Odsjek za povijestFilozofski fakultetZagreb

VELIKI SEMINAR IZ KOLEGIJA «SVJETSKA POVIJEST 20. STOLJEĆA»

BITKA ZA BRITANIJU

Student: Mentor:Dario Kovač Prof.dr.sc. Tvrtko JakovinaPovijest-geografija, 4.god.1.rujna 2008. god.

SADRŽAJ

1. UVOD……………………………………………………...……. 3

2. PRIPREME ZARAĆENIH STRANA ZA SUKOB………...……4

2.1. PRIPREMA NIJEMACA ZA NAPAD………………...……4

2.2. ORGANIZACIJA OBRANE BRITANACA………...……...6

3. POČETAK BITKE – FAZA 1…………………………...……...11

4. « PORAST PRITISKA » – FAZA 2………………………...…..13

5. « THE BLITZ » – FAZA 3……………………………...……....16

6. KRAJ BITKE – FAZA 4………………………………...……...19

7. ZRAKOPLOVSTVO BITKE ZA BRITANIJU…………….…..22

7.1. THE ROYAL AIR FORCE………………………………...22

7.2. LUFTWAFFE………………………………………………23

8. ZAPOVJEDNICI………………………………………………..25

9. ZAKLJUČAK…………………………………………………...28

10. LITERATURA………………………………………………….29

2

1. UVOD

(…) « Bitka za Francusku je gotova. Očekujem da bitka za Britaniju upravo počne. (…) Sav

bijes i moć neprijatelja moraju se vrlo brzo okrenuti na nas. Hitler zna da nas mora, na ovom

otoku, slomiti ili izgubiti rat. Ako mu se odupremo, cijela Europa može biti slobodna. Ali, ako

padnemo, tada će cijeli svijet, uključujući SAD, uključujući sve što znamo i za što brinemo,

potonuti u ponor novog srednjovjekovnog mraka. Stoga se pripremimo na naše dužnosti na

takav način da, ako britanski imperij i Commonwealth budu trajali tisuću godina, ljudi mogu

reći: "To je bio njihov najljepši trenutak." »1.

Ovim je riječima Churchill opisao stanje u Europi sredinom 1940. godine. I opisao ga je

na jedan vrlo dobar i, za Britance, vrlo nadahnjujući način. Jer bez sumnje, zračna bitka za

Britaniju predstavljala je jednu od najvećih bitaka i najvećih zračnih kampanja u II svjetskom

ratu. O tom razdoblju britanske ali i svjetske povijesti napisane su mnoge knjige i studije, a

neke kontroverze ostaju i dalje otvorene. Neke od najzanimljivijih su to da li bi britanske

Kraljevske zračne snage2 preživjele da su u rujnu 1940. godine njemačke Zračne snage3

nastavile s napadima na zračne baze, radarske postaje i tvornice aviona. Također, pitanje

postavljaju i neke ocjene da je ta bitka predstavljala točku prekretnicu u II svjetskom ratu, no i

ta ocjena se teško može prihvatiti. Što bi bilo da je Britanija godinu dana kasnije izgubila

Bitku za Atlantik? U tom slučaju , unatoč pobjedi u Bitki za Britaniju, Britanci bi bili

prisiljeni na predaju prije nego što bi im SAD bile sposobne pružiti pomoć. Postoje još

mnoge kontroverze koje su i danas predmet spora između povjesničara ali i avionskih

entuzijasta. Čak je i vremenski raspon trajanja bitke predmet rasprave4.

Bez obzira na mnoga, još uvijek otvorena, pitanja povezana s Bitkom za Britaniju, jedna

teza ostaje neosporna; to je bio prvi sukob u II svjetskom ratu u kojem je nacistička Njemačka

pretrpjela poraz, ali i prvi sukob u povijesti koji se vodio isključivo u zraku.

Da bi se u potpunosti razumjela zbivanja tijekom Bitke za Britaniju, potrebno je poznavati i

pozadinu tog sukoba; prije svega planove i pripreme oba protivnika, sam tijek bitke, i na kraju

sredstva kojima su raspolagali i način na koje su ih primjenjivali, te, naravno, i same aktere

bitke i zapovjednike.

1 Izvadci iz govora premijera Winstona Churchilla « Their finest hour », održanog u Donjem domu britanskog parlamenta, 18. lipnja 1940. godine.2 Royal Air Forces ( RAF ).3 Luftwaffe.4 Službeno trajanje bitke bilo je od 10. srpnja do 31. listopada 1940. godine.

3

2. PRIPREMA ZARAĆENIH STRANA ZA SUKOB

Razvoj situacije je išao kao od šale u Hitlerovu korist, a u Berlinu se sve činilo gotovo

nevjerojatno. Stari neprijatelj, Francuska, pao je pod naletom njemačkih kopnenih i zračnih

snaga ( tzv. Ratnog stroja5). Belgija i Nizozemska tek su bile pregažene, Danska okupirana, a

Norveška poražena u kratkoj i žestokoj borbi. Na istoku je prije manje od godinu dana

njemačka vojska uspostavila pojas između Berlina i Moskve i osvojila Poljsku u svega

nekoliko dana. I sada, početkom ljeta 1940. godine, Nijemci su s razlogom mogli očekivati da

će Britanija zatražiti mir pod uvjetima koje će diktirati Berlin.

Ali, između Hitlera i njegovih ambicija za Njemačku stajalo je ratno zrakoplovstvo Velike

Britanije6. Na iznenađenje Nijemaca, Britanci su se i dalje borili, samo mjesec dana nakon što

su pobjegli s kontinenta na Otok i ostavili za sobom svu ratnu opremu i materijal, te se sada

pripremaju za obranu od invazije Wermachta.

U očima Nijemaca to se činilo kao beznadno i samoubilačko produžavanje rata.

2.1. PRIPREMA NIJEMACA ZA NAPAD

Stvari su za njemačko zapovjedništvo bile vrlo jasne; ono što je ostalo od RAF-a bilo je

potisnuto i malobrojno, a bez zaštite iz zraka, čak ni snažna britanska mornarica ne može

spasiti Britaniju od blokade ili invazije. Na kopnu će nezaštićeni ostati gradovi i industrijski

pogoni i biti će laka meta Luftwaffeu. Daljnja borba biti će uzaludna i nakon nekoliko dana

rat će završiti predajom Britanaca.

Svi su u Njemačkoj bili uvjereni u takav scenarij, osim jednog čovjeka, Adolfa Hitlera.

Naime, njega su jedinog zabrinjavali Britanija i RAF, jer ih je iznimno cijenio kao narod i

«rasu»7. Možda baš zato Hitlera nije ni iznenađivalo to što su javni pregovori o miru iz lipnja

1940. godine propali, te je 2. srpnja naredio da se pripreme planovi za invaziju na Britaniju.

5 Wermacht .6 Točnije, ono što je od RAF-a ostalo nakon pada Francuske i evakuacije britanske vojske iz Dunkerquea .7 Opisao ih je u svojoj knjizi Mein Kampf kao vrlo žilav i uporan narod ( više o tom pogledu na Britance u poglavlju «Zaključak» ).

4

Tim potezom je suzbio vlastite sumnje, ali i dopustio da ga zanesu najnoviji podaci o uspjehu

Luftwaffea, koje mu je redovito predočavao jedan od njegovih najužih suradnika Hermann

Göring8.

