Bosna i Hercegovina - iznevjerena tradicija [Robert J. Donia i John V. A. Fine, Jr., 2011.]

8/12/2019 Bosna i Hercegovina - iznevjerena tradicija [Robert J. Donia i John V. A. Fine, Jr., 2011.]

1/237


2/237

Robert J. Donia i John V. A. Fine, Jr.

BOSNA I HERCEGOVINA:IZNEVJERENA TRADICIJA


3/237

POSEBNA IZDANJA

Knjiga 7

Izdava:Institut za istoriju, Sarajevo

Glavni i odgovorni urednik:Dr. Husnija Kamberovi

Prijevod s engleskog:

Daniela Valenta

Lektura:Elma Begtaevi

Izrada karata:John C. Hamer

CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo

323.1:341.312(497.6)94(497.6)

DONIA, RobertBosna i Hercegovina : iznevjerena tradicija /

Robert J. Donia i John V. A. Fine ; prevela s

engleskog Daniela Valenta. - Sarajevo : Institutza istoriju, 2011. - 234 str. : ilustr. ; 24 cm. -(Posebna izdanja / Institut za istoriju, Sarajevo; knj. 7)Bibliografske i druge biljeke uz tekst.

ISBN 978-9958-649-09-71. Fine, JohnCOBISS.BH-ID 19050758


4/237

Robert J. Donia i John V. A. Fine, Jr.

BOSNA I HERCEGOVINA:IZNEVJERENA TRADICIJA

Prevela s engleskog:

Daniela Valenta

INSTITUT ZA ISTORIJU U SARAJEVU

Sarajevo, 2011.


5/237

4

First published in the United Kingdom by C. Hurst & Co (Publishers) Ltd, 41Great Russell Street, London WC1B 3PL. All Rights reserved.Prvo izdanje ove knjige pod nazivom Bosna and Hercegovina: A Tradition Betrayedobjavljeno je 1994. u Londonu u izdanju C. Hurst & Co (Publishers) Ltd.Pravo prijevoda na bosanski jezik posjeduju Institut za istoriju u Sarajevu, John V. A.Fine, Jr. i Robert J. Donia.


6/237

Nevinim rtvama traginog rata


7/237


8/237

7

SADRAJ

Predgovor ......................................................................................... 9

UvOD ............................................................................................. 13

POGLAvLJE I

Neshvaeno drutvo: izdaja bosanskohercegovaketradicije tolerancije .......................................................................... 13

POGLAvLJE II

Vjerska tolerancija i posebnost srednjovjekovne Bosne ...................... 17

POGLAvLJE III

Vjerske promjene i poseban poloaj Bosnepod osmanskom vlau ................................................................... 39

POGLAvLJE Iv

Naslijee predmodernizma i savremeni identitetu Bosni i Hercegovini ....................................................................... 67

POGLAvLJE v

Bosna i Hercegovina na pragu modernog doba .................................. 70

POGLAvLJE vI

Austrougarska vladavina (1878-1918) .............................................. 85

POGLAvLJE vII

Kraljevina Jugoslavija (1918-1941): jugoslavenski ideali kraljevska realnost ...................................................................... 107

POGLAvLJE vIII

Drugi svjetski rat: jugoslavenska apokalipsa .................................... 120


9/237

Robert J. Donia i John V. A. Fine, Jr. | BOSNA I HERCEGOVINA: IZNEVJERENA TRADICIJA

8

POGLAvLJE IX

Socijalistika Jugoslavija: Titovo doba (1945-1980) ........................ 136

POGLAvLJE X

Sumrak Jugoslavije nakon Tita ....................................................... 166

POGLAvLJE XI

Potonue u rat: Bosna i Hercegovina u ratovimaza jugoslavensko nasljee .............................................................. 187


10/237

9

PREDGOVOR

O za inozemnu publiku, a nastalaje sredinom rata koji se od 1992. do 1995. vodio protiv Bosne iHercegovine. Ubrzo nakon engleskog izdanja, u ratnom Sarajevu,

u skromnom izdanju i ogranienom tirau, pojavila se i bosanska verzija uprijevodu Nure Dike Kapi. Taj prijevod je danas teko nai ak i u speci-jaliziranim bibliotekama. To je razlog zato smo odluili ponovo prevesti itampati ovu knjigu.

Autori knjige, dvojica amerikih historiara, ne kriju da su se latilipisanja zbog tada dominirajueg stereotipa u inozemnim politikim kru-govima o ratu u Bosni i Hercegovini kao produktu stoljetne mrnje naovim prostorima. Taj stereotip je oteavao situaciju u Bosni i Hercegovi-ni, zaustavljao ideje o meunarodnoj vojnoj intervenciji radi omoguavanjapreivljavanja Bosne i Hercegovine kao drave i time omoguavao daljejaanje prednosti onima koji su razbijali ovu zemlju upravo irei takvestereotipe. Koliko god je tada (poetak 1994.) objavljivanje ove knjige naengleskom jeziku bilo vano za razbijanje tog stereotipa u svijetu, ini se daje danas njeno objavljivanje na bosanskom jeziku jednako vano za domaupubliku, pogotovo jer se Bosna i Hercegovina danas nalazi ponovo predvelikim izazovima i prijetnjama. Za razliku od onih koji tvrde da je Bosnai Hercegovina samo povijesni krajolik, Fine i Donia razvijaju tezu da jeBosna i Hercegovina posjedovala vrlo karakteristinu, vlastitu historiju ikulturu koja je bila zajednika svim vjeroispovijestima. Iz toga su oni daljerazvili priu o razvoju bosanskog drutva, a krajnji cilj je bio pokazati danije historija ta koja je poetkom 1990-ih trovala odnose u Bosni i Herce-govini, nego nain na koji su politiki lideri (zlo)upotrebljavali historiju.

Fine i Donia su pokazali da je izgradnja multietnikog drutva u Bosnii Hercegovini prola kroz vie povijesnih etapa, te da je identitet Bosne


11/237


10

i Hercegovine predstavljao mjeavinu vjerske pripadnosti, kulturolokih

praksi, ekonomskog statusa i lojalnosti mjestu roenja. Ova knjiga, zapra-vo, predstavlja njihov pogled na graenje multietnikog drutva u Bosnii Hercegovini tokom povijesti. Ovo nije historija koja se bavi detaljima.Ovdje je u pitanju vie iznoenje glavnih teza koje su trebale biti odgovorhistoriara na rat 1992. godine. Zbog toga se prave velike paralele historijei savremenosti; nastoji se za savremene tekoe nai paralele u povijestikako bi se lake nala rjeenja za savremene probleme i izazove. Pri tome suoni veoma izriiti i jasni kao to je, na primjer, snana vojna intervencija1878. umirila Bosnu, tako bi i jaka vojna intervencija zaustavila rat s kraja

20 stoljea. Pokazalo se da je to na kraju i bilo tako.Fine i Donia zastupaju tezu da je prije austrougarske okupacije Bosna

i Hercegovina postala visoko diferencirano multietniko drutvo, te da utom drutvu nije bilo etniki motiviranih sukoba, izuzev poetkom Prvogsvjetskog rata i tokom Drugog svjetskog rata. No, to su, prema njihovommiljenju, bili povijesni ekscesi a ne povijesna konstanta. Zbog toga ni rat1992. nije mogao izbiti zbog povijesno utemeljenih etnikih sukoba, jernjih, zapravo, nije ni bilo. Rat je izbio zbog srpskih i hrvatskih ambicija da

anektiraju dijelove Bosne i Hercegovine, spremnosti nacionalnih ekstre-mista u Bosni i Hercegovini da povedu kampanje etnikog ienja i timefaktiki stanu u front protiv Bosne i Hercegovine, kao i zbog transforma-cije Jugoslavenske narodne armije u instrument srpskih nacionalistikihinteresa.

Mada je kljuna panja usmjerena na dokazivanje povijesne utemelje-nosti Bosne i Hercegovine kao drave i bosanskohercegovakog multiet-nikog drutva, autori su znaajnu panju posvetili i potekoama vezanim

za ouvanje tog drutva. Pokazali su povijesnu zrelost sekularnih zajednicau Bosni i Hercegovini bez sklonosti ka vjerskim ekstremizmima i funda-mentalizmima. Posebno nastoje afirmirati tezu o bosanskohercegovakomrukovodstvu koje se i u ratnom razdoblju zalae za multietniku dravu.Pokazuju kako se i zato tokom rata pojaavala prevlast Bonjaka u institu-cijama vlasti, te kako su zapadne sile tokom 1993. bosanskohercegovakuvladu sve ee promatrale samo kao muslimansku komponentu tripar-titnog plana podjele Bosne i Hercegovine. To je vodilo ka razoaranosti ioaju pojedine muslimanske lidere, ali je i meu njima ipak prevladala bo-

sanskohercegovaka, sekularna struja koja se zalagala za ouvanje Bosne i


12/237

Predgovor

11

Hercegovine kao multietnikog drutva. Na kraju, meunarodna zajednica

je ipak morala vojniki intervenirati kako bi u Bosni i Hercegovini sauvalasutinu zapadnih demokratskih vrijednosti. Neuspjeh pojedinih zapadnihpolitikih krugova i srpskih i hrvatskih protivnika Bosne i Hercegovine,te odlunost dominirajue muslimanske struje da odbaci svoenje sredinjebosanskohercegovake vlasti samo na bonjaku vladu, uprkos bonjakojprevlasti u toj vladi, znailo je i neuspjeh koncepta podjele Bosne i Herce-govine tokom rata od 1992. do 1995. godine. Zbog te pouke vrijedi i danas,2011. godine, itati ovu knjigu!

Na kraju se zahvaljujemo izdavakoj kui C. Hurst & Co. (Publishers)Ltd., koja je Institutu za istoriju u Sarajevu ustupila pravo prevoenja knji-ge na bosanski jezik, teMeunarodnom institutu za bliskoistone i bal-kanske studije iz Ljubljanekoji je platio prijevod knjige.

Husnija Kamberovi


13/237


14/237

13

UVOD

N . , masa demonstranata, u kojoj je po procje-nama bilo vie od 50.000 ljudi, okupila se ispred zgrade SkuptineBosne i Hercegovine u Sarajevu u nadi da e na taj nain sprije-

iti rat koji je prijetio Bosni i Hercegovini. Meu demonstrantima su bilipripadnici sve tri najvee nacionalne grupe iz Bosne i Hercegovine: Srbi,Hrvati i bosanski Muslimani. S druge strane ulice, sa viih spratova ultra-moderne zgrade hotela Holiday Inn, objekta koji je izgraen za potrebeXIV Zimskih olimpijskih igara, do zuba naoruani pripadnici srpske para-vojske poeli su nasumice pucati po gomili, ubijajui i ranjavajui desetinedemonstranata. Ovo nonalantno ubilako orgijanje je brzo rastjeralo de-

monstrante i oznailo propast i posljednje slabane nade da e umjerenosti kompromis ipak prevladati u Bosni i Hercegovini.

Sarajevski masakr od 6. aprila je sadravao mnoge elemente koji e seiznova javljati u bosanskohercegovakom ratu koji je uslijedio. rtve su bilinenaoruani civili koji su se nadali ouvanju multietnikog bosanskoherce-govakog drutva iji korijeni i tradicija seu stoljeima unazad. Poiniteljisu bili nacionalisti-ekstremisti koje su organizirali i dobro naoruali poli-tiki i paravojni lideri, s ciljem unitenja multietnikog drutva u Bosni i

Hercegovini i njegove zamjene nacionalistikom prevlau jedne etnikeskupine - u ovom sluaju Srba. Na simbolikoj razini, sarajevski masakrje utiao glasove mira i uzajamne tolerancije; otri poklik etnike mrnje inacionalnih podjela trijumfirao je snagom oruja.

