Jorge Luis Borges

(1899 – 1986)

Na Borgesovo djelo i doživljaj svijeta utjecali su brojni književni,

filozofski i teološki tekstovi ezoteričnog karaktera, kao i djela

Berkleya te Schopenhauera, a gnosticizam i kabala nadahnuli su

mnoge od njegovih priča. Čovjekovo traganje za smislom u

beskonačnom svemiru činilo mu se besmislenim, a kroz stare je

mitove progovarao o suvremenim temama, služeći se

pseudocitatnošću kako bi ostvario dojam autentičnosti. Smatrao je

da se slika prave stvarnosti nalazi u čovjekovu umu, te da ovisi

jedino o njegovoj mentalnoj percepciji svijeta koji ga okružuje. Mada

nije pisao romane, njegov je utjecaj moguće pronaći u djelima

najboljih američkih romanopisaca - Carlosa Fuentesa, Gabriela

Garcíe Márqueza, Julia Cortázara, i dr., te u djelima pojedinih

europskih pisaca.

Poznati argentinski pjesnik, esejist i pisac kratkih priča, rodio se u

Buenos Airesu 24. kolovoza 1899. godine u kući Jorge Guillerma

Borgesa i Leonore Acevedo. Ubrzo nakon njegova rođenja obitelj se

preselila u Palermo, lučku četvrt poznatu po mutnom polusvijetu,

tučnjavama i probisvjetima zvanim compadritos. O tom razdoblju

svog života jednom je prilikom rekao: "Godinama sam vjerovao da

sam odrastao na opasnim ulicama predgrađa, a zapravo sam rane

godine proveo u sigurnosti vrta i knjižnice, u društvu nebrojeno

mnogo engleskih knjiga."

Borgesov otac bio je odvjetnik i učitelj psihologije, a majka, ponosna

i čvrsta žena, potjecala je iz obitelji vojnika i boraca za slobodu.

Budući da je njegova baka po ocu, Fanny, bila Engleskinja, u kući su

se podjednako govorili engleski i španjolski, a mali je Jorge tek

kasnije shvatio da se radi o dva različita jezika. Kada mu je bilo šest

godina rekao je ocu da želi biti pisac, a sa sedam je napisao

maštovite pričice nadahnute Cervantesovim djelima, kao i sažetak

grčke mitologije. U devetoj je s engleskog preveo Wildeovog Sretnog

kraljevića, a prijevod mu je objavljen u mjesnim novinama.

Borgesov otac, budući da je gotovo potpuno oslijepio, 1914. odlazi u

mirovinu i seli sa svojima u Europu kako bi se liječio. Sljepoća je u

Borgesovoj obitelji bila nasljedna, pa je i on još od djetinjstva imao

velikih problema s vidom koji će se tijekom godina sve više

pogoršavati. Nakon kratkog boravka u Parizu, Borgesovi sele u

Ženevu gdje djeca pohađaju gimnaziju i uče latinski, njemački i

francuski. Mladi Jorge dolazi u doticaj s djelima francuskih simbolista,

Verlainea, Rimbauda i Mallarmea, otkriva Schopenhauera i

Whitmana, kao i brojne druge filozofe i pisce. Godine 1919., nakon

što su djeca maturirala, obitelj seli u Lugano, a Borges, nakon

neuspješnih pokušaja pisanja na engleskom i francuskom, odabire

španjolski kao jezik svog književnog stvaralaštva. Nakon kraćeg

boravka u Luganu, Borgesovi su nešto više od godinu dana živjeli u

Španjolskoj, gdje se Jorge, pod utjecajem andaluzijskog pjesnika

Rafaela Cansinosa-Assénsa, pridružio krugu pisaca poznatih pod

imenom "ultraisti".

Ultraisti su se osjećali više Europljanima nego Španjolcima, slušali su

američki jazz i na svojim sastancima u kafeu Colonial u Madridu

vodili gorljive književne rasprave. Pod utjecajem ultraista Borges je

počeo uviđati da se ne treba vezati ni za jednu tradiciju, pogotovo ne

za onu nacionalnu. Napisao je i dvije knjige pjesama i eseja, kojih se

ubrzo odrekao i uništio ih prije odlaska iz Španjolske 1921. Obitelj se

u ožujku te godine vratila u Buenos Aires koji je u međuvremenu jako

narastao. Ponovni susret i otkrivanje rodnog grada, pogotovo

njegovih južnih predgrađa, jako se dojmio mladog Borgesa,

nadahnuvši niz njegovih pjesama objavljenih u zbirci Žar Buenos

Airesa (Fervor de Buenos Aires) 1923.

