja tog računa za iznos platne transakcije.

U slučaju da na dan valute nema pokrića na računu platitelja banka nalog može vratiti nalogodavcu. Banka nalog ne vraća nalog nalogodavcu kada je on napisan temeljem zakonskih obveza i obveza javnih prihoda već ih evidentira i izvršava nakon osiguranja pokrića na računu platitelja. Ako na računu platitelja nema dovoljno sredstava za izvršenje takvih naloga, a platitelj ima otvorene račune kod drugih banaka, banka koja vodi račun na koji glase nalozi, upućuje zahtjev drugim bankama za blokadom svih računa (deviznih i kunskih). Temeljem obavijesti o blokadi platitelj mora u roku od 1 dana po primitku obavijesti o blokadi dati nalog drugoj banci za prijenos sredstava s blokiranih računa na njegov račun, na kojem su evidentirani neizvršeni nalozi za plaćanje. Zakon kojim će se urediti izvršenje osnove za plaćanje novčanim sredstvima ovršenika je u nadležnosti Ministarstva financija, pa će se u okviru priprema tog zakona donijeti propis kojim će se urediti sadržaj podataka u Jedinstvenom registru računa u RH.Izvršenje plaćanja preko računa koji se vode u različitim bankama, izvršavaju se preko sustava za obračun međubankovnih platnih transakcija (međubankovni sustavi) koje propisuje i nadzire HNB. HNB je donijela odluku od terminskom planu plaćanja preko međubankovnih platnih računa kojom definira termine izvršenja plaćanja. Ovo plaćanje smatra se konačnim kada se provede namira na računu banke platitelja i na računu banke primatelja.

11 »nacionalna platna transakcija« je platna transakcija u čijem izvršavanju sudjeluju uplatiteljev pružatelj platnih usluga i PUPP primatelja ili samo jedan pružatelj platnih usluga koji posluju u RH12 »međunarodna platna transakcija« je platna transakcija u čijem izvršavanju sudjeluju dva PUPP od kojih jedan PUPP posluje u RH, a drugi prema propisima treće države13 »prekogranična platna transakcija« je platna transakcija u čijem izvršavanju sudjeluju dva PUPP od kojih jedan PUPP posluje u RH, a drugi prema propisima druge države članice

37

HNB izdaje odobrenje za rad međubankovnih platnih sustava, određuje sudionike i plaćanja koja se izvršavaju preko njih, te utvrđuje i odobrava naknadu za plaćanja izvršena preko međubankovnih platnih sustava. Sustavi plaćanja u RH su NKS i HSVP.

3. Kartice

Moderna upotreba novca je karakterizirana smanjenjem upotrebljavanja gotovoga novca i sve češćom upotrebom elektroničkoga novca u obliku kartica. Razvijajući svoje poslovanje banke su omogućile klijentima raspolaganje sredstvima preko kartica i upotrebljavati kartice kao elektroničke oblike plaćanja.

Važna karakteristike kartica jeste u tome da ovisno o vrsti kartice klijent može upotrebljavati svoja sredstva kod plaćanja ili može preko kartice posuditi sredstva za obavljanje plaćanje. Ova karakteristika čini kartice dijelom i aktivnoga i pasivnoga poslovanja banaka. Zato smo se odlučili staviti kartice u neutralne bankarske poslove, a ne posebno ih po poglavljima razbijati dijelom u aktivnome bankarskome poslovanju, dijelom u pasivnome bankarskome poslovanju.

Osnovna karakteristika kartica jeste da banke omogućavaju klijentima da raspolažu sa svojim sredstvima koja imaju na svojim računima, ali i da preko kartica ostvare zaduženja. Karakteristike kartica su:

Zamjenjuju gotov novac Praktičan i siguran pristup sredstvima na računu Kontrola i pregled stanja računa u svakom trenutku Mogućnost plaćanja i kada klijent nema dovoljno novca Mogućnost odgode plaćanja Plaćanje troškova u mjesečnim obrocima u postocima ili ratama Odabir datuma otplate potrošenih iznosa Mogućnost kupnje diljem svijeta – plaćanje putem interneta, telefonske ili kataloške

narudžbe, rezervacija hotela i avionskih karata putem interneta, telefona, faksa, e-maila.U proizvodima banke smo spominjali tekući račun i žiro račun, ali nismo spominjali načine plaćanja upotrebljavajući račune, niti smo spominjali načine na koje klijenti banke mogu upotrebljavati svoja sredstava. Jedna od načina na koji klijenti banke mogu upotrebljavati svoja sredstava jeste preko kartica kojima mogu obavljati plaćanja.

38

Uz tekuću račun čvrsto su povezani čekovi. Čekovi su oblik plaćanja kada ispunjavanjem posebnoga obrasca (čeka) klijent daje dozvolu da se skinu sredstva s njegovoga tekućega računa i upotrijebe za plaćanje. Čekovi kao oblik plaćanja predstavljaju preteču kartica. Klijent je popunjavanjem podataka na čekovima i svojim potpisom u stvari davao dozvolu da se određena sumu novca povuče sa njegovoga računa. U današnjem svijetu elektronskoga poslovanje ček je sve više zamijenjen elektronskim oblicima plaćanja. Jedan takav elektronski oblik plaćanja jeste i elektronski ček. Elektronički ček je elektronički ekvivalent klasičnog papirnatog čeka. Izdaje ga kupac trgovcu, a trgovac ga polaže u svoju banku, koja obavlja naplatu od banke izdavaoca. Kod elektroničkoga čeka proces naplate je sljedeći:  Banka izdaje ček kupcu. Kupac upisuje u elektronički ček iznos i datum, potpisuje ga svojim

digitalnim potpisom i predaje trgovcu. Prazni ček već je prije bio potpisan digitalnim potpisom banke koja ga je izdala. Trgovac izdaje robu kupcu.

Trgovac upisuje na ček svoj broj računa i prosljeđuje e-ček svojoj banci, potpisujući ga svojim digitalnim potpisom

Kartice možemo podijeliti na:

Debitne Kreditne – revolving i kartice s obročnom otplatom Charge Prepaid (unaprijed plaćene)

Temeljna razlika između kreditnih i debitnih kartica jeste u izvoru upotrijebljenih sredstava. Kada klijent upotrebljava sredstava sa tekućega računa, onda se radi o debitnoj kartici. Ukoliko klijent ima dovoljno sredstava za pokriće plaćanja onda klijent debitnoj karticom upotrebljava svoja sredstava. Ukoliko klijent nema dovoljno sredstava na računu za pokriće onda klijent može koristiti minus na tekućem računu i na taj način upotrijebiti sredstava banke za plaćanje. Kada klijent upotrebljava kreditne kartice onda klijent vrši posudbu sredstava. Kod upotrebe kreditnih kartica klijent ne može upotrebljavati svoja sredstava, osim ako se ne radi o prepaid karticama.

Kod upotrebe debitne kartice trgovac preko on-line veze s bankom istodobno provjerava valjanost kartice i odmah prebacuje novac s računa kupca na svoj račun. Debitne kartice obično su zaštićene 4-znamenkastim PIN brojem, tako da u slučaju krađe lopov ne može njome neovlašteno trošiti. Četveroznamenkasti PIN dovoljan je sigurnosni element u slučaju kada ga se mora osobno ukucavati na tipkovnici bankomata, no u slučaju kada se on predaje elektronički sasvim sigurno nije dovoljan. Način plaćanja debitnom karticom ne omogućava naknadno "stopiranje" uplate, kao što je to kod kreditnih kartica. Debitna kartica ne predstavlja rizik za trgovca, no zahtijeva da se cijeli proces provjere i prijenosa novca obavi prije isporuke robe kupcu. Tijek naplate debitnom karticom možemo pokazati kao:

Banka izdaje debitnu karticu nositelju računa. Kupac posjećuje www stranicu trgovca i upisuje broj kartice. Kupac daje banci nalog za prijenos sredstava trgovcu, upisuje svoj PIN. Banka prenosi novac sa računa kupca na račun trgovca. Trgovac provjerava stanje na svojem računu i izdaje robu.

Plaćanje kreditnom karticom zbog velike je raširenosti kartica postalo najzastupljeniji način plaćanja kako u redovnim trgovinama tako i na Internetu. Proces plaćanja preko kreditne kartice teče ovako: 

Banka izdaje kupcu kreditnu karticu

39

Kupac šalje trgovcu podatke sa svoje kartice broj kartice, ime nosioca, datum valjanosti – u slučaju internetskoga plaćanja. U slučaju plaćanja u trgovini podatci se dobivaju direktno preko kartica.

Trgovac preko on-line sustava provjerava valjanost kartice kod banke izdavaoca ili druge institucije (autorizacija).

Ako je kartica valjana, šalje autorizacijskoj instituciji iznos koji kupac želi platiti; ako je iznos ispod limita koji ima kartica kupca, dobiva odobrenje za naplatu.

Nakon što je dobio odobrenje, bilježi kod sebe broj transakcije koje je dobio skupa s odobrenjem. Predaje kupcu robu i kopiju autorizacije s brojem transakcije.

Autorizacijski centar obavlja kliring transakcije s bankom. Periodično kartičar plaća trgovcu za sve uspješno autorizirane transakcije. Periodično kupac dobije račun od kartičara za sve troškove koje je napravio u tijeku

mjeseca.

Kartice su specifični bezgotovinski instrument plaćanja, ali i polugotovinski ako se plaćanje usluga korisnika kartice vrši uplatom u gotovini na blagajni izdavatelja. Imatelj kartice svojim potpisom na posebnom obrascu (eng. slip) vrši plaćanje robe ili usluge primatelju kartice koji je u tom slučaju kreditor jer na temelju te transakcije stječe potraživanje prema izdavatelju kartice, a koji istovremeno stječe pravo naknade troška transakcije od korisnika kartice. Ne dolazi do prijenosa gotovine već je čitav posao obavljen preko žiro računa (žiralno).

Unutar kreditnih kartica razlikujemo charge i revolving kartice. Razlika je u mehanizmu naplate kamate po kreditnim karticama. Revolving kartice su kartice kod kojih čim ih klijent upotrijebi kamata nam se odmah počinje zaračunavati. Otplata revolving kartice je obično vezana za mjesečne rate, odnosno revolving kartice funkcioniraju kao krediti koji imaju svoje anuitete.

Kod charge kartica kamata se počinje zaračunavati obično nakon jednoga mjeseca. Tako da ako klijent plaća sa charge karticama može imati mjesec dana počeka prije nego što račun dođe na naplatu. Plaćanjem charge karticama klijent de facto odgađa plaćanje na mjesec dana.

Primjer:: koliko će klijent morati platiti kada dođe račun za kreditnu karticu ako je klijent potrošio 1000 kuna a kamatna stopa je 14%? U slučaju da izdavatelj kartice traži otplatu u cijelosti na računu će pisati da klijent mora platiti 1000 hrk i kamata će biti zaračunata samo ako ne dođe do plaćanja. Ukoliko izdavatelj traži minimalnu ratu po charge kartici klijent će morati platiti određeni dio balansa na kartici. Recimo da se kreditna kartica ponaša kao kredit od 5 godina onda će minimalna rata biti:

Uz kreditne kartice je obično vezan i limit dopuštenoga korištenja. Limit je maksimalni iznos koji klijent može upotrijebiti kod upotrebe kreditnih kartica. Treba razlikovati ukupni limit i limit po transakciji. Ukupni limit je limit koji banka dozvoljava na ukupnu upotrebu kreditne kartice. Transakcijski limit je limit koji klijentima ograničava upotrebu pri jednoj transakciji. Kada klijent pokuša prijeći preko limita trgovac neće moći dobiti odobrenje za naplatu po kartici. Kreditne kartice nisu vezane samo za banke i poslovanje s bankama. Kreditne kartice mogu izdati i kartičarske kuće, a ne samo banke. Tako po izdavatelju kreditnih kartica razlikujemo:

Bankarske kartice - izdaju ih poslovne banke (Visa, Master Card) Nebankarske kartice - izdaju ih specijalizirane kompanije kao svoju osnovnu djelatnost

(Amrican Express, Diners) Trgovačke kartice - izdaju ih trgovački lanci, a pružaju niz pogodnosti na prodajnim

mjestima izdavatelja

40

Kartice također možemo podijeliti i po tome tko ima dozvoljeni pristup kreditnim karticama tako imamo:

Osnovne kartice namijenjene su punoljetnim korisnicima koji ispunjavaju tražene uvjete glede sposobnosti namirenja obveza

Dodatne kartice namijenjene su za uže (punoljetne) članove obitelji s tim da je glavni dužnik osnovni korisnik

Već spomenuta osnovna razlika između kreditne i debitne kartice je u izvoru sredstava. Ostale razlike gotovo i da ne postoje. Kartice (sve vrste) omogućuju i povlačenje novca preko bankomata, tako da kartice mogu biti i izvor keša ukoliko za to postoji potreba. Materijalna prisutnost kartice zbog interneta je sve manje i manje zastupljena, dok je u trgovinama potrebno pokazati karticu kako bih se moglo ostvariti plaćanje, kod kupnje preko interneta je samo potrebno imati osnovne podatke o kartici.

Korištenje kartica je sigurno. Svega 0,3% transakcija su zlouporabe kartica. Korištenjem kartice na način predviđen ugovorom, korisnik je 100% siguran od moguće zlouporabe. Štetu kod slučajeva zlouporabe pokriva banka ili kartična kuća

Tehnološki napredak, te kupovanje bez stvarne prisutnosti korisnika, donosi veću mogućnost prijevara karticama. Zato je vrlo bitan postupak autentfiikacije - potvrde stvarnog identiteta korisnika. Mogući načini autentifikacije su PIN (lozinka), pametna kartica ili kriptografski token i biometrija (otisak prsta, očna šarenica) Kombiniranje više elemenata autentifikacije daje veću sigurnost od mogućih zlouporaba.

Prihodi koje banka ostvaruje po kreditnim karticama su naknade za godišnje članarine ili naknada za izdavanje dodatne kartice. Ukoliko se radi o revolving karticama, banka ostvaruje i kamatne prihode. Kod charge kartica banka ostvaruje kamatne prihode ukoliko rata nije plaćena na vrijeme. Dodatan prihod kod kreditnih kartica dolazi i od toga što banke i kartičarske kuće ne isplaćuju cijelu vrijednost prodavatelju, nego jedan mali postotak zadržavaju za sebe.

4. Računi međunarodnih plaćanja

Da bi se moglo plaćati u inozemstvo, banka uspostavlja korespondentske odnose s inozemnom bankom (razmjena kontrolnih dokumenata, godišnja izvješća), nakon toga i konto-korentne odnose, tj. otvara nostro račun (račun domaće kod druge banke) ili loro račun (račun druge banke u domaćoj banci)

Novim Zakonom o platnom prometu od 1.01.2011. godine platne usluge su u RH istovjetne kao i u EU, pa će građani RH imati platne usluge pod istim uvjetima kao i građani zemalja europskog gospodarskog prostora. Nestat će razlika između domaćih i prekoganičnih plaćanja. Moći će se uplaćivati i primati uplate u € u cijeloj Europi preko jednog jedinstvenog

41

Platni promet s inozemstvom14 su do sada bila plaćanja, naplate i prijenosi s osnove tekućih i kapitalnih transakcija između rezidenata i nerezidenta, te transakcija manjeg iznosa15. Obavlja se u konvertibilnim devizama i kunama, preko banaka sa sjedištem u RH, preko računa banaka u inozemstvu, računa stranih banaka i drugih nerezidenta te kod domaćih banaka. Kod otvaranja takvog računa obavlja se identifikacija uvidom u osobnu ispravu (osobna iskaznica, putovnica ili druga javna isprava). Ako fizička osoba nije prisutna dokumenti trebaju biti ovjereni od nadležnog tijela (javni bilježnik, diplomatsko ili konzularno predstavništvo). Datum ovjere ne smije biti stariji od 6 mjeseci.

Definicija: Devizni račun za fizičke osobe je osobni dokument, pa je zabranjeno otvaranje računa na donosioca ili donosioca uz zaporku (šifru).

Dokumentacija za otvaranje deviznog računa za pravne osobe je Izvadak iz sudskog registra, akt nadležnog tijela o osnivanju ili izvadak iz zakona, Obavijest o razvrstavanju prema NKD-u i potpis ovlaštenih osoba. Ako je dokumentacija već dostavljena za otvaranje kunskog računa i ako su iste ovlaštene osobe za raspolaganje sredstvima, dovoljan je zahtjev za otvaranje deviznog računa. Poslovanje s deviznim računima je polaganje i podizanje gotovine, naplata, plaćanje i prijenosi u skladu s deviznim propisima. Prijenos prava raspolaganja putem punomoći je moguća. Ovlaštena osoba ne može imati veća prava od vlasnika računa, ovlaštenje za zatvaranje računa mora biti u punomoći posebno navedeno. Banka zatvara devizni račun ili devizni štedni ulog u skladu s ugovorom, na temelju zakona ili drugog propisa.Nerezidenti (pravne ili fizičke osobe sa sjedištem s prebivalištem u inozemstvu) mogu otvarati račune u RH u stranoj valuti i HRK sa standardnim brojem računa BBAN/IBAN (računi 51,55,36). Mogu primati bezgotovinske uplate na račun, izvršavaju plaćanja i prijenose sa računa, podizati i polagati gotovinu.

Rezidenti mogu slobodno u kunama primiti naplatu od nerezidenta ili izvršiti plaćanje nerezidentima u gotovini u kunama bez ograničenja, a u to ulaze igre na sreću s uplatama i isplatama bez ograničenja. Međutim plaćanja i naplate u stranim sredstvima plaćanja u zemlji16 obzirom da je kuna zakonsko sredstvo plaćanja u RH, ipak je dopušteno kod  prijenosa deviznih sredstava između rezidenta fizičkih osoba, vlasnika računa i računa rezidenta fizičkih osoba zakonskog zastupnika ili skrbnika (ne opunomoćenik), kod donacija stranih sredstava plaćanja između rezidenata u znanstvene, kulturne i humanitarne svrhe, plaćanja i naplate između rezidenata u stranim sredstvima plaćanja (gotovinski i bezgotovinski), pri kupoprodaji robe s carinskog skladišta tipa D, za isplatu i povrat troškova službenog puta, pri posredničkim poslovima u međunarodnom prijevozu i turističko-agencijskim uslugama, te između posrednika i rezidenta fizičke osobe za uslugu koju je pružio nerezident.

Bezgotovinska plaćanja i naplate između rezidenata u stranim sredstvima plaćanja su moguća i to pri kupoprodaji na primarnom tržištu blagajničkih zapisa i vrijednosnih papira izdanih u RH a glase na stranu valutu, pri kupoprodaji papira koji kotiraju i izdani su u inozemstvu između investitora i ovlaštenog društva, za isplatu plaća radnicima koji su privremeno na radu u inozemstvu, pri kupoprodaji robe i usluga između korisnika zone, te korisnika zone i rezidenta izvan zone (ako je riječ o domaćoj robi ili usluzi koja je namijenjena izvozu ili stranoj robi ili usluzi), kod investicijskih radova u inozemstvu, pri posredničkim poslovima između posrednika i drugog rezidenta za uslugu koju je pružio ili primio nerezident, kod tekućih poslova (robe i usluge) između posrednika i drugog rezidenta, kod reexporta, dorada, kod obračuna platnih kartica domaćeg izdanja a korištenih u inozemstvu ili stranog izdanja korištene u RH, te između

14 ZAKON O DEVIZNOM POSLOVANJU (N.N. br. 96/2003, 140/2005, 132/2006) i Uredba o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju (NN 150/2008)15 naplata, plaćanje ili prijenos novčanih sredstava u EU ili iz EU do EUR 50.00016 Odluka NN 111-05

42

podružnice stranog osnivača (rezident) i rezidenta ako su naplate i plaćanja ispunjenje obveze nastale između rezidenta i stranog osnivača podružnice.Plaćanja i naplate za tekuće poslove u devizama dopuštena su između rezidenta i nerezidenta (izvoz/uvoz roba i usluga), ali i za kapitalne poslove osim kod kupoprodaje nekretnina u RH i udjela u trgovačkim društvima sa sjedištem u RH, kupoprodaje udjela u investicijskim fondovima osnovanim prema propisima RH i  kupoprodaje vrijednosnih papira koji kotiraju ili su izdani u RH, bez obzira glase li na stranu valutu ili kune, osim onih koji su izdani u RH a kotiraju u inozemstvu.

Slobodno je unošenje strane gotovine i čekova u zemlju, uz prijavljivanje cariniku iznosa do 10.000 eura. Prijavljivanje je obvezno za fizičke osobe rezidente i nerezidente, kao i za predstavnika, odgovornu osobu ili punomoćnika koji za pravnu osobu prenosi novac. Iznošenje iz zemlje slobodno je do iznosa od 3.000 eura. Za više treba odobrenje HNB-a, a izdaje se na temelju propisane dokumentacije uz Nalog 14 ili potvrdu pravne osobe posebno da se iznosi novac za službeni put.

Jednostrani prijenosi imovine u inozemstvo ili iz inozemstva su oni koji nemaju obilježja izvršenja posla. To su osobni prijenosi - pokloni, pomoći, rente, nasljedstva, prijenosi imovine iseljenika, dohodak osoba u RH koji nisu rezidenti, pokloni i pomoći u inozemstvo, uz ograničenje 3.000 € odnosno HRK 15.000 za trgovce pojedince, obrtnike i fizičke osobe – a više uz dozvolu HNB.Fizički prijenosi kao prijenos gotovine u kunama, strane gotovine, čekova i materijaliziranih vrijednosnih papira iz i u RH, unos strane gotovine i čekova u RH slobodan je uz poštivanje odredbi Zakona o sprečavanju pranja novca, iznošenja strane gotovine i čekova. Za rezidente fizičke osobe to je do 3000 EUR, a za više je potrebno odobrenje HNB.

Specifičnost kod međunarodnog bankarstva su:

naplatna banka, isplatna banka.Naplatna banka je ona koja prima sredstva na svoj račun u inozemstvu ili gotovinu na račun u zemlji, te banka koja vodi račun nerezidenta na čiji se teret izvršava plaćanje, pa može biti i posrednička banka.  Ujedno je i isplatna ako odobrava korisnika, odnosno ako samo naplatna sredstava prenosi drugoj banci kod koje korisnik ima račun.

Isplatna banka odobrava sredstva korisniku naplate. Ona platni nalog prima od naplatne banke, odnosno inozemne banke (u ovom slučaju ako banka koja odobrava korisnika istovremeno je i naplatna i isplatna). Isplatna banka obrađuje naplate iz inozemstva primljene preko druge banke u zemlji.

Nalozi i rokovi Za potrebe službenog putovanja u inozemstvo se koristi Devizna blagajna. Prosječno stanje u tromjesečju može biti u vrijednosti do 1.500 eura. Prosječno stanje računa se računa na bazi dnevnih stanja u tromjesečju. HNB može odobriti i veće iznose, na temelju podataka o korištenim sredstvima u te svrhe tijekom protekle godine. Za kunska plaćanja s inozemstvom koriste se obrasci propisani za devizni platni promet. Slobodni su prijeboji dugovanja i potraživanja u poslovima s inozemstvom.

Naplata u stranoj gotovini i čekovima vrši je Nalogom 10 - Izvješće o naplati iz inozemstva. Korisnik naplate dužan je dati prijenos deviza na račun krajnjeg korisnika u skladu s ugovorenim odnosom, te snosi odgovornost za ispravnost prijenosa deviza. Obvezni podaci naloga za prijenos su oznaka i iznos strane valute, naziv, sjedište i matični broj krajnjeg korisnika i naziv banke i broj deviznog računa. Isti ili najkasnije sljedeći radni dan od dana primitka naloga, banka izvršava nalog za prijenos deviza. Naplata u stranoj gotovini i čekovima je slobodna do 25.000 eura mjesečno, kumulativno, a više uz odobrenje HNB-a. Izvoz se dokazuje računom ili ugovorom za uslugu, koji

43

je ispostavljen nerezidentu. Naplata po transakciji u gotovini može biti do 15.000 eura ili 105.000 kuna. Efektivni strani novac treba biti položen na redovni račun ili na račun privremenog depozita u banku u roku 3 radna dana od dana naplate. Nalog 10 se koristi ako je korisnik naplate rezident, a ako je korisnik naplate nerezident koristi se Nalog 11. iznimka su kunski priljevi do 5.000,00 kn i kunski priljevi uz šifre osnove 376 i 405 koji se obrađuju Nalogom 11.

Doznaka u inozemstvo je plaćanje u stranoj gotovini i čekovima i vrši se Nalogom 14 - Nalogom za plaćanje u inozemstvo. Doznaka se koristi za plaćanje roba manjih vrijednosti, usluga, ugovorenog predujma kao dio ukupne cijene, za otplatu anuiteta inozemnog kredita, razna nerobna plaćanja i transfere i za plaćanje roba i usluga unaprijed. Plaćanja u inozemstvo se sastoje od dvije faze procesa: priprema i obrada Naloga 14, zaprimanje, priprema i obrada naloga pristiglih elektronskim nalogom, obrada pokrića, obračun i naplata naknada, nostro - izvršenje naloga. Odjel plaćanja obrađuje nalog nadopunjavanjem preostalih nepopunjenih podataka, odabire odgovarajuće financijske transakcije za osiguranje pokrića u valuti plaćanja, te  obračunava i podmiruje naknade i trošak SWIFT-a. Pokriće za plaćanje naloga u inozemstvo može biti devizno ili kunsko pokriće u deviznom ili kunskom kreditu, odobrenom klijentu od strane Banke.

Rezultat obrade je odobrenje deviznog računa i  odobrenje kunskog računa (kao rezultat kunskoj priljeva ili eventualne konverzije deviznog priljeva u kunski uvjetovane zakonskom regulativom), te gotovinska isplata korisniku. Obrada priljeva nerezidentima vrši se Nalogom 11.

Po završetku obrade ispravnog naloga isti se prosljeđuje na izvršenje naloga u inozemstvo. Ispravan nalog za plaćanje u inozemstvo je nalog koji sadrži podatke propisane Uputom, i koji je potpisala ovlaštena osoba nalogodavca, odnosno koji sadrži identifikacijsku šifru nalogodavca, a ako se nalog dostavlja telekomunikacijskim putem, tada i u skladu s propisima kojim se uređuje uporaba elektroničnog potpisa. 

Banka izvršava nalog za plaćanje u inozemstvo u roku 3 radna dana po primitku ispravnog naloga (ako nije drugačije ugovoreno). Ispravan nalog znači nalog ispostavljen u skladu s Uputom uz priložene isprave za osnovu i obvezu plaćanja, uz pokriće u valuti plaćanja i ostale propisane dokumente. S bankom se može ugovoriti da popratna dokumentacija ostaje kod nalogodavca.

Plaćanje akreditivom se vrši Nalogom 15 - Nalog za otvaranje akreditiva i Nalogom 15a - Izvješće o isplati po akreditivu Slobodno je platiti mjesečno kumulativno do 3.000 eura, Podizanje gotovine ili čekova dokumentira se predračunom za robu ili uslugu, Nalog 14 mora sadržavati ime i prezime osobe koja preuzima efektivni strani novac Utrošak gotovine i čekova treba pravdati u banci u roku 60 dana od dana podizanja Za veće iznose HNB može izdati posebno odobrenje Svi tekući poslovi s inozemstvom mogu se izvršavati i u kunama ako je tako ugovoreno.

Opcije troška banaka se označavaju na samom nalogu i to kao OUR (sve troškove snosi nalogodavac), SHA (troškovi su podijeljeni) ili BEN (sve troškove snosi korisnik). Opcija troška banke utječe na iznos odobrenja računa i za pravne osobe podatak je o nalogodavcu kod priljeva iznad 105.000 hrk. Klijent čuva dokumentaciju kojom se dokazuje obveza i osnova plaćanja (tekuće transakcije).

Obvezna dokumentacija je "režimska " (dozvole i potvrde - kredit, račun u inozemstvu) i "porezna" (potvrde Porezne uprave kod prijenosa dobiti, ostatka stečajne mase, kupovina nekretnina, vlasnički udjeli u inozemstvu). Pri naplatama i plaćanjima preporučuje korištenje IBANa, međunarodnog broja bankovnog računa na fakturama ili u ugovorima, a uz IBAN obavezno je navesti BIC code (npr.PBZGHR2X).

Bankovne doznake dijelimo prema:  

načinu izvršenja : doznakom ili izdavanjem nostro čeka osnovu plaćanja : kapitalna plaćanja ili  tekuća plaćanja prema uvjetu plaćanja: uvjetne doznake ili  bezuvjetne doznake

44

Sukladno uobičajenoj bankarskoj praksi doznake se izvršavaju s valutom dva radna dana (T+2). Za klijente od posebnog interesa, za hitne doznake ili ako se radi o plaćanju fiksnih i garantiranih obveza, plaćanje se obavlja s valutom jedan radni dan ili isti dan ukoliko je banka u mogućnosti osigurati sredstva na nostro računu u inozemstvu na zatraženi dan. Doznaka u inozemstvo izvršava se putem SWIFT-a (za one inozemne banke s kojima imamo razmijenjen SWIFT ključ-SAK).

5. Obveze banaka i informiranje korisnika

Platni promet je važan za ekonomiju se preko poslova platnoga prometa odvija krvotok ekonomskih odnosa. Da bih ekonomija mogla funkcionirati potreban je platni promet. Kako bih se platni promet mogao nesmetano odvijati potrebno je jasno definirati obveze učesnika u platnome prometu. U ovome dijelu ćemo se fokusirati na obveze banka u platnome prometu. Obveze banke u platnom prometu su velike:

Ako je izvršenje platne transakcije inicirao platitelj, banka odgovara platitelju za izvršenje i dužna je na platiteljev zahtjev bez odgađanja vratiti iznos neizvršene ili neuredno izvršene transakcije, a u slučaju terećenja s računa, dovesti račun u stanje kao da transakcija nije ni izvršena. Platitelj gubi pravo ako zahtjev za povrat ne podnese u roku 8 tjedana od terećenja računa. Ako je banka primatelja primila iznos, ona odgovara za izvršenje transakcije primatelju.

Ako je neizvršenu ili neuredno izvršenu transakciju inicirao platitelj ili primatelj, banka je dužna i neovisno o svojoj odgovornosti, odmah utvrditi tok novca i o rezultatima obavijestiti platitelja ili primatelja. Banka je odgovorna i za sve naknade koje je naplatila i kamate koje korisniku pripadaju. Banka mora u roku 10 radnih dana vratiti ili obrazložiti odbijanje povrata uz uputu o mogućim postupcima. Iznimno, banka i korisnik koji nije potrošač mogu ugovorom urediti odgovornost drukčije.

Ako je nalog za plaćanje izvršen sukladno jedinstvenoj identifikacijskoj oznaci, izvršen je uredno u odnosu na primatelja. Ako korisnik navede pogrešnu jedinstvenu identifikacijsku oznaku, banka ne odgovara za neizvršenje ili neuredno izvršenje, a korisnik ima pravo zahtijevati uredno izvršenje, odnosno kamatu ili povrat iznosa neuredno izvršene transakcije, uključujući zakašnjenje s izvršenjem. Korisnik gubi prava ako o tome ne obavijesti banku najkasnije 13 mjeseci od dana terećenja, odnosno dana odobrenja. Rok se ne primjenjuje ako je korisnik banci propustio dati ili staviti na raspolaganje informacije o toj platnoj transakciji.

Banka odgovara za izvršenje platne transakcije i onda ako se odgovornost može pripisati posredniku ili trećem koji sudjeluje u izvršenju, pa potom ima pravo od posrednika ili trećeg zahtijevati naknadu iznosa koje je isplatila korisniku, kao i pretrpljenu štetu.

Prava i obveze pružatelja (banka) i korisnika (KPU) po novom Zakonu se uređuju kroz:

uvjete pod kojim naknadu banka može KPU naplatiti za pružanje i korištenje platnih usluga, a i druge naknade ukoliko KPU nije potrošač17 Kod nacionalne transakcije u kunama, banka smije zaračunati naknade samo primatelju plaćanja, kod platiteljeva banka smije zaračunati naknade samo platitelju. Primatelj usluga ne smije spriječiti banku da platitelju nudi

17 »potrošač« jest fizička osoba koja u ugovorima o platnim uslugama obuhvaćenim ovim Zakonom djeluje izvan područja svoje gospodarske djelatnosti ili slobodnog zanimanja

45

Prilikom plaćanja s valutom isti radni dan treba obratiti pažnju na izvršenje u inozemstvo prije cut-off time. On je različit ovisno o banci/zemlji u koju se šalje platni nalog.Primjer: plaćanja u Japan, Australiju i sl. nisu moguća s valutom isti radni dan obzirom na druge vremenske zone (-9 sati Japan, -11 sati

popust za korištenje određenog platnog instrumenta. Primatelj plaćanja ne smije od platitelja naplaćivati nikakvu naknadu za korištenje platnog instrumenta.

ugovorno uređenje načina, rokova i oblika autorizacije između platitelja i banka o davanju suglasnosti i rokovima ako dođe do opoziva suglasnosti. Ako KPU ne obavijesti banka o neautoriziranoj platnoj transakciji bez odgađanja, a najkasnije 13 mjeseci od dana terećenja, gubi pravo u slučaju izvršenja te platne transakcije. Ako KPU osporava autorizaciju izvršene platne transakcije ili mu platna transakcija nije uredno izvršena, njegov banka je dužana dokazati da je identifikacija18 bila provedena, da je platna transakcija pravilno zabilježena i proknjižena, te da na izvršenje platne transakcije nije utjecao tehnički kvar ili neki drugi nedostatak.

ako je izvršena platna transakcija neautorizirana, banka je dužan vratiti platitelju iznos neautorizirane platne transakcije. Platitelj odgovara za izvršene neautorizirane platne transakcije do iznosa od 1.125 kuna ako je ono posljedica korištenja izgubljenog ili ukradenog platnog instrumenta ili slično, a ako se postupalo prijevarno u punom iznosu.

kod povrata novčanih sredstava za autorizirane platne transakcije inicirane od strane ili preko primatelja plaćanja, ako je dana suglasnost za izvršenje platitelj ima pravo na povrat novčanih sredstava od svog banka u punom iznosu za transakciju koja je već izvršena. Platitelj gubi to pravo ako banka ne podnese zahtjev za povrat u roku od 8 tjedana od datuma terećenja. U roku od 10 radnih dana od primitka zahtjeva za povrat novčanih sredstava, banka je dužan platitelju vratiti puni iznos platne transakcije ili dati obrazloženje za odbijanje povrata i obvezno navesti tijela nadležna za izvan sudske pritužbe i postupak mirenja kojima platitelj može, ako ne prihvaća dano obrazloženje, podnijeti prigovor, pritužbu, odnosno prijedlog za mirenje.

ugovorno ograničenje trošenja za platne transakcije koje platitelj i banka izvršavaju platnim instrumentima u svrhu davanja suglasnosti. Postoji mogućnost ugovaranja prava da banka blokira platni instrument, ako se radi o sigurnosti tog instrumenta, sumnji na neovlašteno korištenje, namjeri prijevare ili iz razloga povećanog rizika neispunjenja financijske obveze platitelja u slučaju platnog instrumenta s kreditnom linijom.

Obveze informiranja korisnika platnih usluga su definirana: kod provođenja platne transakcije banaka - informiranje KPU i to temeljem ugovora o

jednokratnoj platnoj transakciji ili okvirnog ugovora19. Ne smije naplatiti korisniku naknadu za informacije, ali se mogu ugovoriti naknade za dodatno davanje informacija od ugovorenog okvirnim ugovorom. Pri korištenju platnih instrumenata male vrijednosti20 i za elektronički novac, banka platitelju daje samo informacije o glavnim karakteristikama, ali i podatke gdje KPU može doći do ostalih informacija.

prije iniciranja platne transakcije primatelj je u obvezi obavijestiti platitelja plaćanja o popustu koji nudi u slučaju korištenja određenog platnog instrumenta. Ako za korištenje određenog instrumenta pružatelj usluga traži odgovarajuću naknadu, dužan je o tome obavijestiti KPU također prije iniciranja platne transakcije.

ako se na prodajnom mjestu nude plaćanja u ugovorenoj valuti ili ju nudi primatelj plaćanja, treba platitelju priopćiti sve naknade i tečaj koji će primijeniti pri preračunavanju valute. Platitelj mora dati suglasnost na uslugu preračunavanja valuta.

18 Autentifikacija jest postupak koji banka omogućuje provjeru korištenja platnog instrumenta, uključujući provjeru njegovih sigurnosnih obilježja.19 »okvirni ugovor« jest ugovor o platnim uslugama kojim se uređuje buduće izvršenje platnih transakcija, a koji može sadržavati obvezu i uvjete otvaranja i vođenja računa za plaćanje20 Platni instrumenti male vrijednosti se odnose samo na pojedinačne platne transakcije koje ne prelaze iznos od 225 kuna ili imaju ograničeno trošenje najviše do ukupnog iznosa od 1.125 kuna ili su na njima pohranjena novčana sredstva koja nikada ne prelaze iznos od 1.125 kuna.

46

dvostruko davanje informacija se izbjegava kada je nalog za plaćanje21 za jednokratnu platnu transakciju podnesen banka platnim instrumentom za koji KPU (platitelj) ima sklopljen okvirni ugovor s drugim banka. U takvoj situaciji banka kod kojeg je nalog za plaćanje, nije dužan korisniku dati informacije o provedenoj platnoj transakciji.

prije nego se banka obveže ponudom ili ugovorom o jednokratnoj platnoj transakciji, ili okvirnim ugovorom dužan je dati KPU prethodne opće informacije. KPU može u svakom trenutku otkazati okvirni ugovor, bez obzira je li sklopljen na određeno ili neodređeno vrijeme. Otkazni rok ne može biti dulji od 1 mjeseca, a ako je ugovoren dulji, primjenjuje se rok od 1 mjeseca.

odmah nakon primitka naloga za plaćanje banka je dužan platitelju dati informacije o identifikaciji, iznosu i valutu plaćanja, ukupnom iznosu svih naknada sa specifikacijom svake stavke, tečaju ako je potrebno preračunati valutu i datumu primitka naloga za plaćanje. Iznimka je informacija o visini naknada platnih instrumenata male vrijednosti.

nakon terećenja računa platitelja za pojedinu transakciju ili ako se transakcija obavlja bez računa po primitku naloga, banka je dužan dati informacije o identifikaciji svake platne transakcije, iznos i valutu, naknade i kamate, tečaj za preračunavanje valute ukoliko je korišten, datum terećenja ili datum primitka naloga i to najmanje 1 mjesečno.

na zahtjev primatelja plaćanja, PUPP dužan je dostaviti informacije primatelju bez naknade u papirnatom obliku.

6. Specifični instrumenti plaćanja i osiguranja plaćanja

Unutar platnoga prometa postoje i posebni instrumenti koji se mogu koristiti i kao instrumenti plaćanja i kao instrumenti osiguranja. Ove instrumente trebamo posebno analizirati kako bi ćemo mogli razumjeti prvo kako se upotrebljavaju kao instrumenti plaćanja, a onda iz razumijevanja mehanizma plaćanja možemo napraviti poveznicu prema instrumentima osiguranja. Za plaćanje i obavljanje transakcija posebno su važni sljedeći instrumenti:

1. Ček 2. Mjenica 3. Bjanko zadužnica

Ček je vrijednosni papir kojim izdavatelj (trasant) nalaže drugoj osobi (trasatu) da iz izdavateljeva pokrića isplati zakonitom imatelju (remitentu) određenu svotu novca. Ček je:

Novčani obvezno pravni papir Prezentacijski vrijednosni papir Formalni papir

21 »nalog za plaćanje« jest instrukcija koju platitelj ili primatelj plaćanja podnosi svojem pružatelju platnih usluga, a kojom se traži izvršenje platne transakcije

47

Čija je obveza apstraktnaČek plativ u zemlji se može trasirati samo na banku. Isplaćuje se po viđenju. Može glasiti na ime, po naredbi ( trasant i remitent su sjedinjeni ), na donosioca ( platite donosiocu). Tko izda ček bez pokrića bit će kažnjen. Na zahtjev nalogodavatelja (pravne ili fizičke osobe) i u slučaju manjkavosti podataka na nalogu 14 (nedostaje inobanka, broj računa ili se radi o manjem iznosu) i kada je plaćanjem čekom najpovoljniji način plaćanja za našeg komitenta, ispostavljamo nostro ček. Bitni elementi nostro čeka su:

1.    Naziv i puna adresa nalogodavca2.    Naziv i puna adresa korisnika3.    Iznos čeka4.    Datum izdanja5.    Evidencijski broj6.    Naziv i adresa banke na koju je ček vučen7.    Broj našeg računa kod gore navedene banke

Temeljem unesenih podataka s naloga za plaćanje nostro čekom (obvezna je puna adresa korisnika) podaci se ispisuju na nostro bankarskom čeku. Ovlaštene osobe potpisuju ispravne čekove. Ček se sa popratnom dokumentacijom šalje preporučenom (Europa) ili avionskom poštom (prekooceanske zemlje ) na adresu korisnika, koji ga može unovčiti u roku od godine dana od dana izdanja. Za izdane čekove (protuvrijednosti veće od 200$ ili prema zahtjevu ino banke) Banci kod koje je osigurano pokriće šalje se obavijest o izdanom čeku. Bitni elementi čeka:

1. Oznaka "ček"- napisana u samom slogu isprave koji na tom jeziku odgovara pojmu čeka2. Mjesto, dan, mjesec i godina izdanja3. Bezuvjetni nalog da se plati određena svota novca4. Naziv transata-ime osobe koja treba ček platiti 5. Mjesto plaćanja čeka6. Potpis izdavatelja čeka -trasanta

7) Vrste čekova u međunarodnom PP1. bankarski čekovi 2. putnički čekovi 3. ostali čekovi22

Iznošenje strane gotovine i čekova bez odobrenja - rezidenti na osnovu dozvole boravka u RH, za službeni put, devizna blagajna zaposlenika pravne osobe za potrebe službenog puta, pravne osobe za plaćanje roba i usluga uz dokazivanje o obavljenom plaćanju u roku od 60 dana

Otkup čeka - pod otkupom se podrazumijeva isplata inozemnih čekova po predočenju koju obavljaju banke isplatom u gotovini ili odobrenjem sredstava deviznom računu korisnika Čeka

Inkaso čeka - preuzimanje čekova od korisnika bez ikakve isplate i slanje istih inozemnoj banci (trasatu) radi provjere pokrića, odnosno radi dobivanja pokrića

Mjenica je vrijednosni papir na određenu svotu novca čija je primjena određena mjeničnim pravom (skupom mjeničnih propisa). Mjenica je:

1. Novčani obligacijski papir22 privatni, cashiers, money order, certificirani, treasurer čekovi

48

2. Prezentacijski vrijednosni papir3. Formalni vrijednosni papir

Mjenica je vrijednosni papir koji predstavlja pismeni nalog izdavača mjenice (transanta) upravljen određenoj osobi (trasatu) i potpisan od izdavača mjenice. Njime se nalaže trasatu da na zahtjev, na točno utvrđeni datum u budućnosti, na nečiji nalog ili donosiocu plati određenu svotu novca. No, datum mjenice ponekad nije povoljan za vlasnika mjenice. U tome slučaju mjenica se može prodati. S obzirom na uvjete mjenice da se s njome otvara mogućnost naplate, banka često koristi mjenice kao elemente osiguranja naplate kredita.

Mjenica je instrument kreditiranja, plaćanja i osiguranja plaćanja. Zbog široke i javne primjene u suvremenom tržišnom gospodarstvu, mjenica je papir javne vjere23. Bitni sastojci mjenice su:

1. Oznaka da je mjenica2. Bezuvjetna uputa da se plati određena svota novca3. Ime trasata (onog tko treba platiti)4. Oznaka dospjelosti5. Mjesto plaćanja6. Ime onoga kome se ili po čijoj naredbi plaća (remitent)7. Nadnevak i mjesto izdavanja8. Potpis izdavatelja (trasanta)

Nebitni sastojci mjenice su oni bez kojih mjenica može postojati (klauzula valute, pokrića, po naredbi). Mjenična svota može biti upisana slovima ili brojevima.

23 Izvori mjeničnog prava Ženevska konvencija. Zakon o mjenici NN br. 74/94

49

Primjer: Poduzetnik je obavio posao i zaprimio mjenicu koja stiže na naplatu za 6 mjeseci. No, vlasniku mjenice sredstva trebaju danas. Mjenica je na 1.000.000 kuna. Poduzetnik odlazi u banku i pita o uvjetima diskonta mjenice. Banka ga obavještava da je kamatna stopa 8% godišnje. Koliko će novca biti isplaćeno poduzetniku? Da bismo riješili taj problem, trebamo buduću vrijednost diskontirati kako bismo dobili sadašnju vrijednost. Vremensko razdoblje je pola godine, a kamatna stopa 8%. Mjenica je posebni oblik financijskog instrumenta i ovdje ne možemo upotrebljavati klasični diskont. Za mjenicu se upotrebljava posebna formula po takozvanoj inverzno-dekurzivnoj metodi, a formula glasi:

V – vrijednost koja treba biti isplaćena N – naknada koja se naplaćuje za diskont mjeniced – broj dana na koliko se diskontira mjenicar – kamatna stopaM – vrijednost mjenice.Kamatna je stopa 8% i traje 6 mjeseci ili 180 dana, a vrijednost je mjenice 1.000.000 kuna. Kada te vrijednost uvrstimo u formulu, dobivamo:

Zadužnica24 je instrument osiguranja plaćanja koji ima za cilj vansudsko ostvarivanje tražbine vjerovnika. Ovaj instrument je novijeg datuma. S obzirom da su ček, mjenica i bjanko zadužnica instrumenti plaćanja banka može od klijenta tražiti ove instrumente kako bih osigurala naplatu. Sukladno tome klijent banke kod osiguravanja plasmana daje banci na upotrebu ček, mjenicu ili bjanko zadužnicu, ukoliko klijent ne podmiruje svoje obveze prema banci redovito banke će upotrijebiti ove instrumente i naplatiti svoje potraživanje od klijenta.

7. Instrumenti međunarodnih plaćanja

Instrumenti međunarodnog platnog prometa su doznaka, inkaso dokumenata, dokumentarni akreditiv i ček.

Naplata i plaćanje u poslovima s inozemstvom obavlja se i stranom gotovinom te gotovinom u kunama. Po hrvatskim deviznim propisima, u platnom prometu s inozemstvom je dopušteno primijeniti sve uobičajene instrumente međunarodnog platnog prometa. U praksi se najčešće rabe:

24 Zadužnica strogo formalni pravni akt s javnopravnim učincima pravomćnog rješenja o ovrsi, odnosno učincima ovršne isprave.

50

Međunarodni dokumentarni akreditivi, Doznake i inkaso dokumenti (dokumentarna naplata), Ček, Mjenica Trgovačko kreditno pismo.

Svaki od tih instrumenata sudionicima u plaćanju daje i određenu razinu sigurnosti, te u skladu s tim, ima i svoju cijenu koju naplaćuje banka. Kod ovih instrumenata banka kao i kod ostalih usluga naplaćuje naknadu ili proviziju za upotrebu ovih instrumenta. Stoga je za sigurnu naplatu uz najniže troškove potrebno dobro poznavati specifičnosti svih instrumenata platnog prometa. Razumje se da su ta znanja potrebna i osobama koje rade na otkrivanju mogućih zlouporaba i kaznenih djela na području deviznog i vanjsko trgovinskog poslovanja, tako da je važan dio međunarodnoga poslovanja i kontrola s kime se posluje i načini na koje se posluje.

Odabir instrumenta plaćanja ovisi o kakvom je vanjskotrgovinskom poslu riječ, radi li se o kupoprodaji robe, obavljanju gospodarske usluge, otplati anuiteta ili plaćanju avansa. Bitno je jeli dogovoreno gotovinsko plaćanje ili plaćanje na kredit, kolika je vrijednost vanjskotrgovinskog posla, te kakva su dosadašnja iskustva u poslovanju s određenim poslovnim partnerom. Ovisno o Bonitetu inozemnog partnera i dali postoje u zemlji određena zakonska ograničenja plaćanja, svaki od navedenih parametara međunarodnoga poslovanja jeste ono što će klijentu banke pomoći kod izbora koji instrument međunarodnoga plaćanja treba klijentu banke kako bih mogao izvršiti svoje poslovanje. Kod međunarodnoga bankarskoga poslovanja prvo ćemo krenuti od akreditiva.

7.1. Međunarodni dokumentarni akreditiv

Temelj međunarodnoga poslovanja jeste poslovanje s akreditivom. Akreditiv predstavlja instrument s kojim je omogućeno međunarodno plaćanje i koji funkcionira na način da se postavljaju uvjeti koji moraju biti zadovoljeni kako bih se to međunarodno plaćanje moglo dogoditi.

Svako plaćanje akreditivom u nekom konkretnom vanjsko-trgovinskom poslu, do detalja precizno, opisuje u posebnom članku kupoprodajnog ugovora, koji se u praksi naziva i akreditivnom klauzulom, Taj članak kupoprodajnog ugovora treba sadržavati sve podatke koji su potrebni za davanje potpunog i preciznog naloga za otvaranje akreditiva, na osnovi kojeg će onda akreditivna banka otvoriti akreditiv i na osnovi kojeg ce biti obavljeno plaćanje. Zato je poslovanja s akreditivom jasno definirano.

51

Akreditivnom klauzulom treba jasno odrediti o kojoj je vrsti akreditiva riječ, treba jasno imenovati osobe i precizno odrediti njihovu ulogu u plaćanju, jasno odrediti sve rokove važne za plaćanja i povezane s njim i na kraju precizno nabrojiti sve akreditivne dokumente, bez kojih se akreditiv neće moći iskoristiti.

Definicija: Akreditiv je međunarodni instrument plaćanja kojim je točno propisuje u kojem obliku i pod kojim uvjetima izvršiti plaćanje između međunarodnih poslovnih subjekata.

Sukladno tome regulator može odrediti da su vrste akreditiva koje se mogu upotrebljavati sljedeće:

Akreditiv s plaćanjem po viđenju – isporučena roba se plaća odmah po predaji urednih akreditivnih dokumenata.

Akreditiv s odgođenim plaćanjem – plaćanje isporučene robe obavlja se u određenom u akreditivu

Akreditiv s akceptiranjem i plaćanjem mjenice – banka akceptira mjenicu koju na nju vuče izvoznik i tu mjenicu o dospijeću plaća

Akreditiv s otkupom mjenice i /ili dokumenata – banka otkupljuje mjenicu i ili dokumenteDaljnja podjela akreditiva jeste prema kriterijima bankarske prakse, tako u bankarskoj praksi postoje ove vrste dokumentarnih akreditiva:

Loro i nostro akreditivi Opozivi i neopozivi akreditivi Potvrđeni i nepotvrđeni akreditivi Akceptni akreditivi Negocirajući akreditivi Rotativni (revolving) akreditivi Prenosivi i neprenosivi akreditivi Protuakreditivi (Back-to-back, akreditivi) Akreditivi domicilirani u zemlji odnosno u inozemstvu Stand by akreditivi Akreditivi s odgođenim plaćanjem

Loro i Nosto akreditivi: Loro (dolazeći, izvozni) je akreditiv koji otvara inozemni kupac u korist domaćeg korisnika-izvoznika, a nostro (odlazeći, uvozni) je onaj koji domaći uvoznik otvara u korist inozemnog korisnika-prodavatelja.Opozivi akreditiv je akreditiv koji može nalogodavatelj u svakom trenutku opozvati ,a neopozivi ne može biti odbijen. Pravila određuju da u svakom akreditivu mora biti jasno naznačeno je li opoziv ili neopoziv. Ako takve naznake nema, akreditiv će se smatrati neopozivim. Do 1993. g. bilo je obrnuto, t.j. ako takve naznake nije bilo, akreditiv se smatrao opozivim.Potvrđeni akreditiv po ovlaštenju ili na zahtjev nalogodavatelja – uvoznika po ovlaštenju ili na zahtjev akreditivne banke - potvrđuje druga banka (potvrđujuća banka) čime ta banka preuzima čvrstu obvezu prema korisniku akreditiva da će – pod uvjetima da su toj, u akreditivu navedenoj banci prezentirani uredni akreditivni dokumenti i ako su ispunjeni i ostali akreditivni uvjeti – ispuniti obveze koje inače ima akreditivna banka. Korisnik akreditiva najčešće traži da akreditiv potvrdi (konfirmira) njegova banka, jer u nju ima najveće povjerenje. Akceptni dokumentarni je onaj u kojem korisnik akreditiva vuče mjenicu na akreditivnu ili drugu određenu banku. Kada banka akceptira mjenicu, korisniku akreditiva je omogućeno da tu mjenicu eskontira i time pribavi potrebna novčana sredstva.Rotativni (revolving) akreditiv je onaj koji se nakon svakog korištenja

52

Svaka vrsta akreditiva ima svoje značenje i svoju upotrebu u međunarodnome platnome prometu. Vrsta akreditiva koja se upotrebljava ovisi o tome koja je priroda poslova i koja je potreba klijenta. Iz definicije akreditiva vidimo da ovisno o potrebama klijenta se upotrebljavaju akreditivi, prva potreba jeste da li klijent prima ili šalje uplatu. Ovisno o ovoj karakteristici dalje se determinira koja je upotreba akreditiva. Posebno treba obratiti pažnju na stand by akreditive preko kojih je omogućeno kontinuirano poslovanje.

Akreditiv je interesantna bankarska usluga jer stavlja banku u doticaj sa operativnim poslovanjem poduzeća. S obzirom da je svrha akreditiva plaćanje, ali tek nakon što su zadovoljeni utvrđeni uvjeti banka je u položaju da mora potvrditi uvjete iz akreditiva. Banka da bih mogla poslovati s akreditivima je razvila načela akreditivnoga poslova koja možemo definirati na sljedeći način

Načelo"banka radi s dokumentima a ne s robom“. Načelo odvojenosti akreditivnog posla od kupoprodajnog ugovora. Načelo odvojenosti pravnih odnosa nastalih po akreditivnom poslu. Načelo ispitivanja dokumenata.

Svako od ovih načela omogućuje banci da razvija poslovanje s klijentom i omogućava uslugu akreditiva.

Dokumenti potrebni za korištenje akreditiva načelno su upravo oni koje je prodavatelj (korisnik akreditiva) dobio od drugih sudionika u poslu nakon što je obavio sve radnje na koje se je obvezao ugovorom o kupoprodaji; drugim riječima, nakon što je robu isporučio u skladu s odredbama ugovora. Tako će prodavatelj isporuku na paritetu FCA dokazivati željezničkim ili kamionskim teretnim listom; isporuku na paritetu CIF odredišna luka dokazivat će linijskom teretnicom s klauzulom "vozarina plaćena unaprijed"; isporuku FAS ukrcajna luka dokazivat će teretnicom s klauzulom "primljeno za ukrcaj" ili pristanišnom potvrdom. Ako je dogovorena isporuka CIF odredišna luka, to će se trebati dokazati potvrdom (certifikatom) o kontroli kvalitete robe.

Primjer: Tvrtka Zagreb d.d. dogovorila s njemačkom tvrtkom Hamburg GmbH, izvoz 1000 kom. robe X po cijeni € 100 po komadu. Ugovoreno je plaćanje potvrđenim međunarodnim akreditivom. Banka izvoznika je Privredna Banka iz Zagreba, a banka inozemnog kupca je Deutsche Bank iz Hamburga. Rok za otvaranje akreditiva je 01.06.2010., rok isporuke je 15.06.2010., a rok valjanosti akreditiva je 20.07.2010. kod banke prodavatelja. U tom bi slučaju akreditivna klauzula mogla glasiti ovako:Roba X će biti plaćena potvrđenim neopozivim međunarodnim dokumentarnim akreditivom. Kupac, tvrtka Hamburg GmbH, obvezuje se da će, najkasnije do 01.06.2010, otvoriti akreditiv na € 100.000 (stotisuća EUR) kod Deutsche Bank iz Hamburga, a u korist tvrtke Zagreb d.d. iz Zagreba. Akreditiv će potvrditi Privredna banka iz Zagreba. Rok valjanosti je 20.07.2010. Akreditiv je naplativ u Privrednoj banci Zagreb u Zagrebu, odmah po prezentaciji sljedećih dokumenata:

Potpisana originalna trgovačka faktura naslovljena na Kupca u tri primjerka,

Puni set čistih teretnica (3/3) po naredbi Kupca i s klauzulama "ukrcano na brod" i ''vozarina plaćena unaprijed",

Nakon potpisivanja ugovora, slijedi i njegova provedba. Pri tome postupak plaćanja akreditivom možemo lako objasniti kroz dvije faze:

Otvaranja akreditiva Korištenja akreditiva

U fazi otvaranja akreditiva njemački kupac (u ulozi nalogodavca) daje akreditivnoj banci u svojoj zemlji nalog za otvaranje akreditiva u koji upisuje sve uvjete koji su specificirani. Nalog za otvaranje akreditiva je formular (tiskanica) čiji je sadržaj precizno određen u „Jedinstvenim

53

pravilima i običajima za dokumentarne akredive“ a moraju ga poštovati sve banke koje rade po tim pravilima. Sadržaj i izgled naloga za otvaranje akreditiva u Hrvatskoj je propisala Hrvatska narodna banka „Odlukom o obavljanju platnog prometa s inozemstvom“. U drugim zemljama ih također propisuju regulatori.

Uz nalog doznačuje i dogovoreni iznos deviza. Po odredbama iz naloga banka otvara akreditiv i prosljeđuje ga potvrđujućoj banci koja korisniku šalje obavijest o otvorenom akreditivu u kojoj navodi sve uvjete iz akreditiva o kojima ju je obavijestila akreditivna banka. I ta je tiskanica propisana „Jedinstvenim pravilima“, a HNB je propisao i njezin izgled i sadržaj za uporabu u domaćim bankama.

Obavijest koju je klijent primio znači da mu banka neopozivo stavlja na raspolaganje € 100.000 i da mu daje obećanje kako će mu taj iznos odmah isplatiti po prezentaciji dogovorenih isprava (pet dokumenata iz primjera) pod uvjetom da to bude u okviru zadanih rokova. Time je izvoznik otklonio svoj osnovni rizik (rizik naplate) pa odmah može dati nalog za početak isporuke robe.8) Slika: Shema otvaranja akreditiva

a) nalog za otvaranje c) obavijest o

akreditiva + akreditivni iznos otvorenom akreditivu

b) otvaranja akreditiva

Nakon što je korisnik akreditiva isporučio robu u skladu s ugovorom, od svog otpremnika dobiva sve dokumente (isprave) koji dokazuju da je roba isporučena u skladu s ugovorom (fakturu, teretnicu, policu osiguranja, certifikat o kontroli kvalitete, brzojav o otpremi). Sada ove dokumente prezentira (dostavlja) potvrđujućoj banci.9) Slika: Shema korištenja akreditiva

d) šalje dokumente na d) dostavlja dokumente b) isplaćuje temelju kojih nalogodavatelj akreditivne akreditivni preuzima robu iznos

b) akreditivni dokument

Potvrđujuća banka prima dokumente, te ih pregledava kako bi vidjela dali odgovaraju li u potpunosti uvjetima iz akreditiva i jesu prezentirani u roku. Ako nema nikakvih primjedbi, banka prihvaća dokumente, a korisnikovu računu odmah odobrava akreditivni iznos. Primljene dokumente banka potom šalje akreditivnoj banci koja ponovno provjerava dokumente i ako je sve u redu, računu potvrđujuće banke koja je provela isplatu po akreditivu, odobrava € 100.000, uvećane za uobičajene troškove. Akreditivna banka potom dokumente uručuje nalogodavcu koji bez njih ne može preuzeti robu od brodara, niti ju može cariniti.

54

Nalogodavac Korisnik

Akreditivna banka Potvrđujuća banka

Akreditivna banka Potvrđujuća banka

nalogodavatelj korisnik

Akreditiv je instrument plaćanja koji na optimalan način miri interese i otklanja ključne rizike i prodavatelja i kupca. Zaštita interesa prodavatelja ogleda se u činjenici da mu obavijest o otvorenom akreditivu jamči iskorištenje akreditiva, odnosno naplatu isporučene robe. Drugim riječima, to znači da posrednička banka koja je dala takvu obavijest o otvorenom akreditivu ne može tu obavijest naknadno opozvati. Bez obzira na to što se u međuvremenu dogodilo s akreditivnom bankom. Naprotiv, ona mora ispuniti sve preuzete obveze ako korisnik, u dogovorenom roku u banku donese sve uvjetovane isprave i ispuni druge dogovorene uvjete.

Ako prodavatelj nema povjerenja u banku svog partnera, može tražiti da mu akreditiv otvori banka u njegovoj zemlji u koju ima povjerenja i čije poslovanje dobro poznaje ili pak neka od velikih i jakih svjetskih banaka. Naime, domiciliranje akreditiva u vlastitoj zemlji, prodavatelju donosi znatne prednosti. Tako mu je u slučaju spora iz akreditivnog posla osigurana mjerodavnost domaćih sudova, primjena domaćih pravnih propisa i ušteda znatnog dijela parničkih troškova koje bi morao platiti da se spor vodio u inozemstvu.

Interes nalogodavca (kupca) je osiguran činjenicom da se akreditiv može iskoristiti samo i jedino ako prodavatelj (korisnik) ispuni sve uvjete propisane u akreditivu, tj. ako u propisanom roku banci prezentira dogovorene dokumente. Dakle, po prezentaciji dokumenata, kupac je osiguran od rizika isplate jer je siguran da mu je roba stvarno poslana. Pri tome dokumentarni akreditiv također omogućuje kupcu i osiguranje isporuke robe upravo ugovorene količine i kvalitete. To se dokazuje podnošenjem dokumenata o količini i kvaliteti robe koje su izdale renomirane i poznate kontrolne kuće.

Razumije se da su moguće i da se u praksi događaju i različite zloporabe. Akreditivni dokumenti se tiskaju na običnom papiru, prazne tiskanice se lako mogu pribaviti, tehnologije kopiranja su iznimno napredovale, a sve to otvara mogućnost krivotvorenja dokumenata i organiziranja dokumentarnih prijevara. Prijevare su olakšane i zbog činjenice da banke nisu obvezne niti su osposobljene za stručnu i detaljnu kontrolu prezentiranih dokumenata.

Poslovanje sa akreditivom koje smo do sada pokazali ćemo sada proširiti na poslovanje u međunarodnoj praksi sa međunarodnim dokumentarnim akreditivom. Jedan od najvažnijih instrumenata međunarodnog platnog prometa i sredstvo osiguravanja izvršenja financijske obveze iz robnog dijela vanjskotrgovinskog poslovanja jeste međunarodni dokumentarni akreditiv. Svaki sporazum, bez obzira na naziv ili opis, prema kojem neka banka (akreditivna banka), postupajući na zahtjev i po nalogu klijenta (nalogodavatelja ) ili za svoj račun:

Treba platiti u korist ili po naredbi treće osobe ( korisnika ) ili treba akceptirati i platiti mjenicu koju vuče korisnik

ILI ovlašćuje drugu banku da izvrši takvo plaćanje ili da akceptira i plati takvu mjenicu Ili i ovlašćuje drugu banku da negocira, uz prezentiranje ugovorenih dokumenata i pod

uvjetom da su ispunjeni uvjeti akreditiva

Temeljna značajka akreditiva:

Osigurava određeni interes nalogodavatelja i korisnika akreditiva, posebno pri stupanju u poslovni odnos dvaju partnera, od kojih jednom ili obojici nije poznat ili nije dovoljno poznat poslovni bonitet drugog partnera.

Prijenos akreditiva na drugog korisnika Promptnu isplatu isporučene robe Akceptiranje i o dospijeću plaćanje trasirane mjenice Mogućnost izmjene i dopune izvornog akreditiva uz suglasnost nalogodavatelja i korisnika

akreditiva

Međunarodni dokumentarni akreditiv (The Letter of Credit –l/C) je instrument plaćanja u kojemu se neka banka na zahtjev i po nalogu svog komitenta (nalogodavca) obvezuje da će:

55

Isplatiti korisniku akreditiva, ili nekoj trećoj osobi po njegovoj naredbi; određeni novčani iznos (odnosno akceptirati, negocirati ili isplatiti mjenicu vučenu od korisnika) ili da će

Ovlastiti neku drugu banku da obavi takvo plaćanje (odnosno akceptiranje, negociranje ili isplatu mjenice)

A sve pod uvjetom da korisnik, ili ta treća osoba, banci preda ugovorene dokumente i udovolji svim ostalim uvjetima akreditiva.

Međunarodni dokumentarni akreditivi su plod i rezultat dugotrajne trgovačke i bankarske prakse. Regulirani su tzv. Jedinstvenim pravilima i običajima za dokumentarne akreditive (Uniform Customs and Practice for Documentary Credits, ICC Publication No. 500) koje je prvi put, još 1933. objavila Međunarodna trgovačka komora u Parizu, ista ona institucija koja je objavila i klauzule Incotermsa. Ta se pravila dopunjuju i mijenjaju, u prosjeku, svakih desetak godina. Kao i Incoterms i Jedinstvena pravila su također kodificirani trgovački običaji tako da ih, formalno pravno, banke ne moraju rabiti u poslovanju. U stvarnosti pak, po njima rade praktično sve važnije banke u svijetu.Niti Incoterms niti Jedinstvena pravila nisu donesena u obliku međunarodne konvencije, države nisu sudjelovale u njihovoj izradi niti su ih na bilo koji način financirale. Oni su samo kodificirani trgovački običaji pa su upravo zato i maksimalno fleksibilan instrument reguliranja akreditivnih odnosa koji se brzo prilagođava stalnim mijenama

Kod poslovanja s međunarodnim dokumentarnim akreditivom potrebno je prvo definirati koji su to sudionici u procesu međunarodnoga dokumentarnoga akreditiva:

Nalogodavac (eng. Applicant for the Letter of Credit); u međunarodnoj robnoj razmjeni to je redovito kupac (uvoznik) koji daje nalog svoj poslovnoj banci da, na temelju financijskog pokrića što ga ima u toj banci na temelju odobrenog kredita, otvori akreditiv u korist inozemnog poslovnog partnera (dobavljača - izvoznika).

Akreditivna banka (eng. issuing bank); banka koja otvara međunarodni dokumentarni akreditiv na zahtjev nalogodavca i točno prema uputama dobivenim u nalogu za otvaranje akreditiva; najčešće je to banka u zemlji nalogodavca.

Korisnik (eng. beneficiary); obično prodavatelj (izvoznik) koji, predočenjem određenih dokumenata i ispunjenjem ostalih uvjeta u akreditivu, stječe pravo iskorištenja akreditiva.

Imenovana banka (eng. nominated bank) svaka druga banka koja po ovlaštenju akreditivne banke preuzima određene obveze prema korisniku akreditiva. Najčešće je to banka iz zemlje korisnika akreditiva. Imenovana banka je svaka banka, osim akreditivne, koja je od akreditivne banke dobila nalog da obavi neku radnju u vezi s akreditivom odnosno to je svaka banka ovlaštena isplatiti akreditiv, preuzeti obvezu odgođenog plaćanja, akceptirati ili otkupiti mjenicu. imenovana banka može biti i potvrđujuća banka.

Imenovane banke (nazivaju se i posredničkim bankama), ovisno o vrsti akreditiva mogu preuzeti različite obveze i odgovornosti. U tom smislu razlikujemo:

Isplatnu banku (eng. Paying Bank), koja je ovlaštena za isplatu akreditiva na teret i po nalogu akreditivne banke

Potvrđujuću banku (eng. Confirming Bank), koja preuzima čvrstu obvezu da će korisniku isplatiti akreditivnu svotu odmah po prezentaciji dokumenata i ne čekajući prijam pokrića od akreditivne banke

56

Negocirajuću banku (eng. Negotiating Bank), koja je ovlaštena do određenog roka isplatiti akreditivnu svotu uz uvjet da joj korisnik predoči mjenicu i dokumente koji su određeni u akreditivnim uvjetima.

U skladu s navedenim učesnicima u akreditivnome poslu, unutar samog mehanizma dokumentarnog akreditiva razlikujemo vise neovisnih pravnih odnosa između osoba iz akreditivnog posla. To su25:

Odnos nalogodavca i akreditivne banke Odnos između akreditivne banke i banke koja potvrđuje akreditiv Odnos između akreditivne ili potvrđujuće banke i drugih banaka od kojih su one zatražile da

Obave neke poslove u vezi s akreditivom (imenovane banke) Odnos između akreditivne ili potvrđujuće banke odnosno druge imenovane banke i osobe u

čiju je korist akreditiv otvoren (korisnik akreditiva).Osnovno i najvažnije svojstvo svih navedenih pravnih odnosa je da su međusobno odvojeni, neovisni i neuvjetovani. To znači da svaka osoba iz akreditiva mora ispuniti preuzete obveze neovisno o drugim sudionicima, odnosno da ugovorne strane iz jednoga pravnog odnosa ne mogu uvjetovati ispunjavanja preuzetih obveza bilo kakvim pozivom na neki pravni odnos između drugih ugovornih strana. To je načelo sadržano u članku 10/b jedinstvenih pravila u kojemu se korisnik akreditiva ni u kom slučaju ne može pozivati na ugovorni odnos koji postoji između banaka ili između nalogodavca akreditiva i akreditivne banke.

Jednako tako događaji koji mogu utjecati na (ne)mogućnost ispunjenja preuzetih obveza u jednom pravnom odnosu ne mogu biti razlogom za (ne)ispunjavanje obveza iz drugog. Tako se ni korisnici niti nalogodavci u svom odnosu prema bankama ne mogu pozivati ni na svoj pravni odnos iz kupoprodajnog ugovora. Akreditivna klauzula iz temeljnog ugovora pravno obvezuje kupca i prodavatelja ali njihove odnose unutar akreditiva određuje samo ono sto je sadržano u akreditivu. Razumljivo je da se ni banaka ne tiču odnosi koji postoje između kupca i prodavatelja niti se one u svojim međusobnim odnosima mogu pozivati na temeljni odnos između kupca i prodavatelja ili pak na odnos između kupca kao nalogodavca i akreditivne banke. Svaka se strana u nizu ugovornih odnosa nekog dokumentarnog akreditiva može pozivati samo na odredbe svojeg neposrednog ugovornog odnosa. Navedene činjenice su posebno važne jer upravo one korisnicima akreditiva daju vrlo veliku sigurnost da će isporučena roba biti plaćena na dogovoreni način, dakako, pod uvjetom da korisnik ispuni preuzete obveze.

Poslovanje s akreditivom je uvjetovano poslovanje, tako da svaki akreditiv za sebe traži jasno definirani set dokumenata koji omogućuju poslovanje s akreditivom. U poslovima izvoza i uvoza robe uz plaćanje akreditivom pojavljuju se dokumenti kojima prodavatelj dokazuje da je ispunio sve ugovorom preuzete obveze. Dokumenti se nabrajaju i precizno opisuju u članku kupoprodajnog ugovora koji regulira plaćanje isporučene robe. Poslije se, temeljem odredbi iz tog članka, daje nalog za otvaranje akreditiva na osnovi kojeg banka otvara akreditiv i u obavijesti o otvorenom akreditivu traži od korisnika prezentaciju upravo iz tog dokumenata.

Lista je samo lista najčešćih dokumenata koji se javljaju uz poslovanja s akreditivom. S obzirom da je svaki posao drugačiji, ovisno o prirodi posla potrebna dokumentacija će varirati. Akreditivni dokumenti koji se u vanjskotrgovinskom poslovanju najčešće pojavljuju kao uvjet korištenja (isplate) akreditiva jesu:

Robni dokumenti Dokumenti o otpremi robe (transportni dokumenti) Dokumenti o osiguranju Ostali akreditivni dokumenti.

Osnovni robni dokument koji se redovito pojavljuje kao uvjet naplate akreditivnog iznosa je trgovačka faktura. Ona se, ovisno o potrebama, podnosi u više primjeraka, obično tri do pet.

25 Vukmir, 2001., str. 35

57

Trgovačka faktura mora glasiti na ime nalogodavca za otvaranje akreditiva i mora je izdati korisnik akreditiva. Opis robe u trgovačkoj fakturi mora biti na jeziku ugovora i u potpunosti odgovarati opisu robe u akreditivu. Razumije se kako cijena i valuta plaćanja moraju biti jednake onima u ugovoru. Dokument o otpremi robe, ovisno o vrsti prijevoza, može biti npr. pomorska teretnica, dokument mješovitog (multimodalnog) prijevoza, međunarodni željeznički tovarni list, riječna teretnica, zračni tovarni list.

Dokument o osiguranju (polica, ugovor) mora biti onakav kakav je propisan akreditivom i mora ga izdati osiguravajuće društvo ili njegov agent. Pri tome banka provjerava samo odgovara li polica po svom vanjskom izgledu uobičajenoj polici, te je ti izdana i potpisana od osiguravajućeg društva ili njegovih agenata.

Ostali akreditivni dokumenti zahtijevaju se ovisno o vrsti robe koja se uvozi i zemlji njezina podrijetla, kao i o nekim drugim okolnostima vezanim za mogućnost slobodnog uvoza i stavljanja u promet robe iz uvoza. U vanjskoj trgovini su najčešća: potvrde o podrijetlu robe, sanitarna, veterinarska i fitopatološka potvrda, konzularne fakture, tvornički atesti za isporučenu robu, certifikati organizacija ovlaštenih za provjeru kvalitete i količine robe, posebne potvrde što ih neke zemlje propisuju za uvoz robe.

Ispitivanje dokumenata jedna je od najvažnijih i najosjetljivijih radnji kod dokumentarnih akreditiva. Prema Jedinstvenim pravilima sve banke koje sudjeluju u plaćanju akreditivom (a to znači akreditivna, potvrđujuća i sve druge imenovane banke koje djeluju u njihovo ime) imaju na raspolaganju razuman rok (koji ne smije biti dulji od sedam "bankovnih" dana) da ih ispitaju i utvrde odgovaraju li ugovorenim dokumentima. Drugim riječima, u tome ih roku moraju prihvatiti ili odbiti te o svojoj odluci obavijestiti osobu od koje su primile dokumente.

Sve banke u akreditivnom poslovanju moraju dokumente pregledavati s razumnom pažnjom, kako bi se uvjerile da su oni po svom vanjskom izgledu u skladu s uvjetima akreditiva. U jedinstvenim pravilima se ne kaže precizno što to znači ako se propisuje da će se smatrati kako dokumenti nisu u skladu s uvjetima akreditiva ako su po vanjskom izgledu međusobno proturječni (npr. Kako bi jedan dokument pokazivao da je roba hrvatskog porijekla, a iz drugog dokumenta se vidi da je ona iz neke druge zemlje). Općenito, prilikom ispitivanja dokumenata banke moraju poštivati sljedeća načela:

Sukladnosti, Neproturječnosti Nesuglasnosti.

Načelo sukladnosti (čl. 37/C Jedinstvenih pravila) propisuje da se opis robe u fakturi mora slagati (mora biti sukladan) s opisom robe iz akreditiva a da svi drugi dokumenti (npr. teretnica) mogu sadržavati i opis robe koji nije identičan ali nije ni protivan, opisu robe sadržanom u akreditivu.

Načelo neproturječnosti propisuje da je svaka banka dužna međusobno uspoređivati prezentirane dokumente te da će, ako to akreditiv izričito ne određuje drugačije., prihvatiti dokumente koji se predoče pod uvjetom da njihov sadržaj nije protivan (proturječan) bilo kojemu drugom predočenom dokumentu.

Načelo nesuglasnosti razlikuje prihvatljive, neprihvatljive i granične slučajeve nesuglasnosti. Prihvatljive su one nesuglasnosti koje su dopuštene Jedinstvenim pravilima i one koje su predviđene u akreditivu. Ako je akreditivni iznos određen izrazima "oko", "otprilike ili sličnim, tolerancija je 10% iznad ili ispod navedene svote (čl. 39/a): Tolerancija za količinu robe je 5% naviše ili naniže pod uvjetom da se ne premaši svota akreditiva. Tolerancije nema ako je dogovorena količina u komadima robe. Neprihvatljive su one nesuglasnosti koje su izričito zabranjene pa u slučaju takvih nesuglasnosti banke moraju odbiti isplatu. Tako banka mora odbiti primiti fakturu koja po svom vanjskom izgledu nije izdana od korisnika akreditiva ili nije naslovljena na nalogodavca. Granični slučajevi nesuglasnosti postoje onda kad banke zauzmu jedno

58

stajalište a sudovi drugo ili kad same banke nisu sigurne kako postupati. Takvi se slučajevi ne mogu unaprijed predvidjeti ili definirati.

Pri ugovaranju plaćanja dokumentarnim akreditivom važno je ugovoriti određene rokove i mjesto podnošenja dokumenata. Jedinstvena pravila određuju da svaki akreditiv mora sadržavati odredbe o roku za podnošenje (predaju) dokumenata, odredbu o roku do kojeg je akreditiv valjan te odredbu o mjestu u kojem se dokumenti moraju podnijeti na plaćanje ili otkup.

Rok za podnošenje dokumenata banci određuje se nakon datuma prijevozne isprave. Ako on u akreditivu nije naznačen, banka ce promijeniti odredbu Jedinstvenih pravila koja određuje da se dokumenti moraju podnijeti banci najkasnije 21 dan od datuma transportnog dokumenta.

Rok valjanosti akreditiva je rok do kojeg je banka dužna od korisnika primiti, ispitati i honorirati ugovorene dokumente. Oba ova roka mogu biti produljena ako posljednji dan pada na neradni dan. U tom slučaju banka mora napisati izjavu u kojoj potvrđuje da su dokumenti podneseni u roku produljenom u skladu s čl. 44. Jedinstvenih pravila.

Ako se dokumenti podnesu na naplatu nakon isteka valjanosti akreditiva, banka nije više dužna obaviti isplatu čak i kad su dokumenti uredni i sukladni. Ako je u nekom akreditivu rok valjanosti određen izrazima kao "mjesec dana" ili "šest mjeseci", bez određivanja dana od kada taj rok počinje teći, smatrati će se da rok počinje teći od dana kad je akreditivna banka otvorila akreditiv. Ako posljednji dan roka pada na neradni dan, rokovi akreditiva se produljuju na sljedeći bankovni radni dan. Međutim ako u akreditivu nije određen posljednji datum isporuke, banke tada neće primiti dokumente iz kojih se vidi da je isporuka provedena nakon dana valjanosti akreditiva.

Mjesto plaćanja važno je zato sto je banka dužna isplatiti akreditiv samo na onom mjestu koje je određeno u akreditivu. Zbog toga svi akreditivi moraju odrediti mjesto na kojemu ce se prezentirati dokumenti za plaćanje, odnosno na akcept ili na otkup. Određivanje mjesta plaćanja je u ovlasti akreditivne banke koja može odrediti da mjesto za prezentaciju dokumenata i plaćanja bude kod bilo koje imenovane banke iz akreditiva.

Međunarodne dokumentarne akreditive možemo podijeliti po različitim kriterijima. Najčešće se dijele po načinu i roku isplate te po pravnom karakteru odnosa akreditivne banke i korisnika. Obzirom na način i rok isplate, poslovnim partnerima su na raspolaganju:

Akreditivi po viđenju (eng. by sight payment), Akreditivi uz odgođeno plaćanje (eng. by delerred payment), Akreditivi s plaćanjem akceptom mjenice (eng. by cceptance) Akreditivi s isplatom mjenice ili dokumenata (eng. by negotiation).

Akreditivi plativi po viđenju su oni kod kojih se korisniku akreditiva akreditivni iznos isplaćuje neposredno nakon što u banku donese propisane isprave, odnosno odmah po prezentaciji dokumenata.

Akreditivi s odgođenim rokom plaćanja su noviji oblik akreditiva koji se u Jedinstvenim Pravilima spominju prvi put u reviziji iz 1983. Iz samog je naziva jasno da se kod tih akreditiva plaćanje ne obavlja odmah po prezentaciji dokumenata već u dogovorenom roku (obično od 30, 60, 90, 120 ili vise dana nakon prezentacije. Za korisnika (prodavatelja) su donekle riskantniji jer nalogodavac (kupac) dolazi u posjed robe prije nego ju je platio. Ipak osnovna sigurnost ostaje jer, čak i uz eventualne prigovore kupca na kakvoću isporučene robe i moguće pokušaje da spriječi isplatu, banka jamči plaćanje i dužna ga je obaviti u skladu s nalogom za otvaranje akreditiva. U praksi se događa da imenovana ili potvrđujuća banka, na zahtjev korisnika, diskontira i odmah isplati takav akreditiv, što rezultira različitim vrstama sporova.

Akceptni akreditivi su takvi kod kojih korisnik akreditiva zajedno s uobičajenim akreditivnim dokumentima banci prezentira i mjenicu vučenu na banku. Dakle, kod takvih akreditiva korisnik, umjesto isplate akreditivnog iznosa, natrag dobiva mjenicu koju je potpisala (akceptirala) banka a čiji je datum dospijeća dogovoren i određen na neki datum u budućnosti. Očito je da je taj akreditiv

59

sličan akreditivima s odgođenim plaćanjem kod kojih također ne dolazi do plaćanja odmah po prezentaciji dokumenata, već u određenom razdoblju nakon toga. Gospodarski im je rezon isti. Razlika je u tome što mjenicu iz akceptacijskog akreditiva, gdje je glavni dužnik (trasat) banka koja je mjenicu akceptirala, korisnik (prodavatelj) može eskontirati prije roka njezina dospijeća ako mu je hitno potreban novac, jednako tako akcept poznate banke omogućuje izvozniku plaćanje nekih drugih dospjelih obveza prijenosom (indosiranjem) mjenice na svog vjerovnika.

Otkupni (negocijacijski) akreditivi također se koriste mjenicama zajedno s dokumentima. Praksa korištenja mjenica je angloameričkih korijena, dok su europski akreditivi pretežito bez mjenice. Bitno je da je sam akreditiv neprenosiv dok su mjenice koje se primjenjuju uz akreditiv prenosive. U takvom akreditivu, akreditivna banka ovlašćuje korisnika da na nju vuče mjenicu i određuje da ona bude prezentirani zajedno s otpremnim i drugim dokumentima. Najvažnije je da banka jamči da ce tu mjenicu isplatiti odmah po njezinu dospijeću. Budući da u poslu često sudjeluju i posredničke banke, moguće je da takvu obvezu preuzmu i one.

Poslovanje a akreditivima možemo pogledati i prema odnosu akreditivne banke i korisnika akreditiva. Kod podjele akreditiva prema odnosu razlikujemo sljedeće vrste:

Opozivi i neopozivi, Potvrđeni i nepotvrđeni, Prenosivi i neprenosivi, "Stand by", Obnovljivi i neobnovljivi, Izravni i cirkularni, Akreditivi s crvenom ili zelenom klauzulom "Back to back" akreditivi i kontraakreditivi.

Svaku od navedenih vrsta ćemo detaljno objasniti s naglaskom na njihove funkcionalnosti kako bi stekli jasnu sliku kada i pod kojim uvjetima se upotrebljavaju koji akreditivi.

Opozivi akreditivi su takva vrsta akreditiva koje akreditivna banka može u svako doba opozvati, i to bez prethodne suglasnosti i bez prethodne obavijesti korisniku. Takvi su se akreditivi upotrebljavali u razdoblju prije Prvog svjetskog rata, kad su se trgovci bolje međusobno poznavali. Danas su ti akreditivi, zbog nesigurnosti, gotovo nestali iz prakse i upotrebljavaju se samo između stranaka koje se dobro poznaju te za plaćanja između ogranaka istog poduzeća. U skladu s Jedinstvenim pravilima (čl. 6.) svi akreditivi moraju imati naznaku jesu li opozivi ili neopozivi. Ako neki akreditiv nema takvu naznaku, smatra se neopozivim.

Neopozivi akreditiv je svaki akreditiv u kojemu je akreditivna banka preuzela neopozivu obvezu plaćanja, čime korisnik dobiva punu sigurnost da će mu akreditivni iznos biti isplaćen ako prezentira tražene dokumente u zadanom roku i ispuni druge uvjete iz akreditiva. Takvi se akreditivi ne mogu ni opozvati, niti izmijeniti bez pristanka svih stranaka u akreditivnom odnosu pa se danas, upravo radi toga, najčešće i rabe u međunarodnoj trgovini.

Potvrđeni (komfirmirani) akreditivi su akreditivi kod kojih je neopozivu obvezu isplate ili akceptiranja mjenice preuzela i posrednička banka. Takva posrednička banka onda postaje potvrdujuća odnosno konfirmirajuća banka. Potvrđeni akreditiv se danas vrlo često upotrebljava u međunarodnoj trgovini. Korisniku to odgovara jer on često nije u mogućnosti provjeravati bonitet akreditivne banke (koja je najčešće u zemlji nalogodavca). S druge strane, on dobro poznaje potvrđujuću (konfirmirajuću) banku, lakše mu je provjeriti njezin bonitet i lakše mu je s njom komunicirati jer je, najčešće, u njegovoj zemlji. Obveza potvrdujuća banke je jednaka obvezi akreditivne banke. Uz to je ona samostalna i odvojena od obveze akreditivne banke.

Nepotvrđeni (nekonfirmirani) akreditivi su oni kod kojih je samo akreditivna banka preuzela neopozivu obvezu plaćanja ili akcepta mjenice. U praksi je također poznato takozvano tiho potvrđivanje (eng. silent confirmation) do kojeg dolazi u slučajevima kad neka banka potvrdi akreditiv bez znanja akreditivne banke. Ako imenovana banka nije potvrđujuća, tada ona ne

60

preuzima izravnu obvezu plaćanja u odnosu prema korisniku, pa niti u slučaju kad je ovlaštena primiti dokumente ili obaviti plaćanje (JP čl.10/c). Ako bi takva imenovana banka preuzela obvezu da će akreditiv platiti, a da akreditivna banka o tome ništa ne zna, tad će obveza plaćanja postojati po dvije odvojene linije, i to između korisnika i banke koja je neovlašteno preuzela obvezu plaćanja, te između korisnika i akreditivne banke. Ako se u poslu pojavljuje i posrednička banka, ona može biti ili obavještavajuća ili isplatna banka. Obavještavajuća banka (eng. Advising bank), dakle banka "poštar", je banka koja obavještava korisnika o tome da je akreditiv otvoren i kakvi su uvjeti akreditiva. Isplatna banka (eng. Paying Bank) je banka koja isplaćuje akreditivni iznos, ali nakon što joj ga doznači akreditivna banka.

Prenosivi akreditivi su oni kod kojih prvi korisnik može zatražiti od banke koja je ovlaštena obaviti plaćanje (odnosno akceptirati ili otkupiti mjenicu) da sva prava iz akreditiva prenese na jednu ili više drugih osoba. Akreditiv se može prenijeti samo jednom, osim ako u njemu nije izričito predviđeno drukčije. Pri tome se ponovni prijenos na prvog korisnika ne smatra zabranjenim transferom. Postupak otvaranja prenosivog akreditiva podrazumijeva da nalogodavac od akreditivne banke mora izrijekom zatražiti otvaranje takvog akreditiva. Ako ona na to pristane, akreditiv će od akreditivne banke biti izričito označen kao prenosivi (eng. transferable). Trgovcu je ovo važan instrument plaćanja budući da mu omogućava financiranje svojih podugovarača novcem iz akreditiva, dakle bez angažiranja vlastitih novčanih sredstava. Pri tome osnovni uvjeti akreditiva vrijede i za novog korisnika. Razumije se da se moraju pojaviti razlike u akreditivno iznosu, jediničnim cijenama, rokovima akreditiva i rokovima isporuke. Svi se ti elementi prilagođuju uvjetima isporuke iz ugovora koji je sklopljen s podugovaračima. Pri naplati akreditiva prvi korisnik prenesenog akreditiva ima pravo zamijeniti mjenice i fakture drugog korisnika za svoje vlastite na kojima su cijene i ukupni iznosi uvećani i odgovaraju uvjetima iz originalnog akreditiva. Na taj se način korisniku omogućuje da od nalogodavca sakrije imena svojih isporučitelja i cijene po kojima on dobavlja robu.

Revolving akreditivi su akreditivi koji se, kad se iskoriste, ponovno obnavljaju na isti iznos, sve dok se ne iscrpi maksimalna predviđena svota. Prednost takvih akreditiva je u tome što pri otvaranju nije potrebno na računu u banci imati cijeli iznos odjednom, već se maksimalna svota dopunjuje postupno. Revolving akreditivi se mogu obnavljati ili u vremenu ili u vrijednosti. Ako se obnavljaju u vremenu, tada će određena svota stajati na raspolaganju svakog tjedna, mjeseca ili nekoga drugog vremenskog razdoblja, bez obzira na to je li svota povučena u ranijem razdoblju. Akreditivi obnovljivi po iznosu mogu biti kumulativni ili nekumulativni. Kumulativni su takvi kod kojih se neupotrijebljeni iznos jednog razdoblja prenosi u drugo razdoblje i tako povećava ukupnu svotu koja je na raspolaganju. Takvi su akreditivi korisni kad se radi o stalnim i redovitimisporukama tijekom nekog duljeg razdoblja. Nekumulativni su oni kod kojih se neiskorišteni iznos u nekom razdoblju ne može prenijeti u drugo razdoblje pa onda taj iznos za korisnika "propada".

