BIZANTSKA KULTURA DO SREDINE IX. STOLJEĆALikovne umjetnosti Osebujni razvojni put Bizanta od antiĉkih polazištakasrednjovjekovnom poretku, bez propasti drţavnevlasti i postupnim mijenjanjem privrednih i društvenih odnosa, vršio sepod sna-ţnim utjecajem uzajamno tijesno povezanih interesa crkve isakralizirane carske vlasti. Antiĉki pozitivni odnos prema svijetu iIjudskome tjelesnom biću postupno sve više ustupa mjestotranscendentalnim poimanjima stvar-nosti. Teţnja da ĉovjekov opstanakbude osiguran i nakon smrti pretvara se u opsesiju koja nameće fanatiĉnupoboţnost i ritualizam u ĉast boţanstva i njegovih ugodnika. Takvoduhovno opredjeljenje ucjepljuje se sustavno svemu stanovništvu od samemladosti obredima, propovijedima, štivom i li-kovnim ilustracijama. Onoproţima i zamisao o svrsi drţavne vlasti i poli-tiĉkog poretka. Carstvopostaje instrumentom boţje volje i, zbog toga, oda-nost podanika premadrţavi dobiva znaĉenje vjerske duţnosti. U takvim okol-nostirna likovniizraz postupno napušta temu o proslavljivanju ţivotnih ra-dosti i postajepoukom o vjeĉnim istinama religije, svemoći boţanstva i veli-ĉanstvucarske vlasti koja je boţji predstavnik na zemlji.Polazeći od antiĉke, helenistiĉke baštine i sluţeći se isprva gotovoisklju-ĉivo njenim izraţajnim sredstvima, likovne umjetnostiIstoĉnorimskog car-stva ili Bizanta prate proces etniĉko-politiĉkogodvajanja od evropskog Za-pada i njegovu sve izrazitiju grecizaciju iorijentalizaciju. To je vodi stvara-nju sinteza koje su adekvatnijeizraţavale boţansku, nadstvarnu uzvišenost vjerskih otajstava iveliĉanstvo carske vlasti nego što bi to mogle postići346naturalistiĉke umjetnosti antike. Likovno prikazivanje postupno napuštatro-dimenzionalnost i perspektivu. Svetaĉke i Ijudske likove poĉinje sepredoĉa-vati plošno, bez realne pozadine prirodnih ambijenata, uukoĉenim stavovima impersonalne apstraktnosti, s bitnom teţnjom da sereproducira ne istinski psobni realitet fiziĉke liĉnosti, nego njeno duhovnostanje, njen vjerski zanos i uzvišenost u svetaĉkoj ili crkveno-drţavnojhijerarhiji dostojanstava. Pri-zori postaju simbolom ideja koje trebasaopćiti radi pouke i odgoja Ijudstva, pa u naĉinu njihova prezentiranjapostaju dovoljni i shematizirani oblici i uvijek jednake situacije. Na tajnaĉin mijenjaju se ne samo sadrţaji i teme likovnih umjetnosti nego injihova estetika.Epoha ranobizantske umjetnosti ostavila je mnogo manje do danassaĉu-vanih spomenika nego što ih je zaista nastalo do sredine IX. stoljeća.Tome su uzrokom ratna razaranja i mnogobrojne pregradnje u kasnijimvreme-nima, ali i neprijateljski stav ikonoborske epohe prema slikama ikipovima koji je prouzrokovao namjerno i sistematsko uništenje mnogihdjela osta-vivši za soborn povijesnu prazninu nakon koje se, kao poslijeponora šutnje, od druge polovice IX. stoljeća pojavljuje bizantskosHkarstvo zreloga doba.Okvir ranobizantskoj umjetnosti nesumnjivo daje njezinograditeljstvo. Ono polazi (na podruĉju crkvene arhitekture) od temeljnogoblika bazilike, izduţene ĉetvorne jednobrodne, trobrodne ilipetorobrodne dvorane, natkri-vene ravnim stropom, u kojoj je središnja

