Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина...od stotinu civila srpske nacionalnosti sa područja Mostara, odabranih samo zbog svoje nacionalne, vjerske, odnosno političke

Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88

Telefon: 033 707 100, Fax: 033 707 155

Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина

Sud Bosne i Hercegovine

Суд Боснe и Херцеговинe

Predmet br: S1 1 K 009124 12 Kri

Datum: objavljivanja: 14.04.2015. godine

pismenog otpravka: 14.07.2015. godine

Pred sudskim vijećem u sastavu: sudija Enida Hadžiomerović, presjednik vijeća

sudija Zoran Božić, član vijeća

sudija Mira Smajlović, član vijeća

PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE

PROTIV

IVANA ZELENIKE

SREĆKA HERCEGA

EDIBA BULJUBAŠIĆA

IVANA MEDIĆA

MARINE GRUBIŠIĆ- FEJZIĆ

PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine: Remzija Smailagić

Branilac optuženog Ivana Zelenike: advokat Abaz Fadil

Branilac optuženog Srećka Hercega: advokat Dražen Zubak

Branilac optuženog Ediba Buljubašića: advokat Todor Todorović, Džema Milaimi –

Hasanagić i Senija Poropat

Branilac optuženog Ivana Medića: advokat Emina Hasanović

Branilac optužene Marine Grubišić-Fejzić: advokat Zumreta Akagić-Bavčić

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

2

IZREKA PRESUDE...........................................................................................................4

1. Optuženje ............................................................................................................................. 18

2. Izvedeni dokazi ................................................................................................................... 21 1. Završne riječi ....................................................................................................................... 21

B. OPŠTA OCJENA DOKAZA ............................................................................................................ 38

II. PRIMJENA MATERIJALNOG ZAKONA ............................................................................... 42

III. BITNA OBILJEŽJA KRIVIČNOG DJELA ZLOČINI PROTIV ČOVJEČNOSTI .............. 44

A. ŠIROK I/ILI SISTEMATIČAN NAPAD ............................................................................................. 45

B. ZAPOVJEDNI KADAR KASARNE „BRUNO BUŠIĆ“ U DRETELJU ................................................... 76

IV. INDIVIDUALNA KRIVIČNA ODGOVORNOST OPTUŽENIH U OKVIRU UDRUŽENOG ZLOČINAČKOG PODUHVATA .................................................................. 84

B. IDEOLOGIJA U OSNOVI CILJA UDRUŽENOG ZLOČINAČKOG PODUHVATA .................................... 94

C. DRŽANJE ZATVORENIKA U NEHUMANIM I NEHIGIJENSKIM USLOVIMA U PROSTORIJAMA VOJNE

AMBULANTE MOSTAR I HANGARIMA KOMPLEKSA KASARNE „BRUNO BUŠIĆ“ U DRETELJU ... 103

D. POJEDINAČNA DJELA POČINJENA OD STRANE OPTUŽENIH U CILJU PODRŽAVANJA I DAVANJA

DOPRINOSA SISTEMU ZLOSTAVLJANJA KOJI JE BIO NA SNAZI ................................................ 114 1. Progon ................................................................................................................................ 114

V. OPTUŽENI IVAN ZELENIKA ................................................................................................. 121

B. POJEDINAČNE INKRIMINACIJE U OSNOVI ZLOČINA ZA KOJE JE IVAN ZELENIKA OGLAŠEN

KRIVIM .................................................................................................................................... 129

2. Zaključak u pogledu krivice optuženog Ivana Zelenike za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu ................................................................................................. 150

VI. OPTUŽENI EDIB BULJUBAŠIĆ .......................................................................................... 152

VII. OPTUŽENI IVAN MEDIĆ ZV. „POSKOK“ ........................................................................ 163

VIII. OPTUŽENA MARINA GRUBIŠIĆ- FEJZIĆ ..................................................................... 174

IX. OSLOBAĐAJUĆI DIO PRESUDE ....................................................................................... 183

X. OPTUŽENI SREĆKO HERCEG ............................................................................................ 189

1. Odgovornost optuženog kao učesnika UZP-a ............................................................. 198

2. Pojedinačne inkriminacije u osnovi zločina .................................................................. 199

B. OPTUŽENI IVAN ZELENIKA ........................................................................................................ 206 C. OPTUŽENI EDIB BULJUBAŠIĆ ................................................................................................... 209

D. OPTUŽENI IVAN MEDIĆ ............................................................................................................. 212 E. OPTUŽENA MARINA GRUBŠIĆ- FEJZIĆ .................................................................................... 215

F. ZAKLJUČAK .............................................................................................................................. 219

XI. ODLUKA O KAZNI ................................................................................................................. 224

XII. ODLUKA O TROŠKOVIMA POSTUPKA .......................................................................... 230

XIII. ODLUKA O IMOVINSKO PRAVNIM ZAHTJEVIMA ...................................................... 230

XIV. ANEKS I PROCESNE ODLUKE ....................................................................................... 232

XV. ANEKS II IZVEDENI DOKAZI ............................................................................................. 264

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

3

A. LISTA SASLUŠANIH SVJEDOKA ..................................................................................... 264

1. Lista saslušanih svjedoka Tužilaštva ............................................................................. 264

2. Lista saslušanih vještaka Tužilaštva .............................................................................. 265 3. Lista saslušanih svjedoka prvooptuženog Zelenika Ivana ......................................... 265

4. Lista saslušanih svjedoka drugooptuženog Herceg Srećka ...................................... 265 5. Lista saslušanih svjedoka trećeoptuženog Buljubašić Ediba .................................... 266

6. Lista saslušanih svjedoka četvrtooptuženog Medić Ivana ......................................... 266 7. Lista saslušanih svjedoka petooptužene Grubišić Fejzić Marine .............................. 266

B. MATERIJALNI DOKAZI OPTUŽBE ............................................................................................... 267 C. MATERIJALNI DOKAZI ODBRANE .............................................................................................. 280

1. Dokazi odbrane optuženog Ivana Zelenike .................................................................. 280

2. Dokazi odbrane optuženog Srećka Hercega ............................................................... 280

3. Dokazi Odbrane optuženog Ediba Buljubašića ........................................................... 283

4. Dokazi odbrane optuženog Ivana Medića .................................................................... 285 5. Dokazi odbrane optužene Marine Grubišić- Fejzić ..................................................... 287

D. MATERIJALNI DOKAZI SUDA..................................................................................................... 287

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

4

U IME BOSNE I HERCEGOVINE

Sud Bosne i Hercegovine, u vijeću sastavljenom od sudije Enide Hadžiomerović, kao

predsjednice vijeća, te sudija Zorana Božića i Mire Smajlović, kao članova vijeća, uz

sudjelovanje pravnog savjetnika, Lejle Kurtanović, u svojstvu zapisničara, u krivičnom

predmetu koji se vodio protiv optuženog Ivana Zelenike i dr, zbog krivičnog djela zločini

protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1., tačka h) i dr. Krivičnog zakona Bosne i

Hercegovine (KZ BiH), u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH, povodom optužnice

Tužilaštva BiH, broj:T 20 0 KTRZ 000 0113 05 od 29.02.2012. godine, koja je

potvrđena 13.03.2012. godine, nakon održanog javnog glavnog pretresa, na kojem je

dijelom bila isključena javnost, u prisustvu tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine

Remzije Smailagić, optuženih Ivana Zelenike, Srećka Hercega, Ediba Buljubašića,

Ivana Medića i Marine Grubišić-Fejzić i branilaca optuženih, advokata Idriza Kamenice

koji je pristupio u zamjenu advokata Fadila Abaza, te advokata Dražena Zubaka,

Todora Todorovića, Emine Hasanović i Zumrete Akagić-Bavčić, dana 13.04.2015.

godine donio je, a dana 14.04.21015.godine javno objavio slijedeću:

P R E S U D U

Optuženi:

1. Ivan Zelenika, zvani „Zela“, sin Ivana, rođen 17.10.1953. godine u mjestu Jare,

općina Široki Brijeg, po nacionalnosti ....., državljanin ................, JMBG: ................., sa

prebivalištem u ......., penzionisani autoelektričar, razveden, otac jednog djeteta,

nalazio se u pritvoru po rješenju Suda BiH, broj: S1 1 K 009065 12 krn od 24.02.2012.

godine, do 18.09.2012. godine;

2. Srećko Herceg, sin Vinka, rođen 01.01.1968. godine u mjestu Humac, općina

Ljubuški, po nacionalnosti .........., državljanin ..........., JMBG: ..........., sa prebivalištem

u ..........., penzioner, oženjen, otac jednog malodobnog djeteta, nalazio se u pritvoru po

rješenju Suda BiH, broj: S1 1 K 009065 12 krn od 24.02.2012. godine, do 18.09.2012.

godine;

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

5

3. Edib Buljubašić, sin Hasiba, rođen 07.03.1966. godine u mjestu Varda, općina

Zenica, po nacionalnosti ........., državljanin .........., JMBG: ........., osuđen presudom

Kantonalnog suda u Zenici u predmetu broj: K-28/00 od 09.06.2000. godine, presudu

potvrdio Vrhovni Sud 23.05.2002. godine u predmetu broj KZ-537/00, nalazi se na

odsluženju kazne u KPZ Zenica;

4. Ivan Medić, sin Stanka, rođen 31.05.1952. godine u selu Radišići, općina

Ljubuški, po nacionalnosti ......., državljanin ..........., JMBG: ............., sa prebivalištem u

.........., radnik, oženjen, otac troje djece, nalazio se u pritvoru po rješenju Suda BiH,

broj: S1 1 K 009065 12 krn od 24.02.2012. godine, do 18.09.2012. godine;

5. Marina Grubišić-Fejzić, kći Stipe, rođena 24.08.1967. godine u Čapljini, po

nacionalnosti .........., državljanka ................, JMBG: .................., sa prebivalištem u

......... domaćica, udata, majka jednog djeteta, nalazila se u pritvoru po rješenju Suda

BiH, broj: S1 1 K 009065 12 krn od 24.02.2012. godine, do 18.09.2012. godine,

KRIVI SU

Što su:

I

Ivan Zelenika,

Od početka maja 1992. do 18. avgusta 1992. godine, u okviru širokog i sistematičnog

napada Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), usmjerenog protiv srpskog civilnog

stanovništva opština Mostar, Čapljina i Stolac, znajući za taj napad, optuženi Ivan

Zelenika, u svojstvu de facto upravnika zatvora koji se nalazio u bivšoj Vojnoj ambulanti

JNA u Mostaru (u daljem tekstu: Vojna ambulanta), zajedno sa zapovjednikom HOS-a

za Hercegovinu Blažom Kraljevićem (preminuo), načelnikom HOS-a za Mostar Vinkom

Martinovićem zv“Štela“, Seadom Kapetanovićem zv. „Kapa“, Sergejem Belovićem

(preminuo), te zatvorskim stražarima, kao i drugim članovima zatvorskog osoblja i

pripadnicima HOS-a,svjesno učestvovao u udruženom zločinčkom poduhvatu koji je za

cilj imao zatočenje srpskih civila koji su nezakonito lišeni slobode sa područja grada

Mostara, da bi bili prebačeni u zatvor "Bruno Bušić" u Dretelju, odakle su trebali biti

razmijenjeni i trajno raseljeni iz Hercegovine, pa je tako tokom navedenog perioda više

od stotinu civila srpske nacionalnosti sa područja Mostara, odabranih samo zbog svoje

nacionalne, vjerske, odnosno političke pripadnosti, lišeno slobode od strane pripadnika

HOS-a, među kojima su između ostalih Mile Bjelobaba, Sava Bojanić, Slavko

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

6

Bojanić, Milivoje Bokić, Tihomir Čvoro, Ilija Domazet, Slavojka Fržović, Petar Golijanin,

Borivoje Petrović,Branislav Simić i drugi, bez da su obaviješteni o razlozima njihovog

lišenja slobode, zatvoreni u prostorijama vojne ambulante u Mostaru, gdje su držani u

skučenom prostoru, u nehigijenskim i nehumanim uslovima,bez zadovoljenja osnovnih

životnih potreba, gotovo svakodnevno podvrgnuti ispitivanju, premlaćivanju,

nečovječnom postupanju i odakle su izvođeni na prinudni rad, tokom kojeg su bivali

podvrgnuti različitim oblicima fizičkog i psihičkog zlostavljanjaod strane optuženog

idrugih pripadnika udruženog zločinačkog poduhvata, prije nego su prebačeni i

zatvoreni u prostorije odnosno zgrade u kompleksu kasarne"Bruno Bušić" u Dretelju,a

kasnije u hangare iste kasarne, pa jeznajući kakva je bila priroda tog sistema i sa

namjerom da ga podrži,optuženi Ivan Zelenika nečovječno postupao sa nezakonito

zatvorenim civilima, vršeći psihičko, fizičko zlostavljanje istih, što je za posljedicu imalo

ozbiljne fizičke i psihičke povrede, te narušenje zdravlja zatvorenih civila, poduzimajući

slijedeće radnje:

a. dana 6. avgusta 1992. godine ili oko tog datuma, u Vojnoj ambulanti iz neposredne

blizine uperio osobno vatreno oružje u glavu Borivoja Petrovića i dva puta povukao

okidač, a da Borivoje Petrović nije znao da je oružje ispražnjeno, dok su istodobno

nepoznati bojovnici HOS-a razgovarali pred Ivanom Zelenikom i Borivojem Petrovićem

o tome što da rade s njim i o količini vreća za prijevoz posmrtnih ostataka koje su imali

na raspolaganju, nakon čega je optuženi naredio prisutnim bojovnicima HOS-a da

odvedu Borivoja Petrovića u podrum Vojne ambulante, da bi za vrijeme dok su ga Ivan

Zelenika i drugi bojovnici HOS-a prebacivali iz Vojne ambulante u Dretelj, Borivoja

Petrovića jedan bojovnik HOS-a u prisustvu optuženog udario, dok setokom prijevoza

borio za zrak,

b. dana 04. avgusta 1992. godine ili oko tog datuma, optuženi je tukao Iliju Domazeta

gumenom palicom i udarao ga nogama u predio bubrega i prepona po dolasku u Vojnu

ambulantu, prisilivši ga da prethodno skine svu odjeću, te uperivši vatreno oružje u

čelo, istog ispitivao gdje mu se nalazi sin, prijeteći da će ga ubiti,

c. približno između 23. i 25. jula 1992. godine, Ivan Zelenika ispitivao Petra Golijanina,

nakon čega mu je vezao ruke lisicama za vodovodne cijevi, te bio prisutan kad je jedan

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

7

od bojovnika HOS-a prijetio da će mu odsjeći šake,

d. dana 14. jula 1992. godine ili oko tog datuma, s drugim bojovnicima HOS-a, Ivan

Zelenika došao u stan u kojem je živjela svjedokinja „ E“ sa Rajkom Lojpurom, gdje je

bio prisutan kad su bojovnici istoj skinuli odjeću, dok je on u njenom prisustvu ispitivao i

tukao Rajka Lojpura, nakon čega su iste povezli u pravcu Vojne ambulante Mostar,

e. dana 15. jula 1992. godine ili oko tog datuma, Ivan Zelenika bio prisutan u prostoriji

u kojoj je svjedoka "B" ispitivao Vinko Martinović, od kojeg je dobio naredbu da

svjedoka „B“ odvede u podrumske prostorije, što su on i nekolicina bojovnika HOS-a i

učinili, te su po dolasku u podrumske prostorije istog razodjenuli , bičevali i tukli bejzbol

palicama od bambusa, a zatim ga podvrgli elektrošokovima,

f. dana 17. Jula 1992. godine ili oko tog datuma, nepoznati bojovnik HOS-a je u

prisustvu optuženog Ivana Zelenike prisilio svjedoka „I“ da proguta veliku količinu soli,

a zatim ga tukao palicom, te po naredbi Ivana Zelenike odveo svjedoka „I“ u drugu

prostoriju gdje ga je nastavio ispitivati i gdje ga je djelomično razodjenuo i tukao,

II

Edib Buljubašić, Ivan Medić i Marina Grubišić- Fejzić,

U vremenskom periodu od 02.08.1992. godine do 13.08.1992. godine, optuženi Edib

BULJUBAŠIĆ kao pripadnik HOS-a, obnašajući dužnost zamjenika zapovjednika

vojarne HOS-a Dretelj "Bruno Bušić",optuženi Ivan MEDIĆ, kao pripadnik HOS-aod

sredine maja do sredine jula 1992. godine i optužena Marina GRUBIŠIĆ – FEJZIĆ,kao

pripadnica HOS-a, u periodu od početka jula do sredine avgusta 1992.godine, koji su u

tom svojstvu imali pristup zatvorenim civilima u hangaru kompleksa kasarne "Bruno

Bušić" u Dretelju, koji je imao sve karakteristike logora, svjesno učestvovali u

udruženom zločinačkom podhvatu jedni s drugima i sa zapovjednikom HOS-a za

Hercegovinu Blažom Kraljevićem,(preminuo)Hektorom Ćosićem, zv „Dida“ Ahmetom

Makitanom zvanim "Maks", Vinkom Primorcem (preminuo), Mirsadom Repkom, i

drugim članovima zatvorskog osoblja, te pripadnicima HOS-a koji su obnašali dužnost

stražara zatvora oformljenog u sklopu vojarne „Bruno Bušić“ u Dretelju, s kojima su

dijelili zajednički plan provedbe sistema nezakonitog hapšenja civila sprske

nacionalnosti, sa područja opština Mostar, Stolac i Čapljina, koji su držani u zatvoru

"Bruno Bušić" Dretelj, odakle su trebali biti razmijenjeni i trajno raseljeni iz

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

8

Hercegovine, pa je tako tokom navedenog perioda preko 200 civila srpske

nacionalnosti, odabranih samo zbog svoje nacionalne, vjerske, odnosno političke

pripadnosti, lišeno slobode i držano u zatvoru (hangarima) kasarne „Bruno Bušić“ u

Dretelju, koji je imao sve karakteristike logora, bez da su bili informisani o razlozima

zatvaranja, te bez zadovoljenja temeljnih životnih potreba, držanjem u nehigijenskim

uslovima, gdje su svakodnevno bili podvrgavani ispitivanju, premlaćivanjima,

uznemiravanju, ponižavanju i drugim oblicima teškog fizičkog i psihičkog zlostavljanja,

odakle su bili izvođeni na prinudni rad unutar i izvan kruga zatvora Dretelj "Bruno

Bušić", pa su optuženi znajući kakva je bila priroda tog sistema i s namjerom da ga

provedu, nečovječno postupali sa zatvorenicima, vršeći psihičko,fizičko i

seksualnozlostavljanje, što je za posljedicu imalo ozbiljne fizičke i psihičke povrede, te

narušenje zdravlja kod oštećenih, i to poduzimanjem slijedećih radnji

2. Optuženi Edib Buljubašić i drugi pripadnici HOS-a suu noći 2. ili 3. avgusta 1992.

godine, ili oko tog datuma, brutalno pretukli Božu Balabana u blizini muškog hangara u

zatvoru Dretelj "Bruno Bušić", kojeg su udarali šakama, nogama i palicama, da bi

oštećeni uslijed zadobijenih povreda preminuo istu noć,

a) neutvrđenog dana oko 10. avgusta 1992. godine, Edib Buljubašić i drugi pripadnici

HOS-a brutalno su tukli Nenada Markovića u muškom hangaru u zatvoru Dretelj "Bruno

Bušić", nakon čega je prevezen automobilom u bolnicu u Čapljini odakle je kasnije

odveden u nepoznatom pravcu nakon čega više nikad nije viđen živ, niti su njegovi

posmrtni ostaci ikada pronađeni,

b) neidentificirane prilike optuženi Edib Buljubašić fizički napadao Slavka

Bogdanovića, dok je bio zatočen u zatvoru Dretelj "Bruno Bušić";

3. Tokom navedenog razdoblja, optuženi Ivan Medić zv. „Poskok“ i optužena Marina

Grubišić- Fejzić, kao pripadnici HOS-a koji su imali pristup zatvoru u hangarima

kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju u kojima su držani zatočeni civili srpske nacionalnosti,

sudjelovali u sistemu zlostavljanja u kojem su muški i ženski zatočenici bili podvrgnuti

fizičkom i seksualnom nasilju, što seodnosi na slijedeće:

a) Optuženi Ivan Medić, tokom perioda koji je boravio u kompleksu kasarne"Bruno

Bušić" u Dretelju, fizički napadao zatočenike uključujući Radoslava Buluta, Radomira

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

9

Žužu, Slavka Bogdanovića i Peru Brkića, te prisilio svjedokinju "A" na seksualni odnos,

b) Optužena Marina Grubišić- Fejzić, tokom perioda koji je boravila u kompleksu

kasarne "Bruno Bušić" u Dretelju, fizički napadala zatvorenike, uključujući Branka

Kovačevića, Dragana Rudana i svjedoka "B", te zajedno sa nekolicinom pripadnika

HOS-a, prisilila Mileta Bjelobabu i svjedoka C, na međusobni oralni seks,

Dakle, optuženi su u svojstvu pripadnika HOS-a, postupajući u okviru širokog i

sistematičnog napada Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) usmjerenog protiv srpskog

civilnog stanovništva opština Mostar, Čapljina i Stolac, znajući za napad i da njihove

radnje predstavljaju dio napada, svjesno sudjelovali u udruženom zločinačkom

poduhvatu jedni s drugima, i sa ostalim članovima vojne strukture HOS-a među kojima

je bio glavni zapovjednik HOS-a za Hercegovinu, zapovjednik logora Dretelj, te

zatvorsko osoblje, čiji cilj je bio trajno uklanjanje srpskog civilnog stanovništva sa

teritorija Hercegovine, znajući kakva je bila priroda tog sistema i s namjerom da ga

provedu, poduzimali pojedinačne radnje koje su predstavljale značajan doprinos

održavanju i funkcionisanju sistema nezakonitog hapšenja civila srpske nacionalonosti

sa područja opština Mostar, Čapljina iStolac, od kojih je jedan broj njih sa područja

Mostara držan jedno vrijeme u prostorijama Vojne ambulante Mostar, a svi uhapšeni u

konačnici držani u zatvoru u hangarima u okviru kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju, koji

je imao sve karakteristike logora, gdje su zarobljeni civili držani u nehumanim i

nehigijenskim uslovima, svakodnevno podvrgavani različitim oblicima fizičkog,

psihičkog i seksualnog zlostavljanja, što je kod oštećenih prouzrokovalo ozbiljne fizičke

i psihičke povrede, te narušenje zdravlja.

Čime su počinili:

I - Ivan ZELENIKA, zločin protiv čovječnosti iz član 172. stav 1. tačka h) KZ BiH

(progon), u vezi sa tačkom k), sve u vezi sa članom 180. stav1. KZ BiH;

II - Edib BULJUBAŠIĆ, zločin protiv čovječnosti iz član 172. stav 1. tačka h) KZ BiH

(progon), u vezi sa tačkom a) i k), sve u vezi sa članom 180. stav 1. KZ BiH;

III - Ivan MEDIĆ, zločin protiv čovječnosti iz član 172. stav 1. tačka h) KZ BiH (progon),

u vezi sa tačkom g) i k), sve u vezi sa članom 180. stav 1. KZ BiH;

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

10

IV - Marina GRUBIŠIĆ - FEJZIĆ, zločin protiv čovječnosti iz član 172. stav 1. tačka h)

KZ BiH (progon), u vezi sa tačkom g) i k), sve u vezi sa članom 180. stav 1. KZ BiH;

Pa ihVijeće ovog suda na osnovu odredbe člana 285. ZKP BiH, uz primjenu odredbi

članova 39, 42. i 48. KZ- a BIH u vezi sa članom 49.b KZBiH

O S U Đ U J E

OPTUŽENOG IVANA ZELENIKU

na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina

OPTUŽENOG IVANA MEDIĆA

na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina

OPTUŽENU MARINU GRUBIŠIĆ- FEJZIĆ

na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina

U skladu sa odredbom člana 56. KZ BiH svim optuženima će se u izrečenu kaznu

uračunati vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 22.02.2012.godine u odnosu na

optužene Ivana Zeleniku i Ivana Medića, a u odnosu na Marinu Grubišić- Fejzić počevši

od 21.02.2012.godine, pa do 18.09.2012.godine, kad je ukinuta mjera pritvora u

odnosu na sve optužene.

PREMA OPTUŽENOM EDIBU BULJUBAŠIĆU

se u skladu sa odredbom člana 55. stav 1. i člana 53. stav 1. utvrđuje kazna zatvora

trajanju od 6 (šest) godina, dok se kao ranije utvrđena uzima kazna dugotrajnog

zatvora u trajanju od 34 (trideset i četiri ) godine izrečena pravosnažnom presudom

Kantonalnog suda Zenica broj: K-28/2000 od 09.06.2000.godine

Pa se u skladu sa pravilima iz člana 53. stav 2. tačka a) KZ BiH

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

11

izriče jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od

34 (trideset i četiri) godine

Optuženom Edibu Buljubašiću se primjenom odredbe člana 55.stav 1. KZ BiH u

izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme koje je proveo na izdržavanju kazne po

presudi Kantonalnog suda u Zenicibroj: K-28/2000 od 09.06.2000.godine, počevši od

15.03.2010.godine, kao i vrijeme provedeno u pritvoru od 07.02.2000.godine do

15.06.2000.godine.

II

Na osnovu odredbe člana 284. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i

Hercegovine Optuženi Srećko Herceg se

OSLOBAĐA OD OPTUŽBE

Da je:

kao pripadnik HOS-a, obnašajući dužnost zapovjednika vojnog zatvora Dretelj "Bruno

Bušić" i zamjenik zapovjednika Zapovjedništva ratnog stožera Vojne policije HOS-a

Dretelj, postupao u cilju sistema zlostavljanjau kojem je više od 200 civila srpske

nacionalnosti iz naprijed navedenih općina sistemski lišavano slobode i odvođeno u

Vojni zatvor Dretelj "Bruno Bušić", a neki od njih su prethodno bili zatočeni u Vojnoj

ambulanti, gdje su u vojnom zatvoru Dretelj "Bruno Bušić" držani nezakonito zatočeni u

nehumanim uvjetima i podvrgavani fizičkom i psihičkom zlostavljanju zbog svoje

nacionalne, vjerske, odnosno političke pripadnosti, kako bi bili razmijenjeni i protjerani

iz Hercegovine, znajući kakva je bila priroda tog sistema i s namjeromda ga provede,

svjesno sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu sa optuženima Edibom

Bljubašićem, Ivanom Medićem, Marinom Grubišić- Fejzić, Zvonimirom Bjelišem zvanim

"Crvenkapa", Hektorom Ćosićem (preminuo), Zerinom Šuta, Damirom Glogovcem

zvanim "Vampir", Suzanom Moguljak, Ahmetom Makitanom zvanim "Maks", Eminom

Oručević, Vinkom Primorcem (preminuo), Mirkom Janešom zvanim "Čikago", Mirsadom

Repkom, Ivicom Šešeljem, Lukom Šešeljem, Željkom Šešeljem, Gordanom Grubišić,

Hasanom Toporanom, Dr. Zoranom Hranilovićem i Blažem Kraljevićem (preminuo), s

kojima je dijelio zajednički plan provedbe naprijed opisanog sistema zlostavljanja, što je

za posljedicu imalo sljedeće:

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

12

1. tokom navedenog razdoblja, više od 200 civila srpske nacionalnosti, među kojima

su između ostalih i Mile Bjelobaba, Slavko Bogdanović, Sava Bojanić, Slavko Bojanić,

Milivoje Bokić, Tihomir Čvoro, Ilija Domazet, Slavojka Fržović, Petar Golijanin, Srećko

Marić, Borivoje Petrović, Dragan Rudan, Jelka Savić, Branislav Simić, Olga Škoro,

Goran Vujadinović, , svjedoci "A", "B", "C", "E", "F", "H" i „I“ drugi, nezakonito su

uhapsiliu njihovim prebivalištima pripadnici HOS-a, a optuženi Srećko Herceg, i drugi

pripadnici navedenog udruženog zločinačkog podhvata nezakonito su ih zatočili uz

upotrebu sile odnosno pod prijetnjom sile u Vojni zatvor Dretelj "Bruno Bušić", ne

informiravši ih za što su okrivljeni, niti im je ijedan nadležni i zakoniti sud sudio,

presudio ili izrekao kaznu (tačka 5.optužnice)

2. tokom navedenog razdoblja, zatočenici su držani u Vojnom zatvoru Dretelj "Bruno

Bušić" bez zadovoljenja temeljnih životnih potreba kao što su odgovarajuća ishrana,

voda za piće, lijekovi i liječnička skrb, u nehigijenskim uvjetima i skučenom prostoru, te

su bili tjerani na prinudni rad i unutar i izvan kruga Vojnog zatvora Dretelj "Bruno Bušić"

tokom kojeg su podvrgavani premlaćivanju, izrugivanju i drugim oblicima fizičkog i

psihičkog zlostavljanja od strane optuženog Srećka Hercega, i drugih pripadnika

naprijed navedenog udruženog zločinačkog pothvata ili na temelju njihovi naredbi, zbog

čega su uslovi njihovog zatočeništva bili nehumani i ponižavajući (tačka 6.optužnice)

a. Jovo Pejanović je dobio gangrenu na nožnim prstima nakon što su ga pripadnici

HOS-a nekoliko puta tukli po nožnim prstima unatoč činjenici da je bio dijabetičar.

Umjesto da mu bude osigurano liječenje, Pejanović je odveden iz Vojnog zatvora

Dretelj "Bruno Bušić" u nepoznatom pravcu 15. avgusta 1992. godine ili oko tog

datuma. Njegovi posmrtni ostaci razmijenjeni su 24. avgusta 1993. godine (tačka

6a.optužnice)

4. Tokom navedenog razdoblja, zatočenici u Vojnom zatvoru Dretelj "Bruno Bušić"

bili su svakodnevno podvrgavani ispitivanju, premlaćivanjima, mučenju,

uznemiravanju, ponižavanju i drugim oblicima teškog fizičkog i psihičkog

zlostavljanja, od i na temelju naredbi optuženog Srećka Hercega i drugih

pripadnika naprijed navedenog udruženog zločinačkog poduhvata, što se, među

ostalim, osobito odnosi na sljedeće:

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

13

a) u noći 2. ili 3. avgusta 1992. godine, ili oko tog datuma, Srećko Herceg, zajedno

sa drugim pripadnicima HOS-a,učestvovao u premlaćivanju Bože Balabana u blizini

muškog hangara u Vojnom zatvoru Dretelj "Bruno Bušić" usljed čega je Božo Balaban

preminuo iste noći (tačka 7a.optužnice)

b. u brojnim prigodama, Srećko Herceg je fizički napadao zatočenike u Vojnom

zatvoru Dretelj "Bruno Bušić", uključujući i Ristu Bubala, svjedoka "B" i Slavka

Bogdanovića (tačka 7d.optužnice)

5. Optuženi se oslobađa da je temeljem položaja nadređenog odgovoran za djela

koja su počinili drugi optuženi i drugi pripadnici HOS-a, kao njegovi podređeni, a koja

se odnose na slijedeće:

a) premlaćivanje oštećenog Nenada Markovića dana 10.avgusta 1992.godine od

strane pripadnika HOS-a, nakon čega je oštećeni prevezen u bolnicu u Čapljini, odakle

je kasnije odveden u nepoznatom pravcu, nakon čega nikad nije viđen živ, niti su

njegovi posmrtni ostaci pronađeni (tačka 7b optužnice)

b) u brojnim prigodama, fizički napadani zatočenici vojnog zatvora u Dretelju,

uključujući Nenada Markovića i Slavka Bogdanovića (tačka 7c optužnice)

c) u brojnim prigodama fizički napadani zatočenici u vojnom zatvoru Dretelj,

uključujući i svjedoka „I“, svjedoka B, svjedokinju A, Radoslava Buluta, Radomira Žužu,

Slavka Bogdanovića i Peru Brkića (tačka optužnice 7e)

d) u brojnim prigodama fizički napadanizatočenici u vojnom zatvoru Dretelj,

uključujući i Branka Kovačevića, Dragana Rudana, Nenada Markovića, Simu Pejaka,

Slavka Bojanića, Slavka Bogdanovića, svjedoka „B“ i Duška Radmilovića (tačka

optužnice 7f),

6. Tokom navedenog razdoblja, učestvovao zajedno sa ostalim

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

14

pripadnicima udruženog poduhvata u sistemu zatočenju civila Srba u vojnom zatvoru

Dretelj „Bruno Bušić“ što je za posljedicu imalo sistem zlostavljanja u kojem su muški i

ženski zatočenici bili podvgnuti seksualnom naselju, što se među ostalim odnosi na

slijedeće:

a) prislljavanje svjedokinje“ A“ na seksualni odnos i seksualno zlostavljanje Anđe

Vojinović drvenim predmetom(tačka 8.a. optužnice),

b) prisiljavanje Mileta Bjelobabe i svjedoka C na međusobni oralni seks, te

prisiljavanje Slavka Bojanića na lizanje genitalija psa (tačka 8.b. optužnice),

7. Tokom navedenog razdoblja, učestvovao zajedno sa ostalim pripadnicima

udruženog zločinačkog poduhvata u sistemu zatočenja civila srpske nacionalnosti, koji

su nezakonito odvođeni sa područja Mostara, Čapljine, Stoca i Ljubuškog i nezakonito

zatočeni u HOS-ovom zatvoru u Dretelju „Bruno Bušić“, kako bi bili razmijenjeni i

protjerani iz Hercegovine (tačka 9.optužnice),

Čime bi počinio krivično djeloZločin protiv čovječnosti iz članka 172. stav 1. tačka h)

KZ BiH (progon), u vezi sa tačkama a), d), e), f), g) i k), sve u vezi sa članom 180.stav

1. i 2. KZ BiH.

III


Hercegovine, optuženi Ivan Zelenika se


Da je u naprijed opisanom vremenskom periodu, postupajući u svojstvu de facto

upravnika zatvora u vojnoj ambulanti Mostar,

a) Dana 18. jula 1992. godine ili oko tog datuma, u Vojnoj ambulanti fizički napao

Savu Bojanić dok je oduzimao njenu osobnu imovinu, nazivajući je četnikom i govoreći

da joj je brat četnik koji je ubio 50 Muslimana i Hrvata;

b) Dana 19. jula 1992. godine ili oko tog datuma, ispitivao i tukao policijskom palicom

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

15

Milivoja Bokića, te da je tukao Milivoja Bokića i u razdoblju od 19. do 21. jula 1992.

godine, dok je Milivoje Bokić bio zatočen u Vojnoj ambulanti;

Čime bi počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stav 1. tačka h)

KZ BiH (progon), u vezi sa tačkom f) sve u vezi sa članom 180.stav 1. i 2. KZ BiH.

III


Hercegovine, optuženi Edib Buljubašić, se


Da je u naprijed opisanom vremenskom periodu, postupajući u svojstvu zamjenika

zapovjednika kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju,

1. Učestvovao u lišenju slobode više od 200 civila srpske nacionalnosti, među kojima




Goran Vujadinović, , svjedoci "A", "B", "C", "E", "F", "H" i „I“ drugi, koje su nezakonito

uhapsili u njihovim prebivalištima pripadnici HOS-a, a optuženi Edib Buljubašić i drugi

pripadnici navedenog udruženog zločinačkog podhvata nezakonito ih zatočili uz

upotrebu sile odnosno pod prijetnjom sile u Vojni zatvor Dretelj "Bruno Bušić", ne

informiravši ih za što su okrivljeni, niti im je ijedan nadležni i zakoniti sud sudio,

presudio ili izrekao kaznu (tačka 5.optužnice)

2. Tokom navedenog razdoblja, zatočenici u zatvoru Dretelj "Bruno Bušić" bili su

svakodnevno podvrgavani raznim oblicima teškog fizičkog i psihičkog zlostavljanja od i

na temelju naredbi optuženog Ediba Buljubašića i drugih pripadnika naprijed

navedenog udruženog zločinačkog poduhvata, što se odnosi na sljedeće:

a) Jovo Pejanović je dobio gangrenu na nožnim prstima nakon što su ga pripadnici




S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

16

datuma. Njegovi posmrtni ostaci razmijenjeni su 24. avgusta 1993. godine(tačka 6.a

optužnice)

b) U brojnim prigodama, fizički napadao zatočenike u zatvoru Dretelj "Bruno Bušić",

uključujući i Nenada Markovića (pored onoga što je za njega navedeno u tački II (2a)

izreke presude i Slavka Bogdanovića.

3. Optuženi se oslobađa da je temeljem položaja nadređenog odgovoran za djela

koja su počinili drugi optuženi i drugi pripadnici HOS-a, kao njegovi podređeni, a koja

se odnose na slijedeće:

a) u brojnim prigodama fizički napadani zatočenici u zatvoru Dretelj, uključujući i

svjedoka „I“, svjedoka B, svjedokinju A, Radoslava Buluta, Radomira Žužu, Slavka

Bogdanovića i Peru Brkića (tačka optužnice 7e)

b) u brojnim prigodama fizički napadani zatočenici u zatvoru Dretelj, uključujući i

Branka Kovačevića, Dragana Rudana, Nenada Markovića, Simu Pejaka, Slavka

Bojanića, Slavka Bogdanovića, svjedoka „B“ i Duška Radmilovića (tačka optužnice 7f),

4. Tokom navedenog razdoblja, učestvovao zajedno sa ostalim pripadnicima

udruženog u sistemu zlostavljanja u kojem su muški i ženski zatočenici bili podvgnuti

seksualnom nasilju, što se među ostalim odnosi na slijedeće:

a) prislljavanje svjedokinje“ A“ na seksualni odnos i seksualno zlostavljanje Anđe

Vojinović drvenim predmetom(tačka 8.a. optužnice),

b) prisiljavanje Mileta Bjelobabe i svjedoka C na međusobni oralni seks, te

prisiljavanje Slavka Bojanića na lizanje genitalija psa (tačka 8.b. optužnice),

Čime bi počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stav 1. tačka h)

KZ BiH (progon), u vezi sa tačkom a), e), k), f)i g) sve u vezi sa članom 180.stav 1. i 2.

KZ BiH.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

17

IV


Hercegovine, optuženi Ivan Medić i Marina Grubišić- Fejzić se

OSLOBAĐAJU OD OPTUŽBE

Da su optuženi Ivan Medić, od sredine maja do sredine jula 1992. godine i optužena

Marina Grubišić- Fejzić, u periodu od početka jula do sredine avgusta 1992.godine,

postupajući u svojstvu pripadnika HOS-a koji su imali pristup zatvorenim civilima

zatvorenim u hangarima kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju,

1. Učestvovali u lišenju slobode više od 200 civila srpske nacionalnosti, među kojima




Goran Vujadinović, , svjedoci "A", "B", "C", "E", "F", "H" i „I“ drugi, koje su nezakonito

uhapsili u njihovim prebivalištima pripadnici HOS-a, a optuženi Ivan Medić, Marina

Grubišić- Fejzić i drugi pripadnici navedenog udruženog zločinačkog podhvata

nezakonito ih zatočili uz upotrebu sile odnosno pod prijetnjom sile u zatvor Dretelj

"Bruno Bušić", ne informiravši ih za što su okrivljeni, niti im je ijedan nadležni i zakoniti

sud sudio, presudio ili izrekao kaznu (tačka 5.optužnice)

2. Tokom navedenog razdoblja, zatočenici u Vojnom zatvoru Dretelj "Bruno Bušić"

bili su svakodnevno podvrgavani raznim oblicima teškog fizičkog, psihičkog i

seksualnog zlostavljanja od i na temelju naredbi optuženog Ivana Medića, Marine

Grubišić- Fejzić i drugih pripadnika naprijed navedenog udruženog zločinačkog

poduhvata, što se, odnosi na sljedeće:

a) Jovo Pejanović je dobio gangrenu na nožnim prstima nakon što su ga pripadnici




datuma. Njegovi posmrtni ostaci razmijenjeni su 24. avgusta 1993. godine (tačka

6a.optužnice)

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

18

b) U brojnim prigodama, Ivan Medić fizički napadao svjedokinju "A“, svjedoka „I“,

svjedoka "B" i seksualno zlostavljao Anđu Vojinović drvenim predmetom.

c) u noći 2. ili 3. avgusta 1992. godine, ili oko tog datuma, optužena Marina Grubišić-

Fejzić,zajedno sa drugim pripadnicima HOS-a,učestvovala u premlaćivanju Bože

Balabana u blizini muškog hangara u Vojnom zatvoru Dretelj "Bruno Bušić" usljed čega

je Božo Balaban preminuo iste noći (tačka 7a.optužnice)

d) u brojnim prigodama, optužena Marina Grubišić- Fejzić fizički napadala Nenada

Markovića, Simu Pejaka, Slavka Bojanića, Slavka Bogdanovića i Duška Radmilovića,

te prisilila Slavka Bojanića na lizanje genitalija psa.

Čime bi počinili krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h)

KZ BiH (progon), u vezi sa tačkom a), e), f) i g) sve u vezi sa članom 180.stav 1. KZ

BiH.

VI

Na osnovu člana 188. stav 4. i 189. stav 1. ZKP- a BiH optuženi se oslobađaju od

obaveze naknade troškova krivičnog postupka.

VII

Na osnovu odredbe člana 198. stav 2. i 198.stav 3. ZKP BiH, oštećeni se sa imovinsko

– pravnim zahtjevima upućuju na parnicu.

O b r a z l o ž e n j e

1. Optuženje

1. Optužnicom Tužilaštva Bosne i Hercegovine, broj: T20 0 KTRZ 000 0113 05 od

29.02.2012. godine, koja je potvrđena dana 13.03.2012. godine, optuženima Ivanu

Zelenika, Srećku Hercegu, Edibu Buljubašiću, Ivanu Mediću i Marini Grubišić- Fejzić je

na teret stavljeno izvršenje krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav

1., tačka h) i dr. KZ BiH, u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH. Konkretno, optuženi

Ivan Zelenika se teretio za krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1.

tačke: e) k) f) i d), dok su optuženi: Srećko Herceg, Edib Buljubašić, Ivan Medić i

Marina Grubišić-Fejzić, optuženi za krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172.

stav 1. tačke: e), k), a), f) g) i d) navedene zakonske odredbe.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

19

2. Optuženi su se dana 18.04.2012. godine, na ročištu za izjašnjenje o krivnji,

izjasnili da se ne osjećaju krivima ni za jednu tačku optužnice. Kod istog stava optuženi

su ostali do kraja glavnog pretresa.

3. Glavni pretres u ovom predmetu započeo je dana 12.06.2012. godine čitanjem

optužnice, te nakon toga i uvodnim izlaganjem Tužilaštva BiH u kojem je postupajući

tužilac istakao da će tokom predmetnog postupka dokazati da su optuženi počinili

krivično djelo koje im je potvrđenom optužnicom stavljeno na teret. Tužilac je tako

istakao da su optuženi, za vrijeme ratnog stanja, bili pripadnici HOS-a, koji je svoje

vojne operacije započeo na teritorijama Mostara, Čapljine i Ljubuškog. Prve mete u

Čapljini su bili civili srpske nacionalnosti, kao i u Mostaru, gdje im je bilo ograničeno

kretanje, te su ist bili nezakonito hapšeni, vođeni u zatvor i saslušavani. Također je

istaknuto da će na navedene okolnosti u dokaznom postupku biti ispitan određeni broj

svjedoka, koji su tokom noći odvođeni, najprije u vojnu ambulantu u Mostaru, gdje su

bili ispitivani, te fizički i psihički zlostavljani, a odakle su neki od njih dalje odvođeni u

zatvor “Dretelj”.

4. U nastavku uvodnog izlaganja tužilac je naveo da se optužnica sastoji iz dva

dijela, prvog, koji se odnosi na optuženog Ivana Zeleniku, koji je u svojstvu pripadnika

HOS-a, obnašajući dužnost časnika stožera HOS-a, koji se nalazi u vojnoj ambulanti u

Mostaru, u kritično vrijeme učestvovao u protivpravnom zatvaranju više stotina civila

srpske nacionalnosti, gdje su sistemski zlostavljani i držani u nehumanim uslovima,

podvrgnuti fizičkom i psihičkom zlostavljanju, a nakon toga prebačeni u logor Dretelj,

iako je znao kakva je bila priroda tog zatvora, te je isti imao namjeru da svjesno

učestvuje u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) sa drugim pripadnicima HOS-a.

5. Drugi dio optužnice, po navodima tužioca, se odnosi na logor Dretelj u Čapljini,

gdje je optuženi Srećko Herceg obnašao dužnost zapovjednika zatvora Dretelj,

optuženi Edib Buljubašić obnašao dužnost zamjenika zapovjedništva ratnog stožera

vojne policije HOS-a Dretelj, koji je imao pristup kasarni Dretelj, zatim optuženi Ivan

Medić i Marina Grubišić-Fejzić, koji su obavljali dužnost stražara u logoru Dretelj, a svi,

kao pripadnici HOS-a, postupali u cilju sistemskog zlostavljanja civila srpske

nacionalnosti, koji su zatvoreni držani u nehumanim uslovima, te podvrgnuti fizičkom i

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

20

psihičkom zlostavljanju, i to samo zbog svoje vjerske, nacionalne i političke pripadnosti.

Optuženi su prema tvrdnjama tužioca, znajući za prirodu tog sistema, imali namjeru da

ga provedu, te su tako svjesno učestvovali u Udruženom zločinačkom poduhvatu

(UZP-u).

6. Tužilac je naveo da će tokom postupka dokazati da su optuženi, samostalno i u

dogovoru sa drugim učesnicima UZP-a, svjesno i hotimično dijelili namjeru i stanje

svijesti u počinjenju zločina progona, mučenja i zatvaranja, okrutnog postupanja,

prisilnog rada, te da su bili svjesni koordiniranih zlostavljanja u vojnoj ambulanti i u

logoru Dretelj, te su doprinosili provođenju tog sistema, svjesni ostvarivanja cilja

UZP-a. Dakle, kao nadređene i odgovorne osobe, propustili su da poduzmu razumne

mjere u sprječavanju navedenih djela i kažnjavanju počinitelja, pa su imajući u vidu

navedeno, prema mišljenju tužioca, svjesno djelovali u uskraćivanju prava civila srpske

nacionalnosti, koja su zagarantovana brojnim odredbama ženevske konvencije, čime

su počinili krivična djela koja im se optužnicom stavljaju na teret, a koje inkriminacije

Tužilaštvo BiH ima namjeru dokazati tokom predmetnog postupka, kako materijalnim

dokazima, tako i saslušanjem brojnih svjedoka.