Naime, Göring je uvjeravao Hitlera da njegov Luftwaffe može izboriti pobjedu nad obranom

britanskih lovaca za nekoliko dana. Sigurno su Hitleru više godila ta optimistična predviđanja

od upozorenja mornarice9, te pošto je već razmišljao o osvajanju Sovjetskog Saveza idućeg

proljeća, Hitlera je sve više privlačio Göringov odlučni udarac na Britaniju.

Göring se, pak, toliko pouzdao u sposobnost Luftwaffea da sam obavi zadatak, da se uopće

nije zanimao za invaziju koju su planirale kopnena vojska i mornarica.

Ponukan samopouzdanjem svojih suradnika, Hitler izdaje direktivu za pripremanje invazije na

Britaniju pod tajnim kodom – operacija « Seelöwe »10.

Luftwaffe je za tu akciju bio raspoređen u tri velike flote ( Slika 1. ):

• Luftflotte 5 bila je smještena u Norveškoj, sa zapovjedništvom u Stavangeru

• Luftflotte 2 bila je smještena u sjevernom djelu Francuske, Belgiji i Nizozemskoj, sa

zapovjedništvom u Bruxellesu

• Luftflotte 3 bila je smještena u ostatku Francuske sa zapovjedništvom u Parizu

Sl. 1. Prostorni razmještaj Luftwaffea

u Bitki za Britaniju11.

8 Hermann Göring ja bio maršal Reicha i glavni zapovjednik Luftwaffea (više o njemu u poglavlju «Zapovjednici» ).9 Upozorenja sa stajališta mornarica protiv invazije redovito je iznosio iskusni admiral Raeder.10 Morski lav.11 Izvor: www.raf.mod.uk

5

Te su zračne flote brojile više od tri tisuće bombardera i lovaca što je , po mišljenju Nijemaca,

bila dovoljno velika snaga da se isključi zračna obrana Britanaca u četiri dana i okonča rat za

isto toliko tjedana.

Nedugo nakon naredbe da se izradi operacija « Seelöwe », Hitler 16. srpnja 1940. izdaje

« Direktivu 16 » u kojoj traži podrobnu izradu plana invazije na Britaniju. Objasnio je da ga je

na to navelo Britansko vodstvo, koje, bez obzira na svoju «beznadnu vojnu situaciju», kako je

Hitler napomenuo, još uvijek ne pokazuje nikakvu volju za pregovorima ili eventualnom

predajom.

Svoju uvjerenost u brzu pobjedu javno iznose svi generali; tako general Rommel iz Francuske

piše svojoj ženi: «Po mojoj procjeni, rat ćemo dobiti za četrnaest dana. Krasno vrijeme – u

svakom slučaju, suviše sunca.»12.

2.2 ORGANIZACIJA OBRANE BRITANACA

Britanci su se, prije svega nalazili u nezavidnoj situaciji, no, možda im je najveće

samopouzdanje i davala ta njemačka uvjerenost u brzu pobjedu i bahatost nekih generala.

Hitler se je 19. srpnja 1940. obratio svijetu i iznio nekoliko zanimljivih misli, koji su

zasigurno utjecali na Britance: « U ovom času osjećam da mi je dužnost pred vlastitom

savješću da još jedanput apeliram na razboritost i zdrav razum, na Veliku Britaniju kao i na

druge. Smatram da sam u položaju koji mi omogućuje da uputim taj apel, jer ja nisam

pobijeđeni koji traži milost, nego pobjednik koji govori u ime razboritosti. Ja ne vidim razloga

zašto bi se ovaj rat morao nastaviti. Boli me kad pomislim na žrtve koje će on zahtijevati. Ja

bih želio da ih izbjegnem i za svoj vlastiti narod. (…) Vjerojatno će gospodin Churchill opet

olako prijeći preko te moje izjave i reći da je ona samo znak straha. (…) U tom slučaju ja sam

olakšao svoju savjest s obzirom na ono što slijedi. (…) Gospodin Churchill bi mi trebao

barem jednom povjerovati kad kažem da će jedan veliki imperij biti uništen – jedan imperij

koji nikada nisam namjeravao uništiti, niti mu čak nanijeti ikakvo zlo. Ja sam, međutim,

svjestan da ta borba, ako se nastavi, može završiti samo potpunim uništenjem jednoga ili

drugoga od dva protivnika. Gospodin Churchill može vjerovati da će to biti Njemačka. Ja

znam da će to biti Britanija. »

12 Jedan od vjerodostojnih dokaza njemačke opuštenosti uoči Bitke za Britaniju. Također je i propaganda dobro izvršavala svoju zadaću; tako su njemačke večernje novine «Nachtausgabe» redovito pisale o uzaludnom otporu Britanaca te jedan naslov glasi: «Postoji samo neznatna mogućnost da će Engleska pružiti bilo kakav vojni otpor».

6

U Londonu se Churchill s prezirom odnosio prema apelu Adolfa Hitlera i nipošto nije

razmišljao o predaji.

No, unatoč tolikoj prijetnji koja je bila nad Britanijom, neki britanski političari su još uvijek

bili uvjereni da do sukoba neće doći i nisu se pripremali za rat. S takvim ljudima je najveću

bitku vodio Sir Hugh Dowding13. Dok se trudio Britaniju pripremiti za neprijateljski napad,

Dowdingu nikad nije odobravano dovoljno novaca.

Zrakoplovi «Spitfire» i «Hurricane», lovci, koji će se kasnije pokazati kao bitna karika u

obrani, vrlo su se sporo proizvodili, a jedan od najvećih problema bio je i kroničan nedostatak

pilota. Ironično, to je dobrim dijelom bila krivnja RAF-a; iznimno visoki predratni

standardi prijama pilota lovaca stvorili su malobrojnu elitu pilota, te tako ne i pričuvu

pilota sposobnu da brzo nadoknadi neizbježne gubitke u borbi.

RAF ja bio podijeljen u četiri zapovjedništva; Lovačko zapovjedništvo (Fighter Command),

Bombardersko zapovjedništvo (Bomber Command), Obalno zapovjedništvo (Coastal

Command) i Zapovjedništvo za obučavanje (Training Command).

Na vrhovne položaje tih zapovjedništva, Dowding je postavljao iskusne ljude i svoje prijatelje

iz I svjetskog rata, no ni to nije spriječilo svađe i nesuglasice koje su među njima nastajale.

Dowding je, kao zapovjednik Lovačkog zapovjedništva, tražio više novca i više ulaganja baš

u to zapovjedništvo, čemu su se protivili u ostalim zapovjedništvima, prvenstveno u

Bombarderskom.

Jedan od najvećih Dowdingovih poteza bila je i reorganizacija Lovačkog zapovjedništva,

koje je bilo podijelilo u nekoliko skupina i bilo je zaduženo za nabavu novih lovaca,

razvijanje komunikacijske mreže koja će povezivati zračne baze, postaje Motrilačkog

korpusa14, te novi uređaj koji se pokazao kao presudni – radar (radio direction and ranging).

Za taj novi pronalazak nije bio uskraćivan novac i odmah se pokazalo da će biti od velike

pomoći.

Komunikacijska mreža u suradnji s Motrilačkim korpusom i radarskim postajama, mogli su

uočiti formiranje njemačkih aviona za napad još dok su bili na području Francuske.