Obični (jednokratni) akreditivi se ne obnavljaju nakon što se iskoriste. Služe dakle samo za jednokratno iskorištenje akreditivnog iznosa i koriste se u plaćanjima jednokratnih isporuka robe.

Akreditivi s crvenom ili sa zelenom klauzulom (eng. packing) su akreditivi kod kojih akreditivna ili imenovana banka u zemlji prodavatelja dobiva pravo ali ne i dužnost, da korisniku (prodavatelju robe) može predujmiti određeni iznos akreditiva bez ikakvih uvjeta. Naziv su dobili po tome što se uobičajilo da se odredbe o mogućnosti isplate predujma upisuju u akreditiv crvenom ili zelenom tintom. Kao što akreditivi s odgođenim plaćanjima pogoduju nalogodavcima (kupcima), tako akreditivi s crvenom ili zelenom klauzulom pogoduju korisnicima (prodavateljima) koje zapravo kreditiraju. Istina, oni su rizični za akreditivne banke i nalogodavce (kupce) jer isplate predujma bez dokumenata onemogućuje provjeru da li prodavatelji postupaju u skladu s ugovorom. Takav način plaćanja razvio se u trgovini sirovinama (rižom, pamukom, vunom i drugim robama). Sa zemljama Dalekog istoka i d Australijom.

Podakreditivi (eng. Back to Back) su akreditivi kod kojih korisnik akreditiva upotrjebljava taj akreditiv kao podlogu za otvaranje jednog novog akreditiva (kod te iste banke) koji mu sada služi

61

za financiranje kupnje robe od svojih dobavljača. Drugim riječima, prvi (prodajni) akreditiv služi banci korisnika (prodavatelja) kao podloga za otvaranje novoga (kupovnog) akreditiva. Uobičajeno je da se banke u takvim poslovima osiguravaju time da se one same mogu naplatiti iz originalnog, prodajnog, akreditiva. Da bi se to postiglo, potrebno je uskladiti uvjete iz oba akreditiva. U tu će svrhu banke često tražiti da i one same dođu u posjed dokumenata robe koja je kupljena kupovnim akreditivom.

7.2. Bankarska doznaka u platnom prometu s inozemstvom

Do sada smo se bavili akreditivom, instrumentom plaćanja u slučaju trgovine s robom. Akreditiv je fokusiran na izmjenu dobara, ali u ekonomiji postoje i usluge koje nije potrebno dodatno potvrđivati kako bi se obavilo plaćanje za njih. U modernome svijetu je dozvoljen slobodan protok kapitala. Ovakve transakcije ne traže detaljno poznavanje, ali moraju postojati bankarski kanali preko kojih se novčane transakcije mogu obavljati. Plaćanja za usluge, manje narudžbe ili bilo koji drugi novčani transferi iz inozemstva prema nama ili od nas prema inozemstvu se obično obavljaju bankarskom doznakom.

Definicija: Bankarska doznaka za plaćanje u inozemstvo je nalog komitenta – dužnika - kupca, svojoj poslovnoj banci, da na teret njegovih sredstava isplati određenu svotu deviza inozemnoj osobi – vjerovniku – inozemnom dobavljaču, koja je naznačena u nalogu. Domaća banka prihvaća taj nalog i nakon toga nalaže inozemnoj banci, isplatu određene novčane svote u obliku odobrenja na računu ili isplate u gotovini korisniku te doznake.

U vanjskotrgovinskoj praksi, bankovna se doznaka najčešće upotrebljava za:

Plaćanje robe manjih vrijednosti unaprijed Plaćanje obavljanje gospodarskih usluga Plaćanje predujmova (avansa) Otplatu kreditnih anuiteta Druga nerobna plaćanja (stipendije u inozemstvu, darovanja, nasljedstva, pomoći)

Kod bankarskih doznaka razlikujemo slijedeće vrste bankarskih doznaka:

Nostro (naša) doznaka koju hrvatski rezident plaća inozemnom partneru Loro (njihova) doznaka koju nerezident plaća hrvatskoj fizičkoj ili pravnoj osobi Robna doznaka kojom se plaća isporuka robe Nerobna doznaka kojom se plaćaju pružene usluge Uvjetna doznaka koja se isplaćuje tek po ispunjenju određenih uvjeta, npr. Nakon predaje

teretnice, mjenice. Bezuvjetna doznaka koja se isplaćuje bez ikakvih uvjeta.

Za plaćanje bankarskom doznakom u Hrvatskoj nalogodavac daje svojoj banci, ovlaštenoj za poslovanje s inozemstvom, propisano punjenu tiskanicu naloga za doznaku u inozemstvu čiji je minimalni sadržaj utvrđen Uputom o provedbi Odluke o načinu obavljanja platnog prometa s inozemstvom (nalog br.14 HNB).

Za razliku od akreditiva doznake su, najčešće, bezuvjetan instrument plaćanja, drugim riječima, da bi primio isplatu, inozemni partner ne mora činiti ništa posebno, njegova banka samo proslijedi novac na njegov račun. To nije problem kad nam inozemni partner doznakom plaća avansom ali

62

rizično kad naš izvoznik ugovori taj instrument za plaćanje, nakon isporuke robe. Upravo zato se doznake primjenjuju u međusobnim plaćanjima poslovnih partnera koji se dobro poznaju, odnosno u poslovanju s renomiranim poduzećima visokog boniteta. Doznake se primjenjuju i u plaćanjima kad je vrlo teško ugovoriti neki oblik dokumentarne naplate. To je slučaj u vanjskoj trgovini, uslugama, otplatama anuiteta zajmova.

Međunarodna doznaka je danas postala standardni oblik plaćanja koji više nije ograničen samo na banke. Trgovina preko interneta je postala standardni oblik trgovine tako da je moguće preko raznih internetskih servisa obavljati međunarodnu trgovinu i kupljenu robu plaćati sa sredstvima sa tekućega računa ili kreditnim karticama.

7.3. Dokumentarna naplata – Robni Inkaso

Inkaso naplata u platnom prometu s inozemstvom primjenjuje se kad između poslovnih partnera vlada uzajamno povjerenje stečeno temeljem dugogodišnjeg poslovanja, odnosno kad su uvjeti na tržištu takvi da jedna strana, kojoj to odgovara, diktira takav način plaćanja. Kod robnoga inkasa imamo dvije temeljne vrste naplate:

Robnu inkaso naplatu Nerobnu inkaso naplatu Nakon isplate kupoprodajnog iznosa ako je dogovore "dokumenti uz plaćanje" ("D/P" –

eng. "documents against payment“) Nakon akceptiranja mjenice, prema klauzuli „dokumenti uz akceptiranje" (D/A – eng.

"documents against acceptance") ili Nakon što uvoznik izda potvrdu o preuzimanju dokumenata uz prilaganje bankovnog

jamstva.

Robni inkaso posao se redovito ugovora kao naplata komercijalnih papira (faktura, otpremnih dokumenata, dokumenata osiguranja), ili nekih vrijednosnih papira. Nerobni ili čisti inkaso znači naplatu vrijednosnih papira (čekova, mjenica, amortiziranih obveznica). Inkaso naplata je instrument plaćanja u kojemu prodavatelj (izvoznik) odmah po otpremi ugovorene robe izdaje i inkaso nalog koji, zajedno s priloženim dokumentima i instrukcijama, upućuje svojoj banci da ona sama, ili putem svoje korespondentske veze, ostvari naplatu na dogovoreni način. Dokumenti će kupcu (uvozniku) biti predani:

Sudionici u postupku dokumentarne naplate jesu:

Nalogodavac (prodavatelj) - osoba koja svojoj banci (dostavna banka) povjerava posao naplate i kojoj dostavlja dokumente

Dostavna banka (banka remitent) - banka prodavatelja kojoj je povjerena naplata i koja je provodi preko inkaso banke

Naplatna banka (inkaso banka) - banka kupca odnosno svaka banka, osim dostavne, koja je uključena u postupak naplate

Prezentirajuća banka - naplatna banka koja prezentira dokument trasatu Trasat (kupac)- osoba kojoj se prezentiraju dokumenti zbog naplate.

Iz sheme robnog inkasa vidimo da je dostava naloga za inkaso i dogovorenih otpremnih i drugih dokumenata prvi korak u postupku plaćanja. Nalog za naplatu koji izdaje prodavatelj robe

63

(izvoznik) mora biti potpun i jasan. Na osnovi naloga banka remitent (banka prodavatelja) će angažirati inkaso banku koju odredi nalogodavac ili, ako on to ne učini, banka će ju sama izabrati. Uključivanje drugih banaka se obavlja za račun i na rizik nalogodavca. Banke ne preuzimaju odgovornost za posljedice koje mogu nastati zbog zakašnjenja ili gubitka u prijenosu poruka, pisama ili dokumenata, niti odgovornost za posljedice koje mogu nastati prestankom njihove djelatnosti poradi više sile, pobuna, ratova ili bilo kojih drugih uzroka neovisnih o njihovoj volji.

Banka remitent će primljeni nalog potom proslijediti inkaso banci koja će o tome obavijestiti korisnika naplate (kupca robe). U skladu s instrukcijama iz obavijesti, korisnik će banci doznačiti inkaso iznos ili će akceptirati mjenicu, nakon čega mu inkaso banka predaje prijevozne i druge dokumente na osnovi kojih će moći preuzeti i ocariniti robu.10) Slika: Shema robnoga inkasa

a) inkaso nalog + dokumenti b) dokumenti

c) inkaso iznos ili mjenica

b) inkaso nalog + dokumenti

U praksi se pojavljuje i problem djelomičnih plaćanja. U nerobnom inkasu djelomična su plaćanja moguća ako je to dopušteno deviznim propisima. Pri tome će se dokumenti uručiti korisniku tek nakon uplate punog iznosa. U robnom inkasu, djelomična ce plaćanja biti prihvaćena jedino ako su dopuštena inkaso nalogom, a inkaso banka će korisniku uručiti dokumente tek po primitku punog iznosa naplate. Naplaćeni iznos, umanjen za dogovorenu naknadu, potom se bez odlaganja stavlja na raspolaganje banci od koje je primljen nalog za naplatu.

Inkaso naplate su, kao i plaćanja akreditivom, oblici dokumentarne naplate. Pri tome treba zapaziti da je akreditiv puno sigurniji instrument plaćanja, jer u mehanizmu akreditiva korisnik (prodavatelj robe) započinje s isporukom robe tek po otvaranju akreditiva, odnosno nakon što je osigurao naplatu. U inkaso naplati to nije tako jer prodavatelj šalje otpremne i druge dokumente zajedno s robom, očekujući da će kupac robe postupiti u skladu s ugovorom i da ce otkupiti dokumente (akceptirati mjenicu) i preuzeti robu. Razumije se da se to ne mora uvijek i dogoditi pa na prodavatelju ostaje rizik neplaćanja ili neakceptiranja.

Inkaso kao instrument plaćanja puno nesigurniji i rizičniji od akreditiva i to je jedan od razloga zašto se inkaso u nas rjeđe ugovara. Ako ga već naša poduzeća moraju primijeniti, bilo bi dobro

pribaviti i dodatna osiguranja u obliku bankovne garancije ili mjeničnog jamstva pouzdane banke.

7.4. Trgovačko kreditno pismo

Trgovačko kreditno pismo (eng. Commercial Letter of Credit - CLC) je instrument dokumentarnih plaćanja kojim banka izdavatelj ovlašćuje imenovanog korisnika da na nju može vući mjenice do iznosa navedenog u pismu, te se obvezuje da će te mjenice, uz propisane dokumente, otkupiti od svakog savjesnog imatelja. Instrument se najčešće primjenjuje u praksi angloameričkih banaka.

Unatoč sličnosti s akreditivom, trgovačko kreditno pismo se od njega razlikuje po sljedećem:

64

Banka remitent Inkaso banka

nalogodavatelj korisnik

U korištenju trgovačkog kreditnog pisma uz dokumente se gotovo redovito, pojavljuju mjenice vučene na banku

Kreditno pismo ovlašćuje korisnika da mjenice može podnijeti na negociranje bilo kojoj banci, ali se bankama ne daje nikakav nalog za negociranje tih mjenica

Na trgovačko kreditno pisma unosi se izjava kojom se banka izdavatelj obvezuje na iskup mjenice od "svakog savjesnog imatelja" koji joj tu mjenicu podnese zajedno s propisanim dokumentima

Kreditno pismo se naslovljava i šalje korisniku bilo izravno poštom, posredovanjem nalogodavca (kupca) ili posredovanjem neke banke, najčešće iz zemlje korisnika. U tom slučaju posrednička banka može to kreditno pismo i potvrditi.

Može se dogoditi da posrednička banka ne uspije unovčiti mjenicu pri njezinu podnošenju na konačan iskup. Tada će negocirajuća banka podnijeti regresni zahtjev korisniku kreditnog pisma. To neće moći učiniti jedino ako se u mehanizmu kreditnog pisma ona pojavila kao potvrđujuća banka ili ako je na mjenici, u skladu s uvjetima kreditnog pisma, bila klauzula "bez regresa". Dakako da će i inače biti puno manje banaka spremnih negocirati takvu mjenicu.

8. Garancije

Garancije su jedan od osnovnih instrumenata kojima se koristite poduzeća kako bih "garantirala" svoje poslovanje. U poslovnome svijetu često se događaju slučajevi kada jedna poslovna strana traži "garanciju" da će posao biti izveden ili da će roba biti plaćena. Druga poslovna strana možda nema prikladne elemente osiguranja kako bih pokazala svoju dobro poslovnu namjeru i tu ulazi banka. Banka je ta koja daje garanciju da će se neka roba platiti ili da će neki posao biti adekvatno izvršen.

Definicija: garancija je financijski instrument kojim banka garantira da će plaćanje biti izvršeno ili da će neki posao biti obavljen. Ukoliko dođe do nepoštivanja ugovora banka će namiriti oštećenu stranu.

S obzirom da nam u definiciji piše da se garancije dijele na garancije kojima se garantira plaćanje ili garancije kojima se garantira obavljanje posla garancije mogu biti:

Platežne: garantiraju plaćanje Činidbene: garantiraju izvršenje.

Primjer: Poduzeće želi investirati u građenje zgrade. Poduzeće je osiguralo su sredstva i sada želi naći najbolju tvrtku za izvođenje radova. U uvjetima natječaja investitor stavlja klauzulu da je za natječaj potrebno dostaviti i bankarsku garanciju za obavljanje posla. U ovome slučaju sve tvrtke koje se jave na natječaj će morati uz dokumentaciju priložiti i činidbenu garanciju

Izdavanje garancije je sastavni dio poslovanja poduzeća. Za banku je garancija usluga koja se obično naplaćuje kao postotak veličine garancije, tako da banka ostvaruje prihode preko naknade po garanciji. Za poduzeća garancije su temeljna osnova uspostavljanja poslovnih odnosa sa drugim poduzećima. Bankarske garancije pružaju izrazitu prednost korisnicima. Ako npr. izvoditelj ishodi bankarsku garanciju u korist naručitelja, ovaj će tu garanciju moći naplatiti, pa i u slučaju da izvoditelj potpuno i u skladu s ugovorom izvršava svoje obveze.

65

Karakteristika garancija jeste da se uvijek se izdaju na određeni iznos, koji se najčešće određuje u postotku od ukupne vrijednosti posla. Garancija za dobro izvršenje posla daje se na 5%, 10%, 15% ili 20% od ukupne vrijednosti posla. Davanjem bankarske garancije unosi se određena ravnoteža između stranaka u osnovnom ugovoru, jer je ona stalna prijetnja nalogodavcu da će se garancija pozvati na naplatu.

Poslovanje sa garancijama je u velikoj većini poslova i javnih natječaja jedan od uvjeta sklapanja samoga posla i dio potrebne dokumentacije. Posebno u sektoru građevinarstva, kao što je navedeno u primjeru, garancije predstavlja samo još jedan dodatan dio dokumentacije koji je potrebno priložiti. U velikim građevinskim zahvatima poslovanje bez garancije je u potpunosti nezamislivo.

Poslovanje s garancijama ne utječe na veličinu bilance banke, nego se garancije knjiže u vanbilanci banke. Razlog tome je što garancije predstavlja obavezu banke samo ukoliko dođe do naplate garancije. Sve do izvršenja garancija, garancija je samo potencijalna obveza za banku. U slučaju da dođe do naplate garancije banke isplaćuje poduzeće prema kojemu je izdala garanciju i pravi potraživanje prema poduzeću za koje je izdalo garanciju.

Sukladno mjerama osiguranja kod poslovanja sa garancijama, izdavanje garancije može biti pokriveno i ne pokriveno. Pokrivena garancija je kada poduzeće koje traži da mu se izda garancija ima vrijednost garancije već osiguranu u obliku depozita, hipoteke ili nekoga drugoga oblika osiguranja.

Banka se obvezuje da će korisniku garancije, u iznosu navedenom u garanciji, izvršiti obvezu ako ju u ugovorenom roku nije izvrši glavni dužnik. Obveza može biti izvršavanje ugovorenih obveza ili plaćanje ugovorenih obveza. Banka ostaje u obvezi ispunjenja i kad obveza glavnog dužnika prestane postojati ili postane pravomoćna. Banka namiruje obvezu iz garancije i ako je garancijom osigurana nenovčana obveza a to se zove supergarancija. Banka izdaje garanciju za pokriće obveza po garanciji druge banke. Koristi se kada su veći garantirani iznosi, ovisno o predmetu garancije (npr. veliki investicijski radovi).

Bankarske garancije su noviji instrument međunarodne poslovne prakse. Njihova primjena počinje u toku 1960-tih i 70-tih godina. Posljedica širenja bankarske garancije posljedica je s jedne strane, povećanih rizika u međunarodnoj trgovini, a s druge strane potrebom da se stvori instrument osiguranja za izvršenje najrazličitijih obveza.

Bankarska garancija (eng. bank guarantee, njem. Bankgarantie) je pojam koji se rabi za oznaku specifičnog pravnog instituta personalno-pravnog osiguranja potraživanja, koje osiguranje na traženje jedne osobe banka daje drugoj osobi. Pod tim pojmom može se podrazumijevati i isprava o garanciji koju ispostavlja banka u okviru garantnog posla. Povod garantnom poslu uvijek je postojeća ili buduća novčana obveza iz trgovačkog ugovora ili s njim u vezi, čiji vjerovnik traži osiguranje ispunjenja te obveze a dužnik se s tim traženjem suglasi.

Važno je istaći da garancija nema funkciju plaćanja, niti funkciju kreditiranja, već funkciju garantiranja izvršenja neke obveze. To je razlika između garancije i akreditiva, dok je akreditiv instrument plaćanja koji se upotrebljava kako bih se obavilo plaćanje, garancija je samo osiguranje da će se neki poslovni događaj dogoditi. Garancija je plativa ako se obećana obveza ne izvrši. Nastavno dužnik, sada u svojstvu nalogodavca, traži od banke izdavanje bankarske garancije u korist svog vjerovnika, sada u svojstvu korisnika garancije. Ako banka prihvati traženje nalogodavca, onda izda i dostavi korisniku pisani tekst svoje garancije koji sadrži njezinu obvezu plaćanja određene svote novca korisniku i koji je ujedno temelj te obveze. Sa stajališta vrste pravnih odnosa koji se uspostavljaju izdavanjem garancije, garancije je moguće podijeliti na:

Akcesorne bankarske garancije su bankarske garancije izdane s naslova jamstva Samostalne bankarske garancije odnosno bankarske garancije "na prvi poziv"

66

Primjer: Kao primjer pogledajmo poduzeće koje trguje uvoznom robom. Prodavatelj zatraži garanciju. Koliko će garancija koštati poduzeće. U ovome primjeru imamo nekoliko faktora kojih moramo objasniti prije nego što krenemo na sami izračun troška garancije. Kao prvo poduzeće traži garanciju za robu koja se uvozi. Garanciju treba izdati za međunarodno poslovanje, znači garancija neće biti u kunama nego u stranoj valuti, jer se radi o deviznoj garanciji. Garancijom se garantira plaćanje, pa se radi o platežnoj garanciji. Banka će izdati garanciju ako odluči da je garant dovoljno kreditno sposoban. Naplata će biti u cijeni koju odredi banka.

Bankarske garancije možemo podijeli i po tome kada i kako može doći do aktiviranja garancije. Tu razlikujemo primarno dvije vrste garancija i to su: uvjetne i bezuvjetne. Uvjetne su one garancije kod kojih postoji neki uvjet koji se treba ispuniti da bi banka bila dužna platiti. Pod „uvjetom“ smatra se takav zahtjev kojeg je korisnik dužan ispuniti, da bi banka bila dužna platiti. Garancija će se smatrati bezuvjetnom ako u sebi sadrži riječ „na prvi poziv“. U tome slučaju banka mora ispuniti uvjete iz garancije.

Iako se bankarskih garancijama osigurava ispunjenje obveza u raznolikim faktičnim slučajevima, te slučajeve i bankarske garancije prema preciznijoj svrsi njihova izdavanja moguće je podijeliti na:

Ponudbene garancije, Garancije za povrat avansa Garancije za dobro izvršenje posla.

Međunarodna trgovačka komora kodificirala je običaje koji postoje u poslovanju s bankarskim garancijama, i to u dvije zbirke pravila. Jedna se odnosi na akcesorne bankarske garancije koje se izdaju u sve tri navedene svrhe, a druge na samostalne bankarske garancije nezavisno od točne svrhe njihova izdavanja.

Osnova za bankarsku garanciju nalazi se u ugovoru između ugovornih stranaka izvan sistema bankarske garancije. Naručilac radova i izdavatelj u svom ugovoru o građenju ili o isporuci opreme, predvide da će izvođač pribaviti bankarsku garanciju u korist naručioca. Kada je jednom ugovoreno izdavanje bankarske garancije, nalogodavac se obraća svojoj banci sa zahtjevom da ta banka za njega izda ban.garanciju korisniku kojega imenuje. Vrsta i sadržaj te bankarske garancije već je dogovoren ili određen u bankarskoj klauzuli i banka u takvoj situaciji samo odlučuje da li želi izdati traženu bankarsku garanciju ili ne. Banke najčešće izdaju bankarske garancije za svoje stalne komitente čiji se računi nalaze pod njenom kontrolom i stoga će banka tražiti da se, za slučaj plaćanja temeljem garancije naplati iz bilo kojeg računa njenog komitenta.

Ako banka odluči izdati bankarsku garanciju, tada će je izdati u korist osobe određene od nalogodavca. Takve garancije nazivamo direktnim bankarskim garancijama, jer ih prva i jedina banka daje izravno korisniku, u takvom odnosu imamo jednu banku i jednog korisnika. O indirektnim garancijama govorimo, kada prva banka angažira još jednu drugu banku, koja onda izda svoju bankarsku garanciju korisniku. U takvom odnosu imamo dvije banke, ali samo jednu garanciju i jednog korisnika. Prva banka daje nalog drugoj da izda garanciju, a ova druga banka izdaje konačnu garanciju krajnjem korisniku. Korisnik indirektne garancije ima odnos samo sa drugom bankom, koja mu je izdala garanciju.

8.1. Pravna priroda bankarskih garancija

Poslovi garancije su elementi poslovanja pravnih subjekata, a ne elementi poslovanja banke. Banka se javlja samo kao osiguravatelj izvršenja, jer svojim dokumentom garantira određeni poslovni događaj. S obzirom da se banka javlja kao treća strana kod poslovanja i da se garancija vodi u van bilanci banke važno je znati koje su pravne implikacije učesnika u poslovima garancije.

67

Odnos između dužnika i vjerovnika iz osnovnog ugovora. Stranke iz osnovnog ugovora sukladno načelu slobode uređenja obveznih odnosa mogu precizirati vrstu osiguravajućih sredstava, njihov sadržaj i modalitete za njihovo izdavanje. Tim ugovorom stranke,između ostalog, ugovaraju tko će, kada i kako ishoditi bankarsku garanciju i s kakvim sadržajem. Moguć je slučaj da stranke (npr. aneksom ugovora) predvide ishođenje bankarske garancije, ali one to moraju učiniti prije započinjanja ispunjenja obveza. Ako bi koja od stranaka djelomično ispunila preuzetu ugovornu obvezu, a nakon toga ishodila bankarsku garanciju, ta bankarska garancije ne bi mogla «pokriti» i dio već ispunjenje obveze; takva garancije bi u tom dijelu bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Međutim, valja napomenuti da sama valjanost odnosno nevaljanost osnovnog ugovora odnosno klauzule o izdavanju bankarske garancije nema utjecaja na valjanost same garancije upravo iz razloga što je garancija poseban ugovor (dakle, posebni pravni posao), ali ovisno o tome radi li se o bankarskoj garanciji izdanoj s naslova jamstva ili o bankarskoj garanciji s naslova samostalnog garancijskog ugovora može utjecati na obvezu banke na ispunjenje obveze iz garancije.Odnos između nalogodavca (dužnika) i banke. Temeljem klauzule iz osnovnog ugovora kojim se jedna ugovorna stranka obvezala ishoditi bankarsku garanciju, ta ugovorna stranka sklapa s bankom ugovor kojim nalaže banci da u korist druge ugovorne stranke izda garanciju. Taj ugovor, koji je po svom sadržaju ugovor o nalogu, mora u potpunosti odgovarati klauzuli iz osnovnog ugovora u pogledu svih bitnih elemenata bankarske garancije: sadržaj garancije, vrsta, rok važenja garancije i drugo. U slučaju da tome nije tako, odnosno ako banka kasnije izda garanciju protivnu osnovnom ugovoru, odnosno ugovoru s nalogodavcem, korisnik garancije može nakon saznanja za izdanu bankarsku garanciju, ili raskinuti osnovni ugovor, ili se zadovoljiti s takvom garancijom ili tražiti od druge ugovorne stranke izdavanje nove garancije sukladno osnovnom ugovoru (to jest ispunjenje ugovorne obveze). Što će u tom slučaju učiniti, to isključivo ovisi volji korisnika garancije.

Bankarske garancije postoje u pravilu, tri pravna odnosa:

Odnos između vjerovnika i dužnika iz osnovnog ugovora, Odnos između dužnika (nalogodavca za izdavanje bankarske garancije) i banke koje izdaje

garanciju Odnos između banke koja izdaje garanciju i osobe u čiju korist se garancija izdaje.

Osim ovih odnosa, moguć je i četvrti odnos kod tzv. kontra-garancije ili supergarancije i to kada takvu garanciju zbog dodatnog osiguranja ili zbog propisa u zemlji korisnika garancije, mora izdati banka u zemlji korisnika, pa ona s bankom u zemlji nalogodavca sklapa ugovor o izdavanju bankarske garancije – tim ugovorom banka u zemlji korisnika garancije obvezuje se banci u zemlji nalogodavca da za njen račun izda bankarsku garanciju u korist vjerovnika iz osnovnog pravnog posla. Poseban slučaj poslovanja s garancijama jesu bankarske garancije, odnosno ugovori koje banka sklapa s drugom bankom ili s korisnikom. Mogu biti akcesorne prirode ili apstraktne.

Akcesorne su onda kada banka prema korisniku može isticati one iste prigovore koje bi mogao isticati i nalogodavac i odnosu prema korisniku.

Apstraktne garancije su onda kada garancija nije vezana za osnovni posao radi kojeg je dana. Kod takvih garancija banka ne može stavljati nikakve prigovore iz osnovnog posla, već je dužna platiti, pa i u slučaju da je zahtjev neosnovan.

68

8.2. Bankarske garancije u poslovnoj praksi

U ovome dijelu ćemo dalje razraditi poslovanje s garancijama s naglaskom na bankarsku praksu i na posebne slučajeve koje susrećemo u bankarskoj praksi. Tu posebno treba istaknuti garancije s naslovnom jamstva, garancije „bez prigovora“, kontra garancije i garancije za povrat avansa. Ove kategorije su često zastupljene u praksi, posebno garancija za povrat avansa.

Bankarska garancija izdana s naslova jamstva jeste garancija u kojoj se je banka obvezala da će korisniku garancije isplatiti sredstava ukoliko nalogodavac ne isplati ugovorena sredstava. Da se odredba garancije odnosi na akcesornu garanciju je obično propisano zakonom i proizlazi iz riječi „i uz podnošenje banci dokumenata“. Dokumenti koje korisnik garancije uz svoj zahtjev može podnijeti banci mogu biti takvi iz kojih se nedvojbeno može utvrditi da nalogodavac nije (prethodno) ispunio svoju obvezu. To nije jamstvo, jer kako je to ranije navedeno, banka se garancijom nije obvezala ispuniti tuđu obvezu, već svoju obvezu, s tom razlikom što je obvezu ispunjenja uvjetovala prethodnim neispunjenjem obveze dužnika iz osnovnog pravnog posla. Premda su pravne posljedice u slučaju dužnikova neispunjenja za banku iste (banka mora isplatiti korisniku garancije iznos naveden u garanciji), pravni položaj banke koja je izdala garanciju s naslova jamstva je ipak nešto različit od samog jamstva. Položaj banke je doista sličan institutu jamstva budući da banka, neovisno o tome što se radi o njenoj obvezi, može korisniku garancije isticati sve prigovore koje korisniku garancije može isticati i dužnik iz osnovnog pravnog posla. Ovo iz razloga, jer je obveza banke ovisna o postojanju dužnikove obveze. Ta bančina obveza traje i prestaje s postojanjem i prestankom dužnikove obveze iz osnovnog ugovora.

Bankarska garancije „bez prigovora“ sadrži svome tekstu klauzulu „bez prigovora“ ili „na prvi poziv“ ili riječi koje imaju isto značenje. Banka ne može prema korisniku isticati prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku po osiguranoj obvezi. Regulativom se obično jasno propisuje da se ta garancija razlikuje od bankarske garancije s naslova jamstva upravo po tome što banka ne može prema korisniku isticati prigovore koji se odnose na osnovni pravni posao između nalogodavca i korisnika garancije. Prema tome, ta je garancija apstraktna (samostalna) u odnosu na pravni posao koji je sklopljen između nalogodavca i korisnika. Za tu garanciju karakteristično je da je za obvezu banke na isplatu korisniku novčanog iznosa navedenog u garanciji, dovoljno da korisnik garancije u roku važenja garancije podnese zahtjev banci za isplatu garantnog iznosa. To je jedini uvjet od kojeg zavisi ispunjenje bančine obveze. Bankarske garancije „bez prigovora“ predstavljaju instrument osiguranja najvećeg stupnja od rizika neizvršenja ili neurednog izvršenja obveze iz osnovnog ugovora. Pravno značenje takve garancije jest u tome da banka nema pravo preispitivati pravnu osnovanost postavljenog zahtjeva za isplatom, već jedino je li ispunjen uvjet sadržan u garanciji o kojem ovisi njezino ispunjenje obveze prema korisniku (je li korisnik podnio zahtjev, je li to u ime korisnika učinila ovlaštena osoba). Naravno, time su omogućene i određene zloupotrebe korisnika garancije. Tako na primjer, korisnik garancije na prvi poziv može, ako garancijom nisu predviđeni dokumenti koje mora predati banci uz zahtjev za isplatu iznosa navedenog u garanciji, podnijeti zahtjev i u slučaju da nalogodavcu garancije nije ispunio obvezu iz osnovnog pravnog posla. U tom slučaju, nakon što banka isplati korisnika garancije te prije ili nakon što se banka naplati od nalogodavca temeljem njihovog ugovora o izdavanju garancije, nalogodavac može od korisnika potraživati iznos kojeg je banka isplatila korisniku garancije. Ipak, premda su moguće zloupotrebe bankarske garancije „bez prigovora“, cilj tih garancija, odnosno cilj zbog kojih stranke osnovnim ugovorom ugovaraju obvezu jedne od njih da ishodi takvu garanciju, jeste pravna sigurnost. Nalogodavac koji je zainteresiran da do

69

realizacije bankarske garancije dođe ako je nesumnjivo utvrđeno da je on skrivio neizvršenje ili neuredno izvršenje obveze iz osnovnog ugovora (ako je dokazano da je nastupio uvjet radi kojeg je garancija izdana), a korisnik se želi bankarskom garancijom zaštititi od štetnih posljedica neizvršenja ugovora ili insolventnosti nalogodavca. Nasuprot njima, interes banke je da ne bude uvučena u spor stranaka iz osnovnog ugovora.

U međunarodnoj trgovini dosta česta je protugarancija ili kontragarancija. To je garancija kod koje se banka u zemlji nalogodavca obvezuje u korist banke u zemlji korisnika garancije, isplatiti iznos naveden u garanciji banke u zemlji korisnika, ako se korisnik naplati od te banke. Kod kontragarancije jedna banka traži od druge banke da izda garanciju korisniku s uputom koju je dobila od prve banke, a ta (prva) banka izdaje drugoj banci garanciju da će podmiriti iznos kojeg bi druga banka morala isplatiti korisniku garancije. Prema tome, kod kontragarancije se u stvari radi o garanciji koju je jedna banka izdala drugoj banci za slučaj da ta druga banka mora isplatiti korisniku novčana sredstva koja se (druga) banka obvezala isplatiti korisniku. Ta druga garancija (kontragarancija), neovisna je od temeljnog pravnog posla, ali i od primarne garancije koju izdaje banka korisniku garancije. Kontragaranciji je slična supergarancija jeste u stvari „potvrda jamstva“.

Supergarancija je također garancija kod koje se nalaze dvije banke, ali s tom razlikom da korisnik može podnijeti zahtjev za isplatom iznosa navedenog u garanciji bilo banci koja je izdala garanciju bilo onoj koja je tu garanciju potvrdila. Kod te garancije radi se o svojevrsnom pristupanju dugu druge banke za isplatu iznosa navedenog u garanciji, koju je izdala prva banka. Supergarancijom se jedna banka obvezuje korisniku garancije da će izvršiti obvezu plaćanja iznosa navedenog u garanciji, ako to ne učini banka koja je izdala glavnu garanciju. Prema tome, tom garancijom druga banka stupa u obvezu isplate iznosa navedenog u garanciji koju je izdala prva banka.

Garancije za povrat avansa su garancije kojim se garantira povrat avansa (predujma) ukoliko dođe do ne izvršavanja pojedinih poslovnih obveza. Standardna je poslovna praksa da se prije izvršenje pojedinoga posla izvođaču daje avans ukupnoga plaćanja kako bih se krenulo u izvršenje poslovnoga dogovora. Ukoliko sredstava nisu pravilno upotrijebljena ili ukoliko dođe do drugih nepoštivanja poslovnih ugovora, naručitelj radova će aktivirati garanciju za povrat avansa i povratiti uložena sredstava. Istovremeno banka će sredstava koja su isplaćena kao avans tražiti od izviđača radova.

U poslovnoj praksi sama struktura garancije će naravno biti uvjetovana statusom klijenta kod banke i prirodom posla koji treba izvršiti.

9. Mjenjački poslovi

Da bi postojalo međunarodno bankarsko poslovanje potrebno je imati odgovarajuće kanale plaćanja između učesnika u transakcijama. Da bi moglo doći do transakcije potrebno je da se učesnicima u transakcijama omogući kupnja ili prodaja strane valute. Banke se javljaju kao akteri koji učestvuju u kupnji i prodaji strane valute.

Kod procesa plaćanja u inozemstvo druga strana obično zahtjeva plaćanja u vlastitoj valuti, isto tako kada klijenti u Hrvatskoj prime uplatu potrebno je da valutu promijene u kune, jer je to domicilna valuta u Hrvatskoj.

Definicija: Mjenjački poslovi ili FX poslovi su poslovi zamjene jedne valute u drugu. Zamjena se odvija preko kupnje jedne valute i prodajom druge valute.

70

Banka kod mjenjačkih poslova dobit može ostvarivati ili preko provizije ili na razlici kupljenje i prodajne cijene. Tako će banka kupiti devizu po jednoj cijeni i onda je prodati po većoj cijeni. U tome slučaju banka ne zadržava kod sebe stranu valutu, nego je prodaje. Ovakvo poslovanje banku čini posrednikom između onih koji žele prodati stranu valuti i onih koji žele kupiti stranu valutu, kao što smo rekli većina banaka u ostvaruje prihode na razlici između cijene po kojoj banka kupuje i po kojoj prodaje stranu valutu.

Cijena valute je izražena preko tečaja koji predstavlja odnos dvaju valuta. Da bi smo mogli razumjeti proces trgovanja devizama i kako se obavljaju FX poslovi potrebno je pogledati primjer tečajne liste odnosno cjenika valuta.

11) Slika: Tečajna lista

Vidimo da tablica ima 8 kolona. Svaka kolona ima točno određeno značenje i svoju svrhu kod predstavljanja tečajnih odnosa.

Tablica 3: Tečajna lista

Ime kolone Značenje

ValutaSkraćenica za svaku valutu s kojom je banka voljna trgovati. Valute obično nisu izražene punim imenom nego međunarodnom skraćenicom.

Šifra Svaka valuta ima svoju brojčanu šifru

JedinicaMjerna jedinica odnosa između valuta koja nam govori o kojemu se odnosu u tečajnoj listi radi. Da li je odnos valuta 1:1 ili 1:100 ili neka druga jedinica.

Kupovni za efektivu, čekove i kreditna pisma

Koju cijenu je banka voljna platiti prodavaču valute ukoliko se za sredstvo plaćanja strane valute upotrebljavaju navedene kategorije: kuna, kunske čekove ili kreditna pisma

Kupovni za devize Cijena koju je banka voljna platiti ako stranu valutu prodaje za stranu valutu.

Srednji za devize i efektivnu valutu

Srednji tečaj služi kao okvirni tečaj koji se često koristi pri sklapanju poslovnih dogovora.

Prodajni za devize Cijena po kojoj je banka voljna kupiti valutu za neku drugu stranu valutu

Prodajni za efektivu, čekove i kreditna pisma

Cijena po kojoj je banka voljna kupiti stranu valutu ako mi kupujemo stranu valutu za efektivu, čekove i kreditna pisma.

71

Poslovanje banke sa stranom valutom ćemo najbolje razumjeti tako da pogledamo jednu valutu kao ogledni primjer i analiziramo što točno koja kolona označava za banku i za klijenta banke. 12) Slika: Tečaj eura

U gornjoj tablici imamo prikaz za tečaj eura. Vidimo da je skraćenica za Euro EUR; a šifra valuta 978. Jedinica razmjene koja je upotrijebljena je 1:1 to znači da tečaj koji je upotrijebljen označava da 1€ vrijedi određeni broj kuna. Kod japanskoga jena imao 100, to znači da 100 ¥ vrijedi određenu kunsku protuvrijednost. Nakon toga imamo pet vrijednosti tečaja koje svaki imaju svoju upotrebu.

Primjer: klijent želi banci prodati € 100. Na šalteru će dobiti informaciju da je banka voljna platiti 715 hrk za klijentovih € 100. Primjer: klijent želi u banci kupiti € 100. Na šalteru će dobiti informaciju da je banka voljna prodati € 100 eura za 728 hrk. Iz primjera vidimo da banaka kada kupuje je voljna platiti 715 hrk, a kada prodaje eure je voljan prodati za 728 hrk. Razlika između kupljene i prodajne cijene od 13 kuna predstavlja prihod koji banka ostvaruje na

Osim trgovine valuta za domaću valutu postoji i međuvalutarno trgovanje, odnosno kada klijent želi prodati banci i stranu valutu i dobiti stranu valutu ili kada klijent želi kupiti stranu valutu za stranu valutu. U takvim slučajevima se primjenjuje kupovni i prodajni tečaj za devizu.

Srednji tečaj ima posebnu ulogu kod bankarskoga poslovanja jer uvelike služi kao referentni tečaj za razne ugovore banke. Srednji tečaj se često upotrebljava kod kredita u valutnoj klauzuli kada se unutar ugovora specificira da će vrijednost rate biti izračunata po „srednjem tečaju banke“. Povlašteni klijenti mogu dobiti pravo kupnje ili prodaje deviza po srednjem tečaju banke.

Primjer koji smo ovdje riješili se temelji na srednjem tečaju banke, u Hrvatskoj banke imaju pravo samostalno kreirati tečaj. Banke to čine na temelju tečaja koji svakodnevno pravi Hrvatska narodna banka. HNB kreira tečaj temeljem prosjeka vrijednosti tečaja koji su upotrijebljeni kod transakcija na deviznome tržištu u Hrvatskoj. Nakon što centralna banka objavi tečajnu listu banke na temelju svojih očekivanja samostalno kreiraju vlastiti tečaj.

Kategorije tečaja koje daje centralna banka imaju puno uži raspon vrijednosti od onih koji daju banke. Razlog tome je naravno mogućnost otvorenoga trgovanja i vlastita očekivanja kako bih ostvarile što veću zaradu od trgovanja devizama.

Trgovina deviza za velike klijente se obično odvija u sektoru riznice, mali klijenti obavljaju trgovinu devizama preko šaltera banke ili putem internetskoga poslovanja. Sektor riznice je također najčešće i sektor koji određuje tečajnu listu banke.

72

10.Internet bankarstvo – bankarstvo budućnosti

Svjesni smo da je tehnologija, naročito internet prodrli u sve pore našega života. Moderne komunikacije su srušile sve barijere dostupnosti koje su nekad postojale. Osim što je došlo do olakšavanja komunikacije došlo je i do otvaranja novih kanala za obavljanje bankarskih usluga. Sa svrhom modernizacije poslovanja i smanjenja troškova banke su se okrenule prema omogućavanju obavljanja bankarskoga poslovanja preko interneta.

Prednosti internetskog bankarstva su velike i za banku i za klijente. Klijentima omogućavaju brzo i jednostavno obavljanje dnevnih financijskih transakcija, a da pri tome ne moraju čekati u redu u poslovnicama. Bankama je omogućeno značajno smanjenje materijalnih i operativnih troškova.

Većina banka preko interneta dozvoljava omogućavanje obavljanje svih oblika bankarskih poslovanja. Preko interneta klijenti banke mogu:

Oročavati depozite Dobivati kredite Obavljati platni promet Kupovati udjele u fondovima koje vodi banka Primati obavijesti o promjenama na stanjima računa ili druge informacije vezane za

klijentovo poslovanje s bankom. Komunicirati s osobnim bankarom Obavljati mjenjačke poslove

Iako su sve kategorije bankarskoga poslovanja moguće preko interneta mnoge usluge su limitirane, to se posebno odnosi na poslovanje s kreditima. Banke preko interneta obično dozvoljavaju kratkoročne kredite koji imaju jasno definirano trajanje i kamatnu stopu, ali zato ne dozvoljavaju dugoročne kredite ili kredite za kupnju trajnih dobara. Za takve kredite su još uvijek potrebni tradicionalni načini kreditiranja preko pisanih zahtjeva.

Poslovanjem preko interneta banke su smanjile svoje materijalne troškove i otvorile nove kanale prihoda po naknadama koje ostvaruju za omogućavanje usluge internetskoga bankarstva.

73

11.Sefovi

Banke su oduvijek bile pojam sigurnosti. U velikoj većini usluga i poslovanja s bankama koje smo spomenuli do sada u knjizi isticali samo da mora postojati uzajamno poštovanje između banke i klijenata. Činjenicu o potrebi za povjerenje u sigurnost poslovanja banke su iskoristile i ponudile klijentima uslugu najma sefova kako bih klijenti mogli u banci pohraniti svoje vrijednosti. Banka stavlja određeni prostor u najam i taj najam naplaćuje po volumenu i trajanju najma.

Najam sefova je osim specifičnosti da banka iznajmljuje prostor koji onda klijent upotrebljava karakterističan i po svojem poreznome tretmanu. U Hrvatskoj se za najam sefova plaća porez na dodanu vrijednost. Banka kao financijske institucije nisu u sistemu PDV-a. Razlog za to je dvostruki. Prvi razlog je u ekonomskoj teoriji koja banka ne svrstava u proizvodne institucije, tako da je teško mjeriti koja je dodana vrijednost. Banke ništa ne proizvode nego uzimaju depozite koje onda ih dalje plasiraju. Kako je količina prikupljene glavnice jednaka glavnici koja je vraćena ne postoji dodana vrijednost koju je onda moguće porezno tretirati. Drugi razlog jeste praktični razlog koji direktno proizlazi iz ekonomske teorije. Kako je glavnica posuđena jednaka glavnici koja je vraćena što je moguće oporezivati jeste kamatni prihod što nema smisla jer kamata ne predstavlja dodanu vrijednost novcu. Vrijednost glavnice se ne mijenja. Najam sefova kao usluga ima svoju dodatnu vrijednost i zato se nalazi u sistemu PDV-a. Sefovi se nalaze samo u poslovnicama banke koje zadovoljavaju tehničke uvjete.

PITANJA I ZADACI

Koje poslove banka nazivano neutralnima i zašto upotrebljavamo taj termin?Koje su vrste bankarski računa i tko ih može otvoriti?Koja je važnost platnoga prometa za učesnike u ekonomiji? Što je to glavni račun i koje su njegove karakteristike? Koja su tri temeljna oblika plaćanja? Putem kojega sistema se izvršavaju doznake u inozemstvo? Definiraj ček, mjenicu, bjanko zadužnicu i koje su razlike između ovih instrumenata plaćanja? Koja je prednost akreditiva naprema deviznoj doznaci plaćanja? Za što se upotrebljavaju garancije i koje vrste garancija postoje? Koja je uloga garancije u poslovanju poduzeća? Koja je razlika između kupovnoga i prodajnoga tečaja? Koja je česta upotreba srednjega tečaja? Zbog čega internet bankarstvo se sve više širi i postaje standardan oblik odnosa sa bankom?

74

I - b) PASIVNI BANKARSKI POSLOVI

U OVOME DIJELU

Poslovanje banke se može najjednostavnije predočiti preko protok novca kroz banku. U prošlome poglavlju smo definirali uvjet koji je potreban da bih mogli poslovati s bankom – otvaranje računa. U ovome dijelu ćemo se baviti bankarskom pasivom, posebno ćemo se osvrnuti na karakteristike bankarske pasive i što ona znači za banku i što znači za klijenta. U pasivi banke novac „ulazi“ u banku i nakon odvajanja sredstava za propisanu regulativu banka može s sredstvima raspolagati. Banka raspolaže s novcem u aktivi banke, kada banka plasira sredstava onda novac „odlazi“ iz banke. Ulaz novca kroz pasivu i njegovo plasiranje kroz aktivu banke bio bi opis poslovanja banke ako bi smo gledali bilancu banke. Banke su omogućile klijenti da jasno definiraju svrhu sredstava koje posuđuju bankama, svrha računa u banci se najbolje vidi preko tipova računa koje klijent može otvoriti.

U ovome poglavlju je važno da:

Naučite tipove račune koje klijent može imati u banci. Shvatite kako tipovi računa utječu na poslovanje banke Obratite pažnju na dvije karakteristike sredstava koje banka prima: trajanje i valutu.

1. Depoziti (računi)

U poglavlju o platnome prometu banke nismo pisali o vrstama računa koje klijenti mogu imati kod banke. Razlog tome je bio što poslovanje preko računa jeste dio platnoga prometa, ali da bih klijenti mogli poslovati s bankom trebaju različite oblike računa od banke. Ovaj nedostatak ćemo upotpuniti u ovome poglavlju.

Prikupljena sredstava u banku dolaze preko individualni računa. Kako bih se moglo poslovati s bankom potrebno je imati otvoreni račun u toj banci. Prilikom otvaranje računa klijent mora jasno definirati svrhu računa i za koga se otvara račun. Otvaranje računa znači početak poslovnoga odnosa između klijenta i banke. Otvaranjem računa klijent u banci dobiva broj računa koji jedinstveno pripada klijentu. Preko broja računa banka prepoznaje klijenta kao jedinstvenoga. Otvaranje računa jeste poslovni događaj, ali taj poslovni događaj nema utjecaja na bilancu banke jer je otvaranje računa samo administrativno registriranje klijenta u kompjuterskome sustavu banke. Za promjenu vrijednosti računa potrebno je napraviti uplatu na taj račun, odnosno izvršiti novčanu transakciju.

75

Definicija: transakcija je svaki poslovni događaj koji uzrokuje promjenu stanja računa klijenta

Definicija: stanje računa je trenutno novčano stanje na računu ili vrijednost sredstava koji se nalaze na računu.

Primjer:: Klijent otvori račun u banci i oroči depozit na 6 mjeseci. Nakon 6 mjeseci banka pripisuje kamatu. Iako je depozit istekao klijent može ostaviti novac na računu. Nakon 7 mjeseci od originalnoga oročenja klijent povuče polovinu sredstava koja su na računu, jer mu je zatrebao novac. Koliko je ovdje bilo transakcija? Odgovor je tri. Prva transakcija je bila deponiranje novca na račun. Definirali smo da otvaranje računa nije transakcija. Druga transakcija je bila kada je banka pripisala kamatu na oročena sredstava na računu. Prije pripisa kamate na računu je bio samo oročeni novac. Kada je banka pripisala kamatu, stanje na računu se je promijenilo, vrijednost računa se je uvećala za kamatu. Treća transakcije

Do sada smo samo spominjali generički termin „račun“ u banci. Sada ćemo krenuti i detaljniju podjelu vrsta računa koji se nalaze u banci. S obzirom da je karakteristika Hrvatskih građana da veliki dio svoje štednje drže u stranoj valuti krenuti ćemo prvo u podjelu računa u banci s obzirom na valutu koja se drži na tome računu.

1.1. Podjela depozita (računa) po valuti

Podjela računa po valuti je zasnovana na tome koja valuta se može nalaziti na pojedinome računu. Za svaku valutu koju klijent želi držati u banci, banka traži otvaranje zasebnih računa. Nije moguće istovremeno imati različite valute na istome računu. Ovo pravilo postoji iz praktičnosti kako bih se uvijek moglo utvrditi koliko sredstava se nalazi na računu i kako bih se mogla pratiti promijene i transakcije po računu.

Domicilna valuta jeste valuta koja je legalno sredstvo plaćanja u određenoj zemlji. Devizna valuta je strana valuta, to jest valuta koja predstavlja sredstvo plaćanja drugih država i nije legitimno sredstvo plaćanja u državi u kojoj posluje klijente. Sukladno tome prva podjela računa jeste na:

Račun u domaćoj valuti Devizni račun

Napomena: valuta koja se upotrebljava ne mora nužno biti originalna valuta države u kojoj se odvija poslovanje. Radi različitih razloga pojedine država kao sredstvo plaćanja upotrebljavaju valute drugih država. Ekvador upotrebljavaju američki dolar kao sredstvo plaćanja. Znači valutu koja nije individualno povezana sa Ekvadorom. Također imamo i

13) Slika: Podjela računa

76

Nameće se pitanje zašto građani i poduzeća trebaju devizne račune. Za poduzeća odgovor je relativno jednostavan. Hrvatska je mala otvorena ekonomija, a to znači da jako puno roba i usluga prolazi kroz Hrvatsku. Postoji jako puno roba i usluga koje Hrvatska ekonomija uvozi ili izvozi. Ukoliko poduzeće uvozi robu treba imati valutu zemlje iz koje uvozi robu kako bih moglo obavljati plaćanja. Naravno tu valutu drži na svojem deviznome računu, kako bi poduzeće moglo razlikovati količinu sredstava kojima raspolaže u domaćoj valuti od količine sredstava koji se nalaze u stranoj valuti.

Hrvatski građani imaju običaj i tradiciju štedjeti u stranoj valuti. Ova tradicija je nastala iz povijesnih okolnosti kada je zbog velikih stopa inflacije često dolazilo do nestabilnosti domicilne valute. Kako bih se to izbjeglo građani traže stabilnost koju onda pronalaze u stranoj valuti. Da bi mogli štedjeti u stranoj valuti građani također moraju imati devizne račune. Nakon podjela valuta po računima, prelazimo na podjelu računa po njihovoj namijeni.

1.2. Podjela depozita (računa) po namjeni

Kod podjele računa po valutama smo se fokusirali na valutu koju građani i poduzeća (ili drugi klijenti banke) drže na računu. Sada ćemo se fokusirati na namjenu računa odnosno za što pojedini klijenti upotrebljavaju svoje račune. Tako račune po namjeni dijelimo na sljedeći način:

Tekući račun – tekući račun je osnovni račun za građane preko kojega građani ostvaruju dnevne transakcije.

Žiro račun – je osnovni račun za poduzeća preko kojega poduzeća ostvaruju svoje dnevne transakcije. Žito račun također mogu imati i građani kako bih preko njega primali dohotke koji ne dolaze direktno od plaće.

Štedni račun – račun na kojemu klijenti drže i oročavaju višak sredstva. Građani obično imaju štedne račune dok poduzeća obično individualno ugovaraju depozite.

Tekući račun je osnovni račun za poslovanja banaka s građanima. Banka obično kao preduvjet za otvaranje tekućega računa traže potvrdu o stalnome izvoru prihoda. Drugim riječima banka će od

PODJELA RAČUNA PO VALUTAMA

Račun u domaćoj valuti

Devizni račun

10 kuna

10 kuna

valuta: Hrvatska kuna

valuta: EuroŠvicarski franakAmerički dolar

90 kuna

100 hrk

90 kuna

100 hrk

77

klijenta tražiti da se prihodi klijenta uplaćuju na tekući račun. Pod prihodima banka smatra da klijent dobiva plaću ili da dobiva mirovinu na taj račun.

Definicija: poslati uplatu na račun ili izvršiti plaćanje na račun znači preko naloga izdanoga banci promijeniti stanje na računu. Odnosno izvršiti plaćanje.

U slučaju uplate na račun transakcija se registrira kao promijenjena vrijednosti stanja na računu i povećava vrijednosti računa. Uvjet da bih se mogla ostvariti uplata na račun jeste da se banci točno specificira na koji račun treba izvršiti uplatu. Specifikacija računa se obavlja preko davanja broja računa, preko jedinstvenoga broja računa banka prepoznaje kojemu je klijentu transakcija namijenjena i u kojoj banci se nalazi račun.

Žiro račun: mogu imati i građani i poduzeća. Za građane je žiro račun, račun na koji mnogi primati dodatne prihode koje ostvaruju. Za poduzeća je žiro račun osnovni račun preko kojega poduzeća obavljaju svoje poslovanje. Žiro račun isto kao i tekući račun ima svoj jedinstveni broj kojim banka razlikuje individualne klijent i kako rasporediti uplate.

Štedni račun. Štedni račun služi za dugotrajnije odlaganja sredstva koji se oročavaju na određeni vremenski rok. Minimalni rok oročenja koje banke nude svojim klijentima jeste jedan mjesec. Određenim klijentima banka preko Sektora riznice omogućava i kraća oročenja koja mogu imati ročnost i jedan dan.

Do sada smo napravili podjelu računa na valuti i po vremenskome trajanju. Za banku su obje karakteristike važne. Valuta sredstava koji su povjerene banci automatski diktira valutu sredstava koje će banka plasirati. Banka mora imati uravnoteženi sastav valuta u pasivi i u aktivi. Ukoliko je većina pasive banke u stranoj valuti, većina aktive banke će također biti u stranoj valuti. Vrijeme na koje je banka dobila sredstava je također značajno. Banka mora planirati vremensko trajanje plasmana sukladno vremenskome trajanju sredstava koje je primila. Ukoliko banka prima samo kratkoročna sredstva (tekući i žiro računi) da bih zadržala vlastitu sposobnost poslovanja i izvršavanja transakcija banka mora isto tako imati kratkoročne plasmane. Ukoliko banka ima izvore sredstava koji su dugoročni (oročena štednja) banka može plasirati sredstva na duža vremenska razdoblja, a da pri tome ne ugrožava vlastitu likvidnost.

Kao što vidimo plasmane banke po trajanju i valuti direktno uvjetuju karakteristike sredstava koje je banka prikupila, zato je važno da u sljedećem poglavlju krenemo u poslovanje banke tako što ćemo pogledati kako promijene u vrijednosti valute i kamatna stopa utječu na odabire strukture usluga banke.

1.3. Izračun kamate i odabir valute

Račune smo podijelili po namjeni i po valuti. Ponovo ćemo pogledati sliku podjele računa po valuta, sada ćemo objediniti dvije podjele računa:

78

14) Slika: Računi klijenta u banci

Žiro račun može biti u valuti koju trebamo u našem poslovanju. Poduzeće koje posluje sa inozemstvom će imati devizni žiro račun kako bi na njega moglo primati uplate iz inozemstva ako su te uplate u stranoj valuti. Nije potrebno otvarati račune za sve valute s kojima poduzeća posluje. Poduzeće može otvoriti račune i pod račune za nekoliko osnovnih valute s kojima se najčešće susreće u poslovanju. U slučaju kada prima uplate poduzeće može specificirati u kojoj valuti želi uplatu. Kada poduzeće mora napraviti uplate u valuta za koje nema račune, poduzeće može banci izdati nalog da obavi plaćanje u stranoj valuti. Poduzeće da bi došlo do strane valute upotrijebi slobodna sredstava za FX transakciju i onda banka napravit plaćanje u željenoj valuti.

Štedni račun će ovisiti o osobnoj želji klijenta u kojoj valuti želi držati štednju. Rok trajanje depozita također ovisi o individualnoj želji klijenta, koja mora biti usuglašena sa mogućnosti oročenja koje je banka volja ponuditi. S obzirom da banka prima sredstava i mora poštovati želje klijenata, karakteristike pasive će automatski diktirati karakteristike aktive. Štednja u stranoj valuti predstavlja rizik i za banku i za klijenta. Promijene u tečaju (odnosu između dvaju valuta) mogu promijeniti vrijednosti sredstava koje klijent drži u banci. Zato ćemo sada pogledati definiciju valutnoga rizika i što valutni rizik znači za pojedinoga klijenta. Kontrolu valutnoga rizika banke ostavljamo za poglavlje o rizicima.

Definicija: valutni rizik je rizik koji klijent banke preuzima na sebe kada ima sredstava u banci u stranoj valuti. Klijent je podložan valutnome riziku kada zbog promjene tečaja dolazi do promjene vrijednosti klijentove imovine ili klijentovih dugovanja.

Primjer:: dana 1.1.2008 klijent ima 1000€ depozita, neka je tečaj eura i kune 1€ = 7,4 hrk toga dana. U tome slučaju depozit od 1000€ vrijedi 7400 hrk (1000 vrijednost u eurima * 7,4 tečaj). Nakon godine dana na dan 1.1.2009 vrijednost tečaja se je promijenila i sada je tečaj 1€ = 7,2 hrk. U tome slučaju depozit od 1000€ ne vrijedi više 7400 hrk nego vrijedi 7200 hrk (1000€ koje klijent ima * 7,2 novi tečaj). U godinu dana

RAČUNI KLIJENATA U BANCI

Žiro račun

valuta: Domaća

Kratkoročni računi

Dugoročni računi

10 kuna

10 kuna

Štedni račun

10 kuna

10 kuna

Tekući račun

valuta: DomaćaStrana

90 kuna

100 hrk

90 kuna

100 hrk

valuta: DomaćaStrana

90 kuna

100 hrk

90 kuna

100 hrk

79

Definicija: Aprecijacija tečaja je jačanje tečaja. Valuta je aprecirala kada se vrijednost valute u odnosu na drugu valutu povećala. Deprecijacija tečaja je slabljenje valute. Valuta je deprecirala kada se vrijednost valute u odnosu na drugu valutu smanji.

Koju pojavu imamo u našem primjeru? Vidimo da je tečaj bio 1€ = 7,4 hrk a nakon godine dana tečaj bio 1€ = 7,2 hrk. Jedan euro može kupiti manje hrk nakon godine dana, isto tako možemo reći da je potrebno izdvojiti manje hrk da bi klijent kupio jedan euro. S obzirom da jedan euro kupuje manje kuna kažemo da je euro depricirao, a kako treba izdvojiti manje hrk za jedan euro kažemo da je hrk aprecirala ili ojačala.

U primjeru koji smo imali vidjeli smo da je kuna ojačala i da se je vrijednost depozita klijenta koji je u eurima smanjen kada taj isti depozit izrazimo u kunama. U našem primjeru držeći depozite u eurima, došlo je do smanjenje imovine klijenta.

Definicija: Kada dođe do primjene imovine zbog promjene u tečaju valuta kažemo da je došlo promijene vrijednosti imovine zbog tečajnih razlika. Ukoliko promjena tečaja vodi do povećanja imovine kažemo da imamo pozitivne tečajne razlike. Ukoliko promjena tečaja vodi do gubitka imovine kažemo da imamo negativne tečajne razlike.

U primjeru klijent je ostvario gubitak zbog promijene vrijednosti tečaja.

Tablica 4: Gubitak vrijednosti depozita zbog tečajnih razlika

Datum Tečaj Vrijednost

1.1.2008 7,4 7400

1.1.2009 7,2 7200

Neto razlika -200

Primjer: Pogledajmo sada suprotnu situaciju u kojoj dolazi do slabljenja tečaja kune. Neke je tečaj na dan 1,1,2009 1€ = 7,2 hrk, a godinu dana kasnije na dan 1.1.2010 neka je tečaj 1€ = 7,8 hrk. Sada možemo ponovo pogledati račun dobiti i gubitka po tečajnim razlikama:

Tablica 5: Dobit vrijednosti depozita zbog tečajnih razlika

Datum Tečaj Vrijednost

1,1,2008 1€ = 7,4 hrk 7400

1,1,2009 1€ = 7,8 hrk 7800

Neto razlika +400

Kada se dogodilo da je kuna oslabila, klijent banke je ostvario pozitivne tečajne razlike i vrijednost depozita se je povećala.

Primjer:: Klijent banke ima 7400 hrk, ovaj novac predstavlja višak sredstava i klijent ga želi oročiti. Iako je vrijednost u kunama, klijent želi napraviti devizni depozit. Ukoliko je tečaj 1€ = 7,4 hrk klijent dobije 1000€ koje onda oroči po kamatnoj stopi od 7%. Nakon godine dana osoba iz primjera dobije 1070€. Na depozit je ostvrena kamata. Pogledajmo sada kako je promjene tačaja utjecala na povrat koje je ostvario klijent. Za godinu dana tečaj se je promijenio i sada više nije 1€ = 7,4 hrk nego je sada 1€ = 7,178. Znači za godinu dana tečaj je ojačao 3%.

Promijene tečaja koje smo analizirali u primjerima direktno utječu na poslovanje banke. Svaka promjena vrijednosti ima utjecaj na poslovanje banke, jer banka mora nekako računovodstveno

80

pokriti i tečajne razlike. Zbog promjenjivosti tečaja banka je izložena valutnome riziku i mora naći načina da bih se zaštitila od valutnoga rizika. Jedan od načina na koji se banka se štiti od valutnoga rizika jeste da ima istu valutno strukturu u aktivi, kao što je ima u aktivi.

Nakon analize tečaja krenuti ćemo sa analizom kamatne stope. Kamatna stopa je cijena koju banka plaća na sredstava koja dobiva od klijenata. Važno je znati kako kamatna stopa utječe na dužinu sredstava koje banka prima i kako kontrola kamatne stope može utjecati na ponašanje klijenata.

Osnova formula za vremensku vrijednost novca jeste:

Gdje je

FV – buduća vrijednostP – glavnicar – kamatna stopa n – vremensko trajanjeDva obračuna kamate koje smo do sada prezentirali jesu konformni i jednostavni obračun kamata. Razlika između dva načina obračuna kamate jeste veličina kamatnoga troška koji banka mora platiti za upotrebu sredstava.

Tablica 6: Različiti obračuni kamata

JEDNOSTAVNI OBRAČUN KAMATA

Vremensko razdoblje 0 1 2 3 4 5Glavnica 1.000 1.000 1.000 1.000 1.000 1.000Kamatna stopa 7% 7% 7% 7% 7% 7%Ukupna kamata 70 70 70 70 70Ukupna vrijednost depozita 1070 1140 1210 1280 1350

SLOŽENI OBRAČUN KAMATA

Vremensko razdoblje 0 1 2 3 4 5Glavnica 1.000 1.070 1144 1225 1310 1402Kamatna stopa 7% 7% 7% 7% 7% 7%Ukupna kamata 0 70 144.9 225 310.8 402.5Ukupna vrijednost depozita 1.000 1.070 1144.9 1225 1310.8 1402.5

U tablici vidimo da složeni obračun kamate ostvaruje kamatu na kamatu. Odnosno kod složenoga obračuna kamate, kamata postaje nova glavnica zbog toga je i trošak banke veći kod složenoga obračuna kamate.

Klijenti banke imaju različite mogućnosti oročenja od 1 mjeseca do nekoliko godina. Klijentima su također s obzirom na vrijeme ponuđene različite kamatne stope ovisno o vremenskome trajanju oročenja. Visina kamatne stope je proporcionalna sa dužinom oročenja. Banka na ovaj način nastoji na što duži rok vezati štednju klijenta, što je štednja vezana na duži rok banka ima više opcija za upotrebu sredstava. Banka će isto tako nastojati kreirati što više proizvoda koji u sebi sadrže jednostavan obračun kamatne stope, jer na taj način banka će imati manje kamatne troškove.

Slijedeći istu logiku banka će kreirati proizvode koji će nagrađivati klijente banke s višom kamatnom stopom što je duži rok oročenja, banke također imaju i depozite koji omogućuju podizanje kamate za vrijeme trajanja oročenja. Svaki puta kada klijent podigne kamatu, ta kamata ne može postati dio glavnice i banci direktno pada kamatni trošak banke.

81

Da bih klijent mogao poslvoati s bankom mora otvoriti račun u banci. Da bih mogao otvoriti račun u banci klijent mora banci dati na uvid određenu dokumentaciju. Dokumentacija potrebna za otvaranje bilo kojega računa u banci:

Presliku identifikacijske isprave Izjavu za otvaranje računa građana Ne rezidenti također moraju dostaviti presliku putovnice

Tekući račun traži dodatnu dokumentaciju: Dokaz o mjestu boravka odnosno prebivališta, preslika identifikacijske

isprave za rezidente s boravkom od najmanje 183 dana Potvrda o redovitim primanjima

Trebate primijetiti količinu dokumentacije koja je potrebna za otvaranje računa u banci. Iz navedenoga se vidi da banka za otvaranje rečuna uglavno traži potvrdu o identitetu i mjestu stanovanja. Druga dokumentacija je samo

2. Izvori sredstava u pasivi

Računi koje pojedini klijenti imaju u banci nisu jedini način na koji banka može doći do sredstava. Postoje i drugi izvori, tako da možemo analizirati svaku banku po karakteristikama izvora sredstava u pasivi. Za banku je važno pratiti strukturu pasive. Praćene strukture pasive se odvija u nekoliko dimenzija: ročnost, valuta, sektor. U ovome poglavlju ćemo analizirati porijeklo sredstava u pasivi. Pogledati ćemo sektorsku strukturu pasive. Prvo ćemo definirati izvore sredstva „po načinu na koji su došli u banku“. Po načinu izvori prikupljanja sredstava s kojima banka raspolaže sredstava u pasivi banke se mogu podijeliti na primarne i sekundarne izvore sredstava.

Definicija: Primarni izvori sredstava su svi izvori sredstava kod kojih su klijenti ponudili svoja sredstava na raspolaganje banci.

Definicija: Sekundarni izvori sredstava su izvori sredstava koje je banka morala aktivno prikupljati na kratkoročnim i dugoročnim tržištima kapitala.

Poslovanje banke je ograničeno pasivom banke. Već smo jasno definirali da vremensko trajanje pasive i valutna struktura pasive diktiraju strukturu aktive. Veličinu aktive i mogućnost davanja kredita su zadani izvorima sredstava banke.

Banka koja nije u stanju prikupiti dovoljno sredstava za željeno kreditiranje iz primarnih izvora sredstava se mora okrenuti sekundarnim izvorima sredstava. Banka poseže za sekundarnim izvorima sredstava radi dva osnovna razloga:

Kako bih zadovoljila kratkoročne potrebe za likvidnošću. Obično pod kontrolom sektora riznice.

82

Kako bih došla do dugoročnih izvora sredstava kako bih mogla imati dugoročne plasmane. Obično pod kontrolom Sektor dugoročnoga financiranja.

Građani i poduzeća s kojima banka posluje su najčešći primarni izvor financiranja za banku. Sektori koji za banku mogu biti izvor sekundarnih izvora financiranja su:

Banke Fondovi (investicijski, hedge, mirovinski) Vlasnici Drugi učesnici na tržištu novca i tržištu kapitala Centralna banka Poduzeća

Napraviti podjelu po sektorima je teško, jer je moguće da se depoziti istoga klijent kod banke karakteriziraju različito po podjeli izvora sredstva. Pogledajmo to na primjeru velikih poduzeća koja imaju svoje žiro račune kod nekoliko banaka. Sredstava na žiro računu poduzeća se karakteriziraju kao primarni izvori sredstava. Isto tako je moguće da sektor riznice traži od pojedinoga poduzeća da iz jedne banke prebaci i drugu banku sredstava i oroči ih. Ukoliko je cijena zadovoljavajuća poduzeće će napraviti kratkoročni depozit preko Sektora riznice banke. Takav kratkoročan depozit, koji je poduzeće ugovorilo sa Sektorom riznice se treba smatrati sekundarnim izvorom sredstava. Možemo imati slučaj da jedno poduzeće bude istovremeno izvor i primarnih i sekundarnih izvora financiranja u pojedinoj banci. Iako je primjer interesantan u bankarskoj praksi on je relativno rijedak i banka možda ima samo nekoliko takvih klijenata. Kod podjele sredstava na primarne i sekundarne važno je imati na umu da li je banka aktivno tražila sredstava ili nije.

Sredstava koja prikuplja sektor riznice u banci su kratkoročna sredstava koja banka upotrebljava kako bih zadovoljila kratkoročnu likvidnost i kontrolirala protok novca u banci. Za financiranje kredita banci su potrebna dugoročna stabilna sredstava, koja se također mogu prikupiti kroz sekundarne izvore sredstava. Primjeri dugoročnih izvora sredstava mogu biti:

Aktivno prikupljanje dugoročnih depozita Izdavanje obveznica kako bih se osiguralo dugoročno financiranje Dobivanje kredita od drugih banaka također radi osiguranja dugoročnoga financiranja. Hibridni instrumenti koji su dio kapitala

Karakteristika navedenih sekundarnih izvora sredstava jeste njihova dugoročnost što za banku znači dodatnu stabilnost izvora financiranja. Dobivanje kredita od drugih banaka je vrlo često izvor financiranja za pojedine projekte ili za male banke. Dobivanje sredstava za određene projekte je sastavan način na koje neke trgovačke banke funkcioniraju. Specijalizirane banke daju drugim bankama kredite, pod uvjetom da se ta sredstva upotrijebe na točno definirane načine.

Izvori sredstava banaka su posebno važni za regulatore. Centralne banke (i drugi regulatori bankarskoga sustava) u pojedinim zemljama prate kakav je sustava pasive banaka u ekonomiji. Struktura pasive po izvorima sredstava može biti vrlo značajna u razdobljima ekonomskih

Ovim smo završili poglavlje o depozitima odnosno izvorima sredstava banke. Naglasak je bio na ulaz sredstava u banku i kako karakteristike pasive banke (sredstava koja ulaze u banku) diktiraju plasmane banke (sredstva koje izlaze iz banke), odnosno aktivu banke. Aktivom banke ćemo se baviti u sljedećem poglavlju.

PITANJA I ZADACI

Definiraj kamatnu stopu?

83

Da li je otvaranje poslovnoga računa transakcija? Koja je razlika u namjeni računa između tekućega i štednoga računa? Definiraj aprecijaciju i deprecijaciju tečaja? Kada klijent oročava devizni depozit tečaj je 1€ = 7.5 hrk. Klijent oročava depozit od 1000 € na godinu dana po kamatnoj stopi od 5%, na dan isteka oročenja tečaj je 1€ = 7,3 hrk. Koliki je klijentov prihod po kamatama u eurima? Koliko je kunski prihod klijenta od kamata u kunama po tečaju na dan isteka oročenja? Koliki je tečajni gubitak/dobitak za klijenta kada se usporedi kamatni prihod po dva različita tečaja? Koliki je ukupni prinos klijenta u kunama kada se kamata u eurima prilagodi za promjenu tečaja? Koliki je ukupni postotni prinos klijenta s obzirom na vrijednost njegovoga depozita u kunama na dan isteka oročenja? Koliki je ukupni kamatni prihod na oročenja od 10 000 hrk na 10 godina po kamatnoj stopi od 7% kada je obračun kamatne stope jednostavan? Koliki je ukupni kamatni prihod na oročenja od 10 000 hrk na 10 godina po kamatnoj stopi od 7% kada je obračun kamatne stope komforan?Koja je razlika u kamatnome prihodu iz prošla dva primjera i zašto? Koja je podjela kartice i koja je razlika između vrsta kartica? Kada upotrebljavamo debitnu karticu u trenutku plaćanja, čija sredstva koristimo? Kada upotrebljavamo kreditnu karticu u trenutku plaćanja čija sredstava koristimo? U tekstu smo napisali “Poslovanje banke je ograničeno pasivom banke” objasnite ovu rečenicu? Objasni razliku između primarnih i sekundarnih sredstava za banku? Na koja sredstava bih se banka trebala osloniti u svojem poslovanju primarna ili sekundarna?

84

I - c) AKTIVNI BANKARSKI POSLOVI

U OVOM DIJELU:

Nakon što banka primi sredstva, banka ih dalje nastoji plasirati najčešće u obliku kredita, iako plasmani banke nisu ograničeni samo na kredite. Kredit je temeljna usluga koju banka obavlja i trebao bih biti najveća stavka aktive banke. Za razliku od prošloga poglavlja kada nismo pravili velike razlike između poslovanja s građanima i poslovanja s poduzećima u ovome dijelu ćemo napraviti jasnu razliku između načina poslovanja sa pojedinim sektorima banke. Građani imaju različite potrebe za sredstvima od poduzeća, osim što se razlikuju po namjeni upotrebe sredstava razlika je i po veličini sredstava koje traže od banke. Krediti prema poduzećima su puno veći što naravno povećava i kreditni rizik banke. Veličina kredita poduzećima uvjetuje i potrebu da banka što pozornije prati namjenu i upotrebnu sredstava koja je plasirala poduzećima. Zato su krediti poduzećima puno kompleksnije financijske konstrukcije. Razliku u financijskoj kompleksnosti ćemo jasno definirati kada budemo objasnili namjenu kredita za građane i za poduzeća.

U ovom poglavlju je važno da:

Razumijete razliku između kreditiranja građana i kreditiranja poduzeća. Naučite sve oblike financiranja poduzeća i građana Primijenite otplate planove za kredita i naučite što različiti planovi znače za banke, a što

znače za klijente.

1. Krediti

Banka koja je primila sredstava u pasivnim poslovima, s tim sredstvima raspolaže u aktivi. S obzirom da primljena sredstva sa sobom nose trošak, banka nastoji plasirati sredstava kako bi mogla imati veći prihod od troška koji mora platiti za prikupljenu pasivu. Banka plasira sredstava ekonomskim participantima koji imaju manjak raspoloživih sredstava.

Trebamo na početku zadržati se malo na terminologiji. Upotreba raspoloživih sredstava banke obično ima generički termin plasman. Plasirati sredstva za banku znači upotrijebiti slobodna sredstava, ali plasiranje sredstava nije nužno ograničeno samo na kredite. Kredit je samo jedan od mogućih instrumenata koje banka može upotrijebiti kako bih klijentima plasirala sredstava ili kako bih upotrijebila sredstava. U ovome poglavlju mi ćemo se fokusirati na kredite, ali postoje i drugi oblici plasmana kojima banka može dati sredstava klijentima, najbolji primjer toga jesu obveznice. Kada banka kupi obveznicu koju je izdalo poduzeće ili država banka je direktno plasirala svoja sredstava klijentu, samo je razlika u karakteristikama instrumenta. Obveznica, kredit ili neki treći instrument su samo oblici kojima banka financira klijente. Kredit je najčešći oblik plasmana i kao termin se najčešće upotrebljava. Osim plasiranja sredstava klijentima banka može upotrijebiti

85

sredstava kako bih trgovala sa raznim instrumentima i onda ostvarivala prihode u razlici na kupovnoj ili prodajnoj cijeni.

Mogući tipski proizvodi aktivnog bankovnog poslovanja su: kratkoročni krediti, dugoročni krediti, lombardni kredit, eskontni kredit, konto korentni kredit, hipotekarni kredit, kupnja dionica, kupnja obveznica i drugih dužničkih papira, repo poslovi, kupnja udjela u fondovima, diskontiranje mjenica.

Definicija: Kredit je plasman sredstava banke klijentu po definiranim uvjetima: trajanju, kamatnoj stopi, naknadi, valuti i elementima osiguranja.

Cijena kredita je kamatna stopa. Banka za kredit također može naplaćivati i naknadu. Naknada se kod kredita obično sastoji od različitih elemenata, najčešća je naknada za obradu kredita koja je izražena u postotku ukupnoga iznosa kredita. Kamatna stopa koju klijent plaća na kredit, plus naknada koje plaća banci za klijenta predstavljaju trošak kredita za klijenta, a prihod od kredita za banku. Cjelokupni trošak kredita (naknada plus kamata) predstavlja stvarni trošak kredita za klijenta i regulatori često propisuju bankama da moraju klijenta obavijestiti o tome stvarnome trošku i banke to čine u obliku izražavanja efektivne kamatne stope.

Definicija: Efektivna kamatna stopa na kredit je kamatna stopa koju bi klijent morao platiti ukoliko bi svi troškovi po kreditu bili objedinjeni u kamatni trošak.

Po međunarodnome računovodstvenome standardu banka je dužna prihodovati naknadu u isto vrijeme kada prihoduje i kamatu koju naplaćuje po kreditu. U tome slučaju naknada koja je naplaćena po kreditu se može razbiti na obročne otplate koje su jednake periodima kada se plaća pojedina rata kredita. Na ovaj način prihod banke se u svakome periodu anuiteta sastoji od dva dijela: prihoda od kamate koja je dio rate i dio naknade koji se pripisuje u tome vremenskome periodu. Matematički je moguće pribrojiti naknadu u pojedinome vremenskome periodu ukupnoj rati i onda izračunati koja kamatna stopa bih trebala biti na kredit da rata bude jednaka rati sa uvećanom vrijednosti za naknadu u tome periodu. Nova kamata koja je potrebna da bih se dobila anuitet kredita koji je jednak anuitetu plus naknadu u tome periodu predstavlja efektivnu kamatu na taj kredit. Efektivnu kamatnu stopu također možemo predstaviti i kao odgovor na sljedeće pitanje: kolika bih bila rata kredita kada bih prihodi banke ostali isti, ali bi banka umjesto naplate naknade povećava kamatnu stopu? Iz ove perspektive efektivna kamatna stopa je kamatna stopa koju klijent plaća, jer mu je u trošak kredita uračunata i naknada koju naplaćuje banka. Za klijenta banke vrijedi sljedeća jednakost:

efektivna kamatna stopa = nominalna kamatna stopa + naknada za kredit + ostali troškovi kredita

Efektivna kamatna stopa je jako važna kod poslovanja s klijentima, jer različiti klijenti imaju različite preference. Tako je nekim klijentima važnije da plate što manju naknadu, a nekima da plate što manju kamatu. Kod poslovanja s klijentima potrebno je znati na što je klijent osjetljiv i onda po tome kreirati strukturu proizvoda.

Kao i kod depozita kredite možemo također podijeliti na nekoliko načina. Prvo ćemo napraviti podjelu po valuti. Standardna podjela po valuti kredita je sljedeća:

Krediti u domaćoj valuti Krediti sa valutnom klauzulom Krediti u stranoj valuti.

Krediti u domaćoj valuti su isplaćeni u domaćoj valuti i klijent ga vraća u domaćoj valuti.

Krediti sa valutnom klauzulom su oni čija je otplata vezana za stranu valutu. Kredit je isplaćen u domaćoj valuti, ali je otplatni plan napravljen u stranoj valuti po tečaju na dan kada je kredit uplaćen na račun. Anuiteti kredita su izraženi u stranoj valuti. Klijent kada plaća ratu anuiteta mora platiti protuvrijednost u domaćoj valuti anuiteta na dan kada uplaćuje anuitet. To znači da klijent

86

otplaćuje kredit u domaćoj valuti, ali da veličina rate kredita na pojedini dan ovisi o tečaju strane valute uz koju kredit ima klauzulu. Ovakvi krediti nose u sebi valutni rizik i za banku i za klijenta.

Krediti u stranoj valuti su krediti isplaćeni u stranoj valuti i koje klijent otplaćuje u stranoj valuti. Devizni krediti također u sebi nose valutni rizik i za banku i za klijenta.

Primjer: klijent je dobio stambeni kredit od banke u trajanju 30 godina i vrijednosti od 150. 000€ i rata kredita je 830 €. Radi primjera uzmimo da je tečaj 1€ = 7,4 hrk. To znači da je isplaćeno 1.110.000 hrk. Ako je rata 830 € po originalnome tečaju rata u kunama je 6.142 hrk. Kako je kredit u trajanju 30 godina, moguće je da će doći do promijene vrijednosti tečaja u tome periodu. Nakon 3 godine neka dođe do promijene tečaja i neka novi tečaj bude 1€ = 7,2 hrk. Kolika je sada rata kredita? Rata izražena u eurima je ostala ista i ona je 830 €, ali je vrijednost koju klijent mora platiti promijenjena. Sada je 830 (rata u eurima) × 7,2 (novi tečaj) = 5.976 hrk. Nakon 7 godina tečaj više nije 1€ = 7,2 hrk niti je 1€ = 7,4 hrk

Iz primjera je razvidno kako se je mijenjao tečaj, tako se je i mijenjao i iznos rate u kunama koju je klijent morao platiti. Nesigurnost koliki će biti tečaj u budućnosti jeste manifestacija valutnoga rizika. Riziku su podložne i banke i klijenti, jer ne znaju kolika će rata kredita biti u budućnosti.. Nakon što smo definirali valutnu podjelu kredita idemo na daljnje podjele kredita.

Ne postoji jednoznačna podjela kredita. Kredite je moguće podijeliti po karakteristikama kredita, ali prije svega treba naglasiti da svaki kredit sa sobom sadrži nekoliko karakteristika tako da svaki kredit ulazi u nekoliko mogućih podjela. Najčešće podjele kredita su po sljedećim karakteristikama: trajanju, sektorima, namijeni, kamatnoj stopi. Krediti po trajanju se dijele na:

Kratkoročne Srednjoročne Dugoročne

Podjela kredita osim po trajanju može biti i po ekonomskim sektorima s određenim kategorijama:

Krediti građanimao Obični građanio Afluentni klijenti

Krediti poduzećimao Velika poduzećao Mala i srednja poduzećao Obrtnicio Međunarodna poduzeća

Krediti financijskim institucijamao Banke

Krediti Državio Vladio Pojedinim ministarstvima o Poduzećima u državnome vlasništvuo Plasmani za koje garantira država

Krediti lokalnoj samoupravi

Krediti ne profitnim organizacijama

Ostali krediti

87

Sektorska distribucija kredita je jako važna za banku, jer odražava strategiju i mogućnosti banke. Sve banke kreditiraju građane i poduzeća, ali je većina banaka pri tome usmjerena na nekoliko ključnih sektora i pod sektora ekonomije. Banke mogu biti fokusirane na velika poduzeća i afluentne klijente. Unutar kreditiranja poduzeća manje banke će biti više orijentirane na SME i obrtnike, a velike banke na velika poduzeća. Sektorska distribucija kredita puno govori o strategiji i rizičnome profilu banke.

U daljnjoj razradi ćemo se detaljnije osvrnuti na kredit poduzećima i građanima, jer oni predstavljaju najveće i najčešće oblike kreditiranja.

Tablica 7: Krediti u Hrvatskoj Prosinac 2009

Prosinac 2009 (000 HRK) % bilanca % kreditiUkupna agregirana bilanca banaka u HR 379,216,214 100.0%Krediti 252,648,493 66.6% 100.0%Krediti Građanima 117,897,727 31.1% 46.7%Krediti Poduzećima 94,900,356 25.0% 37.6%Krediti Državi 31,542,094 8.3% 12.5%Ostali sektori 8,308,316 2.2% 3.3%

Kako nam podaci govore krediti su 66.6% ukupne bilance banaka u Hrvatskoj na kraju 2009 godine. Unutar kredita većina kredita je prema građanima i poduzećima. Ovaj raspored je i logičan. Građani i poduzeća imaju najveći broj participanata u ekonomiji, pa je i logično da je većina kredita raspoređena u ta dva sektora. Također treba primijetiti da su krediti građanima veći od kredita poduzećima.

Kredite za građane i poduzeća možemo podijeliti dalje na sljedeći funkcionalni način.

Kredite za građane:

Potrošački Ne namjenski krediti Krediti po kreditnim karticama Krediti po revolving karticama Minus po tekućem računu Stambeni krediti Krediti za automobil Hipotekarni krediti

Kredite za poduzeća:

Ne namjenski krediti Namjenski krediti Krediti za repromaterijal Agro krediti Subvencionirani krediti Krediti kupcima Opći krediti Sindicirani krediti Krediti iz sredstava HBOR-a (Hrvatske banke za obnovu i razvoj) Krediti iz sredstava EU.

Podjela kredita po vrsti kamatne stope može biti:

Krediti sa fiksnom kamatnom stopom Krediti sa varijabilnom kamatnom stopom

Podjele kredita koje smo predstavili u ovome poglavlju su jednoznačne, ali u stvarnosti svaki kredit ima nekoliko karakteristika odjednom. Svaki kredit u sebi sadrži pripadnost u nekoliko kategorija. Tako kredit građanima mora imati rok i tip kamatne stope, dok je sektor već određen.

88

Podjela kredita ima za banku važne strateške implikacije, jer predstavlja mehanizme upravljanja bankom kao poduzećem koje nastoji ostvariti dobit i koje nastoji imati što bolju tržišnu poziciju u odnosu na konkurenciju. Banka u svojem poslovanju kreira strukturu kredita prema procijeni koji krediti će biti najprofitabilniji za banku. Tako banka može u određenim kategorijama dizati kamatnu stopu, a u određenim mijenjati strukturu ročnosti. Naravno da bih banka mogla primjenjivati razne taktike potrebno je poznavati strukturu kredita.

Plasiranje kredita je rizično jer postoji mogućnost da kredit neće biti vraćen i zato kreditno poslovanje traži da banka što bolje osigura vjerojatnost povrata kredita. Ukoliko klijent ne plaća anuitete kredita banka će aktivirati mjere osiguranja kredita kako bih se naplatila iz tih osiguranja kredita i na taj način smanjila potencijalne gubitke po kreditima. Kod poslovanja s kredima banka za svaki kredit ima implicitno ili eksplicitno osiguranje da će taj kredit biti vraćen.

Implicitni elementi osiguranja su elementi osiguranja koje banke upotrebljava kao očekivane ili buduće protoke novca koji će onda moći biti upotrijebljeni za otplatu kredita. Najbolji primjer ovakvih elemenata osiguranja jeste minus na tekućem računu građana koji je pokriven budućim prihodima građana. Povrat kredita može također biti garantiran jamcem koji se obvezuje da će preuzeti kreditne obveze na sebe ukoliko ih klijent ne podmiruje.

Eksplicitni elementi osiguranja su ugovorom definirani elementi osiguranja koje banka može aktivirati u slučaju da dođe do ne redovitih obveza po kreditima. Takvi elementi osiguranja mogu biti jednostavni kao na primjer depozit kod banke ili imovina u obliku hipoteke ili nekoga drugoga vlasništva. Elementi osiguranja mogu biti i potraživanja od trećih osoba koja se onda prikazuju u obliku cesije ili mjenice.

2. Trajanje kredita i značajke kredita

Kredite smo po trajanju podijelili u tri kategorije: kratkoročni, srednjoročni, dugoročni. Vremenski rok kredita uvelike određuje i karakteristike kredita. Trajanje kredita i rizičnost kredita za banku su proporcionalni. Što je duži rok trajanja kredita, to postoji veća mogućnost da klijent u jednome trenutku neće više biti sposoban vraćati kredit. Zato dugoročni krediti moraju imati stabilne elemente osiguranja kako bih banka mogla osigurati adekvatnu kvalitetu aktive.