7. Odbrana optuženog Srećka Hercega je, na nastavku glavnog pretresa,

održanom dana 26.11.2013. godine, iznijela uvodne riječi. Tako je istaknuto da

ponuđeni dokazi Tužilaštva nisu dostatni za utvrđivanje krivice optuženog Srećka

Hercega za inkriminacije koje su mu optužnicom stavljene na teret, te će u tom pravcu,

odbrana svojim dokazima dovesti Sud u sumnju u odnosu na sve ono što je Tužilaštvo

nastojalo dokazati, prezentujući svoje dokaze, odnosno dokazat će da Srećko Herceg

nije počinio krivična djela za koja se tereti. S tim u vezi, istaknuto je da će odbrana

izvesti jedan broj materijalnih dokaza, odnosno saslušati određeni broj svjedoka, koji

dokazi će biti usmjereni u nekoliko pravaca. Kao prvo, odbrana je navela da će osporiti

optužbu u pogledu pravne kvalifikacije djela, zatim osporit će navode da je optuženi bio

zapovjednik vojnog zatvora Dretelj- Bruno Bušić. Također, za jedan period obuhvaćen

optužnicom, optuženi je imao namjeru braniti se alibijem, odnosno odbrana je tvrdila da

će dokazati da optuženi nije počino nijednu pojedinačnu radnju, za koju se tereti

tačkama 7.a) i 7.d) optužnice.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

21

8. Istog dana, braniteljica optuženog Ivana Medića, advokat Emina Hasanović,

iznijela je uvodno izlaganje, istaknuvši da optuženi poriče navode optužbe i dodavši da

je u inkriminisanom periodu optuženi koristio nadimak “Ikan”, kao i da je nesporno da je

isti bio pripadnik HOS-a, ali kao običan vojnik, boraveći u kasarni Bruno Bušić, te se

optuženi dobrovoljno javio u HOS, u cilju odbrane BiH i da drugi cilj optuženom nije bio

poznat, osim oslobađanja zauzete i okupirane BiH. U periodu od maja do sredine

avgusta 1992.godine, optuženi je učestvovao u mnogim vojnim akcijama. Započeo je

sa služenjem vojnog roka u bivšoj JNA, ali je nakon pet mjeseci služenja vraćen kao

lice koje nije sposobno za služenje vojnog roka. U Dretelju je bio do početka jula 1992.

godine, kad je prešao u Stolac, a nakon odluke generala Kraljevića, zbog

neposlušnosti, odnosno samovoljne nabavke lijekova. Isti nije nikoga ispitivao niti lišio

života, tjerao na prisilni rad, nije izdavao naredbe, nije učestvovao u razmjenama,

odnosno nije položio vozački ispit jer ima ozbiljnih zdravstvenih problema. Sve ove

tvrdnje će prema navodima odbrane, biti dokazane putem svjedoka, vještaka kao i

materijalnih dokaza, čime će se optužba dovesti u sumnju.

2. Izvedeni dokazi

9. U cilju nepotrebnog opterećenja integralnog teksta presude, lista dokaza

optužbe, odbrane i suda, navedena je u dijelu koji čini sastavni dio ove presude pod

nazivom Aneks I.

10. Obzirom na obimnost procesnih odluka donesenih tokom predmetnog postupka

u svrhu rukovođenja glavnim pretresom, Vijeće je iste elaboriralo u posebnom dijelu

pod nazivom Aneks II, koji također čini sastavni dio ove presude.

1. Završne riječi

(a) Završne riječi Tužilaštva

11. U okviru iznošenja završnih riječi Tužilaštva BiH na ročištu održanom

26.12.2014.godine, postupajuća tužiteljica je iznijela rezime toka postupka,

prvenstveno dajući osvrt na provedene dokaze optužbe u ovom predmetu, kojima je

prema mišljenju Tužilaštva van svake razumne sumnje utvrđena krivica svakog od

optuženih za učešće u Udruženom zločinačkom poduhvatu koji je formiran u cilju

provođenja politike Hrvatske stranke prava (HSP) i Hrvatskih odbrambenih snaga

(HOS) da se sa teritorije planirane hrvatske države Herceg-Bosne uklone

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

22

stanovnici srpske nacionalnosti. Dakle, Tužilaštvo smatra da je tokom postupka

dokazano da su optuženi znali za navedeni plan, da su imali za cilj da isti sprovedu,

potpuno svjesni posljedica tog plana.

12. Prema mišljenju tužiteljice, iz materijalnih dokaza koje je uložilo Tužilaštvo

proizilazi da je HOS de facto bio partijska vojska, u smislu da je formiran kao vojno krilo

HSP-a, još prije početka borbenih dejstava u R Hrvatskoj, u sastavu koje vojske je

učestvovao i značajan procenat bošnjaka.

13. Tužilaštvo je dalje istaklo da smatra dokazanim da su optuženi odgovorni

neposredno, kao izvršioci određenih djela kojima je ostvarivana zločinačka namjera,

dok su Ivan Zelenika, Srećko Herceg i Edib Buljubašić, pored navedenog, odgovorni i

kao nadređeni izvršiocima krivičnih djela obuhvaćenih optužnicom, nad kojima su imali

faktičku kontrolu u vrijeme počinjenja djela.

14. U tom pravcu, Tužilaštvo se u daljem izlaganju osvrnulo na dokaze iz kojih

proizilazi status Srećka Hercega u inrkiminisanom periodu, kao pripadnika HOS-a i

upravnika logora Dretelj, nasuprot činjenici da je odbrana tokom postupka nastojala

ustvrditi da je isti u relevantno vrijeme obnašao ulogu instruktora u Starom Hardomilju.

Sve i da se prihvati navedena teza odbrane, ista prema mišljenju Tužilaštva može biti

održiva samo do maja 1992.godine kada optuženi dolazi na poziciju zapovjednika

logora Dretelj i zamjenika zapovjedništva ratnog stožera vojne policije HOS-a Dretelj,

kako se i stavlja na tetet optuženom.

15. Tužiteljica se potom osvrnula i na iskaze svjedoka i materijalne dokaze iz kojih

proizilazi svojstvo Ivana Zelenike u vojnoj ambulanti Mostar, optuženog Ediba

Buljubašiča kao jednog od zapovjednika u logoru Dretelj, te svojstvo Ivana Medića i

Marine Grubišić- Fejzić kao pripadnika HOS-a i stražara u logoru Dretelj.

16. U pogledu statusa oštećenih lica, Tužilaštvo se osvrnulo na dokaze iz kojih

prema njihovom mišljenju prozilazi civilno svojstvo oštećenih, koji su uhapšeni i

dovedeni u prostorije vojne ambulante Mostar, a potom i logor Dretelj, sa područja

opštine Čapljina, Posušje, Stolac i Bileća. U tom pravcu, Tužilaštvo se pozvalo na

materijalni dokaz- spisak uhapšenih osoba i informacije o mjestu hapšenja (Hrvatski

državni arhiv Zagreb), kojim se dokazuje da su uhapšene osobe srpske nacionalnosti

bile sa područja opština Čapljina, Stolac, Bileća i dr. Također, iz sprovodnih listova koje

je Tužilaštvo uvrstilo u materijalne dokaze, može se prema stavu optužbe jasno

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

23

vidjeti status oštećenih, mjesto gdje su lišeni slobode od strane pripadnika HOS-a, te

njihov put zatočenja kroz objekat vojne ambulante Mostar do logora Dretelj.

17. Tužiteljica je između ostalog interpretirala iskaze pojedinih svjedoka na

okolnost nehumanih uslova u kojima su boravili zatočeni civili, koji nisu imali osnovne

higijenske uslove za život, bez pristupa hrani, vodi i toaletu. Oni su u svojim iskazima

detaljno opisuju uslove u kojima su držani, kako u prostorijama vojne ambulante Mostar

tako i u hangarima logora Dretelj, gdje su svakodnevno odvođeni na radove, u krugu

kasarne tako i van nje, a kojom prilikom su bili podrvgavani različitim oblicima psihičkog

i fizičkog zlostavljanja.

18. Tužiteljica je u daljem izlaganju rezimirala iskaze svjedoka na kojim se prema

mišljenju Tužilaštva može zasnovati zaključak o dokazanosti svih činjeničnih navoda

optužnice, počevši od svjedoka i materijalnih dokaza koji govore o statusu i funkcijama

koje su optuženi uživali u inkriminisanom periodu, zaključno sa pozivanjem na sadržaj

svjedočenja neposrednih očevidaca i posrednih svjedoka o događaja opisanim u

potvrđenoj optužnici, na čijim iskazima je prema mišljenju Tužilaštva van svake sumnje

dokazana krivica optuženih.

19. Shodno svim iznesenim činjenicama, Tužilaštvo je na kraju svog završnog

izlaganja predložilo da se optuženi oglase krivim i kazne po zakonu.

(b) Završne riječi odbrane

(i) Završne riječi branioca optuženog Ivana Zelnike

20. U završnom izlaganju, branilac optuženog Ivana Zelenike se pridržavao

činjeničnog opisa optužnice, konkretno navoda koji su se ticali njegovog branjenika.

Tako branilac smatra da se na dokazima Tužiaštva izvedenim tokom glavnog pretresa

ne može van svake razumne sumnje utvrditi krivica optuženog za tačke optužnice koje

mu se stavljaju na teret.

21. Konkretno, odbrana ovog optuženog je stava da Tužilaštvo tokom postupka nije

nesporno dokazalo da je politika HSP-a imala za cilj ukloniti srpsko stanovništvo sa

područja Hercegovine (Čapljina, Mostar, Stolac) što je prema stavu odbrane,

potkrepljeno i samim materijalnim dokazima optužbe, te iskazima nekih od svjedoka

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

24

Tužilaštva (Bešo Halil)1. Prema stavu odbrane, general Blaž Kraljević, se zapravo u

inkriminisanom periodu suprotstavljao idejama srpskih i hrvatskih političara. U prilog

tome idu i iskazi svjedoka koji opisuju neprijateljski i napet odnos između jedinica HOS

i HVO u Hercegovini.

22. Odbrana ne nalazi dokazanim ni da je optuženi Ivan Zelenika obnašao dužnost

višeg časnika u vojnoj ambulanti Mostar, te ne nalazi dokazanim da je bio upravnik

zatvora u vojnoj ambulanti Mostar, pa samim tim ne može biti odgovoran za uslove u

kojima su držani zatvorenici, niti za njihovo hapšenje i dovođenje u vojnu ambulantu

Mostar. U tom pravcu, odbrana se pozvala na organizacijski raspored (shemu)

dužnosnika HOS-a u Hercegovini, koja je uvrštena u materijalne dokaze optužbe i na

iskaz svjedoka Petra Majića, koji je radio na ustroju kadrovskih poslova u

inkriminisanom periodu i koji je imao uvid u organizacijski raspored svih rukovodnih

pozicija u HOS-u. Ovaj svjedok je na glavnom pretresu izjavio da je glavni zapovjednik

za HOS bio Blaž Kraljević, koji je dalje imenovao zapovjednika pojedinih bojni (bilo ih je

ukupno IV). Isti svjedok je potvrdio i da je zapovjednik II bojne sa sjedištem u Mostaru

bio Vinko Martinovć „Štela“, koji je to potvrdio u svom svjedočenju.

23. Branilac dalje ističe da tokom provedenog postupka, Tužilaštvo nije dostavilo

niti jedan materijalni dokaz (shemu) organizacije vojnog osoblja u ambulanti Mostar,

dok mnogi saslušani svjedoci, koji su u inkriminisano vrijeme bili na zapovjedničkim

pozicijama, saglasno izjavljuju da za ime Ivana Zelenike prvi put čuju u vrijeme

suđenja. Tako svjedok Vinko Martinović tvrdi da mu Ivan Zelenika jeste bio poznat, i

da mu je svjedok bio nadređeni u inkriminisanom periodu, ali tvrdi da je optuženi u to

vrijeme obavljao poslove uglavnom tehničke i logističke prirode, pri čemu izričito odbija

mogućnost da je optuženi imao čin ili bio unaprijeđen u vrijeme boravka u vojnoj

ambulanti Mostar.

24. Dakle, odbrana nalazi da Tužilaštvo tokom postupka nije dokazalo da je

optuženi Zelenika imao de iure ili de facto status nadređenog u vojnoj ambulanti

Mostar, te samim tim nije bio u poziciji da samostalno odlučuje o hapšenju i zatvaranju

osoba srpske nacionalnosti, ili o njihovom daljem zadržavanju u zatvoru, kao što nije

odgovoran ni za uslove u kojima su oni boravili, pri čemu odbrana naglašava da

1 Svjedok Halil Bešo je svjedočio na glavnom pretresu održanom 03.07.2012.godine dok je kao dokaz

optužbe T-1- uvršten Zapisnik o saslušanju svjedoka Bešo Halila broj: KT-RZ-26/06 od 08.04.2010. godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

25

uopšteno smatra nedokazanim navode optužnice o “nehumanim uslovima” koji su

vladali u vojnoj ambulanti Mostar.

25. Tužilaštvo prema mišljenju odbrane nije činjenično opisalo ni koja konkretno

lica su izvođena na prisilne radove, u čemu su se sastojali ti radovi, te na koji su to

način zatvorenici podvrgavani nehumanom i nečovječnom postupanju prilikom

obavljanja istih.

26. Također, odbrana nalazi neosnovanim i nedokazanim navode optužnice da je

optuženi Ivan Zelenika kao nadređeni odgovoran za djela koja su počinili njemu

podređeni, jer Tužilaštvo prema mišljenju odbrane nije van svake razumne sumnje

dokazalo da je optuženi imao formacijsko mjesto koje bi mu omogućavalo da počini

djelo na način kako je to opisano činjeničnim navodima optužnice.

27. Odbrana je u cjelosti osporavala i primjenu instituta udruženog zločinačkog

poduhvata (UZP-a) ističući da njegovi elementi nisu činjenično obuhvaćeni optužnicom,

niti je tokom glavnog pretresa dokazivano njegovo postojanje. Dakle, Tužilaštvo prema

mišljenju odbrane, nije dokazalo vremenske i geografske okvire cilja koji tvrdi da je

postojao u inkriminisano vrijeme, niti druge njegove elemente, kao što su plularitet

osoba i neposredno učešće/doprinos u realizaciji određenog plana. Odbrana primjećuje

i da Tužilaštvo osim Ivana Zelenike nije optužilo druga lica za koja navodi da su bili u

UZP-u sa njim (Sead Kapetanović, Sergej Belović) niti je činjenično opisalo u optužnici

zajedničko djelovanje ovih lica.

28. Odbrana ne osporava činjenicu da su srpski civili jedno kraće vrijeme držani u

prostorijama vojne ambulante Mostar, da su izvođeni na radove, da su bili u

mogućnosti povremeno viđati Ivana Zeleniku ili čak sa njim razgovarati, ali odbrana

osporava postojanje diskriminatorne namjere na strani optuženog. Nasuprot tome,

odbrana se pozvala na iskaze par svjedoka (Mile Bjelobaba, Čvoro Tihomir) kojima je

Ivan Zelenika pomogao dok su boravili u prostorijama vojne ambulante Mostar, čime se

prema njihovom mišljenju isključuje postojanje diskriminatorske namjere na strani

optuženog.

29. Odbrana je osporila i sve pojedinačne tačke optužnice u kojima je opisano

neposredno učešće ovog optuženog u počinjenju određenih inkriminacija, pozivanjem

na iskaze svjedoka saslušanih na ovu okolnost, ne nalazeći da je njihovim

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

26

svjedočenjem nesumnjivo dokazana krivica optuženog.

30. Na kraju, branilac optuženog Ivana Zelenike se pozvao na primjenu principa In

dubio pro reo, te zatražio donošenje oslobađajuće presude u odnosu na sve tačke

optužnice.

(ii) Optuženi Ivan Zelenika

31. Optuženi Ivan Zelenika se pridružio izlaganju svog branioca, dodavši da je

iskaz koji je dao u svojstvu svjedoka dokaz njegove nevinosti, te u cjelosti ostaje pri

njegovom sadržaju.

(iii) Završne riječi odbrane optuženog Srećka Hercega

32. Branilac optuženog Srećka Hercega je u okviru završnog izlaganja istakao da

se odbrana ovog optuženog zasnivala na par teza i to: (1) osporavana je pravna

kvalifikacija djela, (2) svojstvo zapovjednika u vojnom zatvoru Dretelj, (3) za jedan

period obuhvaćen optužnicom branio se alibijem od 11.05.-01.06.1992.g. nakon

01.08.1992.g. on je prešao iz HOS-a u HVO (dokazi TBiH navedeno potvrđuju), pa su i

događaji nakon toga obuhvaćeni alibijem, (4) da optuženi nije počinio niti jednu radnju

obuhvaćenu činjeničnim opisom optužnice.

33. U završnom izlaganju, branilac je iznosio detaljnu analizu, usporedbu i ocjenu

različitih pravnih instituta obuhvaćenih optužnicom u ovom predmetu. Prije svega,

odbrana smatra da Tužilaštvo tokom postupka nije dokazalo postojanje Udruženog

zločinačkog poduhvata niti učešće optuženog u istom. Osim toga, Tužilaštvo prema

mišljenju odbrane nije dokazalo činjenične navode optužnice van svake razumne

sumnje.

34. Tužilaštvo je prema shvatanju odbrane neke opšte činjenične navode postavilo

suprotno opšte poznatim činjenicama, a navedeno se tiče postojanja plana i cilja,

odnosno politike uklanjanja srpskog stanovništva iz Hercegovine. Također, cilj

djelovanja HOS-a u relevantnom periodu nije bilo stvaranje paradržavne tvorevine

Herceg- Bosne. Proglas zapovjedništva za Hercegovinu od 1992.godine, koji

Tužilaštvo posmatra kao plan zatvaranja i protjerivanja srpskog stanovništva iz

Hercegovine, ni na koji način ne proizilazi iz sadržaja navedenog dokumenta iz kojeg

razloga je isti i odbrana predložila kao dokaz. Suprotno tvrdnjama Tužilaštva BiH, niti

jedan uloženi dokaz optužbe ne potvrđuje postojanje opisanog udruženog zločinačkog

plana nit je činjenično opisan plan i ciljevi istog, članstvo i tip UZP-a. Osim toga,

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

27

ovaj vid učešča nije opisan u Krivičnom zakonu Socijalističke Federalne Republike (KZ

SFRJ) koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te je prema mišljenju

odbrane neprimjenjiv u predmetima pred Sudom BiH.

35. Branilac se u daljem izlaganju pozvao na iskaze svjedoka odbrane koji su

svjedočili na okolnost formiranja i strukture HOS-a, njihovog odnosa prema Armiji BiH i

HVO-u, te plan i program Hrvatske stranke prava (HSP). Citirao je svjedoke koji su

potvrdili da su jedinice HOS-a sastavni dio oružanih snaga Bosne i Hercegovine, jer je

general Blaž Kraljević postavljen na dužnost od strane predsjednika R BiH. Ovi

svjedoci su prema tvrdnjama branioca potvrdili da je antagonizam HOS-a i HVO-a

baziran prvenstveno na drugačijim političkim ciljevima i idealima, rezultirao i

likvidacijom Blaža Kraljevića 09.08.1992.godine. Dakle, branilac smatra da Tužilaštvo

nije tokom postupka, van svake razumne sumnje dokazalo da je plan HOS-a i HSP-a

bio uklanjanje srpskog stanovništva sa teritorija planirane države Herceg-Bosne, niti je

dokazana diskriminatorska priroda navodnog postupanja optuženog. Svaka politika ima

cilj, a u konkretnom slučaju, takav cilj nije jasno definisan pa samim tim niti dokazan.

36. Dalje, branilac je osporavao postojanje opštih elemenata krivičnog djela koje se

stavljalo na teret optuženom, prvenstveno postojanje širokog i sistematičnog napada,

obzirom da se u inkriminisanom periodu intenzivno odvijalo granatiranje Mostara od

strane jedinica Jugoslavenske narodne armije (JNA).

37. Nužno je znanje optuženog da postoji napad na civilno stanovništvo i da

njegove radnje predstavljaju dio tog napada. Iznošeći statističke podatke o brojčanom

stanju stanovništva srpske nacionalnosti, branilac je nastojao ukazati da nisu ispunjene

sve karakteristike napada, jer se u konkretnom slučaju radilo o zatvaranju 200 lica što

ne predstavlja značajan dio populacije srpskog stanovništva opština Stolac, Čapljina,

Gabela i Mostar.

38. Branilac se ukratko osvnruo na svjedoke koji su svjedočili na okolnost svojstva i

statusa optuženog u relevantnom vremenskom periodu, te ne nalazi dokazanim

funkciju zapovjednika zatvora Dretelj, koja se ne pominje niti u jednom dokumentu, niti

se spominje institucija takvog zatvora. Zarobljenici iz ovog predmeta držani su u okviru

vojarne „Bruno Bušić“ u Dretelju, gdje su boravili vojnici i držana materijalno tehnička

sredstva.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

28

39. Svjedoci su saglasni da su optuženog Srećka Hercega viđali povremeno u

Dretelju ali nije bio tamo stacioniran. Niti jedan od njih nije imao priliku vidjeti da je

optuženi izdavao naređenja stražarima, postrojavao vojsku ili izdavao bilo koju drugu

vrstu zapovjedi. Većina je saglasna da su zapovjednu ulogu u logoru imali Šime

Martinović, Hektor Ćosić zv. Dida i Edib Buljubašić. Srećko Herceg je u svojstvu

svjedoka potvrdio da je izvješća iz Dretelja na brifinzima u stožeru HOS-a podnosio

Hektor Ćosić zv. Dida, koji je zajedno sa Blažem Kraljevićem došao iz Australije.

40. Branilac je istakao da je šema funkcija u HOS-u prema iskazima svjedoka

odgovarala stvarnom stanju, te je nejasno zbog čega su za Tužilaštvo neprihvatljivi

navodi iste šeme, iz koje jasno proizilazi da je Srećko Herceg obnašao dužnost

obučnog centra starog Hardomilja. Pored navedenog, odbrana je u dokaze uložila i

medicinsku dokumentaciju o ranjavanju i hospitalizaciji optuženog sve do

01.06.1992.godine, te dokumentaciju kojom potkrepljuje tvrdnje da optuženi postaje

pripadnik brigade HVO-a već 01.08.1992.godine.

41. Na kraju izlaganja, branilac se osvrnuo na dokaze optužbe izvedene na

okolnost pojedinih tačaka optužnice koje se stavljaju na teret njegovom branjeniku, te

ističe da ne nalazi dokazanim njegovog učešće u bilo kojoj inkriminaciji za koju se tereti

po potvrđenoj optužnici. Branilac nalazi i da je tokom postupka došlo do zamjene

identiteta optuženog i drugog lica koje su zatvorenici znali po imenu Srećku, a koje

opisuju u svojim iskazima. Naime, specifično je prema mišljenju branioca da niti jedan

od saslušanih svjedoka ne spominje detalj da je isti nadprosječne visine i niti jedan nije

bio u mogućnosti prepoznati ga u sudnici.

42. Shodno iznesenom, branilac je predložio donošenje oslobađajuće presude u

odnosu na njegovog branjenika.

(iv) Optuženi Srećko Herceg

43. Optuženi Srećko Herceg se pridružio izlaganju branioca, dodavši da mu je

podizanjem predmetne optužnice nanesena velika šteta, te se ne osjeća krivim po

opisanim tačkama optužnice.

44. Optuženi smatra da mu je šteta nanesena i prilikom lišenja slobode jer mu nije

dopušteno da kontaktira konzulat R Hrvatske čiji je državljanin, niti su ga upoznali sa

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

29

pravom na branioca. Također, nije siguran iz kojih razloga su mu istražitelj prilikom

lišenja slobode uzimali uzorke za vršenje DNK analize, koje nisu uzimali od ostalih

optuženih u ovom predmetu.

45. Također, prigovorio je načinu lišenja slobode od strane djelatnika SIPA-e, od

kada njegov mldb sin ima zdravstvene posljedice. Ne spori da je učestvovao u razmjeni

lica iz Dretelja 18.08.1992.godine, dodavši da se pukim slučajem tog dana zatekao na

licu mjesta.

46. Optuženi se u daljem izlaganju osvrnuo na iskaze svjedoka koji tvrde da su ga

viđali u relevantno vrijeme u kasarni Dretelj, ali ga nisu mogli prepoznati u sudnici, niti

dati sličan ili makar približan opis njegovog fizičkog izgleda u periodu obuhvaćenom

optužnicom. Također, osporavao je tvrdnje optužnice, da je u inkriminisano vrijeme

imao status zapovjednika zatvora u kasarni „Bruno Bušić“ u Dretelju, te ističe da su

mnogi viši časnici od njega trebali biti pozvani na odgovornost, umjesto njihovog

pozivanja u svojstvu svjedoka optužbe u ovom predmetu.

47. Na kraju, optuženi je istakao da Tužilaštvo u ovom predmetu nije optužilo prave

vinovnike inkriminacija iz optužnice, te predlaže da se oslobodi svih optužbi.

(c) Završno izlaganje optuženog Ediba Buljubašića

48. Optuženi Edib Buljubašić je u svom obraćanju istakao da u skladu sa članom 7.

Evropske konvencije o ljudskim pravima, ne želi da u ime odbrane završnu riječ iznosi

njegov branilac u ovom predmetu, advokat Todor Todorović, te se neposredno obratio

Sudu u formi završnog izlaganja, u kojem je prvenstveno istakao činjenicu da

međunarodni tužilac Jude Romano nije bio ovlašten za postupanje u ovom predmetu,

obzirom da se 29.02.2012.godine, kada je podignuta optužnica, protiv tada

postupajućeg tužioca vodio disciplinski postupak. Optužnicu je Sud BiH zaprimio na

potvrđivanje dana 02.03.2012.godine, u vrijeme kad je već istekao mandat

međunarodnog tužioca Jude Romana u Tužilaštvu BiH.

49. Optuženi je u daljem izlaganju osporavao činjenične navode optužnice koje ne

nalazi dokazanim od strane Tužilaštva BiH. Osporavao je postojanje cilja UZP-a,

odnosno plana protjerivanja srpskog stanovništva iz Hercegovine. Također, osporio je

učešće u hapšenju i zatočenju preko 200 srpskih civila, zatvorenih u zatvoru Dretelj,

koji je prvenstveno bio zamišljen kao nastavno regrutni centar za nove vojnike.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

30

50. Dalje je istakao činjenicu da je Armija i HOS koordinirala i sarađivala jer je VRS

bila vojno nadmoćnija. Međutim, i pored saradnje svjedok Fazlić je posvjedočio da su

zapovjednici HOS-a zapovijedali svojim podređenima, a zapovjednici Armije svojima.

Svjedok Fazlić je tako izjavio da pored činjenice da je Armija BiH bila stacionirana u

Dretelju, HOS-om je zapovijedao Ivan Petrušić. Optuženi je dalje ustvrdio je da srpsko

stanovništvo opština u Hercegovini jeste tamo zatvarano radi razmjene, kako bi u

konačnici bili protjerani iz Hercegovine, ali naglašava da sa tim planom mogu imati

veze samo glavni dužnosnici u Dretelju, odnosno lica koja su formirala i održavala taj

sistem.

51. Moć odlučivanja su prema tvrdnjama optuženog imala lica koja su obnašala

oficirske dužnosti i ako je postojao UZP u njemu su bili gen.. Blaž Kraljević, Mirsad

Zahirović, Vinko Martinović Štela, poručnici Šime Martinović, Derviš Kurtić i Dobroslav

Paraga, vrhovni zapovjednik i predsjednik HS-a. Stožer HOS-a je bio u Zagrebu, a

Istureno komandno mjesto (IKM) u Splitu, R Hrvatska.

52. U daljem izlaganju, optuženi je istakao da Tužilaštvo nije uspjelo dokazati

pretežan dio činjeničnih navoda iz optužnice, te da je u tom pravcu on dao znatan

doprinos kroz priznanje izneseno u okviru svjedočenja. Tako je izjavio da se osjeća

krivim za tačku 6., i 6.a. optužnice, te tačku 7. optužnice, i moli da se njegovo iskreno

priznanje cijeni kao olakšavajuća okolnost obzirom da je sve vrijeme sarađivao sa

Sudom i Tužilaštvom, kako na glavnom pretresu tako i prilikom obilaska lica mjesta

(kasarne “Bruno Bušić” u Dretelju). Ustvrdio je da pozvane svjedoke optužbe prilikom

saslušanja nije vrijeđao i susosjećao je sa njima, te izražava iskreno kajanje za ono što

je učinio. Iskreno žali zbog smrti oštećenog Bože Balabana, te što je nanosio duševne i

fizičke boli mnogim zatočenim srbima kojima ne zna ni identitet.

53. Optuženi je odustao od namjere da u odnosu na svaku tačku optužnice za koju

priznaje krivnju, iznese razloge kojima se rukovodio u počinjenju djela, smatrajući da je

o tome iznio dovoljno podataka prilikom svjedočenja, dodajući kako smatra da ne

postoji dovoljno srazmjerna kazna koja bi mu mogla biti izrečena, a koja bi restaurirala

zdravlje i život oštećenih logoraša. Ipak, nalazi da će presuda u ovom predmetu

dokazati da je pravda spora, ali dostižna, i predstavljaće određenu satisfakciju žrtvama.

54. Istakao je da su ga svjedoci u pojedinačnim slučajevima zamijenili sa nekim od

drugih vojnika, prvenstveno jer nije ulazio u hangar, u kojem su uslovi biili krajnje

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

31

nehigijenski i nehumani, niti je učestvovao u bilo kojim oblicima seksualnog

zlostavljanja. Priznao je izvođenje iz hangara 5 žena, koje je odredio da rade u kuhinji

Dretelja, da čiste kuhinju, dok su kuhari (pripadnici HOS-a) pripremali hranu jer HVO

nije redovno dostavljao istu. Priznaje da je upravo on odredio da će ove žene boraviti u

spavaoni upravne zgrade, te je odredio stražara Iliju Rajića da se stara za njihovu

sigurnost. Zbog ovog postupka je prema vlastitim tvrdnjama bio žestoko kritikovan od

Petrovića, Hranilovića i Martinovića. U razmjeni ili puštanju zarobljenika u Dretelju nije

učestvovao jer je 16.08. otputovao sa HOS-ovcima iz Stoca za Kakanj, Visoko i Zenicu

i ovaj dokument je uložen kao O-13. Kad se vratio u Dretelj logoraša više nije bilo osim

5 žena koje su radile u kuhinji.

55. U decembru 1992.godine postaje zapovjednik vojarne „Eugen Kvaternik“ po

naredni Holman Mladena, vodi ih na gradačačko ratište, 05.04.1993.godine prelazi u

izviđačko diverzantski odred pri Glavnom štabu Armije BiH, dobija zahvalnicu od

generala Armije BiH, Sakiba Mahmuljina i generala Rasima Delića. Zahvalnica se

odnosila na uspješno rukovođenje jedinicama u odbrani jedinstvene BiH.

56. Optuženi je u izlaganju izjavio da je uvijek živio po vojničkim pravilima. Uvijek je

bio protiv nasilja i kriminala, a u dokaze je dostavio i potvrdu da je pomogao da se

pronađu ubice čuvara u Zavodu Zenica. Svjedočio je u predmetu Arlova i Mirsada

Repka, koji se vodio povodom događaja u Dretelju u istom periodu koji je obuhvatala i

optužnica u ovom predmetu. Po navedenom pitanju je u više navrata sarađivao sa svim

tužilaštvima, među kojima i sa istražiteljima haškog Tribunala.

57. U narednom izlaganju je iznio neke sporne situacije u odnosu na uslove u KPZ-

u Zenica, koji su se reflektirali na njegovo pripremanje odbrane u ovom predmetu, te

situacije u kojima je pretres održan bez njegovog prisustva. Smatra da Vijeće nije imalo

u vidu da je on u zavodu boravio pod drugim okolnostima nego što su to uslovi pritvora.

Naime, istakao je da su tretman i uslovi boravka za osuđena lica uveliko drugačiji od

prava koji imaju pritvorenici, te smatra da se navedeno reflektiralo na njegov narušeni

odnos sa braniocima tokom predmetnog postupka. Smatra da je Zavod opstruirao

vođenje predmetnog postupka na njegovu štetu, pogrešno obavještavajući Sud da je u

par navrata neopravdano odbijao da pristupi. Intenzitet uznemiravanja u Zavodu od

strane Nermina Ćupine, koji je prijeratni prijatelj Vinka Martinovića Štele i Šime

Martinovića, koje je počelo u januaru 2014.godine se preklapao sa početkom iznošenja

dokaza odbrane, koje maltretiranje se prema riječima optuženog intenziviralo u vrijeme

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

32

iznošenja dokaza odbrane ovog optuženog.

58. Također, iznio je određene detalje zbog kojih je došlo do nesuglasica sa

braniocima izabranim po službenoj dužnosti, te je istakao da je jedino advokata Todora

Todorovića izabrao u dva navrata. U jednom trenutku je narušen odnos povjerenja jer

se nisu mogli dogovoriti o konceptu zajedničke odbrane. Smatra da sudska praksa ne

poznaje slučaj u kojem se optuženi i branilac međusobno vrijeđaju i konfrontiraju, što je

u konačnici išlo na štetu njegove odbrane. Tako je tek na pretresu saznao da je

branilac bez njegovog znanja i konsultacija sačinio završne riječi. Pročitao ih je

naknadno i vidio da je pisao suprotno strategiji i ciljevima odbrane koju mu je optuženi

predočio na samom početku. Na kraju izlaganja je ipak istakao da se neće protiviti da

ga i u daljem toku postupka zastupa advokat Todor Todorović, ukoliko se isti povinuje

konceptu njegove odbrane.

59. U svrhu olakšavajućih okolnosti optuženi je istakao da je tokom 12 godina bio

klasificiran u primjernu grupu A, bio je radno angažovan i ostvaren na umjetničkim

poljima, te smatra da je postignuta resocijalizacija u njegovom slučaju. Napisao je dvije

knjige i završio muzičku školu. Nikada nije napao ovlašteno službeno lice, ima kćerku

koju je dobio u ratu 1993.godine.

60. Na kraju moli da se prilikom odmjeravanja kazne imaju u vidu ranije izrečene

kazne zatvora, te da se odmjeri jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora, dodajući da se

kaje za radnje čije izvršenje ne spori.

(d) Odbrana optuženog Ivana Medića

61. Braniteljica optuženog Ivana Medića je u završnom izlaganju prvenstveno

istakla da neće ponavljati argumentaciju već iznijetu od strane drugih odbrana u ovom

predmetu, te se fokusirala isključivo na radnje optuženog Ivana Medića. Prije svega,

braniteljica je ustvrdila da optuženi u inkriminisano vrijeme nije koristio nadimak

„Poskok“, odnosno da je prilikom optuženja došlo do zamjene identiteta u ličnosti

optuženog.

62. Braniteljica smatra da u tom pravcu, jedino dokument VOB-3 može određenu

osobu povezati sa određenom jedinicom, područjem ili opisom dužnosti koje je

obavljao, a optuženi se po imenu i prezimenu pominje samo na spiskovima

zatovorenika Dretelja srpske nacionalnosti. Isti je nezakonito sačinjen, te ne odgovara

stvarnom stanju, obzirom da se optuženi na istom naznačuje kao zamjenik

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

33

zapovjednika, što čak ni Tužilaštvo ne prihvata kao istinito.

63. Braniteljica smatra da Tužilaštvo tokom postupka nije uspjelo dokazati

postojanje širokog i sistematičnog napada, kao ni postojanje državne politike

protjerivanja srpskog stanovništva opština Stolac, Čapljina, Mostar i Ljubuški.

Tužilaštvo prema mišljenju odbrane nije dokazalo da je optuženi imao bilo kakvu ulogu

u formiranju, ustrojstvu, funkcionisanju ili snabdijevanju logora Dretelj. Optuženi je u

relevantno vrijeme samo pripadao HOS-u, a navedena okolnost ne može sama po sebi

biti inkriminirajuća, jer je mobilizacija u vojne jedinice bila legitimna obaveza svakog

građanina BiH.

64. Nadalje, ukazala je da Tužilaštvo u optužnici nije naznačilo o kojem UZP-u se u

konkretnom slučaju radi, pa se pretpostavlja da se optuženi činjeničnim navodima

terete za učestvovanje u sistemu zlostavljanja, za što je prema mišljenju odbrane bilo

potrebno dokazati da su optuženi učestvovali u radnjama koje im se stavljaju na teret,

te da njihove radnje predstavljaju značajan doprinos ostvarenju ciljeva UZP-a.

Međutim, Tužilaštvo nije dokazalo niti da je optuženi znao za te ciljeve niti je dokazalo

zajedničko djelovanje optuženih u ovom predmetu. Naprotiv, u postupku je postalo

evidentno da se optuženi međusobno nisu ni poznavali, dok neki od njih nisu ni bili

prisutni u pojedinim vremenskim periodima obuhvaćeni optužnicom.

65. Braniteljica se u daljem izlaganju osvrnula na provedene dokaze optužbe,

nalazeći da istima nije van svake razumne sumnje nije dokazano učešće optuženog u

radnjama koje mu se stavljaju na teret. Optuženi u relevantnom periodu nije bio

pripadnik niti vojne niti tajne policije, pa su neprihvatljivi svi iskazi svjedoka koji ga

povezuju sa navedenim strukturama i Mirsadom Repkom, koji je bio na čelu tajne

policije. Svjedok Bešo Halil tvrdi da je sredinom jula 1992.g. Ivan Medić

prekomandovan u jedinicu izviđača u Stocu, kojem se u potpunosti može pokloniti

vjera. Osim toga, optuženi je prema izvedenim dokazima bio nesposoban za vojsku, a

naročito za pripadnost vojnoj policij, te u to vrijeme a ni danas nije imao vozačku

dozvolu, o čemu je odbrana dostavila i dokaze2 u spis.

66. Prema daljem izlaganju braniteljice, saslušani svjedoci optužbe su saglasno

izjavili da stražari nisu imali mogućnost i ovlasti da učine nešto za zatvorenike, osim što

2 O4 - 23 – Potvrda Ministarstva unutarnjih poslova Ljubuški broj: 02-3/5-2-4/14 od 26.03.2014. godine

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

34

su svjedoci pominjali Iliju Rajića i nekog Ivana sa „zečijom usnom“ da su pomagali

zatvorenicima u skladu sa svojim mogućnostima.

67. U odnosu na pojedinačne tačke optužnice koje se stavljaju na teret optuženom

Ivanu Mediću, odbrana ne nalazi dokazanim niti njegovo prisustvo, niti bilo koji vid

učešća u tim inkriminacijama. Citirani su iskazi svjedoka optužbe koji su posvjedočili da

stražar po imenu Ivan Medić nije prema njima poduzimao bilo kakve protivpravne

radnje ili da je nekoga od zatvorenika maltretirao. Mnogi od svjedoka, poput svjedoka

„G“ su samo čuli za ovo ime u Dretelju, pri čemu im nije poznat i lik stražara kojeg su

identificirali kao Ivana Medića, niti im je poznato da je on koristio nadimak „Poskok“.

68. U konkretnom slučaju, braniteljica smatra da Tužilaštvo nije ni dokazalo da je

optuženi u navodnom počinjenju radnji postupao sa diskriminatorskom namjerom, što

je kontradiktorno činjenici da je optuženi čak i nabavljao lijekove za zatvorenike u

Dretelju, upravo time izražavjući protivljenje cjelokupnom sistemu u kojem su ti

zarobljenici boravili. Zbog ove neposlušnosti i narušenja vojne discipline, optuženi je

sredinom jula prekomandovan u sastav HOS-a u Stocu.

69. Dakle, optuženi prema tvrdnjama braniteljice nije podržavao sistem zatočenja

civila srpske nacionalnosti u logoru Dretelj, već je samo povremeno boravio u kasarni

„Bruno Bušić“ Dretelj, pa je evidentno da on nije mogao oformiti logor, učestvovati u

određivanju uslova boravka zatvorenika, izvoditi lica na prinudni rad, niti je mogao

učestvovati u razmjeni zarobljenika krajem avgusta 1992.godine.

70. Prema mišljenju braniteljice, nije nesporno dokazano učešće optuženog u

počinjenju krivično pravnih radnji iz tački optužnice, niti da je učestvovao u ostvarenju

zajedničkog cilja udruženog zločinačkog poduhvata, te se predlaže da se u konkretnom

slučaju, primjenom principa In dubio pro reo, optuženi oslobodi od optužbe. Braniteljica

je na kraju izlaganja citrala odluku Žalbenog vijeća u predmetu Naser Orić vođen pred

krivičnim tribunalom u Hagu u kojem je odluka donesena upravo primjenom citiranog

načela ZKP-a BiH.

(i) Optuženi Ivan Medić

71. Optuženi Ivan Medić je tokom postupka poricao sve navode optužbe, te se

branio alibijem. Nije davao iskaz u svojstvu svjedoka kao ostali optuženi, pa Vijeće želi

napomenuti da iz ove okolnosti nisu izvedeni nikakvi štetni zaključci.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

35

72. U završnom izlaganju je istakao da suosjeća sa oštećenima u ovom predmetu,

dodajući da nikada nije koristio nadimak „Poskok“, dok je fizički opis koji u svojim

iskazima iznose svjedoci optužbe, prema njegovom mišjlenju potpuno suprotan

njegovom fizičkom izgledu u to vrijeme.

73. Dodaje da nikada nije osuđivan, niti je pravio razliku među ljudima, naročito ne

po nacionalnoj pripadnosti. Nikada nije učestvovao u hapšenju ili pritvaranju lica srpske

nacionalnosti, a pripadnik HOS-a je postao kako bi odbranio cjelovitost Bosne i

Hercegovine, kao domovine svih naroda koji su u njoj živjeli.

74. Na kraju ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zamjene u identitetu osobe

koja je počinila inkriminiacije za koje se on tereti, te se u svemu pridružuje izlaganju

braniteljice, dodajući da optužene u ovom predmetu nije poznavao u vrijeme dok je

boravio u Dretelju, izuzev Srećka Hercega sa kojim je radio u istom preduzeću, a

optuženi Buljubašić je prema njegovom kazivanju došao u Dretelj nakon što je on

prekomandovan u Stolac.

75. Na kraju izlaganja je izrazio zahvalnost pretresnom vijeću na korektnom

vođenju predmetnog postupka, te je dodao da se ne osjeća krivim za djela koja mu se

stavljaju na teret potvrđenom optužnicom.

(e) Odbrana optužene Marine Grubišić- Fejzić

76. Braniteljica je na početku izlaganja istakla da neće iznositi završne riječi u

cjelosti, odnosno neće ponavljati argumentaciju koju su prethodno iznijele njene

kolege, te se fokusirala na učešće same optužene i inkriminacijama za koje se tereti.

Odbrana tako nije osporavala da su se neki događaji opisani u optužnici desili, ali ne na

način kako je to Tužilaštvo nastojalo staviti na teret optuženima u ovom predmetu, te

smatra da pravi krivci za zlodjela u Dretelju nisu pronađeni.

77. Braniteljica tako smatra neodređenim činjenični opis optužnice, nalazeći

nemogućim da su sve radnje počinili svi optuženi, dakle, iste nisu činjenično, sadržajno

ili pravno precizirane u odnosu na svakog optuženog ponaosob. Njihove radnje nisu

odvojene u pojedinačne tačke optužnice, pa je nejasno i za koje krivično djelo se

optužena teretila u konačnici. Ovakvim postupanjem, povrijeđeno je osnovno načelo

krivičnog postupka, pravo na pravično suđenje, na način da se od ovako postavljenih

optužbi, optužena nije mogla adekvatno braniti. Dakle, odbrana je ostavljanjem na

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

36

snazi ovako uređene optužnice, dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na

Tužilaštvo.

78. U daljem izlaganju, braniteljica je u kratkim crtama istakla činjenice kojima

osporava postojanje opštih elemenata krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti iz člana

182.KZ BiH, dodajući da je navedeno pitanje detaljnije elaborirano u pismenom

otpravku završnog izlaganja koje je dostavila Sudu.

79. Odbrana je istakla činjenicu da u toku postupka nije saslušan niti jedan svjedok

srpske nacionalnosti porijeklom iz Stoca, Čapljine ili Ljubuškog, već su svi bili u

Mostaru u kojem u to vrijeme nije bilo širokog i sistematičnog napada. Lica koja su u

konkretnom slučaju uhapšena su predstavljala opasnost po bezbjednost, a to je

evidentirano i u sprovodnim listovima uloženim u dokaze Tužilaštva. Činjenica je i da

nisu svi stanovnici srpske nacionalnosti lišeni slobode, dok su neki od njih ostali da žive

u Mostaru i po okončanju sukoba. Svjedok Ivan Grbavac je tako posvjedočio da sa

prostora Ljubuškog niti jedna osoba srpske nacionalnosti nije dovedena u Dretelj.

80. Optužena nije učestvovala u hapšenju ili sprovođenju zatvorenika u vojnu

ambulantu Mostar ili zatvor u Dretelju niti je dočekivala zatvorenike po njihovom

dovođenju. Tužilaštvo prema mišljenju braniteljice nije ni specificiralo učešće optužene

u nekom od tri oblika udruženog zločinačkog poduhvata, ali odbrana je pretpostavila da

se u konkretnom slučaju radi o sistemskom obliku odnosno tipu II UZP-a u kojem

kontekstu je osporavano postojanje njegovih elemenata i učešće optužene u istom.

81. Odbrana ne nalazi da su svjedoci u svojim iskazima sa apsolutnom sigurnošću

identificirali upravo optuženu Marinu Grubišić- Fejzić kao počinioca inkriminacija iz

optužnice. Saznanja o učešću optužene su uglavnom posredna i neprovjerena, pa se

na takvim iskazima svjedoka ne može zasnovati uvjerenje o krivici optužene. U

konkretnom slučaju, navedeni dokazi ne pružaju standard utvrđenosti van svake

razumne sumnje, pa je Sud u obavezi da se u takvoj situaciji rukovodi načelom In

Dubio pro Reo.

82. U odnosu na pojedinačne tačke optužnice, braniteljica je ukratko elaborirala

relevantne dijelove svjedočenja, ističući da svjedoci optuženu uopšte ne spominju, ili su

u pravcu njene identifikacije neodređeni i neprecizni, te posjeduju uglavnom posredna

saznanja o njenom djelovanju u Dretelju. Svi saslušani svjedoci su međutim potvrdili da

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

37

ista nije učestvovala u njihovom hapšenju, dovođenju u Dretelj ili izvođenju na prinudni

rad.