Razdoblje od 1924. do 1933. za Borgesa je bilo prilično uzbudljivo i

ispunjeno novim izazovima - želio je, naime, pisati djela ispunjena

mirisom opasnosti i lokalnim obilježjima, pa je nekoliko sljedećih

godina proveo istražujući sumnjive gradske četvrti, razgovarajući s

probisvjetima, učeći tango i jezik ulice (na užas svoje majke). Kao

rezultat toga nastalo je još nekoliko knjiga pjesama i eseja,

uključujući Mjesec sučelice (Luna de enfrente, 1925) i Bilježnica San

Martín (Cuaderno San Martín, 1929). Tih je godina došao na glas kao

predvodnik mlade avangardne grupe pisaca, a umorivši se od

ultraizma želio je utemeljiti novi, lokalno obojeni književni pravac

izrastao iz metafizičkog doživljaja stvarnosti. Piše priče i pjesme o

lučkom predgrađu, tangu i borbama nožem, poput Čovjeka iz

narančaste krčme (Hombre de la esquina rosada; kasnije uvrštena u

Opću povijest gadosti) i Bodeža (El Punal), u kojima Buenos Aires

poprima jednu mitsku dimenziju. Smatrajući ih potpunim

promašajem, kasnije je kupovao svoja djela iz dotičnog razdoblja i

potom ih spaljivao.

Tridesetih godina njegovo književno stvaralaštvo kreće drugim

smjerom i poprima nova obilježja - stvaraju se temelji

prepoznatljivog Borgesovog stila i onoga što će kasnije postati

poznato kao magični realizam. Godine 1933. u mjesnim novinama

Crítica počinje objavljivati seriju kratkih priča pod imenom Opća

povijest gadosti (Historia universal de la infamia), koje će 1935. izaći

i u obliku knjige. Likove i događaje Borges je preuzeo iz drugih djela,

"patvoreći ih i izopačivši". Spoj mašte i zbilje, kao i njihovo mistično

ozračje, mnoge od tih apokrifnih priča čine nadrealistički

autentičnima. Život i sudbina određenog lika, svedeni na dva-tri

ključna prizora, dobivaju dodatni dramski naboj kojim se naglašava

njihova moralna izopačenost.

Kao esejista, Borgesa je zanimala literatura gotovo potpuno strana

latinoameričkoj književnoj tradiciji - drevni filozofi i mistici, židovski

kabalisti i gnostici, zaboravljeni francuski pjesnici, finski narodni ep

Kalevala, te prije svega engleski pisci poput Johna Miltona, Samuela

Taylora Coleridgea, G. K. Chestertona i Johna Keatsa. Njegovih knjiga

eseja nema mnogo, a ključne su Rasprava (Discusión, 1932),

Povijest vječnosti (Historia de la eternidad, 1936) i Druga istraživanja

(Otras inquisiciones, 1952). Borges u svojim esejima tumači djela

drugih pisaca dajući im novo značenje i potiče čitatelja da o njima

razmišlja na neuobičajen način.

Iako je, kao što se može vidjeti, tridesetih godina Borges kao pisac

definitivno počeo sazrijevati, uvidio je da ipak mora pronaći neki

sigurniji izvor prihoda od književnog stvaralaštva. U svijetu je vladala

ekonomska kriza, otac mu je zbog sljepoće postao potpuno ovisan o

majci, te je Jorge prihvatio posao pomoćnika u knjižnici Miguel Cané.

U podrumu knjižnice počeo je pisati priče, i dok su njegove kolege

vrijeme trošile na isprazne priče, Borges je ispod njihovih nogu

podizao temelje modernizma. Napisao je Babilonsku knjižnicu i neke

druge priče, objavljene 1941. u djelu Vrt puteva koji se račvaju (El

jardín de senderos que se bifurcan). Spomenute priče kasnije je

dodao Izmišljajima (Ficciones), tiskanim 1944. Sa svojim mlađim

prijateljem Adolfom Bioy-Casaresom, 1942. godine izdao je i knjigu

Šest problema za Don Isidra Parodija (Seis problemas para don Isidro

Parodi), pod zajedničkim pseudonimom "Bustos Domecq".

Osim novih priča, u kojima je vješto ispreplitao filozofiju, činjenice,

fantastiku i misterije, napisao je i nekoliko političkih članaka

objavljenih u novinama El Hogar. U spomenutim člancima nije toliko

podržavao određeni politički sistem koliko je kritizirao brojne pojave

tog vremena - antisemitizam, nacizam i fašizam. Kada je 1946. Juan

Perón došao na vlast, zbog svojih je stavova bio "promaknut" na

položaj inspektora za perad i zečeve na javnim tržnicama. Odmah je

odlučio dati ostavku, što se pokazalo kao dobar potez - nakon

ubitačnog posla u knjižnici počeo je držati predavanja o američkoj i

engleskoj književnosti, te je proputovao Argentinu i Urugvaj. Bio je

dobro plaćen i, prvi put nakon dugo vremena, sretan, mada ga je

boljelo ono što se događalo u njegovoj domovini. Borges je nastavio

sa svojim književnim radom i 1949. objavio svoju drugu značajnu

zbirku priča - Aleph.