Naime, taj sustav se je sastojao od više lokalnih centara, koji bi brzo djelovali kada bi se

uvidjela nadolazeća opasnost. Kada bi radar ili Motrilački korpus prepoznao neprijateljske

zrakoplove, ta bi informacija brzo stigla u Glavni stožer (Shema 1.).

13 Vrhovni maršal zrakoplovstva, od 1936. i vrhovni zapovjednik britanskog Lovačkog zapovjedništva (više o njemu u poglavlju «Zapovjednici»).14 Na kraju se pokazalo da je Motrilački korpus (Observe Corps), uz radar, imao jednu od najvećih uloga u obrani Britanije.

7

Shema 1. Prikaz sustava za otkrivanje neprijateljskog zrakoplovstva15.

Lakšoj organizaciji obrane pridonijelo je i to što je Lovačko zapovjedništvo bilo podijeljeno u

četiri grupe (Slika 2.):

• 13. grupa se nalazila u sjevernoj Engleskoj i Škotskoj

• 12. grupa se nalazila u Midlandsu i Walesu

• 10. grupa se nalazila u jugozapadnoj Engleskoj

• 11. grupa se nalazila u jugoistočnoj Engleskoj i Londonu

Sl. 2. Podjela obrane po grupama16.

15 Izvor: www.raf.mod.uk16 Izvor: www.fortunecity.com

8

Najveći pritisak je bio na 11. grupi, koja je bila najbliža Njemačkom području te najbliže

području planirane invazije.

Govoreći o činiocima koji su presudno utjecali na ishod Bitke za Britaniju, treba

spomenuti još jednog čovjeka – Lorda Beaverbrooka17.

Njegovom zaslugom, Lovačko zapovjedništvo je uvijek imalo na raspolaganju dovoljan broj

novoproizvedenih i popravljenih lovaca, iako je od svog postavljanja na taj položaj imao vrlo

malo vremena za uspostavu novog sustava proizvodnje.

Lord Beaverbrook se u potpunosti slagao s Dowdingom da prioritet proizvodnje treba dati

lovcima, a ne bombarderima, čime je i on razbjesnio Bombardersko zapovjedništvo.

Nizom odlučnih mjera, Beaverbrook je u kratkom roku uspio osigurati dovoljno lovaca unatoč

svim problemima u proizvodnji i njemačkim napadima na proizvodne pogone. Tako je

Lovačko zapovjedništvo od lipnja do listopada 1940. imalo vrlo dobru opskrbu Spitfireima i

Hurricaneima što je uvelike osiguralo bolju obranu.

Pošto je bio i vlasnik lista « Daily Express », Beaverbrook je i tim putem upućivao razne

apele Britancima. Tako je ostao i zapamćen po izjavi, tj. apelu «Ženama Britanije»:

« Dajte nam svoj aluminij… mi ćemo zdjele i lonce pretvoriti u Spitfiree, Hurricane,

Blanheime i Wellingtone. Stoga tražim da svatko tko ima zdjele i lonce, vješalice za kapute,

kalupe za cipele…izrađene djelomično ili potpuno od aluminija, odmah preda te stvari

mjesnom štabu Ženske dobrovoljačke službe18 ». Prava vrijednost ovih izjava nije bila toliko u

«brdima lonaca» što bi ih žene skupile, nego u velikom djelovanju na moral građana.

Smatra se da su omjeri u avijaciji na početku bitke bili oko 3 : 1 u korist Nijemaca, jer su

Britanci, u početku imali oko tisuću Spitfirea i Hurricanea, raspoređenih u trideset i devet

eskadrila. Zaslugom Lorda Beaverbrooka, ali i dolaskom pilota iz raznih dijelova svijeta19

(mala ali učinkovita pomoć), te vrlo funkcionalnim sustavom obrane, Britanija je uspjela

smanjiti taj negativni omjer.

Dobra organizacija britanske obrane vidljiva je i u sustavu protuzračne obrane,

raspoređene na vanjskim rubovima tih obrambenih sustava.

Britanci su također upotrebljavali i velike balone, za obranu od bombardera. Naime, ta brana

napravljena od balona, prisiljavala je njemačke bombardere da lete na većim visinama, s kojih

je preciznost bombardiranja bila uvelike smanjena (Shema 2.).

17 Lord Beaverbrook je bio postavljen na mjesto Ministra za proizvodnju aviona 10. svibnja 1940. godine.18 Udruga WAAF.19 Svi prvoklasni piloti iz SAD-a, koji su bili voljni pomoći, mogli su se uključiti u «Eskadrilu orlova» i pomoći Britancima. Tako je i Lord Beaverbrook ustvari Kanađanin, a zapovjednik 11. grupe Lovačkog zapovjedništva, Keith Park, s Novog Zelanda. Velik doprinos dali su i Poljaci, piloti koji su se zakleli na osvetu Luftwaffeu.

9

Shema 2. Obrambeni sustav s protuzračnom obranom i «balonskim branama»20.

Ovaj sustav je uvelike pomagao obrambenim lovcima koji su tako imali više vremena i mogli

su učinkovitije djelovati u toj kombinaciji.

Da bi lociranje i utvrđivanje brojnosti njemačkog zrakoplovstva učinili još lakšim i

učinkovitijim, Britanci su u ovaj cijeli sistem «ugradili» još i «Direction Finding» (D/F)

stanice.

One su u svakom trenutku znale gdje se nalaze britanski obrambeni avioni i razlikovale ih od

Luftwaffea, da ne bi došlo do pogreške u sklopu protuzračne obrane (Shema 3.).

Shema 3. Cjelokupni sustav britanske obrane21.

20 Izvor: www.raf.mod.uk21 Izvor: www.raf.mod.uk

10

3. POČETAK BITKE – FAZA 1

( 10. srpanj – 7. kolovoz 1940. godine )

Mnogi povjesničari i autori raznih knjiga razdoblje napada na Britaniju dijele u tri faze, no

većina Britanskih autora smatra da bi ipak bilo pravilnije događaje svrstati u četiri faze.

Tako je, od te četiri faze, prva ona kada je bitka započela, a to se dogodilo 10. srpnja 1940.

Naime, da bi zauzeli Britaniju, Nijemci su morali imati potpunu kontrolu nad La Mancheom,

inače bi RAF, a prije svega Kraljevska mornarica22 , bila u stanju uništiti planove za invaziju i

prije samog početka. Tako su njemački zapovjednici odlučili prvo napasti jedan od konvoja

Kraljevske mornarice.

Radari su 10. srpnja uočili da se nešto sprema, no Britanci su bili oprezni (znali su da je

cilj, najvjerojatnije konvoj u Kanalu, a ne sam Otok). U blizini je bila postrojba od šest

Hurricanea koja je bila poslana na mjesto događaja, a kad su došli tamo, prizor im je sigurno

izgledao zastrašujuće; oko sedamdeset bombardera i lovaca Luftwaffea napao je konvoj.

Borba je počela i uskoro je stiglo i pojačanje za Britance – osam Spitfirea. Konvoj je nastavio

s plovidbom izgubivši jedan manji brod, dok je Luftwaffe izgubio četiri lovca, a RAF tri.

Bio je to prvi sukob. Sada su Britanci bili u dilemi; da li da brane napadnute konvoje, i pri

tom gube dragocjene zrakoplove, ili da ostave konvoje bez ikakve zaštite.