83. Braniteljica se u kratkim navodima pozvala i na iskaze svjedoka odbrane

Marinka Spajića, Ivana Petrušića i Stanka Primorca koji prema njenom mišljenju

ukazuju da optužena u okviru zatvora nije obnašala bilo kakvu oficirsku ili višu funkciju,

dok su istovremeno i redovni vojnici nižeg ranga u zatvoru boravili, jer je isti služio i

kao kasarna, odnosno vojni stacionar i centar za obuku, odakle se dalje odlazilo na

borbena dejstva. Ovi svjedoci su potvrdili da je HOS proglašen legalnim vojnim

snagama, koji se borio za cjelovitu i jedinstvenu BiH, i za ravnopravnost svih naroda

ove države.

84. Jedini tačan fizički opis izgleda optužene je prema tvrdnjama branioca onaj da

se radi o osobi nižeg rasta, kratka crna kosa, bijele puti, što je nužno imati u vidu

obzirom na iskaze svjedoka koji tvrde da je u logoru Dretelj bilo više osoba po imenu

Marina, tačnije, najmanje tri osobe su nosile ovo ime. Stoga, odbrana smatra da je u

situacijama u kojima svjedoci indetificiraju optuženu Marinu Grubišić- Fejzić kao

počinica određenih inkriminacija, došlo do zamjene identiteta. Dokaz fotografije

njemačke televizije FDWS na kojima je jasno vidljivo da je postojala velika sličnost

među pripadnicima HOS-a stancioniranim u Dretelju, pa je jasno zbog čega je kod

svjedoka mogla nastupiti nesigurnost u identificiranju upravo Marine Grubišić- Fejzić.

85. Svjedok Branko Bubalo, koji je veoma dugo bio u Dretelju je izjavio da je

upravnik bio Hektor Ćosić „Dida“, dok je među ženskim stražarima bila Suzana. Osobu

po imenu Marina ovaj svjedok uopšte ne spominje u svom iskazu. Svjedok Dejan Danc

je također potvrdio da vojnici nisu imali nadležnosti u pogledu zatvorenika u Dretelju,

jer je njih čuvala vojna policija, pa odbrana u tom kontekstu naglašava da je Marina

upravo bila običan vojnik, dakle nije bila stražar u logoru Dretelj, niti je na bilo koji način

bila zadužena kako za zarobljenike, tako ni za uslove u kojima su isti boravili.

86. Na kraju izlaganja, braniteljica se osvrnula na karakter i kredibilitet ličnosti

optužene, te predložila da se ista oslobodi svih optužbi za koje se teretila potvrđenom

optužnicom.

i. Optužena Marina Grubišić- Fejzić

87. Optužena je u svom izlaganju dala osvrt na svjedočenja pojedinih svjedoka

optužbe, koji su na glavnom pretresu izjavili da su je poznavali za vrijeme

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

38

boravka u Dretelju, iznoseći pojedinačne razlike u njihovim svjedočenjima u istrazi i na

glavnom pretresu, a koje se odnose na njeno identificiranje u inkriminisanom periodu.

Optužena je ukazala i na specifičnost načina na koji su svjedoci optužbe došli do

podataka o imenima stražara u Dretelju.

88. Prema navodima optužene, izjava Saše Stolića koju je ova odbrana uložila u

dokaze ne ukazuje da su žene učestvovale u premlaćivanju muškaraca, osim toga,

optužena smatra da njen tadašnji izgled na način kako to opisuju svjedoci optužbe ne

odgovara stvarnosti. Smatra da nije tačan opis da je u inkriminisano vrijeme imala crnu

kosu i da je nižeg rasta, tvrdeći da ime smeđu boju kose i da je visoka 1,70m što se ne

smatra nižom osobom.

89. U konačnici, optužena osporava iskaze svjedoka optužbe u dijelu u kojem nju

identificiraju kao počinioca inkriminacija iz optužnice, ostavljajući mogućnost da

svjedoci jesu preživjeli strahote koje opisuju u svojim iskazima, ali ne nalazi da je

dokazano njeno učešće u tim događajima.

90. Smatra da njen privatni život, i to činjenica da je suprug bošnjačke

nacionalnosti i da je 1992.godine bila pripadnik Armije BiH dovoljan dokaz da nije

nikada posjedovala diskriminatorsku namjeru, te moli Sud da prilikom konačne ocjene

dokaza ima u vidu da ima i malodobnu kćerku, koju je vaspitala na najbolji mogući

način.

91. Ustvrdivši još jednom da nije poduzela niti jednu radnju koja joj se stavlja na

teret optužnicom, optužena je predložila donošenje oslobađajuće presude.

92. Glavni pretres u ovom predmetu okončan je 10.03.2015.godine iznošenjem

završnih riječi ove optužene.

93. Isti dan, Sud je zaprimio podnesak optuženog Ivana Zelenike u kojem dostavlja

obimnu medicinsku dokumentaciju, sa molbom da Sud uzme istu u obzir prilikom

donošenja konačne odluke, što je Vijeće i učinilo, imajuću u vidu da se radi o dokazima

koji idu u korist optuženog.

B. OPŠTA OCJENA DOKAZA

94. Nakon što je vijeće u smislu člana 281. ZKPBiH savjesno i sadržajno ocijenilo

svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, koji su izvedeni na

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

39

glavnom pretresu, te prethodno analizirajući navode optužbe i odbrane, utvrđeno je

činjenično stanje kao u izreci iz slijedećih razloga.

95. Član 3. stav 1. ZKP BiH propisuje da se optuženi smatra nevinim za krivično

djelo dok se ne dokaže njegova krivnja. 3 Tužilac stoga nosi teret utvrđivanja krivice

optuženog, i u skladu sa članom 3. stav 2. ZKP BiH optužba to mora uraditi izvan

razumne sumnje.4

96. Teret dokazivanja ostaje na tužiocu za svaku optužbu tokom cijelog suđenja.

Shodno tome, u utvrđivanju da li je tužilac dokazao predmet izvan svake razumne

sumnje, Vijeće je pažljivo razmotrilo da li postoji bilo kakva druga razložna

interpretacija uvrštenih dokaza, osim one koju je prihvatilo, kada je odlučilo da su

ispunjena obilježja krivičnog djela za koje su pojedini optuženi oglašeni krivim.

97. U skladu sa članom 15. ZKP BiH, vijeće ima pravo da slobodno ocjenjuje

dokaze.5 Prema tome, optužbe protiv optuženog su pažljivo razmotrene, uključujući i

sve uložene dokaze. Prilikom ocjene dokaza izvedenih tokom glavnog pretresa, Vijeće

je poklonilo dužnu pažnju, između ostalog, pojedinačnim okolnostima svjedoka, kao i

njihovog mogućeg učešća u događajima i rizika da sebe inkriminiraju, te njihovom

odnosu sa optuženima. Vijeće je također razmotrilo internu konzistentnost svjedočenja

svakog svjedoka tokom direktnog ili unakrsnog ispitivanja i uporedilo ih sa izjavama

koje su dali tokom istrage.

98. Ponekad se usmeno svjedočenje svjedoka razlikovalo od izjave koju su isti dali

u istražnoj fazi. Međutim, treba imati u vidu da je prošlo više od dvadeset godina od

događaja navedenih u optužnici, te je opravdano očekivati da je protok vremena uticao

na tačnost i vjerodostojnost sjećanja svjedoka.

3 Član 3. stav 1. ZKP BiH navodi da „ se svako smatra nevinim za krivicno djelo dok se pravomocnom

presudom ne utvrdi njegova krivnja˝. Ova odredba je u skladu sa svim glavnim institutima o ljudskim pravima. Vidjeti, Evropska konvencija o ljudskim pravima, član 6. stav 2; međunarodna konvencija o civilnim i političkim pravima, član 14. stav 2. 4 Član 3. stav 2. ZKP BiH navodi da ˝sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivicnog djela

ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na nacin koji je povoljniji za optuženog.˝ 5 Član 15. ZKP BiH navodi da ˝... postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim

formalnim dokaznim pravilima˝.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

40

99. Također, činjenica je da se zbog prirode krivičnog postupka, svjedoku na

glavnom pretresu mogu postaviti drugačija pitanja od onih koja su postavljena u

prethodnim razgovorima, pa je nakon konkretizacije pojedinih pitanja opravdano

očekivati da se sjeti dodatnih detalja. Naravno, ovakve situacije je vijeće pažljivo

razmatralo prilikom utvrđivanja težine koja se treba dati takvim dokazima.

100. Vijeće je međutim svoju konačnu odluku temeljilo prvenstveno na usmenim i

neposrednim svjedočenjima na glavnom pretresu, pri ćemu izvjesne nedosljednosti

između iskaza različitih svjedoka predstavljaju relevantan faktor u procjeni njegove

dokazne težine. Istovremeno, značajno je naglasiti da ove nedoslijednosti nisu nužno

diskreditovale cijelo svjedočenje svjedoka, odnosno, ako je svjedok podrobno ispričao

suštinu događaja o kojima se radi, periferne devijacije nisu nužno dovodile u pitanje

istinitost takvog dokaza.

101. Vijeće je imalo u vidu da se radi o predmetu koji je tretirao zločine počinjene u

okviru logorskog sistema koji podrazumijeva veći broj počinilaca i veći broj oštećenih,

pa je opravdano da svjedoci povremeno prilikom izlaganja ili tokom unakrsnog

ispitivanja, nisu napravili jasnu distinkciju između činjenica o kojima imaju posredna i

onih o kojima imaju neposredna saznanja.

102. Razumijevajući nastojanja svjedoka, žrtava zločina, da ono što su preživjeli i

doživjeli za vrijeme boravka u logoru Dretelj dokumentuju, te usmeno ili pismeno

prenesu i drugim zatvorenicima, razmijenjujući iskustva i saznanja, ipak se upravo zbog

ove činjenice sa osobitom pažnjom pristupalo ocjeni njihovog iskaza, kako u pogledu

prepoznavanja i identifikacije počinilaca u odnosu na svaku tačku optužnice

pojedinačno, tako i u pogledu potkrepljivanja činjeničnih navoda u odnosu na pojedine

oštećene.

103. U svakom slučaju, razlozi prihvatljivosti pojedinih iskaza, te ocjena njihovog

kredibiliteta i osnovanosti, te vjerodostojnosti i dokazne snage provedenih materijalnih

dokaza, Vijeće će iznijeti u narednom dijelu presude, u kojem se obrazlaže postojanje

opštih i posebnih elemenata krivičnog djela, krivice optuženih, te razloga za donošenje

oslobađajuće presude za jedan dio inkriminacija.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

41

104. Vijeće pri tom napominje da nije bila obaveza suda da daje detaljnu ocjenu

svakog pojedinog dokaza izvedenog u toku glavnog pretresa, odnosno pretresno

vijeće nije bilo dužno baviti se svakim dokazom6, već je ono u smislu odredbe iz člana

15. i 281. ZKP BiH izvršilo slobodnu ocjenu dokaza baveći se u prvom redu onim

dokazima koji su nužni za ostvarenje svrhe ove presude, smatrajući da nije nužno

raspravljati o baš svakom dokazu provedenom na glavnom pretresu7.

105. Dakle, Vijeće nalazi da Iscrpna i detaljna ocjena svakog provedenog dokaza ne bi

u konkretnom slučaju poslužila svrsi i opterećivala bi presudu, te je stoga ovo Vijeće u

obrazloženju presude stavilo fokus na ocjenu relevantnih dokaza, na kojima temelji

svoju odluku, pri čemu nije našlo nužnim obrazlagati i dokaze koji nisu bili od ključnog

značaja.

106. U odnosu na dokazne prijedloge odbrane čije izvođenje je odbijeno, Vijeće se

rukovodilo diskrecionim ovlaštenjima koje ima shodno ZKP-u BiH, nalazeći da su takvi

dokazi irelevantni za predmetni postupak ili bi predstavljali nepotrebno ponavljanje

činjenica i okolnosti na koje je već saslušan dovoljan broj svjedoka.

107. U tom pravcu, Vijeće se pridržavalo prakse Evropskog suda za ljudska prava

(ESLJP) u kojem je zauzet stav da „Domaći sudovi treba da ocijene prijedloge koji su

im izneseni, kao i značaj dokaza na koje se optuženi želi pozvati“. 8Prema stavu

Ustavnog suda BiH iznesenom u predmetu Ap-2951/12 od 15.04.2015.godine, iz

navedenog prozilazi jasan stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da

sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju

istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu

drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje

koji obavezuju da se suđenje odvija „pod jednakim uslovima“ ili uz „jednakost oružja“.

6 ESLJP je tako zauzeo stanovište da: „[S]udovi nisu dužni da daju detaljne odgovore na svako pitanje.“ Vidi

Van de Hurk vs the Netherlands, 19.april 1994. godine, str. 61. 7 V. presudu Pretresnog vijeća I MKSJ u predmetu Tužilac protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza, predmet

br.IT-95-14/2-T od 26.2.2001., para. 20., te presudu Žalbenog vijeća u istom predmetu broj: IT-95-14/2-A od 17-12-2004., para.382. 8 Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 06.1988,godine, serija A, broj 146,

tačka 68.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

42

108. Odredba člana 6.stav 3.Evropske konvencije zahtijeva samo da Sud navedene

razloge zbog kojih je odlučio da ne provede dokaze koje je odbrana predlagala9, što je

u konkretnom slučaju učinjeno i elaborirano u okviru Aneksa A ove presude u dijelu

pod naslovom „Procesne odluke“.

109. Najzad, u ovom krivičnom postupku optuženi su se dobrovoljno odrekli svog

prava na šutnju, koje uživaju saglasno odredbi člana 6 stav 3. ZKP BiH10 i člana 6.

Evropske konvencije o ljudskim pravima.11 Tako su svi optuženi, osim Ivana Medića,

svjedočili u korist vlastite odbrane.

II. PRIMJENA MATERIJALNOG ZAKONA

110. Obzirom da je odbrana optuženog Srećka Hercega, u završnim riječima

obrazlagala opravdanost primjene Krivičnog zakona Socijalističke Federativne

Republike Jugoslavije (KZ SFRJ), smatrajući ga blažim za počinioce, Vijeće će u dijelu

koji slijedi obrazložiti razloge opravdanosti primjene Krivičnog zakona Bosne i

Hercegovine na konkretan slučaj.

111. Naime, princip zakonitosti je imperativno propisan članom 4. ZKP BiH i članom 7.

stav (1) EKLJP koja ima prioritet nad svim ostalim zakonima Bosne i Hercegovine (član

2. stav (2) Ustava BiH), dok je članom 7. (1) EKLJP propisan opšti princip koji

zabranjuje izricanje teže kazne od one koja je bila na snazi u vrijeme počinjenja

krivičnog djela.12 Međutim, stav (2) člana 7. EKLJP sadrži značajan izuzetak u odnosu

na stav (1) istog člana, gdje kaže da “ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo

koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja

predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih

naroda”.

9 Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22.04.1992.godine, serija A, broj 235, tačka 34.

10 Član 6. stav 3. ZKP BiH navodi da optuženi ˝optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na

postavljena pitanja˝. 11

Iako nije posebno navedeno u članu 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima, Evropski sud za ljudska prava smatra da je pravo na šutnju i pravo da se ne inkriminira su opće priznati međunarodni standardi koji su ključ principa pravičnog postupka po članu 6. stav 1. Konvencije. Ova prava su usko povezana sa načelom utemeljenim u članu 6. stav 2, da osoba optužena za zločin jeste nevina dok se ne dokaže da je kriva po zakonu. Vidjeti, Saunders protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Žalba 19187/91), presuda od 17. decembra 1996. godine (1997. godine); R. protiv Direktora ureda za teške prevare, ex parte Smith, 3 WLR 66 (1992. godine). 12

(1) “Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunaro-dnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.”

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

43

112. Članom 15. stav (1) i (2) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima

UN-a osiguravaju se slične međunarodne odredbe koje se trebaju smatrati lex

superioris u vezi sa “…opštim pravnim načelima koje priznaje međunarodna

zajednica”.13

113. Primjena KZ-a BiH na konkretno krivično djelo temelji se na odredbi člana 4a. KZ

BiH: “članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za

bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično

djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.” Ovom odredbom je, zapravo

učinjen izuzetak od opštih načela navedenih u članovima 3. i 4. KZ-a BiH u smislu da

ovi članovi ne dovode u pitanje suđenje i kažnjavanje neke osobe za svako činjenje ili

nečinjenje koje predstavlja krivično djelo zločini protiv čovječnosti, a koje kao takvo nije

bilo propisano krivičnim zakonom koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

114. Običajni status odgovornosti i kažnjavanja zločina protiv čovječnosti i individualne

krivične odgovornosti za njegovo izvršenje tokom 1992. godine je 3. maja 1993. godine

potvrdio je generalni sekretar UN-a u svom izvještaju Vijeću sigurnosti o rezoluciji 808,

Međunarodna pravna komisija (1996. godine), te praksa MKSJ i Međunarodnog

krivičnog suda za Ruandu (MKSR).

115. Zločini protiv čovječnosti u vrijeme izvršenja inkriminisanih radnji nisu bili propisani

kao krivično djelo u KZ-u SFRJ, ali čine imperativni princip međunarodnog prava i

nesporno je da su 1992. godine bili sastavni dio međunarodnog običajnog prava14.

Zločini protiv čovječnosti su zločini po međunarodnom pravu u univerzalnom smislu

nadležnosti za procesuiranje tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je

naknadno propisao i utvrdio ovo djelo kao krivično djelo i propisao posebnu krivičnu

sankciju nije suprotno članu 7. stav (1) EKLJP.

116. Ovakav stav je zauzet i u predmetu broj 51 891/99, Naletilić protiv Hrvatske, u

kojem predmetu je aplikant isticao iste prigovore kao i odbrana u ovom predmetu, ali u

odnosu na Statut MKSJ.

13

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Usvojen Rezolucijom 2200A (XXI) Generalne skupštine 16. decembra 1966. godine, Stupio na snagu 23. marta 1976. godine, u saglasnosti sa članom 49., član 15: „1. Niko se neće smatrati krivim za djela ili propuštanja koja nisu predstavljala krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu u vrijeme kada su bila počinjena. Isto tako, neće se izreći teža kazna od one koja se mogla primjeniti u trenutku kada je krivično djelo bilo izvršeno. Ako kasnije, poslije izvršenja djela, zakonskom odredbom bude predviđena primjena lakše kazne, prijestupnik će se time koristiti. 2. Ništa se u ovom članu ne protivi suđenju i osudi lica zbog radnji i li ropuštanja koja su se u vrijeme kada su počinjena, smatrala za krivična djela prema općim pravnim načelima koja priznaje međunarodna zajednica. 14

Odluka Evropskog suda za ljudska prava, Šimšić protiv Bosne i Hercegovine, broj 51552/10 od 26.08.2010. godine

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

44

117. Pored toga, Vijeće nalazi neosnovanim prigovore odbrane, da je Preuzeti Krivični

zakon SFRJ bio blaži za počinioce sa aspekta zaprijećene kazne, odnosno nalazi

navedeni prigovor irelevantnim, obzirom da predmetno krivično djelo nije ni bilo

propisano u KZ SFRJ.

118. Odbrana se u svrhu zastupanja stava o primjeni blažeg zakona pozivala na druge

predmete Suda BiH u kojima je primjenjen KZ-a SFRJ, pa Vijeće u tom pravcu nalazi

korisnim naglasiti da predmeti na koje ukazuje odbrane nemaju bitnih sličnosti sa ovim

predmetom, kako sa činjeničnog tako ni sa pravnog aspekta. Naime, predmeti na koje

se odbrana pogrešno referira odnose se na krivična djela Ratni zločin protiv civlinog

stanovništva i Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, koji su identično propisani po oba

zakona, dok je krivično djelo za koje su optuženi oglašeni krivima, pravilno

kvalifikovano kao Zločini protiv čovječnosti progonom iz člana 172. stav (1) tačka h) u

vezi sa drugim tačkama istog stava istog člana KZ BiH, koje je propisano samo

Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine.

III. BITNA OBILJEŽJA KRIVIČNOG DJELA ZLOČINI PROTIV ČOVJEČNOSTI

119. Optužnicom Tužilaštva BiH optuženi su se teretili za izvršenje krivičnog djela

Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) KZ BiH, koja odredba u

relevantnom dijelu koji se stavljao na teret optuženima glasi:

(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog

stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

a) lišenje druge osobe života (ubistvo);

d ) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva;

e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima

međunarodnog prava;

f) mučenje;

g) prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njezin život ili

tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu

radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju

ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja;

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

45

h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj,

vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po

međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim

krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda

Bosne i Hercegovine;

k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne

fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja,

kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

127. Iz navedenog jasno proizilazi da su opšti elementi krivičnog djela zločini protiv

čovječnosti: 1) postojanje širokog ili sistematičnog napada; 2) usmjerenost napada na

bilo koje civilno stanovništvo i 3) da su optuženi znali za napad i da su njihove radnje

bile dijelom tog napada (nexus).

A. ŠIROK I/ILI SISTEMATIČAN NAPAD

128. Na temelju provedenih dokaza, pretresno vijeće je utvrdilo da je u periodu za koji

su optuženi oglašeni krivim, dakle u periodu obuhvaćenom izrekom presude, na

području Mostara, Čapljine i Stoca, postojao širok i sistematičan napad, usmjeren

protiv civilnog stanovništva te opštine, srpske nacionalnosti. Izvedeni dokazi su

pokazali da su žrtve napada pored ovih lica bili i drugi civili koji su bili u bračnim ili

rodbinskim vezama sa osobama srpske nacionalnosti.

129. Za postojanje krivičnog djela zločini protiv čovječnosti, dovoljno je bilo dokazati

da je napad bio širok ili sistematičan, jer zakon navedene elemente postavlja

alternativno, međutim, nerijetka situacija u praksi, a kakvu imamo po ocjeni ovog Vijeća

i u konkretnom slučaju, je da je napad ispunjavao obje karakteristike, dakle provedeni

napad su karakterisale i širina i sistematičnost.

130. Radi boljeg razumjevanja daljeg obrazloženja, Vijeće će na prvom mjestu

objasniti šta oba navedena pojma karakteriše, ali i šta se podrazumjeva pod samim

pojmom napada.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

46

131. Napad, u smislu člana 5. Statuta MKSJ-a, definisan je kao „slijed ponašanja koje

uključuje izvršenje djela nasilja“. U kontekstu krivičnog djela zločini protiv čovječnosti,

„napad nije ograničen samo na upotrebu oružane sile, nego obuhvata i svako

zlostavljanje civilnog stanovništva...Napad može prethoditi oružanom sukobu, može

trajati duže od tog sukoba ili se odvijati tokom sukoba, no ne mora nužno biti njegov

dio...“15 Pojam širine (ili rasprostranjenosti) napada, odnosi na opsežnost napada,

njegove velike razmjere i broj žrtava koje su mu predmet16. Pretresno vijeće ovog suda

u predmetu Mejakić i dr.17 zaključilo je da su faktori, koji se moraju uzeti u obzir prilikom

procjene širine napada, posljedice napada po ciljano stanovništvo, broj žrtava, priroda

djela i kumulativni efekti niza nečovječnih djela ili jedinstveni efekat jednog djela velikih

razmjera.

133. Sistematičnost napada se odnosi na organizovanu prirodu djela nasilja i na malu

vjerovatnoću da je do tih djela došlo nasumice. Dakle, kako je to zaključeno u presudi

MKSJ u predmetu Kordić/Čerkez18, obrasci zločina- to jest redovito ponavljanje, koje

nije slučajno, sličnog kriminalnog ponašanja – uobičajen su izraz takvog sistematičnog

događanja.

134. Međunarodna pravna praksa je utvrdila kriterije koje treba uzeti u obzir prilikom

utvrđivanja da li neki napad ispunjava uslov rasprostranjenosti ili uslov sistematičnosti

ili oba uslova, a ti kriteriji su: (i) posljedica napada po ciljano stanovništvo, (ii) broj

žrtava, (iii) priroda djela i (iv) eventualno učešće funkcionera ili predstavnika vlasti ili

neki raspoznatljivi obrazac zločina19.

(a) Širina napada

135. Brojni svjedoci, saslušani na glavnom pretresu, opisali su kroz svoje iskaze

brojne situacije lišenja slobode civila srpske nacionalnosti, koji su bez razloga izvedeni

15

Tužilac protiv Brđanina, predmet IT-99-36-T, presuda pretresnog vijeća broj IT-99-36-T, para 131- pozivanje na presudu Kunarac 16

Tužilac protiv Kordića i Čerkeza, IT-95-14/2-A, presuda žalbenog vijeća od 17.12.2004. godine, paragraf 94 17

Presuda prvostepenog vijeća u predmetu Suda Bosne i Hercegovine u predmetu protiv Željka Mejakića, (X-KR-06/2009 od 30.05.2008 godine), paragraf 206 18

Tužilac protiv Kordića i Čerkeza, IT-95-14/2-A, presuda žalbenog vijeća od 17.12.2004. godine, paragraf 94 19

Drugostepena presuda u predmetu Kunarac, para.95;

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

47

iz svojih domova, a živjeli su na širem području Mostara i njegove okoline (Dubrave), te

grada Čapljina i Stolac, u periodu obuhvaćenom izrekom presude.

(i) Čapljina

136. Svjedokinja „A“ koja je živjela u Čapljini u svom iskazu detaljno opisuje situaciju

koja je prethodila njenom lišenju slobode, navodeći da je situacija u gradu načelno bila

“napeta” te je stanovništvu bila ograničena sloboda kretanja. Svjedokinja tako opisuje

“Nisam mogla ni sa kim da pričam, nisam mogla ni sa kim da razgovaram, svi su me

izbjegavali” U isto to vrijeme na području BiH odvijao se oružani sukob i ona na posao

odlazi „pod granatama“ koju obavezu je kako tvrdi imala čak i ako po rasporedu nije u

smjeni. U to vrijeme i dalje je bila zaposlenik doma zdravlja. Dalje opisuje da je u to

vrijeme njoj kao i nekolicini sugrađana srpske nacionalnosti bio isključen telefon.

137. Nekad oko 7.ili 8.aprila 1992.godine, ograničava se kretanje Srbima, tako se

sjeća da recimo nisu mogli prelaziti u mjesto Tasovčiće pored Čapljine jer je bila

postavljena barikada na kojoj su se nalazili vojnici u „šarenim“ uniformama. Sjeća se da

u to isto vrijeme, komšijama muslimanima i hrvatima nije bilo ograničeno kretanje.

138. U prilog tvrdnji o zabrani kretanja stanovništvu od strane pripadnika HOS-a

govori materijalni dokaz koji je uvela odbrana optuženog Ivana Medića i to Izviješće20

sigurnosne službe HVO-a Čapljina od 07.05.1992.godine u kojem stoji „Problem

prelaska građana i žitelja Dubrava u rejonu Šurmanaca otežan je uspostavom punkta

HOS-a koji nedozvoljava normalno prelaženje ljudi mimo potvrda koje je izdala HVO

Čapljina.“ Tako je svjedok Branislav Simić potvrdio da mu kretanje ograničavano od

strane pripadnika HOS-a, iako je kako tvrdi potpisao lojalnost HVO-u i ostao u gradu

Mostaru.

139. Dana 20.04.1992.godine, po svjedokinju „A“ u stan dolaze tri uniformisana

vojnika, među kojima je prepoznala komšije Fikreta Boškailo i Almira Kudra, koji su

kako tvrdi bili u šarenim maskirnim uniformama, ali ne može precizirati koja obilježja su

nosili te prilike, odnosno kojim to vojnim jedinicama su pripadali izjavivši “imali su neke

oznake, kao policije, vojske, ne znam više…šta je ko imao stavljao je na sebe.”

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

48

140. Prema njenom kazivanju u Čapljini je bilo više naoružanih i uniformisanih grupa

sa oznakama šahovnice, slova “U” u policijskim uniformama, sa crvenim i zelenim

beretkama, sa šeširima, crnim uniformama, ali nije primjetila vojnike sa oznakama

ljiljana na amblemu, njih se sjeća tek iz kasnijeg perioda kad je već bila zatvorena u

Dretelju.

141. Dovedena je u zgradu opštine gdje je ispitivana tri sata od strane osobe u

„šarenoj“ uniformi, za koju je kasnije saznala da se zove Enes Zilić. Za to vrijeme neki

od vojnika su vršili pretres njenog stana, tamo su našli neku knjižicu „Stvaranje

hrvatske države“ i to su oduzeli. Pustili su je da se vrati kući, ali su rekli da se svaki dan

oko 12,00 sati mora javljati u opštinu. U to vrijeme sjeća se da su u opštinu dovođeni i

neki drugi srbi sa područja Čapljine, koji su kasnije imali obavezu povremenog

javljanja.

142. Nakon opisanog događaja, svjedokinja „A“ nastavlja raditi u domu zdravlja, i

dana 05.05.1992.godine, dok je sa kolegama stajala ispred ulaza u ambulantu,

zaustavilo se plavo policijsko auto iz kojeg su izašli njene nekadašnje komšije, Jozo i

Zlatko Vegar, a za njima je pristigao i crni kombi iz kojeg je izašla grupa vojnika u crnim

uniformama. Prišli su grupi u kojoj je stajala svjedokinja i pitali za supružnike Dušanku i

Nikolu Kuzman, oboje stomatolozi, kad su se oni javili, ubacili su ih u kombi, pa je

svjedokinja u strahu ušla u zgradu doma zdravlja rekavši kolegama „Sad će doći po

mene!“ na upit kolega zašto bi bila odvedena odgovorila je „Pa zato što sam srpkinja,

što su i njih odveli.“

143. Već u tom trenutku isti vojnici u crnim maskrinim uniformama dolaze do mjesta

gdje se nalazi svjedokinja „A“. „Repetirali su pušku na mene, uzeli za rame, izgurali me

napolje i odveli u neka mala kola“. Svjedokinja je dalje opisala da je u kolima bila

ženska osoba po imenu Suzana koja je od nje oduzela torbu i prevrtala po stvarima

uzevši sve vrijedno što je našla. Prema riječima svjedokinje u torbi je bilo „zlata,

nakita....imala sam uza se dječije satove, uspomene u zlatu...novac..platu smo dobili

dan prije toga...sve je to pokupila.“

20 T-62 i O4 –6- Izvješće sigurnosne službe za dan 7.5.1992.godine broj 02-1/92.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

49

144. Kasnije je svjedokinja A saznala ko su lica koja su ih uhapsila kritičnog dana i

kojim vojnim formacijama su pripadali. Tako se jedan od njih predstavio riječima „Ja

sam ustaški časnik Miro Hrstić, znaš li ti ko su ustaše?“ dok je drugi rekao da se zove

Damir Luburič i da su obojica pripadnici HOS-a, a primjetila je te oznake i na rukavima.

Odvezena je u kasarnu „Bruno Bušić“ u Dretelju i po dolasku tamo primjetila je da su

Dušanka i Nikola Kuzman dovedeni prije nje. Zatekla je tamo i komšiju iz Čapljine,

Momčila Ekmečića, bio je u kućnim papučama. Sve ih je jako dobro poznavala,

supružnici su bili doktori stomatologije, radili su zajedno, a Momčilo Ekmečić je bio njen

profesor istorije u Gimnaziji i direktor škole.

145. Odmah po dolasku, svjedokinja „A“ opisuje da su je Miro Hrstić i Luburič odveli u

jednu prostoriju, njoj se činilo da je to neka spavaona, nakon čega je Miro Hrstić bacio

na krevet „Nakon čega me uzeo za mantil, pokid'i mantil, počeo da me trese, udario mi

je šamar jednom rukom pa drugom i rekao –Znaš li ti šta mi radimo četnicima?! Šta si ti

radila?! Što si ostala?! Gdje ti je radio stanica...što si mučila naše vojnike...koliko si ih

onesposobila?!“ Sjeća se da je prostorija u kojoj se to dešavalo bila veličine 2x4m i da

je na prozorima imala rešetke. U prostoriji su se nalazila dva željezna vojnička kreveta.

U početku je sa svjedokinjom tu boravila samo Dušanka Kuzman, koju su kasnije sa

suprugom odveli u nepoznatom pravcu, a kasnije su dovedene Jelena Mrkić, Radojka

Žuža, Vera Brstina.

146. U toj prostoriji je svjedokinja boravila sve do sredine juna, kada dovode veći broj

žena i onda nju i nekolicinu drugih prebacuju u malo veću prostoriju, a ovu u kojoj je do

tada boravila smiještaju žene koje su dovedene iz Mostara. Jelena je te prilike rekla

svjedokinji „A“ kako su joj vojnici prenjeli da se srbi skupljaju i zatvaraju u svrhu

razmjene, što je svjedokinji „A“ po dolasku rekao i Damir Luburič, međutim, kako sama

tvrdi „Ništa od toga nije bilo.“

147. Na upit tužioca kako bi opisala razlog lišenja slobode svih žena sa kojima je bila

zatvorena u Dretelju svjedokinja je izjavila „zatvorene su bile, to je bilo čišćenje srba, to

je krenuo lov na srbe u Čapljini.“ Odmah su ispitivali dovedene za druge srbe iz

Čapljine, tako su ispitivali nju konkretno za Srećka Marića, stomatologa iz doma

zdravlja.“ U isto vrijeme u logor su doveli i nekoliko muškaraca među kojima je bio

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

50

nekadašnji zapovjednik kasarne, tada penzionisan, i neki milicioner iz Bileće, koji je u

to vrijeme bio nastanjen u Čapljini.

(ii) Stolac

148. Na iste okolnosti na prostoru opštine Stolac saslušan je svjedok Dragan Rudan.

On je u svom iskazu posvjedočio da je početkom 1992.godine bio pripadnik

Teritorijalne odbrane na lokalitetu Ošanića kod Stoca. Dobio je tri dana dopusta i vratio

se u grad gdje je inače držao kafiće. U to vrijeme na prostoru Stoca još nije bilo ratnih

dešavanja.

149. Obzirom da je bio pripadnik TO i da je bio raspoređen na čuvanje položaja, dužio

je naoružanje, ali mu je jedan komšija muslimanske nacionalnosti savjetovao da isto

ostavi ida se ne kreće okolo u uniformi, da ga ne bi uhapsili pripadnici HOS-a. Nekoliko

dana je bio sakriven u zgradi u kojoj je stanovao taj komšija i tada je čuo artiljerijsku

paljbu usmjerenu na položaje na kojima je i sam nedavno boravio kao pripadnik

Teritorijalne odbrane. Čuo je i da je sa tih položaja uzvraćana vatra.

150. U to vrijeme, vojnici HOS-a su po Stocu ulazili isključivo u stanove u kojima su

stanovali civili srpske nacionalnosti, ali u par navrata nisu pronašli svjedoka jer se krio

u stanu svog prijatelja muslimanske nacionalnosti. Međutim, uskoro se pronio glas da

JNA ulazi u grad i vojnici HOS-a kreću ulaziti i u muslimanske stanove i tako su jedne

prilike ušli u stan u kojem se krio i svjedok. Vojnici HOS-a, među kojima je bilo lice po

nadimku „Dugi“ ga te prilike zarobljavaju i odvode u prostorije nekadašnjeg Komiteta,

tamo su mu oduzeli sat, nešto nakita, a tu je dobio i prve udarce koje opisuje riječima.

„Ušao je neki Džo Amerikanac su ga zvali, htio je nogom da me udari ali kako

sam se sageo promašio je i izgubio ravnotežu i pao. Ustao se ljutito, uzeo nož

koji mu je ispao i rekao mi „Zaklaću te ako se vrneš!“ i onda sam ja samo

zaklopio oči i kad je pljusnulo to...kad mi je ovo naprijed...sve mi je puklo i nos i

ovaj jedan skoči kaže „Nemoj ubićeš ga!“ od tada je počela ova golgota čitava.“

151. Nakon toga, u Komitet su doveli Ristu Radoša, komšiju, inače mirnog povučenog

čovjeka kojeg su prema daljem kazivanju svjedoka Rudana pretukli tako da je pao u

nesvijest. U jednom trenutku je iz jedne od prostorija izašao Blaž Kraljević koji je

naredio Mirsadu Repku i još nekolicini prisutnih da ih vode u duhansku stanicu. Tamo

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

51

su tokom noći ispitivani od strane Halila Beše i Mirsada Repka, koji im je kasnije dao

papir na kojem je pisalo da se puštaju iz stanice i da se mogu slobodno kretati,

odnosno da su pod svojevrsnom zaštitom HOS-a.

152. Boravio je naredni period kod prijatelja u stanu gdje su dolazili pripadnici HOS-a,

između ostalih sam Mirsad Repak je svraćao u tri ili četiri navrata koliko je svjedok

tamo boravio.

153. Međutim, jedan dan u stan dolazi Mirsad Repak sa još jednim pripadnikom HOS-

a i saopštavaju svjedoku da treba krenuti sa njima kako bi dao izjavu. U to vrijeme

obojica su nosili naoružanje i svjedok se sjeća da su prvo svratili u kuću Milenka Stolice

u Poplašiće, tražili su njegovog sina Tihomira. Kako ga nisu našli, kretali su se dalje do

centra grada i dolaze do zgrade pošte gdje je radila jedna žena srpske nacionalnost sa

Berkovića koju je svjedok poznavao od ranije. Ona je sjela u isto vozilo kojim su

Mirsad Repak i vojnik HOS-a vozili svjedoka Dragana Rudana i on je vidio kad su uzeli

njenu torbu i preturali po ličnim stvarima, bilo je tu i zlatnog nakita i novca. Vojnik je

našao i zdravstvenu knjižicu u torbu i bacio je rekavši „Neće ti više trebati!“

154. Odveli su ih u Dretelj i odmah na ulazu ih razdvojili i odveli u različite hangare

koji su bili jedan preko puta drugog. Niti u jednom trenutku svjedoku nisu saopšteni

razlozi hapšenja i zatvaranja, kako u prostorijama Komiteta i duhanske stanice tako ni

zatvaranja u logoru Dretelj, osim što je zaključio iz komunikacije sa HOS vojnicima i

načina njihovog postupanja da je to učinjeno jer je bio srpske nacionalnosti.

155. Kako trenutak dolaska u logor Dretelj svjedok Rudan vezuje za dane nakon

ubistva Bože Balabana, što se prema izvedenim dokazima u ovom predmetu desilo u

noćnim satima 02.08.1992..godine, Vijeće smatra da se kao datum lišenja slobode

ovog svjedoka može uzeti početak mjeseca avgusta obzirom da se on u tom pravcu

nije mogao decidnije opredijeliti.

(iii) Mostar

156. Na prostoru Mostara još krajem maja počinju masovna hapšenja civila srpske

nacionalnosti o čemu svjedoče gotovo svi svjedoci optužbe. Ova lica su sistematski

odvođena i zatvarana u prostorije vojne ambulante Mostar, nakon čega su prebacivani

u logor Dretelj. Najveći broj saslušanih svjedoka optužbe, među kojima su Tihomir

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

52

Čvoro, Borivoje Petrović, Slavojka Fržović, Sava Bojanić, svjedok B, Mile Bjelobaba,

svjedokinja E, Milivoje Bokić, Branilsav Simić, Petar Golijanin, Srećko Marić i svjedok

G, zatekli su se u vrijeme lišenja slobode upravo u gradu Mostaru.

157. O sistematičnosti u postupanju prema civilima srpske nacionalnosti u gradu

Mostaru i bližoj okolini, svjedoči i činjenica do koje se dolazi upoređivanjem datuma

lišenja slobode saslušanih svjedoka, jer se jasno mogu uočiti obrasci prema kojima su

lica u povećanom broju i organizovano lišavana slobode i dovođena u ambulantu

Mostar.

158. Prema izvedenim dokazima, prvi val hapšenja srba u Mostaru kreće intenzivno

još u mjesecima april/maj 1992.godine o čemu svjedoče Slavko Bogdanović, Srećko

Marić i Radojka Žuža.

159. Iste aktivnosti nastavljaju se i tokom mjeseca jula 1992.godine. Tako je svjedok

Mile Bjelobaba lišen slobode početkom jula, kao i svjedok Milivoje Kružević, koji je u

porodičnoj kući u Mostaru živio do 09.07.1992..godine kada je lišen slobode, isti dan

kad i zaštićeni svjedok F, koja je u to vrijeme boravila u kući prijatelja.

160. Dana 13.07.1992.godine uhapšeni su svjedok Branislav Simić i svjedok H, a

dana 14. i 15.07.1992.godine lišeni su slobode zaštićeni svjedok „B“ i svjedok „E“.

Nedugo potom, dana 17.07.1992.godine uhapšen je zaštićeni svjedok „I“, a dva dana

kasnije 19.07.1992.godine i svjedok Milivoje Bokić. Dana 22.07.1992.godine, u stanu

gdje je živjela sa suprugom, uhapšena je i svjedokinja Sava Bojanić, te su i ova lica

odvedena od strane pripadnika HOS-a.

161. Treću grupu čine civili koji su uhapšeni od strane pripadnika HOS-a tokom

avgusta 1992.godine. Tako je svjedokinja Slavojka Fržović lišena slobode

02.08.1992.godine u privatnoj kući na Đikovima u Mostaru, istog dana kada i svjedok

„G“, naredni dan 03.08.1992.godine su uhapšeni zaštićeni svjedok „D“ i Olga Škoro,

dok je svjedok Ilija Domazet uhapšen 04.08.1992.godine, a dva dana kasnije,

06.08.1992.godine svjedoci Tihomir Čvoro, Borivoje Petrović i svjedok „C“.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

53

162. Da je lišenje slobode vršeno po istom obrascu i da su sva lica u vrijeme21

lišenja slobode uživala status civila, odnosno zaštićene kategorije stanovništva, jasno

proizilazi iz njihovih iskaza i provedenih dokaza.

163. Početno stanje nemira u Mostaru opisao je svjedok Branislav Simić koji je radio

u vazduhoplovnom zavodu „Soko“. On opisuje kako su prije maja 1992.godine

postavljene barikade i stanovništvu je ograničeno kretanje tako da više nije mogao

odlaziti na posao nakon čega je trajalo stanje koje opisuje riječima „ni tamo ni

ovamo...vladala je neka napetost među stanovništvom“ nakon čega se srpsko

stanovništvo u određenom broju prebacuje na obalu Neretve koja je bila pod kontrolom

JNA, dok su neki stanovnici poput njega ostali u gradu potpisavši lojalnost jedinicama

HVO-a. Dalje opisuje da se nakon odlaska JNA iz Mostara slavilo u aveniji u kojoj je

živio, govorilo se da se na Humu vije „naša“ zastava, koliko je mogao primjetiti radilo se

o „Šahovnici“. On je kao i mnogi potpisao lojalnost, ali kako tvrdi to ga nije spasilo od

odlaska u logor Dretelj, kao ni svjedoka Petra Golijanina koji u to vrijeme nije htio otići

iz svog grada jer kako tvrdi „nikome nije bio ništa kriv.“

164. Tako svjedok „D“ opisuje da su u stan u kojem je stanovao sa dvojicom braće

došli pripadnici HOS-a među kojima je prepoznao izvijesnog Semira Bošnjića, rekavši

im da ih vode u vojnu ambulantu Mostar na informativni razgovor. Te prilike je u stan

došlo ukupno 5 vojnika HOS-a obučenih u crne uniforme. Po dolasku u vojnu

ambulantu, natjerali su ih da obuku JNA uniforme, kako bi ih predstavili kao ratne

zarobljenike, odnosno lica zarobljena u borbi. Svjedok Mile Bjelobaba je potvrdio da su

odmah po dolasku u vojnu ambulantu uhapšenim civilima oblačili uniforme JNA kako bi

ih predstavili kao vojnike.

165. Svjedokinja Olga Škoro je uhapšena u stanu u kojem je stanovala sa majkom,

a svjedokinja „H“ u stanu svog mladića kod kojeg je stanovala u to vrijeme. Ponašanje

vojnika u oba slučaja je bilo identično, oni bi se predstavili kao pripadnici HOS-a, a

često bi rekli i ime i prezime, pa je tako svjedokinja Škoro saznala da su u njen stan

dolazili Sead Kapetanović zv. „Kapa“ i Sergej Belović, dok je svjedokinja Sava Bojanić

među vojnicima prepoznala Gorana Jurkovića, koji je za razliku od ostalh vojnika u

crnim uniformama bio u maskirnoj uniformi. Sergej Belović je bio jedan od vojnika

21

Tačno vrijeme lišenja slobode civila srpske nacionalnosti, dokumentovano je materijalnim dokazom Tužilštva T-72, a navedeno je potkrepljeno iskazima svjedoka optužbe,

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

54

HOS-a koji je učestvovao u hapšenju svjedoka „B“ u njegovom stanu, kada je zajedno

sa izvjesnim Sašom Milićem odveo ovog svjedoka i njegovu suprugu na „informativni“

razgovor u prostorije vojne ambulante Mostar.

166. Kao što je to očigledno iz prethodno navedenog, Vojnici HOS-a su u svakom

pojedinom slučaju postupali po već ustaljenom obrascu, tako što bi dolaskom na

adresu na kojoj su stanovala lica srpske nacionalnosti ulazili u stan, vršili pretres stana,

kojom prilikom su u pojedinim situacijama oduzimali ključeve od kola, kao što je slučaj

sa svjedokinjom Savom Bojanić, kojoj su oduzeli ključeve od kola i stana i sa

svjedokom „G“ kojem su oduzeli ključeve od kola i garaže, a pored toga, vojnici su od

uhapšenih oduzimali novac ili druge dragocijenosti za koje oštećenima nisu izdavali bilo

kakvu potvrdu niti su prema provedenim dokazima isti svoje predmete ikada dobili

nazad.

