list za svu

d jecu

UTEMEQILA TATJANA OLU

IĆ MUSIĆ 1994.

RIJEKA, NOVEMBAR 2014.

201

Cijena 10 kn, 1,5 € - u pretplati 10% popusta

4 Zid 6 Gospodin Zid (priča) 8 Bajka o olovci i kompjuteru (priča)10 Vuk Stefanović Karaxić12 Zadušnice13 Manastir Sv. Trojice14 Biqke i životiwe u narodnom vjerovawu15 Mala priča o velikom Đuri16 Trebiwe18 Republika Irska20 Zuzuko22 Znam latinicu, učim ćirilicu24 Vještina (strip)26 Ekologija28 Miroslav Tadić30 Qubomir Quba Popović31 Kviz32 Za tebe i za...34 Predstavqamo...38 Maštom, rukom...40 Mala galerija42 Veliki odmor43 Web-zanimacije44 Čipko

SADRŽAJ

Dragi prijateqi

bjelopčelice i bjelopčelci

Još jedanput zahvaqujemo na čestitkama i lijepim

žeqama. Proslavili smo rođendan. Bilo je veselo

i raspjevano, a za to su se pobrinuli Mali Riječa-

ni, Morčići i Horislavci. Nadamo se da je bilo

zabavno i našim gostima, učenicima iz Markušice,

Negoslavaca, Mirkovaca, Borova, Bobote, Trpiwe,

Bršadina, Daqa, Bijelog Brda i vukovarske Osnovne

škole „Siniša Glavašević“. Bijela pčela se pobri-

nula da brzo ne zaborave boravak u Rijeci i Opatiji.

Nadamo se da će nam o tome pisati.

Zato nakon 200. broja trebalo bi da budemo još boqi.

U tome ćete nam i vi pomoći, i to vašim prijedlozi-

ma, radovima, pa i žeqama.

vaša Bijela pčela

4 Bijela p^ela

Redovnikova molitva

Zidovi su svuda oko nas. Oni se ne podižu iz živopisnih razloga. Njihovo zidanje, prije svega, potraga je za sigurnošću. Jer zid omeđuje i osigurava i predstavlja za-

štitni bedem koji zatvara neki svijet, grad, kuću, vrt, perivoj.Zid je simbol snage i obrane. No, ponekad, označava i osamlje-nost, zatočeništvo, zaustavljanje. U njemu su ostaci tajne dije-ljenja i razdvajanja. Zidovi mogu biti i slijepi, počesto mogu imati i oči i uši. Najgori su porušeni zidovi koji otvaraju put razornim utjecajima.Postoje i oni nevidljivi zidovi što ih gradimo u našim mislima i osjećajima. Oni su glasovi tjeskobe.

Sjaj pRipovijedanja

Usprkos moćnim zidinama što završavaju prijetećim zupcima u obliku lastavičjeg repa, utvrđeni grad zaposjeli su đavoli. Njihovo prisustvo u porobljenom Arecu govori o varljivoj snazi podignutih zidova.Zloj napasti suprotstavlja se sv. Franjo koji molitvom izgoni crne đavole iz grada. Areco se tako obra-nio snagom svetiteljeve vjere.Tako propovjeda Đoto, veliki maj-stor fresko-slikarstva, koji je bio opčinjen životom sveca i čudima što mu se pripisuju. Sv. Franjo bio je zamašna Đotova priča, ispričana na zidovima crkava u rodnom mu Asiziju i ostalim gradovima italijan-skog sjevera.

4 Bijela p^ela

Zid

Ovaj detalj sa stranice molitvenika vojvode od Barija predstavlja lijep primjer ukrašavanja rukopisa, na-stalih prije Gutembergova izuma. Molitvenik pokazuje svo raskošno umijeće francuskog sitnoslikara Pola iz Lumberga. Njegova ilustracija pri-kaz je zamka utvrđenog dugačkim zidinama ispred kojih seljaci obav-ljaju svoje svakodnevne poslove.Ovo Lumbergovo djelo značajno je jer se do njegove pojave nije pridavala pažnja svakodnevnim detaljima. Ova ilustracija takođe je važna zbog umjetnikovog sjajnog smisla za likovno pripovijedanje.

Liang Kai, Budhidharama sučelice zidu

Paul Limbourg, Minijatura iz Molitvenika vojvode od Barry

Giotto, Izgon đavola iz Arezza, detalj

Snaga vjetRa Slika prikazuje jednog budističkog redovnika u Sanšanu, provinciji Henan, kako sjedi sučelice zidu. Bogobojaznom monahu zid je samo sredstvo da svoje misli usredotoči na molitvu. Izdvojen od svijeta monah je potpuno uronjen u sebe i svoje razmišljanje, Obredu se pridružuje i njegov učenik što stoji iza njega. Izrazi njihovih likova vedri su i smireni.Stari kineski majstor Liang Kai, zvani Ludi Liang, bio je nadaren za slikanje likova i pejzaža. Njegova slikarska izvedba bila je slobodna, a potezi četkice ravnomjerni, energični i uvjerljivi.

5Bijela p^ela

Ispred sivog zida, na kome su zali-jepljeni plakati, mali ulični prodavač novina razgovara sa prolaznikom ne bi li ga naveo na kupnju. Dječak jednom rukom pod pazuhom pri-država snop novina, dok je drugu ruku ispružio da bi jedan primjerak novina uručio visokom kupcu u krat-kom kaputu.Ovaj ulični prizor Josip Generalić stvara na osebujnosti likova i na oš-trim razlikama u visini malog dječaka i odraslog čovjeka. Njihovi likovi naslikani su prepoznatljivim obrisi-ma, jasnim oblicima i bojama, tako svojstvenim naivnom slikarstvu.

Sumorni, olovni dan uvukao se u siromašnu četvrt lon-donskog predgrađa. Otrcana i tmurna okolina stvara utisak zapuštenosti i bilo kakvog života. Beznađe se širi iz bašte, ograđene zidom mamljive cigle. Oronulom baštom kreće se žena u crnom čije odsutno lice stvara dojam otuđenosti i usamljenosti.Bilježeći prizor iz sive svakodnevnice, umjetnik vidlji-vo suosjeća s prikazanom osobom. Osjećaj tjeskobe i nelagode kod gledaoca slikar budi sirovim načinom slikanja i izborom prigušenih nijansi boje.

veliki i mali

lice gRada

Svjedok pRolaznoSti

5Bijela p^ela

Topli, smeđi tonovi stvaraju smirujuće okružje francuskom provincijskom gra-diću. Gledajući za-stavu što se vijori na gradskoj vjećnici i građane okupljene ispred zida, gradić se, po svemu sudeći, priprema za neku svečanost.Bjelinom zidova ku-ća i bijelim zidom što okružuje baštu Moris Utrilo oslikava lice grada. Naglašenom bjelinom on unosi svjetlost u tamni sjaj boje. Time umjet-nik nastoji da postigne što vjerniji izgled onoga što prikazuje.

odSuStvo života

Milivoje Bogosavljević velik je sanjar. Njegova sanjarija, kao što reče jedan francuski pjesnik, zna prepoznati ljepotu i tamo gdje je vrijeme stalo. A život je zamro u zapuštenom dvorištu; trošnu kuću oblikovalo je vrijeme. Otpa-la žbuka ogolila je cigle. Pohabani zidovi govore o ljudskom nemaru, a dotrajali kameni zid pred prozo-rom nijemi je svjedok čemera. Zid je samo simbol trajanja i prola-znosti. Taj osjećaj Bogosavljević izražava prigušenim nijansama i žuto-zelenkastom patinom.

Josip Generalić, Mali kolporter

Carel Weight, daisy u bašti

Milivoj Bogosavljević, tajna starinskog zida

Morice Utrillo, Zastava na gradskoj vjećnici

Ilustrovao: Sven Kovačević

DEJANALEKSIĆ

Bio jedan Zid. A pored tog zida nalazila se Oglasna Tabla. Jed-nog dana Zid reče Oglasnoj Ta-bli:– Nauči me da čitam.– Radije ne bih, odgovori mu Oglasna Tabla.Zid beše začuđen ovakvim od-govorom. Već godinama su sta-jali jedno kraj drugog, u jednoj dugačkoj ulici. Bili su zajedno danju i noću, na suncu i kiši, po vetru i snegu... Moglo bi se reći da su s vremenom postali i prijatelji. Zato Zidu uopšte nije bilo jasno zbog čega Oglasna Tabla odbija da mu pomogne. Uostalom imali su vremena na pretek.– To za tebe nije nikakav trud, reče joj Zid molećljivo.Oglasna Tabla je ipak ostala neumoljiva. Njeno „ne” bilo je konačno.– Ako naučiš da čitaš, nećeš biti ponosan na ono što je napisano na tebi, objasni mu najzad Ta-bla.Zaista, na Zidu beše svakakvih škrabotina, ali ono što se moglo lepo pročitati, uopšte nije bilo pristojno. Ukratko rečeno, to nije bio Zid kojim bi se bilo ko mogao ponositi. Primetio je Zid mnogo puta da

Gospodin Zidse prolaznici čudno ponašaju u njegovoj blizini. Mnogi su od njega okretali glavu, a bilo je i onih koji su se smejali i šega-čili pokazujući prstom prema njemu. To je, znači, zbog toga, pomisli Zid. Bio je nepismen i nije mogao da zna šta je sve na njemu ispisano, ali je negde u dubini osećao kako mu se cigle skupljaju od sramote.U istoj ulici u kojoj su bili Zid i Oglasna Tabla, baš u blizini, na-lazila se jedna ugledna likovna galerija. Jednog dana svoje sli-ke izlagao je čuveni slikar koji je došao izdaleka. Na Oglasnoj Tabli beše postavljen plakat na kojem je o tome sve lepo pisa-lo. Okupilo se dosta finog sve-ta i bilo je veoma svečano. Sli-kar je dobio mnogo pohvala za svoj rad. Sav zadovoljan, popio je malo više pića, pa mu se baš propisno zavrtelo u glavi. Zato je rešio da posle izložbe malo prošeta na svežem vazduhu i razbistri svoje umetničko kefa-lo (glava).Prolazeći pored onog Zida, sli-kar zastade. Retko mu se doga-đalo da vidi tako ružan zid, sav ispisan nepristojnim rečima. Zato reče:– Kakav zid – zar te nije stid?!Tada se dogodilo nešto što sli-kar nikako nije mogao očekiva-ti. Zid mu odgovorio:– Imaj u vidu – obraćaš se

Zidu!Slikar poskoči od iznenađenja i zbunjenosti. Nije mu bilo jasno da li je zaista čuo da Zid govori ili mu se samo učinilo od pića. Čak se malo i uplašio. Ko ne bi zadrhtao od straha pred Zidom koji govori. Zidu se svidela ova igra, pa nastavi:– Ove ružne reči niko da pre-kreči!Slikar se još više uznemiri i ose-ti kako mu se koža ježi. Istog trenutka stade da se izvinjava Zidu. Potom se vrati u galeri-ju da uzme boje i slikarski pri-bor. Ubrzo se vratio, spreman da počne sa slikarskim radom. Ali ovoga puta nije bio sam. Za njim je došla sva publika koja beše ostala u galeriji da se divi njegovim slikama.– Izgleda da je dobio ogromnu inspiraciju, čulo se kako kaže neko od okupljenih.– Kakav divan umetnik! Uzvi-knu jedna bakica koja je poku-šavala da se progura kroz gomi-lu ljudi.– Više od toga – pravi genije!, dodade gospodin s gustim br-kovima, podižući se na prste da vidi iznad glava ljudi koji su se okupljali u sve većem broju. Jedan se mladić čak po-peo na Oglasnu Tablu kako bi s visine lakše posmatrao šta se zbiva pored Zida. Zastajali su i slučajni prolaznici, željni da

