list za svu

d jecu

UTEMEQILA TATJANA OLU

IĆ MUSIĆ 1994.

RIJEKA, FEBRUAR 2014.

194

Cijena 10

kn, 1

,5 € - u pret

plat

i 10%

popus

ta

4 Raskršće 6 Na velikom raskršću (priča) 8 Zimska fabrika (priča)10 Branko Miqković12 Nedeqa po Bogojavqewu13 Manastir Drenča14 U cara Trojana kozje uši15 Svjetlost postojawa16 Bela Palanka18 Republika Italija20 Zuzuko22 Znam latinicu, učim ćirilicu24 Basna26 Kako životiwe spavaju28 Jasminka Petrović30 Stojan Ćelić31 Kviz32 Za tebe i za...34 Predstavqamo...38 Maštom, rukom...40 Mala galerija42 Veliki odmor43 Web-zanimacije44 Čipko

SADRŽAJ

Dragi prijateqi,

bjelopčelice i bjelopčelci

Već smo bili izgubili svaku nadu da ćemo ove

zime vidjeti snijeg. Konačno je pao i moramo na-

doknaditi sve što je propušteno tokom zimskih

praznika. To znači, kad napišete domaću zadaću,

možete s prijateqima na grudawe, sawkawe ili

pravqewe sweška.

Iako je najkraći, februar je pun zanimqivosti.

On je mjesec qubavi, a i karnevala. Šteta što je

samo 28 dana. Iako nije bilo uobičajenih ocjena

na polugodištu, najboqe znate koje predmete

trebate malo više učiti kako biste popravili

ocjene.

I na kraju, pohvaqujemo učenike škola u Mar-

kušici i Jagodwaku jer su najvredniji. Redovno

nam šaqu svoje radove. Zato vas pozivamo da

u ovo zimsko vrijeme pišete o svojim prija-

teqima, qubimcima i o čemu želite i da nam

pošaqete.

Vaša Bijela pčela

Pod tamnomodrim nebom

Putevi Gospodnji puni su isku-šenja i, iako se čine poznatim, znaju biti zavojiti. Ponekad vode ravno u hram Božji, a ponekad za-obilaze mjesto vjere i nade. Ova usamljena prolaznica na slici, na raskršću pred svetištem, izabrala je put što vodi na molitvu.Seosku crkvu, okruženu puteljci-ma, naslikao je Vinsent van Gog, strastvenom slikarskom kičicom, kratkim potezima i bogatim na-mazima boje. Pod tamnomodrim nebom pojavljuje se ljubičasto zdanje sa narančastim krovom. Svetište opkoljavaju pjeskoviti ružičasti puteljci, obasjani sun-cem.

Raskršće je mje-sto ukrštavanja puteva, mjesto

na kojem se postavljaju i pitanja: Kamo? Kuda? Gdje? Ono je mjesto izbora, pojava, otkrivanja, razmišljanja, iskušenja, čeka-nja, mjesto nade, poziv da se krene u onokraj, ususret usudu. Na raskršću odabiremo puteve koji znaju da promijene lice stvarnosti. Raskrsnicom određujemo svoj život i život onih koji su nam najbliži. Ona, stoga, nalaže budnost i oprez.U bajkama raskrsnica je nadnaravno i sveto mjesto, mjesto prelaza iz jednog svijeta u drugi, iz jednog života u drugi.

mjesto ukazanja

bijeg od mašte

Stravstvenom lovcu, kojega kasni-je prozvaše sv. Humberom, dok bijaše u lovu, na jednom raskršću šumskih staza ukaza se jelen sa sjajnim raspelom među rogovima. Raskrsnica postade mjesto preo-braćanja i prihvatanja Hristove vje-re. Bezbožni lovac od tada postane odani vjernik, pa vladika, na kraju i svetac – zaštitnik šuma, lovaca, pasa, krznara i još nekih zanatlija.Ovu pobožnu i prijatnu priču ispri-čao nepoznati majstor iz Verdena. Na slici vidimo budućeg sveca u raskošnoj odori kako na mjestu ukazanja molećljivo prihvata novu vjeru. Osim lepršave mašte i lakoće stvaranja slikarsko djelo odlikuje izraziti osjećaj za ljepotu boje.

4 Bijela p^ela

RaskRšÆe

Majstor iz Verdena, Preobraćenje sv. Huberta

Vincent van Gogh, Crkva u Anversu

Šetajući se prašnjavim dru-mom slikar Gistav Kurbe prikazao je sebe u košulji, sa štapom za pješačenje i naprtnjačom. Na zavoju, iznad raskršća, umjetnika je dočekao sa velikim po-štovanjem domaćin sa slu-gom i psom. Jezgrovitim crtežom i gustim namazi-ma boje sa širokom skalom smeđih, zelenih i modrih nijansi, Kurbe nastoji da u punoj slikarskoj ljepoti zahvati trenutak svakodnevlja.Kao dosljedni sljedbenik stvarnosti Kurbe je bježao od mašte, želeći da ostvari "živu umjetnost".

Gustave Courbet, Bonjour, Monsieur Courbet

Za slikara Edu Murtića raskršće je znak ukrštavanja stvaralačke energije, mašte i slobode. Raskrsnica je mjesto razilaženja, prikupljanja, združiva-nja, ali i mjesto koje otvara mogućnost za slavlje boja i živog slikarskog poteza. Umjetnik, poput nekog saobraćajca na rskrsnici, četkicom daje znakove kojim se pravcem trebaju kretati obojane površine i koje boje mogu da se ukrštavaju. Na ovoj slici ukrštaju se veće crne površine uz koje prijanjaju tamnoplave i tamnozelene linije. Na mjestu raskršća, bez ikakva nadzora slikara, komešaju se zlatna, bijela, crvena, smeđa i plava. Živa, gusta, blještava boja zaštitni je znak Murtićevog likovnog djela.

Zabačenim krajolikom vijugaju uski putevi, nalik prutovima golog drveta što raste pored seoskih kuća. Putevi se ukrštavaju na kraju sela vode u slične, zabačene pre-djele. Sa malog raskršća Sreten Mlinarević iščitava karakter svog zavičaja, nastojeći da izrazi dušu škrtog bukovačkog pejzaža. Slikar žustrim linijama i zemljanim bo-jama bez sjaja stvara oporo djelo koje zrači osjećajem čvrstine.Naklonjen, inače, boji koja posje-duje sirovu snagu, na ovoj slici Mlinarević se opredjelio za toplije nijanse.

ukrštavanje boja

Lice grada

LjePota jednostavnosti

5Bijela p^ela

Gradski trg, na kojem se ukrštaju mnogobrojne ulice, pozornica je odvijanja drame vakodnevnog života. Slikar Erst Ludvig Kirh-ner ovaj gradski prizor gleda odozgo, označavajući rasksnicu kao mjesto tjeskobe, nelagode i napetosti.Mračnu stranu gradskog života prikazuje iskrivljenjem zgrada i ulica na kojima se sudaraju tram-vaji i prolaze ljudi poput tamnih sjena. Ulice grada Kirhner iska-zuje jetkim crtežom, naznakama crne i korištenjem zagasitožutih i sivih nijansi boje.

na kraju seLa

Ravničarski krajolik slikar Bogomil Karla-varis sveo je na plavo nebo i mrku zemlju, prošaranu trakom ce-sta. One tvore veliku raskrsnicu sa električ-nim stupovima na ko-jima je razapeta mreža električnih žica. Za Karlavarisa, kako reče književnik Radomir Subotić, bila je to raskrsnica snova u kojoj je “umio da prepozna i oda-bere svoj san.” Na toj razmeđi putova slikar je prepoznao svoj put, bilježeći na njemu ljepotu jednostavnosti. Umjetnik je sveo predio na njegovu suštinu, izuzimanjem pojedinosti predstavljajući motiv u prepoznatljiv znak.

Ernst Ludwig Kirchner, Nollendorf – platz

Edo Murtić, Začarano raskršće

Bogomil Karlavaris, Raskrsnica kod Inđije

Sreten Mlinarević-Miskin, Kninska krajina

GORDANAMALETIĆ

Na periferiji grada u kome živim, postoji ve-liko raskršće. Ono je tu ko zna otkad, samo nije bilo oduvek lepo uređeno, niti je mož-da bilo tako značajno kao danas, a gužva na njemu svakako nikad nije bila veća. Nekada je u njegovoj blizini bio pust breg. Tik pored njegovog podnožja vodila su dva puta što su se sretala na jednom mestu a onda udaljavala jedan od drugog u žudnji za velikim daljina-ma. Vremenom su se na bregu pojavile zgra-de i nije prošlo mnogo a jedan preduzimljivi pekar uvideo je da ljude koji su se tu počeli nastanjivati treba hraniti onim što je najvaž-nije i najbelje. Zato je otvorio pekaru. Bio je to razuman potez, pa stoga njegova radioni-ca i prodavnica postoje i danas na jednom od krakova velikog raskršća. Za ljudima koji su dolazili u pekaru stizale su i životinje. Mnogo vrsta tu nije bilo. Sve se svodilo na pse, mačke i ptice, a ko je želeo raznovrsnost, mogao je da upoređuje njiho-ve repove i kaputiće, zimske i letnje, kljuni-će i krila. Od svih životinja koje bi tu dolazi-le da uživaju u mirisu jela i hladovini drveća oko pekare, najuporniji je bio jedan mačak. A može se reći i obrnuto: kada je uporedila sve repove koji su kružili oko radnje, peka-rova žena zaključila je da je taj ponos i dika

mačaka, kome će dati ime Švrle, najšareniji. Skladne su mu bile i uši, a dičio se, osim još krznašcetom, i mladežom na njuškici. Znao je i divno da se umiljava kad bi tražio hranu, te je obezbedio trajno mesto u njenom srcu. Mačak se oduživao sa svoje strane tako što bi s vremena na vreme ulovio kakvog ska-kavca ili neku drugu veliku bubu, ili miša, i ostavljao ih pred kuhinjskim vratima kako bi se pohvalio svojom veštinom.Kad nije jurio ptice i molio hranu od gazda-rice, Švrle je često sedeo ispod pekare i umi-vao se. A kako se počeo gojiti i krzno mu postajalo gušće i sjajnije, kad bi završio ovu važnu radnju, sve češće bi ostajao da mir-no sedi i zamišljeno gleda niz ulicu što se gubila u daljini. Istražio je on, istina, oko-linu u jednoj prilici, ali se vratio oštećenog uha i nije više hteo da se udaljava od mesta na kome mu je bilo dobro. Zato su ga pro-laznici sve češće mogli videti, u zami-šljenoj, skladnoj, mačjoj pozi, kako gleda u nešto nevidljivo. Ponekad se pekareva žena sa zebnjom pitala neće li ga ukršteni putevi odvući da-leko od njene ruke i kuhi-nje. Tada bi pokušava-

Na velikom raskršću

Ilust

rova

o: Z

vone

Ken

đel

la da pogodi kojim bi od njih pošao, i u kom smeru. No, od-

govora na ovo pitanje nije bilo. Onda je došlo leto i jedna devoj-

čica, čiji je balkon bio najbliži pe-kari, stavila je veliki kavez sa žutom

ptičicom na samu njegovu ogradu, u hla-dovinu. Tu je kanarincu bilo sveže i lepo pa je veselo skakutao i pevao. Ali Švrle je želeo da ga dohvati po svaku cenu i provo-dio je dane u odmeravanju odnosa visine balkona i grana na drvetu na koje se peo. Tako je gazdarica mogla da odahne. Ali to nije dugo potrajalo, i mačak je opet počeo da sedi na svom mestu i zuri nekud u dalji-nu. Bilo je jasno da je usam ljen.Srećom, uskoro su se preko puta pekare, na naspramnom uglu raskršća, pojavili zidari koji su nešto majstorisali i mačak bi svoj sanjivi pogled često usmeravao ka njima. Kad su završili posao, iznad vrata kućice, koja je iznikla kao pečurka posle kiše, po-javio se natpis: „CVEĆARA“. Švrle, isti-na, nije mogao da ga pročita, ali je pronic-ljivim okom ugledao jednu lepu devojku koja je tu počela da posluje. Namestila je

velike vaze i napunila ih cvećem, a onda stala da čeka prve mušterije. Kako

njih nije bilo mnogo, i ona bi sedela i posmatrala krak ulice

koji se gubio u daljini u po-kušaju da zamisli šta se na

tom nevidljivom delu gra-da dešava. Ali, naravno,

videla je i ono što joj je

bilo mnogo bliže, od čega su je delili samo užurbani automobili. Bila je to pekara, sa svojim đevrekom što se okretao iznad vra-ta i nepomičnim mačkom na najvišem od tri stepenika. „I on je usamljen“, pomislila je. A onda je rekla sama sebi: „Što ne bih i ja dovela svoju mačku da mi pravi društvo, već je ostavljam samu kod kuće?“ I već sutradan pojavila se sa velikom put-nom korpom iz koje je iskočila divna belo-žuta mačka. Kada ju je ugledao, Švrle je bio oduševljen. Pretrčao je ulicu u nekoliko sko-kova i predstavio se lepoj mačkici u punom sjaju. Tako su se njima srećno ukrstili putevi i repovi, pa su mogli da se igraju do mile vo-lje, umivaju ili dremaju jedno pored drugog. I devojka i pekareva žena bile su zadovoljne razvojem događaja. Volele su da posmatraju njihovu veselu igru. Život je postao mnogo lepši. I kupci su počeli da dolaze u cvećaru u većem broju. Među sobom su je nazva-li: „Kod dve mace“. Više niko nije odsutno gledao u ukrštene puteve, osim devojke, ali samo onda kad bi očekivala da ugleda farove crvenog automobila svog mladića.

