B I O E T I K A , E U T A N A Z I J A I D O S T O J A N S T V O S M R T I

1. Definicija termina i povijest problema

Dva su cilja ovoga poglavlja: još jedanput se osvrnuti na bitne točke bioetike - i to osobito u okviru katoličkog morala – i istodobno istaknuti važnost teme pod naslovom "dostojanstvo smrti" ili "humaniziranje smrti". Ta su dva vida pomaganja umirućem međusobno povezana, ali ne i podudarna. Kako će se vidjeti iz izlaganja, eutanaziju treba osuditi, jer uključuje ubojstvo umirućega, makar se vršila iz samilosti, ali humaniziranje smrti valja promicati svim sredstvima. Naglašavamo u uvodu da ćemo se u ovom poglavlju osvrtati na dokumente Učiteljstva Katoličke crkve, bilo zbog toga što je na tom području katolički moral u potpunosti razvijen bilo zbog toga što ponuđeni razlozi vrijede često i za nevjernike.

Bilo bi zanimljivo iznijeti povijesni profil posebnosti ove teme, počevši od ponašanja koja se mogu naći kod primitivnih naroda, preko antike, srednjega vijeka, do prosvjetiteljstva i modernog razdoblja.

Zanimanje za povijesno istraživanje eutanazije važno je s moralnog motrišta, nadasve ako mu je cilj iznijeti razloge takve prakse. Postoje već takve studije, ali još uvijek postoji i veliko zanimanje za povijesno istraživanje, nadasve u okviru shvaćanja smrti kod različitih naroda i kultura. Stoga se ograničavamo na kraći pregled o tomu. Antropolog L. V. Thomas raspravlja, nakon studija usporedne povijesti, o ovoj temi na paradoksalan način: "postoji jedno društvo koje poštuje čovjeka i prihvaća smrt: afričko; postoji drugo društvo koje je smrtonosno, gdje smrt vlada, društvo koje je opsjednuto i prestrašeno smrću: zapadno društvo."1 Jasno je, da je u ovoj drugoj kulturi lako moguće ozakonjenje eutanazije.

Ali i među primitivnim narodima može se susresti slična praksa eutanazije, a čak nalazimo prinošenje ljudskih žrtava iz vjerskih razloga. Među Battakima (Battaki) iz Sumatre stari otac, pošto je sazvao sinove da pojedu njegovo meso, baca se s drveta kao zreo plod, nakon čega ga rodbina ubija i jede njegovo meso.

Prakse ubijanja staraca postoje i u nekim plemenima Arakona (Aracan /India), na Tajlandu, među Kackibasima (Cachibas) i Tupima (Tupi) u Brazilu, u Europi među drevnim Wendima, slavenskom narodu, pa čak i u našem stoljeću u Rusiji u pseudoreligijskoj sekti "davitelji".

Žrtvovanje ljudi, i mladih osoba ili prvorođenaca, može se pronaći među starim narodima antikne civilizacije na svim kontinentima.2

Zanimljivije bi moglo biti, također za povijest mišljenja, istraživanje ove teme kod zapadnog svijeta. Svima je poznata sudbina deformirane novorođenčadi u Sparti, a znamo da Aristotel (Politica, VII, 1335b) odobrava praksu njihova ubijanja radi političke koristi. Platon proširuje to ozakonjenje na teško oboljele odrasle osobe koje su ubijane suradnjom liječnika (Repubblica, 460b). U Rimu, uz običaj izlaganja deformirane novorođenčadi, koji je zadržan sve do vremena cara Valenciana, poznajemo stvarnu praksu samoubojstva,

1 G. PELLICCIA, L’eutanasia ha una storia?, u: VIŠE AUTORA, Morire sì, ma quando?, Roma 1977, 68-96. Za povijesno pravo u izvješću o eutanaziji usp. F. D'AGOSTINO, Eutanasia e diritto, u: ISTO. 164-178.

2 L. V. THOMAS, Antropologia della morte, Milano 1976.

osobito u razdoblju Imperija. Tacit hvali (Annales, XVI, 18-19) Petronijevo samoubojstvo. Silvije Italik, koji je sam nad sobom izvršio eutanaziju, hvali običaje Kelta koji "vrlo ubrzavaju smrt" svojih staraca, bolesnika i ranjenika u ratu. U Rimu veličanje moći, mladosti i fizičke snage (što je dovelo do toga da se prezire starost i bolest) ide u korak sa stoičkom naukom koja je veličala mnoga samoubojstva poznatih osoba: Seneka, Epiktet, Plinije Mlađi. Postoje međutim i u grčko-rimskom svijetu protivnikci takvih praksi i teorija: među Grcima Pitagora, a nadasve Hipokrat i Galen. Slavna “Hipokratova zakletva” ovako se izjašnjava u vezi s time: “Neću se dati navesti ničijom molitvom, ma tko on bio, da dadnem nekomu otrov ili mu to savjetujem.”

Među Rimljanima je poznato kako Ciceron piše S. Scipionu (III, 7): "Ti, o Publio, i sve pravične osobe, trebate sačuvati svoj život i ne trebate ga se lišiti bez zapovijedi onoga tko vam ga je dao, ne oduzimajte ga sami sebi iz ljudskih prohtjeva, jer vam ga je sam Bog podario."3

Povjesničari prava slažu se da je dolazak kršćanstva u zapadnom svijetu, također pod tim vidom, značio jedan zaokret u običaju i mišljenju. Ne smatramo ipak nužnim duže se zadržavati na tome, jer bi to zahtijevalo više prostora. Upućujući na studije i dostupne sinteze svima4, moramo se usredotočiti na aktualnu stvarnost, ostajući na području etike i teologije.

Uostalom, trenutno vladajuće mišljenje u prilog eutanazije ima karakteristična značenja i razloge koji nisu istovjetni s onima iz drugih povijesnih razdoblja. Današnja struja se ne zadržava na stavu humanitarnog shvaćanja čina, kad govori o "samilosnom činu", tražeći njegovo ozakonjenje. Stoga moramo govoriti o tom pokretu kako bi smo otkrili ideologiju na koju se oslanja i istražili moralno-kulturalni kontekst u kojem nastaje.

Čini nam se uputnim, u uvodnoj fazi, iznijeti najprije točnu definiciju eutanazije i razlikovati taj tip postupka od svake druge izravne medicinske prakse ublažavanja bola ili izbjegavanja nepotrebnih terapeutskih radnji, koje nisu razmjerne željenom učinku produženja života. Definiciju preuzimamo od Marcozzia, na koju se oslanjaju i mnogi drugi poznati pravnici i moralisti: Eutanazija je "bezbolno ili samilosno ubijanje onoga koji trpi ili se smatra da trpi i da može trpjeti u budućnosti na nepodnošljiv način".5

3 G. PELLICCIA, L’ eutanasia ha una storia?..., nav. dj., 80-84.4 Za povijest eutanazije, usp. G. PELLICCIA, L’ eutanasia ha una storia?..., nav. dj.; F. D'AGOSTINO,

Eutanasia, diritto e ideologia, u: Iustitia, 30 /3/ (1977), 285-306; E. VOLTERRA, Esposizione dei natti: diritto greco e romano, u: Novissimo Digesto Italiano, VI, Torino 1960, 878-879; A. ODDONE, L’ uccisione pietosa, u: CC 1 (1950), 248 ss.; H. J. ROSE, Euthanasia, u: Encyclopedia of religion and ethics, Edinburgh 1971; G. J. GRUMAN, Eutanasia e prolungamento della vita. Prospetive storiche, Milano 1987, 117-132; E. SGRECCIA – M. L. DI PIETRO, Storia del fenomeno dell’eutanasia dall’antichità ai nostri giorni, u: A. TARANTINO – M. L. TARANTINO (izd.), Eutanasia, diritto alla vita, Lecce 1994, 12-46.

5 V. MARCOZZI, Il cristiano di fronte all’eutanasia, u: CC 4 (1975), 332. Definiciju je zapravo načinio S. LENER u prilogu u kojem ispituje Preporuku Europskog Vijeća u pitanju bolesnika i umirućih 29. siječnja 1976, pod naslovom Sul diritto die malati e die moribondi: è lecita l’eutanasia?, u: CC 2 (1976). 217-232. Usp. B. HÄRING, Eutanasia e teologia morale, u VIŠE AUTORA, Morire sì, ma quando?..., nav. dj., 221-232; ISTI, Liberi e fedeli…, III, 119-145; ISTI, La legge di Christo, III, Brescia 1964, 223; ISTI., Etica medica..., nav. dj., 240-250; G. PERICO, Difendiamo la vita, Milano 1962, 465 ss.; A. BOSCHI, L’ eutanasia, Torino 1950; S. BOK, Death and dying: Euthanasia and sustaining life. Ethical views, u: W. T. REICH (izd.), Encyclopedia of bioethics..., nav. dj., 268-277. Ne nalazi se jedna precizna definicija, ali se može primijetiti što je dragovoljno i odgovorno ukidanje u: E. CHIAVACCI, Promozione dei diritti del malato posto di fronte alla prospettiva della morte, u: VIŠE AUTORA, Morire sì, ma quando?, nav. dj., 253-266; L. ROSSI, Eutanasia, u: DdTM, nav. dj., 380-386; G. SPAGNOLO, L’eutanasia: aspetto etico del

Ta je definicija u biti slična onoj koju donosi Deklaraciji o eutanaziji (Iura et bona) Kongregacije za nauk vjere (5. svibnja 1980), gdje stoji još određenije: “Pod eutanazijom valja razumjeti neko djelo ili propust koji po svojoj prirodi i nakani izaziva smrt, u cilju otklona svake boli". Enciklika Evangelium Vitae Ivana Pavla II preuzima tu definiciju (br. 65).6

Sam dokument razlikuje to značenje od svih drugih značenja koja se često daju riječi, kao što je ono etimološke naravi "smrt bez boli" što može biti i naravna smrt, ili medicinski zahvat u cilju ublažavanja boli i agonije, katkada također s rizikom ubrzavanja smrti.7

Radi izbjegavanja mogućih nesporazuma, koristit ćemo samo termin eutanazija u pravom i istinskom značenju definiranom u teološkim moralnim dokumentima, dok ćemo termin "liječenje boli" ili više tehničku medicinsku terminologiju koristiti u drugim slučajevima.