Nakon revolucije 1955. za Borgesa su došli bolji dani - Društvo

argentinskih književnika ponovno je otvoreno, a on je postavljen na

mjesto ravnatelja Nacionalne biblioteke. Ironija sudbine bila je u

tome što je tada bio već skoro potpuno slijep - "Bog mu je

istovremeno darovao 800.000 knjiga i tamu". Svoj novi posao shvatio

je vrlo ozbiljno. Odlučivši pretvoriti Nacionalnu biblioteku u kulturni

centar, započeo je s programom raznih predavanja i ponovno

pokrenuo knjižnični časopis. Godine 1956. počeo je raditi kao

profesor na katedri za englesku i američku književnost Sveučilišta u

Buenos Airesu, a dobio je i nacionalnu nagradu za književnost.

Krajem pedesetih godina bio je vrlo iznenađen otkrivši da su o

njegovom životu i djelu napisane brojne knjige i da je prilično

popularan među studentima. U to je vrijeme napisao jednu od svojih

najzanimljivijih priča, Borges i ja. Uz pomoć svojih studenata i majke

nastavio je spisateljsku karijeru. Kako bi nadomjestio gubitak vida,

ponovno se okrenuo poeziji koju je u glavi mogao puno lakše

pregledavati od proze. Godine 1960. objavio je Tvorca (El hacedor),

zbirku proznih radova, parabola i pjesama, koju je smatrao svojim

najboljim i najosobnijim djelom.

Tek šezdesetih godina Borges je stekao svjetsku slavu, dobivši

Formentorovu nagradu (internacionalna nagrada izdavača) zajedno

sa Samuelom Beckettom. Djela su mu prevedena na engleski i

odjednom je postao vrlo tražen pisac. Izmišljaji su prevedeni na

nekoliko jezika i postali poznati diljem svijeta, što je bilo prvi put da

djelo nekog latinoameričkog pisca postigne takav uspjeh. Pozvali su

ga da u Sjedinjenim Državama održi niz predavanja, pa je 1961. u

društvu majke prvi puta posjetio zemlju koja je za njega imala polu-

mitološki karakter, a koju je kasnije često posjećivao.

U Europu je ponovno otputovao 1963., prilikom čega je posjetio

brojna mjesta na kojima je bio kao dječak i susreo mnoge stare

prijatelje i znance. Prilično značajna bila je i 1967. godina, kada su ga

pozvali da godinu dana gostuje na Harwardu. Tamo je upoznao

Normana Thomasa di Giovannija koji mu je postao dobar prijatelj i

jedan od glavnih prevoditelja njegovih djela na engleski jezik. Iste

godine oženio je staru prijateljicu i veliku mladenačku ljubav, Elsu

Astete Millán, čiji je muž umro 1964. Nažalost, brak nije bio dugog

vijeka i rastali su se nakon tri godine. Svo je to vrijeme Borges

mnogo putovao, posjetivši Europu, Englesku, Škotsku i Izrael.

Napisao je puno pjesama i nekoliko zbirki kratkih priča i eseja. Sa

svojim starim prijateljem, Bioy-Casaresom, objavio je još jednu knjigu

zajedničku knjigu Kronike Bustosa Domecqa (Crónicas de Bustos

Domecq), a 1970. mu je izašla i zbirka priča Brodijev izvještaj (El

informe de Brodie).

To je i vrijeme kada se upoznao s jednom svojom studenticom,

Argentinkom japanskog porijekla, Maríom Codamom, koja je

prihvatila posao njegove osobne tajnice. Njihova je suradnja prerasla

u prijateljstvo, a pred kraj života postala mu je i ženom. Kada je

1973. Juan Perón ponovno došao na vlast, Borges je dao ostavku na

mjesto ravnatelja Nacionalne knjižnice, iako je bio u puno boljem

položaju nego u vrijeme kada još nije stekao svjetsku slavu. Nekoliko

sljedećih godina je putovao i držao predavanja, a 1975. napisao je

još jednu zbirku priča, Knjigu o pijesku (El libro de arena). Te mu je

godine, u 99-toj godini života, umrla i majka – njegova prijateljica,

suradnica i pratiteljica na brojnim putovanjima, za koju su ljudi znali

misliti da mu je sestra. Nakon majčine smrti Borges je s Maríom

Codamom nastavio putovati svijetom, a 1984. objavili su knjigu

Atlas, opis njihovih zajedničkih putovanja s Borgesovim tekstom i

Codaminim fotografijama. Svoju posljednju knjigu, Urotnici (Los

conjurados) napisao je 1985., oduševljeno zabilježivši da nastavlja

pisati: "Što drugo mi preostaje, što drugo, tako divno mi preostaje?!".

Umro je 14. lipnja 1986. u Ženevi.

Zaplet

Da bi užas dostigao savršenstvo, Cezar, pritiješnjen uz noge kipa

nestrpljivim bodežima neprijatelja, otkriva među tima licima i

noževima Marka Julija Bruta, svog štićenika, možda i sina; u tom

trenutku on prestaje da se odupire i uzvikuje: Zar i ti, sine moj!