7Bijela p^ela

vide to čudo od slikara. Upalje-no je bilo i nekoliko baterijskih lampi kako bi slikar mogao da slika i po mraku, koji je bivao sve gušći. Neko se dosetio pa je umetniku doneo i stolicu jer je Zid bio suviše visok. A slikar-ski maestro mahao je i vitlao četkicama po Zidu kao začaran. Izgledao je poput nekog diri-genta koji upravlja velikim or-kestrom i horom boja.Već je uveliko bila noć, ali ni-kom iz sve veće gomile nije pa-dalo na pamet da ode kući. Svi su čekali da slikar završi svoje remek-delo. A kad je slika na zidu napokon bila gotova, pu-blika je stajala gledajući goto-vo bez daha. Na kraju, slikar se potpisao ispod svog dela. Po-klonio se Zidu i rekao:– Nek Vam sve sa srećom ide, gospodine Zide.Na ove reči publika se glasno

nasmejala.– Kako je samo duhovit, reče ona bakica.– Više od toga – genijalno du-hovit! Ispravi je brkati gospo-din.Ipak slikar nije hteo da bude duhovit. Samo je bio iskren prema jednom Zidu kog je ne-pravedno uvredio. Tako je Zid postao jedno od omiljenih me-sta u gradu. Ljudi su dolazili da se dive umetničkom delu. Bilo je čak onih koji su svoje devojke zaprosili pred tim Zi-dom jer se verovalo da donosi sreću. Pošto je to postalo veoma po-sećen deo ulice, i Oglasna Ta-bla dobila je posebnu vred-nost. Nigde u celom gradu nije bilo popularnijeg mesta za ostavljanje oglasa, nekakve poruke ili za lepljenje plakata. Prema onoj čuvenoj slikarevoj

izjavi kojom se obratio Zidu posle uspešno završene sli-ke, Zid je dobio svoje cenjeno ime – Gospodin Zid. I svi su se složili s tima da sasvim za-služeno nosi to ime. Jedino se sam Zid nije osećao kao gos-podin. I dalje ga je mučio je-dan stari problem. Stoga, on jednog jutra ponovo reče svo-joj prijateljici Oglasnoj Tabli:Nauči me da čitam...Eto, dragi Čitaoče, to je ta pri-ča. Ispričao sam ti je s poseb-nim razlogom. Ako me neki put budeš video kako sa otvo-renom knjigom stojim pred jednim lepo oslikanim zidom, znaćeš zašto to radim. Svako-me treba pomoći da se opisme-ni, pa makar to bio i zid. Uo-stalom, meni su, dok sam bio dete, često znali da kažu:– O, Bože, pričati ovom detetu isto je kao pričati nekom zidu!

Bajka o olovci i kompjuteruNa jednom radnom stolu živeli

su kompjuter, štampač, telefon i flomaster crni. Lepo su se sla­gali i lepo zabavqali. Ponedeq­kom, utor kom, sredom, četvrtkom i petkom lepo su se slagali, a su­botom i nedeqom lepo zabavqali. Tada im je posetu dolazila olov­ka, pa su se igrali crtawa predela u koje bi želeli da odu i smišqa­li priče o tome.A tu se igru igra ovako: najpre svako po nešto nacrta, štampač veliku livadu i malu šumu, te­lefon travu i planinsko cveće, olovka bubice i leptire, kom­pjuter šumske jagode, flomaster crni drvenu ogradu između šume i livade. Taaako! Onda svako radi šta hoće. Telefon trči po liva­di, skakuće, cupka i pomalo bere cveće. Kompjuter takođe trči po livadi i bere jagode, ali podosta. Štampač i flomaster crni idu u šumu da traže jagode. Samo olov­ka sedi na ogradi. Sama. Sedi, ćuti i gleda u daqinu.Prošle su tako tri subote i tri nedeqe i stalno su igrali igru cr­tawa predela, jer im se ona najvi­še sviđala. Četvrte nedeqe su je opet igrali. Ali kompjuter više nije želeo da jede jagode nego je od wih napravio buket, otišao do ograde na kojoj sedi olovka, i rekao"izvoli". Ona je rekla "hva­la", uzela buket, otkinula jednu jagodu, stavila je u usta i gledala u daqinu. Onda je uzela drugu, pa

treću i za tili čas smazala celi buket (bez listića) i rekla: „Pa, ti si divan.”Sutradan je bio ponedeqak, dan kad se svi lepo slažu i dan kada su svi radosni, jer na radnom sto­lu stoji buket planinskog cveća. Ali tog se ponedeqka nisu lepo slagali. Kompjuter je ćutao, gre­šio, zaboravqao i povremeno uzdisao. A kad ga pitaju šta mu je, on još gori. Zato ga više ni­šta nisu pitali, nego su priča­li kako je lepo na livadi pored male šume. Pomenuše i olovku, a kompjuter pocrvene. Aha, tu smo! Stvar je bila jasna: kad neko ćuti, uzdiše, greši, zaboravqa, pa još i pocrveni sigurno se zaqubio! „Možda” promrmqa kompjuter i opet pocrvene. Štampač, telefon i flomaster crni predložiše mu da dovedu olovku da živi sa wima, zauvek. Tako i uradiše.Olovka je imala srce grafitno i meko, a kompjuter programe tihe i nežne, pa su se lepo slagali i zabavqali. Najčešće su sedeli na ogradi, sami, gledali jedno u dru­go i jeli jagode. Živeli su srećno i imali puno dece. I sva su bila mekog srca, tiha i nežna. Samo su im usta stalno bila musava, od onih jagodica.

Gordana Timotijević

Bajka o olovci i kompjuteru

Ilustrovala: Petra Kožar

10 Bijela p^ela

Pripremio: RaTKo RelI]

Vuk StefanoVić karaXić

(1787 – 1864)

ŽIVOT TRNOVITIM STAzAMA

Život ovog velikana počeo je skromno. Rodio se u selu Tr­šiću kraj Loznice u seqač­koj porodici. Bio je neobično radoznao dječak koji je zarana pokazao veliku qubav prema kwizi i učewu. Školu polazi u Loznici i u manastiru Tro­noši, a zatim Veliku školu u Beogradu, postavši jednim od prvih wenih đaka.Nakon Prvog srpskog ustan­ka odlazi u Zemun, pa u Beč gdje se upoznaje sa Sloven­cem Jernejem Kopitarom koji odmah zapaža Vukovu žequ

u najboqu kwiževnu prozu”.Svojim je kwigama Srbiju približio Evropi i srpskim narodnim pjesmama oduševio wemačke pisce Getea i Grima koji su kazali: „Od Homero­vih spjevova do danas nema u cijeloj Evropi nijedne pojave koja bi tako jasno mogla obja­sniti suštinu epa kao srpske narodne pjesme”.Opravdanost Vukove reforme jezika i pravopisa potvrdio je 1847. godine Branko Radičević svojom kwigom „Pesme”, koju su prihvatili mnogi Srbi, naro­čito mladi qudi.Iste godine P.P. Wegoš objavquje „Gorski vijenac”, a Đura Daničić raspravu „Rat za srpski jezik i pravopis” i time potvrđuju mogućnosti izraža­vawa narodnim jezikom.

Vuk Stefanović Karaxić je­dan je od najznačajnijih umova u historiji srpske kulture. Napomenimo samo neke wego­ve najznačajnije zasluge.– U srpsku kwižev nost uveo je narodni jezik, jednostavan i razumqiv svima, po pravi­lu „piši kako govoriš, čitaj

Uz 150. GODIŠWICU SMRTIkao što je napisano”.– Štampao je prvu gramatiku „Pismenica srpskog jezika po govoru prostoga naroda” (1814).– Objavio je opsežan Srpski rječnik (1818).– Izdao je četiri kwige srp­skih narodnih pjesama (1823­1833).– Sakupio je veliko narod­no blago, bezbroj lirskih i epskih narodnih pjesama, po­slovica, zabiqežio mnoge narodne običaje i sve to sa­čuvao od zaborava.„Vuk je bio izvrstan stilist” – naglašava Tvrtko Čubelić, jedan od najboqih poznavala­ca kulturnog narodnog blaga na našim prostorima – i do­daje: „Vukovi prijevodi Novog zavjeta (1847), opisi suvreme­nika i društvenih pojava idu

za pisawem i obrazovawem i usmjeava ga u radu.Boravi i obrazuje se u We­mačkoj, Rusiji, putuje po Sr­biji, Hrvatskoj, Crnoj Gori i prikupqa duhovno narod­no blago i priprema i izdaje kwige značajne za srpski je­zik i kulturu.Bavio se i drugim poslovima. Bio je pisar, učiteq, sudski i carinski činovnik.Iscrpqen mukotrpnim ra­dom, bolestan i opterećen materijalnim brigama oko štampawa kwiga i uzdrža­vawa svoje porodice, umire u Beču. 1897. godine preneseni su u Beograd posmrtni ostaci i sahraweni u porti Sabore crkve – s jedne strane Dositej Obradović, s druge Vuk.

11Bijela p^ela

REKLI SU

Na Vukov predlog otvore­na je u Beogradu 1830. viša škola, a godinu­dve kas­nije i štamparija. Vuk je znao, kao i ranije Dositej, da „oslobođewe od Turaka ništa ne znači bez obrazo­vanosti.”Podsetimo da su srpske narodne pesme iz Vukove zbirke prevedene na oko 50 svjetskih jezika.

Vaso Milinčević

Vukov jezik je „umiven”, „do­maćinski”, sav iznikao iz narodne priče i pesme...

Dragan Bogutović

RADOzNALO "čUDOVIŠTE"

Prvi Vukov učiteq bio je Jef­ta Savić, zvani Čotrić, a prvu kwigu koju je dobio bio je ruski bukvar. Čuvajući ovce čitao je ovaj bukvar, a zatim svaki za­pis koji su mu donosili…Mali Vuk običavao je zau­stavqati pismene qude i tra­žio da mu nešto objasne iz bu­kvara ili nešto što nije znao. Postao je „seosko radoznalo čudovište”. Govorili su – ako izuči važne kwige, mogao bi postati pop ili trgovac. U MANASTIRU TRONOŠA

Kao nadareno dijete otac je Vuka odveo u manastir Trono­ša da se uči pismenosti. No, Vuk se razočara, jer su u mana­stiru đaci učili samo zimi, a ostali dio godine čuvali ovce, koze ili kupili sijeno. Znao je već tada boqe da čita i piše od većine kaluđera, pa se vra­tio u svoje selo.

Počiwe sam izučavati kwige koje mu je nabavqao otac. Već u 17. godini Vuk se pročuo kao učen čovjek. Na svadbama i na slavama sjedio je na počasnom mjestu do sveštenika. O we­govoj učenosti i pismenosti čulo se daqe od wegova sela, pa su ga pozivali za pisara i turske spahije.