Za upotpunjenje panorame definicije, potrebno je još nadodati i to da se danas o eutanaziji ne govori samo s obzirom na teško bolesnog čovjeka, nego također i u drugim situacijama: u slučaju novorođenčeta koje boluje od nekih teških nedostataka (wrongrull life). Neki smatraju da takvoj novorođenoj djeci treba oduzeti život uskraćujući im hranu za preživljavanje kako bi se izbjegla patnja – tako se kaže – subjekta i teret društvu; u tom slučaju se govori o “eutanaziji novorođenčeta”. O tome smo govorili u poglavlju o prenatalnoj dijagnostici. Ima još jedan oblik eutanazije, tzv. “socijalna”, koja se ne predstavlja kao izbor pojedinca nego društva, i to zbog ekonomske činjenice da sanitarna potrošnja ne mogne više biti u stanju podnositi financijski teret koji zahtjeva brigu oko bolesnika s dugoročnim bolestima koliko s obzirom na skupe prognoze toliko i na troškove; tako bi se ekonomska sredstva sačuvala za bolesnike koji bi mogli ozdraviti i vratiti se u produktivan i koristan život.

2. Današnji kulturalni kontekst

Već je poznata nacistička praksa programirane eutanazije; riječ je o prvom političkom programu eutanazije, pomno razrađenom i ostvarivanom. Prema istraživanjima koja se oslanjaju na djelima Nrnberškog procesa, od 1939. – 1941. eliminirano je preko sedamdeset tisuća života, definiranih kao "egzistencije bez životne vrijednosti".8

Temelj na kojem je takav program počivao – kao i onaj čišćenja Židova i zatvorenika u koncentracijskim logorima – jest povezanost s apsolutističkim rasizmom i

problema, u: Scienza e fede 8 (1983), 1-38; G. PERICO, Problemi che scottano, Milano 1976, 229 ss.; A. ODDONE, L’uccisione pietosa, u: CC 1 (1950); A. GÜNTHOR, Chiamata…, III, nav. dj., 602; E. CHIAVACCI, Eutanasia e diritto di morire con dignita, u: CC 4 (1983), 313-329.

6 Da bude točniji papinski dokument kaže “po svojoj prirodi i u svojoj nakani”, također “po svojoj namjeri ili u nakanama.”

7 ZBOR ZA NAUK VJERE, Dichiarazione su L’eutanasia, u: EnV, VII, nav. dj., 332-351. Za komentar i objašnjenje, usp. J. V. VISSER, Pronunziamento ufficiale della S. Sede sull'eutanasia, u: MeM 3 (1981), 358-372.

8 F. D'AGOSTINO, Eutanasia, diritto e ideologia, nav. dj., 298. Za ove slučajeve su iznesena istraživanja M. MIELKE, Medizine und Menschlichkeit. Dokumenten des Nürnberger Ärzteprozesses, Frankfurt – Hamburg 1960; Usp. S. COTTA, Vita fisica e legislazione, Roma 1985.

etatizmom koji nije ništa drugo nego najciničniji proračun rasterećenja državnih troškova, kako bi se ekonomski resursi preokrenuli u ratne izdatke.9

Sigurno se ne podudaraju razlozi na koje se pozivaju pristaše eutanazije danas i treba napraviti objektivnu i nepristranu analizu. Međutim, postoji jedna zajednička točka između nacističkih teorija i današnjih pro-eutanazijskih ideologija, a to je nedostatak pojma o transcendenciji ljudske osobe; kad se umanji ta vrijednost, usko povezana s afirmacijom egzistencije Boga kao Osobe, samovolja čovjeka nad čovjekom se očituje u političkom vođi nekog apsolutističkog režima ili u instancijama individualizma. Ako ljudski život nema vrijednosti u sebi, uvijek bi ga netko mogao instrumentalizirati10 s obzirom na neku kontingentnu finalnost. Iako ne postoji sistematizirana sociologija pojave koju analiziramo, možemo sumirati znanstvene zaključke pravnika i sociologa u slijedeće tri komponente ili uzorka pokreta za eutanaziju.

2.1 Sekularizacija misli i života

Ona ima svoje shvaćanje smisla smrti i vrijednosti boli. Sekularizirani mentalitet, kao što je poznato, ima različite stupnjeve: može se izraziti kao pravedno vrednovanje relativne autonomije i vrijednosti vremenskih stvarnosti; izražava se također kao isključivo zanimanje za svjetovne stvarnosti i, osim toga, kao odbijanje svake ovisnosti čovjeka o Bogu i moralnom zakonu. U ta dva stava se očituje nesposobnost sekularizacije da dadne smisao boli i smrti. Smrt ima smisla samo ako, lišavajući čovjeka zemaljskih dobara, otvara nadu u jedan potpuniji život. Nesposobnost davanja smisla smrti dovodi do dva međusobno povezana stava: s jedne strane zanemaruje se i udaljuje od savjesti, kulture, života, a s druge strane unaprijed se izbjegava izravno suočenje sa savješću.11

"Eutanazija se nadovezuje na proces sekularizacije koji prožima naše društvo i koji se izražava, prije svega, kao najviši oblik zahtijeva ljudske neovisnosti, i od samoga Boga, i dosljedno tome kao odbacivanje vjerskog simbolizma smrti".12

Smrt je za vjernika znak njegove kontingentnosti i ovisnosti o Bogu, ona stavlja život u Božje ruke u jednom činu potpune poslušnosti. Eutanazija, kao i samoubojstvo su znak čovjekovog traženja da potpuno raspolaže sobom, svojim vlastitim životom i vlastitom smrću. Sekularizacija je također ojačana u industrijskoj eri traženja plodonosnog

9 Treba zabilježiti da se, prema B. POLLARDU, može reći da moderna povijest eutanazije počinje izdanjem knjige u Njemačkoj 1895., autora JORSTA: Pravo na smrt. 1920. se pojavio drugi njemački tekst pod naslovom Zagarantirani dopust ukidanja nedostojnih života, kojeg je napisao K. BINDING i psihijatar A. HOCHE. Ova knjiga je izazvala veći utjecaj i može se smatrati kao ključ fenomena eutanazije u Njemačkoj dvadesetih i tridesetih godina. Zanimljivo je ustvrditi da se početna ideja predložena u knjizi iz 1920. ne temelji na nacističkim motivima (činjenica je da se uporaba eutanazije predlagala također i pojedincima njemačkoga naroda). Nažalost motivacije za usluge eutanazije bile su sažaljenje nad nemoćnim, nedovoljna kvaliteta života u pojedinim slučajevima i potreba da se izbjegnu troškovi društva.

10 Ovdje možemo dobro sagledati tezu E. LEVINASA sadržanu u Etika ed infinito, Roma 1984.11 P. ARIÈS, Essais sur l histoire de la mort en Occident du Moyen Age a nos jours, Paris 1975; S. SPINSANTI, Psicologi incontro ai morenti, u: MeM 1-2 (1976), 79-96; ISTI, Umanizzare la malattia e la morte. Documenti pastorali dei vescovi francesi e tedeschi, Roma 1980; M. PETRINI, L'assistenza al morente: orientamenti e prospettive, u: MeM 2 (1985), 365-398.

12 G. CAMPANINI, Eutanasia e società, u: VIŠE AUTORA, Morire sì, ma quando?..., nav. dj., 58-67; citat na str. 62.

utilitarizma i, dosljedno tome, etikom hedonizma, po kojoj su smrt i bol čimbenici najveće smetnje.

Otud nastaje "tabu" smrti i svega onoga što smrt prati; otud nastaje socijalno traženje medicine koja osigurava "punu fizičku, psihičku i socijalnu dobrobit", a i bezbolnu smrt. Smrt je postala tabu, nešto što se ne može imenovati i, kao nekoć seks, ne smije se javno imenovati.

"U XX. stoljeću smrt je zamijenila seks kao glavnu zabranu. Nekoć se djeci govorilo da ih je 'donijela roda', ali su bila prisutna na velikim oproštajnim scenama u sobama i na posteljama umirućih. Danas su djeca upoznata, još od rane mladosti, s fiziologijom ljubavi i rađanja, ali kad više djeda ne vide pa pitaju gdje je, odgovara im se, u Francuskoj, da je otputovao na dugo putovanje, a u Engleskoj, da se odmara u lijepom vrtu gdje raste prelijepo cvijeće. Nisu više samo djeca ta koju donose rode, nego i mrtvi koji nestaju među cvijećem".13

Eutanazija, kao bijeg od boli i agonije, nastaje prvo u duhu pa tek onda u društvu i pravu.

Kao potvrda svega dosta je promotriti iz kojih zemalja i u kakvim kulturnim kontekstima dolazi do zahtjeva eutanazije: dolazi iz zemalja industrijaliziranog i sekulariziranog društva. Počelo je s državom Kalifornijom, koja je 1976. objavila zakon koji je ustvari otvorio put nekažnjavanja eutanazije (Natural Death Act) uz prethodni zahtjev pacijenta izražen u obliku testamenta (living will); iduće godine drugih šest saveznih država objavile su slične zakone. U tim zakonskim odredbama priznaje se pravo svakoj punoljetnoj osobi da dadne u pisanom obliku odluku koja će vrijediti pet godina, u kojoj se omogućuje osobnom liječniku da ne upotrebljava ili da prekine "terapiju održavanja na životu" u slučaju da se osoba nalazi pri kraju života. Kanton Zürich (Švicarska) je 27. rujna 1977. referendumom odobrio zakon o eutanaziji. U Londonu se ponovno povela rasprava, nakon što su povoljni zakonski prijedlozi bili odbijeni u Domu lordova prethodnih godina (Voluntary Euthanasia Bill 1969.). Pritisak javnog mnijenja jak je u Njemačkoj i u Belgiji, a aktualizira se svaki put kad iskrsnu potresni slučajevi.14

Tom pritisku za legalizaciju eutanazije pridonose udruženja kao što je Euthanasian Society of America, koje je UN-u iznijelo zahtjev da se pravo na eutanaziju uključi u Deklaraciju o ljudskim pravima. Taj kulturalni pritisak je ojačan utjecajem grupa koje propagiraju samoubojstvo shvaćeno kao self-deliverance (samoizručenje). U cijelom svijetu su se umnožile udruge i društva posvećene širenju eutanazije i mijenjanju zakona u korist te prakse. World Federation of Right to Die Societies broji 32 društva u 21 zemlji. Te skupine, među drugim djelatnostima, vrše propagandu za prihvaćanje "časnog samoubojstva". Arthur Koestler, koji se ubio zajedno sa ženom Cynthiom 1983, bolovao je od parkinsonove bolesti

13 P ARIÈS, Essais sur l histoire de la mort..., nav. dj., 186.

14 A. G. SPAGNOLO, L'eutanasia: aspetto etico del problema, nav. dj., 1-38. Članak podsjeća na takozvane milosrdne slučajeve u kojima se podržava propaganda eutanazije: slučaj liječnika Sandersa koji je 1950. usmrtio jednu gospođu od 59 godina, koja je bolovala od raka; u Belgiji slučaj Corinne Vandelput, djevojčice koju su ubili roditelji; u Francuskoj slučaj Faita koji je ubio teško bolesnog brata i bio je oslobođen; u Italiji slučaj Davani 1970, koji je bacio svoga deformiranoga sinčića u Teveru i izbjegao svaku kaznu. Svi se sjećaju slučaja Baby Jane Doe, koja je prije nekoliko godina ubijena izgladnjivanjem od strane svojih roditelja u SAD-u, jer je rođena kao hidrocefal i razdvojene kralježnice. Usp. B. POLLARD, The challenge of Euthanasia, Bedford 1994, iznosi više od 40 slučajeva, od 1989. pa nadalje, u kojima je sudska presuda bila oslobađajuća.

i leukemije, napisao je predgovor priručniku A Guide to Self Deliverance koji je razdijeljen tisućama članova Exit-a, britanskog društva za dragovoljnu eutanaziju, čiji je zamjenik predsjednika bio sam Koestler; otkrilo se da postoje mnogobrojne slične grupe toga društva u različitim zemljama Europe. Tako je u Francuskoj bila raširena u sto tisuća kopija slična knjiga Suicide: mode d'emploi. Već je u cijelom svijetu poznat priručnik za samoubojstvo Final Exit15, Dereck-a Humphry-a, osnivača Hemlock Society u SAD-u.