Šekspir i Kevedo preuzimaju taj patetični uzvik.

Sudbina voli ponavljanja, varijacije, simetrije; hiljadu devet stotina

godina kasnije, neki gauči napadaju jednog od svojih starijih drugova

u južnom predgrađu Buenos Airesa; ovaj pada prepoznajući u tom

trenutku svog usvojenog sina i obraća mu se s blagim prijekorom i

laganim iznenađenjem (ove riječi treba slušati, ne čitati): Ali, sine!

Ubijaju ga, a on ne zna da umire zato da bi se ponovila jedna scena.

Borges i ja

Što god da se dogodi, dogodi se onom drugom Borgesu. Ja se šetam

po Buenos Airesu zastajkujući, možda mehanički, da osmotrim svod

neke kapije i vrata s okovanim gvožđem; vesti o Borgesu stižu mi

poštom, a nailazim na njegovo ime u profesorskim konkursima, ili u

biografskim leksikonima. Volim pješčane satove, mape, topografiju

XVIII vijeka; etimologije, ukus kafe i Stivensonovu prozu: onaj drugi

voli iste stvari, ali to ispoljava na tako tašt način kao neki glumac.

Pretjerao bih kada bih rekao da se nalazimo u neprijateljstvu: ja

živim, predajem se životu da bi Borges mogao stvarati svoje djela,

koja me opravdavaju pred svijetom. Ne košta me da priznam da je

on napisao po neku vrijednu stranicu, ali ti listovi ne mogu me spasiti

jer dobro možda više ne pripada nikome, čak ni njemu, već jeziku ili

tradiciji. Što se ostalog tiče, meni je suđeno da se zauvijek izgubim

da bi samo neki trenutak mene preživio u onom drugom. Malo-

pomalo, ljudi mu u svemu čine ustupke mada je meni dobro poznat

njegov perverzni običaj izmišljanja i preuveličavanja. Spinoza je

shvatio da sve što postoji teši da očuva svoju suštinu; kamen želi da

vječno bude kamen, a tigar da vječno bude tigar. Ja ću ostati u

Borgesu a ne u sebi (ako sam ja uopšte neko), mada se manje

prepoznajem u njegovim knjigama no u mnogim drugim djelima ili

tananom zvuku gitarinih struna. Prije mnogo godina, pokušao sam

da ga se oslobodim prelazeći s mitologije predgrađa na igru s

vremenom i beskrajem; ali sada su to Borgesove igre te ću morati da

smislim nešto novo. Moj život se tako pretvorio u bjekstvo, ja sve

gubim, sve pada u zaborav ili prelazi onom drugom.

Ne znam koji je od nas dvojice napisao ovaj zapis.

Adam Cast forth

Was there a Garden or was the Garden a dream?

Amid the fleeting light, I have slowed myself and queried,

Almost for consolation, if the bygone period

Over which this Adam, wretched now, once reigned supreme,

Might not have been just a magical illusion

Of that God I dreamed. Already it's imprecise

In my memory, the clear Paradise,

But I know it exists, in flower and profusion,

Although not for me. My punishment for life

Is the stubborn earth with the incestuous strife

Of Cains and Abels and their brood; I await no pardon.

Yet, it's much to have loved, to have known true joy,

To have had -- if only for just one day --

The experience of touching the living Garden.

Adam žuri vani

Je li bio tamo Vrt ili je Vrt bio san?

Usred blještavog svijetla, usporio sam i posumnjao,

skoro za utjehu, ako je prošlo vrijeme

u kojem je ovaj Adam, sada bijedni, trenom zavladao najveći.

Moć nije bila samo čarobna varka

tog boga kojeg sam sanjao. Ali je već to nejasno

u mom spomenu: bistar Raj

Ali znam da to postoji, u cvijeću i obilju.

Iako ne za mene, moja kazna životom

je nepopustljiva zemlja rodoskrvnim razdorom

Kaina i Abela i njihova poroda; ne čekam oprost.

Štaviše, dosta je da se voli, da se zna istinska sreća

Da se ima – pa makar samo za jedan dan –

Iskustvo kušanja živućeg Vrta.

Art of Poetry, The

To gaze at a river made of time and water

And remember Time is another river.

To know we stray like a river

and our faces vanish like water.

To feel that waking is another dream

that dreams of not dreaming and that the death

we fear in our bones is the death

that every night we call a dream.

To see in every day and year a symbol

of all the days of man and his years,

and convert the outrage of the years

into a music, a sound, and a symbol.

To see in death a dream, in the sunset

a golden sadness--such is poetry,

humble and immortal, poetry,

returning, like dawn and the sunset.

Sometimes at evening there's a face

that sees us from the deeps of a mirror.

Art must be that sort of mirror,

disclosing to each of us his face.

They say Ulysses, wearied of wonders,

wept with love on seeing Ithaca,

humble and green. Art is that Ithaca,

a green eternity, not wonders.

Art is endless like a river flowing,

passing, yet remaining, a mirror to the same

inconstant Heraclitus, who is the same

and yet another, like the river flowing.