U SREMSKIM KARLOVCIMA

U žeqi da se daqe školuje Vuk odlazi u Sremske Kar­lovce, gdje oblači „graždan­ske aqine”, a odbacuje "tursko ruho". U Sremskim Karlov­cima iznenađen je brojem ra­znovrsnih kwiga. „Ovdje sam poznao da na svijetu ima još i više nauka osim našeg psal­tira i časoslova”, kaže Vuk.U Sremskim Karlovcima bo­ravio je 1805. i 1806. godine gdje uči „slavjansku i nemecku gramatiku i latinski…” Odu­ševqen je kwigom Dositeja Obradovića „Život i prikqu­čenija”.

SVESTRANA VUKOVA KĆER MINA

Vuk je veći dio svog živo­ta živio u Beču. Žena mu je bila Bečanka, s wom je imao dvanaestero djece, od kojih je na životu ostalo samo troje. Najpoznatija je kćerka Mina koja je mnoge srpske narod­ne jesme prevela na wemački jezik. Minine je prijevode, kaže Vuk, hvalio čuveni we­mački pjesnik Gete.I pored velikih materijalnih

problema, Vuk je ipak uspio Mini osigurati dobro i sve­strano obrazovawe. Privatno je je učila strane jezike, mate­matiku i slikarstvo. Kako je bila nadarena za muziku, otac joj je, uz veliku štedwu, kupo klavir koji je Mina kasnije prenijela u Beograd. VUK I PETAR PRERADOVIĆ

Vuka su veličali i priznava­li mnogi ugledni qudi. Pje­snik i general Petar Prera­dović obraća se Vuku: „Ako Vas lično ne poznam, dosta ste mi i cielom narodu slavjan­skom poznati po neutrudivih dielah Vašeg zlatnog pera…” U nastavku moli Vuka da mu ne zamjeri što je svoju zbirku pjesama šatampao latinicom, a ne ćirilicom, te još dodaje: „Svakom nepristranom čovje­ku bit će svejedno ili ova bu­kvica ili ona bukvica, samo ako je što vaqanog pod wezi­nim odielom.”

USPOMENA NA UMRLE -– zADUŠNICE

“I vrati se prah u zemqu, kako je i bio,a duh se vrati Bogu, koji ga je dao”

(Prop. 12,7.)

veto pismo još u Sta­rom Zavetu svedoči da je bila praksa da se

u hramu prinose molitve za umrle. Lomio se hleb na grobu umrlih i delio siromašnima. Novozavetna Crkva na Svetoj liturgiji pomiwe imena umr­lih, o čemu svedoči apostol Pavle: „Opomiwite se uči­teqa svojih koji vam kazivaše reč Božiju…”O uspomeni na umrle u ranoj Crkvi govore liturgijski tek­stovi, a korišćewe uspomene na umrle počiwe u Hristovo vreme. Većina hrišćanskih pisaca svedoči da se u wiho­vo vreme Crkva moli za umr­le, jer molitva pomaže duša­ma naših pokojnika. Bog nas uči da smrt nije kraj, smrt je proces odvajawa tela i duše, duša čoveka je uvek i za več­nost živa. Hrišćanin se kroz svoj život nada opštem va­skrsewu mrtvih i večnom ži­votu. Ovo najboqe objašwava apostol Pavle rečima: „Tako i vaskrsewe mrtvih seje se za

S

12 Bijela p^ela

raspadqivost, a ustaje za ne­propadqivost…” Kao i sta­rozavetna Crkva, tako i naša pravoslavna hrišćanska Cr­kva u hramu i na grobovima svojih pokojnika upućuje Bogu svesrdne molitve za pokoj wi­hovih duša. Molitve za umrle čitaju se svaki dan na Svetoj liturgiji i u posebne dane, na Zadušnice. Za pravoslavnu crkvu Zadušnice su posveće­

ih se sećamo u molitvi i od Boga tražimo pokoj za wiho­vu dušu. Molimo se za wihovo vaskrsewe, jer apostol Pavle nam govori: „Jer ako po Adamu svi umiru, tako će po Hristu svi živeti…”Svaki čovek u životu ima tri velika neprijateqa, a to su Đavo kušač, greh i smrt. Čo­vek je u stalnoj borbi za spa­sewe svog tela i duha čekaju­

ći večni život. Ta borba ne prestaje smrću. Bez obzira na izbor čoveka u ovozemaqskom životu borba za večnost ne prestaje. To je i smisao Za­dušnica, dušnog dana. Apo­stol Pavle nas uči da je mo­litva za umrle neophodna jer i naše telo kao hram duše neće se smrću potpuno uni­štiti. Hristos nam najavquje čas kada će i mrtvi čuti glas Božiji i ustati. Zbog toga na Zadušnice idemo u crkvu i na grobqe da se molimo i prise­ćamo pokojnika i zatražimo od Boga večni život.

Radoš Matić

ne našim umrlim srodnicima i prijateqima, to je dan kada

ako je prošlo više mi­lenijuma od vremena kada su stvarani mito­

vi, neki wihovi odblesci još traju. Možda najviše oni koji se odnose na Prometeja, koji je postao simbol borbe za slobodu i velika inspiracija umetnici­ma. Zbog suprotstavqawa bogo­vima bio je razapet na kavkasku stenu gde mu je orao svaki dan kqucao jetru. Herakle, potomak Ije, uspeo je da ga oslobodi.Stanovnici Kazbeka na Kav­kazu, udaqenom 160 kilometa­ra od glavnog grada Tbilisi­ja, veruju da se stena za koju je bio prikovan Prometej nala­zi upravo kod wihovog mesta. To nije bez osnova, jer Kazbek je okružen kamenim masivima visokim i preko 5.000 metara: Tarijal, Kuro, Kabarxina, Kaz­bek (vrh)… sa večnim glečerima Midagrabini, Suatisi, Maili, Ortsveri, Abado... Ovi predeli deluju zastrašujuće. A kako su tek izgledali čoveku iz daleke prošlosti? Teško da je u sve­sti antičkog čoveka bilo suro­vijeg mesta od Kavkaza, tako da bogovi sa Olimpa nisu imali problema da izaberu mesto na kome će neposlušni Prometej izdržavati kaznu. U Kazbeku seoski prodavci su­venira nude prsten sa ugrađe­nim vulkanskim kamenom, što podseća na Prometejevu obavezu po kojoj je, nakon oslobođewa, morao zauvek da nosi železni prsten sa komadom kavkaske ste­ne kao simbol potčiwenosti vrhovnom bogu Zevsu. A pažwu privlači i to što mnoge žene i devojke nose ime bogiwe Ije.

13Bijela p^ela

I

MaNaSTiR SV. TROjiCe

Okolina Kazbeka postala je privlačna i ranim hrišćani­ma. Malo je mesta na svetu koja se po težini uslova za opsta­nak mogu upoređivati sa viso­vima Kazbeka. Upravo tu su već u 6. veku podvižnici iskuša­vali snagu svog verovawa. Neki još uvek to rade, a neki su posu­stali. Ovi drugi otišli su to­liko daleko da su u jednoj peći­ni na visini od 4.200 metara po­digli kapelu posvećenu Vitle­jemu, mestu Hristovog rođewa. Tu odavno nikoga nema. A i teš­ko je doći do tog mesta. Grupa srpskih planinara pokušala je 23. jula 2010. da dopre do ka­pele, ali snežna oluja, koja se tog dana obrušila na Kazbek, i magle koje su je smenile, to su onemogućili. Veo koji pre­kriva tajanstvenu prošlost Vitlejemske kapele ostao je netaknut. Ova kapela i mana­stir Sv. Trojice, koji je nešto niže, najviše su hrišćanske bogomoqe na svetu.Manastir Sv. Trojice osamio se u bespuću Kazbeka na visini

od 2.200 metara. Malo ima pisa­nih tragova o wegovom nastan­ku. Umesto wih tu su nezaobila­zne legende. Po wima, dva kraqa su se svađala gde da podignu ma­nastir. Neki starac im reče da zakoqu kravu. Gavran će uzeti wenu nogu. Na mestu gde se spu­sti da je pojede, treba sagraditi crkvu. Tako je, prema legendi, nastao manastir Sv. Trojice. Ovaj manastir bio je duhovno središte gruzijskog naroda u Kazbeku, a u opasnim vremeni­ma u wemu je skrivano blago gruzijske pravoslavne crkve. Tu se čuvao i krst Sv. Nine. Na fasadi crkve isklesani su ču­desni reqefi čija simbolika još nije odgonetnuta. Pažwu privlači borba dve životiwe slične xinovskim gušterima. Crkvu krase i dva lepo iskle­sana grozda, što pokazuje da su Gruzijci već u davno doba ceni­li i grožđe i vino.I tako, posle svega ostaju visi­ne, ali i rešenost čoveka da im se približi.

Milutin Dedić

POSLE SVEGA OSTAJU VISINE

14 Bijela p^ela

Pi{e: Jovan SavI^In PRIca

Djevojke bubamari pjevaju s na­dom da će im pomoći u srećnoj udaji.

PUSTI PUŽU RoGove

Brojni su običaji i vjerovawa vezani za puževe.Puž služi u ishrani kao zdrava i dobra hrana. Puže­vi takođe služe za liječewe očnih oboqewa i oboqewa probavnih organa.Po legendi puž je nastao od Bogorodičine pquvačke, pa i od ispquvka Gospoda.Zato su pužu pripisana ma­

pio pod noge kakvog teškog stvora.

RaSKovnIK

Raskovnik je magična trava koja otkiva, što će reći otva­ra, sve katance na sanducima s blagom. Otvara vrata svake riznice, isto tako otkriva zakopano blago.Vuk Stefanović Karaxić za­biqežio je priču o trgovcu koji je uhvatio neku „vješti­cu”, na noge joj stavio buka­gije, metalne kugle koje veza­ne lancima oko gležwa nose

gična svojstva i moći, osobi­to wegovim rogovima. Kad se u proqeće ugleda prvi puž, qudi žure da mu dodirnu ro­gove vičući: „Ustuk biče!”Prst kojim su dodirnuti ro­govi puža liječiće dodirom u toku qeta sve bolesti uku­ćana i prijateqa.Djeca se radosno igraju puže­vima; poznata je dječja pjesmi­ca koju djeca pjevaju držeći puža na dlanu:„Pusti pužu rogovena babine dolove,ako nećeš pustiti,ja ću tebe ubiti.”Pri pjevawu djeca dodiruju rogove za sreću i zdravqe, kao odrasli, a puža dižu na visoku granu kako ne bi dos­

BIQKE I ŽIVOTIWE U NARODNOM VJEROVAWU

ubamara ili božja ov­čica, crvena buba sa sedam crnih tačkica,

spada u red korisnih inseka­ta jer se hrani drugim insek­tima, osobito biqnim uši­ma, parazitima što napadaju cvjetove na drugim biqkama, u svim našim krajevima.Bubamaru drže za glasnicu dobrih vijesti pa je radosno očekuju. Vjeruje se da je smrt­ni grijeh ubiti bubamaru, što je dokaz da ona spada u „sjeno­vite životiwe” koje najavqu­ju događaje i ispuwavaju lije­pe žeqe.Kad bubamara sleti nekom na ruku, to je znak da je došla i donijela žequ. Tada srećna osoba pjevuši: „Let, let bu­bamaro, donesi mi goste”. U takvom slučaju djevojke pje­vaju: „Let, let bubamaro, od kuda će doći svatovi?” U oba slučaja izražavaju se velike žeqe; nekada je zvani i slu­čajni gost predstavqao veli­ku sreću za napredak posje­ćene kuće i bivao dočekan i ugošćen kao dobar brat koji ima božanstvene osobine ko­jima će duhovno obogatiti po­sjećenu kuću.

teški osuđenici, i sa wom hodao livadama.Trgovac je vjerovao da će bu­kagije same spasti sa nogu nesrećne žene ako nagazi na raskovnik.Do raskovnika je gotovo ne­moguće doći. Ipak postoji je­dan siguran način: potrebno je otkriti ježevu logu, oteti male ježiće pa ih zakqučati katancem u sanduk. Sačekati prikriven ježa koji će doći noseći travku raskovnika na svojim bodqama. Vaqa biti veoma brz, jer će jež otvoriti bravu raskovnikom i čarobnu travku brzo progutati.U toj utakmici još niko nije pretekao ježa. Vaqa ponovo pokušati.