Drugog dana, nova njemačka eskadrila napala je drugi konvoj. RAF-ovi zapovjednici su u

pomoć poslali samo tri Hurricanea i kasnije u pomoć šest Spitfirea. Mnogi od njih bili su

uništeni. Tada je nastao kaos i nezadovoljstvo među, većinom mladim, pilotima RAF-a. Bili

su ogorčeni što oni čekaju, dok oni malobrojni u zraku pogibaju.

Svaki dan su Luftwaffe-ovi bombarderi Junkers Ju 8723, uz pomoć lovaca Messerschmitt 109,

napadali britanske konvoje.

Neki njemački piloti su u svojim izvješćima hvalili RAF-ove pilote kao jako hrabre i odlično

obučene, dok su se Luftwaffe-ovi piloti međusobno natjecali u broju pobjeda i odbijali, na

Göringov poziv, otići na odmor. No nakon devet dana bitke, Nijemci su izgubili šezdeset i

jedan avion prema dvadeset i osam RAF-ovih. Tada se, desetog dana dogodila prva od kasnije

sve većeg broja katastrofa za RAF; gotovo cijela eskadrila od devet lovaca tipa Defiant bila je

srušena.

22 Royal Navy.23 Poznata «Štuka».

11

Iako je u broju srušenih neprijateljskih aviona Britanija imala prednost (23. srpnja je stanje

bilo osamdeset pet naprema četrdeset pet), to joj nije puno pomoglo jer je gubila vlast nad

Kanalom. Luftwaffe je 25. srpnja uništio jedanaest brodova koji su prevozili ugljen, a u sred

bijela dana isplovili su i njemački torpedni čamci i uništili još tri.

Još veći šok dogodio se 27. i 29. srpnja kada su Nijemci uništili tri velika razarača Kraljevske

mornarice, koja se sve više povlačila iz Kanala, dok je Luftwaffe počeo napadati i radarska

postrojenja (RDF stations) na kopnu (Slika 3.).

Hitler je naredio da se Luftwaffe stavi u stanje pripravnosti za veliki napad –

«Napad orlova», kojim je trebao zadati konačan udarac, kako RAF-u tako i britanskoj

industriji zračnog oružja.

Dok su se RAF-ovi piloti neumorno borili, a Nijemci pripremali za još žešće napade, narod u

Britaniji kao da nije bio svjestan opasnosti. Život u Londonu je bio miran, organizirale su se

prijateljske utakmice u kriketu između RAF-a i vatrogasaca, ispraćali hidroavioni u SAD itd.

Sl. 3. Prva faza Bitke za Britaniju24.

24 Izvor: www.raf.mod.uk

12

4. « PORAST PRITISKA » - FAZA 2

( 8. kolovoz – 6. rujan 1940. godine )

Početkom kolovoza, njemačke snage su brojčano sve više rasle, kako zračne snage, tako i

one za invaziju, usidrene ne francuskoj obali. Vjerujući da će britanski sistem za rano

otkrivanje opasnosti biti uništen, a lučki gradovi bezopasni za invaziju, njemačko

zapovjedništvo bilo je spremno za idući korak u svom planu.

Napadi na britanske konvoje su se i dalje nastavljali, te su tako i sukobi lovaca bili neizbježni.

Vrijeme nije baš išlo na ruku Nijemcima, no kad su meteorološki izvještaji pokazali 12.

kolovoza da se vrijeme popravlja, znali su da bi stanje ujutro moglo omogućiti dugo

očekivano izdavanje šifrirane naredbe «Dan orlova»25.

13. kolovoza započeo je «Napad orlova», no jutro je bilo vrlo oblačno. Neki njemački

bombarderi su već bili u zraku, akcija se otkazivala, te su nastajali brojni međusobni

nesporazumi i u Luftwaffeu i u britanskoj obrani, kojoj su zakazali i radari i Motrilački

korpus. Tako je eskadrila njemačkih bombardera Dornier Do 17 s iskusnim pukovnikom

Finkom ostala bez pratnje lovaca (koji su dobili naređenje o otkazivanju akcije), pogodila

nevažan cilj (neku malu pistu) i na povratku bila skoro potpuno uništena od Eskadrile 111

koja se sa svojim Hurricaneima slučajno našla tamo.

Poslijepodne se na nekim mjestima malo razvedrilo i napad se nastavio. Primarni ciljevi su i

dalje bili isti; uništiti RAF, bio on na nebu ili na zemlji, radarske sustave i uzletne staze.

Kasno poslijepodne i navečer Nijemcima je bilo jasno da se «Napad orlova», dan koji je

trebao značiti početak kraja Britanaca, pomalo izjalovio. Osim slabog napada na

Southampton, Luftwaffe je podbacio; izgubio je četrdeset pet, a RAF trinaest zrakoplova.

Napadi su se nastavili i kulminirali su 15. kolovoza. Tada su u napadu sudjelovale sve tri

njemačke flote. Borbe su trajale cijeli dan i, bez obzira na obostrane gubitke, pokazalo se da

ni najveći i najopsežniji juriš nije bio uspješan kako su Nijemci očekivali. Imali su oborenih

sedamdeset i pet, nasuprot trideset i četiri RAF-ovih zrakoplova.

Da bi stvorili još veći pritisak na britansku obranu, Nijemci su u napade slali tzv.

visokoleteće i niskoleteće razine napada u isto vrijeme.

Ponekad bi niskoleteći napadi nezapaženo prošli pokraj oštećenih radara i uspješno izveli

bombardiranje aerodroma bez ikakvog upozorenja za Britance.

Posebno dobri u tim napadima bili su, već spomenutu Dornieri Do 17 i njihove izvedenice.

25 Njem. «Adlertag»; Brit. «Eagle Day».

13

Nekoliko njihovih napada je uspjelo postići potpuno iznenađenje i time izbjeglo bilo kakav

otpor. Takav način se nastavio i na kraj kolovoza i početak rujna te je situacija britanske 11.

grupe postajala sve gora. RAF je bio prisiljen koristiti male civilne piste jer je većina vojnih

bila uništena ili oštećena. Spitfirei i Hurricanei su mogli uzlijetati i sa travnatih pista, ali je

održavanje i oskudno opskrbljivanje postalo opasno i naporno. Ekipe koje su radile na

održavanju, na otvorenom prostoru, pretrpjele su velike gubitke od napada Luftwaffea, a

mnoge su bile i uništene bombardiranjem. No, velika zasluga pripada i tim ekipama jer su

uspjele poslati u zrak velik broj lovaca što su brže mogle.

Mnogi zapovjednici u Britaniji su predlagali da se lovci moraju povući sjeverno od Temze,

ali Dowding i Park26 su znali da bi to bilo baš ono što Nijemci žele; ostvariti slobodan prostor

za invaziju, pa je 11. grupa ostala na svom mjestu.

Da bi bili što učinkovitiji i pružili veći pritisak, Nijemci su počeli s noćnim napadima (time bi

prekidali i popravke aviona i pista preko noći). Na tim noćnim napadima, neki bi bombarderi

pogreškom pogodili i civilne dijelove Londona (noć sa 24. na 25. kolovoz).

Napade na civilne dijelove Hitler je posebno zabranjivao, jer se još uvijek nadao da će

Britanci pristati na pregovore i predaju. Njemačko zapovjedništvo je znalo da civilne žrtve

mogu značiti samo još veći otpor, a ne predaju.

Nakon bombardiranja Londona, Britanci su odmah tržili osvetu i iduće noći poslali osamdeset

bombardera tipa «Wellington Hampden» i «Whitley» na Berlin. Bilo im je zapovjeđeno da

gađaju samo vojne ciljeve. Tako je samo 21 bombarder bacio svoj teret nad Berlinom.