Rat koji je poeo u Bosni i Hercegovini 1992. godine, donio je smrt,zloine i teror u obimu koji je u Evropi bio nepoznat od Drugog svjetskograta. Poinitelji u ovom ratu nisu znali za granice okrutnosti i brutalnostidok su sijali unitenje meu svojim neprijateljima i nevinim stanovnici-ma Bosne i Hercegovine. Televizijske kamere su snimile dio tih ubistava


15/237


14

i brutalnosti i svakodnevno u emisijama vijesti otkrivale uasnu izopae-

nost rata. Gledatelji irom svijeta su vidjeli izgladnjele zatvorenike, rtvesistematskih silovanja, osakaene leeve, sraunato unitenje stambenihobjekata i spomenika kulture, smrtno ranjene rtve nasuminog granatira-nja i rezultate etnikog ienja. Svakodnevne slike rata, u kombinaciji saprisustvom trupa Ujedinjenih naroda u podruju i perspektivom sve veegangamana NATO-a i Sjedinjenih Drava, nelagodno su podsjeali na ratu Vijetnamu 1960-tih godina.

Bosna i Hercegovina, meutim, nije Vijetnam: nije to neka daleka ze-

mlja o kojoj mi, kolektivno, nita ne znamo. Argument u prilog kolek-tivnom neznanju, koji su tako ubjedljivo zagovarali kako kritiari tako ipobornici amerike intervencije u Vijetnamu, jednostavno nije validan zazemlje bive Jugoslavije. Potaknut stvarnou hladnog rata, Kongres SADje u decenijama nakon Drugog svjetskog rata odobrio milione dolara zafinansiranje istraivakih centara i programa razmjene da bi Amerikancinauili vie o zemljama u kojima je vladao komunizam.

Jugoslavija je, sa svojim otvorenim granicama i pristupanou, postala

odabrana destinacija za stotine studenata i naunih radnika sa Zapada kojisu prouavali sve aspekte historije i civilizacije Balkana. Neke od najboljihstudija jugoslavenskog i bosanskohercegovakog drutva i historije su na-pravili zapadni strunjaci i objavili ih na engleskom jeziku. Mnogi vodeinaunici i politiki lideri iz bive Jugoslavije su studirali i predavali na ame-rikim univerzitetima. Na vrhuncu rata u Vijetnamu, sa 600.000 amerikihvojnika na terenu, broj strunjaka za Jugoistonu Aziju u SAD je bio ne-uporedivo manji od broja akademskih i naunih radnika 1990-tih godina

koji su dobro poznavali historiju i kulturu Jugoistone Evrope.Uprkos znaajnoj riznici znanja koja na Zapadu postoji u vezi Bo-

sne i Hercegovine i Jugoistone Evrope, nama se ini da je javna debata opolitiko-stratekim opcijama u bivoj Jugoslaviji duboko zaglibila u la-na dvojenja, pogrene analogije, strana historijska pretjerivanja i otrcanefraze bez osnove u historijskoj stvarnosti. Mnoge od ovih mitova, koji surezultat nacionalistike propagande koju ire srpski, hrvatski i bosansko-muslimanski publicisti, prihvatili su i poeli ponavljati oni koji oblikuju iliutjeu na donoenje politika i mjera. Propaganda, historijski presedani, i


16/237

Uvod

15

povrne analogije koriteni su da bi se opravdala aktivnost ili pasivnost na

politikom planu. Oni koji se protive intervenciji zapadnih zemalja povlaeparalele sa Vijetnamom, Bejrutom i Sjevernom Irskom. Za njih je Bosnanova vijetnamska movara, beznadan i nerjeiv problem bez vidljivog po-zitivnog konanog ishoda za Sjedinjene Drave i druge zapadne zemlje.Oni koji, pak, favoriziraju snaniju ulogu Zapada povlae paralele sa Ne-ville Chamberlainom koji se iz Mnchena vratio nakon to je sebe i drugezavarao da e politika pomirljivosti osigurati trajni mir.

Bosna i Hercegovina nije podesna za proste analogije i laka rjeenja.

I pored toga, nije nemogue razumjeti korijene sukoba i procijeniti mo-gue alternative za djelovanje Amerike i Evrope na Balkanu. U potraziza razumijevanjem jedne kompleksne situacije i putokazima za djelovanje,prouavanje historijskih tradicija i ranijeg ponaanja prua uvid u izvore te-kuih dogaaja i ukazuje na potencijalna rjeenja. U svakom sluaju, moepomoi u odbacivanju lai koje ire propagandisti i omoguiti onima kojiodluuju o politikama da izbjegnu opasne greke.

Naa namjera u ovoj knjizi je da istraimo historijske korijene bo-

sanskohercegovakog drutva, od dolaska slavenskih plemena u VI i VIIstoljeu do raspada socijalistike Jugoslavije, i da identificiramo tradicije imodele drutvenih i etnikih odnosa koji su karakterizirali bosanskoherce-govako drutvo tokom cijele njegove historije. Opisujemo glavne historij-ske procese koji su doveli do dananjeg nacionalnog sastava stanovnitva uBosni i Hercegovini: vjerska obraenja u srednjem vijeku i ranom osman-skom periodu; naknadna evolucija odvojenih etnoreligijskih zajednica; iuspon nacionalizma u XIX i XX stoljeu. Takoe pratimo porijeklo sada-

njeg sukoba i dajemo saeti prikaz toka rata u Bosni i Hercegovini.Historija Bosne i Hercegovine i njenih stanovnika ima mnogo dodir-

nih taaka, a ponekad je i integralni dio historije drugih Junih Slavena,te se stoga bavimo odnosima Bosne i Hercegovine sa susjedima. U XXstoljeu, razvoj junoslavenske drave Jugoslavije i njen kasniji raspad, du-boko su utjecali na ivote svih stanovnika Bosne i Hercegovine. Dijelovinaih razmatranja se neminovno fokusiraju na Jugoslaviju jer je nemoguerazumjeti iskustva Bosne i Hercegovine u proteklih sedamdeset godina bezrazmatranja njenog jugoslavenskog konteksta.


17/237


16

Mi smo dvojica historiara koja su prouavala historiju Bosne i Her-

cegovine i koja su ivjela u Sarajevu u razliito vrijeme tokom 1960-tih i1970-tih godina i, kao takvi, oslanjali smo se i na vlastita iskustva i opser-vacije iz tog vremena kao i na historijska istraivanja tog podruja. Stru-njaci smo za srednjovjekovni (John Fine) i moderni (Robert Donia) peri-od bosanskohercegovake historije. Nae izlaganje, iako historijsko u svompristupu i generalno hronoloko u organizaciji, esto ide naprijed-nazad uvremenu da bi se napravile usporedbe i identificirale dugorone historijsketradicije. Poglavlja od I do IV, koja se uglavnom bave srednjovjekovnim iosmanskim periodom, napisao je John Fine; poglavlja V-XI, koja se bavemodernim dobom (1875-1994), napisao je Robert Donia.

Ovo nije konvencionalna historija. Pokuali smo ukazati na obrasceponaanja, a ne samo opisivati dogaaje, karakterizirati razvoj dogaaja,a ne samo ih hronoloki poredati, i identificirati dugotrajne tradicije kojeprevazilaze okvire jedne historijske ere. Nadalje, iako nam cilj nije bio pri-kazati detaljnu historiju rata, nae izlaganje eli rasvijetliti izvore bosansko-hercegovakog sukoba koji je planuo poetkom 1992. Iskreno se nadamoda e rat, koji u vrijeme nastanka ove knjige jo traje (april 1994), okonatimirom za Bosance i Hercegovce svih nacionalnosti.


18/237

17

POGLAVLJE I

NESHVAENO DRUTVO:IZDAJA BOSANSKOHERCEGOVAKE

TRADICIJE TOLERANCIJE

S B H izbio poetkom aprila 1992.godine, kada je meunarodna zajednica priznala nezavisnost Bosnei Hercegovine od poludjele i samoubilake Jugoslavije, samo je djeli-mino bio meunacionalni sukob. Vlada Bosne i Hercegovine, iako su je umedijima esto nazivali muslimanskom vladom, predstavljala je one koji sueljeli da Bosna i Hercegovina ostane onakva kakva je bila u vrijeme kada jekao republika inila sastavni dio Jugoslavije. Obeavi jednaka prava svim

nacionalnostima i vjeroispovijestima, tu vladu je podravala veina urbanogstanovnitva svih nacionalnih skupina. U vrijeme kada ovo piem, u aprilu1994. godine, veina sarajevskih Srba koje poznajemo, koliko znamo, jouvijek je u gradu i podrava bosanskohercegovaku vladu. Ta vlada je 12.februara 1993. godine ukljuivala devet Muslimana, est Srba i pet Hrvata.Jednu treinu pripadnika Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine, kojaje u to vrijeme branila Sarajevo, inili su Srbi. Tako su Srbi (a i Hrvati) bilina obje strane. Ovako uspostavljena, bosanskohercegovaka vlada je pred-

stavljala tradiciju tolerancije i suivota koji traje stoljeima. Na narednimstranicama istrait emo korijene tog naslijea.

Hrvatski i srpski nacionalisti eljeli su ovaj sukob prikazati kao me-unacionalni rat da bi opravdali teritorijalnu ekspanziju Srbije, odnosnoHrvatske, dvije susjedne drave koje su aktivno uestvovale u ratu. Anga-man ove dvije susjedne, ekspanzionistike, drave, ovaj rat je uinio me-unarodnim. No, nazvati bosanskohercegovaki rat etnikim sukobom,umanjuje bosanskohercegovaka nastojanja jer odaje dojam da su Bosanci

tek jedna od usko definiranih etnikih grupa; tavie, oznaavati Bosance i


19/237


18

Hercegovce kao etnike Muslimane, ne samo da ignorira Srbe i Hrvate u

bosanskim redovima i stoljetni zajedniki bosanskohercegovaki identitetkoji mnogi i dalje osjeaju, iako ive pod opsadom, ve takoer meu igno-rantnim lokalnim stanovnitvom potie neosnovane strahove od turske (iliosmanske) prolosti i muslimanskog fundamentalizma.

Takoer, vano je naglasiti pogreku svih predloenih rjeenja koja suse zalagala za podjelu Bosne i Hercegovine izmeu njenih susjeda ili zapreseljenje stanovnitva da bi se uspostavile tri mini drave na bosansko-hercegovakoj teritoriji na osnovu nacionalne pripadnosti. Tokom svoje

duge historije (srednjovjekovne, osmanske i moderne), Bosna i Hercegovi-na je posjedovala vrlo karakteristinu, vlastitu historiju i kulturu koja je bilazajednika ljudima svih vjeroispovijesti. Njene poznate srednjovjekovnenadgrobne spomenike (bogumilski steci), na primjer, gradili su pripadnicisve tri kranske crkve koje su u to vrijeme egzistirale u Bosni i Hercego-vini. I, iako je Bosna i Hercegovina imala uzajamne odnose sa srpskim ihrvatskim susjedima tokom stoljea, njihova historija i kultura znaajno suse razlikovale.

Bosna je postojala kao srednjovjekovna drava i kao odvojena i pravnodefinirana provincija tokom etiri stotine godina osmanske vlasti. Takoerje zadrala vlastiti posebni status i pod austrougarskom vlau, a i dok jebila dio Jugoslavije. Kao integralni teritorij, ukljuujui Hercegovinu, Bo-sna je imala trajnije i ire priznate granice u viestoljetnoj tradiciji negoliSrbija i Hrvatska. Srbija i Hrvatska su po nacionalnoj osnovi polagale pra-vo na dijelove Bosne i Hercegovine. Meutim, u razliitim historijskimperiodima, kada su ove susjedne drave djelovale kao neovisne drave, ili su

bile provincije unutar veih drava, one su imale kontrolu samo nad malimdijelovima Bosne i Hercegovine, a i to u vrlo kratkim periodima. Nadalje,izuzev tri godine ustakog terora tokom Drugog svjetskog rata, ti kratkiperiodi kontrole dogodili su se prije vie od pet stotina godina. Stoga, niSrbija niti Hrvatska ne polau nikakvo ozbiljno historijsko pravo na Bo-snu i Hercegovinu. Bosna i Hercegovina postoji kao koherentna teritorijastoljeima, i, uprkos suprotnim tvrdnjama sa srpske strane, ne postoji nitavjetako u pogledu Bosne i Hercegovine. Jedino fanatizam nacionalistainsistira na tome da drava mora biti zasnovana na nacionalnosti i postojati


20/237

Neshvaeno drutvo: izdaja bosanskohercegovake tradicije tolerancije

19

POGLAVLJE I

kao drava-nacija, te da je pluralizam vjetaka i neodriva tvorevina. A ovi

susjedi i njihovi lokalni surogati, uinili su sve da injenice prilagode svojojteoriji, koristei se demagogijom, poticanjem mrnje i nasiljem. Bosna iHercegovina, koja stoljeima egzistira kao pluralistiko drutvo, pokazalaje ipak da pluralizam moe uspjeno egzistirati ak i u balkanskom kon-tekstu.