B

15Bijela p^ela

Nakon osnovne škole i gimna­zije upisuje studij matematike i fizike u Zagrebu, koji zavr­šava 1931. godine. Učiteq mu je bio čuveni prof. dr Vladi­mir Varićak, rodom iz Švi­ce kar Otočca. Kao asisten profesora Varićaka, Đuro je radio u matematičkom zavodu da bi potom kao stipendist francuske vlade četiri godi­ne proveo na specijalizaciji na Sorboni u Parizu. Godine 1937. uz najveće pohvale polo­žio je državni doktorat. Ko­misija je pismeno potvrdila da Kurepina disertacija otvara nove puteve u matematičkim znanostima.

ragi moji Bijelopčel­ci i Bijelopčelice. Vrijeme je da vas ponov­

no podsjetim na naše velikane koji su svojim djelima dopri­nijeli nauci: matematici, teh­ničkim naukama, hemiji, fizi­ci, geofizici i astronomiji.Danas ćemo ugostiti prof. dr Đuru Kurepu, jednog od najve­ćih svjetskih matematičara. Znate i sami da je „matematika kraqica cjelokupne znanosti, jedino kazivawe i događawe u kome se ne može sakriti niti na bilo koji način podvaliti laž za istinu, mawe za veće ili ćoškasto za okruglo; zato su matematičari od svih viso­kih znalaca najviši, dostojni perjanici svoje kraqice...“Upregnuo sam labudove, sjeo u Sunčeva kola i poletio sta­zama životnog puta Đure Ku­repe. Donosim vam samo mali dio onoga što sam vidio ili zapisao, jer je biografija tog velikana ukrašena tako boga­tim djelima i bibliografijom da sve ne bi stalo ni u nekoli­ko brojeva „Bijele pčele“.Dana 16. augusta 1907. godine rodilo se u selu Majske Poqa­ne, kraj Gline, četrnaesto di­jete Rade i Anđelije Kurepa. Dali su mu ime Đuro.

D

MALA PRIčA O VELIKOM ĐURI

15Bijela p^ela

Redovni profesor matemati­ke na prirodoslovno­matema­tičkom fakultetu u Zagrebu postao je 1946. godine. Od 1965. do penzije 1977. predavao je na prirodoslovno­matematičkom fakultetu u Beogradu. Bio je član JAZU (Jugoslavenske akademije znanosti i umjet­

nosti), predsjednik Zavoda za matematiku u Zagrebu, uprav­nik Instituta za matemati­ku u Beogradu, član niza re­dakcija kao i glavni urednik stručnih časopisa u zemqi i nostranstvu.Držao je predavawa na više od 50 najpoznatijih univerzi­teta u scijetu, od Harvarda do Šangaja i Tokija, od Pariza i Berlina do Moskve i Tbi­lisija. Brojni matematičari izradili su doktorske radwe pod wegovim mentorstvom. U najpoznatijim svjetskim mate­matičkim časopisima objavio je više od 200 naučnih radova, više od 1000 stručnih ocjena

matematičkih disertacija i kwiga, oko 40 uxbenika i pri­ručnika za učenike osnovnih škola, nekoliko sveučiliš­nih uxbenika, od kojih su ne­zaobilazni Viša algebra I i II i kwiga o teoriji skupova. Wegovi radovi bili su pred­met istraživawa brojnih ma­tematičara u svijetu i ušli u niz uxbenika, kwiga i članaka vodećih svjetskih matemati­čara. Prof. dr Đuro Kurepa ušao je u sve poznatije svjet­ske enciklopedije. Nosilac je mnogih nagrada i priznawa dobivenih širom svijeta. U wegovu čast, prigodom raznih godišwica, organizovani su skupovi i akademije matema­tičara. Niz godina bio je naj­poznatiji stručwak u oblasti teorije skupova.

J. S. Prica

tkad u Trebinje dolazim dva-put godišnje, uvek mu se iznova obradujem.

Moćne stenovite planine Hercegovi-ne što paraju nebo znak su da posle njih dolazi nešto kao raj sa slika sta-rih majstora. To je taj pogled, kad, idući sa severa, silaziš u Trebinje. Sa visine se pojavljuju dolina, vazduh pun sunca, treperav. Vode se zelene, kao i sočne trave i drveće. To ih reka Trebišnjica napaja hranom. Mostovi se ogledaju u reci, lukovi daju sliku krugova. Na brdu Crkvini se smirila Gračanica, kao da je neko juče na dlanu preneo sa Kosova. U izmagli-ci panoramu grada naruši poneka nametljiva staklena zgrada strane banke. Planine opasuju grad čuvajući ga od varvara... Od tog prizora srce uvek kuca brže.Trebinjci su ponosni na svoj grad, s pravom. Tu je 88 nacionalnih spo-menika. Zgrada Gimnazije „Jovan

O

TrebinjePiše: Milena Dražić

16 Bijela p^ela

Dučić“, Crkva Preobraženja Gospod-njeg, Arslanagića most, Vila „Lastva“, Careva džamija. Arslanagića most ima izuzetnu kulturno-istorijsku i umetničku vrednost i spada među najvrednije arhitektonske spome-nike od 15. do 19. veka u BiH… A ti spomenici živi su i Trebinjci žive s njima. Odmah se vidi da je arhitektura veo-ma zanimljiva kao deo istorije ovog najlepšeg grada Hercegovine. Ima

nekoliko slojeva, a najvidljiviji su turski, austrougarski i moderni. Obi-lazak treba da počne pod platanima ispred hotela „Leotar“. Ovog leta si mogla da pod platanima nabasaš na reditelja Emira Kusturicu i njegovu divu Moniku Beluči. Ona igra glavnu ulogu u filmu koji snimaju u predeli-ma oko Trebinja... Odatle se ide u Stari grad. Stari grad ili Kaštel, na temeljima rimskog, srednjovekovnog i turskog grada, rodno mesto Trebinja. Tu je krajem 19. izgrađena austrijska kasarna, a u njoj je danas Muzej Hercegovine. Tu su kafići, radnjice sa suvenirima koje prodaju predmete nostalgije. Na spoljnom zidu je drevna figura kra-ljice Jelene Anžujske, majke kraljeva Milutina i Dragutina. Ona je, posle smrti supruga Uroša Prvog, mudro upravljala Zahumljem, Dalmacijom, Albanijom i Srbijom od 1284. do 1314, tri decenije. I sada zaljubljeni parovi donose pred nju cveće moleći

17Bijela p^ela

U stočarskom kraju najbolja su hra-na mleko, sirevi, kajmak. Jagnjetina se sprema ispod sača i na ražnju, hleb se peče na kamenoj ploči ispod sača. A sirevi: suvi škripavac, torotan, okrugli prosušeni, ili sir iz ulja. Dalji specijaliteti su priganice, cicvara s kajmakom, pura, lojanica, kaštradi-na, orput ili pastrmka iz potoka. Sve to se zaliva se rakijama, vinima, ži-lavkom iz Trebinja, koja se služila na habzburškom dvoru u Beču! Često mi se čini da me po Trebinju prati Dučić, duhom, poezijom. Ne-kada duh Jelene Anžujske. Ponekad mi se javi Dejan Bodiroga, kojim se ovaj grad ponosi. Pravi ambasador rodnog Trebinja. On svakog leta okuplja mlade talentovane košarka-še iz sveta i trenira ih u kampu nje-

ostale mostove, pa na Crkvinu, gore, do crkve Presvete Bogorodice, ko-pije Gračanice, gde je Jovan Dučić našao mir 67 godina posle smrti. Obilazak okoline, prepune značajnih

A ipak, u noćnom autobusu za Be-ograd s jeseni ne može se naći slo-bodno mesto. Sve su zauzeli stu-denti kojima počinje školska godina. Uprkos školama u gradu, akademski građani Trebinja više vole da studira-ju na starom beogradskom univerzi-tetu. Neki se, kad završe, neće vra-titi, pridružiće se velikoj trebinjskoj koloniji u Srbiji. Ali će uvek čeznuti za platanima.

Svetu kraljicu da blagosilja njihovu ljubav. Nju je kralj Uroš dočekao po-sađenim jorgovanima duž današnje Ibarske magistrale kad je dolazila da se uda za njega, a ona je uzvra-tila donoseći oleandar, pa se veruje da divlji oleandri oko njenog dvorca potiču od njene ruke. Spolja, sa leve obale Trebišnjice, nekada „kraljice ponornica“ (93 ki-lometara), krcate dolapima kojima se izvlačila voda za zalivanje, vide se zidine Starog grada, a južnije kuće koje podsećaju na Dubrovnik ili Veneciju. Izgrađene su na samoj obali, tu je vezan i poneki čamac u plitkoj i širokoj vodi, nađe se i koja naslonjača. Imaginarni vodič bi te uputio na most Arslanagića (Petrovića) i na

SMIRIO SE NA CRKVINI

Jovan Dučić – najslavniji građanin Trebinja. Studirao na filosofsko-sociološkom fakultetu u Ženevi, odlazio u Pariz. Bio je diplomata stare Jugoslavije po svetu. Godi-ne 1941. odlazi u Ameriku, gde umire 1943. godine.Iznad svega bio je pesnik, par-nasovac, sledbenik francuskih simbolista. Zvali su ga pricom srpske poezije, aristokratom duha. Bez pesničke razbaruše-nosti, jezik mu je iskristalisan, stih elegantan, blistav. Trebinje se s radošću odužuje svom velikom sinu. Podignut mu je u centru veliki spomenik, škole nose njegovo ime, a 2000. godine su, po njegovoj testa-mentarnoj želji, njegovi zemni ostaci preneti u rodni grad Tre-binje. Tada je na brdu Crkvini podignuta crkva u kojoj pesnik počiva.

srednjovekovnih manastira (Tvrdoš, Duži, Petro-Pavlovski manastir...) tražio bi najmanje još jedan dan. Ljubitelji adrenalina vole Trebinje zato što ima uslove za sportove vi-sokog rizika. Ovde paraglajderi lete kao ptice, visoko i opasno, a popu-larni su i klajmbing i speleologija. Zimi okolna brda postaju duge i opa-sne ski staze.

gova imena. Nekada vladika zahumski, danas penzioner Atanasije, elokventan i vrlo ubedljiv u priči, na slavi u ma-nastiru Gomirje ispričao je da u Tre-binju i okolini živi desetak porodica naslednika Nemanjića. Nabrojao je nekoliko prezimena, ali ne umem da ih ponovim. Pričala sam o tome svima, pa i mojoj prijateljici Novosa-đanki Dunji. Nju to nije iznenadilo. Pa, jesi li videla, pitala me je, ljude koji na pijaci, pod platanima, pro-daju kajmak? Kako su visoki, lepi, dostojanstveni, kao platani, kao pla-nine, rekla je. Složila sam se.Grad pod Leotarom obezbedio je školovanje od osnovne do fakulteta ne samo svojima već celoj Republi-ci Srpskoj. Tu su tri osnovne škole i jedna osnovna muzička, gimnazija, srednja medicinska, tehnička i mu-zička, zatim viša turistička i ugosti-teljska, pa Akademija likovnih umet-nosti, Fakultet za menadž ment…

REPUBLIKA IRSKA

Površina: 70.280 km2

Glavni grad: Dablin (1.185.292)Broj stanovnika: 4.600.387Službeni jezik: irski, engleskiDržavno uređenje: višestranačka republika s dvodomnim parlamentomEtnički sastav: Irci 93%, ostali 7%Dužina kopnene granice: 360 km

Republika IRSKA * se nalazi na krajnjem zapadu Evrope, na Atlantskom okeanu; od Velike Britanije razdvaja je Irsko more.