Gordana Maletić

Zimska fabrikaU jednoj dalekoj zemqi, možda tik uz Severni pol, radi velika fabrika. U woj se ne proizvode vozovi, brodovi, šrafovi, slatkiši, patike ni samolepqive sličice. To je jedna veoma čudna fabrika. To je Zimska fabrika. Glavni gazda je Baba Zima.Sedi Zima u snežno-beloj foteqi kao neka kraqica. Neprestano zaviruje u kalendar da proveri kada, gde i kako treba dirigovati vremenskim prilikama. Radnici u fabrici samo slušaju wena naređewa i savesno rade, jer… ako se baba naquti, teško onom ko ne obavi zada-tak kako vaqa!Na jednoj mašini prave se snežne pahuqice. Zima tan-kom olovkom lagano crta: cvetiće, kružiće, zvezdice, mašnice, leptiriće, kockice i loptice, a dobar radnik trči oko mašine, pritiska dugmiće i posmatra kako is-padaju nestašne bele figurice. Drugi radnik skupqa

Sve

ti S

ava

Ilustrovao: Sven Kovačević

Oko jelkepahuqe u plastične vreće, a treći slaže u kamion. Kada je kamion napuwen do vrha, šofer ukqučuje motor i frrrrr… već je u oblacima! Kad Baba Zima uzme zvonce i počne da zvoni, oblaci znaju šta treba da rade. Razvezuju vreće, a bele pahuqe odmah šire krila i lete pravo na zemqu.Na drugoj mašini prave se klizavice svih vrsta: kratke, dugačke, uzane i široke. I tu stoji vešt radnik i čeka blistave sta-zice koje jedna za drugom izlaze kao ve“kne hleba iz velike pekarske peći. Kako koja isklizne iz mašine, tako je vredni radnik prebaci preko ramena i trči da je prostre gde već treba. Jednu u jendek, drugu u dvori-šte, treću na travwak i bar po jednu veli-ku ispred svake škole i vrtića. Zima tač-no zna gde ima dece koja ujutru još pospana trče napoqe da vide u kojoj barici je led najdebqi. Umesto: "Dobro jutro", Zima ih pozdravqa sa: "Izvolite, dragi klizači, spremila sam vam klizavice!"U Zimskoj fabrici ima takvih aparata koji prave ledenice. Čika stavqa pored tih aparata čiviluke, a gotove ledenice se same kače. Onda vredan čika sačeka da padne noć i da redom od kuće do kuće, pa na svaku nastrešnicu zakači po jedan čivi-luk pun providnih ledenica.Jedan precizan instrument noću, dok pro-zori spavaju, crta po wima jelke, breze, boriće, omorike i raznorazne cvetiće, gra nčice i listiće. Ko ujutru baci pogled na prozor, videće prelepa umetnička dela. Pomisliće da je u nekoj likovnoj galeriji, a ne u svojoj sobi.Ima baba Zima i radnike koji prave maglu.

Jedni lože vatru, a drugi gust dim usmera-vaju u čarobne cevi koje ga odmah pretva-raju u maglu. Radnici belu maglu savijaju u velike rolne, putuju u sve krajeve gde je na vlasti Zima, i prostiru je po putevima, wivama, livadama i šumama.Mraz nikoga ne bi mogao štipati za uši, nos i obraze kada ne bi imao specijalna klešta za tako odgovoran posao. Zato se u jednoj hali proizvode i klešta raznih ve-ličina za svakojake nosiće i obraze. Ima i velikih za noseve, ali i sasvim malih, nežnih od kojih maleni obrazi samo poru-mene i odmah porastu.Zaista je čudna ova fabrika. Baba zima ne jednom mestu, kao na dlanu ima sve neop-hodno za dane kakvi joj dolikuju. Ništa ne mora da kupuje. Weni vredni radnici do proleća rade bez predaha. Najumornije su čike zadužene za mašine koje prave pa-huqice, zato što deci snega nikad nije do-sta. Da ga imaju i do obrva, pa i preko gla-ve, ne bi im bilo mnogo. Nažalost, uvek neko ostane tužan, jer fabrika ne stigne da napravi snega toliko koliko ga ima u dečjoj mašti. Ponekad i Baba Zima pogre-ši. Ne izmeri dobro gde koliko pahuqa treba odneti, pa neko malo selo dobije više, a veliki grad mawe. Nekoga cele zime ne obraduje ni jedna pahuqa i zato se neka deca qute. Kada bismo bili sigurni da ćemo svake zime dobiti sneg bar do ko-lena, odmah bismo skupili novac i kupili Baba Zimi novu vagu kojom bi uvek tačno merila i slala svima mnogo više pahuqa i veseqa.

Melanija Rimar

10 Bijela p^ela

Pripremio: Ratko Reli]

Branko MiQković(1934 – 1961)

SvE JE čITAO

Branko je čitao sve značaj-nije kwige koje je našao u niškim bibliotekama. Još je u nižim raredima gimna-zije pročitao mnoga djela srpske i svjetske kwiževno-sti. Posebno su ga zanimale biografije pisaca, slikara, kipara te razne filozofske kwige.

čUdO Od zNAwA

Znao bi o francuskom piscu i filosofu Volteru govori-ti tri sata, te o piscu Bal-zaku čak pet sati. I govorio bi još, ali je profesor, koji je bio oduševqen wegovim znawem, morao da predaje i druge lekcije. Znao je čitava pjevawa iz "Ilijade" i "Odi-seje" napamet, a gotovo cijeli "Gorski vijenac" Petra Pe-trovića Wegoša.

OPONAŠAO SvOJ SPOMENIK

Često je u Beogradu šetao Kalemegdanom i gledao spo-menike poznatih i zaslužnih qudi. Na momente bi skočio na neki paw ili uzvisinu i počeo imitirati svoj spome-nik, ili oponašati ruskog pjesnika Majakovskog ili omiqenog Balzaka.

PROROK SAM SEBI

Za Branka Miqkovića škol-ski odmor kao da nije posto-jao. Radije je bio u školskoj klupi i čitao. Drugi su uče-nici galamili, jurili po ra-zredu, a Branko je za to vri-jeme držao ruku nad glavom.

jedno sa Blažom Šćepano-vićem).O Branku Miqkoviću napi-sana su mnoga sjećawa, a neko-liko pjesnika posvetilo mu je svoje pjesme.O wegovom tragičnom kra-ju kruže tajnovite priče. Čini se da je najbliža isti-ni mišqewe Dragana Ko-lunxije koji je rekao "da je Branko Miqković dobro-voqno napustio ovaj preva-rantski svet".Zabiqežene su mnoge zgode o ovom velikanu srpske poezije.

KAKO gA JE BRAT BUdIO

U dječačkim godinama Bran-ko je molio mlađeg brata Dra-gišu da ga rano budi kako bi imao više vremena da se druži s kwigama. Dragiša je Branka budio u zoru "bud-nicom": "Ustaj Branko, čekaju te velika dela!"

Branko Miqković bio je ne-obično zanimqivi i izuzet-no nadaren pjesnik. Živio je samo 27 godina, a napisao ne-koliko zbirki pjesama i obja-vio niz raznih kwiževnih priloga. Pročitao je stotine

PRINC PJESNIKAkwiga, i to iz mnogih područ-ja, i tako stekao svestrano i široko obrazovawe."Živio je za poeziju i za kwige. Bio je bujnog tempe-ramenta i vrlo radoznao mla-dić"- svjedoče wegovi lite-rarni prijateqi i školski drugovi.Kritički je pisao o drugima, ali i o sebi, ponekad i podru-gqivo. Rušio je uobičajena pjesnička pravila, otvoreno izražavao svoje mišqewe o qudima i društvenim zbi-vawima. Naglašavao je da se u životu velike stvari ne mogu ostvariti bez rada i odricawa. Svoju pjesničku sudbinu uspoređivao je sa sud-binom vatre i pjesme.Najpoznatija su mu djela zbir-ke pjesama "Uzalud je budim", "Poreklo nade", "Vatra i ni-šta", "Krv koja svetli" te zbirka rodoqubivih pjesama "Smrću protiv smrti" (za-

11Bijela p^ela

REKLI SU

Poezija je za wega bila i na-čin živqewa

Petar Xaxić

On je zaqubqen u sve što je uzbudqivo, nestalno

Dragoslav Grbić

Sjećam se: Božić i Pupačić su plakali u Društvu kwi-ževnika Hrvatske kao mala djeca saznavši da više nema pjesnika Branka Miqko-vića.

Branislav Glumac

Branko Miqković je bio ra-skošno nadaren, uspješan pjesnik.

Mate Meštrović

Kad ga je jedan "projektil" ipak pogodio qutito: – Ne date mi mira da čitam, a vaša deca učiće o meni.Wegovo se proročanstvo ostvarilo.Kada je završio četvrti ra-zred, Branko se obratio svo-jim vršwacima iz ulice ri-ječima: – Ja se više neću igrati sa vama, jer moram da učim, kako bih postao nešto.Dečju je igru zamenio či-tawem u Narodnoj biblioteci i kwigama sa polica viđeni-jih niških porodica koje su imale mnogo kwiga – pričao je Vidosav Petrović, wegov prijateq iz djetiwstva.Za vrijeme velike poplave u Nišu 1948. godine uletio je u Gradsku biblioteku i poku-pio sve kwige i sklonio ih na sigurno. Dok su drugi odno-sili uqe, brašno i druge na-mirnice, Branko je brinuo o kwigama. Kwige je čuvao dok se Gradska biblioteka nije obnovila.

PJESNIK O PJESNIKU

Kada je jedan novinar pitao pjesnika Miroslava Maksi-movića što misli o čuvenim riječima Branka Miqkovića "Poeziju će svi pisati", pje-snik je odgovorio: – O tome koliko je Branko Miqković veliki pesnik ne treba po-sebno govoriti. A svi i ne trebaju da je pišu.Nakon što je Branko obja-vio kwigu "Uzalud je budim", rekao je prijatequ Tanasiju Mladenoviću da će napisati nove kwige, a za sebe je kazao da sluti, i da čak zna, da mu nije dat dug vijek.

SvJEdOKIwE gOvORE

Bio je čestit do kostiju, oš-trog jezika, ali vlastima ni-kad po voqi – rekla je Div-na Ranđelović, sjećajući se Brankovog djetiwstva i mla-dosti.O Branku Miqkoviću mogu samo da kažem da je imao ve-liko srce, bio kavaqer, vo-leo je vino. I ja sumwam, kao i svi, da se on ubio. Imao je 23 godine kada sam ga upozna-la, pametan i lep, kamo sreće da je živ...

FILM O BRANKU

Godine 2006. snimqen je do-kumentarni film o Bran-ku Miqkoviću prema kwizi "Branko – uzlet pesnika", autora Vidosava Petrovića, Brankova prijateqa s kojim je proveo djetiwstvo u istoj ulici.

ROMAN O BRANKU

Brankova prijateqica, pre-voditeqica i kwiževni-ca Dobrila Nikolić nakon Miqkovićeve smrti napisa-la je roman "Branko". Dobri-la kaže da je u Zagrebu s wim doživjela bratsku i drugar-sku qubav i qudsku pažwu...Mogla bih reći – naglašava Dobrila- da smo imali neke podudarnosti u životnom toku, jer mene je zaqubqenost vukla u Zagreb, a wega iz Be-ograda...Neki, međutim tvrde, da je Branko istinski bio zaqu-bqen u Dobrilu. Brankov prijateq Tanasije Mladeno-vić ovako tumači Dobrilino i Brankovo družewe: "Zvuči

pomalo neuvjerqivo i nesa-vremeno, pa i romantično, ali sam uveren da je to bila qubav prevashodno duhovne prirode..."

BRANKO MIQKOvIĆ MEđU NAMA

U svakodnevnom razgovoru i u prigodnim trenucima u medijima se često mogu čuti ovi stihovi Branka Miqko-vića:

– Ubi me prejaka reč!

– Samo su slabi izvan opa-snosti.

– Najlepše pevaju zablude.

– Oholi stoje dok mudraci šute.

– Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužwi peva-li o woj...