Bio je to pravi šok za Hitlera koji je u njemu pobudio do tad neviđeni bijes.

28. kolovoza bio je i datum kada je invazija trebala početi. Iako su ga zapovjednici uvjeravali

o svojoj superiornosti, Hitler je gubio povjerenje u Luftwaffe i odgodio invaziju za deset

dana. Tomu je uvjetovala i vrlo loša situacija u kojoj se nalazila britanska 11. grupa; imali su

oko dvije stotine Hurricanea i Spitfirea, mali broj iskusnih pilota, te svaki dan nekoliko

borbenih letova, često u «zakrpanim» avionima… Aerodromi u jugoistočnoj Engleskoj bili su

gotovo uništeni, pa su danonoćni napadi bili usmjereni na piste u unutrašnjosti.

Nakon što su Britanci izveli još jedan manji napad na Berlin 4. rujna, Hitler je doslovno

poludio i izjavio:

« Čekao sam tri mjeseca i nisam reagirao misleći da će prestati s tim inatom. U tome je

gospodin Churchill vidio znak slabosti. (…) Ako se oni prijete da će velikom snagom napasti

26 Vice-maršal Sir Keith Park je bio zapovjednik 11. grupe Lovačkog zapovjedništva. Više o njemu u poglavlju «Zapovjednici».

14

naše gradove, odgovorimo im – mi ćemo njihove zbrisati27 ».

Time je mislio samo na jedan grad – London.

Usprkos tome, Dowding nije bio razočaran tom Hitlerovom odlukom, jer da se napadi nisu

6. rujna usmjerili na London, 11. grupa bila bi potpuno uništena, a Lovačko zapovjedništvo na

koljenima. Kad se očekivalo da neće moći nastaviti, Nijemci su promijenili taktiku.

Sl. 4. Druga faza Bitke za Britaniju28.

27 Hitlerov govor u berlinskoj Palači sportova.28 Izvor: www.raf.mod.uk

15

4. « THE BLITZ » - FAZA 3

( 7. rujan – 5. listopad 1940. godine )

Faza 3 ili faza Blitza (kako se još naziva u većini literature), zapravo je faza kada je

Luftwaffe, mijenjajući svoju taktiku, odlučio napasti same britanske gradove.

Hitlera su razbjesnili napadi na Berlin i, zbog toga što je mislio da napadi na zračne luke ne

uništavaju dovoljno RAF-ovih lovaca i pilota, zapovjedio je da se meta promjeni.

Napadom na gradove i industriju Nijemci su planirali slomiti moral Britanaca ali i uništiti

pogone koji su proizvodili zrakoplove.

Također su Nijemci računali i na to da će RAF svoje lovce poslati u obranu gradova; tako bi

se oni okupili i bili lakša meta. No, ta promjena plana bila je pogreška iz mnogo razloga:

• Dala je šansu 11. grupi da popravi piste i radare, te je obrana opet mogla biti u punom

pogonu.

• London je udaljen 35 km preko mora i još 50 km u unutrašnjost od obale Kenta, što je

relativno mali put za bombardere, no za lovce Me 109 opasno dalek. Naime, oni su imali

goriva za samo 20 minuta letenja nad Britanijom, te je tako London bio krajnja granica za

siguran povratak (ne računajući dodatne borbe i manevriranja u zraku).

• Konačno, Luftwaffe je sada dolazio u domet britanske 12. grupe Lovačkog

zapovjedništva i njihove taktike, formacije «big wings29».

Herman Göring je za London odredio tri stotine bombardera i šest stotina lovaca.

U subotu 7. rujna, počelo je bombardiranje Londona (Slika 5.). Tijekom dana RAF je oborio

četrdeset jedan bombarder, no u noći je bombardiranje prošlo bez gotovo ikakvog otpora

protuzračne obrane. Okupljanjem velikog broja ratnih brodova i zračnih snaga na obali

Francuske, Britanci su sve više bili uvjereni da je invazija neizbježna i da će se njemački

padobranci spustiti svakog trenutka u sela i gradiće jugoistočne Engleske. No, Hitler je još

uvijek sumnjao u zračnu prevlast Luftwaffea i čini se odustao od invazije već kad je poslao

bombe na London.

Napadi na London su se nastavili i idućih dana ali uz sve veći otpor (8. rujan je proglašen

crnim ponedjeljkom za Luftwaffe jer su izgubili dvadeset i osam bombardera).

29 O ovoj formaciji i njezinom utjecaju na kraju bitke bit će više riječi u poglavlju «Zapovjednici».

16

Britanci su se bojali da bi do invazije moglo doći između 8. i 10. rujna jer su mjesečina i

plima predstavljali idealno vrijeme, ali Hitler je 10. rujna izjavio da će odluku donijeti za

četiri dana – na kraju je 14. operaciju «Seelöwe» odgodio za 17. rujan.

15. rujan bio je posebno koban dan za Nijemce. Tog je dana i sam Churchill došao u stožer

11. grupe i pratio obrambene akcije koje je organizirao zapovjednik Park. Radari su otkrili

velike formacije bombardera i lovaca i označile uzbunu. RAF-ovi lovci su poletjeli i napali u

nekoliko naleta Luftwaffe. Ono malo bombardera što je uspjelo doći do Londona nije uspjelo

pogoditi cilj. Slična situacija dogodila se i poslijepodne. RAF-ovim iskusnim pilotima uvelike

su pomogli i manje iskusni mladi piloti koje je Churchill nazvao «izabranim pilićima», a

stariji piloti «žutokljuncima». Do kraja dana RAF je srušio šezdeset bombardera (neke

procjene govore i preko sto), a izgubio dvadeset i šest lovaca i dvanaest pilota.

Sl. 5. London nakon Njemačkog napada30.

Znajući da se vrijeme znatno pogoršava, Hitler je stvari gledao sa sve većom realnošću.

Složio se da će se vremenske prilike pogoršati dolaskom jeseni i zime i do daljnjega odgodio

operaciju «Seelöwe». Poslije rata, nedjelja 15. rujna označena je kao kritična točka Bitke za

Britaniju i na taj se dan u Britaniji obilježava obrana od Nijemaca.

Idućih dana nastupilo je loše vrijeme i donijelo Britancima prijeko potreban odmor.

Nijemci su opet nasrnuli na London 23. rujna i to sa više od dvjesto šezdeset bombardera.

30 Izvor: www.worldwar2today.com

17

Istog dana Britanci su opet napali Berlin, napad nije bio velik ali je bio značajna utjeha i

zadovoljstvo za ljude u Britaniji.

Drugo jutro Luftwaffe je opet navalio na tvornice lovaca u Southamptonu sa svojim Me 109

pretvorenim u mini – bombardere. Toga se Dowding najviše bojao, a to se ponovilo i 25.

rujna napadom na tvornicu u Bristolu (u ta dva dana Luftwaffe je odnijela čistu pobjedu i jako

oštetila tvornice lovaca; poginulo je i mnogo kvalificiranih radnika).

Ne zna se zašto su se Nijemci vratili na staru, gubitničku formaciju, ali prestali su s uporabom

lovaca – bombardera i opet pokazali svoju ranjivost 27. rujna, izgubivši mnogo zrakoplova.