laĊa od poboĉnih odvojena kolo-nadama. Ona je meĊu njima ujednonajšira i najviša; s istoka je zatvara po-lukruţna apsida, a na zapadnojstrani je glavni ulaz u cijelo crkveno zdanje. Poboĉne laĊe pokrivene suniţim krovom pa tako omogućuju da središnja laĊa sa strane, nadnjihovom razinom, ima poboĉne prozore koji obilno osvjetlja-vaju njezinuunutrašnjost; i one mogu imati svoju manju i ni/.u apsidu, a i posebna,manje raskošno ukrašena ulazna vrata. U središnjoj laĊi, na pragu apside,smješten je oltar, a tendencija razvitka bazilikalne konstrukcije uklapa napristupu oltarnom prostoru još i popreĉnu laĊu, transept, koja odvaja ciooltarni i apsidalni dio crkve od glavnine središnje i poboĉnih laĊa. Prvobitnocijela je središnja laĊa sluţila za vršenje obreda a vjernici su zapremaliprostor poboĉnih laĊa. Uklapanjem transepta bogosluţju ostaje ciool-tarni, odvojeni prostor, a sav preostali dio crkve ispunjaju vjernici. Prigrad-147Poprečni presjek kroznekadašnju baziliku Sv.Petra u Rimunji bazilika u istoĉnom dijelu Carstva još se jedna popreĉna laĊa (narteks)postavlja na pristupu u crkveni prostor, pa ona sluţi za novoprimljenevjer-nike i pripravnike (katekumene), i odvojena je od uzduţnih laĊastupovljem ili zidom u kom su, sukladno s vanjskim portalima, otvorenipristupi k pro-stranstvu unutrašnjih laĊa.Kršćanska bazilika odudarala je od antiĉkih hramova time što njenaspo-Ijašnost nije bila ukrašena veliĉanstvenim arhitektonskim elementima.Sva se dekorativnost ostvaruje u unutrašnjosti koja svojom raskoši iIjepotom iz-nenaduje i preneraţava vjernika tek kad uĊe.MeĊu najslavnije bazilike na Zapadu pripadale su peterobrodnabazilika Sv. Petra u Rimu (s narteksom), iz prve trećine IV. st. (potpunoporušena u XVI. st.), otprilike istovremena trobrodna bazilika Sv. Agneze,S. Paolo Fuori le Mura, Sta Maria Maggiore, iz prve pol. V. st. (sve uRimu), Sv. Ivana EvanĊelista i Krstitelja u Ravenni, iz prve polovice V.st., S. Apollinare Nuovo i S. Apollinare in Classe, u Ravenni, iz prvepolovice VI. st., trobrodna Eufra-zijeva bazilika u Poreĉu, iz prve poloviceVI. st. Na Istoku to su peterobrodna bazilika Kristova roĊenja uBetlehemu, bazilika Kristova groba, u Jerusa-lemu, iz prve trećine IV. st.,Sv. Ivana Studitskog u Carigradu, iz sredine V. st., Sv. Petke i Sv.Dimitrija u Solunu, obje iz V. st.Ali u kršćanskom su se svijetu usporedo s bazilikama gradile i manje,nadgrobne crkve i krstionice kvadratnoga, kruţnoga ili poligonalnogoblika. Tome tipu pripada grobna crkva Sv. Konstance u Rimu, iz prvetrećine IV. st., u kojoj oko središnjega kruţnog prostora obilazi prstenastavanjska laĊa. Nad središnjim prostorom strop ima oblik odsjeĉka kugle(kalote), a vanj-ska kruţna laĊa natkrivena je prstenastim poluvaljkastimsvodom. U drugim sluĉajevima vanjski ĉetvorni oblik zgrade sakrivaugraĊeni ĉetverolisni ob-lik prostora, konstruiran ukrštanjem dvajuvaljkasto nadsvoĊenih hodnika, pri ĉemu je strop nad kriţištern izdignut ioblikovan kao odsjeĉak kugle (kalote). Takvi oblici dolaze naroĉito ĉestona istoku, u Gomjoj Mezopota-mijii Sjevernoj Siriji, pod utjecajemistoĉnjaĉkih upliva.