2.1. Kratkoročno kreditiranje

89

Kratkoročno kreditiranje predstavlja vrlo čest aktivni bankarski posao. Postoji podjela kratkoročnih kredita s obzirom na način odobravanja, tehnike odobravanja, pokrića i korištenja kredita, pa razlikujemo sljedeće:

Kontokorentni Akceptni Eskontni Lombardni Rambursni Avalni

Kontokorentni kredit ili kredit po tekućem računu je najčešći oblik kratkoročnoga kreditiranja. Kredit funkcionira na principu kreditne linije koja je odobrena klijentu na upotrebu. Klijent ima mogućnost korisiti ili ne koristiti odobrenu liniju. Ukoliko se klijent odluči koristiti kreditnu liniju klijent plaća kamate na upotrijebljena sredstava. Kontokorentni krediti su također i krediti koje banka odobrava po kreditnim karticama. Kod kartičnih kredita klijent često mora plaćati i članarinu ili druge naknade, koje su u stvari trošak za samo postojanje linije, iako klijent ne mora koristiti ponuđenu liniju. U pravilu kontokorentni krediti bi se trebali koristiti kako bih klijent mogao upravljati vlastitom likvidnošću i obavljati potrebna plaćanja kada nema sredstava. Ročnost kod kontokorentni kredita je teško odrediti. Ukoliko ročnost kontokoretnih kredita nije utvrđena ugovorom onda se nominalno radi o ročnosti od jednoga dana, ali u praksi ročnost od jednoga dana nije opcija za mnoge klijente. U tome slučaju radi se o trajnome korištenju kratkoročne linije. Kako bih mogle utvrditi ročnost kredita banke upotrebljavaju statističke tehnike i pre njih nastoje modelirati ročnost. S obzirom da klijentima koji korist kontokorentne kredite trebaju sredstava u kratkome roku, klijenti su na ovakva sredstava voljni platiti više kamatne stope nego na druge kredite, tako da kontokorentni krediti predstavljaju važan izvor prihoda za banke. Iz perspektive osiguranja, kontokorentni krediti su najčešće osigurani impliciranim elementima osiguranja, odnosno osigurani su budućim prihodima klijenta.

Akceptni kredit je kredit koji se temelji na akceptiranju mjenice od klijenta. Kod ovakvih kredita banka postaje dužnik s obzirom da se obvezuje isplatiti mjenicu. Akceptni poslovi su specifični kratkoročni kreditni poslovi. Različiti je od ostalih oblika kredita jer kod ovog oblika kredita samo iznimno dolazi do isplate kreditnog iznosa budući da banka svome komitentu akceptira mjenicu. Na ovaj način banka postaje glavni dužnik ili trasat te se obvezuje isplatiti mjenični iznos ukoliko to ne učini njen izdavalac ili trasant, odnosno tražitelj kredita. Možemo reći da je akceptni kredit vrsta garantnoga kredita kojim banka stavlja na raspolaganje komitentu svoj poslovni ugled. Odobravanjem akceptnoga kredita banka korisniku kredita ne doznačuje novčana sredstva u iznosu na koji glasi kredit, nego preuzima na sebe obvezu isplate mjeničnoga duga, ako izdavatelj mjenice ne iskupi mjenicu o njezinu dospijeću. Akceptom mjenice banka postaje glavni mjenični dužnik, što zbog većega boniteta mjenice omogućuje tražitelju bankovnog akcepta lakše dobivanje eskontnoga kredita kod druge domaće ili strane banke.

Eskontni kredit je tip kredita u kojemu je element osiguranja neko buduće potraživanje. Karakteristika ovakvih oblika kredita jeste da banka omogućuje poduzeću da svoju imovinu koja je trenutačno nelikvidna pretvori u likvidnu imovinu. Dva najčešća oblika eskontnoga kredita su mjenica i otkup potraživanja (faktoring)

Lombardni kredit je tip kredita u kojemu je element osiguranja vrijednosni papir (izuzev mjenice), koje ostaju vlasništvo zajmoprimca, ali su do trenutka otplate u posjedu banka. Iako je predmet lombarda bila vrijednosnica u današnjem svijetu se kao zalog za lombardne kredite može upotrijebiti cijeli spektar imovine uključujući robe.

Rambusni kredit je kredit koji za temelj ima robne dokumente kao što su teretnica, polica osiguranja i drugo. Ovaj kredit je važan za trgovačku razmjenu, te je ujedno relativno čest u međunarodnim poslovnim odnosima. Porijeklo naziva ovog kredita je francuska riječ rambourser

90

što znači isplatiti. U suštini to je akceptni kredit koji banka odobrava uvozniku robe temeljem pokrića u robnim dokumentima. Dodatnu prednost kredita predstavlja to da se i ova mjenica može eskontirati.

Avalni kredit kratkoročni je bankovni kredit kojim banka daje aval (jamstvo) na mjenične obveze svojega komitenta do ugovorenoga iznosa avalnog kredita. Na taj se način povećava vrijednost i kvaliteta mjenice i ona se može jednostavnije eskontirati. Preuzimajući odgovornost za klijenta prema trećim osobama, banka stavlja klijentu na raspolaganje svoj ugled. Avalni kredit nije isplatni kredit u smislu odobravanja klasičnog bankovnog kredita, već oblik garantnoga kredita kojim banka daje bezuvjetno i neopozivo jamstvo da će u slučaju neisplate mjenice učiniti to sama banka kao jamac. S obzirom na uvjetno obećanje plaćanja, za banku avalni kredit predstavlja potencijalnu obvezu. Poseban oblik kratkoročnoga financiranja, koje za banku ima obilježje srednjoročnog ili čak dugoročnoga potraživanja, predstavlja revolving kredit, u obliku otvorene kreditne linije, tj. kontinuirane mogućnosti zaduživanja u varijabilnim iznosima, do visine okvirnog iznosa kredita.

2.2. Srednjoročno kreditiranje

Definicija srednjega roka ovisi od banke do banke. Srednjoročnim kreditiranjem se obično uzima kreditiranje koje traje duže od jedne godine (u nekim slučajevima dvije) do pet godina. Krediti koji imaju duže trajanje od pet godina se smatraju dugoročnim kreditima.

Karakteristika srednjoročnih kredita jeste da traže temeljitije i kompleksnije elemente osiguranja. Ovakvi krediti se obično koriste kao element operativnoga poslovanja poduzeća, a ne kao izvori investicijskoga financiranja. Za investicijsko financiranje se koriste dugoročni krediti.

Danas ima zaista velik broj različitih vrsta kredita, svaka banka uz osnovne vrste ima vlastito oblikovane kreditne proizvode, koji se razlikuju prema načinu otplate, visini kamate, elementima osiguranja. Kod srednjoročnih kredita razlikujemo dvije glavne skupine kredita, a to su namjenski krediti i nenamjenski krediti.

Namjenski krediti su oni koji imaju određenu namjenu: studentski krediti, krediti za kupnju automobila, krediti za likvidnost. Njihova namjena se strogo prati prvenstveno zbog njihovih karakteristika, a to su:

manje rizični plasmani - niža kamatna stopa dulji rokovi otplate viši iznosi kredita.

Trebamo razumjeti što znači namjenski kredit za banku. Banka kada povjerava sredstava klijentima traži od klijenata elemente osiguranja plasmana, ali isto tako traži jasnu definiciju za što će sredstava biti upotrijebljena. Sukladno tome kod namjenskih kredita banka često direktno prati kako klijent raspoređuje dobivena sredstava.

Namjena kredita može biti:

Kupnju repro materijala Kupnja poslovne zgrade Kupnju namještaja i stambeno/poslovne opreme Kupnju informatičke opreme, tehničke robe ili drugih sustava koji su potrebni za poslovanje Kupnju poljoprivredne opreme Edukacija

91

Namjenski krediti se također mogu javiti i kao oblik ekonomske politike. U poglavlju o HBOR-u ćemo pokazati kako preko HBOR-a kroz mehanizam namjenskih kredita se nastoji povećati točno određeni oblik ekonomske djelatnosti.

Za razliku od namjenskog kredita, kod nenamjenskog kredita se ne prati njihova namjena, nema kontrole o tome kako se koriste sredstva. Zbog ovoga za banku ne namjenski krediti imaju veći rizik plasmana, višu kamatnu stopu, kraće rokove otplate, te niže iznose kredita.

Odobravanje namjenskih i ne namjenskih kredita je usko vezano za sektor ekonomije. Banka ima strukturirane proizvode koji mogu poslužiti kao ne namjenski krediti za poduzeća. Banka ovakve kredite može odobriti poduzećima, ali ih nastoji kontrolirati i ograničiti. S druge strane banka će puno lakše odobriti ne namjenske kredite građanima, jer su građani voljni prihvatiti višu kamatnu stopu.

2.3. Dugoročno kreditiranje

Dugoročno kreditiranje predstavlja financiranje na rok dulji od 5 godina. Dugoročnim kreditiranjem poduzeća financiraju kupnju imovine s dugim vijekom uporabe ili financiraju veće investicijske projekte. Rizik je kod takvog financiranja najveći, pa banke nastoje kontrolirati rizik kamatnom stopom i pojačanim elementima osiguranja. Kod dugoročnih kredita elementi osiguranja kredita su najdefiniraniji i najpostojaniji. Jedan od dodatnih elemenata osiguranja za banku je i opsežno ispitivanje  boniteta dužnika, što uzrokuje i visoke dodatne troškove. U većini slučajeva vjerovnici provode kontrolu dotičnog ulaganja sve dok se kredit u potpunosti ne isplati. Davatelj kredita mora raspolagati s nizom analiza vezanih za tražitelja kredita da bi mogao biti siguran da će kredit biti vraćen u roku sa pripadajućom kamatom.

Dugoročne kredite dijelimo na hipotekarne i investicijske.

Hipotekarni kredit je tip kredita koji kao element osiguranja ima dugotrajnu imovinu. Pod dugotrajnom imovinom banka smatra: poslovni objekt, stambeni objekt, zemlju. Samo osiguranje se postiže preko uknjižbe (hipoteke) na objekt. Hipotekarni kredit je jedan od najstarijih kreditnih poslova. U početku svoga nastanka predmet zaloga je najčešće bila zemlja. Banke danas u ponudi imaju široku paletu hipotekarnih kredita. Veličina kredita je obično do 70% vrijednosti imovine, ali banka ovisno o vlastitoj sklonosti prema riziku može ponuditi i veći iznos.

Potrebno je razlikovati hipotekarni kredit od stambenog kredita. Stambeni kredit se upotrebljava za kupnju stana ili drugoga objekta koji se upotrebljava. Kod stambenoga kredita klijent banke uz pomoć kredita kupuje imovinu. Kod hipotekarnoga kredita klijent banke je već vlasnik imovine i na temelju te imovine, kao elementa osiguranja dobiva kredit.

Investicijski krediti su krediti koje banka odobrava kako bih poduzeće ostvarilo investicije i na taj način povećalo svoje poslovanje. Ovakav oblik kredit je ekonomski najkorisniji jer je u direktnoj korelaciji sa razvojem ekonomije i ekonomskim rastom, ali je za banku najsloženiji oblik kreditiranja. Banka kao prvo mora utvrditi da li je investicija isplativa, ako jeste po kojim uvjetima i kada. Sukladno ovim ograničenjima banka mora utvrditi koji su postojeći elementi osiguranja i da li su ti elementi osiguranja zadovoljavajući za banku. Financiranje projekata je često složeno i

92

zahtjeva često kompleksne financijske konstrukcije. Banka se javlja kao institucija koja nastoji omogućiti klijentima ostvaranja takvih financijskih konstrukcija. Praćenje investicijskih kredita je od posebne važnosti za banku. Pojedine investicije traju i nekoliko godina, često investicije nisu u stanju imati prihode na početku poslovanja tako da banka mora pratiti kako se investicija razvija dok se ne ostvari mogućnost prihoda.

3. Poslovanje s građanima

Poslovanje banaka s građanima je određeno činjenicom da su kod univerzalnih banaka upravo građani najbrojniji klijenti. Brojnost građana kao klijenata igra dvostruku ulogu kod banaka. Veliki broj klijenata znači da banka ne može individualno dizajnirati proizvode za svakoga pojedinoga klijenta, nego mora napraviti grupe proizvoda koji onda u sebi sadrže manje količine diferencijacija. Problem velike brojnosti klijenta za banke je u nemogućnosti individualnoga pristupa klijentima i individualne kontrole plasmana. S obzirom na ova dva uvjeta poslovanja banka nastoji optimizirati svoje poslovanje. Proces optimizacije se odvija kroz jasnu definiciju proizvoda koje banka pruža sektoru građana. Zato kod kućanstava imamo da velika većina banaka nudi iste ili vrlo slične proizvode.

Kod poslovanja s kućanstvima također možemo napraviti nekoliko podjela kredita. Prvo ćemo napraviti podjelu kredita po namjeni. Kredite možemo po namjeni podijeliti u dvije skupine:

Potrošnja Kupnja trajnih dobara (auto, stan)

Načini na koje banka plasira kredite za potrošnju i za kupnju trajnih dobara i uvjeti koji su zadani kod svake banke su različiti, ali moguće je napraviti opću podjelu kredita koja proizlazi iz osnovne gornje podjele. U tablici smo napravili najčešću klasifikaciju plasmana građanima.

Tablica 8: Vrste kredita građana

IME KREDITA SLUŽBA KREDITA

Potrošački kreditiNenamjenski krediti Krediti koji banka plasira klijentu bez objašnjenja za što će

sredstava biti potrošena i kako će sredstava biti upotrijebljena.

Krediti po kreditnim karticama Krediti koji nastaju kod upotreba kreditnih kartica.

Krediti po revolving karticama Poseban oblik kreditnih kartica koje se također koriste kod potrošnje, ali se po otplati razlikuju od kreditnih kartica.

Minus na tekućem računu Kredit koji je banka odobrila građanima za potrošnju, a nastaju povlačenjem sredstava sa tekućega računa u većoj količini nego što je balans kreditnoga računa.

93

Hipotekarni kredit Ne namjenski kredit za koji je zalog nekretnina

Krediti za kupnju trajnih dobaraStambeni kredit Kredit koji imaju svrhu kupnje nekretnine

Kredit za automobil Kredit koji imaju svrhu kupnje automobila.

Banke u svojemu poslovanju nastoje kod klijenata putem marketinga napraviti različite percepcije unutar iste skupine kredita. Tako banke ne namjenske kredite mogu oglašavati kao: brzi krediti, laki krediti, dostupni krediti; ali radi se o bilančno i ekonomski istoj kategoriji plasmana.

Gornja podjela kredita je generička i vrijedi za sve klijente u svim bankama. Prednost ovakve podjele kredita jeste da je učinila poslovanje banke bržim i jednostavnijim, ali sa ovakvom podjelom kredita banka gubi mogućnosti individualne kontrole klijenata i individualnoga dizajniranja usluga za klijenta. Zbog toga banka se dodatno izlaže riziku kod poslovanja. Banke su svjesne ovoga problema i zato nastoje svoje preko statističkih tehnika napraviti modele koji prate i predviđaju kvalitetu klijenata.

Kreditni rezultat (eng. Credit scoring) jeste mehanizam preko kojega banka nastoji utvrditi koja je vjerojatnost da će pojedini klijent vratiti kredit. Pri procesu kreditiranja banka prikuplja podatke od klijenata: dob, zanimanje, obrazovanje, plaća. Te karakteristike banka onda stavlja paralelno sa karakteristikama traženoga proizvoda i uspoređuje sa statističkom bazom postojećih klijenata. Na ovaj način banka može dobiti postotnu brojčanu vrijednosti kolika je vjerojatnost da će klijent određene kategorije moći vratiti određeni kredit. Ovakvo rangiranje može biti interno i eksterno. Ukoliko se radi o

Banka preko dobivenih podataka od klijenta nastoji izračunati kolika je vjerojatnost povrata plasmana. Zato banka kod procesa kreditiranja traži informacije o klijentu:

Veličina primanja Radni staž Stručna sprema Zaposlenost Postojećim obvezama klijenta prema financijskim institucijama

Sukladno dobivenim informacijama banka izračunava kreditnu sposobnost klijenta i onda odobrava ili ne odobrava kredit. Kreditna sposobnost klijenta je obrnuto proporcionalna sa elementima osiguranja. Nakon što je obavila uvid u kreditnu sposobnost klijenta banaka će tražiti garanciju povrata plasmana i postaviti će uvjetete kreditiranja, koji je mogu razlikovati od klijenta do klijenta. Uvjeti kreditiranja mogu biti izraženi preko:

Potrebe za jamcima Trajanju kredita Veličini kredita Hipotekom Korištenjem neke druge usluge banke ili srodne financijske institucije Policom osiguranja

94

Definicija: jamac je osoba koja garantira za povrat kredita ukoliko klijent nije u stanju vratiti kredit banci.

Najčešći uvjeti kreditiranja:

Ime kredita Uvjeti kreditiranja – elementi osiguranja

Ne namjenski ili potrošački kredit Veličina plaće DepozitJamciHipoteka na imovinuZadužnica kod javnoga bilježnika Pristanak o zapljeni plaće

Krediti po kreditnim karticama Veličina plaće

Krediti po revolving karticama Veličina plaće

Minus na tekućem računu Veličina plaće

Hipotekarni kredit Hipoteka na imovinu

Stambeni kredit Hipoteka na stan koji klijent kupuje.Učešće u cijeni stana. Banka kreditira samo dio kupnje.Jamac Polica osiguranjaZadužnica kod javnoga bilježnika

Kredit za automobil Pristanak na zapljenu automobila ukoliko klijent ne plaća kredit Zadužnica kod javnoga bilježnika

Osim gore navedenih elemenata osiguranja kao dodatni elementi osiguranja mogu se javiti:

Depozit. Banka često odobrava kredite po kojima vlasnik depozita može raspolagati sa sredstvima koja su jednaka određenome postotku depozita. Naravno kamatna stopa na ovakve kredite je veća od kamatne stope koju klijent dobiva na depozite. Kod raznih kredita polaganje depozita može biti i uvjet odobravanja kredita.

Zalog na skrbničkom računu kod stambenih kredita uz ulaganje u investicijske fondove i kod nenamjenskog kredita temeljem uloga u investicijskom fondu. Banka ima pravo raspolaganja sredstvima uloženim na skrbničkom računu, odnosno nad kupljenim udjelima u investicijskim fondovima.

Vrijednosni papiri Stambena štednja

Definicija: hipoteka je imovina kojom klijent garantira povrat kredita. Ukoliko klijent nije redovan sa ratama kredita banka će putem ovrhe (zapljene imovine) oduzeti imovinu pod hipotekom i naplatiti kredit prodajom oduzete imovine.

Postoje također i banke koje su se okrenule privatnom bankarstvu (eng. Private banking) koje se bavi upravljanje imovinom bogatih klijenta. Ovakve banke imaju manji broj klijenata i imaju individualni pristup svakome pojedinome klijentu. Omjer balansiranja individualnosti proizvoda i individualni pristup klijentu je ono što karakterizira kreditiranja građana. Ovaj problem ćemo susresti i kod kreditiranja poduzeća, ali kod kreditiranja poduzeća veći naglasak je stavljen i na upotrebu kredita.

Ugovorom o kreditu u kojem su definirani zajmodavac i zajmoprimac bez obzira da li se radi o građanima ili poduzećima mora sadržavati:

Iznos glavnice Kamatna stopa

95

Rok otplate Otplatni plan Namjenu kredita Elementi osiguranja Razdoblje počeka Troškovi obrade kredita

Prilikom podizanja kredita banke zahtijevaju većinom istu (opću) dokumentaciju koja se mora priložiti kao što je :

Ispunjen obrazac Kreditni zahtjev Preslika osobne iskaznice (ili dokumenta na kojemu je vidljiv OIB) Zadnje platne liste ovjerene od strane poslodavca (ovlaštenih osoba). Banke mogu tražiti od

jedan mjesec do 6 mjeseci ovisno o procijenjenom bonitetu klijenta. PK1 karticu za tekuću i prošlu godinu ovjerenu od poslodavca i Porezne uprave Za umirovljenike potvrda o visini mirovine ovjerena od strane HZMO

Ovisno o namjeni i visini kredita, banka po potrebi traži i dodatnu dokumentaciju. Dodatna dokumentacija potrebna za kupnju stambenog prostora od fizičke osobe je:

Predugovor ili ugovor za kupnju stambenog prostora koji mora biti potpisan i ovjeren kod javnog bilježnika

Rješenje porezne uprave o porezu na promet nekretnina i opću uplatnicu koja također mora biti ispunjena od strane porezne uprave za plaćanje razrezanog poreza, ukoliko se porez plaća iz kredita

Dokaz vlasništva prodavatelja Izvadak iz zemljišnih knjiga (banka može uvjetovati starost ovoga dokumenta) Kunski račun prodavatelja

Dodatna dokumentacija potrebna za kupnju stambenog prostora od trgovačkog društva ili obrtnika Izvadak iz zemljišnih knjiga s upisanim vlasništvom nekretnine Građevinska dozvola na ime prodavatelja Izvod iz sudske registracije poduzeća Preslika osobne iskaznice ovlaštene osobe trgovačkog društva Predugovor ili ugovor o kupoprodaji nekretnine Procjena vrijednosti nekretnine ovlaštenoga procjenitelja

Dodatna dokumentacija potreba za kupnju zemljišta, za izgradnju, dovršenje i dogradnju: Izvadak iz zemljišnih knjiga s upisanim vlasništvom Plan iz katastra s izjednačenjem katastarskih čestica Lokacijska dozvola Ugovor o kupnji zemljišta, koji mora biti potpisan i ovjeren kod javnog bilježnika Kunski račun prodavatelj Građevinska dozvola s pečatom pravomoćnosti Nacrt izvedbe projekta Troškovnik radova koji mora izraditi ovlašten osoba, te priložiti presliku ovlaštenja

Ugovori o kreditu uglavnom se potvrđuju ili ovjeravaju kod javnog bilježnika, gdje se vrši ovjera potpisa, a za kredite koji kao sredstvo osiguranja imaju upis založnog prava ili prijenos prava vlasništva vrši se solemnizacija. Solemnizacija ugovora je postupak potvrde ugovora kod javnog bilježnika kod kojeg javni bilježnik provjerava da li ugovor odgovara propisanoj formi te objašnjava sudionicima u kreditu smisao i posljedice tog pravnog posla. Po tome se solemnizacija ugovora razlikuje od javnobilježničke ovjere potpisa na ugovoru gdje javni bilježnik samo potvrđuje da je sudionik u kreditu osobno potpisao ugovore i pritom ne pojašnjava sudionicima u kreditu sadržaj ugovora.Za svaku vrstu kredita postoji određeni način izračuna kreditne sposobnosti. Veoma važan element kod procjene kredita predstavljaju instrumenti osiguranja kredita. Procedura za odobravanje kredita donekle je ubrzana, ali često kreditna sposobnost tražitelja kredita nije dovoljna za odobrenje

96

kredita, pa banke traže dodatne instrumente osiguranja povrata kredita (jamci, police osiguranja, depoziti i sl.). Iako pojedine banke već odobravaju kredite bez statusa klijenta i tzv. garantnog depozita, treba imati na umu da status klijenta i garantni depozit u pravilu osiguravaju povoljniju kamatnu stopu.

Dokumentacija za dokazivanje kreditne sposobnosti fizičke osobe ako je: 1.Zaposlen kod poslodavca

PK-1 obrazac za tekuću godinu ovjeren pečatom i potpisan od poslodavca

platne liste ovjerene od strane poslodavca (na zahtjev Banke) 2. Zaposlen u obrtu ili u za Banku nepoznatom trgovačkom društvu:

PK-1 obrazac za prethodne dvije godine i za tekuću godinu ovjeren od strane Porezne uprave

Potvrda REGOS-a o osnovici plaće iz koje je vidljivo da se uredno plaćaju porezi i doprinosi

Original BON ili SOL (podaci o bonitetu / solventnosti) trgovačkog društva ili obrta, ne stariji od 15 dana

Registracija trgovačkog društva ili obrta 3. Umirovljenik:

Rješenje o mirovini i odresci od zadnje tri mirovine ili obavijest Banke koja sadrži podatke o obustavama

4. Vlasnik trgovačkog društva (ako je sudužnik ili jamac u kreditu) Original BON ili SOL, ne stariji od 15 dana Registracija trgovačkog društva

Pored valutne klauzule, banke se dodatno štite tzv. promjenljivom kamatnom stopom za kredite na duži rok. Odgovarajuća kreditna sposobnost obično podrazumijeva da osoba koja traži kredit ima mjesečna primanja barem trostruko veća od iznosa mjesečnog anuiteta (kreditna rata). Osim imovine i prihoda klijenta koji traži kredit banke se mogu osigurati dodatno sa imovinom još jedne ili više osoba. Banka može od klijenta tražiti da ima jamce ili sudužnike koji ukoliko klijent nije u stanju vraćati kredit moraju na sebe preuzeti povrat kredita. Da bi dokazali kreditnu sposobnost, zaposleni koji rade u malim tvrtkama obično trebaju dostaviti i dokaze o bonitetu tvrtke (BON 1 i BON 2).

4. Poslovanje s poduzećima

Poslovanje banaka s građanima je vezano i za ekonomske karakteristike građana. Većina kućanstava nije u stanju kupiti stan i auto sa samo jednom transakcijom, pa postoji potreba za kreditiranjem. Potrebu za kreditiranjem ispunjavaju banke. Veliki dio populacije građana treba automobil i treba stan, tako da je njihova upotreba sredstava bankama jasna. Poslovanje banaka s poduzećima nije niti približno toliko jednostavno.

Poduzeća kod upotrebe sredstava i potrebe za financiranjem nisu jednoznačna kao kućanstva. Što je poduzeće veće i što je poslovanje poduzeća razvijenije to su zahtjevi za financiranjem poduzeća kompleksniji. Banke su se prilagodile posebnosti poduzeća i proširile proces odobravanja kredita poduzećima. Tako su krediti poduzećima brojniji, kompleksniji i traže više nadzora od strane

97

banke. Banke se problemu kompleksnosti poduzeća prilagođavaju na način da nastoje što više individualizirati pristup klijentima i prilagođavati proizvode banke potrebama klijenata. Da bi smo mogli u potpunosti razumjeti razlike između poslovanja banaka s građanima i poduzećima krenimo od sličnosti.

Tablica 9: Vrste usluga, građani i poduzeća

USLUGE KOJE PRUŽAJU BANKE

Građani Poduzeća

Tekući račun Žiro račun poduzeća

Stambeni krediti Krediti za kupnju proizvodne opreme

Kreditne kartice Korporativne kartice

Stambena štednja Faktoring

Krediti za automobile Garancije

Internet bankarstvo Internet bankarstvo

Minus na tekućem računu Okvirni krediti

Terminski poslovi

Izdavanje dionica i obveznica (investicijsko bankarstvo)

Krediti za automobile

Iako je gornja tablica samo skraćena lista usluga koje građani i poduzeća obavljaju s bankama odmah treba primijetiti dvije stvari. Prva stvar je da je lista na strani poduzeća puno veća (ne zaboravite lista je nepotpuna za poduzeća), ali isto tako vidimo da postoje i stavke koje su zajedničke i građanima i poduzećima. Temeljna usluga i za građane i za poduzeća jeste osnovni račun preko kojega se može obavljati poslovna djelatnost, za građane je to tekući račun, a za poduzeća je to žiro račun. Internetskim bankarstvom se koriste i građani i poduzeća. Specifičnost potreba za kreditiranjem kod poduzeća se odražava u pristupu banke.

Poduzeća imaju svoje bankare koji najčešće imaju titule „menadžer za odnose sa klijentima“ (naziv u bankama je obično preuzet iz engleskoga jezika relationship manager, skraćeno RM). Takvi službenici banke „vode“ poduzeća i nastoje povezati mogućnosti kreditiranja banke sa potrebama i zahtjevima poduzeća.

Od RM-ova se očekuje poznavanje samoga poduzeća i karakteristike ekonomske grane u kojoj to poduzeće posluje. Zadaća RM-a je praćena poslovanja poduzeća i analiza promijene parametara u pojedinome poduzeću kroz vrijeme. Kada dođe do kontakta s klijentom RM prati potreba za financiranjem i onda nastoji napraviti „paket“ proizvoda banke koje klijentu najbolje odgovaraju za izvršavanje ciljeva toga poduzeća. Paket usluga koje RM pripremi za poduzeće jeste popis usluga koje poduzeću trebaju i koje će možda trebati poduzeću u poslovanju. Težište usluga odražava karakteristike poduzeća i poslovanja s kojima se poduzeće bavi. Kod poslovanja s građanima se nismo susreli sa ovakvim individualnim načinom poslovanja.

Prije nego što krenemo na praćene plasmana, u donjoj tablici ćemo napraviti popis proizvoda koje banke daju poduzećima sa definicijama svakoga proizvoda

Tablica 10: Vrste kredita poduzeća

PROIZVODI BANKE ZA PODUZEĆA:

Vrsta kredita Namjera kredita

Krediti za repromaterijal Krediti koje poduzeće uzima kako bi kupilo sredstava za proizvodnju

98

Agro krediti Krediti namijenjeni poljoprivrednim djelatnicimaSubvencionirani krediti Krediti kod kojih jedan dio kamate i/ili glavnice snosi netko drugi, a

ne poduzeće koje je diglo kreditKrediti kupcima Krediti namijenjeni poduzećima koja kupuju posebnu robu

Opći krediti Krediti opće namjene. Vrlo često se koriste za pokrivanje tekuće likvidnosti poduzeća.

Sindicirani krediti Veliki krediti koji su toliko veliki da je potrebno nekoliko banaka „sindikat banka“ kako bi se kredit mogao ostvariti

Krediti iz sredstava HBOR-a (Hrvatske banke za obnovu i

razvoj)

HBOR je posebna banka koju je osnovala vlada Republike Hrvatske kako bih kreditirala posebne projekte. Krediti iz sredstava HBOR-a

su obično subvencionirani krediti ili mogu imati značajno manju kamatnu stopu od one koja prevladava na tržištu.

Lobmardni krediti Krediti kojima su zalog financijski instrumenti kao dionice ili obveznice.

Okvirni ili revolving krediti

Ovi krediti funkcioniraju poput minusa na tekućem računu. Banaka odobri „prava vučenja“ poduzeću koja poduzeće može

upotrebljavati po potrebi. Najčešće se koriste kao izvor kratkoročne likvidnosti i plaćanja.

Krediti za posebne programe

Krediti koji imaju povlaštenu kamatnu stopu i kojima se kreditira posebna grana ekonomije sa namjerom poticanja te ekonomske

grane.

Krediti iz sredstava EUKrediti koji dolaze iz sredstava eu kojima se kreditiraju posebne

grane ekonomije. Ovi krediti su pod-kategorija kredita za posebne programe.

Posebna karategorija kredita su krediti za projektno financiranje koje banka odobrava uz različite rokove otplate, ovisno o prirodi posla ili projekta. Svrha ovakvih kredita jeste da uz pomoć sredstava dobivenih od banke poduzeća ostvari točno specijalizirani projekt. Korisnici ovog kredita su biti obrtnici, slobodna zanimanja i trgovačka društva. Namjena takvih kredita može biti:

Izvršavanje jasno definirano poslovnoga plana ili projekta Kupnja zemljišta i uređenje infrastrukture objekta Kupnja, izgradnja, rekonstrukcija, uređenje ili proširenje objekta Nabava opreme i dijelova opreme Nabava prijevoznih sredstava i osobnih vozila za poslovne potrebe Refinanciranje namjenskih dugoročnih kredita odobrenih u drugim bankama utrošenih u

investiciju Refundacija ulaganja u dugotrajnu imovinu izvršenih u prethodnih 12 mjeseci

Razumijevanje poslovanja poduzeća od strane RM-a je važna kako bih u kanalima banke kredit mogao biti odobren. Nakon podnošenja zahtjeva za kredit, odobrenje kredita ovisi o poslovnim politikama banke. Većina banaka traži da se kreditni zahtjevi individualno analiziraju u sektoru kreditne analize.

Uloga sektora kreditne analize je važna zato što predstavlja internu analizu kvalitete plasmana banke. Nakon podnošenja zahtjeva za kredit RM prosljeđuje zahtjev sektoru kreditne analize gdje o tome zahtjevu kreditni analitičar piše mišljenje o kvaliteti potencijalnoga plasmana. To mišljenje zajedno sa kreditnim zahtjevom odlazi „na stol“ dogovornoj osobi koja odobrava kredit. Upravo zbog ove procedure za RM-a je važno da poznaje svoje poduzeće kako bih kreditni zahtjev imao što više šanse za odobrenja nakon podnošenja.

99

Poduzeća kao i građani moraju banci dostaviti određene dokumente za dobivanje kredita. Broj dokumenata je veći, jer banka kod kreditiranja poduzeća traži puno dublje razumijevanje klijenta nego kod kreditiranja građana. Poduzeće prije svega mora ispuniti pralvno zahtjev za kredit. Osim zahtjeva za kredit poduzeće mora dostaviti i takozvanu statusnu dokumentaciju kojom banci daje uvid u svoje poslovanje. Kod statusne dokumentacije razlikujemo trgovačka društva i obrtnike. Za trgovačka društva:

Preslika registracije ovjerene kod nadležnog Trgovačkog društva i Izjava o osnivanju

Preslika Obavijesti o razvrstavanju izdane od Državnog zavoda za statistiku

Preslike osobnih iskaznica osoba ovlaštenih za zastupanje i potpisni karton

Za obrtnike i slobodna zanimanja: Preslika Rješenja (o obrtu) izdanog od strane nadležnog

županijskog ureda i preslika Obrtnice. Banka također može tražiti i presliku rješenja izdanog od strane nadležne Strukovne organizacije.

Preslike osobnih iskaznica osoba ovlaštenih za zastupanje Potpisni karton Financijska izvješća

Banke također traže Prijavu poreza na dohodak Preslika Rješenja Porezne uprave o visini obveze poreza na

dohodak za protekle dvije godine Izvadak iz Knjige primitaka i izdataka za tekuću godinu Pregled dugotrajne imovine, pregled obveza i potraživanja na dan

podnošenja zahtjeva

Poduzeće svoj poslovni odnos s bankom ostvaruje preko RM-a. Sukladno tome poduzeća izlaže svoje poslovne potrebe RM-u i dobiva od RM-a „paket“ financiranja koji karakterizira kako banka vidi svoju ulogu u poslovanju s tim poduzećem. RM nakon što ponudi „paket“ pregovara sa klijentom o pojedinom karakteristikama paketa. Pregovori se uvijek odvijaju oko kamatne stope, trajanja kredita i veličini kredita, naravno stajališta poduzeća i banke su suprotna. Banke žele što manju izloženost sa što većom kamatom, a poduzeća žele što veću izloženost sa što manjom kamatom. Pregovori o pojedinim uslugama, cijenama usluga banke najviše ovise o pregovaračkoj moći pojedinoga poduzeća. Što je poduzeće veće i ima dublji odnos s bankom to će i proces pregovora biti kompleksniji.

Ukoliko se RM i poduzeće dogovore oko pojedinoga proizvoda i zahtjev prođe sve kanale banke kako bih se taj proizvod odobrio banka omogućava upotrebu proizvoda klijentima. Daljnja zadaća RM-a je praćenje upotrebe pojedinoga proizvoda od strane klijenta.

Popis usluga i kredita koji smo dali ima za karakteristiku da većina kredita poduzeća ima jasno definiranu namjenu. To znači da poduzeće koje je podiglo kredit kako bih poboljšalo vlastitu likvidnost ne može taj kredit upotrijebiti za kupnju novih strojeva. Isto tako poduzeće koje je dobilo kredit za kupnju strojeva ne može taj kredit up otrijebiti kako bih vratilo kredit drugoj banci.

100

Proces odobravanja kredita u bankama samo počinje sa RM-om i dalje se nastavlja u ostalim organizacijskim jedinicama banke. Kod procesa kreditiranja banke ne gledaju individualni kredit nego prate kolika je ukupna izloženost (svi proizvodi koje koristi klijent) banke prema pojedinome klijentu. Tako da novi kredit ima samo značenje za banku koliko mijenja ukupnu izloženost banke prema pojedinome klijentu. Veličina ukupne izloženosti značajno utječe na odobravanje kredita, kao i elementi osiguranja kredita. Kredit poduzećima prije nego što bude odobren mora proći kroz kreditnu analizu, odnosno RM mora dobiti mišljenje od sektora za kreditnu analizu o mogućem uspjehu pojedinoga plasmana s obzirom na trenutno poslovanja poduzeća i ukupnu izloženost. Nakon dobivenoga mišljenja kreditne analize kredit se odobrava ili ne odobrava. Tijelo banke koje može odobriti kredit ovisi o veličini postojeće i nove izloženosti prema klijentu. Tako postoje jasno definirani nivoi izloženosti koje mogu odobriti pojedine strukture banke.

Zadaća RM-a je pažljivo pratiti kako poduzeće upotrebljava sredstava koje je dobilo od banke. Upotreba kredita, vrijeme upotrebe kredita i načini raspolaganja s kreditom su često definirani i u samome ugovoru o kreditu.

Bankarsko poslovanje s poduzećima jeste poslovanje koje zahtjeva sposobnost promatranja problema iz više dimenzija. Velika poduzeća zahtijevaju kompleksno strukturiranje proizvoda. RM i kreditna analiza moraju znati i kako će buduća makro ekonomska kretanja utjecati na poslovanje poduzeća. RM osim što mora poznavati strukturu i karakteristike proizvoda banke mora poznavati i koje su dodatne mogućnosti financiranja poduzeća i te proizvode po potrebi predlagati klijentima. Umrežavanje mogućih usluga banke (eng. cross selling) omogućava klijentima dobro poslovanje, a bankama veću dobit. Umrežavanje pojedinih usluga može biti unutrašnje i vanjsko. RM tako može napraviti „paket“ proizvoda koji imaju u sebi leasing ili uključuju tržište kapitala. Vanjsko umrežavanje jeste kada banka kao institucija omogući klijentu alternativne izvore financiranja preko drugih financijskih institucija ili države. Takva financiranja mogu biti iz sredstava HBOR-a, Europske investicijske banke ili se može raditi o subvencioniranim kreditima. Namjena subvencionirah kredita na primjer može biti:

Finciranje posebnih projekata Financiranje sezonskih poslova Financiranje ugovorenih poslova za isporuku robe i usluga Financiranje ostalih potreba za obrtnim sredstvima

Subvencionirani kreditim su najčešće posebni krediti koji su namijenjeni poduzećima ili sektoru ekonomije kako bi se razvijala djelatnost koja je od posebnoga interesa. Kod takvih kredita dio kamate ili glavnice ili obadvoje plaća netko treći, a ne poduzeće koje je diglo krediti. Sredstava također mogu doći dio od banke, a dio od neke druge institucije. Krediti iz sredstava EU su krediti kod kojih EU financira poduzetnike koji imaju projekte.

101

Primjer: država je odlučila da subvencionira kamatu na kredite poljoprivrednicima. Subvencija kamate je 50% od iznosa kamate. Uzeti ćemo primjer da poduzeće digne krediti koji ima fiksnu mjesečnu ratu od 5000 eura. Recimo da se prva rata sastoji od kamate 4000 eura i otplate glavnice od 1000 eura. U ovome slučaju poduzeće koje je diglo kredit bi moralo platiti 1000 eura glavnice u ovoj rati i 2000 eura kamate, drugih 2000 eura kamate bi dobili od države, jer se radi o subvencioniranome kreditu. Tako iako je rata 5000 eura poduzeće u ovoj rati mora platiti samo 3000 eura (1000 € glavnice i 2000 € kamate). Država može također subvencionirati i glavnicu kredita. Trgovačke banke često učestvuju u subvencioniranim kreditima kada daju kredit

Poslovanje s poduzećima prije svega podrazumijeva intimno poznavanje poduzeća. Poznavanje djelatnosti toga poduzeća, stanja u bilanci, promjena stanje u bilanci. Iako je poslovanje banke orijentirano na ostvarivanje dobiti, banka zna da uspjeh banke ovisi i o uspjehu poduzeća.

5. Faktoring

U sljedeća dva poglavlja ćemo analizirati dva posebna oblika kreditiranja, a to su faktoring i sindicirani krediti. Oba primjera predstavljaju proširenje klasičnoga bankarskoga poslovanja i zato traže dodatnu analizu.

Faktoring kao poslovanje banke predstavlja kreditno poslovanje jer banka kod poslova faktoringa izdaje kredit klijentu. Karakteristika faktoringa kao posla jeste element osiguranja koji se upotrebljava kod poslova faktoring, a to je prijenos potraživanja. Sam proces prijenosa potraživanja i funkcioniranje prijenosa potraživanja je pokazan u dodatku o platnome prometu kada smo objasnili cesiju, sada ćemo se samo zadržati na temeljnome razumijevanju poslova faktoringa.

Poslovi faktoringa se baziraju na tome da banka otkupi potraživanja od poduzeća i poduzeću za ta potraživanja isplati sredstava. To znači da je poduzeće koje ima buduće potraživanje prema nekoj trećoj strani prenese ta potraživanja na banku. Kada poduzeće naplati svoja potraživanja, sredstava će pripasti banci. Proces faktoringa je u stvari pretvaranje ne likvidne imovine (potraživanja su imovina, ali nisu sredstava s kojima poduzeće može aktivno raspolagati) u likvidnu imovinu na način da banka prijevremeno ustupi buduću likvidnost.

Posao faktoringa trebamo razumjeti i iz perspektive rizika. Banka preuzima potraživanja od jednoga poduzeća prema nekoj trećoj strani. Rizik banke nije prema onome kome je isplatila sredstava nego je prema trećoj strani prema kojoj se potraživanje treba ostvariti. To znači da su poslovi faktoringa pogodni za mala poduzeća koja nemaju dobro utvrđen bonitet s bankom, a imaju potraživanja prema velikim poduzećima koja imaju stabilan i utvrđen bonitet.

Zarada banke kod poslova faktoringa je dvostruka. Banka isplaćuje za kamatu diskontiranu vrijednost potraživanja, to znači da banka isplaćuje manju vrijednost potraživanja, razlika između umanjene vrijednosti i ukupne vrijednosti potraživanja je kamatni prihod banke. Banka za poslove faktoringa obično naplaćuje i naknadu tako da faktoring za banku ostvaruje dvostruke prihode: kamatne i putem naknada.

102

Primjer: poduzeće je isplatilo robu od 100.000 trgovačkome lancu. Trgovački lanac će robu platiti za 6 mjeseci, no poduzeće treba novac danas i zamoli banku za faktoring. Banka odobrava faktoring uz kamatnu stopu od 8%. S time da banka isplaćuje 80% iznosa odmah, a ostalih 20% po dospijeću. U tome slučaju ukupan iznos faktoringa je

Gdje je F iznos faktoringa. Kao što vidimo iznos faktoringa je 96.225 hrk. Banka bi isplatila poduzeću 76.980 hrk odmah, a ostalih 19.245 hrk nakon 6 mjeseci. Kao što vidimo banka je isplatila 96225 hrk poduzeću, a

Važno je reći i nekoliko riječi o makroekonomskim implikacijama faktoring poslova. Faktoring predstava otkup potraživanja, odnosno pretvaranje nelikvidne imovine u likvidnu. Ukoliko u ekonomiji postoji jako puno faktoring poslova ili jako velika potražnja za faktoring poslovima to može biti indikator povećanja nelikvidnosti u ekonomiji. Ukoliko poduzeća nisu u stanju naplatiti svoja potraživanja i od banaka traže mehanizme za povećanje likvidnosti to je indikator da je došlo do narušavanja makro ekonomskih procesa u ekonomiji koji su vezani za monetarnu politiku. U takvim slučajevima neminovno slijedi da će doći do pogoršanja mogućnosti naplate i drugih kredita koje banka ima. Zato je za banku važno pratiti količinu i sektorsku distribuciju faktoring poslovanja, jer može poslužiti kao indikator drugih ekonomskih procesa.

Za banke su poslovi faktoringa izrazito profitabilni, jer kao i sva kratkoročna kreditiranja imaju veću kamatnu stopu, ipak naglo povećanje poslova faktoringa može odražavati da je ukupna likvidnost ekonomije smanjena. Poslovi faktoringa koji naplaćuju naknadu imaju jako veliku efektivnu kamatnu stopu, što ih čini posebno privlačnim bankama.

Factors Chain International

Povijest faktoringa u svijetu najviše se veže za tvrtku Factors Chain International (FCI); osnovana je 1968. godine kao krovna organizacija za neovisne faktoring tvrtke diljem svijeta. Danas je najveća mreža faktoring tvrtki u svijetu. Kad je osnovana, usluge domaćeg faktoringa su bile dostupne samo u Sjevernoj Americi i pojedinim europskim zemljama. Koncept međunarodnog faktoringa je bio nov i ograničen zemljopisnom pokrivenošću. Osnivači FCI-a su prepoznali potencijal međunarodnog faktoringa ali i da je krovna organizacija potrebna iz dva razloga: Uvođenje koncepta faktoringa u zemlje gdje ova usluga još nije bila

razvijena. Razvijanje konstrukcije za međunarodni faktoring koji bi dozvolio

faktorima u zemlji izvoznika i uvoznika da rade zajedno.Koncept FCI-a je razvijen oko lokalne stručnosti i fleksibilnosti pristupa usluzi. Poslovanje u svakoj zemlji je jedinstveno, te osjetljivost na tu činjenicu omogućuje lakše odvijanje međunarodnog faktoringa. Svaki član prihvaća standardni komunikacijski sistem i način ponašanja. FCI

103

6. Sindicirani krediti i cash pooling

Procesi kreditiranja ne moraju nužno biti samo procesi između banke i klijenta. Procesi kreditiranja mogu biti između banaka (množina) i poduzeća (jednina) ili između banke (jednina) i poduzeća (množina). Takvi poslovi su vrlo često vezani za sindicirane kredite i grupno upravljanje financijama (eng.cash pooling).

U ekonomiji regulatori banaka često ograničavaju izloženost banke prema pojedinome klijentu. Ovom regulativom banka je ograničena u svojem poslovanju sa klijentom, ali u svakoj ekonomiji postoje klijenti čije potrebe zbog ove regulative ne mogu biti zadovoljene od strane jedne banke nego je vrlo često potreban sindikat banaka kako bih se zadovoljile kreditne potrebe jednoga poduzeća. Osim eksterne regulative veličina kreditiranja banke prema jednome poduzeću može biti ograničena i internim pravilima i strategijom banke.

Kada se radi o kreditima čija veličina prelazi veličinu izloženost koje jedna banka želi imati prema nekome poduzeću da bih moglo doći do ostvarenja takvoga kredita banke se udružuju u sindikat koji onda zajedno kreditira poduzeće. Sindicirani krediti funkcioniraju na principu udruživanja banaka u jednu skupinu od kojih svaka banka učestvuje sa dijelom sredstava u kreditu. Jedna banka je vodeća banka u sindikatu koja se javlja kao aranžer kredita i predstavlja sindikat banaka prema klijentu. Banka arenžer vodi proces pregovaranja s klijentom i proces organiziranja samoga kredita u koordinaciji sa ostalim bankama koje su učesnice sindikata. Banka aranžer obično dobiva i naknadu od kredita, osim ako dogovor među bankama nije drugačiji.

Podjela samoga kredita među bankama može biti linearna ili može biti raspoređena među bankama sukladno dogovoru. Kada je kredit isplaćen svaka banka u svojoj aktivi preuzima dio kredita i uplaćuje sredstava na račun poduzeća kod sebe ili banke aranžera, ponovo ovisno o dogovoru. Poduzeće plaća ratu kredita banci aranžeru, koja onda ratu kredita raspoređuje bankama u sindikatu ovisno o veličini njihovoga učešća u kreditu.

Sindicirani krediti su prije svega znak prestiža i za banku i za poduzeća. Za banku aranžera takvi krediti predstavljaju da je sposobna zadovolji kompleksne zahtjeve poduzeća i kod samoga procesa kreditiranja koordinirati aktivnosti nekoliko banaka. Za poduzeće sindicirani krediti znače da je poduzeće nadraslo svojom veličinom poslovanje sa samo jednom bankom.

Sindicirani krediti su primjer kada više banaka servisira jedno poduzeća. Suprotan primjer je kada jedna banka servisira više poduzeća koja zajedno čine poslovnu grupu. Takav servis se osim standardnoga bankarskoga poslovanja koje smo do sada opisali može napraviti i preko posebne usluge objedinjenoga vođenja financija za koji se upotrebljava engleska terminologija cash pooling.

Usluga cash poolinga je moguća kada banka preuzme vođenje financija za nekoliko poduzeća koje zajedno čine jednu skupinu. Temeljna prednost cash pooling za poduzeća jeste u tome što banka nadgleda sve financijske potrebe svakoga pojedinoga poduzeća u grupi i nastoji što više koordinirati financijske potrebe svakoga poduzeća sa potreba ostalih poduzeća u grupi.

Prednosti cash poolinga za poduzeće su u tome što smanjuje troškove i izloženost prema banci. Tako da onda grupa poduzeća može planirati dugoročno kreditiranje kao izloženost prema banci, dok se kratkoročna kreditiranja mogu obavljati među poduzećima.

104

Na prvi pogled ova usluga nema prednosti za banku, jer sada umjesto da banka posuđuje novac, poduzeća međusobno posuđuju novac. To je točno, ali da bih cash pooling mogao postojati sva poduzeća u grupi moraju imati račune u istoj banci što povećava broj klijenata banke, a s time i količinu sredstava s kojima banka raspolaže. Kada sva poduzeća u grupi imaju svoje račune u banci to znači da moraju obavljati i poslove platnoga prometa preko banke i s time automatski povećavaju prihode banaka od usluga platnoga prometa koje banke obavljaju. Takva kombinacija korištenja usluga također ima englesku terminologiju i naziva se cross selling to jeste stvaranje „paketa usluga“ za klijente.

7. Međunarodno kreditiranje

U prošlome poglavlju smo vidjeli kako postoje slučajevi kada jedna banka nije u stanju zadovoljiti potrebe klijenta nego je potrebno nekoliko banaka. U malim otvorenim ekonomijama kao što je Hrvatska postoje slučajevi kada klijenti banke moraju potražiti financiranje van države.

Razlozi za međunarodno kreditiranje mogu biti višestruki:

Poduzeće ili klijent banke želi biti prepoznat od strane međunarodnih kreditnih institucija i s time steći međunarodni kreditni rejting.

Poduzeće ili klijent je postao pre veliki za postojeće tržište u svojoj državi.

Proširenje poslovanja kada poduzeće proširuje svoje poslovanje u stranoj državi i želi uspostaviti kontakt sa lokalnim bankama.

Međunarodno zaduženje je jeftinije od domaćega.

Svaki od ovih razloga, osim zadnjega predstavlja korak u razvoju poslovanja za poduzeće. Obrazložimo prava tri razloga. U malim otvorenim ekonomijama poslovanje sa ostatkom svijeta je neminovno. Jedan od najlakših načina da poduzeće stekne međunarodni financijski rejting jeste da stvori kreditne odnose sa bankama u državama s kojima posluje. Na ovaj način analitičari iz nekoliko država će pratiti poduzeće i poduzeće se steći međunarodni rejting.

U malim ekonomijama za velika poduzeća koja imaju međunarodno poslovanje moguće je da je poduzeće jednostavno iskoristilo sav raspoloživi kreditni potencija banaka u jednoj državi. Zato se stvara potreba za međunarodnim kreditiranje. Proširenje poslovanja poduzeća na druge država traži uspostavu odnosa sa lokalnim bankama kako bih poduzeće moglo lakše obavljati svoju djelatnost.

Maksimalna izloženost

Proces kreditiranja za banke nije beskonačan. Regulator često bankama ograničava maksimalan iznos kreditiranja prema pojedinim klijentima. Maksimalan iznos je obično definiran kao postotak kapitala. U drugome dijelu ovoga udžbenika ćemo detaljno analizirati regulativu i kako regulativa utječe na poslovanje banaka. RM kod procesa kreditiranja mora znati koji je maksimalan iznos

105

Zadnji razlog je ujedno i najkompleksniji razlog je odražava politiku centralne banke. Često centralne banke znaju regulativom utjecati na visinu kamatne stope i zbog tako moguće je da je za klijente zaduživanje van granica države jeftinije nego unutar države. Da bi ste mogli razumjeti kako regulator utječe na cijenu kredita trebate pročitati dodatak o trošku sredstava banke.

Proces međunarodnoga kreditiranje se dijeli po tome tko obavlja kreditnu analizu poduzeća. Kreditno analizu kod međunarodnoga kredita mogu obavljati:

Domaća banka

Strana banka

Kreditnu analizu obavlja domaća banka kada se radi o banci koja je dio međunarodne grupacije, a kreditiranje obavlja banka majka. Strana banka obavlja kreditnu analizu kada se klijent direktno zadužuje kod strane banke bez posrednika. Jasno je da su za poduzeće puno povoljniji uvjeti kreditiranja kada kreditiranje obavlja banka majka, nego kada poduzeće mora u potpunosti uspostaviti novi odnos s bankom.

Proces kreditiranja ovisi je o procedurama koje vrijede kod banke koje izdaje kredit. Ukoliko domaća banka obavlja proces kreditne analize procedure odobravanja kredita će biti sukladan domaćoj banci, ako strana banka obavlja kreditnu analizu onda će strana banka uvjetovati načine kreditiranja za poduzeće. Za poduzeće je jednostavnije kada proces kreditiranja ide preko domaće banke koja je dio međunarodne grupacije.

S jednim specifičnim oblikom kreditiranja smo se već susreli, a to je akreditiv, posebno akreditiv sa odgođenim plaćanjem. U slučaju akreditiva kreditiranje nije novčano nego robno, jer kupac dobiva robu s kojom može raspolagati, a plaćanje mora izvršiti kasnije. Zbog primitka robe, jedna strana odlazi u posjed imovine s kojom može raspolagati.

8. Krediti preko HBOR-a

Posebna bankarska institucija u Hrvatskoj je HBOR – Hrvatska Banaka za Obnovu i Razvoj. HBOR je specijalizirana banaka provodi programe kreditiranja posredstvom poslovnih banaka i direktnim kreditiranjem. Krediti koje daje HBOR su namjenski krediti kojima se nastoji potaknuti razvoj pojedine ekonomske grane ili pojedinoga geografskoga područja.

Krediti koje odobrava HBOR funkcioniraju na dva načina. Prvi način je da HBOR direktno kreditira tražitelja kredita. U tome slučaju HBOR na sebe preuzima kreditni rizik i snosi sve popratne troškove odobravanja kredita. Drugi način je da HBOR kreditira banku koja dobiva sredstva koja onda dalje raspoređuje po uvjetima koje je dobila od HBOR-a. Primjer poslovanja HBOR-a mogu biti krediti poljoprivredi. S obzirom da HBOR nema razvijenu mrežu poslovnica po Hrvatskoj niti je optimalno da HBOR troši sredstava na kreditnu analizu, HBOR jednostavno ove poslove prepušta bankama. HBOR odobri kredit banci u kojemu jasno definira uvjete po kojima banka može plasirati sredstva. Banka sada ima sredstava i preko svoje mreže poslovnica traži prikladne plasmane. Klijenti koji dobivaju kredite koji su iz sredstava HBOR-a moraju proći sve korake redovnoga procesa odobravanja kredita uz svu popratnu dokumentaciju. Ovakav oblik kreditiranja je povoljan za HBOR jer HBOR-u smanjuje troškove, a kreditni rizik prebacuje na banke. Prednosti za banku su mogućnost odabira klijenata po jasno definiram uvjetima i stabilni izvori financiranja. Prednosti za klijenta su u povoljnijim kamatnim stopama.

106

Primjeri kredita koje odobrava HBOR su:

Kreditiranje trajnih obrtnih sredstva za osnaženje poslovanja za trgovačka društva (mali i srednji poduzetnici): omogućava poduzetnicima nabavljanje obrtnih sredstava.

Program kreditiranja razvitka malog i srednjeg poduzetništva je za krediti iz ovoga programa služe za razvoj postojećih poduzeća ili za pokretanje novih poduzeća.

Program kreditiranja poljoprivrede

Program kreditiranja razvitka otoka

Programi koje smo pokazali imaju karakteristike razvojnih programa, također s programima se jasno definira namjena pojedinoga programa. Po programima vidimo podjelu na programe koji imaju za cilj razvoj geografskoga područja (program razvoja otoka) i program koji ima za svrhu razvoj pojedine ekonomske grane (program razvoja poljoprivrede).

PITANJA I ZADACI

Definirajte kredit i koja je cijena kredita? Definirajte podjelu kredita po ročnosti i podjelu kredita po sektorima ekonomije? Na koje kredite po vrsti valute utječe promjena tečaja? U Hrvatskim bankama koji sektor ima najviše kredita? Što su elementi osiguranja kredita i zašto krediti imaju osiguranje?Zašto kratkoročni krediti imaju lakše uvjete kreditiranja nego dugoročni? Što su uvjeti kreditiranja i koje su razlike u uvjetima kreditiranja po kreditnim karticama i auto kreditima? Zašto postoje velike razlike između načina i vrste kredita kod kreditiranja građana i kod kreditiranja poduzeća? Koji su nivoi odobravanje kredita u bankama i zašto postoje različiti nivoi dogovaranja pojedinoga kredita? Što je subvencionirani kredit i koje vrste subvencioniranih kredita imamo? Koji oblik subvencije za korisnika kredita je bolji: subvencionirana glavnica ili subvencionirana kamata? Što je to faktoring? Zbog čega se banke uključuju u sindicirane kredite? Koja je uloga HBOR-a u Hrvatskoj ekonomiji? Mala farma od 5 zaposlenih se bavi proizvodnjom svinja. Farma ima velika potraživanja od trgovačkih lanaca. Farmi trebaju likvidna sredstava. Koji oblik financiranja bi ste predložili farmi? Ista farma se želi proširiti i treba potporu u kupnji novih sadnica. Koji oblik financiranja bi predložili? Velika firma želi kredit od 100 miliona eura. Banka je volja dati kredit od 30 miliona eura. Koji je sljedeći korak kod ovoga kredita?

107

I - d) VLASTITI BANKARSKI POSLOVI

U OVOM DIJELU:Banka prikuplja sredstava, ali ne plasira sva sredstava klijentima. Jedan dio sredstava banka zadržava i upotrebljava sama. Takvi poslovi ulaze u kategoriju vlastitih bankarskih poslova. Sredstava koja se upotrebljavaju za vlastite poslove banka dijeli na dvije posebne namjere. Prva namjena je zadovoljavale regulative i raspoređivanje sredstava sa posebnom namjenom kao na primjer zalihe likvidnosti. Druga namjena je upotreba sredstava kako bi ih banka investirala u špekulativne ili arbitražne transakcije. Osnovna razlika između načina upotrebe sredstava kod kreditiranja i kod vlastitih poslova jeste tko raspoređuje sredstava. Kod kreditiranja klijent upotrebljava sredstava; kod vlastitih sredstava banka upotrebljava sredstava. Vlastiti poslovi banke se obično obavljaju u sektoru riznice, zato je ćemo se u ovome poglavlju baviti poslovanjem toga sektora.

U ovome poglavlju je važno da:

Naučite poslove sektora riznice. Upoznate se sa mehanizmima kontrole novčanoga toka u riznici. Naučite poslove koje obavlja riznica

1. Trgovinski poslovi s domaćom valutom

Osnovna funkcija direkcije likvidnosti (eng. money market) jeste upravljanje likvidnošću banke tj. poduzimanje mjera za osiguranje potrebne količine novca za podmirenje novčanih obveza u odgovarajućim vremenskim razdobljima, tj. po dospijećima obveza. Direkcija likvidnosti osim što prati domaću likvidnost banke i operativno upravlja likvidnošću banke može obavljati i usluge kratkoročnoga novčanoga poslovanja za klijente banke.

Zadatak direkcije likvidnosti jeste analiza i kontrola protoka novca banke. Banka svakodnevno upravlja svojom likvidnošću. Zajedno sa direkcijom ALM-a i poslovnim jedinicama riznica nastoji kontrolirati protok novca kroz banku. To znači raspoređivati sredstva koja ulaze u banku i plasirati odljev sredstava iz banke.

Likvidnost banke unutar riznice jeste svakodnevno prikupljanje i plasiranje kunskih i deviznih sredstava na međubankarskom tržištu i preko velikih klijenata banke. Sektor riznice svaki dan prima izvještaje o najavljenome odljevu sredstava i očekivanim priljevima sredstava. Sukladno ovim izvještajima i unaprijed zadanim parametrima poslovanja riznica raspoređuje sredstava to znači da sektor riznice odlučuje gdje će plasirati višak sredstava ili kako će namaknuti manjak sredstava. U velikim bankama sa velikim klijentima sektor riznice je obično zadnji korak prema plasiranju sredstava klijentu. U velikim banaka u koje plasiraju velike kredite banka obično ima točno planiran raspored kada koji kredit postaje dostupa klijentu i kada ga klijent može upotrebljavati. Ovim mehanizmom banka nastoji planirati likvidnost svaki dan i kontrolirati protok novca.

108

S obzirom da banka kratkoročnu likvidnost uvijek može plasirati kao prekonoćni depozit centralnoj banci, za nas je puno interesantniji slučaj kada banka ima manjak sredstava i kako se banka nosi sa tim manjkom sredstava.

Osnovni posao sektora riznice jeste prikupljanje sredstava od pravnih osoba ili drugih financijskih institucija na rok od jednoga dana do godine dana26. Financijski instrumenti kojima se trguje na novčanom tržištu i preko kojih banka može doći do likvidnosti moraju visoko utrživi (likvidni). Takvi visoko utrživi instrumenti obično imaju i mali stupanj rizika što ih i čini visoko utrživima, jer su prihvatljivi velikome broju investitora. Najčešći financijski instrumenti koje koristi sektor riznice su: FX SWAP, kratkoročni depoziti, kratkoročni vrijednosni papiri, repo poslovi. Svaki od ovih pojedinih transakcija ima svoju svrhu koju ćemo detaljno identificirati.

FX Swap je privremena zamjena imovine u jednoj valuti za imovinu u drugoj valuti te istovremeno ugovaranje ponovne zamjene u budućnosti po višoj ili nižoj cijeni, ovisno o razlici u kamatama dviju valuta koje su predmet swap-a. FX Swap banke vrlo često koriste radi premošćivanja kratkoročne nelikvidnosti u pojedinoj valuti, a predmet swap poslova su različite valute s različitim kamatnim stopama, što znači da spot tečaj i terminski tečaj često nisu isti. Treba naglasiti da se FX SWAP transakcijom ne rješava opći problem likvidnosti banke, nego samo parcijalni. Kada banka obavlja FX SWAP transakciju ona višak likvidnosti u jednoj valuti zamjeni za likvidnost u drugoj valuti koja joj je kratkoročno potrebna. Važnost i način funkcioniranja FX SWAP-a će biti dodatno objašnjeni u poglavlju o rizicima.

Kratkoročni depoziti drugih financijskih institucija, pravnih osoba ili države. Banka koja je suočena sa problemima likvidnosti će nastojati preko sektora riznice osigurati nove depozite. Kratkoročni depoziti se obično ugovaraju po referentnoj kamatnoj stopi, ali isto tako ovisno o potrebama banke za likvidnosti, riznica može ponuditi i kamatnu stopu koja je iznad referentne kako bih privukla depozite.

ZIBOR ili Zagreb Inter Bank Offer Rate je referentna kamatna stopa na hrvatskome interbankarskome tržištu. Izračunava se svakoga radnoga dana kao prosjek kamatnih stopa koje objavljuje skupina od 8 referentnih hrvatskih banaka. Kotacije za kamatne stope se izdaju za kamatne stope od prekonoćne do 1 godine. Market user uzima po ASK kamati; plasira po BID

Kratkoročni vrijednosni papiri koje banka drži u svojem portfelju mogu biti izvor likvidnosti tako da se isti prodaju na otvorenome tržištu ili da banka prikupi sredstava od njihovoga dospijeća. Kao najbolji primjer ovakvih instrumenata možemo uzeti blagajničke zapise ministarstva financija ili T-Bills (eng. Treasury bills) koji imaju ročnost od jednoga mjeseca do dvije godine. Temeljna karakteristika ovih instrumenata jeste da u svakoj državi predstavljaju najbolji izvor likvidnosti, jer su prihvatljivi velikome broju investitora. Banka kroz vrijeme i sukladno kretanjima svoje bilance gradi zalihu trezorskih zapisa kako bi ih mogla upotrijebiti ukoliko dođe do nedostatka likvidnosti.

26 Kod nekih banaka kontrola likvidnosti podrazumijeva kontrolu protoka novca na rok od 18 mjeseci.

109

Trezorski zapisi Ministarstva Financija RHAukcija blagajničkih zapisa u Hrvatskoj se održavaju utorkom, a namirenje četvrtkom. Dospijeće može biti 91, 182 i 364 dana i dvije godine. Valuta može biti kuna ili blagajnički zapisi mogu biti vezani za valutnu klauzulu. Banke upisom trezorskih zapisa plasiraju svoju visoku likvidnost u razdoblju koje im odgovara. Država se emitiranjem trezorskih zapisa zadužuje na domaćem tržištu kod domaćih banaka te na taj način prevladava kratkoročni vremenski nesklad između budžetskih prihoda i rashoda. Trezorski zapisi smatraju se visoko likvidnim vrijednosnim

Repo ugovori (eng. re-purchase agreement) predstavljaju kupnju/prodaju vrijednosnica uz unaprijed dogovorenu obvezu povratne prodaje/kupnje na unaprijed dogovoreni dan. Na ovaj način banka ne mora prodati dužničke instrumente u svojem posjedu, a može doći do potrebne likvidnosti. “Repo rate” je kamatna stopa koja se ugovara za pozajmljivanje novca; riječ je o načinu izračunavanja razlike u cijeni vrijednosnih papira. Rokovi repo ugovora su od T/N do 1 godine. Repo poslovi jesu najsigurniji instrument tržišta novca, jer postoji osiguranje u obliku vrijednosnog papira. Najčešći instrument koji se upotrebljava za repo poslove su blagajnički zapisi, a nakon toga drugi oblici državnoga duga. Repo poslovi su sadašnja prodaja sa ugovorenom budućom kupnjom, upravo zbog toga predmet repo poslova može biti bilo koji instrument koji ima rok dospijeća.

Nabrojanim poslovima direkcija likvidnosti obavlja praćenja i operativno upravljanje likvidnošću banke. Osim upravljanja likvidnošću direkcija likvidnost može biti zadužena i za upravljanje kamatnim rizikom banke. Najčešći način upravljanja kamatnim rizikom je korištenje ročnica (eng. futures) na kamatne stope čija vezana imovina reagira na promjene kamatnih stopa na tržištu. Uz ročnice, tu su i kamatne zamjene (eng. interest rate SWAPS), kamatne opcije (eng. interest rate options), terminski ugovori kao što su Eurodollari.

Operativno upravljanje rizikom kamatne stope je vrlo slično kao i operativno upravljanje likvidnošću banke. Banka mora pratiti koju poziciju ima, znati koju poziciju želi i onda upotrijebiti adekvatno instrumente. Treba naglasiti da je upravljanje kamatnim rizikom samo kratkoročno rješenje. Dugoročno rješenje leži u ALM-u i strateškome planiranju bilance.

2. Trgovinski poslovi sa stranim valutama (FOREX)

Direkcija trgovanja devizama (eng. foreign exchange) kao sudionik deviznog tržišta upravlja deviznom pozicijom banke putem kupoprodaje deviza i deviznom likvidnošću banke. Kupoprodaja deviza odvija se kao spot ili forward transakcija na deviznom tržištu. Devizno tržište u Republici Hrvatskoj čine centralna banka, banke, fondovi, osiguravajuće kuće i druge financijske institucije, poduzeća i građani. Lista učesnika koju smo nabrojali obuhvaća sve učesnika u ekonomiji i to nije začuđujuće s obzirom da je Hrvatska mala otvorena ekonomija.

Banka trguje devizama iz tri razloga:

Kontrola vlastite devizne pozicije Ispunjavanje naloga klijenata Špekulacije na deviznome tržištu

110

Spot transakcija je transakcija koja se izvršava najkasnije u roku od dva dana od dana dogovaranja transakcije. Datum plaćanja/izvršenja spot transakcije naziva se datum valute. Datum valute ne može biti neradni dan, u slučaju da datum valute "pada" na neradni dan plaćanje se vrši na prvi sljedeći radni dan. Spot kotacija je kotacija kupovne i prodajne cijene tj bid-cijena po kojoj market maker kupuje baznu valutu i ask-cijena po kojoj market maker prodaje baznu valutu. Razlika između kupovne i prodajne cijene naziva se spread (eng. spread – razmak). Banka kao veliki učesnik na tržištu deviza ostvaruje dobit tako da kupuje po bid cijeni, a prodaje po ask cijeni, jer banka se javlja na deviznome tržištu kao market maker. Svaka devizna transakcija banke mijenja izloženost banke valutnome riziku.

Banka na FX tržištu može zauzeti dugu poziciju, kratku poziciju ili flat poziciju. Zauzimanje duge pozicije znači da je dealer kupio više deviza nego što je prodao, što znači da dealer očekuje rast cijene. Zauzimanje kratke pozicije znači da je dealer prodao više deviza nego što je kupio, što znači da očekuje pad cijene. Flat pozicija znači da je dealer kupio i prodao jednaki iznos deviza i da ne postoji valutni rizik.

Forward transakcija je ugovoreni tečaj za unaprijed dogovoreni datum. Forward je kombinacija spot tečaja i kamatnih stopa. Tečaj forwarda nije predviđanje gdje će tečaj biti u budućnosti, nego predstavlja računicu koja nastaje po teoremu o nemogućnosti arbitraže. Razlika u cijeni spot tečaja i forwarda odražava razliku u kamatnim stopama dviju valuta. Ako je forward cijena manja od spot cijene baznom valutom se trguje uz diskont dok u obrnutom slučaju kada je forward cijena veća od spot cijene baznom valutom se trguje uz premiju.

kamatna stopa bazne valute < kamatna stopa varijabilne valute = premija

kamatna stopa bazne valute > kamatna stopa varijabilne valute = diskont

Dodatni instument kojim banka može trgovati su opcije. Opcije su instrumenti koji daju pravo ali ne i obvezu za kupnju ili prodaju deviza u određenom roku po fiksnoj ili ugovorenoj cijeni. Izvršna cijena opcije je strike price. Call opcija je pravo na kupnju valute po unaprijed određenoj cijeni a Put opcija je pravo na prodaju valute. Postoje dvije vrste opcija: američka (izvršenje bilo kada do dogovorenog datuma) i europska (izvršenje samo na dogovoreni datum. Opcijama ćemo se detaljnije baviti u posebnome poglavlju.

Trgovanjem deviza banka nastoji ostvariti dobit. Trgujući za klijente banka ostvaruje dobit na bid-ask razlici cijena. Zaposlenik banke u riznici može imati pravo zauzimanja deviznih pozicija sa svrhom špekulacija na promjeni tečaja. Špekulacija se može obavljati preko svih navedenih instrumenata.

Direkcija devizne likvidnosti kontrolira ukupnu deviznu poziciju banke i nastoji preko kontrole ukupne devizne pozicije banke pratiti izloženost banke deviznome riziku. Pozicioniranost banke prema deviznome riziku je direktan odraz strategije banke prema kretanju valuta. Banka koja se ne želi izlagati kretanju valuta će imati flat ili zatvorenu deviznu poziciju.

15) Slika: Prikaz tečaja u sistemu trgovanja

111

3. Derivati i hedging

Financijski derivati su instrumenti čija se cijena derivira iz vrijednosti drugih instrumenata. Upravo zbog ove činjenice financijski derivati u sebi sadrže polugu koja uzrokuje povećanju volatilnost vrijednosti financijskoga derivata.

Sa jednim financijskim derivatom smo se već upoznali kada smo analizirali forex trgovanje banke, spomenuli smo da banka može upotrijebiti devizni SWAP. SWAP transakcija se sastoji od trenutne (spot) transakcije i buduće (forward transakcije). Činjenica da će se neka transakcija odviti u budućnosti znači da je potrebno izračunati vrijednost buduće transakcije danas. Izračun buduće vrijednosti mora se bazirati na sadašnjoj vrijednosti kao početnoj. Zato možemo reći da je buduća cijena derivat sadašnje cijene. Kako se bude mijenjala sadašnja cijena tako će se mijenjati i buduća cijena.

Iz karakteristike odnosa sadašnje cijene i buduće cijene javlja se mogućnost zarade. Pretpostavimo da postoji jako razvijeno tržište forwardima na devize. U tome slučaju kada je sadašnja vrijednost kune 1€ = 7.4 hrk moguće je prodati u budućnosti hrvatsku kunu, ako bi cijena kune pala na 1€ = 7.2 hrk smanjila bih se i buduća vrijednost kune. Na taj način učesnik na tržištu forwardima je prodao nešto čemu je cijena pala. Učesnik na tržištu forwarda sada može kupiti u budućnosti kunu (na isti datum kada će i prodati kunu) i u budućnosti ostvariti zaradu.

Pogledajmo sada format transakcije. Forward je ugovor kojim se ugovora neka buduća transakcija. Znači da je moguće ugovorom kupiti i prodati nešto u budućnosti istovremeno. Za ovakvu transakciju nije potrebno imati ono što se kupuje i prodaje. U tome slučaju učesnik na tržištu derivata može ostvariti dobit na temelju razlike cijeni, a da nikada nije u stvarnosti posjedovao imovinu.

Pogledajmo razliku u vrijednosti. Osoba koja ima 1€ je u odnosu na kunu izgubio 20 lipa vrijednosti (tečaj kune je pao sa 1€ = 7.4 hrk na 1€ = 7.2 hrk). Osoba koja je trgovala forwardima je zaradila 20 lipa, jer je prodala 1€ kada je tečaj bio 1€ = 7.4 hrk i onda ponovo kupila kunu kada je tečaj kune bio 1€ = 7.2 hrk. Trgujući budućim vrijednostima kune učesnik na tržištu je ostvario dobit.

Sada ćemo analizirati jednoga potpuno drugačijega učesnika na tržištu forwarda. Primjera radi neka se radi o izvozniku. Iako je tečaj kune u Hrvatskoj stabilan, tečaj nije fiksan. To znači da promjene tečaja između 1€ = 7.2 hrk i 1€ = 7.4 hrk utječu na vrijednost prihoda za našega izvoznika. Krenimo ponovo od činjenice da je tečaj 1€ = 7.4 hrk. Naš izvoznik zna cijenu svoje robe u eurima. Za našega izvornika ovo je jako dobra cijena i on može odlučiti da proda svoju robu. Problem nastaje ako izvoznik nema kupca ili ako nema proizvedenu robu. U ovome slučaju izvoznik bih prodao eure koje će dobiti u budućnosti preko forward transakcije. Na ovaj način izvoznik je prodao svoje buduće priljeve sredstava u devizi i jasno ugovorio vrijednost tečaja po kojoj će prodati svoje devize. Upotreba forwarda za izvoznika znači da izvoznik zna po kojoj cijeni će moći prodati priljev deviza kada ih ostvari. Izvoznik je „uglavio“ buduću vrijednost tečaja i na taj način se je zaštito od promjene vrijednosti tečaja. Izvoznik u ovome slučaju više nema deviznoga rizika.

112

Definicija: Proces upotrebe financijskih derivata kako bih se ostvarila zaštita od rizika se naziva hedging (eng. to hedge, izjednačiti ili balansirati).

Razlika između dva učesnika u tržištu forwarda (ili drugih derivata) koja smo opisali jeste u namjeri s kojom su upotrebljavali derivate. Prvi učesnike je nastojao preko derivata ostvariti dobit, drugi učesnik je preko derivata nastojao zaštititi se od valutnoga rizika. Razlika u namjeri je jasna. Jedan učesnik nastoji ostvariti dobit, drugi učesnik nastoji smanjiti rizik. Razlika u namjeri učestvovanja na tržištu karakterizira dvije vrste učesnika na tržištu derivata, a to su: šepekulati i hedgeri.

Špekulati nastoje ostvariti dobiti tako što aktivno trguju pojedinim derivatskim instrumentom i nastoje se pozicionirati tako da preko promjena u cijeni ostvaruju dobit. Špekulant iz našega primjera je vjerovao da će doći do pada vrijednosti kune i tako se je pozicionirao. S obzirom da se je pad i dogodio špekulant je ostvario zaradu. Da je špekulant bio drugačije pozicioniran imao bih gubitak.

Hedgeri se javljaju kao povremeni učesnici na tržištu i u svojim transakcijama nastoje sebi osigurati povoljnu cijenu. Namjera kod hedgera nije u tome da zarade na promijeni kretanja cijene, nego da osiguraju buduću vrijednost cijene. Primjer koji smo imali se fokusirao na izvoznika koji će dobiti valute u budućnosti, zato ih i u budućnosti prodaje kako bih danas osigurao garantiranu vrijednosti u kunama. Sličan primjer možemo uzeti i na primjeru uvoznika. Uvoznik se isto tako nastoji zaštiti od promjene u tečaju. Uvoznik će nastojati kupiti eure kada su jeftini, kako bih mogao znati koliko mu treba kuna za eure u budućnosti kada bude uvozio robu.

Špekulanti i hedgeri su nerazdvojni učesnici na tržištu derivata. Jedni nastoje smanjit svoje rizik, drugi nastoje preuzeti na sebe rizik i za preuzimanje rizika na sebe nastoje ostvariti dobit. Važna uloga špekulanata je i u tome što povećanje broja učesnika na nekome tržištu automatski povećava i likvidnost tržišta.

Treći učesnici na tržištu su arbitražeri, oni djeluju kao „nevidljiva ruka“ na svakome tržištu i na taj način se postiže jednakost cijene. Arbitražeri funkcioniraju na način da traže razlike u cijeni iste robe na različitim tržištima. Kada nađu razlike u cijeni onda na jednome tržištu kupuju, a na drugome prodaju istu robu. Na ovaj način se ponuda robe na jednome tržištu povećava, a na drugome tržištu se povećava potražnja. To znači da je jednome tržištu cijena pada, a na drugome raste, sve dok se cijena iste robe na dva različita tržišta ne izjednači.

Definicija: Financijska arbitraža ili skraćeno arbitraža jeste jedna ili više financijskih transakcija kojom se može steći bez rizični profit.

Tržište forwardima je takozvano OTC (eng. over the counter) tržište gdje institucionalni investitori međusobno trguju. Ne postoji jedno mjesto koje se može nazvati „tržištem“. Također karakteristika forwarda jeste da je svaki forward individualan ugovor između dvije strane koji ne se može dalje prodati. Način da se izađe iz forward pozicije jeste da se otvori druga forward pozicija, samo sa suprotnim predznakom27.

Osim fowarda koji su jedan oblik financijskih derivata potrebno je upoznati se i sa ročnicama (eng. futures). Za razliku od tržišta forwarda, tržište futuresima jeste organizirano. Najpoznatija tržišta futuresima su CME (Chicago Mercantile exchange) i CBOT (Chicago Board of Trade). Inicijalno ova tržišta su nastala kako bih se moglo trgovati futursima na robu poput svinjetine i teletine, ali u novije vrijeme klasične futures ugovore sve više istiskuje grupa financijskih futuresa. U financijske futures ulaze ročnice na valute i kamatnu stopu. Upravo kroz ročnice na valutu i kamatnu stopu danas je raznim učesnicima na tržištu derivata omogućeno trgovanje širokim rasponom financijskih instrumenata.

27 Za trgovanje forwardima, kao i za sve ostale derivate čitatelja upućujemo na „Futures, options and other derivatives“ od Johna Hulla ili „Terminska tržišta“ Ive Andrijanića.

113

Primjer: brodograditelj koji je ugovorio izgradnju i isporuku broda po cijeni od USD=100.000.000, a sama izgradnja i naplata izvršite će se kroz dvije godine stavlja se u poziciju potencijalnog gubitka nakon navedenog vremena a sve u slučaju veće oscilacije USD/HRK. Naime svako povećanje vrijednosti hrvatske kune prema dolaru značit će automatski i ukupan manji prihod u domaćoj valuti. A kako realizacija posla traje dvije godine moguće je očekivati oscilacije veće od 20% ( ovo se osobito odnosi na američki dolar i njegov odnos prema EUR-u, a indirektno i prema kuni koja je do određene mjere i fiksirana prema euru.). Potencijalno brodograditelj iz cijelog posla može izvući i gubitak samo na temelju tečajnih razlika. I tako npr. ako je tečaj prilikom ugovaranja bio 1 USD=6,00 HRK, lako je zaključiti kako bi brodograditelj mogao naplatiti ukupno HRK=600.000.000. Ali ako se tečaj promjeni na način da u dvije godine kuna ojača, npr. 1 USD=5,00 HRK, također je lako izračunati kako će

Osim forward i futures ugovora imao i već spomenute SWAP ugovore. Iako smo mi upoznali SWAP ugovore kao valutnu zamjenu SWAP ugovori se često javljaju i kod kamatne stope. Tako je moguće da se zamjene kamatne stope između fiksne i varijabilne kamatne stope.

Kod financijskih derivata je vrlo važno naglasiti da su izrazito plastični i amorfni kao financijski instrumenti. Na dva tržišta koja smo spomenuli CBOT i CME se primarno trguje sa futuresima i opcijama na futurese. Iako se trguje sa samo dva instrumenta futures ugovori postoje na nekoliko stotina različitih roba, isto tako unutar svake pojedine robe postoji nekoliko različitih futures ugovora sa različitim rokovima trajanja.

Fokus naše knjige jeste na bankama, ali za čitatelja koji želi proširiti znanje o financijskim instrumentima, a posebno upoznati se sa poslovima investicijskoga bankarstva jako je korisno upoznati se sa mogućnostima koje pružaju financijski derivati.

4. Trgovanje vrijednosnim papirima

Direkcija trgovanja vrijednosnim papirima se bavi trgovanjem vrijednosnih papira na kratkoročnom tržištu i dugoročnom tržištu vrijednosnih papira. Unutar riznica hrvatskih banaka direkcija trgovanja obuhvaća trgovanje svim dostupnim instrumentima u Hrvatskoj, u velikim bankama podjela je kompleksnija i uže specijalizirana.

Kao i kod ostalih dijelova riznice direkcija trgovanja trguje za banku gdje nastoji ostvariti dobiti po špekulativnim i arbitražnim transakcijama i za klijente gdje zaposlenici banke izvršavaju naloge klijenata. Instrumenti s kojima se trguje se mogu podijeliti po ročnosti:

Kratkoročni: blagajnički zapisi ministarstva financija i komercijalni zapisi Dugoročni: državne i korporativne obveznice izdane na domaćem tržištu, državne i

korporativne obveznice izdane na stranim tržištima Ostali: dionice, derivati

114

Komercijalni zapis je prenosivi, kratkoročni dužnički vrijednosni papir (dospijeća do 364 dana), izdan na ime, u nematerijaliziranom obliku. Omogućuje podmirenje kratkoročnih potreba izdavatelja, tako da izdavatelj, ovisno o situaciji na tržištu, izdaje tranšu zapisa koja je unutar limita uspostavljenog programa. Komercijalni je zapis najčešće neosigurani vrijednosni papir.

Dodatna podjela jeste i prema predmetu trgovanja: Stalni prinosi (eng. fixed income) označava vrijednosne instrumente koji imaju unaprijed

zacrtani prinos kao obveznice. Dionice Derivati

Ulaganja u vrijednosne papire banke, bez obzira na namjenu ulaganja ima prednosti za banku:

Aktivno vođenje portfelja čime se ostvaruju bolji prinosi nego klasičnim metodama ulaganja. Financijski instrumenti kojima se trguje na otvorenim tržištima imaju veliku likvidnost. Zbog toga kada dođe do promjene cijena banka može brzo likvidirati poziciju i na taj način realizirati svoj prinos.

Povećanje likvidnost. Aktivno trgujući sa financijskim instrumentima banka je u stanju rasporediti segmente likvidnosti unutar svoga portfelja i na taj način aktivno upravljati vlastitom likvidnošću.

Povećanje sigurnosti zbog činjenice da banka može trgovati samo vrijednosnicama prvoklasnih izdavatelja (HNB, Min Fin) i izbjegavati poslovanja sa tržištima na kojima postoji povećana izloženost rizicima.

Mogućnost kratkoročnog financiranja na osnovu zaloga gore navedenih vrijednosnica. Likvidnost instrumenata kapitala ovisi o karakteristikama samog instrumenta ali i o općem stanju u gospodarstvu te u fazama gospodarskog rasta, kad se očekuju povećani prihodi od kapitala i veća likvidnost vrijednosnica, investitori preferiraju ulaganja u dionice dok se u uvjetima očekivane recesije kao sigurnija alternativa biraju ulaganja u obveznice (naročito državne).

Trgovanje financijskim instrumentima se ne mora odvijati samo u banci. Neke banke su odlučuje eksternalizirati jedan dio poslovanja. Tako se poslovanje s klijentima može prebaciti na specijalizirana investicijska društva ili brokerske kuće. Takve institucija obavljaju naloge za klijente banke. Komunikacija s klijentima, odnosno prodaja je vrlo važna za banku, posebno kao segment investicijskoga bankarstva. Upravo je direkcija prodaje zadužena za prikupljanje interesa i samu prodaju kod izdavanja vrijednosnih instrumenata kojima je pokrovitelj banka.

PITANJA I ZADACI

Zašto banke imaju potrebu za vlastitim poslovanjem?S kojim vremenskim rokom likvidnosti upravlja riznica banke i zašto? Objasni razliku između likvidnosti i protoka novca?Koja je razlika između špekulativnih i arbitražnih poslova? Koja je razlika između FX SWAP-ova i REPO ugovora? Banka ima višak domaće valute, a manjak deviza. Koji tip transakcije riznica može upotrijebiti kako bih osigurala likvidnost u stranoj valuti? Banka ima manjak likvidnosti i u domaćoj i u stranoj valuti, ali zato ima kako puno trezorskih zapisa u obje valute. Koju transakciju će banka napraviti da bih došla do likvidnosti? Ako banka ne može upotrijebiti papire iz prošloga primjera kako banka može osigurati likvidnost? Zašto se smatra da visoka kamatna stopa u nekoj državi označava buduće jačanje valute te države?Koju FX poziciju može zauzeti banka?Zbog kojih razloga dolazi do promjene devizne pozicije banke? Sa kojom svrhom bih banka trebala upotrebljavati derivate?

115

I - e) INVESTICIJSKI BANKARSKI POSLOVI

U OVOME DIJELU

Investicijsko bankarstvo je posebna pod grana bankarstva koja povezuje učesnike na tržištu kapitala i one koji žele učestvovati na tržištu kapitala. Uloga banke u ovome procesu je dvostruka. Banka sudjeluje u primarnoj emisiji financijskih instrumenta, odnosno omogućuje nastajanje i izlaženje financijskih instrumenata na tržišta kapitala. isto tako banka omogućuje preko brokerskih poslova svojim klijentima pristup sekundarnome tržištu kapitala. Tržište kapitala je posebno regulirano sa rigidnim pravilima ponašanja, upravo ova pravila ponašanja moramo razumjeti kako bi banka mogla obavljati poslove investicijskog bankarstva.

U ovome poglavlju je važno da:

Naučite poslove investicijskoga bankarstva. Naučite organizacijsku strukturu investicijskoga bankarstva.

1. Alociranje financijskih instrumenata

Investicijsko bankarstvo je poseban specijaliziran segment bankarskoga poslovanja koji je fokusiran na financijske potrebe klijenata koji su vezane uz tržište kapitala. Razlog uskoj specijaliziranosti leži u potrebni klijenata koji se obraćaju investicijskim bankarima sa točno određenim financijskim potrebama.

Iako je specijalizirano ne trebamo nikada zaboraviti da je investicijsko bankarstvo dio bankarskoga sektora, tako da investicijsko bankarstvo predstavlja jasno definiranu ekstenziju bankarskoga poslovanja prema poslovima koje su vezane za tržište kapitala.

Banka koja u svojemu poslovanju obuhvaća poslove investicijskoga bankarstva primarno obavlja ulogu posrednika. Posredovanje banke znači da se banka javlja kao agent ili izvršitelj za treću stranu. U tome slučaju banka učestvuje u poslovima investicijskoga bankarstva, ali ne za sebe nego za treću stranu. Ovo je važna razlika od redovnoga bankarskoga poslovanja koje imamo kod kreditiranja. Kod procesa kreditiranja banka sredstva koja je primila plasira dalje, ali ne prima nikakve instrukcije od osobe od koje je primila sredstava. Kod investicijskoga bankarstvo to nije slučaj, klijent dolazi banci sa točno jasno namjerom i banka poštuje klijentove zahtjeve. Posrednička uloga je banci nametnuta od strane regulatora. Banka koja se bavi investicijskim bankarstvom je designirani posrednik od strane regulatora i toj banci se omogućuje pristup tržištu kapitala sa svrhom izvršavanja naloga neke treće strane. Da bi smo mogli shvatiti zašto je potrebno imati posrednika kod tržišta kapitala trebamo definirati funkcije investicijskoga bankarstva.

Funkcije investicijskog bankarstva su u osnovi dvije, obje posredničke:

116

Alociranje imovine vlasnicima financijskih instrumenata, usklađivanjem oscilacija vrijednosti ovisno o riziku / prinosu / likvidnosti koje se dodaju financijskoj imovini, temeljem usklađivanja s realnom imovinom.

Izravno spajanje preko financijskog tržišta štednje i banaka s onima koje žele dodatna sredstva investirati. Banka može i sa svojim sredstvima učestvovati u ovoj funkciji, a ne samo kao posrednik.