Poezija

Zuriti u rijeku od Vremena i Vode

I sjetiti se – Vrijeme je druga rijeka

Znati da vrludamo kao rijeka

A naša lica isparavaju kao vode.

Osjetiti da je buđenje drugi san

Da su snovi o nesanjanju i da je smrt

Od koje strahujemo – smrt

Da svaku noć prizivamo san.

Vidjeti u svakom danu i godini znak

Svih dana čovjekovih i njegovih godina

I pretvoriti pogrbljavanje godina

U muziku, i zvuk, i znak.

Vidjeti san u smrti, u suton

Zlatnu žalost – kakva je poezija,

Čednu i vječnu, poezija,

Kruženje, kao zora i suton.

Ponekad, u predvečerje postoji lice

Koje nas vidi iz dubina ogledala.

Umjetnost mora biti vrsta tog ogledala.

Odajući svakom od nas svoje lice.

Kažu Ulis, istrošen od čuda

Plačući s ljubavlju viđene Itake

Čedne i zelene. Poezija je poput Itake,

Zelena vječnost, bez čuda.

Umjetnost je beskrajna, kao tekuća rijeka,

Prolazeća, već ostajuća, ogledalo u istom

Prevrtljivom Heraklitu, koji istom

Isti i već durgi, kao tekuća rijeka.

Browning Decides to Be a Poet

In these red labyrinths of London

I find that I have chosen

the strangest of all callings,

save that, in its way, any calling is strange.

Like the alchemist

who sought the philosopher's stone

in quicksilver,

I shall make everyday words--

the gambler's marked cards, the common coin--

give off the magic that was their

when Thor was both the god and the din,

the thunderclap and the prayer.

In today's dialect

I shall say, in my fashion, eternal things:

I shall try to be worthy

of the great echo of Byron.

This dust that I am will be invulnerable.

If a woman shares my love

my verse will touch the tenth sphere of the concentric heavens;

if a woman turns my love aside

I will make of my sadness a music,

a full river to resound through time.

I shall live by forgetting myself.

I shall be the face I glimpse and forget,

I shall be Judas who takes on

the divine mission of being a betrayer,

I shall be Caliban in his bog,

I shall be a mercenary who dies

without fear and without faith,

I shall be Polycrates, who looks in awe

upon the seal returned by fate.

I will be the friend who hates me.

The persian will give me the nightingale, and Rome the sword.

Masks, agonies, resurrections

will weave and unweave my life,

and in time I shall be Robert Browning.

Browning odlučuje biti pjesnik

U ovim crvenim lavirintima Londona

Shvatam da sam izabrao

Najčudniji od svih poziva

osim što je na svoj način svaki poziv čudan,

kao alhemičar,

koji je od kamena mudraca

dobivao živu.

Ja trebam svaki dan praviti riječi –

Kockarove glavne karte, obični novčić –

Isijavati čaroliju koja je bila njihova

Kad je Thor bio oboje: Bog i Kaos

Pogrom i molitva.

U sadašnjem narječju:

Ja trebam reći, u svom stilu, stalne stvari:

Trebam pokušati biti ugledan

Velikim odjekom Byrona.

Ovo blato koje sam ja biće nepovredivo.

Ako žena dijeli moju ljubav,

Moj stih će dirnuti desetu sferu koncentričnih nebesa;

Ako žena zapostavi moju ljubav,

Od tuge ću svoje praviti muziku,

Bujnu rijeku da odjekne kroz vrijeme.

Trebam živjeti zaboravljajući sebe,

Trebam biti lice koje zraknem i zaboravim

Trebam biti Juda koji izdaje

božansku misiju bićem izdajice.

Trebam biti Kaliban u svojoj močvari,

Trebam biti najamnik koji umire

Bez strepnje i nade.

Trebam biti Polikrat koji gleda u strah

Iznad žiga, povraćen sudbinom.

Biću prijatelj koji me mrzi.

Perzijanac će mi dati slavuja, a Rimljanin mač.

Maske, agonije, proživljenja

Će istkati i rastkati moj život.

I na vrijeme ću biti Robert Browning.

Elegy

Oh destiny of Borges

to have sailed across the diverse seas of the world

or across that single and solitary sea of diverse

names,

to have been a part of Edinburgh, of Zurich, of the

two Cordobas,

of Colombia and of Texas,

to have returned at the end of changing generations

to the ancient lands of his forebears,

to Andalucia, to Portugal and to those counties

where the Saxon warred with the Dane and they

mixed their blood,

to have wandered through the red and tranquil

labyrinth of London,

to have grown old in so many mirrors,

to have sought in vain the marble gaze of the statues,

to have questioned lithographs, encyclopedias,

atlases,

to have seen the things that men see,

death, the sluggish dawn, the plains,

and the delicate stars,

and to have seen nothing, or almost nothing

except the face of a girl from Buenos Aires

a face that does not want you to remember it.