Bosanskohercegovaka posebnost stoljeima postoji i zajednika jepripadnicima sve tri nacionalne skupine. Ovaj specijalni karakter i zajed-nitvo meu svjesnim Bosancima i Hercegovcima sve tri, odnosno (ukoli-

ko ukljuimo Jevreje) etiri, etnike pripadnosti, posebno je bilo razvijenou gradovima. injenica je da je nakon Drugog svjetskog rata, u urbanimsredinama u Bosni i Hercegovini, bilo trideset do etrdeset posto mjeovi-tih brakova. Ovi urbani, kulturno osvijeteni Evropljani, koji predstavljajuono to je u Bosni i Hercegovini najbolje, nikada nisu eljeli podjele, nitikantone zasnovane na nacionalnoj pripadnosti; cilj veine, ako ne i svihnjih, iako se sada doima nerealnim, jo uvijek je, u vrijeme nastajanja oveknjige, ponovno uspostavljanje jedinstvene Bosne i Hercegovine koju e

naseljavati ljudi svih nacionalnih i vjerskih pripadnosti. tavie, za one kojidobro ne poznaju ovo podruje, vrijedi napomenuti, odmah na poetku, datri nacionalne skupine u Bosni i Hercegovini govore istim jezikom (onimkoji smo tokom XX stoljea nazivali srpsko-hrvatskim) i imaju zajednikuhistorijsku prolost. Jedina razlika meu njima je razlika u konfesionalnomporijeklu. Ovim elim naglasiti rije porijeklo, jer bi rije vjeroispovijestmogla navesti na krivi trag. Nakon pedeset godina veoma sekularne i se-kularizirane jugoslavenske drave, malo je Bosanaca i Hercegovaca moder-

nog doba (zasigurno gotovo niko od onih koji predvode zaraene straneu trenutnom ratu) duboko religiozno. Njihov nain ivota je isti i, kadaupoznate nekog iz Bosne i Hercegovine, ukoliko niste u stanju prepoznatiporijeklo njegovog imena, moete provesti dosta vremena s tim ovjekompotpuno nesvjesni njegove nacionalne pripadnosti.

Na kraju, prije nego to se osvrnemo na srednjovjekovni i osmanskiperiod ivopisne povijesti Bosne i Hercegovine, vrijedi napomenuti da,uprkos stalnom ponavljanju u meunarodnim medijima, nigdje ne moe-mo nai dokaze navodne stoljetne mrnje (bilo vjerske, bilo nacionalne) iz-


21/237


20

meu razliitih bosanskohercegovakih grupa koja, navodno, proima svu

njihovu historiju. Iako je bosanska srednjovjekovna drava ratovala protivSrbije i kneevina pod kontrolom Hrvata, ni u jednom trenutku Bosanci iHercegovci nisu se nali u graanskom ratu du ovih ili bilo kojih drugihnacionalnih linija. Zapravo, rijetki Bosanci su sebe ikada zvali Srbima iHrvatima, a oni koji jesu uglavnom su ivjeli u pograninim podrujima.Kako su Osmanlije ljude kategorizirali po vjeroispovijesti, Bosanci i Her-cegovci nisu koristili etnike nazive tokom osmanske vlasti, ve su se onipostepeno uvodili tokom XIX stoljea. Meutim, na poetku XIX stolje-

a, Bosanci i Hercegovci su svakako bili svjesni da su pripadnici razliitihzajednica koje definira vjeroispovijest. Nakon toga, tokom XIX stoljea,pravoslavni i katoliki Bosanci i Hercegovci su postepeno i neujednaeno,pod utjecajem ideja koje su dolazile iz susjednih drava Srbije i Hrvatske poeli stjecati etniki prefiks srpski, odnosno hrvatski. Zahvaljujuitome, mnogi bosanskohercegovaki krani su pred kraj osmanskog peri-oda razvijali nacionalnu svijest kojom su dodatno definirali svoju razlii-tost. U nekim sluajevima, i sve vie tokom 1870-tih godina, ova etnikasvijest se transformirala u nacionalizam, slian onome koji su u to vrijemeizraavali Hrvati s druge strane Save i Srbi s druge strane Drine. Ovi novinacionalni identiteti su se irili i, za one koji su ih stekli, odigrali su vanuulogu, posebno tokom 1870-tih godina, u pokretima za osloboenje odosmanske vlasti. Nakon toga, tokom austrijske vladavine, ovi nacionalniidentiteti su postali raireniji i igrali su sve vaniju ulogu u pokretima protivaustrijske vlasti. Meutim, ovaj nacionalizam uglavnom je bio usmjeren kaOsmanskom i Austrougarskom carstvu, a rijetko prema drugim etnikimgrupama u Bosni i Hercegovini (izuzev u onoj mjeri u kojoj su njihovipripadnici podravali okupacijsku vlast). Iako se njegove naznake moguprimijetiti jo od 1890-tih godina, ozbiljno etniko rivalstvo poelo je teknakon uspostavljanja Jugoslavije, 1918. godine, a u Bosni i Hercegovini jeono, uglavnom, bilo rezultat irenja ozbiljnije, ali u to vrijeme takoer nove,svae izmeu Hrvata u Hrvatskoj i jugoslavenske drave izmeu dva svjet-ska rata kojom su dominirali Srbi. U praktinom smislu, etniko nasiljeu Bosni i Hercegovini po prvi put je izbilo tokom Drugog svjetskog ratakada je Bosna i Hercegovina dodijeljena faistikoj, hrvatsko-ustakoj dr-avi, koja je poticala etniku mrnju i provela genocid, slian onome to se


22/237

Neshvaeno drutvo: izdaja bosanskohercegovake tradicije tolerancije

21

POGLAVLJE I

danas naziva etnikim ienjem. Titov uspjeni partizanski pokret i drava

koju je uspostavio, a koja nije tolerirala nacionalizam, ponovno je mijeanobosanskohercegovako stanovnitvo postavila u okvire tradicionalne tole-rancije.

Kao to emo vidjeti, vjersko rivalstvo i nasilje nisu dio bosanskoherce-govakog naslijea. Iako su u Bosni i Hercegovini u srednjem vijeku ivjelipripadnici tri razliite vjeroispovijesti, oni su se uzajamno tolerirali. Nikadanisu izbili graanski ratovi sa vjerskim predznakom. Tek u posljednjih petgodina postojanja srednjovjekovne bosanske drave, vidimo jedinstven pri-

mjer vjerskih progona, na koje je tadanji bosanski kralj nevoljko pristao, ito na zahtjev netolerantnog pape koji je progone pripadnika lokalne crkvepostavio kao uvjet za pomo u zaustavljanju Osmanlija spremnih na in-vaziju. Tokom prvog stoljea osmanske vladavine, postojale su ogranienetenzije izmeu bosanskih katolika i pravoslavaca zbog sporova u pogleduposjeda crkvenih zgrada i crkvenih poreza; no takvi sluajevi su bili rijetkii kratkotrajni i nisu doveli do otvorenog sukoba ve su rjeavani sudskimputem. Vodea uloga islama u dravi, kranima svakako nije bila po volji, i

kako su lokalni Bosanci i Hercegovci prelazili na islam, odreeni dio ovoganimoziteta prenosio se i na njih. Meutim, pozicija islama nije proisteklaiz lokalnog djelovanja ve je bila nametnuta od strane osmanskih osvajaa.Bosanci i Hercegovci se nisu borili izmeu sebe, kao pripadnici vjerskihgrupa, ni u jednom trenutku osmanskog perioda. A kada su ustajali tokomrazliitih pobuna protiv osmanske vlasti, iako su Bosanci i Hercegovci bilina obje strane, kako meu pobunjenicima tako i na strani osmanske dr-ave, ovi su se ratovi vodili za i protiv reima i drutvenog poretka koji

im je nametnut; to nisu bili meuetniki ili meuvjerski sukobi izmeupripadnika razliitih grupa u Bosni i Hercegovini. Do vjerskih ratova nijedolo ni nakon stvaranja Jugoslavije, izuzev tokom Drugog svjetskog rata,kada je religija postala sastavni dio politike koju je provodio faistiki reimhrvatskih ustaa, a koja je isprovocirala reakcije du konfesionalnih granica.

Stoga, niko nema pravo rei neka svi idu dovraga, na osnovu uvjerenjada ovi ljudi oivljavaju stoljetnu prolost etnike odnosno vjerske mrnjei sukoba. To je obini mit. U bosanskohercegovakoj historiji se ne mogunai primjeri takvog ponaanja prije ovog naeg stranog XX stoljea, pa


23/237


22

i tada ovakvo ponaanje velikim dijelom je izazvano djelovanjem i politi-

kama Nijemaca i istih nacionalistikih susjeda koji su zbog vlastitih ciljevapotakli i oslobodili uase koji sada unitavaju Bosnu i Hercegovinu.


24/237

23

POGLAVLJE II

VJERSKA TOLERANCIJA I POSEBNOSTSREDNJOVJEKOVNE BOSNE

M B H je bila jedna od est republi-ka unutar bive Jugoslavije. Republiku su okruivale hrvatskaDalmacija i Dinarske Alpe na zapadu, rijeka Sava na sjeveru, na

ijoj drugoj strani se protee Hrvatska, na istoku rijeka Drina, iza koje leiSrbija, a na jugu brdovita granica sa Crnom Gorom. Bosna je dobila ime porijeci Bosni, koja izvire kraj Sarajeva, tee sjeverno i ulijeva se u rijeku Savu.U ranom srednjem vijeku ovo podruje bilo je podijeljeno u manje jedini-ce, ili upe. Jedna od tih upa, ije sredite je bilo izvor rijeke Bosne, zvala

se upa Bosna. Velmoe koje su vladale ovom upom postali su najveimonici u tom kraju, a njihovi posjedi su se toliko uveali da su obuhvatiliskoro itavu teritoriju na kojoj se danas prostire Bosna i Hercegovina. DoXIII stoljea itavo podruje zvalo se Bosna. Krajem srednjeg vijeka, sve doosmanskog osvajanja u drugoj polovini XV stoljea, Bosna je bila neovisnadrava sa posebnim tradicijama koje su je znaajno razlikovale od njenihsrpskih i hrvatskih susjeda, iako su Bosanci i ova dva susjedna naroda go-vorili istim jezikom.

Migracije Slavena

Slaveni su Bosnu naselili (kao i Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru) krajem VIi poetkom VII stoljea. Pojavili su se u malim plemenskim organizacija-ma, ali su svi imali jedinstveno slavensko porijeklo. Stoga, svi su bili jedannarod - to znai da Bosanci porijeklo vuku iz iste slavenske baze kao idananji Srbi i Hrvati. U drugoj etvrtini VII stoljea, Hrvati su izvriliinvaziju i uspostavili vlast nad Slavenima u Hrvatskoj i dijelovima Bosne.