NEdEQA PO BOgOJAvQEwU“Hodite Meni svi koji ste umorni i natovareni i ja ću vas odmoriti”

(Mat. 11,28)

ravoslavna hrišćan-ska crkva nedequ po Bogojavqewu posveću-

je početku propovedi Gospoda Isusa Hrista. Odmah nakon kr-štewa na reci Jordanu Gospod Isus Hristos odlazi u pustiwu i tamo provodi punih 40 dana u postu i molitvi. U pustiwu je otišao da se pripremi za početak propovedawa Božan-ske nauke. U vreme kada se On pojavio na zemqi kao Sin Božiji, mo-rao je ispoštovati sva ovoze-maqska pravila pre nego što se pojavio kao učiteq nove re-ligije, religije carstva nebe-skog. Hteo je da dokaže da je On zaista Sin Božiji i Spasiteq sveta. Wemu je u pustiwu došao sotona sa namerom da ga svojim lukavstvima odvrati od misije spasewa roda qudskog. Uzalud je bio pokušaj sotone (đavola) da sablazni Boga. Nije uspeo u svo-joj nameri, otišao je od Gospoda Isusa Hrista postiđen.Nakon 40 dana provedenih u pustiwi Hristos je počeo pro-povedati svoju nauku u Judeji. Qudi su odmah shvatili i razu-meli da je wegova nauka – nauka nove vere. To je bila nauka koju su nagovestili starozavetni proroci. Smisao dolaska Hri-stovog na zemqu bio je izbavi-

P

12 Bijela p^ela

ti rod qudski od svih zablu-da i privesti ga Bogu. Nakon Bogojavqewa i krštewa rod qudski dobio je svoga Mesiju (Spasiteqa). Sveto Jevanđeqe nam govori kako je Gospod Isus Hristos otpočeo svoju prvu propoved. Ova propoved počela je reči-ma koje je izgovarao i Sveti Jovan Preteča i Krstiteq: „Pokajte se, jer se približi carstvo nebesko…“, tako svedo-

Božije. Zato On dolazi da bi izmenio tok istorije i pokazao da je smisao čovekovog života carstvo Božije, a ne carstvo ovog sveta. Prve reči Hristo-ve propovedi bile su usmerene na istinu „Greh je ušao u svet, a kroz greh smrt“. Hristova nauka, koju počiwe propovedati nedequ dana po Bogojavqewu, uči čoveka da je besmrtan u Bogu. Ta nauka je qudima donela život i po-

či apostol i jevanđelist Ma-tej. Do dolaska Gospoda Isusa Hrista na zemqu qudi su ži-veli u carstvu koje nije bilo

darila mogućnost da svladaju greh i dosegnu blagodat večnog blaženstva.U ovom duhu Spasiteq otpo-čiwe propovedawe svoje nau-ke, nauke Wegovog spasonosnog jevanđeqa, blage vesti o qud-skom iskupqewu. Bog je preko svog Sina, Isusa Hrista, poka-zao svetu da se spasewe može ostvariti samo posredstvom reči Božije. Zaista su wegove reči, kako psalmopevac kaže: „… reči čiste kao u vatri sre-bro…“, a i sam Hristos kaže: „Nebo i zemqa će proći a moje reči neće…“. Zato je za naš život na zemqi, a i život budući, potrebno da upoznamo nauku Hristovu, jer je ona zaista, kako Biblija kaže:“ sila Božija“.

Radoš Matić

James Tissot, Beseda o blaženstvima

e pamte Župqani kada je sunce izdašnije na-punilo blagotvornim

zracima wihove vinograde kao 2013. godine. I jabuke i šqi-ve, pod teretom plodova, sa-više se do zemqe. Okeanija vina, kako je Aleksandrovač-ku župu nazvao wen veliki pe-snik Milisav Buca Mirković, plenila je milinom. Tome su posebno doprineli manastiri i crkve ušuškani u pitomim

13Bijela p^ela

N

MaNaSTiR DReNČa

Zanimqivo je jedno narodno predawe po kome se manastir Drenča naziva i Dušmanica. Ovo stoga jer dušmani joj ne dadoše da poje duže od sedam godina, dakle, od 1382. do Ko-sovske bitke 1389. godine. Oko nekih karakteristika ma-nastira dvoumqewa nema. Reč je, pre svega, o uticaju Svete Gore, naročito Velike lavre sv. Atanasija. Wen uticaj pri-metan je na svim svetogorskim manastirima koji su građe-ni posle we, kao i onim koje su podizali Svetogorci van Svete Gore. Manastir Dren-ča spada u prve spomenike mo-ravske škole. Upravo se ovde prvi put pojavquje motiv uže-ta, tako omiqen kod klesara ove stilske grupe. Šta više, smatra se da je Drenča rodona-čelnik moravske škole u ar-hitekturi.Sudeći po brojnim predawi-ma, izgleda da je Drenča bila omiqeno mesto srpske vlaste-

le. Tu je često svraćao knez Lazar, a jedno vreme je monasi-ma Drenče poverio vaspitawe svog sina Stefana. Prošlost manastira osvetqava tek po-neki, ali važan podatak. Po-red Žičke poveqe koja se čuva u ruskom manastiru sv. Pante-lejmona na Svetoj Gori, Dren-ča se povremeno spomiwe i u turskim dokumentima (1575., 1584.) Zapisano je 1636. godine da je ovim krajem gospodario izvesni Mehmed. Turci su ra-zorili Drenču 1454. godine i od tada, pa sve do naših dana, bila je u ruševinama. Poznati župski vinar čuva uspomenu na ktitore Dren-če tako što je svoje najboqe vino nazvao Dorotej. Župom su oduvek tekli nepresušni duhovni, ali i vinski tokovi. Možda bismo ih mogli nazva-ti životnim. Jer, da nije wih, pitawe je šta bi bilo od Župe aleksandrovačke.

Milutin Dedić

dUHOvNI I vINSKI TOKOvIžupskim udolinama: Rudeni-ca, Strmac, Lepenac, Dub, Sv. Roman, a naročito Drenča. Ma-nastir je posvećen Vavedewu Presvete Bogorodice. To i ne čudi kad se zna da su ktitori bili hilandarski monasi Do-rotej i wegov sin Danilo, a hi-landarska slava je upravo Va-vedewe Presvete Bogorodice. Dorotej je bio iguman manasti-ra Hilandara, a Danilo, inače jedan od najobrazovanijih qudi svog vremena, postao je pećki patrijarh. U narodu je za mana-stir odomaćen naziv Drenča, po nazivu obližweg sela.Malo je sačuvanih podataka o manastiru Drenči, tako da se ne zna pouzdano kada je sagrađen. Ima više pretpostavki o tome. Po izvesnim stilskim karakte-ristikama nauka se opredeli-la za razdobqe 1350.-1355. godi-na. Međutim, prema osnivačkoj poveqi koju su ktitori pisali 1382. u manastiru Žiči Drenča pripada ovom vremenu.

14 Bijela p^ela

Pi{e: Jovan Savi^in PRica

doba. U praslavenskoj pagan-skoj religiji Trojan je igrao ulogu velikog troglavog bo-žanstva u podzemnom scijetu. O čemu nas poučava ova priča iz davnina , zakqučite sami.

ko Su i kakvi Su naRoDni Junaci

Naši narodni junaci mit-ska su bića iz narodnih pre-dawa, nastali od istorijskih ličnosti naše prošlosti. Slični su grčkim herojima iz epova i tragedija. Naši su ju-

vlače se u daleke krajeve i u pećine sve dok ne zaprijeti opasnost, kada izlaze i uni-šte osvajače. Najpoznatiji junaci u narodnim pjesmama jesu: Kraqević Marko, Mi-loš Obilić. Qutica Bogdan, Vojvoda Momčilo; u novijoj dobi Starina Novak, Janko-vić Stojan i drugi.

Zašto Sveci BoRave na neBu

Dolazak hrišćanstva narod nije odmah primio kao „novo

naci natprirodnog porijekla, sinovi vila i zmajeva imaju natprirodnu snagu. U smrt-nim opasnostima pomažu im životiwe i vile sa kojima su zbratimqeni.Kad se udruži nekoliko ju-naka, mogu pobijediti čitavu vojsku. Oni slobodno putuju zemqom, izazivaju krvnike na dvoboj, pomažu slabe, si-romašne i nejake. Kowi su im moćni i pametni. Junaci s wima postupaju i razgovaraju kao sa qudima. Izgled junaka strašan je, na glavi kapa od vučje kože, zakićena orlov-skim perima, mačevi čarobni i bridni.Narodni junaci ne umiru. Po-

U CARA TROJANA KOzIJE UŠI

srpskoj narodnoj kwi-ževnosti među najpo-znatije pripovijetke

spada i ona pod naslovom "U cara Trojana kozije uši." Car je svoje nakaradne uši pri-krivao dugom kosom, što su neoprezne sluge koje bi do-znale za careve uši plaćale glavom. Tako je poubijao broj-ne brijače. Konačno je jedan mudri momak dobio prigodu da obrije cara. Kada je završio posao, car ga upita je li što neobično vi-dio na wegovoj glavi, a momak odgovori da nije vidio ništa neobično. Brico je tako saču-vao život. Tajna je bila pre-teška pa je momak nije mogao nositi, iskopao je rupu u ze-mqi i u wu izgovorio: "U cara Trojana kozije uši!"Vrijeme je teklo. Iz tajne rupe izrasla zova, biqka od koje se prave svirale. I do-godilo se čudo. Čobani su napravili sviralu koja je is-puštala glas "U cara Trojana kozije uši"!Car Trojan je u ovu genijalnu priču došao iz praslavenskog

za gotovo“. Novo učewe i vje-rovawe da je Bog jedan, nije bilo lako razumjeti nakon mi-lion godina vjerovawa da sva-ka pojava u prirodi ima „svoga boga“. Prihvaćawe istine da se Bog nalazi na nebu bilo je potvrđeno vidqivim čiweni-cama u svakodnevnom životu jer su vidqiva i najvažni-ja zbivawa u svakodnevnici dolazila s neba; svjetlost, toplota, kiša, snijeg, zima, muwe, gromovi, vatra, sve što je jasno utjecalo na živi svi-jet. Tako je potisnuto staro vjerovawe. Vremenom su se na nebo preselili i sveci kao izvršiteqi naređewa dragog i svemogućeg Boga.

U

15Bijela p^ela

suštini historijskih zbi-vawa, usponima i padovima jednog naroda.– Molim te pojasni o kojoj svijeći zapravo govorimo?O slovu materiweg jezika, svijeći svog pisma, svoje kul-ture i umjetnosti, svojih hi-storijskih spomenika; svije-ći koja te obasjava pred Bogom i svijetom, pokazuje ko si i kakav si.– Kako se održava, pali, na koje gorivo grije?– Održava se pravilnim kuć-nim vaspitawem, poštenim

ivni moj narode bje-lopčelski! Letio sam Sunčevim kolima qe-

tos iznad Like. U bajnom pej-zažu kraj vrela primijetih starca bijele brade i dje-čaka u vašim godinama. Ra-spravqali su nešto na klu-pi pod lipom koja je iznad crkvene ruševine širila nagorjele ogranke. Odmah sam sebe i labudove ogrnuo pla-štom nevidqivosti i zasjeo u wihovo društvo kako bih doznao o čemu tako pažqivo raspravqaju.Dječak je teatralno reciti-rao stihove: "Ko pod tuđim žmiždom umre jadan / S wim ponovo umru djedovi / I unu-ci nikad rođeni./ Takav čo-vjek, mrtav nije vječan,/ jer mu fali ime i početak."Na pitawe što je žmižda, djed odgovara: žmiga, žmira, lućerna, škiqa, žižak, svje-tlost koja gasne.– O čemu govore ovi stihovi iz poeme Legenda o Ličani-ma?, nastavqa unuk. – O očuvawu narodnog bića,

d

SvJETLOST POSTOJAwA

15Bijela p^ela

radom, kwigom i školom, qu-bavqu prema svojoj domovini , i svim čestitim qudima ovo-ga svijeta.– Kad se kaže "burna proš-lost", nijesu li te bure nasr-tale na plamen scijeće, i kako se nije zanavijek ugasila? – Uvijek je ponovno paqewe srcem i umom naših najboqih predaka. O tome svjedoči Vi-lićka škola u Zalužwici. Ima tragova da je postojala već u godini 1672. kao najsta-rija srpska škola u Ličkoj krajini. Wena redovitost traje od četrdesetih godina 18. vijeka. Imala je u počet-ku 42 đaka. To je bila crkve-na i svjetovna škola. U obje su učiteqi bili sveštenici

koji su čuvali pravoslavni kult. Tadašwa vlast bila je protiv srpskih škola i na-stojala da ih zabrani. Car je u Beču stao na stranu pravde i spriječio zabranu Rješewem od 1790. godine.U Vilićkoj školi priprema-li su se, znači, pravoslavni sveštenici. Prema popisu iz 1819. u školi je učilo 39 svštenih lica. Vlast je upr-kos carskom odobrewu svim sredstvima nastojala umawi-ti značaj škole, pa je ostalo malo podataka o wenom radu

i wenim učiteqima. Jedan od učiteqa iz 18. stoqe-ća bio je Teofan Pavlović, zatim najpoznatiji veliki učiteq Petar Marković iz Šikoša u Barawi. Godine 1786. spomiwe se kao učiteq u Viliću Vaso Prica.Vilićki pastor Lazar Ske-nxić i korenički proto Sto-jan Šobat obnovili su školu 1795. godine. Postoji spomen da je škola obnovqena 1817. u najtežim gladnim vreme-nima.Skinuo sam plašt nevidqi-vosti, čestitao djedu i unu-ku i zaželio da ih, kao i do sada, prati qubav, zdravqe i razum.