Veliki časopisi kao Le Monde, Time, Lancet često izvještavaju o samilosnim smrtima za deformirano rođenu djecu. Ta praksa predložena je u Engleskoj od strane nekih liječnika da bi se izbjegla očekivanja i rizici prenatalne genetičke dijagnoze za novorođenčad s manom. Nedavno je Royal College of Pediatrics and Child Health u Engleskoj izdao zakonik - vodič za uputu liječnicima u slučajevima rođene djece u teškim uvjetima, protiv kojeg su se podigli neki zabrinuti glasovi, kao što je onaj grupe protiv eutanazije Alert.16 U Francuskoj je Association pour la prevention de l'enfance handicap e (APEH) iznio prijedlog zakona u čijem se 1. članu kaže: "Liječnik ne čini ni zločin niti neko krivično djelo u slučaju da se suzdržava pružiti novorođenčetu od tri dana potrebnu njegu za njegovo preživljavanje kad ono boluje od neizlječive bolesti, predviđajući da nikad neće moći imati život dostojan da bude življen."17

Sekularizirano gledanje na život i ljudski rod bilo je humus na kojem je izrastao onaj mentalitet i pogled na svijet što ga Ivan Pavao II. naziva "kulturom smrti". To je vizija u kojoj, nakon što je izgubila iz vida transcendentalni smisao ljudske osobe, nije više moguće prepoznati vrijednost vlastitog života, te se dolazi dotle da se vlastitu eliminaciju predstavlja kao dobro u određenim okolnostima.18

Znak za dolazak toga tipa ideologije za eutanaziju bio je dobro poznati Manifest o eutanaziji objavljen u The Humanist (srpanj 1974.), potpisan od oko 40 ličnosti među kojima su nobelovci Monod, Pauling, Thomson. Taj manifest zaslužuje komentar jer osvjetljava analognu komponentu mentaliteta u korist eutanazije.

2.2 Racionalni i humanitarni scientizam

Misao scientista, čiji je glavni predstavnik Monod, polazi od pretpostavke da je objektivna spoznaja moguća samo na polju eksperimentalne znanosti; ona je nespojiva sa svakim drugim tipom znanosti koju on naziva subjektivnom i zato isključuje etičke vrijednosti, koje Monod protjeruje na polje mitologije i mašte. Čovjek, nastao slučajno u svemiru, koji je također nastao slučajno i "iz nužde", sudac je samome sebi i izvan sebe nema drugog uporišta: religija, ona "znanstvena" je njegov jedini vodič i ne mora odgovarati nikome drugom za svoju sudbinu. "Čovjek, napokon, zna da je sam u hladnoj neizmjernosti svemira u kojem je nastao slučajno".19

15 D. HUMPHRY, Eutanasia: uscita di sicurezza, Milano 1993.

16 Usp. La Repubblica, 22. rujna 1997.

17 Corriere della Sera od 7. studenoga 1987.

18 Za analizu mišljnja o “kulturi smrti” usp. G. MIRANDA, “Cultura della morte”: analisi di un concetto e di un dramma, u: E. SGRECCIA - R. LUCAS LUCAS, Commento interdisciplinare alla Evangelium Vitae..., anv. dj.; pogledati također, P. P. Donati, La cultura della vita. Dalla società tradizionale a quella postmoderna, Milano 1989.

Iz takvih tvrdnji, više ili manje logičnih, zaključuje u Proglasu: “tvrdimo da je nemoralno prihvatiti ili nametnuti trpljenje. Vjerujemo u vrijednosti i dostojanstvo pojedinca; to podrazumijeva da ga se pusti slobodno da razborito odluči o vlastitoj sudbini”. Drugim riječima, treba pružiti sredstva za slatku, laku smrt onima koji boluju od neizlječivih bolesti, a došli su do posljednjeg stadija.

"Ne može biti humanitarne eutanazije osim one koja pruža brzu i bezbolnu smrt i shvaćena je kao dobročinstvo onomu koga se tiče. Okrutno je i barbarski zahtijevati da se osobu održava na životu protiv njezine volje i da joj se uskraćuje željeno oslobođenje kad joj je život izgubio svako dostojanstvo, ljepotu, značenje i izgled za budućnost. Beskorisno trpljenje je zlo koje bi trebalo zabraniti u civiliziranom društvu. Preporučamo onima koji dijele naše mišljenje da potpišu svoje 'posljednje životne želje', prvenstveno dok su još dobrog zdravlja, tražeći da se poštuje njihovo pravo na dostojanstvenu smrt...; žalimo zbog bezdušnog morala i zakonskih ograničenja koja sprečavaju ispitivanje onog etičkog slučaja kao što je eutanazija. Apeliramo na prosvijećeno javno mnijenje da nadiđe tradicionalne tabue i da suosjeća s beskorisnim patnjama u trenutku smrti. Svaka osoba ima pravo na dostojanstven život i na dostojanstvenu smrt".20

Moglo bi se pokazati na proturječje sadržano u tekstu, koji polazi od osude morala i zakona, koji traže da se bol podnosi, definirajući ih okrutnim, a poziva u pomoć "etički" zahtjev zakona o eutanaziji koji uključuje prijevremeno ukidanje života drugih.

Jasno je, u svakom slučaju, kulturno obzorje dokumenta: u biti na materijalističkom ateizmu počiva zahtjev znanosti da preobliči smrt od "slučaja" u "događaj" izračunat i programiran.21 S pravom je rečeno da u temelju toga shvaćanja ne samo da nema vjere u Boga i u život vječni otvoren čovjeku, nego je u njemu prije svega prisutna smrt metafizike i ontologije osobe. Od kako je "objektivna" vrijednost osobe iščezla iz zapadne misli zbog trijumfa filozofije imanentnosti i subjektivizma, smrt je čovjeka, u njegovoj transcendentalnoj vrijednosti, već urezana u svijesti: ostalo - eutanazija, samoubojstvo ili nasilje – došlo je logički.22 Kako reći da čovjeku, kad više ne primjećuje transcendentalnu vrijednost osobe, ne ostaje ništa drugo nego da se osjeća kao stvar. Personalističko shvaćanje čovjeka, dok za svaku ljudsku osobu prihvaća granicu vrijeme-smrtnost, ipak nadilazi zemaljsko obzorje individualizma priznajući objektivnu vrijednost, transcendenciju osobe i njenu nadzemaljsku upućenost. Moramo prihvatiti Heideggerovu lekciju koji vidi smrt upisanu u svekoliki život, kao svijetlost koja otkriva granicu, i spojiti tu lekciju s metafizikom sv. Tome, koja otvara osobno čovjekovo biće nadzemaljskom životu.

19 J. MONOD, Il caso e il necessità, Milano 1970. Usp. komentar u: G. GIUSTI, L'eutanasia: diritto di vivere, diritto di morire, Padova 1982.

20 Tekst je objavljen u The Humanist, lipanj 1974.; usp. prvi komentar u: V. MARCOZZI, Il cristiano di fronte all'eutanasia, u: CC 4 (1975), 322 ss.

21 G. CAMPANINI, Eutanasia e società..., nav. dj., 65.

22 F. D'AGOSTINO, Eutanasia, diritto e ideologia, u: Iustitia 30 (1977), 301.

2.3 Medicina između tehnologije i humanizacije

Razvoji medicine zaoštrili su problem eutanazije ili više istaknuli problem dostojne smrti. To se dogodilo u dva smjera: u smjeru tehnološkog progresa pomaganja umirućima i u smjeru tzv. socijalizacije medicine.

"Noviji uspjesi znanosti odrazili su se uvelike na praktičnu medicinu, posebice što se tiče kure teško bolesnih i umirućih".23

Rasprave što su se vodile 1975. o slučaju Karen Ann Quinlan istaknule su činjenicu da medicinski uspjesi sve više otežavaju definiciju granice između života i smrti, nepovratne i povratne kome. Tehnike reanimacije mnogi smatraju čudesnim dok su za druge često samo produžavanje agonije, a ne života.24

Tehnološko nastojanje u aulama za reanimaciju često je povezano s izoliranošću i samoćom bolesnika, izoliranošću od roditelja u trenucima smrti, samoća također s obzirom na liječničko osoblje koje je angažirano oko sprava.

Te granične situacije nameću moralne probleme o dopuštenosti i obvezi određenih zahvata tehničke reanimacije do određenog stupnja i nameću moralni problem dužnosti ljudske nazočnosti tom tipu umirućih.

Drugi izvor moralnih problema za današnju medicinu jesu posljedice tzv. socijalizacije medicine. Pitanje zdravlja, poduprto traženjem individualnog i socijalnog dobra, nagoni na umnažanje bolnica i stoga na depersonaliziranje zdravstvene skrbi, na izoliranje umirućeg u dvorane; sve to stvara realnu poteškoću za bolničko osoblje da pređe od jednostavne tehničke na humanu skrb.25

4. Doktrinarna sinteza moralnog obilježja eutanazije

Nakon izlaganja brojnih i kronoloških priloga Učiteljstva26, lakše je iznijeti doktrinarnu sintezu. Ona se može predočiti u slijedećim točkama:

4.1 Odbacivanje eutanazije u pravom i vlastitom smislu

Već smo spomenuli definiciju eutanazije Kongregacije za nauk vjere27, te da tu definiciju prihvaća Evangelium vitae.28

23 PAPINSKO VIJEĆE Cor Unum, Questioni etiche relative ai malati gravi e ai morenti (27. 6. 1981.), u: EnV, VII, nav. dj., 1133-1173.