U podrujima na jugu i istoku Bosne, Srbi su dominirali nad tamonjim


25/237


26/237

Vjerska tolerancija i posebnost srednjovjekovne Bosne

25

POGLAVLJE II

Bosnom; to je potrajalo do kraja stoljea, kada su neki dijelovi Bosne pripo-jeni Hrvatskoj, a neki su postali dio Duklje (dananja Crna Gora). Bosanskidijelovi Duklje su se vjerovatno odcijepili oko 1101. godine; ubrzo nakon

toga, 1137. godine, Ugarska je anektirala vei dio, ili ak itavu Bosnu, dabi je izgubila 1167. godine, kada je kontrolu nad njom preuzelo Bizantskocarstvo. No, 1180. godine, Ugarska je meunarodnim sporazumom ponov-no uspostavila svoju vrhovnu vlast nad Bosnom i tokom preostalog periodasrednjeg vijeka tvrdila je da ima suverenu vlast nad Bosnom, iako je ta vlastbila obino tek nominalne prirode.

Nominalnost maarske vlasti je postala oigledna odmah nakon 1180.godine, u vrijeme kada je bosanski vladar Kulin poeo da trai neovisnost.Kulin je imao titulu bana, koju su u biti i najee nosili bosanski vladari

Karta 2.1 Podruje Bosne za vrijeme Kulina (oko 1200. godine)


27/237


26

(bez obzira da li su bili neovisni ili pod stranom vrhovnom vlau), od

sredine XII stoljea pa sve do 1377. godine, kada je ban Tvrtko uzeo titulukralja.Iako su se dijelovi Bosne prije 1180. godine nakratko nalazili unutar

srpskih, odnosno hrvatskih drava, nijedan od ta dva susjeda nije Bosan-cima vladao dovoljno dugo da stekne njihovu lojalnost, niti da stekne bilokakvo ozbiljno pravo na Bosnu. Bosna, sa svoje strane, osjeala je tek slabiutjecaj ovih stranih vladara. Bizantski historiar Kinnamoss krajem XIIstoljea napisao je da Bosna u njegovo vrijeme nije bila pod vladavinom ve-

likog upana Srbije; Bosanci su imali svoj vlastiti nain ivljenja i vladanja.

Prelazak na kranstvo

Kranske misije iz Rima i Konstantinopolja su od IX stoljea poele pri-stizati na Balkan; Rim je zadobio Hrvatsku i vei dio Dalmacije, dok jeKonstantinopolj uspio da pridobije Bugarsku, Makedoniju i, na kraju, veidio Srbije. Bosna, koja je leala izmeu njih, esto se naziva mjestom susre-ta Istoka i Zapada. Meutim, zbog svog planinskog terena i loih puteva,

ona je vie bila niija zemlja, zemlja izmeu dva svijeta. Prije sredine XIstoljea, uprkos sukobima oko nadlenosti, jo uvijek je postojala jedinstve-na crkva. Ali u ovom ranom periodu misije su uspostavile trajnu prevlastza svoje biskupe nad veim dijelom Balkana. Time su odredile koja e po-druja biti pravoslavna, odnosno katolika, nakon raskola Grke i Rimskecrkve u XI stoljeu. Bosna, koju su misije obradile tek povrno, zajedno saAlbanijom, nije postala vrstim dijelom nijednog crkvenog tabora ve jeostala otvorena za razliita vjerovanja.

U svakom sluaju, iako to nije potrajalo, do X stoljea veina Bosanaca,vjerovatno nominalno, bila je pod Rimom, zahvaljujui djelovanju misi-onara sa dalmatinske obale. U XII stoljeu, bosanska Katolika crkva jepripadala dubrovakom nadbiskupu. Meutim, njeno katolianstvo je biloprimitivno; Bosanci nisu poznavali latinski, a tek rijetki su pisali bilo kojepismo. Stoga, sigurno je da papa ne bi odobrio mnogo toga u njihovomkatolianstvu.


28/237


27

POGLAVLJE II

Lokalizam

Bosanske planine su ohrabrivale lokalizam i podjelu na razliite regije (naprimjer, Podrinje, Bosna (centralni dio), Hum, Donji kraji, itd). Svaka regi-ja je imala vlastite lokalne tradicije i lokalno plemstvo. Ove lokalne tradicijeopstale su tokom srednjeg vijeka i znaajno oteavale nastojanja bosanskogbana da provede dravnu centralizaciju. Iz tog razloga, nakon perioda ek-spanzije veoma esto slijedi separatizam. Razliite vjeroispovijesti, kao toemo vidjeti, dominirale su u razliitim podrujima.

Srednjom Bosnom, koja se nalazila pod vrhovnom vlau Ugarske,upravljao je ban; podruja na sjeveru (ali juno od rijeke Save) bila su podvlau jednoga ili vie banova iz iste porodice, takoer pod ugarskom vr-hovnom vlau, sve do XIV stoljea. Od 1168. do 1326. godine, Hum (po-druje dananje Hercegovine) je bio odvojen od Bosne i pod vlau srpskekraljevske dinastije Nemanjia. Shodno tome, ovo podruje je bilo pod srp-skom vlau tokom dueg perioda. Sjeverni i sredinji dijelovi Bosne, kaoto je ve navedeno, bili su katoliki. Meutim, Hum (izuzev priobalnogdijela oko Stona gdje su ivjeli katolici) je pripadao srpskoj Pravoslavnojcrkvi i imao je vlastitu pravoslavnu episkopiju. Od 1219. godine, kada jePravoslavna crkva u Srbiji postala autokefalna (samostalna po pitanjimanadlenosti od patrijarha iz Konstantinopolja, iako i dalje dio pravoslavnezajednice), humski episkop je bio podreen srpskom arhiepiskopu.

Nastanak Crkve bosanske

Maari, koji su poetkom XIII stoljea bili frustrirani bosanskim pokuaji-

ma iji cilj je bio uspostava neovisnosti, uspjeli su u svojim nastojanjima daodreene nedostatke bosanskog katolianstva predstave kao herezu, to imje dalo izgovor da se umijeaju, u nadi da e ponovno uspostaviti svoju vlastnad Bosnom. Kada su propali razliiti crkveni manevri, Maari su uvjerilipapu da treba objaviti kriarski rat i izvrili su invaziju na Bosnu, gdje su ra-tovali izmeu 1235. i 1241. godine. Postepeno su ostvarili izvjestan uspjehi uznapredovali prema jugu, ak do Vrhbosne (dananje Sarajevo), slama-jui uporni otpor, ali napad Tatara na Ugarsku ih je prisilio na povlaenje.Maari su, potom, uvjerili papu da bosansku katoliku biskupiju izuzme iz


29/237


28

nadlenosti dubrovakog nadbiskupa i da je stavi pod nadlenost ugarskog

nadbiskupa. Bosanci su to odbili i protjerali biskupa imenovanog od stra-ne Maara. Nakon toga, zvanini katoliki bosanski biskup se smjestio uakovu u Slavoniji (Hrvatska), gdje su njegovi nasljednici obitavali tokomsrednjeg vijeka, bez ikakvog utjecaja na Bosnu. Bosanci, nakon to su pre-sjekli veze sa meunarodnim katolianstvom, ustanovili su svoju vlastituneovisnu crkvu pod nazivom Crkva bosanska, koja je bila u raskolu sa Ri-mom. Uprkos tvrdnjama dijela akademske zajednice da je Crkva bosanskabila dualistika, neomanihejska ili bogumilska, dokazi na terenu ukazujuna to da je ona tokom srednjeg vijeka zadrala osnovnu katoliku teologiju.

irenje Bosne pod Kotromaniem

Bosanska drava je ojaala u vrijeme vladavine bana Stjepana II Kotro-mania, koji je stupio na vlast oko 1318. godine. On je popravio odnose saMaarima i u biti tokom svoje vladavine djelovao je kao saveznik ugarskogkralja. On je svoju dravu proirio tako to je davao podrku Maarimau borbi protiv razliitih hrvatskih velmoa sjeverno i zapadno od Bosne,

uzimajui za sebe teritorije koje su leale zapadno od njegove banovine(podruje izmeu rijeke Cetine i Neretve) i Zavrje (ukljuujui Imotski,Duvno, Glamo i Livno). Ova teritorija je bila katolika i imala je dvijekatolike biskupije. Ban se nije mijeao u njihove poslove i oni su nastavilidjelovati u svojim dijecezama. Nakon smrti srpskog kralja Milutina, 1321.godine, dolo je do nereda u Srbiji. Zahvaljujui tome, Kotromani je uspiozaposjesti Hum 1326. godine. U tom podruju veina stanovnitva je bilapravoslavne vjeroispovijesti. Ban se nije mijeao u rad pravoslavnih insti-

tucija.

Dolazak franjevaca

Ban Stjepan II Kotromani je zatim dao podrku franjevakoj misiji koja jezapoela 1340-tih godina, a djelovala je protiv navodne hereze u Bosni. Usreditu njegove drave ve gotovo cijelo stoljee nije bilo katolika, a u sva-kom sluaju nije bilo katolikog sveenstva niti katolikih organizacija. Do1342. godine, uspostavljena je franjevaka vikarija u Bosni; na kraju je nje-na teritorija ukljuivala sve dijelove jugoistone Evrope u kojima su djelo-


30/237


29

POGLAVLJE II

vali franjevci. Franjevci su 1385. godine imali ve etiri samostana u Bosni,a jo desetak ih je izgraeno do osmanskog osvajanja 1463. godine. Tokomsrednjeg vijeka i osmanskog perioda (1463-1878), uz izuzetak nekolicinedvorskih kapelana, franjevci su bili jedini katoliki sveenici u Bosni. Do1347. godine, Stjepan II Kotromani je prihvatio katolianstvo. Od tada susvi bosanski srednjovjekovni vladari, izuzev eventualno Ostoje (1398-1404,1409-1418), bili katolici. Pod Kotromanievom vlau otvoreni su bosanskirudnici (posebno olova i srebra), to je utrlo put ekonomskom razvoju Bo-sne i unapreivanju trgovinskih veza sa obalom. Kao rezultat toga, poelisu pristizati brojni trgovci iz Dubrovnika; neki su se i naselili osnivajuikolonije. Ovi primorski trgovci su podravali franjevce; trgovaki gradovi,

Karta 2.2 Bosna nakon teritorijalnog irenja pod Kotromaniima(oko 1326).


31/237


30

koji su se u Bosni razvijali pod dominacijom ovih trgovaca, po svom karak-teru bili su katoliki.

Karakter Crkve bosanske

ta je sa Crkvom bosanskom? Ovu instituciju je drava tolerirala ak inakon 1340-tih godina kada je uspostavljena franjevaka misija i kada suvladari postali katolici. Uprkos toleranciji, Crkva bosanska nije igrala velikuulogu u dravi niti je bila dravna crkva. Tokom svog postojanja nije imalapolitiku ulogu, izuzev povremenog dozvoljavanja svojim poglavarima dabudu svjedoci povelja. Takvu je ulogu imala samo poetkom XV stoljea,posebno izmeu 1403. i 1405. godine kada je poglavar ove crkve, djed, bioutjecajan savjetnik dvora. Njegov tadanji utjecaj, osim osobnih zaslugakoje je sigurno imao, vjerovatno je bio rezultat posebnih simpatija premaCrkvi bosanskoj tadanjeg kralja Ostoje. S obzirom da su nakon 1340-tihgodina svi bosanski vladari bili katolici, nije iznenaujue da Crkva bosan-ska nije bila vana dravna institucija. Iako su neki nauni radnici tvrdilida je postojao savez izmeu Crkve bosanske i plemstva, ta je tvrdnja ipakpretjerana. Veza izmeu ove Crkve i konkretnih plemia moe se utvrditiza samo desetak porodica. Sve ove veze postojale su tokom posljednjihsedamdeset godina srednjovjekovne bosanske drave. Za veinu plemia,usluge koje je pruala Crkva bile su ograniene na pitanje vjere. Tek neko-

licini njih, Crkva bosanska pruala je politike i sekularne usluge (obino u

Sl. 2.1 Peat kralja Ostoje iz 1400. godine


32/237


31

POGLAVLJE II

svojstvu diplomata ili medijatora u sukobima), a samo u sluaju dva roda -

Kosaa i Radenovi-Pavlovi - ove veze su trajale due od jedne generacije.Crkva bosanska je nastavila postojati kao mala organizacija u pojedi-nim dijelovima drave, sve dok 1459. godine, pod pritiskom pape (papinapomo u borbi protiv Osmanlija je uvjetovana progonima Crkve bosan-ske), kralj Stjepan Toma (1443-61) nije dao krstjanima Crkve bosanskeizbor izmeu prelaska na katolianstvo i progona. Veina ih je prihvatilakatolianstvo, barem nominalno, to ukazuje na njihovu slabu religioznost.Manjina je potraila utoite u Hercegovini, kod hercega Stjepana. Tako

je ova Crkva, koja je tokom svog postojanja uvijek bila dosta slaba institu-cija, dodatno oslabljena pred osmansku invaziju. Ubrzo nakon osmanskogosvajanja, Crkva bosanska je u potpunosti nestala, a njeni krstjani su prelina islam, pravoslavlje i katolianstvo.