348Primjenom takvih zamisli i na naĉela bazilikalne gradnje ostvarene suosebujne arhitektonske forme. Uzduţne laĊe se skraćuju i proširuju, a nadraskriţjem transepta i središnje laĊe podiţe se kalota nad trombonom (niskimvaljkom) ili pak neposredno nadgraĊena kupola. Pri tome jegraĊevinar-stvo moralo riješiti konstruktivni problem postavljanja kupolena ĉetvornu osnovicu. Ono to, preuzevši rješenja što ih je ostvarilaistoĉnjaĉka arhitek-tura, postizava prenoseći kruţni oblik na kvadratspomoću ugaonih sferiĉnih trokuta (pandantiva) ili ugaonih niša (trompa)kojima se svedenost kupole ili kalote prenosi na osmerokutnu ili ĉetvornubazu.Ovakvim preoblikovanjem ranokršćanske izduţene bazilike u, posvojoj biti, ĉetvornu zgradu, koja se na jednoj strani izduţuje predvorjem(nartek-som) a na drugoj zaobljuje apsidama, bitni lik tlocrta postajejednak u ĉe-tvorinu upisanom kriţu. To postignuće postaje temeljnimrnodelom bizant-ske crkve. Ona sada cio svoj prostor, skraćen i timepribliţen oltarskoj zoni (svetištu), prepušta vjernicima, a vjerske obredePoprečni presjek kroztrobrodnu baziliku S.Apollinare in Classeu Ravenni.koncentrira pred oltar koji stoji na ĉelu kriţišta središnje laĊe i transepta, iu prostore oko oltara i njemu za leĊirna (kor) u kome zasjedaju visokosvećenstvo i najviši pred-stavnici bogom zaštićene drţavne vlasti. Na tajnaĉin preoblikovanje izduţene bazilike u skraćenu i proširenu baziliku scentriranim tlocrtom i s kupolom nad kriţištem upisanog krsta javlja se ikao realizacija vjerskodrţavnog uz-višenja i izolacije crkvenih i drţavnihdostojanstvenika od mnoštva vjernika u okviru spiritualizacije inadnaravnosti vjerskih stremljenja k boţanstvu.Jedan od najstarijih saĉuvanih primjera takvoga razvitka je crkva Sv.Sofije u Solunu, nastala na prijelazu V. u VI. st., u obliku kriţa upisanog uĉetvorini, s jednorn središnjom laĊom, dvije poboĉne i jednom nazapadnoj strani, s kupolom nad kriţištem koja još nije potpuno kruţnanego je samo zaobljena u kutovima. Nešto kasnije, oko 530., sagraĊena jecrkva Sv. Ser-gija i Bakha, u Carigradu, nad središnjim oktogonom, skupolom kriškaste strukture koja se naizmjeniĉno opire na lukove ipolukalote, a ovi prenose svoju teţinu na 8 snaţnih stupova. Takonatkrovljeni središnji prostor sa svih ĉetiriju strana opkoljava obilaznalaĊa tvoreći ĉetverokut, iz koga se na ol-tarskoj strani izboĉuje jednaapsida a na ulaznoj je strani dodano predvorjeTlocrt bazilike S. Apollinare in Classe u Ravenni349(narteks). Nedugo iza toga (533) u Carigradu je podignuta crkva Sv. Irene,sa tlocrtom ĉetvorine s upisanim kriţem i kupolom nad kriţištem glavnelaĊe i transepta.Vrhunac u arhitektonskom sjedinjavanju skraćene bazilike s crkvomcentralnog tlocrta, poluvaljkastih svodova nad poboĉnim laĊama i skupolom nad kriţištem središnje laĊe i transepta dostigla je već u V.stoljeću Justi-nijanova carigradska crkva Sv. Sofije što su je izmeĊu 532. i537. podigli ar-hitekti Antemije iz Tralesa i Izidor iz Mileta, obojica

školovani u tradicijama maloazijsko-sirijske arhitekture i drugihistoĉnjaĉkih utjecaja. 