Dablin - glavni grad

(zavrteo: Igor Kolarov)

Ulica grafton - srce Dablina* Republika Irska pokriva 5/6 ostrva Irske. Preostala šestina ostrva je Severna Irska i pripada Velikoj Britaniji.

* Zapadna obala Irske sastoji semahom od stena, niskih planina i brda.

* Irska je drugi svetski izvoznik računarskih programa, a trećina računara prodatih u Evropi proizvedena je u Irskoj.

Irski: Éire

Grafički pivoblikovao: Dragan Stojković

Veći gradovi: Kork (210.353), Limerik (95.340), Voterford (51.654)

KNJIŽEVNOST ................

Valuta: evro = 100 centiVerska pripadnost: rimokatolici 93%, pripadnici Irske crkve 3%, prezbiterijanci 0,4%, ostali 3,6%

* Kelti su došli u Irsku u 4. veku pre Hr. i vladali su njome oko 1000 godina ostavivši kulturu i jezik koji je, u izmenjenom obliku, preživeo do danas.

* Najduža irska reka je Šenon – duga je 370 km i uliva se u Atlantski okean.

* Oko 7% stanovnika Republike Irske jesu stranci.

* Irska ima 92 000 km puteva.

* Irski glavni praznik je Sv. Patrik i pada 17. marta, kad se popije jako puno piva, a najpoznatije je crno pivo: gines....

... a tako se zove i knjiga u koju se upisuju najveći rekordi na svetu!

Poznati dablinski pabovi - mjesta za pivopije

ČuVEnI IRSKI KnjIžEVnIcI:

Oskar Vajld Semjel Beket

Džejms Džojs Džordž Bernard Šo

Glavni simboli Irske su: djetelina, harfa, zelena boja i bend u2

ZDRavKo ZUPan

ZuZuko

20 Bijela p^ela

21Bijela p^ela 21Bijela p^ela

22 Bijela p^ela

23Bijela p^ela 23Bijela p^ela

24 Bijela p^ela

25Bijela p^ela

Roditeljska briga prema mladima kod životinja vrlo je raznolika. O djeci i mladuncima životinja najviše i najčešće brinu majke, a često i oba ro-ditelja. Najmanje i vrlo rijetko očevi. Jedine ži-votinje koje vrlo malo ili nimalo ne brinu o svojoj djeci većinom su gma-zovi i vodozemci, kao i mnoge vrste riba. Tako, na primjer, ženka ribe lososa stvori oko 2000 jajašca odjednom i iz-baci ih u more. Od njih

Pripremio: V. RADOSAVLJEVIć

26 Bijela p^ela

Zimzelen ili vinka zimzelena je biljka sa modrim cvjetovima i do 2-3 metra visine, ali u novije vrijeme uzgojen je hibridni zimzelen s ružičastim i crvenim cvjetovima, visok oko 20 cm. Koristi se samo kao ukrasna biljka. Potrebno ju je samo zasaditi u vazu od desetak centimetara visine, napunjenu šumskom zemljom i zalijevati ljeti dvaput, a zimi jedanput sedmično pa će uljepšavati balkone i stanove.

ZIMZELEN

preživi samo mali broj dok ostala pojedu druge ribe ili ih raznesu morski valovi.Najbolji roditelji među ri-bama jesu koljuške, koje čuvaju svoja gnijezda i podmladak sve dok ne odrastu.Mnoge ribe, žabe i gma-zovi zapravo i ne mogu brinuti o svojim mladi-ma. Kornjača, na primjer, izađe na kopno i zakopa u pijesak svoja jaja, ali ne može ostati da sjedi na njima nekoliko mjesci jer je vodena životinja. Nilski krokodil čuva svoj nasad jaja i svoje mlade, ali oni ipak stradaju jer ih ukradu grabežljivci i pored toga što ih čuva opasnan tata.Kod mnogih ptica oba roditelja brinu o mladi-ma, prave gnijezda, stav-ljaju u njih jaja, a kad se izlegu, naizmjenice im donose kukce i drugu hranu. Najbolji roditelji među pticama jesu papi-

ge are. One se toliko vole da žive stalno jedna uz drugu i kasnije prenose tu svoju ljubav i prema svojoj djeci.Među pticama ima i naj-gorih roditelja, a to su kukavice. One su tako loše majke da ne prave gnijezda već svoja jaja snesu ili odnesu u gni-jezda drugih ptica da se one brinu o mladima. Tako se mladi kukavčići nađu u gnijezdu sa mla-dima zebe, vrapca, kosa ili svrake i nikad više ne

RODItELJSKA BRIGA U žIVOtINJA

vide svoju pravu majku.Kod sisavaca su najbriž-nije majke koale. Svoje mladunce skoro cijele godine nose na leđima i hrane ih i maze sev dok ne postanu samostalni. Nije lako biti mama ni među životinjama.Bebe šimpanze žive na majčinu mlijeku čak do četvrte godine života. I kod ostalih majmuna i mužjak i ženka vrlo su dobri i brižni roditelji i po tome najsličniji lju-dima.

tA DIVNA StVORENJA

ZANIMLJIVOStI

27Bijela p^ela

Nangka je najveće voće na svijetu, toliko je veliko da mu ni suše ne mogu naškoditi. Nangka raste u južnoj i jugoistočnoj Aziji i ima plod koji može narasti i do devedeset santimetara dužine i pola metra širine i težiti oko 45 kilograma. Ovaj je ogromni plod vrlo zdrav i hranjiv, a lako se i uzgaja i otporan je na sve nedaće, pa, već kazasmo, i na sušu.

Sova ima krupne oči, kratak povijen kljun, gu-sto meko perje i izgleda kao kakva pametna ptica dobričina. Možda su je zato i nazvali mudra sova. Ali, ona je takva samo kad je vidimo danju, a noću je sova pravi razbojnik i gra-bežljivac. To najbolje zna-ju poljski miševi, sve vrste žaba, mnoge ptice i drugi manji kralježnjaci, naravno oni koji ostanu živi poslije njenog napada.

Plava sjenicaakrobat ptica -obješena o granukljucka hranu.Plava je sjenicabrižljiva mamicasjeničićimau jednom danuoko šest putaposluži hranu.

PLAVA SJENICA BRIžNA MAMICA

Sobovi su vrsta jelena koji najčešće žive u sjever-nim dijelovima Evrope i Azi-je. Od ostalih jelena razliku-ju se malim repom, a ženke imaju velike i lijepe rogove kao i mužjaci. Pripitomljene sobove od davnina najviše uzgajaju nomadski narodi jer su im vrlo korisni. Pri-pitomljeni sob je jedna od najvažnijih i najkorisnijih ži-votinja – služi za vuču, daje mlijeko i krzno, a služi tako-đe i kao prevozno sredstvo.

Morska lastavica nije ni ptica ni letačica nego riba plivačica. Možda je dobila ime po tome što ima dvije velike i duge peraje koje podsjećaju na krila lastavi-ce. Ova je riba posebno za-nimljiva jer nije šutljiva kao ostale. Naime, kad morsku lastavicu izvadimo iz vode, ona ispušta neobičan, reža-nju sličan glas.

28 Bijela p^ela

MIROSLAV TADIĆ, GITARIST KAD SAM BIO MALI

Rođen je u Tuzli, BiH, 14. av-gusta 1959. Završio je studije gitare i muzike u Americi, gde je magistrirao na Kalifornijskom insitutu za umetnost (California Institute of the Arts) u Los An-gelesu, gde je profesor od 1985. godine. Izdao je više od trideset ploča i CD-a za izdavačke kuće širom sveta. Sarađuje sa brojnim umetnicima među kojma su i Vlatko Stefanovski, Rade Šer-bedžija, braća Teofilović, Rambo Amadeus, London Symphony Orchestra, MDR Leipzig Symp-hony i mnogi drugi.

MUZIKA JE RADOST

jedan krug” sa njim. Rado sam pri-stao jer sam bio naivan, a i voleo sam čokoladne bombone. Dečak je otišao na trotinetu i ja sam ga uzalud čekao – nije se više vratio. Posle su moj otac i stric pokušali da nađu tog dečaka i moj trotinet, ali nisu uspeli. Kasnijih godina smo se uvek sećali te epizode i u šali govorili kako sam ”prodao trotinet za tri bombone”.

Kad mi je bilo tri ili četiri godine, počeo sam jako da se bojim avi-ona. Kad god bi nebom proleteo avion, ja bih se uplašio i trčao u kuću da potražim sklonište. I sam zvuk aviona (tada su to bili avioni sa propelerima) bio je dovoljan da u meni izazove panični strah. Da-nas mi je to neobično i ironično, jer sam radi svog posla i velike

Rođen sam u Tuzli gde je moja majka Nada, koja je bila glumica, bila angažovana u narodnom po-zorištu. Tamo sam proveo prvu godinu svog života, ali se iz tog perioda ničega ne sećam. Sledeće godine smo se preselili u Beograd, gde je mama počela raditi u dečjem pozorištu „Boško Buha” a otac Zoran se zaposlio kao lektor u dnevnim listovima „Borba” i „Večernje novosti”. U to vreme smo delili stan sa bakom i dedom, u ulici Đure Đakovića. Stan je bio u kući koja je imala ve-

liko dvorište iz koga potiču i moja prva sećanja. Tamo sam se igrao, često sâm. Igrao sam se klikera a kada sam dobio tricikl, uživao sam da ga vozim po tom velikom dvori-štu. Kad sam malo porastao, dobio sam trotinet, ali su mi ga ukrali: neki stariji dečak ponudio mi je nekoliko čokoladnih bombona da „posudi” moj trotinet i da “obrne