24 Tajništvo francuske biskupske konferencije, Problemi etici posti oggi dalla morte e dal morire, u: Bulletin du Secrétariat de la Conférence Episcopale Françause, 1976., 6. ožujka.

25 L. VILLA, Medicina oggi, nav. dj.

26 IVAN PAVAO II, Lettera Apsotolica „Salvifici doloris“ (11. 2. 1984.), u: EnV, IX, nav. dj., 572-667; KKC, nav. dj., br. 2276-2283.

27 ZBOR ZA NAUK VJERE, Dishiarazione su L'eutanasia, br. 2.28 O ovome usp. G. MIRNDA, I problemi etici dell’eutanasia nell’Enciclica Evangelium Vitae, u: MeM 4

(1995), 719-738; L. CICCONE, L’eutanasia ed il principio dell’inviolabilità assoluta di ogni vita umana innocente, u: E. SGRECCIA – R. LUCAS LUCAS, Commento interdisciplinare..., nav. dj., 453-465.

Najprije moramo iznijeti neke opaske koje se tiču načina govora u Deklaraciji o eutanaziji. Ispušta se razlika između direktne i indirektne eutanazije; u prijašnjem načinu govora, kojeg je rabio i Pio XII, pod indirektnom eutanazijom shvaćala se "terapija boli", smatrana dopuštenom pod određenim uvjetima, pa makar je za posljedicu mogla imati i skraćivanje života. U tom slučaju niti je u stvari sama djelatnost niti je namjera okrenuta dokidanju života odnosno anticipiranju smrti pa se stoga slučaj ne može u potpunosti smatrati eutanazijom. U istom se dokumentu rabi prikladniji izraz "upotreba analgetika".

Također se izbjegava razlika, česta u medicinskom rječniku, između pasivne i aktivne eutanazije, gdje pridjev "pasivna" pokazuje izostavljanje kure i liječničkih intervenata; ali riječ "pasivna" ima mnogo šire značenje pa može biti dvosmislena: eutanazija je uvijek, u određenom smislu, pasivna gledana sa strane bolesnika i uvijek je aktivna od strane onoga tko je vrši bilo djelom bilo propustom.

O eutanaziji, tako definiranoj, dokument Sv. stolice izražava moralni sud na slijedeći način: "Potrebno je svom odlučnošću potvrditi da ništa i nitko ne može autorizirati ubojstvo nevinog ljudskog bića, bilo ono fetus ili embrio, dijete ili odrastao čovjek, starac, neizlječivo bolestan ili umirući. Nadalje, nitko ne može tražiti tu gestu ubojstva za sebe ili za drugoga za koga je odgovoran, niti može privoljeti na to ni eksplicitno, ni implicitno. Ni jedan autoritet ne može zakonski prisiliti na to niti to obećati. Riječ je naime o povredi božanskog zakona, o povredi dostojanstva ljudske osobe, zločinu protiv života, napadu protiv čovještva."29

Evangelium vitae se izražava puno odlučnije i svečanije, svečanošću koja je vlastita dogmatskim formulacijama: "U skladu s Učiteljstvom mojih prethodnika i u zajedništvu s biskupima Katoličke crkve, potvrđujem da je eutanazija teška povreda Božjega Zakona, ukoliko je namjerno ubojstvo ljudske osobe moralno neprihvatljivo. Ta nauka je utemeljena na prirodnom zakonu i na pisanoj Božjoj riječi, koju je Tradicija i Crkva prenijela, a koju naučava redovno i sveopće učiteljstvo".30

Ove osude potvrđuju, kao što to Papa izričito kaže, sve prethodne izjave Učiteljstva i stalni nauk moralne teologije. Takvu osudu donose isti dokumenti i za samoubojstvo. Deklaracija potvrđuje: "Dragovoljna smrt, tj. samoubojstvo, neprihvatljivo je kao i ubojstvo: sličan čin učinjen od strane čovjeka negiranje je Božje vrhovne vlasti i njegove ljubavi. S druge strane samoubojstvo je često negiranje ljubavi prema samima sebi, negiranje prirodne težnje za životom, odricanje dužnosti ljubavi i pravednosti prema bližnjima, prema različitim zajednicama i prema vanjskom društvu, iako se tada upliću – kao što se zna – psihološki faktori koji mogu ublažiti ili naprosto dokinuti odgovornost. Potrebno je dobro razlikovati od samoubojstva onu žrtvu u kojoj se zbog višeg dobra – kao što su slava Božja, spas duša, služenje braći – nudi ili stavlja vlastiti život u opasnost".31 Evangelium vitae upozorava da eutanazija uključuje zloću vlastitu samoubojstvu ili ubojstvu, i potvrđuje: “Samoubojstvo je trajno moralno neprihvatljivo kao i ubojstvo”; još nadodaje: "Podijeliti nakanu samoubojstva s nekim drugim pomoću tzv. "asistiranog samoubojstva", znači postati suradnikom i ponekad osobno počiniteljem nepravde, koja nikad ne može biti opravdana, ni onda kad bi bila zahtijevana".32

29 ZBOR ZA NAUK VJERE, Dishiarazione su L'eutanasia, br. 230 EŽ, nav. dj., br. 65.31 ZBOR ZA NAUK VJERE, Dishiarazione su L'eutanasia, br. 1.32 EŽ, nav. dj., br. 66.

Enciklika analizira eutanaziju u tri različita “stupnja” postupne težine. Prvo se izvještava o onoj koja je izvršena iz motiva samilosti: "Ako nije motivirana egoističkim odbijanjem da pomogne onomu tko pati, eutanazija se mora nazvati lažnim sažaljenjem, štoviše njegovom zabrinjavajućom 'perverzijom': pravo 'sažaljenje', doista, čini čovjeka solidarnim s patnjom drugoga, ne ubija onoga čija se patnja ne može podnijeti".33 Zatim govori o izvršenju eutanazije bez traženja ili pristanka bolesnika (tzv. “nedragovoljna eutanazija”34): "Izbor eutanazije postaje još teži kada se preokreće u ubojstvo koje drugi izvršavaju nad nekom osobom koja eutanaziju nije ni na koji način tražila i koja nikad nije na nju pristala." Napokon dodaje da se "dosiže vrhunac samovolje i nepravde kad neki liječnici ili zakonodavci prisvajaju sebi vlast odlučivanja tko mora živjeti, a tko umrijeti".35

Dobro znamo da zakoni koji danas uređuju takve prakse uvijek iznova traže izričit pristanak od strane zainteresiranoga. Ali znamo također da su različite juridičke izreke, pa i gdje ti zakoni postoje (kao u Nizozemskoj), proglasile nekažnjivim čine protiv života tek rođene djece ili protiv osoba u teškom stupnju psihičke potištenosti.36 Znamo, također, da su postojali zakoni koji su nalagali nedragovoljnu eutanaziju (kao što je rečeno u slučaju nacizma) i da uvijek postoji mogućnost da se to vrati što treba snažno osuditi iz preventivnih razloga. S druge strane, kad zakonodavac ili medicinska udruženja odlučuju da se mogu prihvatiti eutanazija ili "asistirano ubojstvo", ako je riječ o osobama koje se nalaze u određenim okolnostima, ne prisvajaju li, također, sebi "pravo odlučivanja tko treba živjeti, a tko mora umrijeti"?

Čini nam se važnim spomenuti, radi dijaloga s laičkim svijetom, ono što Deklaracija tvrdi glede razloga toga odbijanja. Dokument naučava da je "predložena materija upućena prije svega onima koji svoju vjeru i nadu stavljaju u Krista, koji je svojim životom, smrću i uskrsnućem dao novo značenje životu, a iznad svega smrti kršćanina prema riječima sv. Pavla: "Ako živimo, živimo Gospodinu, ako umiremo, Gospodinu umiremo. Bilo da živimo, bilo da umiremo, Gospodinovi smo dakle" (Rim 14,8) i "... kako uvijek, tako i sada – Krist će se uzveličati u mom tijelu, bilo životom bilo smrću" (Fil 1,20). Što se tiče onih koji su drugih religija, mnogi s nama prihvaćaju da vjera u Boga stvoritelja, uzdržavatelja i Oca života – dodjeljuje neizmjerno dostojanstvo svakoj ljudskoj osobi i brani njezino dostojanstvo". Tekst nastavlja apelirajući na ljude dobre volje “... da, s one strane filozofskih ili ideoloških razlika, budu svjesni prava ljudske osobe..., a budući da se ovdje radi o temeljnim pravima svake ljudske osobe, očito je da se ne mogu prihvatiti argumenti izvedeni iz političkog pluralizma ili religiozne slobode, kako ne bi bile zanijekane univerzalne vrijednosti".37

U navedenom odsjeku vidimo važan poziv na razumno, laičko i sveopće utemeljenje obrane ljudskog života i odbijanje eutanazije: zbog poštivanja istine, više nego li zbog strateške uputnosti, treba izbjegavati utemeljenje polemike protiv eutanazije isključivo na

33 ISTO, br. 66.34 Razliku između dragovoljne i nedragovoljne eutanazije može se naći, na primjer, kod J. HARRIS-a, koji

piše: "Ako se ova odluka podudara sa željama pojedinca i on ili ona je prihvatila odluku, svjesno i izričito, eutanaziju nazivamo nedragovoljna, također, ako se predmnijeva da bi je on ili ona prihvatili". (J. HARRIS, Euthanasia and the value of life, u: J. KEOWN, Euthanasia Examined, Ethical, clinical and legal perspectives, New York, 1995, 6-7).

35 EŽ, nav. dj., br. 6. 36 W. EIJK, Is the Dutch euthanasia regulation compatible with „Evangelium Vitae“?, u: MeM 3 (1996), 469-

481.37 Deklaracija o eutanazaiji, Uvod.

razlozima vjere, kao da je obrana života bolesnika i umirućih dužnost samo vjernika. Život je dobro i vrijednost laička, što ga mogu raspoznati svi oni koji se nastoje voditi ispravnim razumom i objektivnom istinom.

Poštivati istinu osobe u trenutku rađanja života, znači poštivati Boga koji stvara i ljudsku osobu onako kako je on stvara; poštivati čovjeka u njegovoj završnoj fazi, znači poštivati susret čovjeka s Bogom i njegov povratak Stvoritelju, isključujući svaku drugu moć sa strane čovjeka, isključujući bilo moć anticipiranja te smrti (eutanazija), bilo moć sprečavanja toga susreta u obliku biološke tiranije (terapeutska upornost). U toj perspektivi treba odrediti granicu između "eutanazije" i "smrti s dostojanstvom".