Krajem rujna i početkom listopada bilo je već potpuno jasno da Dornieri Do 17 i Heinkeli He

111 bombarderi, te Junkers Ju 87 (štuke) bombarderi za obrušavanje, polako gube Bitku za

Britaniju. Bolju reputaciju nisu stekli ni hvaljeni lovci Messerschmitt Me 110 i Me 109, koji

su u samo četiri dana trebali utrti put do njemačkog osvajanje Britanije.

Sl. 6. Treća faza Bitke za Britaniju31.

6. KRAJ BITKE – FAZA 4

31 Izvor: www.raf.mod.uk

18

( 6. listopad – 31. listopad 1940. godine )

Početak listopada je označio vrijeme kad se Luftwaffe već dvanaest tjedana mučio svim

sredstvima kako bi stvorio plodno tlo za invaziju ili natjerao Britance na predaju.

U početku je to bila samo parada snage nad Kanalom, zatim kratki i oštri napadi na radarske

stanice. Nakon napada na nebitne ciljeva, akcija je usmjerena na uništavanje aerodroma

Lovačkog zapovjedništva, pogotovo u Parkovom 11. sektoru. Zatim napadi na London i ostale

gradova te konačno, zakašnjelo precizno bombardiranje tvornice aviona.

Napuštajući svaku novu taktiku u trenutku kad je bila na vrhuncu uspjeha, Luftwaffe je dobio

malo, a izgubio puno (oko 25 % snaga) i opasno narušio svoj ugled.

To je i primoralo Hitlera da još 17. rujna odgodi invaziju na neodređeno vrijeme.

Uvidjevši da masovni dnevni napadi donose samo još veći gubitak, Nijemci su počeli

bombardirati gradove samo noću; a šteta koju su pri tom činili i dalje je bila velika (London,

Southampton, Bristol).

RAF je počeo razvijati noćne lovce opremljene radarom koji su bili sve učinkovitiji, no još

uvijek preslabi za kvalitetnu obranu. Prvi «zračni presretači32», tzv. AI radari bili su ugrađeni

u Blanheime, Defiante i Beaufightere i pokazali su se kao veliko pojačanje, no tada je još taj

sustav bio u začetku.

Tijekom dana njemački lovci Me 109 i Me 110 išli su na Britaniju noseći bombe (taktika

mini – bombardera opet je bila upotrebljavana) u manjim ili većim opsezima tzv. Jagd –

bombarderi ili «Jabo» napadi. Ti neugodni napadi su bili usmjereni na raskidanje veza između

RAF-ovih pilota i stanica na zemlji da bi noćna bombardiranja bila što uspješnija, a tim

napadima bi također i dodatno umarala RAF-ove malobrojne pilote. Luftwaffe je tu koristio i

taktiku visokog letenja da bi bio neuhvatljiv za radare i time tjerao RAF da patrolira

cjelodnevno na visinama i do osam kilometara.

Maršal Reicha Göring i dalje je naređivao napade na London i uvjeravao sebe i druge da

do sredine listopada sve mora biti gotovo. Da bi podigli moral građana Londona, čak su i kralj

i kraljica George VI i Elizabeth, roditelji sadašnje kraljice Elizabete, izašli na ulice i bodrili,

kako vatrogasce i ostale službe, tako i nastradale građane.

32 Airborne Intercept.

19

Vice-maršal zrakoplovstva Park bio je sve više zabrinut nakon što je Luftwaffe promijenio

taktiku da lovci – bombarderi lete na deset tisuća metara visine. Trebalo je pola sata da bi tu

visinu dostigli Spitfirei i Hurricanei, a tad bi već bilo prekasno.

Tako su Nijemci 15. listopada izveli napad na London u nekoliko valova s više od osamdeset

Messerschmitta – bombardera i gotovo potpuno oštetili željezničku infrastrukturu i podzemnu

željeznicu. Napadi su se nastavili i tijekom noći.

Kako je jesen već bila u punom zamahu, vremenske prilike su se u drugom dijelu listopada

znatno pogoršavale nad Kanalom i bilo je sve teže Luftwaffeu doći do Londona i ostalih

gradova. Napadi nisu prestajali, no bili su manjeg intenziteta nego oni u rujnu i početkom

listopada. Možda je tomu uvjetovalo i to što je Hitler 12. listopada rekao da ne očekuje da će

RAF biti poražen do kraja 1940., nego da će se akcija «Seelöwe» nastaviti na proljeće, kad

«završi sa Sovjetskim Savezom».

Kako su datumi bili važni zbog same povijesti, ali i kako bi se zračna bitka za Britaniju

mogla shvatiti iz šire perspektive, Britanci su bitku omeđili datumima 10. srpanj i 31.

listopad.

Napadi su se nastavili i u studenom, no ljudi su već na to navikli i shvatili da je smrtna

opasnost prošla, iako još nije sve bilo gotovo. Možemo reći da je najgore bilo između 7. rujna

i 13. listopada; u tih šezdeset sedam noći London je u prosjeku bombardiralo oko sto šezdeset

aviona.

Jedan događaj je jako razveselio Britance. Naime, Mussolini je cijelo vrijeme Hitleru

nudio pomoć, koju je ovaj uporno odbijao. Tako su Talijani, na iznenađenje Nijemaca podigli

svoje baze u Belgiji i u jednoj noći, krajem listopada, napali istočnu obalu Engleske.

No, u zoru 11. studenog, Talijani su se pojavili nad Britanijom s desetak bombardera tipa Fiat

BR 20 i s četrdesetak dvokrilnih lovaca Fiat CR 42 (vrlo staromodno zrakoplovstvo za to

vrijeme). Pošto su se malo zagubili negdje nad Sjevernim morem, tu zbunjenost su iskoristili

piloti eskadrile Hurricanea koji su se našli tamo i počeli rušiti Talijane koji su se dali u bijeg.

Ta, pomalo komična situacija, jako je razljutila Hitlera i Göringa, a razveselila britanski

narod, kojem je donijela bar malo radosti.

Bombardiranje Covenryja 14. studenog bilo je uvod u zimska bombardiranja, koja, osim

ovog, nisu bila česta i tako jakog intenziteta. Nastradao je i Birmingham.

Njemačko zapovjedništvo je shvatilo da Britanija neće biti osvojena 1940. godine i sve

planove je okrenulo na SSSR.

Britanci su bili svjesni da rat nije gotov, štoviše, tek je počeo, no za njihov Otok najveća

opasnost je prošla.

20

Veliki Luftwaffe je doživio prvi poraz u II svjetskom ratu (uništeno im je 1733 zrakoplova

naprema 915 RAF-ovih33). Svi stručnjaci smatraju da bi situacija bila znatno drugačija da je

Luftwaffe imao četveromotorne velike bombardere, čiji razvoj je poticao general Walter

Wever, no on je neočekivano umro. Göring se je slabo razumio u moderno zrakoplovstvo toga

doba (još je živio u vremenu svojih lovačkih uspjeha iz I svjetskog rata), a Hitler se razumio

još manje. Luftwaffe je imao elitni leteći korpus, sastavljen od hrabrih ljudi (Dowding ih je

pohvalio), ali predvođen prilično slabim zapovjedništvom, koje nije bilo na visini zadatka.

Da su Nijemci imali svog Dowdinga i Parka, Britanija bi vjerojatno bila osvojena.