Mnogi su u naunim i akademskim krugovima Crkvu bosansku opi-sivali kao dualistiku, nazivajui je neomanihejskom ili bogumilskom. Do-mai izvori, koji govore o toj crkvi (kako bosanski tako i dalmatinski, aposebice izvori iz bogate dokumentacije katolikog Dubrovnika) ne navo-

de na ovaj zakljuak. Ovi izvori pokazuju da je, za razliku od bogumila ilizapadnih neomaniheja, Crkva bosanska prihvaala sveprisutnog i svemo-gueg Boga, trojstvo, crkvene zgrade, kri, kult svetaca, vjersku umjetnost ibarem dio Starog zavjeta. Bugarski i grki dualistiki bogumili su odbaci-vali sve ovo. Nadalje, da su Bosanci bili manihejci, srdani odnosi, za kojeovi izvori tvrde da su postojali izmeu pripadnika Crkve bosanske i pravo-slavnih i katolikih sveenika i zvaninika (ukljuujui one iz Dubrovnikai Ugarske), ne bi mogli postojati.

Takozvani bogumilski steci

Najutjecajnija kulturoloka odlika srednjovjekovne Bosne i Hercegovine,koja je preivjela do dananjih dana, su ogromni i esto prelijepo ukraeninadgrobni spomenici. Krajem XIX stoljea, ueni ljudi, koji su u njimavidjeli specifinu kulturoloku odliku Bosne i Hercegovine, zakljuili suda oni moraju biti u vezi sa drugom jedinstvenom odlikom Crkvom bo-sanskom. Vjerujui da je ta crkva bila bogumilska, te su spomenike nazvalibogumilskim stecima. Ovaj naziv, prikladan i privlaan kako za austrijske


33/237


32

upravitelje iz XIX stoljea, koji su traili nain da dokau bosanskoherce-govaku posebnost u odnosu na iredentistiki nastrojene susjede u Srbiji iHrvatskoj, tako i za savremenu lokalnu turistiku zajednicu, ostao je aktua-lan i danas. Ovo je, meutim, u potpunosti pogreno. Prvo, Crkva bosanskanajvjerovatnije nije bila ni bogumilska niti dualistika. Drugo, natpisi nanizu steaka ukazuju na to da su ih podizali pripadnici sve tri vjeroispovi-jesti. Dakle, ove spomenike su podizali pripadnici Katolike i Pravoslavnecrkve, kao i pripadnici Crkve bosanske, ukoliko su to sebi mogli priutiti.

Viteka elita se u tome posebno isticala. Najrazliitiji i najdetaljniji motivipronaeni su na stecima u Hercegovini, a najpoznatije groblje te vrste jeRadimlja kod Stoca. Tu se moe nai nekoliko steaka koji prikazuju rat-nika sa podignutom, uveanom rukom. Iako esto predstavljan kao simbolbogumilske umjetnosti, ovaj lik sa uzdignutom rukom nije bio bogumil.Radmilja je bilo porodino groblje pravoslavnog roda Miloradovia. Stoga,bosanski steak je daleko prikladniji naziv, jer su ovi spomenici posebnaregionalna odlika kojom se mogu podiiti i Bosanci i Hercegovci bez ob-

zira na vjersku pripadnost. Nakon osmanskog osvajanja, mnogi bosanski

Sl. 2.2 Srednjovekovni steci, Radimlja kod Stoca


34/237


33

POGLAVLJE II

preobraenici takoer su podizali kamene spomenike koji su, uprkos svom

islamskom obliku, i dalje prikazivali razliite srednjovjekovne bosanskemotive i stilove.

Srednjovjekovna raspodjela vjerske pripadnosti

Razmotrimo sada pitanja identiteta pripadnika srednjovjekovnih zajednicau Bosni i Hercegovini. Ako iskljuimo neke stanovnike na periferiji oveproirene Bosne (neke na sjeveru i zapadu, koji su se mogli identificirati kaoHrvati, i neke u Humu, koji su se mogli nazivati Srbima, ili pripadnicima

pravoslavne crkve) ne nalazimo dokaz da su se srednjovjekovni stanovniciBosne nazivali Srbima ili Hrvatima. Ako su eljeli jedan univerzalni naziv,nazivali su se Bosancima. Ne moe se rei da su oni ovaj naziv percipiralikao etniki. Vjerovatnije je da je termin Bosanac ukazivao na geografskiregion iz kojeg su dolazili, ime su pokazivali da slue bosanskoj dravi iidentificirali su se kao podanici bosanskog kralja. esto su ljudi iz Bosnekoristili i regionalne identitete, kao to je Hum, Donji kraji i slino.

Kada pogledamo geografske lokacije razliitih vjerskih grupa, vidimoda su katolici ivjeli na sjeveru i zapadu ireg bosanskog teritorija, u po-drujima koje su Kotromanii pripojili svojoj dravi. Nakon pojave franje-vaca 1340-tih godina, nalazimo dokaze da katolici ive u centralnom dijeludrave, u blizini nekolicine franjevakih samostana i trgovakih gradova.U ovim gradovima, naravno, ivjeli su i strani katoliki trgovci, kao i teh-niko osoblje koje je radilo u rudnicima. Pravoslavne vjernike nalazimo najugu i istoku, u Humu, kako se postepeno i pomalo ire preko rijeke Drineu istonoj Bosni. Crkvu bosansku nalazimo u sredinjem dijelu drave, a

njene se institucije proteu istono do Drine i juno u Hum.Kako se drava irila, stanovnitvo se nije mnogo pomjeralo niti mi-

jealo. Geografska raspodjela vjeroispovijesti ostala je gotovo ista tokomcijelog srednjeg vijeka. Vladari i plemii (za razliku od svojih savremenikau veem dijelu Evrope, ukljuujui i plemstvo u Srbiji i Hrvatskoj) bili sunezainteresirani za vjerska pitanja. enili su se pripadnicama drugih crkavai uspostavljali saveze koji su prelazili vjerske granice; kada je to odgovara-lo njihovim svjetovnim ciljevima, lako su mijenjali vjeru. Nisu pokuavaliiriti vlastitu vjeru niti vriti progone pripadnika drugih vjera, svjesno se


35/237


34

odupirui pozivima pape i Maara da izvre progone onih koji su pripadali

drugim vjerama. irenje drave nije dovelo do irenja podruja u kojem jedjelovala Crkva bosanska, izuzev malog prodora u Hum. Tokom trajanjaovog procesa, irenje drave je znailo da su lokalni plemii bili podreenivladaru ali su nastavljali upravljati vlastitim oblastima. Ne nalazimo pri-mjere da su banovi slali namjesnike sa pratnjom da vladaju u udaljenimregijama.

Karakter srednjovjekovnog nasilja i ratovanja

Bosna je mnogo ratovala tokom srednjeg vijeka, kako na domaem terenutako i u inostranstvu. Njeni strani protivnici su bili Srbija, Ugarska, razliitiplemii iz susjedne Hrvatske i Turci Osmanlije. Ratovalo se na domaemterenu izmeu plemia, ili izmeu plemstva i kralja. Te su borbe bile borbeza teritorij. Niti jednom se u srednjovjekovnoj Bosni nije vodio rat izmeurazliitih vjerskih, odnosno etnikih skupina.

Najvei dio nasilja u Bosni tokom srednjovjekovnog i osmanskog peri-oda predstavljala je ista pljaka i hajduija. Bosanskohercegovake planine

sa uzanim putevima koji su vodili kroz klisure i prijevoje, bile su idealnomjesto za drumske razbojnike, i stoga je razbojnitvo bilo esto, posebnou Hercegovini. U tom regionu, u planinskim goletima, gdje je zemljiteloeg kvaliteta i uskrauje mogunost poljoprivredne obrade, dominirao jepastirski ivot (uglavnom uzgoj stada ovaca). Tu su porodice, organiziraneu porodine zadruge, uzgajale konje i ovce i tokom godine su migriralekoristei redovne rute, koje je esto trebalo braniti iz dolina, gdje su pro-vodile zimu, do planinskih panjaka u proljee i ljeto. Sa svojim konjima su

vrlo esto vodili i titili trgovake karavane koji su putovali iz Dubrovni-ka i drugih priobalnih gradova kroz Hercegovinu i Bosnu u unutranjostBalkana. Dok su jedni vodili karavane, drugi su smatrali da ih je unosnijepljakati, pa su zatitnici jednog karavana esto bili pljakai drugog. Or-ganizirani kao proirene porodice, oni su okupljali velike konjike jedinicekoje su, na ovaj ili onaj nain, ivjele od putujuih trgovaca i borile se zavlastite panjake i puteve branei ih putem dugotrajnih sukoba. Tokom ne-mirnih vremena, kakva su bila u periodu osmanskih napada i osvajanja, sve

vei broj Bosanaca povlaio se u sigurnija planinska podruja, utvrujui


36/237


35

POGLAVLJE II

vlastitu teritoriju nasiljem. Nije iznenaujue da su se naoruane skupine

mogle kupiti, ne samo za zatitu karavana, ve i kao oruana pratnja za ra-zliite plemie i, tokom osmanskih osvajanja, kao pomo osmanskoj vojsci.Kao rezultat toga, neke od ovih porodica, uprkos svom nominalnom kr-anstvu, dobile su razliite privilegije, ukljuujui i pravo na noenje orujatokom cjelokupnog trajanja osmanske vladavine. Kao i meu Crnogorcimai Gezima u sjevernoj Albaniji, ratniki etos se duboko ukorijenio meuseoskim stanovnitvom, naroito u istonoj Hercegovini; oni su esto ili uhajduiju i dizali se na bunu protiv lokalnih muslimanskih veleposjednika,a kasnije su se suprotstavljali i austrijskoj upravi, kada im nije odgovaralaporeska politika ili politika vojne mobilizacije. Oni danas igraju aktivnuulogu u nasilju koje je izbilo raspadom Jugoslavije. Kao relativno neobra-zovani, naoruani brani, neprijateljski raspoloeni prema urbanoj kulturi idravnim institucijama (ukljuujui i poreze) koje idu uz nju, bili su plodnotlo za srpsku nacionalistiku propagandu i regrutaciju u srpske paravojnejedinice. Oni tvore znaajan broj onih koji danas granatiraju bosanskoher-cegovake gradove.

Vrhunac srednjovjekovne Bosne pod Tvrtkom

Vratimo se sada Bosni iz sredine XIV stoljea. Stjepan II Kotromani jeumro 1353. godine, a na prijestolju ga je naslijedio njegov mladi neak,Tvrtko I (1353-1391). Stjepan II Kotromani je uspostavio neznatan dr-avni aparat i openito je svojim vazalima u udaljenim regijama preputaoda sami upravljaju svojim posjedima. Tako je Tvrtko izgubio kontrolu nadveim dijelom svog naslijea, ali je do poetka 1360-tih godina uspio da je

ponovno uspostavi. Nakon to je ponovno utemeljio svoju vlast na sjeveruzemlje, poeo se mijeati u sukobe izmeu srpskog plemstva jugoistonood Bosne, i 1373. uspio je da pripoji dodatne teritorije, ukljuujui i po-druja gornje Podrinje i Polimlje. Tada je dobio i itav Hum te vei diopodruja koje danas nazivamo Sandakom. Kao rezultat pripajanja ovihsrpskih teritorija i izumiranja dinastije Nemanjia u Srbiji 1371. godine,kojoj je i sam Tvrtko pripadao (njegov djed se oenio kerkom srpskogkralja Stefana Dragutina Nemanjia), Tvrtko je pologao pravo na srpsko

prijestolje. Okrunjen je za kralja Srbljem i Bosne i Primorja 1377. godine


37/237


36

u srpskom pravoslavnom manastiru Mileevo na Limu. Od tada su vladariBosne, umjesto da se zovu banovi, nazivali kraljevi Bosne i Srbljem, iakosu drali vrlo malo srpske teritorije. Tvrtko je nakon toga sudjelovao u gra-anskom ratu za ugarsko prijestolje, u kojem su na obje strane uestvovali

brojni hrvatski plemii. Na taj nain, Tvrtko je uspio stei znaajan dio hr-vatskog teritorija, ukljuujui i nekoliko dalmatinskih gradova, pa je 1390.svoju kraljevsku titulu proirio i titulirao se kao po milosti Boijoj slavnikralj Rake, Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja.