4.2 Razmjerna uporaba terapeutskih sredstava

Moral ne može zanemariti problem i zauzetost oko smrti kako bi ona bila dostojna čovjeka i vjernika: izraz "dostojanstvena smrt", ne želi li u sebi uključivati skrivene oblike eutanazije, izražava moralno prihvatljivu i dužnu indikaciju. Istina je, mnoge osobe umiru mirno i ne treba misliti, kako primjećuje Dokument sv. Kongregacije, "jedino na ekstremne slučajeve". "Ipak se mora priznati da smrt, koju su prethodile i pratile često okrutne i dugotrajne patnje, ostaje događaj koji naravno mori ljudsko srce… Danas je vrlo važno štititi, u trenutku smrti, dostojanstvo ljudske osobe i kršćansko shvaćanje života protiv tehnicizma koji se može zlorabiti. U stvari neki govore o pravu na smrt, izraz koji ne znači pravo sebi priskrbiti ili da bude priskrbljena smrt kako se želi nego pravo umrijeti posve mirno s kršćanskim i ljudskim dostojanstvom".38

Deklaracija uvodi tako nov način izražavanja i govora što ga nameće medicinski napredak i učenje nekih teologa. Od vremena Pia XII. govori se o "redovnim" i "izvanrednim" terapeutskim sredstvima i nudi se ovaj naputak: obvezatna je zauzetost oko redovnih sredstava za pomoć umirućem, ali može se dopušteno odreći, uz pristanak pacijenta, ili nakon njegova traženja, izvanrednih sredstava, pa i kad takvo odricanje označava anticipiranje smrti. Obilježje "izvanredan" definira se s obzirom na povećanje patnje što su je mogla prouzročiti takva sredstva ili pak s obzirom na skupoću ili također teškoću pristupa za sve one koji su ih mogli tražiti. Napreci u medicini otežali su takvo razlikovanje, ukoliko su mnoga sredstva, do jučer smatrana izvanrednim, postala redovnim. Otud potreba traženja drugog kriterija odnosa, koji se više ne temelji toliko na "terapeutskom sredstvu", koliko na "terapeutskom rezultatu" koji se od njega očekuje. "Dosada su moralisti - kaže Deklaracija- odgovarali da nema nikad obveze na uporabu izvanrednih sredstava. Danas, ipak, takav odgovor, uvijek važeći u načelu, može možda izgledati manje jasan, bilo zbog netočnosti termina bilo zbog brzih napredaka terapije. Stoga neki daju prednost govoru o razmjernim i nerazmjernim sredstvima.

"U svakom slučaju moći će se dobro vrednovati sredstva uspoređujući tip terapije, stupanj teškoće i rizik koji uključuje, nužne troškove i mogućnosti primjene, s rezultatima koji se mogu očekivati, vodeći računa o stanjima bolesnika i njegovim fizičkim i moralnim snagama".39

38 ZBOR ZA NAUK VJERE, Dishiarazione su L'eutanasia, br. 3-4. U ovoj točci govori o proporcionalnoj upotrebi terapeutskih sredstava. Usp. J. VISSER, Pronunziamento ufficiale della S. Sede sull’eutanasia..., nav. dj., 369-370; B. HÄRING, Eutanasia e teologia morale..., nav. dj., 164-178. U takozvanom “pravu na smrt” suprotstavlja se L. R. KASS, Is there a right to die?, u: HcR 23 /1/ (1993), 34-43.

39 Deklaracija o eutanaziji, br. 2.

Na temelju te razlike Deklaracija navodi četiri indikativna kriterija od velike koristi:

"a) U nedostatku drugih lijekova, dopušteno je uteći se, s pristankom bolesnika, sredstvima što ih današnja medicina ima na raspolaganju, makar su još u stadiju ispitivanja i nisu isključeni neki rizici.

b) Dopušteno je također prekinuti primjenu tih sredstava, kad rezultati ne daju nade koja se u njih polagala. Ali u donošenju odluke općenito, treba se voditi računa o opravdanoj želji bolesnika i njegove obitelji, kao i o mišljenju zaista kompetentnih liječnika.

c) Dopušteno je uvijek zadovoljiti se normalnim sredstvima što ih medicina može ponuditi. Ne može se dakle nikomu nametnuti obveza da se uteče nekom tipu liječenja, koji još uvijek, premda je već u uporabi, nije siguran od opasnosti ili je pretežak.

d) U iščekivanju neizbježne smrti, usprkos korištenim sredstvima, dopušteno je u savjesti donijeti odluku o prekidu tretmana, koji bi mogli omogućiti privremeno i mučno produljenje života, ali da se ne dokine normalna dužna njega, koja se daje bolesniku u sličnim slučajevima".40

4.3 Pružanje normalnih i ublažujućih kura

Dođe trenutak kad se s terapeutskog gledišta ne mogu više činiti istinske intervencije u cilju obuzdavanja bolesti ili njenog izliječenja, i u toj situaciji svaka terapeutska intervencija riskira da bude nerazmjerna.

U tom slučaju medicina ima još izvora koje treba upotrijebiti i stoga je obvezatna uteći im se u granicama mogućega kao činu koji više nije okrenut liječenju ili produženju života nego kao dužnosti poštovanja prema pacijentu i traženju kvalitete života. Ti su izvori normalne kure i ublažujuće. Ta dva pojma nisu po sebi istovjetna.

U normalne kure spadaju: hranjenje, hidracija (umjetno ili ne), odstranjivanje bronhijalnih sekreta, čišćenje čireva od štetnih tvari i sl. U tom smislu se izražava, na primjer, Karta zdravstvenih djelatnika: "Hranjenje i hidracija, makar se umjetno pružali, ulaze među normalne kure koje se uvijek mora davati bolesniku kad nisu tegobne za nj: njihovo nepravedno prekidanje može značiti istinsku i pravu eutanaziju" (br. 120.)

Ublažujuće kure imaju značenje šire od normalnih kura. Pod ublažavajućim kurama shvaćaju se općenito oni tretmani u korist pacijenata koji su pogođeni bolestima koje se ne mogu više liječiti, a cilj im je više kontrola simptoma nego temeljne patologije, preko primjene procedura koje omogućuju pacijentu najbolju kvalitetu života.41

Ublažujuće kure danas faktički uključuju: a) ublažujuća onkoterapija, tj. sveukupnost “primjene klasičnih onkoloških terapija (kirurgija, radioterapija, kemoterapija) primijenjenih na pacijentima na kojima se traga za kurom simptoma"42; b) tzv. kure podrške,

40 ISTO, br. 4.41 Za daljnje proširennje teme usp. V. VENTAFRIDA, Cure palliative, u: Dizionario di teologia pastorale

sanitaria, Torino 1997, 325-326: G. DI MOLA (prir.), Cure palliative. Approccio multidisciplinare alle malatie inguaribili, Milano 1994.

42 N. CELLINI, Presentazione, u svesku A. CIABATTONI – M. PITTIRUTI, Terapie palliative e cure di supporto in oncologia, Roma 1996, XI.

koje obuhvaćaju: "antalgične terapije koje katkada ne ublažuju ili ne uklanjaju osjećaj bolova; procjena gledom na hranjenje i hidro-elektronska regulacija; liječenje infekcija; fizioterapeutske procedure rehabilitacije; psihološka potpora kojoj pripada posebno mjesto od osobite važnosti u kuri potpore bolesniku i njegovoj rodbini; psihološki nadzor ekipe skrbnika”.43

U vezi s ublažujućim kurama enciklika Evangelium Vitae ovako se izražava: "U suvremenoj medicini posebnu važnost dobiva tzv. 'ublažujuće liječenje' namijenjeno da učini podnošljivom patnju u završnoj fazi bolesti i da u isto vrijeme osigura bolesniku odgovarajuću ljudsku patnju".44

4.4 Odbijanje terapeutske upornosti i distanazije

Navedena Deklaracija, upravo u navedenom odsjeku, ne prihvaća tzv. "terapeutsku upornost", kojom se, produžujući po svaku cijenu život, dolazi do suprotnosti koja se naziva distanazija. Da bi se odredio taj pojam, nužno je prisjetiti se prije svega kriterija "utvrđivanja smrti". Zna se da je problem definicije ”trenutka smrti” predmet različitih međunarodnih "karata" koje utvrđuju parametre unutar kojih liječnik može potpisati smrtovnicu. Ženevska karta iz 1968 definira "stanje smrti" kad postoje slijedeće datosti: prestanak svakog znaka životnog odnosa, odsutnost spontanog disanja, mišićna mlitavost i nestanak refleksa, padanje arterijskog pritiska počevši od momenta u kojem nije više bilo liječničkih pomagala, odsutnost elektroencefalografskog smjera (EEG). Kako je precizirano u poglavlju o transplantaciji, danas se, zahvaljujući spajanju neuroloških znanosti i dijagnostičkih tehnika, priznaje skoro jednodušno da klinička smrt pojedinca može biti dopušteno definirana poslije utvrđivanja stanja potpune moždane smrti, tj. encefalične smrti. U tom okviru je stoga uputno promatrati potom neke delikatne slučajeve, pacijenata u komi, također u svjetlu dokumenata nekih episkopata, napose s obzirom na ono što tvrdi Dokument Sekretarijata francuskog episkopata.

a) U slučaju kome koja se smatra ”povratnom”, obvezatna je uporaba svih sredstava koja su na raspolaganju, jer povratak života, mogući ili vjerojatni, vrijedi svake vrste ekonomske žrtve. Tim više nam se stvar čini potrebnom ukoliko se pacijent u komi ne može izraziti i dati svoj pristanak; prema tome na rodbini i na medicinskom osoblju je dužnost učiniti sve što je moguće sa sredstvima za oživljavanje, također izvanrednim ako su pristupačna.

b) Kad se koma smatra, prema mišljenju stručnjaka, "nepovratnom", ostaje obveza redovne kure (pod ovim se podrazumijevaju kako je rečeno, njega hidracijom i ishranom), ali nema obveze zauzimanja oko sredstava koja posebno iscrpljuju i koja su mučna za pacijenta, kažnjavajući ga na produženje agonije življene u stanjima lišenim svake mogućnosti ponovnog dolaženja k svijesti i sposobnosti odnosa. U tom slučaju radilo bi se o nepravednoj "terapeutskoj upornosti". Sud o nepovratnoj komi i o stanju nepovratne svijesti nije lak i trebaju ga donijeti nadležne osobe.

c) Produžiti život čisto prividno i potpuno umjetno, nakon što su moždane funkcije potpuno i nepovratno prestale, kako pokazuje EEG i znakovi smrti svih zona encefalusa, bila bi povreda umirućemu i njegovoj smrti,osim što je obmana njegove rodbine.45

43 Na istom mjestu.44 EŽ, nav. dj., br. 65.

EEG koji ne reagira jest znak nepovratnosti kortikalnih funkcija nakon što je takvo stanje neko vrijeme potrajalo. Uz taj znak treba istodobno promatrati i druge parametre što smo ih već naveli s obzirom na smrt čitava encefalusa. Međutim, pojam terapeutske upornosti, koji katkada izgleda namjerno dramatiziran, ostvaruje se ne samo kad se primjena tehničkih sredstava vrši na već praktički mrtvom čovjeku, dakle nakon "moždane smrti", nego također kad se intervent medicinske ili kirurške terapije (izuzev onih redovnih) vrši na "nerazmjeran" način s učincima koji se mogu predvidjeti.