MUZIKA JE RADOST

29Bijela p^ela

dečaci sa gitarama i svirali i pevali i tada sam prvi put osetio snagu i moć gitare. Bio sam stidljiv i po-vučen i shvatio sam da mi gitara može pomoći da privučem pažnju dečaka, a posebno devojčica!Moj otac je veoma lepo pevao i pratio se na gitari. Imao je gitaru još pre nego što sam se ja rodio, tako da je ona uvek bila prisutna u mom životu. Iako imam nekoliko lepih fotografija sa gitarom dok sam još bio beba ja sam počeo da je sviram tek mnogo kasnije, u svojoj desetoj ili jedanaestoj godini. Nosio sam je sa sobom na dunavski kej i tamo svirao ono što sam znao i učio od drugih, iskusnijih gitarista. Tada sam upoznao i svog prijatelja Momčila Bajagića „Bajagu”, koji je tamo često dolazio i svirao i pevao još mnogo pre nego što je postao slavan muzičar. Pored muzike zanimale su me i druge umetnosti, pogotovo knji-ževnost, film i pozorište. Stalno

udaljenosti grada u kome živim do sada u avionima proveo stoti-ne sati i preleteo više od milion kilometara.Kada mi je bilo šest godina, opet smo se preselili u Tuzlu, gde sam išao u prvi razred osnovne škole. Imao sam jako dobru učiteljicu koja se zvala Nađa. Umela je da radi i komunicira sa decom i nije bila previše stroga, pa mi je ostala u vrlo lepom sećanju. Možda sam radi toga bio odličan đak. U osmoj godini ponovo se vraća-mo u Beograd, gde sam proveo ostatak svog detinjstva. Živeli smo na Novom Beogradu. Naš stan bio je nedaleko od hotela „Jugo-slavija” koji i danas postoji i nalazi se na samoj obali Dunava. Na kej ispred tog hotela odlazio sam skoro svaki dan, peške ili biciklom i provodio mnoge sate sa svojim drugovima. Tamo smo se igrali ili pecali sitne ribe kojih je bilo puno uz samu obalu reke. Često su tamo dolazili i neki stariji

sam čitao i odlazio u kino. U četrnaestoj godini otišao sam u Ameriku gde sam proveo godinu dana u gimnaziji. Te godine sam počeo da se ozbiljno bavim mu-zikom, vežbao sam svaki dan i naučio da čitam i pišem note. Kada sam se vratio u Beograd 1975. godine, odlučio sam da postanem muzičar. Prešao sam u srednju muzičku školu, ali kada je došlo vreme za studije, morao sam otići u inozemstvo jer tada kod nas još nisu postojale studije gitare na muzičkoj akademiji. Uz pomoć nekih prijatelja otišao sam ponovo u Ameriku i 1985. godine magistrirao muziku na Kalifornij-skom institutu za umetnost u Los Angeles-u, gde sam kasnije postao profesor.Muzika mi je donela puno radosti i pomogla mi da obiđem veliki deo sveta i sretnem puno izuzetnih ljudi. Svaki dan osećam zahval-nost što se bavim onim što najviše volim, jer to je najveće bogatstvo koje čovek može imati.

Slikarstvo Qube Po­povića pripada duhu fantastičnog, magičnog slikarstva koje nastaje pod utjecajem nadrealiz­ma. U tom fantastičnom slikarstvu kroz detaqe prepoznajemo elemente stvarnog svijeta. Ti re­alni detaqi isprepliću se sa u mašti stvorenim svijetom. Tako izgrađena slikarska cjelina svojim je sadržajem izvan poj­movnog, realnog svijeta. Moguća je samo u mašti umjetnika, u wegovoj fantaziji. Slika „Rađawe histeričnih oblika“ napravqena je tehnikom uqanih boja na platnu, dimenzija 200x195 sm i nalazi se u Ga­leriji Sena u Parizu. Promotrimo li sliku, vidjet ćemo niz pažqivo oslikanih dijelova qudskog tijela, mrtvačkih glava, geometrijskih oblika i puno nedefiniranih kao poveznicu ci­jele kompozicije. Nešto malo iznad središta slike jeste jako svijetao krug i kao da iz wega sve izvire. U duhu samog naslova iz tog svijetlog centra rađa se cijeli sadržaj slike. Quba Popović svojim je životom i radom u Parizu doprinio stva­rawu pozitivne slike u svijetu o srpskoj kulturi i umjetnosti.

„ R o đ e n sam 1934. godine, u Kraqevi­ni Jugo­slavi ji , u Tuzli. Majka mi je rodom iz Bosne, a otac iz

Vaqeva. Godine 1941. prešli smo u očevu kuću u Vaqevu. Tu sam završio osnovu školu i čuvenu vaqevsku gimnaziju, a onda prešao na studije u Be­ograd. U slikarstvo sam zabasao čud­nim spletom okolnosti. To sam najviše voleo, a to mi je nekako bilo i najlakše u ži­votu. Diplomirao sam u klasi profesora Marka Čelobono­vića, a posle toga završio i specijalni tečaj kod Mila Milunovića. Sve se to završilo u septem­bru 1963. godine, kad sam oti­šao u Pariz, koji je na planu slikarstva, predstavqao veću avanturu nego Beograd. Od tada mene predstavqaju kao „francuskog slikara srpskog porekla… A ja i ne znam ko­liko sam slika uradio. Malo sam izlagao, nekih petnaestak samostalnih izložbi, imam osam monografija, nikad u životu nisam dobio nijednu nagradu, kad su hteli da mi daju ­ odbio sam.”Član je Srpske akademije na­uka i umetnosti i dobitnik nagrade „Vaqevac”.

Piše: Borislav Božić, prof.

SRPSKISlIKaRI

30 Bijela p^ela

PETAR DOBROVIĆ1890.-1942.

Srpska akademija nauka i umetnosti najviša je naučna i umjetnička ustanova u Srbiji. Osnivana je 19. novembra 1841. sa zadaćom razvijawa i una­

QUBOMIR QUBA POPOVIĆ

Srpska akademija nauka i umetnosti

pređewa naučne i umjet­ničke djelatnost. Nala­zi se u Knez Mihajlovoj ulici 35. Djelatnost Akademi­je oba vqa se u sjedištu Aka demije, u wenom Og­ranku u Novom Sadu te u wenim centrima za nauč­no­istraživački rad u Kragujevcu i Nišu.U dugoj joj historiji weni članovi bili su

značajni srpski naučnici i umjetnici i svojim radom do­prinijeli su razvoju i ugledu srpske kulture u matici ze­mqi i svijetu.

31Bijela p^ela

1. Kako se zvao poznati srpski srednjovekovni monah koji je izradio i postavio prvi časov-nik u Rusiji?a) Lazar Hilandaracb) Nestor Dečanskic) Petar Koriški

2. Ljudi koji su prenosili robu na konjima (karavanima) i kretali se sa kraja na kraj Srbije zvali su se...a) kaldrmdžijeb) kiridžijec) rabadžije

3. Ispod stabla kojeg voća je 8. novembra 1805. godine, Turčin dizdar Muharem Guša predao Karađorđu ključeve grada Smedereva?a) dudab) šljivec) oraha

4. Svi su bili trgovci i dobrotvori, ali je samo jedan od njih bio predsednik Prve hrvatske štedionice i prvi predsednik Trgovačko-zanatske komore, današnje – Hrvatske zanatske komore?a) Nikola Ćukb) Isidor Dobrovićc) Anastas Popović

KVIZ

Koliko znamo o nama? - broj 2

Pripremio UROŠ PETROVIĆ

5. Kako glasi nadimak stanovnika Kruševca i njegove okoline?a) Gugutanib) Ćurani c) Čarapani

6. Koja planina u Srbiji je pozna-ta i pod imenom „Balkan”?a) Suva planinab) Stara planinac) Ruj-planina

7. Svi imaju isto ime, svi su rođeni u Beogradu, svi su kompozitori i svi pišu i muziku za filmove, ali samo je jedan od njih troji-ce napisao muziku za filmove Emira Kusturice. Ko?a) Zoran Erić b) Zoran Simjanovićc) Zoran Hristić

8. U jednoj narodnoj pesmi, uz je-lek i opanke, pominje se i jedan tradicionalni odevni predmet. Reč je o vrsti starinske haljine, dugačke do nogu, sa dubokim izrezom na grudima i sa du-gim, spreda otvorenim rukavi-ma, od struka naniže zvonastog oblika a ime joj je...

9. ZAGONETNA LIČNOSTVajar i najpoznatiji stanovnik “Vrta dobre nade” koji je tri de-

cenije svoga rada i života posve-tio stvaranju oaze životinjskog cartva u Beogradu zove se...

10. ASOCIJACIJARadi se o specifičnoj vrsti žutog sira koji se može praviti od ov-čjeg ili kravljeg mleka ili meša-nog mleka. Često se taj termin koristi na Balkanu za sve „žute“ sireve. Ta vrsta sira posebno po-znata u Srbiji, pravi se od mleka sa Stare planine („staroplanin-ski”, drevni sir).Reč je o vrsti prostirke i pokri-vača koji nastaje na tkačkom razboju i najčešće se izrađuje od vune. Taj zanatski i umet-nički proizvod najčešće se radi na području Bliskog istoka i Balkana.U pitanju je najveća živa mačka na svetu. Neke od njenih osobina pronaćićete i kod automobila ili pak njegovih pojedinih delova, te nije čudo što je ime te živo-tinje u naslovu jedne domaće fabrike guma. To srednjovekovno utvrđenje-grad nalazi se na 300 kilome-tara od Beograda a nedaleko od granice sa Bugarskom. Pre-ma narodnom predanju, ali i prema srednjovekovnoj istoriji Balkana, to utvrđenje podigao je nadaleko čuveni velmoža sa južnih Rodopa. Istorija nije do kraja razjasnila da li je baš on podigao taj grad ili je to učinio lično knez Lazar pred strahom od turske najezde. Ceo taj kraj se nalazio na glavnom trgovačkom i vojnom putnom pravcu, a kroz njega je išao Carigradski drum. Taj grad bio je utvrđenje koje se teško moglo osvojiti, a to su Turci shvatili kada su došli pred njegove zidove 1386. godine. Nakon pada Smedereva i kraha srpske despotovine u 15. veku, trajno pada u ruke Osmanlija i ostaje u njihovom vlasništvu sve do oslobođenja od Turaka.

Zakuvao i zamesio Igor Kolarov

NAJBRŽE SRPSKE PRIČE ZA DECU

NAJPAMETNIJEDejana Ocić (1969):

Kažu da je moja mama baš pametna. To je verovatno zato što je neki naučnik.Meni je ona pametna zato što je rekla:- Dok vi rastete kao deca, i ja rastem kao roditelj...

Nekoliko zanimljivosti o filmu „Ko to tamo peva”, u slučaju da vas otmu vanzemaljci pa počnu svašta da vas ispituju a vi, baš fino, znate sledeće o ljudskom rodu:

u Kini postoji oko 4.600 bioskopa.

u Danskoj ima duplo više svinja od ljudi.

ENCIKLOPEDIJA

* Zbog skromnog budžeta, snimanje filma je završeno za samo 21 dan.

* Misli se da se autobus iz filma sada nalazi na parkingu zagrebačkog jadran filma.

* na kraju filma trebalo je da bude prikazano bekstvo životinja iz zoo-vrta.

Međutim, zbog Titove smrti granice jugoslavije su bile zatvorene, pa životinje iz jednog italijanskog cirkusa nikad nisu dopremljene.

Grafički oblikovao: Dragan STOJKOVIć

na ulazu u zoo-vrt Perica kaže roditeljima:-jedva čekam da vidim rodu.-Zašto rodu, sine?-Baš me zanima da li će me prepoznati...

ARSEn DEDIć (1938, Šibenik) je posebna pojava na muzičkoj sceni. Muzikom je počeo da se bavi još u osnovnoj školi. Završio je Muzičku akademiju i radio sa grupama Prima, Syrinx, Zagrebačkim vokalnim kvartetom i Melosom. Postavio je temelje domaćim šansonama i znatno uticao na domaću rok scenu. Svoje tekstove je često potpisivao pseudonimom Igor Krimov. Objavio je nekoliko knjiga pozije, a bavi se i slikarstvom.