Bosna poetkom XV stoljea

U XV stoljeu, sukobi izmeu kralja i plemia su postali uobiajeni.Osmanlije su se u svom napredovanju sve ee ukljuivale u ove sukobe,

kao i Maari, sklapajui povremeno saveze sa vladarima Srbije. Kao rezultat

Sl. 2.3 Jajce - glavni grad srednjovjekovne Bosne


38/237


37

POGLAVLJE II

toga, esto pobjedonosna Ugarska dodijelila je bosansko Podrinje srpskom

vladaru (posebno bogate rudnike srebra u Srebrenici); kada je Srebrenicaizgubljena, Bosanci su odbili priznati srpski posjed nad njom uslijed egaje dolo do brojnih sukoba izmeu Srbije i Bosne. U ovim ratovima etnikerazlike nisu igrale nikakvu ulogu. Stoga, ovi ratovi ne predstavljaju osnovuza dananje srpske, odnosno hrvatske zahtjeve.Tokom 1430-tih godina, u Bosni je porastao broj franjevaca i njihovih ak-tivnosti i izgraeno je nekoliko novih franjevakih samostana. Tokom ove isljedee decenije podignut je niz novih katolikih crkava, a mnogi plemii

su prihvatili katolianstvo. Gradovi u kojima su franjevci aktivno radili, igdje su katoliki trgovci sa primorja inili veliki dio stanovnitva, u sutini,bili su katoliki gradovi. Uprkos irenju katolianstva, Crkva bosanska, ijesu se hie uglavnom nalazile u ruralnim predjelima, i dalje je tolerirana.Pravoslavna crkva sauvala je svoju dominaciju u Humu, iako je vodeaporodica u Humu podravala Crkvu bosansku.

Osmansko osvajanje

Tokom 1430-tih godina, dok je rastao osmanski pritisak na Srbiju, u isto-nu Bosnu su poele pristizati srpske izbjeglice, ime se poveao broj Srba-pravoslavaca u podruju izmeu Drine i dananjeg Sarajeva. Stjepan VukiKosaa Humski je 1448. godine, da bi proglasio svoju nezavisnost, odbaciotitulu vojvode bosanskog, koja je odraavala podreenost bosanskom kra-lju, i uzeo za sebe titulu hercega od sv. Save (sv. Sava je srpski svetac ijesu se relikvije uvale u manastiru Mileevo koji se nalazio na hercegovimposjedima). Uskoro su njegovi posjedi postali poznati kao Hercegovina, to

je naziv koji su i Osmanlije koristili; ovaj naziv je ostao do dananjih dana.U meuvremenu, rastao je osmanski pritisak na Bosnu i Osmanlije su po-ele zauzimati dijelove istone Bosne. Godine 1451, zauzeli su Vrhbosnu.Taj grad, koji je pod Osmanlijama stekao naziv koji nosi i danas, Sarajevo,tokom osmanskog perioda postao je najvei grad u Bosni.

Osmanlije su 1463. godine, koristei kao izgovor sve jae veze izmeubosanskog kralja, pape i Maara, lansirale veliki i iznenaujui udar naBosnu. Odbrana Bosne je bila slaba i itavo kraljevstvo je palo u nekoli-ko sedmica; posljednji kralj, Stjepan I Tomaevi (1461-63), uhvaen je i


39/237


38

pogubljen. Na kraju svoje kampanje, Osmanlije su povukle dio osvajakih

snaga, to je omoguilo Maarima da napadnu i privremeno zaposjednudijelove Bosne. Meutim, to nije dugo potrajalo i do kraja 1465. godineOsmanlije su zauzeli najvei dio Bosne, iako posljednja tvrava u Herce-govini nije pala do 1481, a u Bosni se ugarska posada u Jajcu odrala svedo 1527. godine. Glavni razlog maarskog neuspjeha je bio dugotrajni ani-mozitet veine vodeih Bosanaca prema Ugarskoj, to je bio rezultat estihviegodinjih ugarskih pokuaja da se ukine bosanska nezavisnost i da seBosanci drugih vjeroispovijesti prisile da prihvate katolianstvo. Ovaj ani-mozitet ilustrira injenica da je, nakon pada Bosne 1463. godine, grupa bo-sanskih plemia posjetila Veneciju traei pomo Mleana. Oni su izrazilisvoju spremnost da se podrede mletakoj vlasti; meutim, dodali su da ni ukojem sluaju ne dolazi u obzir da se podrede Ugarskoj. Zapravo, umjestotoga bi svi oni, iako su bili krani, radije ostali pod osmanskom vlau.


40/237

39

POGLAVLJE III

VJERSKE PROMJENE I POSEBAN POLOAJBOSNE POD OSMANSKOM VLAU

O B u period velikih vjerskihpromjena, od kojih je najznaajnija veliki broj obraenja na islam.Staro nauno objanjenje o tome kako je do ovoga dolo, a koje

samo po sebi predstavlja veliko pojednostavljivanje, na alost, postalo jeiroko prihvaeno meu Bosancima danas; posebno je postalo popularnomuslimansko gledite o prolosti vlastite zajednice. Ovo stanovite se sa-stoji od tri glavna aspekta:

1. Crkva bosanska je bila bogumilska. Ve smo pokazali da ovo gotovo

sigurno nije bio sluaj, iako, vjerovatno, veina jugoslavenskih naunih rad-nika i dalje vjeruje u to.

2. Veina Bosanaca su bili pripadnici Crkve bosanske (ili, kako se estogovori, bili su bogumili). Ovo stajalite, u pogledu broja pripadnika Crkvebosanske, zasigurno predstavlja preuveliavanje.

3. U vrijeme osvajanja, bogumili, frustrirani katolianstvom, a posebnoprogonima od strane kralja i katolike crkve u posljednjim godinama sred-njovjekovnog kraljevstva, odmah su listom preli na islam.

Sada emo ispitati ovo posljednje stajalite i pokazati da je i ono po-greno.

Prvo, u vrijeme osvajanja nije dolo do masovnog prelaska na islam;prelazak na islam je bio dugotrajan i postepen proces. Drugo, pripadniciCrkve bosanske su prelazili ne samo na islam, ve i na katolicizam i pra-voslavlje. Na kraju, mnogi katolici i pravoslavci su takoer preli na islam.No, ova teorija u tri take se pokazala korisnom modernim muslimanimai, pravei od njih potomke pripadnika navodno dominantne religije u sred-njovjekovnoj Bosni, pokazala je da oni nisu pridolice i dala je njihovoj


41/237


40

zajednici veu legitimnost. Ovu ideju su ohrabrivali i Austrijanci nakon to

su okupirali Bosnu 1878. godine, jer su i oni eljeli izgraditi autoritet mu-slimanske zajednice i, oslanjajui se na lokalne muslimane, smanjiti utjecajlokalnih Srba, koji su u to vrijeme bili najvea i najglasnija, a nacionalnonajosvjetenija etnika zajednica u Bosni.

Sada emo ispitati razliite vjerske zajednice u Bosni i Hercegovinipod vlau Osmanlija. S obzirom da su vjerske promjene u osmanskomperiodu proistekle iz srednjovjekovnog razdoblja, moramo napraviti rezimeodreenih kljunih pitanja iz srednjeg vijeka. Bosna je imala tri vjeroispo-

vijesti od kojih je svaka egzistirala samo u odreenim geografskim podru-jima: katolici na sjeveru, zapadu i, od 1340-tih godina, u sredinjem dijelu(naroito u gradovima); pravoslavci na jugu i istoku; a Crkva bosanska usredinjem dijelu, te prema istoku do Drine i juno, du rijeke Neretve, uHumu. Katolika i Crkva bosanska su gotovo u potpunosti bile bazira-ne u samostanima i, praktiki gledano, nisu imale sekularnog sveenstvau Bosni. I katolici i pripadnici Crkve bosanske imali su malo crkava, a ite su bile malene. Imali su jako malo sveenstva koje je bilo grupirano naogranienom broju lokacija, u samostanima. U itavoj dravi je 1400. go-dine bilo samo dvadeset do trideset franjevaca (ovo je u sutini bio ukupanbroj pripadnika katolikog klera) koji su bili smjeteni u etiri samostana.U vrijeme osvajanja (1463. godina), postojalo je oko dvanaest samostana,ali teko da je u njima moglo biti vie od sedamdeset i pet ili osamdesetfranjevaca ukupno. Dakle, velika podruja nisu imala nikakvog prisustvasveenstva. Ni katolici ni pripadnici Crkve bosanske nisu imali teritorijalnuorganizaciju niti osobu poput biskupa koja bi bila odgovorna za odreenopodruje ili dijecezu. Crkva bosanska nije imala biskupa u teritorijalnomsmislu. Katolici su ga teoretski imali, ali je bosanski biskup ivio van gra-nica Bosne, u Slavoniji, i nije igrao nikakvu ulogu u samoj Bosni. Tako sumnogi seljaci sveenika viali veoma rijetko, ili gotovo nikada. Seljaci suuglavnom bili nezainteresirani za organiziranu religiju ukoliko ista nije iprisutna. Pravoslavci, iako su imali episkopa i odreeno sekularno sveten-stvo, takoer su imali tek ogranien broj crkava i svetenih lica u svojimpodrujima. Stoga, niti jedna od ovih vjeroispovijesti nije posjedovala jakuorganizaciju koja bi pastvu vezala za crkvu, bilo putem vjerovanja ili putem

osjeaja zajednitva.


42/237

Vjerske promjene i poseban poloaj Bosne pod osmanskom vlau

41

POGLAVLJE III

Vjerske promjene pod Osmanlijama

Osmansko osvajanje je dovelo do promjena u stanovnitvu i religiji. Prvo,vano je napomenuti da Osmanlije ljude nisu kategorizirali na osnovu et-nike pripadnosti. Oni nisu govorili o Srbima, Hrvatima, Bosancima i sli-no, ve o vjerskim grupama; stoga su evidencije o ljudima vodili iskljuivoprema vjeroispovijesti. Od poetka se vide znaci irenja islama u Bosni,ali se muslimansko prisustvo gradilo postepeno, polako ali sigurno se po-veavajui krajem XV i u XVI stoljeu. irenje islama je u prvim fazamabilo rezultat migracija i naseljavanja muslimana koji su dolazili iz drugih

krajeva, kao i vjerskih obraenja. Dugorono, vjerska obraenja lokalnogstanovnitva predstavljaju najbogatiji izvor nastanka bosanskih muslimana,to navodi na zakljuak da veina njih potjee od lokalnog stanovnitvakoje je govorilo slavenskim narjejima i koje je prelo na islam. U vrijemeosvajanja dolo je i do velikih migracija katolika koji su bjeali u pravcu jouvijek neosvojenih katolikih podruja u Hrvatskoj i Dalmaciji. Oni su zasobom ostavili zemlju na kojoj su se kasnije naselili novopridoli muslima-ni, ali i pravoslavni Srbi. Ovi Srbi su poeli bjeati u Bosnu u decenijama

osmanskog pritiska na Srbiju (koja je pala prije Bosne), a dodatne migracijeSrba-pravoslavaca nakon osvajanja ohrabrivali su i sami Turci, jer su eljelida se neko naseli na naputenoj zemlji. Neki od ovih pravoslavnih, odnosnosrpskih, emigranata nisu doli iz Srbije nego iz Hercegovine, gdje je obra-diva zemlja bila loijeg kvaliteta nego u Bosni. Ove migracije su neke Srbeodvele i van granica Bosne, sjeverno u Hrvatsku. Tokom XVII i XVIII sto-ljea, habsburke vlasti su neke od potomaka ovih Srba naselile u Krajini,nudei im, u zamjenu za vojnu slubu du granice sa Osmanlijama, zemlju,

ogranienu samoupravu i slobodno prakticiranje pravoslavne vjere. Tokomdugogodinjeg perioda, ovi Srbi igrali su glavnu ulogu uvara hrvatske voj-ne granice, branei kranski svijet od ekspanzije islama. Srbi u Krajini,koji su danas pobunjeni protiv novouspostavljene drave Hrvatske, od kojeele da izvre secesiju, odnosno ostvare autonomiju unutar drave koja sepokazala nacionalistikom definirajui se kao drava Hrvata umjesto kaoteritorijalna drava Hrvatska, potomci su ovih migranata.