Prva funkcija se može opisati kao primarna emisija financijskih instrumenata, dok se sekundarna funkcija može opisati kao pristup i učestvovanje na sekundarnome tržištu financijskih instrumenata. Primarna emisija financijskih instrumenata jeste proces kojim nastaje neki financijski instrument i kojim taj financijski instrument postaje prepoznat od jasno definiranoga tržišta koji onda dozvoljava trgovinu njime. Sekundarna funkcija opisuje procese koji se odvijaju na sekundarnome tržištu, odnosno procese kojima investitori trguju sa financijskim instrumentima.

Kod financijskih instrumenata postoje mnoge varijacije, ali mi ćemo se zadržati na dva osnovna instrumenta. Prvi instrument su dionice koje predstavljaju obvezu poduzeća po kapitalu, odnosno obveze poduzeća prema vlasniku. Drugi instrument su dužnički instrumenti koje ćemo grupno nazvati obveznice28. Dužnički instrumenti predstavljaju financijske obveze poduzeća prema vlasnicima tih dužničkih instrumenata.

Proces nastajanja dionica i obveznica mora biti reguliran, jednostavan razlog je zato što kao i kod svega u računovodstvu; pasiva jednoga ekonomskoga participanta je aktiva drugoga ekonomskoga participanta. Kada investitor kupi financijski instrument on želi automatski garant da je taj financijski instrument legalan i da predstavlja to što bih trebao predstavljati. Zamislite svijet u kojemu je moguće lažirati dionice, pa tako i vlasništvo. Kako bih se ovaj proces izbjegao javlja se posebna regulativa kojom se prvo ograničava nastajanje dionica i obveznica. To znači da postoji zakonska regulativa kojom se regulira tko, koje i kako može izdati dionice i obveznice. Drugi korak regulative se javlja kod kontrole trgovanjem financijskim instrumentima. Tako da postoje točno definirati uvjeti tko ima pristup financijskih tržištima i pod kojim uvjetima.

Radi pojednostavljivanja samoga procesa regulacije prvi korak ka kredibilitetu jeste ograničavanje tko može izdavati financijske instrumente i tko može trgovati financijskim instrumentima. Upravo ovdje nastaje posrednička uloga banka. Banka prvo omogućava klijentima, koji zadovoljavaju jasno propisane uvjete, da preko banke izdaju financijske instrumente. Proces izdavanja financijskih instrumenata jeste primarna emisija. Banka također omogućava trgovanje financijskim instrumentima svojim klijentima, tako preko je banke moguće da klijent kupi ili proda neki financijski instrument. Ovo je proces trgovanja na sekundarnome tržištu.

Burza dionica i financijski instrumenti su u današnje vrijeme na žalost imaju paradoksalnu pojavu u društvu. Na jednoj strani se o financijskim podatcima stalno piše i mediji kontinuirano izvještavaju o stanju burze. Na drugoj strani od burze se upravo preko medija stvorila jedna doza fame kao o nekome mističnome svijetu koji nekako i na neki način ima ogroman utjecaj na naš svakodnevni život pa bih se trebali stalno informirati o stanju na burzi.

Niti jedna ozbiljna knjiga iz investicijskoga bankarstava ne može biti ozbiljna, a da pri tome ne obavi demistifikaciju tržišta dionica. Upravo zato treba biti jasno da je primarna emisija „igra za odlikaše“. Izdavanje dionica i dužničkih instrumenata preko javne emisije29 mogu samo poduzeća koja su velika, poznata i imaju jasno prepoznatu dugogodišnju djelatnost i poslovnu povijest. Primarna emisija, posebno dužničkih instrumenata je važan poslovni događaj, također dužnički instrumenti kojima je moguće trgovanje moraju imati veliku količinu kako bih se njima moglo

28 S nekoliko podjela dužničkih vrijednosnih papira smo se već susreli u drugim dijelovima knjige, u ovome dijelu ćemo generički upotrebljavati obveznice kako bih pokrili sve dužničke financijske instrumente. 29 Kada se izdaje neki financijski instrument proces izdavanja može biti javan ili privatan. Ukoliko je javan to znači da je kupnja novoizdanih financijskih instrumenata dostupna svima. Ukoliko je privatan to znači da novo izdane instrumente mogu kupiti samo određeni investitori.

117

trgovati. Proces izdavanja financijskih instrumenata je jasno definiran proces koji ima svoj početak i kraj. Nema ništa mistično kod njega. Proces trgovanja ćemo opisati kasnije.

Sekundarno tržište nije ništa drugo doli jasno definirano mjesto na kojemu se izmjenjuje vlasništvo. Cijene dionica i obveznice nemaju nikakav utjecaj na život učesnika u ekonomiji, nego samo odražavaju već postojeće ili očekivano stanje ekonomije. Kauzalnost ide od učesnika u ekonomiji prema tržištu, ne obrnuto. Tržište financijskih instrumenata, posebno tržište dionica jeste tržište koje je post factum. Ukoliko ekonomija je dobra, stabilna, raste i razvija se, rasti će i tržište dionica. Ukoliko ekonomija nije dobra, nezaposlenost raste, realni rast je negativan ili su očekivanja loša, svi ovi indikatori će se pokazati i na tržištu dionica. Važno je da razumijete da tržište dionica samo reflektira već postojeće stanje ili očekivanja, ali nikako se uzrokuje to stanje. Nije moguće da je ekonomija neuspješna a vrijednost dionica (vlasništva u poduzećima koja su dio te ekonomije) raste, isto kao što nije moguć niti suprotan slučaj.

1.1. Stupnjevi razvoja investicijskog bankarstva

Investicijsko bankarstvo je nastalo kao potreba jasnoga i definiranoga pristupa tržištu kapitala. Razvoj investicijskoga bankarstva jeste u stvari razvoj svjetskih financijskih tržišta. U ovome poglavlju ćemo temeljitije razradi poslove koje obavlja investicijsko bankarstvo, a najlakši način da to napravimo jeste da krenemo kroz faze razvoja investicijskoga bankarstva. Prvo ćemo krenuti sa definicijom stupnjeva razvoja investicijskoga bankarstva. Tako imamo tri osnovna stupnja:

Klasično investicijsko bankarstvo

Brokerski poslovi i trgovanje

Moderno investicijsko bankarstvo.

Klasično investicijsko bankarstvo nastaje kao potreba za posrednikom pri obavljanju posla izdavanja financijski instrumenata. Proces se javlja u SAD-u kao poslovna logika „nove zemlje i divljega zapada“. Temelj ekonomskoga razvoja SAD-a nikada nije bilo vlasništvo, nego je uvijek bilo poduzetništvo. To znači da osoba sa idejom može pokrenuti svoju ideju ukoliko ima za to dovoljno investitora. U takvome kontekstu investicijski bankari se javljaju kao financijeri poslovnih pothvata ili kao posrednici kod investitora.

Nakon početnih investicija daljnji razvoj poduzeća se pospješuje sa dodatnom kapitalizacijom koja se može najlakše postići preko dodatnih primarnih emisija. Na ovaj način investicijsko bankarstvo i stječe svoje ime, jer postaje oblik bankarstva koji traži, stvara i omogućuje nove investicije sukladno američkome poduzetničkome duhu.

Posljedica primarnih emisija jeste nastajanje i razvoj tržišta kapitala. Razvoj tržišta kapitala dodatno razvija poslove investicijskoga bankarstva koji se proširuju na brokersko poslovanje. Poslovi trgovanja dionica nisu samo trgovanje dionica za sebe ili za klijenta nego uključuju i druge oblike trgovanja:

118

Garantiranoga tržišta (market-maker) Agentura za kupnju i prodaju vrijednosnica na tržištu kapitala i trgovina njima (posredničko

poslovanje i preprodaja). Fondovi (za upravljanje imovinom, banke i fondovi zatvorenog i otvorenog tipa) koji

plasiraju sredstva u instrumente na tržištu kapitala, kredita i novca. Industrijsko restrukturiranje (tj, spajanje i pripajanje) uz korištenje kapitala s drugih

financijskih tržišta.

Posebno treba istaknuti pojavu garantiranoga tržišta (eng. market maker) i industrijskoga restrukturiranja. Garantirano tržište jeste zadaća kojom se garantira da će za određenu vrijednosnicu uvijek postojati tržište, odnosno da će tržišni nalog za prodaju i za kupnju po tržišnoj cijeni uvijek biti ispunjeni. Činjenica da tržište za pojedinu dionicu postoji i uvijek je garantirano je samo dodatni garant stabilnosti tržišta i likvidnosti instrumenta što je značajno doprinijelo razvoju trgovanja financijskim instrumentima.

Industrijsko restrukturiranje se javlja kao prirodna ekstenzija investicijskoga bankarstva. Kako se razvijala količina upravljačkih udjela i kako su investicijske banke preko fondova počele imati sve više vlasništva nad poduzećima, postalo je u interesu investicijskih banaka da poduzeća funkcioniraju što bolje. Zbog toga se unutar investicijskih banaka javljaju stručnjaci koji promatrajući poduzeća počinju analizirati njihovo poslovanje. Adekvatni vlasnički udjeli im daju mjesta u nadzornim odborima i adekvatniju moć nad kontrolom poslovanja poduzeća. U takvim slučajevima kada neko poduzeće ulazi u krizu investicijski bankari se javljaju kao sila koja restrukturira poduzeće i oporavlja ga.

Izdavanje vrijednosnica je još uvijek glavno područje aktivnosti generiranja profita, a ostale aktivnosti daju relativno manju dobit. Zajednički fondovi (USA) i “Unit Trusts” (UK) nude investitorima pakete dionica, obveznica, ili kombinaciji i jednih i drugih. Investitor kupuje dio tog fonda kao i drugi investitori. Fond nadgleda banka i investicijska firma koja nudi taj fond.

Moderno investicijsko bankarstvo je obilježeno rastom i razvojem poslova investicijskoga bankarstva. Rast uloge industrijskog restrukturiranja putem preuzimanja i spajanja, pripajanja i odvajanja vezano uz pojavu aktivnog tržišta korporativne kontrole. Rast fondova za upravljanje, mirovinskih fondova i onih koji imaju formu otvorenih fondova i fondova koja drže pojedinci i banke. Fondovi postaju sve brojniji i sve točnije definirani, dolazi do jasne specijalizacije pojedinih fondova. Tako da investicijski fond više za investitora nije samo jedno od mjesta ulaganja nego nudi jasno definirano ulaganje. Svrhu ulaganja danas obično vidimo u samome imenu fonda: indeks fond, novčani fond, fondovi koji se bave ulaganjem u pojedinu granu ekonomije.

Obilježje ove faze je određivanje rizičnih premija i transfera na tržištu, pri čemu se koriste derivati kojima se trguje na organiziranim, ali i na neorganiziranim tržištima OTC (eng. over the counter tržištima). Financijski derivati su se u početku javili kako instrumenti za smanjenje ili eliminiranje pojedinih rizika, ali vidjevši volatilnost u cijenama investicijski bankari su vrlo brzo derivatske instrumente pretvorili u mehanizme visoko špekulativnoga ulaganja. Naravno što se je tržište derivata više razvijalo to je rastao opseg i sofisticiranost derivata.

S povećanjem volumena poslovi investicijskoga bankarstva polako počinu izlaziti iz samih banaka. Sve više i više se odgovornost za plaćanje i prebijanja vrijednosnica odvaja od tradicionalnih bankovnih usluga i dodjeljuje se drugim entitetima koji nisu nužno banke. Ove firme nude usluge bankama: procesiranje podmirenja dugova i vrijednosnica, smanjivanje administrativnih bankovnih poslovanja. Drugim riječima, administrativne funkcije postaju specijalizacija određenih firmi koje plaćaju banke radije neko da imaju svoje administrativne poslove.

Investicijske banke imaju posredničku ulogu kad nude usluge kao sto su preuzimanja, savjeti za akvizicije i spajanja, trgovanja, upravljanje aktivom i globalne zaštite. Investicijske banke ne nude usluge likvidnosti u istoj mjeri kao standardne banke. One pridonose povećanju likvidnosti u sistemu sa novim formama financiranja korporacije, ali to je dosta različito od zadovoljavanja

119

depozitarnih uvjeta likvidnosti. Doista funkcije investicijske banke se puno razlikuju od tradicionalnih banaka tako da se pojam “banka” zapravo pogrešno koristi u ovom slučaju. The Us National Association Of Securities Dealers (NASD) službeno ne poznaje pojam “investicijska banka” i koristi “broker dealer” da opiše investicijske banke i firme koje se bave vrijednosnicama. Iako mnogo investicijskih banaka, uključujući Goldman Sachs, nude tradicionalne depozite, čekove, bankomate i zajmove jako bogatim individualnim osobama. Godine 2000. Merril Lynch je dobio odobrenje od federalne banke da može nuditi FDIC osigurane depozite. Te usluge su mali dio njihovog poslovanja.

1.2. Vrste poslova

Poslovi kojima se bavi investicijsko bankarstvo nije ograničeno samo na poslovanje na primarnome i sekundarnome tržištu financijskih instrumenata, nego se može podijeliti na pet glavnih područja:

U užem smislu - uključuje preuzimanje rizika izdavanja i nadzora vrijednosnica, s vođenjem poslova spajanja i pripajanja (eng. mergers and aquisitions). M&A daje oko 20% zarade, iako je ovo područje visoko ciklično.

Broking (posredničko poslovanje na burzi) - aktivnost kojom se pruža servis kupoprodaje, a klijente se privlači cijenom i sigurnošću. Trgovanje na sekundarnome tržištu po nalogu klijenta.

Upravljanje fondovima na malo i veliko. Na veliko zbog postizanja najboljih cijena fondova maloprodajnim investitorima (osobito u SAD-u), odnosno poslovanje uz naknade. Na malo znači širenje poslovanja, u konkurenciji s komercijalnim bankama u borbi za depozite. Dio procesa eksternalizacije poslovanja banaka.

Trading (trgovina) oscilira na tržištu, značajno raste kad banke ulažu veći dio resursa kapitala u vlasništvo vrijednosnica. Trgovanje na sekundarnome tržištu sa novcem banka kako bih se ostvarila zarada na kratkoročnim i srednjoročnim špekulacijama. Za razliku od brokinga, kod tradinga banka upotrebljava svoja sredstava, ne klijentova.

Prihod od kamata (eng. interest spread) – od posuđenih sredstava, obično iz posuđivanja klijentima, držanja visoko profitabilnih vrijednosnica ili prebijanja većih kredita drugih brokera. U ovim poslovima investicijski bankari koriste razlike među kamatnim stopama na različitim tržištima. Ovdje također ubrajamo i poslove arbitraže.

Svaki od ovih poslova predstavlja važan segment poslovanja za banku i isto tako predstavlja jedinstveni dio procesa poslovanja investicijskoga bankarstva. Proces brokinga smo već opisali, to je samo izvršavanje naloga na financijskim tržištima za klijente. Ostali poslovi predstavljaju sofisticiranije poslovanje.

Procesi M&A su procesi koji uključuju poslovno savjetovanje sa izvršavanjem poslovnih strategija. Proces preuzimanja i spajanja se može podijeliti na dva dijela:

Horizontalno: posao koji uključuje preuzimanje ili spajanje sa drugim poduzećem kako bih se poslovanje poduzeća proširilo za novu djelatnost.

Vertikalno: posao koji uključuje preuzimanje ili spajanje sa drugim poduzećem kako bih se proširilo postojeće poslovanje

120

Horizontalni M&A poslovi su karakterizirani traženjem poduzeća koje bih nakon preuzimanja ili spajanja proširile poslovanje poduzeća ili poboljšale postojeće poslovne procese. Primjeri ovakvih pojava su jako česti u bankarstvu, banka može proširiti svoje poslovanje tako što kupi agenciju za promet nekretninama. Zadržimo se na ovome primjeru. Univerzalna banka posluje sa poduzećima koja se bave građevinskom djelatnošću. Također u svojem SME segmentu banka može imati klijente koji mogu poslužiti kao pod izvođači radova. Banka također posluje i sa građanima koji jesu potencijalni kupci stanova. Poslovna logika nalaže banci da bi mogla proširiti svoje poslovanje na način da spoji korporativne klijente koji grade stanove sa kupcima stanova. Na ovaj način banka proširuje opseg, ali i kvalitetu svoje usluge. Da bih banka mogla spojiti proizvođače stanova i kupce stanova banka može kupiti agenciju za promet nekretninama. Banka može i sama osnovati agenciju za promet nekretninama, ali u tome slučaju banka mora sama napraviti infrastrukturu za funkcioniranje te agencije. Ukoliko banka preuzme agenciju, onda s njome preuzima i infrastrukturu poslovanja.

Vertikalno spajanje samo predstavlja spajanje dvaju ili više poduzeća koja imaju istu ili sličnu djelatnost radi smanjenja troškova i povećanja opsega poslovanja. Primjeri ovakvih slučajeva je spajanje Bank of America i Merril Lyncha. Vertikalna spajanja bih trebala uroditi sinergijom kod poslovanja koja rezultira sa smanjenjem troškova i većom učinkovitošću.

Kod procesa spajanja i preuzimanja posebno je važno naglasiti da se radi o izrazito cikličnim poslovnima koji su pod velikim utjecajem poslovnih ciklusa. Za vrijeme rasta ekonomije i proširivanja poslovanje mnoge firme traže dodatne poslovne partnere i tu se javljaju M&A prilike. Za vrijeme recesija većina poduzeća izbjegava velike poslovne pothvate.

Investicijske banke se bave i upravljanjem fondovima. U ovim poslovima investicijska banke se javljaju kao agenti koji prikupljaju sredstava od pojedinačnih klijenata, grupiraju ih i onda s njima upravljaju. Ulagači kupuju uloge u fondovima i s time daju fond menadžeru sredstava s kojima on upravlja. Investicijska banka ostvaruje prihode po naknadama. Naknade su obično za ulaz i/ili izlaz iz fonda i naknada za upravljanje fondom koja je obračunava na ukupnu veličinu fonda.

Kako se je razvijalo financijski sektor tako su se razvijalo i poslovanje fondova. S vremenom fondovi su postali usko specijalizirani tako da danas fondovi investiraju u samo male segmente ekonomije, na primjer prehrambenu industriju. O fondovima ćemo više pisati u poglavlju o bankarskim eksternalizacijama.

Unutar investicijskoga bankarstva se nalaze i procesi trgovanja (eng. proprietary trading) i prihodi od kamata (eng. interest rate trading) koji također uključuju i poslove arbitraže.

Definicija: Financijska arbitraža ili skraćeno arbitraža jeste jedna ili više financijskih transakcija kojom se može steći bez rizični profit.

Poznati trader i upravljač hedge fondovima George Soros je na svojoj prijavi za vizu za putovanje u SAD napisao da je on stručnjak za poslove arbitraže. Na intervjuu sa konzulom, konzul je Sorosa pitao kako je moguće da on tako mlad može biti stručnjak za bilo što, na što je Soros odgovorio: ja sam stručnjak za arbitražu zato što svih arbitražni traderi umiru mladi.

Špekulacija na financijskim tržištima može biti brz izvor zarade za banke. Čest je slučaj da se dionicama promijeni vrijednost za nekoliko postotaka u jednome danu. To znači da banka za jedan dan, ukoliko je pravilno pozicionirana, može zaraditi novac kojim pokriva kamatni trošak od depozita koji je dobila na raspolaganja na godinu dana. S obzirom na ove mogućnost mnoge banke se odlučuju na aktivno učestvovanje u špekulacijama na tržištima raznih financijskih instrumenata.

121

Investicijsko bankarstvo je važno za banke jer predstavlja važan izvor prihoda. Osim trgovanja za vlastiti račun koje je izrazito rizično ostali poslovi investicijskog bankarstva ima malu rizičnost za banku, jer se radi o posredničkim poslovima. Banka se naplaćuje preko naknada za obavljeni posao. Tako za primarne emisije banke uzima određenu naknadu koja je obično postotak od ukupnoga izdanja. S obzirom da je proces primarnoga izdanja unaprijed definiran i obično je jednak bez obzira na veličinu izdanja posao investicijsko bankarstva je također karakterizirano i s malom potrebom za zaposlenicima.

Nakon ovih uvodnih razmatanja krenuti ćemo sa razradom poslova unutar sektora investicijskoga bankarstva. Na kraju ovoga dijela potrebno je također istaknuti da je posao investicijskoga bankarstva posebno težak i zahtjevan, iako je najprofitabilnija djelatnost unutar bankarskoga poslovanja. Teškoćom i zahtjevanošću investicijskoga bankarstva ćemo se baviti u poglavlju o primarnoj emisiji, sada idemo na podjelu poslova u investicijskome bankarstvu.

1.3. Organizacija

Nakon poglavlja s osnovnim definicijama investicijskoga bankarstva i pojmovima s kojima se susrećemo u investicijskome bankarstvu u sljedećih nekoliko dijelova ovoga poglavlja ćemo se baviti tehnikom organizacije poslovanja investicijskoga bankarstva.

U velikim ekonomijama postoje banke koje se bave samo poslovima investicijskoga bankarstva. U Hrvatskoj to nije slučaj jer se radi o malome i visoko limitiranome tržištu. Zato se poslovi investicijsko bankarstva u bankama u Hrvatskoj obično obavljaju u Sektorima investicijskoga bankarstva koji su najčešće pod članovima uprave za poslovanje s poduzećima. Brokerske djelatnosti se obavljaju ili kao direkcije (odjeli) u ovim sektorima ili mogu biti izdvojena u posebna poduzeća.

Unutar sektora ili slične organizacijske jedinice investicijsko bankarstvo je podijeljeno u tri dijela. Dio koji se bavi poslovanjem s klijentima (eng. front office). Dio koji se prati stanjem, praćenjem položaja i potrebnim indikatora (eng. middle office) i dio koji se bavi kliringom pozicija i praćenjem izvršavanja i knjiženja transakcija (eng. back office). Kao što vidimo organizacija sektora investicijskoga bankarstva je logična i prati poslovnu logiku.

Karakteristike organizacije investicijskoga bankarstva jeste u razdvajanju pojedinih funkcija. Tri dijela koja smo naveli prate poslovnu logiku, ali isto tako jasno razdvajaju pojedine djelatnosti. U mnogim bankama zaposlenima u pojedinome dijelu je zabranjen ulazak u prostorije drugoga poslovnoga dijela. To se posebno odnosi na odvojenost front offica gdje se obavljaju poslovne transakcije i middle offica gdje se prate poslovne transakcije i iskorištenost pojedinih limita.

Potreba za razdvajanjem postoji kako bih se jasno ograničile moguće zlouporabe najbolji primjeri kada je odvojenost pojedinih dijela rezultirala katastrofom su Riječka banka u Hrvatskoj i Berings banka u Londonu. U oba slučaja neadekvatna kontrola poslovnih funkcija je rezultirala sa bankrotom banke.

122

1.4. Front office

Kao što smo rekli u uvodnome dijelu front office je važna za kontakte s klijentima i omogućavanja usluge klijentima. Front Office odnosno dio koji se bavi poslovanjem s klijentima se obično sastoji od:

Prodaje i trgovine koja generira prihode “stvaranjem tržišta”, kroz ciljanu kupnju i prodaju, dodavanjem iznosa kod svake transakcije. Primarni je cilj institucionalno i investiranje visoke-neto vrijednosti temeljem prijava, izvršavanjem naloga klijenata i formiranjem cijena.

Trgovanje bavljenjem poslova trgovanja za račun banke. Investicijskog upravljanja vrijednosnicama i drugom imovinom (nekretnine). Privatno upravljanje imovinom za institucionalne investitore. Privatne usluge klijentima za velike kapitalne neto vrijednosti pojedinaca. Izdavanje i M&A poslovi kroz skupljanje kapitala s tržišta, te spajanje i preuzimanje.

Angažira suulagače za izdanja, te koordinaciju ponuditelja i pregovarača kod cilja preuzimanja, a uključuje i spajanja & preuzimanja (M&A) i korporativno financiranje.

Svaki poslovni dio ispunjava jednu poslovnu djelatnost investicijskoga bankarstva. Odjel prodaje i trgovine je vrlo često u hrvatskim bankama smješten u sektor riznice. Odjel prodaje kao klijente ima afluentne građane i poduzeća. Prodajna djelatnost obuhvaća i primarnu i sekundarnu emisiju. Kod primarne emisije odjel prodaje igra izrazito važnu ulogu, jer često mora saznati i koji je preliminarni interes za pojedino izdanje i prije nego što samo izdanje krene u prodaju.

Unutar sektora riznice se često nalazi i dio koji se bavi trgovanjem za račun banke, odnosno sa sredstvima banke (eng. proprietary trading). Ulaganja koja se obavljaju su izrazito špekulativna i imaju za svrhu stvaranje dobiti za banku. Ovaj dio riznice je dodatno razgranat na pojedine dijelove tržišta na kojima, tako postoje posebne grupe za trgovanje devizama, derivatima ili podjele po pojedinim tržištima: Europa, Azija, Amerika.

Sekundarno trgovanje otvara prostor za upravljanje imovinom. Tako pod poslove investicijskoga bankarstva ulaze i investicijsko upravljanje, privatno upravljanje, privatne usluge koje samo označavaju nivo pažnje koju investicijske banke poklanjaju pojedinim klijentima.

Pojedini klijenti imaju potrebnu za sofisticiranim upravljanjem imovinom. Termin „sofisticirani“ (eng. sophisticated investor) nije oznaka da klijenti ulažu u kompleksne financijske instrumente, termin „sofisticirani“ je termin koji je uveo SEC i označava klijente koji imaju određenu veličinu imovine. S obzirom da se kod nekih institucionalnih klijenata radi o milijardama dolara investicijske banke imaju timove koji se bave traženjem ulaganja za takve klijente i upravljanjem imovinom klijenata (premještanjem imovine iz jedne investicije u drugu).

U SAD-u postoji podjela na privatne i državne fakultete (state and private). U SAD-u nema privatnih fakulteta u smislu da postoji jasno definirani vlasnik koji polaže pravo na Harvard i Princetom. Pod „privatan“ se smatra fakultet ili sveučilište koji ne dobiva subvencije od države. Sveučilišta koja dobivaju subvencije od države imaju često imaju naziv „state“.Bez obzira na financiranje sveučilišta u SAD-u imaju svoju privatnu imovinu kojom upravljaju investicijske banke. Svrha te imovine jeste da

Privatne usluge ili „private banking“ je također upravljanje imovinom samo za fizičke osobe koje imaju određenu veličinu ili slobodno raspoloživoga kapitala ili već postojeće imovine tako da postaju „sofisticirani“ investitori.

123

Upravljanje imovinom je izrazito težak i zahtjevan posao. Investicijski bankar mora točno razumjeti koji je profil rizika koji pojedini klijent može podnijeti i koja je namjena investicije. Odnosno za što klijent planira koristiti sredstava nakon investicije i koju raspoloživost sredstava investicijski bankar mora omogućiti klijentu. Kada investicijski bankar razumije klijenta tek onda može tražiti primjerene investicije. Naravno, uvijek je pravo pitanje kako procijeniti da li je neka investicija isplativa i koliko.

Kod svih poslova upravljanja imovinom banka ostvaruje dobit tako što naplaćuje naknade za obavljenu djelatnost. Naknada je obično postotak imovine s kojom se upravlja plus dodatni troškovi za obavljanje pojedinih poslova.

Izdavanje financijskih instrumenata i poslovi M&A poslovi su najsloženijiji oblik investicijskoga bankarstva jer imaju izrazito zahtjevnu matematičku i kvantitativnu komponentu. Iako ćemo se mi matematičkim zahtjevima baviti u kasnijim poglavljima sada je potrebno poslovanje investicijskoga bankarstva dodatno podijeliti na organizacijske dijelove. Zato je izdavanje i M&A poslove potrebno raspodijeliti na sljedeće dijelove:

Dio koji pokriva industriju (fokusiran na pojedine industrije kao metalurgija, građevina, održava odnose s korporacijama, unutar industrija koje donose posao banci)

Dio koji pokriva grupe proizvoda i usluge (fokusiran na financijske proizvode, kao spajanje & preuzimanje, financijsko sponzorstvo i financijska poluga, primarna emisija)

Istraživanja koje ocjenjuje kompanije i piše izvješća i prospekte s "kupovnim" ili "prodajnim" rejtingom. Analizama ne generira dobit, pomaže pri trgovini, sugerira o kupcima i investicijskim bankarima, ali može stvoriti konflikt interesa analitičara i banke, koji utječe na profit banke. Zato mora postojati odvojenost istraživanja od drugih dijelova banke. Regulativa s kojom se razdvajaju pojedini dijelovi u investicijskom bankarstvu se naziva kineski zid (eng. Chinese wall).

Strukturiranja kao najnovijeg dijela od kada se koriste derivati, a koji kreira kompleksne strukturne proizvode s višim marginama i povratom, od onih temeljenih na novcu.

Podjela koju smo predstavili na prvi pogled se više bavi logistikom i istraživanjem nego što se bavi primarnom emisijom i M&A poslovima. Ove poslove smo samo spomenuli kod organizacije posložene prema grupi usluga koje banka pruža. Važno je razumjeti razloge zašto smo to napravili na ovaj način.

Proces izdavanja ili proces primarne emisije možemo teoretski podijeliti na dva dijela. Prvi dio je fiksni dio koji je propisan zakonom: potreba dokumentacija, potrebni uvjeti za izdavanje. Ovaj dio je jednostavan posao koji je već unaprijed zacrtan zakonskim i drugim regulatornim okvirima. Drugi dio primarne emisije, „varijabilni dio“ da se tako izrazimo, jeste dio koji se bavi izračunavanjem vrijednosti financijskih instrumenata koji se izdaju. Ovaj dio je izrazito zahtjevan i iziskuje vrlo često jako kompleksne matematičke računice. Da bih se sve matematičke računice mogle obaviti na pravilan način potrebno je imati uvid u stanje ekonomije i relevantnih ekonomskih parametara. Za to je naravno potrebna logistika.

Proces M&A je proces koji zahtjeva jako veliko poznavanje pojedinih grana ekonomije. Potrebno je ne samo znati jedno poduzeće nego i širi okvir sektora, industrije, konkurencije. Da bih se to moglo, potrebno je imati logistiku i analitičare koji se bave praćenjem pojedinih sektora. Upravo zato smo istakli dijelove Istraživanje i pokrivanje pojedenih elemenata industrije.

Front office vrlo često jasno i javno obznanjuje svoje analize i daje preporuke što banka misli po pojedinim investicijama. Naravno ovakvo javno savjetovanje otvara mogućnosti za manipulacije informacijama i mogućnost stvaranja situacija u kojima postoji moralni hazard. Zato se sektor investicijskoga bankarstvo organizira i odvaja prema privatnim i javnim funkcijama Kineskim

124

zidom30, koji sprječava susret te dvije informacije. Organizacijska jedinica koja ima povlaštene informacijama, koje se ne mogu javno dislocirati mora biti odvojena od organizacijske jedinice koja raspolaže i upravlja javnim informacija na temelju kojih obavlja analizu dionica. Pod privatnim informacijama se smatraju sve informacije koje su povlaštene i koje bi mogle utjecati na druge učesnike na tržištima da promijene svoje poslovne strategije.

1.5. Middle office

Nakon poslovanja s klijentima middle office je zadužen za praćenja stanja. Ovaj dio nije toliko zadužen za praćenje poslovanja organizacijskih dijelova koji se bave uslužnim djelatnostima koliko dijelova koji se bave trgovanjem financijskim instrumentima. Middle office prati pojedine pozicije i nastoji kvantificirati rizike kojima banku izlažu te pozicije. Sukladno tome, s unaprijed definiram parametrima i politikama rizika middle office prati da li je trenutna izloženost banke u skladu sa rizikom koji je banka voljna preuzeti na sebe.

Middle office može tima biti zadužen samo za praćenje pojedinih pozicija i kretanje vrijednosti unutar zadanih limita. Postavljanje i kvantifikacija rizika može biti prenesena na sektor za rizike. Middle Office se obično sastoji od:

Upravljanja rizicima - analizira kreditni i tržišni rizik. Trgovci koriste knjigu za vođenje dnevnika trgovanja, s postavljenim limitima na iznose kapitala s kojim se trguje. Sprečava redoslijed 'loših' naloga, zbog efekta na cijeli desk.

o tržišni rizik pokriva se točno (sporazum o komercijalnom riziku izvršenja druge strane), korektno (standardiziranim modelima knjiženja kod naj

adekvatnijih sistema) i na vrijeme (obično unutar 30 minuta od izvršenja trgovanja).

o operativni rizik je rizik od grešaka pa se osiguravaju mjere koje bi ih spriječile. Bez tog osiguranja, analiza tržišnog i kreditnog rizika može biti nepouzdana i podložna manipulaciji.

Operacije uključuju provjeru podataka trgovanja koji se provede, osiguravaju od pogrešaka, te izvršavaju prema potrebi transfera.

Upravljanje rizicima prije svega znači praćenje limita koji su zadani. U poglavlju o rizicima ćemo definirati i proučiti apetit za rizik koji je banka voljna preuzeti. Nakon definicije rizika, postavljaju se limiti odnosno izloženosti prema pojedinome riziku. Limiti sami po sebi su besmisleni ukoliko ne postoji organizacijski dio koji je zadužen za praćenje kolika je iskorištenost pojedinih limita i po potrebi revizije tih limita.

Operacije su operativno usklađivanje samoga procesa trgovanja. Ovaj dio pokriva široki spektrom logistike poslovanja koji je uglavnom obuhvaćen operativnim rizikom. Operacije osim što provjeravaju da li su sve transakcije pravilno proknjižene i da li stanje u knjigama banka odgovara stanju u operativnim sustavima trgovanja, provjeravaju i tehničke aspekte poslovanja kao usklađenost informatike sa poslovanjem. Operacije u strukturi investicijskog bankarstva imaju slabe izglede za razvoj, zbog zahtjeva velike sigurnosti, pa ih mnogi koriste kao vanjsku uslugu.

1.6. Back office

30 „Kineski zid“ je popularan naziv u slučajevima kada pojedini dijelovi kompanije nemaju međusobnu komunikaciju. Naziv dolazi iz povijesnoga konteksta neprobojne barijere.

125

Kao što smo vidjeli front office je zadužen za poslovanje, sklapanje poslova i rad s klijentima. Middle office je zadužen za praćenje stanja i usklađivanje. Važno je primijetiti da je middle office više bio orijentiran prema poslovima riznice i prema poslovima trgovanja financijskim instrumentima nego prema ostalim segmentima poslovanja investicijskoga bankarstva. Back office je kompletna preostala logistika poslovanja koja svojim djelovanjem služi kao tehnička podrška i front i middle officu.

Definicija zaduženosti back offica je prepuštena samoj banci. Manje banke često spajaju middle i back office, a rizike onda prebacuju u sektor za praćenje rizika. Poslovi podrške back offica također mogu biti premješteni u druge sektore.

Back Office obično sadrži:

Kontroling zbog izloženosti ukupnom riziku firme, rentabilnosti i strukturi različitih poslova firme. Podrazumijeva upravljane kapitalom i nadziranje rizika, tj. praćenje i analiziranja tijekova kapitala firmi. Vrlo često kontroling je zadužen i za puštanje pojedinih transakcija u opticaj.

Tehnologija koja se odnosi na IT odjel

Tehnologija ili IT je temelj današnjega ukupnoga poslovanja svake banke. Svaka investicijska banka odvaja značajne iznose za vlastite software. Neke banke kupuju softwarske pakete dok druge sama programiraju svoj software. Većina banaka koristi kombinaciju između vlastitoga i kupljenoga softvera. Naravno proširenje poslovanja je praćeno sa sve većim potrebama za održavanje kupljenoga softvere. Ovo je naravno otvorilo potrebu za stvaranjem tehnoloških timovi, kao kompjuterska i telekomunikacijski – orijentirana podrška.

Značajan napredak tehnologije zadnjih godina vidi se kroz sve veću prodaju i trgovinske deskove, koji koriste elektronske trgovinske platforme . One mogu poslužiti kao samo-prevodivo osiguranje za kompleksni model upravljanja algoritmima. Stvaranje matematičkih algoritama koji se bave trgovanjem s obzirom na pojave na tržištima je moderni način špekulacije na financijskim tržištima.

Prije nego što pređemo na sljedeći dio potrebno je istaći jednu važnu odgojnu notu. Ovo je jedino poglavlje kojim smo se u dubinu bavili definicijama pojedinih organizacijskih dijelova unutar banke. Razlog tome nije bilo određenje autora koji smatraju da je za studente izrazito važno znati točne definicije svakoga pojedinoga odjela u investicijskome bankarstvu. Razlog zašto smo u ovome poglavlju definirali u detalje svaki poslovni dio jeste da kao autori i bankari upozorimo na potrebu poznavanja poslovnih jedinica i poslovnih procesa koji su vezani za pojedine poslovne jedinice.

Svaka osoba u radnome odnosu mora znati sve poslovne procese u koje je njegova radna organizacija uključena. Upravo zato smo odlučili u jednome poglavlju demonstrirati kako može funkcionirati podjela radnih mjesta, ali isto tako kako su pojedine službe isprepletene. Tako je nemoguće da front office funkcionira bez back offica, a middle office bez fronta ne bih imao smisla. Ova povezanost među pojedinim organizacijskim strukturama je ono što omogućava poslovanje.

2. Primarna emisija financijskih instrumenata

Nakon opisa razvoja investicijskoga bankarstva vraćamo se nazad na osnovnu djelatnost investicijskih bankara, a to je primarna emisija financijskih instrumenata. Kod prodaje dionica

126

odmah moramo napraviti jednu jasnu podjelu. Prodaja dionica, osim klasičnoga trgovanja na burzi može biti:

Javna ponuda

Inicijalna javna ponuda (IPO)

Proces prodaje dionice je vrlo sličan, ali nije isti. Javna ponuda jeste prodaja velike količine dionice širokom broju investitora koji su zainteresirani za kupnju. Znači radi se o jednome prodavatelju i velikome broju kupaca. Ovakva prodaja može i ne mora se odvijati preko investicijske banke. Inicijalna javna ponuda jeste kada poduzeće preko posrednika (investicijske banke) prodaje novo izdane dionice poduzeća. I ovdje se ponovo radi o jednome prodavatelju koji prodaje velikome broju kupaca. Razlika između javne ponude i inicijalne javne ponude jeste u rezultatu za poduzeće. Javna ponude jeste prodaja poduzeća od strane vlasnika i nema utjecaj na veličinu kapitala poduzeća, odnosno radi se samo o prodaji već postojećih dionica. Inicijalna javna ponuda jeste kreiranje novih dionica koje povećavaju broj dionica. Kod inicijalne javne ponude dolazi do povećanja kapitala poduzeća i likvidnosti poduzeća, dok kod javne ponude ne dolazi do povećanja kapitala poduzeća.

Klasičan primjer miješanja između javne ponude i inicijalne javne ponude jeste prodaja dionica INA koja se dogodila 2006 godine. Većina medija je donosila naslove kao „IPO INA“, naravno to nije bilo točno. Radilo se samo o tome da je jedan vlasnik (država) odlučio prodati svoje vlasništvo. Kako se je radilo o velikome paketu dionica upotrebljen je mehanizam javne ponude. Odnosno jedan prodavač je prodao dionice velikome broju kupaca.

Da bi smo mogli razumjeti proces izdavanja dionice trebamo se prisjetiti kako se poduzeće uopće financira. Kako bi financirao svoje poslovanje poduzeće ima na raspolaganju nekoliko opcija. Prva opcija je ona o kojoj smo do sada pričali kroz cijelu knjigu, a to je da dobije kredit od banke. Druga opcija je da izda obveznice što ponovo predstavlja dugovanje, samo sada ne prema banci nego prema vlasnicima obveznica. Treća opcija je da izda dionice. Četvrta opcija je naravno da poduzeće financira projekt novcem koji već ima.

Definicija: obveznica je financijskih instrument koji predstavlja dugovanje prema nekome. Obveznica ima svoju kamatnu stopu koja se zove kuponska kamatna stopa i svoj rok trajanja. Obveznica za vrijeme svojega postojanja obično isplaćuje kupone, a onda na kraju isplati glavnicu.

Definicija: Dionica je financijski instrument koji predstavlja vlasništvo u poduzeću. Dionice dijelimo na obične i preferirane.

Prve dvije opcije predstavljaju financiranje preko dugovanja poduzeća. Četvrta opcija jeste samo-financiranje gdje poduzeće preslaguje svoju aktivu. Treća opcija je interesantna za nas. Dionice predstavljaju vlasništvo u poduzeću. Sa povećanjem broja jedinica koje predstavljaju vlasništvo moguće je da novi vlasnici imaju drugačiju viziju kako treba voditi poduzeće i mogu tražiti promijene strategija.

Zato kada poduzeće izdaje dionice, izdavanje može biti prema dvije različite strukture. Izdavanje dionica može biti prema postojećim investitorima. U tome slučaju već postojeći vlasnici kupuju dionice poduzeća i zadržavaju isti postotak vlasništva. Ovo se još zove i zatvorena ponuda dionica Izdavanje dionica može biti i prema novim potencijalnim vlasnicima. U tome slučaju poduzeće želi proširiti svoju vlasničku strukturu na nove investitore. Ovo je inicijalna javna ponuda, jer je otvorena javnosti.

127

Prije nego što krenemo u sam proces izdavanja dionica potrebno je pobliže objasniti zašto bi neko poduzeće uopće htjelo izdavati dionice. Za malo poduzeće koje se želi razviti izlazak na tržište kapitala predstavlja sjajnu priliku kako bih se predstavilo investitorima, kako bih steklo povjerenje investitora i kako bih produbilo svoj odnos s bankom. Preko tržišta kapitala i izdavanja dionica poduzeće šalje signal da je naraslo i razvilo se, a rekli smo za dobar razvoj poduzeća potrebna je i dobra banaka.

Za veliko poduzeće koje već ima stabilan odnos s bankom izdavanje novih dionice znači povećanje kapitala, a s time i dodatnu stabilnost, posebno kod financijskih omjera koji upotrebljavaju kapital kod izračuna. Veličina kapitala sama po sebi predstavlja znak koliko je vlasnik uložio u poduzeće, to jest koliko je vlasnik kao takav odlučio učestvovati u poslovanju poduzeća. Novo izdavanje dionica u tome slučaju postaje indikator stabilizacije.

Proces izdavanja dionica je unaprijed određen od strane regulatora. U većini zemalja regulator zahtjeva pravljenje posebnoga dokumenta kojim se potencijalne investitore obavještava o stanju u poduzeću i o relevantnim pokazateljima poslovanje toga poduzeća. Ovaj dokument se naziva prospekt (eng. prospectus).

Osnovna karakteristika prospekta jest da taj dokument službeno ratificiran od strane regulatora, to jest da zadovoljava potrebnu formu kako taj dokument treba izgledati, ali ne i da su informacije u njemu točne. Točnost informacija je ostavljena investicijskoj banci koja izrađuje prospekt.

Sada dolazimo do prve značajne uloge investicijskoga bankara kod izdavanja dionica, a to je pisanje prospekta. Ovaj dokument je sadržajno i formalno obično definiran od strane regulatora, ali za investitora predstava temeljnu informaciju o investiciji. Uloga investicijskoga bankara jeste napisati prospekta koji će investitorima dati stvaran uvid u poslovanje poduzeća.

Važno je naglasiti da je izdavanje dionica i njihova javna prodaja prije svega pitanje kredibiliteta investicijskoga bankara. Ukoliko se prospekt pokazao pre optimističnim i cijena novih dionica padne, kupci će biti obeshrabreni. Ukoliko prospekt nije pravilno prikazao poslovanje poduzeća nego ga je podcijenio, poduzeće će tražiti novoga investicijskoga bankara jer nije ostvarilo potencijalnu količinu prikupljenoga kapitala.

No postavlja se pitanje kako odrediti cijenu dionica. Kod cijena dionica razlikujemo nominalnu vrijednost i tržišnu ili prodajnu vrijednost. Nominalna vrijednost bazna vrijednost dionice. Stvarna vrijednost dionice to jest tržišna vrijednost se određuje preko tržišta ponudom i potražnjom. U trenutku kada dionica stupi na tržište nakon prve prodaje počinje njezin život na sekundarnome tržištu. Već smo napisali da kretanje cijene dionice na sekundarnome tržištu jeste pitanje kredibiliteta investicijskoga bankara. Sam proces određivanja cijene dionica je težak proces u kojemu se korist kompleksi matematički modeli koji su djelomično opisani u dodatku o izračunu cijena dionice.

Nakon što je prospekt napisan i odobren od strane regulatora investicijski bankar traži kupce za nove dionice. Ovisno o regulatoru zanimanje za dionicu može biti obvezujući i ne obvezujući. Što se tiče samoga uspjeha prodaje imamo:

Garantirana prodaja Minimalna prodaja Prodaja po interesu.

Kod svake od ovih oblika prodaje razlikujemo ulogu investicijskoga bankara. Kod garantirane prodaje investicijski bankar se obvezuje da će prodati cijelo izdanje. Kod minimalne prodaje investicijski bankar garantira da će prodati jedan (minimalni) dio izdanja. Ugovorena obveza investicijskoga bankara je da na sebe preuzima prodaju izdanja. To znači da ukoliko investicijski bankar ne uspije prodati izdanje ili određenu minimalnu količinu banka će sama kupiti preostali dio izdanja. Treće opcija je najmanje rizična za investicijskoga bankara, jer ne obvezuje investicijskoga bankara na kupnju izdanja, nego samo na prodaju koliko uspije prodati zainteresiranim klijentima.

128

Cijena koju investicijski bankar naplaćuje za izdanje naravno ovisi u uvjetima samoga izdanja. Tako će garantirana prodaja biti skuplja od prodaje po interesu. Isto tako izdanje za manje poznatu firmu će biti skuplje nego za poznatu firmu.

U ovome poglavlju smo ukratko opisali izdavanje dionica. Nastojali smo taj proces opisati što sažetije, ali isto tako da omogućimo uvid u samo poslovanjem izdavanja i stvorimo podlogu za daljnji razvoj. Fokus ovoga poglavlja je bio na izdavanju dionica, ali dionice nisu jedini predmet izdavanja u poslovanju investicijskoga bankara, to mogu biti i dužnički instrumenti kojim ćemo se baviti u sljedećem poglavlju.

3. Izdavanje dužničkih instrumenata

Da bi bolje shvatili obveznice pogledati ćemo jednu jednostavnu poslovnu situaciju. Poduzeće želi doći do sredstva za financiranje projekta, ali isto tako želi stvoriti što više poslovnih veza i želi privući pažnju mnogih investitora. Kako bih to uspjelo poduzeće bi najradije željeno da dobije kredit od stotine različitih investitora. Jedan od načina da se zadovolje zadani uvjeti jeste da se dobije sindicirani kredit, jer takav oblik financiranja će uključiti više banaka. Iako inicijalno sindicirani kredit će privući nekoliko investitora on neće moći stalno davati signale o stanju u poduzeću širokome spektru investitora. Kako bih uspjelo u svojoj namjeri poduzeće izdaje obveznice kojima se onda može javno trgovati.

Obveznica je samo jedan mali dio ukupnoga duga i može je kupiti bilo koji investitor. Na ovaj način poduzeća su u stanju dobiti sredstva od jako puno investitora, a svaki investitor na sebe ne mora preuzimati rizik cijeloga kredita, jer sa kupnjom jedne obveznice na sebe preuzima samo mali dio duga.

Značaj obveznica za poduzeće jeste u tome što se s obveznicama može slobodno trgovati. Kod kredita smo vidjeli da banka ima odnos s klijentom i daje klijentu kredit, banka onda čeka da joj klijent vrati kredit kroz vrijeme. Kod obveznica vezanje uz poduzeće čije obveznice je klijent kupo nije obvezno jer se s obveznicama trguje. Obveznice možemo prodati na tržištu ukoliko ih više ne želimo držati, na taj način obveznice isto kao i dionice postaju indikator kvalitete poduzeća.

Ukoliko je poduzeće dobro posluje moći će se zaduživati po manjoj kamatnoj stopi, jer će postojati veliki broj investitora zainteresiranih za kupnju duga. Povećanje potražnje znači da će cijena obveznica rasti. Ukoliko poduzeće slabo posluje investitori će tražiti veću kamatnu stopu i prodavati će obveznice poduzeća, pa će cijena obveznica padati.

Sama tehnika izdavanja obveznica je ista kao i dionica. Razlika je u tome što obveznice i prije nego što počnu svoj život na sekundarnome tržištu jasno daju do znanja o kakvoj kvaliteti investicije se radi. Izračun cijena obveznica i karakteristike cijena obveznica su obrađene u dodatku.

Primjer: poduzeće treba 250.000.000 eura kako bi financiralo projekt. Istovremeno radi se o društveno korisnome projektu i poduzeće želi privući veliku količinu investitora. Poduzeće se odluči za izdavanje obveznica. Sada na scenu stupa investicijski bankar, koji savjetuje

129

4. M&A POSLOVI

Unutar investicijskih banaka odvijaju se poslovi spajanja i preuzimanja (eng. merger and acquisition). Oni u novije vrijeme dobivaju sve više na važnosti s porastom spajanja i preuzimanja uslijed sve veće globalizacije i konglomeracije, tako da su te aktivnosti postale značajan izvor prihoda. U zadnjih se nekoliko godina glavne kompanije u različitim industrijama osjećaju obvezne napraviti spajanja i preuzimanja prije nego što sve mete proguta konkurencija.

Obično kompanije nemaju dovoljno znanja i iskustva da same provedu spajanje i preuzimanje pa koriste usluge savjetovanja i provođenja tih aktivnosti od strane investicijskih banaka i drugih institucija. Za dobivanje ovih visoko profitabilnih poslova presudni su dobri i dugogodišnji poslovni odnosi s poduzećima, specijaliziranost prema industrijskim sektorima, te istraživačke sposobnosti. Investicijske banke u ovim aktivnostima pronalaze i procjenjuju povoljnu "metu" za spajanje i preuzimanje, pružaju usluge procjene buduće reakcije tržišta na ta spajanja i preuzimanja, te pomaže pri organizaciji same provedbe. Investicijske banke za svoje usluge ostvaruju proviziju koja se računa kao postotak cjelokupne transakcije.

Povijesno gledajući proces tranzicije može se zaključiti da su investicijske banke i druge institucije koje obavljaju investicijsko bankarske poslove pretežno bile angažirane na poslovima posredovanja kod pripajanja i spajanja kompanija. Jedan od temeljnih razloga za takvu situaciju je svakako i činjenica da je statusno preoblikovanje kompanija preduvjet modernog daljnjeg funkcioniranja kompanija koje uključuje i pribavljanje kapitala putem tržišta kapital.

"Poslovne kombinacije jesu spajanje dvaju ili više poduzeća u jedno, odnosno kombiniranje dvaju ili više poduzeća u novi poslovni subjekt (entitet)."31 " Riječ je o svakom spajanju poduzeća u jedno poduzeća, svakom podređivanju poduzeća od strane drugog poduzeća, raznim poslovnim aranžmanima između poduzeća, svim oblicima preuzimanja kontrole nekog poduzeća, izlaženja u javnost i dekombiniranja dijelova poduzeća."

Razlikujemo postupke kombiniranja i dekombiniranja poduzeća. Procesom kombiniranja nastaju alijanse (udruženja) poduzeća, akvizicije poduzeća i holding poduzeća. Proces dekombiniranja znači izlaženje poduzeća u javnost, u privatnost i “razgolićenje”.

Dva ili više poduzeća se mogu udružiti ako bih zajednički mogli ostvariti svoje poslovne ciljeve. Velika poduzeća mogu kupiti manja oduzeća kako bih poboljšala poseban segment svojega poslovanja. Strateške kupnje ili prodaje se ostvaruju kada jedno poduzeće kupuje drugo ili dijelove drugog poduzeća kao dio svoje poslovne strategije, a razlozi mogu biti različiti od povećanja ili smanjenja proizvodnih kapaciteta, smanjivanja troškova poslovanja, promjene proizvodnog asortimana. Operativnim kupoprodajama poduzeće nastoji ostvariti neke kratkoročne ciljeve (npr. povećanje zarade po dionici).Poduzeća također mogu zajedno poslovati i preko holding kompanije koja upravlja i koordinira poslovanje poduzećima32.

Pod financijskim restrukturiranjem poduzeća najčešće se podrazumijeva podjela, spajanje, pripajanje, prodaja, kupnja ili preuzimanje dijelova poduzeća ili cijelog poduzeća. Dijelovi poduzeća ili cijelo poduzeće mijenja vlasnika što se bitno odražava i na financijsko poslovanje poduzeća. Takve pojave donose koristi ili štete i nekom drugom, a ne samo poduzeću o kojemu je riječ.

31 Brigham E.F.: Financial Management, theory & Practice, Dryden Press, Hinsdale, Illinois, 1997., str. 745.32 Gregurek Miroslav, Grgić Josip, Odobašić Sandra, Vukičević Milan (2010) Financijski menadžment u MS excelu je odlična referenca za poslove investicijskoga bankarstva.

130

Financijska restrukturiranja najčešće obuhvaćaju restrukturiranje dugova i imovine. To mogu biti strateške kupnje ili prodaje sukladne strateškim ciljevima poduzeća, operativne kupnje ili prodaje sukladne bliže ostvarivim ciljevima poduzeća, razni oblici preuzimanja, spajanja poduzeća, privatizacija i sl."33

Razni oblici preuzimanja se događaju iz različitih razloga, sukladno ciljevima odnosno nečijim interesima. U razvijenim tržišnim ekonomijama cijena ciljne kompanije se naglo poveća nakon što se prošire informacije o preuzimanju dok su kod nas vrlo česta i preuzimanja iz socijalnih razloga.

Spajanje poduzeća se najčešće odvija radi sinergije u menadžmentu, kapitalu ili radu, nižih troškova poslovanja, eliminacije konkurencije, porasta udjela na tržištu i sl. Poduzeća koja se spajaju redovito bilježe porast imovine i kapitala.

Privatizacija poduzeća se provodi iz razloga što uloga države u tržišnom gospodarstvu ima niz slabosti, kao što su sporost u donošenju poslovnih odluka, nekompetentnost i sl. Dakle, provodi se u očekivanju veće ekonomske i financijske efikasnosti korištenja društvenog kapitala, pribavljanje novih prihoda državnom proračunu, aktiviranje neiskorištenih proizvodnih kapaciteta, novo zapošljavanje i sl.

Restrukturiranje dugova – usklađivanje rokova dospijeća i strukture vlasništva dugova da bi se izbjegla nelikvidnost poduzeća." Dakle, izbjegava se koncentriranje dugova istog dospijeća, tj. ako je moguće, radi se vlastiti raspored dospijeća dugova. Poduzeće će se pritom koristiti eventualnim mogućnostima reprogramiranja dugova, tj. pretvaranja kratkoročnih kredita u kredite sa što duljim rokovima dospijeća. Pri restrukturiranju dugova često je i refinanciranje dugova što znači da vjerovnici odobravaju nove kredite kako bi se prilagodila visina i ročnost obveza poduzeća kao dužnika, te kako bi poduzeće u buduće moglo uredno podmirivati svoje obveze.

Razlozi financijskog restrukturiranja su mnogobrojni. Tako poduzeće sljedeći svoje strateške ciljeve, usklađuje proizvodne kapacitete, potrebni kapital, broj i strukturu zaposlenih, a to može najlakše postići upravo prodajom ili kupnjom dijelova ili cijelog poduzeća. Također jedan od razloga je i stalno ograničavanje postojećih tržišta te pojava novih s novim zahtjevima kojima poduzeće mora udovoljiti restrukturiranjem. James. C. Van Horne i John W. Wachowicz navode brojne razloge restrukturiranja poduzeća,34 kao što su unapređenje prodaje, poboljšani menadžment, sinergija, nove informacije, prijenos bogatstva, porezni razlozi, dobitci zbog financijske poluge, mentalitet vlasnika poduzeća, osobni ciljevi menadžmenta.

Neobično je za tvrtke da imaju dovoljno iskustva za provedbu akvizicije po svome, osim kada je riječ o vrlo velikim tvrtkama, koje mogu imati svoje vlastite timove. Zbog toga, postoji tendencija da tvrtke koriste vanjske savjetnike koji su upoznati sa odredbama i zakonskim zahtjevima vezanim za preuzimanje. Savjetnici će također asistirati ponuđačima u procjenjivanju ciljanje kompanije. Glavni savjetnici unutar Ujedinjenog Kraljevstva su trgovci ili investicijske banke, ali drugi savjetnici uključuju odvjetnike, računovođe i konzultante za odnose s javnošću. Većina trgovačkih banki će omogućiti usluge ponuđačima ili ciljanim kompanijama, ali neke od njih su razvile i određene ekspertize s jedne ili druge strane (Goldman Sachs je, primjerice, razvio reputaciju obrane ciljanih kompanija od hostilnih ponuđača). Usluge koje nudi trgovačka banka, a koje djeluju poput savjetnika u M&A ugovorima, obično uključuju:

Termini »spajanje« i »akvizicija« često su međusobno zamjenjuju; korisno je, ipak, biti svjestan razlike između ta dva termina. Integracija uključuje spajanje dviju kompanija kako bi dijelile izvore i zajedničke ciljeve. Dioničari i menadžeri kombiniranih tvrtki teže k tome da ostanu sa spojenom kompanijom. Akvizicija uključuje jednu firmu koja kupuje drugu, sa dioničarima kupljenje firme koji prestaju biti vlasnici te firme. Kupljena firma tada postaje podružnica nuditelja. U stvarnosti, vrlo malo transakcija zapravo predstavljaju spajanje, a jedan partner je obično dominantan.

33 Gregurek M.op.cit., str.336.34 James. C. Van Horne, John W. Wachowicz: Osnove financijskog menadžmenta, Mate d.o.o., Zagreb, 2005., str. 632-642.

131

Akvizicija može biti dogovorena od strane menadžmenta, i u tom slučaju to se odnosi na prijateljsko spajanje, nasuprot neprijateljskoj akviziciji, kada se dionice dobivaju ulaznim menadžmentom bez suglasnosti postojećeg menadžmenta. Menadžment koji je na dužnosti može odabrati boriti se za mjesto, a rezultati toga mogu biti, ali i ne moraju, korisni za njihove dioničare, ovisno o troškovima i ishodu obrane.

Ukoliko se smatra da je menadžment kompanije koji je na vlasti neefikasan, M&A tržište omogućuje sredstva pomoću kojih on može biti zamijenjen, i to prilično brzo, drugim menadžmentskim timom, koji prepoznaje da premještanjem imovine kompanije mogu stvoriti vrijednost, te stoga napraviti cijenu koja će postati dominantna. Prodajna cijena će obično biti na razini premije trenutne tržišne vrijednosti, te omogućujući dioničarima ciljane tvrtke da prodaju dionice po očekivanoj cijeni. Takve aktivnosti omogućavaju tržište za korporativnu kontrolu, te mogu stvoriti koristi za dioničare i društvo, omogućavajući dodjeljivanje resursa onima koji ih mogu najučinkovitije upotrijebiti. Prijetnja preuzimanja također omogućuje sredstva za discipliniranje nesposobnih i pohlepnih menadžera. Tržište za korporativnu kontrolu stoga osigurava da menadžerski ciljevi ne odudaraju previše od ciljeva vlasnika, tj. dioničara.

5. Brokerski poslovi i investicijsko savjetovanje

Brokeri razvijaju povezanost sa individualnim ulagačima i prodaju dionice i dionički savjet. Institucionalni prodavači razvijaju poslovne povezanosti sa velikim institucionalnim ulagačima. Institucionalni ulagači su oni koji upravljaju velikim grupama sredstava, na primjer mirovinskim fondovima ili obostranim fondovima. Predstavnici usluge privatnog klijenta (PCS) leže negdje između brokerske prodaje i institucionalnih prodavača, osiguravajući brokerstvo i uslugu upravljanja novcem za iznimno bogate individualne klijentu. Prodavači zarađuju novac kroz provizije na prodaji ostvarenoj kroz svoje tvrtke.

Brokerski poslovi su primarno posrednički poslovi. Kako smo naglasili tržište vrijednosnim papirima ima ograničeni i strogo regulirani pristup. Banka preko brokerskih poslova omogućuje klijentu pristup financijskim tržištima.

Mehanizam trgovanja je sljedeći. Klijent otvara račun kod brokera i na svoj račun polaže sredstava s kojima ima namjeru trgovati. U određenom trenutku klijent izdaje nalog brokeru kako i pod kojim uvjetima treba kupiti određeni vrijednosni papir. Ukoliko se za transakciju stvore uvjeti dođe do izvršenja. Nakon izvršenja sredstava se sa računa klijent prebacuju na račun prodavača, a brokerska kuća u klijentovo ime preuzima kupljene dionice. Mehanizam prijenosa dionica smo obradili u poglavlju o platnome prometu. Prodaja vrijednosnih papira se može obaviti na isti način, odnosno klijent informira brokera o želji da proda određeni financijski instrument, broker pravi nalog i ukoliko se dođe do stvaranja potrebnih uvjeta za transakciju, transakcija se izvršava.

Iz mehanizma trgovanja vrijednosnim papirima smo vidjeli da klijent izdaje naloge brokeru, koje onda broker izvršava. Dakle uloga brokera je isključivo posrednička u ovome odnosu. Dobit za banku u ovoj transakciji je u tome da banka uzima naknadu za izvršenu transakciju. Banci je svejedno da li je klijent zaradio novac na svojem trgovanju ili ne. Banka samo izvršava naloge.

U razvijenim ekonomijama kako SAD, uloga brokera je također proširena ulogom financijskoga savjetnika. Razlika između brokera i financijskoga savjetnika je u tome što je uloga financijskoga

132

savjetnika aktivnija s obzirom da bih financijski savjetnik trebao aktivno učestvovati u razvoju strategija ulaganja zajedno sa klijentom.

Uloga financijskoga savjetnika tako se pretvara u ulogu financijskoga skrbnika koji prati klijenta kroz njegov financijski razvoj. Odnos klijenta i financijskoga savjetnika često traje desetljećima. U razvijenim ekonomijama financijski savjetnik je doslovno član obitelji.

6. Sukob interesa te zlouporaba tržišta kapitala i vrijednosnica

Jeste li znali da može postojati sukob interesa između zaposlenika i tijela Banke koji sudjeluju u obavljanju poslova s vrijednosnim papirima, s jedne strane i klijenata Banke, s druge strane?35

Ovakva zakonima mogućnost stavlja investicijsko bankarstvo i investicijske bankare u jako delikatan položaj kod obavljanja svojih funkcija. Osim toga povezanost informacija i kolanje informacija otvara mogućnost za moralni hazard. Problem razmjene informacija i odvojenosti pojedinih dijelova investicijske banke je prepoznao i regulator koji traži jasno definirane politike tko unutar investicijske banke može s kojim informacijama raspolagati.

Banka je u svrhu stvaranja preduvjeta za sprječavanje sukoba interesa more usvojiti Pravilnik o sprječavanju sukoba interesa i o standardima ponašanja zaposlenika u obavljanju poslova s vrijednosnim papirima (stupit će na snagu danom dobivanja odobrenja HANFA-e). Praćenje kolanja informacija i suzbijanje zloupotrebe informacija je temelj kontrole operativnoga i reputacijskoga rizika kod investicijskih bankara.

Kako bi smo pobliže mogli razumjeti kako nastaju problemi sa zloupotrebom informacije potrebno je definirati osnovne pojmove:

"Sukob interesa" je svaka situacija u kojoj zaposlenik nije neutralan u odnosu na predmet poslovanja ili se iz činjenice njegove povezanosti s drugim društvima, osobama ili poslovima može pretpostaviti da bi mogao imati interese koji nisu istovremeno nužno i interesi Banke i klijenata Banke, te koji mogu utjecati na zaposlenikovu nepristranost u obavljanju poslova.

"Vrijednosni papiri" su dionice, obveznice, trezorski zapisi, blagajnički zapisi, komercijalni zapisi, certifikati o depozitu, te drugi vrijednosni papiri izdani u seriji, kao i financijske izvedenice čija je vrijednost izvedena iz vrijednosti nekog od osnovnih instrumenata (što uključuje, ali ne i isključivo, opcije, warante, swapove, forward i futures transakcije, i sl.) sukladno značenju reguliranom od strane regulatora.

"Povlaštena informacija" je svaka informacija koja se izravno ili neizravno odnosi na jednog ili više izdavatelja vrijednosnih papira, ili na jedan ili više vrijednosnih papira, koja nije dostupna javnosti, odnosno koja nije javno objavljena, a koja bi, da je dostupna javnosti, mogla utjecati na cijenu vrijednosnih papira, odnosno koju bi prosječni ulagatelji mogao upotrijebiti kao temelj svojih investicijskih odluka.

Iz definicije ova tri termina jasno vidimo kako može nastati problem. Ukoliko jedan zaposlenik banke ima pristup povlaštenim informacijama otvara se mogućnost zloupotrebe tih informacija kako bi se manipuliralo sa vrijednosti pojedinih vrijednosnih papira. Ili upotreba tih informacija

35 Zakon o tržištu vrijednosnih papira – ZTVP (NN 84/02 i 138/06)

133

kako bih se iskoristilo potencijalno kretanje vrijednosti pojedinih instrumenata nakon što određena informacija postane javna.

Primjer: Poznata američka poslovna žena Martha Stewart koja se proslavila prodajom kućnih aparata i raznih kućnih potrepština je provela 6 mjeseci u zatvoru jer je koristila povlaštene informacije kod donošenja poslovnih

Korištenje povlaštenih informacija koje nisu javno objavljene apsolutno je zabranjeno svim zaposlenicima kojima su takve informacije dostupne, s obzirom da bi to moglo dovesti do nepoštene prednosti osobe koja raspolaže povlaštenim informacijama prilikom trgovanja vrijednosnim papirima, neovisno o tome koristi li se povlaštenim informacijama sam zaposlenik ili neka treća osoba temeljem informacija dobivenih od zaposlenika. Stoga je zaposlenicima koji raspolažu povlaštenim informacijama strogo zabranjeno:

Koristiti prednost koje pruža uvid u povlaštene informacije radi kupnje ili prodaje, izravno ili neizravno, vrijednosnih papira koji su u prometu na teritoriju države u kojoj rade ili vrijednosnih papira što su ih izdali izdavatelji sa sjedištem u državi u kojoj rade, bez obzira gdje se njima trguje, s ciljem da sebi ili drugome pribave imovinsku korist ili da drugome prouzroče štetu

Odavati ili učiniti dostupnima povlaštene informacije trećim osobama (što uključuje osobe zaposlene u drugim organizacijskim dijelovima Banke) osim ako je takvim zaposlenicima navedena povlaštena informacija opravdano neophodna za obavljanje poslova.

Koristiti prednosti koje pruža uvid u povlaštene informacije pri davanju savjeta trećim osobama o kupnji ili prodaji.

Znajući o zaprimljenom nalogu za kupnju ili prodaju vrijednosnog papira, kupiti ili prodati, odnosno potaknuti kupnju ili prodaju tog vrijednosnog papira za svoj račun ili račun druge fizičke ili pravne osobe.

Osobe koje raspolažu povlaštenim informacijama su svi zaposlenici koji u obavljanju svojih radnih zadataka odnosno sudjelovanja u poslovnim procesima vezanim za poslove s vrijednosnim papirima imaju pristup povlaštenim informacijama, što uključuje i članove Uprave Banke, članove Nadzornog odbora i članove drugih odgovarajućih tijela Banke, kao i sve s njima povezane osobe u smislu definicije povezanosti koju je dao regulator.

Primjeri takvih povlaštenih informacija uključuju, ali ne i isključivo, podatke o preuzimanju, spajanju, reorganizaciji, stečaju ili o prvoj javnoj ponudi dionica (IPO) društva ili njemu konkurentnih društava, koji još nisu javno objavljeni; informacije o nadolazećem nalogu klijenta za kupnju/prodaju vrijednosnih papira društva, koji će vjerojatno utjecati na tržišnu cijenu vrijednosnih papira tog društva i njemu konkurentnih društava.

Proces izdavanja vrijednosnih papira jeste proces koji u sebi sadrži elemente predviđanja budućnosti. S obzirom da je proces izdavanja u sebi uključuje veliku količinu informacija iskusnome investicijskom bankaru nije teško predvidjeti kako će se neko buduće izdanje kretati na sekundarnome tržištu. Sukladno tome možemo reći da investicijski bankar ima rijedak prozor u budućnost. Znanje povlaštenih informacije otvara mogućnost za njihovu zloupotrebu. Odnos klijenta i banke mora biti na zasnovana na povjerenje. Zloupotreba informacija nužno razbija to povjerenje.

134

7. Poslovi skrbništva vrijednosnica (Custody)

Već smo spomenuli da je uloga banke na tržištu kapitala posrednička. Ulagači mogu preko banka trgovati na tržištu kapitala. Banka također za klijente izdaje vrijednosne papire koje prodaje na tržištu kapitala. Za sam mehanizam trgovanja financijskim instrumentom jako su važni poslovi skrbništva (eng. custody) koji omogućavaju pohranjivanje vrijednosnih papira kod banke u ime klijenta.

Definicija: Bankarski poslovi skrbništva su usluge koje banka obavlja za klijenta kako bih omogućila klijentu praćenje vlasništva nad financijskim instrumentima i pohranjivanja financijskih instrumenata kod banke.

Klijent koji učestvuje na tržištu kapitala obavlja transakcije preko brokera. Rezultat svake transakcije jeste da je klijent ili prodao svoju imovinu i za nju dobio novac ili da je upotrijebio svoje sredstava i stekao vrijednosne papire. Kako je trgovanje vrijednim papirima organizirano i strukturirano javlja se potreba za pohranom, čuvanjem vrijednosnih papira, ali isto tako i za koordinacijom protoka sredstava između učesnika na tržištu kapitala koji su prodali i onih koji su kupili vrijednosne papire. Upravo obavljanje ovih poslova jeste posao skrbništva u banci.

Tako možemo nabrojati osnovne poslove skrbništva u bankama:

Namira vrijednosnih papira nakon što je obavljena transakcija s vrijednosnim papirima Čuvanje odnosno pohrana vrijednosnih papira na računu klijenta u banci Prikupljanje sredstava koja trebaju dospjeti prodajom vrijednosnih papira. Izvještavanje klijenta o portfelju

16) Slika: Proces namire vrijednosnih papira

KLIJENT BROKER BURZA

GLOBALNI SKRBNIK PODSKRBNIK SDA

HNB - HSVP

Osnovni poslovi skrbništva u banci su mehanizam kojim se prate rezultati trgovanja vrijednosnim papirima. Za klijenta je posebno važno da banka prikupi sredstava od vrijednosnih papira koje je klijent prodao i da ima pohranjene vrijednosne papire. Pohrana vrijednosnih papira označava da banka prepoznaje klijenta kao vlasnika pojedinih vrijednosnih papira i omogućuje mu u budućnosti trgovanje s tim vrijednosnim papirima.

135

O detaljima mehanizma prijenosa vlasništva vrijednosnih papira smo pisali u Dodatku o platnome prometu. Sada ćemo se samo prisjetiti procesa. Namira vrijednosnih papira se odvija u skladu s konvencijama određenog tržišta ("period namire" pr. T+3; dematerijalizirani vrijednosni papiri, depozitorij koji uparuje transakcije, bruto ili neto namira, propusti u namiri). Slika na daje prikaz učesnika u namiri vrijednosnih papira i njhovoga odnosa.

Osim navedenih osnovnih usluga skrbništva banka može obavljati i sljedeće dodatne usluge skrbništva:

Zastupanja na skupštinama dioničara (e.g proxy voting; corporate governance) Izvještavanje Praćenje i koordinacija usklađenosti s postojećim propisima Aktivno upravljanje novčanim sredstvima klijenata Aktivnosti vezane uz povrat poreza

Dodatne usluge za klijente predstavljaju samo ekstenziju poslovanja skrbništva i omogućuju klijentu lakše upravljanje sa svojom imovinom. Posebno treba obratiti pažnju na to da skrbnik može nastupati u ime klijenta na skupštini dioničara i da može pratiti kako promjena regulative može utjecati na poziciju vlasnika. Utjecaj regulative je posebno značajan kada promjena regulative traži od vlasnika da napravi javnu ponudu za dionice ili kada povećanje vlasništva u poduzeću može imati implikacije monopola.

PITANJA I ZADACIKoji su stupnjevi razvoja investicijskoga bankarstva? Koji su preduvjeti razvoja investicijskoga bankarstva? Koje su vrste poslova koje obavlja investicijsko bankarstvo? Zašto je investicijsko bankarstvo u Hrvatskoj slabije razvijeno nego u SAD-u? Koja je organizacije sektora investicijskoga bankarstva? Zašto postoji potreba za kineskim zidom u investicijskim bankama? Što je to sukob interesa u investicijskome bankarstvu? Koja je razlika između javne ponude i inicijalne javne ponude? Zašto cijena dionice nije jednaka nominalnoj cijeni dionice?Koje oblike izdanja po prodaji financijskih instrumenata investicijska banka može ponuditi klijentu? Zašto su brokerski poslovi koje obavlja banka važni za klijenta? S obzirom na karakteristike hrvatske ekonomije kojih će poslova investicijskoga bankarstva biti više u Hrvatskoj, poslova preuzimanja ili poslova spajanja?Koji su poslovi custodya i zašto banka obavlja te poslove za klijenta?

136

I - f) BANKARSKA EKSTERNALIZACIJA

U OVOME DIJELU:

Banka ne može unutar svojega poslovanja obavljati sve djelatnosti koje su u strateškom interesu banke. Ukoliko banka želi proširiti svoje poslovanje banka često mora jedan dio svojeg poslovanja eksternalizirati, odnosno izdvojiti van svojeg temeljnoga poslovanja. Razlozi za eksternalizaciju su dvostruki. Prvi je zakonska regulativa po kojoj zakonodavac traži da se određeni poslovi obavljaju i jasno definiranim pravnim osobama. Drugi razlog je lakše upravljanje pojedinim poslovima. Kao primjer poslova eksternalizacije objasniti ćemo: leasing, investicijska društva, stambene štedionice, poduzeća za promet nekretninama. Svi ovi oblici eksternalizacije omogućuju bankama transformaciju od univerzalnih banaka prema financijskim konglomeratima koji zadovoljavaju sve financijske potrebe klijenta. Naravno primjeri koji su obrađeni u ovome poglavlju su samo najčešći primjeri i nikako nisu isključivi primjeri mogućnosti eksternalizacije.

U ovome poglavlju je važno da:

Shvatite zašto banka eksternalizira poslovanje. Upoznate se sa poslovima koji su najčešće eksternalizirani. Upoznate usluge koje obavljaju eksternalizirana poduzeća.

Proces eksternalizacije poslovanja banka je proces kojim banke proširuju svoje poslovanje. Razlog za eksternalizaciju može biti dvostruki. Prvi je naravno zakonodavni, to jeste da regulator bankama dozvoljava vlasništvo nad pravnim osobama koje obavljaju djelatnost koja bankama nije dozvoljena. Drugi razlog jeste proširivanje poslovanje i količine usluga koje nudi banka. U poslovanju sa eksternaliziranim društvima fokus je na proširenju poslovanja i sinergiji usluge koju banka pruža klijentima.

Banka zajedno sa eksternaliziranim poduzećima zajedno čini bankarsku grupu. Iako kada govorimo o bankama mislimo na samo jednu banku ili mislimo na bankarsko poslovanje i usluge koje pružaju banke, banke danas nisu samo jedna institucija. Nekoliko velikih banaka u Hrvatskoj ima cijelu financijsku grupu pod sobom, a ne samo banku. Takve banke su u stanju poslovati sa klijentima na nekoliko nivoa i zato imaju bolju poziciju konkunretnost od banaka koje nemaju organizirane poslovne grupe. Istovremeno mnoge banke u Hrvatskoj koje su u stranome vlasništvu su dio međunarodnih grupacija. Banke osim klasične eksternalizacije u kojoj same osnivaju poduzeća ili kupuju postojeća poduzeća mogu ući i u strateška partnerstva sa već postojećim poduzećima. Krenimo od definicije:

Definicija: Eksternalizacija je ugovorno povjeravanje obavljanja aktivnosti kreditne institucije pružateljima usluga.

Pružatelj usluga može biti:

137

Članica grupe kreditnih institucija.

Bilo koja pravna ili fizička osoba koja je prema propisima države u kojoj je osnovana, ovlaštena za obavljanje djelatnosti koje su predmet eksternalizacije.

Proces eksternalizacije je jako dobar za banke, odražava proširenje djelatnosti i povećanje mogućnosti pružanje dodanih usluga svojim klijentima.

Primjer: Poduzeće diže kredit u banci sa namjerom kupnje novoga poslovnoga prostora. Istovremeno kontaktira poduzeće za promet nekretninama kako bih našlo prigodan poslovni prostor. Kako bih opremilo poslovni prostor sa strojevima za proizvodnju poduzeće kupuje strojeve preko leasing poduzeća. Da bih ostvarilo svoje poslovne ciljeve

Kreditna institucija dužna je uspostaviti odgovarajući sustav upravljanja rizicima koji su povezani s eksternalizacijom. Isto tako kreditna institucija dužna je svojim internim aktima propisati postupke u vezi s eksternalizacijom. Proces eksternalizacije ne može biti samo kupnja neke pravne osobe ili otvaranje nove pravne osobe koja je dio bankarske grupacije nego mora biti dio strateškoga razvijanja poslovanja banke. Novo poslovanje sa sobom osim poslovnoga rizika nosi i sve ostale rizike te djelatnosti. Kreditna institucija dužna je osigurati da eksternalizacija ne narušava:

Obavljanje redovitog poslovanja kreditne institucije. Djelotvorno upravljanje rizicima kreditne institucije.

Poslovi eksternalizacije u modernome bankarstvu su neograničeni i svakim danom se javljaju novi poslovi koje banke odluče predati dodatnim poduzećima. Sjetite se da smo kod definicija banaka definirali financijske konglomerate kao jedan oblik banke. Danas postoje poduzeća kojima je bankarsko poslovanja jedan oblik eksternalizacije.

General Electic je jedno od najvećih poduzeća na svijetu. Djelatnost ovoga poduzeća obuhvaća široke aspekte života. Tako General Electric ima diviziju za proizvodnju kućanskih aparata, ali isto tako je i vlasnik Universala, poduzeća koje je vlasnik televizijske kuće NBC, koji je onda vlasnik poslovne televizije CNBC. U procesu širenja svojega poslovanja General Electric je eksternalizirao

Iz primjera General electrica vidimo da je jako teško obaviti kompletni pregled mogućih poslovanja koje banke mogu eksternalizirati. Zato ćemo se u ovoj knjizi zadržati na sljedećima:

Investicijske kuće - sa pod grupom mirovinskih fondova – poduzeća koja se bave upravljanjem investicijskim fondovima, a često i bankarskim uslugama za afluentne klijente.

Leasing poduzeća – obavljaju financijski i operativni leasing za poduzeća i građane Poduzeća za promet nekretninama – osim prometa nekretninama obavljaju i procijene

vrijednosti nekretnina što je bankama jako važno kod kontrole kreditnoga rizika i procijene rizičnosti plasmana s obzirom na kolaterala.

Stambene štedionice – bave se prikupljanjem stambene štednje i davanjem stambenih kredita.

Svaki od ovih poduzeća je dio bankarske grupe kao dio velike grupe. Svako poduzeće pomaže klijentu kako bih mogao zadovoljiti sve svoje potrebe preko samo jedne banke. Za banku je to korak prema postajanju servisa za sve financijske potrebe jednoga klijenta.

138

1. Društvo za upravljanje fondovima (Investicijska društva)

Investicijsko društvo je pravna osoba čija je redovita djelatnost pružanje jedne ili više investicijskihusluga trećima i/ili obavljanje jedne ili više investicijskih aktivnosti. S dolaskom novog zakona, više se neće upotrebljavati pojam "brokersko društvo", već se taj pojam zamjenjuje pojmom "investicijsko društvo". Investicijsko društvo može se registrirati za slijedeće usluge i aktivnosti:

Zaprimanje i prijenos naloga; Izvršavanje naloga za račun klijenta; Trgovanje za vlastiti račun; Upravljanje portfeljem; Investicijsko savjetovanje; Usluge provedbe ponude, odnosno prodaje financijskih instrumenata uz obvezu otkupa; Usluge provedbe ponude, odnosno prodaje financijskih instrumenata bez obveze otkupa; Upravljanje multilateralnom trgovinskom platformom.

Investicijska društva su produžena ruka investicijskoga bankarstva. Investicijska društva služe za upravljanje financijskom imovinom: pojedinačnih klijenta i institucionalnih investitora. Unutar investicijskih društava razlikujemo dva oblika upravljanja imovinom. Prvi oblik je za posebne klijente u koje ulaze afluentni i institucionalni klijenti. Termin koji smo već upotrebljavali za ovakve klijente jeste „sofisticirani klijenti“. Drugi oblik upravljanja imovinom jeste i najčešćih oblika upravljanja financijskom imovinom, a to su fondovi. Preko fondova investicijska poduzeća upravljaju imovinom klijenata tako da imovinu objedinjuju i onda investiraju.

Definicija: investicijski fond je oblik financijskoga udruživanja kod kojega ulagači daju svoj novac na upravljanje upravitelju fonda koji onda investira taj novac.

Gledajući definiciju investicijskoga fonds vidimo da je definicija jako široka. Ulagači (množina) daju novac fond upravitelju koji onda "upravlja novcem". Trebamo pojasniti što to znači, jer ulaganje u fondove zahtjeva znanje i razumijevanje. Današnji svijet financija je jako širok i kompleksan. Postoje brojne opcije u koje investitor može investirati, ali se postavlja pitanje kako odabrati onu pravu.

Pogledajmo samo jedan od mogućih putova jednoga investitora koji odluči investirati svoj novac u dionice. Ovo je relativno jednostavna odluka. Sada se postavlja pitanje koje dionice? Misli da je ulaganje u firme koje se bave građevinarstvom dobro ulaganje. Ovo nije loš proces poslovnoga odlučivanja. Odlučio se za dionice i definirao sektor u koji želi ulagati, a što nakon toga? Na hrvatskoj burzi postoje deseci firmi koje se bave građevinarstvom. Na velikim burzama kao što je američka postoje stotine firmi koje se bave građevinarstvom. Kako odabrati nekoliko dobrih? Kojom metodom procijeniti očekivani povrat i kako kontrolirati poziciju ulaganja?

Ovakve potrebe investitora su prepoznali investicijski bankari koji preko fondova omogućuju investitoru da investira u grupu poslova ili sektor ekonomije. Nakon toga upravitelj fonda upravlja imovinom tražeći pojedinačno najisplativije firme za ulaganje. Na ovaj način proces odlučivanja i odabira za pojedinoga investitora je prebačen sa investitora na upravljača fonda. Upravljač fonda je

139

iskusan profesionalac koji sam ili sa svojim timom traži investicije, a u sklopu investicijskoga društva komunicira sa analitičarima koji obavljaju potrebna istraživanja ili dodatne analize koje su potrebne.

Moderna investicijska društva kod upravljanja fondovima ulagačima pružaju i dodatne usluge kao što je samostalno trgovanje i analize pojedinih poduzeća. Analize poduzeća smo već istaknuli kao sastavni dio logistike investicijskoga bankarstva.

17) Slika: Podjela fondova

Mogućnosti podjele fondova su samo ograničeni postojanjem financijski instrumenata i širinom ekonomije i ničim drugim. Fond jest oblik ulaganja koji nastoji privući investitore, jer osim dobiti koju može ostvariti za investitore fond ostvaruje i prihode po naknadama za investicijsku banku. Sukladno poslovnoj logici investicijska društva nastoje omogućiti investitoru što širi spektar ulaganja. Ovo je naravno dovelo do povećanja broja fondova i njihove specijalizacije.

Iz samo nekoliko navedenih primjera vidimo da su mogućnosti ulaganja s kojima se jedan fond može baviti jako široke. Od visoko specijaliziranih fondova koji se bave samo jednim dijelom (sektorom) ekonomije, do fondova koji ulažu u samo jedan instrument (obveznice), ali mnogih izdavača obveznica. Fond može biti usko specijaliziran na primjer ulagati u dugoročne državne obveznice (duže od 5 godina) i pri tome tražiti kombinaciju koja može ostvariti što veći prinos. Na ovaj način upravitelj fondom stalno optimizira postojeći portfelj, a klijent zna u kojim investicijama su uložena njegova sredstava. Na ovaj način investitor može postići željeni povrat, a da pri tome ne mora sam obavljati istraživanje i pratiti svoje investicije.

Fondovi se bave ulaganjem u investicije i instrumente koji su unaprijed definirani. Ovo ograničenje kod investiranja fondova obično postavlja regulator. Jasno definirana ograničenja ulaganja fondova postoje kako bih se spriječila manipulacija s novcem ulagača i kako bi se osiguralo što transparentnije poslovanje fondova od investicijskoga društva. Regulator obično traži da se prije nego što pokrene fond jasno definira namjena fonda i ulaganja koje fond planira poduzeti sa definicijama instrumenata u koje će se investirati i strategija koje će biti primjenjivane kod traženja i odabira investicija. Opisi strategija, ulaganja i karakteristika fonda se obično nalaze u prospektu fonda.

Definicija: prospekt fonda je dokument koji informira ulagače o namjeni fonda, ulaganjima kojima se fond bavi, upravljačkoj strukturi fonda i sadrži sve ostale informacije koje su potrebne kako bih fond mogao funkcionirati i zadovoljiti zakonske norme uključujući i naknade koje fond naplaćuje investitorima.

Iz definicije prospekta i kod primjera fondova vidimo da fondovi unaprijed definiraju širinu svojih investicija. Najčešće se namjena fonda vidi i u imenu fonda. Tako indeks fond ima isti sastav i kretanje kao neki burzovni indeks. Zastupljenost i širina fondova koji su dostupni investitorima u nekoj zemlji je ograničena veličinom i tržištem te zemlje. Iako je hrvatska mala ekonomija i nema

Vrste investicijskih fondova

Otvoreni i zatvoreni investicijski fondovi

Novčani fondovi Obveznički fondovi Dionički fondovi Mješoviti fondovi

140

širinu i mogućnost ulaganja kao u velikim europskim ekonomijama, to ne znači da ne postoji mogućnost ulaganja u međunarodne fondove. Sa ulaskom stranih banka u Hrvatsku, povećanjem komunikacija i sve slobodnijim protokom kapitala po svijetu mogućnosti ulaganja postaju gotovo beskonačne za Hrvatske investitore, jer im se otvara mogućnost investiranja po cijelome svijetu.

Važni događaji iz povijesti fondova: 1924. osnovan prvi investicijski fond u Bostonu 1933. zakonska regulativa ulaganja u SAD 1940. u investicijske fondove uloženo je 450 mln USD 1950 – 1960 razvoj investicijskih fondova u Zapadnoj Europi 1980 – 1990 masovna popularizacija ulaganja u investicijske fondove u

SAD i EU 2005. imovina investicijskih fondova u svijetu iznosi 17,7 tisuća mlrd

Tablica 11: Vrste fondova

KRATKA PODJELA FONDOVA

Tip fonda Investicije

Obveznički Ulaganja u obveznice

Dionički Ulaganja u dionice. Unutar ove vrste postoje mnoge pod vrste koje se bave ulaganjem u posebne sektore ekonomije. Na primjer farmaceutski koji se bavi ulaganje samo u firme iz farmaceutske industrije.

Novčani Kratkoročno posuđuju novac raznim financijskim institucijama

Hedge fond Visoko špekulantski fondovi koji se bave ulaganjem u najsofisticiranije instrumente.

Indeks Vezan je najčešće uz burzovni ili neke druge indekse.

High growth fond

(fondovi brzoga rasta)

Investira u nove kompanije koje imaju potencijalnu mogućnost za brzi rast i brzo ostvarivanje povrata na uložene dionice

Globalni Ulažu u određene strane ekonomije i traže što propulzivnije sektore u brzo rastućim ekonomijama.

18) Slika: Dinamika ulaganja

Iz perspektive investitora važno je razumjeti da fondovi ulažu novac u investicije koje su definirane njihovim prospektima. Upravo zbog ovoga novac koji je uložen u fond u pravilu bi trebao biti

141

novac koji je uložen na jasno definirani način, ali istovremeno uloženi novac je novac s kojim investitor više nije u mogućnosti upravljati sve dok ne proda svoj udjel u fondu.

Prihodi koje investicijska društva ostvaruju mogu dolaziti iz dva izvora. Prvi način je naknadama, tu posebno razlikujemo ulazne ili izlazne naknade i naknade za upravljanje fondom. Drugi način na koji mogu investicijska društva ostvarivati prihode je učestvovanjem u dobiti fonda. Ovakav pristup je osobito vezan za visoko rizične fondove, takozvane hedge fondove gdje menadžeri ostvaruju prihode tako da učestvuju u raspodjeli dobiti sa određenim postotkom. Trošak poslovanja fond za investitora ponovo mora biti jasno definiran u prospektu fonda.