Treba priznati da postoje, bez obzira na ove indicije koje idu do u detalje, slučajevi ne samo duboke i nepovratne kome, nego također produžene kome: bolesnik i dalje ostaje u komi također sa samo redovnim kurama. Bilo je slučajeva kad je takvo nepovratno komatozno stanje sa čisto biološkim životom trajalo nekoliko mjeseci ili godina (vegetativno stanje). Takva je možda bila situacija Karen Ann Quinlan, mlade Amerikanke o čemu se dugo pisalo. Sličan je slučaj djevojčice Nancy B. Cruzan koja je u vegetativnom stanju hranjena 8 godina pomoću gastrostomije; nakon raznih sudskih presuda donesena je odluka o prestanku takvog hranjenja – proglašujući njezinu smrt nakon desetak dana - u pretpostavci, na temelju svjedočanstava, da je to njezina volja.46 Pita se: je li riječ o istinskom životu, kad je gotovo sigurna nepovratnost kome, stanja besvijesti i odsutnost života relacije, pa i kad neke vitalne funkcije nisu još prestale bez obzira što EEG ne reagira već nekoliko sati? Dokument francuskih biskupa potvrđuje da se ne bi trebalo govoriti o eutanaziji, kad bi se učinio potpuni prestanak liječenja u sigurnim slučajevima kome "depassé" (str. 741.), jer se ne bi radilo o sudjelovanju nego o konstataciji smrti.47 Isti dokument međutim tvrdi da se radi o teoretskom problemu, jer liječnicima je teško utvrditi, pa i nakon nekoliko tjedana, nepovratnost kome, a onda i nepovratnost svjesnih i relacijskih funkcija. Prema tome, u praksi nam se čini teško opravdavajućim odbijanje redovne kure, također u uistinu žalosnim slučajevima. Treba imati na umu da je jedino egzistencijalan i osoban čin koji podupire u čovjeku vegetativni, osjećajni i relacijski život; stoga nam se ne čini da se može uvesti razlika između "ljudskog života", shvaćenog kao biološki, i "osobnog života" shvaćenog kao relacijski.

4.5 Uporaba analgetika

Ovaj vid dijelom spada u okvir ublažujućih kura, o kojima smo upravo govorili, ali postoje neki specifični vidovi o kojima treba razmišljati. Problem je napose imao rješenje moralnog tipa u učenju Pia XII, koje je bitno potvrđeno u Deklaraciji sv. Kongregacije o eutanaziji: dopuštena je uporaba analgetika, također kad to može uključivati rizik skraćivanja života, pod uvjetom da nema drugog načina za olakšanje boli; također je dopuštena uporaba analgetika koji oduzimaju uporabu svijesti, pod uvjetom da je pacijent imao vremena ispuniti svoje vjerske i moralne dužnosti, prema sebi, obitelji i društvu; stoga, "nije dopušteno onoga koji umire lišiti svijesti o samome sebi bez teškog motiva".

Zadnja vrlo važna opaska, što je donosi isti Dokument, jest insistiranje na pristanku pacijenta: on bi mogao zakonski odbiti, u potpunosti ili djelomično, uporabu analgetika da bi mogao vlastitoj boli dati viši smisao "sudjelovanja u Kristovoj muci" i u "sjedinjenju s otkupiteljskom žrtvom koju je Krist prinio u poslušnosti volji Očevoj".48

45 Tajništvo Francuske biskupske konferencije, Problemi etici..., nav. dj., 42-44.46 Usp. A. PUCA, Il caso di Nancy Beth Cruzan, u: MeM 5 (1992), 911-932.47 Tajništvo Francuske biskupske konferencije, Problemi etici..., nav. dj., 43-44.48 ZBOR ZA NAUK VJERE, Dishiarazione su L'eutanasia, br. 3; PIO XII, Risposta ai quesiti del IX

Congresso della Società Italiana di Anestesiologia (24.2.1957), u: Discorsi e Radiomessaggi, XVIII, Città del

Potrebno je pridodati da se ovaj problem, s obzirom na posljedice do kojih dolazi uporabom analgetika, danas doživljava s manje dramatičnosti, jer je znanost, posebice s obzirom na kuru raka, napravila znatne pomake i već se pružaju protubolne terapije koje ograničavaju i poništavaju takve posljedice, osobito gubitak svijesti. S druge strane mora se izbjeći da se s velikim dozama analgetika (opijum) namjerno vrši, kriomice, istinska eutanazija. Stoga doza analgetika mora biti razmjerna boli.49

4.6 Istina umirućim

O ovom problemu ne govori se izričito u Deklaraciji koju komentiramo, nego se, implicitno, pretpostavlja u tom i u drugim dokumentima Učiteljstva, kad god se govori o potrebi pristanka: taj pristanak uključuje informaciju o njegovom stvarnom stanju. Problem je još izričitije postavljen u dokumentu Sekretarijata francuskih biskupa i u Deklaraciji njemačkog episkopata (20. studenog 1978)50; uostalom, on je opširno obrađen u okviru medicinske etike.

Moralni kriteriji mogu se ukratko iznijeti na ovaj način:

a) Istina ostaje temeljni kriterij za objektivnu stvarnost nekog moralnog čina: stoga je potrebno izbjegavati sustavnu primjenu u lažnome ponašanju sa strane roditelja i liječnika; sustavna laž nije korisna pacijentu, koji ima pravo na informaciju i na pripravu za dostojnu smrt; može postati nekorisno i kontraproduktivno kad laž – slučaj nije rijedak – pacijent otkrije. Literatura potvrđuje da je istina, kad je u pravi čas ponuđena i prihvaćena, izazvala pozitivnu reakciju kako na psihologiju i duhovnost pacijenta tako i na obitelj.51

Uostalom pravo na informaciju je sadržano u svim listama o pravima bolesnika, a tiče se, makar uz neke uvjete, i umirućega.52

b) Takvu informaciju, kad se radi o teškom ili umirućem bolesniku, treba pružiti u okviru šire i međuosobne "ljudske komunikacije", koja se ne ograničuje na davanje podataka o dijagnozi i prognozi bolesti. Prije svega treba saslušati bolesnika i može se, samo postupno, govoriti bolesniku o težini bolesti. Onaj tko je bolestan – osobito umirući – traži solidarnost od onoga koji mu pomaže i da ga ne ostavlja samoga, traži mogućnost komuniciranja, osjećaj zajedništva.

c) Ako se laž ne smije uzimati kao način ponašanja i ako priopćenje istine ostaje cilj kojem treba težiti, potrebno je ipak podsjetiti da istina koju treba priopćiti mora biti prilagođena sposobnosti subjekta da je prihvati. Stoga je potrebno pripremiti prikladno stanje duha, treba poznavati različite psihološke faze umirućega (osobito onoga koji boluje od raka) kako ne bi bile otežane depresivne faze; također je potrebno poštivati postupnost i znati se eventualno zaustaviti u pravom trenutku. Nikada se ne treba prestati nadati, jer u stvarnosti u medicini ne postoje apsolutna predviđanja.

Vaticano 1969, 777-799.49 A. G. SPAGNOLO, Ai confini tra atteggiamento eutanasico e terapia palliativa, u: Quaderni di cure

palliative 1 (1994), 49-51.50 Usp. S. SPINSANTI, Umanizzare la malattia..., nav. dj., 59-69 i 94-96.51 R. ZORZA – V. ZORZA, Un modo di morire, Roma 1983.52 R. ZIGLIOLI, I diritti del malato, u: AeC 109 (1983), 481-498.

d) Vodeći računa o prethodnim metodološkim normama, ipak smo mišljenja da se treba poštivati obvezu neskrivanja težine situacije u njezinoj biti, osobito kad pacijent ima dužnost suočiti se, prije smrti, s važnim odlukama i ima, kao i svatko od nas, dužnost-pravo da se pripremi za dobru smrt.

5. Analiza nekih deontoloških i juridičkih tekstova

Budući da je polazište liječnika u njegovom ponašanju bilo vlastita moralna savjest, za koju se pretpostavlja da je dobro informirana, bilo deontološki kodeks i linije-vodilje (internacionalne, nacionalne), čini nam se potrebnim ispitati pojedine tekstove s moralnog stajališta. A to će opet poslužiti da se pruže daljnja razjašnjenja s obzirom na temu same eutanazije.

Poznato je da kodeksi i linije-vodilje nose na sebi trag kulturalnih rasprava i po svojoj naravi sugeriraju opću liniju ponašanja, koja ne može predvidjeti sve pojedinačne slučajeve; stoga zadnja instancija odluke ostaje savjest moralno oblikovana i informirana.53

5.1 Preporuka Vijeća Europe

Započinjemo s analiziranjem Preporuke br. 779/1976. Skupštine Vijeća Europe o pravima bolesnih i umirućih.

U prvih šest članaka, nakon što se podsjetilo na motive koji su natjerali Skupštinu na donošenje Preporuke, izlažu se prava bolesnika: pravo na poštivanje volje pacijenata oko načina postupanja; pravo na dostojanstvo i integritet, pravo na informacije, pravo na prikladne kure, pravo da uzalud ne pati.