J. S. Prica

a plavog neba iznad Bele Pa-lanke, u oblacima belim u kojima kao da je spavao Bog,

belobradi Nikita (ponegde Niketa) Remezijanski čuva gradić. Sveti Ni-kita je bio pola veka episkop Reme-zijane, u 4. i 5. veku sredozemne Trakije Propovedao je Jevanđelje i obraćao Dačane, Gote, Bese, Skite, Makedonce u Isusovu veru. I sve mi-slim: danas mora da tamo preslušava kako su Hajdn, Berlioz, Bize, Beto-ven, Mocart, Čajkovski, naš Stevan Mokranjac… komponovali muziku na njegovu himnu “Te Deum laude-amus”, ili, “Tebe, Bože, hvalim”, cr-kveni “hit”, evo, punih 16 vekova u Katoličkoj i u Ruskoj crkvi. Rimskim i carskim drumovima (Via Militaris, Carigradski drum) oko Pa-lanke hodaju senke ratnika i ratara, careva i rudara, lovaca i zanatlija Kel-ta, Tribala, Dardanaca, Tračana, Ri-mljana, Makedonaca, Skordiska... Pod zemljom čekaju ostaci ovih kultura za 2300 godina postojanja naselja koje se danas zove Bela Palanka, da usreće arheologe kad ih iskopaju. Kao rimski miljokaz, koji se nedavno pojavio, očuvan, i odmah je postavljen posred centra, da svedoči o prošlosti.Na privatnom ostrvu u reci, koje je sama Nišava napravila prigrabivši deo nečije obale, pa ga zagrlila, stoji privatno ostrvo. Na njemu, u punoj slobodi, pasu domaće životinje, a vlasnik gaji povrće i voće. Kao u Že-nevi, Parizu, Budimpešti... Belopalančani, skromni i mirni ljudi, odlaze na Staru planinu, Suvu plani-nu ili u Sićevačku klisuru da beru pe-čurke, ali strogo skrivajući nalazište vrganja samo za sebe. Kažu da ima i onih najskupljih, tartufa, mada belih, manje cenjenih od crnih.

SBela Palanka

Piše: Milena Dražić

16 Bijela p^ela

Sakupljaju i biljke za čajeve, najvi-še žalfije, retke biljke, koja se ovde primila. I čim čitalac počne da veruje da je Bela Palanka mali izolovani raj, hitam da kažem da narod ovde ima najni-že plate u zemlji Srbiji, tri do četiri puta manje od republičkih rekordera u zaradama. Zato se priroda potru-dila da Belopalančanima nadoknadi siromaštvo. Osim lepote i bogatstva okoline i uređenosti gradića, poklon s neba je 270 sunčanih dana u godini. Zahva-ljujući energiji sunca, na goleti Kle-nje gradi se šest solarnih elektrana, vrednih 6,6 miliona evra. U divljini punoj zmija i jata neobičnih cvrčaka, gde čovek retko zalazi, odakle puca pogled na Suvu planinu i Belu Palan-ku, niknuće solarna elektrana, krad-ljivica sunca, najveća na Balkanu. Tu će se zaposliti samo lokalni radnici

i manje domaće firme. Toj investiciji raduju se svi.Skromni ljudi, a pogotovu žene, smi-šljaju kako da se uposle. Turizam je gotovo netaknuta šansa, pa su žene smislile način da pokažu ono što najbolje znaju: nadaleko čuvene belopalanačke banice. To su speci-jalne pite, za koje se kore ne kupuju u supermarketima, već ih domaćice razvlače, sukaju same. Tanke, tanke, providne. A onda ih filuju slanim i slatkim; sirom, mesom, jajima, spa-naćem, blitvom, kupusom svežim i kiselim, uz dodatke, ili slatke, s vo-ćem, orasima, džemovima. Čitalac ovih redova bi se mogao pita-ti zašto su Belopalančani tako skro-mni. Odgovor je u istoriji: oduvek su u ovom gradu hramali svi izvori prihoda, tavorilo se, štedelo, pa se narod navikao na minimum. Ali, i u toj bedi mnogo je mladih ljudi odš-kolovano, završilo visoke škole i našlo visoka radna mesta po bivšoj Jugoslaviji, i dalje. Ali, Belu Palanku niko od njih nije zaboravio. Uzmimo primer Radmila Krstića. Dani banice

On je, mada od 1973, živi u Kana-di, 30 godina života posvetio Niketi Remizijanskom. Istražuje muzeje i biblioteke od Amerike do Španije, Italije, Velike Britanije… , gde je uspeo da dođe do originalnih dela Nikete i rukopisa autora koji su o njemu pisali. – Knjiga “Kazivanje jednog bogo-služitelja” nagnala me da se još više posvetim ovom prosvetitelju koga više cene van Srbije nego mi sami. Misao: “Spavamo na duhovnim vul-kanima tajanstvenog ognja u sebi i svojoj istoriji i tražimo da se ogre-jemo na ognjištima punim dima i lažne svetlosti”, u meni je probudila neverovatnu želju za traganjem od iskona – rekao je Krstić. – Belopalan-

17Bijela p^ela

pedesetak krugova po Srbiji, tvrdeći da imaju geozračenje koje leči sva-ku boljku. Godine 1999. stigao je u Malu Krsnu i nadomak železničke stanice našao „suvu banju“, s najve-ćim geozračenjem na svetu. Najdan je saopštio koje će bolesti ustuknuti u toj banji, odredio terapiju i iscrtao krug. Glas se proneo Srbijom, te su mnogi pohrlili u Malu Krsnu. Banjski krug je navodno sedam kilometara iznad zemlje. Najveći je borac među Belopalanča-nima za podizanje spomenika Niketi Remezijanskom moj kolega i pozna-nik Dragan Jovanović, dugogodišnji novinar i urednik nedeljnika NIN, au-tor nekoliko krajnje neobičnih knji-ga, po sopstvenoj tvrdnji poslednji bogumil. On se, pošto se penzioni-sao, vratio u Belu Palanku, u kuću

čani imaju više osnova i razloga da se ponose Niketom, tvorcem himne koju u najradosnijim trenucima peva čitav zapadni svet.Priča koja sledi tipična je za Belopa-lančane. Najdan Rakić je, vraćajući se iz vinograda, u seoskom sokaku našao visak, kojim je potom otkrio

Sveti Nikita Remezijanski, autor teksta hi-mne “Tebe, Bože hvalim”

Drvena vodenica iz devetnaestog veka i danas melje žito u samom centru Palanke, na istanjenoj Nišavi. A kao da je sagrađena juče, radi 24 sata dnevno!Vodeničar Vitomir Jovanović (75) hvali svoje brašno kao bolje od fabričkog. Sa osam godina ušao je tu, u težak ali isplativ posao. Dolaze mu ljudi čak iz Bugar-ske i Turske.- Svakog pitam ga da li želi da mesi hleb, pravi proju ili kačamak i dam mu odgo-varajuće brašno. Sada imamo i kamen za integralno brašno, koje je najzdravije i najjeftinije. A na pitanje novinara da li, kao u narodnim pričama, u vodenici sreće vampire (srpska reč koja je ušla u svetski rečnik), novinaru odgovara: - Nema većih vampira od vodeničara. Kad se nakupe žito i kukuruz, nema spa-vanja ni noću. Mora da se prati kamenje, vodostaj, da se obiđe „jaz“. Gotovo 65 godina sam u vodenici i nikad nisam video nijednog vampira osim sebe!

izdvojenu iz grada, gde živi jedno-stavnim, prostim životom, čuva sto-ku i radi sve što se radi u svakom seoskom domaćinstvu, a u skladu sa svojim ekološkim ubeđenjem i dav-no osnovanom pa ugašenom prvom strankom ekologa u Srbiji. Romane piše na šopskom narečju, koje zove srpskim jidišem. Ranijih decenija, idući u zavičaj na granici s Bugarskom, automobilom sam prolazila kroz Belu Palanku, pored radionice grnčarskih proizvo-da i nisam propuštala da kupim još jednu đuvečku, još jednu rukatku za kiselo mleko. Zaobilaznica oko gra-dića uskratila mi je to zadovoljstvo, u ime brzine i čistoće vazduha. A meni sada Bela Palanka, rodni grad mog kuma vajara Dušana Nikolića, još više nedostaje.

Italija je podeljena u

Džepni globus

zavrteo:

Igor Kolarov

REPUBLIKA iTALIJA

l Površina: 301.338 km2l Broj stanovnika: 60.681.514l Glavni grad: rim (2.743.796 )l Službeni jezik: italijanskil Državno uređenje: višestranačka republika s dvodomnim parlamentoml Etnički sastav: Italijani 94,1%, Sardinci 2,7%, retoromani 1,3%, ostali 1,9%l Dužina kopnene granice: 1.932 km

l Italiju čine veliko apeninsko poluostrvo i 2 velika ostrva, Sicilija i Sardinija. alpe formiraju prirodnu granicu sa severnim i zapad-nim susedima, a Jadransko more je na istoku odvaja od Balkana. Italiju čine veliko apeninsko poluostrvo i 2 velika ostrva, Sicilija i Sardinija. alpe formiraju prirodnu granicu sa severnim i zapadnim susedima, a Jadransko more je na istoku odvaja od Balkana.

Valuta: evro = 100 centi

Verska pripadnost: rimokatolici 83%,

ostali 17%

Najpoznatiji konjić na svetu - znak Ferarija

Grafički oblikovao: Dragan Stojković

l Stari Rim je prvi grad u istoriji koji je imao milion stanovnika.

l Koloseum je najveći amfiteatar antičkog doba – u njega je moglo da stane oko 100.000 gledalaca.

rim -glavni grad Italije

Trg Svetog Petra

Veći gradovi: Milano (1.300.977), Napulj (1.002.619), Torino (903.703), Bolonja (381.161)

l venecija je izgrađena na 118 peščanih ostrva.

l Najočuvanija palača staroga Rimskoga carstva je cara Dioklecijana u Splitu

Tipični pejzaž

srednje Italije

U Italiji se nalazi najveći aktivni vulkan u Evropi – Etna (3.550 m).

l Unutar teritorije Italije nalaze se 2 nezavisne države: Vatikan i San Marino.

l Najviši vrh Italije je Mon Blan de Kurmajor (4.810 m).

l U Italiji postoji oko 1.700 televizijskih stanica.

l Špageti i pica - najpoznatija hrana

Stvaranje Adama neponovljivog genija Mikelanđela u Sikstinskoj kapeli

Od LeONarda dO LeONardaLeonardo da Vinči - renesansni umetnik i Leonardo di Kaprio - američki glumac talijanskog porekla

Najbolji dokaz da ne govorite istinu jeste vaš nos. Đepeto je znao kad Pinokio laže. Drvenom lutku rastao bi nos. O Pinokijevim avanturama pisao je Karlo Kolodi

KNJIŽeVNOST

ZDRavko ZuPan

ZUZUko

20 Bijela p^ela

21Bijela p^ela 21Bijela p^ela

22 Bijela p^ela

23Bijela p^ela 23Bijela p^ela

24 Bijela p^ela

25Bijela p^ela

Životinje spavaju različito. Jedne spavaju noću, dru-ge danju, a treće i po noći i po danu. Na primjer, lisi-ce i kunići spavaju preko dana i nekoliko sati noću, dok u potragu za hranom najrađe odlaze predvečer ili rano u zoru.Gdje životinje spavaju, ovisi o tome gdje stanu-ju. Vodene životinje ribe, morski psi, kitovi i druge spavaju u vodi, dok kop-nene životinje spavaju i u

Pripremio: V. RADOSAVLjEVIć

26 Bijela p^ela

Pored ruža lončanica, kao ukrasna i sobna biljka često se koristi i ruža stablašica. Ona je isto tako lijepa i bogata bojama, samo je veća od lončanica desetak santimetara. Ruža nosi usamlje-no stablo, koje treba redovito zalijevati i držati na suncu ili polusjeni, na balkonu ili u kući, pa će uvijek uljepšavati svoju okolinu prekrasnim cvjetovima crvene, žute, bijele ili koje druge boje.