Makro ekonomska karakteristika investicijskih društava jeste da su izrazito pro ciklični i ovisni o poslovnome ciklusu. Ukoliko ekonomija raste i razvija se zbog efekta imovine povećati će se ulaganja u fondove, pa tako i količina novca s kojom fondovi mogu upravljati. Kada dođe do pada ekonomske aktivnosti nužno dolazi i do povlačenja novca iz fondova. Prinosi većine fondova su također izrazito ciklični, što je veća specijaliziranost fonda to je njegovo poslovanje više povezano sa utjecajem ekonomske krize na tu industriju.

Posebna opasnost za investitore kod ulaganja, ne samo u fondove nego i u bilo koji drugi oblik investicije jeste „gledanje“ prošlih uspjeha. Uspjesi iz prošlosti ne mogu garantirati kako će se razvijati vrijednost investicije u budućnosti. Zato kod ulaganja u fondove nije potrebno uspoređivati kako su se prinosi fonda razvijali u prošlosti nego fond treba uspoređivati sa uspjesima sličnih fondova. Kod ovoga pristupa može se saznati koliko je fond menadžer uspješan s obzirom na konkurenciju.

Primjer:: Dionički fond investira u dionicu. Zahvaljujući dobrome menadžmentu i pravilnim strategijama dionica raste i donosi prinos tome fondu, ali dionica ne raste zato što je fond kupuje. Ukoliko se promjeni menadžment kompanije a i njena strategija možda će se promijeniti i tržišna vrijednost dionice. Vidimo da fond i dionica nisu povezani i prinos

Svakome fondu za obavljanje operacija je potrebna depozitna banka. Depozitna banka jest ona banka koju izabere društvo i koja, na temelju ugovora s društvom i po njegovom nalogu, obavlja sve poslove za koje je zadužena. Izbor depozitne banke i svaku promjenu mora odobriti Komisija. Ugovor sklopljen između društva i depozitne banke stupa na snagu na dan kada ga odobri Komisija.

Postoje dvije osnovne vrste investicijskih fondova - otvoreni i zatvoreni fondovi. U Republici Hrvatskoj postoje obje vrste investicijskih fondova, ali otvoreni investicijski fondovi postaju sve značajniji. Obje vrste fondova ćemo deteljnije analizirati.

1.1. Zatvoreni fondovi

Zatvoreni fondovi (eng. closed-end) su vrsta investicijskih fondova koji imaju određen broj udjela. Imovina zatvorenih invencijskih fondova podijeljena je na dionice kojima se trguje na organiziranim tržištima. Njihova cijena se određuje prema tržišnoj vrijednosti, ovisno temeljem trenutne ponude i potražnje. Prilikom osnivanja zatvorenog fonda novčana sredstva se prikupljaju javnom prodajom udjela u fondu. U Hrvatskoj je zakonom propisan minimalni iznos temeljnog kapitala za zatvoreni fond u iznosu od 5 milijuna kuna, a svako povećanje ili smanjenje temeljnog kapitala može se realizirati isključivo u skladu sa zakonom.

Zatvoreni investicijski fondovi osnivaju se u formi dioničkog društva čija vrijednost kotira na burzi. Zatvoreni investicijski fondovi nemaju obvezu otkupa vrijednosti udjela jer je tržišna vrijednost ukupnog portfelja evidentirana i tržišno regulirana na burzi vrijednosnih papira.

142

Osnovna podjela zatvorenih fondova je slijedeća:

1. Zatvoreni investicijski fond s javnom ponudom za ulaganje u neuvrštene vrijednosne papire2. Zatvoreni investicijski fond s javnom ponudom za ulaganje u nekretnine

Tipovi zatvorenih fondova i mehanizam funkcioniranja zatvorenih fondova je kao i uvijek dan prospektom fonda. Zatvorenim fondovima se trguje na burzi, ta da postoji jasan i transparentan mehanizam koji pokazuje što investitori misle o pojedinome fondu i kvaliteti ulaganja u taj fond.

Karakteristika zatvorenih fondova jeste da se obično osnivaju sa jasno definiranom namjerom i često je ponuda udjela u fondu isključivo preko privatne ponude. Ovakav proces kreiranja fonda samo označava da inicijalna grupa investitora ima jasnu viziju ulaganja u pojedine investicije. Kako vrijeme prolazi pojedini investitori mogu odlučiti promijeniti veličinu svoje investicije i zato prodaju svoje udjele na tržištu.

19) Slika: Povrat na ulaganje po tipu investicija

1.2. Otvoreni fondovi

Otvoreni fondovi su vrsta investicijskih fondova koji imaju neograničen broj udjela. Fond dakle, prikuplja novčana sredstva prodajom udjela u fondu i tako prikupljena sredstva potom ulaže u različite financijske instrumente. Novim ulaganjima novca u fond kreiraju se novi udjeli, kojima se kupuju novi financijski instrumenti, pa se na taj način povećava veličina imovine fonda. Vlasnici u svakom trenutku mogu zahtijevati otkup svih ili dijela udjela u fondu, a društvo koje upravlja fondom, sukladno Prospektu i Statutu, dužno ih je bezuvjetno otkupiti.

Mehanizam mijenjanja udjela u otvorenim fondovima jasno pokazuje da nema potrebe za trgovanjem udjela u fondu na burzi. Svaki ulagač u bilo kojemu trenutku može izaći iz fonda i na likvidirati svoju investicijsku poziciju.

Imovina u investicijskim fondovima zasebna je imovina koja nije u vlasništvu društva za upravljanje već u vlasništvu ulagatelja, proporcionalno veličini njihovih udjela u fondu. Za razliku od zatvorenih fondova kojima se vrijednost udjela svakodnevno određuje na burzi, otvoreni fondovi svaki dan izračunavaju vrijednost podjedinoga udjela:

Imovina fonda je podijeljena na udjele, u svakome trenutku se zna postojeći broj udjela.

Cijena jednog udjela fonda se dobije dijeljenjem neto imovine fonda (NAV) sa ukupnim brojem udjela.

Neto imovina fonda je imovina fonda umanjena za obveze fonda, ali i naknade.

143

Podjela na udjele postoji zbog praćenja prinosa pojedinih klijenata, ali i samog fonda.

Cijena se računa jedan radni dan unazad. Prilikom kupnje, uložena sredstva se dijele sa cijenom udjela i dobiva se broj

udjela koji kupije pojedini investitor. Sa svakom novom cijenom se množi broj udjela i dobiva se nova vrijednost

uloženih sredstavaPogledajmo sada kako se izračunava vrijednost udjela u fondu preko jednostavnoga primjera:uložena svota: 5.000,00 kncijena udjela: 149,21broj udjela: 5.000,00 : 149,21 = 33,5098Pogledajmo sada što znači za klijenta kada se poveća vrijednsot uloga u koja je sada vrijednost njegove investicije: cijena udjela nakon dva dana: 149,58nova vrijednost udjela: 33,5098 * 149,58 = 5.012,39

1.3. Mirovinski fondovi

S reformom mirovinskoga sustava, u Hrvatskoj se pojavila opcija da svaka osoba ima individualnu štednju za mirovinu u obliku drugoga i trećega mirovinskoga stupa. Drugi stup ima obavezna davanja, dok je ulaganja u treći stup dobrovoljno. Novac koji se ulaže iz te štednje se ulaže u odabrane mirovinske fondove.

Primjer planovi 401-K i IRA: U Hrvatskoj je do razvoja mirovinskih fondova došlo preko zakonske regulative. Ovaj oblik ulaganja je na razvijenim tržištima poznat od prije. U SAD-u postoje posebni planovi štednje za mirovinu koji se zovu IRA (eng. investment retirement account) ili 401-K. Karakteristika ovakvih planova jeste da ih financijski savjetnici individualno kreiraju za svakoga investitora. Ovakvi oblici štednje za mirovinu također imaju i razne druge povoljne karakteristike: ulaganje u njih ima porezne

Banke su prepoznale potrebu klijenata i osnovale su posebna investicijska društva za upravljanje mirovinskim fondovima. U ovim slučajevima banke su se često povezale sa drugim financijskim institucijama u osnivanju mirovinskih fondova.

Mirovinski fond je specijalizirani investicijski fond koji se bavi ulaganjem u dugoročno stabilne investicije sa minimalnom izloženošću rizikom i naglaskom na stabilnost povrata kroz godine. Svrha mirovinskih fondova jeste da budu kontinuirana investicija za klijenta koja se nakon odlaska u mirovinu amortizira kroz vrijeme. S obzirom na ove investicijske smjernice najpogodnije investicije jesu državne obveznice i drugi dužnički instrumenti sa dobrom kreditnim rejtingom.

Svrha mirovinski fondova jeste da se preko tržišta kapitala unaprijedi štednja. Temeljni cilj mirovinskih fondova jeste da ostvare prinose koji imaju pozitivnu realnu stopu prinosa, odnosno da kroz vrijeme novac ulagača bude realno povećan. Zbog toga utjecaj inflacije može biti poguban na prinose mirovinskih fondova.

144

Korištenje sredstava iz mirovinskoga fonda je unaprijed definirano, kao i investicije u koje mirovinski fondovi mogu ulagati. Investicijskim fondovima je zabranjeno špekuliranje sa derivatima, jer takvi instrumenti predstavljaju visoko nestabilna ulaganja.

2. Leasing

Kako bismo razumjeli što je to leasing najbolje je da prevedemo samu riječ leasing. Riječ leasing dolazi od engleskoga glagola "to lease" što znači iznajmiti ili posuditi. Upravo u tome se nalazi objašnjenje načina poslovanja leasing kuća.

Leasing kuće se bave iznajmljivanjem strojeva, plovila, nekretnina, prijevoznih objekata. Sve što je dio poslovanja neke firme može biti predmetom leasinga. Osim poslovanja s poduzećima, leasing kuće posluju i sa građanima, posebno kod kupnje automobila. Leasing kuće su vlasnici navedene imovine koju onda "iznajmljuju" onima kojima su ti objekti potrebni.

Pitanje koje se nameće je zašto bih poduzeće iznajmilo stroj umjesto da ga kupi? Odgovor je jednostavan: pitanje je troška i likvidnosti. Kod kupnje imovine poduzeća mora imati mogućnosti da financira kupnju. Ukoliko kupuje kreditom poduzeće ima trošak kredita i trošak amortizacije. Poduzeće ako ne upotrijebi kredit za kupnju onda mora iskoristiti vlastita likvidna sredstava kako bi izvršilo kupnju. Preko poslova leasinga poduzeće može imati samo troškove najma opreme, dok ne mora snositi troškove kredita i amortizacije.

Poslovna odluka o tome da li upotrijebiti leasing je prije svega pitanje vremena i pitanje upotrebe koji se na kraju manifestiraju u troškovima. Radi se o poslovnome odlučivanju, poduzeće mora snositi trošak, sada je samo pitanje da li je trošak kupnje manji ili veći od troška najma.

Primjer: Poduzeću treba automobil na dvije godine. Automobil košta 100 000 hrk, ukoliko bih poduzeće kupilo automobil trebalo bih upotrijebiti 100.000 hrk svojega novca kako bih kupilo automobil. Ukoliko upotrebljava leasing poduzeće može na dvije godine iznajmiti automobil,

Najčešće vrste leasinga su: operativni i financijski leasing

Razlika između financijskoga i operativnoga leasing leži u tome tko je vlasnik imovine koja je predmet leasinga i koji je krajnji cilj upotrebe leasinga. Operativni leasing se upotrebljava kod najma opreme, ali nema za svrhu stjecanje vlasništva nad opremom. Kod operativnoga leasninga klijent uzima u najam opremu, koju nakon ugovorenoga roka korištenja vraća leasning kući. Period leasinga je obično na 3 do 5 godina i leasing kuća obično traži da klijent napravi određeni postotak kao polog. Financijski leasing ima za svrhu stjecanje vlasništva nad predmetom leasinga. Ugovor leasinga je između 1 do 5 godina i potrebna je akontacija o 20%.

Kao poseban oblik leasinga se javlja kupi i prodaj leasing (eng. sale and lease back). Ovaj oblik leasinga se upotrebljava kao financijska konstrukcija kojom poduzeća kupi predmet leasinga sa svojim novcem, proda predmet leasinga leasing kući i sklopi ugovor s leasing kućom o najmu objekta leasinga koji je to poduzeće kupilo. Iako je ova financijska konstrukcija zamršena, jer poduzeće kupi imovinu, koju onda proda i iznajmljuje, ova financijska konstrukcija ima svoju financijsku korist. Napomenuli smo da kod leasinga poduzeće ne mora upotrijebiti svoju likvidnost kako bih došlo do potrebne imovine. S upotrebom sale and lease back leasinga poduzeće kupuje predmet leasinga, postaje njegov vlasnik (upotrebljava vlastitu likvidnost) i onda ga prodaje leasing kući i na taj način dobiva nazad upotrijebljenu likvidnost.

145

Kod sale and lease back leasinga poduzeće mora postaviti računicu da li je isplativije kupiti objekt leasinga ili upotrijebiti sale and lease back leasinga. Sve ovisi o tome što je poduzeću potrebno i koje su karakteristike imovine koju kupuje.

3. Stambene štedionice

Stambene štedionice su posebne financijske institucija koje se bave prikupljanjem namjenske štednje. Štednja koju stambene štedionice prikupljaju je namijenjena za upotrebu za rješavanje stambenoga pitanje korisnika stambene štednje.

Svrha stambenih štedionica je poticati štednju s namjenom upotrebe štednje za kupnju stambenih objekata. S obzirom da država ne može natjerati investitore, jer ne postoji zakonska mogućnost, država nastoji poticajnim mjerama potaći štednju, a preko te štednje i investicije. S obzirom da stambeni štediše će kupiti stambene objekte sa stambenom štednjom otvara se mogućnost za povećanje potražnje na tržištu nekretnina.

Za razliku od obične štednje, stambena štednja je poticajna štednja. Odnosno korisnik stambene štednje ima mogućnost da je jedan dio kamate bude subvencioniran. Kod stambene štednje dio kamate je subvencioniran od strane države. Odnosno štediše dobivaju kamatu koja se sastoji od dva dijela, jedan dio kamate im isplaćuje stambena štedionice kod koje imaju štednju, a drugi dio kamate im isplaćuje države. Osim kamate država može subvencionirati i glavnicu. Kod subvencioniranja glavnice, ukoliko pojedini klijent zadovolji uvjete banka podnosi zahtjev za državnu subvenciju. Uplata države se pripisuje glavnici klijenta. Na ovaj način klijentu se povećava glavnica što stvara učinak veće stope prinose sa štednju klijenta, a za stambenu štedionicu predstavlja način da prikupi dodatna sredstva. Uvjeti štednje kao i uvjeti za dobivanje poticaja su obično zakonski regulirani.

4. Poduzeća za promet nekretninama

Šireći svoje poslovanje banke su počele ulaziti i u tržište nekretnina. Širenje na tržište nekretnina za banke predstavlja logičan korak u razvoju bankarskoga poslovanja. Banke posluju sa građevinarima, sektorom koji često treba usluge banaka. Banke također posluju i sa građanima koji

146

kupuju stanove. S obzirom da na jednoj strani banke imaju proizvođače, a na drugoj kupce, logično je proširenje poslovanja tako da banka može posredovati između kupaca i prodavača.

Poduzeća koja se bave prometom nekretninama za banke obavljaju dvije vrlo važne funkcije funkciju.

Kupnja i prodaja nekretnina za klijente koji mogu biti ujedno i klijenti banke.

Procjena vrijednosti nekretnina kod sklapanja kreditnih poslova koji su vezani za nekretnine, kao što su stambeni krediti ili krediti kojima je nekretnina element osiguranja kredita.

Procjena vrijednosti nekretnina igra posebno važnu ulogu za banke kod kreditnoga rizika, jer veliki dio bankarskih kredita kao element osiguranja ima neki oblik nekretnine, sukladno tome kvaliteta kreditnoga portfelja je diktirana kvalitetom procijene vrijednosti nekretnine.

Već smo se nekoliko puta susreli sa pitanjem metodologije u bankarstvu. Kod procijene vrijednosti pojedine nekretnine također se može postaviti pitanje po kojoj metodologiji su pojedine nekretnine procijenjene. Za banku je najlakši način da nema problema sa pitanjem metodologije poduzeće s čijom metodologijom je banka intimno upoznata. U ovome leži skrivena vrijednost zašto banke proširuju svoju uslugu sa tržištem nekretnina preko posebnih poduzeća.

Osim važnih funkcija poduzeća za promet nekretninama mogu obavljati i sljedeće djelatnosti:

Posredovanje kod prometovanje nekretninama Iznajmljivanje nekretnina Projektiranje, izgradnja i nadzor izgradnje nekretnina Usluge građevinskog vještačenja  Etažiranje

Svaka od ovih usluga je potreba banci i klijentima banke. Poduzeća za promet nekretninama ostvaruju prihode po naknadama ili po postotku prodaje.

PITANJA I ZADACI

Zašto banke eksternaliziraju svoje poslovanje? Koje vrste leasinga postoje? Zbog čeka se poduzeća odlučuju na upotrebu leasinga? Firma otvara predstavništvo u Hrvatskoj. Ima potrebe za automobilima koji će imati veliku kilometražu. Koji oblik leasinga bi ste preporučili?Zašto se ulagači odlučuju investirati u investicijske fondove?Klijent kod osobnoga bankara kaže da nije zadovoljan sa ponuđenom kamatnom stopom. Koji savjet bi ste dali klijentu ako je klijent voljan prihvatiti veći rizik?Klijent kod osobnoga bankara kaže da nije zadovoljan sa ponuđenom kamatnom stopom. Koji savjet bi ste dali klijentu ako nije klijent voljan prihvatiti veći rizik?Koji oblici investicijskih fondova postoje? Zašto banke osnivaju poduzeća za proment nekretninama? Koji rizik za banku smanjuju poduzeća koja se bave prometom nekretnina?

147

DIO II: STRUKTURA BANKE

Ovaj dio skripte je koncipiran kao vremenski put poslovanja banke. Krenuti ćemo od prošlosti. Banka je donosila neke odluke u prošlosti. Rezultate tih odluka vidimo u bilanci banke i u računu dobiti i gubitka banke. Račun dobiti i gubitka banke nije samo financijski izvještaj, nego daje jasan uvid u sposobnosti banke da obavi svoju funkciju prema svojim vlasnicima: bude izvor profita. Odluke koje su donesene u prošlosti su odluke za koje banka „mora snositi posljedice“.

Preskočimo sada sadašnjost i okrenimo se budućnosti. Banka mora planirati i za budućnost, zato ima proces budžetiranja, planiranja budućih poslovnih aktivnosti po stavkama: aktive, pasive, van bilance i računa dobiti i gubitka. Planiranje poslovnih aktivnosti ovisi o mnogim varijablama od kojih je većina njih egzogena, kao što je to kao monetarna politika. S obzirom da banka plasira sredstva na određeno vrijeme, važno je predvidjeti kako će biti buduće stanje ekonomije i buduća sposobnost klijenata banke za otplatu kredite.

Ali budućnost nije poznata. Budućnost nosi neizvjesnost. Banka neizvjesnost nastoji smanjiti tako da neizvjesnost pretvori u rizik, a rizike banka nastoji kontrolirati. Razlika između rizika i neizvjesnosti nije važna samo na teoretskom nivou nego predstavlja temelj kvantitativnog upravljanja bankom. Neizvjesnost je nepoznavanje distribucije vjerojatnosti, dok je rizik poznavanje distribucije vjerojatnosti. Ovom problemu ćemo posvetiti uvodni dio poglavlja o rizicima. Kad znaju da imaju rizike a ne neizvjesnost, bankari mogu donositi poslovne odluke.

Karakteristika rizika je da osim što su mnogobrojni su i isprepleteni. Za banku nije moguće izolirati niti jedan rizik sam za sebe, niti je moguće donijeti odluku koja ima u sebi samo jedan rizik. Zato je rizike važno: definirati, kvantificirati i kontrolirati.

Rizici su prisutni u sadašnjosti banke. Sadašnjost banke se očituje u bilanci banke. Bilanca stanje banke predstavlja trenutno poslovanje banke. Karakteristika banaka, za razliku od ostalih poduzeća u ekonomiji, jeste da je jedan dio strukture aktive diktiran regulativom centralne banke. Utjecaj centralne banke na banke je veliki, možemo ga dijeliti na mikro i makro utjecaj. Mikro utjecaj centralne banke je preko kontrole banaka, jer se centralna banka vrlo često javlja kao regulator s posebnim moćima supervizije. Osim direktne kontrole banaka, centralna banka može također propisati regulativu kojom diktira poslovanjem banaka. Pojedine oblike regulative ćemo posebno definirati i proučiti. Najviše ćemo se baviti adekvatnošću kapitala. Makro utjecaj centralne banke je provođenje monetarne politike. Mehanizam provođenja monetarne politike je kontrola količine novca u ekonomiji. Proces provođenja monetarne politike smo stavili u dodatak namijenjen je studentima koji žele produbiti svoje znanje i razumijevanje bankarstva.

Ekonometrija je sastavni dio modernog bankarstva. Ekonometrijom se mogu kvantificirati rizici, ali i doći do izračuna kako promjene strukture bilance mogu utjecati na račun dobiti i gubitka. Ekonometrija u bankarstvu je predmet zasebnih knjiga, ali mi smo željeli pokazati jednu od mogućih tehnika optimizacije bilance, dinamično programiranje. Ovu tehniku smo staviti u poseban dodatak na kraju ovoga dijela knjige.

Dodatni element razumijevanja poslovnih procesa u banci se može steći kroz razumijevanje procesa računovodstava. U dodatku o računovodstvu smo nastojali pokriti sve važnije koncepte i načine na koji se poslovni događaji bilježe u banci.

Važno je da možete koncepte iz ovoga dijela povezati sa tehnikama bankarstva koje ste naučili u prvom dijelu knjige. Spominjali smo depozite i kako se pojedini depoziti mogu razlikovati po valuti, sada je važno da povežete da li različiti depoziti podliježu različitoj regulativi banaka. U prvome dijelu smo pisali o uvjetima kreditiranja, sada je važno da povežete uvjete kreditiranja sa adekvatnošću kapitala. Takvim povezivanjem moći ćete shvatiti jednu dodatnu dimenziju bankarstva. Razumijevanje bankarstva ćemo zaokružiti trećim dijelom knjige.

148

II-A) DOBIT IZ BANKARSKOG POSLOVANJA

U OVOME DIJELU:

Nakon analize bankarskoga poslovanja potrebno je razumjeti što je to banka, kojim principima se vodi bankarsko poslovanja i koja je povijest banaka. Banke su posrednici između onih koji imaju višak sredstava i onih kojima nedostaju sredstva; ovo je opis poslovanja banke, ali nije objašnjenje ponašanja banke. Da bi banke mogle uspješno poslovati potrebna je definicija načela poslovanja kojih će se banke držati kod poslovanja. Banke i bankarstvo nisu samo prikupljanje sredstava i plasiranje sredstava, bankarstvo je puno kompleksnije i slojevitije. Da bih smo se upoznali sa slojevitošću bankarskoga poslovanje krenuti ćemo u analizu financijskih izvještaja banke. U ovome poglavlju ćemo pogledati račun dobiti i gubitka koji predstavlja rezultate poslovnih odluka banke iz prošlosti. Osim rezultata prošlih odluka banka mora planirati i buduće aktivnosti, to je proces budžetiranja poslovanja s kojim ćemo se također upoznati u ovome poglavlju.

U ovome poglavlju je važno da:

Steknete razumijevanje načela poslovanja banaka. Upoznate se sa financijskim izvještaje računa dobiti i gubitka banke. Razumijete odluke vezane za proces budžetiranja.

1. Temeljna načela bankarskog poslovanja

Bankarsko poslovanje je složeno, zahtjevano, te ima izuzetan pa i presudan utjecaj na gospodarske tokove svake države, a i na ukupnu stabilnost u suvremenim uvjetima gospodarenja. Bankarsko poslovanje je nezamislivo bez stručnog, potpunog, dosljednog i stalnog pridržavanja načelima poslovanja. Banka može poslovati samo i samo ako se kontinuirano pridržavajući objektivnih i etičkih načela poslovanja između ekonomskih subjekata.

Uobičajena su četiri temeljna principa (načela) bankarskog poslovanja:

Načelo poslovnosti i urednog poslovanja.

Načelo rentabilnosti.

Načelo likvidnosti.

Načelo sigurnosti i efikasnosti ulaganja.

Svako od ovih načela predstavlja banku kao specifičnu poslovnu jedinku, koja je okružena drugim ekonomskim subjektima i koja nastoji svoje poslovanje optimizirati na zadovoljstvo svojih klijenata, zaposlenika i dioničara. Iako gornja načela možda na prvi pogled izgledaju općenito kroz ovaj udžbenik vidjeti ćemo važnost svakoga od ovih načela. Nastojati ćemo razumjeti svako od

149

ovih načela i kako svako pojedinačno načelo diktira poslovanja banke i odnose banke sa ostalim učesnicima u ekonomiji.

Sva od ovih načela se jasno vidi u poslovnim rezultatima banke i reputaciji koju ta banke ima među drugim poslovnim subjektima. Ova načela će biti i sastavni dio analize poslovanja banaka, kao i dijelova knjige kada budemo analizirali bilancu banke.

Načelo poslovnosti i urednog poslovanja

Princip poslovnosti i urednog poslovanja jedan je od temeljnih principa poslovanja svakog subjekta. U bankarskom poslovanju upravo zbog specifičnosti, ovaj princip ima izuzetan značaj. Nepridržavanje toga principa može imati dalekosežno loše učinke, ne samo na banku nego i na mnoge druge poslovne subjekte. Urednost u poslovanju i poslovnost su sastavni dijelovi poslovne politike svake banke. Poslovnost obuhvaća više faktora, čijom se sinergijom postiže ostvarivanje poslovne politike banke.

Riječka banka Propast riječke banke 2002 godine je klasičan primjer banke kod koje su sva načela bankarstva iznevjerena. Diler devizama je špekulirao sa deviznim transakcijama koje su bile derivatske i visokorizične prirode. Nakon inicijalnih gubitaka diler je nastavio sa transakcijama lažno prikrivajući gubitke. U jednome trenutku (kao i uvijek kod visokorizičnih špekulacije koje nisu profitabilne) došlo je do sloma i banka je morala priznati gubitke koji su iznosili 98 miliona dolara. Nakon što su gubitci obznanjeni došlo je do navele na banku (run on the bank) i povlačenja štednje. Banka je postala nelikvidna, a onda i insolventna. Kao privremenu mjeru prvi korak je bio kredit za likvidnost centralne banke, a onda i sindicirani kredit ostalih banaka kako bih se stabiliziralo

Budući da banka većim, najčešće i pretežnim dijelom, posluje s tuđim sredstvima, te da njena djelatnost utječe na veličinu novčane mase, od izuzetnog je značaja racionalno raspolaganje tim sredstvima. Banka je poduzeće koje mora biti odgovorno i klijentima od kojih je uzela sredstava, kao i klijentima kojima je plasirala sredstava. Usluge koje banka obavlja moraju biti jasno definirane, precizne, konkretne i prije svega moraju u sebi imati prijeko potreban kredibilitet. Zbog činjenica da banka raspolaže sa tuđim sredstvima najveća odgovornost banke jeste prema deponentima banke.

Racionalnost je nužna kod donošenja svake poslovne odluke banke kako se ne bi ugrozila pozicija banke, a posredno i čitavog bankarskog sustava. Banka se u svom odlučivanju treba rukovoditi pravilima struke te koristiti najnovija znanstvena saznanja. Pri tome mora imati ispravna i potpuna saznanja o bonitetu klijenta, njegovoj kreditnoj sposobnosti, a kod složenijih poslova i većih kredita mora poznavati i tehnološke procese, tržišnu atraktivnost proizvodnje koja se kreditira, tendenciju na domaćem i svjetskom tržištu kao i sve relevantne faktore koji utječu na veličinu njezina rizika. Pri tome, raspoloživa sredstva trebaju biti stalno u plasmanima kako bi se izbjegla štetna imobilizacija. Banka ne može promatrati svijet kroz prizmu same sebe, nego mora prije svega promatrati sebe i svoje poslovanje kao dio cjelokupnoga ekonomskoga lanaca.

Poslovnost svake banke je u uskoj vezi s njenom autonomnošću, odnosno samostalnošću u odnosu na vlasnike banke. Jedini kriteriji njena poslovanja moraju biti:

Tržišni okviri, Monetarno-kreditna politika središnje banke, Zakonska regulativa.

Bilo kakvo subjektivno raspolaganje sredstvima, lažno informiranje, lažno predstavljanje i nedostatak transparentnosti u poslovanju sa klijentima je nedopustiv. Banke i bankarstvo moraju

150

biti ultimativni legalisti koji jesu orijentirali na maksimiziranje profita, ali samo kroz jasno definirane i poznate zakonske okvire.

Uredno poslovanje podrazumijeva stručnost, poslovnost i profesionalnost u obavljanju bankarskih poslova. Uredno poslovanje je nedjeljivo od obveze pridržavanja bankarskih principa i dobrih poslovnih običaja. Pridržavanjem principa poslovnosti i urednog poslovanja banka i klijent uspostavljaju partnerski odnos što u konačnici rezultira stabilnošću bankarskog sustava i uspostavljanja povjerenja na korist banaka i klijenata.

Načelo rentabilnosti

Rentabilno poslovanje je cilj svakog gospodarskog subjekta, svi poslovni subjekti nastoje maksimizirani dobit. Razumljivo da ovaj princip ima izuzetno značenje kod banaka s obzirom na njihovu ulogu i utjecaj na cjelokupno gospodarstvo. Ostvarenja dobiti na razlici kamata koje banke primaju i koje banke plaćaju, te druge usluge koje banke pružaju imaju osnovni cilj ostvarivanja dobiti.

Razvojem bankarskog sustava te stečenim iskustvima dolazi i do promjena glede ostvarivanja profita. U suvremenim uvjetima imperativ nije maksimiziranje ove kategorije, već postizanje profita koji će osiguravati i kratkoročnu i dugoročnu stabilnost. Rentabilno poslovanje mora biti istovremeno i sigurno i racionalno. U ovoj knjizi ćemo jasno definirati koja je razlika između profitabilnosti i rentabilnosti, jer ostvariti dobit jedne godine je puno lakše nego imati kontinuirano stabilno poslovanje. Rentabilnost znači dugoročno ostvarivati zacrtane ciljeve.

Ove ciljeve je jedino moguće postići kroz cjelokupnu poslovnu politiku i filozofiju. Odnos s klijentima postaje partnerski. Mogući problemi kod bančinog komitenta nisu samo njegovi, već problemi koji se rješavaju i uz pomoć banke koja je sudionik posla. Poslovanje između banke i klijentima prije svega mora biti dugoročno, stabilno i bazirati se na međusobnome povjerenju.

Neplanirane situacije koje mogu klijentima banke dovesti u teškoće, te ugroziti ispunjenje njegovih obveza, banka partner rješava novim kreditima ali i uspostavom skrbništva nad svojim poslovnim partnerom. Tim postupkom, ukoliko za to postoje gospodarski temelji, banka ne ugrožava princip svoje rentabilnosti, osigurava uspješnost svoga klijenta ali i stabilnost cjelokupnog gospodarstva u konačnici.

Uvažavajući tržišne zakonitosti, uz istovremeno poštivanje principa rentabilnost, stvaraju se uvjeti za racionalno i rentabilno poslovanje svih subjekata koji su u poslovnom odnosu s bankom, kao i same banke, te alokacija sredstava u grane i djelatnosti koje garantiraju efikasnost povrata uloženih sredstava. Svakako da okvire djelovanja banke utvrđuje i središnja banka mjerama monetarno-kreditne politike.

Načelo likvidnosti

Pod likvidnošću podrazumijevamo sposobnost svakog gospodarskog subjekta da u svakom trenutku može podmiriti sve svoje dospjele novčane obveze, u cijelosti. Ovdje razlikujemo likvidnost i solventnost. Solventnost je dugoročna stabilna i održiva likvidnost.

Pod likvidnom bankom podrazumijevamo banku koja može podmirit sve svoje dospjele novčane obveze u cijelosti, ali i staviti u tok odobrene kredite, te mora o dospijeću izvršiti sve svoje obveze po izdanim garancijama, akreditivima i drugim instrumentima plaćanja.

Novčana obveza može biti osnovna ili uvećana za kamate. Poštivanje principa likvidnosti u sustavu papirne valute ima posebno značenje. Njegovo narušavanje pogađa ne samo nelikvidne gospodarske subjekte, već može ugroziti i cjelokupan financijski, pa i gospodarski sustav zemlje. Poštivanje principa likvidnosti kod banaka je isto postulat bez kojega se ne može, ali on u bankarstvu ima i šire dimenzije.

Likvidnost je najvažniji pokazatelja za svaku banku. Važnost likvidnosti, održavanje likvidnosti, planiranje likvidnosti, sposobnost nošenja sa neočekivanim poremećajima u likvidnosti

151

su od neopisivoga značaja za banku. Ukoliko banka nije u stanju nositi se sa vlastitim problemima u likvidnosti i sa problemima likvidnosti cjelokupnoga sistema, takva banka nema što tražiti u poslovima sa klijentima ili se predstavljati kao financijska institucija. Iako ovakav ton možda se čini pre jak i neprimjeren, autori ne mogu dovoljno naglasiti važnost ovoga načela. Jedna od velikih tajni bankarstva leži upravo u tome da se pravilno kontrolira likvidnost.

Likvidnost banke se osigurava kroz usklađivanje opsega angažiranja sredstava (plasmana) s izvorima tih sredstava. Osiguravanje i planiranje likvidnosti banke je jedno od najzahtjevnijih bankarskih tehnika koje ćemo detaljno razraditi u ovome udžbeniku. Riznica je središnje mjesto banke (“srce banke”). Glavna funkcija riznice je upravljanje cjelokupnom likvidnošću banke (u slučaju manjkova – pribavlja sredstva a u slučaju viškova plasira sredstava), njena sljedeća funkcija je upravljanje deviznom pozicijom banke (usklađivanje deviznih obveza i potraživanja - kupoprodaja deviza), isto tako ona se može baviti špekulacijama sa slobodnim sredstvima banke.

Načelo sigurnosti i efikasnosti ulaganja

Učinkoviti bankarski posao pretpostavlja rentabilnost bankovnog poslovanja koji osigurava njenu likvidnost, omogućava njeno uredno poslovanje, te stvara uvjete za sigurna i efikasna ulaganja. Problem s kojim se banke susreću u svojemu poslovanju je da od jedne strana uzimaju višak sredstava, a drugoj strani plasiraju višak sredstava. Zbog ovoga odnosa banka je dužna ispuniti obveze i prema strani od koje je dobila sredstava i omogućiti što veći povrat sredstava koje je plasirala. Banka kao subjekt se nalazi između ove dvije krajnosti, onda je poveznica između onih koji imaju i onih kojima trebaju sredstava. Zbog toga banke moraju imati načine kako bi osigurale što veći povrat sredstava koje su plasirale. Problem osiguranja povrata plasmana je najčešće vezan uz kreditni rizik i jasno je da kontrola kreditnoga rizika predstavlja fundamentalnu osnovu poslovanja banke.

Sigurno ulaganje podrazumijeva bankovni posao koji garantira povrat plasiranih sredstava (uz najmanji, odnosno prihvatljivi rizik) od strane njenoga klijenta. Sigurnost plasmana za banku ima najmanje dvije dimenzije i to:

bonitet klijenta (poslovnog partnera banke), osiguranje pokrića i njegova adekvatnost.

Bonitet poslovnog partnera obuhvaća široki raspon elemenata koji služe banci kao indikator kreditne sposobnosti pojedinoga klijenta. Indikatoru kreditne sposobnosti mogu biti: kreditni rejting, likvidnost, rentabilnost poslovanja, tržišnost, prihvaćenost proizvoda odnosno usluga, njegov goodwill, tendencije na domaćem i inozemnom tržištu, povjerenje koje uživa menadžment klijenta, očekivanja, veličina zahtijevanoga odnosa, postojeća suradnja, očekivano trajanje poslovnih odnosa i drugo. Poseban segment sigurnosti ulaganja čine i sva pokrića koja garantiraju povrat sredstava, te njihova adekvatnost u odnosu na vrstu bankarskog posla.

Neodgovarajuća pokrića često su u prošlosti, a i danas dovode do slomova banaka. Izuzetak su banke u socijalizmu, gdje se administrativnim putem pokriće svodilo na formu i gdje je njegova uloga bila marginalizirana, no iako zbog takvoga administrativnog ustroja bankarstva nije dolazilo do pojedinačnih bankovnih slomova, na kraju je izazvalo potpuni slom bankarskog sustava, ali i čitavog gospodarskog sustava tih zemalja.

U suvremenom bankarstvu tržišnog tipa u suštini imamo dva tipa pokrića i to:

realno pokriće partnerski odnos banka – klijent.

Realno pokriće predstavlja pokriće za dani kredit u kojemu je banka uzela u zalog stvarnu imovinu: zemlju, dionice, depozit, potraživanje, ugovor o zapljeni prihoda. U zemljama u tranziciji ovakav oblik pokrića je postao temelj bankarskog sustava, što vrlo negativno utječe na čitav bankarski sustav i na među ekonomske odnose, a posebno na ekonomski razvoj. Naime, u ovom slučaju se polazi od pravne dimenzije kredita, te se on koristi kao čimbenik smanjenja rizika. Bit takvoga posla nije u pravnoj podlozi dužnika (vlasništvo nad proizvodnim pogonom, nekretninama

152

i sl.) već je suština rizika vezana za gospodarsku snagu dužnika. Značaj realnih pokrića (hipoteka, lombard, zadužnica, mjenica i drugo) u kreditiranju stanovništva (stambena izgradnja, adaptacije, kupovina robe i drugo) pokazuju izrazitu učinkovitost glede smanjenja rizika. Problem realnoga pokrića, posebno iz perspektive razvoja poduzetništva će biti detaljno obrađeno.

Partnerski odnos banka – klijent u kreditiranju gospodarstva je svođenje rizika toga posla u prihvatljive okvire je utemeljeno na uspostavi partnerskog odnosa između banke i klijenta. Jedino potpuno povezivanje svih parametara poslovanja odnosno specifičnosti klijenta i partnerski odnos u rješavanju eventualnih problema osigurava uspješan posao. U poglavlju o kreditiranju ovakav oblik pokrića smo nazvali implicitno pokriće.

Ove postavke su u uskoj vezi s principom efikasnosti ulaganja. Najprofitabilniji posao nužno ne mora biti i dugoročno najisplativiji. Stabilnost klijenta i njihova tržišna efikasnost i rentabilnost svakako su u uskoj vezi s poslovanjem banke, te se međusobno prožimaju.

Princip sigurnosti i efikasnosti ulaganja obuhvaća i selekciju poslovnih partnera banke, ali i uspostavu takvih odnosa koji su vezani za poslovni moral, ali i moral svih sudionika u poslovnim transakcijama, uključujući i državu kao regulatora svih odnosa u određenoj zajednici.

2. Račun dobiti i gubitka

Definicija: Dobit je razlika između ukupnog prihoda i ukupnih troškova poslovanja.

Prema vrsti troškova poslovanja razlikuje se poslovna i ekonomska dobit. Poslovna dobit je razlika između ukupnog prihoda i računovodstvenih troškova (prikazanih u financijskim izvještajima).

Financijski izvještaji uz dobit iskazuju vrijednost poduzeća (imovina - obveze) i temelj su kvantitativne analize (analize rizika). Kvalitativna analiza se očitava iz Novčanog toka (direktna metoda). Ekonomska dobit je razlika između ukupnog prihoda i računovodstvenih i oportunitetnih (alternativna upotreba) troškova. Oportunitetni troškovi su bitni kod računa dobiti i gubitka (RDG), jer banka koristi tuđa sredstva.

Ultimativno najvažniji rezultat poslovanja za banku jeste ostvarivanje dobiti. Banka ostvaruje dobit kroz poslovanje i obavljanje svoje aktivnosti. Za vrijeme obavljanja svojih poslovnih aktivnosti banka je suočena sa rizicima koje bankarska aktivnost nosi. Banka da bih smanjila rizike obavlja proces planiranja to je budžetiranja svojih budućih poslovnih aktivnosti. Sve planirane, a ostvarene poslovne aktivnosti će utjecati na buduću dobit banke. Vidimo da postoji jasna poveznice između računa dobiti i gubitka, rizika poslovanja i budžeta (planiranih aktivnosti) banke.

Postoji jasna povezanost između: računa dobiti i gubitka, rizika, planiranih aktivnosti. U ovome poglavlju ćemo se baviti prvim elementom, dok ćemo se u sljedeća dva poglavlja baviti sa druga dva elementa poslovnoga odnosa. Koncept ova tri poglavlja leži u međusobnome povezivanju odnosa kao što smo ih pokazali na slici dolje.

153

Račun dobiti i gubitka predstavlja brojčani iznos koji nam govori kakvo je bilo poslovanje banke u određenome razdoblju. Regulator obično obvezuje banke da imaju kvartalna ne revidirana izvješća i godišnja revidirana izvješća.

Banka stvara ukupni prihod prodajom financijskih proizvoda (količina puta cijena plus naknada). Troškovi banke su troškovi prikupljenih sredstava i troškovi poslovanja kao rezervacije za kreditne rizike (opći i posebni), izdvajanje pričuva koje je propisao regulator, kao i druga regulativa koja može utjecati na raspolaganja sa prikupljenim sredstvima.

Račun dobiti i gubitka ćemo najbolje upoznati preko primjera. Pogledajmo priloženi račun dobiti i gubitka i analizirajmo svaku stavku ovoga izvještaja.

20) Slika: Račun dobiti i gubitka

RAČUN DOBITI I GUBITKA

1. KAMATNI PRIHODI 2. KAMATNI TROŠKOVI 3. NETO KAMATNI PRIHOD 4. NEKAMATNI PRIHODI 5. NEKAMATNI TROŠKOVI 6. NETO NEKAMATNI PRIHOD 7.OPĆI ADMINISTRATIVNI TROŠKOVI I AMORTIZACIJA 8. NETO PRIHOD IZ POSLOVANJA PRIJE REZERVIRANJA ZA GUBITKE 9. TROŠKOVI REZERVIRANJA ZA GUBITKE10. DOBIT (GUBITAK) PRIJE OPOREZIVANJA11. POREZ NA DOBIT12. DOBIT (GUBITAK) POSLIJE OPOREZIVANJA Na početku izvještaja se nalaze kamatni prihodi i kamatni rashodi. S obzirom da je glavno poslovanje banke plasiranje novca logičko je i da najviše prihoda dolazi od prihoda po osnovi kamatna. Istovremeno banka mora platiti posuđena sredstava i to predstavlja kamatni trošak.

Drugi izvor prihoda su provizije i naknade koje banka ostvaruje u svojem poslovanju. S naknadama smo se već upoznali kod platnoga prometa i kod izdavanja kredita. Banka također ima trošak naknada, jer i banka upotrebama usluge drugih banaka i drugih institucija kako bih obavljala svoju djelatnost.

Poslovanje i strategija banke su uvelike određeni omjerom neto kamatnih prihoda i neto prihoda od provizija i naknada. Komercijalne banke će tako imati više neto kamatnih prihoda, dok će investicijske banke težište staviti na prihode i naknade od provizija. Za investicijske banke značajan izvor prihoda su upravo vlastiti poslovi, poslovi izdavanja vrijednosnica i poslovi preuzimanja i spajanja.

Zajedno neto kamati prihodi i neto prihodi od provizija i naknada čine prihode iz poslovanja banke. Neto kamatni prihodi za banku bi uvijek trebali biti pozitivni. Negativni neto kamatni prihodi ukazuju na duboki poremećaj u samoj strukturi poslovanja banke s dalekosežnim negativnim

Račun dobiti i gubitka Rizici

Budžet – planirane poslovne aktivnosti

154

posljedicama. Neto prihodi od provizija i naknada nužno ne moraju biti pozitivni i ovise o načinu poslovanju banke.

Neto kamatni prihodi i neto prihodi od provizija i naknada zajedno čine neto prihode iz poslovanja. Nakon kategorija iz poslovanja banaka u računu dobiti i gubitka dolazi operativno poslovanje banke. Banka kao i svako drugo poduzeće mora plaćati troškove: plaće zaposlenika, amortizacije, materijalni troškovi.

Za banku posebno interesantan trošak jesu trošak rezervacija.Banka je dužna praviti rezervacije po lošim plasmanima koji utječu na račun dobiti i gubitka. Ukoliko banka nije u stanju naplatiti sredstava koja je plasirala netko mora snositi trošak. Kako banka ne može tražiti klijenta da se odreknu svojih depozita, trošak loših plasmana mora snositi sama banka.

Karakteristika loših plasmana jeste da su izrazito pro-ciklični. Ekonomski ciklusi utječu na sposobnost klijenata banke da otplate dugove. Ukoliko poduzeće ode u stečaj ili građanin izgubi posao, banka neće biti u stanju vratiti plasirana sredstva. Karakteristike recesije jeste da veliki broj građana izgubi posao i da veliki broj poduzeća ode u stečaj. Stanje ekonomije banke osjete preko kvalitete plasmana, zato su troškovi loših plasmana za vrijeme ekonomskih uspona mali, a za vrijeme ekonomski recesija veliki. Banka se protiv loših plasmana bori kontrolom kvalitete plasmana i dovoljnom količinom kapitala da može podnijeti gubitke.

Osim recesije koja je makroekonomski pojam, loši plasmani mogu biti i rezultat mikroekonomskih odluka banke to jest: pogreško odabrane strategije, neadekvatnih procedure, prevelikoga rizika. Upravo ovi mikro elementi razlikuju uspješne od neuspješnih banaka.

Račun dobiti i gubitka predstava rezultat poslovnih odluka banke. Ukoliko su poslovne odluke banke bile dobre banka će imati zadovoljavajući račun dobiti i gubitka. A što ako odluke banke nisu bile dobre? Već smo spomenuli da je banka suočena sa nesigurnošću, jer ne može znati da li će neki kredit biti vraćen. Odnosno banka je suočena s rizikom što je predmet poglavlja o rizicima.

3. Budžet

Račun dobiti i gubitka je rezultat poslovnih odluka banke iz prošlosti. Banka je u poslovanju suočena sa rizikom, jer banka ne može predvidjeti budućnost. Imamo dvije stranice trokuta: račun dobiti i gubitka i rizike. Sada prelazimo na treći dio trokuta a to je proces budžetiranja.

Banka kao i svako drugo poduzeće nastoji planirati svoje poslovanje. Nastoji planirati poslovne aktivnosti i ostvarivati što veću dobiti. Planiranje poslovanja banke je izrazito teško jer se planiranje mora raditi u nekoliko dimenzija. Proces budžetiranja i poslovnoga planiranja predstavlja suštinu bankarskoga poslovanja. Važno je ovo poglavlje povezati poglavlje sa drugim dijelovima knjige.

Centralno poslovanje banke jeste davanje kredita i primanje depozita. Načelno gledano izvršavanje posla davanja kredita i prikupljanja depozita nije teško izvršiti. Pogledajmo analogiju. Automobil je teško dizajnirati, ali kada je dizajnirana i kada su svi alati postavljen, automobili se proizvode na pokretnoj traci bez problema. U bankarstvu slučaj je potpuno suprotan. Jedan kredit je jako lagano dati, nakon zahtjeva i procesiranja u kompjuteru kredit se pušta klijentu na upotrebu. Problem nastaje što svaki kredit ima svoje karakteristike, tako da nakon masovne proizvodnje nemate jedna

155

uniforman proizvod nego amalgamiranu masu sa dijelovima koje imaju sličnosti, ali mogu biti i jako različiti. Zamislite da proizvodite automobile i svaki automobil je različit. Svi voze, ali niti jedan nije identičan kao onaj drugi. Proces budžetiranja to jest planiranja poslovnih aktivnosti banke jeste proces kontrole svih pojedinih elemenata bankarskoga poslovanje i jeste strateški dio ALM-a.

21) Slika: Bialnca bankaAKTIVA PASIVA

Red.

br. Pozicije

Red.

br. Pozicije

1. Gotovina i depoziti kod HNB 1. Krediti od financijskih institucija

2. Depoziti kod bankovnih institucija 2. Depoziti

3. Trezorski zapisi i blagajnički zapisi HNB 3. Ostali krediti

4. Trgovački portfelj vrijednosnih papira 4. Izdani dužnički vrijednosni papiri

5. Krediti financijskim institucijama 5. Izdani podređeni instrumenti

6. Krediti ostalim komitentima 6. Izdani hibridni instrumenti

7. Investicijski portfelj vrijednosnih papira 7. Kamate, naknade i ostale obveze

8. Ulaganja u podružnice i povezana trgovačka društva 8. Dionički kapital

9. Preuzeta imovina 9. Dobit ili gubitak tekuće godine

10. Materijalna imovina i software 10. Zadržana dobit (gubitak)

11. Kamate, naknade i ostala imovina 11. Rezerve

12. Posebne rezerve za neidentificirane gubitke 12. Dobit/gubitak prethodne godine

Banka je mikroekonomska jedinica makro ekonomije. Proces budžetiranja počinje sa ovom rečenicom. Prije nego što krene na poslovno planiranje banka mora pogledati kakva je makro ekonomska situacija u ekonomiji. Koji je očekivani ekonomski rast i koje su očekivane ekonomske projekcije. Za vrijeme ovoga procesa banka bi trebala pogledati svoja očekivanja (koja je napravio glavni ekonomist), ali i očekivanja konkurencije. Vrlo je važno pratiti očekivanja drugih. Nakon razumijevanja očekivanja o budućim kretanjima ekonomije, vodstvo banke treba donijeti odluku da li će banka povećati kreditnu aktivnost, smanjiti kreditnu aktivnost ili zadržati kreditnu aktivnost na postojećoj razini. Kada je donesena ove odluka radi se projekcija rasta novčane mase u ekonomiji.

Kretanje količine novca u ekonomiji direktno odlučuje i o prirodnome kretanju bilance banke. U dodatku o monetarnoj politici smo objasnili monetarni multiplitkor. Rezultat monetarne multiplikacije jeste prirodno kretanje bilance banke. Aktivna politika centralne banke i rast monetarne mase znači da će rasti i bilanca banke. Povećanje količine novca u ekonomiji doći će do prirodnoga rasta bilance. Smanjenje količine novca u ekonomiji će dovesti do smanjenja bilance banke.

Banka s obzirom na režim monetarne politike treba izračunati kako će se kretati količina novca u ekonomiji i onda svoj udio u rastu te mase. Jedno od najjednostavnijih mehanizama za projekciju rasta bilance jeste da banka izračuna rast novčane mase i onda pomnoži rast novčane mase sa svojim tržišnim udjelom. Ovo je relativno primitivan mehanizam, ali odražava očekivanja o kretanju prirodnoga rasta bilance. S izračunom rasta bilance banke je dobila prirodni rast pasive.

Kada banka izračuna koliki je prirodni rast pasive (rast primarnih izvora sredstava), banka se vraća ponovo očekivanome ekonomskome rastu i odlučuje kako će mijenjati veličinu postojeće kreditne mase u budućnosti. Kada banka donese odluku o veličini budućega kreditiranja treba rast kredita usporediti sa rastom slobodnih sredstava. Slobodna sredstva jeste rast pasive minus potrebe za regulativu. U ovome trenutku banke izračunava da li ima dovoljno sredstava za željeno kreditiranje. Ako banka ima dovoljno primarnih izvora sredstava za planirano kreditiranje proces budžetiranja može biti nastavljen. Razlike u veličini očekivanoga rasta od kreditiranja traže dodatne odluke banke. Banka treba odlučiti što će napraviti sa viškom sredstava, ako nema sredstava banka mora definirati sekundarne izvore sredstava iz kojih će financirati željeno kreditiranje. Ovisno o veličini

156

rasta moguće je za banku da financira plasmane kratkoročno preko tržišta novca. Ukoliko se radi o većim količinama banka mora tražiti dugoročno stabilne izvore sredstava od drugih banaka ili preko dokapitalizacije.

U ovome trenutku posao planiranja poslovnih aktivnosti banke se razbija u nekoliko istovremenih putova. Banka treba odlučiti kakve karakteristike će budući krediti imati. Kada kažemo karakteristike mislimo prije svega na:

Ročnu strukturu – kakvo će biti trajanje budućih plasiranih kredita. Ovdje banka treba odrediti da li će budući krediti biti na dugi rok, srednji rok ili kratki rok. Posebno je važno usporediti trajanje pasive sa trajanjem aktive i da li razlike u trajanju aktive i pasive predstavljaju problem za likvidnost banke.

Cjenovnu strukturu – novi krediti će imati kakvu kamatnu stopu? Fiksnu, varijabilnu, po odluci banke? Naravno cjenovna struktura se mora povezati i sa ročnom strukturom. Kratkoročni krediti (do godine dana) se obično ne plasiraju sa varijabilnom kamatnom stopom. Cjenovna politika je usko vezana sa monetarnom politikom. Buduća monetarna politika smanjivanja kamatnih stopa znači da bih banka trebala plasirati dugoročnije kredite sa fiksnom kamatnom stopom, kako bi osigurala kamatni prihod kada kamatne stope počnu padati. Buduća politika povećanja kamatnih stopa znači da bih banka trebala ugovarati kredite sa varijabilnom kamatnom stopom kako bih osigurala u budućnosti veće kamatne prihode kada dođe do povećanja kamatne stope. Cjenovna struktura je povezana sa valutnom strukturom, jer indeks koji se upotrijebljava kod varijabilne kamatne stope treba odgovarati valuti kredita

Valutnu strukturu – ukoliko banka ima pasivu u stranoj valuti banka je prisiljena kreditirati u stranoj valuti ili sa valutnom klauzulom. Ovdje banka može razraditi operativne taktike kako promijeniti valutnu strukturu unutar bilance ako to želi. Promjena valutne strukture može se raditi preko derivata ili preko promjene navika klijenata. Pitanje koje je uvijek na umu ALM-ovaca jeste da li se preko politike kamatnih stopa mogu promijeniti navike klijenata? Da li se višom kamatnom stopom može promijeniti valutna struktura, pitanje cjenovne elastičnosti?

Sektorsku strukturu - kod određivanja sektorske strukture banka ima dva problema: ponudu i potražnju i rizike koje sa sobom nosi pojedini sektor ekonomije. Razlika u ponudi (želji banke koga želi kreditirati) i potražnji (sektorima ekonomije koji traže kredite) za banku može biti problem. Kako bih banka kontrolirala plasiranje kredite željenim sektorima treba primijeniti adekvatnu cjenovnu i kreditnu politiku. Banka treba povećati kamatne stope prema ne željenim sektorima i smanjiti kamatnu stopu prema željenim sektorima ekonomije. Ovisno o veličini banke i važnosti banke za ekonomiju, moguće je da banka mora poslovati sa pojedinim sektorima. Ovdje je posebno važna uloga velikih banaka kod njihovoga kreditiranja države. Što znači da je banka vrlo često limitirana sektorskom strukturom i mora poštovati svoja ograničenja.

Likvidnost - Banka mora napraviti i očekivanja o tome kako će se kretati depoziti i da li će depoziti koji dospijevaju biti ponovo oročeni ili povučeni. Kod ovakvih računica banka obično primjenjuje razne bihevioralne statističke tehnike. Banka mora napraviti analizu kredita koji dospijevaju kako bih definirala likvidnost koju će prikupiti po isteku kredita. Ovdje je jako važno pratiti kvalitetu portfelja, jer ako dođe do recesije banka će biti suočena sa pogoršanjem loših plasmana, što automatski znači da će se priljevi po otplati kredita smanjiti. Banka koja treba sredstava mora znati koliko su sekundarni izvori sredstava pouzdani i u kojoj mjeri banka može računati na sekundarne izvore sredstava.

Regulativu - Banka mora izračunati i kako se buduće poslovanje utjecati na regulativu, posebno na adekvatnost kapitala. Dio bilančne regulative koja kao obvezna rezerva je morala biti planirana kada je banka izračunala koliko će biti povećanje pasive.

157

Nakon obavljenih radnji koje su strateške prirode ide se na taktičku razradu pojedinih segmenata planiranih aktivnosti. Taktiku razrađuju različite poslovne jedinice, s obzirom na prirodu poslovanja.

Očekivani rast plasmana i prikupljanje depozita se dijeli na poslovne jedinice, sektore, poslovnice podružnice od kojih svaka jedinica dobiva jasno definirane upute koliko bi trebala plasirati sredstava i koliko bi trebala prikupiti sredstava.

Sektor ALM-a dobiva za zadaću da konstruira parametre s obzirom na ročnu, cjenovnu i valutnu strukturu budućih plasmana. Nakon izračuna o optimalnoj strukturi služba ALM-a šalje upute poslovnim jedinicama koju strukturu bi trebali imati budući plasmani. Ukoliko se radi o većim i značajnijim promjenama u ročnoj, cjenovnoj i valutnoj strukturi služba ALM bih trebala zajedno sa poslovnim jedinicama i po potrebi službom za marketing kreirati proizvode koji će zadovoljavati željene kriterije.

Sektor riznice i sektor dugoročnoga financiranja zajedno sa sektorom za ALM-a treba također donijeti plan kako će operativno biti izvedeno financiranje budžetiranih aktivnosti. Treba jasno decidirati iz kojih izvora će banka financirati manjak. Ako banka ima višak sredstava treba analizirati strukturu pasive i odlučiti da li će smanjiti kratkoročne izvore financiranja (ako postoje) ili će višak likvidnosti plasirati u rezerve likvidnosti. Banka treba također razviti i scenarije za pre veliku likvidnost ili za potencijalne probleme sa likvidnošću.

Nakon što su sve ove radnje izvršene kreće se u poslovanje s klijentima. Zaposlenici banke koji posluju sa klijentima bi trebali ugovarati kredite i depozite po zadanim smjernicama. Obavljanje poslovanja banke jeste izvršavanje poslovnih ciljeva banke. Zato je važno da su stavke i parametri budžeta jasno objašnjeni svim zaposlenicima banke koji posluju sa klijentima. Jasna i pravilna objašnjenja će omogućiti zaposlenicima banke da u svojim odnosima sa klijentima zauzmu pravilne pregovaračke pozicije i na taj način ostvare ciljeve banke, ali i omoguće klijentu ostvarivanje njegovih ciljeva.

Sektor za ALM prati izvođenje budžeta i da li se postiže željena struktura. Sektor za rizike prati rizike, s posebnim naglaskom na praćenje kreditnoga rizika. Sektor riznice i dugoročnoga financiranja prati likvidnost i financiranje plasmana. O svim ovime karakteristikama se izvještavaju Uprava i nadzorni odbor banke. Proces budžetiranja stalno i kroz sve opisane faze prati uprava banke sukladno ciljevima koje je postavio vlasnik banke.

Proces koji smo opisali počinje sa pasivom i nastavlja se u aktivi, zato smo i poglavlja o poslovanju s klijentima strukturirani tako da smo krenuli od pasive. Proces budžetiranja je važan i kompleksan i važno je da su sve poslovne jedinice banke moraju biti uključene u poslove planiranja poslovnih aktivnosti.

Jedan element koji smo do sada namjerno izostavljali jeste cijena proizvoda banke. Strategija banke o veličini depozita i količini kredita se najlakše provodi preko cjenovne politike istih. Banka koja ima realnu kamatnu stopu od 50% na kredit i 0% na depozite sigurno neće imati uspješno poslovanje. Zato je za banku jako važno da ima dovoljno velike kamatne stope kako bih mogla privući dovoljnu količinu primarnih sredstava, a za pri tome ne ugrozi dobit banke. Istovremeno banka mora imati aktivne kamatne stope koje će biti prihvatljive klijentima.

Cjenovna politika aktive je diktirana sa dva elementa: regulativom i kreditnim rizikom koji je banka voljna prihvatiti. Regulativa povećava trošak banke36 i tako automatski povećava kamatnu stopu u aktivi. Kreditni rizik se najlakše kontrolira politikom kamatne stope. Klijente koje banka ne želi ili usluge koje nisu u interesu banke se uvijek mogu smanjivati tako da banka poveća cijenu. Ovdje važnu ulogu igra sektor za marketing. Svaki puta kada banka reklamira određeni proizvod de facto se radi o odluci banke da želi povećati poslovanje u tome dijelu. 36 Zbog regulative banka mora plasirati po većoj kamatnoj stopi, jer količina slobodnih sredstava u aktivi nije jednaka primljenim sredstva u pasivi. Ova činjenica automatski znači da će banka morati plasirati sredstava po većoj kamatnoj stopi kako bih mogla pokriti kamatne troškove.

158

Banka koja ima jasno definirane procedure će imati proces budžetiranja koji će biti obavljen u kratkome i preciznome roku. Proces budžetiranja bi trebalo biti za svaku banku odrednica za budućnost. Problem za banku nastaje kada procjene banke nisu točne, a odgovornost uprave banke je da procjene budu što točnije.

Ostvarenje budžeta je također indikator poslovanja banke. Banka koja nije u stanju izvršiti budžet je banka koja ima probleme i pogrešne procjene. Teško je utvrditi u čemu je problem takve banke, jer kao što smo pokazali proces budžetiranja nije jednoslojan. Tako da problem može biti o pre optimističnih očekivanja do loše obrazovanih zaposlenika banke koji nisu u stanju pravilno komunicirati s klijentom. Banka koja kontinuirano posluje preko budžeta je banka koja će imati problema sa likvidnošću i sa kvalitetom plasmana. Preveliko i pre agresivno poslovanje znači da se banka mora oslanjati na sekundarne izvore financiranja ili na veće pasivne kamatne stope. Za bankare je najvažnije biti u prosjeku. Svako značajno odskakanje od prosjeka jeste upozorenje da postoje potencijalni problemi za banku.

Sektor ALM-a igra ključnu ulogu u konstrukciji bilance banke. Sektorom ALM-a zajedno sa riznicom i sektorom za kreditnu analizu bi trebao aktivno upravljati bilancom i pratiti poslovanje banke iz dana u dan. Praćenje poslovanja banke iz dana u dan je ključno iz razloga što je manevarski prostor banke. Banka kada plasira kredit na 30 godina ne može znati kakve će ekonomske okolnosti biti kroz tih 30 godina. Ukoliko dođe do nekih problema banka mora reagirati. Pogledajmo neke slučajeve mogućih problema.

Pogoršanje loših plasmana. Loš plasman znači da banka ne prima anuitete kredita, što znači da se ne ostvaruju očekivani priljevi likvidnosti. Može li banka isplatiti nove kredite ili isplatiti depozite?

Pad priljeva možda utječe i na drugu regulativu koja je nametnuta radi održavanja likvidnosti.

Loš plasman znači manju dobi, a možda i gubitak. Da li je banka dovoljno kapitalizirana?

Ovo su samo neki od mogućih problema. Banka mora planirati za takve probleme i biti sposobna odgovoriti na takve izazove. Zato je planiranje bilance važno za banku, jer kada nastanu problemi banka mora imati adekvatne odgovore na izazove. Plasmani koje je banka plasirala imaju jasno definiran način povrati. Depoziti također imaju jasno definirane mogućnosti razročenja i datume dospijeća. U slučaju krize banka mora imati mogućnosti imati dovoljno vlastite likvidnosti, a istovremeno zadržati postojeću poziciju sa klijentima. PITANJA I ZADACI

Koja su načela bankarskoga poslovanja? Definiraj svako načelo i objasni što svako načelo bankarskoga poslovanja znači za banku? Zašto je načelo likvidnosti posebno važno za banku? Koji su glavni izvori prihoda za banku? Koji su glavni izvori troškova za banku? Od troškova banke koji imaju najveće promjene i najviše osciliraju? Kako monetarna politika utječe na proces budžetiranja u banci?Na koje varijable banka mora obraćati pažnju kod procesa budžetiranja?Banka želi smanjiti kreditiranje koje strategije banka može primijeniti?Centralna banka je najavila povećanje količine novca. Što banka treba napraviti da bih smanjila troškove?Kako produženje ročne strukture utječe na dobit banke?

159

II - B) RIZICI BANKARSKOG POSLOVANJA

U OVOME DIJELU:

U ovome poglavlju ćemo se upoznati sa rizicima u bankarskome poslovanju. Vidjeti ćemo da se banke susreću s jako puno rizika i da su rizici povezani, tako da se za banku gotovo nemoguće koncentrirati i pratiti samo jedan rizik, nego se potrebno fokusirati na skupinu rizika. Rizici u bankarskom poslovanju predstavljaju temeljne poslovne izazove. Banka nije u stanju savršeno predvidjeti budućnost, ali zato nastoji biti u stanju razumjeti kolika je izloženost rizicima. Odnosno koliki su mogući udari na račun dobiti i gubitka banke u slučaju promjena u poslovnim okolnostima. Banke nastoje pratiti, mjeriti i kontrolirati rizike. U ovom poglavlju ćemo definirati rizike i principe koji bi se trebali koristiti kako bi banke smanjila svoju izloženost prema rizicima. Također ćemo i direktno analizirati metode koje banke koriste kako bi smanjile rizike i upravljale rizicima. Posebnu pozornost se pridaje sljedećim rizicima: riziku likvidnosti, cjenovnom riziku, valutnom riziku i kreditnom riziku.

U ovom poglavlju je važno da:

Naučite razliku između rizika i neizvjesnosti Naučite koji su rizici u bankarstvu Naučite kontrolu kreditnoga, cjenovnoga,valutnoga i rizika likvidnosti

1. Rizik i neizvjesnost

Da bi smo mogli razumjeti rizike i pojam rizika u bankarstvu, prvo moramo napraviti jednu malu digresiju. Poznati Američki ekonomist Frank Knight je definirao dva pojma: rizik i neizvjesnost. Rizike je pojava kada postoji jasno definirana distribucija vjerojatnosti nekog događaja i moguće je izračunati stvarnu vjerojatnost nekoga događaja. Neizvjesnost je kada ne znamo točnu distribuciju vjerojatnosti nekoga događaja nego moramo tu distribuciju pretpostaviti ili izmisliti. Frank Knight je takve pretpostavljene distribucije nazvao subjektivnim distribucijama, subjektivnim zato što ovise naravno o pretpostavkama učesnika.

160

Frank KnightJedan od najpoznatijih ekonomista svih vremena koji se bio vođa i začetnik Prve čikaške škole ekonomske misli. Djelovanje Franka Knight treba gledati kroz znanstvene i akademske doprinose. Kao urednih Journa of Political Economy omogućio je mnogim svojim studentima i mladim ekonomistima da jasnije objasne i plasiraju svoje ideje. Među Knightovim studentima su i nobelovci Milton Friedman, James Buchanana. Knight je također bio dekan Ekonomskoga fakulteta Sveučil,išta u Čikagu 40 godina.Najpoznatiji znanstveni doprinos Franka Knight leži u njegovoj disertaciji iz 1921 pod nazivom Rizik, neizvjesnost i profit. U ovome radu Knight je postavio temelje modernoj makro ekonomiji (ali i drugim znanostima), jer

Podsjetimo se što je to distribucija vjerojatnosti nekoga događaja i onda ćemo povezati subjektivnu i objektivnu distribuciju.

KockaKocka ima 6 stranica, na svakoj stranici se nalazi po jedna brojka od 1 do 6. Kada bacimo kocku rezultat bacanja će biti jedna od tih 6 stranica to jest brojčana vrijednost 1,2,3,4,5 ili 6. S obzirom da svaka stranica ima iste šanse da se pojavi nakon bacanja vjerojatnost da će se pojaviti bilo koja stranica nakon bacanja je 1/6. Ovaj primjer je jedan od najjednostavnijih koji se upotrebljavaju u statistici, ali ipak u sebi sadrži puno kompleksnosti. Kocka ima 6 stranica i pretpostavili samo da je šansa da se pojavi bilo koja stranica kocke jednaka odnosno 1/6. Ova pretpostavka naravno drži samo ukoliko znamo da je kocka poštena. Ovo je subjektivna procjena vjerojatnosti i nikako ne odražava stvarno stanje jer ne znamo da li je kocka poštena ili nije, pa pretpostavljamo da jeste. Distribucija vjerojatnosti koju imamo je uniformna i subjektivna. Postavlja se pitanje kako možemo stvarno saznati da li je kocka poštena ili nije? Odgovor je jednostavan, samo trebamo baciti kocku nekoliko miliona puta i onda vidjeti distribuciju vjerojatnosti. Tek kada možemo reći da znamo stvarnu distribuciju, a ne da imamo subjektivnu distribuciju. Banka mora poslovati i upotrebljavati stvarne distribucije, a ne pretpostavljene. Proširimo sada primjer na banku. Banka kada daje kredit vjeruje da će taj krediti biti vraćen, zato ga i odobrava. No ne vraćaju sve svi krediti bankama, postoje krediti koje banke nikada ne naplate. Kreditiranje u

U slučaju banka ima stvarnu distribuciju i posluje na temelju stvarne distribucije. Što ako kocka iz primjera nije poštena i ne odražava stvarnost? Onda banka ima problem, jer će kontinuirano podcjenjivati ili precjenjivati broj kredita koji su loši. Ukoliko banka upotrebljava distribuciju za poštenu kocku, kada kocka nije poštena, onda banka posluje na temelju subjektivne distribucije. Naravno da je poslovanje na temelju subjektivne distribucije vjerojatnosti uvijek pogrešno. Takvo poslovanje nikada ne može biti dugoročno uspješno.

Problem s kojim se susreće banka je kako postići da subjektivna distribucija bude što bliža objektivnoj. Kako postići da se potencijalni gubitak temelji na stvarnoj vjerojatnosti, a ne na pretpostavljenoj? Odgovori na ova pitanja su u stvari odgovor na uspješno upravljanje rizicima.

161

Prvo ćemo definirati rizike i svaki od rizika pobliže objasniti, ali fokus će biti na riziku likvidnosti, ročne strukture i kreditnom riziku, jer su to najopasniji rizici u poslovanju banke i rizici koji imaju najviše utjecaja na račun dobiti i gubitka banke.

Bankarske krize u Hrvatskoj kao problem reputacijskog rizikaHrvatski bankovni sustav prošao je kroz dva ključna razdoblja bankovnih kriza. Prvi krizni period bio je između 1991. i 1996. godine. U bivšoj jugoslaviji banke su „osnivala“ poduzeća iz realnog sektora. Kad je u razdoblju između 1989. i 1990. došlo do pada socijalizma, kapital banaka dodijeljen je tim istim poduzećima, iako su ona bila dužnici banaka koje su osnovale. Tako se institucionalizirao nezdrav sustav uzajamnog vlasništva u državnim bankama. Nakon toga državne banke nisu bile predmetom direktne privatizacije, već su privatizirani vlasnici banaka, odnosno poduzeća iz realnog sektora. Na taj način su i banke „usput“ privatizirane. Neke od banaka koje su bolje poslovale izdale su nove dionice, te su tako došle do dioničara koji su zaista platitli dionice. Međutim, privatizacija je u većini slučajeva bila pasivna i neizravna. Tijekom tog razdoblja država je izdala obveznice umjesto stare devizne štednje, obveznice za restrukturiranje i razvoj te je sanirala neke od tada najvećih državnih banaka. Banke su nastavile s odobravanjem kredita „svojim“ poduzećima. Do 1996. godine većina je starih državnih banaka bila privatizirana, osim četiriju banaka koje je preuzela država radi sanacije. Te su četiri banke 1999. i 2000. godine posljednje prodane stranim strateškim ulagačima. Zato je već 1996. godine država bila prisiljena sanirati tri velike banke. Te su sanacije provedene ozbiljnije, a temeljile su se na prijenosu loših plasmana banaka na posebnu agenciju, dokapitalizaciju, promjeni dioničara i promjeni uprava banaka. Druga bankovna kriza javila se 1998. godine, nakon svršetka faze brzog rasta kreditnih plasmana srednjih i manjih banaka. Nakon toga kriznog razdoblja prisutne su individualne i nepovezane krize, za razliku od sustavnih. Uglavnom je pogodila nove banke u naglom usponu, koje su vodile agresivnu kamatnu politiku. Osnovni uzrok nove bankovne krize je neprimjerena kreditna politika tih banaka, a pojačali su je različiti

1.1. Definicije i opisi rizika

Upravljanje rizicima nikako nije jednostavno, niti jednodimenzionalno. Problem upravljanja sa rizicima u bankarstvu je to što se banka u bilo kojemu trenutku susreće sa nekoliko rizika odjednom. Kao i kod svih podjela s kojima smo se do sada susretali naglasili smo da niti jedna podjela nije jednoznačna i potpuna nego se podjele preklapaju. Isto tako je i sa rizicima. Ne postoji rizik koji je samo jedan ili plasman koji sa sobom nosi samo jedan rizik. Dodatni problem s kojim

162

se banka susreće jeste i sama kvantifikacija rizika odnosno odgovaranje na pitanje: u kojoj mjeri neki rizik može utjecati na poslovanje banke? Pogledajmo definiciju upravljanja rizicima:

Definicija: Upravljanje rizicima je skup postupaka, metoda i politika za utvrđivanje, mjerenje, procjenjivanje, ovladavanje i praćenje rizika, uključujući i izvješćivanje o rizicima kojima je kreditna institucija izložena ili bi mogla biti izložena u svojem poslovanju.

U definiciji nam je dan opis cijelog poslovnoga procesa s kojim se susreće banka kod rizika. Rizike je prije sve potrebno utvrditi, nakon toga ih je potrebno izmjeriti i na kraju je potrebno imati pravilnu strukturu izvještavanja o rizicima kako bi menadžment banke mogao donositi odluke s kojima smanjuje rizike kojima je izložena banka.

Strateški rizik je tekući i potencijalni utjecaj na dobit ili kapital banke koji proizlaze iz nepovoljnih poslovnih i pogrešnih poslovnih odluka, nepravilno provođenje odluka, ili nedostatka odgovora na promjene u korporativnom, poslovnom, regulatornome i ekonomskome okruženju. Strateški rizik je funkcija kompatibilnosti strateških ciljeva organizacije, poslovne strategije i razmještenih resursa za postizanje tih ciljeva, te kvalitete provedbe ove strategije. Strateški rizik predstavlja najkompleksniji od svih rizika jer je vezan za proces vođenja i upravljanja bankom i svim aspektima bankarskoga poslovanja. Izloženost strateškome riziku i mogućnost kontrole strateškoga rizika ultimativno se pokazuje u računu dobiti i gubitka banke.

Reputacijski rizik je rizik od gubitka povjerenja u integritet banke kao rezultat nepovoljnog javnog mišljenja o banci. Reputacijski rizik uključuje rizik usklađenosti u dijelu koji se odnosi na rizik od gubitka reputacije koje Banka može pretrpjeti zbog njezina neuspjeha u skladu s propisima, standardima i internim pravilima. Ultimativno reputacijski rizik je rizik koji se javlja na samom kraju krize i koji može dovesti banku do velikih problema jer klijenti banke gube povjerenje u banku.

Kreditni rizik je rizik gubitka koji proizlaze iz mogućnost da dužnik ne ispuni svoje financijske obveze prema banci. Ne ispunjavanjem obveza prema banci, banka je dužna takve obveze klijenata knjižiti kao loše plasmane i umanjivati račun dobiti u gubitka za takve plasmane. Od svih rizika s kojima se susreće banka, kreditni rizik je rizik koji ima najviše utjecaja na račun dobiti i gubitka banke.

Rizik likvidnosti je rizik gubitka koji proizlaze postojeće ili očekivane nemogućnosti da ispuni svoje financijske obveze koje dospijevaju. Rizik likvidnosti je nužno povezan sa ročnom strukturom banke i predstavlja mogućnost banke da kontrolira i planira vlastite novčane tokove. Rizik likvidnosti predstavlja obvezu banke da svaki dan ima planirane ulaze i izlaze novca, te da ima izvore sredstava iz kojih može pokriti postojeće manjkove.

Kamatni rizik u bankarskom knjizi je rizik gubitka koji proizlaze iz potencijalnih promjena kamatnih stopa. S obzirom na tip kamatne stope (fiksna ili varijabilna) banka je suočena sa mogućnošću da promjena kamatnih stopa može dovesti do promjena u očekivanim prihodima i rashodima banke.

Rezidualna rizik je rizik gubitka koji proizlaze iz kreditnog rizika koji nije pravilno precijenjen i kada kontrola kreditnoga rizika kao i tehnike mjerenja kreditnoga rizika nisu adekvatni.

Rizik razrjeđenja je rizik koji proizlazi kada sredstva osiguranja nisu dovoljna ili kada se sredstvima osiguranja koja su upotrijebljena kod inicijalnoga kreditiranja promijeni vrijednosti i banka više nije u stanju u potpunosti naplatiti svoje potraživanje.

Rizik koncentracije jeste da je banka na bilo koji način izložena pojedinoj grupi ili individualnoj osobi. Za rizik koncentracije važno je naglasiti da rizik koncentracije ima jednaku opasnost za banku bez obzira da li se radi o pojedincu, skupini povezanih pravnih ili fizičkih osoba, geografskoj koncentraciji, ekonomskoj koncentraciji ili bilo kojoj dugoj izloženosti banke prema jednoj skupini u aktivi ili u pasivi banke.

Rizik države je rizik specifičan za odobrene plasmane nerezidentnima. Rizik države ne proizlazi samo iz mogućnost naplate plasmana nego i iz provedivosti sporazuma i provedivost kreditne zaštite u pravnim okvirima određene države u određenom vremenskom razdoblju.

Sekuritizaciju rizik je rizik da gospodarski sadržaj sekuritizacijskih operacija ne reflektira u potpunosti sve moguće rizike s kojima se banka može susresti pri kupnji ili pri izdavanju takvih derivatnih instrumenata.

163

Rizik dostave znači rizik gubitka koji proizlaze da druga strana u nekome ugovoru neće ispuniti svoje obveze što će imati negativan utjecaj na poslovanja banke.

Posebna skupina rizika su takozvani tržišni rizici, koji predstavljaju rizike koje banka preuzima radi poslovanja na pojedinome tržištu.

Tržišni rizici obuhvaćaju:

Rizik pozicije, Devizni rizik Rizik robe.

Rizik pozicije (pozicijski rizik) je rizik gubitka koji proizlaze iz promjene cijene u financijske instrumente ili, u slučaju financijske izvedenice, u podlozi varijable. Pozicija rizik je podijeljena na specifične i opće rizike. Rizik pozicije je jednostavno rizik koji proizlazi iz špekuliranja na pojedinoj poziciji. Opći rizik je rizik gubitka koji proizlaze iz promjene cijene financijskog instrumenta u zbog promjene razine kamatnih stopa ili na širokom tržištu kapitala, pokret koji nije povezan s bilo koje specifične atribute pojedinih financijskih instrumenta. Specifičan rizik je rizik gubitka koji proizlaze iz promjene cijene u pojedinim financijskog instrumenta zbog čimbenika vezanih uz njegova izdavatelja ili, u slučaju derivat, izdavatelj osnovni instrument.

Devizni rizik je rizik gubitka koji proizlaze iz promjene vrijednosti valuta i valutnoj neusklađenosti banke.

Roba rizik je rizik gubitka koji proizlaze iz promjene cijene u roba. Ovaj rizik nastaje kada banka ima instrumente koji su vezani za neku robu ili ima robu kao element osiguranja plasmana.

Operativni rizik je rizik gubitka koji proizlaze iz neadekvatnih ili neprimjerenih internih procesa, ljudi, sustava ili vanjskih događaja. Operativni rizik obuhvaća pravni rizik, koji se definira kao rizik od gubitka zbog optužbe ili novčane kazne i sankcije koje proizlaze iz parnicama, upravnog ili drugog postupka zbog povrede ugovorne ili zakonske obveze. Operativni rizik uključuje rizik usklađenosti u dijelu koji se odnosi na rizik od gubitka koji će biti pretrpjela zbog nametanje mjera i kazne, rizik od gubitka zbog neuspjeha u skladu s propisima, standardima, kodovi i interna pravila, i na rizike povezane s sprječavanja pranja novca i financiranja terorizma. Operativni rizik uključuje rizik i u dijelu koji se odnosi na rizik gubitka koji proizlaze iz korištenja informacijske tehnologije i IT sustava.

Rizik upravljanja je rizik gubitka zbog ograničenih kapaciteta s kojima banka raspolaže, zbog veličine banke, i nedostatka adekvatnih mehanizama sustava i kontrola.

Već smo spomenuli da su rizici povezani, idemo navesti nekoliko primjera. U tablici smo počeli sa strateškim rizikom, a završili smo sa rizikom upravljanja. Razlog tome je što je strateški rizik prije svega krovni rizik za sve ostale rizike. Iz strateškoga rizika proizlaze svi ostali rizici s kojima se susreće banka u svojem poslovanju, jer strateški rizik je rizik loših poslovnih odluka koje se onda manifestiraju u svim ostalim segmentima banke. Ukoliko banka ima za strategiju kreditiranje građana onda će naravno kreditni rizik loših plasmana građanima u stvari biti samo derivat odabira strategije banke. Strateški rizik je jako teško kvantificirati i simulirati, jer strategija je nužno vezana za poslovanje banke u budućnosti, a budućnost banka nije u stanju savršeno predvidjeti.

Zadnji rizik s kojim smo se susreli je bio rizik upravljanja. Treba razlikovati strategiju od taktike. Strategija je cilj, taktika su metode s kojima se ostvaruje strategija. Upravo zato pravilno upravljanje bankom je jedan o temeljnih načela kako se kontroliraju rizici u banci. Naravno između strategije i taktike postoji čitav niz međukoraka koje je potrebno ostvariti, a obično se očituju u operativnim rizicima. Poslovanje banke nikako nije poslovanje savršenoga stroja, jer u banci rade ljudi, zato operativni rizici predstavljaju kontinuirani rizik koji se može riješiti jedino preko građenja ispravne korporativne kulture i pravilno definiranje poslovnih procesa.

Plasmani banke u sebi imaju definiranoga klijenta, valutu, trajanje, kamatnu stopu. Plasman sa sobom nosi kreditni rizik. Ovisno o valuti u kojoj je plasman dan, plasman može nositi i valutni rizik. Trajanje plasmana utječe i na likvidnost banke, a određenje kamatne stope može imati i rizik kamatne stope. Kredit koji je odobren je morao proći kreditnu proceduru. Ukoliko nije prošao

164

adekvatnu kreditnu proceduru banka je suočena sa operativnim rizikom. Vidimo da jedan kredit banke sa sobom nosi čitav skup rizika kojima banka postaje podložna u sklopu svojega redovnoga poslovanje.

Banka kod poslovanja mora definirati svoj odnos prema riziku, odnos prema riziku se definirana tako da banka odredi sljedeće stavke:

Sklonost prema riziku (eng. risk appetite) Profil rizika (eng. risk profile) Izloženost prema riziku (risk exposure)

Svaki od ovih elemenata predstavlja potrebu jasne definicije odnosa banke prema rizicima. Banka mora definirati koja je sklonost banke prema riziku, da li želi biti jako puno izložena pojedinim riziku ili malo. Ovdje postoji poveznica između rizika i dobiti. Ukoliko je banka sklonija prema preuzimanju rizika onda mora postojati jasna kompenzacija u obliku povećanja dobiti banke, jer za više rizika banka treba tražiti i više dobiti.

Profil rizika je prije svega definiranje banke prema kojim rizicima banka želi biti izložena. Ovo je direktno povezano sa strateški određenjem banke. Ukoliko banka želi više biti orijentirana prema klasičnom bankarskom poslovanju onda je potrebna definiranje profila kreditnoga rizika, ukoliko banka želi biti više orijentirana investicijskome bankarstvu onda je potrebna definicija tržišnih rizika i rizika sekuritizacije.

Izloženost prema riziku je kvantitativna mjere stvarne izloženosti prema pojedinome riziku i kako taj rizik može utjecati na poslovanje banke i na račun dobiti i gubitka. Kao što smo rekli teško je mjeriti pojedine rizike, već smo spomenuli strateški i reputacijski. Za kreditne i tržišne rizike je moguće postaviti kvantitativne mjere koje mogu proizvesti očekivani raspon utjecaje pojedinih rizika na račun dobiti i gubitka banke.

1.2. Zaštita od rizika

U kasnijem dijelu knjige ćemo se posebno baviti tehnikama zaštite rizika, mnoge tehnike zaštite od rizika su ugrađene u sam proces odobravanja usluga klijentima, ali u ovome dijelu ćemo se baviti malo apstraktnijim pojmovima kod zaštite od rizika. Pogledati ćemo kako banka svojom korporativnom kulturom može smanjiti rizike i kako rizik koje banka preuzima u stvari samo odražava filozofiju pojedine banke kao poduzeća. Isto tako ćemo se prisjetiti regulatora koji svojom regulativom također direktno utječe na rizike.

Odgovornost. Kod upravljanja rizicima kao i kod upravljanja s bilo čime potrebno je savršeno jasno opisati i odrediti tko je zadužena za koji od navedenih rizika i koje su dužnost pojedinih organizacijskih dijelova banke. Na ovaj način u banci je propisano koja je funkcija odgovorna za koje dijelove poslovanja.

Odvajanje. Mora postojati odvajanje funkcija. To znači da ne može ista osoba ili poslovna jedina obavljati poslovne djelatnosti, mjeriti rizike i donositi odluke o upravljanju rizicima. Ukoliko ne postoji odvojenost onih koji rade su na poslovnoj strani i onih koji mjere rizike razvija se jako plodno tlo za moralni hazard. Poslovna jedinica koja posluje sa klijentima ima za cilj ostvariti što veći budžet i dobit, ukoliko ta poslovna jedinica sama sebi nameće količinu rizika koje je voljna preuzeti vrlo je lako moguće da će poslovna jedinica spustiti kriterije za rizičnost kako bih ostvarivala što veću dobit. Ovo se nikako ne smije dozvoliti! Poslovna jedinica bez obzira na

165

prirodu svojega poslovna s klijentima nikako ne može sama sebi određivati mjerila rizika, ali to znači da poslovna jedinica ne bi trebala utvrđivati s kojim rizicima se susreće.

Samo-procjena. Svaka poslovna jedinica bi trebala pratiti rizike s kojima je suočena i biti informirana o utjecajima tih rizika na poslovanje koje se poslovna jedinica obavlja. Pod praćenjem rizika podrazumijevamo da poslovna jedinica prima izvještaje od drugih jedinica koliko je izložena pojedinome riziku i koja je upotrijebljenost postojećih okvira koji su postavljeni za kontrolu rizika. Sukladno tome svaka poslovna jedinica bi trebala surađivati sa sektorom za praćenje rizika u napraviti procjenu s kojima se rizicima susreće i periodično determinirati koliko su pojedini rizici utjecali na tu poslovnu jedinicu u nekome razdoblju. Na ovaj način poslovna jedinica je odvojena od mjerenja rizika i postavljanja okvira ponašanja, ali može sama učestvovati u tome da se postojeća izloženost rizicima smanjim.

Dokumentacija i izvještavanje. Rizike nije dovoljno samo mjeriti nego o njima i treba izvještavati menadžment banke koji onda odlučuje da li je količina rizika kojima je banka izložena prikladna za tu banku. Isto tako treba izvješćivati i svaku pojedinu poslovnu jedinicu o izloženosti pojedinim rizicima. Izvještaji o rizicima nikako ne trebaju biti tajna, nego je potrebno stvoriti strukturu izvješćivanja gdje će svaka poslovna jedinica biti u mogućnost saznati koliki je utjecaj rizika na tu poslovnu jedinicu. Pod dokumentaciju podrazumijevamo i obrazovanje zaposlenika o pojedinim rizicima. Svaki zaposlenik mora biti u mogućnost upoznati se sa osnovama rizika kojima je njegovo radno mjesto izloženo i kako taj zaposlenik može utjecati na rizike.

Sveobuhvatnost. Ovo je vjerojatno najapstraktniji proces od svih koje smo do sada naveli. Banka bi trebala pratiti i mjeriti sve rizike s kojima je suočena. Naravno ovo je u praksi nemoguće. Već smo spomenuli da je teško mjeriti strateški rizik ili rizik upravljanja, jer se ti rizici tek nakon nekoga vremena manifestiraju u poslovnim uspjesima banke. Također teško je praktično definirati koje točno rizike treba banka pratiti. Postoje rizici koje banka ne mjeri, kao udar meteora u ured, ali isto tako postoje rizici koje bi banka možda trebala mjeriti, ali to ne radi. Ultimativno banka kao profitno poduzeće također ima i ograničene resurse. Ipak ovaj princip je važan je predstavlja važnu stavku u poslovnoj kulturi banke. Ukoliko banka želi mjeriti sve rizike i pratiti sve rizike kojima je izložena, banka onda zna da ne može pratiti sve rizike, ali mora imati kao kontinuirani cilj razvoj tehnika i metoda praćenja i mjerenja rizika; kao i razvoj korporativne kulture prema rizicima.

Politika plaća. Kompenzacija je najbolji mogući način da se izbjegnu mnogi rizici, posebno operativni. U poslovanju sa novcem nužno se iskušenja koja su ne samo nemoralna nego i protuzakonita. Jedan od načina da zaposlenici ne dođu u iskušenja je da su adekvatno plaćeni. Radnici koji ostvaruju zadovoljavajuće prihode imaju i veću koncentraciju na poslu pa su operativni rizici manji.