167. Svjedok Petar Golijanin, je kasnije saznao identitet dvojice od trojice pripadnika

HOS-a koji su došli u njegov stan, radilo se o Semiru Dugaliću i Sergeju Beloviću. On u

svom iskazu opisuje da je nekolicina vojnika čuvala stanare koje bi zatekli u stanu dok

su ostali vršili pretres stana „Pljačkali su i govorili donesite para sve što imate! Sve što

su našli odnijeli su.“ Svjedok Petar Golijan je postupanje HOS-ovaca prema

stanovništvu srpske nacionalnosti ocijenio „planskim“ rekavši na pitanje branioca da je

stekao dojam kako je njihovo protjerivanje iz Hercegovine bilo sistemski provođeno

„Planski je to provođeno, da ostavimo stanove, da nas isele iz Mostara...to je bio plan i

cilj.“

168. Nakon hapšenja, vojnici bi ovim licima saopštili da idu na informativni razgovor i

odveli ih u prostorije vojne ambulante Mostar, gdje su ih ispitivali optuženi Ivan

Zelenika i drugi pripadnici HOS-a koji bi se zatekli u vrijeme njihovog dolaska. Vijeće se

na temelju dokaza uvjerilo da je oduzimanje novca i dragocjenosti od oštećenih

nastavljano u vojnoj ambulanti Mostar i to najčešće još prilikom prvog ispitivanja, što je

kako će kasnije biti vidljivo činio i sam optuženi Ivan Zelenika. Optuženi Edib Buljubašić

je u okviru svog svjedočenja upravo istakao ovu okolnost kao specifičnu rekavši da u

vrijeme dolaska u Dretelj civili kod sebe gotovo da i nisu imali bilo kakvu dragocjenost

ili novac koji bi se mogao oduzeti jer su to već „opljačkali ovi u Mostaru“.

169. Svjedokinja „H“ je opisala da su u dovođenju u ambulantu učestvovali Sergej

Belović i Sead Kapetanović zv. „Kapa“ koje je svjedokinja dobro zapamtila jer su kako

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

55

tvrdi „često se vrtili tu po ambulanti“, također, opisuje da su po dolasku od nje odmah

oduzeli neke dragocjenosti koje je imala kod sebe (sat, lančić i tri prstena) za što

nikada nije dobila bilo kakvu potvrdu, niti su joj ove stvari ikada vraćene.

170. Sve navedeno jasno ukazuje da je obrazac nasilnog i protivpravnog postupanja

prema srbima u Mostaru bio dio sistema koji je bio na snazi i koji je bio sve osim

pojedinačnog izolovanog slučaja nekolicine vojnika, ili lica koja su se lažno

predstavljala kao pripadnici HOS-a, kako je to odbrana tokom postupka neuspješno

nastojala ustvrditi. Pored Mostara, obrazac ponašanja vojnika HOS-a ponovio se i u

Čapljini, kako to proizilazi iz iskaza svjedoka i uloženih materijalnih dokaza22.

171. Svjedoci su sistematski lišavani slobode u enormnom broju, iako u to vrijeme

nisu poduzimali bilo kakvo učešće u borbama, niti su na bilo koji način predstavljali

opasnost za opštu sigurnost. Svjedokinja „E“ tako tvrdi da su slobode lišavane žene

srpske nacionalnosti koje su bile vaspitačice, radnice i sl.dok je ona u to vrijeme bila

domaćica, pri čemu naglašava da tada niti bilo kada kasnije nije bila ni član političke

stranke.

172. Svjedokinja Slavojka Frizovic navedeno ponašanje vojnika prema stanovnicima

Mostara srpske nacionalnosti opisuje riječima „cilj je bio da se grad očisti od srba,

pljačkala se njihova imovina...odmah kad ispitivanje krene prvo je pitanje je- Šta se ima

od imovine?“ Svjedok Branislav Simić također tvrdi da je jedini razlog njegovog

hapšenja i zatvaranja bio to što je Srbin i zbog pljačke njegove imovine.

173. Da je navedeno postupanje prema civilima sa područja Mostara bilo

instrumentalizirano i dio većeg plana, jasno ukazuje činjenica da su svi od navedenih

svjedoka, po lišenju slobode odvođeni i zatvarani u prostorije vojne ambulante Mostar,

gdje su bili podvrgnuti ispitivanju i različitim oblicima psihičke i fizičke torture od strane

optuženog Ivana Zelenike i drugih pripadnika HOS-a, koje svjedoci poimenično navode

u svojim iskazima.

22 T –61– Tjedno izvješće od 23.05. do 30.05.1992. godine, HVO, Vojna policija Čapljina od 30.05.1992.godine u kojem se navodi da je jedan od problema sa kojim se vojna policija HVO-a najviše susreće „Pljačkanje stanova od strane pripadnika HOS-a i odvoženje tehničkih aparata i uređaja u nepoznatom pravcu.“

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

56

174. Niti jedan svjedok sa prostora Mostara nije odveden u hangare logora Dretelj

prije nego je jedno vrijeme držan u prostorijama vojne ambulante Mostar, gdje se vršila

svojevrsna „trijaža“ zarobljenika u smislu da je samo nekolicina pojedinaca zahvaljujući

porodičnim ili prijateljskim vezama sa optuženim Ivanom Zelenikom ili Vinkom

Maritnovićem „Štelom“ uspjela izbjeći torturu unutar vojne ambulante i prebacivanje u

logor Dretelj, u to vrijeme stacioniran u sklopu kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju.

175. Svi ostali uhapšeni civili sa prostora Mostara, zatvoreni su i držani jedno vrijeme

u prostorijama vojne ambulante Mostar, a da im nisu nikada saopšteni razlozi

pritvaranja, odakle su kamionima ili na drugi način, organizovano prebacivali u logor

smješten u kompleksu kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju. Dakle, lišenje civila na

prostoru Mostara je bilo krajnje sistematično i odvijalo se po ustaljenom obrascu, kako

je to jasno vidljivo iz iskaza gore navedenih svjedoka.

176. Dakle, Vijeće je na osnovu svega navedenog nesporno zaključilo da su

stanovnici Čapljine, Stoca i Mostara, nasilno i bez navođenja razloga lišeni slobode u

vrijeme dok su boravili u svojim domovima, ili su se zatekli u ugostiteljskim objektima ili

na radnom mjestu, te su protivzakonito odvođeni i zatvarani u prostorijama vojne

ambulante Mostar i zgradama kompleksa „Bruno Bušić“ u Dretelju, koji je kako će to

kasnije biti obrazloženo imao sva obilježja logora.

177. Vijeće cijeni da je Tužilaštvo tokom predmetnog postupka nesporno dokazalo da

je na području opština Mostar, Stolac i Čapljina, u vrijeme obuhvaćeno optužnicom,

odvijao širok i sistematičan napad koji je isključivo bio usmjeren protiv civila srpske

nacionalnosti. Svjedok „B“ se tako decidno odredio da je među zatvorenicima u Dretelju

bilo civila iz Mostara, Stoca i Čapljine, te sela oko Dubrave jer je većinu njih poznavao

od ranije.

178. Međutim, Vijeće ne nalazi da je tokom postupka dokazano da je širok i

sistematičan napad obuhvatao i područje opštine Ljubuški, odnosno Tužilaštvo u tom

pravcu nije ponudilo dovoljno dokaza. Naime, Tužilaštvo na ovu okolnost nije saslušalo

niti jednog svjedoka koji je kao civil srpske nacionalnosti lišen slobode na području

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

57

Ljubuškog, doveden i zatvoren u hangarima kasarne u Dretelju.

179. Tako svjedok Dragan Rudan koji je u Dretelj doveden iz Stoca tvrdi da se ne

može sjetiti da li je među zatvorenim civilima u logoru bilo osoba sa prostora

Ljubuškog, ali je siguran da su bili sa prostora Čapljine i Stoca, dok se svjedok „G“ i

svjedokinja Olga Škoro u unakrsnom ispitivanju decidno određuju da u Dretelju nije

bilo zarobljenih Srba iz Ljubuškog.

180. U nedostatku dokaza na ovu okolnost, Vijeće nije moglo izvesti nesporan

zaključak da je i prostor opštine Ljubuški bio obuhvaćen širokim i sistematičnim

napadom.

(iv) Sistematičnost napada

181. Kada je riječ o sistematičnosti napada, iz izvedenih dokaza, a naročito

analiziranih iskaza saslušanih svjedoka, proizilazi da je napad slijedio jedan obrazac,

koji je bio karakterističan na svim područjima na kojima se napad odvijao, pa je tako

Vijeće zaključilo da je napad koji su preduzeli pripadnici HOS-a u sadejstvu sa

policijom i drugim vojnim formacijama, manifestovan kroz različite aktivnosti privođenja

uglednih građana, razoružavanje stanovništva srpske nacionalnosti, pretrese stanova i

kuća u potrazi za naoružanjem, oduzimanja dragocjenosti i ličnih dokumenata,

ograničavanje kretanja, nezakonita zatvaranja, zabranu rada na njihovim radnim

mjestima, a potom i teška premlaćivanja, ubistva i druge oblike zlostavljanja.

182. Naime, na pretresu su saslušani svjedoci koji su u proljeće 1992. godine, bili

nastanjeni kako u gradu Mostaru, tako i njegovoj okolini, zatim svjedoci koji su u

kritično vrijeme živjeli u Čapljini i Stocu i svi oni svjedoče o napetosti koja se još u aprilu

počinje javljati među stanovništvom koje je do tada bilo jednako i jedinstveno, o

međunacionalnim tenzijama, a potom i različitim oblika zabrana i prijetnji kojima su bili

izloženi stanovnici srpske nacionalnosti.

192. Provođenje javne kampanje terora i straha, usmjerene isključivo protiv

nesrpskog civilnog stanovništva, samo dodatno ukazuje na postojanje višeg stepena

organiziranosti, odnosno sistematičnosti u realizaciji samog napada, čime se očigledno

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

58

nastojalo stvoriti neprijateljsko i nepodnošljivo okruženje, potpuno neuslovno za

ostanak srpskog stanovništva na tom prostoru.

193. Tako se iz svega naprijed opisanog jasno može zaključiti da je postupanje

jedinica HOS-a prema pripadnicima srpskog naroda sa područja Mostara, Stoca i

Čapljine slijedilo obrazac nezakonitog lišenja slobode, zatvaranja i držanja u

nehumanim uslovima, prvo u prostorijama vojne ambulante Mostar (za lica uhapšena u

Mostaru) a naknadno i u hangarima kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju, odakle su trebali

biti razmijenjeni i trajno uklonjeni sa teritorija Hercegovine, pa sve navedeno, po ocjeni

ovog Vijeća, upućuje da je napad, pored toga što je bio širok, podrazumjevao

organizovanu prirodu djela nasilja, vršenih po određenom obrascu, prema srpskom

stanovništvu Mostara, Čapljine i Stoca, te je stoga pored širokog imao karakter i

sistematičnog.

194. Ova karakteristika napada, osim iz naprijed navedenih okolnosti, proizilazi i iz

same činjenice brojnosti uhapšenih civila, čiji se broj prema provedenim dokazima

optužbe23, na području Hercegovine kretao i preko 681 (šest stotina osamdeset i jedna

osoba). Vijeće je ovaj podatak koristilo kao potkrepljujući gore navedenim zaključicima

do kojih je došlo na temelju provedenih dokaza, obzirom da je navedena činjenica

dokumentovana u aktima ovjerenim od strane MKSJ-a, ali bez oznake autora koji je

iste sačinjavao.

(v) Postojanje oružanog sukoba na prostoru Hercegovine u vrijeme

obuhvaćeno optužnicom

195. Obzirom da je odbrana tokom postupka zastupala tezu da je na navedenom

području postojao oružani sukob pripadnika Armije BiH, HOS-a i HVO-a sa jedne i

Vojske Republike Srpske sa druge strane, te da Vijeće navedenu činjenicu ne nalazi

spornom, to će u daljem dijelu izlaganja elaborirati zbog čega navedena okolnost ne

mijenja već izneseni zaključak Vijeća o postojanju širokog i sistematičnog napada.

196. Dakle, postojanje oružanog sukoba na teritoriji BiH u inkriminisano vrijeme nije

sporno. Navedeno proizilazi iz materijalnih dokaza optužbe i odbrane24, te brojnih iskaza

23 T–56– Spisak uhapšenih sa mjestom hapšenja i datumom te informacijom o mjestu i datumu rođenja za 681 lice. T–57– Spisak uhapšenih osoba i informacije o mjestu hapšenja, bez naznake mjesta i datuma. 24 T – 90 – Odluka o proglašenju ratnog stanja PR.broj 1201/92 od 20.06.1992.godine, Sarajevo.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

59

svjedoka. Tako svjedokinja“ „A u svom iskazu potvrđuje da je grad Čapljina u aprilu

1992.godine granatiran od strane Jugoslavenske narodne armije, pa je i tako i sama u

nekoliko navrata bježala u sklonište. Optuženi Srećko Herceg je upravo u Čapljini

ranjen uslijed eksplozije granate pred Zapovjedništvom stožera HVO-a, što se prema

materijalnim dokazima odbrane25 i kazivanju optuženog desilo 11.05.1992.godine.

197. Svjedok Tihomir Čvoro, koji je u aprilu 1992.godine bio angažovan u rezervnom

sastavu policije, potvrđuje da su oružana dejstva na području Mostara počela još

06.04.1992.godine, čemu je prethodilo zauzimanje jedne obale Neretve od strane JNA.

Svjedok Borivoje Petrović je pojasnio da je lijevu obalu Neretve kontrolisala vojska

JNA, dok su jedinice HOS-a bile stacionirane na desnoj strani. Granatiranje se

nastavilo i tokom jula 1992.godine, ali prema kazivanju svjedoka „B“ „granatiralo se sa

sve tri strane.“ Kao primjer granatiranih mjesta navodi selo Šehovina u kojem je zivjelo

oko 4.000 srba.

198. Svjedok Zoran Brvnik, koji je sa odsluženja vojnog roka iz Hrvatske krenuo kući

u Mostar, tvrdi da se nije mogao nesmetano kretati, jer je JNA granatirala Mostar.

Svjedok Ilija Rajić je ustvrdio da je morao napustiti porodičnu kuću u selu Rodoč

upravo zbog granatiranja od strane JNA, dok je svjedok MIlivoje Bokić ranjen u

Mostaru u razmjeni unakrsne vatre koju su razmijenjivali pripadnici JNA i naoružane

snage koje su bile u Mostaru u to vrijeme, koje on označava kao pripadnike Armije BiH.

Svjedok „G“ je također potvrdio da su se ispred njegovog ulaza nalazile vreće sa

pijeskom, jer su granate upućivane prema Veležu i Zijevnima, gdje su bili položaji JNA,

na što bi oni odgovarali također artiljerijom.

O4 –11- Odluka o proglašenju ratnog stanja PR broj 1201/92. O4–12- Uredba o ukidanju republičkog staba teritorijalne odbrane i obrazovanju štaba teritorijalne odbrane od 9.4.1992.godine. O4 - 13- Odluka o proglašenju neposredne ratne opasnosti od 9.4.1992.godine. 25 O2 – 14 – Potvrda o okolnostima stradavanja Bosna i Hercegovina – Hrvatska republika Herceg – Bosna broj 022/97-01 od 17.01.1991.godine. O2 – 15 – Potvrda o okolnostima stradavanja Bosna i Hercegovina – Hrvatska republika Herceg – Bosna broj 1710-01-97 od 29.01.1997.godine. O2 – 16 – Potvrda Federacije Bosne i Hercegovine – Federalno ministarstvo odbrane broj 29-26-4/41-1/30-50/03 od 30.01.2003.godine. O2 – 17 – Potvrda Federacije Bosne i Hercegovine – Federalno ministarstvo odbrane broj 29-26-4/41-1/12-298/04 od 09.02.2004.godine. O2 – 18 – Potvrda Doma zdravlja Ljubuški broj 132 2012 od 06.03.2012.godine sa izvodom iz Knjige protokola ratne bolnice Ljubuški broj 145 od 11.05.1992.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

60

199. Vijeće nalazi korisnim da navedena okolnost nije sporna i da u relevantno

vrijeme jeste postojao navedeni sukob, ali navedeno prema mišljenju Vijeća ne

isključuje istovremeno postojanje širokog i sistematičnog napada prema srpskom

civilnom dijelu stanovništva Mostara, Čapljine i Stoca, prema kojima je organizovano i

sistematski provođena politika lišenja slobode, nezakonitog zatvaranja i držanja u

nehumanim uslovima u zatvoru Vojne ambulante u Mostaru i vojarni „Bruno Bušić“ u

Dretelju, gdje su zatvorenici također podvrgavani različitim oblicima zlostavljanja.

200. Uporište za navedeni stav Vijeće nalazi u praksi MKSJ u kojoj se navodi da

„Napad može prethoditi oružanom sukobu, može trajati duže od tog sukoba ili se

nastavljati tokom sukoba, ali ne mora nužno biti njegov dio.“26

201. Drugi relevantan stav po ovom pitanju također se nalazi u praksi MKSJ i glasi:

„...prilikom utvrđivanja da li je došlo do napada na neko konkretno civilno

stanovništvo, irelevantno je da je druga strana također počinila zvjerstva protiv

civilnog stanovništva neprijatelja. To što je jedna strana izvršila napad na civilno

stanovništvo druge strane, ne opravdava napad te druge strane na civilno

stanovništvo one prve, a niti ne isključuje zaključak da su snage te druge strane

zapravo svoj napad usmjerile upravo na civilno stanovništvo kao takvo. Svaki

napad na civilno stanovništvo neprijatelja je protivpravan i zločini počinjeni u

okviru jednog takvog napada mogu se, ako su ispunjeni i svi drugi uslovi,

okvaliifikovati kao zločin protiv čovječnosti.“ 27

202. Kako je već rečeno, sam napad „nije ograničen na upotrebu oružane sile, nego

obuhvata i svako zlostavljanje civilnog stanovništva“28 dok se koncept ''sistematskog''

može definisati kao temeljno organizovan i redovan obrazac zasnovan na zajedničkoj

politici sa znatnim javnim ili privatnim sredstvima.29

203. Širok odnosno rasprostranjen napad se definiše u smislu da zločin može biti

rasprostranjen ili počinjen u širokim razmjerima „zbog kumulativnog efekta niza

nečovječnih djela ili zbog jedinstvenog efekta jednog jedinog djela izuzetno velikih

26

Kunarac,Predmet IT-96-23-A, Presuda žalbenog vijeća, 12.06.2002.godine, para.86. 27

Kunarac, Kovač i Vuković, Žalbeno vijeće, presuda od 12. juna.2002. godine, para. 87-88. 28

Vasiljević, Pretresno vijeće, presuda od 29.novembra 2002. godine paragraf 29-30. 29

MKTJ, presuda Pretresnog vijeća, Akajesuu, para. 580

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

61

razmjera.”30 Sistematičan napad se definiše u smislu da se radi o „obrascu zločina,

odnosno njihovom redovnom ponavljanju koje nije slučajno sličnog kriminalnog

ponašanja.”31

204. Dakle, Vijeće je imajući u vidu navedene stavove iz sudske prakse na temelju

provedenih dokaza nesumnjivo utvrdilo da je napad koji se odvijao na prostoru

Mostara, Čapljine i Stoca ima karakteristike i širokog i sistematičnog, čime je ispunjen

prvi opšti uslov koji zahtijeva inkriminacija krivičnog djela Zločina protiv čovječnosti.

205. Drugi opšti element ovog djela podrazumijeva da je napad bio usmjeren protiv

civilnog stanovništva, pa će Vijeće u daljem dijelu teksta iznijeti svoje zaključke o

ispunjenosti i ovog elementa djela.

(b) Napad je bio usmjeren protiv civilnog stanovništva

206. Sva lica prema kojima je napad bio usmjeren bila su civili. Naime, kako proizilazi

iz iskaza saslušanih svjedoka, niko od njih u trenutku lišenja slobode nije bio

uniformisan ili naoružan niti je bio uključen aktivno u bilo kakav vid oružanog sukoba.

Odvedeni građani su uglavnom izvedeni iz svojih kuća, u civilnoj odjeći, koji nisu pri tom

pružali bilo kakav vid otpora.

207. Činjenica da su pojedinci posjedovali oružje, odnosno da je prilikom pretresa

pojedinih stanova nađeno oružje sa dozvolom, ne dovodi u pitanje civilni status

stanovništva koje je bilo primarna meta napada, iz razloga što isti, nisu bili uključeni u

bilo kakve vojne aktivnosti niti su bili organizovani u vojne ili borbene formacije. Dakle,

primarni cilj napada bilo je civilno, srpsko stanovništvo opština Mostar, Čapljina i

Stolac.

30

Tužilac protiv Kordića i Čerkeza, br. IT-95-14/2-T, presuda od 26.2.2001. godine, („Prvostepena presuda u predmetu Kordić i Čerkez“) paragraf 179. 31

Tužilac protiv Kunarca i dr.,,br. IT-96-23/1-A, Presuda od 12.6.2002. godine, paragraf („Presuda žalbenog vijeća u predmetu Kunarac i dr.“) 94.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

62

208. U prilog navedenom ide i činjenica da su neki od saslušanih svjedoka, kako je to

prethodno opisano, po dovođenju u prostorije vojne ambulante i logora Dretelj oblačeni

u vojne uniforme JNA, upravo da bi se lažno predstavili kao lica zarobljena u borbi.

209. Vijeće i u tom pravcu napominje da čak i činjenica da je neko lice bilo pripadnik

neke od oružanih jedinica formiranih u početno vrijeme oružanog sukoba (kao što je

slučaj sa svjedokom Draganom Rudanom) koji je dužio uniformu i naoružanje, ne

lišava po automatizmu takvu osobu prava na zaštitu koju uživa u skladu sa zajedničkim

članom 3. Ženevskih konvencija.

210. Drugim riječima, formalna pripadnost jedne osobe nekoj od oružanih formacija,

neće automatski isključiti pravo na zaštitu koje ta osoba uživa, za vrijeme dok ne

poduzima aktivno učešće u neprijateljstvima.

211. Dakle, Vijeće je u konkretnom slučaju cijenilo civilni status žrtava u vrijeme

izvršenja krivičnog djela, odnosno u vrijeme lišenja slobode istih, njihovog odvođenja i

zatvaranja u zatočeničkim objektima, te u odnosu na mjesto i vrijeme kada su bili

podvrgnuti nehumanom postupanju od strane optuženih i drugih pripadnika udruženog

zločinačkog poduhvata, koji su u to vrijeme pripadali oružanim strukturama HOS-a.

212. Navedeni zaključak je opravdan i sa stanovišta sudske prakse MKSJ, gdje se

smatra da “za utvrđivanje položaja žrtve kao civila, valja uzeti u obzir prije njenu

konkretnu situaciju u trenutku počinjenja zločina, nego njen status” 32 što je i cijenjeno u

konkretnom slučaju, pa je tako nesporno utvrđeno da u vrijeme počinjenja zločina niti

jedna oštećena osoba nije bila uniformisana, naoružana, niti je na bilo koji način

poduzela aktivno učešće u borbi.

213. Vijeće u konačnici nalazi korisnim naglasiti da tokom predmetnog postupka

odbrana nije ni osporavala navedeni status, odnosno nije izvodila bilo kakve dokaze u

tom pravcu, pa je Vijeće kod utvrđivanja statusa žrtava, pošlo od odredbe zajedničkog

člana 3. Ženevskih konvencija, koji je na osnovu aneksa 6. Dejtonskog mirovnog

sporazuma primjenljiv u domaćem zakonodavstvu, a koji se prema praksi MKSJ smatra

i dijelom običajnog prava.

32

MKSJ, predmet Blaškić, presuda pretresnog vijeća od 03.03.2000. godine, para. 214.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

63

214. Naime, navedeni član definira uslove pod kojima lica uživaju zaštitu Konvencija,

precizirajući da se civilima imaju smatrati:

“osobe koje ne uzimaju učešća u neprijateljstvima, uključujući pripadnike

oružanih snaga koji su položili oružje, ili su onesposobljeni za borbu” Ovim

članom je propisano da će se prema ovoj kategoriji stanovništva postupati, u

svakoj prilici, čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi,

boji kože, vjeri ili ubjeđenju, polu, rođenju ili imovnom stanju ili kojem drugom

sličnom mjerilu.”

215. Naime, svi svjedoci optužbe su naveli da su oni i drugi oštećeni, lišeni slobode u

civilu na način da su izvedeni iz svojih domova, ili drugih lokacija na kojima su zatečeni,

poput ugostiteljskih objekata, odnosno evidentno je da oštećeni u tom trenutku nisu na

bilo koji način učestovali u borbama, neprijateljstvima, bili naoružani ili djelovali u okviru

borbenog konteksta.

216. Dakle, na temelju izvedenih dokaza, Vijeće je na nesumnjiv način utvrdilo da su

sva lica, u momentu hapšenja i pritvaranja, uživala zaštitu u skladu sa odredbama

zajedničkog člana 3. Konvencija.

217. Kod donošenja ovakvog zaključka, Vijeće je imalo u vidu da su ova lica lišena

slobode i bez davanja razloga prisilno odvođeni sa svojih radnih mjesta ili domova,

često pod izgovorom odlaska na „informativni razgovor“, da bi u konačnici bili odvedeni

i zatvoreni u prostorijama vojne ambulante Mostar i hangarima kasarne „Bruno Bušić“ u

Dretelju.

218. Kako zajednički član 3. Konvencija daje apsolutnu zaštitu civilima, koji ni pod

kojim uslovima ne mogu biti meta napada, to je nesumnjivo da sve radnje usmjerene

na njihovo nezakonito lišenje slobode i zatvaranje, premlaćivanje, ubistva i druga

nečovječna postupanja kojima su bili podvrgnuti za vrijeme zatočenja, odnosno sve

radnje preduzete u okviru napada na stanovništvo, nisu imale karakter legitimnog

vojnog cilja.

219. Shodno svemu naprijed iznesenom, Vijeće je došlo do nespornog zakjlučka da su

sve žrtve zločina opisanih u izreci presude u vrijeme počinjenja djela imale status civila,

te su u skladu sa odredbom zajedničkog člana 3. Konvencija uživale pravo na zaštitu

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

64

života i tjelesnog integriteta.

220. U dijelu presude u kojem će biti obrazložena krivica optuženih, posmatrana u

kontekstu svih dešavanja na lokalitetu na kojem su počinjeni zločini, kao i svih ostalih

okolnosti, dodatno će biti potkrepljen zaključak Suda o civilnom statusu žrtava, čime je

ispunjen i drugi opšti element krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. KZ

BiH.

221. Slijedeći opšti element ovog krivičnog djela podrazumijeva postojanje veze

(nexus) između radnji optuženih i širokog i sistematičnog napada.

(c) Optuženi su znali za napad i njihove radnje su bile dijelom tog napada

222. Vijeće je na temelju provedenih dokaza nesumnjivo zaključilo da su optuženi, kao

pripadnici vojnih struktura Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), u vrijeme obuhvaćeno

optužnicom bili u potpunosti svjesni širokog i sistematičnog napada koji se odvijao na

području Mostara, Čapljine, Stoca i okoline Dubrava, te su postupajući u navedenom

svojstvu znali da su njihove radnje dio tog napada.

223. U analizi psihičkog odnosa (mens rea) optuženih prema učinjenom djelu, u

vrijeme počinjenja predmetnih krivičnih djela, kako je to utvrđeno u predmetu MKSJ

Kupreškić i dr.33, potrebno je ograničiti se na utvrđivanje (1) namjere da se izvrši dato

krivično djelo, u kombinaciji sa (2) svijesti o širem kontekstu unutar kojeg se krivično

djelo događa.

224. Dakle, da bi ovaj bitan element krivičnog djela zločini protiv čovječnosti bio

ispunjen, potrebno je dokazati da je počinilac, ne samo imao namjeru da počini krivično

djelo ili djela u osnovi zločina, nego mora i znati da njegova djela ulaze u okvir niza

rasprostranjenih ili sistematskih zločina usmjerenih protiv civilnog stanovništva, te da

se njegova djela uklapaju u taj obrazac34. Počinilac ne mora biti upoznat sa

pojedinostima napada, niti mora odobravati kontest u kojem se čine njegova djela35.

Dovoljno je da optuženi razumiju opšti kontekst u kome su djelovali36.

33

Vidjeti odluku pretresnog vijeća u predmetu Kupreškić i dr., 14. januar 2000. goidne, paragraf 556 34

Drugostepena presuda u predmetu Tadić, par. 248 35

Prvostepena presuda u predmetu Limaj, par.190 36

Ibid.pozivanje na presudu pret.vijeća u predmetu Kordić,par.185

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

65

225. Da su optuženi znali za napad, kao i da njihove radnje predstavljaju dio napada,

Vijeće je zaključilo posmatrajući taj aspekt svijesti, kako sa stajališta pozicija koje su u

inkriminisanom periodu optuženi obavljali, tako i sa stajališta njihovih radnji,

neposredno preduzimanih na terenu.

226. Tako tokom postupka nije bilo sporno da su svi optuženi obnašali određene

funkcije u okviru vojnih struktura HOS-a, dakle, vojnih struktura koje su vršile širok i

sistematičan napad, pa su u tom svojstvu i počinili predmetne inkriminacije za koje su

oglašeni krivim.

227. Prema provedenim dokazima i vlastitom kazivanju optuženi Ivan Zelenika se

dobrovoljno prijavio u redove HOS-a, nakon što je putem radia Mostar upućen poziv da

se svi vojno sposobni muškarci mobliliziraju. Izjavio je da je postrojba HOS-a tada bila

najbliža stanu u kojem je živio pa je otišao do vojne ambulante gdje je zatekao Vinka

Martinovića „Štelu“, koji je bio zapovjednik HOS-a za Mostar i Seada Kapetanovića zv.

„Kapu“.

228. Pripadnost optuženog HOS-u nije bila sporna tokom postupka, a ista je osim

svjedočenjem optuženog potkrepljena iskazima drugih svjedoka i materijalnim

dokazima37. Dakle, tokom postupka je nesporno utvrđeno da je optuženi Ivan Zelenika

u inkriminisanom periodu bio pripadnik HOS-a, te da je bio stacioniran u prostorijama

vojne ambulante u Mostaru, gdje je prema izvedenim dokazima, ovlašten od strane

Vinka Martinovića da se stara o uslovima u kojima su držani zatvoreni civili, odnosno

da koordinira aktivnostima vezano zatvorene civile srpske nacionalnosti koji su izvođeni

na ispitivanje i zadržavani jedno vrijeme u prostorijama vojne ambulante.

229. Optuženi Zelenika, umanjujući značaj svoj boravka u vojnoj ambulanti u svom

iskazu u svojstvu svjedoka pojašnjava kako je zbog udesa „pošteđen“ odlaska na

37 T–176– Matični karton na ime Zelenika Ivan T–177– Jedinični karton na ime Zelenika Ivan T–178– Uvjerenje Federalnog Ministarstva odbrane broj 22-01-41-I-159505-01 od 27.09.2005.godine T–179– Registra matičnih kartona Mostar za Zelenika Ivana

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

66

borbenu liniju, pa je određen da ostane u vojnoj ambulanti da se stara o popravkama

vozila, nabavci hrane i drugim poslovima administrativne i tehničke prirode.

230. Međutim, razloge na kojima je Vijeće zasnovalo svoje uvjerenje o većim

ovlastima optuženog Ivana Zelenike u odnosu na ulogu kakvom je on nastoji

prezentirati u svom svjedočenju, Vijeće će iznijeti u dijelu u kojem se bude obrazlagala

krivica optuženog za radnje za koje je oglašen krivim izrekom ove presude, dok je u

kontekstu ovog opšteg elementa krivičnog djela, za Vijeće dovoljno da je optuženi u

inkriminisanom periodu bio sastavni dio struktura koje su vršile napad, odnosno da je

bio upućen u sve okolnosti pod kojima se isti odvijao kako na području grada Mostara

tako i šire.

231. Pripadnost jedinicama HOS-a u vrijeme obuvaćeno optužnicom nisu sporile ni

odbrane ostalih optuženih.

232. Tako je optuženi Edib Buljubašić prilikom saslušanja u svojstvu svjedoka

pojasnio da u redove HOS-a dolazi iz stožera HOS-a u Zagrebu, jer je u vrijeme

izbijanja sukoba bio regrutovan u Hrvatsku vojsku. U HOS BiH dolazi sredinom Jula

1992.godine, a 02.08.1992.godine u Dretelj na poziciju zamjenika zapovjednika

kasarne „Bruno Bušić“. Iz dokumenata koje je ovaj optuženi uložio u dokaze proizilazi

da je na navedenu poziciju zvanično imenovan38 od strane zapovjednika Ratnog

stožera HOS-a za Hercegovinu, generala Blaža Kraljevića, a da je pri tom ostao u

okviru vojne policije, gdje mu je neposredno nadređeni bio zapovjednik vojne policije

HOS-a za Hercegovinu kapetan Ivan Petrušić39.

233. Optuženi Edib Buljubašić tokom postupka nije sporio svoj status niti ulogu koju

je imao u okviru kasarne u Dretelju, te tvrdi da je iz Hrvatske vojske došao sa činom

poručnika40, da bi veoma brzo bio raspoređen na poziciju zamjenika zapovjednika

38

T-42 i O3–17 Imenovanje Zapovjedništva Ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu, Mostar od 02.08.1992. godine. 39

03–15 Putni nalog Zapovjedništva ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu, Ljubuški broj: 123/92 od 16.08.1992. godine. O3–16 Zapovijest Vojne policije HOS-a od 09.08.1992.godine. 40 T–73– Uvjerenje Federalnog ministarstva odbrane, Uprava za odbranu Zenica broj 19-08-02-03-24-1-463/2004 od 25.02.2004.godine. Optuženi Buljubašić je u svjedočenju pojasnio da je u momentu dolaska u

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

67

kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju, gdje ostaje do premještaja na mjesto zapovjednika

vojne policije HOS-a Stolac41 12.08.1992.godine, koju tvrdnju Vijeće nalazi

potkrepljenom iskazima svjedoka i uvrštenim materijalnim dokazima42.

234. Optuženi Ivan Medić također nije sporio svoju pripadnost HOS-u tokom

inikriminisanog perioda, što proizilazi iz materijalnog dokaza odbrane, odnosno Potvrde

Zapovjedništva ratnog stožera Ljubuški43 od 08.10.1992.godine, kojom se potvrđuje da

je optuženi Ivan Medić bio pripadnik postrojbi HOS-a Ljubuški od 15.03.1992.godine od

20.08.1992.godine. Prema dokazu odbrane44 optuženi je pripadao vojnoj policiji HOS-a

1710 dp. Ljubuški od 03.04.1992.godine.

235. Odbrana tokom postupka nije sporila da je optuženi povremeno boravio u

kasarni „Bruno Bušić“ u Dretelju, gdje je kao i ostali vojnici HOS-a imao nesmetan

pristup zarobljenim civilima srpske nacionalnosti, s tim da je odbrana ovog optuženog

naglašavala da je u počinjenju inkriminacija koje su se stavljale na teret ovom

optuženom došlo do greške u identifikaciji počinioca od strane oštećenih. U prilog

navedenim tvrdnjama, odbrana je isticala činjenicu da je prema materijalnim dokazima

uloženim u spis45, optuženi bio nesposoban za služenje vojnog roka, te prema iskazima

svjedoka odbrane nije imao položen ni vozački ispit, što po njihovom mišljenju

predstavlja relevantne okolnosti u ispitivanju eventualne rukovodne uloge optuženog i

uopšte u procjeni ličnosti koju svjedoci označavaju nadimkom „Poskok“.

Hrvatsku vojsku imao čin potporučnika, koji je dobio u JNA, da bi kasnije u Hrvatskoj vojsci bio promovisan u poručnika. 41 T – 170 – Putni nalog za Buljubašić Ediba izdat od strane Zapovjedništva ratnog stožera HOS-a broj 123/92, 16.09.1992.godine u kojem se navodi njegovo svojstvo zapovjednika vojne policije Stolac. 42T–74– Potvrda uprave za odbranu Zagreb broj 512M2-62-06-146 od 09.02.2006.godine. T–75– Dozvola na uvid u stanje u postrojbama HOS-a u Stocu za poručnika Buljubašić Ediba od 13.08.1992.godine. T – 76 – Dozvola za nošenje osobnog naoružanja ozapovjedniku Vojne policije poručniku Buljubašić Edibu. T – 77 – Uvjerenje Federalnog ministarstva odbrane broj 19-08-02-03-24-2-464/2004 od 25.02.2004.godine, Zenica. T–168– Potvrda Uprave za odbranu Zagreb, Ured za odbranu centar-Medveščak-Tnje broj 512M2-62-06-146 od 09.02.2006.godine. 43

O4 –4- Potvrda Zapovjedništva ratnog stožera HOS-a od 8.10.1992.potpisana od strane lica Mire Hrstića. 44

O4 –2 Uvjerenje Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida domovinskog rata od 27.2.2012.godine, broj 07/44-03-14/12. 45 T–175– VOB za Medić Ivana. O4–1- Uvjerenje Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida domovinskog rata od 27.2.2012.godine, broj 07/44-03-03/12. O4–3 - Obrazac o podacima o služenju vojnog roka.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

68

236. Nasuprot ovim navodima odbrane. Vijeće se temeljnom ocjenom dokaza ipak

van svake razumne sumnje uvjerilo da je upravo optuženi Ivan Medić u inkriminisano

vrijeme pripadao vojnoj policiji HOS-a i da je koristio nadimak „Poskok“, te da je u

navedenom svojstvu počinio sve radnje za koje je oglašen krivim ovom presudom, što

će biti detaljnije obrazloženo u dijelu presude, koji se bude ticao odluke o krivnji

optuženih.

237. Optužena Marina Grubišić- Fejzić tokom postupka također nije sporila pripadnost

jedinicama HOS-a, s tim da je odbrana ove optužene isticala da optužena u svojstvu

vojnika HOS-a nije imala bilo kakve rukovodne nadležnosti, odnosno nije mogla

odlučivati o hapšenju i zatvaranju civila niti o uslovima u kojima su isti držani.

238. Odbrana je čak sporila da optužena u vrijeme boravka u kasarni u Dretelju nije

imala pristup zatvorenim civilima srpske nacionalnosti, dok je određeni vremenski

period provela na borbenim položajima.

239. Pripadnost optužene HOS-u i to bojni HOS-a „Krešmir Pavičić- Pavo“ tokom

mjeseca avgusta 1992.godine proizilazi iz materijalnog dokaza odbrane46, dok u

odnosu na prethodne mjesece iste godine, sama optužena u svom svjedočenju ističe

da je u redove HOS-a došla doborovoljno i to već oko 01.07.1992.godine, kada dolazi u

kasarnu/vojarnu Dretelj i javlja se poručniku Dervišu Kurtiću47, koji je prema njenom

stanovištu bio zapovjednik kasarne, koja je korištena kao obučni centar za mlade

regrute i odakle su jedinice odlazile na borbene položaje. Optužena je tvrdila da za

vrijeme boravka u kasarni nije imala doticaja sa zatvorenim civilma srpske

nacionalnosti, u kojem dijelu joj Vijeće nije poklonilo vjeru, a iz razloga koje će detaljnije

iznijeti u dijelu presude u kojem se obrazlaže zaključak o krivici optužene. Prema

vlastitim tvrdnjama, za koje Vijeće nalazi uporište i u provedenim dokazima, optužena

Marina Grubišić- Fejzić iz kasarne odlazi tek nekada 16.ili 17.08.1992.godine sa

dijelom vojske koja biva angažovana na ratištu u Posavini.

46 O5 -6- Odgovor ministarstva odbrane BiH broj: 10-50-101-531/12 od 25.06.2012.godine. 47 Svjedok Kurtić Derviš je svjedočio na glavnom pretresu održanom 05.02.2013.godine a u dokaze je pod oznakom T–19 uvršten Zapisnik o saslušanju svjedoka Kurtić Derviša broj KT-RZ-26/06 od 14.04.2010.godine, zajedno sa Aneksom I od 27 fotografija.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

69

240. U ovom dijelu, Vijeće je samo trebalo utvrditi da su optuženi u inkriminisanom

periodu, odnosno u vrijeme počinjenja inkriminacija za koje su oglašeni krvima,

pripadali jednoj od strana u sukobu, odnosno da su kao pripadnici jedne vojne

formacije bili svjesni širine i sistematičnosti napada koji se odvijao u to vrijeme, a koji je

bio usmjeren isključivo protiv civilnog stanovništva.

241. Svjedok Henrik Hovland, holandski novinar koji je u inkriminisanom periodu

boravio na prostoru obuhvaćenom širokim i sistematičnim napadom situaciju opisuje

riječima „Činilo se iz onoga što sam imao priliku vidjeti na mjestima koja sam ja posjetio

da je HOS imao kontrolu nad tim područjem. Blaž Kraljević je bio njihov zapovjednik,

on je imao potpunu kontrolu na tom području.“

242. Kako tokom postupka optuženi nisu ni sporili pripadnost vojnim strukturama HOS-

a, te se navedena činjenica ima sagledavati u konktekstu masovnosti samog napada,

te sveobuhvatnosti djelovanja jedinica HOS-a na teritoriji pod njihovom kontrolom, iz

čega proizilazi nesporan zaključak da su optuženi, kao sastavni dio formacija koje su

vršile napad, u potpunosti bili upućeni u svakodnevna dešavanja.

243. Prema stavu iznesenom u predmetu MKSJ-a Kordić i Čerkez, Pretresno vijeće je

našlo da ono što pretvara djelo pojedinca u Zločin protiv čovječnosti jeste uključenje

tog djela u višu dimenziju kriminalnog ponašanja, pa stoga, da bi optuženi mogao

snositi krivicu za isto, on mora biti svjestan te više dimenzije bilo da ima stvarno ili

izvedeno znanje o širem kontekstu napada48. Alternatvino, počinilac mora biti svjestan

napada i prihvatanja rizika da njegovo djelo postane dio takvog napada49, s tim da se

ne zahtijeva upoznatost sa pojedinostima napada50. Također, nije neophodno da se

počinilac slaže sa kontekstom djela51.

244. Dakle, sve navedeno, po ocjeni ovog Vijeća, ne ostavlja ni najmanji stepen

sumnje da je ispunjen i treći bitan element za postojanje krivičnog djela zločini protiv

48

Vidi: Kodrić i Čerkez, (pretresno vijeće), 26.02.2001.godine, para.410. 49

Vasiljević, (pretresno vijeće), 29.11.2002.godine, para.37. 50

Kunarac, Kovač i Vuković, (žalbeno vijeće), 12.06.2002.godine, para.59. 51

Kordić i Čerkez, (pretresno vijeće),26.02.2001.godine, para.185.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

70

čovječnosti, jer su optuženi znali za napad i njihove radnje su bile dijelom napada,

tačnije postojao je nexus između njihovih radnji i napada.

245. Kako bi se bolje shvatio položaj i uloga optuženih u ovim oružanim strukturama,

Vijeće će u daljem dijelu teksta iznijeti kratak istorijat formiranja oružanih jedinica HOS-

a na području koje je bilo obuhvaćeno širokim i sistematičnim napadom.

(i) Formiranje, struktura i organizacija HOS-a na području Hercegovine

246. Prema provedenim dokazima u ovom postupku, Hrvatske obrambene snage

formirane su još u R Hrvatskoj u periodu 1991.godine, a njihov ogranak je formiran na

prostoru Hercegovine, gdje je komandnu ulogu dobio Blaž Kraljević.

247. Vijeće je imalo u vidu da je na ovu okolnost Tužilaštvo uvelo dokaz pod

naslovom „Organizacija HOS-a u BiH“ međutim, kako navedeni dokument sadrži samo

ovjeru Tribunala u Hagu, bez autorizacije od strane osobe koja je isti sačinjavala, to je

Vijeće isti cijenilo relevantnim samo u dijelu u kojem je saglasan sa ostalim provedenim

dokazima.

248. Prema kazivanju svjedoka Petra Majića, ratni stožer HOS-a za Hercegovinu se

osniva 18.12.1991.godine u Ljubuškom i za zapovjednika HOS-a za Hercegovinu se

imenuje Blaž Kraljević. Prema daljem kazivanju ovog svjedoka, ustrojstvo HOS-a

obuhvatalo je četiri bojne i to (1) prva bojna u Ljubuškom, (2) druga bojna u Mostaru na

čelu sa Vinkom Martinovićem zv. „Štela“, (3) treća bojna Tomislavgrad, Livno za koje

su bili zaduženi Ivan Marić i Mate Šukan, (4) bojna je bila u Čapljini, tu se sjeća Nikole

Jurkovića i Samira Horozovića, koji je na spisku52 pripadnika HOS-a označen kao

zapovjednik satnije.

249. Tako je svjedok Stanko Primorac izjavio da je i sam došao u redove HOS-a iz

Hrvatske vojske, zajedno sa dvadesetak kolega koji su u to vrijeme bili u redovima te

vojske, ali su inače porijeklom iz BiH. U vrijeme dolaska svjedoka u redove HOS-a

glavni zapovjednik je već bio Blaž Kraljević. Koliko se sjeća, broj pripadnika HOS-a se

povećavao kako se „zahuktavao“ sukob na prostoru Čapljine i Stoca, tako da je već u

šestom mjesecu on postao zapovovjednikom Prve bojne HOS-a Ljubuški koja je

brojala oko 200 (dvije stotine) vojnika.

52 T–167– Mjsečni stav bojna HOS-a „Krešimir Pavčić – Pavo“ za 10 mjesec 1992.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

71

250. Prema kazivanju svjedoka Stanka Primorca, koji je bio na čelu Prve bojne u

Ljubuškom, radilo se o vojnicima koji su kako on tvrdi „izvršavali zapovijedi urednije,

moralnije i bolje vojnički nego ijedna postrojba u ratnoj zoni u Hercegovini. Za svoje

vojnike dalje tvrdi da su to bili „izuzetno hrabri, visokomoralni momci, koji su provodili i

do 30 sati u neposrednoj ratnoj zoni, gdje su svakodnevno ginuli ljudi.“

251. Iako je odbrana optuženog Ivana Zelenike, kao i brojni svjedoci odbrane,

nastojali ustvrditi da je HOS bio vojska, koja se samoorganizovala i djelovala stihijski,

obzirom da su njihovu strukturu u početku uglavnom činili dobrovoljci bez prethodnog

vojnog staža, te čak i određeni broj osoba koje su bile nepodobne za služenje vojnog

roka još u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, provedeni dokazi ukazuju na bitno drugačije

stanje.

252. Odbrana optuženog Zelenike je u tu svrhu nastojala od svjedoka odbrane dobiti

potvrdu da je u inkriminisanom periodu čak postojao određeni broj lica koja su se

oblačila u uniforme HOS-a i uznemiravali građane, a da istovremeno nisu zvanično

pripadali redovima HOS-a, međutim, osim pojedinačnih izjava svjedoka odbrane u tom

pravcu, datih poprilićno neodređeno i uopšteno, Vijeće za ove navode odbrane nije

našlo konkretnije uporište u provedenim dokazima.