RUžA STABLAšICA

zemlji i na zemlji ili u zra-ku na drveću. Na drveću najviše spavaju ptice, ali i neke mnogo krupnije životinje tamo pronalaze svoje "krevete". Na naj-većoj visini spava koala jer je krevet pronašla na eukaliptusu koji dostiže visinu i do 60 metara.Pri pravljenju ležaja za spavanje većina životinja gleda da im oni budu si-gurni, da se nalaze blizu hranilišta i da im ne bude ni prevruće ni prehladno. Tako, na primjer, čvorci i neke druge ptice kad osjete da se bliži prehlad-na noć, puštaju se u to-pla ljudska naselja i tamo prenoće.Neke životinje spavaju

"tvrdo" kao na primjer mnoge ribe, ali to ih če-sto stoji glave jer ih ulove prije nego se probude. Za razliku od njih, jeleni spavaju slabo i stojeći i odmah se probude čim im zaprijeti opasnost. Mnoge životinje spavaju ležeći, kao i ljudi, ali još je više onih koje spavaju sje-deći, kao ptice na grana-ma, ili stojeći, kao krave, jeleni, žirafe i druge kru-pne životinje. Najzanimlji-viji položaj za spavanje od svih drugih životinja imaju neke vrste šišmiša i papagaja jer spavaju na-glavačke, viseći kao da su za noge obješene.

KAKO žIVOTINjE SPAVAjU

Različito je i to koliko dugo spavaju životinje. One koje spavaju noću bude se kad ugledaju dan, a dnevni spavači kad pad-ne mrak. Mnoge životinje bude se kad ogladne ili kad moraju, a to je kad ih natjera mala ili velika nuž-da. A sve životinje bude se kad ih iznenada napad-ne kakav neprijatelj.Koliko dugo spavaju živo-tinje? Poznato je da manje životinje spavaju duže od onih velikih. Napr. Najviša kopnena životinja spava stojeći oko dva sata, dok mala koala spava punih dvadeset sati, i to na vi-sokom eukaliptusu.

TA DIVNA STVORENjA

ZANIMLjIVOSTI

27Bijela p^ela

Orhideja PLAVA VANDA raste na južnim obroncima Himalaja i toliko je lijepa i rijetka da je najstrožije zaštićena od svih drugih biljaka. Svi oni ljubitelji cvi-jeća koji je uberu i odnesu, odmah se kažnjavaju za-tvorom. Zato plavu bandu ili Vandu coerulsu nemojte ni u snu brati.

opreznija. Ipak, najveća ra-zlika između njih je u tome što je crna roda skoro pot-puno crna, a bijela skoro potpuno bijela.

Zmija KOPNENI TAIPAN je jedna vrsta australskog taipana, vodena otrovnica. Kopneni taipan, kao što sama riječ kaže, živi na ko-pnu i spada u najotrovnije zmije na svijetu. On jednim ugrizom može otrovati i ubiti oko 250.000 miševa ili, što je još gore, može da usmrti stotinu ljudi. Srećom ta zmija rijetko na-pada i nije toliko agresivna koliko je otrovna.

Ja živim na Arktikugdje vlada strašna zima,ali meni nije hladnojer toplo krzno imam.Ja često sanjam o jelu,pa cijele daneobučen u bundu bijelulovim ribe i tuljane.Dok na mrzlom ledu stojim,nikoga se ne bojim,nikog osim nekih ljudikoji me love kao da su ludi.

BIjELI MEDVjED

KUNA BJELICA razliku-je se od svoje rođake kune zlatice po tome što ima sivo i smeđe krzno sa bije-lim okovratnikom i što je nešto manja od zlatice, ali zato nije ništa manje opa-sna i krvoločna zvijer. Ona je jedan od najvećih lovaca puhova, vjeverica, zečeva, lanadi, pa čak nekad na-pada srne. Kad joj nestane mesnata hrana u šumi gdje živi, najčešće se prišulja naseljima i ondje krade kokoši i ostalu perad. To je ujedno i jedan od najvećih razloga što je ljudi mogu loviti tokom cijele godine.

lakiran. Crna i bijela roda slične su i po tome što su aktivne samo danju i što se slično hrane. Najčešće žabama, zmijama, malim ribama i komarcima. Slič-nost je i po tome što i jed-na i druga odlično lete i što svake godine odlaze na zimovanje u Afriku. Razlika je što crna roda odlazi ne-što kasnije jer je izdržljivija na hladnoću pa joj se toli-ko ne žuri. Razlikuje se i po tome što je plašljivija i

CRNA RODA je najslič-nija bijeloj rodi po građi tijela, po dugačkim crve-nim nogama i velikom i klinastom kljunu crvene boje koji izgleda kao da je

28 Bijela p^ela

JASMINKA PETROVIĆ, PISAC: KAd SAM BILA MALA

Jasminka Petrović rođena je 1960. godine u Beogradu. Studirala je španski jezik i književnost. Napisala je više od 20 knjiga za decu i mlade (“Giga pravi more”, “Seks za početnike”, “Bonton”, “Ovo je najstrašniji dan u mom životu”, “Da li ste vi žaba?”...). Njena dela prevedena su na 25 jezika. U Hr-vatskoj, priručnik “Seks za početnike” urađen je na brajevoj azbuci za slepu i slabovidu decu. Po ovoj knjizi igrane su predstave u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu i Stokholmu. Jasminka je autor i voditelj različitih programa za decu i mlade. Scenarista je dečje serije „Kukuriku šou“ (RTS). Čest je gost u školama i bibliotekama. Za svoj literarni rad dobila je brojne nagrade u zemlji i regionu. Na Radio Pingvinu bila je autor-voditelj i urednik dečje emisije. Uređivala je National Geographic Junior za Srbiju. Objavila je mnoge tekstove za decu i mlade u različitim časopisima. Zaposlena je u marketinškoj agenciji „Reklamna agencija“ i osnivač je udruženja “OK – Obrazovanje i kultura”. Kroz pokret “Ura kultura” zalaže se za bolji položaj kulture za decu i mlade. Udata je i ima dvoje dece.

ZANIMANJE - ZASMEJAVANJE DECE

Rođena sam u prošlom veku, jednog prolećnog četvrtka u Beogradu. Mama je htela da mi da ime Sneža-

ja smo tada plakale dva dana i dve noći. Onda je tata nabavio Bila, ne-mačkog kratkodlakog ptičara. Bio

garstvo! Ovo iskustvo opisala sam u knjizi „Riba ribi grize rep“ u priči „Dva lončića, četiri poklopčića“.

na, ali deda se usprotivio: „Pogledaj kroz prozor, napolju ne pada sneg, već sija sunce i cveta jasmin. Neka bude Jasminka, to je pravo ime za nju!“ I tako je i bilo.U detinjstvu sam bila stidljiva i ćutlji-va. Toliko, da nisam smela da pitam učitelja da idem u WC, pa sam se jednom čak i upiškila na času. Kada sam uspaničeno istrčala iz učioni-ce, učitelj je rekao đacima: „Deco, Jasminki je sad dovoljno teško. Ako je vi budete zadirkivali, biće joj još teže. Pokažite kakve ste ljudine. Kad se vrati u učionicu, pravite se kao da se ništa nije dogodilo. Neka ovo bude naša mala tajna.“ I zaista, ja sam ušla u učionicu mokre suknje i uplakanih očiju, međutim, u razredu niko nije reagovao pa sam odahnula. Pravu priču čula sam mnogo godina kasnije, pred upis na fakultet. Bila sam duboko zahvalna i učitelju i čitavom razredu. To je pravo dru-

Čitav moj život prate kućni ljubim-ci. Prvi pas koga sam imala bio je mešanac Riki. Pošto je mnogo lajao, komšiluk se bunio i baba ga je dala ženi koja nam je donosila sir iz obližnjeg sela. Moja sestra Zorica i

je to pas tužnih očiju, dobroćudne naravi i večito balavih usta. Svi u kući smo ga mnogo voleli, ali je o njemu najviše brinula baba. Zato nije ni čudo što je stalno govorila: „Kad umrem, ima Bil svaki dan da

ZANIMANJE - ZASMEJAVANJE DECE

29Bijela p^ela

morali dobro da zaštitimo gajtane od Tonija i Tonija od gajtana. Mislim da ću uskoro napisati priču o njemu i njegovim nestašlucima. Kad sam bila mala, volela sam da čitam knjige, i to naglas. Baba je

pripremala doručak u kuhinji, a ja sam sedela za stolom na hoklici (drvena stolica bez naslona) i čitala joj uživljavajući se u različite likove. Ta navika mi je ostala i do danas. Muž Vlada ujutru pije kafu, a ja mu čitam novine iz sveg glasa. Omiljene knjige iz detinjstva su mi „Hajdi“ i „Pipi duga čarapa“. Od ove dve junakinje mnogo sam naučila: da budem hrabra, maštovita, rado-znala, iskrena i ono najvažnije – da se glupiram i prevrćem preko glave. Mnogi misle da je moje zanimanje pisac, a to uopšte nije tačno. Moje zanimanje je zasmejavanje dece. To jedino radim od srca, sve ostalo zabušavam. Kad sam napunila dvanaest godina, mama i tata su se razveli. U prvi mah nisam želela da priznam ni sebi ni drugima da tata više ne živi sa mnom i mamom. Budila sam se pola sata ranije i smišljala različite priče kako smo tata i ja išli ovamo i onamo i kako smo radili ovo i ono. Te izmišljene događaje sam kasnije pričala deci u školi. Oni su mi govo-rili: „Blago tebi sa tvojim tatom, moj tata se nikad ne igra sa mnom.“ U knjizi „Moda se opet vratila“ opisala sam kako mi je mama šila zvoncare po Burdinom modelu i kako me je tata vodio na Dunav. U istoj toj knjizi piše da iz drugog ta-tinog braka imam dve sestre, Ivanu i Bojanu. Da se njih dve nisu rodile, moj život bi bio prazan i dosadan. Školu nisam baš mnogo volela. Zimi sam priželjkivala da sneg zaveje uli-ce i kuće, pa da se otkaže nastava. Leti sam maštala da na vestima jave kako se raspust produžava bar još dva meseca. U knjizi „Škola“ govo-rim o različitim tipovima nastavni-ka i đaka. Jedan učitelj u Beogradu napravio je predstavu po ovoj knjizi. Đaci su glumili nastavnike, a nastavnici đake. Direktor škole bio je nastavnikov ljubimac. Ova

mi donosi cveće na grob.“ Ako želi-te bolje da upoznate Bila, pročitajte knjigu „Kaži teti Dobar dan“. Moja deca su odrasla uz mešanca Bakija i tako stekla važno životno iskustvo – briga o drugome. Baki je voleo da se popne prednjim šapama na prozor i gleda na ulicu. Zavesa mu je padala oko glave, pa je ličio na mladu koja čeka svog mladoženju. Kao i svi psi, i naš Baki je zaslužno otišao u raj. Sin Igor se oženio i odselio. Njegova porodica ima psa Magu. Ona ima nešto čovekoliko i samo čekamo kad će da progovori. Ćerka Ana je nabavila belo-sivog zeca. Ponekad se odaziva na ime Toni, a ponekad ne. Obožava da se mazi, zavlači iza fotelje i jede povrće i voće. Inače, Toni obožava da gricka gajtane od struje, pa smo

predstava ne samo da je oduševila publiku, već je doprinela da se po-prave odnosi između nastavnika i đaka. Jedni druge su više razumeli i poštovali. Odrastala sam u „veselim sedam-desetim“: jela sam „Kiki“ bombone, pravila s decom pozorište u dvo-rištu, na ulici preskakala „lastiš“, gledala crno-beli televizor, slušala ploče, letovala u Makarskoj, putova-la vozom, išla u bioskop, recitovala na školskim priredbama i maštala kako ću jednog dana da otputujem negde daleko, daleko. Moja maštarija se ispunila, dok pišem priče za decu, ja sam u jed-nom trenutku kapetan broda na južnom moru, a u drugom šumska vila na severu. Ovih dana planiram da posetim i neke druge planete. Ko hoće da krene sa mnom, neka ponese četkicu za zube i pidžamu. Sve ostalo ćemo da izmislimo na licu mesta. 10, 9, 8, 7, 6, 5, 4, 3, 2, 1, 0, polećemo!