Adekvatnost kapitala. Na samome kraju svi rizici utječu na račun dobiti i gubitka banke. Osim što banka treba u svojemu poslovanju smanjivati rizike, banke isto tako treba imati i dovoljno prostora kako bih se mogla profitno nositi sa pojedinim rizicima. Zato je za banku jako važno da bude dobro i dovoljno kapitalizirana kako bih u slučaju gubitaka koji su veći od dobiti u tekućoj godini mogla imati dovoljno kapitala.

Problem poslovanja i rizika je prepoznao i regulator koji na razne načine želi kontrolirati rizike u bankarskome sistemu. Kontrola rizika omogućava stabilnost cjelokupnoga financijskoga sustava. Kontrola rizika od strane regulatora je dvostruka. Za neke rizike regulator jasno propisuje limit i okvir poslovanja. Najbolji primjer je koncentracijski rizik kod kojega je regulatora definirao kolika je maksimalna izloženost i koji je maksimalni zbroj svih velikih izloženosti. Ovo je direktan pristup. Regulator također može donijeti odluke kojima bankama propisuje koje rizike moraju mjeriti i što je potrebno napraviti za adekvatnu kontrolu pojedinih rizika. Tako regulator može propisati organizacijsku strukturu ili može donijeti upute o minimalnim potrebnim mehanizmima kako bih se kontrolirao pojedini rizik.

166

Regulator također kontrolira rizike jer prima izvještaje od banke o pojedinim stanjima u bilanci. Regulator također provodi inspekcije u bankama kako bih utvrdio da li su mehanizmi praćenja rizika i postojeće politike kontrole rizika adekvatne.

22) Slika: Podjela rizika

2. Kreditni rizik

Kreditni rizik je vezan za to da li će plasmani banke biti vraćeni. Problem kreditnoga rizika za banku je u tome da ne može predvidjeti budućnost i znati koji kredit će biti ili neće biti vraćen. Banka daje kredite na neki rok i vjeruje da će svi ti krediti biti vraćeni, ali ponekada zbog subjektivnih i objektivnih okolnosti krediti koje je banka plasirala ne mogu biti vraćeno.

S obzirom da je banka primila sredstava ona je obvezna prema svojim depozitarnima vratiti ta sredstava, istovremeno postoje plasmani koji nisu adekvatno osigurani i postoji mogućnost da se ne vrate u potpunosti banci, odnosno da se banke ne uspije u potpunosti naplatiti. U tome slučaju banka takve loše plasmane mora podmiriti iz vlastite dobiti i vlastitoga kapitala. Banka nastoji osigurati povrat sredstava na sljedeće načine:

Statističkim praćenjem i matematičkim modeliranje karakteristika pojedinih klijenata. Diferencijacijom proizvoda. Elementima osiguranja pojedinih plasmana.

Definicija: osiguranje plasmana ili elementi osiguranja su instrumenti koji mogu biti upotrijebljeni kako bih banka naplatila plasman ukoliko klijent ne redovito uplaćuje rate kredita.

Kako bi banka osigurala vraćanje kredita, banka ima rigorozne politike odabira klijenata i uvjeta koji su potrebni kako bi banka odobrila kredit. Ovdje se posebno javlja problem rizika i neizvjesnosti za banku. Kada klijent dođe u banku i zatraži kredit banka ne može jasno znati da li će taj kredit biti vraćen ili ne. Banka ima posla s neizvjesnošću, jer nije u stanju točno izračunati koja je vjerojatnost povrata kredita. Banka u svojemu kreditnome poslovanju nastoji svoju subjektivnu distribuciju vjerojatnosti povrata kredita što više bližiti objektivnoj vjerojatnosti povrata kredita.

Financijski rizik

Rizik likvidnosti

Operativni rizik

Regulatorni rizik

Ljudski faktor

Tržišni rizik

Rizik kapitala

Rizik kamatne stope

Tečajni rizik

Robni rizik

Trgovinski rizik

Rizik razlike u cijeni

Kreditni rizikRizik koncentracije

portfelja

Transakcijski rizik Rizik partnera (suprotne strane)

Emisijski rizik

167

Kako bi banka usuglasila subjektivnu i objektivnu distribuciju banka se oslanja na statistiku i elemente osiguranja kredita. Pri odobravanju kredita banka od klijenata traži veliku količinu podataka, banka to radi iz dva razloga. Prvi razlog je da dobije uvid u individualnoga klijenta, a drugi razlog je da individualnoga klijenta može usporediti sa primjerenom skupinom klijenata. Na temelju statističkih kategorija banka nastoji procijeniti kolika je vjerojatnost da će pojedini klijent vratiti kredit.

Primjer: Već smo opisali da banka kada klijent otvori tekući račun odobri minus po tekućem računu. Sada ćemo objasniti kako banka utvrdi veličinu minusa koji je dozvoljen. Kada klijent otvori tekući račun banka statistički prati količinu novca prolazi kroz taj račun, također prati individualne potrošačke navike. U određivanju veličine minusa banka kreće od fiksne brojke, na primjer dva puta plaća. Nakon ovoga inicijalnoga iznosa banka prati korištenje minusa i sukladno mijenja vrijednost. Ukoliko su individualni prihodi porasli, porasti će i minus na

Još jedan način kako banka prati kreditni rizik je i kroz diferencijaciju proizvoda banke. Pristupajući svakome klijentu individualno, ali i kao pripadniku pojedine karakteristične skupine banka nastoji preko individualnih proizvoda osigurati što veći povrat. Prije svega svaki individualni kredit ovisi direktno o bonitetu klijenta.

Definicija: bonitet klijenta predstavlja procjenu kolika je platežna moć pojedinoga klijenta i kolike su mogućnost da će pojedini klijent vratiti sredstava koja je posudio od banke.

Primjer: Iako banka odobrava razne vrste kredite, postoje jasne granice veličine pojedinih kredita koje je banka voljna odobriti. Banka nikada ne odobri 1.000.000 hrk potrošačkoga kredita, ali daje 1.000.000 hrk za stambeni kredit osobi sa istim bonitetom. Već smo napomenuli da je proces odobravanja kredita direktno vezano za ekonomski i imovinsko

Kada klijent banke podiže kredit za različite vrste kredita postoje različite procedure koje nameće banka. Za neke kredite klijent samo treba doći u banku i reći "ja bih kredit" (brzi potrošački krediti). Vrlo često banke pisanim putem obavijesti klijenta da ima pravo na određeni kredit po određenim uvjetima i klijent može taj kredit koristi kada želi. Dok su neki krediti automatski i banka ih često izračunava preko kompjutera koji raspolažu matematičkim algoritmima za određivanje kredita, drugi krediti imaju proceduru koja traje i po nekoliko mjeseci. Iza ove procedure se krije mehanizam osiguranja banke, kroz koji se banka osigurava i uvjerava u sposobnost klijenta da vrati kredit.

Razlog za kompleksne procedure možemo potražiti i u samoj bilanci banke, poslovanje banke je nužno vezano za izvore sredstava banke. Klijenti koji su banci dali sredstava očekuju da će im ta sredstva biti vraćena plus kamata. Banka plasira kredite, ali ako krediti ne budu vraćeni banci, banka mora namiriti taj gubitak iz vlastitog kapitala ili vlastite dobiti. Ovo je jedino moguće rješenje, ali to nije dobro rješenje za banku. Dioničari banke ne žele da njihova investicija gubi novac nego da im njihova investicija zarađuje novac. Znači da banka mora naći načina da se zaštiti ili osigura protiv onih koji ne vraćaju kredite. Banka to čini uvjetovanjem kreditiranja i traži mjere osiguranja kao uvjet da bi odobrila kredit. Ovdje vidimo da poslovna odgovornost banke nije orijentirana samo prema dioničarima banke, nego je orijentirana prema svim klijentima banke koji posluju u pasivi banke, od kojim su vlasnici samo jedan manji dio.

168

PRIMJER: Jedna od najboljih primjera kreditnoga rizika je upravo i kreditna kriza iz 2008 godine koja je nastala zato što su banke u SAD-u previše spustile uvijete kreditiranja i omogućile uzimanje kredita klijentima koji nisu bili dovoljno kreditno sposobni. Kada se poslovni ciklus u SAD-u promijenio (krenio prema dolje) banka su se morale suočiti sa ogromnom masom kredita koje nisu mogle naplatiti. Upravo zato su banke morale knjižiti velike gubitke i došlo je to velike krize u cijelome

Što je banka procijenila da je rizičniji kredit to su mjere osiguranja veće. Što banka ocijeni da je klijent rizičniji teže će odobriti kredit, jer banka procjenjuje da ako odobri traženi kredit preuzima previše kreditnoga rizika. Banka od klijenata traži elemente osiguranja kako bi bila sigurna da će krediti biti vraćen. Upotrebljavajući elemente osiguranja banka nastoji smanjiti svoj kreditni rizik kada kreditira klijente i na taj način implicitno garantira da će i banka sama biti sposobna vratiti depozite koje primila.

Kod samih elemenata osiguranja postoji jasan proporcionalan odnos između elementa osiguranja i veličine kredita. Što je osiguranje povrata vrijednije, likvidnije i stabilnije to će sam proces dobivanja kredita biti jednostavniji i lakši. Ovdje su ponovo odličan primjer stambeni krediti. Banke ih odobravaju, jer ukoliko klijent ne vraća stambeni kredit banka uvijek može zaplijeniti stan. Isto tako vrijedi i za poduzeća, banka će uvijek radije kreditirati poduzeće koje ima za osiguranje depozit ili hipoteku, a želi razvijati proizvodnju, nego ulagati sredstava u hedge fond koji se bavi investicijama u visoko rizične derivatske proizvode. U poglavlju o kreditiranju smo spomenuli da banka može imati eksplicitne i implicitne mjere osiguranja. Tablica elemenata osiguranja u ovome poglavlju je ista kao i ona u poglavlju o kreditima. Razlog tome je što kreditna politika banke i mehanizmi odobravanja kredita moraju imati doditne točke. Te dodirne točke se upravo manifestiraju u uvjetima kreditiranja. Osim elemenata osiguranja koje banka aktivira u slučaju neplaćanja kredita banka može razviti i kvantitativne metode analize rizika i očekivanih gubitaka. Jedna takva metoda jeste i VaR metoda koja je dana u primjeru. Nakon ocjene kreditne sposobnosti pojedinoga klijenta banka će tražiti garanciju povrata i postaviti će uvjete kreditiranja. Uvjeti kreditiranja mogu biti izraženi preko:

Potrebe za jamcima (ukoliko klijent ne možete vraćati kredit moraju ga vraćati jamci) Trajanju kredita Veličini kredita Hipotekom Depozitom Korištenjem neke druge usluge banke ili srodne financijske institucije Policom osiguranja Druge mjere osiguranja za sposobnost vraćanja kredita.

Definicija: jamac je osoba koja garantira za povrat kredita. To znači da osoba koja je jamac mora garantira da će ona (jamac) otplaćivati kredit ukoliko izvorni klijent i za to više nije sposoban. Jamac je osoba koja je voljna preuzeti rizik otplate na sebe ukoliko izvorni klijent više nije u stanju otplaćivati kredit.

Mnogi krediti traže da dokumenti budu ovjereni kod javnoga bilježnika što predstavlja još jednu dodatnu mjeru osiguranja. Pogledajmo sada tablicu u kojoj su opisani uvjeti kreditiranja:

Tablica 12: Uvjeti kreditiranja

Ime kredita Elementi osiguranjaNe namjenski ili potrošački kredit Veličina plaće

169

DepozitJamciHipoteka na imovinuZadužnica kod javnoga bilježnika Pristanak o zapljeni plaće

Krediti po kreditnim karticama Veličina plaće Krediti po revolving karticama Veličina plaćeMinus na tekućem računu Veličina plaćeHipotekarni kredit Hipoteka na imovinuStambeni kredit Hipoteka na stan koji klijent kupuje.

Učešće u cijeni stana. Banka kreditira samo dio kupnje.Jamac Polica osiguranjaZadužnica kod javnoga bilježnika

Kredit za automobil Pristanak na zapljenu automobila ukoliko klijent ne plaća kredit Zadužnica kod javnoga bilježnika

Faktoring Potraživanje Garancija DepozitSindicirani kredit Hipoteka / Potraživanja

Subvencionirani krediti Garancija države ili onoga tko vrši subvenciju

23) Slika: Primjena VaR-a

Value at Risk ili VaR je popularna metoda mjerenja rizika koja je usprkos svojim ograničenjima revolucionirala upravljanje rizikom. Danas je ova metoda široko prihvaćena ne samo u financijama i bankarstvu već i od strane poduzeća koja izračunavaju svoju verziju VaR-a. VaR je statistička mjera koja procjenjuje budući rizik neke imovine ili cjelokupnog portfelja i nastoji cjelokupni rizik portfelja svesti na jednu brojku. • Očekivani gubitci (aritmetička sredina) obračunati od prihoda u

vrijeme transakcije• Neočekivani gubitci (standardna devijacija) pokriveni alokacijom

kapitala• "Rep", ostatak distribucije - zaštita ograničenjima ili osiguranjemAko smo X posto sigurni da nećemo izgubiti više od V kuna u sljedećih N dana, tada vrijednost V nazivamo Vrijednost pod Rizikom (eng. value at rist) portfelja. Ona je funkcija dva parametra: vremenskog horizonta N dana i razine pouzdanosti X posto, a definirana je kao gubitak koji korespondira (100-X)-tom postotku distribucije promjene vrijednosti portfelja kroz narednih N dana.

170

0 Iznos gubitka

Frek

venc

ija (u

čest

alos

t) g

ubitk

a

Neočekivani gubitak

Očekivani gubitak

Očekivani gubitak=PD*LGD

Neočekivani gubitak=VaR - očekivani gubitak

PD=Vjerojatnost gubitkaLGD= Neizvršavanje obveza

VaRα

3. Rizik ročne strukture i cjenovni rizik

Sada ćemo krenuti na konkretne tehnike analize i mjerenja rizika s tima da ćemo se fokusirati na rizik likvidnosti i cjenovni rizik. Vidjeti ćemo da su ova dva rizika direktno povezana metodama analiza, ali i da oba rizika direktno održavaju filozofiju poslovanja banke. Rizik likvidnosti je rizik koji proizlazi iz nemogućnost da banka ima dovoljno sredstava kako bi podmirila svoje obaveze. Cjenovni rizik proizlazi ako banka ima različite tipove kamatne stope (fiksne ili varijabilne) u aktivi i pasivi, tako da promijene kamatne stope direktno utječu na promijene u kamatnim prihodima i rashodima.

Nakon upoznavanja sa osnovnim definicijama i metodama kontrole rizika analizirati ćemo kako se praktično upravlja likvidnošću, ovdje ćemo analizirati otvorenu deviznu poziciju banke i upoznati ćemo se sa derivatnim proizvodima. Posebni derivati s kojima ćemo se upoznati su Forward i SWAP transakcije. Pojmove SWAP i forward smo već upoznali u dodatku o financijskim derivatima.

Iako je ovo poglavlje o rizicima mi se nećemo fokusirati na tehnike rizika i mjerenja nego ćemo se fokusirati na tehnike upravljanja koje nisu u domeni rizika nego su u domeni ALM37-a. Razlog tome je što rizik likvidnosti i cjenovni rizik u bankama trebaju biti gledani iz što praktičnije perspektive kako utječu na račun dobiti i gubitka, a na to koje su teoretske promjene nastale u modelima za praćenje rizika. Kod rizika likvidnosti i cjenovnoga rizika nema teorije, samo donošenje odluka i upravljanje.

3.1. Rizik likvidnosti

Rizik likvidnost je najvažniji rizik s kojim se susreće banka. Ukoliko bi smo bili suočeni sa opcijom da možemo kontrolirati samo dva rizika u banci onda bi to zasigurno bili kreditni rizik i rizik likvidnosti. Ova dva rizika imaju poseban značaj, jer se u njima vidi cjelokupno poslovanje banke. Kontrola ova dva rizika predstavlja temelj poslovanja svake financijske institucije. Rizik likvidnosti je važniji od kreditnoga rizika. U slučaju kreditnoga rizika banka samo može izgubiti kapital koji se uvijek može nadoknaditi dokapitalizacijom ili sanacijom banke. U slučaju problema s likvidnošću banka se može doslovno raspasti.

Jednostavno nije moguće dovoljno naglasiti koliko su kreditni rizik i rizik likvidnosti važni za banku. Oni predstavljaju samo srce bankarstva kao takvoga. U poglavlju o bankarskim načelima smo naglasili da banka treba poslovati po sljedećim načelima: poslovnosti i urednog poslovanja, 37 ALM (eng. assets and liabilities management) su tehnike za upravljanje aktivnom i pasivom banke s posebnim naglaskom na ročnu i cjenovnu strukturu.

171

rentabilnost, likvidnosti, sigurnosti i efikasnosti ulaganja. Rizik likvidnosti i kreditni rizik su ugrađeni u sva četiri načela. Štoviše jedno od načela jeste načelo likvidnosti. Zato i nije začuđujuće da ćemo od svih rizika najviše vremena posvetiti riziku likvidnosti i kreditnome rizik.

Prvo ćemo proučiti rizik likvidnosti, a za njega se odmah veže i rizik cjenovne strukture. Ova dva rizika su direktno povezani sa vremenom i poslovanjem banke kroz vrijeme. Ukoliko bi smo gledali dnevno poslovanje banke vidjeli bi smo da je dnevno poslovanje banke jednim velikim dijelom obavljanje transakcija. Mehanizme transakcija smo već obradili u poglavlju o platnome prometu. Transakcije banke se mogu podijeliti na tri vrste iz perspektive likvidnosti:

1. Transakcije u kojima banka prima svježa sredstava.

2. Transakcije u kojima banka gubi sredstava.

3. Neutralne transakcije.

Prvo ćemo obraditi neutralne transakcije. Za likvidnost banke neutralne transakcije su transakcije koje nemaju utjecaja na likvidnost banke. To su transakcije kada se protok novca odvija na računima banke, odnosno kada i nalogodavac i nalogoprimac imaju račune kod iste banke. Kod takvih transakcija samo dolazi do prebacivanja sredstava sa jednoga računa u banci na drugi, a da se pri tome likvidnost banke ne mijenja.

Primjer: Kada klijent plaća račun za struju transakciju možete obaviti upotrebljavajući internet bankarstvo. Ukoliko HEP ima račun u istoj banci u kojoj ima i klijent s plaćanjem računa za struju banka će smanjti stanje na računu klijenta, a povećati će stanje na računu HEP-a u banci. S obuzirom da je novac samo prešao sa jednoga na drugi račun u istoj

Neutralne transakcije iz perspektive likvidnosti se mogu činiti jednostavnima za upravljanje likvidnošću banke, ali to nije točno. U velikim bankama razlikovanje koje transakcije su neutralne, a koje nisu, predstavlja težak posao i iziskuje veliko iskustvo. Upravo razlikovanje koje transakcije su neutralne za likvidnost banke je samo jedan od razloga zašto je upravljanje likvidnošću toliko kompleksno i predstavlja vrhunac operativnoga vođenja banke.

Transakcije koje uzrokuju odljeve i priljeve sredstava iz banke su transakcije za koje se banka mora temeljito pripremiti. Pravilno upravljanje likvidnošću znači da banka u bilo kojemu trenutku može zadovoljiti sljedeću nejednakost:

Ulaz sredstava – izlaz sredstava > 0

Ukoliko banka nije u stanju zadovoljiti gornju nejednakost banka mora pronaći dodatna sredstva financiranja iz kratkoročnih sekundarnih izvora kako bi bila u stanju zadovoljiti gornju nejednadžbu.

Nejednadžba se mora zadovoljiti svaki dan, ukoliko banka to nije u stanju napraviti na dnevnoj bazi banka je nelikvidna. Ukoliko banka to nije u stanju napraviti dugoročno banka je nesolventna. Iako ovo što smo napisali se čini jednostavnim, kontrola likvidnosti (kratkoročna, srednjoročna i dugoročna) predstavlja najkompleksniji dio bankarstva.

Jedno od pitanja koje se nameće je upravo: zašto banka ima problem s likvidnošću? Banka prima depozite, daje kredite, s obzirom da je količina primljenih sredstava jednaka količini plasiranih sredstava (aktiva je jednaka pasivi) u čemu je onda problem sa kontrolom likvidnosti i čemu sva ova dramaturgija. Odgovor na ovo pitanje leži u samome srcu bankarskoga poslovanja i u stvari predstavlja vremenski paradoks u bankarstvu.

Depozite koje banka dobiva, banka dobiva na određeni vremenski rok. Banka također daje kredite na određeni vremenski rok. Odnos vremenskoga trajanja kredita i depozita se naziva ročna struktura banke. Problem s kojim se banka susreće je taj što banka prima depozite na jedan

172

rok, a daje kredite na rok koji nije isti nego je obično duži. Znači da dolazi do ročne neujednačenosti. Dodatan problem likvidnosti jesu i loši plasmani. Kredit koji je dan klijentu za banku je predstavljao gubitak likvidnosti. Kredit treba biti vraćen i krediti koji se vraćaju banci predstavljaju priljev likvidnosti. Ukoliko kredit postane loš i ne biva vraćan banci, banka je suočena sa nedostatkom likvidnosti koji mora nekako nadoknaditi.

Banka prima depozite od klijenta, klijenti banke nisu sigurni koliko će im trebati sredstava u budućnost i zato povjeravaju svoja sredstava banci na što kraći mogući rok. Istovremeno klijenti od banke traže kredite na što duži rok kako bi im rate kredita bile što manje. Sjetite se kako vrijeme kredita utječe na veličinu rate kredita. Priroda poslovanja je da klijenti žele posuditi sredstava od banke na što duži rok, a deponirati sredstava banci na što kraći rok. Banka želi suprotno. Banka želi imati što kraću aktivu, a što dužu pasivu. Tako da banka želi sljedeću ročnu strukturu:

Banka želi sredstva od klijenata na što duži rok kako bi si omogućila stabilnost sredstava s kojima raspolaže. Banka istovremeno bih željela plasirati sredstava na što kraći rok kako bih mogla ostvarivati što veće povrate i smanjit vlastiti rizik kod poslovanja.

Na žalost banaka gornja ročna struktura je nemoguća, ona je zbog prirode klijenata s kojima banka posluje neostvariva. Ne samo to nego su banke u svari pod pritiskom klijenata suočene upravo sa suprotnom ročnom strukturom. Klijenti nameću bankama da banke primaju sredstava na što kraći rok, a da posuđuju sredstva klijentima na što duži rok. Upravo zato banka u stvarnosti ima obično u prosijeku sljedeću ročnu strukturu:

24) Slika: Stvarna ročnost

Stvarna ročnost

aktivapasiva

0

20

40

60

80

100

120

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16

godine

post

otak

aktivapasiva

Ponderirana pasiva banaka je oko tri godine, a ponderirana aktiva banaka je oko devet godina. Sada vidimo zašto nastaje problem likvidnosti i zašto su banke poslovno suočena sa negativnom ročnom strukturom.

Likvidnost banke predstavlja da sredstava koja ulaze u banku su veća od sredstava koja izlaze iz banke. To je transakcijska likvidnost. Da bih smo ovo zorno ilustrirali razraditi ćemo primjere jednostavne likvidnosti na samo dvije transakcije: kredit i depozit. Nakon toga ćemo analizirati stvarnu ročnu strukturu banke.

Pogledajmo jednostavan primjer novčanoga toka banke koja je dobila depozit na jednu godinu, a dala kredit na 2 godine. Ovo predstavlja četiri transakcija za banku. Banka prima depozit (priljev svježih sredstava) i daje kredit (odljev svježih sredstava). Nakon godine dana banka mora isplatiti depozit (odljev svježih sredstava), a tek za dvije godine banka prima nazad kredit (priljev svježih sredstava). Radi jednostavnosti nećemo u obzir uzimati kamatu i pretpostaviti da se kredit vraća u cijelosti nakon dvije godine. U tome slučaju transakcije banke kroz vrijeme su sljedeće:

Tablica 13: Novčani tok

173

danas Za 1 godinu Za 2 godine

Ulaz novca +1000 depozit -1000 depozit 0

Izlaz novca - 1000 kredit 0 +1000 kredit

NETO 0 -1000 +1000

Vidimo da banka danas ima i ulaz novca i izlaz novca. Banka je dobila 1000 kuna depozita, to je ulaz novca, jer banka taj novac prije nije imala. Novi depozit predstavlja priljev likvidnosti za banku. Također banka je danas isplatila 1000 kuna kredita, tako da je novac sada u posjedu klijenta i više nije kod banke. Nakon godine dana depozit je istekao i banka bi ga trebala isplatiti klijentu. No kredit dospijeva tek za dvije godine i banka će tek tada dobiti povrat kredita. U tablici također vidimo da postoje tri vremenska razreda u koji su podijeljene transakcije.

U slučajevima kada imamo da priljevi i odljevi sredstava u banku nisu izjednačeni u pojedinim vremenskim periodima kažemo da banka ima neusklađenu ročnu strukturu . Usklađena ročna struktura bi bila kada bi neto pozicija bila jednaka 0 ili pozit ivna u svim vremenskim razredima. Odnosno kada bi u svakome periodu banka imala više ili jednakoga priljeva i odljeva.

Banka iz našega primjera nema usklađenu ročnu strukturu i ima problem kontrole ročne strukture. Razlog za taj problem je u strukturi likvidnosti u pojedinim vremenskim razredima. U prvome vremenskome razredu vrijednost je 0, znači da banka ima ujednačenu ročnost. U drugome vremenskome razredu vrijednost je -1000, što znači da banka ima odljev sredstava i da je ročnost neusuglašena. U trećem vremenskom razredu banka ima priljev od +1000 što znači da u tome razredu banka ima pozitivnu ročnost.

U praktičnome smislu banka ima problem. U prvome periodu sve je u redu, ali u drugome banka treba isplatiti depozit za koji nema sredstava. Zbog toga banka treba imati mehanizme kako riješiti problem neusklađene ročnosti. Prvo rješenje je naravno da klijent ponovo oroči depozit na godinu dana. Drugo rješenje je da banka dođe do sredstava preko sekundarnih izvora. Oba rješenja su pogrešna i predstavljaju lošu kontrolu likvidnosti, iako su oba rješenja riješila problem za banku. Jedino pravo rješenje jeste da banka ne daje kredite na duži rok nego što prima depozite. Naravno već smo istaknuli da je u praksi ovo jako teškoili gotovo nemoguće. Već smo istaknuli koliko su sekundarni izvori sredstava važni za banku, jer preko dugoročnih sekundarnih izvora sredstava banka može kontrolirati ročnu strukturu i likvidnost banke.

Iako smo pogledali primjere ročne strukture na samo jednome kreditu i depozitu ilustrirali smo kako kontrola ročne strukture nije jednostavna i obuhvaća kompletno poslovanje banke. Sa proširenjem poslovanja banke kontrola ročne strukture postaje samo teža. Problem ročne strukture s proširenjem poslovanja banke s drugim valutama se samo eksponencijonalno povećava. U Hrvatskoj je normalno da banke posluju u nekoliko valuta. Hrvati jako vole štedjeti u Eurima iako im to nije matična valuta. To znači da banka prima sredstva u eurima a moguće je da kreditira u eurima, kunama ili čak u švicarskim francima. U ovim slučajevima ročna struktura se mora razdvojiti na ročnost u pojedinoj valuti. Tako da banka mora pratiti likvidnost u nekoliko valuta istovremeno.

Dodatan problem za banku predstavlja i sama definicija ročnosti. Klasično pitanje je koju ročnost imaju minusi na tekućim računima ili depoziti na tekućim računima? Minusi na tekućim računima nemaju ugovorenu ročnost odnosno njihovo trajanje nije jasno definirano ugovorom. Minus na tekućem računu postoji dok ga banka ne ukine ili dok se ne otplati. Isto tako možemo postaviti pitanje koja je ročnost tekućih računa? Za klijenta banke tekući račun ima ročnost od jedan dan, odnosno klijent banke može bilo koji dan doći u banku i podignuti sva sredstava koja se nalaze na tekućem računu. Isto tako vjerojatnost da će svi klijent odjednom povući svoja sredstava sa tekućih računa je jako mala. Problem kontrole likvidnosti smo sada proširili u dvije dodatne dimenzije, a to je utvrđivanje ročnosti i utvrđivanje novčanih tokova po određenim plasmanima.

174

Primjer tekućega računa nužno nameću problem procijene ročnosti sa svrhom procjene novčanih tokova u određenim vremenskim razredima. Tako banka može procijeniti da bilo koji dan može doći do odljeva 10% svih sredstava sa tekućih računa. U roku od 1 mjesec odljev može biti 20%, a u roku od godine dana 40%. U tome slučaju banka bih 10% ukupnih tekućih i žiro računa stavljala u vremenski razred 1 dan, 20% u vremenski razred do 1 mjesec, a 40% bih rasporedila u ostalim razredima do godine dana. Preostalu vrijednost sredstava banka može rasporediti po daljnjih razredima ili jednostavno im dodijeliti ročnost od na primjer 5 ili 10 godina. Banka ovo čini preko matematičkih modela. Vidimo da je procjena ročnost vezana za dvije odvojene pretpostavke. Prva je naravno da neće doći do odljeva svih sredstava sa žiro i tekućih računa u jednome danu, a druga pretpostavke je da je banka u stanju napraviti bihevioralne procijene o ponašanju klijenata i u ročnosti njihovih sredstava.

Trebate primijetiti da smo se do sada uglavnom naglašavali novčana kretanja u pasivi banke, a ne toliko u aktivi banke. Pretpostavka je da je za kvalitetu likvidnosti banke puno opasnija pasiva nego aktiva. Ukoliko pogledamo ugovorni odnos banke i klijenta jasno je da banke obvezuju klijenta na povrat posuđenih sredstava po nekome otplatnome planu. To znači da je tok novca u aktivi uvelike programiran ugovornim odnosom između banke i klijenta. Zato je za banku relativno jednostavno pretpostaviti budući tok novca iz aktive. No u pasivi banke tok novca nije ugovorno određen, štoviše u mnogih slučajevima banka dozvoljava povlačenje sredstava bez obzira koliko vremena je preostalo do dospijeća. To znači da banka nema točno zacrtani odnos toka novca sa klijentom u svojoj pasivi, jer većina banaka na većinu depozita ostavlja mogućnost da klijent dođe u banku i razroče svoj depozit. To znači da iako je novčani tok očekivan, ali nije siguran. Banka je zbog toga podložna mogućnosti da dođe do nagloga povlačenja sredstava. Ovakva pojava se zove napad na banku ili „run on the bank“. Upravo zbog ove osjetljivosti u pasivi, kontrola likvidnosti postaje u stvari kontrola stabilnosti pasive. S druge strane novčani tokovi u aktivi su zacrtani ugovorom i banka ne može tražiti od klijenta da prije vremena podmiri svoja dugovanja prema banci.

Primjer: RUN ON THE BANK

Navala na banku je pojava kada dođe do nagloga gubljenja povjerenja u stabilnost i funkcioniranje banke. Ova pojava može biti vezana za samo jednu banku ili sistemska kada su sve banke u jednome bankarskome sistemu obuhvaćene navalom. Karakteristika navala na banku jeste da postaju samoispunjavajuće proročanstvo (eng. self-fulfilling prophecy). Kada veliki broj klijenata banke počne vjerovati u nestabilnost banke, kako bi zaštitili svoje uloge u banakama klijenti će pokušati povući svoje depozite i na taj način će i izazvati nestabilnost u poslovanju banke. Jedna preventivna mjera protiv navala na banke jeste državno osiguranje depozita koje klijentima jamči minimalno siguran ulogu. Zbog ove činjenice većina malih klijenata nema potrebu „navaliti na banku“, u slučaju krize, jer su im štedni ulozi osigurani. Najbolji primjer navala na banku jeste Velika depresija u SAD-u kada je došlo do propasti preko 5000 banaka koje su sve imale problema sa likvidnošću. Dodatan primjer navala na banke jeste financijska kriza iz

Sada ćemo razmotriti tehnike kako se banka može zaštiti od potencijalni problema likvidnosti. Tehnike koje ćemo predstaviti obuhvaćaju sve elemente poslovanja banke, od strateškoga upravljanja do poslova sektora riznice. Tehnike upravljanja likvidnošću možemo podijeliti na:

Jasno definirana politika likvidnosti.

Zalihe likvidnosti u aktivi.

175

Kratkoročni izvori likvidnosti preko tržište novca (domaćega ili međunarodnoga) ili derivatski poslovi.

Prvi način i najbolji način na koji se banka može zaštiti od problema u likvidnosti je da ima jasno definiranu politiku kreditiranja i prikupljanja depozita. Tako banka kod samoga poslovanja mora pratiti ročnost i bihevioralno ponašanja klijenta u pasivi, ali isto tako i kontrolirati ročnost kredita u aktivi. Banka mora jasno znati koliko je pasive prikupila, koliko pasive može prikupiti u nekome budućem razdoblju i koje budžetske želje banka ima. Kod definiranja poslovanja banka mora krenuti od samih proizvoda. Tako da banka mora jasno definirati strukturu i parametre svojim proizvoda i onda objasniti svojim klijentima zašto određeni proizvodi imaju određene vremenske razrede. Zato je potpuno normalno da male banke nemaju stambene kredite. One si takav oblik poslovanja jednostavno ne mogu priuštiti s obzirom da karakteristike svoje pasive. To ne znači da male banke ne mogu davati stambene kredite, to samo znači da male banke nastoje zaštiti svoje poslovanje i zbog toga ne kreiraju proizvode sa izrazito velikom ročnošću.

Drugi način su zalihe likvidnosti u aktivi i dugoročni sekundarni izvori financiranja u pasivi. Banka jedan dio sredstava koja prima iz primarnih izvora financiranja može preusmjeriti u kratkoročne visoko likvidne plasmane. Jedan od takvih primjera su blagajnički zapisi ministarstva financija ili depoziti kod drugih banaka. Banka kada primi depozit zna kolika je ugovorena ročnost toga depozita. Ukoliko poštuje načela likvidnosti i solventnosti banka nakon što izdvoji obvezne pričuve bi trebala jedan dio depozita plasirati u visoko likvidne plasmane kako bi u aktivi banke izgradila zalihu likvidnosti ukoliko dođe do povlačenja depozita.

Isto tako banka može uravnotežiti ročnu strukturu tako da nađe sekundarne izvore sredstava sa ročnošću koja je identična negativnim stavkama u ročnoj strukturi. Na ovaj način banaka nastoji ujednačiti ročnu strukturu. Primarno imamo dva načina na koji banka može doći do sekundarnih izvora sredstava. Prvi je da izda vlastite dužničke papire, a drugi je da od većih banaka podigne kredit. U praktičnom smislu to znači da ako banka u vremenskome razredu od 5 godina ima manjak, ona bi trebala izdati dužničke instrumente sa ročnosti od 5 godina koji će nadomjestiti taj manjak.

Treći način na koji banaka može doći do izvora sredstava je da banka kratkoročno posudi sredstva na tržištu novca. Ovo je i najgori način traženja likvidnosti za banku, jer odražava da banka nema dovoljno vlastitih sredstava nego je prisiljena posuđivati sredstva (naglašavamo kratkoročno) od drugih banaka. Ovako kontroliranje likvidnosti se ne bi trebalo upotrebljavati dugoročno, nego isključivo za povremeno „krpanje“ u likvidnosti banke.

Na sekundarnome tržištu banka može doći do sredstava na razne načine: kratkoročnim (prekonoćno na nekoliko dana, ali manje od 1 mjesec) posuđivanjem od drugih banaka ili financijskih institucija, REPO poslovima, SWAP transakcijama ili otvaranjem devizne pozicije.

Na kraju postoji još jedan način na koji banka može doći do likvidnosti, a to je da upotrijebi centralnu banku kao posljednjega prosuditelja. Ova opcija nije navedena kao opcija kontrole likvidnosti, jer se u standardnoj bankarskoj praksi takav potez označava da banka ima probleme sa likvidnosti i da ih nije u stanju samostalno kontrolirati. Naravno ukoliko se banka odluči na ovaj korak to je savršeno jasan indikator da banka ima duboke i velike poremećaje u likvidnosti. Banka od centralne banke može tražiti intradnevni kredit za likvidnost, lombardni kredit (prekonoćni kredit) ili može tražiti kredit za likvidnost.

Posebno treba naglasiti da je korištenje centralne banke kao posljednjega prosuditelja ima različite reperkusije u različitim zemljama. Tako se u SAD-u koje ima visoko razvijeno tržište novca, obraćanje centralnoj banci za likvidnost smatra da je ta banka pred slomom i jasan je indikator da je poslovanje banke duboko narušeno. S druge strane na plitkim tržištima kao što je Hrvatsko lombardni krediti nisu ništa neobično i u situacijama visokoga stresa likvidnosti mogu postati rutinirana pojava. Visoke oscilacije u kamatama na tržištu novca u Hrvatskoj su potpuno normalne. Tako je normalno da kamata oscilira po nekoliko postotaka između dva dana.

176

U prvome tromjesečju 2009 godine na hrvatskome tržištu je došlo do teškoga poremećaja u likvidnosti. Kako bih stabilizirala tečaj centralna banka je povukla kunsku likvidnost sa tržišta. Banke su se našle u natjecanju za preostale kune na tržištu što je uzrokovalostrašan rast prekonoćnih kamatnih stopa. Tako je prekonoćni ZIBOR u jednome trenutku bio na 39% na godišnjoj razini. Suočene sa problemima

Problemu likvidnosti ćemo se još vratiti na kompleksnijim primjerima, ali sada ćemo definirati cjenovni rizik.

3.2. Cjenovni rizik

Banka kada daje kredite ili kada uzima sredstava za njih plaća ili dobiva neku cijenu. Ta cijena je izražena kamatnom stopom, kamatna stopa može biti fiksna ili promjenjiva. Iako smo već definirali fiksnu i varijabilnu kamatnu stopu, ipak ćemo sada ponoviti definicije

Definicija: Fiksna kamatna stopa znači da je kamatna stopa ugovorena ugovorom i da neće biti mijenjana za vrijeme trajanja kredita. Varijabilna kamatna stopa znači da se vrijednost kamatne stope može mijenjati za vrijeme trajanja kredita.

Karakteristika varijabilne kamatne stope je da ima dva dijela. Prvi dio je ugovoreni dio koji obično označava premiju kreditnoga rizika za pojedinoga klijenta, a drugi dio je promjenjivi dio koji se obično sastoji od nekoga tržišnoga indeksa kamatne stope kao na primjer LIBOR ili ZIBOR. Tako varijabilna kamatna stopa može biti LIBOR +3%.

PRIMJER: Kod ugovaranja kredita varijabilna kamata je obično vezana za neki indeks tržišne kamatne stope, na primjer LIBOR. Kod ugovaranja kredita banka nudi klijentu i pregovara o kreditnoj premiji za toga klijenta. Ta kreditna premija se nadovezuje na osnovni indeks. Tako kamatna stopa za jednoga klijenta može biti LIBOR +3%, a za drugoga LIBOR+4%. Klijent sa kreditnom premijom +4% je rizičniji od klijenta sa kreditnom premijom od +3%. Za vrijeme trajanja kredita kreditna premija se ne mijenja, nego se mijenja samo indeks kamatne stope, to je

Varijabilna kamatna stopa je i tehnički zahtjevnija od fiksne kamatne stope. Zahtjevnost proizlazi iz raznovrsnost mogućih kamatnih stopa koje se nalaze na tržištu. Tako ne moramo imati samo LIBOR, nego i EURIBOR ili ZIBOR38, ovisno o mjestu poslovanja ili valuti po kojoj ugovaramo kredit. Također vrijednosti inter bankarske stope se mijenjaju svaki dan. Tako da je potrebno ugovorom odrediti kada će se utvrditi kamatna stopa za kredit. Utvrđivanje kamatne stope je obično na mjesečnoj razini u razmacima od 1, 3, 6 i 12 mjeseci. Datumi utvrđivanja kamatne stope se zovu datumi promijene cijene (eng. repricing dates). Dodatan problem i dimenzionalnost proizlazi iz toga da vremenski periodi utvrđivanja kamate ne moraju biti identični periodima anuiteta kredita.

38 IBOR je oznaka iz engleskoga i znači Inter Bank Offer Rate, ova oznaka označava kamatnu stopu koje banke upotrebljavaju za međusobno posuđivanje sredstava. Prvih nekoliko slova je oznaka mjesta ili grada u kojemu se odvijaju transakcije tako je L London (LIBOR), a Z Zagreb (ZIBOR).

177

U Hrvatskome bankarstvu postoji još jedna posebna karakteristika kod tipa kamatne stope, a to je „kamatna stopa po odluci banke“ to je tip kamatne stopa kada banka ugovorno zadržava pravo da promijeni kamatnu stopu. Ovo je tip promjenjive kamatne stope, ali uzroci promijene kamatne stope nisu kretanja na domaćem ili međunarodnome tržištu novca nego su poslovne odluke banke.

Rizik s kojim se banka susreće je da tip kamatne stope nije isti u aktivi i u pasivi banke. Odnosno moguće je da zbog poslovnih odluka banka ima veću količinu pojedinoga tipa kamatne stope ili u aktivi ili u pasivi. Ukoliko je slučaj da banka nema isti tip kamatne stope u aktivi i pasivi onda banka je izložena riziku promijene kamatne stope. Radi jednostavne ilustracije pogledajmo sljedeći primjer: banka daje kredit po varijabilnoj (promjenjivoj) kamatnoj stopi koja se mijenja po odluci banke, a prima depozit po fiksnoj kamatnoj stopi. U tome slučaju banka može promijeniti kamatu na kredit i povećati svoje kamatne prihode.

Primjer:: Banka je od strane banke dobila kredit po promjenjivoj kamatnoj stopi. Na dan dizanja kredita banka kamatna stopa je bila 4%. Banka je dobiveni kredit upotrijebila kako bi dala kredit sa fiksnom kamatnom stopom po 6%. Ukoliko zanemarimo trošak regulative banka trenutno zarađuje 2% na ovome kreditu. Nakon godine dana kamatna stopa na kredit u pasivi se je promijenila i sada je 7%. Kako banka ima u aktivi kredit sa fiksnom kamatnom stopom banka još uvijek zarađuje 6%

Iz primjera vidimo zašto banke daju kredite sa varijabilnom (bilo vezane za tržišni indeks ili odluku banke) kamatnom stopom. Dajući kredite s varijabilnom kamatnom stopom banke se štite od povećanja troška po kreditima s varijabilno kamatnom stopom u pasivi. Također krediti s kamatnom stopom po odluci banke, daju banci diskrecijsko pravo mijenja kamatne stope i povećanja prihoda ako im zatreba sa dizanjem kamatnih stopa na kredite u aktivi.

Pokušajmo sada spojiti ročnu strukturu i troškovnu strukturu. Banke obično daju kredite na razdoblje duže nego što imaju depozite. U našem primjeru ćemo sada pretpostaviti da je kamatna stopa na kredit fiksna. Banka ima i depozit na godinu dana, no to što depozit dospijeva to ne znači da će doći do odljeva sredstava iz banke. Većina klijenata nakon što im istekne depozit oni ga ponovo oroče. Pretpostaviti ćemo da će se ovo dogoditi i u našem primjeru. Pogledajmo sada ročnu strukturu banke na 3 godine s depozitom od jedne godine za svaku godinu.

Tablica 14: Novčani tok kroz 3 godine

danas Za 1 godinu Za 2 godine Za 3 godine

Ulaz novca +1000 depozit + 1000 depozit + 1000 depozit +1000 kredit

+ 1000 depozit

Izlaz novca - 1000 kredit -1000 depozit -1000 depozit -1000 depozit

NETO 0 0 0 +1000

Vidimo da je neto ročna struktura u svakome periodu 0 (što je u redu), a u trećem periodu je i pozitivna, jer imamo dolazak novca jer istječe kredit. Kao što nam tablica pokazuje u svakome periodu je došlo do isteka depozita, ali i do njegovoga ponovnoga oročenja. Naravno ovdje smo napravili jako značajnu pretpostavku da će jednogodišnji depozit kada istekne biti ponovo oročen.

Ako kredit i depozit imaju fiksnu kamatu da li postoji cjenovni rizik za banku? Odgovor je da postoji. Cijena kredita se ne mijenja, jer banka neće promijeniti kamatnu stopu na kredit (zašto?) za vrijeme trajanja kredita. Cijena depozita se ne mijenja za vrijeme perioda u kojemu je depozit oročen, ali u ovome slučaju imamo 4 oročenja, to ne znači da svaki puta kada klijent ponovo oroči novac (svake godine) da se kamatna stopa na depozite neće promijeniti.

Ovdje imamo vremenski horizont of tri godine sa četiri zasebna oročenja. Ukoliko dođe do smanjenja kamatne stopa na tržištu, banka će također smanjiti i kamatne stope na depozite; ukoliko

178

dođe do povećanja kamatne stope i banka će povećati kamatne stope. To znači da cjenovni rizik za banku može proizaći i iz neusklađene ročne strukture banke. Pogledajmo sljedeću tablicu kako bi smo analizirali promjenu kamatne stope iz perspektive našega klijenta i banke i kako promjena kamatne stope utječe na banku i na klijenta.

Tablica 15: Utjecaj promjene kamatne stope

danas Za 1 godinu Za 2 godine Za 3 godine

Depozit 1000 1000 1000 1000

Kamata 5% 7% 4% 2%

UTJECAJ PROMJENE KAMATNE STOPE

Banka Početno stanje Negativno Pozitivno Pozitivno

Klijent Početno stanje Pozitivno Negativno Negativno

Ukoliko banka promijeni kamatnu stopu prema gore (sa 5% na 7%) to je negativno za banku, jer mora plaćati višu kamatnu stopu na depozite. Sa suprotne strane povećanje kamatne stope je pozitivno za klijenta, jer sada dobiva više veće prihode na svoj depozit.

U upravljanju cjenovnim i rizikom ročne strukture leži upravo najveći izazov za poslovanje banke. Naime klijenti koji daju sredstava banci to čine na relativno kratak rok, ali s druge strane traže kredite na što duži rok. Ova vremenska razlika predstavlja veliki problem za banke, jer ukoliko banke nisu u stanju kontrolirati rizik ročne strukture banka može imati ozbiljne probleme u poslovanju i velike oscilacije u dobiti. Rizik cjenovne strukture nije toliko poguban za banku, ali ukoliko se ne prati i pravilno kontrolira rizik cjenovne strukture može dovesti do velikih promjena u računu dobiti i gubitka banke.

3.3. Kontrola ročne strukture, cjenovne strukture i otvorena devizna pozicija banke

Do sada smo se bavili definicijama rizika i pokušali smo prikazati odnos valutnoga i cjenovnoga rizika. Sada ćemo krenuti u analizi praktične primjene kontrole tih rizika. Kao bi smo to mogli

Primjer: Kada klijent odluči oročiti novac na određeni period u banci, banka mu nudi čitavu vremensku lepezu za oročenja (1 mjesec, 2,3,6 mjeseci, godina dana i duže). Karakteristika vremenskih perioda je da što su veći to im je i kamatna stopa veća. Tako oročenja na 3 godine nude kamatu koja je i tri puta veća od one koju nudi oročenje na samo jedan mjesec. Na ovaj način banka nastoji po fiksnoj kamatnoj stopi što dulje vezati sredstava svojih klijenata. Za nagradu za vjernost banka daje veću kamatnu stopu. Ali kao što smo vidjeli u primjeru sa usporedbom ročne i cjenovne strukture kada klijent oročava novac riskira da kamatna stopa narasta u sljedećem periodu i na taj način propusti mogućnost oročenja po većoj kamati.

179

moramo se prije svega upoznati sa ročnom strukturom banke, cjenovnom strukturom banke i otvorenom deviznom pozicijom banke. Vidjeti ćemo da su ova tri elementa kontrole bankarske bilance samo tri strane istoga trokuta.

Osim cjenovnoga i rizika likvidnosti važno je istaknuti i valutni rizik. Prije par stranica smo spomenuli da građani u Hrvatskoj imaju prihode u kunama, a čest štede u stranoj valuti. Zbog ovakvoga ponašanja građani se izlažu valutnome riziku. Ukoliko banke prikupljaju štednju u jednoj valuti a kreditiraju u drugoj, onda su i banke izložene valutnome riziku. Kako bih se banke zaštitile od valutnoga rizika, banke kreditiraju u istoj valuti u kojoj su prikupile sredstva. Ako banke imaju depozite u eurima, banke će kreditirati u eurima ili će im plasmani imati valutnu klauzulom u eurima. Također banka može upotrebljavati i razne financijske instrumente kako bih se zaštitila od valutnoga rizika. Najčešći instrumenti su SWAP i forward.

Otvorena devizna pozicija se obično prikazuje donjom tablicom. Otvorena devizna pozicija (ODP) ima svoju sadašnju ili trenutnu poziciju (eng. spot) i svoju buduću poziciju (eng. forward). Radi jednostavnosti i običaja mi ćemo upotrebljavati englesku terminologiju. Spot pozicija je također i bilančna pozicija banke, dok je forward pozicija van bilančna ili derivatska pozicija banke. ODP u sebi sadrži samo strane valute, dok ne sadrži domaću valutu. Razlog tome je što neto pozicija između domaće i strane valute mora biti nula. Pogledajmo ODP banke koja ima €100 u aktivi i u pasivi:

Banka je dala € 100 kredita, sa € 100 depozita koje je primila. Formula za otvorenu deviznu poziciju je:

(AKTIVA - PASIVA) + (DUGA – KRATKA)

Gornja banka nema forward poziciju, pa je otvorena devizna pozicija sljedeća:

(100 – 100) + (0 – 0) = 0

ODP banke je jednak 0, to znači da banka nije izložena valutnome riziku. Ovo možemo dokazati na jednostavan način primjerom. Banke u Hrvatskoj posluju u kunama, tako da se bilanca izračunava u kunama. Rekli smo da banka nema valutnoga rizika, ako nema valutnoga rizika onda promjene u vrijednosti tečaja ne utječu na račun dobiti i gubitka. U tablici je pokazana vrijednost bilance banke kod dva različita tečaja. Vidimo da se je vrijednost tečaja promijenila u dva različita razdoblja, ali da je aktiva jednaka pasivi, odnosno da je bilanca banke još uvijek uravnotežena bez obzira na promjenu tečaja.

Tablica 16: Bilanca banke HRK

VRIJEDNOST BILANCE

TEČAJ AKTIVA PASIVA

1 HRK = 7.4 € 740 HRK 740 HRK

1 HRK = 7.5 € 750 HRK 750 HRK

SPOT – TRENUTNA POZICIJA FORWARD – BUDUĆA POZICIJA

AKTIVA PASIVA DUGA KRATKA

€ 100 € 100

180

Pogledajmo sada pojavu kada banka otvori deviznu poziciju. Banka neka proda € 10, u tome slučaju je otvorena devizna pozicija banke:

(90 – 100) + (0 – 0) = -10

Otvorena devizna pozicija banke je negativna. Pogledajmo sada ponovo tablicu što se događa sa vrijednošću bilance kada se promijeni tečaj.

Tablica 17: Bilanca banke HRK i €

VRIJEDNOST BILANCE

TEČAJ AKTIVA PASIVA

1 HRK = 7.4 € 666 HRK u € i 74 HRK u HRK 740 HRK

1 HRK = 7.5 € 675 HRK u € i 74 HRK u HRK 750 HRK

Bilanca nije uravnotežena, u aktivi imamo 749 kuna, a u pasivi imamo 750 kuna. Pasiva je veća nego aktiva. U bilanci nedostaje 1 kune, s obzirom da se je ukupna vrijednost aktive smanjila za 1 kune došlo je do pada vrijednosti aktive, do gubitka. Sukladno tome banka će smanjiti pasivu na način da knjiži gubitak od 1 kune. Ovaj gubitak je gubitak po tečajnim razlikama. Zbog otvorene devizne pozicije banka je na sebe preuzela valutni rizik i sa promjenom vrijednosti tečaja došlo je i do promijene vrijednosti bančinih bilančnih stavki, kako aktiva i pasiva nisu bili usklađene da bi došlo do usklade treba promijeniti račun dobiti i gubitka.

Sada je važno da ste uočili da banka kupnjom ili prodajom deviza otvara deviznu poziciju i pri tome se izlaže deviznome riziku, ali isto tako trebate uočiti da je banka sa prodajom deviza došla do kunskih sredstava.

Nekoliko važnih opservacija:

Suma glavnice je jednaka u aktivi i u pasivi, znači da je ročna struktura računovodstveno usuglašena. Da li je ročna struktura u izvještajima usuglašena ovisi o individualnoj metodologiji. Neke banke gledaju samo protok novca, a ne računovodstvenu usuglašenost. U našem primjeru imamo u pasivi stavku kapital i to u prvome razredu. Jasno je da banka neće isplatiti sav kapital u roku od jednoga tjedna. Po ovo metodologiji banka je odlučila staviti u ročnu strukturu kapital i to u prvi razred. Kapital je stavljen samo radi računovodstvena jednakost iako nema protoka novca po kapitalu, osim ako ne dolazi do dokapitalizacije ili isplate dividende.

Obvezna rezerva je u roku trajanja (oročava se na mjesec dana), ali ne predstavlja stvarni protok novca, jer je promjena vrijednosti obvezne rezerva svakih mjesec dana samo prilagođavanje za promijene u pasivi. Banka nema pravo na raspolaganje s tim sredstvima, osim ako regulator ne smanji regultivno opterećenje.

Slično je i sa tekućim računima (stavka kratkoročni depoziti) koji su i prvome vremenskome razredu iako je mala šansa da dođe do kompletnoga povlačenja sredstava sa tih računa. S obzirom da su sva sredstva sa tekućih računa u jednome razredu to znači da

SPOT – TRENUTNA POZICIJA FORWARD – BUDUĆA POZICIJA

€ 90 € 100

AKTIVA PASIVA DUGA KRATKA

181

banka ne primjenjuje bihevioralne koeficijente i raspoređuje ta sredstava po raznim računima.

Gledamo samo glavnicu, bez kamata.

ROČNA STRUKTURA JE NEUJEDNAČENA. Aktiva nije jednaka pasivi u svakome razredu.

Ova zadnja opservacija je najvažnija. Ukoliko bi došlo do likvidacije banke danas po metodologiji koja je upotrijebljena za pravljenje ovoga izvještaja, u prvome tjednu banka ne bi imala dovoljno novca da isplati sve svoje obaveze. Naravno ponovo se treba osloniti na činjenicu da nije realno očekivati da će svi kratkoročni depoziti biti povučeni iz banke. Tako da se banka oslanja na ovu bihevioralnu činjenicu i da kapital neće biti isplaćen kao što je to naznačeno po ovoj metodologiji. Kada bi smo ovo zanemarili mogli bi zaključiti da banka ima dosta dobru likvidnost, kratkoročna posuđivanja od banaka su jako mala, puno manja nego kratkoročni plasmani banakama. Banka također ima i visoko utržive obveznice. Kako znamo? Nalaze se u prvome vremenskome razredu iako se ponovo postavlja pitanje da li je upotrijebljena ispravna metodologija.

Iz pasive banke vidimo da banka ima jako šaroliku pasivu. Radi stabilizacije pasive i raznolikih izvora sredstava (sjetite se rizika koncentracije) banka je podigla kredite od dugih banaka, također je izdala i svoje vlastite obveznice od kojih jedna tranša dospijeva za 1 tjedan a druga za 1-2 tjedna. Banka je sada pred strateškom odlukom da li ponovo izdati obveznice ili isplatiti obveznice koje dospijevaju.

Problem s ročnom strukturom koja je pokazana u primjeru jeste u tome što nisu sve transakcije likvidne i vrijednosti koje se nalaze u pojedinim razredima ne utječu na likvidnost banke. Ovo trebamo podijeliti na dva odvojene perspektive. Prva perspektiva jeste da do određenih transakcija neće doći. Banka neće isplatiti kapital. Rješenje ovoga jeste da se promijeni metodologija, odnosno da banka takve transakcije jednostavno izbaci iz izvještaja. Druga perspektiva jeste pitanje kretanja sredstava unutar same bilance banke, jer ne mora svaka transakcija banke dovesti do primjene likvidnosti banke. Sjetite se da smo spominjali da ne donosi svaka transakcija likvidnost. Klasičan primjer je isplata plaća, znači kada poduzeća isplati plaću svojim radnicima, a jedan dio radnika toga poduzeća ima račune u banci. U tome slučaju jedan dio sredstava će preći sa kratkoročnih depozita poduzećima, na kratkoročne depozite građana bez odljeva sredstava za banku, a jedan dio sredstava će se stvarno otići iz banke. Osim ovoga izvještaja, banka bi trebala napraviti i izvještaj koji će pokazivati protok novca u banci i koji će biti upotrebljen u sektoru riznice za stvarno upravljenje protokom novca kroz banku.

Banka ima tri nivoa upravljanja likvidnosti:

Dnevni Kratkoročni Dugoročni ili strukturni

Dnevno upravljanje likvidnosti se odvija preko sektora riznice banke. Taj sektor prati dnevna kretanja transakcija i procjenjuje da li banka ima dovoljno sredstava na računima. Dnevna likvidnost je usko povezana sa platnim prometom i transakcijama koje se odvijaju putem NKS-a i HSVP-a. Ukoliko banka ima više dnevnih odljeva nego priljeva banka može smanjit stanje na postojećim računima ili može tražiti sredstava iz kratkoročnih izvora sredstava. Ukoliko banci treba sredstava na dnevnoj osnovi banka prekonoćno posuđuje sredstava od drugih banaka.

Kratkoročno upravljanje likvidnosti ovisi o samoj definiciji banke što je to kratkoročno. Neke banke upravljanju kratkoročnom likvidnosti do mjesec dana, neke na duže periode. Obično se

182

kratkoročnom likvidnosti smatra period do 18 mjeseci. Fokus banke je obično na likvidnosti do 1 mjesec i onda na period do kraja godine to jest do kraja budžetskoga perioda. Kod kratkoročnoga upravljanja likvidnosti banka je fokusirana na izvršenje budžeta i na stvaranje planova likvidnosti za sljedeći period. Banke najčešće imaju dva seta kontrole protoka novca. Prvi je na osnovi tjedana, a drugi je na osnovi sljedećih 30 dana. Banka bi u tome vremenskome razredu trebala napraviti tvrdi budžet za 7 dana i meki budžet za 30 dana kako bi mogla planirati novčane tokove.

Dugoročno upravljanje likvidnošću ili strukturno upravljanje jeste dugoročno planiranje i stvaranje ročne strukture banke koja je najmanje izložena potencijalnim problemima i šokovima. Dugoročno planiranje ročne strukture se preko pasive radi na način da banka traži dugoročna sredstava na tržištu kapitala. Dugoročno planiranje aktive se odvija na način da banka postavlja limite na najdužu ročnost svojih proizvoda i da na temelju postojeće ročne strukture planira proizvode kako bih smanjila razlike u ročnoj strukturi.

Sada ćemo preći na cjenovnu strukturu banke. Ovdje odmah vidimo da su stavke aktive i pasive značajno različite od stavki koje smo imali kod ročne strukture. Razlog tome je što smo izbacili stavke koje nemaju kamatnu stopu. Osim toga vrijednosti po pojedinim stavkama su se radikalno promijenile i sada ima puno više elementa u prvim vremenskih razredima. Razlog tome je što smo stavke bilance prebacili u vremensko razdoblje kada im je promjena kamatne stope. Tako kredit s preostalom ročnošću od 5 godina, koji ima promjenu kamatne stope (re-pricing) po 3M LIBORU, a sljedeći datum promjene kamatne stope je za mjesec dana se sada nalazi u prvome vremenskome razdoblju do 1 mjesec, jer mu je re-pricing u tome periodu. Isti kredit u ročnoj strukturi bih bio raspoređen po vremenskim razredima sukladno otplatama kredita.

Krediti i depoziti koji imaju fiksnu kamatnu stopu su ostali u istim vremenskim razdobljima kao i do sada. Kod cjenovne strukture također nemamo računovodstvenu usklađenost kao što smo imali kod ročne strukture. Također treba primijetiti da smo stavku kratkoročni krediti izbacili, jer takvi krediti su ili previše kratkoročni da bih promjena kamatne stope imala utjecaja na poslovanje banke ili imaju kamatnu stopu po odluci banke.

Banka ima neusklađenu cjenovnu strukturu. Koja je blago pozitivna. Što znači da ukoliko dođe do rasta kamatnih stopa banka će imati povećanje neto kamatnih prihoda, ukoliko dođe do pada kamatnih stopa banka će imati pad neto kamatnih prihoda.

25) Slika: Primjer cjenovne strukture

183

Pitanje kontrole cjenovne strukture je relativno lakše nego pitanje kontrole ročne strukture. Cjenovna struktura se prije svega kontrolira futures ugovorima kojima se zauzima suprotna pozicija od one koja se nalazi u cjenovnoj strukturi banke. Tako ako je banka u cjenovnoj strukturi dugačka u 3M liboru (više aktive, nego pasive) banka je prodati (eng. go short) 3M LIBOR ugovor i na taj način izjednačiti cjenovnu struktura. Suprotna transakcija će biti napravljena ukoliko banaka ima kratku poziciju u 3M LIBORU, banka će kupiti (eng. go long) 3M LIBOR futures ugovor. Upotrebljavanje derivata je najlakši način za kontrolu ročne strukture. Ipak puno optimalniji način jeste planiranje kredita po tipu kamatne stope.

Naravno banka ne mora imati ujednačenu cjenovnu strukturu. Mnoge banke namjerno nemaju ujednačenu cjenovnu strukturu nego se namjerno izlažu cjenovnome riziku. Ukoliko je banka u stanju predvidjeti pravilno buduće kretanje kamatne stope banka može ostvariti dobit, ukoliko pogriješi banka će imati gubitke. Pitanje cjenovne izloženosti banke je prije svega pitanje strategije banke i željene izloženosti prema rizicima banke.

Vidimo da pitanje dobiti banke nije kao u drugim poduzećima nego je puno kompleksnije. Banka može preko pravilne cjenovne strukture ostvariti dobit na kretanju kamatne stope. Naravno kao što je već naglašeno banka prije svega mora točno predvidjeti buduće kretanje kamatne stope.

3.4. Ročna struktura

Sada nam ostaje pitanje kontrole ročne strukture odnosno kontrole likvidnosti. Banke koje posluju u malim otvorenim ekonomijama obično obavljaju poslovanje u nekoliko valuta. Tako da bi smo mogli razumjeti kontrolu likvidnosti moramo podijeliti ročnu strukturu na domaću i na stranu valutu i onda povezati to sa otvorenom deviznom pozicijom banke.

Ročnu strukturu ćemo pogledati kroz dvije pod bilance, pod bilancu u domaćoj valuti i pod bilancu u stranoj valuti. Ove dvije bilance ne moraju imati jednaku aktivu i pasivu, ali njihov zbroj mora davati ukupnu bilancu banke. Radi jednostavnosti ćemo podijeliti bilancu samo na domaću i stranu valutu, u bankama se pod bilance u stranim valutama vode pojedinačno po valutama.

184

Iz dvije pod bilance (domaća i strana valuta) možemo izvesti otvorenu deviznu poziciju banke.

(AKTIVA - PASIVA) - (DUGA – KRATKA)

(328 – 425) + (0 – 0) = -97

Bilance banke u stranoj valuti nema istu aktivu i pasivu. Banka zato ima otvorenu deviznu poziciju i kratka je -97 miliona kuna. Ova otvorena devizna pozicija znači da banka špekulira da će tečaj domaće valuta ojačati. U tome slučaju gubitak vrijednosti po tečaju pasive će biti veći od gubitka vrijednosti po tečaju aktive i banka će ostvariti dobit na tečajnim razlikama. No pitanje je da li je ovo cijela priča o otvorenoj deviznoj poziciji? Odgovor je naravno da nije, jer ovdje samo vidimo bilancu, a ne i forward poziciju. Prisjetimo se da se forward pozicija sastoji od derivatskih instrumenata koji su vezani za valutu. Recimo da je forward pozicija sljedeća

(AKTIVA - PASIVA) - (DUGA – KRATKA)

(328 – 425) + (120 – 12) = 11

Kada ubacimo i forward poziciju banka ima otvorenu deviznu poziciju od +11 miliona kuna. Što znači da je banka u stvari dugačka u otvorenoj deviznoj poziciji, a ne kratka. Tako da bih banka ostvarila dobit po tečajnim razlikama treba doći do slabljenja domaće valute.

Sada je jako važno razumjeti što govori otvorena devizna pozicija i da otvorenu deviznu poziciju povežemo sa likvidnosti banke. Što govori o likvidnosti banke spot pozicija? Znamo da je banka primila sredstava u stranoj valuti u iznosu od 425 mln HRK, a u aktivi ima 378 mln HRK. S obzirom banka da ima manje aktive nego pasive u stranoj valuti to znači da je jedan dio devizne aktive banka prodala kako bih došla do likvidnosti u domaćoj valuti. Na ovaj način banka je došla do likvidnosti u domaćoj valuti, ali je otvorila deviznu poziciju i smanjila likvidnost u stranoj valuti.

Kontrola otvorene devizne pozicije od strane regulatora: U većini malih otvorenih ekonomija otvorena devizna pozicija je regulirana i banke imaju jasno definirani maksimum otvorene devizne pozicije. U mnogim zemljama regulatori kontroliraju otvorenu deviznu poziciju po valutama, a ne samo ukupno. Otvorena devizna pozicija banke se obično gleda preko postotka kapitala. Banka regulatora izvještava kolika je otvorena devizna pozicija

Banka ovaj potez može napraviti iz raznih razloga. Prvi i najčešći je da je banci trebala likvidnost u domaćoj valuti, drugi je da je donijela stratešku odluku o ovakvome pozicioniranju i naravno treći je da nema pravilno upravljanje bilancom. Svaki od ovih razloga je direktno vezan za valutni rizik, rizik upravljanja i strateški rizik.

SPOT – TRENUTNA POZICIJA FORWARD – BUDUĆA POZICIJA

328 425

AKTIVA PASIVA DUGA KRATKA

185

SPOT – TRENUTNA POZICIJA FORWARD – BUDUĆA POZICIJA

328 425 120 12

AKTIVA PASIVA DUGA KRATKA

Ukoliko pogledamo banka je prodala devize u protuvrijednosti od 97 miliona HRK, ali je otvorena devizna pozicija u stvarnosti +11 miliona HRK, pitanje koje se nameće je što se godilo sa ostalih 108 miliona kuna.

Da bi banka došla do likvidnosti u domaćoj valuti banka može jednostavno napraviti deviznu transakciju, odnosno kupiti ili prodati devize. Ovakva transakcija će imati direktan utjecaj na otvorenu deviznu poziciju banke. Ali banka isto tako može napraviti i FX SWAP transakciju, odnosno transakciju zamjene jedne valute za drugu. SWAP transakcija ima u sebi dvije transakcije, sadašnju (spot) i buduću forward. Svaka transakcija se naziva „noga“. Tako prva noga može biti kupnja ili prodaja, a onda je duga noga nužno suprotna prodaja ili kupnja. Uzmimo da je ovo ODP banke i da banka želi doći do kunske likvidnosti.

Ukoliko banka želi doći do likvidnosti u kunama banka preko SWAP transakcije banka mora prodati eure u aktivi i kupiti ih na forward transakciji. Tako da nakon prve noge SWAP-a ODP izgleda ovako:

Otvorena devizna pozicija prije transakcije:

(100 – 100) + (0 – 0) = 0

Otvorena devizna pozicija nakon SWAP transakcije

(0– 100) + (100 – 0) = 0

Kao što vidimo SWAP transakcije nije promijenila otvorenu deviznu poziciju banke. Razlog je zato što je spot prodaja nadomještena forward transakcijom kako bi se izjednačila otvorena devizna pozicija.

Na ovaj način je naša banka neto prodala 97 miliona kuna u aktivi, ali sada vidimo da su to uglavnom bile SWAP transakcije koje nisu utjecale na otvorenu deviznu poziciju. Banka ne mora nužno ulaziti samo u SWAP transakcije nego može ulaziti samo odvojeno u SWAP i forward transakcije. Na ovaj način banka može utjecati na otvorenu deviznu poziciju. Upravo zbog dugih forward transakcija naša banka je uspjela produžiti otvorenu deviznu poziciju banke, jer kao što smo vidjeli spot pozicija banke je -97 miliona HRK, ali je zato otvorene devizna pozicija +11 miliona HRK. To znači da je banka napravila 97 miliona HRK SWAP transakcija u kojima je

SPOT – TRENUTNA POZICIJA FORWARD – BUDUĆA POZICIJA

€ 100 € 100

AKTIVA PASIVA DUGA KRATKA

SPOT – TRENUTNA POZICIJA FORWARD – BUDUĆA POZICIJA

€ 100

AKTIVA PASIVA DUGA KRATKA

€ 100

186

prodala stranu valutu na spot poziciji i kupila na forward poziciji. Osim toga banka je napravila i 11 miliona forward transakcija kojima terminski kupuje stranu valutu i na taj način banka je produžila otvorenu deviznu poziciji.

U primjeru otvorene devizne pozicije vidimo da banka ima 12 miliona na Forward kratkoj poziciji. Razlog tome je što banka preko SWAP-ova i fowarda ne posluje samo kako bih kontrolirala svoju otvorenu deviznu poziciju nego i prima nalog od klijenata koji također imaju svoje potrebe.

3.5. Upravljanje bilancom – ALM

Kontrola cjenovne, valutne i ročne strukture jeste upravljanje bilancom banke ili ALM. Banka bi trebala aktivno razvijati strategije u kojima kontrolira ročnu i cjenovnu strukturu. Proces ALM-a je sljedeći. Banka počinje sa nekom bilancom u sadašnje trenutku. Istovremeno banka kreira željenu bilancu u budućnosti. Nakon toga banka razrađuje tehnike kako da iz sadašnje strukture bilance dođe u željenu buduću.

Proces ALM-a je direktno vezan za poslovne jedinice. Nakon što je kreiran budžet banke kojim su definirani volumeni direkcija ALM-a treba odrediti koja bi trebala biti ročnost, valutna i cjenovna struktura novih plasmana. Na ovaj način kako stari plasmani budu dospijevali oni će biti zamijenjeni novim plasmanima koji će imati željenu strukturu.

Iako je proces ALM-a kako smo ga opisali jednostavan, to nije tako. Kod upravljanja bilancom banka se susreće sa velikim brojem ograničenja:

Makroekonomija Monetarna politika Navike klijenata Mogućnosti tržišta

Banka posluje u ekonomiji i mora poštovati zadane okvire. Banka ne može kreditirati brodogradnju u državi koja nema izlaz na more. Iako je ovaj primjer relativno trivijalan on odražava da banka ima ograničenja broja i strukture klijenata.

Monetarna politika najčešće najviše utječe na strukturu bilance. Banka mora poslovati i planirati svoje poslovanje s obzirom na ograničenja koja su zadana monetarnom politikom i regulatornim okvirom.

Navike klijenata su također problem za banku. Jednostavan primjer su stambeni krediti. Banka možda ne želi davati kredite preko 10 godina, ali jako malo klijenata želi stambeni kredit sa tako kratkim rokom. To znači da banka mora prihvatiti dužu ročnost kredita ukoliko želi imati stambene kredite u svojem portfelju.

Tehnike eliminiranje valutnoga i cjenovnoga rizika koje smo spomenuli su uglavnom tehnike koje upotrebljavaju derivatske instrumente. Na razvijenim financijskim tržištima upotrebe derivata je standard, ali na malim tržištima upotreba derivata je možda ograničena nepostojanjem tržišta ili jako plitkim tržištem. Ovaj problem banka također mora uzeti u obzir kada planira bilancu.

187

4. Operativni rizik

Banka je poduzeće i banka kao i svako drugo poduzeće mora poslovati i obavljati poslovanje kako bih mogla ostvariti prihode i dobit. Problem kod poslovanja banke, kao i kod poslovanja bilo kojega drugoga poduzeća jeste kako optimizirati poslovne procese tako da gubitci uzrokovani lošim, ljudskim greškama i eksternim šokovima na poslovanjem budu što manji. U ovakvim slučajevima banka efektivno nastoji smanjiti operativne rizike.

Definicija: Operativni rizik je rizik gubitka koji proizlaze iz neadekvatnih ili neprimjerenih internih procesa, ljudi, sustava ili vanjskih događaja. Operativni rizik obuhvaća pravni rizik, koji se definira kao rizik od gubitka zbog optužbe ili novčane kazne i sankcije koje proizlaze iz parnicama, upravnog ili drugog postupka zbog povrede ugovorne ili zakonske obveze. Operativni rizik uključuje rizik usklađenosti u dijelu koji se odnosi na rizik od gubitka koji će biti pretrpjela zbog nametanje mjera i kazne, rizik od gubitka zbog neuspjeha u skladu s propisima, standardima, kodovi i interna pravila, i na rizike povezane s sprječavanja pranja novca i financiranja terorizma. Operativni rizik uključuje rizik i u dijelu koji se odnosi na rizik gubitka koji proizlaze iz korištenja informacijske tehnologije i IT sustava.

Operativni rizici za banke proizlaze iz tri različita elementa:

Ljudski faktor Sigurnost Poslovni procesi

Bankarsko poslovanje je uslužna djelatnosti, što znači da bančini zaposlenici moraju imati dodir s klijentima kako bih mogli obavljati bankarsko poslovanja. S obzirom da poslovanje s klijentima ne može biti automatizirano i da nije moguće cijelo poslovanje banke prenijeti na strojeve dio poslovanja koje snose zaposlenici banke je podložan ljudskoj grešci.

Ljudska greška se u bankarstvu najčešće javlja kod unosa podataka vezanih za obavljanje transakcije koje mora unijeti bančin službenik ili klijent. Jedna od najčešćih mjera koje nastoje spriječiti pogrešan unos podataka jeste kontrola unesenih podataka i da li se pojedini podatci slažu ili da li su točno ispunjeni. Tako se ne može unijeti nalog za plaćanje, a da nije točno naznačeno ime uplatitelja ili banka kod koje se mora izvršiti plaćanje. Ukoliko jedno od navedenih polja nije točno uneseno program će tražiti ponovni unos.

Zbog činjenica da je glavni „repromaterijal“ banke novac sigurnost unutar poslovanja banke je imperativna kako bih se osiguralo kvalitetno poslovanje. Banka se nastoji zaštiti od potencijalnoga otuđenja novca tako da kontrolira internu i eksternu komunikaciju i upotrebu novca. Pristup trezorima je ograničen, prijenos novac je praćen zaštitarima. Poslovnice banke također vrlo često imaju zaštitare koji bi trebali služiti kao deterant od potencijalne pljačke.

Prijetnja sigurnosti banke ne leži samo u eksternim faktorima, nego leži i u internim faktorima. Sigurnost banke mora postojati kroz fizičko osiguranje, ograničavanju internetskoga pristupa i IT zaštiti podataka. U modernome svijetu koji je sve više elektronski pravilna IT zaštita često ima važniju ulogu od fizičke zaštite poslovanja banke.

Banka je također izložena potencijalnim prevarama i kriminalnim aktivnostima koje proizlaze iz krađe identiteta i zloupotrebe kartica. Krađa identiteta se najčešće upotrebljava kod podnošenja lažnih zahtjeva za kredit. Krediti koji su plasirani osobama sa lažnim identitetom se ne mogu

188

naplatiti. Zloupotrebe kratica proizlaze iz upotrebe ukradenih kartica ili lažnih kartica koje se upotrebljavaju na bankomatima.

Zadnji element operativnih rizika jeste kontrola poslovnih procesa. U bankarskome poslovanju kontrola poslovnih procesa jeste jasna definicija zaduženja i ovlasti koje su vezane za svako pojedino radno mjesto. S jasno definiranim radnim zadacima jasno se definira mogućnost odlučivanja pojedinih zaposlenika banke. Tako većina banaka ima jasno određene granice odobravanja kredita. Jedan od temelja kontrole jeste i razdvojenost kreditne analize od poslovnih jedinica, na ovaj način se dodaje još jedan nivo kontrole kvalitete plasmana i smanjuje se mogućnost manipulacije plasmanima.

Poseban segment operativnih rizika jeste i računovodstveni rizik koji preklapa operativne rizike proizašle iz ljudskoga faktora i poslovnih procesa. Banka mora imati razvijeni računovodstveni sustav kojim more pratiti promjene i bilanci, ali isto tako i identificirati poremećaje u bilanci koji su nastali pogrešnim knjiženjem.

Pod operativne rizike također ulaze svi troškovi koji su nastali poremećajem u obavljanju poslovanja banke uključujući i rizike pravosuđe i pravnih tužbi. Potresi, poplave, svi ostali oblici nesreća koje imaju egzogeni karakter i koje banka ne može kontrolirati predstavljaju za banku rizik i potencijalni gubitak. Svi gubitci koji mogu nastati iz tužbi koje su podnesene protiv banke ulaze u domenu operativnih rizika. Pravosudni rizike je posebno velik za banku, jer ukoliko pravosuđe ne funkcionira efikasno, banka može biti izložena gubitcima koje mora evidentirati, iako se radi o plasmanima koji su možda adekvatno osigurani.

5. Baselski sporazum

Jedna posebna dimenzija rizika jeste da se rizici ne mogu terotorijalno izolirati. Kako se širi geografsko djelovanje banaka tako se širi i međusobna ovisnost učednika na financijskim tržitima. Upravo zbog toga se je javila potreba za mehnizmom uniformiranja pristupa rizicima. Jedan od temelja zajedničkoga upravljanja rizicima jeste i sporazum koje su postigle međunarodne banke u Švicarskome gradu Baselu. Prvi sporazum je postignut 1988 nazvan Basel I. Drugi sporazum je postignut 1994 i nazvan je Basel II. Treći sporazum Basel III je nastao nakon financijske krize 2008. godine, a postupno se primjenjuje od 2013. do 2019. godine.

Glavna namjera Baselskoga sporazuma jeste da se stvori zajednički set mjera, standarda i principa kojih bih se trebale pridržavati sve svjetske banke. Logika pojedinih sporazuma jeste u tome da bih regulatori zajedno sa bankama trebali kroz bazelski sporazum usaglasiti osnovne fokuse regulative. Nakon toga bih individualni regulatori u svojim zemljama trebali, slijedeći principe Baselskoga sporazuma propisati individualnu regulativu.

Fokus Baselskih sporazuma je na adekvatnosti kapitala i kontroli rizika unutar institucija. Banka bih trebale biti samo regulirajuće i trebale bih imati interne modele preko kojih bi banke same trebale pratiti i kontrolirati rizike. Modeli bih se trebali bazirati na postojećim bazama podataka koje imaju same banke. Fokus baselskoga sporazuma je na sljedećim rizicima:

Kreditni rizik – najvažniji rizik

189

Operativni rizik - loši interni procesi, neadekvatno upravljanja ljudskim resursima, loša informatička podloga

Tržišni rizik - kontrola gubitaka banke zbog nepovoljnih promjena u valutnim tečajevima ili cijenama dionica, obveznica i drugih vrijednosnih papira.

Rizik likvidnosti – nemogućnost plaćanja

Baselski sporazum ima u sebi tri osnovna stupa. Kontrolom i praćenjem svaka od ta tri stupa banka bih zajedno sa regulatorom mogla kontrolirati rizike kojima je izložena. Tri stupa Baselskoga sporazuma su:

Minimalni kapitalni zahtjevi, definirani preko minimalne adekvatnosti kapitala

Nadzor nad bankama, koji bih trebao obavljati regulator

Tržišta disciplina

Konotacije koje sa sobom nosi Baselski sporazum je nemoguće odvojiti od događaja koje je pokrenuo pad investicijske banke Lehman Brothers. Kriza koja je počela u svijetu godine 2008 sa bankrotom Lehman Brothersa je prvo bila financijska kriza u SAD-u. Nakon toga se je financijska kriza proširila na Europu u Aziju. Kako je došlo do nestabilnosti u financijskih institucijama, došlo je i do pogoršanja očekivanja ostalih ekonomskih participanata. Uskoro je došlo do prelijevanja krize iz financijskoga u realni sektor ekonomije. S pogoršanjem stanja u realnome sektoru, došlo je i do pogoršanja kvalitete aktive banaka i ultimativno do kolapsa najvećih svjetskih financijskih institucija.

Logično pitanje koje se nameće jeste: kako se tako nešto moglo dogoditi? U ovome poglavlju smo definirali rizike. Baselski sporazum je napravio mehanizam kako bih trebalo kontrolirati rizike, definirati rizike, pratiti rizike. Samo iz stupova baselskoga sporazuma je jasno da je namjera Baselskoga sporazuma jako dobra, ali da praćenje rizika nije dovoljno. Zato dolazi do promjene definicije kapitala s naglaskom na "kvalitetniji" kapital, tj. kapital sa većim kapacitetom apsorpcije rizika. Minimalna stopa adekvatnosti kapitala ostaje 8% (i za Hrvatsku nakon pristupanja EU), ali se uvode dodatni kapitalni zahtjevi:

dodatni zaštitni sloj kapitala

protuciklički sloj kapitala

dodatni kapitalni zahtjevi za sistemski rizik (sistemski značajne institucije)

Nastaje i novi okvir za upravljanje rizikom likvidnosti

osiguranje kratkoročne likvidnosti,

osiguranje strukturne likvidnosti.

U poglavlju smo često naglašavali da banka treba mjeriti i pratiti rizike, ali to je samo jedna strana novčića. Druga strana novčića jeste ALM odnosno upravljanje bilancom banke. Znati kolika je izloženosti rizicima i pratiti izloženost rizicima ne znači imati i odgovore na probleme koje rizici sa sobom nose. Ozbiljna banka funkcionirao na sljedeći način u dva koraka:

Prati i prepoznaje rizike.

Upravlja bilancom kako bih se izbjegli pojedini rizici prije nego što ugroze poslovanje banke.

Bankarski procesi su spori procesi. Kada banka plasira sredstava na 15 godina, to efektivno znači da banka ima 15 godina u kojima postoji mogućnost da kredit ne bude vraćen. Upravo zato sve strategije koje banka poduzima moraju biti planirane nekoliko godina unaprijed. Ozbiljna banka planira najmanje 5 godina unaprijed i to dinamično. Tako da svaki puta kada dođe do poremećaja u

190

stanju banka automatski prilagođava svoje planove. Samo na ovaj način banka se može susresti sa rizicima. Banka mora paziti da gleda šumu, a ne samo jedno drvo.

Moderne banke su toliko proširile svoje poslovanje da su zaboravile da je osnovana uloga banaka prikupljati sredstava od onih koji imaju višak sredstava i plasirati ih onima koji imaju manjak sredstava. Radi veće zarade banke su počele kršiti temeljna načela vlastitoga poslovanja, fokusirale su se na vlastite poslove i zaradu. Naravno dugoročno nije moguće da banka opstoji ako ne poštuje temeljne principe bankarskoga poslovanja. Upravo tu leži odgovor zašto je i pored baselskoga sporazuma došlo do krize iz 2008 godine.

PITANJA I ZADACI

Što je rizik, a što je neizvjesnost?Kako banka neizvjenost može pretvoriti u rizik? Koje strategije banka može upotrijebiti kako bih se zaštitila od rizika? Zašto politika plaća može smanjiti rizik u banci i koji rizik? Zašto banke najviše pozornosti pridaju kreditnome riziku i riziku likvidnosti? Može li veliko osiguranje plasmana osigurati banci zaštitu od kreditnoga rizika ako postoji veliki pravosudni rizik? Objasnite poveznicu bankarske tajne i reputacijskoga rizika? Sukob intesa obuhvaća koje rizike za banke?Kako rizik ročne strukture može postati cjenovni rizik?Može li banka koja ima u pasivi samo depozite građana imati ujednačenu ročnu strukturu? Ako da kojim strategijama se može napraviti, ako ne zašto ne? Zbog kojega razloga ili pod kojim uvjetom banka može pristati na neusklađenost ročne strukture? Može li banka čiji je tržišni udio 20% imati krizu likvidnosti i da li pod ovim uvjetima kriza jedne banke može postati sistemska kriza? Kojim mjerama banka može ublažiti ili izbjeći napad na banku? Kako monetarna politika utječe na odabir tipa kamatne stope u banci? Kada su tržišne kamatne stope niske banka treba imati kredite sa kakvim tipom kamatne stope? Kada su tržišne kamatne visoke banke treba imati kredite sa kakvim tipom kamatne stope? Koje nivoe upravljanja likvidnosti imamo u banci, koji poslovni dio upravlja sa kojim nivom likvidnosti i kako? Što Bazelski sporazum znači za banke? Da li je Bazelski sporazum uspješan iz perspektive financijske krize iz 2008 godine?

191

II - C) POSLOVNI POTENCIJAL BANAKA (BILANCA)

U OVOME DIJELU:

U ovom poglavlju ćemo analizirati bilancu banke i regulacijske koncepte s posebnim osvrtom na adekvatnost kapitala. U prošlome poglavlju smo vidjeli kako banka donosi poslovne odluke s kojim ograničenjima se susreće. Sada idemo na daljnju razradu regulative koju centralna banka nameće bankama. Regulativa centralne banke direktno uvjetuje konstrukciju aktive i pasive banke. Banka je podložna regulativi centralne banke koju mora ispunjavati.

Adekvatnost kapital predstavlja ultimativni koncept regulative, jer obuhvaća kompletno bilančno i van bilančno poslovanje banke, sve u svrhu određivanja količine kapitala koji je potreba banci kako bi mogla normalno i stabilno poslovati. Regulativa adekvatnosti kapitala diktira veličinu kapitala bankama. Osim adekvatnosti kapitala trebamo razmatrati ćemo i pitanje kvalitete kreditnoga portfelja odnosno koliko su plasmani koje je banka dala dobri.

U ovome poglavlju je važno da:

Shvatite definicije kapitala i karakteristike pojedinih izvora kapital banke. Povežete kako adekvatnost kapitala banke utječe na poslovanje banke. Naučite izračun adekvatnosti kapitala Naučite omjere koji ograničavaju poslovanje banke.

1. Struktura bilance banke

Banka kao i svako drugo poduzeće ima svoju aktivu i svoju pasivu. Karakteristika banka je da u pasivi ima tuđa sredstva koja su joj povjera s namjerom da se dobro upotrijebe. Upravo zato kontrola ponašanja banaka odnosno kako banke upravljaju tuđim novcem je važna jer samo povjerenje između banka i klijenata omogućava stabilno funkcioniranje ekonomije.

Prije nego što krenemo u objašnjenje adekvatnosti kapitala pogledajmo bilancu banke. Prvo ćemo analizirati pasivu, a onda aktivu. Krećemo od pasive jer je to prirodni tok novca, novac ulazi u banku preko pasive i onda se dalje transformira u aktivi kroz kreditne poslove.

Pasiva banke (tj. izvori sredstava) se može definirati kao:

Pasiva = Kb + Dk + Ps

pri čemu su:

Kb – kapital bankeDk – depoziti komitenataPs – prikupljena sredstva (međubankovni izvori).

192

Kb – kapital banke je najkvalitetniji izvor sredstava banke. Pod najkvalitetniji smatramo najstabilniji jer ne može doći do nagloga povlačenja kapital iz banke. Takva destabilizacija poslovanja banke nije u interesu vlasnika, a mogla bi i izazvati i reakciju regulatora. Kapital kao stavka pasive banke su inicijalna sredstva koja su uplatiti dioničari kod osnivanja banke ili dionički kapital, zadržana dobit te zakonske i ostale rezerve. Uplaćeni kapital, zadržana dobit i rezerve ne stvara nikakve troškove poslovanja, tj. ne obračunava se pasivna kamata, budući da dioničari imaju drugačije interese u banci. Kapital banke obično ne podliježe regulativi obvezne rezerve. Uobičajeno je da kapital banke iznosi 5 – 10% ukupnih izvora sredstava. Sama potreba za kapitalom je vezana za regulativu adekvatnosti kapitala.

Dk – depoziti komitenata predstavljaju najznačajniji izvor sredstava u banci. Depoziti komitenata se nazivaju i primarna sredstava jer predstavljaju sredstava koja su „došla u banku“ to jest banka ih nije morala aktivno tražiti. Primarna sredstava obično iznose 60 – 70% izvora sredstava, na njih se plaća pasivna kamata koja predstavlja trošak banke. Ova sredstava najčešće podliježu i regulativi centralne banke. Visina pasivne kamate znatno utječe na visinu kamatne marže, tj. na krajnju cijenu kredita koji se plasiraju klijentima.

Ps – prikupljena sredstva (međubankovni izvori) ili sekundarni izvori financiranja bi trebali sudjelovati sa 15 – 20% u ukupnim izvorima sredstava. Banke međusobno posuđuju slobodna sredstva radi ostvarenja zarade na trenutno slobodnim viškovima sredstava, a tako prikupljena sredstva su vrlo pogodna za prevladavanje povremenih problema s likvidnošću. Međubankovni krediti, a naročito međunarodni krediti su vrlo povoljan izvor sredstava, budući da imaju nisku i prihvatljivu cijenu, često povoljniju od cijene depozita građanstva. Ova sredstava također obično podliježu regulativi centralne banke, iako mogu podlijegati i posebnoj regulativi s obzirom na trajanje i izvor sredstava.