Najprimjetnija vjerska promjena u Bosni bio je prelazak krana naislam. No, ukoliko poblie ispitamo ovu situaciju, otkrivamo da je Bosnu


43/237


42

zahvatila opa vjerska promjena. Ako pogledamo Bosnu i Hercegovinu

oko 1550. godine, vidimo da u njoj ivi ne samo puno muslimana, vei mnogo pravoslavaca, i to u itavoj Bosni i Hercegovini i u mjestima ukojima ranije nisu ivjeli, jer, da se podsjetimo, u srednjovjekovnoj Bosnipravoslavci su ivjeli samo u Podrinju i u Humu. Do irenja pravoslavacaje dolo djelimino zbog spomenutih migracija, ali su pravoslavci takoerprofitirali od velikog broja vjerskih obraenja pripadnika Crkve bosanskei katolika na pravoslavlje, jer su pravoslavci bili kranska grupa koju suOsmanlije favorizirale.

Lako se moe uvidjeti zato su Osmanlije prednost davale pravoslavci-ma nad katolicima. Vjerski poglavar pravoslavaca, patrijarh u Konstantino-polju, ivio je u glavnom gradu Osmanskog carstva gdje je mogao biti kon-troliran. Njegova itava crkvena hijerarhija ivjela je unutar Osmanskogcarstva. Papa je ivio u Rimu, van granica Osmanskog carstva, i bio je glav-ni sponzor kriarskih ratova protiv Osmanlija. Papa Eugen IV je pokrenuokriarski rat 1443. i 1444. godine, a papa Pio II (1458-1464) je pokuavao,iako bezuspjeno, pokrenuti novi kriarski rat u vrijeme osmanskog osva-

janja Bosne. Franjevci su smatrani potencijalnom petom kolonom. Dokazida su Osmanlije favorizirale pravoslavce mogu se nai i u sudskim knjiga-ma iz tog vremena. Odreeni gradovi imali su samo jednu crkvenu zgraduiz srednjeg vijeka, koja je bila katolika. Novopridoli pravoslavci bi zauzelitu graevinu a katolici koji su eljeli da je zadre poalili bi se osmanskomkadiji. Kadija bi odluku redovno donosio u korist pravoslavaca. Pravoslav-na crkva je imala dozvolu Osmanlija da prikuplja crkveni porez od kra-na. Njihovi poreznici su zahtijevali da i katolici plaaju te poreze. Suoenisa dvostrukim oporezivanjem, vlastitom desetinom i crkvenim nametima,katolici bi se bezuspjeno alili kadiji, koji bi naredio da plate iznose pra-voslavnim svetenicima koje su oni zahtijevali. Iako osmanski zakon nijedozvoljavao izgradnju novih crkava, a za popravak starih bila je neophodnaposebna dozvola vlasti, vidimo da su pravoslavci u XVI stoljeu u Bosni iHercegovini izgradili mnogo novih crkava, dok su katolici uz velike pote-koe, i samo povremeno, dobivali dozvolu da poprave svoje stare crkvenezgrade. Zanimljiv primjer jedne takve pravoslavne crkve, podignute u tomperiodu, je Stara pravoslavna crkva u Sarajevu koja je zavrena 1530. godi-ne. Stoga, bilo je mnogo razloga da katolici i pripadnici male i slabe Crkve


44/237


43

POGLAVLJE III

bosanske, koji su eljeli da ostanu krani, preu na pravoslavlje. Na taj na-in mogli su plaati jedinstven crkveni porez i mogli su prisustvovati slu-bama koje su se sluile u sada pravoslavnim, lokalnim crkvenim zgradama,a koje su, u mnogim sluajevima, za katolike bile crkvene zgrade u kojimasu oni i ranije prisustvovali misama.

U svakom sluaju, vjerska obraenja su bila irok i viesmjeran feno-men. Vidimo da su pripadnici Crkve bosanske prelazili na islam, pravoslav-lje i katolianstvo i, kao rezultat toga, u potpunosti nestali sa scene. Vidimoda su katolici bili sve malobrojniji zbog migracija, ali i zbog toga to su nekiodluili prei na islam, a drugi na pravoslavlje. Vidimo i da se broj pravo-slavaca poveao, mada su neki od njih preli na islam, a neki, mada malo-brojni, ak i na katolianstvo. Stoga, vjerske promjene su predstavljale opi iviesmjerni fenomen; islam je zasigurno dobio najvie novih obraenika, alije mnogo dobilo i pravoslavlje. Islam je, naravno, imao razne prednosti: to

je bila religija osvajaa i mogle su se ostvariti odreene svjetovne prednosti

Sl. 3.1 Stara pravoslavna crkva u Sarajevu


45/237


44

prelaskom na vjeru novih vladara, od kojih je prva i najvea bio nii porez.tavie, svjetovni uspjeh islama se inio kao znak Boije milosti.

U ovom kontekstu, meutim, vrijedi spomenuti da teorija o motivima

za vjerska obraenja, koja je dugo bila popularna meu naunim radnicima naime, da su mnogi srednjovjekovni bosanski zemljoposjednici preli naislam da bi zadrali vlastite posjede i poloaj - nije izdrala test vremena.Nema nikakvih dokaza u izvorima o bilo kakvom kontinuitetu porodicakoje su pripadale bosanskoj srednjovjekovnoj zemljoposjednikoj aristo-kraciji i muslimanskih zemljoposjednikih porodica nakon osvajanja. Dvanajpoznatija obraenika, sin posljednjeg kralja i sin hercega Stjepana, dobilisu visoke poloaje u osmanskoj upravi, ali ne u Bosni. Kraljev sin je postaoupravitelj u Anadoliji, a sin hercega Stjepana, nakon to je obavljao dunost

Tabela 3.1

Postepenost islamizacije u Lepenici

Godina popisa Kranska domainstva Muslimanska domainstva

1468 279 0

1485 329 18

1489 165 65

1509 160 393

Tabela 3.2

Varijacije u broju krana i muslimana, sela u podruju Sarajeva 1485.

Mjesto Kranska domainstva Muslimanska domainstva

Dolac 84 13

Hodidjed 35 9

Glavogodina 3 29

Doljani 19 16Butmir 21 14

Otes 3 17

Presjenica 38 39


46/237


45

POGLAVLJE III

na razliitim mjestima izvan Bosne i Hercegovine, popeo se u sam vrh cen-tralne uprave, kao veliki vezir u doba sultana Selima I.

Takoer treba navesti da su vjerske promjene bile postepene i da jenjihova brzina varirala od mjesta do mjesta. Osmanski defteri(katastri, od-

nosno poreski registri) pokazuju i postepenost i varijabilnost ovog procesa.Kao primjer postepenosti irenja islama moemo uzeti bosanski grad Le-penicu, uz napomenu da defteri, meutim, ne prave razliku izmeu pravo-slavaca i katolika. (Vidi Tabelu 3.1)

Varijacije u omjeru izmeu krana i muslimana mogu se vidjeti u po-pisu iz 1485. godine. (Vidi tabelu 3.2). Defteri iz 1528/29. godine ilustri-raju irenje islama, mada su krani i dalje inili veinu. (Vidi Tabelu 3.3).Muslimani e tek u XVII stoljeu ostvariti minimalnu veinu, da bi je dovremena austrijske okupacije Bosne, 1878. godine, izgubili.

Tabela 3.3

Defteri iz 1528-29. za cijelo podruje

Regija Kranska domainstva Muslimanska domainstva

Bosanski sandak 19.619 16.935

Zvorniki sandak 13.112 2.654

Hercegovaki sandak 9.588 7.077

Tabela 3.4

Procjene stranih zvaninika o broju krana i muslimana

u Bosni i Hercegovini, od XVII do XIX stoljea

Godina Ime zvaninika Muslimani Katolici Pravoslavci

1624 Masarecci* 900.000 300.000 150.000

1626 Georgijevich

(manje nego svih

krana zajedno) 250.000

(vie nego

katolika)

1655 Maravich (veina) 73.000 (nepoznat broj)

1809 Francuski konzul 600.000 120.000 500.000

* Njegova procjena: samo Bosna, bez Hercegovine


47/237


46

Procjene iz izvjetaja slubenih katolikih vizitatora takoer pruaju

informacije o vjerskim promjenama. Oni daju procjenu broja pojedinaca, ane domainstava. (Vidi Tabelu 3.4). Da bi objasnili katolike gubitke, kato-liki vizitatori su uvijek nanovo naglaavali nedostatak sveenika, neznanjepostojeih sveenika i nezainteresiranost lokalnih biskupa.

Zato je dolo do tolikih promjena u vjerskoj pripadnosti u Bosni iHercegovini koje se nisu desile na drugim mjestima na Balkanu (izuzevu Albaniji).? Razlog koji bismo sugerirali nije teko pronai i on nemanikakve veze sa sadrinom vjerovanja bive Crkve bosanske, iako se takvo

gledite vrlo esto istie. injenica je da Bosanci nikada nisu bili jakihkranskih uvjerenja. Ako pogledamo Srbiju, Hrvatsku, Bugarsku i Grku,vidjet emo da su one imale dobro organizirane dravne crkve, sa velikim ibogatim samostanima i manastirima, i aktivnom episkopskom strukturomkoja je imala veliku lojalnost stanovnitva. Takoer, vidimo da je u svakomovom podruju postojala jedinstvena crkvena organizacija bez rivala, kojaje odravala bliske veze sa dravom, odnosno plemstvom. U Bosni, umjestojedinstvene i dobro organizirane crkve, kao to je to bio sluaj drugdje na

Balkanu, postojale su tri rivalske organizacije, a svaka od njih je bila slaba.Niti jedna crkva u Bosni i Hercegovini nije nikada imala jaku teritorijalnuorganizaciju, a sve tri su imale vrlo malo sveenika. tavie, sve pronae-ne crkvene graevine iz srednjovjekovne Bosne bile su premalene da biprimile bilo kakav znaajan broj vjernika. Ovo navodi na zakljuak da suplemii, za koje se pretpostavlja da su ih podigli, iste smatrali porodinimkapelama i nisu oekivali da lokalni seljaci prisustvuju vjerskim slubama.Stoga, ak i oni koji su ivjeli u blizini crkvenih zdanja, vjerovatno nikada

nisu prisustvovali misi. Rezultat toga je bio da je malo krana bilo vezanoza bilo koju kransku crkvu ili vjersku zajednicu, bilo putem vjere ili pu-tem osjeaja zajednitva.