Rad Stojana Ćelića spada u vrh srpske umjetnosti dva-desetog vijeka, a sam autor najznačajniji je predstavnik geometrijske apstrakcije srpskoga slikarstva. Često je u svojim govorima i pisawima isticao važnost da umjetnik bude u duhu svoga vremena. Pratio je savremena kretawa u umjetnosti i dao veliki doprinos i poticaj ne samo svojoj generaciji nego i mlađim učesnicima likovnog života Srbije i šire. Kao autor i sam je prošao evoluciju u svom radu. U radovima iz rane faze prepoznajemo slikarevo polazište. Slika iz 1954. godine „Krošwe“ dio je ambijenta pejsaža. Linije, oblici su meki i valoviti, baš kao što je i sama krošwa drveta. Nanos boje i potez četke jasan je, čitqiv, dinamičan. Koliko god ova slika nosi duh apstraktnog djela, još uvijek prepoznajemo oblike i karakteristike grana, skupove li-šća, tj. nekoliko krošawa različitog drveća. Kako umjet-nik sve više urawa u suštinu oblika i boja koje prepoznaje u svijetu oko sebe, sve više reducira motiv koji slika. Ta evolucija najboqe se odražava u slici „Studenica“, iz 1957. godine. Linije i oblici više nisu meki i zaobqeni kao na prethodnoj slici, već su geometrizirani, linija je ravnija, oblici oštriji i svedeni na čiste geometrijske forme, a boja dekorativno nanesena. Umjetniku je realno polazište samo osnova da progovori o unutarwem stawu sebe i samoga motiva. Slika „Studenica“ odmah nas asocira na istoime-ni manastir i, doista, na slici prepoznajemo geometrizam arhitekture, te stilizirane forme drveća i krošawa.

K o d a p s t r a k t n e umjetnosti sadržaj je oslobođen prepozna-tqivosti, figura-tivnosti. Umjetnik se oslobađa predmet-nosti i pokušava se baviti unutrašwim stawima duha i duše. Promatrajući ap-straktna djela uočavamo da umjetnika zanima forma djela kao što su linija, boja, ploha, kompozicija. Mo-žemo reći da se bavi motivom iznutra, a ne wegovim vawskim obiqežjima. Unutar apstraktne umjetnosti posebno mjesto zauzi-ma područje geometrijske apstrakcije. Djela rađena u duhu geometrijske apstrakcije strukturirana su nizom pravilnih geometrijskih likova i elemenata. Prvi umjetnik koji je počeo da slika u duhu geometrijske apstrakcije jeste Kazimir Maqevič, ruski slikar s početka dvadesetog vijeka.

Rođen u Bosanskom Novom (danas Novi Grad), Republika Srpska, BiH. U rod-nom gradu živi do svoje dvanaeste go-dine. S porodicom se doseqava u Beograd 1937. godine i ostaje da živi do kraja života. Svoju veliku nadarenost i žequ za likovnim obra-zovawem ostvaruje upisom u privatnu školu Mladena Josića 1942. godine, da bi već sqede-će godine položio prijemni ispit i upisao se na Akademiju za likovne umjetnosti. Napušta školovawe i odlazi u partizane 1944. godine. Vraća se na Akademiju 1948. i dovršava studij 1951. godine. Na toj istoj Akademiji radit će kao profesor trideset godina. Izlagao je na mnogim samostalnim i grupnim izložbama. Svoj umjetnički opus realizirao je u slikarstvu, grafici, crtežu, radio je scenografije te niz radova u tehnici mozaika i tapiserije. Napisao je nekoliko kwiga o umjetnosti. Stekao je mnoga zvawa i članstva u likovnim udružewima, a najviše priznawe jeste redovno članstvo u SANU / Srpska aka-demija nauka i umjetnosti/. Umro je u Beogradu u 67. godini.

Piše: Borislav Božić, prof.

SRPSkiSlikaRi

30 Bijela p^ela

STOJAN ĆELIĆ1925.-1992.

APSTRAKTNA UMJETNOST

31Bijela p^ela

1. Monahinja Jefimija je svoje pesničko delo „Pohvala knezu Lazaru“ ... a) izvezla pozlaćenom žicom na crvenoj svilib) izvezla svilenim koncem na zavesi za carske dveric) izgravirala na dvostrukoj dr-venoj ikoni

2. U srpskoj mitologiji natprirodno vodeno biće znano kao „dunav-ski vodeni duh“ u ruci nosi...?a) mrežu i iglub) krčag i udicuc) bubanj i bič

3. Čime upravlja Sveti Ilija?a) munjama i gromovimab) morimac) nebeskom vojskom

4. Šta je Beograd prvo dobio?a) telefonsku linijub) semaforc) bioskop

5. Koja bitka je poznata po uče-šću 1300 kaplara?a) Drinska b) Kolubarskac) Cerska

6. Svi su bili akademici, svi su književnici i svima je isto ime.

KVIZ

Koliko znamo o nama? - broj 6

Pripremio UROŠ PETROVIĆ

Ipak, samo jedan od njih troji-ce bio je i biolog. Ko?a) Stevan Sremacb) Stevan Jakovljevićc) Stevan Raičković

7. Kada je Srbija debitovala na Zimskim olimpijskim igrama?a) 2002. u Solt Lejk Sitijub) 2006. u Torinuc) 2010. u Vankuveru

8. Prave se od svinjskog mesa, tač-nije glava, kolenica i tetiva. Kada se meso skuva, isecka i poređa u tanjire ili pleh, zaliva se vodom u kojoj je kuvano. Ohlađena masa očvrsne i može da se seče. Tada liči na žele-kocke. O kom srpskom specijalitetu je reč?

9. Zagonetna ličnostZovu je Pipi Duga Čarapa. Mož-da na nju i podseća, ali ipak nije književni junak. Ona je prva Srpkinja koja je postala svetska šampionka u plivanju. Rođena je u Pančevu i njeno prezime na nemačkom znači „brežuljak“. O kojoj sportiskinji je reč?

10. AsocijacijaNalazi se 16 kilometara južno od Beograda. Sa svojih 511 metara, tek je za koji metar izbegla da je

zovemo brdom. Predstavlja sever-ni kraj šumadijske grede, koja se od Rudnika provlači kroz nisku Šumadiju i predstavlja razvođe između slivova Save i Dunava. Krajem 2007. Skupština grada Beograda proglasila je tu planinu zaštićenim prirodnim dobrom sa ukupnom površinom od 489 hek-tara. Na zaštićenom prostoru ima oko 600 biljnih vrsta. Na nižem vrhu te planine izgrađen je 1965. godine toranj. Bio je visok 202,87 metara i jedan od najlepših TV predajnika u Evropi i svetu. Remek-delo arhitekture, zaštitni znak Beograda, jedini je toranj na svetu koji je za presek imao jednakostranični trougao, koji je simbolisao srpski tronožac za se-denje. Srušen je u bombardovanju NATO snaga 1999. godine. Izgra-đen je identični toranj uz primenu novih tehnologija. Za posetioce i turiste ponovo je otvoren 21. aprila 2010. godine. Visok je 204,57 me-tara i sa njega se pruža predivan pogled na čitavu Šumadiju.Na njoj je spomenik „Neznanom junaku“. Filmska kompanija osno-vana 1945. godine u Srbiji nosi ime kao ova planina. Predstavlja naj-stariju filmsku kompaniju u bivšoj Jugoslaviji, koja je 1947. proizvela „Slavicu“, prvi jugoslovenski film.

Ovo je kviz u kojem ćete tokom cijele školske godi-ne pokazati koliko znate o našoj historiji, kultu-ri i običajima. Rezultate objavljujemo u broju 199, a odgovore očekujemo do 1. jula. Zato pažljivo čitajte i šaljite odgovore iz svakog broja na redakciju lista. Troje najuspješnijih, koji sakupe najviše tačnih od-govora, biće nagrađeni.

Još u mladosti

treba da odsečeš

štap na koji ćeš

se oslanjati u

starosti.

(poruku

poslao: Konfučije)

MINI KVIzGlumac Marlon Brando (1924. – 2004.) je za desetominutno pojavljivanje u filmu Supermen (1978.) dobio:

a) upalu levog uvetab) 4 miliona dolarac) polovnog papagaja iz Koreje

(zaokruži tačan odgovor, a potom razmišljaj o tome koliko je život čudan).

Kad nemaš klizaljke, dobra je i kora od banane.

anđelko Erdeljanin (1941):

Kad NeMaŠ KLIzaLJKe

NAJBRŽE SRPSKE PRIČE ZA DECU

Meduze su starije od dinosaurusa.

-Perice, odmah mi daj tvoju đačku knjižicu! – reče tata Perici.-Ne mogu.-Zašto?-Pozajmio sam je Marku da uplaši roditelje!

Džordž vašington je

imao zube napravljene od

kosti nilskog konja.

Jedna dlaka na glavi traje oko 5,5 godina.

Zakuvao i zamesio Igor Kolarov

Grafi

čki o

blik

ovao

: Dra

gan

STOj

KOVI

ć

Beogradska grupa ortodoks Kelts izvodi tradicionalnu irsku muziku sa rok elementima. osnovani su 1992. godine, a već od 2. albuma komponuju sopstvene pesme u stilu irske folk muzike. Sve njihove pesme su na engleskom, a članovi grupe se deklarišu kao navijači fudbalskog kluba Seltik.

olivera Jevtić (1977.) je najbolja srpska atletičarka – trkačica na duge staze. ova čuvena maratonka osvojila je brojne medalje i nagrade u zemlji i inostranstvu, i više puta proglašavana je za najbolju atletičarku Jugoslavije, Srbije i Crne Gore.

HOrOSKOP za deČaKe KOJI Se PLaŠe PTICa Na svetu postoje milioni golubova i ostalih ptičurina. Pomirite se s tim i pomozite ponekad tati da opere auto. zdravlje – Manji problemi prilikom mrdanja uveta. ljubav – U narednom periodu, vaša ljubav će se uspešno dešavati nekom drugom.

HOrOSKOP za deVOJČICe dOBrOG zdraVLJa Svi vas vole i poštuju. veoma ste lepi, pametni i uspešni. Kratko rečeno, predivni ste. Niko, ali baš niko vam nije ravan. oK, imate li vi smisao za humor ili ne? zdravlje – zamalo dobro. Kao vaš uspeh u školi. ljubav – Neko se greškom zaljubio u vas. Tja, dešava se.

Kilogram limuna sadrži više šećera nego kilogram jagoda.

Indija poseduje Povelju o pravima krava.

PREd-

STAVLJAMO

a će na slovenač-koj obali biti tako veliko zanimanje

za ćirilicu, niko iz Akadem-skog kulturno- umetničkog društva “Kolo” iz Kopra nije ni pretpostavio. Iznenađena je bila i nastavnica srpskog jezika Nada Čupković, orga-nizator radionice Ćirilko u koparskoj Taverni, koja već petu godinu vodi radionice srpskog jezika u Kopru u okviru AKUD Kolo.“Radionica ćirilice pod na-zivom 'ĆIRIL (ica) KO (per)- Ćirilko', ostvarene u okvi-ru festivala “Od potice do baklave”, privukla je bake i deke, mame i tate sa de-com. Radionica je planirala u trajanju sat vremena, ali je oduševljenje učesnika bilo tako veliko da je produžena za još toliko. Učesnici na ra-

eriod zimskog ras-pusta i novogodiš-njih praznika sada

je već uveliko iza nas. Tek što smo stigli otvoriti bo-žićne poklone, odigrali po koju društvenu igru sa dru-garima iz kraja, a već je došlo vrijeme da se vratimo svakodnevnim obavezama. Drugo polugodište počelo je, i većina na raspustu za-igranih školaraca nije mu se baš mnogo obradovala. Možda oni nisu, ali Milica Radulović jeste. Mica, kako je od milja svi zovu, učenica

D

P

34 Bijela p^ela

dionicama, pripadnici razli-čitih etničkih grupa, odra-sli i deca, ispisali su svoja imena, ukrasili ih i okačili na izložbeni zid. Prebrojali smo ih čak 30. Posetilili su nas omladinska folklorna grupa AKUD Kolo kao i po-jedinci: Azra, Larisa, Klara, Denis, Maja, Mateja, Tisa, Ajša, Husmira, Eliza, Tajra,

je 3. razreda OŠ „Domovin-ske zahvalnosti“ u Kninu, odličan je đak, talentovano i vrijedno dijete. Ipak, nisu samo učenje i petice na kontrolnim zadacima jedini razlozi zbog kojih se raduje školskim danima. Povratak u školske klupe za nju pred-stavlja nastavak druženja, svakodnevno viđanje sa drugarima iz razreda, nove igre i nestašluke, sve ono

što joj je i ove zime nedo-stajalo. Većini njenih vrš-njaka, ovakvo razmišljanje je možda neshvatljivo, ali je objašnjenje vrlo jednostav-no. Milica živi u selu Polača, koje je desetak kilometara udaljeno od grada. Tu žive ljudi koji su znatno stariji čak i od njenih roditelja. U slobodno vrijeme Mici društvo prave samo njene sestre i brat jer druge djece

ce srpskog jezika i tradicije obogaćuju i osvežavaju već pet godina uz finansijsku podršku Kancelarije za Srbe u regionu Vlade Republike Srbije i trude se da sačuvaju od zaborava mlađih genera-cija srpsko nasleđe daleko od matice. U novoj školskoj godini 2013/2014. se izvodi i na-stavak kreativno- edukativ-nih radionica pod imenom “Ispeci pa reci”, u okviru kojeg su planirane novinar-ska sekcija za tinejdžere i početak saradnje sa dopun-skim školama u regionu i dijaspori. Za narednu sezonu plani-ran je i novi projekat, ali o njemu neki drugi put, za sada je to mala tajna velikih majstora za očuvanje tradi-cije u Sloveniji, nastavnica N. Čupković i V. Bajić!