RAF je naime, uspio u obrani Britanije i pokazao da je želja za slobodom jača i od velike

vojske. «Šačica slavnih», kako je Churchill nazvao pilote, pokazala je visoki moral, i uz

pomoć stručnog zapovjedništva i stanovništva odbila invaziju. Pri tom je RAF izgubio 415

pilota od oko 1500 koliko ih je bilo tijekom bitke34. Naravno, svemu tome je bio zaslužan i

Winston Churchill, koji je svojim nadahnjujućim govorima «probudio» britansku naciju i

naveo ih na pobjednički put.

Sl. 7. Četvrta faza Bitke za Britaniju35

33 Prema: Goldstein I. i suradnici, Povijest 17, Jutanji list, 2008. god.34 Prema: Bishop E., Zračna bitka za Britaniju, Alfa Zagreb, 1976. god.35 Izvor: www.raf.mod.uk

21

7. ZRAKOPLOVSTVO BITKE ZA BRITANIJU

Na kraju ovog seminara bih se osvrnuo na glavne čimbenike Bitke za Britaniju, a to su

zrakoplovstvo korišteno u sukobima i zapovjednici, tj. vođe napada od strane Nijemaca i vođe

obrane od strane Britanaca, koji su spominjani u ovom seminaru.

7.1. THE ROYAL AIR FORCE 36

HAWKER HURRICANE – lovac korišten

tijekom cijele Bitke za Britaniju i jedan od

najzaslužnijih za odbijanje Nijemaca.

Prije i tijekom same bitke stvoreno je 1715

Hurricanea. Iako je bio sporiji od Spitfirea, bio je daleko brojniji od svih drugih modela.

SUPERMARINE SPITFIRE – lovac koji se

proslavio u Bitki za Britaniju. Bio je brži i

manji, samim time i okretniji od Hurricanea i

uvijek je privlačio više pozornosti. Za mnoge jedan od najboljih zrakoplova ikad

proizvedenih.

BOLTON PAUL DEFIANT – sporiji i BRISTOL BLENHEIM – dvomotorni bombarder

od Hurricanea i od Spitfirea, stvoren za sa kabinama za strojnice. Korišten većinom u

defanzivne zadatke i često korišten noćnim akcijama, često u kombinaciji s

kao presretač. Nešto manje efikasan. Defiantom za obranu gradova.

36 Izvor slika: www.raf.mod.uk

22

7.2. LUFTWAFFE 37

MESSERSCHMITT Me 109 –

najpopularniji njemački avion; veoma brz,

ali jako kratkog dometa. Korišten i kao

lovac i kao lovac-bombarder. Učinkovitiji

na većim visinama gdje je zrak rjeđi, dok

je, kao pratnja bombarderima imao dosta problema s Spitfireima i Hurricaneima.

MESSERSCHMITT Me 110 –

dvomotorni lovac korišten i kao lovac-

bombarder, nešto sporiji, veći i tromiji.

Imao je i kabinu sa strojnicom. Korišten u

dnevnim akcijama, no kasnije se pokazao

učinkovitijim u noćnim akcijama. Pošto su

gubici bili vrlo veliki, nije zadovoljio očekivanja Luftwaffea.

JUNKERS Ju 87 (ŠTUKA) – jedna od

legendi njemačkog zrakoplovstva.

Jednomotorni bombarder koji je

ispunjavao svoju zadaću vrlo dobro, no

ipak je imao velike gubitke u Bitki za

Britaniju jer je često zakazivala njegova lovačka pratnja i tada je bio lak plijen RAF-u.

HEINKEL He 111 – veliki dvomotorni

bombarder s tri kabine za strojnice.

Masovno korišten u Bitki za Britaniju,

prvenstveno za noćno bombardiranje

gradova. Pretrpio i on velike gubitke

prvenstveno zahvaljujući slaboj lovačkoj pratnji.

37 Izvor slika: www.raf.mod.uk

23

DORNIER Do 17 – dvomotorni, veoma

brzi bombarder. Najčešće korišten u

kombinaciji s Heinkelima.

Dornieri su se posebno dobrim,

prvenstveno zbog svoje sitne konstrukcije,

pokazali u niskoletećim napadima, kako bi izbjegli radare. Bili su vrlo učinkoviti i jedna od

najvećih prijetnji RAF-ovim pistama i radarima koje su napadali.

Vidimo da se Luftwaffe koristio puno većim spektrom aviona za različite vrste napada

(ovdje su navedeni samo najpoznatiji s obje strane), no to je prvenstveno razlog tomu što je

Luftwaffe napadao, a RAF se branio. Tako su ustvari Britanci u više od 90% slučajeva i

koristili samo Spitfire i Hurricane, rjeđe Defiante, a Blenheime samo u onih nekoliko napada

na Berlin. Luftwaffe se, u svojim masivnim napadima koristio gotovo svim navedenim

bombarderima, u pratnji lovaca, istodobno. Kad bi navalili tu bi bilo i Štuka i Dorniera,

Messerschmitta naravno, ovisi koji val napada je bio zadužen za koje ciljeve. To se najviše

vidjelo u fazi bombardiranja gradova.

Sl. 8. Njemački bombarder Heinkel He 111 iznad Londona38.

38 Izvor: http://povijest.net

24

8. ZAPOVJEDNICI

Tijekom Bitke za Britaniju, mnogi zapovjednici su se pokazali kao vrlo spretni i

inovativni, a oni su bili na strani RAF-a, dok su drugi pokazali kako veliko iskustvo i

naoružanje ne mora uvijek biti presudno za pobjedu.

Mnogima nisu ni priznate njihove velike zasluge, dok su drugi dobivali počasti.

Za kraj ove teme donosim kratak pregled zapovjedništva RAF-a i Luftwafea, njihovih

zasluga, te života nakon Bitke za Britaniju.

• R A F 39

Sir HUGH DOWDING - maršal zrakoplovstva i zapovjednik

Lovačkog korpusa.

O Dowdingu je već gotovo sve rečeno tijekom rada; jedan od

najzaslužnijih ljudi u obrani Britanije. Znao je odabrati pravu

taktiku i prave ljude za obranu. Postavljanjem Parka za

zapovjednika 11. grupe, jako se zamjerio vicemaršalu

Leigh-Malloryju, kojeg je postavio za zapovjednika 12. grupe.

Nakon Bitke, Leigh-Mallory je bio veliki zagovaratelj teze da bi on

bolje obranio Britaniju, s manje žrtava i da se cijelo vrijeme trebala koristiti formacija «big

wings» (korištenje pet ili više eskadrila zajedno). Tu taktiku je 12. grupa mogla koristiti bez

problema, no 11. grupa, koja je bila tako blizu neprijatelja – nikako. Park, na čijoj strani je bio

i Dowding, stalno je bio u sukobu s Leigh-Malloryjem, koji je očito imao «bolje veze», te je

nakon bitke, 25. studenog, Dowdinga zamijenio maršal Sholto Douglas, kasnije unaprijeđen u

maršala Kraljevskih zračnih snaga, počast koju Dowding nikada nije doživio.

Umro je 1970. godine, daleko od RAF-a, ali priznat i od kralja i od naroda kao veliki heroj.

39 Podaci prema: -www.raf.mod.uk -Bishop E., Zračna bitka za Britaniju, Alfa Zagreb, 1976. god.

25

Sir KEITH PARK – vicemaršal zrakoplovstva i zapovjednik

11. grupe Lovačkog korpusa.