253. Dakle, Vijeće se na temelju provedenih dokaza uvjerilo da se ipak radilo o

dobro organiziranoj i hijerarhijski uređenoj vojnoj strukturi, o čemu svjedoče brojni

provedeni dokazi.

254. Prema daljem svjedočenju svjedoka Primorca, Odjel vojne policije je vodio Miro

Hrstić, Ivan Petrušić i njegov zamjenik Ivica Primorac, pomoćnik za logistiku je bio

svjedok Marinko Spajić, pomoćnik za operativne poslove Niko Dragičević, zapovjednik

oklopne bojne Dušan Kozina, zapovjednik injžinjerijske bojne Ivica Primorac. U stožeru

Ljubuški se sjeća da su bili stacionirani pomoćnik promidžbe Mladen Bošnjak i Zdravko

Kordić, načelnik odjela veze Ivan Jurić, načelnik prometnog odjela Čuljak, načelnik

saniteta u Dretelju dr.Zoran Hranilović.

255. Optuženi Edib Buljubašić je u svom iskazu detaljno opisao dolazak u formirane

strukture HOS-a sredinom mjeseca jula 1992.godine. On je pojasnio da je glavni

zapovjednik HOS-a za Hercegovinu, čiji stožer je bio u Ljubuškom, bio Blaž

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

72

Kraljević, a njegov zamjenik je bio Ivica Primorac, dok je glavnom komandom HOS-a u

Zenici komandovao brigadir Mladen Holman, čiji zamjenik je bio Jordan Ostojić. Jedan

dio HOS-a bio je oformljen na području Jajca pod kontrolom Enesa Peštovića, ali oni

nisu djelovali po nalozima Blaža Kraljevića već po instrukcijama HVO-a, pod čijom

ingerencijom su bili u to vrijeme. Jedinice HOS-a u Tuzli predvodio je Josip Biloš a

jedinice u Busovači i Vitezu, Darko Kraljević. Optuženi je pojasnio da u to vrijeme nisu

svi segmenti HOS.a bili pod komandom Armije BiH ili HVO-a, već se njihovo djelovanje

razlikovalo ovisno o mjestu gdje su oformljeni.

256. Odbrana je tokom postupka tvrdila da je vojska HOS-a bila legitimna

komponenta Armije BiH, odnosno oružanih snaga R BiH u inkriminisanom periodu.

Međutim, u Zapisnicima sa sjednice Predsjedništva R BiH53 od 04.07.1992.godine koje

je uložila odbrana optuženog Ediba Buljubašića, nema spomena jedinica HOS-a u

kontesktu formiranja oružanih snaga BiH. Prvi trag zajedničkog djelovanja Armije BiH i

jedinica HOS-a na terenu Hercegovine dešava se tek u julu 1992.godine.

257. Prema izvedenim dokazima, prvi dokument takve prirode jeste Naredba54

načelnika štaba Vrhovne komande oružanih snaga R BiH, Sefera Halilovića, kojom se

naređuje formiranje „Prve mostarske brigade“, čije sjedište će biti u Mostaru. Istom

naredbom upućuje se na nastojanja smirivanja tenzija sa HVO-om na tom prostoru.

Konkretizacija i dalja razrada načina formiranja ove brigade navedena je u naredbi55 od

07.08.1992.godine, koja je upućena Regionalnom štabu odbrane Mostar i Komandi I

Mostarske brigade.

258. Termin „prihvatno nastavni centar“ u kontekstu kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju,

korišten je u dokumentima56 koje je izdavao pukovnik Salko Dedić, koji je prema

iskazima svjedoka jedno vrijeme bio stacioniran u Dretelju, ali prema provedenim

dokazima očigledno je to bio slučaj tek od početka avgusta, dok je do tog perioda

kasarnu isključivo koristio HOS. Prema izvedenim dokazima, Armija BiH se zadržala u

53

O3–5 Zapisnik sa 137. sjednice Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine od 04.07.1992.godine. 54

O3–6 Naredba Štaba Vrhove komande Oružanih snaga Sarajevo broj: 02/768-1 od 30.07.1992.godine. 55

O3 – 8 Naredba Štaba Vrhovne komande oružanih snaga broj: 02/905-1 od 07.08.1992. godine. 56

O3–9 Zamolba za uvođenje telefona Ratnog nastavnog centra Dretelj broj: 20/92-1 od 10.08.1992.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

73

kasarni i nakon razmjene zatvorenika 18.08.1992.godine, što proizilazi iz dokumenta57

koji je izdao Štab vrhovne komande oružanih snaga Sarajevo, i to načelnik štaba

vrhovne komande Sefer Halilović, kojim obaviještava komandu Mostarske brigade da

su u toku pregovori sa HVO-om u pogledu osiguravanja nesmetanih uslova nastavnog

centra u kasarni u Dretelju.

259. Preuzimanje kasarne od strane HVO-a proizilazi iz Izvanrednog izvješća Vojne

policije Čapljina od 22.08.1992.godine, koji je u dokaze uložila odbrana

drugooptuženog58, a iz kojeg je vidljivo da je u vojarni Dretelj nakon odlaska

zatvorenika ostalo oko 22 pripadnika Armije BiH, koji su do tada bili pod komandom

pukovnika Salke Dedića.

260. Da pripadnici HOS-a nisu formalno pravno bili inkorporirani u sastav Armije BiH

u inkriminisanom periodu, proizilazi prije svega iz dokaza optužbe koji govori o

organizaciij HOS-a u BiH, u kojem se među zaključcima navodi da „HOS nikada nije

prešao pod jedinstven zapovjedni lanac Armije BiH, iako je to zvaničnim odlukama bilo

definisano“. Iz provedenih dokaza odbrane trećeoptuženog59 proizilazi da takvo stanje

traje sve do sredine avgusta 1992.godine, gdje je jasno vidljivo da se vođstvo HOS-a

nakon pogibije Blaža Kraljevića 09.08.1992.godine60 obraća Vrhovnoj komandi

oružanih snaga BiH, kako bi se riješio njihov status. U odgovoru od 04.09.1992.godine

se HOS obaviještava da se svi oružani sastavi koji priznaju Predsjedništvo R BiH,

imaju smatrati dijelom oružanih snaga R BiH. Dokaze na ovu okolnost uvrstila je i

odbrana drugooptuženog61, ali isti također datiraju iz perioda septembar 1992.godine,

dakle nakon perioda u kojem su djelovali optuženi.

57

O3–10 Akt Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine broj: 02/340-907 od 22.08.1992. godine. 58 O2 – 5 – Izvanredno izvjesce Vojne policije Čapljina od 22.08.1992.godine. 59

O3–11 Akt Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine broj. 02/340- 1272 od 04.09.1992.godine. O3–12 Akt Štaba odbrane Okruga Zenica broj: 05/958-3 od 05.09.1992. godine. 60 T - 68 – Izvod iz matične knjige umrlih za lice Blaž Kraljević broj 200-9/2005 od 12.12.2005.godine.

61 O2–6– Dopsi štaba Vrhovne komande oružanih snaga Rebublike BiH broj 02/340-1272 od 04.09.1992.godine. O2 –7– Dopis Štaba odbrane Okruga Zenica broj 05/958-3 od 05.09.1992.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

74

261. Jedan od dokumenata koji pokazuje vezu HOS-a sa Armijom BiH jeste i Dopis

koji je komandant štaba teritorijalne odbrane opštine Hadžići, Mirsad Ćatić, uputio

generalu Blažu Kraljeviću, kako bi izrazio zahvalnost za učešće jedinica HOS-a

odnosno za pružanje ispomoći jedinicama Armije BiH, na području opština Ilidža,

Hrasnica i Hadžići. Obzirom da dokument nije datiran, Vijeće iz navedenog samo može

zaključiti da se radi o periodu prije pogibije Blaža Kraljevića, dakle prije

09.08.1992.godine, ali istovremeno ne nalazi da navedeni dokument na odlučujući

način mijenja ranije izneseni zaključak Vijeća po ovom pitanju, odnosno ne nalazi da

ovaj dokument ima dokaznu snagu koju potencira odbrana.

262. Sam optuženi Edib Buljubašić je u pojašnjavanju statusa jedinica HOS-a bio

izričit u tvrdnji da jeste postojao jedan vid koordinacije aktivnosti sa pripadnicima Armije

BiH i to u vrijeme dok je pukovnik Salko Dedić bio stacioniran u kasarni u Dretelju,

međutim, HOS je de facto formacijski i logistički bio naslonjen na HOS u Zagrebu, dok

je Istureno komandno mjesto (IKM) bilo u Splitu. Tako optuženi u svom svjedočenju

jasno razgraničava liniju komandovanja jedinica stacioniranih u Dretelju navodeći

„Naređenja pripadnicima Armije BiH u Dretelju je izdavao Salko Dedić, pukovnik, nisam

mogao ja narediti njima niti on meni. HOS je u Hercegovini bio pod komandom Blaža

Kraljevića, a u Bosni pod kontrolom Holmana. Formacijski i logistički smo bili naslonjeni

na Zagreb a sa Armijom smo bili u saradnji, sadejstvu i nekoj koordinaciji.“

263. Iz dokumenta uloženog u dokaze62, također proizilazi da je Glavni stožer HOS-a

bio u Zagrebu, kojem je glavni stožer u BiH bio direktno potčinjen. Također, dokument

navodi da su HOS kao oružane snage, u logističkom smislu, bili naslonjeni na Hrvatsku

vojsku, odnosno o svim promjenama su putem IKM-a u Splitu izvještavali HOS Zagreb.

Za Glavni stožer HOS-a u Ljubuškom bili su vezani mjesni stožeri Mostara, Čapljine i

Stoca, gdje već od februara-marta 1992.godine postoje jedinice HOS-a ekvivalenta

bataljona. Dakle, sve važnije aktivnosti HOS-a morale su biti referisane u pomenute

baze. Također, na terenu svaki od zapovjednika je efektivno zapovijedao svojim

jedinicama samostalno, a general Blaž Kraljević svim jedinicama HOS-a.

264. Jedna od interesnih komponenti koja je zbližavala HOS i Armiju BiH u

zajedničkom djelovanju je bila i zajednička suprotstavljenost interesima HVO-a, s tim

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

75

da je ideja jedinstvene BiH koju su propagirale obje vojne komponente imala u osnovi

različit konačni cilj, za HOS to je bilo stvaranje konfederacije sa R Hrvatskom, dok je za

Armiju BiH to bila jedinstvena nezavisna i suverena BiH, očuvana u međunarodno

priznatim granicama. Navedeni zaključak je naveden u dokumentu Tužilaštva

„Organizacija HOS-a u BiH“ u kojem jasno stoji da se „politički i vojni ciljevi HOS-a i

HVO-s nisu podudarali u glavnim segmentima.“

265. Dakle, na temelju iznesenog, Vijeće ostaje pri zaključku da u jednom periodu

postoji značajna saradnja ove dvije oružane komponente, ali istovremeno nije

dokazana zvanična pripadnost HOS-a regularnim oružanim snagama R BiH u

inkriminisanom periodu, što je u konačnici Vijeću i bilo relevantno, jer je predmet ovog

krivičnog postupka djelovanje jedinica HOS-a na prostoru Mostara, Čapljine i Stoca, i

njihov odnos prema civilnom stanovništvu tih opština, dok njihov borbeni angažman u

drugim dijelovima BiH ili naknadni vojni angažman i pridruživanje komponenti Armije

BiH od septembra 1992.godine, nije bio predmetom analize u ovom postupku.

266. Podjeljenost HOS-a o kojoj je u svom svjedočenju govorio optuženi Edib

Buljubašić evidnentna je naročito nakon pogibije zapovjednika Blaža Kraljevića, kada

strukture HOS-a iz Zenice prelaze u redove HVO-a. Odluka o prelasku jednog dijela

HOS-a u postrojbe HVO-a donesena je od strane zapovjednika brigade HVO-a „Jure

Francetić“ Zenica i zapovjednika Ratnog stožera HOS-a Mladena Holmana, koji je na

tom mjestu naslijedio Blaža Kraljevića nakon njegove pogibije. Potpisnik dokumenta63

je i zapovjednik operativne zone Srednja Bosna, pukovnik Tihomir Blaškić. Većina

pripadnika hrvatske nacionalnosti iz HOS-a Hercegovine također prelazi u redove

HVO-a nakon pogibije Blaža Kraljevića i razmjene zarobljenih civila iz logora Dretelj,

tj.njihovog prebacivanja u logor „Grabovina“ koji je bio pod kontrolom HVO-a u drugoj

polovini avgusta i septembra 1992.godine.

267. Nakon pogibije Blaža Kraljevića, po nalogu HOS-a iz Zagreba u BiH dolazi Mile

Dedaković zv. „Jastreb“ koji je trebao ustrojiti djelovanje HOS-a odnosno spriječiti

nastanak eventualnih nemira između pripadnika HOS-a i HVO-a, jer se u to vrijeme

62

T-81 „Organizacija HOS-a u BiH“ 63

T-181 i O3–18 Odluka Hrvatskog vijeća odbrane o prelasku HOS-a u postojbe HVO-a broj: 703/93 od 05.04.1993.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

76

vjerovalo da je HVO odgovoran za ubistvo Blaža Kraljevića64. Dana 13.08.1992.godine,

Mile Dedaković kao novi zapovjednik HOS-a za Hercegovinu daje dozvolu65 optuženom

Edibu Buljubašiću da izvrši uvid u postrojbe HOS-a u Stocu, jer su postojale određene

dojave da je među vojnicima došlo do podjele na muslimansku i hrvatsku komponentu.

268. U to vrijeme, optuženi je sve manje aktivan u logoru Dretelj, s tim da ne spori da

je istog dana pogibije Kraljevića raspoređen na punkt Krivodol gdje se desio atentat66

na Kraljevića, dok dan prije sahrane zapovjednika Kraljevića koja se desila

14.08.1992.godine prelazi na mjesto zapovjednika vojne policije u Stocu.

269. Prema njegovom kazivanju dana 16.08.1992.godine u Hercergovinu dolazi Ante

Prkaćin iz Zagreba, kako ne bi došlo do sukoba između hrvatske komponente HOS-a i

pripadnika HVO-a. Upravo na sahrani Blaža Kraljevića, Ante Prkaćin je pozivao sve

prisutne na održavanje dobrih odnosa i izbjegavanje svih napetih situacija koje bi

mogle eskalirati u sukob. Jedan od načina smirivanja tenzija je prema kazivanju

optuženog, bilo izmiještanje jednog djela vojnika na ratišta koji su pokrivale druge

udarne jedinice HOS-a u Tuzli, Zenici i Vitezu. Ante Prkačin je u to vrijeme izdao

Zapovijed67 poručniku Edibu Buljubašiću i zastavniku Murvetu Đuheriću da stupe u

kontakt sa stožerom HOS-a u Tuzli i usmeno im prenesu njegove naredbe.

270. Elaboriravši ukratko ustrojstvo i način djelovanja jedinica HOS-a u vrijeme i

mjesto obuhvaćeno optužnicom u ovom predmetu, Vijeće će se dalje osvrnuti na

komandnu strukuturu koja je u inkriminisanom periodu bila prisutna na području

Dretelja.

B. ZAPOVJEDNI KADAR KASARNE „BRUNO BUŠIĆ“ U DRETELJU

271. Jedna od spornih okolnosti tokom predmetnog postupka bilo je upravo pitanje

ko je u inkriminisanom periodu činio rukovodni kadar kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju,

64

T – 83 – Zapisnik o očevidu broj Kri 103/92, sačinjen od strane Osnovnog suda u Ljubuškom. 65

03 - 13 Dozvola Zapovjedništva ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu od 13.08.1992. godine kojom se omogućava uvid u stanje u postrojbama HOS-a u Stocu za poručnika Ediba Buljubašića. Dozvolu je potpisao glavni inspektor HOS-a Mile Dedaković “Jastreb”. 66 T–78– Zapovjest Vojne policije HOS-a od 09.08.1992.godine. 67 T–169– Zapovjed zapovjedništva ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu, Ljubuški.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

77

koja je uključivala veliki broj objekata, počevši od upravne zgrade, preko hangara u

kojima je držana municija i materijalno tehnička sredstva, te sredstva logistike (lijekovi,

oprema i sl.) i najzad hangari u kojima su držani zatvoreni civili srpske nacionalnosti

dovedeni sa područja Mostara, Čapljine i Stoca.

272. Svjedoci optužbe koji su u inkriminisanom periodu i sami bili pripadnici HOS-a

nisu Sudu ponudili relevantne podatke u pravcu utvrđivanja komandne strukture

kasarne i logora u Dretelju, te Vijeće primjećuje da je većina ovih svjedoka iskazivala

neodređeno, uoopšteno i nastojeći izbjeći bilo kakav vid odgovornosti i dovođenja u

kontekst sa dešavanjima u kasarni „Bruno Bušić“ u Dretelju. Tako ni svjedok optužbe

Majić Petar koji je obnašao dužnost načelnika ustroja kadrovskih poslova HOS-a za

Hercegovinu nije mogao dati decidno izjašnjenje ko je u inkriminisanom periodu

obnašao dužnost zapovjednika kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju, i ko je samim tim

imao ingerenciju nad zatvorenim civilima srpske nacionalnosti.

273. HOS je imao i tri obučna centra koji su se nalazili na području Ljubuškog.

Načelnik obuke u centru „Gornja Vitina“ kao i Ante Dugandžić načelnik obuke (obučni

centarf Lipno) i optuženi Srećko Herceg, kao načelnik obuke u obučnom centru „Staro

Hardomilje“ su dolazili redovno ujutru na brifing kojem je prisustvovao rukovodni kadar

HOS-a i zapovjednik Blaž Kraljević. Ovo su bili obučni centri

274. Za područje Čapljine, kao obučni centar je služila kasarna „Bruno Bušić“ u

Dretelju, ona je služila za obuku novih dobrovoljaca u redove HOS-a. Koliko se svjedok

Majić sjeća, prvobitni zapovjednik, te kasarne je bio Hektor Ćosić zv. „Dida“, nakon

njega Mirsad Zahirović zv. „Dugi“, a onda je nekada u avgustu 1992.godine došao Edib

Buljubašić.

275. Istog mjeseca, tačnije 01.08.1992.godine donesena je Odluka68 o organizaciji i

formiranju ustanove oružanih snaga R BiH kojom je predviđeno da će se prihvatno-

nastavni centar u Čapljini (kasarna Dretelj) koristiti za obuku regruta oružanih snaga

BiH. Navedeno jasno ukazuje da su prije ovog perioda isključivo jedinice HOS-a

koristile kapacitete kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

78

276. Svjedok Stanko Primorac se sjeća da je kasarna u Dretelju preuzeta od JNA

nekada oko 22.04.1992.godine nakon oslobađanja grada Čapljine. Na redovnim

brifinzima na koje je odlazio u svojstvu zapovjednika Prve bojne u Ljubuškom sjeća se

da je u svojstvu zapovjednika ove vojarne istupao Hektor Ćosić zv. „Dida“, a

povremeno bi u svojstvu zapovjednika brifinzima prisustvovali Mirsad Zahirović i Sajo

Horozić69. Svjedok Sead Kurtić, u to vrijeme pripadnik HOS-a, također vjeruje da je

zapovjednik kasarne tj. logora Dretelj bio Hektor Ćosić zv. „Dida“ za kojeg je čuo da je

inače došao iz Zagreba. Svjedok je pojasnio da je on bio zapovjednik i dijela kasarne u

kojem su bili smješteni vojnici na obuci i čitavog kompleksa, koji je uključivao hangare u

kojima su držani zarobljeni civili. Pojašnjavajući navedeno svjedok je rekao „Ma

kasarna ili logor Dretelj, to je jedno te isto za mene.“

277. Da ova kasarna nije isključivo korištena kao obučni centar već i kao logor u

kojem su držani zatvorenici srpske nacionalnosti, proizlazi ne samo iz iskaza ovog

svjedoka, već i brojnih dokaza provedenih tokom postupka.

278. Svjedokinja „A“ koja je u logor dovedena već početkom maja, dakle nedugo po

njegovom formiranju, i koja je ostala tu sve do razmjene 18.08.1992.godine, stekla je

tokom boravka utisak da su rukovodni kadar kasarne i samim tim i logora koji je bio

oformljen unutar kompleksa kasarne činili „Blaž Kraljević, Ivan Petrušić, Miro Hrstić,

Sejo Horozović i Mirsad Zahirović zv. „Dugi“, koje u svom iskazu navodi i optuženi Edib

Buljubašić, međutim, kako niti jedna od ovih osoba nije obuhvaćena optužnicom u

predmetnom postupku, to se Vijeće nije detaljnije bavilo pitanjem njihove eventualne

komandne pozicije u sklopu logora Dretelj.

279. Svjedok Stanko Primorac je pojasnio da su brifinzi odnosno sastanci rukovodnog

kadra HOS-a održavani redovno u stožeru u Ljubuškom, čak se sjeća da je jedan dan u

68

O3 – 7 Odluka o organizaciji i formiranju ustanove oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine broj: 02/819-1 od 01.08.1992.godine. 69

U prilog rukovodnom statusu Saje Horozića u okviru vojne policije HOS-a ide i dokaz odbrane četvrtooptuženog Ivana Medića, O4-7 te dokazu Tužilaštva T-71 a radi se o Potvrdi vojne policije HOS-a Vojarna „Grabovina“ Čapljina od 21.09.1992.godine kojom je Sajo Horozić odobrio Dostinji Kovačević da napusti vojarnu Dretelj i da se javi u Mostar na radnu obavezu. Dostinja Kovačević je jedna od zatvorenica Dretelja koja je nakon razmjene 18.08.1992.godine ipak odlučila ostati u Dretelju dok su ostali zatvorenici prebačeni u vojni zatvor HVO-a.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

79

sedmici bio striktno određen za ovu vrstu sastanaka. U kasarni je koliko je njemu bilo

poznato bio stacioniran Mirsad Repak koji je bio na čelu Odjela tajne policije. Koliko je

svjedoku poznato njemu je bio direktno i neposredno nadređeni Blaž Kraljević, te

vjeruje da osim Blaža u to vrijeme niko drugi nije mogao izdavati naređenja Mirsadu

Repku.

280. O širini ovlasti Blaža Kraljevića koji je odlučivao o svim važnijim pitanjima, među

kojima su zasigurno bili i formiranje logora u okviru kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju, te

držanje civila u nehumanim i nehigijenskim uslovima u kojima su boravili, govori i

činjenica da je prema materijalnim dokazima samo general Blaž mogao pustiti osobe iz

logora.70

281. Koliko se svjedok Primorac sjeća, u kasarnu Dretelj je kasnije došla grupa

jedinica Armije BiH kojom je zapovijedao pukovnik Armin Pohara, a nakon njega

pukovnik Salko Dedić, ali mu nije poznato da je u okviru kasarne optuženi Srećko

Herceg obnašao bilo kakvu zapovjednu dužnost.

282. Optuženi Edib Buljubašić koji je u svom iskazu datom u svojstvu svjedoka,

detaljno opisao ulogu svakog od optuženih, dok za Srećka Hercega samo tvrdi da je

čuo da povremeno dolazi u Dretelj, ali to je sve što je njemu poznato o ulozi optuženog

u logoru, što pojašnjava riječima. „da se bilo čime on isticao ili da je nešto loše radio

sigurno bih ga zapamtio.“ Optuženi Buljubašić se u daljem toku svjedočenja ogradio od

bilo kakvih konstatacija u odnosu na ovog optuženog za period prije njegovog dolaska

u Dretelj, dakle prije 02.08.1992.godine, a koliko je njemu poznato, optuženi Srećko

Herceg je u tom periodu bio zapovjednik obučnog centra Staro Hardomilje.

283. Saslušani svjedok Petar Majić se opredijelio da su obučni centri i kasarna Dretelj

zapravo imali isti princip rada, s tim da je kasarna imala bolje uslove za rad, ali

70 T–44– Nalog za otpust po naređenju generala Blaža Kraljevića, vojarna „Bruno Bušić“ Dretelj od 05.08.1992.godine. T–54– Nalog za otpust lica Momčila Govedarice iz vojnog zatvora, HOS Vojarna Bruno Bušić Dretelj od 08.08.1992.godine. T–55– Zapovjed da se pusti na slobodu Govedarica Momčilo, potpisana od strane Blaža Kraljevića, Zapovjedništvo ratnog stožera Ljubuški 08.08.1992.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

80

organizaciono, djelovali su na istom principu i posmatrano u formacijskom smislu na

čelu im je bio zapovjednik. Prema njegovoj procjeni, ukoliko je u to vrijeme bilo

zatvorenika u hangarima u sklopu kasarne Dretelj, onda su oni prema njegovom

mišljenju bili u isključivoj ingerenciji zapovjednika Blaža Kraljevića, koji je neposredno

bio nadređen zapovjednicima obučnih centara i kasarne u Dretelju.

284. General Blaž Kraljević je prema iskazima svjedoka uživao najviši autoritet te je

vršio stvarnu i efektivnu kontrolu nad pripadnicima HOS-a u Hercegovini, pa samim tim

i nad vojnicima koji su bili stacionirani u logoru Dretelj. Njegovo ponašanje u svom

iskazu slikovito opisuje svjedok Henrik Hovland, ratni izvještavač iz Norveške koji je

imao priliku provesti izvjesno vrijeme sa Blažom Kraljevićem i uvjeriti se u efektivnu

kontrolu koju je vršio nad potčinjenim vojnicima. Ovaj svjedok je tako izjavio kako je

stekao dojam da je Kraljević sam sebi dodijelio čin i bilo je vidljivo da je volio osjećaj

moći koji mu je pružala pozicija generala. Svjedoku se nekad činilo da je do logora gdje

su držali zatočene srbe general odlazio samo kako bi im neposredno manifestirao

nadmoć koju posjeduje. Svjedok je u tom pravcu izjavio: „Blaž je tu sve kontrolisao, on

je bio glavni, čak je riješavao i manje nesporazume i vrlo rijetko je delegirao ovlasti na

druge...činilo se da sve sam radi. Blaž je naređivao zatvaranje civila, njihovo

premještanje, on ih je obilazio i postrojavao po njihovom dolasku. Mogao je vidjeti

povrede na njima i čak je i naređivao da se kriju u gornjim hangarima ako bi u logor

došle neke novinarske ekipe.“

285. Na isti način svjedoci optužbe koji su u to vrijeme bili zatvoreni u hangarima

kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju, opisuju ponašanje zapovjednika Blaža Kraljevića

kojem su često i neposredno mogli posvjedočiti još od trenutka dolaska u logor, gdje bi

odmah na ulasku bili postrojeni upravo od strane Blaža Kraljevića.

286. Kako je Blaž Kraljević kao zapovijednik HOS-a za Hercegovinu imao angažman

na znantno većem prostoru, te kako svoju efektivnu kontrolu nije mogao samostalno

vršiti, to je u odnosu na zatvorene srbe u Dretelju tu kontrolu vršio posredstvom

upravnika logora tj. zapovjednika kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

81

287. Vijeće se u pravcu utvrđivanja identiteta osobe koja je imala rukovodne ovlasti u

logoru Dretelj prvenstveno rukovodilo iskazima osoba koje su zatvorene u logoru

nedugo po njegovom formiranju, negdje već početkom maja 1992. godine, među

kojima je i svjedokinja „A“ koja veoma detaljno opisuje rukovodeći kadar u početno

vrijeme.

288. Većina saslušanih svjedoka je saglasna da su rukovodeću ulogu u logoru

tj.kasarni „Bruno Bušić“ u Dretelju imali Hektor Ćosić „Dida“, Šime Martinović, Sajo

Horozić i Edib Buljubašić. Optuženi Edbi Buljubašić, u svom svjedočenju opisuje da ga

je na mjesto zamjenika zapovjednika kasarne u Dretelju postavio lično Blaž Kraljević.

Po dolasku u Dretelj, optuženi tvrdi da je u tom trenutku u hangarima kompleksa

kasarne „Bruno Bušić“ bilo zatvoreno oko 200 (dvije stotine) civila71 srpske

nacionalnosti na način da su muški zatvorenici držani odvojeno od zarobljenih žena.

289. Po dolasku u logor Dretelj, satnik Ivan Petrušić ga je upoznao sa obavezama i

dužnostima i tada je saznao da rukovodnu ulogu u kasarni imaju još Šime Martinović,

Derviš Kurtić, a upoznao je i druge oficire među kojima su bili dr.Zoran Hranilović,

Mirsad Repak te pukovnika Armije BiH Salku Dedića, čija jedinica je u to vrijeme bila

stacionirana u Dretelju. Optuženi tvrdi da su pobrojani oficiri HOS-a bili čelni ljudi koji

su odlučivali o hapšenjima i zatvaranjima srba u Mostaru, Stocu i Čapljini, naročito

pomoćnik zapovjednika za bezbjednost Miro Hrstić, koji je prema tvrdnjama optuženog

u tom pravcu imao najveće ovlasti.

290. Optuženi Buljubašić je bio kategodičan u tvrdnji da on kao zamjenik

zapovjednika, i ostali optuženi nisu imali ingerencije da izdaju naloge za hapšenje i

zatvaranje civila srpske nacionalnosti, niti su mogli odlučiti koliko vremena će ko od njih

biti zatočen, kao ni o uslovima u kojima su boravili, ali je potvrdio da su srbi u više

navrata dovođeni i zatvarani u hangare logora Dretelj. Tako opisuje da je nakon

njegovog dolaska 02.08.1992.godine, u dva ili tri navrata dovezen kamion u kojem su

71 T–59– Spisak pritvorenika centralnog vojnog zatvora HVO Mostar koji su oslobođeni pritvora od 05.11.1992.godine. Svi zarobljenici koji su se zatekli u Dretelju na dan 18.08.1992.godine prebačeni su u vojni zatvor pod kontrolom HVO-a. Iz dokumenta uloženog kao dokaz optužbe u kojem se navodi ukupan broj otpuštenih zatvorenika jasno proizlazi da je broj od 200 zatvorenih civila najpribližnija procjena ukupnog broja zatvorenih civila u hangarima kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

82

bili civili iz Mostara i Stoca, isti su po dolasku postrojeni i pretučeni, a potom odvedeni i

zatvoreni u hangar ove kasarne.

291. Optuženi navedeno opisuje riječima „oni dođu, degenek, silaze sa kamiona,

izudarani, izgniječeni, prebijeni, uništeni, nikakvi i sad ih vode u hangare. Onda sam ja

po naredbi Petrušića njih upisivao u svesku, tako što bi pitao svakog kako se zove , pa

kad bi rekao pitali bi ga što je u četnicima, ako bi rekao da nije dobio bi šamarčinu i

slično. Bilo je onda skidaj prsten, skidaj kaiš, pertle i sve para što imaju...al nema, kaže

uzeli im u Mostaru i tako smo mi ispaštali ovi dole pokupe lovu, a mi gore dobijemo

malo. Eto tako je bilo.“

292. Optuženi je tvrdio da je zapovednik vojne policije za Hercegovinu, Ivan Petrušič,

ujedno bio i zapovjednik kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju, te da je zajedno sa ostalim

rukovodnim kadrom HOS-a na čelu sa zapovjednikom Blažom Kraljevićem odlučivao o

pitanjima formiranja, ustrojstva i funkcionisanja logora Dretelj.

293. Dalje je pojasnio da su o hapšenju srba po Stocu odlučivali Ivan Petrušić,

Mirsad Repak i Esad Eminović zv. „Kvale“72 te je lično imao priliku vidjeti kada bi Repak

označio kuće pojedinih srba koje su potom opljačkane, a vlasnici odvedeni u logor u

Dretelju. O ovome tvrdi da je svjedočio na suđenju Mirsadu Repku u Norveškoj, koji je

u konačnici osuđen. Optuženi pojašnjava da su u to vrijeme optuženi Repak i Petrušić

na izvjestan način „trgovali“ ljudima, tako da su koristeći ovlasti pojedince puštali iz

pritvora za novac. Kako Ivan Petrušić nije optužen73 zajedno sa ostalim u ovom

predmetu, već je saslušan u svojstvu svjedoka odbrane, to se Vijeće u ovoj presudi

neće detaljnije baviti njegovom ulogom u okviru logora Dretelj.

294. Sličan odnos prema zarobljenicima imao je i general Blaž Kraljević, što je

najbolje vidiljivo iz njegovog odnosa prema zatvoreniku Saši Stoliću, koji je uhvaćen i

72

U dokumentu označenom kao T-81 koji govori o organizaciji HOS-a u BiH, u njemu se navodi da je HOS Stoca bio smješten u fabrici „Inkos“. Zapovjednik jedinice ekvivalenta bataljona bio je Esad Eminović zv. „Kvale“. 73

Vijeće također primjećuje da je prema dopisu uloženom u spis dana 14.05.2014.godine, Ministarstvo unutrašnjih poslova dopisom obavijestilo Sud da je CJB Trebinje dana 03.04.2014.godine Tužilaštvu BiH proslijedilo Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu Ratni zločin na području opštine Čapljina- logor Dretelj tokom 1992.godnine, protiv Ivana Petrušića.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

83

lišen slobode kada se kao regrut vojske JNA vraćao kući. Njega su u logoru prozvali

imenom „Tenkista“ i predstavljali su ga kao nekoga ko je učestvovao u sukobima na

strani JNA, zbog čega je mladić naročito bio maltretiran i podvrgavan svakodnevnim

oblicima zlostavljanja, od kojih su neke metode bile veoma okrutne. Najtipičniji primjer

nečovječnog postupanja prema ovom licu je podvrgavanje operaciji slijepog crijeva bez

anestezije, koju je izvršio dr. Hranilović, koji je inače boravio u stacionaru u sklopu

kasarne. Svjedok Srećko Marić, opisuje da je nakon operacije imao priliku razgovarati

sa Sašom Stolićem i isti mu je rekao da je Blaž zapovijedio da se hirurški zahvat obavi

unutar kasarne, kako bi zatvorenik bio pod kontrolom HOS-a. Pojašnjava da je

generalu Saša Stolić bio „interesantan“ jer je pregovarao sa njegovim ocem u

Njemačkoj o izvjesnoj sumi novca koja bi bila plaćena za puštanje Saše iz zatvora.

Međutim, suma koju je general zatražio je bila enormna, tako da je otac nije mogao

obezbijediti i Saša Stolić u logoru ostaje do njegovog raspuštanja.

295. Osim što iz navedenog proizilazi da je Blaž Kraljević, kako to pokazuju i ostali

provedeni dokazi, bio glavni zapovjednik HOS-a, osnivač logora Dretelj i najodgovorniji

za sve uslove u kojima su držani zatvorenici, opisano postupanje samo dodatno

uvjerava Vijeće u činjenicu da su zatvoreni civili srpske nacionalnosti bili lišeni svakog

minimuma ljudskog dostojanstva, tretirani od strane pripadnika HOS-a ne kao ljudi, već

kao predmeti kojima se čak moglo i trgovati.

296. Vijeće u ovom dijelu neće dalje elaborirati navedeni zaključak, obzirom da će

diskriminatorski odnos pripadnika HOS-a i samih optuženih, ispoljavan prema

zatvorenicima, biti detaljnije elaboriran u dijelu presude koji se bavi kvalifikacijom

progona u osnovi Zločina protiv čovječnosti, za koju su optuženi oglašeni krivima.

297. Dakle, Tužilaštvo tokom predmetnog postupka nije dokazalo van svake razumne

sumnje da su optuženi imali rukovodeće uloge na način da su mogli odlučivati o

hapšenju i zatvaranju srba sa područja Mostara, Stoca i Čapljine ili da su odlučivali o

njihovom držanju u nehumanim uslovima i njihovoj daljoj sudbini, ali jeste dokazano da

su u inkriminisanom periodu bili svjesni ovog sistema koji je bio na snazi, a koji su

oformili čelni ljudi HOS-a i provodili u djelo, te su postupajući u svojstvu pripadnika

HOS-a imali neometan pristup zatvorenicima smještenim u prostorijama vojne

ambulante Mostar (op.Ivan Zelenika) i hangarima kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju (op.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

84

Buljubašić, Medić i Grubišić-Fejzić) u kojima su držani zatočeni muškarci i žene civili

srpske nacionalnosti, prema kojima su umišljajno i iz diskriminatorske namjere poduzeli

pojedinačne radnje inkriminacije za koje su oglašeni krivim izrekom ove presude, a

kojim pojedinačnim radnjama su dali značajan doprinos održavanju na snazi ovako

uspostavljenog sistema.

298. Svjedoci u svojim iskazima u svojstvu zapovjednika logora pominju povremeno

optuženog Srećka Hercega, te ga na spisku74 koji su pravili bivši zatvorenici logora,

označavaju kao zapovjednika, međutim, iz razloga koje će Vijeće elaborirati u dijelu koji

se odnosi na oslobađajući dio presude, bit će izneseni razlozi zbog kojih se ova tvrdnja

optužnice nije tokom postupka mogla ustanoviti van svake razumne sumnje.

IV. INDIVIDUALNA KRIVIČNA ODGOVORNOST OPTUŽENIH U OKVIRU

UDRUŽENOG ZLOČINAČKOG PODUHVATA

299. Optužnica je teretila optužene za učestvovanje u Udruženom zločinačkom

poduhvatu koji je oformljen od strane najviših vojnih struktura HOS-a, kao vojnog

ogranka Hrvatske stranke prava (HSP), na način da su svojim radnjama unaprijeđivali i

podržavali sistem nezakonitog hapšenja i zlostavljanja civila srpske nacionalnosti sa

područja Mostara, Čapljine i Stoca, koji su držani u nehumanim uslovima u

prostorijama vojne ambulante Mostar i hangarima kompleksa kasarne „Bruno Bušić“ u

Dretelju, gdje su zatvoreni civili svakodnevno bili podvrgnuti raznim oblicima

maltretiranja od strane optuženih i drugih vojnika, odakle su u konačnici trebali biti

trajno premješteni sa teritorija Hercegovine.

300. Vijeće ovde nalazi korisnim naglasiti da je optužnica pored učestvovanja u

UZP-u, teretila optužene Ivana Zeleniku, Srećka Hercega i Ediba Buljubašića i po

osnovu komandne odgovornosti, ali Vijeće primjećuje da optužnica ovaj oblik

odgovornosti nije obuhvatila u činjeničnom opisu, već samo u okviru pravnog opisa

djela, koji u konačnici ne obavezuje Sud, pa navedeni vid odgovornosti nije ni mogao

biti ispitan u odnosu na ove optužene.

74 T-67 i O4 – 15 - Spisak HOS personal vojnog osoblja logora Dretelj koji su sačinili bivši zatvorenici logora u Dretelju.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

85

301. Vijeće je nakon provedenog postupka optužene oglasilo krivima kao učesnike u

udruženom zločinačkom poduhvatu tipa II, odnosno Vijeće je tokom provedenog

postupka došlo do nesumnjivog zaključka da su optuženi svojim radnjama učestvovali

u „sistemskom“ udruženom zločinačkom poduhvatu koji su oformile i održavale na

snazi čelne strukture HOS-a.

302. Prigovori odbrane u pogledu zakonske mogućnosti primjene UZP-a nisu prema

mišljenju Vijeća osnovani. Naime, Udruženi zločinački poduhvat je ugrađen u KZ BiH i

to u član 180. stav 1. koji propisuje načine na koje lice postaje lično odgovorno za

određena krivična djela iz Glave XVII KZ BiH, uključujući zločine protiv čovječnosti

(Član 172.) za koji su se optuženi teretili potvrđenom optužnicom.

303. Naime, član 180. stav 1. izveden je iz člana 7.1 Statuta MKSJ i gotovo mu je

identičan, a postao je dio KZ BiH nakon stupanja na snagu člana 7.1 i nakon

tumačenja MKSJ-a da on obuhvata, konkretno, udruženi zločinački poduhvat kao način

saizvršenja kojim se stiče individualna krivična odgovornost75

304. Član 180. stav 1. glasi: "Osoba koja planira, naredi, učini ili podstrekava ili

pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana ... 172. i 175.

(zločini protiv čovječnosti ; ratni zločin protiv ratnih zarobljenika)... ovog zakona, kriva je

za to krivično djelo”. …

305. Udruženi zločinački poduhvat sam po sebi ne predstavlja krivično djelo, već oblik

učešća u izvršenju krivičnog djela76 Odredba člana 180. stav 1. KZ BiH u koju je

ugrađen udruženi zločinački poduhvat sadrži nekoliko oblika radnji saizvršilaštva

odnosno učešća koje su određene s obzirom na specifičnu prirodu i težinu krivičnih

dijela na koje se može primjeniti i na činjenicu da se radi o odgovornosti za krivična

djela koja po pravilu sadrže veliki broj radnji počinjenja, o krivičnim djelima koja se

najčešće čine od strane većeg broja osoba, o djelima koja imaju planski, sistemski

karakter…”77

75 Komentari krivičnih zakona u BiH, Knjiga 1 (Zajednicki projekat Vijeca Evrope i Evropske kornisije, Sarajevo 2005. godine), str. 593,594 76

Prvostepena presudaTrbić Milorad, broj X-KR 07/386 od 16.10.2009. godine paragraf 210; drugostepena presuda Bundalo Ratko broj -KRŽ-07/419 od 28.01.2011 paragraf 240., prvostepena presuda Rašević i Todović broj X-KR 06/275 od 28.02.2008. godine pargraf 111. 77

Komentari krivičnih zakona u BiH; strana 593

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

86

306. Kada se posmatra navedeni član i oblici radnje koji su tu nabrojani onda je

očigledno da je zakonodavac slijedio osnovna pravila krivične odgovornosti koja

proizilaze iz međunarodnog krivičnog prava i iz odredaba Statuta MKSJ-a, kao i iz

odredaba iz člana 25. stav 3. tacke a)-e) Rimskog statuta, pošto je značajno proširio

moguće radnje izvšenja i saučesništva u izvršenju krivičnih djela.

307. Međunarodna sudska praksa u tumačenju pojma “počinjenje” iz člana 7. stav 1.,

koji je ugrađen u domaći zakon kao član 180. stav 1.KZ BiH , konkretno propisuje: (1)

da je udruženi zločinački poduhvat oblik saizvršilaštva koji utvrđuje ličnu krivičnu

odgovornost; (2) da “počinjenje” u smislu člana 7. stav 1. Statuta MKSJ (a samim tim u

smislu člana 180. stav 1. KZ BiH) uključuje svjesno učešće u zajedničkom udruženom

poduhvatu; i (3) da su elementi udruženog zločinačkog poduhvata utvrđeni u

međunarodnom običajnom pravu i da su prepoznatljivi. U primjeni termina “počinjenje”

iz člana 180. stav 1., ovo Vijeće mora uzeti u obzir definiciju tog termina u značenju

koje je imao kada je preuzet iz međunarodnog prava u KZ BiH78.

308. Žalbeno vijeće u predmetu Tadić bilo je prvo vijeće MKSJ-a koje je identifkovalo i

definisalo tri tipa UZP-a koje su postojale u međunarodnom pravu u odgovarajućem

periodu.79 MKSJ je naknadno identifikovao tri tipa UZP-a: prvi tip - “opšti” ili “osnovni”,

drugi tip: “sistemski” i treći tip: “prošireni”.80 U predmetima MKSJ je u više predmeta

razmatran i prihvaćen sistemski UZP81, kao i u predmetima Suda BiH 82.

309. Bez obzira o kojem se tipu UZP-a radi, da bi se utvrdilo da je optuženi

učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu moraju biti ispunjena tri uslova: (1)

pluralitet osoba; (2) postojanje zajedničkog cilja (ili plana) koji mora odgovarati nekom

od zločina predviđenih Statutom odnosno u ovom slučaju Krivičnim zakonom BiH ili

78

Ustavni sud BiH zaključio je da Statut MKSJ-a čini „sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine“, kao jedan od dokumenata kojima se reguliše primjena međunarodnog prava u BiH kako je to propisano članom III(3)(b) Ustava BiH, Abduladhim Maktouf, predmet br: Ap-1785/06, Odluka o dopustivosti i meritumu po žalbi na Presudu Suda Bosne i Hercegovine, 30.03.2007, paragraf 70; Prvostepena presudaTrbić Milorad, broj X-KR 07/386 od 16.10.2009. godine paragraf 206. 79

Žalbena presuda u predmetu Duško Tadić broj IT 94-1 A od 26.01.2000. , paragraf 220. 80

MKSJ navodi opšti ili osnovni UZP kao UZP I, sistemski UZP kao UZP II i prošireni UZP kao UZP III. U ovoj presudi koriste se termini „osnovni UZP“, „sistemski UZP“ i „prošireni UZP“. 81

Prvostepena presuda Milorad Krnojelac broj IT 97-25 od 15.03.2002; Prvostepena presuda Miroslav Kvočka i dr IT 98-30/1 od 02.11.2001; Prvostepena presuda Stakić Milomir IT-97-24 od 22.03.2006; Prvostepena presuda Radoslav Brđanin IT 99-36 od 03.04.2007. 82

Prvostepena presuda Suda BiH Rašević Mitar i Todović Vaso X-KR/06/275;

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

87

uključivati počinjenje takvog zločina i (3) mora biti potvrđeno učešće optuženog u tom

zajedničkom cilju83.

310. Kada se ovo konkretno primijeni na činjenice u sistemskom udruženom

zločinačkom poduhvatu, zajednički cilj je da se počini jedno ili više određenih krivičnih

djela što se ostvaruje "organizovanim sistemom koji je na snazi.84

311. U predmetu protiv Milorada Trbića prvostepeno vijeće je prihvatilo uslove

potrebne za actus reus optuženog85 koji su postavljeni u žalbenoj presudi u predmetu

Brđanin86, i primjenjivi na sve tipove UZP-a.

312. Tu je rečeno da je za utvrđivanje radnji (actus reus) optuženog u okviru UZP-a

potrebno utvrditi sljedeće:

(i) Veći broj osoba, pri čemu je korisno naglasiti da te osobe ne moraju biti

organizovane u nekoj vojnoj, političkoj ili upravnoj strukturi.

(ii) 2. Postojanje zajedničke nakane koja predstavlja ili uključuje počinjenje

krivičnog djela predviđenog Statutom. Nema potrebe da taj plan, zamisao ili nakana

budu prethodno dogovoreni ili formulisani. Zajednički plan ili nakana može biti

improvizovan na licu mjesta, a izvodi se iz činjenice da više osoba djeluje zajedno kako

bi sproveli u djelo zajednički zločinački poduhvat.