Članak 7 isključuje aktivnu eutanaziju ovim riječima: "Liječnik se mora zauzeti oko ublažavanja trpljenja i nema pravo, ni u slučajevima koji se čine izgubljenima, namjerno ubrzati proces prirodne smrti"; ipak se želi podvući da "produženje života s umjetnim sredstvima ovisi u velikoj mjeri o čimbenicima kao što je raspoloživa oprema i da se medicinski djelatnici u bolnicama, u kojima tehnički uređaji omogućuju produženje života na duže vrijeme, nalaze često u delikatnoj poziciji oko nastavka postupka kad je prestanak svih cerebralnih funkcija nepovrativ" (član 8), a također se želi istaći da "liječnici moraju djelovati u skladu sa znanošću i dopuštenim medicinskim iskustvom, i da nijedan drugi liječnik ili član medicinske profesije ne bi smio biti prisiljen da djeluje protiv svoje savjesti poštujući pravo bolesnika da ne trpi uzalud" (čl. 9).

Posve je jasno kako u tim člancima Preporuka iznosi premise činjeničnog stanja (kad je prestanak cerebralnih funkcija neke osobe nepovrativ: slučaj je nepovratne kome) i pravnog stanja, nadležnosti (liječnik ne smije biti prisiljen djelovati protiv savjesti kad namjerava štititi pravo bolesnika da ne pati uzalud), da bi prihvatila one instancije obustavljanja postupaka koji su precizirani u slijedećem članku, točka 1, u kojoj stoji: "skupština predlaže Komitetu ministara da pozove vlade država članica:

53 Za studiranje ovih tekstova usp. S. LENER, Su diritto dei malati e moribondi:è lecita l'eutanasia?, u: CC 2 (1976), 217-232; G. GIUSTI, L'eutanaasia, diritto di vivere, diritto di morire, Padova 1982; L. CICCONE, Non Uccidere. Questioni di morale della vita fisica, I, Milano 1984, 257-294; A. BOMPIANI, Eutanasia e diritti del malato in fase terminale, u: Presenza Pastorale, 5-6 (1985), 76-119.

a) Da preuzmu sve potrebne mjere, osobito što se tiče izobrazbe liječnika i organizacije medicinskog služenja, da bi se svim bolesnicima hospitaliziranim i njegovanim kod kuće olakšalo u njihovim trpljenjima koliko to aktualno znanje medicine dopušta;

b) Da skrenu pozornost liječnicima na činjenicu da bolesnici imaju pravo, ako to traže, biti potpuno informirani o svojoj bolesti i o predviđenom postupku, te da u trenutku prihvata u bolnicu budu informirani o pravilniku funkcionalnosti i medicinskoj opskrbljenosti bolnice i pobrinuti se da svi bolesnici imaju mogućnost da se psihološki pripreme za smrt i da predvide potrebnu pomoć za takav završetak".

Donosimo tekst koji predstavlja temelj diskusije i problema, u kojem se u točci 2 poziv vladama izlaže tako da pojedine države budu zadužene da "formiraju nacionalne komisije, sastavljene od predstavnika liječnika, pravnika, moralnih teologa, psihologa i sociologa, da zajednički izrade etičke norme za odnos prema umirućima, da odrede medicinska načela o korištenju posebnih mjera s obzirom na produženje života, i da između ostalog ispitaju situacije u kojima bi se mogli naći članovi medicinske profesije – na primjer u mogućnosti sankcija propisanih od civilnog i kaznenog prava – kad su odbili poduzeti umjetne mjere za produženje procesa smrti, na bolesnicima za koje je agonija već počela i život ne može biti spašen u trenutnom stanju medicine, ili kad su umiješani poduzimajući određene mjere prije svega da bi umanjili trpljenja takvih bolesnika i kad imaju sekundarni učinak na proces smrti, i da ispituju problem tumačenja napisanih od pravno sposobnih osoba, ovlašćujući liječnike da odbiju mjere produžetka života, osobito u slučaju nepovratnog prestanka cerebralnih funkcija".

Ostatak članka (točke 3 i 4) odnosi se na institucije nacionalnih komisija kojima je povjereno da ispitaju žalbe protiv liječnika i da se Vijeću Europe iznesu rezultati analiza i zaključci spomenutih komisija.

U zaključku Dokumenta ističe se problematika koja je izazvana načelom tzv. living will pacijenta koji ograničava liječnički čin da pomogne umirućem.

5.2 Načela europske medicinske etike

Ovaj je dokument prihvaćen u Parizu na Međunarodnoj konferenciji liječnika (6. siječnja 1987)54, modificirajući prethodni tekst iz Bruxella pod naslovom Europski vodič medicinske etike. Načela broje 37 članaka kojima se iznose deontološke smjernice za liječnike Evropske zajednice o profesionalnoj tajni, presađivanju organa, ljudskoj reprodukciji, pobačaju i prigovoru savjesti, pokusima na ljudima, pomoći umirućima i sl.

Najveću pozornost privukao je čl. 12 koji se mnogima učinio otvaranjem vrata eutanaziji netočno nazvanoj "pasivna". On glasi: “Ista uključuje u svakoj okolnosti trajno poštivanje života, moralne autonomije i izbor pacijenta. Ipak, liječnik se može, u svakom slučaju neizlječive i smrtne bolesti, ograničiti na ublažavanje fizičkih i moralnih patnji pacijenta, pružajući mu prikladne tretmane i održavajući u mogućoj mjeri kvalitetu života koji se gasi.

Obavezno je biti na pomoći umirućem sve do kraja i djelovati tako da mu se omogući očuvanje njegova dostojanstva."

54 Konferencija liječnika Evropske zajednice, Principi di Etica Medica Europea, 6.1.1987, u: Il Medico d'Italia, 13. veljače 1987, 7.

U tekstu se ne nalazi riječ "pasivna eutanazija", a načelo "poštovanje života u svim okolnostima", dakle i onoj krajnjoj, ne daju povoda tumačenju u smislu ovlaštenja da se život prekine.

Dvojba se, međutim, odnosi na drugi dio prve rečenice i objašnjenje koje je sadržano u izlaganju koje slijedi. Dakle, radi se o obvezi koja se odnosi na liječnika, koji treba poštovati "moralnu autonomiju i slobodni izbor pacijenta" i nakon toga daje se samom liječniku pravo da ograniči vlastiti intervent, u završnoj fazi neizlječive bolesti, kako bi ublažio fizičke i moralne patnje pacijenta pomoću prikladnih intervenata. Dvojba je u ovome: obvezuje li se time liječnik na pratnju pacijenta u dostojnu smrt ili predstavlja put prihvaćanja pojma “pasivne” eutanazije s kojom se slaže i pacijent?

Ispitujući tekst i prianjajući uz literarni smisao teksta možemo izvući slijedeće zaključke:

a) Prva rečenica dvanaestog članka proklamira načelo koje ima snagu pretpostavke: “Medicina u sebi uključuje trajno poštovanje života, moralne autonomije i slobodnog izbora pacijenta u svim okolnostima.” Prvi članak rečenice, koji govori o "trajnom poštivanju života u svim okolnostima", možemo u potpunosti prihvatiti.

b) Drugi dio rečenice, prema našem mišljenju, nije potpun; istinit je ali nedostatan i nužno ga treba točnije označiti. Jasno je da se moralna autonomija i izbor pacijenta moraju poštivati, ali je jednako jasno da sam pacijent ima poštivati vlastiti život i moralnu autonomiju liječnika. Pacijent ne može nametnuti liječniku svoju želju, da naime liječnik uskrati pravu terapiju i tako ubrza smrt. Inače bi se uistinu radilo o tzv. pasivnoj eutanaziji.

Čini se da se iz rečenice koja slijedi ("ublažiti fizičke i moralne patnje pacijenta pružajući im prikladne tretmane i održavajući u mogućoj mjeri kvalitetu života koji se gasi... Obvezatno je biti na pomoći umirućem sve do kraja i djelovati tako da mu se omogući očuvanje njegova dostojanstva") ne može zaključiti pristajanje uz eutanaziju. Riječ je o završnoj fazi i nepovratnom razvitku bolesti i liječnik se ovlašćuje da ograniči svoj intervent na pokušaj da ublaži fizičke i moralne patnje s adekvatnim sredstvima: ti "prikladni tretmani" trebali bi podrazumijevati u sebi bilo dopušteno dokidanje bolova, bilo normalno liječenje, bilo ljudsku pomoć.

Da ne bi došlo do bilo kakvog nesporazuma, Plenarna skupština Trajnog komiteta liječnika pri Europskom ekonomskom vijeću prihvatila je, na zasjedanju u Berlinu (20.-21. studenog 1987), amandman na čl. 12: "Svaki čin kojemu je cilj izazvati namjernu smrt pacijenta suprotan je medicinskoj etici".55

5.3 Prijedlog Rezolucije europskog parlamenta

30. travnja 1991. godine Europskom parlamentu predstavljen je prijedlog Rezolucije od strane "Komisije za zaštitu ambijenta, javnog zdravstva i zaštite potrošača” oko pomaganja pacijentima u zadnjoj fazi prije smrti (relator je bio Leon Scwarztenberg). U tom prijedlogu izričito je zahtijevano (čl. 8.) da: "... svaki put kad bolesnik potpuno svjestan traži, uporno i trajno, da se prekine njegova egzistencija koja je po njemu već lišena svakog dostojanstva i liječnički kolegij, sastavljen po potrebi, ustanovi nemogućnost korištenja novih specifičnih kura, treba zahtjevu bolesnika izaći u susret...".

55 Usp. Il Medico d’Italia, 8.12. 1987.

Jasno je kako na deontološkoj razini takva točka prijedloga uključuje kao aktivnu eutanaziju u pravom i vlastitom smislu, a ne kao odbijanje terapeutske upornosti. To je u suprotnosti s "Načelima Europske medicinske etike" o kojima smo prethodno govorili i s mnogobrojnim kodeksima medicinske deontologije, kao i s pravima čovjeka i ustavima mnogih zemalja.

Stoga se projekt ne može prihvatiti kako se kasnije Europski parlament i očitovao. Neki nacionalni komiteti za bioetiku osudili su takvu preporuku.56

5.4 Inicijative za legalizaciju eutanazije

Promotrimo neke inicijative u mnogim državama koje su u stvari poticaj za ozakonjenje eutanazije.

U SAD Natural Death Act (zakon o prirodnoj smrti), najprije prihvaćen u Kaliforniji, a zatim i u drugim državama SAD-a u drugačijim oblicima, potječe iz 1976. Zakonska odluka ustvari priznaje svakoj odrasloj osobi pravo da prihvati ili odbije “terapije koje održavaju život” u krajnjem egzistencijalnom stanju.

Potrebno je da osoba svoju odluku (living will) potvrdi pismeno u prisutnosti dvojice svjedoka, koji s njom ne smiju biti vezani krvnim ili drugim srodstvom, niti nasljednici njegovih dobara, pa ni liječnik i njegov pomoćnik koji se za njega brinu, a ni kuća u kojoj se skrb odvija.57 Takva odluka neće se prihvatiti ako se otkrije da je bolesnica trudna odnosno bit će prihvaćena nakon pet godina.