1 ona je u biti ĉetvorna crkva s upisanirn kriţem, sveliĉanstveno izvedenom kupolom, sastavljenom od 40 radijarnih rebara,širokom 31 m a uzdignutom 55 m nad razinom crkvenog poda. Na svojaleţišta poloţena je dvjema suĉeonim polu-kalotama koje poĉivaju nagolemim lukovima i vijencu ugaonih pandantiva. Sveukupna njenakonstrukcija leţi na ĉetiri golema središnja stupa, a meĊu-prostor ukrštenesredišnje lade i narteksa ispunjaju ĉetiri ugaonc kapele dopunjajući ga uĉetvornu cjelinu, raspodijeljenu stupovljem u tri laĊe, pri ĉernu su ipoboĉne laĊe nadsvoĊene valjkastim svodom. S istoćne strane cr-kva imapod jednom od polukalota jednu apsidu a na zapadu dvostruki egzonarteks.Razvedenošću svoje unutrašnjosti, ĉudesnim lebdenjem kupolei svodova, kao i svojom veliĉanstvenom ukrašenošću, ta je crkva trajnojed-nako pobuĊivala ĉuĊenje i divljenje.Nadovezujući se na postignuta rješenja, već je u slijedećem desetljećunakon Sv. Sofije u Carigradu nastala crkva Sv. Apostola, u oblikuslobodnog kriţa, ali s pet kupola, jednom nad kriţištem i po jednom nadsvakim kra-kom kriţa.Polazeći od prikazanih modela, bizantsko je graditeljstvo ostvarilo usli-jedećim stoljećirna velik broj sakralnih graĊevina koje se temelje napret-hodno ostvarenim dostignućima, ali razvijajući ih dalje i dodajući imarhitek-tonske prinove i modifikacije, koje, u većoj ili manjoj mjeri,pridruţuju ca-rigradskim sintezama nove elemente razliĉitih lokalnihtradicija i škola u Maloj Aziji, Siriji, Armeniji, Gornjoj Mezopotamiji, uPotkavkazju, na Bal-kanu, u Juţnoj Italiji i drugdje.Bizantsko je graditeljstvo prvih stoljeća ostvarivalo znatne pothvate ina podruĉju svjetovne gradnje, ali ih nesklona kasnija vrernena većinomnisu saĉuvala. Oni su preteţno poznati iz pisane dokumentacije i razliĉitihilu-stracija. Poznato je obilje carskih reprezentativnih zdanja izJustinijanova vremena (palaĉe, kupališta, cisterne, vodovodi, fortifikacije),a i za kasnijih vladara, do sredine IX. stoljeća. U cjelini, te su se graĊevinesvojim likovnim obiljeţjima ustrajno udaljavale od antiĉkih uzora i svejaĉe usvajale istoĉ-njaĉke, naroĉito islamske utjecaje, koji sintetizirajukomponente s velikih prostranstava, od Egipta do Indije.Bizantsku arhitekturu u njezinoj impresivnosti dopunjaju njeni dekorativnielementi: kiparstvo i zidno slikarstvo. Ali i jedna i druga od tih granalikovne umjetnosti imaju svoje osebujno podrijetlo u kršćanskim vjerskimprikazbama još u vremenu prije nego što je kršćanstvo postalo priznatom auskoro zatirn i jedinom dopuštenom vjerom. Tada je slikarstvo, još u katakombama,na stijene grobnih komora i hodnika stavljalo prizore izkršćan-skih legendi i biblijskih tema, a grobni su sarkofazi ukrašavanireljefima. Ta umjetnost nastavila se i nakon izlaska iz zabranjenosti,zadrţavajući u ob-liku i naĉinu slikovnog i figurativnog oblikovanja svuestetiku antiĉke umjet-nosti davši joj samo tematski kršćanske sadrţaje. Izobilja takvih saĉuvanih350spomenika posebice su ilustrativne teme o Dobrom pastiru, na pr. nasarko-fagu iz tzv. Preteksalovih katakombi (IV. st.), gdje je prikazan bujanbuko-liĉki prizor s berbom groţĊa, a likovi su puni ţivotne jedrine i dani ubo-gatstvu razliĉitih, slobodnih i veoma realno prikazanih pokreta. Takav

je i poznati samostalni kipić Isusa kao Dobrog pastira, iz IV. st. (Louvre)koji svim svojirn obiljeţjirna, osim naslovne teme, pripada antiĉkomkiparstvu. Isto vaţi za sarkofag Junija Bassa, iz 2. pol. IV. st., s prizorimaiz Isusova ţivota i smrti, ili sarkofag dvojice braće iz groblja kraj crkveSan Paolo Fuori le Mura, u Rimu, s kraja V. st., koji prikazuje teme izStaroga i No-voga Zavjeta, kao i za mnoge druge sliĉne tvorevine.351Atrij i ula.7. uEufrav.je-vu bazilikuu Poreĉu (VI. st.)Jednaka obiljeţja imaju i mnoge reljefne skulpture u bjelokosti na raznimkutijama, diptisima, poliptisima ili uvezima knjiga, kao što suMunchen-ska bjelokosna ploĉa s prizorom ţena na Kristovu grobu iKristova uzašašća ili pak Diptih Milanske katedralne riznice snovozavjetnom tematikom ili Ra-vennski diptih