(iii) 3. Učestvovanje optuženog u zajedničkom planu koji uključuje počinjenje

jednog od krivičnih djela predviđenih Statutom ili u konkretnom slučaju Krivičnim

zakonom. To učešće ne mora uključivati izvršenje nekog konkretnog krivičnog djela iz

jedne od tih odredbi (na primjer, ubistvo, istrebljenje, mučenje, silovanje, itd.), nego se

može sastojati u pomoći ili doprinosu izvršenju zajedničkog plana ili nakane. Taj

doprinos ne mora da bude neophodan odnosno znatan, ali mora biti u najmanju ruku

značajan doprinos zločinima za koje se odgovornost pripisuje optuženom87.

83

Ibid strana 126; žalbena presuda Radoslav Brđanin IT 99-36 A , paragraf364. 84

Drugostepena presuda Duško Tadić broj IT 94-1 A od 26.01.200 paragraf 202 (citati ispušteni ). 85

Prvostepena presuda Suda BiH Trbić Milorad X-KR 07/386, od 16.10.2009. paragraf 215, 86

Drugostepena presuda Radoslav Brđanin, broj IT 99-36 A od 03.04.2007. paragraf 414 87

Isti uslovi pominju se i u prvostepenoj presudi Momčilo Krajišnik, IT-00-39 od 27.09.2006. paragraf 883

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

88

313. Pod uslovom da su ispunjeni svi ostali uslovi, osoba koja učestvuje u udruženom

zločinačkom poduhvatu na bilo koji od sljedećih načina može biti oglašena krivom za

počinjeno krivično djelo,:88

(i) neposrednim sudjelovanjem u počinjenju dogovorenog zločina (kao glavni

počinilac);

(ii) prisustvovanjem u vrijeme počinjenja zločina (sa znanjem da će se zločin

počiniti ili se čini) namjernim pomaganjem ili ohrabrivanjem drugog učesnika u

udruženom zločinačkom poduhvatu da počini taj zločin; ili

(iii) djelovanjem u potporu nekom konkretnom sistemu u kojem se zločin čini

putem položaja vlasti ili funkcije optuženog, sa znanjem o karakteru tog sistema i

namjerom da se on realizuje.

314. Što se tiče uloge učesnika UZP- a, u predmetu Vasiljević žalbeno vijeće je

objasnilo da je …”obično dovoljno da učesnik udruženog zločinačkog poduhvata izvrši

djela koja su na ovaj ili onaj način usmjerena ka ostvarenju zajedničkog plana”89.

315. Kada je u pitanju mens rea, za sistemski UZP potrebno je da je osoba lično

znala da postoji organizovani sistem, za njegov zajednički kriminalni cilj i namjeru da

održava takav sistem.90 Ukoliko zajednički zločinački cilj uključuje počinjenje krivičnog

djela koje zahtijeva posebnu namjeru, na primjer, progon, tada učesnik mora imati tu

istu namjeru91. Međutim, zajednička namjera, čak i posebna namjera, može biti

izvedena u zaključku92.

316. Tako iz izreke provstepene presude jasno proizilazi učešće više osoba u

udruženom zločinačkom poduhvatu, međusobno povezanih linijom komandovanja i

rukovođenja, pri čemu Vijeće ne nalazi nužnim navesti u izreci presude poimenično sve

aktere UZP-a93 iako čini u sasvim odredivoj mjeri.

88

Prvostepena presuda Milorad Krnojelca, IT-97-25-T od 15.03.2002. paragraf 81. 89

Žalbene presude protiv Vasiljevića, para 102. (i), također vidi prvostepena presuda Milorad Trbić X-KR 07/386 od 16.10.2009 paragraf 219; 90

Prvostepena presuda Suda BiH Rašević i Todović X-KR 06/275 strana 112, citat iz želbene presude protiv Tadića, paragrafi i 203, 220 (citat iz koncentracioni logori Belsen i Dahau) 91

Drugostepena presuda Suda BiH Ratko Bundalo X-KRŽ-07/419 od 28.01.2011paragraf 252, citat iz predmeta prvostepena presuda Milorad Trbić broj X-KR 07/386 od 16.10.2009.paragraf 221, citat iz predmeta Milorad Kvočke i drugih, IT-98-30/1-T, od 02.11.2001, paragraf 288. 92

Ibid 93

Prvostepena presuda Milorad Trbić broj X-KR 07/386 od 16.10.2009 paragraf 216, citat iz žalbene presude u predmetu Radoslav Brđanin broj IT 99-36 A od 03.04.2007. paragraf 430.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

89

317. Postojanje zajedničkog cilja, ili plana jasno proizilazi iz izreke prvostepene

presude, a to je progon na diskriminatorskoj osnovi kako je to detaljno opisano u

prethodnom dijelu presude, dok se odgovornost pojedinih optuženih ogleda kroz

njihove pojedinačne i zajedničke radnje izvršenja (actus reus) kako kroz direktno

učešće u određenim radnjama tako i kroz učešće u uspostavljanju i podržavanju

sistema zlostavljanja zatočenika. Odgovornost optuženih Ivana Zelenike i Ediba

Buljubašiča se tako između ostalog ogleda i kroz dozvoljavanje pristupa u vojnoj

ambulanti Mostar (Zelenika) i logoru Dretelj (Buljubašić), stražarima i drugim licima

(vojnicima) koji su na različite načine zlostavljali zatvorenike, zatim činjenice da su po

nalogu nadređenog prihvatali i držali zatvorenike, a u pojedinim radnjama izreke

presude i lično poduzeli učešće u inkriminisanim opisanim događajima. Optuženi Ivan

Medić i Marina Grubić- Fejzić, odgovorni su da su svojim radnjama lično doprinijeli

održavanju sistema zlostavljanja koji je bio na snazi, poduzimanjem neposrednog

učešća u počinjenju inkriminacija za koje su oglašeni krivim.

318. Na osnovu dostavljenih dokaza Vijeće je utvrdilo da su optuženi u ovom

predmetu posjedovali svijest (mens rea) potrebnu za sistemski UZP, koja se ogleda

kroz činjenicu da su optuženi ne samo znali da postoji organizovani sistem zatočenja i

zlostavljanja civila srpske nacionalnosti, već su optuženi svojim radnjama isti

podržavali, potpuno svjesni zajedničkog cilja, svjesno dijeleći usaglašenu zločinačku

namjeru.

(b) Tip II / „sistemski“ UZP

319. Vijeće je u konkretnom slučaju zaključilo da postoje svi elementi

sistemskog udruženog zločinačkog poduhvata u odnosu na sve optužene koji su

oglašeni krivim.

320. Prilikom ocjene postojanja svih okolnosti na strani optuženih Ivana Zelenike,

Ediba Buljubašića, Ivana Medića i Marine Grubišić- Fejzić, Vijeće je imalo u vidu da

actus reus podrazumijeva postojanje zajedničkog cilja da se počini jedno ili više

određenih krivičnih djela, što se ostvaruje organizovanim sistemom koji je na snazi, dok

učešće koje je potrebno za doprinos zajedničkom cilju sistema, čak i ne mora biti u vidu

stvarnog počinjenja temeljnog krivičnog djela, pod uslovom da je učešće optuženih

aktivno doprinijelo provođenju sistema. Za mens rea je potrebno lično znanje o

organizovanom sistemu na snazi i njegovom zajedničkom zločinačkom cilju i namjera

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

90

da se doprinese tom sistemu.

321. Po ocjeni ovog Vijeća, Tužilaštvo je tokom postupka izvelo dovoljno

dokaza o postojanju namjere svakog od optuženih da ostvari zajedničku svrhu UZP-a i

da daju vlastiti doprinos sistemskom UZP-u.

322. Vijeće ističe da je kao dokazne faktore, koji su važni za utvrđivanje da li su

optuženi doprinijeli zajedničkom zločinačkom cilju, cijenilo: de facto ili de iure položaj

optuženih u sistemu94, obim zločinačkog poduhvata, dužinu vremena tokom kojeg su

bili prisutni na mjestu sistema, nastojanja da spriječe zločinačku aktivnost ili da ometu

efikasno funkcionisanje sistema, intenzitet zločinačke aktivnosti, vrstu aktivnosti koju su

zaista provodili i način na koji su vršili svoje funkcije u sistemu.

323. Učešće i doprinos svakog optuženog u sistemskom udruženom

zločinačkom poduhvatu, koji je postojao u vojnoj ambulanti Mostar i logoru „Dretelj“, bio

je po mišljenju vijeća značajan.

324. Naime, svi optuženi su na svojevrstan način, o čemu će biti više riječi u daljem

dijelu presude kojim je utvrđena krivica po tačkama izreke presude, na značajan način

doprinosili nesmetanom i efikasnom funkcionisanju uspostavljenog sistema, čiji cilj je

bio progon civila srpske nacionalnosti na način opisan u izreci presude.

325. Kao osoba koja je uživala autoritet među vojnicima koji su se nalazili u

prostorijama vojne ambulante Mostar (Zelenika) i logoru Dretelj (Buljubašić), optuženi

su svojim direktnim učestvovanjem u nekim od zlostavljanja zarobljenika, praktično

podsticali i ostale vojnike da nastave ostvarenje cilja sistemskog udruženog zločinačkog

poduhvata, dok su optuženi Ivan Medić i Marina Grubišić- Fejzić svojim ponašanjem

jasno pokazivali namjeru da uspostavljeni sistem održe na snazi, dajući mu značajan

doprinos radnjama za koje su oglašeni krivima.

326. Optuženi Ivan Zelenika je radnjama opisanim u izreci presude, podržavao

sistem nezakonitog zatvaranja i zatočenja srba sa područja Mostara, na način da su isti

nakon hapšenja od strane pripadnika HOS-a najčešće u svojim domovima, dovođeni u

prostorije vojne ambulante Mostar, gdje bi im bile oduzete sve lične stvari i

dragocjenosti, nakon čega bi bili zatvoreni bez da su im saopšteni razlozi takvog

postupanja. Navedena lica su organizovano i planski od strane najviših časnika HOS-a,

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

91

a uz podršku zapovjednika Vinka Martinovića Štele i samog optuženog Ivana Zelenike,

Sergeja Belovića, Zvonimira Bjeliša i dr. organizovano prebacivani u logor Dretelj gdje

su istovremeno držani zatvoreni i srbi sa područja opština Stolac, Gabela i Čapljina,

također nezakonito lišeni slobode u svojim domovima. Tako je u nekoliko navrata, sam

optuženi Zelenika učestvovao neposredno u transportu civila do Dretelja.

327. Navedeno je detaljno opisao svjedok Borivoje Petrović, koji tvrdi da je optuženi

Ivan Zelenika u dvorištu vojne ambulante Mostar prozvao njega i još 15 civila i naredio

im da se ukrcaju u kamion koji je on lično vozio. U pratnji su tada prema kazivanju

svjedoka Petrovića bila dva luksuzna automobila. Po dolasku u Dretelj postrojeni su u

liniju, došao je zapovjednik za kojeg kasnije saznaje da se zove Blaž Kraljević, kome je

Ivan Zelenika raportirao „zvanično“ mu predajući dovežene zarobljenike. Nakon čega su

sprovedeni u hangare, gdje je odmah počelo premlaćivanje novopridošlih zarobljenika

od strane vojnika HOS-a među kojima se najviše isticao jedan Albanac zvali su ga

„Šiptar“ koji se hvalio svojom tehnikom udaraca koju je naučio za vrijeme boravka u

legiji stranaca, od zadobijenih udaraca svjedok je pao u nesvijest. „Ja sam bio na

desnom krilu tog reda, da li od gladi, ili od žeđi ili od straha ili vrućine...ne znam...sve

skupa, pao sam u nesvijest“. Ovog vojnika je svjedok dobro zapamtio za vrijeme

boravka u logoru, pa se sjeća i da je dan prije pogibije Blaža Kraljevića zatražio od

svjedoka da mu očisti cipele jer će biti „u pratnji generala“ tako mu je poznato da je i on

nastradao za vrijeme atentata na Blaža Kraljevića.

328. Pri tome, vijeće prihvata da nije sporno da je optuženi Ivan Zelenika u nekoliko

navrata pomogao pojedinim osobama lišenim slobode da napuste vojnu ambulantu

Mostaru, kao što je i optuženi Ediib Buljubašić u par navrata zabranio maltretiranje i

zlostavljanje zatvorenika, te je jedne prilike prema vlastitoj tvrdnji naredio i da im se

podijeli higijenski pribor, međutim, ta pomoć je pružana pojedinačno i izolovano te

nikada nije bila zamišljena da ugrozi vođenje i funkcionisanje sistema koji je bio na

snazi, već je to predstavljalo pojedinačne, sporadične i izolovane slučajeve i situacije

koje nisu nikada prerasle u pokušaj promjene uspostavljenog sistema zatočenja i

zlostavljanja civila srpske nacionalnosti.

94

Drugostepena presuda u predmetu Kvočka, paragraf 101.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

92

329. Pojedinačni slučajevi dobročinstva koje su ispoljili optuženi dodatno dokazuju da

su isti tokom inkriminisanog perioda uživali autoritet u sredinama u kojima su djelovali,

bilo da se radi o zatvoru u vojnoj ambulanti Mostar ili o logoru Dretelj.

330. Vijeće će, naravno, razmotriti eventualne pojedinačne činove dobrote prilikom

odmjeravanja kazne, ali oni ne dovode u sumnju zaključak Vijeća o značajnom

doprinosu optuženih cilju udruženog zločinačkog poduhvata koji je postojao na prostoru

Hercegovine a koji se manifestirao na način opisan u izreci presude.

331. U pogledu optuženih Ivana Medića i Marine Grubišić- Fejzić, Vijeće je

zaključilo da su kao vojnici HOS-a, koji su imali nesmetan pristup zatvorenicima u

hangarima kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju, koji je imao sve karakteristike logora,

aktivno i neposredno učestvovali u sistemu fizičkog, psihičkog i seksualnog zlostavljanja

zatvorenika u logoru, čime je zadovoljen actus reus kao element odgovornosti po

osnovu sistemskog UZP-a.95

332. Specifičnost odgovornosti optuženih u ovom predmetu ogleda se u činjenici da

sistemski oblik UZP-a podrazumijeva postojanje organizovanog sistema zlostavljanja,

kao što su logori, a sve sa zajedničkim ciljem odnosno svrhom, da se vrše zločini nad

zatočenim licima.

333. Da bi bio odgovoran za zločine počinjene kroz sistemski udruženi zločinački

poduhvat optuženi mora znati lično za postojanje takvog organizovanog sistema i

njegov zajednički zločinački cilj.

334. Navedena zajednička svrha uglavnom obuhvata:

(i) Dugotrajno rutinsko zatvaranje i zatočenje pripadnika druge nacije

(ii) Ponovljeno mučenje i batinjanje zatočenih lica

(iii) Ubistva zatočenih

(iv) Čest i dugotrajan prisilni rad zatočenih, te

(v) Održavanje nehumanih uslova u zatočeničkom objektu96

95

Vidi uopšteno, Tužilac protiv Miroslava Kvočke i drugih, IT-98-30/1-A, presuda, 28.2.2005. godine, paragraf 599. 96

Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Krnojelac, (septembar 2003.godine), para.93.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

93

335. Vijeće je utvrdilo da su optuženi svojim radnjama, iako nisu formirali zatočeničke

objekte i odredili osobe koje će u njima biti zatvorene, ipak svojim radnjama podržavali

uspostavljeni sistem nezakonitog lišenja slobode civila srpske nacioonalnosti, njihovog

zatvaranja i držanja u nehumanim uslovima u vojnoj ambulanti Mostar i logoru Dretelj,

gdje su svakodnevno bili izvođeni na prisilni rad, te podvrgavani različitim oblicima

mučenja i neočovječnog postupanja, pa su svjesni toga, svojim radnjama dali značajan

doprinos njegovom provođenju na terenu, ne nastojeći se na bilo koji način potpuno

isključili iz njega, što bi svakako bilo teško, ali ne i neizvodivo.

336. Značajno učešće ili doprinos u poduhvatu jeste takvo učešće koje djelo ili

propust čine efikasnim i djelotvornim97, npr. učešće koje omogućava da sistem

funkcioniše lakše ili bez ometanja. Značaj doprinosa, odnosno učešća svih suoptuženih

u sistemu, također može biti dokaz o njihovoj zajedničkoj namjeri. Položaj optuženih u

sistemu, preuzimanje odgovornosti nakon što je njegov zločinački cilj postao očit,

dužina vremena tokom kojeg je optuženi dio sistema, efikasnost kojom je izvršavao

svoje zadatke, verbalne izjave o sistemu, kao i bilo koje direktno učešće u actus reus

temeljnih krivičnih djela, su sve faktori značajni za utvrđivanje znanja o sistemu.98

337. Optuženi su svojevoljno odlučili podržati sistem, iako su imali mogućnost izbora,

naročito ako se ima u vidu da su bili pripadnici vojnih snaga koje su po svojoj prirodi bile

dobrovoljačke, dok zatvorenici nisu mogli po svojoj volji otići iz prostorija u kojima su

držani.

338. Vijeće će u dijelu presude koji se bavi krivicom svih optuženih detaljno

obrazlagati dokaze, činjenice i okolnosti na kojima je zasnovan zaključak da su ovi

optuženi bili upoznati sa sistemskim UZP-om, te da su svojim neposrednim učešćem u

inkriminacijama za koje su oglašeni krivim dali značajan doprinos održavanju“

sistemskog UZP-a.99

339. U konkretnom slučaju, ovo Vijeće je posebno cijenilo broj radnji izvršenja,

činjenicu da su optuženi koristili svoja svojstva i osjećaj nadmoći da bi sami ili sa drugim

licima maltretirali zatvorenike, i to Ivan Zelenika u prostorijama vojne ambulante u

Mostaru, a ostali optuženi u logoru Dretelj, znajući da su zarobljenici nemoćni i

97

Presuda pretresnog vijeća u predmetu Kvočka, (oktobar 2009.godine), para.309. 98

Presuda Suda BiH X-KRŽ-05/139 od 09.03.2011.godine u predmetu Marko Radić i dr. para.902.str.198. 99

Presuda, str. 280-281.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

94

prestrašeni, da su držani u nehumanim i nehigijenskim uslovima i da su uslijed raznih

oblika zlostavljanja kojima su svakodnevno bili izloženi, jedva preživljavali.

340. Pošto je nesporno utvrđeno da su optuženi posjedovali mens rea i actus

reus, koji su neophodni za odgovornost po osnovu sistemskog UZP-a, jedino pitanje

koje je još trebalo razmotriti jeste da li su krivična djela za koja su optuženi oglašeni

krivim također spadala u zajedničku svrhu sistemskog UZP-a i da li su zapravo izvršena

u skladu sa tom zajedničkom svrhom i u cilju njenog provođenja. U dijelu presude u

kojem je obrazložen zaključak Vijeća o krivici optuženih za pojedinačne inkriminacije,

jasno je vidljivo da su sva djela u osnovi zločina protiv čovječnosti za koja su optuženi

oglašeni krivim, izvršena u skladu sa zajedničkom svrhom održavanja na snazi

uspostavljenog sistema zlostavljanja.

B. IDEOLOGIJA U OSNOVI CILJA UDRUŽENOG ZLOČINAČKOG PODUHVATA

341. Kada je u pitanju postojanje zajedničkog cilja, Vijeće nije našlo dokazanim da je

HOS bio vojni ogranak Hrvatske stranke prava, niti je našlo dokazanim da je idejni

politički koncept djelovanja HOS-a bio stvaranje državne tvorevine Herceg- Bosne, kako

je to tvrdila optužnica, ali je postojanje određene ideologije i plana zlostavljanja civila

srpske nacionalnosti sa namjerom njihovog protjerivanja iz Hercegovine nesporno

dokazano na način kako je to opisano u izreci presude.

342. Naime, većina saslušanih svjedoka optužbe, koja je u inkriminisanom periodu

obnašala neku od funkcija u okviru vojnih struktura HOS-a posvjedočila je da su bili

istovremeno članovi Hrvatske stranke prava (HSP).

343. Svjedok Petar Majić je tako potvrdio da je članom stranke postao još

19.09.1991.godine, međutim on kao i ostali članovi ove stranke, negira da je bilo kada

postojao Proglas ili Koncept tzv. Planirane države Herceg Bosne sa koje je bilo

zamišljeno da se protjeraju svi stanovnici srpske nacionalnosti. Ovaj svjedok je pojasnio

da je koncepcija stvaranja državne tvorevine Herceg- Bosne bila ideologija koju će tek

kasnije, tokom 1993.godine propagirati HVO, sa kojim HOS od početka nije bio u

„dobrim odnosima“, te navedeno nikada nije bio cilj djelovanja HOS-a.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

95

344. Neslaganje sa redovima HVO-a bilo je prisutno od početka100 djelovanja

HOS-a, a isti se naročito intenzivirao u mjesecu avgustu 1992.godine101. Navedeno je

jasno vidljivo iz Priopćenja za javnost102 kojeg je 06.08.1992.godine izdao zapovjednik

HOS-a Blaž Kraljević i iz kojeg jasno proizlazi da je situacija između vojnika HOS-a i

HVO-a znatno pogoršana, pa tako zapovjednik u jednom dijelu priopćenja navodi

„Davno smo rekli, ko dirne hosovca to će krvavo platiti, nosio on ovaj ili onaj znak.“

Nedugo potom Blaž Kraljević je ubijen, u kojem su prema iskazima svjedoka

učestvovali pripadnici HVO-a.

345. Svjedok odbrane Miljenko Miloš, koji je u inkriminisanom periodu bio predsjednik

odnosno povjerenik Hrvatske stranke prava za područje Mostara, tvrdi da je sjedište

njegove stranke bilo u istoj zgradi u kojoj je bila smještena i vojna ambulanta Mostar, te

potvrđuje da je optuženi Ivan Zelenika, koji je inače boravio u tim prostorijama kao

pripadnik HOS-a, član ove stranke postao još tokom 1991.godine. Sam optuženi u

unakrsnom ispitivanju svjedoka „B“ tvrdi da u vrijeme boravka u vojnoj ambulanti nikoga

od dovedenih nije pitao za pripadnost SDS-u pojašnjavajući to riječima „To za mene nije

bilo zlo, i ja sam bio član neke stranke, a Vi neke druge.“

346. Međutim, suprotno stanovištu Tužilaštva, da je HOS bio vojni ogranak ove

političke stranke i da je pripadnost HOS-u nužno podrazumijevala i članstvo u HSP-u,

ovaj svjedok tvrdi da jeste postojao određeni broj pripadnika HOS-a, koji nisu bili članovi

stranke i istovremeno dodao da je stranka djelovala na principu dobrovoljnosti, pri čemu

negira da je u bilo kojem trenutku vođstvo ove stranke propagiralo bilo koju drugu ideju

osim cjelovite Bosne i Hercegovine. Pojašnjavajući navedeno, svjedok je izjavio da su

se na referendumu za nezavisnost BiH održanom u martu 1992.godine i hrvati koji su

živjeli u BiH izjasnili za njenu samostalnost, pa je u skladu sa tim i koncipirana

ideologija HOS-a u BiH.

347. Svjedok Stanko Primorac, koji iz Hrvatske vojske sa nekolicinom dobrovoljaca

dolazi u redove HOS-a, također tvrdi da je retorika generala Blaža Kraljevića upravo

bila upravljena na potrebu oslobađanja Bosne i Hercegovine koju su okupirali pripadnici

JNA. Dakle, po njegovom mišljenju, temeljno stanovište HOS-a, te HSP-a čiji je bio

100 O2–2– Zapovjed Glavnog stozera HVO-a HZ Herceg – Bosne broj Z-01-11 od 10.04.1992.godine. O2-3– Zapovjed Glavnog stozera HVO-a HZ Herceg – Bosne pov broj 01- 331/92 od 08.05.1992.godine. 101 O2–4 – Dopis zapvjednistva ratnog stozera HOS-a za Hercegovinu iz avgusta 1992.godine. 102 T–79– Priopćenje za javnost Zapovjedništva ratnog stožera HOS-a od 06.08.1992.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

96

član, jeste upravo odbrana BIH od agresora, a potom njeno demokratsko uređenje u

međunarodno priznatim granicama. Te ciljeve je prema njegovom kazivanju podržalo i

Predsjedništvo RBiH Uredbom sa zakonskom snagom, koja je čak objavljenja u

službenom glasniku, a kojom je po njegovom mišljenju HOS prerastao u regularnu

vojsku R BiH, odnosno postao sastavni dio oružanih snaga R BiH.

348. Vijeće konstatuje da navedeni dokument o kojem svjedoči ovaj svjedok odbrana

nije uvrstila u materijalne dokaze, te konstatuje da se u konkretnom slučaju može raditi

jedino o Uredbi sa zakonskom snagom o oružanim snagama R BiH103, u kojoj se samo

konstatuje da se kao dan formiranja Armije utvrđuje 15.04.1992. godine104, dakle, kao

dan kada su se sve naoružane formacije u Republici objedinile u Teritorijalnu odbranu

Republike, međutim nema uporišta da se navedeno interpretira u kontekstu u kojem to

čini svjedok Primorac.

349. Svjedok Miloš ne negira činjenicu da je sjedište stranke bilo u Zagrebu, gdje je

bio i glavni stožer HOS-a, ali naglašava da je stranka funkcionirala na dobrovoljnoj

osnovi u članstvu i donacijama, te nije bila finansirana od strane matice u R Hrvatskoj.

Svjedok je dalje izjavio da mu je još u decembru 1992.godine Blaž Kraljević došao,

zamolivši ga da mu pošalje na regrutaciju osobe koje zatraže članstvo u HSP-u, što je

svjedok u par navrata i učinio, ali negira da je ova stranka imala bilo kakve konkretne ili

formalne ingerencije i nadležnosti u pogledu moblizacije ljudstva u redove HOS-a, niti je

imala uticaja na njihovu dalju organizaciju, ustrojstvo i djelovanje na terenu.

350. Vijeće je imalo u vidu brojne iskaze svjedoka koji iskazuju u pravcu postojanja

loših odnosa između HOS-a i HVO-a, te činjenicu da se u pravosnažnoj presudi MKSJ

u predmetu Prlić i dr. koncept stvaranja ove paradržavne tvorevine vezuje za period

1993.godine, dakle nakon inkriminisanog perioda u ovom konkretnom predmetu. Prema

argumentaciji presude MKSJ-a u predmetu Tihomir Blaškić koncepcija postojanja ove

tvorevine105 također nije uključivala pripadnike HOS-a ili Hrvatske stranke prava, a što

103

Uredba sa zakonskom snagom objavljena je u Službenom glasniku R BiH broj 4/92 od 20.05.1992.godine. 104 Iz dokaza odbrane optuženog Ivana Medića O4-14, odnosno Odluke o objedinjavanju svih naoružanih snaga na teritoriji Republike BiH proizilazi da su sve naoružane grupe i pojedinci dužni da se prijave i stave na raspolaganje Okružnim štabovima teritorijalne odbrane. Rok prijavljivanja i evidentiranja označen je 15.04.1992.godine.

105 Iz sažetka presude: “Očito je da su mnogi pripadnici HVO-a i Hrvatske zajednice Herceg Bosna dijelili

ciljeve hrvatskih nacionalista iz Hrvatske: svakako Mate Boban, predsjednik te zajednice; isto tako Anto Valenta (predsjednik HDZ-a (Hrvatske demokratske zajednice) Viteza, a zatim predsjednik HDZ-a HZHB-a)

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

97

proizilazi iz samog dokaza Tužilaštva106 u kojem stoji „Politički i vojni ciljevi HOS-a nisu

se uklapali u strategiju vojnih i poltičkih ciljeva HDZ-a“.

351. Kako u pravcu svojih tvrdnji iz optužnice o ideji stvaranja Herceg- Bosne kao ideji

kojom se vodio HOS na terenu, Tužilaštvo nije ponudilo bilo kakve konkretne dokaze, to

ove navode Vijeće ne nalazi dokazanim.

352. Međutim, Vijeće se tokom postupka jeste uvjerilo u postojanje određene

nacionalističke ideologije kojom su se vojnici HOS-a rukovodili na terenu, a koja je

naročito bila manifestirana kroz sistematično hapšenje i zatvaranje srba sa područja

Mostara, Stoca i Čapljine, sa krajnjim ciljem njihovog preseljenja iz Hercegovine.

353. Vijeće primjećuje da iako dokaz odbrane, odnosno Proglas Hrvatske stranke

prava koji je u spis uložila odbrana optuženog Ivana Medića107, promoviše principe

poput nezavisne, suverene, demokratske i nedjeljive države BiH, isti proglas u jednom

dijelu teksta kada govori o idejama koje zastupa HSP navodi „Nezavisnost i cjelovitost

Hrvatske u savezu sa cjelovitom BiH“.

354. Proglas koji je u dokaze odbrane uvrstila odbrana optuženog Ediba

Buljubašića108 načelno ne priznaje bilo kakve „samozvane“ nacionalne države na tlu

BiH, zalažući se načelno za nezavisnu i nedjeljivu BiH, da bi u jednom dijelu teksta istog

Proglasa koji propagira naprijed opisane vrijednosti uslijedili slijedeći navodi: „Hrvatska

stranka prava se ne odriče svoji programskih načela, koja traže zasnivanje

demokratske (civilne) građanske države, utemeljene na ljudskim i građanskim pravima

po međunarodnim mjerilima, HSP će sukladno svojim stavovima, tražiti u budućem

saboru, da se država BiH tješnje poveže sa R Hrvatskom (konfederacija, federacija ili

nešto drugo), jer na to upućuje ne samo povijest, nego i gospodarski i geopolitički

položaj.“

355. Dakle, tumačenjem navedenog evidentno je da je ideologija HOS-a i HSP-a u

osnovi podrazumijevala mogućnost stvaranja određenog savezništva sa susjednom R

čije nacionalističko pisanje je indikativno; Ignac Koštroman, glavni tajnik HZHB-a; Dario Kordić, dopredsjednik HZHB-a, čiji su govori raspirivali strasti Hrvata u Bosni.” 106 T–81– Organizacija HOS-a u Bosni i Hercegovini document koji ima ovjeru Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. 107 09.05.- O4–10- Proglas HSP 1861.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

98

Hrvatskom. Iako su te metode podrazumijevale kako tvrdi Proglas „legitiman način

riješavanja političkih pitanja u slobodno izabranom saboru ili postavljanjem pitanja na

referendumu“, činjenica je da je među „važna pitanja“ ove stranke spadalo i pitanje

mogućnosti stupanja u državno-pravne odnose BiH sa susjednom R Hrvatskom, što je

po mišljenju Vijeća ipak suprotno principima nezavisnosti, cjelovitosti i nedjeljivosti BIH

koje vrijednosti je stranka primarno propagirala. Optuženi Edib Buljubašić u svom

svjedočenju potvrđuje da je cilj zajedničke borbe protiv JNA bilo stvaranje konfederacije

ove dvije države, i da je sve vrijeme postojao jak centralizam, odnosno kontrola

djelovanja HOS-a od strane centrale u Zagrebu. Koliko se on sjeća, u kancelariji koju su

koristili oficiri u Dretelju, Ivan Petrušić je stalno izvještavao glavni stožer HOS-a u

Zagrebu o provedenim aktivnostima na terenu.

356. Načelno, HOS je propagirao ideju jedinstvene BiH zbog činjenice da su u njenim

redovima bili i pripadnici muslimanske nacionalnosti, iako su u suštini ideje vodilje HOS-

a i HSP-a u inkriminisano vrijeme bile stvaranje buduće države BiH u nekoj vrsti

savezništva sa susjednom R Hrvatskom.

357. Naklonost prema Hrvatskoj državi i hrvtaskoj komponenti stranke, a samim tim i

redova HOS-a koji su slijedili ovu ideologiju, vidljiva je i iz Proglasa Zapovjedništva

Ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu109 koji je potpisao Blaž Kraljević u kojem se u

potpisu dokumenta koristi rečenični sklop „Bog i Hrvati“, što po mišljenju Vijeća načelno

isključuje stanovništvo BiH druge nacionalnosti. Također, poleđina iskaznice HOS-a110

imala je oznaku šahovnice i geografski prikaz karte R Hrvatske na kojoj je pisalo

„Jedino nezavisna država Hrvatska“ a Vijeće primjećuje i da je prema iskazu svjedoka,

grb odnosno oznaka koju su vojnici HOS-a nosili na amblemu predstavljala šahovnicu

sa prvim bijelim poljem, što je zapravo istorijski srednjevjekovni hrvatski grb. Najzad, na

amblemu HOS-a se nalazio i natpis „Za dom spremni“ koji slogan je u istoriji poznat po

tome što je njegova inačica „Za poglavnika i dom spremni“ tokom Drugog svjetskog rata

korištena u ustaškom pokretu.

108

O3 - 3 Proglas Hrvatske stanke prava u potpisu stožernik ratnog stožera HOS-a za Bosnu, bojnik Mladen Holman i koordinator HOS-a za Bosnu Matija Brajinović. 109 O4 –8 - Priopcenje za javnost HOS-a potpisan od Blaža Kraljevica dana 1.8.1992.godine. 110

O2- 40 - Ovjerena fotokopija iskaznice HOS-a, Vojna Knjižica na ime Srećko Bošnjak.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

99

358. Također, pukovnik Kraljević u drugom Proglasu od 09.05.1992.godine111 poziva

HVO da se stavi pod komandu HOS-a, te poziva stanovništvo da „iz svojih redova

izbaci ljude sumnjive prošlosti i sumnjive sadašnjosti, pozivajući da se isti pošalju

kućama i drže na oku“. Ovakvo tumačenje stvorilo je među stanovnicima stigmu

proganjanja određene skupine ljudi, koji su u konkretnom slučaju bili srpske

nacionalnosti, dakle to su lica koja su prema mišljenju i retorici Blaža Kraljevića bili

„sumnjive prošlosti i sadašnjosti“ koje je trebalo progoniti, zatvarati i držati u nehumanim

uslovima, a potom trajno udaljiti sa teritorija Hercegovine.

359. Neki od vojnika HOS-a su u provođenju ovog cilja priklonili se ideologiji ustaškog

pokreta iz II svjetskog rata, dok su drugi pripadnici HOS-a muslimanske nacionalnosti,

podržavali konačni cilj udaljenja srba iz Hercegovine, prihvatajući nacionalistički modus

djelovanja hrvatske komponente HOS-a u to vrijeme.

360. Ideologiju HOS-a koja je manifestirana na terenu od strane brojnih pojedinaca

opisao je u svom iskazu Henrik Hovland, objektvni posmatrač i ratni izvještavač. Njemu

se činilo da je Blaž imao fašističku retoriku, te je u tim obraćanjima tretirao zatvorene

Srbe kao neku vrstu „devize“ kojom se moglo trgovati. Nosili su crne uniforme i kako je

shvatao neka ustaška obilježja iz II svjetskog rata, koja su s ponosom pokazivali. U

autima na prednjem staklu primijetio je da su neki od vojnika držali sliku Ante Pavelića,

koji je prema opšte poznatim istorijskim okolnostima bio na čelu Nezavisne države

hrvatske112 odnosno koji se smatra osnivačem Hrvatske stranke prava (HSP). Tako je

prema iskazu svjedoka odbrane Dejana Danuca, na vratima kancelarije zapovjednika

logora Dretelj, koja se nalazila na spratu Upravne zgrade, stajala slika Ante Pavelića.

361. Osim navedene ideologije, koju su slijedili pojedinci u okviru strukture HOS-a,

Vijeće se uvjerilo da je i Hrvatska stranka prava u ovom konkretnom slučaju bila u uskoj

sprezi sa vojnom strukturom, iako ne nalazi da je Tužilaštvo tokom postupka nesporno

dokazalo da je HOS bio vojni ogranak HSP-a.

111

T-89 i O2-1 i O3–4- Proglas Zapovjedništva ratnog stožera HOS-a od 9. svibnja 1992.godine u potpisu je pukovnik Blaž Kraljević. 112

Prema istorijskim podacima „Nezavisna Država Hrvatska (NDH) je bila marionetska država Sila Osovine za vrijeme Drugog svjetskog rata. Osnovana je 10. aprila 1941., uslijed Aprilskog i raspada Kraljevine Jugoslavije na inicijativu nacionalsocijalističke Njemačke i fašističke Italije, o kojima je potpuno ovisila. NDH je također bila teritorijalni kondominij Njemačke i Italije. Rimskim ugovorima predviđen je položaj NDH kao talijanskog protektorata. Državom je upravljao vođa ustaškog pokreta, poglavnik Ante Pavelić, dok je naslovni kralj Tomislav II. imao samo simboličnu ulogu koja je i kao takva ukinuta nakon talijanske kapitulacije 1943. Sjeverna i srednja Dalmacije, dio Hrvatskog primorja i Gorskog kotara pripojeni su Italiji,

http://hr.wikipedia.org/wiki/Marionetska_dr%C5%BEava

http://hr.wikipedia.org/wiki/Sile_Osovine

http://hr.wikipedia.org/wiki/Drugi_svjetski_rat

http://hr.wikipedia.org/wiki/10._travnja

http://hr.wikipedia.org/wiki/1941.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Raspad_Kraljevine_Jugoslavije

http://hr.wikipedia.org/wiki/Raspad_Kraljevine_Jugoslavije

http://hr.wikipedia.org/wiki/Nacionalsocijalizam

http://hr.wikipedia.org/wiki/Tre%C4%87i_Reich

http://hr.wikipedia.org/wiki/Fa%C5%A1izam

http://hr.wikipedia.org/wiki/Kraljevina_Italija

http://hr.wikipedia.org/wiki/Kondominij

http://hr.wikipedia.org/wiki/Rimski_ugovori_(1941.)

http://hr.wikipedia.org/wiki/Protektorat

http://hr.wikipedia.org/wiki/Usta%C5%A1e

http://hr.wikipedia.org/wiki/Poglavnik

http://hr.wikipedia.org/wiki/Ante_Paveli%C4%87

http://hr.wikipedia.org/wiki/Tomislav_II.

http://hr.wikipedia.org/wiki/1943.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Dalmacija

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

100

362. Dakle, Vijeće ne nalazi dokazanim da je ideologija ove stranke bila stvaranje

paradržavne tvorevine Herceg – Bosne113, obzirom da se realizacija ove ideologije

nepravosnažnom presudom MKSJ-a u predmetu Jadranko Prlić i dr. stavlja u vremenski

kontekst tek od oktobra 1993.godine, dakle nakon inkriminisanog perioda iz ovog

predmeta.

363. Međutim, iako HOS nije slijedio ideologiju HVO-a, odnosno nije eksplicitno

propagirao stvaranje nove nezavisne hrvatske države (neovisnog entiteta u okviru BiH),

ipak jeste dokazano da je general Blaž Kraljević u pojedinim obraćanjima propagirao

ideju države u kojoj bi srbi bili „protjerani preko Drine“, što je rečenica koju su često

izgovarali i neki od pripadnika HOS-a, slijedeći navedenu retoriku svog zapovjednika, a

o čemu svjedoče svjedoci optužbe zatvoreni u prostorijama vojne ambulante u Mostaru

poput svjedokinje „H“ kojoj je pripadnik HOS-a Hamo Bošić, koji je boravio u

prostorijama ambulante često govorio da će „Sve srbe protjerati preko Drine!“

364. Svjedoku „I“ su tako prilikom polaska iz vojne ambualnte za logor Dretelj rekli da

ide „Na put bez povratka“ pri čemu nije siguran da li mu je navedeno rekao Ivan

Zelenika ili neki drugi vojnik, ali je optuženi tu bio prisutan u vrijeme ukrcavanja civila u

kamion, te je siguran jer mu je upravo optuženi Ivan Zelenika stavio šapku vojske JNA

na glavu rekavši svjedoku da će istu nositi i po dolasku u Dretelj i da je ne smije skidati.

Istu retoriku kojom se ponižavalo i degradiralo civilno stanovništvo srpske nacionalnosti

zatvoreno u hangarima kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju, koristili su i vojnici HOS-a koji

su boravili u krugu kasarne, među kojima su bili i optuženi Ivan Medić i Marina Grubišić-

Fejzić. Optuženi Edib Buljubašić u svom svjedočenju nije sporio da je i sam u više

navrata ispoljavao ovu retoriku kako bi kako tvrdi „stekao naklonost nadređenih“, među

kojima prvenstveno misli na zapovjednika vojne policije Ivana Petrušića, ali i ostali

rukovodni kadar HOS-a.

365. Dodatni problem u dokazivanju konačne ideologije kojom se rukovodio HOS u

inkriminisanom periodu se tokom postupka ogledao u činjenici da su svjedoci optužbe o

pod čijom su kontrolom bila sve do pada Mussolinija, dok su Baranja i Međimurje priključeni Mađarskoj.“(Podaci preuzeti sa Wikipedia.com). 113 Vijeće MKSJ-a je u predmetu Jadranko Prlić i dr. većinom glasova odlučili da je postojao udruženi zločinački poduhvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelimično u granicama Hrvatske banovine iz 1939., kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Ovaj hrvatski entitet u BiH trebalo je ili da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane nezavisna država unutar BiH, tijesno povezana sa Hrvatskom.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Benito_Mussolini

http://hr.wikipedia.org/wiki/Baranja

http://hr.wikipedia.org/wiki/Me%C4%91imurje

http://hr.wikipedia.org/wiki/Kraljevina_Ma%C4%91arska

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

101

ovom pitanju svjedočili različito i neodređeno. Tako svjedok Henrik Hovland koji je i sam

svjedočio o huškačkoj i fašističkoj retorici generala Blaža Kraljevića u jednom trenutku

napominje da je isti u kontaktima sa rukovodstvom Armije BiH u Sarajevu propagirao

ideju jedinstvene i cjelovite BiH u međunarodno priznatim granicama, nastojeći prema

mišljenju svjedoka na ovaj način „pridobiti muslimansko rukovodstvo“ na stranu HOS-a,

u čemu je i uspio.

366. Drugu spornu okolnost u dokazivanju teze o ideji stvaranja Herceg- Bosne u

formi kako to navodi Tužilaštvo u optužnici, Vijeće vidi u činjenici da je na ovu okolnost

Tužilaštvo izvelo samo dva materijalna dokaza i to Proglas Hrvatske stranke prava

1861. iz 1992.godine114, koji ne govori o idejama stvaranja Herceg-Bosne, odnosno ne

potvrđuje navedenu tezu optužbe, pa je to i bio jedan od razloga zašto je i odbrana

optuženih u ovom predmetu koristila navedene dokumente kao dokaze odbrane.

367. U svakom slučaju, bez obzira da li je u pozadini cilja protjerivanja Srba iz

Hercegovine postojala određena nacionalistička ili politička ideologija, Vijeće se tokom

postupka nesumnjivo utvrdilo da je cilj glavnih čelnika HOS-a bio sistematsko lišenje

slobode stanovnika srpske nacionalnosti, njihovo protivzakonito zatočenje u objektima

koji su prethodno prilagođeni za tu namjenu, te držanje istih u nehumanim i

nehigijenskim uslovima u kojima su svakodnevno bili podvrgavani različitim vidovima

zlostavljanja, da bi u konačnici bili razmijenjeni i trajno udaljeni sa područja

Hercegovine.

368. Vijeće ne nalazi dokazanim da su optuženi Ivan Zelenika, Edib Buljubašić, Ivan

Medić i Marina Grubišić- Fejzić, mogli odlučivati o lišenju slobode određenih pojedinaca,

njihovom zatvaranju u zatočeničke objekte, ili određivanju i uspostavljanju uslova u

kojima su isti boravili, pa su po tom osnovu oslobođeni od optužbe za određene

inkriminacije. Tako sam optuženi Edib Buljubašić u svom svjedočenju pojašnjava da je

kasarna „Bruno Bušić“ u Dretelju prvobitno zaista bila zamišljena kao nastavno-obučni

centar za regrute, te je i njemu samom ostalo nejasno u kojem trenutku je ista

transofmirana u logor za civile srpske nacionoalnosti.

369. Međutim, Vijeće se tokom postupka nesumnjivo uvjerilo da su optuženi u

potpunosti bili svjesni sistema hapšenja, zatvaranja i zlostavljanja civila srpske

114

T–88– Proglas HSP-a 1861 od 1999.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

102

nacionalnosti opština Mostar, Čapljina i Stolac koji je bio na snazi, a koji su oni svojim

radnjama svjesno podržavali, tako što su postupajući sa direktnim umišljajem poduzeli

sve radnje za koje su u konačnici oglašeni krivim, potpuno svjesni da iste predstavljaju

značajan doprinos održavanju sistema zlostavljanja koji je bio na snazi.

370. Iz načina na koji su poduzimali inkriminisane radnje, te načina na koji su birali

svoje žrtve kojima su se obraćali tako što su ih vrijeđali i ponižavali na razlićite načine,

isključivo zbog njihove pripadnosti srpskom narodu, optuženi su jasno pokazali da i

sami imaju diskriminatorski odnos prema oštećenima i da se podržavaju u potpunosti

sistem zlostavljanja te grupe stanovništva.

371. Razlika između optueženog Ivana Zelenike i ostalih optuženih u ovom predmetu

se ogleda u činjenici da je prema izvedenim dokazima optuženi Zelenika u jednom

navratu i neposredno učestvovao u lišenju civila slobode i njihovom zatvaranju u

prostorije vojne ambulante Mostar, te je prema izvedenim dokazima imao određene

ingerencije u omogućavanju puštanja pojedinih zatvorenih lica.

372. Međutim, kako će to biti kasnije obrazloženo, Ivan Zelenika je de facto bio

upravnik vojne ambulante u Mostaru, na način da je imao svoju kancelariju i spektar

poslova koje je obavljao, a koji djelokrug poslova je prema mišljenju Vijeća ipak crpio iz

ovlaštenja koje mu je samo mogao delegirati samo glavni zapovjednik HOS-a za Mostar

Vinko Martinović „Štela“.

373. Koliko je optuženi Ivan Zelenika zapravo ostavljao dojam osobe koja rukovodi

tretmanom koji će biti proveden prema zarobljenicima u vojnoj ambulanti Mostar

najbolje je vidljivo iz činjenice da svjedok Borivoje Petrović istog opisuje kao

„nadređenog“ svim prisutnim vojnicima u prostoriji u kojoj je on uveden na ispitivanje,

dok za ime Vinka Martinovića nije ni čuo u to vrijeme.