Sada je važno da napravimo stanku i počnemo razmišljati o razumijevanju banke. Bilanca banke je prije svega živo i dinamično biće koje se nikako se može gledati kroz samo jednu točku. Da bi stekli pravo razumijevanje bilance banke potrebno je prije svega razviti razumijevanje i analitički pristup pojavama i promjenama. Pravome bankaru je samo potrebna bilanca banke sa stanjem u dva vremenska razdoblja kako bi znao sve o banci. Iz bilance banke možete znati sve o strategiji, ciljevima, problemima, jakostima i slabostima pojedine banke.

Proces razumijevanja banke je težak i dugotrajan. Da bi se steklo pravo razumijevanje banke potrebno je misliti u više dimenzija i imati konstantan doticaj sa podatcima. Kako je naglasak ovoga dijela knjige na razumijevanju bankarstva početi ćemo sa nekoliko crtica o tome što nam pojedine stavke pasive govore o banci. Gledati samo jednu stavku pasive je pogrešno, stavke pasive treba gledati kao kompleksnu premreženost odnosa. Naravno, koliko god duboko zagrebli uvijek će biti još jedan nivo u kojemu možete ići dublje.

Kapital je potreban bankama radi regulative. Uplaćeni kapital je kao što smo rekli besplatan za banku, ali nije besplatan za dioničare koji traže povrat na svoj uloženi kapital. Dioničari žele da banka ostvaruje što veću dobit, ali isto tako ne žele da samo oni daju sredstava u pasivi banke, jer onda samo oni riskiraju. Naravno ovo prepoznaje i regulator koji sukladno tome traži da banka s obzirom na svoje poslovanje ima određenu količinu kapitala. Nove banke obično imaju veliku količinu kapitala u pasivi, jer nisu još prepoznate od strane potencijalnih klijenata i treba vremena prije nego što steknu pasivu iz primarnih izvora. Razvijene banke imaju stabilne izvore sredstava tako da se s vremenom smanjuje udio kapitala u pasivi banke.

193

Kapital hrvatskih banaka

Agregirani kapital banaka 31.12.2009 (tisuće kuna)

Većinu kapitala čini dionički kapital. Druga najveća stavka je zadržava dobit, zakonske rezerve i statutarne rezerve, ove tri kategorije su samo različiti raspored dobiti iz prijašnjih razdoblja. To može biti indikator da je bankarski sektor imao jako ekspanziju što je naravno uzrokovalo potrebu za zadržavanjem dobiti kako bi se povećala kapitaliziranost

Primarni izvor odražavaju klijente koji su došli samostalno u banku i odlučili toj banci povjeriti višak svojih sredstava. To su klijenti koji su došli u banku bez toga da ih je banka nazvala i pitala da li žele joj povjeriti sredstava. Ovo su dobri klijenti jer omogućavaju banci da dođe do sredstava koje onda banka može dalje plasirati. Takvi klijenti također pokazuju povjerenje prema banci. Problem ovih sredstava je naravno pitanje da li je banka pratila vremenski rok na kojoj su joj povjerena sredstava i na koje je plasirala sredstava. Također da li banka ima planove i opcije ukoliko dođe do nagloga povlačenja tih sredstava.

Sekundarni izvori sredstava su dobri jer imaju jasno označen vremenski rok trajanja i banka preko njih može jasnije planirati svoje poslovanje u aktivi. Ovakvo planiranje izvora sredstava omogućava banci i planiranje aktivnosti u aktivi što je od posebno značaja za poslovanje banaka. Problem sekundarnih izvora sredstava je cijena i pitanje da li će banka moći uvijek imati pristup sekundarnome tržištu. Sekundarni izvori imaju jasno definirano trajanje, ali banka možda ima potrebu za stabilnijim izvorima pasive. Iako primarni izvori ugovorno imaju kraće trajanje, stalni klijenti nakon isteka depozita ponovo oročavaju ta sredstava. Ova pojava (eng. roll over) omogućuje banci da utvrdi koliko su joj primarni izvori stabilni. Stabilnost sekundarnih izvora sredstava je puno više uvjetovana trenutnim tržišnim kretanjima i očekivanjima ostalih participanata. Također u nekim ekonomijama postoje posebna ograničenja na sekundarne izvore sredstava.

Banka koja ima jako puno primarnih izvora je banka koja ima stabilni tržišni udio. Banka koja ima jako puno sekundarnih izvora sredstava je obično banka koja je u procesu agresivne ekspanzije ali je možda isto tako banka koja ne može prikupiti primarne izvore sredstava, što dugoročno nikako nije pozitivno za poslovanje banke. Sjetite se investicijskih banaka iz SAD-a koje su zbog velike količine sekundarnih izvora u pasivi imale velikih problema sa likvidnošću kada je počela kriza 2008 godine. Banka koja ima jako puno kratkoročnih izvora sredstava je banka koja ima problema sa likvidnošću i nestabilna je. Naravno svaki od ovih primjera je samo indikativan i ne mora nužno odražavati stvarno stanje u banci. Za to je potrebna puno dublja analiza svake banke pojedinačno. Upravljanje pasivom banke je puno teže nego upravljanje aktivom. Banka u aktivi ima plasmane klijentima koje ona bira. Banka uvijek može odbiti klijenta u aktivi i može nametati posebne uvijete poslovanja, dok sa pasivom banka ima manje mogućnosti za izbirljivost.

194

Kontrale pasive je teža, primarni izvori sredstava nemaju garanciju stabilnosti i vrlo često je potrebno puno kontrole i pravilnA strategije kako bi banka osigura i povećala stabilnost pasive. Naravno tu je i pitanje cijene. Banka mora pratiti cijenu pasive, jer se preko cijene pasive diktira i cijena aktive. Ukoliko banka daje prevelike kamatne stope u pasivi možda će privući depozite, ali će onda morati dići kamatne stope u aktivi kako bi zadržala profitabilnost. Naravno ovakva strategija će biti uspješna na strani pasive, ali da li će biti uspješna i na strani aktive?

Pasiva hrvatskih banaka

Agregirana pasiva banaka 31.12.2009 (tisuće kuna)

Pasivu banaka najvećim dijelom čine depoziti, što je i normalno. Također vidimo da se u pasivi banaka nalaze i dugoročni krediti kojima banke nastoje poboljšati stabilnost izvora. U pasivi se nalazi i stavka „kamate, naknade i ostale obaveze“, ostale obaveze su obaveze koje nastaju iz redovnoga poslovanja banke, jer i banke moraju platiti komunalije. Važno je istaći da je ovo agregirana bilanca banaka, kada bi pogledali bilancu samo jedne banke jasno bi vidjeli da postoje banke koje u pasivi imaju više kredita nego depozita, ali i da postoje banke koje u pasivi nemaju kredita. Ovaj izbor je naravno stvar poslovne odluke svake pojedine banke.

Krenimo sada na drugu stranu bilance i pogledajmo aktivu.

Aktiva banke sastoji se od plasmana banke, a to su:

Aktiva banke = P + R + O

pri čemu su:

P – plasmani bankeR – regulativaO – ostale stavke imovine banke. Plasmani banke su obično krediti komitentima, krediti bankama i drugim financijskim institucijama, ali i kupljeni vrijednosni papiri kao obveznice i dionice. Sve što banka kupi primljenim sredstvima s namjerom ostvarivanja dobiti jeste plasman banke. Kod kreditiranja komitenti banke su građani, obrtnici, udruge, poduzeća, država.

195

Kreditni plasmani su po obimu i doprinosu profitabilnosti najznačajniji bankarski poslovi u svijetu i u RH. U zemljama EU krediti obuhvaćaju oko 65% aktive, u USA oko 56%. Osnovne karakteristike bankarskih kredita su:

Visoko personalizirani ugovori između banke i zajmotražitelja, predstavljaju direktni odnos između banke i dužnika;

Kreditni plasmani nose najveći dio rizika poslovanja banke; Krediti nose i najveći dio prihoda (60 -70% prihoda); Kreditni proces je složen, zahtjeva više vremena i stručnog rada te uzrokuje određene

troškove; Krediti su nelikvidni plasmani banke, jer imaju jasan plan otplate i banka ih ne može lagano

pretvoriti u likvidnu imovinu. Velike banke su sklonije kreditnim poslovima jer si mogu priuštiti više kreditnog rizika i izloženosti nego male banke. Stoga u značajnijem iznosu odobravaju poslovne i investicijske kredite koji nose veći rizik. Male banke stoga preferiraju ulaganja u vrijednosne papire koji su likvidniji i sigurniji plasmani, a od kredita preferiraju kredite građanstvu te kratkoročne i dobro osigurane potrošačke kredite.

Plasmani banke su prije svega određeni proslovnom strategijom banke. Banka koja želi biti slična investicijskoj banci će kreditirati poduzeća i državu. Univerzalna banka će izabrati između kombinacije kreditiranja građana, poduzeća i plasmana državi. Ovdje upotrebljavamo generički izraz plasmani. Nismo se ograničili na kredite, jer plasmani mogu biti i u vrijednosne papire. Banka sredstva koja prikupi može plasirati u dionice koje mogu ostvariti puno veći prihod od troška sredstava, ali sa sobom nose i visoki rizik.

Primarna uloga banka jeste učestvovati u procesu kreditiranja. Iz makroekonomske perspektive banka treba prikupljati sredstava i onda ih plasirati. Ovaj pristup je suprotan sa mikro ekonomskom perspektivom banke kao poduzeće koje je prije svega orijentirano na dobit. S obzirom na prirodu u razvijenost financijskoga tržišta za banku je možda profitabilnije plasirati sredstva u neke druge instrumente, a ne kredite. Krediti i poslovanje s klijentima je personaliziran proces, čak su i šablonski krediti različiti, jer banke na temelju informacija o klijentu prilagođavaju kamatnu stopu. Tako se na primjer stambeni krediti razlikuju po kamati, trajanju, valuti.

Proces odabira kredita je složen. Radi se o dugoročnim odlukama koje mogu imati kompleksne posljedice za banku. Kredit započinje za zahtjevom i završava sa isplatom, ali od zahtjeva do isplate je složen proces koji zahtjeva znanje, strpljenje i poznavanje klijenta. Tek nakon isplate plasmana nastupa najveći mogući povrat za banku, a to je da plasman neće biti vraćen.

Zadnja karakteristika je da je plasman nelikvidan. Ovo je posebno značajno za poslovanje banke. Kada banka daje kredit ona dozvoljava klijentu da upotrijebi sredstava. Klijenti mogu dobivena sredstava upotrijebiti sukladno ugovoru o kreditu, ali i ta sredstva moraju vratiti sukladno ugovoru o kreditu. To znači da jednom kada banka odobri i plasira sredstava ona više ne može računati na raspolaganje sa time sredstvima. Naravno problem sa pasivom je u tome što banka obično odobrava klijentima iz primarnih izvora povlačenje sredstava uz prethodnu najavu. Zbog ovoga odnosa aktive i pasive, banci je puno lakše izgubiti pasivu, nego naplatiti aktivu.

196

Aktiva hrvatskih banaka

Agregirana imovina banaka 31.12.2009 (tisuće kuna)

Ponovo kao što i očekujemo većinu aktive banaka čine krediti, u prikazanome slučaju 65%. Važna stavka bilance banaka su i plasmani HNB-u koji su dio regulative i čine 12% bilance banaka. Plasmani HNB-u nisu jedina regulativa, to ne možemo znati samo iz ovoga izvještaja. Isto tako plasmani HNB-u ne moraju nužno biti regulativa nego mogu biti i viškovi likvidnosti. Banke nisu ograničile svoje plasmane samo na kredite, nego u aktivi imaju i blagajničke zapise, i druge vrijednosne instrumente koji su kategorizirani u četiri portfelja: trgovački, raspoloživi za prodaju, koji se drže do

Regulativa banke su plasmani koji su determinirani obvezama koja centralna banka nameće bankama. Standardni element regulative su gotovina i depoziti kod centralne banke. I u bilanci HNB-a smo vidjeli stavku ograničeni i blokirani depoziti banka. Ali regulativa nije ograničena samo plasmanima banaka prema centralnoj banci. Regulativa se može odnositi i na plasmane drugom bankama (regulativa o minimalnim deviznim potraživanjima u Hrvatskoj) ili može regulirati plasmane banaka pojedinom sektoru. Tako je u Srbiji kreditiranje građana bilo ograničeno sa 150% kapitala ili regulativa u Rumuniji gdje banke moraju imati najmanje 2% bilance u državnim obveznicama koje se onda mogu upotrijebiti kao zalihe likvidnosti. Svi ovi plasmani ulaze u regulativu banke koja je sastavni dio bilance banaka.

Ostale stavke imovine banke su sve ostale stavke imovine koje su banci potrebne kako bi banka mogla normalno poslovati. Klasičan primjer ovih stavki bi bila ulaganja u materijalnu imovinu i ne materijalnu imovinu banke. Banka mora poslovati na nekome prostoru, pa kupuje ili iznajmljuje poslovne prostore. Također banka mora imati potrebnu informatičku potporu pa ima hardver (materijalna imovina) i softver (ne materijalna imovina) preko kojega obavlja poslovanje.

Stavke bilance koje smo do sada opisali su samo dio ukupne djelatnosti banke i nikako nisu cjelokupna lista svih usluga koje banka pruža. Osim aktivnih poslova (to su poslovi na koje banke naplaćuje aktivnu kamatu i ostvaruje prihode) i koji proizlaze iz strukture aktive, banka obavlja čitav niz ostalih usluga kao što su:

Izdavanje garancija i drugih jamstava, Trgovanje vrijednosnim papirima za vlastiti račun,

197

Trgovanje vrijednosnim papirima za račun komitenata, Usluge čuvanja i skrbi za vrijednosne papire, Obavljanje domaćeg i međunarodnog platnog prometa, Iznajmljivanje sefova, Upravljanje investicijskim i mirovinskim fondovima, Posredovanje pri sklapanju financijskih poslova, Sudjelovanje pri izdavanju i plasiranju vrijednosnih papira, Poslovanje s karticama,

Gornji popis predstavlja usluge banke za koje banka naplaćuje naknadu za njihovo obavljanje. Proces njihovoga knjiženja je također karakterističan. Tako se poslovi kao što su garancije knjiže u van bilancu banke.

Van bilanca banke predstavlja poseban segment poslovanja banke u kojemu se registriraju sve potencijalne obveze i sva potencijalna imovina. Tako se hipoteka na stan knjiži u van bilanci, a u bilanci se knjiži kredit. Ukoliko banka mora aktivirati hipoteku na nekretninu onda se iz aktive briše kredit i nadomješta ga imovina u obliku nekretnine koja je stavljena pod hipoteku.

Određeni poslovi se ne moraju niti knjižiti u banci. Ukoliko klijent dođe sa kešom i naloži plaćanje u inozemstvo, banka će uzeti sredstva i SWIFT-om ih poslati na međunarodni račun. Ovo je usluga koja će biti prikazana na trošku kao trošak SWIFT-a i kao prihod po naknadi za međunarodni platni promet.

U ovome poglavlju mi smo definirali stavke bilance banke. To je samo jedan uvid u poslovanje banke, ali nije dovoljan kako bih se moglo postići razumijevanje i znanje bankarstva. Za razumijevanje bankarskoga poslovanje je potrebno:

Znati poslovne procese i tehnike poslovanja. Većina banaka ima napisane politike i procedure. Kada se zaposlite tražite na uvid sve relevantne politike i procedure vezane za vaše radno mjesto.

Znati knjiženja. Računovodstvene politike su temelj poslovanja i nužan uvjet razvijanja bilo koje nove usluge.

Razumjeti komunikaciju bilance i van bilance. Ponovo računovodstvo banaka. Razumjeti komunikaciju aktive i pasive. Ponovo računovodstvo banaka. Razumjeti temeljne strategije banke. Ovo se može vidjeti iz poslovnoga plana banke,

reklamnih poruka i komunikacije sa menadžmentom. Znanje monetarne politike i kako se provodi monetarne politika. Iz ovoga se može

izračunati kako monetarna politika utječe na bilancu banke. Znanje strukture ekonomije, koji su sektori najrazvijeniji i koji imaju potencijal za razvoj.

Postoji razlog zašto pišemo znati, a razumjeti pišemo razumjeti. Znati znači da smo u stanju objasniti kako se određenim poslovni događaji odvijaju. Razumjeti znači kako naše poslovne odluke i odluke drugih poslovnih jedinica i učesnika u ekonomiji utječu na poslovanje banke.

U sljedećem dijelu ćemo razraditi stavku kapitala banke. Koncepcija i izvori kapital su važni za poslovanje banke, kada budemo razumjeli kapital banke moći ćemo pobliže krenuti u razradu adekvatnosti kapital, regulative koja određuje odnos veličine kapitala sa poslovanjem banke.

2. Adekvatnost kapitala banke

U ovome poglavlju ćemo nastaviti povezivati regulativu centralne banke, veličinu kapitala banke i poslovanje banke. Naglasak će biti na razna ograničenje koje regulator postavlja banci, ali i na

198

regulativu kojom regulator nastoji utvrditi kvalitetu plasmana banke. Osnovne koncepte s kojima ćemo se upoznati su:

Jamstveni kapital i minimalna adekvatnost kapitala Klasifikacija plasmana po rizičnosti i formiranje posebnih rezervi za pokriće rizika Ograničenja izloženosti banke

Svako od ovih regulativa je vezana za kapital banke direktno ili indirektno. Svaka od ovih regulativa ima svoje mjesto kod planiranja poslovanja banke. Iako je ovaj skup regulativa statičan, jer se izračunavaju s obzirom na stanje na dan, vrijednosti pojedinih parametara regulative prije svega treba promatrati dinamično, odnosno s obzirom na sadašnje stanje regulatornih omjera kolika će njihova vrijednost biti u budućnosti nakon što banka izvrši svoje poslovne strategije, ali i kako su se regulatorni parametri kretali u prošlosti.

Definicija: Adekvatnost kapitala je skup izračuna s kojima se definirana potreba za kapitalom s obzirom da poslovanje banke. Adekvatnost kapitala se izračunava na način da se elementi aktive i van bilance banke ponderiraju sa unaprijed određenim faktorima kako bi se dobila njihova ponderirana vrijednost i onda usporede sa postojećim kapitalom

Struktura kapitala:1. Bruto temeljni kapital (osnovni)

2. Odbici od bruto temeljnog kapitala

3. Temeljni (osnovni) kapital (1-2)

4. Bruto dopunski kapital 1 i 2

5. Odbici od bruto dopunskog kapitala

6. Dopunski kapital (4-5)

7. Dopunski kapital koji se uključuje u jamstveni (najviše do visine temeljnog)

8. Bruto jamstveni kapital (3+7)

9. Odbici od bruto jamstvenog kapitala

10. Jamstveni kapital (8-9)

Jamstveni kapitalAdekvatnost kapitala = ------------------------------------- * 100

Ukupno ponderirano poslovanje

Formula za adekvatnost kapitala u brojniku ima stavku „jamstveni kapital“, a u nazivniku „ukupno ponderirano poslovanje“. Razumijevanje adekvatnosti kapitala kao regulative i utjecaj na poslovanje banke zahtjeva definiranje i poznavanje i brojnika i nazivnika. Prvo ćemo krenuti od kapitala banke.

Formula za jamstveni kapital jeste:

Jamstveni kapital = Temeljni (osnovni ) kapital + Dopunski kapital

Minimalnu adekvatnost kapitala određuje centralna banka sukladno svojemu viđenju potrebe za ukupnom kapitaliziranosti bankarskoga sustava. Određivanje adekvatnosti kapitala je vođeno potrebom bankarskoga sustava za stabilnošću. Baselski standard je 8%, ali centralna banka može postaviti puno veće standarde. Promjene u adekvatnosti kapitala za rezultat imaju ili promjene u kapitalu banke ili poslovne prilagodbe koje se onda odražavaju na ponderirano poslovanje banke.

Rizikom ponderirano poslovanje je zbroj knjigovodstvenih stanja odgovarajućih aktivnih bilančnih i vanbilančnih stavki ponderiranih stupnjevima kreditnog, tržišnog i drugih rizika koje je propisalo regulator. To znači da se svaka stavka koja ulazi u izračun adekvatnosti kapitala posebno tretira i

199

množi da ponderom s obzirom na svoje karakteristike. Karakteristike mogu biti: trajanje, valuta, poslovni sektor prema kojemu postoji plasman.

Stupnjeve za ponderiranje rizika određuje centralna banka u Hrvatskoj HNB propisuje pondere ovisno o rizičnosti pozicija koje ulaze u ponderiranu aktivu i ponderirane vrijednosti van bilančnih plasmana. Iznimno banka može uz suglasnost centralne banke primijeniti i druge metode i modele za procjenu kreditnog, tržišnog i drugih rizika, ali samo ukoliko postoji odobrenje regulatora.

Kapital banke je izrazito važan za poslovanje banke. U slučaju izračuna adekvatnosti kapitala postoje jasni uvjeti koje temeljni (osnovni) kapital odnosno njegovi elementi moraju ispunjavati uvjete:

Kapital banke bezuvjetno je nepovratan (dok god banka postoji)

Dionice koje kotiraju na burzi za vrijeme poslovanja banke stoji u cijelosti na raspolaganju za pokriće gubitaka banke.

U slučaju stečaja tj. likvidacije banke kapital banke u cijelosti i bez ograničenja stoji na raspolaganju za podmirenje gubitaka banke nakon što su podmirene obveze prema svim drugim vjerovnicima banke

Sastavni dijelovi temeljnog kapitala:

Uplaćeni kapital ostvaren prodajom dionica: običnih i povlaštenih Rezerve (statutarne i zakonske) formirane na teret dobiti nakon njezina oporezivanja Zadržana dobit proteklih godina. Dobit tekuće godine ako se kapital izračunava tijekom godine te ako je skupština odlučila

da će se ona rasporediti u rezervu, zadržanu dobit odnosno kapital i ako je isto prihvaćeno od HNB-a

Banka ne smije imati u svom temeljnom kapitalu povlaštenih dionica više od 25% svih izdanih dionica.

Centralna banka ima pravo definirati koja od ovih stavki ulazi, a koja ne ulazi u izračun za adekvatnost kapitala. Dobit tekuće godine se obično ne upotrebljava kod izračuna adekvatnosti kapital. Osnovni razlog za to je što banke obično nemaju podatke koje su prošle vanjsku nezavisnu reviziju na kvartalnoj bazi. Zbog toga podatci o dobiti na kraju kvartala mogu biti promijenjeni, pa centralna banke ne želi uključivati takve podatke kod izračuna adekvatnosti kapital.

Jamstveni kapital se izračunava na slijedeći način:Bruto temeljni kapital (osnovni)Odbici od bruto temeljnog kapitalaTemeljni (osnovni) kapital (1-2)Bruto dopunski kapital 1 i 2Odbici od bruto dopunskog kapitala Dopunski kapital (4-5)Dopunski kapital koji se uključuje u jamstveni (najviše do visine temeljnog)Bruto jamstveni kapital (3+7)Odbici od bruto jamstvenog kapitala Jamstveni kapital (8-9)

200

Posebna stavka kapitala jesu trezorske dionice. Trezorske dionice su vlastite dionice banke koje je banka kupila i trenutno ih drži u svojoj imovini. S obzirom da su dionice dio kapitala (a kapital je obveza prema vlasniku) kada banka kupi svoje dionice dobiva se da je banka vlasnica sama sebe. Zato se trezorske dionice odbijaju od vrijednosti temeljnoga kapitala. Ukoliko se trezorske dionice ne bi odbijale banke bi mogla primiti depozit i sa raspoloživim sredstvima sama sebi izdati dionice i na taj način povećati vlastiti kapital povećavajući pri tome adekvatnost kapitala do željene visine.

Banka kada kupi vlastite dionice ona ih kupi po nekoj cijeni, kada ih proda banka ih može prodati po drugačijoj cijeni od kupljene. U tome slučaju banka ostvaruje dobit ili gubitak po trgovanju vlastitim dionicama. Vidljivo je da ova konstrukcija otvara mogućnosti za manipulaciju. Banka ukoliko može predvidjeti kretanje tržišta može kupiti vlastite dionice i onda ih prodati po većoj cijeni dokapitalizirajući sama sebe. Upravo zbog ovih pojava (moralni hazard) kupovina vlastitih dionica je strogo kontrolirana od strane centralne banke i podložna je dodatnoj regulativi. Obično postoji limit koliko trezorskih dionica može imati banka i na koji rok može držati kupljene dionice. Najčešći i vjerojatno jedini opravdani razlog zašto banka kupuje vlastite dionice jeste kupnja dionica kako bi ih isplatila kao nagradu zaposlenicima. Sve ostale transakcije vlastitim dionicama trebale bi podići sumnju regulatora.

Temeljni kapital ima i svoje odbitke koji nastaju zbog poslovanja banke, naravno najopasnija odbitna stavka jeste gubitak iz tekuće ili iz prošlih godina.

Odbici od bruto temeljnog kapitala:

Gubici proteklih godina – ne moraju se pokrivati ali se odbijaju Gubitak tekuće godine Kapitalni gubitak – npr. Banka je kupila vlastite dionice i prodali ih po manjoj vrijednosti Goodwill, licence, patenti i zaštitni znakovi Stečene vlastite dionice koje se uključuju u temeljni kapital (trezorske dionice) Neotplaćeni iznos kredita kojim su otkupljene dionice banke koje se uključuju u temeljni

kapital banke te jamstva za takve kredite Svako smanjivanje kapitala samo po sebi je negativno za banku, jer smanjuje adekvatnost kapitala. Upravo zato je kontinuirano uspješno poslovanje banke ne samo cilj kojemu treba težiti nego predstavlja imperativ poslovanja kako bih se mogla zadovoljiti regulativa. Ako banka raste, rasti će i kapitalni zahtjevi, banka to mora pratiti adekvatnom kapitalizacijom. Ukoliko dobit ne prati rast aktive padati će adekvatnost kapitala, s negativnim poslovanjem pad adekvatnosti kapitala će biti još veći dovodeći banku u probleme i potencijalno nepoštivanje regulative. Upravo zato je čest slučaj da banke koje agresivno rastu trebaju dokapitalizaciju.

Dobit koju banka ostvaruje može se rasporediti na razne načine, najpoznatiji i vlasnicima najbolji način jeste isplata dividende, ali kod isplate dividende postoje dva temeljna ograničenja. Prvo ograničenje jeste da se dobiti mora upotrijebiti kako bi se osigurala adekvatna kapitaliziranost u budućem razdoblju. Drugo ograničenje su nametnute zakonske rezerve, po kojima je banka dužna jedan dio dobiti zadržati i staviti ih u rezerve. Zakonom o trgovačkim društvima banka je dužna u zakonske rezerve staviti dvadeseti dio dobiti tekuće godine (5%), umanjene za iznos gubitaka prethodne godine sve dok te rezerve zajedno s kapitalnom dobiti ne dosegnu visinu od 5% temeljnog kapitala ili statutom određeni veći dio tog kapitala.

Dodatne rezerve koje banka možda mora osigurati mogu proizlaziti iz rezervi koji se moraju zadržati po statutu banke koje se naravno zovu statutarne rezerve. Također postoji mogućnost da banka s obzirom na prošlo i buduće poslovanje želi napraviti dodatne rezerve. Skupština dioničara može temeljem odredbi statuta u ostale rezerve iz dobiti rasporediti najviše polovinu dobiti tekuće godine prije toga treba pokriti gubitke iz ranijih godina i izdvojiti sredstva za zakonske i statutarne rezerve. Zakonske i statutarne rezerve naravno ostaju dio kapitala koji se upotrebljava kod izračuna adekvatnosti kapitala. Kada je kapitalom zadovoljeno buduće poslovanje, namirene rezerve, banka može ostatak sredstava isplatiti kao dividendu dioničarima.

201

Primjer regulative iz prošlosti: Dodatne rezerve za opće bankovne rizike zbog brzoga rastaDodatni rizici mogu nastati kao posljedica naglog rasta bilance i izvanbilančnih aktivnosti. Obvezu formiranja i održavanja rezervi za opće bankovne rizike ima banka koja u tekućoj godini (prvom revidiranom godišnjem izvješću) ostvari rast ukupne izloženosti veći od 20% u odnosu na prethodnu. Ovaj postotak naravno određuje regulator.Rezerve se formiraju iz dobiti u kojoj je ostvaren rast izloženosti zbog koje je potrebno formirati ove rezerve sve dok se ne dosegne propisana razina rezervi, banka ne smije vršiti isplatu dividende na redovne dionice (iz dobiti tekuće godine, zadržane dobiti i rezervi) osnovicu za formiranje rezervi za opće bankovne rizike čine ukupni bruto plasmani i potencijalne obveze, koji se raspoređuju u rizične skupine (bez umanjenja za iznos rezerviranja za identificirane i neidentificirane gubitke), uvećano za vlasnička ulaganja i ostalu financijsku imovinu koja se drži radi trgovanja ili kao imovina raspoloživa za prodaju ili za izvanbilančna potraživanja.Rezerve za opće bankovne rizike – progresivna skala

Posebno je važno istaknuti računovodstvenu komunikaciju između stavki kapitala. Tako kod formiranje općih rezervi koje idu u rezerve se ne mogu prenositi u zadržanu dobit ili druge vrste rezervi prije isteka tri godišnjeg razdoblju. Banka kada dobit rasporedi u zadržanu dobit ona stavlja mogućnost da tu dobit u budućnost isplati, ukoliko joj regulativa i zakonsko okruženje to budu omogućavali banka može dobiti iz prijašnjih godina isplatiti dobit. Sredstava koja banka raspoređuje u rezerve banka „stavlja na stranu“ za buduće potencijalne probleme. Centralna banka prima izvještaje o stanju u kapitalu i ograničava i prati premještanje iz jedne stavke kapital u drugu. Centralna banka neće dozvoliti banci da jednostavno prebacuje novac iz jedne kategorije kapital u drugu.

Izuzetak – banka nije dužna formirati rezerve za opće bankovne rizike ako u godini u kojoj je ostvarila rast izloženosti veći od 20% i tri godine nakon toga ima odgovarajuću stopu adekvatnosti kapitala i to:

Tablica 18: Adekvatnost kapitala i rast izloženosti

godišnji rast izloženosti minimalna stopa adekvatnosti kapitala

do 20% 12%

od 20-30% 14%

od 30-40% 16%

od 40-50% 18%

od 50% - 20%

Temeljni kapital jeste upravo što mu i naziv govori, on predstavlja temelj poslovanja banke: vlasništvo dioničara, dobiti koju su dioničari odlučili da nastave oplođivati u banci i rezerve koje je zakon nametnuo. Ovo su osnove kapitala, ali nikako nisu jedine stavke koje mogu činiti kapital, niti je dobit iz tekuće godine i nova emisija dionica jedini način da se poveća kapital banke. Upravo zato postoje i druge, šire definicije kapitala koje obuhvaćaju razne financijske instrumente. Tako da razlikujemo Dopunski kapital I i Dopunski kapital II (eng. Tier I, Tier II capital).

202

Dopunski kapital je proširenje temeljnoga kapitala koji u sebi može sadržavati instrumente koji imaju karakteristike i vlasničkih i dužničkih financijskih papira. Temeljne karakteristike vlasničkih papira jesu da se dopunski kapital knjiži pod kapitala. Temeljne karakteristike dužničkih papira jesu ugovoreni prinos i potencijalni rok trajanja.

Dopunski kapital I po strukturi:

Uplaćene kumulativne povlaštene dionice Posebne rezerve za neidentificirane gubitke Hibridni instrumenti Podređeni instrumenti

Preferirane dionice se razlikuju od običnih dionica po nekoliko karakteristika, prva i najvažnije jeste da povlaštene dionice sa sobom ne moraju nužno nositi i vlasnička prava, to znači da vlasnik povlaštenih dionica nema pravo glasanja na skupštini dioničara.

Povlaštene dionice se zovu povlaštene ne zato što imaju veću moć odlučivanja kod poslovnih odluka od običnih dionica nego zato što su povlaštene u odnosu na isplatu dividende. Tako se kod isplate dividende, dividenda se prvo isplaćuje vlasnicima povlaštenih dionica. S obzirom na isplatu dividende povlaštene dionice se dijele u kumulativne i ne kumulativne. Kod kumulativnih dividenda je zagarantirana i ukoliko ne dođe do isplate dividende ona se akumulira i prenosi u sljedeću godinu ili sljedeće razdoblje isplate.

Hibridni i podređeni instrumenti su oblici kredita koji se knjiže u kapital. To su krediti koji imaju svoj rok trajanja, kamatu i otplatni plan. Ovakvi instrumenti graniče sa derivatskim instrumentima po svojim karakteristikama i zato je njihova upotreba pod nadzorom centralne banke. Centralna banka obično ograničava koji postotka u ukupnome kapitalu mogu imati preferirane dionice, hibridni i podređeni instrumenti kako ne bi došlo do zloupotrebe tih instrumenta.

Važno je znati karakteristike hibridnih i podređenih instrumenata kako bi ih mogli bolje razumjeti. Hibridni instrumenti imaju značajke kapitala i značajke obveza banke, regulatori im obično pripisuju sljedeće karakteristike:

Neosigurani su (banka ih izdaje, ali za njih ne daje jamstvo, hipoteku i slično) Služe za pokriće gubitaka iz tekućeg poslovanja, a isto tako u stečaju ili likvidaciji Isplata ili otkup prije dospijeća nisu mogući, osim u slučaju pretvaranja ovih instrumenata u

obične dionice banke Rok dospijeća je unaprijed određen i obično duži od 5 godina Ako se adekvatnost kapitala smanji ispod zakonom utvrđene visine, ali iznad određene

granice koji propisuje centralna banka u posebnim slučajevima, banka ne može isplatiti kamate, naknade i slično po tim instrumentima

Ako adekvatnost kapitala padne ispod određenoga postotka i dioničari ne izvrše uplatu u roku od 90 dana, hibridni instrumenti se pretvaraju u dionice.

Vidimo kod hibridnih instrumenata karakteristike kredita, imaju rok trajanja (duži od 5 godina) i isplaćuju kamatu. Trajanje hibridnih kredita je jako važno, jer se na ovaj način sprječava mogućnost da banka kratkoročnim kreditima od drugih banaka poveća svoju adekvatnost kapitala. Kapital banke prije svega treba biti najstabilniji izvor financiranja banke. Upravo zato hibridni instrumenti u svojom karakteristikama moraju imati sličnost sa dugoročnim izvorima financiranja. Slična pravila vrijede i sa podređene instrumente koji također imaju svoje posebne karakteristike. Podređeni instrumenti služe prikupljanju sredstva i moraju ispunjavati uvjete:

Neosigurani su, u cjelini uplaćeni i isplaćuju se u stečaju tek nakon podmirenja obveza prema drugim vjerovnicima.

Služe za pokriće gubitaka tek u stečaju, a ne za vrijeme redovnog poslovanja( ne za tekuće gubitke kao npr. hibridni instrumenti).

203

Isplata ili otkup prije dospijeća nisu mogući, osim u slučaju pretvaranja ovih instrumenata u dionice banke.

Regulacija dopunskoga kapital se pokazuje i u odbicima od dopunskoga kapitala. Odbitci od dopunskoga kapitala su vrlo slični sa odbitcima od temeljnoga kapitala. Tako banka mora odbiti svoje povlaštene trezorske dionice. Logika ovoga odbitka je ista kao i kod običnih dionica, a to je da se izbjegne mogućnost da banka dokapitalizira samu sebe.

Odbici od bruto dopunskog kapitala:

Stečene vlastite kumulativne povlaštene dionice (trezorske) Iznos posebnih rezervi za neidentificirane gubitke Podređeni instrumenti koji se ne uključuju dopunski kapital Potraživanja i potencijalne obveze osigurane hibridnim i podređenim instrumentima banke,

ali najviše do iznosa u kojem se ti instrumenti uključuju u jamstveni kapital Neotplaćeni iznos kredita ili iznos izdanih jamstava za kupnju kumulativnih povlaštenih

dionica banke Iznimka: kumulativne povlaštene dionice banke:

Rok dospijeća duži od 5 godina i unaprijed određen Kod izračunavanja jamstvenog kapitala posljednjih pet godina prije njihova dospijeća,

nominalni iznos umanjuje se s 20% kumulativnim godišnjim odbicimaU odbitne naravno ulaze u rezerve koje banka mora napraviti. Zadnja stavka liste odbitaka je također posebno interesantna, a to su neotplaćen i iznos kredita za kupnju povlaštenih dionica. Ovdje ponovo na vidjelo izlazi inzistiranje centralne banke na kvaliteti ne samo kapitala, nego i izvora sredstava za kapital banke. Regulator ne dozvoljava da se banka dokapitalizira kreditiranjem. Razlog je ponovo isti, jer postoje mehanizmi da banka preko kreditiranja dokapitalizira samu sebe.

Dopunski kapital I predstavlja samo prvi dio dodatnih mehanizama preko kojih banka može povećati svoj kapital. Kod dopunskoga kapitala postoji i drugi nivo mehanizama koji ulaze i dopunski kapital II.

Dopunski kapital II se po strukturi sastoji se od podređenih instrumenata koji su definirani kao financijski instrumenti bez obzira na to u kojem su obliku i kojeg naziva, a izdaju se u svrhu prikupljanja sredstava (specifične obveznice).

Podređeni instrumenti koji ulaze u dopunski kapital II moraju biti raspoloživi kako bi mogli postati dio osnovnog kapitala banke i tako biti u mogućnost apsorbirati gubitke, ako to regulator dozvoljava u slučaju da stopa adekvatnosti kapitala padne ispod 75% zakonom propisane stope.

Financijski instrumenti koji ulaze u dopunski kapital II moraju zadovoljavati sljedeće kriterije:

Neosigurani su (banka ih nije dodatno osigurala vlastitim jamstvima, hipotekom) U cjelini su uplaćeni, a u stečaju tj. likvidaciji banke se isplaćuju tek nakon podmirenja

obveza prema svim drugim vjerovnicima Imaju originalni rok dospijeća od najmanje dvije godine i neotplativi su prije dogovorenog

datuma otplate Kamata niti glavnica ne mogu biti isplaćeni (čak i po dospijeću) ako takvo plaćanje znači da

će banka smanjiti ili zadržati stopu adekvatnosti kapitala ispod zakonskog minimuma.

I kod dopunskoga kapitala II kao i kod dopunskog kapitala I vidimo da postoje karakteristike i vlasničkih i dužničkih instrumenata. Naravno i za dopunski kapital I i II vrijedi da se naknade po ovim instrumentima ne mogu isplaćivati sve dok banka ne posluje sa dobiti.

Nakon ovih definicija dolazimo do mogućnosti da definiramo bruto jamstveni kapital i to kao:

204

NETO TEMELJNI KAPITAL + NETO DOPUNSKI KAPITAL DO VISINE TEMELJNOG KAPITALA = BRUTO JAMSTVENI KAPITAL

Odbitne stavke od bruto jamstvenog kapitala se mogu grupirati kao odbitci u pravnim osobama u kojima banka ima značajan udio u vlasništvu. Obično se uzima postotak veći od 10%. Napomenuli smo da je banka institucija koja se bavi prikupljanjem sredstava kako bih izdavala kredite. Vlasništvo nad drugim poduzećima nije svrha banke kao financijske institucije. Naravno zbog poslovnih odluka moguće je za banku da dođe do vlasništva u drugim poduzećima. Centralna banka obično traži da se ovakva vlasništva odbiju od kapitala, odnosno da se taj element aktive banke jednostavno eliminira iz kapitala. Logika ovakve regulative je izrazito poslovna. Banka treba kapital iz perspektive regulatora kako bi mogla osigurati stabilnost svojega poslovanja koje se mjeri adekvatnosti kapitala. Ukoliko je banka vlasnik dijela drugoga poduzeća banka automatski preuzima na sebi i poslovni rizik uspješnoga poslovanja toga poduzeća. Ukoliko poduzeće ne bude dobro poslovalo i ode u stečaj banka će imati gubitak po tome ulaganju. Centralna banka prije svega nastoji izbjeći ovakve mogućnosti. Najbolji način da se to postigne jeste da banka automatski isključuje vlasništvo u drugim poduzećima i de facto ga tretira kao da je izgubila taj novac odbijajući ga od kapitala, ali to je samo teoretski slučaj, jer mnoge banke aktivno špekuliraju sa vlasničkim papirima.

Ovo poglavlje je obilovalo definicijama. Razlog tome je što smo nastojali predočiti važnost kapitala banke, ali isto tako i raznolikost stavki koje ulaze u kapital banke. Razumijevanje kapitala i izvora kapitala je temelj razumijevanja banke. Najvažnije što ste trebali naučiti iz ovoga poglavlja jeste da centralna banka traži da vlasništvo banke bude transparentno i jasno definirano. Samo preko jasnih izvora kapitala banka može i jasno poslovati.

U sljedećem poglavlju prelazimo na nazivnik izračuna adekvatnosti kapitala, a to je ponderirano poslovanje banaka. Ponderirano je jer svaka stavka aktive nama istu vrijednost kod izračuna adekvatnosti kapitala.

3. Ponderirano poslovanje banaka

Poslovanje banke nije jednoznačno i nema svaka imovina banke iste karakteristike kao niti isti rizik za banku. Poslovi koje banka izvršava su kompleksni i multidimenzionalni. Zato je potrebno naći način da se svaki plasman posebno kategorizira s obzirom na svoje karakteristike sa svrhom da dobije zajednički mehanizam kako bi se različiti plasmani mogli usporediti.

Temelj logike adekvatnosti kapitala jeste da je poslovanje banke rizično i da ukoliko banka ne dobije povrat svojih sredstva, banka će imati trošak koji će joj smanjiti dobit. Gubitak dovodi do smanjenja kapitala. Zbog ovoga svaki plasman za banku predstavlja potencijalno smanjenje kapitala. Banka u svaki plasman treba ugraditi i jedan dio kapitala kao potencijalni očekivani gubitak. Zato regulator propisuje adekvatnost kapitala, odnosno koliko je kapital adekvatan s obzirom na poslovanje banke. Istovremeno regulator propisuje i različito ponderiranje stavki aktive.

Klasifikacija plasmana po rizičnosti i njihovo rezerviranje predstavlja temelj kreditnoga rizika. Kada banka daje kredit ona se nada da će taj krediti biti i vraćen, ukoliko kredit ne bude vraćen banke mora podnijeti taj gubitak. Plasman koji ne može biti vraćen je trošak i smanjuje dobit banke. Kontrola kvalitete kredita po sebi predstavlja temelj kontrole troškova banke.

Kako bi se smanjio rizik poslovanja i „nametnula“ diversifikacija poslovanje bankama centralne banke često imaju regulativu kojom se definira maksimalna izloženost banke prema pojedinim klijentima ili prema pojedinim grupama klijenata. Ovakvi omjeri se izražavaju kao postotak

205

kapitala. Na ovaj način izloženost banke je ograničena s količinom kapitala koju banka ima. Promjene kapitala vode i ka promjenama moguće izloženosti.

Već smo napomenuli da banka treba promatrati regulatorne omjere iz dinamične perspektive. Kada banka pogleda stanje bilance na pojedini dan banka može utvrditi kolike su vrijednosti pojedenih regulatornih omjera. Ovakva analiza odgovara na pitanje da li banka poštuje regulativu centralne banke. Sljedeći korak je utvrđivanje poslovnih planova za neko buduće razdoblje. Ovim se dobiva konstrukcija i struktura bilance banke u budućnost. Sada se ponovo izračunavaju buduće vrijednosti regulatornih omjera s obzirom na planirane poslovne aktivnosti. Zadnji korak je naravno pitanje da li su buduće vrijednosti regulatornih omjera zadovoljavajuće i da li su sukladne politikama banke. Ukoliko nisu potrebno je promijeniti neke od varijabli: kapital ili poslovne aktivnosti. Ovim je opisan proces optimalne kontrole bilance banke s obzirom na ograničenja regulative.

Već smo rekli da je bilanca banke živo biće koje se kreće kroz vrijeme. Planiranje i kontrola bilance iz perspektive regulatornim omjera je samo jedan od oblika kontrole poslovanja banke. Naravno najvažnija varijable po kojoj treba optimizirati bilancu jeste dobit banke. Da bi smo mogli optimizirati bilancu s obzirom na regulativu potrebno je prvo znati i razumjeti regulativu. Zato krećemo od adekvatnosti kapitala.

Krenimo odmah sa primjerom analize. Uzmimo dva kredita: minus po tekućem računu i stambeni kredit. Koja je razlika? Dvije osnovne razlike su kamatna stopa i trajanje. Svaki puta kada netko primi plaću u tome trenutku se smanji njegov minus na tekućem računu. Što ako klijent ostane bez posla, kako će se banka naplatiti? Stambeni kredit je često dugoročan, odnosno može trajati i do 30 godina. Vrijeme od 30 godina je jako dugačko i postoje mnoge mogućnosti da taj kredit za banku postane loš. Ali ovaj kredit je osiguran hipotekom na nekretninu, tako da se banka može naplatiti prodajom stana ukoliko isplata kredita nije redovita. A što ako sudovi nisu funkcionalni i sudski proces traje nekoliko godina? Koji od ova dva kredita je opasniji za banku? Koji od ova dva kredita treba više i pozornije pratiti? Odgovore na ova pitanja nastoji dati adekvatnost kapitala. Svaki element aktive se prilagođava kako bi se izračunala kolika je potencijalna izloženost kapitala s obzirom na taj plasman. Odnosno koliko pojedini plasman ugrožava kapital banke.

Plasmani se naravno razvrstavaju po riziku. Tako da rizičniji plasmani imaju veće pondere jer predstavljaju veći rizik za dobiti banke i tako indirektno i za kapital banke. Plasmani s malim rizikom imaju manje pondere, jer manje ugrožavaju dobit i kapital banke.

U poslovanju banke postoje elementi u imovini banke koji nikako ne ugrožavaju poslovanje banke i za banku ne predstavljaju nikakav rizik. Takva imovina ili ne ulazi u izračun adekvatnosti kapitala ili za ponder ima vrijednost 0, na primjer keš. Kod adekvatnosti kapitala također postoji mogućnost dvostrukoga računovodstva, a to je da stavke koje se odbijaju od bruto jamstvenoga kapitala također uđu u ponderiranu aktivu. Takva imovina se isključuje iz procesa ponderirana aktive. U ponderiranu aktivu se ne uključuju one stavke koje umanjuju jamstveni i temeljni kapital kao npr:

nematerijalna imovina u obliku licenci, patenata i goodwilla neotplaćeni iznos kredita danih za kupnju dionica ulaganje u druge banke i druga poduzeća koja se odbijaju od bruto jamstvenoga kapitala.

206

Ponderiranje bilančne aktive – primjer Hrvatske:1. Ponder 0% - nema rizika

Novčanice (novac na žiro računu), kovanice i plemenite kovine Potraživanje od HNB (i središnjih banaka država OECD….) Potraživanja od Republike Hrvatske i potraživanja osigurana

garancijama i vrijednosnim papirima Republike Hrvatske, s rokom dospjeća ispod tri godine

Potraživanja pokrivena depozitima do razine depozita2. Ponder 20%

Potraživanja od Republike Hrvatske kao i potraživanja osigurana garancijama ili vrijednosnim papirima s rokom dospjeća preko tri godine

Potraživanje za koje je uvjetnu garanciju izdala Republika hrvatska Sredstva po viđenju i oročeni depoziti kod inozemnih banaka koje

imaju primjereni stupanj kreditne sposobnosti Potraživanja od inozemnih i domaćih banaka kao i potraživanaj

osigurana garancijama i jamstvima tih banaka ako imaju primjereni stupanj kreditne sposobnosti

Potraživanja od hrvatskih županija ili potraživanja osigurana garancijama županija (i Grad Zagreb)

3. Ponder 50% Potraživanja od domaćih banaka te potraživanja osigurana

garancijama ili jamstvima tih banaka Potraživanja osigurana primjerenim zalogom imovine dužnika u

Do sada smo spominjali ponderirano poslovanje banke. To ćemo sada razdvojiti na bilančne i van bilančne stavke. Bilančne stavke imaju svoje zadane pondere i njihova ponderirana vrijednost se dobiva tako da se bilančna vrijednost pomnoži sa unaprijed određenim ponderom, primjere smo dali u okviru. Van bilančne stavke predstavljaju potencijalnu imovinu i potencijalne obveze. S obzirom da se radi o potencijalnim stavkama bilance za potrebe izračuna adekvatnosti kapitala se radi dvostruko ponderiranje. Van bilančne stavke se prvo množe sa konverzijskim faktorom, nakon toga se ponderiraju sa ponderom za izračun adekvatnosti kapitala.

Razumijevanje adekvatnost kapitala je ključno za razumijevanje poslovanja svake banke i zato trebamo riješiti nekoliko primjera. Krenimo prvo sa generičkim primjerom, a onda ćemo preći na primjer iz stvarnoga svijeta.

207

Primjer: Ukupna aktiva = 1000

100 ostalo – ne ulazi u izračun100 novac 0% 0200 kredit 50% 100600 kredit 100% 600 1000 700 - ponderirana aktiva

Banka ima aktivu 1000. Ponderirana aktiva ima vrijednost 700 i manja je od ukupne aktive, razlog tome su značajne stavke novca i ostale imovine koja ne ulazi u izračun adekvatnosti kapitala. Imamo dvije skupine kredita, prva skupina ima ponder 50%, a druga ima ponder 100%. To znači da ukoliko je minimalna adekvatnost kapitala 10% za prvu skupinu kredita banka će morati imati najmanje 10 kapitala (10% od 100 kolika je ponderirana vrijednost), a za drugu skupinu kredita banka će morati imati najmanje 60 kapitala (10% od

Primjer nam pokazuje da se različiti krediti tretiraju na različite načine. Odnosno za pojedine skupine kredita centralna banka će tražiti različitu veličinu kapitala. Ukupni zbroj kredita je 800. Ukoliko su svi krediti u skupini koja se ponderira sa 50% banka će trebati 40 kapitala (800*0.5*0.1) ako je potrebna stopa adekvatnosti kapitala 10%. Ukoliko su svi krediti u skupini koja se ponderira sa 100% banka će trebati 80 kapitala kako bih zadovoljila adekvatnost kapitala od 10%. Jasno je da adekvatnost kapitala određuju i strateški odabiri banke. Ukoliko banka preferira kreditiranje sektora za koje regulator traži manju adekvatnost kapitala, banka će moći ostvariti veću adekvatnost kapitala ili će joj trebati manje kapitala kako bih zadovoljila potrebe regulative. Razliku za potrebama kapitala ćemo najbolje uočiti na primjeru iz stvarnoga svijeta.

Pogledajmo sada primjer iz stvarnoga svijeta. OTP banka ima manju aktivu za 2 milijarde hrk od HPB banke. OTP banka ima 30% veći kapital. Znači OTP banka ima manju aktivu, a veći kapital. Istovremeno adekvatnost kapitala im se razlikuje samo 1.1% u korist OTP banke. Razlike između adekvatnosti kapitala, aktive i veličine kapitala su nesrazmjerne.

26) Slika: Primjer razlike adekvatnosti kapitala: www.hnb.hrREVIDIRANI PODACI ZA BANKE, ŠTEDNE BANKE I STAMBENE ŠTEDIONICE, na dan 31. prosinca 2008. Izvor HNB u tisućama kuna i postocima

Naziv institucije Ukupna aktiva

Klasične vanbilančne stavke (IBS)

Stopa adekvatnosti kapitala

Osnovni kapital

Dopunski kapital I

Jamstveni kapital

OTP BANKA HRVATSKA d.d. 12.873.970 1.228.637 12,28 1.409.756 37.449 1.442.078

HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. 14.639.135 2.344.410 11,19 903.846 310.000 1.155.900

Gornji primjer najbolje ilustrira što znači odabir poslovanja za adekvatnost kapitala banke. Stopu adekvatnosti kapitala ne određuje veličina aktive niti veličina kapitala. Stopu adekvatnosti kapitala prije svega određuju poslovne odluke banke, koje se onda manifestiraju u ponderima koji moraju biti upotrijebljeni kod izračuna adekvatnosti kapitala. Regulator je sam procijenio koji sektori i koji oblici plasmana su rizični. Sukladno tome regulator je odredio pondere za adekvatnost kapitala. Ovi ponderi su poznati bankama i banke same mogu odrediti kakva im je sastav bilance u odnosu na pondere koje je propisao regulator.

Adekvatnost kapitala ultimativno određuje uprava i menadžment banke koji donose strateške odluke. Regulator promatra ekonomiju i sukladno tome određuje bankama za koju vrstu poslova postoje veće potrebe za kapitalom.

Ovo poglavlje je centralno poglavlje u procesu razumijevanja banaka. Znati regulativu adekvatnosti kapitala i razumjeti kako se preko plasmana banke može primijetiti stopa adekvatnosti kapitala banke predstavlja prvi korak ka upravljanju bilancom banke. Svatko tko teži odgovornijoj poziciji u

208

banci MORA znati odnos poslovanja i adekvatnosti kapitala. Najlakši način da banka uđe u probleme u poslovanju jeste da menadžment banke kod donošenja poslovnih odluka zanemari utjecaj tih odluka na adekvatnost kapitala.

Iako je ovo poglavlje bilo relativno suhoparno nikako nemojte podcijeniti važnost adekvatnosti kapitala. Regulativa kojom se određuje adekvatnost kapitala predstavlja najobuhvatniju i najkompleksniju regulativu, zato razumijevanje adekvatnosti kapitala predstavlja vrhunac razumijevanja bilance banke. Adekvatnost kapitala također treba promatrati u vremenskome kontekstu. Adekvatnost kapital se izračunava u jednoj vremenskoj točci. Svaka banka bi trebala pogledati sadašnje stanje, predvidjeti buduće stanje i onda usporediti do kojih promjena u adekvatnosti kapitala dolazi zbog provođenja poslovnih odluka banke.

U sljedećem poglavlju ćemo nastaviti našu analizu regulative banke. Osvrnuti ćemo se na procjenu rizičnosti plasmana, formiranje rezervi i izloženost banke. Ove tri regulative su vezane za poslovanje banke i odluke banke kome plasirati svoje sredstava. Kako je poslovanje rizično svaki puta kada banka plasira sredstava postoji mogućnost da banka ne dobije ta sredstava nazad. U tome slučaju banka mora praviti rezervacije koje su trošak. Jedna od načina da se loše poslovanje izbjegne jeste i adekvatno proširenje posla na što više i što različitije klijente kako bi se izbjegla koncentracija izloženosti banke.

1.1. Procjena rizičnosti plasmana i formiranje pričuva

Adekvatnost kapitala je bila vezana za ukupnu strukturu poslovanja banke. S obzirom da poslovanje banke sa sobom nosi rizike regulator traži da vlasnici banke za te rizike jamče sa svojim novcem odnosno kapitalom banke. U ovome poglavlju ćemo se upoznati sa kvalitetom plasmana, kako kvaliteta plasmana utječe na dobit banke i na kraju ćemo se poznati koje su opće smjernice kako banka može popraviti kvalitetu plasmana.

Kvaliteta plasmana je vezana za kreditni rizik, odnosno za sposobnost klijenta da vrati kredit ili obavezu koju ima prema banci. Ukoliko banka ne uspije dobiti povrat svojega plasmana, banka će imati trošak. Troškovi po lošim plasmanima se dijele na troškove za identificirane i ne identificirane gubitke.

Ovdje se primarno radi o kreditnome riziku to jest riziku koji obuhvaća sposobnost i vjerojatnost da li će druga strana uspjeti vratiti plasman banke. O pitanjima i problemima koji su vezani za kreditni rizik smo se bavili u poglavlju o rizicima. U ovome poglavlju ćemo se samo osvrnuti na sam proces kako nastaje trošak po lošim plasmanima.

Banka kao institucija koja je orijentirana na stvaranje profita želi imati što manje troškove i što veće prihode. Kako loši plasmani mogu predstavljati velike i značajne troškove poslovanje banke, banka naravno žele imati što manje loših plasmana kako bih imala i što manje troškove. Pitanje koje se nameće samo po sebi jeste: kako osigurati da banka ima objektivan i fer kriterij kod određivanja koji je plasman loš? Ovdje naravno ulazi regulator koji nameće svoju definiciju lošega plasmana za banku.

Kriterij lošega plasmana koji se obično upotrebljava jeste broj dana kašnjenja u odnosu na prošlu ratu; iako i ovdje postoje iznimke i ograničenja. Regulator nastoji jasno definirati koje uvjete klijent mora zadovoljavati kako bi imao adekvatan bonitet sa bankom. Regulator također propisuje i koji uvjeti moraju biti zadovoljeni kod individualnoga plasmana da bih se taj plasman smatrao dobrim.

Kod poslovanja sa građanima broj dana kašnjenja pojedine rate se obično smatra najboljim pokazateljem kvalitete plasmana. Rate kredita građana su obično mjesečne. Ukoliko građani ne plaćaju kredite na vrijeme dvije ili više rata koje nisu plaćene jasno govore da postoje problemi.

209

Ovaj kriterij je teže primjenjivati na poslovanje s poduzećima, jer poduzeća mogu imati kredite s ratama svakih 3 ili 6 mjeseci. Dok kod građana vrijeme između dvije rate je obično 30 dana, kod poduzeća može biti i 180 dana, upravo zato regulatori često za poduzeća prave puno kompleksnije i preciznije kriterije definiranja koji su plasmani dobri, a koji su plasmani loši. Bankama se također ostavlja mogućnost i da sama kreiraju vlastite politike kojima se dodatno kontrolira kvaliteta plasmana. Kada regulator posjeti banku radi kontrole banke, regulator će kontrolirati da li banka poštuje regulativu centralne banke, ali i vlastite politike klasifikacije plasmana.

Kriteriji koje regulator može propisati za utvrđivanje kvalitete plasmana prema poduzećima, ali može i ostaviti mogućnost da banka sama razvije kriterije. Primjeri potencijalnih kriterija koje banka može propisati kao pokazatelje koji definiraju dužnikovu kreditnu sposobnost (subjektivni kriterij banke) mogu biti:

Karakter dužnika, tj statusne, osobne i ekonomske značajke te kvaliteta i stručnost menadžmenta

Kapital dužnika Imovinska snaga dužnika uključujući njegovu mogućnost stvaranja budućih novčanih

priljeva za otplatu duga Likvidnost i profitabilnost u zadnjih nekoliko razdoblja Općim uvjetima poslovanja i perspektivi dužnika, odnosno uvjetima poslovanja i

ekonomskom položaju gospodarske grane njegove djelatnosti Urednost podmirivanja obveza odnosno zakašnjenje s kojim dužnik podmiruje svoje obveze

za primljene plasmane (objektivni kriterij). Instrumenti osiguranja plasmana koja se utvrđuje na temelju tržišne unovčivosti Dokumentiranosti i nadzora kojeg banka vodi nad određenim instrumentima osiguranja Sudske utjerljivosti

Međunarodno gledano regulatori se razlikuju jedan od drugoga i svaki ima svoje kriterije loših plasmana. Koji se razlikuju ne samo po kvalifikaciji broja dana kašnjenja nego i po definicijama kako se svrstavaju loši plasmani. Jedan o kompleksnijih sustava razvrstavanja kvalitete plasmana se može naći u Ukrajini, što je dano u primjeru.

Regulatori se razlikuju po broju dana po kojima se neki plasman smatra lošim. Ono što je važno jeste uočiti razliku između broja dana koliko treba da se kredit počne smatrati lošim do broja dana kada se kredit počne smatrati nepovratnim. Unutar toga razdoblja postoje različite podjele kvalitete plasmana koje se obično imenuju slovima. Tako su A plasmani dobri ili kvalitetni plasmani, a E plasmani nepovratni. Ostale kategorije B, C, D imaju različito značenje i očekivanja mogućnosti povrata plasmana.

Tablica 19: Loši plasmanani u pojednim državamaRASPORED LOŠIH PLASMANA PO DRŽAVAMA (broj dana kašnjenja)

KATEGORIJA SLOVENIJA BIH ALBANIJA

B 0-15 0 – 30 0 – 30

C 16 - 31 31 – 90 31 – 90

D 32 – 91 91 – 180 91 – 180

E 92 - 365 181 - 270 181 – 365

Razlog za ove kategorije je logičan. Ukoliko su uplate rata kredita na vrijeme možemo zaključiti da se radi o dobrome kreditu. Banka nema razloga vjerovati da taj kredit neće biti vraćen. Ukoliko dođe do pogoršanja u redovitosti otplate kredita, kašnjenja rata ili pogoršanja financijskih pokazatelja dužnika, banka može posumnjati da jedan dio kredita neće biti vraćen. Primjer koji smo pokazali pokazuje da različiti regulatori imaju različito shvaćanje koliki je broj dana potreban da bih se neki plasman mogao smatrati lošim. Tako plasman koji kasni 20 dana sa plaćanjem u Sloveniji je već u C kategoriji, dok plasman sa identičnim danima kašnjenja u BIH možda još

210

uvijek nije niti registriran. Ponovo ova tablica je isključivo odabir regulatora u pojedinim zemljama.

Loši plasmani se postupno „otpisuju“. Otpis loših plasmana znači da banka procjenjuje da jedan dio plasmana ili cijeli plasman neće moći biti vraćen. U tome slučaju banka određeni postotak plasmana otpisuje i tereti ga kao trošak loših plasmana. Ovakvi troškovi kada se točno zna koji plasman je izazvao trošak se smatraju identificiranim gubitcima. Mnogi regulatori traže i da banke prave opće rezervacije za neidentificirane gubitke, to su rezervacije na A kategoriju kredita.

Centralna banka Ukrajine ima jednu od najkompleksnijih definicija loših kredita na svijetu: Stanje dugovanja po grupama

Dobar "1" Loš "2" Ne zadovoljavajući "3"

1) Redovito plaćanje rate kredita ili plaćanje unutar 7 kalendarski dana

1) Produljenje kašnjenje sa 8 na 90 dana.

1) Kašnjenje u plaćanju rate kredita preko 90 dana

2) Plaćanje kamate na kredit ili plaćanje unutar 7 kalendarskih dana.

2) Kašnjenje u otplati kamate na kredit od 8 do 30 dana.

2) Kašnjenje u plaćanu kamate preko 30 dana

3) Prolongacija kredita bez smanjivanja kreditnoga rejtinga zajmoprimca uz plaćanje kamata ili s najdužim kašnjenjem od 7 kalendarskih dana.

3) Prolongacija kredita sa smanjenjem kreditnoga rejtinga zajmoprimca od 90 do 180 dana, ali sa najvećim kašnjenjem u plaćanju kamate do 30 dana.

3) Prolongacija kredita sa smanjenjem kreditnoga rejtinga zajmoprimca preko 180 dana.

4) Prolongacija kredita sa smanjenjem kreditnoga rejtinga zajmoprimca od 90 dana uz plaćanje kamate ili s najvećim kašnjenjem od 7 kalendarskih dana. Standardan Pod kontrolom Ispod standardaPod kontrolom Ispod standarda SumnjivIspod standarda Sumnjiv SumnjivSumnjiv Sumnjiv Loš Sumnjiv Loš Loš

Za razliku od tablice sa danima kašnjenja u ovoj tablici vidimo da postoji postotak i u A kategoriji, ne samo u kategorijama loših kredita.

Tablica 20: Slijed otpisa kredita u lošim plasmanima

211

OTPIS LOŠIH PLASMANA KATEGORIJI

KATEGORIJA SLOVENIJA BIH ALBANIJA

A 0,85% - 1,25% 2% 1.0%B 5% - 15% 5.0%C 0% - 30% 16% - 40% 20.0%D 70% - 90% 41% - 60% 50.0%E 90 - 100% 100% 100.0%

Definicija: Rezervacija za identificirane gubitke su rezervacije koje nastaju kada se specifičnome plasmanu smanji mogućnost da će taj plasman biti u potpunosti naplaćen. Smanjenje mogućnosti vraćanja se knjiži kao trošak banke za identificirane gubitke. Rezervacije za neidentificirane gubitke su opće rezervacije koja banka mora napraviti na ukupni portfelj kredita i nisu vezane točno za specifični plasman. Obje vrsta rezervacija predstavljaju trošak za banku.

Kategorija rezervacija za neidentificirane gubitke predstavlja oprez regulatora koji traži od banaka da „pušu na hladno“. Kao što je vidljivo iz tablice trošak neidentificiranih gubitaka je puno manji od troška identificiranih gubitaka. Neki regulatori također dozvoljavaju da se rezervacija za identificirane gubitke stavljaju u kapital. Na ovaj način banka povećava svoj kapital i akumulira kapital za slučaj kada dođe do identificiranih gubitaka koji mogu smanjiti kapital. Odluka da li će regulator uključiti rezervacije za neidentificirane gubitke u kapital isključivo ovisi po jedinome regulatoru.

Radi boljega razumijevanja klasifikacije kvalitete plasmana možemo odgovoriti na sljedeće pitanje: koliki je trošak kreditnoga rizika u Albaniji za banku kojoj rata na kredit nije plaćena 126 dana? Ovaj kredit kasni s plaćanjem 126 dana što znači da ga banka treba svrstati u skupinu D i pri tome banka treba otpisati 50% preostale vrijednosti kredita. To znači da će banka 50% vrijednosti kredita staviti kao trošak loših plasmana u svojem računu dobiti i gubitka. Istovremeno to znači da banka očekuje da će samo 50% preostale vrijednosti kredita uspjeti naplatiti od klijenta. Možemo se sada osvrnuti i na dinamiku kvalitete plasmana. U istoj kategoriji D u Sloveniji postotak kredita koji je otpisan može biti između 70% i 90% to znači da za pojedini kredit banka može procijeniti da je 75% kredita ne naplativo, a za drugi kredit da 88% kredita više nije naplativo.

Nakon određenog vremena nakon što niti jedna rata kredita nije plaćena kredit postaje u cijelosti ne naplativ i kompletno se otpisuje iz bilance banke, a ukupna vrijednost kredita se pojavljuje u računu dobiti i gubitka banke kao trošak. Ovdje treba istaknuti jedan poseban uvjet koji direktno diktira veličinu otpisa, a to je ako kolateral za kredit ako postoji. Ukoliko se banka uspije naplatiti iz kolaterala trošak lošega plasmana automatski se umanjuje, a moguće je i da u potpunosti nestane ukoliko je vrijednost kolaterala 100% ili više vrijednosti plasmana.

Potrebno je dodatno razjasniti i samu metodologiju otpisa kredita i kako otpis kredita utječe na račun dobiti i gubitka. Račun dobiti i gubitka ne mora nužno biti u istoj vremenskoj korelaciji sa postupkom otpisa kredita i obuhvaćati cjelokupni život lošega plasmana. Tako se na kraju godine ne otpisuju svi krediti koji nisu u A kategoriji, nego samo jedan dio kredita u svakoj pojedinoj kategoriji, ovisno o uvjetima i propisanim pravilnicima otpisa loših plasmana.

Vratimo se nazad na primjer iz Albanije. Recimo da je 50% kredita otpisano na kraju godine. U tome slučaju tih 50% se knjiži kao trošak na kraju godine. U sljedećem kvartalu banka procijeni da 75% kredita neće biti vraćeno. U tome slučaju kao trošak se javlja samo 25% ukupne vrijednosti kredita (jer je 50% već bilo trošak u prošloj godini). U prvome kvartalu trošak kreditnoga rizika je 25% ukupne vrijednosti kredita, a postotak ukupnoga otpisa kredita je 75%.

212

Definicija: trošak kredita ili trošak kreditnoga rizika (eng. cost of credit) jeste vrijednost kredita koji se otpisuje u tekućem razdoblju i predstavlja trošak poslovanja za banku. Pokrivenost otpisa (eng. coverage ratio) predstavlja koliko je ukupne vrijednosti kredita otpisano.

I trošak kreditnoga rizika ili trošak kredita i stopa pokrivenosti otpisa su jako važni za banku kao pokazatelji kvalitete poslovanja. Trošak kredita direktno smanjuje dobit banke, a pokrivenost otpisa predstavlja koliki je potencijalni trošak za banku mogu predstavljati loši krediti.

Loš plasman ne znači nužno da je taj plasman zauvijek izgubljen. Kao i u slučaju kada je plasman banke osiguran kolateralom moguće je da se ekonomski status klijenta promijeni i na taj način kredit koji je prije bio loš i razvrstan u jednu od kategorija (ili u potpunosti otpisan) ponovo postaje dobar. U tome slučaju, ako se nastave redovite uplate, kredit se ponovo vraća u A kategoriju. Dio kredit koji je otpisan se sada vraća banci kao izvanredan prihod ili prilagodba vrijednosti kredita i postaje prihod banke.

Trošak loših plasmana najčešće dolazi iz kredita banke, ali nikako nije ograničen samo s time. Trošak loših plasmana može doći iz svih plasmana, pa tako i iz knjige trgovanja i knjige investiranja.

Definicija: U knjigu trgovanja (eng. trading book) ulaze financijski instrumenti i ostale stavke u knjizi trgovanja predstavljaju sve one stavke kod kojih banka ima namjeru i sposobnost da ih ne drži do dospijeća tj. očekuje i želi profitirati na razlici između nabavne i prodajne cijene.

U knjizi trgovanja se nalaze:

Svi vlasnički vrijednosni papiri osim kad je riječ o strateškim investicijama banke. Sve pozicije koje su zauzete u svrhu zaštite (hedging) neke stavke u knjizi trgovanja. Svi derivati, osim onih koji služe kao zaštita instrumenata koji nije raspoređen u knjigu

trgovanja.Definicija: U knjigu investiranja (eng. banking book) ulaze svih financijski instrumenti s kojima banka nema namjeru aktivno trgovati i koje banka planira držati do dospijeća. U knjigu trgovanja ulaze svi vlasnički vrijednosni papiri koji predstavljaju strateške investicije banke.

Ovime želimo naglasiti da svaka stavka bilance predstavlja potencijalni gubitak i trošak za banku i zgrada koja se sruši se mora registrirati kao iznenadni gubitak. Ovo nije pretjerivanje. Ukoliko banka ima zgradu i tu zgradu pogodi meteor i uništi je banka će imati trošak koji se mora isplatiti ili iz tekuće dobiti ili iz kapitala. Trošak nikako ne može biti isplaćen na trošak depozitara.

Sljedeće što moramo obraditi jesu tehnike kojima banka može pospješiti kvalitetu plasmana. Odnosno kako banka unaprijed zacrtanim pravilima ponašanja može postići kvalitetu i stabilnost plasmana. Pri tome temeljni pristup jeste diversifikacija portfelja odnosno ograničavanja izloženosti banke prema jednome ili skupini klijenata. Regulator i ovo kontrolira preko raznih regulatornih omjera koji su većinom vezani za kapital.

213

Primjer: Kriteriji i postotak rezerviranja kod raspoređivanja pslamana u rizične skupine od A do E

RIZIČNA KREDITNA SPOSOBNOST UREDNOST PROPISAN SKUPINA (subjektivni kriteriji i PLAĆANJA OKVIR REZERVIRANJA

instrumenti osiguranja)A Banka ne očekuje nikakve manje od 45 dana

0%teškoće u otplati (često)“prvorazredni”, “primjereni”

instrumenti osiguranja čije je procijenjena ili fer

vrijednost120% od vrijednosti potraživanja

B Dužnikovi prihodi pokazuju se 46-60 dana1-25% nedovoljni za otplatu obveza (često)banke kad one dospiju,financijskostanje nije zadovoljavajuće, no neukazuje na znatno pogoršanje ubudućnosti.Kreditne odluke nisu utemeljene po ispravno procijenjenom novčanom toku iz kojeg bi se trebala vršitiotplata plasmana. Namjera i učinak plasmana nisu u cijelosti jasni

C Dužnik kojem očigledno nedostaje 61-120 dana25-60%odgovarajući kapital (često)Nedovoljna vlastita obrtna sredstvaBanka plaća na osnovi izdanih garancija, jamstava ili drugih oblika 121-180 danapotencijalnih obveza najviše 3 putaDužnik ne dostavlja ažurne i zadovoljavajuće financijske i drugeinformacije te primjerenu dokumentacijus izvorima otplate svojih obveza prema banci.

D Dužnici koji su insolventni ili nelikvidni 121-365 60-90%

dužnikovi postojeći izvori otplate obveza premabanci su u potpunosti nedovoljniDužnici za koje je podnesen prijedlog zapokretanje stečajnog postupka, nad kojim

1.2. Izloženost banke

U prošlome poglavlju smo obradili jednu od najvećih prijetnji dobiti banke, a to su troškovi kredita ili troškovi po lošim plasmanima. Krediti koji nisu vraćeni banci postaju trošak za banku, trošak koji mora biti namiren iz dobiti tekuće godine ili iz kapitala. Problem loših plasmana je prepoznao i regulator koji onda raznom regulativom nastoji pospješiti kvalitetu aktive banke. U ovome poglavlju ćemo dalje razrađivati regulativu koja je vezana za kapitala, samo ćemo sada promijeniti perspektivu. Kod klasifikacije plasmana smo gledali kvalitetu plasmana koje je banka već plasirala. Sada ćemo pogledati regulativu koja banaka onemogućava ostvarivanje pojedinih plasmana.

214

Regulativa o kojoj ćemo govoriti se obično naziva ograničenje izloženosti banke i mjeri se kao postotak kapitala banke.

Definicija: Izloženost banke prema jednome klijentu ili grupi povezanih klijenata označava koliko stvarnih i potencijalnih plasmana pojedina banka ima prema jednoj pravnoj ili fizičkoj osobi.

Prije nego što krenemo u najčešće primjere izloženosti i regulative krenimo od logike koja je vezana za ovaj oblik regulative. Temeljna osnova investiranja jeste diversifikacija portfelja. Amerikanci imaju uzrečicu „do not put all your eggs in one basket“ (ne stavljaj sva jaja u jednu košaru) kojom označavaju da kada investitor ulaže ne trebate imati samo jedno ulaganje nego bi trebao imati diversificiran portfelj. Identična logika vrijedi i za banke. Banke kada kreditiraju ulažu sredstava za koja vjeruju da će biti vraćena i za koja vjeruju da će im donijeti prihode u obliku kamata, ali osim kapitala ta sredstava ne pripadaju banci.

Pogledajmo sada mogući paradoks. Banka ima jako puno klijenata u pasivi koji su banci dali depozite, ali ima samo jednoga klijenta u aktivi. Ukoliko taj jedan klijent ne bude mogao plaćati svoje obaveze svi plasmani prema tome klijentu će postati loši. Banka će biti suočena sa ogromnim gubitcima i na kraju neće biti u stanju isplatiti vlastite obaveze u obliku depozita. Jasno je da ukoliko banka stavi sva svoja jaja (depozite) u jednu košaru (jedan klijent) banka može imati problem. S obzirom da je bankarstvo osjetljivo regulator nastoji ograničiti izloženost banke prema jednome klijentu.

Problem nastane sa definicijom veličine ograničenja. S obzirom da različite banke imaju različitu veličinu bilance apsolutni iznos ograničenja nema smisla i može biti opasan za ekonomiju, zato je potrebno naći zajednički nazivnik kojim bih se moglo omogućiti nesmetana kreditna aktivnost, a istovremeno ograničiti izloženost prema jednome klijentu. Zato se obično upotrebljava kapital točnije postotak kapitala kako bih se moglo definirati izloženost banke. Kapital uvelike ovisi o veličini i poslovanju banke kao što smo pokazali u poglavlju o adekvatnosti kapitala tako da se apsolutni iznos maksimalne izloženosti ograničava postotkom kapitala, ali ne u apsolutnoj veličini nego kao postotak.

Ograničenja regulatora obično počinju od ograničenja prema jednome klijentu. U tome slučaju jasno je definiran maksimalni iznos (kao postotak kapital) koliko banka može biti izložena prema jednome klijentu. Na ovu regulativu regulator obično nadograđuje s dodatnim definicijama izloženosti.

Standardna regulativa jeste ograničenje izloženost prema povezanim osobama i prema osobama u posebnom odnosu sa bankom. Ovom regulativom se nastoji ograničiti izloženost prema vlasnicima banke i visokome menadžmentu banke. Sljedeći korak je zbroj velikih izloženosti. Regulator obično definira maksimalnu izloženost prema jednome klijentu, ali isto tako definira i izloženost (ponovo kao postotak kapital) koja zahtjeva praćenje. Ovakva izloženost se obično naziva velika izloženost. Regulator ograničava zbroj velikih izloženosti, također kao postotak kapitala.

215

Osobe koje su u posebnom odnosu s BankomPostoje određene kategorije osoba koje zakon smatra da ih treba tretirati kao osobe koje su u posebnom odnosu s Bankom i to prvenstveno zbog njihovog utjecaja koji mogu imati s obzirom na svoju poziciju, radno mjesto, članstvo u nekom od tijela Banke te srodnost s nekom od tih osoba. Tako se osobama u posebnom odnosu smatraju: dioničari Banke koji imaju vlasništvo nad bankom veće od određenoga nivoa koji je propisao regulator, članovi Uprave i Nadzornog odbora, osobe koje s Bankom imaju ugovore o radu zaključene uz posebne uvjete, menadžeri sa strateškom odgovornošću kao i članovi uže obitelji svih tih osoba, te pravne osobe u čijem kapitalu navedene osobe imaju više od 20% udjela s pravom glasa i pravne osobe u čijem kapitalu Banka ima više od 20% ili nad kojima Banka ima na drugi način upravljačku kontrolu. Osobe u posebnom odnosu s Bankom su i s njima povezane osobe sukladno članku 12. Zakona o kreditnim institucijama.

Povezane osobe (1) Povezane osobe su osobe kod kojih je ispunjen najmanje jedan od sljedećih

uvjeta:1) dvije ili više fizičkih ili pravnih osoba koje predstavljaju jedan rizik za banku, jer jedna od njih ima, izravno ili neizravno, kontrolu nad drugom ili drugima,2) dvije ili više fizičkih ili pravnih osoba koje predstavljaju jedan rizik za banku, jer jedna od njih ima, izravno ili neizravno, značajan utjecaj na drugu ili druge,3) dvije ili više fizičkih ili pravnih osoba između kojih ne postoji odnos kontrole iz točke 1. ovoga stavka ili značajan utjecaj iz točke 2. ovoga stavka, ali koje predstavljaju jedan rizik za banku jer su međusobno povezane tako da postoji velika vjerojatnost da uslijed pogoršanja ili poboljšanja gospodarskog i financijskog stanja jedne osobe može doći do pogoršanja ili poboljšanja gospodarskog i financijskog stanja jedne ili više drugih osoba, jer se između njih provodi ili postoji mogućnost prijenosa gubitaka, dobiti ili kreditne sposobnosti, ili4) povjerenik i osoba za čiji račun djeluje.

(2) U smislu stavka 1. ovoga članka pretpostavlja se da su povezane osobe i one osobe koje su međusobno povezane kao:1) članovi uže obitelji,2) članovi uprave ili nadzornog odbora i članovi uže obitelji tih osoba, ili3) osobe zaposlene na temelju ugovora o radu s posebnim uvjetima sklopljenog s društvom u kojem su zaposlene kao i članovi uže obitelji tih osoba.

(3) Članovi uže obitelji određene osobe u smislu ovoga Zakona jesu:1) njezin bračni drug ili osoba s kojom ona duže vrijeme živi u zajedničkom kućanstvu koje, prema zakonu koji uređuje bračnu zajednicu i obiteljske odnose, ima zakonski položaj jednak onome koji ima bračna zajednica,2) djeca ili posvojena djeca,3) ostale osobe koje su pod skrbništvom te osobe.

(4) Grupu povezanih osoba sve osobe koje su povezane na barem jedan od načina navedenih u stavku 1. i 2. ovoga članka.

Ograničenje regulatora nije samo u izloženosti u bilanci nego može biti i prema van bilanci. Kao što vidimo na primjeru omjeri koji postoje kod regulatora su brojčano slični po zemljama, ali broj i definicije omjera uvelike ovise o regulatoru pojedine zemlje.

Širina kontrole izloženosti također uvelike ovisi o financijskome stanju u zemlji i ciljevima pojedinoga regulatora. Svaki regulator pravi regulativu s obzirom na karakteristike države, postojećega financijskoga sustava i ciljevima koje regulator želi postići. S obzirom da je struktura svake države posebna ne začuđuje da različiti regulatori imaju različite kriterije za slične oblike regulative.

Tablica 21: Maksimalna izloženost po izabranim zemljama

216

MAĐARSKA SLOVENIJA HRVATSKA BOSNA SRBIJA EGIPAT

Velika izloženost kao postotak kapital 10% 10% 10% 15% 10% više od 100

mln EGP

Maksimalna izloženost kao postotak kapital max 25% max 25% max 25% max 40% max 25% max 20%

Maksimalan zbroj velikih izloženosti max 800% max. 800% max. 600% max. 300% max. 400% max. 800%

Regulator kod velike izloženosti ima nekoliko nivoa limita. Prvi novi je definiranje što je to velika izloženost. Drugi nivo je definiranje koja je maksimalna iznošenost po jednome ili skupini klijenata i na kraju koliki je ukupni zbroj velikih izloženosti. Banka mora pratiti izloženost po svakoj od ovih kategorija.

Regulative izloženosti u BIH:

Definicija regulative % kapitalaIzloženost prema jednome klijentu ili povezanoj grupi bez

kolaterala max. 5%Izloženost prema jednome klijentu ili povezanoj grupi s

djelomičnim kolateralom max. 25%Izloženost u van bilanci prema jednome klijentu ili

povezanoj grupi max. 20%

Izloženost prema pojedinoj banci (aktiva) max. 25%Pojedinačna izloženost prema jednoj povezanoj osobi max. 1%Ukupna izloženost prema svim povezanim osobama max. 10%

Ukupna izloženost prema povezanim bankama max 40%Karakteristika regulative vezane iza izloženost u BiH je direktno povezana sa ciljevima regulatora. Iz regulative vidimo da se nastoji ograničiti izloženost u bilanci i van bilanci, ali isto tako i prema

Ograničenja izloženosti koje nameće regulator su samo okvirna i banka ih dodatno treba nadograđivati svojim politikama i poslovnim praksama. Banka sama treba pratiti izloženosti prema pojedinim klijentima kako u aktivi tako i u pasivi. Izloženost treba pratiti i prema pojedinim karakteristikama klijenata, klasični primjeri jesu ročnost, tip kamatne stope, valuta plasmana, ali i sektor gospodarstva, vlasništvo.

1.3. Regulativa kao prevencija krize

Svrha svih regulativa koje smo do sada naveli u ovome i prošlome poglavlju je samo jedna, a to je održavanje financijske stabilnosti ekonomije. Zato trebamo razumjeti što je to kriza banke, a što je to sistemska kriza. Treba znati i moći uočiti kada jedna banka ima problem sa kvalitetom aktive, a kada sve banke imaju problema sa kvalitetom aktive zbog događanja u ekonomiji koje su van njihove kontrole.

Ukoliko je prosjek loših kredita manji od prosjeka ukupnoga bankarskoga sektora u ekonomiji to je najbolji pokazatelj da banka pravilno kontrolira plasmane i upravlja sa kvalitetom svoje aktive. Ukoliko je banka iznad prosjeka po lošim plasmanima u usporedbi sa svim bankama postoji mjesta za poboljšanje. Banka čiji prosjek loših plasmana kao postotak aktive je iznad prosjeka svih banaka po kvaliteti aktive jeste banke čije tehnike upravljanja kvalitetom aktive nisu zadovoljavajuće. Ovakav slučaj pokazuje da individualna banka ima problema sa kvalitetom aktive. Problem kvalitete aktive banke za vrijeme stabilnoga poslovnoga ciklusa je problem same banke. Ukoliko ekonomija nije na silaznoj putanju banka poboljšanjem tehnika praćenja aktive

217

može poboljšati kvalitetu svojega portfelja. Ipak ovakva poboljšanja u stabilnim bankama koje imaju ustaljeno poslovanje mogu biti samo marginalne, nikako drastične.

Problemi za banku nastaju kada ekonomija uđe u recesiju i poslovni ciklus se okrene prema dolje. Banka je mikroekonomska jedinica koja posluje kao dio makroekonomije. Kada ekonomija uđe u recesiju banka će posljedice te recesije osjetiti na pogoršanju kvalitete svoje aktive. Poduzeća će otići u stečaj, građani će izgubiti posao i njihova mogućnost vraćanja kredita više neće postojati. U tome slučaju banka nema druge opcije nego jednostavno podnijeti gubitak u poslovanju. Ovakva kriza je van kontrole banke zato takve krize i nazivamo sistemskim krizama. Kod ekonomskih recesija banka može jedino biti sposobna predvidjeti kada će nastupiti recesija i onda se adekvatno pripremiti za tu recesiju ublažavajući negativne učinke. Pogoršanje kvalitete aktive je neizbježno, ali se posljedice mogu umanjiti.

Utjecaj krize regulator nastoji smanjiti i regulativom o iznoženosti banke prema klijentima. Na ovaj način bankama se ograničava sektoriziranje i specijalizacija sa svrhom izbjegavanja teških posljedica krize. Banka je institucija koja za razliku od poduzeća nije odgovorna prema klijentima s kojima posluje u aktivi, nego je odgovorna prema klijentima koji su joj povjerili pasivu. Zato toliko naglašavamo smanjenje i kontrolu rizika, kako bih se mogla očuvati pasiva. Očuvanje vrijednosti pasive nije moguće ukoliko banka nema kvalitetnu aktivu.

U ovome poglavlju smo prošli kroz regulativu. Put kojim smo pošli je bio od definicije kapitala, preko procesa ponderiranja poslovanja. Proces ponderiranja poslovanja smo posebno istaknuli kako bi smo pokazali da banka nije jednoznačna i da se banke ne mogu uspoređivati prema veličini. Nakon toga smo se okrenuli računu dobiti i gubitka, odnosno kako se kvaliteta aktive manifestira u računu dobiti i gubitka. Ovaj cijeli proces smo zaokružili metodama kako se kvaliteta aktive može popraviti. Ipak procesi s kojima smo se ovdje upoznali su na razini definicija i jednostavnih primjera. Ponovo moramo ponoviti da banka nije jednostavna, nego multidimenzionalna. Banka ima mnoge dimenzije poslovanja od koji posebno treba imati na umu vremensku dimenziju. To smo jasno istakli i u zadnjem odlomku ovoga poglavlja. Ekonomija koja je oko banke isto tako utječe na tu banku, kao što i banka utječe na ekonomiju. Pitanje kauzalnosti je kompleksno i nikako se ne može shvatiti kroz samo jednu regulativu.

PITANJA I ZADACIKoji su dijelovi bilance banke? Što centralna banka želi postići regulativom banaka?Zašto centralna banka ograničava najveću izloženost banke po jednome klijentu i po grupi klijenata? Zbog čeka su mnoge regulatorne odredbe vezane za veličinu kapitala banke? Zašto u mnogim zemljama postoji uredba kojom vlasništvo nad bankom treba potvrditi centralna banka? Kako odabir rizičnoga profila banke utječe na potrebu za kapitalom banke? Zašto se kod izračuna adekvatnosti kapitala banke aktiva ponderira, a ne uzima linearno? Koji plasmani banke imaju najveće pondere i zašto? Zašto se dobit tekuće godine ne upotrebljava kod izračuna adekvatnosti kapital kao dio kapitala? Koje su prednosti subordiniranoga duga za vlasnike banke? Upotrebljavajući pondere iz poglavlja izračunaj adekvatnost kapitala za banku koja ima kapital 1000 hrk, keš 200 hrk,depozite kod centralne banke 500, obveznice poduzeća 1200 hrk, plasmane sa garancijom države 3000 hrk, plasmane građanima i poduzećima 4000, izdane garancije poduzećima 5000 hrk?Dvije banke imaju isto veličinu aktive i kapital, ali jedna ima adekvatnost kapitala 15%,a druga 12%. Koja od ovih banaka je podložnija kreditnome riziku iz perspektive regulatora? Zašto se broj dana kašnjenja uzima kao indikator kvalitete plasmana?

218

DIO III: KAKO SU ORGANIZIRANE BANKE?

U dosadašnjem procesu razvoja knjige krenuli smo od prakse, otvaranje računa, pa dalje poslovanje s bankom. U drugome dijelu knjige smo nastojali pokazati svijet bankarstva koji se odvija iza komunikacije s klijentom. Odmaknuli smo se od bankarskih tehnika i približili smo se bankarskoj teoriji, ali smo nastojali pokazati teoriju kroz poslove banke. Tako smo definirali sektor rizika koji se bavi mjerenjem i kontroli rizika, sektor planiranja i kontrole bavi se praćenjem strukture bilance i planiranjem budućih aktivnosti. U ovome dijelu ćemo napustiti bankarsku praksu i okrenuti ćemo se bankarskoj teoriji. Logično je pitanje zašto teorija u trećem dijelu knjige? Autori smatraju da je bilo bolje početi s bankarskom praksom. Kada se upoznate s poslovanjem banke, lakše je shvatiti teoriju i onda ju povezati s praksom.