iz Murana, sa središnjimlikom Krista meĊu apostolima koji je nalik na mladenaĉkog Apolona.Ali, u reljefnom se kiparstvu postupno i isprva jedva zamjetno javljajunova gledanja na likovno prikazivanje. Stavovi figura se ukrućuju iprostorni odnosi rernete pribliţavanjem naĉelu jednoplošnosti; prvi plan udubinskom rasporedu poĉinje se prikazivati nerazmjerno većom visinomosoba, a to po-ĉinje izraţavati i razlike po dostojanstvu i stupnju svetostimeĊu njima. Ta-koĊer, likovi se poĉinju svrstavati u nizove koji gubeizrazitost svojih indi-vidualnih razlika.Ovakva tendencija još je izraţenija u rnozaikalnom slikarstvu nasvodo-vima, zidovima i podnim površinama crkvenih i svjetovnihobjekata istoĉne polovice Carstva (Bizanta) ili onih podruĉja na Zapadukoja su bila osobito snaţna uporišta bizantskih utjecaja. Tako je uRavenni, u Mauzoleju Galle Placidije, niz divnih mozaika natamnomodroj i zelenkastoj osnovi, nastao oko 425. vjerojatno kao djelocarigradskih umjetnika, izraĊen kombinacijom antiĉke voluminoznostilikova i njihove realistiĉke postave u prostoru sa stilizacijom pejzaţa ishematskim, simetriĉnim razvrstanjem simboliĉkih figura i predmeta.Gotovo istovremeno nastali podni mozaici u Velikoj car-skoj palaĉi uCarigradu (saćuvani u fragmentima) veoma su snaţno vezani uz antiĉketematske i estetske tradicije voluminoznosti, slobodnih pa ĉak i smionihpokreta, bukoliĉkih i lovskih prizora, netranscendentalnih okupa-cijaosoba koje se prikazuju. Pa ipak, i u njima, premda se radilo o ukrašavanjusvjetovne, carske, a ne vjerske graĊevine, do izraza dolazi teţnja za simetriĉkimrazvrstavanjem i stilizacijom.Poĉetkom druge polovice V. stoljeća oslikana je crkva S. Giovanni inFonte u Ravenni (Krstionica pravovjernih). Vrh njezine kupole zapremapri-zor Isusova krštenja u Jordanu. Oko toga središnjeg medaljona, naniţoj ra-zini kupole, u krugu, na modroj pozadini, stoji dvanaest apostolau raskošnoj odjeći, uvelike stilizirani svojim hijeratiĉkim pozamazakoraĉivanja, iako su fizionomije svakoga od njih dane realistiĉno, steţnjom portretske indi-vidualizacije.Svega pola stoljeća kasnije, ravenska Krstionica Arijanaca prikazujeisti motiv Isusova pokrštenja, ali stilizira likove u središnjoj najvišoj kruţnicikupole u izrazitoj ukoĉenosti stavova, linearnim crteţom i krugomapo-stola ispod lunete u obliku medaljona gdje svako od prikazanih lica

nema više portretne teţnje nego simbolizira liĉnost kojoj pripada. Ukruţnoj crkvi San Vitale, u Ravenni, posvećenoj 547., ukrašenojstarozavjetnim i novozav-jetnim prizorima, ali i ilustracijamasuvremenoga, Justinijanova doba, još se i dalje odrţavaju snaţneportretistiĉke tekovine antiĉke umjetnosti (liko-vi cara Justinijana injegove pratnje i carice Teodore s prat.njom, prikazani na dva nasuprotnamozaika apside), ali se likovi prikazuju plošno u jednoob-raznimstavovirna, na jednoliĉnoj zlatnoj pozadini, izvan vremena i prostora,pretvoreni u kvintesencije svoje dostojanstvenosti i veliĉanstva svojihdvor-skih funkcija ili svoje svetaĉke, nadzemaljske uzvišenosti. Nekolikogodina nakon mozaika u S. Vitale, nastali su podjednako veliĉanstvenimozaici u ravenskoj crkvi S. Apollinare in Classe. U njoj je, iznad apside,na trijum-352falnom luku, u medaljonu, prikazan lik Krista kao pokrovitelja apostola,kojiviše nisu naslikani individualnim fizionomijama, nego dvjemapovorkama od po šest jaganjaca kojima je on Dobri pastir. U apsidi, ispodtrijumtalnog luka, središnju lunetu ispunja golemi zlatni kriţ na zelenupolju, a ispod nje se stere stilizirani krajolik s totalno