HOROSKOP ZA DEČAKE KOJI LIČE NA BAJATU KIFLUČesto zbunjujete ljude. jer, kad vide da šetate sami, odmah znaju da oko vas nema nikoga. Zdravlje – uh, skroz ste požuteli od učenja, ličite na bajatu kiflu. Ljubav – Hitno pronađite nekog i zaljubite se. To će vam vratiti boju u obraze.

HOROSKOP ZA DEVOJČICE KOJE SU KUPILE IGLU I KONACBavite se mišlju da naučite da ušivate gaće. Samo napred! Zvezde vas podržavaju u tome, naročito filmske. Zdravlje – Bravo, često ste zdravi. Ljubav – jedna osoba će se izgubiti u gradu i pitaće vas za pravac. Vi ćete se odmah zaljubiti u nju i poslati je u pogrešnom smeru.

najveći stadion na svetu (”Prvi maj”) nalazi se u Pjongjangu, glavnom gradu Demokratske narodne Republike Koreje. Visok je 60 metara, površine je 207 000 m2 i ima 150 000 mesta za sedenje. Drugi po veličini sta-dion nalazi se u Indiji, a na trećem mestu je čuvena Marakana u Brazilu.

Svinja je četvrta najinteligentnija životinja na svetu.

jezik žirafe je dug oko pola metra.

Čovek dnevno trepne oko 15.000 puta.

Većina „pčela radilica” bila je na obilježavanju 20. godišnjice i 200. broja „Bijele pčele” u Rijeci.Najviše je „meda” sakupio Uroš Petrović. U riječ-kim Osnovnim školama „Vežica” i „Trsat” i dječjoj čitaonici „Stribor” održao je radionice. Posjetio je i Riječko sveučilište te profesorima predavao kako da podučavaju studente, a i sa studentima je održao radionice.Vjerujte, učenici su bili daleko bolji od studenata.

20godina

200brojeva

34 Bijela p^ela

Dječja čitaonica Stribor

OŠ VežicaOŠ trsat

Gostima smo predstavili i naslovne stranice Bijele pčele u obliku plakata.

200-ti broj bio je svima zanimljiv.

ijeloj pčeli na „rođendanu” bili su i učenici deset osnovnih škola sa istoka Hrvatske koji nastavu pohađaju na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu.

U Opatiju smo stigli predveče i tamo smo prespavali u ho-telu. Ujutro smo putovali brodom do Rijeke i nazad i to je bio najbolji deo putovanja.

B

35Bijela p^ela 35

Na samoj proslavi rođendana Bijele pčele deca su uspela i da se upoznaju i podruže sa princezom Jelisavetom Karađorđe-vić i autorom „Čipka i djeda Filipa” Borivojem Dovnikovićem Bordom. Oni najuporniji poneli su kući i njihove autograme, a svi zajedno poneli su sa Kvarnera samo lepe uspomene.

Nikola Milojević

Mnogima je vožnja brodom bila najljepši događaj.

Goste je pozdravila i princeza Jelisaveta Karađorđević.

Morčići, Mali Riječani i Horislavci nisu, na oduševljenje publike, štedili svoja grla.

Druženje s Bordom i princezom

36 Bijela p^ela

ihim i pustim uli-cama Dvora često iz domova Mitića i

Subotića dopiru zvuci Mo-zarta, Betovena, Čajkov-skog, Baha. Pitanje otkuda klasici u tom malom, ba-nijskom mjestu. Izbor je to Milana i Andreja, učenika šestog i sedmog razreda dvorske osnovne škole. Nit-ko, pa ni oni sami nisu prije tri-četiri godine slutili da će se u njima probuditi talenat i želja za muzikom. Sve je počelo neobavezno, kao igra. Surfajući Interne-tom, Milana je povukla želja da istraži bogatstvo mu-zičke ponude na popular-

Ti krupan korak za jednog dječaka iz Dvora – hrabra odluka da upiše muzičku školu u susjednom Novom Gradu, i to odsjek klavir i solfeđo. – Kada sam imao pet godi-na, htio sam ići u muzičku školu, pa sam se predomi-slio, zaboravio sam zašto, pa sam se toga opet sjetio u petom razredu, kaže Mi-lan. Milan za sada nastupa jedi-no u vlastitom dvorištu, na priredbama u svojoj osnov-

zatim opet slijedi nekoliko sati sviranja, nakon čega gleda televiziju, čime za-vršava Milanov dan koji u monotonom Dvoru uopće nije dosadan i jednoličan jer u Milanovom rasporedu slobodno popodne je samo utorkom. Svijet svjetskih klasika pri-vukao je i Andreja, koji nika-da nije maštao da će jednog dana uopće išta svirati. Sve njegove kratkotrajne mu-zičke faze bile su prolazne. Za sada Andrej svira samo

badmintona. – Sve to stignem. Jer dobro pratim i pamtim tokom ča-sova u školi, tako da poslije stignem dodatno proširivati svoje znanje, govori Andrej. Interes za informatiku i pro-gramiranje pokazuje i Mi-lan, što dokazuje da pripa-daju današnjim modernim generacijama čiji je centar interesa, prvenstveno teh-nologija i informatika. Osim muziku i informatike, Milan i Andrej imaju još jednu zajedničku osobinu – vole čitati, avanturističke i krimi romane. Vikendom čak šest sati potroše na čitanje knjiga koje im nisu

nom Youtube-u. Istražujući, među brojnim popularnim, ali kratkotrajnim hitovi-ma raznoraznih muzičkih žanrova, Milanu, tada tek devetogodišnjaku, uhu su godile kompozicije pozna-tih svjetskih klasika. Počeo je ”skidati” melodije sa You-tube-a, zatim je na interne-tu pronašao aplikacije kako se te kompozicije sviraju. I započelo je sviranje kod kuće na sintisajzeru, a zatim došavši u četvrti razred, u školi je krenula muzička ra-dionica, i sviranje na melo-dici. Prvo, po sluhu, a zatim kada je u nastavi upoznao svijet nota i akorda postao je pravi virtuoz na školskom klaviru. Uslijedio je zatim odlučan

noj školi, na koncertima u muzičkoj školi, a ove godine je imao i svoju solo točku u programu obilježavanja Dana općine. Kao nagrada za talenat i rad, Milanu je proljetos, na kućnu adresu, stiglo veliko iznenađenje o kome je ovaj banijski dječak dugo sanjao – klavir kojeg mu je poklo-nio poznati zagrebački pro-fesor Svetozar Livada. Osim što pohađa muzič-ku školu, Milan od trećeg razreda trenira i karate u Novom Gradu. Obaveze su mu brojne. Poslije škole, kod kuće odmah napiše za-daću, zatim sat-dva svira na klaviru, ruča, pa odlazi na omiljene aktivnosti u karate klub ili u muzičku školu, a

na sintisajzeru, kaže da mu nedostaje klavir jer zbog nedostatka tipki ne može izvoditi i kompliciranija djela. Ali, osim ljubavi prema opu-štajućim notama svjetskih kompozitora, Andrej se odlično snalazi i u svijetu informatičke tehnologije i programa. – To je jedno raznovrsno polje prepuno neograniče-nih kombinacija, slobode izbora, mogućnosti igre i kreativnosti, nabraja Andrej koji je učestvovao na držav-nom natjecanju programera gdje je osvojio šesto mjesto. Ove godine Andrej učestvu-je čak na šest natjecanja: iz biologije, kemije, geografi-je, povijesti, informatike, i

obavezne u školskoj lektiri. – Ništa nije teško, sve je jednostavno zanimljivo. Sve se može naučiti ako postoji želja i volja, kaže Andrej. Ali svoj život ova dvojica mladih Dvorčana koji su svoje mjesto obojali nota-ma, ne žele vezati za muzi-ku. I pored odličnog uspje-ha i talenta, i Milan i Andrej, muziku vezuju samo uz ljubav i hobi, a u svijetu odraslih žele da budu infor-matički programeri. Milan sebe vidi u Americi, gdje mu živi mama, a Andrej u nekoj od evropskih metropola, Parizu, Londonu. A dječji snovi su svemogući, samo ako postoji jedna želja, želja da se napreduje.

Paulina Arbutina

37Bijela p^ela 37

ovodom Dana be-log štapa i Svet-skog dana slepih

u goste su me pozvali “ba-lončići” dječjeg vrtića Zla-tokosa iz Borova. Druženje sa mališanima započelo je već na ulazu vrtića gde su me mališani i dočekali. Četiri devojčice bile su mi pratnja do njihove učionice. Odmah su započela pitanja, „Kako se zove vaše pismo?“ pitala je Jelena, „Kako zna-te da čitate?“ pitao je Vuk, „Od čega se sastoje slova?“ pitala je Marina. Puno pita-nja i puno odgovora za tako malene glavice.Nakon što su deca naučila da napišu ime svoga vrti-ća Zlatokosa na Brajevom pismu, pročitala sam im pesmice „Balončići“ pesma o njihovoj grupi, i pesmu „Graja”, o dekama i radu na njivi. Nagradili su me velikim aplauzom.

eć je oktobar i uve-liko učimo, pišemo, družimo se i trudi-

mo se da govorimo maternji jezik i u Sloveniji, u okviru radionica srpskog jezika koje, evo, već petu godinu izvodimo u Kopru u okviru Akademsko- kulturno umet-ničkog društva Kolo. Početak ove školske godine nam je bio prilično šaren, veseo i u takmičarskom duhu. Inspiracija nam je bila Bijela pčela i nagradni zadatak koji smo, nadamo se, uspešno rešili i sada nestrpljivo očekujemo da li ćemo biti ti srećnici koji će dobiti i nagradu. Listali smo Bijelu pčelu od prve do poslednje strane,

P

V

Potom je usledila demon-stracija belog štapa i kako mi on pomaže da se kre-ćem sama. I deca su ispro-bala hodanje uz beli štap zatvorenih očiju. Ivan je rekao da on može i bez šta-pa zatvorenih očiju stići do vrata, no ubrzo je zaključio da je to jako teško i naišao na jednu veliku prepreku na putu, čika Igora. Uz štap isti put prešao je znatno lakše. Stefan je uz pomoć štapa teško prešao put do vrata i rekao da se baš čudno ose-ća. Andrej je uz pomoć šta-pa pronašao put do ulaznih vrata, svaku je prepreku uspeo zaobići.Sa vaspitačima Vesnom, Igorom i Radmilom dogo-vorila sam se da napravimo

čitali Zuzuka, Djeda Filipa i Čipka i od srca se nasme-jali horoskopu za dečake

azbuku na Brajevom pismu kako bi deca mogla napisa-ti svoja imena.Moram da odam priznanje vaspitačima i direktori vrti-ća Zlatokosa koji se veoma trude da ove male pametne glavice saznaju što više o životu i radu slepih osoba i o snalaženju u svakodnev-

i devojčice. Usput smo ponovili ćirilicu i veoma se potrudili da rešenje na-

nim situacijama te kako i oni tako mali mogu pomo-ći našoj populaciji.Ovo druženje sa decom dječjeg vrtića Zlatokosa traje već punih deset godi-na, a moja je velika želja da se takovo druženje nastavi i u buduće.