374. Vijeće ipak na osnovu provedenih dokaza nije zaključilo van svake razumne

sumnje da je upravo ovaj optuženi imao službeni položaj unutar vojnih struktura HOS-a

koje bi mu omogućile da neovisno odlučuje o izboru lica koja se imaju lišiti slobode i

zatvoriti u prostorije vojne ambulante Mostar. Iz provedenih dokaza je jasno vidljivo da

je o svim pitanjima koja se tiču zatvorenika morao se prethodno konsultovati sa

neposredno nadređenim, Vinkom Martinovićem „Štelom“ zapovjednikom HOS-a za

Mostar, koji je veoma često i bio prisutan u prostorijama vojne ambulante. Sam Vinko

Martinović je u svom svjedočenju jasno naglasio da je optuženi Ivan Zelenika

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

103

obavljao poslove u okviru vojne ambulante po njegovom nalogu.

375. Stoga, Vijeće je i u odnosu na ovog optuženog zaključilo da je de facto djelovao

kao upravnik zatvora u vojnoj ambulanti Mostar, te je po značaju bio drugi čovjek,

nakon Vinka Martinovića „Štele“ što znači da je bio u potpunosti svjestan sistema

hapšenja civila srpske nacionalnosti sa područja Mostara, njihovog zatvaranja i držanja

u nehumanim uslovima, gdje su svakodnevno bili podvrgnuti raznim oblicima

nečovječnog postupanja u kojima je i sam učestvovao, potpuno svjestan da na taj način

daje značajan dopirnos održavanju na snazi uspostavljenog sistema zlostavljanja, koji

je podrazumijevao da civili zatvoreni u vojnoj ambulanti Mostar, nakon što prođu

proceduru „isljeđivanja“ od strane optuženog i drugih njemu poznatih pripadnika HOS-a,

budu prebačeni u kasarnu „Bruno Bušić“ Dretelju, gdje je se prema njima nastavljao

nehumanim i nečovječan tretman. Da je postojeći sistem optuženi podržavao u cjelosti,

jasno proizilazi iz činjenice da je i on sam u tri navrata učestvovao u transportu

zarobljenih civila iz vojne ambulante u kasarnu u Dretelju, gdje ih je predavao dežurnim

oficirima.

376. Optuženom Ivanu Zelenika nije nikako mogao ostati nepoznat cilj formiranja

logora u Dretelju niti nehumani i nečovječni uslovi kojima će lica tamo biti podvrgnuta,

jer je isti taj tretman nad njima provođen u prostorijama vojne ambulante Mostar uz

znanje i nekad čak i inicijativu, te lično učešće optuženog.

377. Stoga, Vijeće je u konkretnom slučaju ustvrdilo da su optuženi postupali kao

članovi udruženog zločinačkog poduhvata, te su svjesni konačnog cilja i sistema

zlostavljanja civila srpske nacionalnosti, umišljajno poduzimali radnje kojima su ostvarili

bića pojedinačnih inkriminacija u osnovi zločina, a za koje su ovom presudom oglašeni

krivima.

378. Držanje zatvorenika u nehumanim i nehigijenskim uslovima u prostorijama Vojne

ambulante Mostar i hangarima kompleksa kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju

379. Vijeće se na temelju dokaza izvedenih tokom glavnog pretresa uvjerilo da su svi

zatovoreni civili držali u krajnje nehumanim uslovima u kojima su bili uskraćeni u

ostvarivanju osnovnih životnih i higijenskih potreba, na način da su boravili u skučenim

prostorijama, koje su bile prebukirane, bez redovne i dovoljne ishrane, onemogućeni u

vršenju fizioloških potreba, odakle su izvođeni samo na ispitivanje ili na prinudni rad

tokom kojeg su podvrgavani različitim oblicima fizičkog ili seksualnog

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

104

zlostavljanja, o čemu će biti više riječi u dijelu presude koji se bavi individualnim

inkriminacijama u osnovi zločina, za koje su optuženi oglašeni krivim.

(a) Vojna ambulanta Mostar

380. Na okolnost uslova boravka u prostorijama vojne ambulante u Mostaru svjedočio

je veći broj svjedoka optužbe, koji su potvrdili da su uslovi u kojima su ljudi boravili bili

krajnje neuslovni, nehumani i ponižavajući. Detaljan opis rasporeda prostorija u okviru

vojne ambulante dokumentiran je na video zapisu sačinjenom nakon obilaska lica

mjesta i uvrštenom u dokaze u ovom predmetu.

381. Zatvorenici su boravili u podrumskim prostorijama koje su bile male površine i

potpuno neuslovne. Svjedokinja H je tako opisala da u podrumu ambulante nisu imali

na čemu da leže, nisu mogli izaći ni do wc-a bez odobrenja stražara. Pojašnjava da su

se inače ustručavali da izađu jer bi često bili pretučeni ili zlostavljani od strane stražara.

Svjedok Milivoje Bokić „ležali smo na betonu, ćebe imali i kante za nuždu koje su bile u

istoj prostoriji u kojoj su boravili.“

382. Boravak u vojnoj ambulanti svjedokinja H opisuje riječima „Praksa neka je bila

da koga god bi doveli tu on ne bi jeo tri dana, od straha, iako su se načelno služila tri

obroka dnevno“ ostali svjedoci su pojasnili da je ta hrana bila nekvalitetna i nedovoljna

za prosječne potrebe odrasle osobe. Svjedokinja Sava Bojanić tvrdi „Hranu smo imali

ali nikakvu...bilo je loše..i ibilo je malo. Bili smo stalno gladni.“

383. Svjedokinju „H“ je jedna od kuharica u vojnoj ambulanti izvodila u bilo koje doba i

tjerala je da čisti kuhinju, pri čemu je verbalno vrijeđala, govorivši joj da joj je brat četnik

i da granatira Mostar. Potom bi svjedokinju vratila u prostoriju i odmah potom je ponovo

pozvala da očisti sve ponovo, što je svjedokinja „H“ doživljavala kao nepotrebno

maltretiranje i ponižavanje. Za vrijeme boravka u vojnoj ambulanti svjedokinja „H“ je

izvedena i silovana u svom stanu iz kojeg je prethodno dovedena, nakon čega je lice

koje označava kao Hamo Bošić vratio u prostoriju ambulante u kojoj su bile držane

zatvorene žene.

384. Da su i ostale bile podvrgavane različitim oblicima zlostavljanja od strane

stražara, pa čak i silovane potvrdila je osim svjedokinje „H“ i svjedokinja Olga Škoro.

Naime, njima je poznato da je u prostorijama vojne ambulante silovana svjedokinja „F“.

Zaštićena svjedokinja „E“ je u svom iskazu također potvrdila da su žene izvođene iz

prostorije u kojoj su boravile, i onda su u jako lošem stanju vraćane, nakon čega

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

105

bi neke priznale da su silovane od strane vojnika HOS-a dok bi neke na to pitanje samo

kimnule glavom u znak potvrde.

385. Svjedokinja Sava Bojanić je za tri dana, koliko je boravila u vojnoj ambulanti bila

izvođena na pranje i čišćenje prostorija i klozeta koje su koristili pripadnici HOS-a

stacionirani u zgradi ambulante. Ona je vidjela različite oblike maltretiranja i ponižavanja

muškaraca koje su također izvodili vani u krug ambulante i tjerali ih da čupaju travu, a

sjeća se da su Jovu Pejanovića koji je bio zatvoren u vojnoj ambulanti izveli jedne

prilike, obukli mu uniformu JNA i stavili ga da jaše konja naopako, što je potvrdio i

svjedok Milivoje Bokić, pojašnjavajući da mu se to činilo krajnje ponižavajućim prema

Pejanoviću. Istovremeno sa Jovom Pejanovićem to su činili i zaštićenom svjedoku „I“

koji pojašnjava da je to bilo ismijavanje ljudi.

386. Svjedok Milivoje Bokić postupanje HOS-ovaca prema Jovi Pejanoviću, za

vrijeme boravka u vojnoj ambulanti opisuje riječima:

387. „Vojnici su nagonili ljude da jedan drugog jašu, doveli su nekog konja da ljudi na

njemu jašu. Oblačili ih u vojničke uniforme i tjerali da jašu tog konja okrenuti prema

repu, tako da je to bilo smiješno, ljudi su gledali sa ulice taj cirkus. To su radili i Jovi

Pejanoviću to sam lično gledao, sve je to ponižavanje bilo, užas, ja to ne mogu da

shvatim, jer ko ima pameti to ne bi ni radio.“

388. Maltretiranje Jove Pejanovića započelo je u vojnoj ambulanti Mostar. Vijeće je na

osnovu provedenih dokaza steklo utisak da je ovo lice naročito bio zlostavljano od

strane pripadnika HOS-a, jer se radilo o licu koje je prije izbijanja sukoba bilo načelnik

SUP-a. Jedan od svjedoka je pojasnio da je ovo lice naročito mrzio Vinko Martivnović

„Štela“ koji je u to vrijeme bio štićenik Kazneno popravnog doma i kako prijestupnik

često bio „u sukobu sa zakonom“.

389. Vijeće primjećuje da su u prostorijama vojne ambulante i logoru Dretelj najviše

bila zlostavljana lica koja su penzionisani oficiri JNA, ili su prije izbijanja sukoba

obnašali neke funkcije u organima unutrašnjih poslova, kao što je slučaj sa Jovom

Pejanovićem i Dušanom Radmilovićem zv. „Pop“ koji je prije izbijanja sukoba bio

policajac. On je naročito bio zlostavljan, naročito kasnije za vrijeme boravka u logoru

Dretelj, kada su mu obukli svećeničku odoru, palili bradu i podvrgavali ga različitim

oblicima maltretiranja i zlostavljanja o čemu su svjedočili brojni svjedoci optužbe.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

106

390. Svjedok Mile Bjelobaba, koji je također bio izvođen na rad za vrijeme boravka u

vojnoj ambulanti Mostar opisuje navedeno riječima: „Čupali smo travu, većinom to, čistili

čikove...oni su to namjerno bacali onda nas kasnije tjerali da to kupimo. Svaki novi koji

je došao teško je to podnosio...to čupanje trave. Za vrijeme čupanja oni su nas tjerali da

mi tu grizemo travu, pa su nas udarali...prilazili su nam ti i ne znaš da će te udariti a on

u slabine udari. To je bilo divlje. To ponašanje to samo može da se doživi...ko to nije

doživio ne može razumijeti.“ Svjedoka Petar Golijanin opisuje da su mu obukli odijelo

majora JNA nakon čega su ga natjerali da izađe van mesti cestu. Svjedok opisuje da je

narod koji je prolazio upućivao psovke i uvrede, a imali su i slobodu da udare

zatvorenike koji su bili izvedeni na rad.

391. Različite oblike zlostavljanja opisuju u svojim iskazima i ostali svjedoci optužbe

koji su prije prelaska u logor Dretelj bili zatvoreni i jedno vrijeme držani u prostorijama

vojne ambulante Mostar.

392. Odbrana je osporavala navedene tvrdnje optužnice, navodeći da su svjedoci

optužbe izjavili da su imali tri obroka dnevno, da su imali mogućnost korištenja pitke

vode kao i odlaska u wc u pratnji stražara. Odbrana je istakla da niti jedan od

saslušanih svjedoka nije izjavio da mu je u vrijeme boravka u ambulanti bila potrebna

ljekarska pomoć i da je ista bila uskraćena, što Vijeće nalazi apsurdnim tvrdnjama

ukoliko se ima u vidu da svjedoci nisu imali priliku bilo kome da se požale na uslove u

kojima borave, a koje su veoma detaljno opisali u svojim iskazima na glavnom pretresu.

Svjedoci su tako kategorički izjavili da niti u vojnoj ambulanti niti u Dretelju nisu smjeli

reći da su udarani ili zlostavljani, strahujući od revolta stražara ili vojnika HOS-a.

393. Odbrana pri tom zanemaruje činjenicu da su svi svjedoci držani u opisanim

uslovima bez pravnog osnova, odnosno isti su nezakonito dovedeni iz svojih domova, i

zatvoreni u prostorijama vojne ambulante, bez da su im ikada saopšteni razlozi njihovog

zatvaranja, pa je u tom kontekstu potpuno izlišno raspravljati da li su uslovi njihovog

zatočenja bili humaniji od onih koje oni opisuju u svojim iskazima.

(b) Hangari kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju

394. Vijeće se na temelju provedenih dokaza nesporno uvjerilo da je kasarna „Bruno

Bušić“ u Dretelju imala sve karakteristike logora, u kojem su nezakonito držani zatvoreni

civili srpske nacionalnosti, koji su svakodnevno bili podvrgavani različitim oblicima

psihičkog i fizičkog zlostavljanja, držani u krajnje nehumanim i nehigijenskim uslovima,

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

107

odakle su izvođeni na prinudni rad kako u okviru kruga kasarne tako i van nje.

395. Obilaskom lica mjesta Vijeće se uvjerilo da je kompleks kasarne obuhvatao niz

objekata među kojima su upravna zgrada, koja se nalazi na samom ulazu, te betonski

hangari u kojima su držani zarobljeni civili (muškarci i žene odvojeno), kao i magacine

koji su služili za smještaj materijalno tehničkih sredstava (MTS) za vojsku, lijekova ili

hrane. Unutar kompleksa je i stacionar u kojem je dežurni ljekar bio major dr. Hranilović.

396. Svjedok „B“ je opisao da je logor bio ograđen bodljikavom žicom, nakon čega se

nalazio miniran prostor, kako bi se osiguralo da niko od zarobljenika ne pobjegne.

397. Detaljan opis unutrašnjosti hangara u kojima su boravili zatvoreni civili, kako u

prostorijama vojne ambulante u Mostaru tako i u logoru Dretelj, zadokumentovan je

video zapisom sačinjenim prilikom obilaska lica mjesta, koji je uvršten u spis kao dokaz

Suda115.

398. Ukupan broj zatvorenih civila u tzv. „muškom“ hangaru kretao se i do 200

(dvijestotine), kako to proizilazi iz iskaza svjedoka optužbe i materijalnih dokaza u

spisu116, te svjedočenja optuženog Ediba Buljubašića, dok je u „ženskom“ hangaru u

jednom momentu bilo zatvoreno i do 80 (osamdeset) žena117. Ove brojke u svojim

iskazima navode svjedoci Milivoj Kružević, Petar Golijanin, svjedokinja „H“, svjedokinja

„F“, te bivši pripadnici HOS-a koji su imali prilike vidjeti zatvorenike u logoru i to svjedok

Derviš Kurtić, Tonči Rajić i Ilija Rajić, koji su potvrdili da se u jednom trenutku broj

zatvorenih civila kretao oko 200 (dvije stotine).

399. Prema spisku zatvorenika logora Dretelj na dan 17.08.1992.godine118, dakle dan

prije razmjene, u logoru se nalazilo 88 zatvorenika sa područja Mostara, Čapljine i

Stoca.

400. Učešće jedinica HVO-a u razmjeni potvrdili su gotovo svi saslušani svjedoci, a

navedena okolnost je potkrepljena i provedenim materijalnim dokazima119, te je odbrana

115

S–1 - Zapisnik o obilasku lica mjesta sačinjen dana 08.10.2014.godine u prilogu 1x CD Sirovina i 1x CD montirani video uviđaja. 116

T-164 Spisak koji su prema sjećanju sačinili zatvorenici navodi 116 imena muškaraca koji su u inkriminisanom periodu bili zatvoreni u logoru Dretelj. 117 T–80– Popis zatvorenica Vojarne Bruno Bušić Dretelj – Čapljina izdat od strane Vojne policije HOS-a dana 07.08.1992.godine na kojem se nalazi ime 58 žena srpske nacionalnosti zatvorenih u logoru Dretelj na navedeni datum. 118 T- 189 – “Spisak zatvorenika na dan 17.kolovoza 1992.godine”, ovjeren od strane ICTY. 119

T–180- Tjedno izvješće HVO-a od 19.08.1992.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

108

tokom postupka nije ni sporila, sporeći samo da optuženi nisu mogli odlučivati o

navedenom niti su u istoj učestvovali. Vijeće tokom provedenog postupka također nije

steklo uvjerenje da su optuženi u tom smislu imali rukovodnu ili komandnu ulogu, ali se

uvjerilo van svake razumne sumnje da su kao pripadnici HOS-a, koji su svakodnevno

imali pristup zatvorenim civilima u hangarima logora Dretelj, potpuno bili svjesni sistema

zlostavljanja koji je bio na snazi, pa su svojim pojedinačnim radnjama dali značajan

doprinos održavanju istog na snazi.

401. Koliko je zapravo sistem zlostavljanja zatvorenika, koji je bio na snazi u logoru

Dretelj bio očigledan svima koji bi došli u krug kompleksa kasarne „Bruno Bušić“,

vidljivo je iz iskaza svjedoka optužbe, koji u svojim iskazima saglasno opisuju da su po

dovođenju u logor Dretelj postrojeni i da im se tek prilike obratio Blaž Kraljević, nakon

čega bi bili odvedeni i zatvoreni u hangare kompleksa kasarne. Iz provedenih dokaza

proizilazi da je jedna grupa civila koja je dovedena nedugo po formiranju logora, bila

držana u prosotorijama upravne zgrade, a kasnije sredinom jula, kako je rastao broj

dovedenih civila iz Mostara, Čapljine i Stoca, pojavila se potreba za njihovim

smiještanjem u veće prostorije, za što su iskorišteni hangari kompleksa kasarne „Bruno

Bušić“ u Dretelju.

402. Svjedok Milivoj Kružević opisuje da je muški hangar bio krajnje neuslovan, radilo

se zapravo o prostoriji za odlaganje maziva bivše JNA koja je prethodno koristila tu

kasarnu. Na podu je bio beton i nisu čak u početku imali ni ćebad za pokrivanje, tek

kasnije su donijeli neke podmetače i ćebad na kojima su ležali zatvorenici, ali ni to nisu

svi imali. Hangar u kojem su boravili muškarci je bio otprilike veličine tri prostorije

površine 4x4 metra, imao je male prozore otprilike 70x70cm, na kojima su bile rešetke i

metalna klizna vrata. Na isti način unutrašnjost hangara u kojem su boravili muškarci,

opisao je u svom iskazu i svjedok „B“.

403. Svjedokinja Sava Bojanić je u svom iskazu opisala uslove u ženskom hangaru

rekavši da je bio manji od muškog, na prozoru su isto bile rešetke, i klizna željezna

vrata, spavalo se uglavnom na betonu jer su dušeke koristile žene koje su među prvima

dovedene, tako da su ostale spavale na nosilima na kojima su bile deke. U hangaru je

bio sto sa dvije klupe za kojim su ručale, a u ćošku se nalazio lavor veliki u koji se

tokom noći vršila nužda, jer nisu dozvoljavali izlazak. Željezna vrata su se zaključavala

oko 20,00 sati pa sve ujutru do 06,00 sati. Vrata su tokom noći samo mogli otvoriti

vojnici i to se dešavalo jako često, ali samo kako bi izveli neku od žena i odveli je iza

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

109

hangara gdje bi bile silovane. Ovo je u svom iskazu potvrdio i optuženi Edib Buljubašić

koji je sam izjavio da je u više navrata imao priliku uveče obilaziti hangare i po dolasku

bi zatekao otvorena vrata, čuo bi tada zvukove iza hangara i kako tvrdi „znao je da su

žene bile silovane“.

404. Svjedok Mile Bjelobaba u svom iskazu opisuje da su uslovi boravka u Dretelju bili

krajnje nehumani i ponižavajući. Blaž Kraljević je naredio se se muškarci obuku u

uniforme JNA čak su nekima i kačili činove, kako bi ih lažno predstavili kao zarobljene

oficire i pripadnike JNA, odnosno Vojske Republike Srpske zarobljene na borbenim

linijama. Za vrijeme boravka svjedok pojašnjava da nisu imali bilo kakve higijenske

uslove, odnosno nije im dozovljeno da se okupaju, presvuku, obriju ili da zadovolje

minimum higijenskih potreba. Loše higijenske uslove su saglasno opisali u svojim

iskazima svi saslušani svjedoci optužbe. Tako svjedok „G“ tvrdi da „vode nije bilo ni za

piće, a ne za umivanje“. Opisuje da su jedne prilike izvedeni na rad i cijeli dan nisu

dobili da jedu i piju. U povratku im je dozvoljeno da odu nasuti vodu u krugu kompleksa

kasarne, a onda bi ih do tamo stražari pretukli.

405. Svjedok Srećko Marić opisuje da im je Blaž Kraljević tek 20 dan po dolasku u

Dretelj dozvolio da se okupaju, inače su higijenski uslovi bili ispod svakog životnog

standarda. Hrane je bilo nedovoljno i kvalitetom jako oskudno, pri čemu svjedok

pojašnjava da se količina hrane koju su dobijali vremenom smanjivala, pa su sa tri

obroka dnevno sveli na jedan. Svjedok Borivoje Petrović je pojasnio da je hrane bilo u

minimalnim i nedovoljnim količinama, tako bi konzervu težine 50gr dijelili na dva nekada

i tri zatvorenika. „Ako je bilo kuhane hrane, dobijao si količinu jedne čaše jogurta, unutra

nije bilo ništa, ni riže ni graha ni krompira, već samo neka bistra supa..tako smo živjeli.

Što se tiče wc-a kante smo imali u hangaru za urin a vani je bio poljski wc koji nam

takoreći nije ni trebao jer su ljudi išli tamo u prosjeku sedmi dan, jer takoreći ništa nismo

ni jeli.“

406. Higijenski uslovi u logoru su bili ispod svakog živitnog minimuma, pa su prema

kazivanju svjedokinje Olge Škoro higijenski uslovi bili takvi da su svi jeli iz istog posuđa

koje se nije pralo.

407. Svjedok Petar Golijanin opisuje „bio je jedan zalogaj hljeba, malo neke supe,

nismo imali dovoljno tanjira, jedna tura jede, pa onda sa tim tanjirima jede druga grupa,

nisu se prali nikako. To je jadno i bijedno bilo. Spavali smo na betonu imali smo jedno

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

110

ćebe, jastuke nismo imali, cipele sam stavlj'o pod glavu, jedno ćebe pokrije se, jedno

ispod sebe...to nam je bio smještaj. Wc je bio unutra, svi su vršili nuždu u jednom ćošku

smrad bio...čudo...jadi.“

408. Različite oblike zlostavljanja kojima su zatvorenici u Dretelju bili podvrgavani

opisuju svjedoci u svojim iskazima. Tako svjedokinja „H“ tvrdi da su ljude primoravali na

različite vidove seksualnog nasilja i ponižavajućih postupaka pa se sjeća da se među

zatvorenicima pričalo da je jedan od zatvorenika natjera da liže genitalije psa. Neki od

zatvorenika su tjerani da piju fekalije vojnika, ili da piju urin iz posude koja se nalazila u

hangaru u kojoj su svi zatvorenici vršili nuždu tokom noći.

409. Mnogi od svjedoka opisuju i situaciju i uslove pod kojim su izvođeni na rad kako

u krugu logora, ali i van kruga. Najčešće su vođeni na čupanje trave, koja je bila suha i

oštra, pa tako svjedokinja „H“ opisuje izgled ruku kod zatvorenika sa kojim je to vrijeme

bila u vezi riječima „Mom momku su ruke bile krvave, svaki ovdje pregib na zglobu je

bio rana do kosti, jer ona trava kad se u avgustu u Mostaru osuši to je strašno, gore

nego žica. To je sve bilo krvavo. On je bio sav u modricama, to sam vidjela, baš sam to

vidjela.“

410. Zatvorenicima je tokom boravka u logoru Dretelj de facto bila uskraćena

liječnička pomoć, obzirom da je u logoru bio stacionar u kojem je radio major dr. Zoran

Hranilović, kojeg su zatvorenici prozvali „Dr. Mengele“ zbog izražene brutalnosti i

zlostavljanja koje je ispoljavao prema bilo kojem zatvoreniku koji bi mu se obratio za

pomoć. Stoga, niko od zatvorenika ko je imao zdravstvenih problema ili je trpio

posljedice premlaćivanja od strane vojnika HOS-a nije se smio javiti ovom doktoru.

Veliki broj saslušanih svjedoka optužbe je potvrdio da su pojedinci znali da se po

dolasku u logor obrate za pomoć dr. Hraniloviću, jer nisu imali iskustva i tek su

dovedeni, ali bi već po prvom odlasku u stacionar, bili pretučeni od strane pripadnika

HOS-a uz učešće ili po naredbi dr. Hranilovića, od kada više ne bi tražili pomoć.

411. O zloglasnom dr.Hraniloviću koji je također zlostavljao civile u logoru posvjedočili

su brojni svjedoci među kojima je i svjedok „G“ koji je nakon jednog odlaska doktoru

„shvatio zašto se niko ne javlja njemu za pomoć“ jer bi u tom slučaju bio dodatno

pretučen, i to često ozbiljnije nego je to bilo prvi put. Svjedoku „B“ je tako nakon što je

jedne prilike pretučen i nakon što mu se obratio za pomoć dao tablete koje stimuliraju

porođaj, od čega je svjedok „umirao od bolova“. Sam optuženi Edib Buljubašić,

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

111

između ostalog potencira ime dr. Hranilovića kao primjer nečovječnog postupanja

prema zatvorenicima. U tom pravcu većina svjedoka ističe primjer Saše Stolića,

zatvorenika poznatog pod nadimkom „Tenkista“ kojem je pomenuti doktor operisao

slijepo crijevo bez korištenje anestezije.

412. Vijeće je tokom pretresa čulo i brojne druge situacije u kojima je navedeni doktor

učestvovao neposredno ili na način da je omogućavao ili podstrekavao vojnike da

zlostavljaju zatvorenike Dretelja, ali navedeno ističe samo u prilog opisa opštih

nehumanih i nečovječnih uslova koji su vladali u Dretelju, na osnovu čega je Vijeće i

steklo opšti utisak da je Dretelj imao sve karakteristike logora. Kako ovo lice nije bilo

obuhvaćeno optužnicom u ovom predmetu, to se Vijeće nije dalje detaljnije bavilo

njegovom ulogom u zlostavljanju zarobljenika.

413. Svjedok Dragan Rudan je u svom iskazu također opisao brojne i različite

slučajeve zlostavljanja zatvorenika od kojih su samo neki bili obuhvaćeni izrekom

presude u ovom predmetu, dok je ostale Vijeće imalo u vidu prilikom ocjene opštih

uslova u kojima su boravili zatvorenici. Svjedok Rudan u kratkim crtama ponašanje

vojnika prema zatvorenicima opisuje riječima „Bilo je iživljavanja raznih, bilo je baš onih

sadista da ti dođe radije da umreš da prestane taj strah, patnja i bol.“ Svjedok Milivoje

Kružević tvrdi da mu je Rade Bulut, koga su prema iskazima svjedoka naročito tukli

tokom boravka u logoru, jedne prilike povjerio da je želio da sebi oduzme život, kako

više ne bi prolazio kroz svakodnevne torture kojima je bio izložen.

414. Na isti način uslove boravka u logoru opisala je svjedokinja „H“ riječima

„Strah, strah je čudo, svaku noć sam se molila Bogu da ne osvanem, a noć je

trajala dugo. Čovjek u onoj situaciji...ma samo da mi je nekoga staviti pola

sata...ja mislim da bi mu bilo dovoljno da shvati koja je situacija u tom logoru. To

je strah…strah 24 sata. To su samo jauci. Muškarce biju non-stop. Glad. Vode te

da radiš. Nisi jednostavno…kad te vode ne znaš gdje te vode I šta te

čeka…uvijek je neka neizvjesnost. To se jednostavno ne može opisati. Ja vam

ne mogu opisati…ne mogu. Ja sam i sad poslije 20 godina osoba koja voli da se

smije i sad kad se nasmijem...pa kad se sjetim...razmišljam otkud mi snaga da se

nasmijem.“

415. Svjedok „B“ je po dolasku u hangar rekao da su ljudi izgledali „strašno i

pretučeno...više su bili aveti nego ljudi.“ Njega lično su često premlaćivali, tvrdi da

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

112

nekada ne bi ni smio pogledati ko ga od vojnika udara, jer je inače važilo pravilo da se u

prisustvu vojnika gleda u pod odnosno da se ne diže pogled prema njima. „Gledati

vojnika u oči ili stajati metar od njega je bilo neprihvatljivo, to je bilo strogo zabranjeno.“

416. Svjedokinja „F“ koju su zajedno sa ostalim ženama često vodili na čišćenje

prostorija i van kruga logora opisuje da su one morale raditi u neuslovnim prostorijama,

pa su tako „čistili crvljive škrinje“ a sve to su radili na temperaturi koja je u tom ljetnom

periodu dosezala i do 40 stepeni celzijusa. Također, ona je imala prilike vidjeti u

povratku sa rada da su muškarce tjerali da čupaju travu u krugu kasarne, da su ih tjerali

da pasu i tom prilikom ih udarali, gasili pikavce po njima, tjerali ih da proguraju upaljene

cigarete ili jednostavno da samo stoje na suncu dok se ne onesvijeste. Jednom je

vidjela i kolonu muškaraca koja se vraćala sa rada, svi su trčali i među njima je

prepoznala i svog oca, koji joj je kasnije ispričao da su ih tog dana „tukli do besvijesti“.

Zlostavljanja koja su preživjeli najbliži srodnici svjedokinje „H“ ista je opisala na slijedeći

način: „Udarali su oca čime su stigli, krv je išla na sve otvore, a brata je pretukao stražar

kojeg su zvali „Šiptar“ i jedan kojeg su zvali Zoka. Probili su mu uho bajonetom i stavljali

glavu u vrelu vodu.“

417. Zatvorenici koji su trpili razne oblike zlostavljanja nisu imali bilo kakav vid zaštite,

iako je Blaž Kraljević prilikom obilaska hangara znao se obratiti zatvorenicima pitajući ih

kakvi su uslovi u kojima borave i da li su maltretirani, međutim, navedena „briga“

zapovednika HOS-a je bila provizorna, te onaj zatvorenik koji bi ispričao zapovjedniku o

zlostavljanjima ili premlaćivanjima koje je zadobio, nakon toga bi bio još teže pretučen.

Tako su vremenom zatvorenici prilikom obilaska zapovjednika, koji bi ih upitao odakle

im modrice i ozljede na tijelu odgovarali da su pali. Optuženi Edib Buljubašić je po

dolasku na mjesto zamjenika zapovjednika kasarne 02.08.1992.godine u nekoliko

navrata obilazio zatvorenike, što je potvrdila svjedokinja „H“ koja je na upit optuženog

da li je nekada pitao o uslovima u logoru odgovorila „Da li mislite da smo mi smjeli da to

kažemo? Da se požalimo? Mi se nismo smjeli žaliti...mi kad bi to rekli to bi bilo čudo.“

418. Svi svjedoci saslušani na ovu okolnost opisuju brojna zlostavljanja koja su

preživjeli od vojnika HOS-a koji su svakodnevno bili u logoru Dretelj, među kojima su se

najviše isticali pripadnici HOS-a: Tonči Rajić, Zvonimir Bjeliš zv. „Crvenkapa“, Zerina

Šuta, Damir Glogovac zv. Vampir, Ahmet Makitan zv. „Maks“, Vinko Primorac, Mirko

Janeš zv. „Čikago“, te braća Ivica i Luka Šešelj. Ovo su lica koja svjedoci u svojim

iskazima identificiraju kao učesnike brojnih premlaćivanja i različitih oblika zlostavljanja

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

113

zatvorenih civila, uključujući i brojne akte seksualnog nasilja.

419. Neke od njih će Vijeće ukratko navesti u ovom dijelu presude isključivo radi

prikaza opšteg stanja straha i terora koji je vladao u logoru Dretelj, bez zaključaka u

pogledu odgovornosti ili krivice ovih lica za opisana ponašanja, obzirom da isti nisu bili

obuhvaćeni optužnicom u ovom predmetu.

420. Tako se među zatvorenim civilima pričalo da su braća Luka i Ivica Šešelj silovali

„babu Anđu“, staricu od 70 godina koja je zajedno sa svjedokinjom „A“ bila zatvorena u

hangaru logora Dretelj, što u svom svjedočenju spominje i optuženi Buljubašić.

421. Ahmed Makitan i Tonči Rajič su naročito tukli svjedoka Dragana Rudana, a

pominju se u brojnim drugim iskazima svjedoka saslušanih tokom ovog postupka, kao i

stražar po nadimku „Crvenkapica“ koji je jedne prilike sa stražarom kojeg su zvali

„Krasnići“ pretukao svjedoka „C“ tako snažno da su mu polomili dva rebra, a svjedoka

„B“ je stražar kojeg su zvali „Zoka“ i koji je najčešće dolazio sa „Krasnićijem“ pretukao

do mjere da je dva sata bio u nesvijesti. Svjedok Ilija Domazet u svojoj izjavi tvrdi da ga

je pripadnica HOS-a Zerina Šuta, tjerala da guta zapaljene cigare, ili mu je iste gasila

po zglobovima i licu.

422. Dakle, imena ovih lica se veoma često spominju u svjedočenjima svjedoka

optužbe koji su u inkriminisanom periodu bili zatvoreni u logoru Dretelj. Oni u svojim

iskazima detaljno opisuju sve vidove nasilja i zlostavljanja koje su vidjeli ili sami doživjeli

od strane gore pobrojanih stražara. Prema njihovom kazivanju psihička i fizička tortura

je u logoru vršena svakodnevno i to upravo najintenzivnije od strane ovih stražara, koji

za takva postupanja nisu nikada procesuirani, već naprotiv, neki od njih bivaju pozvani

kao svjedoci optužbe u ovom predmetu, poput „ozloglašenog“ Tončija Rajića, kakvim ga

opisuju gotovo svi saslušani svjedoci optužbe.

423. Da su svjedoci jasno mogli razlilovati „napadače“ od drugih stražara koji nisu bili

nasilni, jasno je iz činjenice da svi u svojim iskazima kao stražara koji nikada nije tukao

zatvorenike navode upravo brata Tončija Rajića, svjedoka Iliju Rajića, koji je čak u

nekoliko navrata pomagao zarobljenim civilima, te izvjesnog stražara „Ivana sa zečijom

usnom“ što kod Vijeća samo dodatno potkrepljuje zaključak da su svjedoci o svim

događajima o kojima su svjedočili na glavnom pretresu iskazivali po svom najboljem

sjećanju, objektivno i nepristrasno, bez namjere da njihovo svjedočenje predstavlja

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

114

odmazdu za preživljeno nasilje i bez namjere da neopravdano i neosnovano terete

optužene u ovom predmetu.

C. POJEDINAČNA DJELA POČINJENA OD STRANE OPTUŽENIH U CILJU PODRŽAVANJA I

DAVANJA DOPRINOSA SISTEMU ZLOSTAVLJANJA KOJI JE BIO NA SNAZI

424. Vijeće je tokom postupka nesporno utvrdilo da su optuženi u svojstvu

pripadnika HOS-a, postupajući u okviru širokog i sistematičnog napada Hrvatskih

obrambenih snaga (HOS) usmjerenog protiv srpskog civilnog stanovništva opština

Mostar, Čapljina i Stolac, znajući za napad i da njihove radnje predstavljaju dio napada,

svjesno sudjelovali u sistemskom udruženom zločinačkom poduhvatu jedni s drugima, i

sa ostalim članovima vojne strukture HOS-a, čiji cilj je bio trajno uklanjanje srpskog

civilnog stanovništva sa teritorija Hercegovine, pa su znajući kakva je bila priroda tog

sistema i s namjerom da ga provedu, poduzimali pojedinačne radnje koje su

predstavljale značajan doprinos održavanju i funkcionisanju sistema nezakonitog

hapšenja civila srpske nacionalonosti sa područja opština Mostar, Čapljina i Stolac,

njihovog zatvaranja i držanja u nehumanim uslovima u prostorijama vojne ambulante

Mostar i hangarima logora Dretelj, odakle su izvođeni na prinudni rad te podvrgavani

različitim vidovima nečovječnog postupanja.

425. Postupajući na opisani način, i dijeleći diskriminatorsku namjeru sa ostalim

članovima udruženog zločinačkog poduhvata, optuženi su izvršili progon srpskog

civilnog stanovništva, ubistvom, nečovječnim postupanjem, te silovanjem i seksualnim

nasiljem, dajući time značaj doprinos održavanju na snazi uspostavljenog sistema

zlostavljanja.

426. Dakle, optuženi su postupajući sa diskriminatorskom namjerom, ostvarili

obilježja pojedinačnih djela u osnovi Zločina protiv čovječnosti, na način opisan u

pojedinačnim tačkama izreke presude, za koje su u konačnici i oglašeni krivima, dok su

u konačnici svi oglašeni krivim za progon iz tačke h) stav 1.član 172. KZ BiH, pa će

svoje zaključke u tom pravcu Vijeće elaborirati u dijelu presude koji slijedi.

1. Progon

427. Po ocjeni ovog Vijeća, u toku postupka je na sasvim pouzdan i nesumnjiv način

utvrđeno da su svi optuženi počinili krivičnopravne radnje na način, u vrijeme i na

mjestima kako je to precizno navedeno u izreci presude.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

115

428. Djela koja su optuženi počinili, imala su za cilj teško lišenje zatočenika osnovnih

prava, kao što su pravo na život, slobodu i sigurnost, što je u suprotnosti, kako sa

domaćim zakonodavstvom, tako i sa međunarodnim pravom.

429. Na osnovu iskaza svjedoka, koje je prvostepeno vijeće ocijenilo kredibilnim i

konzistentnim, jasno je da su žrtve ubistava, premlaćivanja, vrijeđanja i

omalovažavanja, a koje su počinili optuženi s diskriminatornom namjerom, bili zatočeni

srpski civili u prostorijama vojne ambulante u Mostaru i hangarima logora Dretelj, sve u

cilju prikupljanja informacija, zastrašivanja žrtava i kažnjavanja istih. Osim toga,

optuženi su neke od oštećenih poznavali od ranije, a neke od žrtava su bile veoma

ugledni ljudi na tom području, zbog čega su najčešće bili podvrgnuti još nehumanijem

postupanju.

430. U članu 172. stav 2. tačka g) KZ BiH, dato je značenje pojma progon i to:

“Progon jeste namjerno i teško, međunarodnom pravu suprotno uskraćivanje osnovnih

prava zbog pripadnosti skupini ljudi ili zajednici.”

431. Progon, kako je definisan odredbom člana 172. stav 1. tačka h) KZ BiH,

podrazumjeva namjerno i teško, međunarodnom pravu suprotno uskraćivanje osnovnih

prava, zbog pripadnosti skupini ljudi ili zajednici protiv bilo koje grupe ljudi ili kolektiva

na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi

koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu; u vezi s bilo

kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana zakona, bilo kojim krivičnim djelom

propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i

Hercegovine.

432. Na navedeni način definisan progon, može biti počinjen sa svim radnjama koje, u

cjelini ili djelimično, predstavljaju namjerno i teško, međunarodnom pravu suprotno,

uskraćivanje osnovnih prava, zbog pripadnosti skupini ljudi ili zajednici.

433. U praksi MKSJ-a120 progon kao zločin protiv čovječnosti definisan je kao :

120

Tužilac protiv Kvočke i drigih, IT-98-30/1-A, presuda od 28.02.2005. godine, paragraph 320.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

116

de facto diskriminacija i kojim se uskraćuje ili narušava neko temeljno pravo

definisano međunarodnim običajnim ili ugovornim pravom; i

izvršeni su hotimično, sa namjerom diskriminacije po jednoj od navedenih

osnova, tačnije, na osnovu rasne, vjerske ili političke pripadnosti“

434. Iz navedenog se može zaključiti da progon predstavlja oblik diskriminacije na

osnovu rase, religije ili političkog mišljenja sa namjerom i rezultatom kršenja temeljnih

prava pojedinca, tačnije međunarodno pravo navedene osnove, rasnu, vjersku i

političku, priznaje kao isključive osnove počinjenja progona kao zločina protiv

čovječnosti.

435. Progon je, dakle, krivično djelo u osnovi zločina protiv čovječnosti. Zločini protiv

čovječnosti predstavljaju gruba i flagrantna kršenja osnovnih ljudskih prava, dok je za

krivično djelo progona, u kontekstu navedenog krivičnog djela, nužno dokazati i

postojanje diskriminatorne namjere.

436. Kako je to zaključeno u presudi Apelacionog vijeća ovog suda u predmetu

Bundalo i drugi,

“Samo gruba i flagrantna uskraćivanja temeljnih ljudskih prava mogu predstavljati

zločine protiv čovječnosti, a progonom dodatno i da su izvršena sa

diskriminatornom namjerom. Pojedinačne krivične radnje možda ne moraju

zadovoljiti ovaj standard ukoliko se krivično djelo posmatra izolovano. U pogledu

krivičnog djela progona, krivične radnje se moraju posmatrati u cjelini i zajedno

moraju zadovoljiti ovaj standard.”121

437. Zločini za koje su optuženi oglašeni krivim, nesumnjivo predstavljaju najgrublja

kršenja temeljnih ljudskih prava i osnovnih sloboda, u suprotnosti sa međunarodnim

pravom, i po ocjeni ovog Vijeća počinjeni su sa diskriminatornom namjerom.

438. Na takvu prirodu počinjenih zločina upućuje niz pojedinosti. Naime, kako je to

već opisano u dijelu presude gdje je obrazlagano pitanje ispunjenosti širine i

sistematičnosti napada kao bitnih elemenata krivičnog djela zločina protiv čovječnosti,

isključivi razlog zbog kojeg su određene nezakonite i međunarodnom pravu suprotne

121

Drugostepena presuda Suda BiH u predmetu X-KRŽ-07/419 Bundalo i dr, paragraf 302

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

117

radnje, preduzimane prema grupama građana, jeste njihova nacionalna pripadnost,

tačnije činjenica da su bili pripadnici srpskog naroda ili su odabrani isključivo zbog

postojanja bračnih ili rodbinskih veza sa ovim narodom.

439. Dakle, u preduzimanju svih tih nezakonitih radnji, nije bilo propusta u kategoriji

stanovništva prema kojoj su iste preduzimane, a razlog za preduzimanje takvih radnji je

isključivo nacionalna, odnosno vjerska pripadnost jednom narodu Sve to upućuje, po

ocjeni ovog Vijeća, na diskriminatorni karakter napada preduzetog protiv srpskog

stanovništva Mostara, Čapljine i Stoca.

440. Saslušani svjedoci u svojim iskazima jasno se određuju da im razlozi lišenja

slobode i zatvaranja u zatočeničke objekte nikada nisu saopšteni, ali su na osnovu

ponašanja vojnika i cjelokupnog obrasca nasilja koji je provođen zaključili da je to samo

zbog njihove pripadnosti srpskom dijelu stanovništva.

441. Svjedok optužbe Sead Kurtić, koji je u inkriminisano vrijeme i sam bio pripadnik

HOS-a stacioniran u Dretelju, na upit tužiteljice da li su mu bili poznati razlozi hapšenja

i zatvaranja Srba izjavljuje: „Pa zatvoreni su iz tog razloga...nisam baš bio upućen, ali

mislim da je zbog nacionalnosti.“

442. Međutim, da bi optuženi bili oglašeni krivim za krivično djelo progona kao zločina

protiv čovječnosti, bilo je nužno dokazati da su i oni sami dijelili tu diskriminatornu

namjeru, Naime, kako je to zaključilo vijeće MKSJ-a u predmetu Tužilac protiv

Radislava Brđanina

„postojanje diskriminacione namjere ne može se dokazati posredno, izvedeno iz

opšteg diskriminacionog karaktera nekog napada na civilno stanovništvo.

Međutim, ono se može posredno dokazati na osnovu konteksta djela, ako

razmatrajući činjenice predmeta, okolnosti u kojima su počinjena ta djela

potvrđuju postojanje takve namjere.“122

122

Presuda MKSJ-a Tužilac protiv Radislava Brđanina broj IT-99-36-T od 01.09.2004. godine, para.997, i drugostepena presuda u predmetu Krnojelac, par.184

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

118

443. U konkretnom predmetu, po ocjeni ovog Vijeća, upravo činjenice predmeta i

okolnosti u kojima su počinjena predmetna krivična djela, potvrđuju postojanje takve,

diskriminatorne namjere na strani svih optuženih koji su oglašeni krivima.

444. Zaključak o diskriminatornoj namjeri optuženih, proizilazi, po ocjeni ovog Vijeća,

iz njihovog revnosnog sprovođenja zadataka, a kojima su, prema funkcijama koje su

obavljali, bili zaduženi u cilju provođenja politike zajedničkog plana. Također, optuženi

su i svojim ponašanjem gotovo svakodnevno ispoljavali netrpeljivost prema civilma

srpske nacionalnosti, vrijeđajući ih verbalno i ponižavajući ih na različite načine.

445. Saslušani svjedoci optužbe, među kojima su Olga Škoro i koji su bili zatvoreni u

prostorijiama vojne ambulante Mostar su izjavili da ih je optuženi Ivan Zelenika često

tjerao da pjevaju ustaške pjesme i ako bi pogriješili riječi udario bi im šamar.

Svjedokinja „H“ nije vidjela da je optuženi fizički nekoga maltretirao, ali jeste svaki dan

tjerao zatvorenike da pjevaju ustaške pjesme. Svjedok Mile Bjelobaba tvrdi da je po

dolasku u ambulantu od ostalih zatvorenika čuo da je Ivan Zelenika upravnik i sjeća se

da mu se obratio jedne prilike kad ga je svjedok molio da mu pomogne „Zastavniče

dobar si čovjek, ali ne mogu ti pomoći jer si srbin“.