Oh destiny of Borges,

perhaps no stranger than your own.

Elegija

Oh, sudbino Borhesova

moraš ploviti preko raznolikih mora svijeta

ili preko jednolikog i samačkog mora raznolikih imena,

moraš biti dio Edinburga, Ciriha,

dvije Kordobe,

Kolumbije i Texasa,

vratiti se na kraj smjene generacija,

na drevne zemlje njegovih praočeova,

u Andaluziju, u Portugal, i one krajine

gdje su Saksonci ratovali s Dancima,

i pomiješali svoju krv,

i lutati kroz crvene i mirne

labirinte Londona,

i ostariti u tako mnogo ogledala

i tražiti u praznini mramorno zurenje kipova,

i sumnjati u litografije, enciklopedije,

atlase,

i vidjeti stvari koje ljudi vide,

smrt, tromu zoru, ravnice,

tankoćutne zvijezde,

i vidjet ništa, skoro ništa,

osim lica djevojke iz Buenos Airesa,

lica koje ne želi da ga se sjećaš.

Oh, sudbino Borgesova,

možda si samo ti sebi stranac

.

History of the Night

Throughout the course of th generations

men constructed the night.

At first she was blindness;

thorns raking bare feet,

fear of wolves.

We shall never know who forged the word

for the interval of shadow

dividing the two twilights;

we shall never know in what age it came to mean

the starry hours.

Others created the myth.

They made her the mother of the unruffled Fates

that spin our destiny,

thev sacrificed black ewes to her, and the cock

who crows his own death.

The Chaldeans assigned to her twelve houses;

to Zeno, infinite words.

She took shape from Latin hexameters

and the terror of Pascal.

Luis de Leon saw in her the homeland

of his stricken soul.

Now we feel her to be inexhaustible

like an ancient wine

and no one can gaze on her without vertigo

and time has charged her with eternity.

And to think that she wouldn't exist

except for those fragile instruments, the eyes.

Povijest noći

Kroz sve putanje generacija,

Ljudi su sagradili noć,

I prvo je bila sljepoća;

trnje što bode bose stope,

strah od kurjaka.

Mi nikada nećemo znati ko je skovao riječ

za međuprostor sjenke,

rastavljajući dva praskozorja;

mi nikada nećemo znati kada se to počelo zvati

zvjezdani sati.

Drugi su napravili mit.

Učinili su je majkom hladnokrvne Boginje sudbine

da ispreda našu sudbinu,

žrtvovali su joj crne ovce, i pijetla

koji likuje svoju smrt.

Kaldejci su joj doznačili dvanaest sati;

Zenu, beskonačnim riječima.

Uzela je oblik od latinskih heksametara

i užas od Pascala.

Luis de Leon je vidio u njoj

postojbinu svoje slomljene duše.

Sada je smatramo neiscrpnom,

kao neko prastaro vino,

i neko ne može zuriti u nju bez vrtoglavice

i vrijeme ju je napunilo vječnošću.

I da se vjeruje da ona ne bi postojala

osim za ove krhke instrumente, oči.

Instants

If I could live again my life,

In the next - I'll try,

- to make more mistakes,

I won't try to be so perfect,

I'll be more relaxed,

I'll be more full - than I am now,

In fact, I'll take fewer things seriously,

I'll be less hygenic,

I'll take more risks,

I'll take more trips,

I'll watch more sunsets,

I'll climb more mountains,

I'll swim more rivers,

I'll go to more places - I've never been,

I'll eat more ice creams and less (lime) beans,

I'll have more real problems - and less imaginary

ones,

I was one of those people who live

prudent and prolific lives -

each minute of his life,

Offcourse that I had moments of joy - but,

if I could go back I'll try to have only good moments,

If you don't know - thats what life is made of,

Don't lose the now!

I was one of those who never goes anywhere

without a thermometer,

without a hot-water bottle,

and without an umberella and without a parachute,

If I could live again - I will travel light,

If I could live again - I'll try to work bare feet

at the beginning of spring till

the end of autumn,

I'll ride more carts,

I'll watch more sunrises and play with more children,

If I have the life to live - but now I am 85,

- and I know that I am dying ...

Trenuci

Ako bih ponovo mogao živjeti,

u slijedećem – pokušat ću –

napraviti više grešaka,

neću pokušavati biti toliko savršen,

biću opušteniji,

biću zreliji – nego sam sada,

zapravo, manje stvari ću shvatati ozbiljno,

manje ću paziti na higijenu,

više ću rizikovati,

više ću putovati,

gledat ću više sutona,

popet ću se na više planina,

preplivat ću više rijeka,

ići ću na više mjesta – gdje nikad nisam bio,

jest ću više sladoleda, a manje kiselog graška,

imat ću više stvarnih problema, a manje izmišljenih.

Bio sam jedan od onih ljudi

koji žive razborit i plodan život –

svaki minut života;

naravno, imao sam radosnih trenutaka – ali

ako bih se mogao vratiti,

pokušao bih imati samo dobre trenutke.