Gordana Pavić

gradnog zadatka napišemo ćirilicom čak i mi najmlađi, koji se sa ovim slovima su-srećemo po prvi put.Raspust je dugo trajao i dosta toga smo zaboravili ali uz trud i rad vrlo brzo ćemo opet svega da se prisetimo. Sa nestrpljenjem očeku-jemo sledeći broj Bijele pčele i nove izazove na poslednjim stranicama a do tada vas pozdravlja-mo i svima želimo srećan početak nove školske go-dine.

Nada Čupković

Mirjana Paunović, Gračac

aleksandar Dubajić, Srb Radmila Bilas, Srb Uroš Keča, Srb

38 Bijela p^ela

Teodora, Markušica

anđela, Markušica

Marina aralica, Gvozd

JesenJesen je stiglai vesele đake na noge digla.Prirodu obojilai lišće osušila.

luka Đurić, Dowi lapac

LISTOPADU listopadulišće opadaima maglei kiša pada.Jutra su hladnijadami su sve kraćia noći sve duqe.Ima puno plodovasve se berei sprema za zimu.

lara Samarxija, 3. razr.

Na krilima jeseniJesen je ušetala u naš voćnjak. Lišće otpada i djeca se raduju. Djevojčica Anđela kupi kruš-ke, dječaci kestenje i jabuke. Suncokret je žut i spreman za vršenje.Anđela, Marko i Stefan igraju se u lišću. Počela je berba kukuruza. Grožđe je sazrelo i spremno da se pretvori u vino. Jesenske boje jako su lijepe. Drveće polako počinje da tone u san.

Đorđe Biserčić, 3. razr., Mlaka

Dobar drugNema boljeg druga,od onog što je uz tebekad te mori tuga.Kad je prijatelj uz tebe,drugarstvo se budi,on te uvijek branikad ti ružno govore drugi.Još samo nešto –prijatelj će ti pomoćiuvijek kad je teško.

Anđela Erić, 3. razr., Markušica

NA KRILIMA MAŠTENa krilima mašte,sve možeš da radišspavaš u vrh bašte,jagode sam zasadiš.Kada pjesmu pjevaš,sve se putem čujenaokolo cvijeće,a pčelice zuje.

Anđela Erić, 3. razr., Markušica

JesenPod tmurnim šeširomsa ledenim dahom,jesen se šećemojim voćwakom.Po šumi medvjed hodai kupi gwile kruške,medvjed se na san spremadok ga tjeraju lovčeve puške.I životiwe i qudiubrzano radekupe plodovešto godina im dade.I tako jesen voćwakom prođe.Dolazi zima,hladna i siva.

luka Kqajić, 8. razr., Dowi lapac

nikola Radusin i Milan Stanisavqević, Gračac

Boško Đekić, Gračac ana Dobrić, Gračac NN, Gvozd

39Bijela p^ela 39

anastasija Majkić, Jagodwak

Mihajla Simić, Srijemske laze

Igor Kalinić, Srb

aleksa vurčić, Markušica

Da sam kućni ljubimacDa sam kućni ljubimac, volio bih da sam pas i da moje gazde imaju dvo-rište pa da imam svoju kućicu. U slo-bodno vrijeme želio bih da mi skinu lanac i da se s njima igram.Ali najviše bih volio da sam ljubimac jednog dječaka koji bi me vodio u šet-nju, hranio me, čistio kućicu i igrao se sa mnom.

Stefan Despotović, 3. razr., Markušica

Da sam kućni ljubimacJa bih bila mačka. Zvala bih se Milica. Željela bih da mi vlasnica bude djevojčica Ljiljana. Ona bi me čuvala i pazila i hranila me svaki dan. Stalno bi bila sa mnom. Kad bi padala kiša, oblačila bi me u moju kabanicu. A kad je sunce i kad bi Ljiljana išla u šetnju, ja bih joj uvijek skočila u naručje.

Jelena Majkić, 3. razr., Markušica

PrirodaPriroda nampuno znači,reći će namizviđači.Šume, more,zvijezde sjajne,sve to imasvoje tajne.

Patricia Jovičić, 3. razr.

Jesen u LiciPolagano nam dolazi jesen. Lišće se šareni i leprša kada zapuše vjetar. Miris jeseni nadaleko se osjeti. Qudi peku rakiju i pekmez i miris se osjeti nadaleko. Priprema se i zimnica: kiseli se kupus i povrće. Životiwe se spremaju na zimski san. I one prikupqaju hranu kao i qudi. Lastavice su već otišle. Šuma je šarena i volim je u tim boja­ma, a ipak jedva čekam proqeće. Onda sve postane živo i veselo.

Tijana Qiqak, 7. razr., Dowi lapac

Jesen u LiciJesen je najqepše godišwe doba u Lici.Sve je šareno, puno raznih boja i mirisa plodova. Jesen, vila u haqini od lišća, sa kosom od kišnih kapi. Svojim štapićem oboji šumu u prekrasne boje, zaželi la­stama sretan put na jug.

Milka Jazić, 6. razr., Dowi lapac

40 Bijela p^ela

Uroš Veselinović, 4. razr., Mirkovci

Valentina Medić, 3. razr., Srb

Jovana Bućkalović, 3. razr., Daw Jovo Miličević, 1. razr., Srijemske Laze

Nevena Jelača, 3. razr., Srb Luka Berkov, 3. razr., Daq

Jovana Aleksić, 4. razr., Mirkovci

41Bijela p^ela

Dragan Komazec, 3. razr., Gvozd Neven Rađenović, 4. razr., Srb

Tajana Panišić, 4. razr., Daq zorana, Bobota

Milica Keča, 1. razr., Srb Nevena Savadinović, 1. razr., Daq

N a g R a d N i Z a d a T a K

Ajvar Zimnica Magla UčenicaVile Jabuka Pita ŠqivaVinograd Kruška Paprika ŠkolaVoće Kiša Povrće Zeqe Karte Rakija

Pronađi i precrtaj navedene riječi koje su upisane u osam smjerova. Preostala slova daju jedno godišwe doba. Koje?

Ime

Prezime

Razred

Adresa

Odgovor

SKD ProSvjeta - PoDoDbor rijeKaBijela pčelaTrg Sv. BarBare 151000 rijeka

42 Bijela p^ela

Pripremio Dragiša Laptošević

laViRiNT

Pomozite Čipku da sustigne djeda.

BROj u NiZu

Koji broj slijedi u praznom poqu?

piRaMida

1. Treći samoglasnik, 2. Lična zamjenica, 3. Najveći sisar, 4. Poznati splav iz dječje kwige ("Kon-..."), 5. Odisejeva postoj-bina, 6. Ukrašavati, 7. Plan za ostvarewe nekog ciqa

CaR-TOp i CaR-ZVONO

U moskovskom Kremqu čuvaju se stari top i zvono koji su zbog svoje veličine nazvani Car-top i Car-zvono. Ukupno su teški 240 tona. Car-zvono je pet puta teže od Car-topa. Koliko je težak Car-top a koliko Car-zvono?

RJE{EWA IMENOSLOV

Web-zANIMACIJE

BROj u NiZu

Broj 40 (5+9; 14+8; 22+7; 29+6; 35+5)

CaR-TOp i CaR-ZVONO

Car-Top je težak 40 tona, a Car-zvono 200 tona.

piRaMida

43Bijela p^ela

Odabrala: Nada ^upkovi}

znate li kako nastaju imena i prezimena? I šta ona znače? Ako ne znate, čitajte imeno slov.

MATIETJ - Matija je muško biblij-sko ime. Prijeklo toga imena jes-te jevrejsko i sastoji se od dvije riječi: matt - znači čovjek i jeh(on) - Jahve (Bog) a zajedno znače: čovjek od Boga ili Božiji čovjek.U grčkom oliku ovo se ime izražava kao Matthais ili Matthias, a u la-tinskom obliku kao: Matheus i Mat-hias, i u oba slučaja su izvornog značewa. A neki pak tumače da se to ime u narodu prevodi i kao Bog-dan i Bogdanka.Izvedenice su Matija i Mateja (i za muška i ženska imena). Mate, Ma-tan, a prezimena Matić, Matanić, Matančić, Matković i dr.

B. Kostić

Za ta~no rje{ewe nagradnog zadatka filmom po romanu Igora Kolarova "Agi i Ema" nagrađena je Maruša Kuzmanović iz Kopra.

Svi znate ko je Zevs? Tako je: vrhovni bog starih Grka! A Jupiter? Pa, naravno: vrhovni bog starih Rimqana! A Svarog? Eeee, tu sam vas čekala. Znala sam da ne znate! A trebalo bi da znate! Dakle, mala lekcija iz staroslovenske mito-logije: Svarog je vrhovni bog starih Slovena! I kao starogrčka i starorimska mitologija tako i starosloven-ska obiluje bogovima i bogiwa-ma, mitskim bićima, magijom i mitskim mestima. Da vam malo zagolicam maštu: „Perun – Po-znat svim Slovenima kao bog groma i olujnog neba, Perun je ostavio brojne tragove u ime-nima qudi, mesta, planina, pa čak i biqaka, npr. perunika, koja se naziva i bogiša, dakle božja biqka. Ovo je bog koji udara i krši, koji kažwava ne-pravdu. Zamišqen je kao zreo čovek duge brade, sa ogwenim kamenom, strelama ili muwom u rukama, ponekad prekriven i

„kapom nevremena“. Alternativna imena: Prov, Parom, Porenucije i Belobog.“Na Laguninoj internetskoj strani naćićete još mnogo više informacija sa područja slovenske mitologije www.slovenskamitologija.rs, a ukoliko vas tema zainteresuje, onda svakako pročitajte

i kwigu istog naslova. Projekat Rastko www.rastko.rs/antropologija/slovenska_mitolo-gija.html nudi dodatne infor-macije pa vam preporučujem da malo „prošetate“ i po wihovoj stranici.A kada smo već kod starih Slo-vena, da li znate možda šta znače ovi pojmovi: koložeg, sečko, derikoža, la-žitrava, cvetaw, trešwar, žetvar, gumnik, grozdober, šumopad, studen, koledar? Ukoliko ne znate, tajnu ću vam otkriti u sledećem broju! :)

ISSN

133

1-54

55

List je sufinanciran sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske i Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije

ČipKO i djed FilipPiše i crta: Borivoj Dovniković Bordo

Izdavač: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - PODODBOR RIJEKA - Uređuje redakcijski kolegij - V.D. glavnog urednika: SRĐAN TATIĆ - Izvršni urednik: LJERKA RADOJČIĆ - Likov ni urednik: BORISLAV BOŽIĆ - Grafički ured-nik: ĐURO BUDISAVLJEVIĆ - Lektor i korektor: DUŠANKA STARČEVIĆ - Kompjuterska priprema: DAMIR BEDNJANEC - Štampa: SKAnER STUDIO, Zagreb - List izlazi mjesečno - Tiraž: 1500 primjeraka - Adresa uredništva: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - PODODBOR RI-JEKA, Trg. Sv. Barbare 1 - Telefon (051) 330-867, tel./faks 330-873 E-mail: bijelapcela@yahoo.com - IBAN: HR8823600001500150831 - Ubilježeno u Ministarstvu kulture i prosvjete Republike Hrvatske, Sektor informiranja, pod brojem: 757

NAGRADE•Nagrada Grada Rijeke 2005.•Nagrada Sima Cucić 2011.•Zmajeva nagrada 2012.