Nakon 1463. godine, na scenu stupa islam. To je bila dinamina, do-bro propovijedana nova religija, koja je imala tu prednost da je bila religijaosvajake drave. Stoga, nije iznenaujue da su, u regionu u kojem je kr-anstvo bilo slabo organizirano i openito neefikasno propovijedano, ljudibili otvoreni za prihvaanje nove vjere. S obzirom da su Bosanci dugo vre-mena bili slabi krani, koji su imali veze s Osmanlijama tokom pola stolje-


48/237


47

POGLAVLJE III

a prije osvajanja, nisu ni imali jake predrasude protiv muslimana. tavie,

u mnogim sluajevima, vjerski motivi nisu bili dominantni u odluci ljudida prihvate novu vjeru. I na kraju,prihvaanjeje bolja rije od obraenjadabi se opisalo ono to se dogodilo u Bosni. Vjerovatno je malo Bosanacaprilikom prihvaanja islama doivjelo velike promjene u svojim razmilja-njima ili nainu ivota. Veina onih koji su postali muslimani vjerovatno jenastavila ivjeti kao i do tada, zadravajui najvei dio svojih domaih obi-aja i mnoge kranske obiaje. Oni su sa obraenjem prihvatili odreenuislamsku praksu koja je brzo zadobila veliku simboliku vrijednost i poela

se smatrati sutinskim izraajem islama.

Uloga bosanskih muslimana u Osmanskoj dravi

Politika historija Bosne tokom osmanskog perioda, od 1463. do 1878.godine, moe se relativno ukratko opisati, jer su Bosanci kao stanovniciprovincije u velikom Carstvu bili dio irih napora ije su se glavne odlukedonosile na drugom mjestu. Iako su bosanski muslimani, kao to emovidjeti, igrali vanu ulogu u unutranjim poslovima, morali su dijeliti svojuvlast sa sultanovim zvaninicima koji su obino, kada bi dotle dolo, prisi-ljavali bosanske muslimane da urade ono to je sultan elio. Drugi Bosan-ci doli su do visokih poloaja u centralnoj vlasti i vjerskim institucijamaCarstva, te na taj nain ostvarili vei utjecaj. No, na ovim poloajima onisu djelovali ne kao Bosanci ve kao Osmanlije i, stoga, nisu bili linosti izlokalne historije.

Karijera i dostignua Mehmed-pae SokoloviaIpak, takvi ljudi mogli su imati i veliki utjecaj na lokalnom nivou, obinokroz podizanje damija, kola i kupatila u gradovima iz kojih su dolazili.Dobar primjer toga, koji je posebno bio od koristi kranima, moe se vi-djeti u djelu Mehmed-pae Sokolovia. Mehmed je bio dijete pravoslavnihroditelja iz Viegrada na bosanskoj strani rijeke Drine. On je odveden kaodio tzv. devirme, osmanskog nameta putem kojeg su kranska djeca od-voena iz svojih porodica, obraana na islam i dodjeljivana, u zavisnostiod njihovih sposobnosti, posebnim vojnim jedinicama ili slubi na dvoru.


49/237


48

Kako se Mehmed pokazao sposobnim, on je kolovan u palai u Istanbului dobio je mjesto u osmanskoj upravi. Zahvaljujui talentu, pokroviteljstvui srei, na kraju je imenovan velikim vezirom to je bio najvii upravnipoloaj poslije sultana (veliki vezir je ekvivalent dananjeg premijera, noipak se mora imati na umu da je takav premijer sluio samo onoliko dugokoliko je bio u milosti autokratskog sultana). U svakom sluaju, Mehmedse sjetio svog rodnog grada Viegrada koji je poastio tako to je naredio idao da se izgradi velianstveni most preko rijeke Drine, koji je provincijuBosnu povezao sa Srbijom (ovaj most zauzima centralno mjesto u izuzet-nom romanu nobelovca Ive Andria,Na Drini uprija).

Mehmed se takoer sjetio vjere iz koje je potekao. Tokom srednjegvijeka, Pravoslavna crkva u Srbiji je bila autokefalna. Imala je vlastitog pa-trijarha koji je stolovao u Pei, na dananjem Kosovu (autokefalna crkva,kao to je ranije navedeno, imala je teritorijalnu neovisnost, iako je biladio ire zajednice pravoslavnih crkava, ali nije imala pravo mijenjati dok-trinu koju je titio patrijarh u Konstantinopolju). Zahvaljujui postepeno-sti osmanskog osvajanja, teritorij koji je ranije pokrivala srednjovjekovnasrpska Pravoslavna crkva podijeljen je izmeu razliitih arhiepiskopija. Uposljednjoj etvrtini XV stoljea, dio june Srbije, koji je ranije pao pod

Osmanlije, bio je pod arhiepiskopom ohridskim u Makedoniji. Ohridska

Sl. 3.2 Braa Sokolovii: Mehmed-paa (veliki osmanski vezir)i Makarije (patrijarh obnovljene Srpske pravoslavne crkve)


50/237


49

POGLAVLJE III

teritorija je ukljuivala i Pe, iji patrijarh je sveden na nivo episkopa i po-

dreen Ohridu. Kasnije je osvojeni teritorij (sjeverna Srbija, Bosna, Herce-govina i Crna Gora) stavljen u odvojenu dijecezu. Tokom 1520-tih godinadolo je do borbe za prevlast izmeu dvije episkopije u koju su se ukljuilii patrijarh iz Konstantinopolja i razliiti lokalni osmanski zvaninici. Velikivezir Mehmed Sokolovi je 1557. godine intervenirao i razrijeio situacijutako to je Pe i Ohrid vratio na pozicije koje su imali prije osvajanja. Da-jui im teritorije koje su obuhvaale njihove srednjovjekovne dijeceze, on jeponovno uspostavio, zajedno sa autokefalnou, i arhiepiskopiju u Ohridu(za Slavene u Makedoniji) i srpsku patrijariju u Pei. Patrijarija u Pei jeimala ne samo svoje ranije dijeceze u Srbiji, ve i pravoslavne dijeceze uBosni i Hercegovini.

Mehmed je vrlo jasno postao pokrovitelj novouspostavljene patrijar-ije u Pei. Prva tri patrijarha dolazila su iz njegove vlastite porodice: prvonjegov brat Makarije, a zatim dvojica neaka, Antonije i Gerasim. Drugipripadnici ove porodice su u isto vrijeme dobili episkopije u Hercegovini.Tako se ovaj muslimanski obraenik iz Bosne i dalje sjeao svoje zajedniceiz djetinjstva, a posebno vlastite porodice, i uveo reformu koja e uvelikopoboljati uvjete pod kojima su njeni pripadnici mogli prakticirati svojupravoslavnu vjeru.

Bosna kao osmanska provincija

Nakon osvajanja, Bosna i Hercegovina je podijeljena u tri odvojena san-daka koji su bili dio ire provincije, odnosno Rumelijskog ejaleta, pod be-glerbegomiz Sofije. Tri bosanska sandaka, od kojih je svakim vladao san-

dak-beg, bila su: Bosna (ije sjedite je u poetku bilo Sarajevo, koje jeosvojeno 1451. godine, deceniju prije pada Bosne); Zvornik (koji je uklju-ivao i zapadne dijelove dananje Srbije); i Hercegovina (ije sjedite jeustanovljeno u Foi od 1470. godine, ali je 1572. prebaeno u Pljevlja, gdjeje i ostalo do 1833. godine). Sandak-begove je imenovao sultan (kao i svedruge osmanske upravitelje, ukljuujui i po rangu vie beglerbegove), i onisu dolazili iz Istanbula na Balkan da bi sluili relativno kratke mandate bezvelikog napredovanja u karijeri.


51/237


50

Godine 1580. Osmanlije su reorganizirale svoju upravnu provincijskustrukturu i tada je Bosna postala ejalet. Njen upravitelj je postao begler-

beg; a kasnije se nazivao vezirili valija. Iako historiari ovjeka na ovakvojfunkciji vrlo esto zovupaom, a Bosnu i Hercegovinupaalukom,paaje biodravni, odnosno dvorski rang poput generala a ne titula koja se vezalaza upravljanje Bosnom. Termin paalukse jednostavno odnosi na posjedeovjeka koji nosi titulu pae; to bi ukljuivalo ne samo teritoriju kojom onupravlja, ve i njegove privatne posjede, bez obzira gdje se oni nalaze. Stogaemo upravitelja Bosne nakon 1580. godine nazivati vezirom. Hercego-vaki i Zvorniki sandak su ostali pod upravom sandak-begova nakon

upravne reorganizacije. No, i oni su uklonjeni iz nadlenosti Rumelijskog

Karta 3.1 Tri sandaka kasnijeg Bosanskog ejaleta:bosanski, zvorniki i hercegovaki (oko 1560. god.)


52/237


51

POGLAVLJE III

beglerbega i stavljeni unutar Bosanskog ejaleta, iji je vezir nadgledao ak-

tivnosti sandak-begova. Takoer, dio Bosanskog ejaleta u to vrijeme jebila osmanska teritorija na zapadu Bosne koja se sastojala od tri sandaka:Biha, Lika i Klis. Biha i Lika su vrlo kratko drali status sandaka; samoje sandak Klis uz odreene izmjene granica jo uvijek postojao 1700. go-dine. Beglerbeg, a na niem nivou i sandak-beg, je svoj poloaj zauzimaosa velikom pratnjom dravnih zvaninika (na primjer, dravni blagajnik)koje je imenovao sultan, zatim sa trupama koje im je sultan dodijelio i salinim slugama, ukljuujui oruanu zatitu, osobne sluge i sekretare. Be-

glerbeg je sa tim zvaninicima sainjavao lokalno upravno vijee ili divan;oni su bili nadleni za odbranu ejaleta, za lokalni red i zakon, prikupljanjeporeza i za regrutiranje muslimana u vojsku u onom broju u kojem je tozahtijevala centralna vlast.

Razvoj Sarajeva

Nakon osvajanja Bosna se nalazila na granici, a njen namjesnik, u to vrijemesandak-beg, svoje sjedite je uspostavio u Vrhbosni. Njegova rezidencija se

zvala saraj i do kraja XV stoljea itav se grad zvao Sarajevo. Sarajevo je podOsmanlijama izraslo iz malog mjesta sa tvravom u ne samo najvei gradu Bosni, ve i u jedan od najveih i najvanijih gradova u osmanskoj Evro-pi. Po veliini i vanosti se mogao mjeriti sa Solunom i Jedrenom, i samoga je Istanbul nadmaivao. Sarajevo je ubrzo steklo sve odlike osmanskogurbanog sredita. Njegove najljepe graevine, ukljuujui i velianstvenuBegovu damiju, su izgraene pod Gazi Husrev-begom, izuzetnim ovje-kom i briljantnim generalom koji je u tri navrata u periodu izmeu 1521. i

1541. godine sluio kao sandak-beg u Bosni. Uspostavljene su i islamskevjerske i obrazovne institucije. Ne iznenauje da su, s obzirom na veliinugrada i postojanje glavnih islamskih institucija, mnogi krani u regionuodluili prei na islam. Mnogi drugi krani u i oko grada, meutim, tonisu uinili i, izmeu 1515. i 1530. godine, pravoslavcima je dozvoljeno daizgrade svoju vlastitu crkvu u gradu. Obje ove impresivne vjerske graevineiz XVI stoljea su 1992. godine i dalje postojale i sluile svojoj svrsi.

Kako se Osmansko carstvo irilo u pravcu zapada, prema Hrvatskoj iUgarskoj (Budimpeta je osvojena 1541.), sjedite uprave je prebaeno u


53/237


52

Banja Luku koja je bila blie vojnim djejstvima. Namjesnik, koji je 1580.godine postao beglerbeg, odnosno vezir ili valija, izmeu 1554. i 1639. go-dine stolovao je u Banjoj Luci. Sarajevo je, meutim, ostalo najvaniji gradvjerskih i obrazovnih institucija; njegov kadija je 1578. godine dobio rangmule, ime je postao nadreen drugim vjerskim sucima u Bosni. Do 1750.godine, Bosna je podijeljena u devetnaest kadiluka (vjerski sudski okruzipod kadijama). Sarajevo, daleko najvei grad u Bosni, takoer je bio cen-tar trgovine i zanat

Documents

Bosna i Hercegovina - iznevjerena tradicija [Robert J. Donia i John V. A. Fine, Jr., 2011.]