I o Parku je već gotovo sve rečeno. Zasigurno jedan od

najzaslužnijih ljudi u obrani Britanije, znao je pravilno rasporediti

snage, makar to često ljutilo i pilote koji nisu bili u zraku i

12. grupu, koja se toliko protivila svemu što bi Park napravio

ili rekao. Uveo radar i na pravi način ga koristio u kombinaciji

s Motrilačkim korpusom i ostalim sustavima za obranu.

Nakon što je Dowding smijenjen, uskoro je smijenjen i Park, a njegovo mjesto je zauzeo,

nakon dugo čekanja i borbe za tu poziciju, Leigh-Mallory. Park je ipak, posredstvom

Dowdinga, preuzeo važne komande na Malti i u jugoistočnoj Aziji. Mnogo ga smatraju

jednim od najvećih boraca i vođa u II svjetskom ratu. Umro je na rodnom Novom Zelandu

1975. godine.

Jedan čovjek nije bio zapovjednik, ali je u 1940. godini bio značajniji nego neki

zapovjednici. Bio je to Lord Beaverbrook (Slika 9.) koji je pred samu Bitku bio postavljen na

mjesto Ministra za proizvodnju zrakoplova. Znamo već koliki je posao obavio proizvodivši

toliko aviona u tako kratkom vremenu. Svi su mu bili zahvalni, od Churcilla do Dowdinga, a

tada šezdesetjednogodišnji Beaverbrook je izjavio: «London ima mnogo stupova ulične

rasvjete, Hitler je jednoga rezervirao za mene i tu bih visio da nisam proizvodio avione».

Sl. 9. Lord Beaverbrook40.

• LUFTWAFFE 41

40 Izvor: www.worldwar2.com41 Podaci prema: -www.raf.mod.uk

26

HERMANN GÖRING, Reichmarchall i zapovjednik

Luftwaffea.

Uz veliko i moćno zrakoplovstvo ipak nije uspio pobijediti RAF i

stvoriti uvjete za invaziju, a prognozirao da će to biti gotovo u

samo četiri dana. Nije vjerovao inovacijama, a mnogi smatraju

da je bio zaluđen svojim pilotskim uspjesima u I svjetskom ratu.

Nikad nije slušao svoje podređene koji su bili na mjestu događaja

nego je radio po svom, iz sjedišta često daleko udaljenih od bitke.

Umro je u zatvoru, na suđenju u Nürnbergu, pošto se otrovao cijanidom.

ALBERT KESSELRING, Feldmarschall i zapovjednik Luftflotte II.

Nakon pobjede nad Poljacima, Norvežanima itd., bila mu je dodijeljena

Velika 2. flota Luftwaffea, ujedno i najbliža Britaniji.

Nakon neuspjeha u Bitki za Britaniju, ratovao je u sjevernoj Africi i

Italiji.

Bio je osuđen na smrt, kasnije je kazna smanjena na pet godina i

oslobođen je 1952. godine.

HUGO SPERRLE, Feldmarschall i zapovjednik Luftflotte III.

Veteran I svjetskog rata. Smatra se da je bio protiv Göringove odluke

da se ciljevi promjene s RAF-ovih pista i radara na gradove.

Također je bio jedan od onih koji su u stvarnosti, na mjestu događaja

donosili odluke. Živio je luksuzno, sa sjedištem u Parizu.

U Nürnbergu oslobođen optužbi za ratni zločin, umro 1953. godine

u Münchenu.

9. ZAKLJUČAK

-Bishop E., Zračna bitka za Britaniju, Alfa Zagreb, 1976. god.

27

1940. godina bila je vrlo važna, ne samo za II svjetski rat, nego i za cijelo 20. stoljeće, jer

je određivala daljnje smjernice rata; sklapanje savezništva i odnose snaga. Tek se tada i

shvatilo da će to biti još jedan rat velikih razmjera.

Opasnost od mogućnosti neprijateljskog iskrcavanja nije se Britancima činila tako

stvarnom sve od 1066. godine, kad je William Osvajač prešao na Otok i porazio kralja

Harolda, no taj naum nije uspio, kako ni španjolskoj armadi i Napoleonu, tako ni Hitleru.

Bilo je do tada neobično da tako velika bitka bude odlučena isključivo u zraku. Bio je to i prvi

pravi test za zračne snage kao napadačko i obrambeno sredstvo, koji će od tada mijenjati

načine ratovanja i unositi velika promjene u razne taktičke zamisli.

Njemačka je pokušala i nije uspjela, a svi su bili, čak pomalo i bahato, uvjereni u brzu

pobjedu. Svi osim Hitlera, koji je Britance vidio kao vrlo žilave i uporne i svakako ih pokušao

dobiti za saveznike. Tako je u svojoj knjizi Mein Kampf napisao sljedeće: «Može se sa

sigurnošću računati da će Britanija ispoljiti surovost i žilavu ustrajnost, u vladi kao i duhu

svojih širokih masa, koje joj omogućuju da do pobjede dovedu svaku bitku u kojoj se nalaze,

bez obzira na to koliko ta bitka trajala, ili kako velika žrtva bila potrebna, ili kakva sredstva

morala biti upotrebljena. I sve to čak i ako je stvarna vojnička oprema kojom raspolaže

sasvim nedostatna u usporedbi s opremom drugih naroda».

Britanci su postupili upravo tako kako je Hitler i prognozirao godinama prije rata.

Vođeni iskusnim zapovjednicima i temperamentnim Churchillom, Britanija se obranila

prvenstveno zahvaljujući «šačici slavnih», pilotima RAF-a za koje je Churchill izjavio:

«Nikada na poljima ljudskih konflikata jedna tolika većina nije ostala toliko dužna jednom

tako malom broju ljudi»42. Britanci su bili toga svjesni, jer unatoč znatno manjim zračnim

snagama uoči bitke, njihovi piloti su oborili 1733 neprijateljskih zrakoplova, a bili oboreni

915 puta43. Neumorni karakter su pokazali i na primjeru pilota koji je, nakon što je bio oboren

i spustio se s padobranom, uzeo taksi, vratio se na pistu i ponovno poletio s novim avionom.

Opet se pokazalo da je želja za obranom vlastitog teritorija mnogo veća nego želja za

osvajanjem. To smo na ovom primjeru mogli vidjeti kod Britanaca, ali takvih primjera je u

povijesti toliko mnogo i takve bitke događale su se, kako prije, tako i poslije velike

Bitke za Britaniju.

10. LITERATURA

42 Govor u parlamentu Ujedinjenog Kraljevstva 20. kolovoza 1940. godine, u jeku same bitke.43 Podaci prema: Goldstein I. i suradnici, Povijest 17, Jutarnji list, 2008. godine.

28

• Bishop E., Zračna bitka za Britaniju, Alfa Zagreb 1976. g.

• Goldstein I. i suradnici, Povijest 17, Jutarnji list 2008. g.

• The Times, Atlas svjetske povijesti, Zagreb 1986. g.

• Best G., Churchill i rat, Zagreb 2006. g.

• Kronologija Hrvatska-Europa-Svijet, Goldstein S. i suradnici, Novi Liber,

Zagreb 1996. g.

• Veliki svjetski povijesni atlas, Grgin B., Knjiga i dom, Zagreb 1999. g.

• Internet stranice:

- www.raf.mod.uk

- www.worldwar2.com

- http:// povijest.net

- www.worldwar2today.com

- www.fortunecity.com

29