N. Č.

i još mnogi drugi«, dodaje nastavnica Nada Čupković. Ćirilica je za današnje mla-đe generacije izvan Srbije egzotično pismo a stariji su se uključili u radionicu iz nostalgije za starim vreme-nima i eto razloga zašto je posećenost bila tako velika. Nastavnice N. Čupković i Ve-sna Bajić Stojiljković radioni-

Omladinska folklorna grupa AKUD Kolo na radionici ćirilko

radicija igranja šaha u Trpinji duga je 40 godina, a u posled-

njih godinu dana otkako je osnovana šahovska sek-cija, interes za ovaj sport pokazuje i sve više osnov-noškolaca. Do sada ih se u šahovsku školu upisalo više od dvadeset, a mnogi među njima na početku nisu znali ni kako da poslože figure, ali su se vrlo brzo poka-zali kao pravi talenti na crno-beloj šahovskoj tabli. Među njima je i Petar Rista-nić koji je nedavno osvojio prvenstvo susedne Osječ-ko-baranjske županije u konkurenciji do devet go-dina. Šah igra malo više od godinu dana, dakle od svoje osme godine, a kaže da mu se sviđa jer voli puno da razmišlja. Ova igra mu sasvim sigurno to i omo-gućuje. Tata ga je naučio prve ko-rake i sada ih polako usa-vršava u šahovskoj školi. Tata je, tvrdi nam Petar, još

T

35Bijela p^ela 35

uvek bolji šahista, ali nada se da neće još dugo tako ostati. Njemu nije svejedno da li igra sa belim ili crnim figurama, jer ipak više voli bele, i to ne zbog njihove boje, već zbog mogućnosti da on započne partiju i da se otvori onako kao on to želi. Mladi šahista koji

puno obećava, nedavno je postao i prvak svog kluba u mlađoj grupi do 11 go-dina. U starijoj kadetskoj grupi na klupskom šampionatu prvo mesto je zauzeo Velj-ko Jovanović. On ima 12 godina, a šah igra otkako je bio jako mali. Ljubav

prema nadmudrivanju i nadmetanju na šahovskoj tabli nasledio je od tate i dede. I on, kao i Petar, voli ovu igru zato što razmišlja-njem razvija svoj um i trudi se da je igra svaki dan, da bi ostao u dobroj formi pred naredne turnire koji ga očekuju. Nije, naravno, šah samo sport za dečake, ali je u Trpinji ipak među njima malo popularniji. Ipak, u klubu ima i jedna devojčica, Zorana Vukajlović. Ona šah igra tek godinu dana, ali to radi vrlo uspešno. Kaže da je počela kada je videla da ga igraju njeni dobri drugari iz škole i svideo joj se odmah nakon prve odigrane partije. Tvrdi da najviše voli da pobeđuje svoje kolege u klubu i da je to zadovoljstvo inspiriše da bude sve bolja. Za razliku od dečaka iz kluba, Zora-na već uspeva da pobedi i svog tatu kod kuće, što je za sedmi razred popriličan uspeh.Na kadetskom prvenstvu svog kluba bila je druga, odmah iza prvoplasiranog Veljka. Iza nje je i nastup na još jednom klupskom turni-ru na kome su se takmičili i odrasli igrači. Od šest ka-deta koji su nastupili, ona je bila najbolje plasirana. I kada se ne takmiče, svih dvadesetak polaznika škole vredno trenira i najavljuje nove šahovske pobede, na radost i zadovoljstvo svih odraslih u klubu, ali i na po-nos svih meštana Trpinje.

Nikola Milojević

nema u selu. Prostor za igru pronalaze u kućnom dvori-štu ili na ulici, koja nije uvijek sigurno mjesto za to. Parko-va, igrališta i sportskih tere-na u selu nema. Nedostatak ovakvih sadržaja razlikuje Miličine potrebe u odnosu na želje njenih prijatelje iz grada. Kilometar pješačenja i vožnja autobusom do škole ne predstavljaju problem vječito nasmijanoj i vedroj djevojčici. Petice u dnevniku i lijepo ponašanje uvijek su razlog da je učitelji pohvale. I starije komšije u selu za Micu

imaju samo riječi hvale. Iako nema priliku da odrasta u drugačijem okruženju, Mi-lica je skromna, i ne želi pre-više. Dovoljno joj je, kaže, da svakodnevno provodi vrije-me sa svojim prijateljima, da vikendom odlazi na časove ritmičkog plesa na koji je mama vodi u grad, i da se igra što češće. Za sreću neka-da ne treba mnogo, i najveću čine upravo najmanje stvari. A škola je, kako Milica sama kaže, ipak najbolje i najljepše mjesto za to.

V.R.

36 Bijela p^ela

utevima svetosavlja učenici Srpske pra-voslavne gimnazije

u Zagrebu za školsku krsnu slavu svoje goste proveli su jezičnim i kulturološkim labirintima koji su utjecali na srpsku kulturu i istoriju. Kroz dramske i muzičke komade učenici su pokazali kako se formirao današnji jezik sa svim primjesama cr-kveno-slavenskog jezika iz najstarijih vremena, preko ruskog, bugarskog, turskog, njemačkog i posljednjih, najnovijih najezdi engleskog jezika na naše podneblje. Ilustrativno za taj jezični put i izlete našeg naroda po-služili su im ulomci iz knji-ževnih djela. Koliko su se neke strane riječi zadržale kroz vjekove i udomaćile se u našem govoru, iskazano je kroz dijelove prve Mojsijeve knjige, Sterijinog Pop Ćire i pop Spire, Sremčeve Zone Zamfirove, Andrićevog djela Na Drini ćuprija, a smijeh publike izazvali su drama-turški obrađeni dijelovi iz knjige Engleski naš svag-dašnji od Jadranke Rezić, koji je pokazao koliko je u posljednje vrijeme na vrata svakodnevnog govora ušlo riječi iz engleskog jezika. Među akterima pohvaljenim

rpsko kul turno društvo „Prosvje-ta“, svoju krsnu sla-

vu – Sv. Savu, proslavilo je i u prostoriji pododbo-ra Knin. Već tradicionalno obeležavanje školske sla-ve i ove godine okupilo je na jednom mjestu učenike Osnovne škole, najmlađu dječicu i članove kninskog pododbora. Nakon slavske ceremonije, koju je vodio protonamjesnik Vladimir Vukosavljević, uz osvešte-nje slavskog kolača i žita,

P

S

aplauzima Svetosavske aka-demije posebno se isticala učenica III razreda Tomana Lazović sa svojim visokim glasovnim dionicama. Iz-među ostalog, vrhunski je otpjevala Šantićevu "Emi-nu" i izmamila oduševljenje okupljenih gostiju.

i pozdravnog govora pred-sjednika Društva Drago-

nastavnicima i direktoru ocu Slobodanu Laliću.- Vjerujte da je od kolijev-ke pa do groba, najljepše đačko doba. Prosvećenost nije samo obrazovanje, to je i sistem vrijednosti. I slijedimo Savin put jer drugog puta nemamo, da

ljuba Čupkovića, sa svojim recitacijama u čast Sv. Save

stavnim aktivnostima. Ove godine nagrada Fondacije Katarina Kantakuzina Bran-ković uručena je Mani Boca za osvojeno treće mjesto na kaligrafskom takmičenju "Svetosavlje i naše doba" u Novom Sadu, dok su pohva-le dobile Ljiljana Simonović, Aleksandra Osman, Tamara Ljepović i Bojana Rajšić. Osim svetosavskog pro-grama, učenici Srpske pra-voslavne gimnazije već po treći put organizirali su Dane otvorenih vrata, koji počinju Sportskim subot-njim danom. U goste su im došle kolege, učeni-ce Ženske opće gimnazije Družbe Sestara milosrd-nica i Islamske gimnazije dr. Ahmeda Smajlovića, sa kojima su dan provele nadmetajući se u odbojci, košarci, nogometu i organi-zirajući aeromiting. Na dan Svetog Save organiziran je svojevrsni sajam učeničkih proizvoda i usluga gdje su učenici demonstrirali svoje vještine iz svih zastupljenih predmeta i izvannastavnih aktivnosti.

Paulina Arbutina

nastupili su najmlađi knin-ski mališani. Učenici osnov-noškolskog uzrasta najprije su pročitali uvodne dijelove o životu i radu prvog srp-skog prosvjetitelja, učitelja i arhiepiskopa, a poslije njih, prikladnim pjesmicama i recitacijama, istupili su oni najmlađi koji još nisu krenu-li u škole. Nakon svečanog dijela programa, kao što to običaj nalaže, svoj prisutnoj dječici podijeljeni su simbo-lični poklon paketići.

V.R.

Na Svetosavsku akademiju i slavsko druženje u Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji svoje izaslanike poslali su i dvojica predsjednika, Hrvatske, Ivo Josipović, i Srbije, Tomislav Nikolić. Posebno je bilo inspira-tivno obraćanje Jadranke Mitrović Marić, izaslani-ce predsjednika Nikolića, domaćinima, učenicima,

ne zaboravimo na čestite pretke, ali jednako brinući se i za budućnost koja do-lazi, prenijela je Marićeva učenicima gimnazije po-ruke predsjednika Srbije Nikolića. Među riječima, izgovorima i aplauzima podijeljene su i tradicionalne godišnje nagrade istaknutim učeni-cima gimnazije u izvanna-

37Bijela p^ela 37

a biste naučili sve o životu Svetog Save, ne treba čak

ni da idete na veronauku, jer dovoljno je svake go-dine doći na svetosavsku priredbu koju pripreme učenici Osnovne škole Bo-rovo pa da saznate što vas zanima o njemu. Uvijek izabere se neki drugi deo iz života Rastka Nemanjića koji potom dramska sek-cija nedeljama uvežbava i svečano izvede 27. januara pred prepunom školskom salom. Ove godine tema je bila Rastkovo bežanje iz lova i njegovo priklju-čenje kaluđerima koji su ga potom odveli na Svetu goru gde se zamonašio i počeo svoj novi život sa isposnicima.Svetog Savu iz mladih dana glumio je Milan iz sedmog razreda. U borovskoj ško-li su veoma ponosni što su dvojica učenika koji su

ako je to divan na-slov za priredbu posvećenu velikom

srpskom prosvetitelju Sve-tom Savi, kojeg ni izvan matice Srbije ne zaboravlja-ju ni stari ni mladi okupljeni “tamo daleko”, u Vičenci, Italija, u školi srpskog jezika “Sveti Sava”. Ove godine je priredba imala i jednu posebnost.“Prvi je put je u školi sveča-no sečen kolač, uz prisut-nost protojera-stavrofora o. Milivoja Topića, starešine Crkve Sv. Luke. Priredba je bila posvećena simbolici hleba u važnim hrišćajskim dešavanjima: rođenju, ven-čanju, krsnoj slavi... Pred-stavu su izveli učenici tri punkta: Vičence, Basana i Torija. Gosti su nam bili ambasador Republike Sr-bije u Vatikanu Njegova

D

K

ranijih godina igrali Savin lik nakon završene škole upisali srednju školu za bo-goslove i tako na neki način krenuli stopama osnivača Srpske pravoslavne crkve. Nisu samo mladi glumci nastupili na priredbi, već i recitatori, ritmička sekcija,

ekselencija g. Mirko Jelić, direktor Sekretarijata za vjere Republike Srpske g. Dragan Davidović i pomoć-nik direktora Kancelarije za saradnju sa dijasporom i Sr-bima u regionu g. Vukman Krivokuća”, sa ponosom i predanošću nam pripove-da jedna od organizatorki priredbe profesorka srp-skog jezika i književnosti

zivale jedna na drugu u jednu jedinstvenu celinu. U osnovnu školu u Borovu ide više od tri stotine učenika koji nastavu pohađaju na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu.Pomoć u pripremanju pro-grama svojim učenicima

gospođa Olivera Abadić. Pomoć i podršku imala je i u svojoj koleginici Gordani Bigović, profesorki razred-ne nastave. U svečanoj akademiji uži-vali su i počasni konzul RS u Italiji Loreta Badjo, kao i predstavnici katoličke crkve. A program je bio bogat: pesmice, recitaci-je i nezaobilazna Himna

kali zajedno sa nastavni-com Ljiljanom koja predaje likovni. Sve učiteljice su na kraju bile veoma zadovolj-ne priredbom, a ponosan je bio i direktor naglasivši koliko nam svima znači Sveti Sava po odazovu na svečani program. Za vrlo efektan završetak prired-be pobrinule su se članice ritmičke sekcije koje su otplesale svoju tačku na pesmu „Ljubav je kad se neko voli“. Glavni junak u pesmi pita se šta je to lju-bav, a sa kartonskim srcima u rukama devojke su poru-čile njemu, a i svima oku-pljenima: „Ljubav je kad se vole svi na svetu“. Poruka je to pesme, ali i celokupne proslave dana posvećenom svetom Savi.