Treći dio knjige počinje sa teoretskim konceptima bankarskoga poslovanja. Vidjeli smo s čime se banke bavi, onda smo se upoznali sa ograničenjima s kojima se banka susreće u svojem poslovanju, a sada ćemo definirati principe koji vode banku u njenome poslovanju. Bankarski principi su teoretski koncepti koji su implicitno utkani u sve odluke bankarskoga poslovanje. Upoznavajući bankarske principe studentima će vrlo brzo postati jasno kako nepoštivanje bankarskih principa direktno škodi poslovanju banke i da ultimativno može dovesti do propasti banke. Posebno je važno da obratite pažnju na odnose klijenta i banke. Iako je odnos klijenta i banke u stvarnome svijetu praktiča, banka ili prikuplja ili plasira sredstva, u teoriji odnos klijent i banke sa sobom nosi važne implikacije koje mogu imati dogoročne posljedice za banku i bankarsko poslovanje.

Banka je poduzeće koje mora imati jasno definiranu strukturu i organizaciju kako bih mogla uspješno poslovati. Zato smo i nastojali organizaciju banke uklopiti u jedno poglavlje. Organizacija banke je prije svega podređena strategiji banke i tržištu na kojemu banka nastoji poslovati, ali za nas organizacija banke nije važna iz perspektive dijagrama poslovne strukture koliko je važno da studenti organizaciju banke povežu sa strukturom upravljanja banke. U ovome poglavlju smo obradili i tri odbora banke koji upravljaju bankom: uprava banke, kreditni odbor i odbor za upravljanje aktivom i pasivom banke (ALCO). Za studenta je jako važno da shvati koji dijelom upravljanja bankom se bavi pojedini odbor i kako odluke pojedinoga odbora utječu na poslovanje banke. Kada student shvati kako odluke odbora utječu na poslovanje banke onda to treba povezati sa bankarskih proizvodima i sa njihovim karakteristikama.

Zadnje poglavlje ovoga dijela su vrste banaka. Nakon što smo se upoznali sa bankarskom praksom i bankarskom teorijom definiramo pojedine vrste banaka. Vrste banka su izrazito teoretski koncept, jer kako što smo naglašavali kroz cijelu knjigu poslovanje banke je multidimenzionalno i isprepleteno. Danas ne postoje banke koje se mogu staviti u samo jednu jednostavnu kategoriju, zato definicija pojedinih vrste banaka je izrazito akademske prirode.

Teorija bankarstva ima osnovu u povijesnom razviju bankarstva, zato u ovome dijelu knjige imamo i dva dodatke koja se bave povijesti bankarstva i konceptom bankarstva u različitim dijelovima svijeta. Važno je da nastojite povezati teoretske koncepte iz ovoga dijela sa bankarskom praksom s kojom smo se upoznali u prvome dijelu ove knjige.

219

III-A) REGULACIJA I SUPERVIZIJA BANKE                                           

1. Uloga centralne banke i kontrola banaka

Kontrola banaka podrazumijeva da li banke posjeduju uvjete za poslovanje i obavljanje svojih djelatnosti, a koje je definirano od strane regulatora zakonskim i pod zakonskim aktima. Banke su posebna poduzeća u ekonomiji koje moraju tražiti dozvolu za svoje postojanje od centralne banke. Nakon što dobiju dozvolu za poslovanje od centralne banke, tek onda počinje stvarna kontrola banaka i njihovoga poslovanja. Kontrola banaka se ne zaustavlja samo na kontroli pojedinih stavki bilance banke. Kontrola banaka podrazumijeva da centralna banka kontrolira sve aspekte poslovanja banaka: od kvalitete aktive i pasive do upotrebe adekvatnoga softvera.

Kontrola banka nas zanima iz perspektive kontrole bilance banaka, ostale oblike kontrole nećemo analizirati. Poseban oblik kontrole banaka i njihovoga poslovanja se iskazuje preko adekvatnosti kapitala. Adekvatnost kapitala je posebna računica kojom se definira potreba banaka za određenom količinom kapitala s obzirom na poslovanje te banke. Adekvatnost kapitala ćemo detaljno razraditi u sljedećem poglavlju. U ovome poglavlju ćemo se detaljnije baviti provođenjem monetarne politike i utjecajem monetarne politike na pojedinu banku.

U prošlom poglavlju smo se upoznali sa ulogom centralne banke kao makroekonomskoga participanta koji upravlja sa monetarnom politikom i obradili smo tehnike monetarne politike. U ovome poglavlju ćemo razraditi mikroekonomsku ulogu centralne banke, a to je kontrola banaka. Centralna banka provodi kontrolu banaka po svim segmentima poslovanja banke. Uključujući i to da li banka ima adekvatnu fizičku zaštitu u poslovnicama ili adekvatan softver. Centralna banka provodi i kontrolu da li banka poštuje određenu bilančnu regulativu. Svi segmenti poslovanja banke su na neki način propisani, definirani ili imaju potrebu izvještavanja prema centralnoj banci. Razlika između poslovne prirode banaka i drugim poduzeća je dana i u minimalnome kapitalu koji je potreban za osnivanje banke.

Razlika: Da bi osnovali poduzeće potrebno je 20.000 hrk, da bi osnovali banku potrebno je 40.000.000 hrk. Kao što vidimo da bi osnovali banku, treba vam 2000 puta više početnoga kapitala nego da se osnuje

Kontrola banaka počinje od samih početaka poslovanja i postojanja banke. Uvjeti koji su potrebni sa bi se osnovala banka i uvjeti koji su potrebni da bi se osnovala pravna osoba su znatno različiti, razlika počinje u minimalnome kapitalu, a nastavlja se u činjenici da vrhovno tijelo HNB-a Savjet HNB-a treba dati odobrenje kako bi se mogla osnovati banka.

Regulativa koju HNB nameće bankama se može podijeliti na bilančnu i ne bilančnu regulativu. Svaka od ovih regulativu ima za temeljnu svrhu poboljšati poslovanje banke i omogućiti dugoročnu stabilnost banke. Jedan oblik bilančne regulative smo obradili u prošlome poglavlju.

220

Ne bilančna regulativa se odnosi na propise koje banka mora poštovati u svojemu operativnome poslovanju i u svojoj organizaciji. Tako banka mora imati internoga i eksternoga revizora. Ova obaveza je propisana regulativom. Organizacija banke i zadane odgovornosti pojedinih organizacijskih dijelova banke su posebno zadani. Centralna banaka također propisuje i kontni plan za banke do pete decimale. Sve ovo pokazuje potrebu centralne banke da poslovanje pojedinih banaka bude strukturirano i lagano usporedivo.

Bilančna regulativa je vezana za stavke bilance. Kod ove regulative centralna banka kontrolira izgled bilance banke i zadaje uvijete veličina pojedinih stavki bilance banke. Do sada smo se već upoznali sa obveznom rezervom, regulativom koja traži od banaka da jedna dio sredstava primljenih iz depozita daju centralnoj banci. Centralna banka također može propisivati i vremensko kretanje pojedinih stavki bilance.

Poseban predmet regulative predstavlja kapital banke. Banka u svojem poslovanju uzima novac i onda ga dalje plasira. Bez povjerenja da je banka u stanju pravilno raspolagati s uzetim novcem poslovanje banke ne bi bilo moguće. Jedan od oblika stvaranja povjerenja leži u tome da banka raspolaže sa dovoljno vlastitih sredstava kako bi mogla nesmetano poslovati. Upravo zato centralna banaka regulira i veličinu kapitala banke. Potrebe za kapitalom banke su varijabilne i ovise o veličini bilance banke i poslovnim odabirima koje banka radi kod samoga poslovanja.

Kontrola banaka se odvija na dva načina. Prvi je način da supervizori centralne banke posjete banku i onda na mjestu obave direktnu kontrolu. Sam proces kontrole može biti na skupnoj ili na pojedinačnoj osnovi. Tako centralna banka može kontrolirati samo jedan segment poslovanja (softver ili kvalitetu aktive) ili sve segmente poslovanja. Centralna banka kontrolu provodi i na temelju izvještaja koje dobiva od banaka. Banke ponovo zbog svoje prirode poslovanje ne izvještavaju samo centralnu banku, nego i druge nadzorne institucije.

Izvještaji koji se šalju i centralnu banku su obično podijeljeni po danima, tako mogu biti dnevni, tjedni, dvotjedni, mjesečni, kvartalni, polugodišnji, godišnji ili kako to propiše regulator ovisno o potrebi za frekventnosti praćenja kretanja pojedinih varijabli. Analitičari u centralnoj banci onda primaju i analiziraju izvještaje i po potrebi reagiraju na promjenu kretanja pojedinih varijabli.

27) Slika: Izvještaj o otvorenoj deviznoj poziciji – dnevni izvještaj.

221

Ograničenje rasta od 12% godišnje: Problem brzog rasta kredita u pojedinim tranzicijskim zemljama i njegov negativni utjecaj na njihove platne bilance, inozemni dug, rast cijena nekretnina i vrijednosnica te inflaciju, centralna banka može regulirati na različite načine. Neke od tih zemalja pokušavaju ga ublažiti različitim mjerama monetarnog i prudencijalnog karaktera. Dio njih smatra da je to "normalna" pojava koja prati proces liberalizacije tokova kapitala i koja se zapravo ne može racionalno spriječiti. U nekim tranzicijskim zemljama oni rastu po stopama od 50%, a u Hrvatskoj i do 23%. 

Hrvatska narodna banka poduzima mjere radi usporavanja inozemnog zaduživanja banaka i rasta njihovih plasmana. Ona donosi odluku o upisu obveznih blagajničkih zapisa, u obračunskom razdoblju od 1. do 31. siječnja 2008. kada je dopuštena stopa rasta plasmana 1% mjesečno. Osnovica za obračun obveznih blagajničkih zapisa čini pozitivna razlika između stanja plasmana na kraju obračunskog razdoblja i stanja tih plasmana na dan 31.12.2007., uvećanog za iznos koji se dobije primjenom dopuštene stope rasta plasmana. Pod plasmanima se podrazumijeva i određeni dio imovine i izvanbilančne stavke. Stopa upisa obveznih blagajničkih zapisa je 50% do 75%, a obvezni blagajnički zapisi upisuju se 20. kalendarskog dana u mjesecu na temelju osnovice izračunate za razdoblje koje završava posljednjega dana prethodnog mjeseca. Obvezni blagajnički zapisi izdaju se s rokom dospijeća od 360 dana, uz godišnju kamatnu stopu od 0,25%. Izračun osnovice za obvezni upis blagajničkih zapisa vrši se kumulativno, što znači da "uštede" koje

Sama direktna kontrola banke (ili direktni nadzor banke) nije kontrola poslovanja politike banke. Centralna banka se ne bavi klijentima banke niti se bavi načinom na koji banka pruža usluge. Kontrola centralne banke je ponovo podijeljena u dva dijela. Prvi dio je kontrola propisa koji centralna banka nameće bankama. Počevši od izvještaja koji su poslani prema centralnoj banci. Drugi dio kontrole je kontrola poslovnih procesa u banci i da li banka zadovoljava sve kriterije za poslovanje koje je propisala centralna banka.

U procesu kontrole važnu ulogu igraju politike i procedure banke. HNB od banaka u Hrvatskoj traži da banke imaju jasno definirane politike i procedure. Politike banaka predstavljaju smjernice poslovanja banke. Procedure predstavljaju načine na koji se politike izvršavaju. Centralna banka u svojoj kontroli počinje od regulative koju je postavila centralna banka. Nakon toga se uzima stvarno stanje banke i uspoređuje sa postojećim politikama, procedurama i regulativom centralne banke. Ukoliko banka u bilo kojemu trenutku ne poštuje svoje politike i procedure ili politike i procedure centralne banke HNB ima zakonske ovlasti donijeti niz mjera kako bi banka poboljšala svoje poslovanje.

Jedna od karakteristika centralnih banaka jeste da imaju jako velike i jasno definirane ovlasti u kontroli banaka. Tako centralna banka ima mogućnost izreći novčane kazne ili direktne mjere koje pojedina banka mora ispuniti. Centralna banka također ima ovlasti koje mogu ići do smjenjivanja članova uprave banke, postavljanja prinude uprave ili oduzimanja ovlasti za rad. Naravno mjere centralne banke nisu proizvoljne nego su vezane za prekršaje banke.

Struktura bilance banke u svim oblicima jest temeljni fokus ove knjige. Važno je da steknete razumijevanje pojedinih stavki i njihovoga kretanja. Razumijevanje bilance banke predstavlja i razumijevanje banaka i bankarskoga poslovanja. Centralna regulativa vezana za strukturu banke jeste regulativa o adekvatnosti kapitala. Adekvatnost kapitala jeste izračun koliko je kapitala banci

222

potrebno s obzirom na poslovanje banke u jednome trenutku. Kada kažemo poslovanje banke mislimo na sve oblike i dimenzije poslovanja: bilančno i van bilančno, dugoročno i kratkoročno, kamatno i ne kamatno, poslovanje podijeljeno po pojedinim sektorima. Adekvatnost kapitala je mjera količine kapitala koji je potreban banci s obzirom na postojeće poslove te banke. Koncept ove regulative predstavlja temelj poslovanja banke i zato ćemo ga posebno obraditi u sljedećem poglavlju.

2. Kapitalni zahtjev

Veliki dio regulative koju propisuje centralna banka je direktno vezan za kapitala banke. Upravo zato da bi smo mogli razumjeti banke i bankarsko poslovanje prije svega potrebno je razumjeti kapital banke i što veličina kapitala banke točno znači i kako utječe na poslovne odluke banke.

Kapital banke predstavlja najvažniji dio bilance banke. Kapital banke je pod strogom kontrolom centralne banke. Veličina, izvori, sastav kapitala su propisani od strane centralne banke i centralna banak ima rigoroznu kontrolu nad svakom promjenom veličine kapitala i vlasništva banke.

Kreditna institucija je dioničko društvo. Što znači da se vlasništvo prema instituciji dokazuje sa vlasništvom dionica. Dionice kreditne institucije glase na ime te institucije i moraju biti registrirane kod nadležnoga trgovačkoga suda.

Dionice kreditne institucije moraju biti u cijelosti uplaćene u novcu prije upisa osnivanja ili upisa povećanja temeljnoga kapitala u sudski registar. Što znači da investitori moraju imati jasan izvor novca kada počinje poslovanje banke. Centralna banka također analizira porijeklo novca. Radi prirode poslovanja banke, centralna banka može odbiti dozvolu za rad banke ili dokapitalizaciju ukoliko zaključi da je novac sumnjivoga porijekla ili da se rad o kreditnim sredstvima. Dionice kreditne institucije izdaju se u nematerijaliziranom obliku.

Imatelji dionica kreditne institucije dužni su pri ostvarivanju svojih dioničarskih prava djelovati u interesu kreditne institucije. Vlasništvo banke prije svega mora biti jasno i transparentno. Centralna banka nikada ne bi trebala odobriti vlasništvo banke pravnoj ili fizičkoj osobi kojoj se ne može jasno i jednostavno utvrditi identitet te pravne ili fizičke osobe. Ako se dionice kreditne institucije vode na skrbničkom računu, skrbnički račun mora glasiti na ime.

223

Iz zakona o bankama o vlasništvu banaka:

Članak 15.U smislu ovoga Zakona, kvalificirani udio izravno je ili neizravno ulaganje na temelju kojeg ulagatelj, fizička ili pravna osoba, stječe 10 ili više posto udjela u kapitalu te pravne osobe ili u glasačkim pravima u toj pravnoj osobi, odnosno ulaganje manje od 10 posto udjela u kapitalu te pravne osobe ili u glasačkim pravima u toj pravnoj osobi ako postoji značajan utjecaj na upravljanje tom pravnom osobom.

Članak 34.(1) Pravna ili fizička osoba, grupa povezanih osoba iz članka 24. ovoga Zakona i osobe koje zajednički djeluju u skladu sa člankom 25. ovoga Zakona, dužne su za stjecanje dionica kreditne institucije na temelju kojih pojedinačno ili zajednički, izravno ili neizravno, stječu kvalificirani udio u kreditnoj instituciji Hrvatskoj narodnoj banci podnijeti zahtjev za izdavanje prethodne suglasnosti.(2) Imatelj kvalificiranog udjela dužan je dobiti prethodnu suglasnost Hrvatske narodne banke i za svako daljnje izravno ili neizravno stjecanje dionica kreditne institucije na temelju kojih stječe jednako ili više od 20 posto, 30 posto, odnosno 50 posto udjela u kapitalu, odnosno glasačkim

Sastav stavki kapitala banke je vrlo sličan ostalim poduzećima. Glavnina kapitala banke se sastoji od dioničkoga kapital, zadržane dobiti, rezervi i dobiti/gubitka tekuće godine. Ostale stavke kapitala ovise o individualnome poslovanju banke. Posebno drugi izvori kapitala s kojima ćemo se upoznati u ovome poglavlju.

Minimalni kapital banke i sastav kapitala:

Minimalan temeljni kapital financijskih institucija u Hrvatskoj je u godine 2010 bio sljedeći:

Temeljni kapital banke iznosi najmanje 40 milijuna kuna. Temeljni kapital štedne banke iznosi najmanje 8 milijuna kuna. Temeljni kapital stambene štedionice iznosi najmanje 20 milijuna

kuna.Banka također može imati i povlaštene dionice. Ukupan iznos temeljnoga kapitala koji se odnosi na povlaštene dionice ne smije prijeći jednu četvrtinu iznosa temeljnoga kapitala kreditne institucije. Banka u kapitalu također može imati i subordinirani dug koji može biti naviše 50% regulatornoga kapitala. Različita regulativa centralne banke ima različite definicije kapitala. Stavke pasive koje ulaze u kapital nisu nužno

Veličina kapitala banke uvelike definira poslovno ponašanje banke. Centralna banka želi ograničiti i kontrolirati ne savjesno ponašanje banaka. Najbolji i najlakši način da postigne savjesno ponašanje vlasnika banke jeste da vlasnike banke traži da povećaju svoje ulaganje u banci.

Ograničavanjem ponašanja banaka s obzirom na veličinu kapitala centralna banka postiže veću izloženost vlasnika banke prema poslovanju banke. Na taj način centralna banka nastoji smanjiti moralni hazard koji postoji u bankarskome poslovanju. Najbolji način da se smanji moralni hazard u bilo kojemu poslovanju jeste povećanje uloga vlasnika. Logika ovakve regulative jeste da će vlasnici s većim novčanim udjelom u financijskoj instituciji više pratiti poslovanje te financijske institucije i imati manju sklonost ka riziku.

224

Banka raspolaže novcem i već smo napomenuli da banka može plasirati sredstava u financijske oblike za koje smatra da donose najveću dobiti s obzirom na rizik. Banka može kupovati vrijednosne papire koje predstavljaju vlasništvo u drugim pravnim osobama. Sukladno tome da je primarno poslovanje banke kreditiranje, moguće je da banka preko svojega primarnoga poslovanja dođe u vlasništvo drugih pravnih osoba. Ovakvi slučajevi nisu prirodni za poslovanje banke i nisu elementi osnovnoga poslovanja banke.

Kontrola tuđeg kapitala koji se nalazi u aktivi banke, odnosno vlasništvo banke nad drugim poduzećima, je također predmet regulative centralne banke. Ukoliko centralna banka želi učestvovati u vlasništvu sa kvalificiranim uvjetom potrebno je da dobije odobrenje centralne banke. Na ovaj način se razdvajaju klijenti s kojima posluje banke i sama banka od međusobne prepletenosti i nejasne vlasničke strukture.

Primjeri različite regulative koja je vezana za kapital banke:

Centralne banke su jako domišljate u kontroli poslovanje i ponašanju banaka. Tako u 2010 godini možemo pogledati sljedeću regulativu pojedinih centralnih banaka koje su vezane za kapital banaka:

Primjeri različite regulative i što regulator želi postići tom regulativomDRŽAVA REGULATIVA OGRANIČENJE

EGIPAT Ograničenje broja poslovnica

20 mln EGP* broj poslovnica/kapital=max 100%

MAĐARSKA

Investiranje u nekretnine Max 5% kapitala

HRVATSKA

Investiranje u fiksnu imovinu

Max 40% kapitala

UKRAJINA Regulatorni kapital / ukupna imovina

Min 9% kapitala

SRBIJA Određeni krediti Max 150% kapitalaIako se regulativa mijenja kroz vrijeme za nas je interesantan način na koji centralna banka upravlja sa poslovanjem banke. U Egiptu banke moraju imati određenu veličinu kapitala kako bi mogle proširiti svoje poslovanje preko mreže poslovnica. Ovom regulativom sve poslovne odluke o širenju mreže poslovnica banke direktno vezane za veličinu kapitala s kojim banka raspolaže.

Ograničenja vezana za kapital su vezana direktno i za kreditiranje. Većina centralnih banaka ima jasno ograničenja za izloženost prema jednome klijentu ili grupi klijenata. Ograničenje je ponovo vezano za veličinu kapitala s kojima banka raspolaže. Primjer Srbije gdje se kreditiranje stanovništva bilo ograničeno na veličinu kapitala.

Centralna banka nastoji i ograničiti ulaganja u fiksnu imovinu kako bih izbjegla špekuliranja na tržištu nekretnina i fokusirala djelatnost banaka na prikupljanje depozita i davanje kredita.

Iz ovih jednostavnih primjera vidimo da centralne banke preko količine kapitala direktno utječu na poslovanje banaka, ograničava njihovo poslovanje i traži jasne smjernice vođenja poslovanja

225

Kapital drugih poduzeća u aktivi banke – vlasništvo banke:Sukladno propisima regulatora Banka vlasničke vrijednosne papire (ali isto tako i druge financijske instrumente) u svom vlasništvu klasificira na osnovi svrhe ulaganja u:1. Trgovački portfelj (knjiga trgovanja)2. Investicijski portfelj (knjiga vrijednosnica koje su raspoložive za prodaju, knjiga vrijednosnica koje se drže do dospijeća i knjiga vrijednosnica kojima se ne trguje, ali se revaloriziraju po fer vrijednosti)U trgovačkom portfelju Banka vodi dionice trgovačkih društvima u kojima ima udio u temeljnom kapitalu manji od 20%, koje Banci ne jamče značajan utjecaj na upravljanje u društvu, a za koje je lako utvrditi fer vrijednost. Smatra se da je lako utvrdi fer vrijednost (tržišna vrijednost) za sve vrijednosne papire kojima se trguje na burzama koje priznaje i nadzire Komisija za vrijednosne papire Republike Hrvatske ili srodna strana agencija ako se radi o stranim burzama.U investicijskom portfelju Banaka vodi dionice i poslovne udjele trgovačkih društva za koje nije lako utvrdi fer vrijednosti. Banka vodi odvojeno u investicijskom portfelju dionice i vlasničke udjele u trgovačkim društvima u kojima ima udio u temeljnom kapitalu:

udio u vlasništvu ispod 20%, udio u vlasništvu između 20 i 50% udio u vlasništvu iznad 50%

Banka prenosi dionice društava iz trgovačkog u investicijski portfelj , kad dionice više ne kotiraju na burzi koju priznaje i nadzire Komisija za vrijednosne papire Republike Hrvatske ili srodna strana agencija ako se radi o stranoj burzi.Kad dionice društava u kojima Banka ima udio u temeljnom kapitalu manji od 20%, a koje se vode u investicijskom portfelju počnu kotirati na burzi koju priznaje i nadzire Komisija za vrijednosne papire Republike Hrvatske ili srodna strana agencija ako se radi o stranoj burzi, dionice iz investicijskog prenose se u trgovački portfelj.Prijenos vlasničkih vrijednosnih papira iz jednog u drugi portfelj evidentira se po fer vrijednosti. Kreditni analitičar zadužen za praćenje poslovanje društava, obvezan je pratiti stanje u trgovačkom i investicijskom portfelju, te na temelju prikupljenih podataka provjeriti:

Odgovara li stanje dionica i poslovnih udjela u knjigama Banke stanju dionica i poslovnih udjela u knjizi dionica, odnosno u knjizi

226

Kapital drugih poduzeća u aktivi banke - kontrola:O svim eventualnim neslaganjima podataka u knjigama Banke s podacima u knjizi dionica društva, kreditni analitičar obavještava direktora Direkcije i Direkciju zajedničkog analitičkog knjigovodstva u dogovoru s izvršnim direktorom Sektora kredita i investicija i Sektora računovodstva. Za knjiženja koja utječu na rast ili smanjenje bilance i promjena u računu dobitka i gubitka Banke, Sektor računovodstva zatražit će suglasnost uprave Banke.Direktor Direkcije obvezan je na bazi izvoda iz knjige dionica, ugovora o stjecanju i prodaji dionica, vlasničke strukture društva i podataka Direkcije zajedničkog analitičkog knjigovodstva Banke, svakog prvog u mjesecu za trgovački i investicijski portfelj izraditi preglede na razini Direkcije za sva društva s podacima o:

Temeljnom kapitalu društva u kojem Banka ima vlasnički udio. Broju dionica i nominalnom iznosu dionica u vlasništvu Banke Postotku i nominalnom iznosu poslovnih udjela u vlasništvu Banke Knjigovodstvenoj vrijednosti dionica i poslovnih udjela u knjigama

Banke. Dionice društava u trgovačkom porfelju u trenutku stjecanja knjiže

se u knjigama Banke prema trošku ulaganja.Nakon akvizicije vrijednost dionica u trgovačkom portfelju usklađuje se prema tržišnoj cijeni (fer vrijednosti). Usklađivanja prema tržišnoj cijeni vrši se prilikom pripreme financijskih izvješća; to uključuje i tromjesečna izvješća za potrebe HNB. Za dionice kojima se aktivno trguje na burzi, kod usklađivanja cijene dionica, njihova tržišna cijena iz kotacije pruža najbolji dokaz o fer vrijednosti. Kad trgovina dionicama nije česta i kad postoje višestruke kotacije cijena, u tim slučajevima, za dionice iz trgovačkog portfelja, sve dok se cijena razlikuje unutar prihvatljivog raspona, svaka se cijena može prihvatiti kao fer vrijednost.

U ovome poglavlju smo se posvetili kapitalu kao stavci pasive banke i odnosu kapitala prema ponašanju i poslovanju banke. Nastojali smo napraviti i pregled kako regulator nastoji svojom regulativom usmjeriti poslovanje banka. Preko primjera smo vidjeli da dio regulative centralne banke direktno važan i ograničava ponašanje banke.

3. Korporativno upravljanje bankom

Učinkovito i razborito upravljanje bankama i ostalim kreditnim institucijama ključno je za održavanje povjerenja javnosti u bankovni sustav i cjelokupni financijski sektor. Prema definiciji OECD-a (Organisation for Economic Cooperation and Development) korporativno upravljanje čini "skup odnosa između menadžmenta, uprave, nadzornog odbora, dioničara i ostalih zainteresiranih strana. Korporativno upravljanje također predstavlja strukturu unutar koje se postavljaju ciljevi trgovačkog društva, kao i načini postizanja tih ciljeva i praćenje rezultata. Dobro korporativno upravljanje treba biti poticaj nadzornom odboru, upravi i menadžmentu u ostvarivanju ciljeva koji su u interesu trgovačkog društva i dioničara i olakšati im učinkovito praćenje. Postojanje učinkovitoga korporativnog upravljanja unutar pojedinog trgovačkog društva i cjelokupne

227

ekonomije pomaže da se osigura stupanj povjerenja potreban za pravilno funkcioniranje tržišne ekonomije." Banke se međusobno razlikuju po visini svoje aktive, klijentima, spremnosti na preuzimanje rizika, broju poslovnica i podružnica, depozitnoj osnovi, dioničkoj strukturi i ostalom, pa se ne može očekivati da će se organizirati ili upravljati rizicima na jedinstveni način. Stoga se i smatra da upravljanje bankom treba organizirati prema njezinoj prirodi te rasponu i složenosti poslovanja. Adekvatno korporativno upravljanje u bankama uključuje jasan organizacijski ustroj s dobro definiranim ovlastima i odgovornostima, djelotvorne postupke utvrđivanja, mjerenja i praćenja rizika te izvještavanja o rizicima kojima je ili kojima bi mogla biti izložena banka, odgovarajuće mehanizme unutarnjih kontrola koje uključuju i razborite administrativne i računovodstvene procedure, strategije i procedure za stalnu procjenu i pregled iznosa, sastava i rasporeda internoga kapitala potrebnog za pokriće sadašnjih i budućih rizika, udovoljavanje općim zahtjevima transparentnosti koje diktiraju investitori, klijenti, agencije za procjenu rejtinga, supervizori i drugi sudionici na tržištu, ispunjavanje obveza i odgovornosti prema dioničarima, zaposlenicima i ostalim zainteresiranim stranama, sigurno i stabilno poslovanje i poslovanje u skladu sa zakonima i regulativom.Primarnu odgovornost za upravljanje bankom odnosno za njen ustroj i organizaciju, određivanje ciljeva i strategije poslovanja te politike rizika, raspored ovlasti i odgovornosti, uspostavljanje adekvatnih linija izvještavanja te funkcija unutarnjih kontrola, snose uprava i nadzorni odbor same banke.

Uprava banke treba definirati postupke i dokumente koji se odnose na razdvajanje dužnosti i sprječavanje sukoba interesa. Također, treba odobravati i pregledavati strategije i politike preuzimanja, upravljanja i praćenja rizika uključujući i rizike koji proizlaze iz makroekonomskog okruženja i poslovnog ciklusa. Za materijalne rizike koje banke preuzimaju ili namjeravaju preuzeti u svom poslovanju trebaju postojati pisane politike i procedure kao i postupci provjere primjene tih politika i procedura. Pisane politike i procedure za procjenu i upravljanje trebale bi postojati barem za ove rizike: kreditni rizik i rizik druge ugovorne strane, rizik koncentracije, sekuritizacijske rizike, tržišne rizike, kamatni rizik u knjizi banke, operativni rizik, rizik likvidnosti i rezidualni rizik.Ovlasti i odgovornosti uprave i nadzornog odbora banke Uprava i nadzorni odbor određuju poslovne ciljeve, strategiju rizika i rizični profil banke (uključujući i djelotvornu strategiju i politike za očuvanje visine, vrsta i raspodjele internog i regulatornog kapitala dovoljnih za pokriće rizika banke) te donose politike nužne da bi se ti ciljevi ostvarili. Uprava treba pisanim smjernicama, priručnicima ili na neki drugi prikladan načinpravovremeno obavještavati zaposlenike o strategiji i poslovnoj politici banke, barem na razini nužnoj za izvršenje pojedinih zadataka. Vrlo je bitno da zaposlenici razumiju i prihvaćaju politiku i postupke kojima izvršavaju svoje poslove. Uprava i nadzorni odbor trebaju redovito procjenjivati strategiju i politike za upravljanje rizicima i, ako je potrebno, usvajati izmjene i dopune strategija i politika. Upravljanje rizicima uključuje stalno utvrđivanje, mjerenje, procjenu i izvještavanje osvim materijalno značajnim rizicima kojima je izložena ili kojima može biti izložena banka. Funkcija upravljanja rizicima treba biti središnja točka organizacije poslovanja banke. Od velikih se banaka očekuje da uspostave funkciju upravljanja rizicima za svaku značajnu poslovnu liniju.Politika rizika povezana je sa strategijom banke, a obuhvaća definiranje vrsta i stupnja rizika koje je banka voljna prihvatiti kako bi postigla svoje poslovne ciljeve. Politika rizika je smjernica menadžmentu koji treba upravljati rizicima kako bi se ostvario željeni rizični profil banke.

228

Svaka banka, ovisno o rizičnom profilu, složenosti poslovanja, veličini i organizaciji, treba u pisanom obliku imati politike i procedure za upravljanje rizicima. Politike i procedure za upravljanje rizicima treba redovito ažurirati i nadzirati njihovu primjenu u banci. Uprava i nadzorni odbor banke postavljaju strategiju rizika, politiku rizika i prema tome određuju koliki je rizik banka spremna prihvatiti. Bankom se treba upravljati neovisno o političkim interesima i neodgovarajućimvanjskim interesima te je treba zaštititi od mogućega nelegalnog ili nepovoljnog utjecaja dominantnog ili većinskog dioničara koji nije u skladu s interesom banke i svih njezinih dioničara. Sastav nadzornog odbora i uprave treba biti zadovoljavajući: članovi moraju imati kolektivno znanje o svakoj materijalno važnoj financijskoj aktivnosti koju banka namjerava poduzeti te dovoljno znanja i vještina potrebnih za učinkovito upravljanje i nadzor nad upravljanjem.Prema odredbama Zakona o trgovačkim društvima uprava vodi poslove društva, a nadzorni odbor nadzire vođenje poslova društva. Članovi nadzornog odbora katkad nemaju detaljna znanja o bankarstvu, financijama, upravljanju rizicima, regulativi, računovodstvu, informacijskoj i komunikacijskoj tehnologiji i ostalim specifičnim područjima. Ako je vlasnik banke država, ona se ne bi trebala uključivati u svakodnevno upravljanje bankom. Odgovornosti nadzornog odbora u takvim bankama trebaju biti neovisne o političkom utjecaju, koji može prouzročiti sukob interesa. Zbog toga i u takvim bankama u nadzorni odbor treba imenovati odgovarajući broj neovisnih članova i tako pojačati njegovo objektivnije prosuđivanje i donošenje odluka. Neovisno iobjektivno prosuđivanje članova nadzornog odbora banke ni u kojem slučaju ne umanjuje bilo koje vlasničko pravo države. Jedno od glavnih obilježja djelotvornog upravljanja jest pravilno uspostavljanje i funkcioniranje rasporeda ovlasti i odgovornosti te linija izvještavanja.Banka treba, u skladu s poslovima koje obavlja, osigurati razumljiv, transparentan i dokumentiran postupak donošenja odluka, a podjela odgovornosti i nadležnosti unutar banke mora biti jasna i usklađena s odlukama i postupcima. Banka treba jasno definirati u pisanom obliku ovlasti i ključne odgovornosti nadzornog odbora, uprave, višeg menadžmenta, zaposlenika i različitih savjetodavnih tijela nadzornog odbora i uprave. Uprava banke uspostavlja strukture upravljanja koje promoviraju odgovornost, delegira odgovornosti zaposlenicima i nadgleda izvršavanje delegiranih odgovornosti, a odgovorna je za cjelokupno poslovanje banke. Očekuje se da svaka banka ima u pisanom obliku dokument kojim je utvrđen postupak dodjele poslova i donošenja odluka u smislu hijerarhije i stupnja odgovornosti. Dokument je potrebno redovito usklađivati s promjenama postupka dodjeljivanja ovlasti i odgovornosti koje iz bilo kojih razloga nastaju u banci. Sve važnije odluke trebale bi donositi najmanje dvije osobe. Vrlo je važno da svi zaposlenici razumiju poslovnu politiku i postupke koji se odnose na njihove ovlasti i odgovornosti te da su im lako dostupne najnovije verzije pravila koja se na njih odnoseIsta pravila vrijede kad je banka članica grupe banaka, bilo da je matica, bilo da je banka kći. Obveza je nadzornog odbora matice da utvrdi opću strategiju i politike grupe i njezinih članica.Svaka banka treba definirati tko čini njezin viši menadžment (npr. to mogu biti rukovoditelji sektora, financijskih služba, direktori podružnica). Viši menadžment treba imati odgovarajuće vještine potrebne za upravljanje

229

poslovima koji su u njegovoj nadležnosti kao i nadzor nad pojedincima koji rade u toj organizacijskoj jedinici banke. Jedna je od njegovih ključnih zadaća da, po smjernicama uprave i nadzornog odbora, uspostavi odgovarajući sustav unutarnjih kontrola. I u malim bankama ključne odluke trebaju donositi najmanje dvije osobe (načelo "dvojne kontrole").Kodeks korporativnog upravljanja Kodeks korporativnog upravljanja obuhvaća pravila o upravljanju društvom i nadzor nad tim upravljanjem. Zakona o trgovačkim društvima propisana je obveza davanja izjave uprave i nadzornog odbora društva čije dionice kotiraju na burzi o tome da su postupale u skladu s preporukama objavljenim u Kodeksu korporativnog upravljanja i da će i dalje po njima postupati te navesti po kojoj od njih nisu postupale ili neće postupati. Ta izjava treba biti trajno dostupna dioničarima društva.Sustav unutarnjih kontrolaSustav unutarnjih kontrola je sustav procesa i postupaka uspostavljenih za praćenje učinkovitosti poslovanja banke, pouzdanosti njezinih financijskih informacija te usklađenosti sa zakonima, regulativom i dobrim praksama, a u cilju zaštite imovine banke. Drugim riječima, to su svi oblici kontrolnih mjera koje su izravno ili neizravno integrirane u poslovne procese te ih provode i članovi nadzornog odbora i uprave, i sv zaposlenici i organizacijske jedinice banke, uključujući i one koje sudjeluju u samom izvršenju tih istih poslovnih procesa. U automatizirane poslovne procese mogu biti ugrađeni kontrolni mehanizmi.Sustav unutarnjih kontrola može se smatrati djelotvornim ukoliko omogućava pravodobno otkrivanje i neprestano praćenje svakog materijalnog rizika kojem banka može biti izložena u svom poslovanju.Svaka banka treba imati odgovarajući sustav unutarnjih kontrola. Uprava je odgovorna za razvijanje i održavanje sustava koji omogućuje djelotvorno poslovanje, odgovarajuću kontrolu rizika, pouzdanost financijskih i nefinancijskih informacija te usklađenost poslovanja banke sa zakonima, regulativom i internim politikama i postupcima. Uprava, nadzorni odbor i viši menadžment banke trebaju biti svjesni da su neovisni, kompetentni i kvalificirani revizori i funkcije unutarnjih kontrola ključni u procesu korporativnog upravljanja jer im osiguravaju neovisnu provjeru te na određeni način jamče sigurnost i pouzdanost dobivenih informacija. Unutarnja revizija odgovorna je za ocjenu adekvatnosti upravljanja rizicima i sustava unutarnjih kontrola (uključujući i funkciju praćenja rizika i funkciju praćenja usklađenosti). Obveza obavljanja unutarnje revizije propisana je i Zakonom o bankama, a način organizacije, poslovi, izvještavanje i ostale pojedinosti o unutarnjoj reviziji i funkcijama praćenja rizika i praćenja usklađenosti detaljno su opisane u točki 4. ovog dokumenta. 2.5.2. U skladu s propisima skupština banke na prijedlog nadzornog odbora, a po preporuci revizorskog odbora, imenuje vanjskog revizora banke. Osnovna je zadaća vanjskog revizora davanje mišljenja o tome prikazuju li financijski izvještaji bankeistinito i vjerno, u svim materijalnim aspektima, financijski položaj i rezultat poslovanjabanke. Obveza revidiranja financijskih izvještaja banke kao i sadržaj revizije za potrebe Hrvatske narodne banke propisani su Zakonom o bankama i Odlukom o reviziji financijskih izvješća i poslovnih funkcija banke Iz svega navedenog evidentno je da će banke uspostavom djelotvornog sustava unutarnjih kontrola osigurati adekvatnu kontrolu nad rizicima kojima su izložene u svom

230

poslovanju, a steći će i uvid u zakonitost i integritet svog poslovanja te izravan uvid u svaku poslovnu aktivnost do najniže razine odgovornosti. Upravo su to osnovni ciljevi sustava unutarnjih kontrola koji se u praksi postižu uspostavom sljedećih funkcijaunutar banke:• funkcije praćenja rizika• funkcije praćenja usklađenosti i• funkcije unutarnje revizije.Svaka banka treba organizirati funkciju praćenja usklađenosti te definirati prioritete pri upravljanju rizikom usklađenosti tako da ona bude u skladu s njezinom upravljačkom strategijom, strukturom i veličinom. S obzirom na navedena tri kriterija banka donosi odluku o tome hoće li formirati zasebnu organizacijsku jedinicu za provođenje funkcije praćenja usklađenosti ili će se navedena funkcija provoditi u sklopu neke druge funkcije, npr. funkcije praćenja rizika ili praćenja operativnog rizika, ili na neki treći način. U svakom od odabranih slučajeva funkciju praćenja usklađenosti treba organizirati tako da bude neovisna, da raspolaže dostatnim brojem zaposlenika, da su njezine odgovornosti jasno definirane, a njezine aktivnosti podložne redovitom i neovisnom pregledu koji obavlja funkcija unutarnje revizije.

231

III - B) ORGANIZACIJA BANKE                                  

U OVOME DIJELU:

Banka je poduzeće. Kao i svako drugo poduzeće banka mora imati poslovnu organizaciju preko koje može upravljati poslovnim procesima. Bankarska djelatnost je prije svega uslužna djelatnost, zbog ove karakteristike većima banaka posluje preko mreža podružnica, poslovnica, ispostava. Organizacija banke treba biti takva da se osigura jasna i jednostavna komunikacija između mreže i mreže sa centralom banke. Isto tako organizacija banke mora omogućavati jasne kanale komunikacije i jasno definirane sustave naređivanja. Banka da bih zadržala postojeće klijente i proširila poslovanja na nove klijente treba imati jasno definiranu komunikaciju sa klijentima. Poslovanje banke treba imati potporu, kako u informatičkome, tako i u svoje administrativnome dijelu. Svi ovi uvjeti poslovanja postaju i uvjeti organizacije banke. Osim poslovnih uvjeta postoje i uvjeti regulatora koji često naređuje bankama pojedine elemente poslovne organizacije. Tako banka mora imati poslovnu jedinicu za procjenu rizika ili poslovnu jedinicu za internu reviziju. Upravo zato svrha ovoga poglavlja jeste pokazati kako se organizira struktura banke.

U ovome poglavlju je važno da:

Upoznate osnove bankarske organizacije Upoznate osnovne strukture i sektorske podjele organizacije banke Naučite imena i svrhe tijela banke.

 

1. Organizacijska struktura banke

Većina banka organizirana je prema funkcionalnom načelu, tek s nekim naznakama divizijske forme. Ako govorimo o divizijskoj formi, tada govorimo o filijalama (poslovnicama) u mjestima izvan bančinog sjedišta. Poslovnice banke obično imaju jasno definirana pravila ponašanja sa malom autonomijom u procesu odlučivanja.

Zahtjevno poslovanje, u smislu srednjih i većih tvrtki sa širokim asortimanom proizvoda ili prostorno disperziranim poslovnim dijelovima, iziskuje ne samo totalitarno već i parcijalno praćenje. To je način da se lakše i brže uoče nepoželjne tendencije razvoja, odnosno skretanje s planiranog i željenog puta, što daje mogućnost efektnijeg djelovanja na njihove uzorke. Važnost organizacijske strukture banke očituje se i u potrebi uspostave jednostavnih i čistih unutrašnjih ekonomskih odnosa između pojedinih organizacijskih jedinica, te mogućnosti mjerenja i uspoređivanja njihovih poslovnih rezultata. Uostalom to je nužno za modeliranje centara odgovornosti.

Izbor odgovarajućeg oblika organizacijske strukture važan je zato što pogreške u oblikovanju organizacijskih jedinica i njihovom povezivanju u organizacijsku strukturu mogu imati negativne posljedice na poslovanje banke, na odnose sa klijentima banke i na kraju na račun dobiti i gubitka banke. Funkcionalnu organizacijsku formu, koja je zasnovana na istovrsnosti poslova i zadataka u

232

pojedinoj organizacijskoj jedinici najčešće obilježava donošenje odluka na vrhu organizacijsko – upravljačke strukture, a poslovni rezultat iskazuje se jedinstveno.

Funkcionalna organizacijska forma smatra se najučinkovitijim oblikom organizacije za tvrtke s manje raznovrsnim proizvodnim programom, usmjerene na jedno područje plasmana. U banci s funkcionalnom organizacijskom strukturom koja ima više različitih sektora i više filijala (poslovnica), upravljanje je komplicirano i otežano. Ovo samo po sebi uključuje naznake neučinkovitosti što u tržišnoj utakmici lako može rezultirati slabijim poslovnim uspjehom.

Divizijska organizacijska forma utemeljena je na objektu, što može biti proizvod ili geografsko područje djelovanja tvrtke. Što znači da se prava i odgovornost mogu delegirati na nižu upravljačku razinu, npr. filijale (poslovnice). Pritom je važno da se u takvoj organizacijskoj jedinici nađu svi poslovi potrebni za njeno funkcioniranje. Potreba za divizijama unutar bankarske strukture primarno odražava strukturu ekonomije, ali i banke. Banke mogu imati podjele na korporativno poslovanje i poslovanje s građanima. Na ovaj način podjela poslovanja je vezana za objekt poslovanja, odnosno usmjerenje banke na poslovanje s građanima i poduzećima. Banka također može imati objedinjeno poslovanje s građanima i poduzećima u svakoj diviziji, ali onda podijeljene divizije po geografskim jedinicama poslovanja ili nekoj sličnoj podjeli. Obje vrsta podjela su važne i banka se treba odlučiti na odabir podjele koja odgovara strategiji banke.

U Hrvatskoj kao maloj zemlji podjele su obično po objektu poslovanja, na poslovanje s građanima i poduzećima. Ovakva podjela je onda prenijeta i na manje poslovne jedinice kao što su podružnice i poslovnice tako da i unutar tih jedinica postoje dijelovi koji se bave poslovanjem s poduzećima i koji se bave poslovanjem s građanima.

Za banke koje imaju filijale (poslovnice) problematično je organiziranje filijala (poslovnica) kako bi one mogle zadovoljiti potrebe organizacijske zaokruženosti za sve klijente na svakome mjestu. Još je teže ako je organizirana na bazi proizvoda čime se nepotrebno komplicira praćenje njenih rezultata, kao i njihovo izvršenje.

Zbog specifičnosti bankarstva i novčanog obilježja većine bankovnih poslova poželjno je omogućiti svakoj filijali (poslovnici) da ima svoje prihode i rashode. Podjela prihoda i rashoda prema zajedničkome nazivniku se provodi preko mehanizma transfernih cijena. Na ovaj način banka može utvrditi stvarnu profitabilnost pojedine regije ili poslovne jedinice.

Transferne cijene - mehanizam utvrđivanja profitabilnosti

Poslovnice imaju različitu strukturu poslovanja. Tako neke poslovnice imaju više kredita nego depozita, a neke imaju više depozita nego kredita. Naravno iako aktiva i pasiva individualne poslovnice ne moraju biti jednake, ukupna aktive i pasiva banke moraju biti jednake. Kako bi se mogla utvrditi profitabilnost svake poslovnice banka ima mehanizam transfernih cijena. Po tome poslovnice koje imaju višak depozita posuđuju svoja sredstava poslovnicama koja imaju manjak sredstava. Poslovnice koje imaju višak sredstava dobivaju naknadu za posuđena sredstava koja se onda pripisuje dobiti te poslovnice. Na ovaj način se stvara interni mehanizam preko kojega se dobiti poslovnica koje imaju višak sredstava povećava (jer posuđuju svoja sredstava), a dobit poslovnica koje imaju

Podjela na poslovnice također znači da je banka u stanju dati poslovnicama određenu dozu autonomije. Ovo je izrazito delikatno pitanje za organizaciju banke. Ukoliko je razina autonomije pre velika poslovnice mogu svojim poslovanjem narušiti ukupno poslovanje. Ukoliko je razina autonomije mala, problem nastaje u komunikaciji i brzini poslovanja što može narušiti odnos s klijentima.

233

Organizacijska strukturaOsnovni organi banke su sljedeći:

Skupština dioničara bankeNadzorni odbor banke

Uprava bankeUred uprave,

Poslovi strategije i razvoja,Odjel unutarnje revizije

Sektor upravljanja rizicima,Sektor gospodarstva,Sektor građanstva,

Sektor riznice,Sektor operativnih poslova,

Sektor računovodstva i financijske kontrole,Sektor pravnih, kadrovskih i općih poslova,

Sektor informatike,PodružnicePoslovnice

Podjela koja je dana ovdje je gruba i sama po sebi odražava samo nizanje pojedinih struktura koje su potrebne, a ne organizaciju bankarskoga poslovanja. Banke obično imaju organizaciju koja označava grupu poslovanja, koje se onda dijeli na sektore, koji se dijele na direkcije, urede ili odjele. Količina organizacijskih dijelova ovisi o veličini banke i potrebama koje banka ima u svome poslovanju. Tako banka možda ima diviziju za poslovanje s poduzećima koja u sebi

Kod organizacije banke na geografskom načelu stvara se pogodna organizacijska struktura i pretpostavka za mogućnost primjene koncepta troškovnih i profitnih centara. Divizijska filijala (poslovnica) koja može svakovrsnom klijentu na području poslovanja prodati svaki bančin "proizvod", imala bi potrebne preduvjete. Bitno je definirati i stvoriti odvojene dijelove banke koji mogu uspostaviti međusobne ekonomske odnose, te čije je poslovne rezultate moguće relativno jednostavno i lako mjeriti i uspoređivati. Pritom postoje dvije mogućnosti rješenja za dislocirane jedinice u mjestu glavnog sjedišta banke:

Može se organizirati po dijelovima grada u više univerzalnih filijala (poslovnica). Druga je mogućnost organiziranje prema pojedinoj vrsti klijentele. Mnoge banke unutar poslovnih prostora imaju posebne poslovne prostore za korporativne klijente, a posebne za građane. Ova fizička odvojenost odražava i poslovno razdvajanje. Kod postizanja većeg broja filijala (poslovnica) s primjerenim pravima i odgovornostima, banka bi mogla biti strukturirana i u multi divizijskim ili nekom drugom složenijem organizacijskom obliku. Bankari već godinama razvijaju različite organizacijske oblike radi ostvarivanja različitih uloga i pružanja usluga koje komitenti traže. Oblik organizacije slijedi funkciju, a banke su obično organizirane za izvršavanje namijenjenih uloga što je moguće učinkovitije. Veličina banke je također značajan čimbenik u određivanju njezina organizacijskog oblika, budući da velike banke pružaju širi spektar uloga. Ali uloga i veličina banke nisu jedine odrednice organizacije i načina poslovanja banke. Veliku ulogu igraju i vladine regulacije u oblikovanju poslovanja i raznovrsnosti bankovnih organizacija diljem svijeta.

234

1.1. Organizacijski oblici

Organizacija banke uvelike ovisi o veličini banke. Tako na primjer po svjetskim standardima većina banka u SAD je mala.39 Iako je većina banaka u SAD-u mala, SAD kao država je poznata po svojim velikim bankarskim korporacijama. Na primjer, Citicorp, Goldman Sachs, Bank of America sadrže dovoljnu količinu sredstava da su redovito među najvećim bankama na svijetu. Bankarstvo u SAD-u s globalizacijom i razvojem poslovanja sve više je koncentrirano i polako se pretvara u klasične oligopole. Bankarstvu strukturu čine nekoliko velikih banaka koje čine značajnu količinu tržišta. Male banke su mnogobrojne, ali nisu u stanju narušiti tržišni utjecaj velikih banaka.

Hrvatska kao mala otvorena ekonomija mora svoju bankarsku strukturu promatrati kroz dvije perspektive. Prva perspektiva jeste perspektiva Hrvatskoga tržišta koje je malo i karakterizirano je, isto kao i američko tržište, sa velikih brojem banaka, ali sa izrazito jakom tržišnom koncentracijom. Druga perspektiva hrvatskih banaka jeste da su mnoge velike banke u Hrvatskoj u stranome vlasništvu. Strano vlasništvo implicira da banke u Hrvatskoj moraju pratiti organizacijsku strukturu svojih matica i sukladno tome preraspodjeljivati uloge pojedinih jedinica u banci. Utjecaj veličine banke na unutarnju organizaciju najizravnije se može vidjeti uspoređujući organizacijski oblik velikih i malih banaka. Doljnja slika nam prikazuje organizacijski oblik jedne male banke.

28) Slika: Organizacijski oblik male banke u SAD-u40

Uslužne operacije male banke se obično nadgledaju od strane blagajnika i revizora koji rade u odjelu računovodstva i od strane potpredsjednika koji upravljaju kreditima banke, prikupljanjem sredstava, marketingom i odjelima za upravljanje imovinom komitenta. Oni odgovaraju višem izvršnom menadžmentu tvrtke, koji se sastoji od predsjedavajuće uprave, predsjednika i potpredsjednika koji su odgovorni za dugoročno planiranje i asistiranje voditeljima raznih odjela u 39 Peter S. Rose: Menadžment komercijalnih banaka, Mate, Zagreb 2003.40 Peter S. Rose: Menadžment komercijalnih banaka, Mate, Zagreb 2003.

Glavni administrativni službenici

Kreditni službeniciZa pravne osobe

Kreditni službeniciZa građanstvo

Kreditni odjel Računovodstveni ioperativni odjel

Odjel za računovodstvoi reviziju

Operacije (obrada čekova, prijenos, verificiranje računa iŽalbe komitenata)

Marketing iprikupljanjepodataka

Činovnici na šalterima banke

Službenici za prikupljanjenovih poslova

Trust odjel

Osobnitrustovi

Poslovni trustovi

235

Reklamiranje iplaniranje

rješavanju njihovih najvećih problema. Viši menadžment periodično izvještava članove nadzornog odbora o kreiranju politike i nadgledanju poslovanja banke. Čest je slučaj da postoji jaka veza između top menadžmenta, te menadžmenta svakog pojedinog odjela. Kada manje banke imaju ozbiljne probleme, obično se usredotočuju na pronalaženje sposobnih novih menadžera, koji bi zamijenili stare administratore, te na pribavljanje sredstava za novu elektronsku i automatiziranu opremu. One su osjetljivije na promjene u ekonomiji lokalne zajednice. Na primjer mogu biti jako povezane s poljoprivredom ili drugim lokalnim poslovnim subjektima, tako da kada bi oslabila prodaja lokalnih poslovnih subjekata, banka bi bilježila usporeni rast, te mogući pad depozita, kredita i prihoda. Takve banke imaju relativno nizak rizik, ali i limitirane prilike za veliki napredak ili razvoj novih poslovnih vještina. Unatoč tome, banke ovakve veličine i lokacije često predstavljaju atraktivne prilike za zapošljavanje. One smještaju bankare bliže komitentima, te zaposlenicima daju priliku da vide kako njihove aktivnosti, posebno odobravanje kredita, mogu imati stvaran utjecaj na kvalitetu života u lokalnoj zajednici.

29) Slika: Organizacijski oblik velike banke koja posluje na međunarodnom poslovnom tržištu41

41 Peter S. Rose: Menadžment komercijalnih banaka, Mate, Zagreb 2003.

Skupina za financijsko –poslovne usluge

Odjel za poslovne kredite

Poslovni odjel za nekretnine

Odjel za korporacijske usluge

Odjel za kreditne kartice

Povezane bankarske grupe

Skupina za kontrolu kredita

Skupina za popravljanje kredita

Odjel za privatne bankovne usluge

Trust usluge

Odjel za izvršne i profesionalne usluge

Odjel za rezidencijalno kreditiranje

Odjel za potrošačke usluge

Odjel sa sefovima za čuvanje dragocjenosti

Skupina za unapređivanje usluga

Odjel za automatsko bankarstvo

Marketinški odjel

Odjel za međunarodno bankarstvo

Multinacionalni kreditiFinanciranja trgovineSkupine stranih ureda

Odjel za operacije

Odjel za reviziju i kontroluOdjel za upravljanje podružnicamaOdjel za upravljanje ljudskim potencijalimaOdjel za šaltersko poslovanjeOdjel za vrijednosne papireSkupina za regulatorno usklađivanje

236

Administrativna skupina: viši izvršni odbor – predsjednik odbora, predsjednik ili CEO, i viši potpredsjednik

Odjel za prikupljanje iupravljanje sredstvima

Odjel za alociranjeresursa

Odjel za osobne financijske usluge

Skupina za investiranjei financiranje

Menadžment portfelja iured za prodajuvrijednosnica na tržištu novca

Institucionalnibankovni odjel

Odjel tržišta kapitala

Menadžment aktive i pasive

Odjel za planiranje

Organizacijski nacrt velike banke s velikim brojem usluga mnogo je složeniji od male banke. Doljnja slika nam prikazuje potpuno tipičan organizacijski oblik banke s otprilike 10 milijardi USD imovine. Brojnost poslovnih jedinca je veće, jer se s obimom poslovanja povećava i broj organizacijskih jedinica koje su potrebne kako bih banka mogla funkcionirati.

Vlasnik i kontrolor ove banke je holding kompanija čiji dioničari izabiru nadzorni odbor koji nadgleda banku i nebankovne tvrtke u sastavu istog holdinga. Članovi nadzornog odbora sudjeluju i u upravi banke. Raspon kontrole je ključni problem ovakve organizacije; top menadžment je često upućen u bankovno poslovanje, ali je manje informiran o proizvodima i uslugama podružnica. Budući da sama banka pruža puno različitih usluga na domaćim i stranim tržištima, ozbiljni problemi mogu izaći na vidjelo tek protekom tjedana ili mjeseci. Posljednjih godina, velik dio najvećih banka okrenuo se pristupu profitnih centara u kojima svaki veliki odjel teži uvećanju svoga doprinosa u bankovnoj profitabilnosti, te pomnom nadgledanju vlastitog poslovanja.

U odnosu na banke male i srednje veličine, velike banke imaju neke prednosti. Kako najveće institucije opslužuju mnogo različitih tržišta s velikim brojem različitih usluga, one su bolje diversificirane – geografski ali i s linijom proizvoda – radi odolijevanja rizicima promjenjive ekonomije. Takve institucije su rijetko ovisne o ekonomskom bogatstvu jedne industrije ili čak jedne države. Na primjer, banke kao Citicorp ili Chase Manhattan često primaju više od pola svoje neto zarade iz izvora izvan SAD – a. Imaju važnu prednost u mogućnosti prikupljanja financijskog kapitala po relativno niskim troškovima. Ove banke su obično dobro situirane zbog svog velikog kapaciteta za prihvaćanje rizika pri ulaženju na nova tržišta i većeg pristupa kapitalu, te nadarenosti menadžmenta.

1.2. Trendovi u organizaciji banaka

Posljednjih nekoliko godina tendencija većine bankovnih institucija je da s vremenom postanu složenije organizacije42. Kada banka počinje rasti, obično povećava nove usluge i opremu, a s njima dolaze i novi odjeli za pomoć menadžmentu radi što uspješnije kontrole i fokusa na sredstva banke.

Još jedan važan čimbenik koji utječe na bankovne organizacije je promjenjiv sastav bankarskih vještina koje bankari trebaju za efikasno i učinkovito funkcioniranje, uz promjenjive tržišne uvjete i tehnologiju. Na primjer, s globalnim širenjem vladinih deregulacija, a posljedica toga je povećanje broja konkurenata s kojima se banke suočavaju na svojim glavnim tržištima, sve više i više bankovnih tvrtki postaje tržišno i prodajno orijentirano – pazeći više na promjenjivu potražnju za uslugama od strane svojih komitenata, te na izazove od strane bankovnih i nebankovnih konkurenata. Ovaj trend primorao je bankovne menadžere na veću zaokupljenost uslužnim marketinškim aktivnostima i reakcijama svojih dioničara.

Ove novije aktivnosti zahtijevaju upravu i osoblje banke koje može posvetiti više vremena istraživanju potrošačkih potreba za uslugama, te na temelju tih potrošačkih pregleda razvijanje novih usluga, kao i modificiranje starih radi zadovoljavanja promjenjivih potreba komitenata.

42 Rose, Peter S.: The changing structure of american banking, New York 1987., Columbia University Press

237

Budući da pristup i tehnologija proizvodnje financijskih usluga posljednjih godina sve više kreće ka kompjutorski baziranim sustavima i elektronskoj isporuci usluga, banke trebaju sve veći broj ljudi koji posjeduju vještine za rad s kompjutorima i elektroničkom opremom. Isto tako, automatsko knjigovodstvo je smanjilo vrijeme koje menadžeri troše na rutinske operacije, dajući im time veće mogućnosti za planiranje vezano za nove usluge te opremu za pružanje tih usluga.

30) Slika: Funkcioniranje banaka

Organizacija banaka u Hrvatskoj je prije svega determinirana veličinom banaka i strateškim obrednicama banke. Male banke su uglavnom orijentirane na poslovanje s građanima i na poslovanje s SME poduzećima, dok velike banke nastoje obuhvatiti poslovanje sa svim segmentima privrede kroz cijelu Hrvatsku.

Izazov organizacije za male banke je kako proširiti poslovanje, a istovremeno kontrolirati troškove poslovanja. Zato male banke nastoje što više službi uklopiti u jednu organizacijsku jedinicu u izdvojiti segmente poslovanja gdje je to regulator dozvoli.

Velike banke zbog svoje veličine nastoje postati prepoznatljive banke najširim segmentima tržišta. Broj službi koji postoji u velike bankama je puno veći nego u malim bankama. Dok u malim bankama neke poslove obavlja jedan čovjek u velikim bankama za isti posao, zbog velikoga obima posla, može biti zadužen cijeli sektor. Problem kod organizacije velikih banaka jest u tome kako da organizacija ne postane pre velika i da se ne izgubi koordinacija između pojedinih jedinica.

2. Centri odgovornosti ( podružnice i poslovnice )

Bankovno poduzeće koje je državna ili federalna vlada ovlastila za poslovanje samo preko:

Ureda za pružanje kompletnogasortimana usluga

Plus: uredi za pružanje ograničenog broja usluga

bankomati prodajni terminali „drive-in“ šalteri

238

Nakon analize opće strukture banke u ovome dijelu ćemo se više baviti poslovnicama banke, odnosno poslovanjem banke sa klijentima. Jedno od najvažnijih pitanje s kojima se banka susreće jeste kako definirati potreban broj poslovnica i kako utvrditi profitabilnost pojedinih poslovnica.

Banke u Republici Hrvatskoj koje mi smatramo najvećim po veličini aktive i ukupnome poslovanju, u svjetskom bankarstvu spadaju, u najboljem slučaju, skupinu srednjih banka, dok većina banka spada u male banke. Većina tih banaka ukoliko su veće imaju svoje filijale ili poslovne jedinice u području izvan mjesta same centrale banke. U diverzificiranoj i geografski divizonaliziranoj banci podružnica bi trebala, po pravilu, prodavati sve bančine proizvode i omogućavati sve bankarske usluge svim klijentima na svom području poslovanja, i biti profitni centar. Međutim, to ne znači da i tehnički svaka transakcija mora i može biti definitivno završena u pojedinoj filijali. Neke transakcije mogle bi završiti u drugim filijalama. Neke, pak, transakcije koje su vezane za subjekte izvan kruga bančine klijentele, mogle bi završiti specijalizirane organizacijske jedinice na razini banke.

Logično je da bi se za bančine poslove komunikacije i odnose s drugim subjektima izvan bančine klijentele formirale na razini banke odgovarajuće posebne specijalizirane organizacijske jedinice. To bi, npr. moglo biti za definitivno izvršenje poslova platnog prometa i za likvidnost banke, za druge međunarodne bankovne poslove, poslove državnim institucijama i slično.

Za ostale, na primjer upravljačko – koordinacijske, kontrola i slične poslove, također bi se na razini banke formirale odgovarajuće organizacijske jedinice. Za to je potrebno formiranje centralne jedinice unutar banke kao okvira za sve ove navedene organizacijske jedinice. To je zbog same prirode bančinog integriteta, ali i drugih racionalnih razloga. Banka tako ima tri centra odgovornosti:

Profitni centri

Troškovni centri

Investicijski.

Profitni centri su dijelovi banke koji se bave obavljanjem poslovanja banke. U sklopu svojega poslovanja ti centri su u stanju generirati prihode banke i na taj način ostvarivati dobiti banke. Primjeri profitnih centara su poslovnice i dijelovi banke koji se bave kreditiranje, kao na primjer sektor poslovanja sa velikim poduzećima.

Troškovni centri su dijelovi banke koji u svojem poslovanju nemaju sposobnost ostvarivanja prihoda. Primjeri ovih centara su sektor računovodstva i informatike. Iako ne generiraju prihode za banku, poslovanje banke uvelike ovisi o ovim centrima banke, jer oni pružaju podršku poslovanju profitnih centara.

Investicijski centri su dijelovi banke koji se bave osmišljavanjem novih usluga banke koji će u budućnosti donositi prihode banci. Investicijski centri mogu obiti orijentirani na razvoj poslovanja van banke i unutar banke. Poslovanje van banke bi označavalo širenje banke na nova tržišta, dok bi razvoj poslovanja unutar banke bilo osmišljavanje novih usluga i poboljšanje kvalitete postojećih.

Filijale (poslovnice) banke s primjerenim pravima i odgovornostima za operativno poslovno odlučivanje, te organizacijski zaokružene zbog mogućnosti iskazivanja i mjerenja njihovih izvršenja, imale bi sva obilježja profitnih centara.

Glavni razlozi uvođenja podružnica (centara odgovornosti) leže u potrebi stvaranja boljih mogućnosti upravljanja prihodima i rashodima kao uvjetima stvaranja profita, te u oslobađanju kreativnih i poslovnih sposobnosti organizacijskih jedinica niže razine. Preduvjet tome je decentralizacija, tj. prijenos dijela prava na odlučivanje glavne uprave na menadžere centara odgovornosti. Pri tome se ne smanjuje odgovornost glavne uprave, jer ona zastupa integritet tvrtke i jedina je odgovorna vlasnicima. Tako se može postići odgovarajuća harmonija centralizacije i autonomije u odlučivanju. Opće bi pravilo trebalo biti da je odgovornost menadžera centara

239

razmjerna njihovim pravima odlučivanja. U tome valja potražiti i uporišta za moguće modele internih ekonomskih odnosa u banci, te za način obračuna i iskazivanja poslovnih rezultata, tj. izvršenja poslovnog plana pojedinog centra odgovornosti.

Bankarska filozofija

U modernome hrvatskome bankarstvu postoji popularan termin prodaja. Koji označava poslovanje s klijentima i „prodaju“ usluge banke klijentima. U mnogim bankama prodaje je često neopravdano stavljana na prvo mjesto i ima glorificirani status onih koji zarađuju za banku. Poslovanje banke ne počinje od veze s klijentom nego počinje od logistike s kojom „prodaja“ raspolaže. Ukoliko „prodaja“ ostvari doticaj s klijentom i ugovori posao, taj posao će biti bezvrijedan ukoliko ne postoji logistika za ostvarenje toga posla. Upravo zato za svaku banku je od iznimne važnosti uspostava i kvalitetnih i stabilnih troškovnih centara

Poslovanje poslovnica banke je iznimno teško konfigurirati. Prije svega problem leži u količini autonomije koju je potrebno dati poslovnicama. Naravno ovo je pitanje balansa, ukoliko banka da previše autonomije poslovnici ona može u kriznim situacijama ugroziti poslovanje banke. Ukoliko poslovnica nema dovoljno autonomije onda proces odlučivanja može biti pre dugačak i pre težak. Trebamo jasno definirati što je to autonomija poslovnice. Primjeri koje treba definirati, a imaju varijabilnost su: koji je maksimalni limit kredita i izloženosti koji banka može dati, kadrovska politika, komunikacija sa postojećim klijentima. Autonomija poslovnice može biti važna i utjecati i na ročnu strukturu, valutnu strukturu, ali i cjenovnu politiku banke. Podružnici ili poslovnici treba definirati koji je raspon cijena pojedinih usluga koje može ponuditi klijentima.

3. Upravljačka tijela banke

Osim organizacijske strukture banke koju smo predstavili u prošlome poglavlju postoje i razna tijela banke kojima je svrha upravljanje bankom i donošenje odluka o različitim segmentima bankarskoga poslovanje. Tijela koja ćemo obratiti u ovome poglavlju su:

Nadzorni odbor banke Uprava banke ALCO, odbor za upravljanje aktivom i pasivom Kreditni odbor

Svako navedeno tijelo ima svoj jasno definiranu veličinu, sastav, politike, procedure i širinu djelatnosti. U mnogim zemljama regulator je definirao dužnosti ovih tijela banke i zahtjeva od banaka da imaju ustrojena tijela s redovnim sastancima. Zapisnici sa tih sastanaka su podložni kontroli regulatora

240

Nadzorni odbor prati poslovanje banke, izdaje strateške smjernice koje bi banka trebala ostvariti. Uloga nadzornoga odbora isključivo ovisi o tome koje su zadaće nadzornoga odbora koje je propisao regulator i kako ih je ustrojio vlasnik banke. Odluka koliko vlasnik banke želi pratiti poslovanje banke se direktno manifestira u tome koliko je nadzorni odbor uključen u poslovanje banke. U mnogim bankama nadzorni odbor mora odobriti određene poslovne odluke i politike banke, najbolji primjer je politika likvidnosti za čije odobrenje se često traži mišljenje nadzornoga odbora, drugi primjer su i određeni krediti.

Svrha nadzornoga odbora u bankama jeste da daje strateške smjernice upravi i da prati ostvarivanje zadnjih ciljeva. Zadani ciljevi mogu biti: ostvarenje budžeta banke, povrat na kapital (eng. ROE return on equity), rast plasmana banke, kvaliteta plasmana banke. Fokus nadzornoga odbora se mijenja kako se mijenjaju i ekonomski uvjeti u kojima posluje banke. Ukoliko nisu ostvareni zadani ciljevi nadzorni odbor predlaže strategije i taktike kako da se ostvare zadani ciljevi. Nadzorni odbor je taj koji bira upravu banke. Nadzorni odbor obično čine predstavnici vlasnika banke, ali u nekim zemljama regulator traži da u nadzorni odbor uđu i nezavisni predstavnici kako bih se izbjegao problem moralnoga hazarda.

Uprava banke je glavno operativno tijelo banke koje upravlja bankom. Uprava se sastoji od predsjednika uprave kojega je izabrao nadzorni odbor i članova uprave koje je obično bira predsjednik uprave, a članove uprave potvrđuje nadzorni odbor. Članovi uprave obično predstavljaju određene poslovne jedinice. Tako uprave može imati: člana prave za poslovanje sa poduzećima, člana uprave za rizike, člana uprave za poslovanje s građanima, člana uprave za informatiku. Broj članova uprave ovisi o organizaciji i poslovnome fokusu banke. Predsjednik uprave također može predstavljati poslovnu jedinicu, što je čest slučaj u malim bankama. Koliko će članova uprave imati uprava ovisi o veličini i organizacijskoj strukturi banke. Regulator obično propisuje minimalan broj članova uprave, dok je maksimalan broj ovisan o odluci nadzornoga odbora i potrebama banke za upravljačkom strukturom.

Uprava je glavno operativno tijelo banke koje operativno upravlja banke, trebamo definirati što je to upravljanje bankom Upravljanje bankom se sastoji od dva odvojena elementa. Prvi je upravljanje poslovanjem banke koje se sastoji u odnosima sa klijentima i ostvarivanja prihoda, ovdje je posebno važno praćenje i ostvarivanje zadanih poslovnih ciljeva. Drugi element je operativno vođenje banke koje se sastoji od donošenja odluka, potvrđivanja novih politika i procedura, izdavanje zadataka raznim jedinicama, kadrovske politike, kontrole troškova. Dualizam kojo postoji u upravljanju banke je balans koji je potreban kako bih bana mogla uspješno poslovati. Banka mora imati jasnu komunikaciju sa klijentima i sposobnost poslovanja, ali isto tako banka mora imati i sposobnost organizaciranja poslovanja.

ALCO odbor (eng. Assets and liabilities committee) je zadužen za praćenje i upravljanje strukturom bilance. ALCO odbor upravlja bilancom prema sljedećim parametrima:

Valutna struktura Ročna struktura Cjenovna struktura Druge strukture, ovisno o karakteristikama ekonomije u kojoj banka posluje.

Važno je primjetiti da ALCO ne brine o sektorskome rasporedu kredita, to je posao kreditnoga odbora. Za ALCO su važne karakteristike kredita: valuta kredita, cijena kredita i trajanje kredita. Svrha praćenja navedenih struktura jeste kontrola likvidonosnog i cjenovnoga rizika. ALCO analizira postojeću strukturu i izdaje smjernice kako postići željenu strukturu bilance sa svrhom maksimiziranja prihoda i minimiziranja troškova. Jedan od primjera upravljanja bilancom jeste optimizacija strukture pasive kako bih se minimizirao trošak regulative.

Sastav ALCO odbora diktira operativnost i fokus ALCO odbora. Ukoliko ALCO želi biti više fokusiran na operativnu kontrolu bilance onda će sastav ALCO odbora obično činiti: šef riznice banke, direktori pojedinih direkcija unutar riznice, predstavnici poslovnih jedinica. Ovakav ALCO odbor će imati i frekventnije sastanke: tjedno ili dvotjedno. ALCO dobro može također biti više

241

orijentiran na strateške odluke unutar bilance. U tome slučaju sastav ALCO će biti predsjednik uprave, članovi uprave iz poslovnih jedinica, član uprave za rizike, glavni ekonomist, šef ALM-a banke.

Kreditni odbor je zadužen za praćenje kreditiranja u banci. Ovisno od odluci uprave banke kreditni odbor može imati različiti sastav. Standardna praksa sastava kreditnoga odbora jeste da ima predstavnike poslovnih jedinica i sektora koji prate rizike. Ovisno o veličini banke i potrebama kontrole poslovanja kreditni odbor mogu činiti: predsjednik uprave, članovi uprave za poslovanje, član uprave za rizike, direktor sektora za kreditni rizik.

Osnovna svrha kreditnoga odbora je praćenje kreditiranja i kvalitete plasmana banke. Kreditni odbor to radi na dva načina. Prvi način je da promatra povijesne vrijednosti i kretanje parametara vezanih za već dane kredite. Tako kreditni odbor promatra podjelu kredita po poslovnim jedinicama, ostvarenje budžeta, kvalitetu kredita koji su plasirani, količinu loših plasmana, troškove po lošim plasmanima. Drugi način na koji krediti odbor upravlja kreditnim portfeljem na tako da odlučuje o kreditnim volumenima prema pojedinim klijentima, donosi smjernice prema kojim klijentima povećati, a prema kojima smanjiti izloženost. Na ovaj način kreditni odbor ima aktivnu ulogu u odlučivanju o poslovnim smjernicama banke. Ovakav proces kontrole dolazi iz matematike i naziva se feeback-feedfroward kontrola, jer kreditni odbor promatra rezultate svojih odluka (feedback) i na temelju toga donosi odluke o budućem razvoju kreditiranja u banci (feedforward).

Članstvo u ALCO i kreditnome odborima određuje uprava banke sukladno potrebama delegiranja pojedinih zadataka i ciljeva koje želi postići. Članstvo koje smo naveli je izrazito fleksibilno tako članovi ALCO odbora mogu biti i razni drugi šefovi organizacijskih jedinica koji se bave kontrolom rizika ili predstavnici pojedinih sektora unutar poslovnih jedinica banke: sektora za građane, sektora za velika poduzeća. Kreditni odbor također može imati šire članstvo ovisno o organizaciji banke. Zajedno ALCO i kreditni odbor upravljaju bilancom banke.

PITANJA I ZADACI

Što nam organizacija banke govori o strategiji banke? Zašto banke orijentirane na poslovanje s poduzećima imaju plitku, a banke orijentirane na poslovanje s građanima duboku strukturu? Koja je opasnost za kvalitetu odlučivanja i poslovanja banke kod jako duboke strukture? Koja tri centra odgovornosti imaju banke? Što znači „nadzirati banku“ odnosno koje su funkcije nadzornoga odbora banke? Objasni usluge uprave banke, kreditnoga odbora i ALCO odbora? Koja je strateška uloga ALCO odbora? Garantira li postojanje nadzornoga odbora, uprave, ALCO i kreditnoga odbora uspješnost poslovanja banke? Kako kreditni odbor smanjuje moralni hazard?

242

LITERATURAAndrijanić Ivo (2003) Poslovanje na robnim burzama Mikrorad Zagreb 271 stranica

Bertsekas, Dimitri P. 1976. Dynamic Programming and Stochastic Control. New York: Academic Press.

Bellman, Richard, and Stuart E. Dreyfus. 1962. Applied Dynamic Programming. Princeton, N.J.: Princeton University Press.

Blanchard, Olivier; Ficher, Stanley (1989) Lectures on Macroeconomics, MIT Press, 650 str.

Brigham E.F. (1997) Financial Management, theory and Practice, Dryden Press, Hinsdale, Illinois, 1997., str. 745.

Briault, Clive (1999) The Rationale for a Single National Financial Services Regulator FSA occasional paper Number 2 1999

Cingula Marijan, Klačmer Marina (2003) Financijske institucije i tržište kapitala, TIVA, Varaždin, 2003, str. 131

Cooper, Rusel; Adda, Jerome (2003) Dynamic Programming: Theory and Macroeconomic Applications, MIT Press, October 2003. 296 pages

Coase Roland, (1937) 'The Nature of the Firm' Economica 4(16) 386–405,

Graham, Benjamin (2006) Inteligentni investitor, Masmedia, Zagreb 2006., str. 213.

Gregurek Miroslav, Grgić Josip, Odobašić Sandra, Vukičević Milan, (2010) Financijski menadžment u MS excelu Golden Marketing – Tehnička knjiga Zagreb str. 564

Hull, John C (2008) Futures, options and other derivatives Prentice Hall; 7 edition 848 stranica

Katunarić Ante (1977) Banka, principi i praksa bankarskog poslovanja, Izdavačko Instruktivni biro, 1977. Zagreb

Miller, R.L., Van Hoose, D.D. (1997) Moderni novac i bankarstvo, Mate Zagreb, str. 863

McCusker, Rob Underground Banking: Legitimate Remittance Network or Money Laundering System, članak, Trends&Issues in crime and criminal justice, Australian Goverment, http://www.aic.gov.au/documents/A/0/C/%7BA0C5EAE8-9D4A-4BD6-8B6D-C65F46C3FBE8%7 Dtandi300.pdf

Perišin Ivo, Šokman Antun (1979) Monetarno - kreditna politika V. izmijenjeno i prošireno izdanje, Informator, Zagreb, 1979., 309 stranica

Rose, Peter (1987) The changing structure of american banking, New York 1987., Columbia University Press str. 419

Rose Peter (2005) Menadžment komercijalnih banaka, Mate, Zagreb 2005.str 384

Santini, Guste (2007), Iluzija i stvarnost hrvatskoga gospodarstva, Rifin, Zagreb

Santini Guste, Vidaković Neven (2006) Vodič za razumijevanje novca, RIFIN Zagreb 128 stranica

Santini Guste (2008) Vodič za razumijevanje kućnoga budžeta i računovodstva, RIFIN Zagreb 152 stranica

Sebton, Emmanuelle (2007) Counterparty Credit Risk Measurement under Basel II VaR, Market Risk Models - Counterparty Risk, Bank For International Settlements, Financial Stability Institute http://www.isda.org/c_and_a/risk_manage.html

Shott, P. A. : Reference Guide to Anti-Money Laundering and Combating the Financing of Terrorism, The World Bank, 2. izdanje, str. I-9.

243

Staikouras, C. and G. Wood, (2000) Competition and banking stability in the euro area: The cases of Greece and Spain. The Journal of International Banking Regulation 2, pp. 7-24. Tobin. James (1998) Commercial Banks as creators of money; 1998, Banking and monetary studies

Tomašević, Jozo (2004) Novac i kredit Dom i Svijet/Zagreb Ekonomski fakultet u zagrebu, Zagreb 2004., str. 174

Van Horne James, Wachowicz John (2005) Osnove financijskog menadžmenta, Mate d.o.o., Zagreb, 2005., str. 632-642.

Vukmir Branko (2002) Pravo međunarodnih plaćanja RRIF Zagreb 2002

Zakonska regulativa u Republici Hrvatskoj Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci, Narodne novine broj 75 od 1. srpnja 2008. godine, stupio na snagu 9. srpnja 2008.)

Zakon o kreditnim institucijama Zakon je objavljen u Narodnim novinama broj 117/2008. (od 13. listopada 2008. godine), a stupa na snagu 1. siječnja 2009

Zakon o financijskim konglomeratima  (objavljen u NN, broj 147 od 18. prosinca 2008.)

Zakon o platnom prometu NN, broj 133 od 05. studenog 2009., a primjenjuje se od 1. siječnja 2011.

Odluka o obveznoj pričuvi  (NN, broj 203/2003., 145/2004., 34/2005., 64/2005., 136/2005., 146/2005., 112/2008., 137/2008., 139/2008., 3/2009. i 18/2010.)

Odluka o kamatnim stopama i naknadama Hrvatske narodne banke (NN, broj 34/2005., 64/2005., 136/2005., 130/2007. i 126/2009.)

Odluka o minimalno potrebnim deviznim potraživanjima  (NN, broj 59/2008., 17/2009. i 23/2009.)

Odluka o efektivnoj kamatnoj stopi kreditnih institucija i kreditnih unija te ugovaranju usluga s potrošačima  (NN, broj 1/2009. i 41/2009.)

Odluka o adekvatnosti jamstvenoga kapitala kreditnih institucija (NN, broj 1/2009., 75/2009. i 2/2010.)

Odluka o jamstvenom kapitalu kreditnih institucija (NN, broj 1/2009., 41/2009., 75/2009. i 2/2010.)

Odluka o velikim izloženostima kreditnih institucija (NN, broj 2/2010.)

Odluka o upravljanju rizicima  (NN, broj 1/2009., 41/2009., 75/2009. i 2/2010.)

Odluka o klasifikaciji plasmana i izvanbilančnih obveza kreditnih institucija (NN, broj 1/2009.)

Odluka o upravljanju likvidnosnim rizikom (NN, broj 2/2010.)

Odluka o upravljanju kamatnim rizikom u knjizi banke (NN, broj 2/2010.)

Odluka o načinu provedbe supervizije kreditnih institucija i izricanju supervizorskih mjera  (NN, broj 1/2009.)

Odluka o sadržaju revizije u kreditnim institucijama  (NN, broj 1/2009.)

Odluka o kontnom planu za banke (NN, broj 115/2003., 39/2004. i 29/2006.)

Odluka o HSVP-u i o namiri na računima banaka u HNB-u (NN, broj 34/2005., 74/2005. i 18/2009.)

Odluka o nalozima za plaćanje  (NN, broj 14/2002., 143/2002. i 104/2003.)

Odluka o Nacionalnom klirinškom sustavu  (NN, broj 14/2002., 150/2002. i 18/2009.)

244

POPIS SLIKA:1) Slika: Sastav računa...........................................................................................................................................452) Slika: obrazac HUB-1........................................................................................................................................463) Slika: Obrazac HUB 1-1....................................................................................................................................464) Slika: Primjer kartice.........................................................................................................................................515) Slika: Shema otvaranja akreditiva.....................................................................................................................666) Slika: Shema korištenja akreditiva.....................................................................................................................667) Slika: Shema robnoga inkasa.............................................................................................................................768) Slika: Tečajna lista.............................................................................................................................................849) Slika: Tečaj eura...............................................................................................................................................8510) Slika: Podjela računa.......................................................................................................................................11411) Slika: Računi klijenta u banci..........................................................................................................................11512) Slika: Prikaz paranja novca, www. people.exeter.ac.uk..................................................................................13413) Slika: Proces pranja novca i financiranje terorizma.......................................................................................13514) Slika:Osnovni slijed komunikacije i plaćanja kod alternativnih bankovnih sustava,......................................13715) Slika: Tehnologija kreditiranja kod fizičkih osoba..........................................................................................15216) Slika: Primjer izvatka iz HROK-a....................................................................................................................17817) Slika: Prikaz tečaja u sistemu trgovanja..........................................................................................................18418) Slika: Indeksi cijena za 400 godina http://homepages.nyu.edu/~ts43/............................................................19519) Slika: Primjer kratkoročne deflacija: Inflacija u EMU; www.ecb.int.............................................................19920) Slika: Proces namire vrijednosnih papira.......................................................................................................22121) Slika: Podjela fondova.....................................................................................................................................23722) Slika: Dinamika ulaganja.................................................................................................................................23923) Slika: Povrat na ulaganje po tipu investicija...................................................................................................24124) Slika: Račun dobiti i gubitka............................................................................................................................25725) Slika: Bialnca banka........................................................................................................................................25926) Slika: Podjela rizika.........................................................................................................................................29527) Slika: Primjena VaR-a.....................................................................................................................................29928) Slika: Savršena ročnost....................................................................................................................................30229) Slika: Stvarna ročnost......................................................................................................................................30330) Slika: Primjer ročne strukture..........................................................................................................................31331) Slika: Primjer cjenovne strukture....................................................................................................................31632) Slika: Otplata glavnice u Eurima.....................................................................................................................31833) Slika: Otplata glavnice u kunama....................................................................................................................31834) Slika: Bilanca HNB-a.......................................................................................................................................33135) Slika: Tržišta na koje utječe centralna banka..................................................................................................33336) Slika: Tržište deviza: povećanje ponude..........................................................................................................33437) Slika: Devizna intervencija..............................................................................................................................33538) Slika: Kretanje novca.......................................................................................................................................33639) Slika: Deviza intervencija u bilanci banke.......................................................................................................33840) Slika: Monetarni multiplikator.........................................................................................................................33841) Slika: Kamatne stope na kune..........................................................................................................................34642) Slika: Izvještaj o otvorenoj deviznoj poziciji – dnevni izvještaj.......................................................................34843) Slika: Primjer razlike adekvatnosti kapitala: www.hnb.hr..............................................................................37644) Slika: Organizacijski oblik male banke u SAD-u.............................................................................................42245) Slika: Organizacijski oblik velike banke koja posluje na međunarodnom poslovnom tržištu.........................42446) Slika: Funkcioniranje banaka...........................................................................................................................425Popis tablica: Tablica 1: Tečajna lista.....................................................................................................................................................86Tablica 2: Gubitak vrijednosti depozita zbog tečajnih razlika.......................................................................................118Tablica 3: Dobit vrijednosti depozita zbog tečajnih razlika..........................................................................................118Tablica 4: Različiti obračuni kamata.............................................................................................................................120Tablica 5: Krediti u Hrvatskoj Prosinac 2009...............................................................................................................143Tablica 6: Vrste kredita građana...................................................................................................................................149Tablica 7: Vrste usluga, građani i poduzeća..................................................................................................................155Tablica 8: Vrste kredita poduzeća..................................................................................................................................156Tablica 9: Otplatni plan: fiksna glavnica.......................................................................................................................170Tablica 10: Novčani tok kredita s različitim otplatnim planovima................................................................................170Tablica 11: Otplatni plan za kredit................................................................................................................................172Tablica 12: Usporedba kredita: različita ročnost..........................................................................................................173Tablica 13: Usporedba kredita: različita kamata..........................................................................................................174

245

Tablica 14: Otplatni plan: fiksna glavnica.....................................................................................................................174Tablica 15: Vrste fondova..............................................................................................................................................238Tablica 16: Uvjeti kreditiranja.......................................................................................................................................299Tablica 17: Novčani tok..................................................................................................................................................304Tablica 18: Novčani tok kroz 3 godine...........................................................................................................................309Tablica 19: Utjecaj promjene kamatne stope.................................................................................................................310Tablica 20: Bilanca banke HRK.....................................................................................................................................312Tablica 21: Bilanca banke HRK i €................................................................................................................................312Tablica 22: Monetarni agregati.....................................................................................................................................341Tablica 23: Trošak sredstava.........................................................................................................................................343Tablica 24: Adekvatnost kapitala i rast izloženosti........................................................................................................359Tablica 25: Loši plasmanani u pojednim državama.......................................................................................................368Tablica 26: Slijed otpisa kredita u lošim plasmanima...................................................................................................370Tablica 27: Maksimalna izloženost po izabranim zemljama..........................................................................................376Tablica 28: Primani izvori sredstava.............................................................................................................................393Tablica 29: Raspored sredstava.....................................................................................................................................393Tablica 30: Funkcije prihoda po pojedinim sektorima – godina 3................................................................................395Tablica 31: Rezultati dinamičnoga programiranja – stanje 3.......................................................................................395Tablica 32: Rezultati dinamičnoga programiranja – stanje 2.......................................................................................395Tablica 33: Rezultati dinamičnoga programiranja – stanje 1.......................................................................................396Tablica 34: Funkcije prihoda po pojedinim sektorima – godina 2................................................................................397Tablica 35: Funkcije prihoda po pojedinim sektorima – godina 1................................................................................397Tablica 36: Rezultati dobiti banke..................................................................................................................................397Tablica 37: Funkcija prihoda sa vjerojatnostima - građani..........................................................................................398Tablica 38: Funkcija prihoda sa vjerojatnostima - poduzeća........................................................................................399Tablica 39: Funkcija prihoda sa vjerojatnostima - država............................................................................................399Tablica 40: Rezultati stohastičnoga dinamičnoga programiranja – stanje 3................................................................400Tablica 41: Rezultati stohastičnoga dinamičnoga programiranja – stanje 2................................................................400Tablica 42: Rezultati stohastičnoga dinamičnoga programiranja – stanje 1................................................................401Tablica 43: Rezultati stohastičnoga dinamičnoga programiranja – dobit i raspored kredita.........................................401

246