Ako ne znate od čega je život napravljen,

ne gubite ovo Sada.

Bio sam jedan od onih koji nikuda ne idu

bez termometra

i bez termofora,

i bez kišobrana

i bez padobrana,

ako bih mogao ponovo živjeti – putovat ću bez napora,

ako bih mogao ponovo živjeti – radit ću bosih stopala

na početku rascvjetalog proljeća,

na kraju jeseni,

vozit ću više kolica,

gledat ću više sutona i igrati se s više djece,

ako imam život da ga živim – ali meni je sada 85

– i znam da umirem...

Limits

Of all the streets that blur in to the sunset,

There must be one (which, I am not sure)

That I by now have walked for the last time

Without guessing it, the pawn of that Someone

Who fixes in advance omnipotent laws,

Sets up a secret and unwavering scale

for all the shadows, dreams, and forms

Woven into the texture of this life.

If there is a limit to all things and a measure

And a last time and nothing more and forgetfulness,

Who will tell us to whom in this house

We without knowing it have said farewell?

Through the dawning window night withdraws

And among the stacked books which throw

Irregular shadows on the dim table,

There must be one which I will never read.

There is in the South more than one worn gate,

With its cement urns and planted cactus,

Which is already forbidden to my entry,

Inaccessible, as in a lithograph.

There is a door you have closed forever

And some mirror is expecting you in vain;

To you the crossroads seem wide open,

Yet watching you, four-faced, is a Janus.

There is among all your memories one

Which has now been lost beyond recall.

You will not be seen going down to that fountain

Neither by white sun nor by yellow moon.

You will never recapture what the Persian

Said in his language woven with birds and roses,

When, in the sunset, before the light disperses,

You wish to give words to unforgettable things.

And the steadily flowing Rhone and the lake,

All that vast yesterday over which today I bend?

They will be as lost as Carthage,

Scourged by the Romans with fire and salt.

At dawn I seem to hear the turbulent

Murmur of crowds milling and fading away;

They are all I have been loved by, forgotten by;

Space, time, and Borges now are leaving me.

Granice

Od svih ulica koje magle u suton,

mora postojati jedna (koja, nisam siguran)

kojom sam šetao zadnji put.

Bez pogađanja, pijun Nekoga

koji unaprijed popravlja svemoćne zakone,

poboljšava tajnu i postojanu koru

za sve sjene, snove i oblike

isprepletene u tkanini ovog života.

Ako za sve stvari postoji mjera i granica,

i zadnji put, i ništa više, i zaborav,

ko će nam reći kome smo u ovoj kući

ne znajući rekli Zbogom.

Udaljava se noć kroz prozore zore

Other Tiger, The

A tiger comes to mind. The twilight here

Exalts the vast and busy Library

And seems to set the bookshelves back in gloom;

Innocent, ruthless, bloodstained, sleek

It wanders through its forest and its day

Printing a track along the muddy banks

Of sluggish streams whose names it does not know

(In its world there are no names or past

Or time to come, only the vivid now)

And makes its way across wild distances

Sniffing the braided labyrinth of smells

And in the wind picking the smell of dawn

And tantalizing scent of grazing deer;

Among the bamboo's slanting stripes I glimpse

The tiger's stripes and sense the bony frame

Under the splendid, quivering cover of skin.

Curving oceans and the planet's wastes keep us

Apart in vain; from here in a house far off

In South America I dream of you,

Track you, O tiger of the Ganges' banks.

It strikes me now as evening fills my soul

That the tiger addressed in my poem

Is a shadowy beast, a tiger of symbols

And scraps picked up at random out of books,

A string of labored tropes that have no life,

And not the fated tiger, the deadly jewel

That under sun or stars or changing moon

Goes on in Bengal or Sumatra fulfilling

Its rounds of love and indolence and death.

To the tiger of symbols I hold opposed

The one that's real, the one whose blood runs hot

As it cuts down a herd of buffaloes,

And that today, this August third, nineteen

Fifty-nine, throws its shadow on the grass;

But by the act of giving it a name,

By trying to fix the limits of its world,

It becomes a fiction not a living beast,

Not a tiger out roaming the wilds of earth.

We'll hunt for a third tiger now, but like

The others this one too will be a form

Of what I dream, a structure of words, and not

The flesh and one tiger that beyond all myths

Paces the earth. I know these things quite well,

Yet nonetheless some force keeps driving me

In this vague, unreasonable, and ancient quest,

And I go on pursuing through the hours

Another tiger, the beast not found in verse.

A remorse for ani death

Free of memory and of hope,

limitless, abstract, almost future,

the dead man is not a dead man: he is death.

Like the God of the mystics,

of Whom anything that could be said must be denied,

the dead one, alien everywhere,

is but the ruin and absence of the world.

We rob him of everything,

we leave him not so much as a color or syllable:

here, the courtyard which his eyes no longer see,

there, the sidewalk where his hope lay in wait.

Even what we are thinking,

he could be thinking;

we have divvied up like thieves

the booty of nights and days.