N.M.

Svetom Savi. Učestvovala su sva deca koja pohađaju školu srpskog jezika, ali i bivši đaci koji su ovu sve-čanost zaokružili Pesmom Patrijarhu Pavlu, a KUD Sloga iz Vičence završio je priredbu narodnim igrama. Pridružili su im se i najmla-đi folkloraši. Osim priredbe u Vičenci, Svetosavska akademija je održana i u Valdanju i Arzi-njanu gde se takođe sekao slavski kolač. Profesorka Olivera ističe i učešće dece svih šest gradova u koji-ma se uči srpski jezik i na svečanoj liturgiji u Hramu Sv. Luke u Vićenci. velikog praznika.

Nada Čupković

kao i školski hor. Ukupno je više od 100 đaka učestvo-valo u izvođenju programa kojeg je činilo nekoliko tačaka koje su se nadove-

pružile su i učiteljica srp-skog Radojka i učiteljica hrvatskog Nada. Borovčani su imali i jedin-stvenu scenu koju su osli-

Stefan Danilovac, negoslavci

Milica vujčić, negoslavci

nađa Božičković, negoslavci

Đuro Malobabić, vrginmost Boris Jazavac, Jadodwak Stevan Đilas, Srb

38 Bijela p^ela

Moj djedMoj djed ima skroz sijedu kosu. Živi sam u velikoj kući. Sam i kuha i čisti, pogoto-vo ljeti kad iznajmljuje turistima. Stalno je sretan i nasmijan. Iako neprestano nešto radi, uvijek nađe vremena za mene. Svaki put kad nešto zatreba mojim roditeljima, pomaže jer želi da svi budemo sretni.On je lovac i jako voli prirodu. Zato baka i ja beremo gljive samo s njim jer on po-zna skoro cijelu šumu i zna gdje najbolje rastu. Svi vole djeda i on voli sve. Nikad se ne svađamo i samo se jednom naljutio na mene, još dok sam bila mala. Vidjevši kako soli jelo, to sam napavila i ja. Daka-ko, ručak je bio preslan.

Marta Badovinac, 6. razr., Rijeka

Moj tataMoj je tata dobar, pažljiv,ljubazan i jako snalažljiv.Uvijek mi se smije,tajne od menenikad ne krije.Govori mi: Brunči, Sunči!Pomaže mi svaki dan,zato imam dobar san.Ima smeđe oči.Lice mu se smočikad me vidi tužnu.Pomogne mi odmah tadai osmehu se nada.Eto, takav vam je moj tata,sladak kao voćna salata!

Bruna Budisavljević, 2. razr., Zagreb

ZimaZima je stigla u moje selo. Bašte, wive i šume prekrio je sneg. Šumske životiwe spremaju se za zimski san. Oseća se hladnoća i svuda vlada tiši-na. Na drveću je mraz. Deca se grudvaju, sawkaju i prave snegovića. Zemqa umorno drema. Ralice čiste sneg i bacaju sol na cestu. Vrana drhti u svom gnezdu. Zima je donela mnogo radosti i veseqa.

Milan Damjanović 3. razr. Jagodwak

ZIMAU moje selo stigla je zima. Sneg je prekrio krovove, wive, vrtove i šume. Svuda vlada tišina. Čuju se samo crkvena zvona. Sve životiwe, pognute glave, idu u svoje sklonište. Oseća se hladnoća i svaki je dan magla. zemqa spava. Na grani ptica drhti od hladnoće. Svuda padaju mekane, krupne pa-huqe. Deca se sawkaju i prave swegovića.

Marko Zorić, 3. razr., Jagodwak

n.n., Srb una Dražić, Dowi lapac luka Đurađ, Dowi lapac

Branko Sinobad, knin

Dragan Pajić, vrginmost

Mihaela Samarxija, vrginmost

adrijana Bogdan, Jagodwak

39Bijela p^ela 39

Proljeće u mom dvorištuU proljeće moje je dvorište glasno i razigrano poput male djece. Zumbuli, ja-gode i forzicije su u cvatu. Sve miriše i blista. Ptičice skladaju i pjevaju razne pjesme. Mali mravi izlaze iz svojih starih mravinjaka. Mlada se trava zeleni kao stablo u listanju. Ništa više ne miruje. Nema životinja koje nisu u pokretu. Čak sam ugledao male vrapce kako uče letjeti od svojih velikih roditelja, koji brinu o njima kao ljudi o svojoj djeci. Noću u vrtu vidim ježiće koji kreću u ve-liku pustolovinu. Meni su životinje jako drage jer s njima nikada nije dosadno. Najvažnije je što nas sunce ponovo obasjava svojim toplim zrakama. Proljeće je meni najljepše doba godine.

Fran Budisavljević, 4. razr., Rijeka

Ostajem u detiwstvuDetiwstvo... predivna, nežna reč!Sunce prepuno svetlosti.Radost, smeh, sreća...Umivamo se u jutarwoj rosi! Ima li šta lepše od toga?No, ono je kao lagan list koji brzo nestane.Vidim zid ispred sebekoji se zove odrastawe.Detiwstvo mi beži.Sve je daqe od mene.

Jelena kozolić, 7. razr., Jagodwak

ZIMABele pahuqe prekrile su selo. Zemqa spava. led je pokrio bare i kanale. Sneg je zabelio krovove, prozore, voćwake. Trava se sakri-la ispod mraza, na granama drhte ptice. U kući je topla peć, iz di-mwaka izlazi dim. Meni je sneg doneo mnogo radosti.

Miloš Damjanović, 3. razr., Jagodwak

Moja mamaNekad je mamaaždaja prava,stalno nešto trebai uporno zapoveda:Sada spremi sobu,sad napiši zadaću,a mogla bi ponekadi počistiti ulicu.Al' kad padne mrak,i krevet bude drag.Mama kakao spremii poqupcem nežnimlaku noć mi poželi. lea Mandić, 3. razr., Markušica

40 Bijela p^ela

Božica Novković, 5. razr., daq danijela Tama, 4. razr., Bobota

Milan damjanović, 2. razr., Jagodwak

Milan Ristić, 4. razr., Jagodwak

Nina Trbulin, 8. razr., dvor

Nina Trbulin, 8. razr., dvor

Slađana Lađarević, 8. razr., Bobota Milana Balić, 4. razr.

41Bijela p^ela

Sawa Marković, 4. razr., Jagodwak

Tamara Serdar, 4. razr., Jagodwak

Marina Tošić, 8. razr., daq N.N., Bobota Marko zorić, 2. razr., Jagodwak

Božica Novković, 5. razr., daq

Ana Balaban, 4. razr., Jagodwak

N a g R a D N i Z a D a T a K

Koliki je zbir cifara

(ne ke su okre nu te nao -

pačke) od kojih je nači wen

crtež?

Ime

Prezime

Razred

Adresa

Odgovor

SKD ProSvjeta - PoDoDbor rijeKaBijela pčelaTrg Sv. BarBare 151000 rijeka

42 Bijela p^ela

Pripremio Dragiša Laptošević

KOWiĆeV SKOK

ŠiBiCaQKa

laViRiNT

ZagONeTNi piSaCKrećući se kao skakač na ša-hovskoj tabli, otkrijte narodnu izreku. Počnite od označenog poqa. "TEŠKO ZEMQI..." Premjesti jednu šibicu da ra-

čun bude ispravan

Kojom će stazom Čipko do Mikija?

Složite li pravilnim redo-slijedom slova u prazna poqa, dobićete ime pisca za svu dje-cu i našeg saradnika. Rođen je u podgrmečkom selu Hašani kod Krupe na Uni, 1934. godine, a danas živi u Sisku.Sarađivao je u dječjim listovi-ma "Zmaj", "Poletarac" i danas u "Bijeloj pčeli". Autor je broj-nih kwiga za djecu: "Teta bez autoriteta", "Zbogom Esma", "Balada o sedam prijateqa", "Lov u prašini", "Deset ludih dječaka"...

RJE{EWA IMENOSLOV

Web-zANIMACIJE

VALENTINOVOVoli me, ne voli me, voli me…..Ah, ta qubav! Nikada više toliko qubavnih izja-va, poqubaca i nežnih pogleda kao 14. februara! A da li znate legendu o ovom prazniku? Da li znate kako je sve počelo? Hm,… ništa strašno, svakim danom saznajemo nešto novo pa ćemo tako i danas saznati ko je bio Sv. Valentin i gde su ko-reni ovog praznika koji za naše krajeve inače i nije karakterističan, ali je zadwih dvadesetak godina prihvaćen od strane mlađe generacije, pa tako od srca i srculenceta na čestitkama, od porcelana,na plišanim medama i svuda oko nas, prosto se ne možete okrenuti. Dakle, sama legenda o Sv. Valentinu datira još iz veoma davnih vremena iz doba Rimqana, još dok je hrišćanstvo bilo potpuno nova i mlada religija. Tadašwi car Klaudije razglasio je zabranu ženidbe vojnika. Svi sveštenici po-štovali su ovu odluku, jedino se o wu oglušio sveštenik Valentin sve dok jednog dana…… Da li sam vam zagolicala maštu? Da li biste da saznate šta se desilo daqe? Verujem da je odgovor pozitivan i da nestrpqivo očekujete nastavak priče. Dakle, na Lukinom portalu za decu i porodicu www.pjesmicezadjecu.com/legende/legenda-o-valentinovu.html naćićete ne samo ovu legendu. Tu su još i legenda o prvom aprilu, o morskim sirenama, a najviše će vas

ZagONeTNi piSaC

Đuro Maričić

ŠiBiCaQKa

V + I = VI

laViRiNT

Stazom broj 2

KOWiĆeV SKOK

Teško zemqi kuda vojska prođe.

43Bijela p^ela

privući legenda o Deda Mrazu. Ali, da se mi vratimo prazniku koji nam pred-stoji. U Italiji je za Valentinovo u središtu pažwe je Verona (grad Romea i Julije). Qubavna pisma ne pišu se samo voqenim osobama nego i Juliji, odnosno Udružewu koje ih čita i nagra-đuje najboqa pisma. Juliji ( ili o vašoj qubavi) možete pisati na: Club di Giulietta - The Juliet Club, via Galilei 3, 37100 Verona, e-mail: info@julietclub.com.O Udružewu i pismima više na www.julietclub.com/en/

Odabrala: Nada ^upkovi}

znate li kako nastaju imena i prezimena? I šta ona znače? Ako ne znate, čitajte imeno-slov.

JELENA, žensko ime, potječe od grčkog ženskog imena Helene, od-nosno o grčkog pojma helane-helene, a znači bakqa, sjaj, blistavost.Ovo ime ušlo je u sve zemqe. Najprije se javilo u grčoj mitolo-giji, prešlo u hrišćanstvo, pa se javqa i kao svetačko i carsko ime, a tako prirodno prelazi u narod-no ime.U Srba se je javqa kao Jelena, s izve denicama Jela, Jelica, Jel-ka, te kao Helena i Elena. Drugi narodi su to ime su prihvatili u fonetskom izrazu svoga jezika.

B. Kostić

Za ta~no rje{ewe nagradnog zadatka iz pro{log broja kwigom Jov-ice đurđića "Žirafa Žeraldina" nagrađena je Jovana Plećaš iz gračaca.

ISSN

133

1-54

55

List je sufinanciran sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske i Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije

ČipKO i DjeD FilipPiše i crta: Borivoj Dovniković Bordo

Izdavač: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - PODODBOR RIJEKA - Uređuje redakcijski kolegij - V.D. glavnog urednika: SRĐAN TATIĆ - Izvršni urednik: LJERKA RADOJČIĆ - Likov ni urednik: BORISLAV BOŽIĆ - Grafički ured-nik: ĐURO BUDISAVLJEVIĆ - Lektor i korektor: DUŠANKA STARČEVIĆ - Kompjuterska priprema: DAMIR BEDNJANEC - Štampa: SKANER STUDIO, Zagreb - List izlazi mjesečno - Tiraž: 1500 primjeraka - Adresa uredništva: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - PODODBOR RI-JEKA, Trg. Sv. Barbare 1 - Telefon (051) 330-867, tel./faks 330-873 E-mail: bijelapcela@yahoo.com - IBAN: HR8823600001500150831 - Ubilježeno u Ministarstvu kulture i prosvjete Republike Hrvatske, Sektor informiranja, pod brojem: 757

NAGRADE•Nagrada Grada Rijeke 2005.•Nagrada Sima Cucić 2011.•Zmajeva nagrada 2012.