simetriĉnomraspodjelom stabala, cvjetnih bokora i novom povorkom od po šest janjadikoje razdvaja plošno prikazani lik Sv. Apollinarija. Jednaku geometriĉnostrazvrstavanja oĉiluju i sveci razmješteni iza oltara, naizmjeniĉno s luĉnonadsvedenim širokim i svi-jetlim prozorima, a i medaljoni crkvenihvelikodostojnika što se poboţno niţu na arhitravu iznad lijeve i desnearkade koje odvajaju središnju laĊu od dviju postraniĉnih. Završni dometbizantskog mozaika u Ravenni dostiţe oslikanje crkve S. ApollinareNuovo, iz 2. polovice VI. st. U njoj se s obiju strana crkve iznad arkada,reĊaju dugaĉke povorke, na lijevoj povorka mu-ĉenica koje predvoĊenetrojicom kraljeva prilaze Mariji, a na desnoj povorka muĉenika kojiprilaze Kristu. Neosporno je da su pojedini likovi još uvijek obiljeţeniindividualnim portretnim oblikovanjem (slike trojice kraljeva ili divni likKrista), ali je jednoliĉnost dugih povorki u jednakoj odjeći, u istimstavovirna, na bezvremenskoj zlatnoj pozadini, na jednakoj tratini kojomstupaju ostvarila veoma visok stupanj hijeratizacije i svrstavanja pojedineIjudske liĉnosti u opće i jednako, nadindividualno stremljenjenadzemaljskoj svetinji vjeĉne, boţanske sudbine svijeta i opstanka.Bizantsko je slikarstvo i nakon Justinijanove epohe izraĊivalodragocjena djela s istom tendencijorn oblikovanja sjedinjene zamisli ospiritualizaciji sadrţaja i sve potpunijoj apstraktnosti likova koji tesadrţaje izraţavaju. Veoma impresivni svjedoci toga kontinuiranognapretka prema potpunoj iz-gradnji specifiĉnoga likovnog stila bizantskeumjetnosti jesu mozaici u crkvi Sv. Dimitrija u Solunu iz VII. st.Veoma intenzivno pisanje i ukrašavanje rukopisnih knjiga dopunjazidno slikarstvo dragocjenim ostvarenjima. Objavljivanje djela klasiĉneknjiţev-nosti s ilustracijama odrţavalo je i tematski i likovno obiljeţjaantike duţe nego što je to bilo na slikarijama po crkvama. Biblijske,starozavjetne i no-vozavjetne teme pojavljuju se tek od VI. st.; one jošĉuvaju jaka podsjeća-nja na antiku likovima koje uklapaju u kompozicijua i tretmanom oblika. Ali prizori se smještavaju pred apstraktne pozadine,

likovi se splošnjavaju a skupine Ijudi stiliziraju, kao što je to na pr. nailustraciji Isusova ulaska u Jeruzalem na Purpurnom kodeksu izNadbiskupske knjiţnice u Rossanu, na-stalom potkraj VI. st., ili nailuminacijama otprilike istovremenoga tzv. Ra-bulina EvanĊelistara izZagbe, u Gornjoj Mezopotamiji, koji, izmeĊu osta-loga, sadrţi najstarijupoznatu minijaturu o Kristovu raspeću. Još izrazitiju likovnu koncepcijubizantsko-istoĉnjaĉkog tipa predstavlja Sirijski evanĊeli-star iz samostanaEdţmiadzin, a i neki drugi kodeksi sirijskog i aleksandrij-skog podrijetla.Razvitak bizantskoga likovnog prikazivanja boţanskih i svetaĉkihosoba, ali takoĊer i Ijudskih likova uopće, zaustavilo je doba ikonoklazma.Ono je uništilo i mnoga djela nastala u prethodnom razdoblju, naroĉito uCarigradu i drugim velikim središtima u kojima je utjecaj drţavne vlastibio dovoljno neposredan da ostvari svoje slikama nesklone zamisli. Alimentalni razvitak u doţivljavanju likovnih predodţbi nastavio se i zastoljetnog razdoblja koje je suzbijalo figurativnu umjetnost. Stoga ona udrugoj polovici IX. stoljeća23 Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka353Madona s anđelim.a. Detaljmozaika i"z Eufraztjeve bazilike uPoreču (VI. st.)izlazi iz razdoblja nezasvjedoĉenosti o jedinstvu svoga dotadašnjega idalj-njeg razvitka kao umjetnost potpuno zrele i tehnike i izgraĊenaestetskog kodeksa.

Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb, 1980.