Shinto

When sorrow lays us low

for a second we are saved

by humble windfalls

of the mindfulness or memory:

the taste of a fruit, the taste of water,

that face given back to us by a dream,

the first jasmine of November,

the endless yearning of the compass,

a book we thought was lost,

the throb of a hexameter,

the slight key that opens a house to us,

the smell of a library, or of sandalwood,

the former name of a street,

the colors of a map,

an unforeseen etymology,

the smoothness of a filed fingernail,

the date we were looking for,

the twelve dark bell-strokes, tolling as we count,

a sudden physical pain.

Eight million Shinto deities

travel secretly throughout the earth.

Those modest gods touch us--

touch us and move on.

Susana Soca

With lingering love she gazed at the dispersed

Colors of dusk. It pleased her utterly

To lose herself in the complex melody

Or in the cunous life to be found in verse.

lt was not the primal red but rather grays

That spun the fine thread of her destiny,

For the nicest distinctions and all spent

In waverings, ambiguities, delays.

Lacking the nerve to tread this treacherous

Labyrinth, she looked in on, whom without,

The shapes, the turbulence, the striving rout,

(Like the other lady of the looking glass.)

The gods that dwell too far away for prayer

Abandoned her to the final tiger, Fire.

That One

Oh days devoted to the useless burden

of putting out of mind the biography

of a minor poet of the Southem Hemisphere,

to whom the fates or perhaps the stars have given

a body which will leave behind no child,

and blindness, which is semi-darkness and jail,

and old age, which is the dawn of death,

and fame, which absolutely nobody deserves,

and the practice of weaving hendecasyllables,

and an old love of encyclopedias

and fine handmade maps and smooth ivory,

and an incurable nostalgia for the Latin,

and bits of memories of Edinburgh and Geneva

and the loss of memory of names and dates,

and the cult of the East, which the varied peoples

of the teeming East do not themselves share,

and evening trembling with hope or expectation,

and the disease of entymology,

and the iron of Anglo-Saxon syllables,

and the moon, that always catches us by surprise,

and that worse of all bad habits, Buenos Aires,

and the subtle flavor of water, the taste of grapes,

and chocolate, oh Mexican delicacy,

and a few coins and an old hourglass,

and that an evening, like so many others,

be given over to these lines of verse.

To a Cat

Mirrors are not more silent

nor the creeping dawn more secretive;

in the moonlight, you are that panther

we catch sight of from afar.

By the inexplicable workings of a divine law,

we look for you in vain;

More remote, even, than the Ganges or the setting sun,

yours is the solitude, yours the secret.

Your haunch allows the lingering

caress of my hand. You have accepted,

since that long forgotten past,

the love of the distrustful hand.

You belong to another time. You are lord

of a place bounded like a dream.

Mački

Ogledala više nisu tiha

i nježna rosa ne čuva više tajne

na mjesečini, ti si panter,

mi hvatamo pogled izdaleka.

Neobjašnjivim činima Božanskog zakona,

tražimo te u praznini;

zabačenije čak od Ganga ili vještačkog sunca,

tvoja je samoća, tvoja je tajna.

Tvoja bedra dopuštaju lagano

milovanje mojih ruku. Prihvatila si,

otakad je davno zaboravljena prošlost,

ljubav nepovjerljivih ruku.

Pripadaš drugom vremenu. Gospodar si

mjesta omeđenog kao san.

We are the time. We are the famous

We are the time. We are the famous

metaphor from Heraclitus the Obscure.

We are the water, not the hard diamond,

the one that is lost, not the one that stands still.

We are the river and we are that greek

that looks himself into the river. His reflection

changes into the waters of the changing mirror,

into the crystal that changes like the fire.

We are the vain predetermined river,

in his travel to his sea.

The shadows have surrounded him.

Everything said goodbye to us, everything goes away.

Memory does not stamp his own coin.

However, there is something that stays

however, there is something that bemoans.

Remorse For Any Death

Free of memory and of hope,

limitless, abstract, almost future,

the dead man is not a dead man: he is death.

Like the God of the mystics,

of Whom anything that could be said must be denied,

the dead one, alien everywhere,

is but the ruin and absence of the world.

We rob him of everything,

we leave him not so much as a color or syllable:

here, the courtyard which his eyes no longer see,

there, the sidewalk where his hope lay in wait.

Even what we are thinking,

he could be thinking;

we have divvied up like thieves

the booty of nights and days.

Moje knjige

Moje knjige (koje ne znaju da ja postojim)

isto toliko su dio mene kao i ovo lice

sa prosjedim zaliscima i sivim očima

koje uzalud tražim u prozorskom staklu

i koje opipavam zgrčenom šakom.

Ne bez izvesne logične gorčine

mislim da se suštinske riječi

koje me iskazuju nalaze u ovim listovima

što ne znaju ko sam, ne u onim koje sam ispisao.

Tako je bolje. Glasovi mrtvih

reći će me zauvijek.