Pod krajnjim egzistencijalnim stanjima misli se na završnu fazu u kojoj bi uporaba terapija odgodila smrt, ali ipak ne bi mogla povratiti život. Brigom za životno održanje shvaća se svako sredstvo ili liječnički intervent koji koristi mehaničke ili umjetne aparature, kako bi se poduprlo, obnovilo ili nadoknadilo prirodno životno djelovanje, a koje bi, ako su primjenjene, poslužilo samo odgađanju trenutka smrti. Pacijent mora primiti zlokobnu dijagnozu potpisanu od dvojice liječnika.

Na prvi pogled ovo se može usporediti s onim što govori Deklaracija Zbora za nauk vjero o eutanaziji kad kaže: "Uvijek je dopušteno ostati pri redovitim sredstvima što ih medicina može pružiti. Stoga se ne može nikome nametnuti dužnost da prihvati onaj tip skrbi, koji ipak, ukoliko je već u uporabi, još nije bez rizika ili je pretežak"; ili također u prethodnom odsjeku koji priznaje da je: "dopušteno obustaviti primjenu takvih sredstava (sredstva stavljena na raspolaganje naprednijoj medicini.), kad rezultati iznevjere nade koje su se u njih polagale. Ali kad se bude donosila opća odluka, morat će se voditi računa o pravednoj želji bolesnika i njegove rodbine, a ne samo o mišljenju uistinu kompetentnih liječnika".

"United States Catholic Health Association" također je već 1974. izdala dokument (Christian Affirmation of Life) koji je obuhvaćao i ovo priznanje: "Zahtijevam, ako je moguće, da i ja budem obaviješten obzirom na medicinske tokove koji bi mogli biti iskorišteni za produženje moga života, kad se smrt približava. Ako ne mogu imati udjela u

56 Nacionalni Odbor za Bioetiku, Parere del Comitato Nazionale per la Bioetica sulla proposta di risoluzione sull’assistenza ai pazienti terminali (6.9.1991).

57 A. BOMPIANI, Eutanasia e diritti del malato "in fase terminale". Considerazioni giuridiche, u: Presenza Pastorale 5/6 (1985).

odlukama koje se tiču moje budućnosti i nema razumne nade u moj oporavak zbog okolnosti fizičke ili mentalne invalidnosti, zahtijevam da se ne koriste izvanredna sredstva radi produženja moga života". Druge slične inicijative su nastale kasnije, kao prijedlog "životne oporuke" prijedlog biskupskog zbora za obranu života španjolske biskupske konferencije.58

Ipak o tijeku living will59 ostaju znatne dileme, prije svega o pravnoj i moralnoj valjanosti oporučne volje koja je unaprijed izrečena, izvan konkretnih okolnosti bolesti, o dobru, koje je život a ne neka stvar. Ostaje također u biti dilema o tumačenju u konkretnom slučaju onoga što se zove sredstva za životno održanje i određivanje uvjeta nepovratnosti: ali shvaćaju li se pod sredstvima za životno održanje također pomoć pri disanju, hranjenje, osobna higijena, hidracija? Jesu li to uistinu sredstva o kojima govori Deklaracija o eutanaziji ili izvanredna sredstva o kojima govori Christian Affirmation of Life? Osim toga, je li dopušteno “razriješiti” liječnika obveze njegove vlastite procjene pa i protiv volje pacijenta? Kako bi mogao, u tim okolnostima, liječnik ostati neovisan u svojoj savjesti i u svojstvu “zajmodavca intelektualnog djela” po kome je tu njegova inteligencija ona koja mora procijeniti prikladna sredstva kako bi pomogao bolesnika koji je pri kraju snage? Netko je zabilježio da living will polazi od pretpostavke da liječnik hoće po svaku cijenu i uvijek prakticirati herojska sredstva.

Nakon famoznog slučaja Nancy B. Crusan-a, koga smo već prije spominjali, u SAD-u je 1990. prošao zakon o samoodređenju pacijenta (Patient Self Determination Act) kojim se potiče uloga pacijenta oko relativnih odluka za vlastiti život prije svega u završnoj fazi bolesti.60 Ipak, "referendum" 1991. u državi Washington (D.C.), iako s neznatnom razlikom, dao je razloga onima koji su protiv legalizacije eutanazije.

6. Aktualna zakonodavna situacija u svijetu

Zakonodavna problematika oko eutanazije i tzv. "asistiranog samoubojstva" obogatila se u zadnje vrijeme inicijativama i proglasima različitog značenja. Osim Nizozemskog zakona, što je već spomenut, poznat je zakon što ga je potvrdio "Sjeverni teritorij" Australije, siječnja 1995. S imenom Rights of the Terminally Ill Act,taj je zakon, koji je stupio na snagu srpnja 1996, bio prvi zakon u svijetu, u našim danima, koji je odobravao eutanaziju, smatrajući je pravom građanina pod stanovitim uvjetima. Velika rasprava koja se podigla u Australiji u vezi s tim zakonom, dovela je do prihvaćanja jednog zakona federalnog obilježja koji je dokinuo onaj Teritorija Sjevera (glasan od Federalnog Senata 24. ožujka 1997).

26. lipnja 1997. Vrhovni sud Sjedinjenih Država izjasnio se o dvije odluke o toj materiji, donesene od Prizivnog suda Devetog i Drugog okruga. Oba ta suda bili su anulirali zakone koji su zabranjivali "asistirano samoubojstvo" u državama Washington i New York. Oba su proglasila tu zabranu neustavnom i zauzeli se da se građaninu prizna pravo da izabere način i mjesto vlastite smrti kao jedno od ustavnih prava. Najviši sud nacije, s

58 K. O’ROURKE, The christian affirmation of life, u: Hospital Progress, 55 (1974), 65-72. O ovom argumentu pogledaj npr., G. PERICO, Testamento biologico e malati terminali, u: AS 43/11 (1992), 677-692; Biskupska konferencija Pennsylvanije, Living Will and Proxy for Really Care Decisions, u: MeM 5 (1993), 989-999.

59 Usp. J. R. WERNOW, The Living Will, u: Ethics & Medicine, 10 (1994), 27-35.60 O temi životnog testamenta i o objašnjenju predmnijevane volje pacijenta pogledaj: A. G. SPAGNOLO, Il

bene del paziente e limiti dei testamenti di vita, u: OR, br. 138 od 17-18. lipnja 1996.

rijetkim glasom jednodušnosti (9 sudaca protiv 0) preokrenuo je te odluke, tumačeći da se ne može uključiti navodno pravo među prava koja priznaje Američki ustav, i da prema tome razne države imaju vlast regulirati zakonski materiju.

Danas više od 30 federalnih država smatra pomoć u samoubojstvu kao kriminalni delikt.61 Različiti su pokušaji da se izmjeni ta situacija od strane skupina i udruženja za eutanaziju. Nakon nekih pokušaja koji su propali, studenog 1994. prihvaćen je jedan zakon, u državi Oregon, koji je dopuštao "asistirano samoubojstvo" za bolesnike u krajnjoj fazi, pod vrlo strogim uvjetima (zabranjuje se na primjer pomaganje umiranja injekcijama, iako se zna da je metoda s pilulama nedjelotvorna u mnogim slučajevima). Zbog referenduma na kojem je potvrđen, jedan sudac kotarskog Suda države Oregon blokira zakon, smatrajući ga protivnim Američkom ustavu koji nalaže državama da štite sve građane, također bolesnike u krajnjoj fazi. Najviši sud odlučuje u listopadu 1997. da ne primi priziv protiv prihvaćenog zakona godine 1994, ostavljajući, u skladu sa svojom ondašnjom odlukom, da se o zakonima raspravlja i da ih se donosi u raznim državama. 27. listopada 1997, izglasan je drugi referendum o asistiranom samoubojstvu. Ovaj puta predložen je od protivnika eutanazije, tražeći da građani glasaju za zakon u tom smislu. 60% glasača izjasnilo se protiv, i na taj način zakon koji je prihvaćen referendumom 1994. otišao je sa središta pozornosti.

Veliko iznenađenje je izazvala, konačno, odluka Ustavnog suda Kolumbije, koji je 20. svibnja 1997 odobrio eutanaziju za osobe koje se nalaze u konačnoj fazi ako dadnu svoj pristanak. Još se moraju ispitati primjene i posljedice takve izreke, donesene prije istinske rasprave o toj temi u toj Latino-američkoj državi.

7. Eutanazija i samoubojstvo

Nismo željeli opširno obrađivati temu samoubojstva, jer u medicinsku praksu ulazi samo obvezom liječenja nakon pokušanih samoubojstava i utvrđivanjem smrtnog razloga. Tema posebnije spada na moralne vidove društvenog i psihijatrijskog života, čemu se treba posvetiti opširnija i odgovarajuća pozornost.62

Željeli bismo jednostavno jasno reći da s objektivnog moralnog motrišta samoubojstvo treba osuditi jer je protivno nepovredivosti života, dostojanstvu osobe kao i poštivanju Boga jedinog Gospodara života i smrti. Postoji međutim složen i delikatan problem vrednovanja, kakav je stvarno stupanj odgovornosti subjekta i kolika je odgovornost, naprotiv, društva i ideološkog ili kulturalnog ili familijarnog ambijenta u kojem ono nastaje. Definirati ga "posljednja sloboda života" znači smjestiti samoubojstvo u onu ideologiju slobode bez odgovornosti i izvrtanja vrednota (sloboda-život) koja ujedno podupire kampanje u korist ozakonjenja eutanazije i poticanja na samoubojstvo.

Potpun studij fenomena s povijesnog, sociološkog u kulturalnog motrišta ne može se ovdje izložiti, gdje se govori samo o glavnim problemima koji se tiču odgovornosti liječnika. Moralno-deontološki problem liječnika pod vidom izravnog sudjelovanja, očitovao bi se naprosto u eventualnom propisivanju i davanju lijekova samoubojici koji ih traži. A taj vid tiče se također farmaceuta kad se lijek po svom sastavu i kvaliteti može označiti kao praksa samoubojstva.

61 Usp. R. L. WORSNOP, Assisted Suicide Controversy, u: CQ Researcher 5/17 (1995), 393-416.62 Usp. G. MASI, Suicidio, u: Enciclopedia Filosofica, VIII, Roma 19792, coll. 26-28; E. DURKHEIM, Il

suicidio. Studio di sociologia, Milano 1987; VIŠE AUTORA, Il suicidio: follia o delirio di libertà, Cinisello Balsamo 1989.