446. Svjedokinja Olga Škoro također opisuje da su prilikom transporta kamionom iz

vojne ambulante Mostar do logora Dretelj, vojnici HOS-a stavili kasetu na kojoj su bile

snimljene ustaške pjesme, pojačali ton i otvorili prozore kako bi se muzika čula. Rekli

su tada svjedokinji Škoro, svjedoku „C“ i drugima koje su prevozili da posljednji put

pogledaju Mostar, jer ga više nikada neće vidjeti. Onda je neko od vojnika udarao i

tjerao i njih da pjevaju iste pjesme, nakon čega su ih zaustavili u Ljubuškom gdje su ih

izveli iz kamiona i nastavili da ih vrijeđaju govorili su „dajte kese da ih koljemo“ pa su

izvodili neke zatvorenike sa kamiona i udarali ih, što svjedokinja opisuje riječima „Oni

su se tu bukvalno iživljavali nad nama, to je bila fizička tortura i prepad.“

447. Svjedok Dragan Rudan opisuje da su ih vojnici često prilikom izvođenja na

prinudni rad iz logora Dretelj u Čapljinu tjerali da pjevaju tekst „Drinu ćemo pregaziti,

Srbiju zapaliti“ i druge pjesme uvredljivog sadržaja za pripadnike srpskog naroda, a ko

ne bi pjevao dobio bi udarac. Svjedok B je opisao da su u Dretelju vojnici često ulazili

noću, tada bi svi morali ustati i pjevati „njihove pjesme“. Navedeno je u svom

svjedočenju opisala i Sava Bojanić koja navodi da su muškarci tjerani da pjevaju

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

119

pjesme koje su veličale ustaški pokret iz II svjetskog rata među kojima su „Evo zore

evo dana evo Jure i Bobana“, zatim „U Madridu grobnica od zlata u njoj leži vođa od

Hrvata“ ili neke koje su oni izmislili u kojima su ponižavani pripadnici srpske

nacionalnosti „Paveliću puško stara gdje su srbi iz Mostara, eno plove niz Neretvu nose

poštu kralju Petru.“

448. Nacionalistički tekst pjesama koje su zatvorenici morali pjevati opisao je u svom

iskazu i svjedok Slavko Bogdanović riječima: „Koliko, kakvog je maltretiranja sve bilo,

zlostavljanja seksualnog dobro pjevaj pjesme, najlakše je bilo pjevat pjesme. Eto

vjerujte, ono malo pjevaš i ne bije te, pjevaj šta?- Pjevat ustaške pjesme- Evo zore evo

dana, evo Jure i Bobana, Sarajevo ispod Trebevića bićeš opet Ante Pavelića, mi smo

Srbe vješali na vrbe, kaži vrbo je li težak srbo, nije, nije nek se samo vije, ja sam mor'o

pjevat, ja sam bio zadužen, a ovaj jadni Đuro123 je bio za to, kad idemo s posla i mi

pjevamo u stroju.“

449. Optuženi Edib Buljubašić je u svom svjedočenju sam izjavio da je naredio

maltretiranje zatvorenice Munire Petrović, samo zbog toga što je bila u braku sa

osobom srpske nacionalnosti, naglasivši da je upravo to bio razlog zbog čega su je

naročito zlostavljali gotovo svi pripadnici HOS-a. U tom pravcu optuženi Buljubašić je

izjavio:

„Silovali su i Anđu i tu Muniru Petrović silovali je...svaki dan po deset po osam po

sedam ujutru kad dođem krvave joj oči...silovali je samo zato što je udata za

Srbina. I meni kaže...ja je pitam, ona je muslimanka, što je bolan ne pustiš. Mogu

li je ja pustiti. Kaže pusti je gospodine poručniče samo nek' ti kaže da ne voli

Četnike. Svog muža Srbina, oficira Četnika. Ja se osramotio, otiš'o gore pred

svim ženama pit'o ko je Munira Petrović odnosno znam ko je ona tu bila treća ili

četvrta od vrata stajala 'vako lijevo, krvave oči, non stop su je silovali. I ja da se

123 Vijeće pretpostavlja da svjedok pod imenom Đuro misli na jednog od zatvorenika logora Dretelj po imenu Đuro Škoro, u odnosu na koje lice je Tužilaštvo izvelo veći broj dokaza kako bi dokazalo da je isti bio među zatočenim civilima i to: T–40– Kartica nestalog lica na ime Škoro Đuro; Zahtjev za informacije o nestalim u BiH na ime Škoro Đuro; DNA report od 25.03.2010.godine; Zapisnik o utvrđivanju identiteta i primopredaji posmrtnih ostataka na ime Škoro Đuro od 30.06.2010.godine; List of DNA dr Hamza Žujo na ime Škoro Đuro od 15.04.2010.godine; List of DNA na ime Škoro Đuro od 15.04.2010.godine i T–183– Izvod iz matične knjige umrlih na ime Škoro Đuro broj 04/1-IV-15-3-1929/2011 od 04.05.2011.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

120

evo fol pokažem kako sam ja sposoban jak tu sve da sam znao, zamalo nisam

naredio da se i ona ubije jer me osramotila.

450. Optuženi je nakon toga ljutito rekao vojnicima da mogu raditi šta hoće sa

Munirom Petrović, odnosno da je mogu silovati ili ubiti, nakon čega je istoj opsovao

„majku izdajničku“ i otišao.

451. Optužena Marina Grubišić- Fejzić je zatvorenike oslovljavala pogrdnim nazivima

„Srbine-četniče“ te ih je ponižavala različitim postupcima isključivo motivisanim

diskriminatorskim odnosom prema njima. Optuženi Ivan Medić je također svoje žrtve

birao isključivo po njihovoj pripadnosti srpskom narodu.

452. Iako neki od opisanih postupaka vojnika HOS-a prema zarobljenim civilima nisu

bili obuhvaćeni optužnicom u ovom predmetu, Vijeće je ipak na ovom mjestu

koncentiralo sva postupanja prema civilima srpske nacionalnosti o kojima su oni

svjedočili, kako bi se dao cjelovit prikaz opšte atmosfere mržnje i netrpeljivosti koja je

vladala u to vrijeme. Tako svjedok „I“ još i prije lišenja slobode osjeća strah za vlastitu

sigurnost samo iz razloga što pripada narodu srpske nacionalnosti, a što je izrazio

riječima „Pošto mi je stan bio u prizemlju, ja ne znam gdje mi je bilo gore boraviti, u

stanu ili u podrumu koji je bio većinom muslimanski i hrvatski. Ja sam vidio da sam iz

dana u dan tu višak. I očekiv'o sam svaki dan, što se kaže, da će me pojesti noć.“

Opisani diskriminatorski odnos kao obrazac postupanja prema civilima srpske

nacionalnosti na prostoru Mostara, Čapljine i Stoca, nisu optuženima nikako mogle

ostati nepoznate, naročito jer su ovakav odnos i sami otvoreno ispoljavali u brojnim

situacijama koje će Vijeće dodatno opisati u okviru pojedinačnih inkriminacija za koje

su oglašeni krivim.

453. Dakle, ako se analizira cjelokupna kontekstualna osnova zločina, koji će kroz

pojedinačne inkriminacije biti detaljno opisani, a u čijoj je pripremi i sprovođenju

nesumnjiva uloga optuženih, po ocjeni ovog Vijeća, na nedvojben način se zaključuje

ne samo da je napad imao diskriminatorni karakter, nego da su i sami optuženi

posjedovali i dijelili diskriminatorsku namjeru.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

121

454. Odbrana je tokom postupka negirala da je ovo bio isključivi motiv zatvaranja

civila, pozivajući se u tom pravcu na Sprovodne listove124 uložene kao dokaze optužbe,

a koji se odnose na neke od svjedoka koji su iz Centralnog vojnog zatvora u Mostaru,

posredstvom Crvenog krsta pušteni 30.10.1992.godine125 U tim sprovodnim listovima

se navodi da su se pritvoreni civili sumnjičili za krivično djelo Saradnja sa neprijateljem

iz KZ-a SFRJ, te su okvalifikovani kao opasni, međutim, navedeni dokumenti datiraju iz

perioda kad su civili držani u zatvorima HVO-a, dok takva vrsta dokumenta ne postoji u

odnosu na inkriminisa period, niti su prema kazivanjima svjeodoka istima bilo kada

saopšteni razlozi lišenja slobode i zatvaranja, te držanja u nehumanim uslovima, osim

što su vojnici HOS-a koristili svaku priliku da svojim postupcima jasno pokažu kako su

svi vidovi sistemskog zlostavljanja civilnog stanovništva Mostara, Čapljine i Stoca, imali

isključivo diskriminatorski motiv.

455. Krivično djelo zločina protiv čovječnosti progonom, izvršeno je, po ocjeni ovog

Vijeća, nizom protivpravnih radnji, kakve su opisane kroz činjenični supstrat izreke

presude, te će ih vijeće u dijelu presude elaborirati u odnosu na svakog optuženog

ponaosob.

V. OPTUŽENI IVAN ZELENIKA

456. Vijeće se tokom postupka nesporno uvjerilo da je optuženi Ivan Zelenika, kao

član sistemskog UZP-a poduzeo sve pojedinačne radnje za koje je oglašen krivim

izrekom ove presude, čime je dao odlučujući doprinos održavanju na snazi

suprostavljenog sistema zlostavljanja civilnog stanovništva srpske nacionalnosti, koji je

124 T–93 do T-163 su uloženi Sprovodni listovi za Savić (Jovo) Jelku, Škoro (Tadija) Olgu, Duka (Mića) Draginju, Petrović (Uroš) Borivoja, Vujinović (Nikola) Bože, Medan (Ilija) Boru, zaštićenog svjedoka „C“, Janjić (Blagoje) Dragutina, Bubalo (Đorđe) Rista, Simić (Joksim) Mirka, Simić (Mirko) Branislava, zaštićenog svjedoka B, Muratović (Dušan) Radojku, Pejičić (Dušan) Momčila, Buha (Anđelko) Branislava, Stolić (Milan) Sašu, Brkić (Milan) Peru, Milinić (Mirko) Vladimira, Kružević (Milan) Milivoja, Samardžić (Boško) Miloša, Budalić (Dušan) Mitra, zaštićenog svjedoka “I”, Savić (Luka) Nedeljka, Bojanić (Voislav) Slavka, Bokić (Petar) Milivoja, Milović (Čedo) Draga, Uljarević (Todor) Milenu, Pudar (Ranko) Miroslava, Kovačević (Ratko) Milenu, Kovačević (Blagoja) Vladimira, Dragić (Tomo) Lazara, Domazet (Jonlija) Iliju, Đurica (Milan) Milenka, Janjić (Risto) Jeremiju, Jokić (Krstan) Stevana, Rudan (Mihajlo) Dragana, Dragić (Lazar) Radoslava, Trninić-Medan (Nikica) Biljanu, Stanilsavić (Milonja) Milana, Brkić (Maksim) Zdravka, zaštićenog svjedoka H, Golubović (Vukman) Velja, Pejdo (Pero) Petra, Kandić (Nikola) Slavka, Mrkić (Lazar) Jelenu, Šotrić (Milan) Aleksandra, Savić (Teodor) Gospavu, Savić (Svetozar) Mladena, Bjelobaba (Pavao) Mileta, Ekmedžić (Ilija) Momčila, Mandrapa (Pero) Krstu, Perišić (Stevan) Peru, Milošević (Petar) Vladimira, Bubalo (Đorđe) Branka, Žuža (Gojko) Radomira, Žuža (Šćepo) Gojka, Samardžić (Branko) Marka, Brstina (Đoka) Veru, Bulut (Savo) Radoslavu, Žuža (Spasoje) Radojku, Bajić (Stevan) Miću, Mrkić (Ljuban) Ljubišu, Čučak (Mihajlo) Tatjanu, Radmilović (Pave) Dušana, Ćuk (Risto) Milivoja, Marić (Manojlo) Srećka, Vojinović (Mihajla) Anđu, Vujadinović (Milovan) Dragana,zaštićenog svjedoka D, Vujadinović (Milovan) Mirana.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

122

u jednom svom segmentu uključivao hapšenje i zatvaranje civila sa područja Mostara,

te njihovo držanje u prostorijama vojne ambulante Mostar gdje su bili podvrgnuti

različitim vidovima zlostavljanja, i odakle su transportovani u logor Dretelj, sa ciljem da

se trajno uklone sa prostora Hercegovine.

457. Tokom postupka je nesporno utvrđeno i da je ovaj optuženi u okviru vojne

ambulante Mostar, gdje su zatvarani civili, te držani u nehumanim uslovima i

podrvgavani nečovječnom postupanju od strane optuženog i drugih pripadnika HOS-a

postupao kao de facto upravnik navedenog objekta.

458. Ovu okolnost potvrdio je veći broj svjedoka optužbe, dok optuženi Edib

Buljubašić u svom svjedočenju također identificira Ivana Zeleniku kao jednog od

„glavnih“ ljudi u Mostaru, uz zapovjednika Vinka Martinovića „Štelu“ i Seada

Kapetanovića zv. „Kapa“.

459. Svjedoci u svojim iskazima opisuju jednoobrazan način lišenja slobode i

odvođenja u prostorije vojne ambulante u Mostaru gdje su u gotovo svim slučajevima

odvođeni u kancelariju u kojoj bi ih primio optuženi Ivan Zelenika koji bi od njih uzimao

lične stvari i podatke, gdje bi često u njegovom prisustvu bili verbalno vrijeđani ili

udarani, nakon čega bi on naredio da ih odvedu i zatvore u prostorije koje su korištene

za zatvorenike.

(a) Status optuženog Ivana Zelenike u okviru vojne ambulante Mostar

460. Gotovo svi saslušani svjedoci opisuju optuženog Ivana Zeleniku kao upravnika

zatvora u vojnoj ambulanti u što se Vijeće i uvjerilo tokom predmetnog postupka.

Svjedoci u tom pravcu imaju uglavnom posredna saznanja, na način da su o statusu

optuženog čuli od zatvorenika koji su tu dovedeni prije njih, dok su se neki odredili da

su na osnovu ponašanja optuženog, kancelarije u kojoj ih je primao, te odnosa prema

ostalim vojnicima HOS-a, stekli dojam da se on nalazi u nekoj de facto ulozi upravnika

tog zatvora.

461. Svjedokinja „H“ je na direktan upit optuženog na temelju kojih okolnosti je

zaključila da je on imao svojstvo upravnika u vojnoj ambulanti u Mostaru, odgovorila da

se on lično predstavio tako pri njihovom prvom susretu. Sjedio je te prilike za jednim

stolom u crnoj uniformi kad su dovedeni pred njega i rekao da je „glavni za HOS“.

125 T–92– Izvješće o puštanju pritvorenika iz Centralnog vojnog zatvora HVO Mostar – Rodoč od

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

123

Sigurna je da nije došlo do zamjene identiteta, te istog identificira u sudnici i nakon

proteka od 21 godine od događaja. Dodala je i da su tokom boravka u vojnoj ambulanti

optuženog morali oslovljavati sa „gospodine“.

462. Optuženi Edib Buljubašić je u svom svjedočenju izjavio da je po dolasku u Dretelj

02.08.1992.godine od vojnika i oficira HOS-a čuo da su „U Mostaru glavni Štela,

Kapetanović i Zelenika“ što je saznao nakon što je pitao ko je nadležan za dovoženje

grupa zarobljenika iz Mostara u Dretelj.

463. Svjedokinja „H“ dalje opisuje da je lišena slobode po istom obrascu kao i ostali

dovedeni u ambulanti, jer su vojnici HOS-a rekli da se spreme i da ih vode na

„informativni razgovor“. Po dolasku uvedeni su u prostoriju u kojoj je bilo nekoliko lica

čiji identitet saznaje kasnije. Radilo se o optuženom Ivanu Zelenika, Seadu

Kapetanoviću, djevojci koju su oslovljavali sa Nensi i izvjesnom Hami Bošnjiću. Tu su

od nje oduzeli novac i dokumente i Zelenika je rekao da je vode u podrum, da bi žena

koju su oslovljavali sa Nensi dok je vodila svjedokinju, od iste oduzela lančić i prstenje

rekavši „o vidi nisu ti pokidali zlato“ nakon čega je udarila nogom tako da je svjedokinja

pala niz stepenice. Svjedokinja je dodala da je skoro svaku noć vođena na ispitivanje

kod optuženog Ivana Zelenike, koji je nije fizički maltrteirao, ali joj je stalno postavljao

ista pitanja „Šta su radili srbi u Malom polju“, „Kada je i kome dolazilo naoružanje“, onda

je pitao svjedokinju „poznaje li Branka Papića i da li je on glavni „ i sl.

464. Upravo na temelju svih opisanih činjenica, svjedokinja tvrdi da je i sama mogla

ocijeniti da je u okviru vojne ambulante Ivan Zelenika bio glavni, dok joj je sam Hamo

Bošnjić jedne prilike rekao da su Zelenika i Kapetanović osnovali taj zatvor u Mostaru,

međutim, Vijeće samo na osnovu ove tvrdnje svjedokinje nije moglo donijeti takav

zaključak.

465. Svjedokinja „H“ se u obim ovlaštenja optuženog uvjerila na vlastitom primjeru u

još jednoj situaciji koju je opisala. Naime, optuženi je jednu veče za vrijeme njenog

boravka u ambulanti došao i rekao svjedokinji da ga može gledati kao oca i da joj može

ispuniti neku želju ako je ima, na što ga je ona zamolila da je stavi na spisak za odlazak

u Dretelj, obzirom da je saznala da će i njen momak biti tamo prebačen, što je Zelenika

obećao učiniti i naredni dan je prozvana sa ostalima na spisku. Te prilike sjeća se da joj

se obratio Vinko Martinović „Štela“ rekavši „Šta si ti učinila pa si prva na spisku?“

30.10.1992.godine vak konteksta naše optužnice.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

124

466. Svjedok „I“ je također na identičan način opisao ulogu optuženog u okviru vojne

ambulante, izjavivši da je i on po dolasku došao pred Ivana Zeleniku koji je od njega

uzimao podatke i kucao nešto na pisaćoj mašini. On pojašnjava da je Zelenika prema

informacijama kojima je on raspolagao u to vrijeme bio „glavni do Štele“ dakle, neko ko

je bio prisutan u ambulanti, koji je primao i raspoređivao zatvorenike po ćelijama,

uzimao od njih podatke po dolasku i na neki način bio kako svjedok tvrdi „glavni

zapovjednik toga svega.“

467. Svjedok „I“ je dalje pojasnio na temelju kojih činjenica je stekao navedeni dojam

rekavši „Sve se preko njega odvijalo uglavnom. Kod njega su dolazili. Svaki novi koji je

uhapšen kod njega je prvo dolazio u kancelariju.“

468. Svjedokinja Slavojka Fržović koja je lišena slobode na isti način kao i ostali civili

Mostara, kojom prilikom su vojnici HOS-a koji su došli u njen stan odmah od nje oduzeli

sve dragocjenosti koje su mogli naći također tvrdi da je Zelenika bio „glavni“ odnosno

„Kod njega se prvo ide da se uzmu podaci i sve je moralo kod njega da prođe“, a nakon

toga su ona i nekolicina odvedeni na sprat u kancelariju kod Kapetanovića koji ih je

detaljnije ispitivao.

469. Da je svoj status upravnika optuženi Ivan Zelenika obnašao uz znanje i

vjerovatno po ovlaštenju zapovjednika HOS-a za Mostar, Vinka Martinovića „Štele“ koji

ga je tako oslovljavao vidljivo je iz iskaza svedokinje „E“ koja je u unakrsnom ispitivanju

pojašnjavajući kako je saznala za status optuženog u vojnoj ambulanti izjavila da je po

saslušanju kod „Štele“ on lično rekao da je vode do upravnika Zelenike, pokazujući pri

tom na optuženog Ivana Zeleniku, koji je bio prisutan još prilikom njenog hapšenja.

470. Svjedoci Milivoje Kružević i svjedokinja „F“ tvrde da su im odmah po dovođenju u

vojnu ambulantu oduzimani dokumenti, lične stvari i dragocjenosti koje im nikada nisu

vraćene niti im je za to izdata bilo kakva potvrda.

471. Autoritativno ponašanje optuženog Ivana Zelenike, koje odgovara gore opisanom

obrascu koji se primijenjivao na svakog novog zatvorenika, opisao je u svom

svjedočenju veoma detaljno svjedok „G“ lišen slobode nekad 01.ili02.08.1992.godine.

472. On tvrdi da je optuženi Zelenika po njegovom dovođenju rukovodio razdvajanjem

dovedenih lica, na način da su muškarci odvajani u druge prostorije od žena. Onda je

nedugo potom iz prostorije u kojoj je bio i svjedok, optuženi među prvima prozvao i

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

125

svjedoka i odveo ga u prostoriju u kojoj je Zelenika sjedio za stolom, na koji je svjedok

morao izvaditi i staviti sve dragocjenosti i novac koji je imao kod sebe. Zelenika je tad iz

novčanika uzeo novac i zakjlučao u ladicu svog stola, a novčanik bacio u kantu,

zajedno sa ličnim dokumentima svjedoka. Pred svjedokom je poderao njegovu ličnu

kartu i vozačku dozvolu i pitao svjedoka gdje su mu ključevi od kola, da bi nakon što je

svjedok odgovorio da su mu ih oduzeli vojnici HOS-a rekao da laže, nakon čega je

naredio svjedoku da skine sat, kaiš i pertle i sve je bacio u isti sanduk, te natjerao

svjedoka da skine sako, kako bi provjerio da u njemu ne drži sakriven novac. Svjedok

„G“ je polako skidao sako što je prema njegovom kazivanju vidno iznerviralo optuženog

koji mu je opalio šamar, da bi tad jedan od prisutnih pripadnika HOS-a rekao „Nemojte

ga tući gospodine bojniče, on je dobar čovjek, bio je moj profesor u srednjoj školi“. Da

su optuženog Zeleniku vojnici oslovljavali sa „gospodine“ potvrdila je i svjedokinja „H“

pojasnivši da je optuženi zahtijevao da mu se tako obraćaju.

473. Odbrana je upravo osporavala da je optuženi u okviru HOS-a imao status

bojnika, što bi podrazumijevalo da je imao dužnost višeg časnika i da je mogao biti

upravnik zatvora, jer prema svjedočenju Petra Majića, takvo formacijsko mjesto nije ni

postojalo, niti je optuženi u to vrijeme imao neki čin.

474. Odbrana je isticala da Tužilaštvo svoje tvrdnje u tom pravcu nije potkrijepilo

materijalnim dokazima.

475. Međutim, Vijeće ističe da svojstvo upravnika nije ni utvrdilo na osnovu

materijalnih dokaza ili sistematizacije vojnog rasporeda HOS-a, već na temelju iskaza

saslušanih svjedoka koji su saglasni u pogledu činejnice da se optuženi Ivan Zelenika

ponašao autoritativno u okviru zatvora, da je imao svoju kancelariju, da su sva

ispitivanja i postupci prema zatvorenicima u gotovo svim slučajevima bili pod njegovim

pokroviteljstvom.

476. Vijeće na temelju iskaza saslušanih svjedoka primjećuje da se optuženi ponašao

i odnosio prema vojnicima kao njima nadređeni, te je tražio od njih da ga oslovljavaju sa

„gospodine“ ili „bojniče“ odnosno Vijeće je na temelju provedenih dokaza zaključilo da je

optuženi Ivan Zelenika de facto obnašao ulogu upravnika vojne ambulante Mostar u

smislu da je mogao uticati na poziciju pojedinih osoba u pritvoru da ih zaštiti od

maltretiranja od strane vojnika HOS-a ili da razgovara sa zapovjednikom HOS-a za

Mostar Vinkom Martinovićem „Štelom „ o eventualnom puštanju na slobodu nekih

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

126

zatvorenika. Dakle, Vijeće je nesporno zaključilo da je optuženi koristeći status koji je

imao u ovkviru vojne ambulante Mostar poduzimao radnje kojima je podržavao i

provodio u djelo usopstavljeni sistem zlostavljanja koji je vladao u vojnoj ambulanti, za

što je u konačnici i oglašen krivim.

477. Vijeće je na osnovu navedenih iskaza steklo dojam da je optuženi na poziciju de

facto upravnika zatvora u vojnoj ambulanti Mostar raspoređen od strane Vinka

Martinovića, kojem je trebala osoba koja bi se godinama i iskustvom nametnula kao

autoritet vojnicima, a istovremeno to je morala biti osoba lojalna u potpunosti idejama

HOS-a što je pronašao u optuženom Ivanu Zeleniki.

478. Svjedok Vinko Martinović je prilikom svjedočenja na glavnom pretresu nastojeći

minorizirati ulogu optuženog izjavio da je optuženi bio osoba koja je „vršila neke sitne

poslove oko popravke auta i pomagao je oko hrane.“ Vijeće nalazi da je iskaz svjedoka

Vinka Martinovića svjesno usmjeren na umanjenje krivične odgovornosti optuženog, jer

mu je on u inkriminisanom periodu bio neposredno nadređeni, pa je umanjenje

odgovornosti optuženog indirektan način da i sam svjedok izbjegne povezivanje sa

sistemom zlostavljanja koji je evidentno bio na snazi.

479. Na osnovu naprijed navedenih izjava svjedoka, Vijeće se uvjerilo da su ovlasti

optuženog Zelenike ipak bile veće od onih koje nastoji prezentirati u sklopu svoje

odbrane, i kroz svjedočenje Vinka Martinovića „Štele“. jer je na temelju saglasnih izjava

svjedoka, te obrasca ponašanja optuženog u svim slučajevima dovedenih civila lišenih

slobode na prostoru Mostara, jasno da je optuženi bio potpuno svjestan sistema koji je

bio na snazi, i da je postupajući sa umišljajem u počinjenju pojedinačnih inkriminacija za

koje je oglašen krivim, dao značajan doprinos njegovom održavanju. Vijeće razumije da

optuženi ima pravo na zaštitu od samoinkriminacije, zbog čega njegove tvrdnje o

položaju i statusu u okviru zatvora Vijeće ne nalazi kredibilnim, jer su iste upravljene na

isključenje bilo kakvog vida odgovornosti i nesaglasne drugim provedenim dokazima.

480. Na osnovu par primjera dobročinstva koje je optuženi ispoljio prema nekim od

zatvorenih lica, kao što je to slučaj sa svjedokom Miletom Bjelobaba, kojeg je optuženi

zaštitio od maltretiranja tako što je stavio bravu na vrata prostorije u kojoj je svjedok bio

zatvoren, kako bi spriječio vojnike da ulaze i maltretiraju zatvorenike, ili postupak prema

svjedoku Tihomiru Čvoro, kojeg je optuženi štitio tako što je „naredio stražarima da ga

ne smiju dirati“, samo dodatno potkrepljuje zaključak Vijeća o značajnijoj ulozi koju je

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

127

optuženi imao u vojnoj ambulanti Mostar od one kakvom je odbrana nastoji predstaviti.

481. Iako optuženi nije imao ovlasti odlučivati o tome ko će biti lišen slobode i

zatvoren u prostorije vojne ambulante, o čemu je prema uvjerenju Vijeća mogao

odlučivao samo komandni vrh HOS-a Hercegovine, ipak je optuženi koristeći se

ovlastima i funkciji koju mu je dodijelio sam Vinko Martinović, a koja pozicija je bila

ekvivalent poziciji upravnika zatvora, mogao svojim autoritetom spriječiti počinjenje

zločina nad civilima. Umjesto toga, optuženi je upravo koristeći se navedenim

ovlastima, prema civilima i sam postupao krajnje nečovječno i ponižavajući, vrijeđajući

ih na nacionalnoj osnovi verbalno i fizički ih napadajući na način kako je to opisano u

osuđujućem dijelu izreke presude, čime je dao značajan doprinos održavanju na snazi

već uspostavljenog sistema zatvaranja i zlostavljanja civila srpske nacionalnosti sa

ciljem njihovog trajnog uklanjanja sa prostora Hercegovine.

482. Odbrana je u završnom izlaganju tvrdila da je zaključavanjem prostorija i

spriječavanjem zlostavljanja civila optuženi nastojao poboljšati uslove u logoru, što

Vijeće ne nalazi tačnim, jer su ovi njegovi potezi bili rukovođeni isključivo interesima

privatne prirode, i nisu bili suštinski usmjereni na zaštitu svih već pojedinih zatvorenika.

483. Optuženi Ivan Zelenika je sam prilikom ispitivanja svjedoka Mileta Bjelobabe

potvrdio da je promijenio bravu na vratima prostorije u kojoj je isti bio zatvoren, dodavši

da je čak odlazio do zapovednika HOS-a Vinka Martinovića molivši ga da pusti

svjedoka jer mu tu "nije mjesto“, što Vijeće nalazi simptomatičnim, protumačivši iz

navedenog postupanja da je optuženi Ivan Zelenika očigledno pravio selekciju među

zatvorenim civilima, smatrajući očigledno da su ostali dovedeni i zatvoreni civili iz

Mostara, opravdano zatvoreni u vojnoj ambulanti, iako je Vijeće utvrdilo da su i oni, kao

i svjedok Mile Bjelobaba, lišeni slobode bez zakonskih osnova i držani u nehumanim

uslovima, samo iz razloga što su pripadali dijelu stanovništva srpske nacionalnosti.

484. Da je optuženi Ivan Zelenika vršio svojevrsnu ličnu selekciju, te da se mogao

založiti za puštanje pojedinih zatvorenika istakao je sam prilikom unakrsnog ispitivanja

svjedoka „G“ kojeg je pitao da li mu je poznato da je u dva navrata odlazio do Dretelja

kako bi razgovarao sa upravnikom Hektorom Ćosićem „Didom“ o puštanju Dušana

Vidačića i njegove supruge iz vojne ambulante u Mostaru. Optuženi je pojasnio da se

radilo o datumu 02.08.1992.godine i da je u Dretelj došao traživši Blaža Kraljevića, ali je

zatekao lice pod nadimkom „Dida“ sa kojim je razgovarao.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

128

485. Još jedna od situacija u kojoj je optuženi ispoljio ovu svoju ovlast vidljiva je na

primjeru pokušaja premlaćivanja svjedoka Branislava Simića, koji tvrdi da je jedne

prilike vojnik HOS-a stajao ispred njega sa pendrekom u ruci, gledajući u Ivana Zeleniku

i tražeći od njega pogledom dozvolu da udari svjedoka, što ovaj nije dozvolio.

486. Također, primjer obima ovlasti Ivanu Zelenike vidi se i kroz postupke optuženog

prema zaštićenoj svjedokinji „H“ koja je optuženom izrazila želju da ide za Dretelj, gdje

je trebao biti odvezen njen mladić, kojem traženju je optuženi udovoljio stavivši istu na

spisak zatvorenika koji su tamo trebali biti prebačeni, te kroz primjer svjedoka Janka

Šobot, za kojeg je optuženi bio vidno iznenađen što ga vidi u vojnoj ambulanti pa je

svjedoku rekao da kratko sačeka, nakon čega se vratio i rekao mu da može ići kući.

487. Sve navedeno su mnogobrojne situacije u kojima Vijeće nalazi da optuženi

zapravo manifestira svoj rukovodni status u okviru zatvora, jer se upravo u tom svojstvu

osjetio pozvanim otići do glavnog zapovjednika HOS-a za Hercegovinu Blaža

Kraljevića, što nije bila mogućnost koju je imao svaki redovni vojnik nižeg ranga.

488. Vijeće ne nalazi optuženog odgovornim za nehigijenske i nehumane uslove u

kojima su držani zatvoreni civili, jer optuženi nije ni oformio zatvor niti je u tom pravcu

mogao odrediti uslove u kojima će lica boraviti, ali istovremeno nije našlo dokazanim ni

da je poduzeo bilo kakvu radnju kojom bi se poboljšali uslovi u kojima civili borave.

Nasuprot tome, optuženi je kako svjedoci tvrde čak iste postrojavao svaku večer prije

izvođenja na večeru, tjerajući ih da pjevaju ustaške pjesme, te bi znao udariti onoga ko

je odbijao da pjeva ili nije znao tekst, čime je prema mišljenju Vijeća dodatno otežavao

ionako teške i ponižavajuće uslove u kojima su svakodnevno boravili.

489. Odbrana je tokom postupka osporavala postojanje navedenog cilja udruženog

zločinačkog poduhvata te navode da je optuženi Ivan Zelenika svojim radnjama isti

podržavao, pa se u tu svrhu pozivala na spisak osoba126 koje su po oslobađanju iz

zatvora ostale u Mostaru.

490. Prije svega, Vijeće primjećuje da su osobe sa spiska oslobođene iz zatvora koji

je bio pod kontrolom HVO-a, što nije bilo obuhvaćeno optužnicom u ovom predmetu.

Također, Vijeće primjećuje da je pogibija Blaža Kraljevića i raspad HOS-a osujetio

126 T – 58 – Spisak osoba koje su oslobođene 30.10.1992.godine i ostale su u Mostaru zaključno sa brojem 72 u potpisu Mile Pušić.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

129

ostvarenje ideje koju je od početka formiranja HOS-a u Hercegovini propagirao i sam

zapovjednik Kraljević, te da je dokazima provedenim u ovom postupku nesporno

dokazan progon srpskog civilnog stanovništva sa prostora Mostara, Čapljine i Stoca,

nastao kao posljedica realizacjie plana njihovog trajnog uklanjanja sa prostora

Hercegovine. Nesporno je dokazano i da su optuženi u ovom predmetu bili u potpunosti

svjesni svih segmenata plana udruženog zločinačkog poduhvata kojem su doprinosili

pojedinačno poduzetim inkriminacijama u osnovi Zločina protiv čovječnosti.

491. Činjenica da se nakon otpuštanja iz zatvora jedan broj stanovnika Mostara

srpske nacionalnosti vraća svojim domovima može biti gest motiviran različitim

razlozima privatne prirode, koje Vijeće nije ispitivalo u ovom predmetu, te određenim

specifičnim životnim okolnostima, ali u svakom slučaju ostanak srba u Mostaru nakon

puštanja iz Centralnog zatvora ni na koji način nije zasluga optuženog Zelenike, niti

navedeno samo po sebi mijenja ranije izneseni zaključak Vijeća o postojanju širokog i

sistematičnog napada i progona usmjerenog protiv civilnog srpskog stanovništva ili

činjenicu stravičnih zločina koji su nad njima počinjeni u inkriminisanom periodu, u

prostorijama vojne ambulante Mostar i logora Dretelj.

492. Stoga, Vijeće nalazi da je tokom postupka van svake razumne sumnje dokazana

krivica optuženog na način kako je to opisano u izreci osuđujućeg dijela presude.

B. POJEDINAČNE INKRIMINACIJE U OSNOVI ZLOČINA ZA KOJE JE IVAN ZELENIKA

OGLAŠEN KRIVIM

493. Kako je to već opisano, optuženi Ivan Zelenika je svojim radnjama svjesno

doprinjeo sistemu zlostavljanja koji je bio na snazi, i to nečovječnim postupanjem prema

zatvorenim civilima u vojnoj ambulanti Mostar.

494. Kako se optuženi u odnosu na sve pojedinačne inkriminacije teretio za

nečovječno postupanje iz tačke k) stav 1.član 172. KZ BiH, te kako je Vijeće u

prethodnom dijelu presude već obrazložilo učešće optuženog u udruženom

zločinačkom poduhvatu tj. njegovu odgovornost u svijetlu člana 180.stav 1. KZ BiH, i

kako je obrazložilo odgovornost za progon srpskog civilnog stanovništva opština

Mostar, Čapljina i Stolac u odnosu na sve optužene koji su presudom oglašeni krivim, to

će u narednom dijelu Vijeće iznijeti kriterije kojima se rukovodilo u ocjeni ispunjenosti

standarda nečovječnog postupanja u pojedinačnim radnjama optuženog koje u

konačnici predstavljaju značajan doprinos održavanju na snazi uspostavljenog sistema

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

130

zlostavljanja. Navedeni standardi bit će primjenjivi u svim slučajevima u kojima je

utvrđena krivica optuženih za ovu pojedinačnu inkriminaciju u osnovi zločina protiv

čovječnosti.

(i) Druga nečovječna djela slične prirode iz tačke k) stav 1.član 172.KZ BiH

495. Druga nečovječna djela slične prirode jesu krivična djela koja su učinjena u

namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja

zdravlja.

496. Iako je formulacija „druga nečovječna djela slične prirode“, prilično neprecizna,

odabrana je upravo zato da nijedan počinilac ne izbjegne kažnjavanje za sve vrste

nečovječnih djela, uključujući i ona koja ne bi bila taksativno nabrojana u zakonu.

497. Kako je vijeće MKSJ-a utvrdilo u predmetu Kupreškić, iscrpno nabrajanje šta se

to ima smatrati nečovječnim djelima, odnosno „iscrpna kategorizacija bi naprosto

stvorila mogućnost za izbjegavanje slova zabrane.“ U suštini, to su djela za koja je

potrebno dokazati postojanje radnje ili propusta slične težine, kao i za druga djela koja

su propisana u članu 172. KZ BiH.

498. Nema sumnje da postoji gotovo sveopšta osuda djela nečovječnog postupanja.

ZKP BiH, Ženevske konvencije, i instrumenti Ujedinjenih naroda zabranjuju nečovječno

postupanje.127 Međutim, nijedan od gore navedenih instrumenata nije pokušao dati

definiciju nečovječnog postupanja, ali se može zaklučiti da se radi o djelima koja krše

osnovni princip čovječnog postupanja i poštovanje ljudskog dostojanstva predstavljaju

nečovječno postupanje.

499. Član 3. Evropske konvencije o ljudskim pravima (“EKLJP”) utvrđuje da „Niko ne

smije biti podvrgnut mučenju, ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili

kažnjavanju“. U predmetu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva da bi zlostavljanje

potpadalo pod ovaj član “ono mora dosegnuti minimalan nivo težine. Ocjena ovog

minimuma je po prirodi stvari relativna i zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su

127

Član 5. Opšte deklaracije o pravima čovjeka; član 7. MPGPP; član 3. Evropske konvencije; član 5. Afričke povelje o ljudskim pravima i pravima naroda; član 5. stav 2. Američke konvencije o ljudskim pravima; član 6. Interameričke konvencije; član 16. Konvencije protiv mučenja; i član 3. Deklaracije o mučenju.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

131

trajanje takvog postupanja, njegove fizičke i duševne posljedice i, u nekim slučajevima,

pol, godine starosti i zdravstveno stanje žrtve”.128

500. Evropski sud i Evropska komisija za ljudska prava razvili su opsežnu sudsku

praksu koja se tiče raznih oblika zlostavljanja, kao što su mučenje, nečovječno i

ponižavajuće postupanje, zabranjenih članom 3. EKLJP.129 Na primjer, u predmetu

Tomasi protiv Francuske, Evropski sud je smatrao da je postupanje „nečovječno“ ako je

unaprijed planirano, ako se primjenjuje satima bez prekida i ako prouzrokuje stvarne

tjelesne povrede ili intenzivnu fizičku i duševnu patnju.130

501. Također, kada je osoba tokom zatočenja podvrgnuta zlostavljanju kao što su

udarci pendrekom u koljena, prijetnje noževima, udaranje nogama dok leži na zemlji,

uzastopno udaranje palicama, željeznim cijevima i pendrecima, a zatim ostavljena bez

ikakve ljekarske pomoći bez obzira na povrede glave i tijela, to predstavlja okrutno i

nečovječno postupanje.131

502. Jasno je da su razna međunarodna sudska tijela koja su razmatrala primjenu

krivičnog djela nečovječnog postupanja isto definisala na relativan način uzimajući u

obzir sve činjenične okolnosti, uključujući prirodu radnje ili propust, kontekst u kojem je

djelo počinjeno, njegovo trajanje odnosno ponavljanje, fizičke, duševne i moralne

posljedice djela na žrtvu i lične okolnosti žrtve, uključujući godine, pol i zdravlje. U

skladu s ovim, ovo vijeće razmatra sve okolnosti navodnih situacija, uključujući lične

okolnosti žrtve.

503. Razmotrivši značenje nečovječnog postupanja u kontekstu međunarodne

prakse, vijeće nalazi da je nečovječno postupanje namjerna radnja ili propust, to jest,

radnja koja je, objektivno sudeći, namjerna a ne slučajna, koja uzrokuje tešku duševnu

ili fizičku patnju ili predstavlja ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo ili povrede

tjelesnog integriteta.

504. Navedene kriterije je Vijeće primjenjivalo u svakom konkretnom slučaju u kojem

je utvrdilo krivicu optuženog Ivana Zelenike na način opisan u daljem dijelu presude.

128

Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Presuda, Žalba br. 5310/71, 18.01.1978. godine, paragraf 162. 129

A protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Presuda 23.09.1998. godine, ESLJP, paragraf 20 (citira se Costello-Roberts protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Presuda od 25.03.1993. godine, 247-C ESLJP (Ser.A) 1993). 130

Lorse i drugi protiv Holandije, Presuda, Žalba br. 52750/99, 04.05.2003. godine, paragraf 60. 131

Leslie protiv Jamajke, br. 564/1993, paragraf 9.2.; Bailey protiv Jamajke, br. 759/1997, paragraf 9.3.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

132

a) Nečovječno postupanje prema Borivoju Petroviću

505. Vijeće se na temelju izvedenih dokaza nesumnjivo uvjerilo u krivicu optuženog

za nečovječno postupanje prema oštećenom Borivoju Petroviću132 na način opisan u

tački a.) osuđujućeg dijela izreke presude.

506. Ovog svjedoka su kao i ostale građane Mostara, u njegovom stanu uhapsili

pripadnici HOS-a i to dana 06.08.1992.godine i odveli u vojnu ambulantu, koja se nalazi

udaljena od njegove zgrade nekih 100m. Po dolasku zatvoren je u jednu prostoriju

površine 5x5m u kojoj je bilo prisutno nekoliko vojnika HOS-a, a za jednim stolom koji

se nalazio u prostoriji je sjedilo lice, za koje će kasnije saznati da se zove Ivan Zelenika.

507. Vojnici su tada u njegovom prisustvu od svjedoka oduzeli sat, kaiš i pertle, nakon

čega je optuženi Ivan Zelenika započeo proceduru koju svjedok opisuje riječima:

„Izvadio je pištolj iz stola, Kolt, znači sa onim...uperio je u mene, povukao obarač i onda

rekao -Vidi ovaj nema metka! okrenuo je Kolt, ponovio istu proceduru i ponovo rekao

-Vidi i ovaj nema metka!“

508. Nakon čega je neko od prisutnih HOS-ovaca upitao Ivana šta će raditi dalje sa

njim, na što je neko od drugih vojnika u prostoriji rekao da imaju „dovoljno vreća“ i tada

je svjedok primijetio određeni broj najlon vreća koje su stajale na podu prostorije.

Optuženi Ivan Zelenika se onda obratio svjedoku traživši da kaže svoje lične podatke,

nakon čega je donio krampu i stavio je na sto pitavši svjedoka gdje je radio prije

izbijanja sukoba, na što je on odgovorio da je bio tehničar u fabrici aviona „Soko“ u

Mostaru.

509. Optuženi mu je na to rekao „Nećeš ti to više biti, neće ti trebati ni olovka, evo ti

ova krampa ona će ti dalje biti drug.“ Napisao je tada na krampi ime svjedoka i naredio

mu da je ponese sa sobom u podrumsku prostoriju u kojoj je potom bio zatvoren, a gdje

je po dolasku zatekao zatvorenih oko 30 (trideset) muškaraca, svi su bili civili srpske

nacionalnosti uhapšeni u svojim stanovima u Mostaru.

510. Odbrana je tokom postupka osporavala identitet osobe koja je na opisani način

postupala prema svjedoku Petroviću, tvrdeći da svjedok ne može sa sigurnošću tvrditi

da se radilo o optuženom Ivanu Zelenika, na što je on pojasnio da je optuženog

poznavao iz grada, pa se tako sjeća situacije kada je optuženi imao namjeru da otvori

132

Svjedok Borivoje Petrović je svjedočio na glavnom pretresu dana 29.10.2013.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

133

poslovni prostor kod kafane „Jagnje“, te ga je vidio jedne prilike kada je nešto kopao u

podrumu zgrade, vjerovatno gdje je trebao biti taj prostor. Kasnije su mu neki sugrađani

potvrdili o kome se radi, odnosno da je to Ivan Zelenika. Izjašnjava se da je to ista

osoba koju on vidi po uvođenju u prostoriju vojne ambulante Mostar.

511. O svojstvu optuženog je saznao od drugih zatovrenika koji su boravili duže u

vojnoj ambulanti, odnosno koji su dovedeni tu prije njega. Opisujući fizički izgled

optuženog u to vrijeme, svjedok Petrović je u jednom trenutku na konstataciju

optuženog da mu je žao zbog svega što su preživjeli odgovorio „Ono što sam rekao to

si učinio!“

512. Nakon čega je optuženi Zelenika izjavio da poznaje svjedoka i da isti ima 3

kćerke, te je u inkriminisano vrijeme imao 64 godine i nije bio vojno sposoban. Na upit

branioca da li je siguran u identifikaciju optuženog, svjedok je rekao „Pa ja sam znao,

jer sam vidio osobu koja je imala pištolj i vidio osobu koja je vozila u Dretelj, to je ista

osoba.“

513. Kancelarija u kojoj je Zelenika sjedio se prema iskazu ovog svjedoka nalazila u

prizemlju zgrade, što su potvrdili i ostali saslušani svjedoci. Svjedok je u vrijeme dok je

ulazio u tu prostoriju primijetio da su vojnici tukli nekog zatvorenika u hodniku koji vodi

do kancelarije, ali ne zna o kome se radilo.

514. Naredni dan su pitali sve prisutne u prostoriji da li će izaći u krug ambulante u

dvorištu trebalo je nešto prenjeti i svjedok se dobrovoljno javio. Po izlasku je vidio

jednog HOS-ovca koji mu se obratio riječima „Zar si i ti Petroviću ovde?“ na što je

svjedok kako sam tvrdi „naivno vjerovao“ da vojnik time želi da se pozdravi te je prišao i

pružio ruku, da bi vojnik odgovorio „Sebi tu ruku, sad ću ti je slomiti!“

515. Nakon toga je bilo vrijeme doručka, i tu je svjedok prisustvovao situaciji u kojoj je

opet vidio optuženog Ivana Zeleniku. Naime, optuženi je prišao svjedoku „C“ koji je

sjedio obučen u zimski šinjel JNA iako je bio avgust, i sasuo mu čašu jogurta u lice,

nakon čega je uslijedilo postrojavanje po zapovijedi optuženog Zelenike, prozvao je

ukupno 16 zatvorenika. Ukrcani su u kamion koji je on vozio i odvezeni u Dretelj.

516. U jednom trenutku kamion se pokvario, pa je naišao autobus koji je bio manji i u

koji su svi morali stati. Svjedok opisuje „autobus je bio tako mali da smo stajali na

prstima“ Svjedok je stao kraj kabine koja nije imala stakla, tako da je veoma teško

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

134

dolazio do zraka, a za to vrijeme pored njega je stajao vojnik HOS-a koji ga je više puta

udario pesnicom u sljepočnicu.

517. Imajući u vidu događaje koje svjedok na gotovo identičan način opisuje i u

zapisnicima iz istrage133, Vijeće je podvodeći radnje optuženog pod navedene kriterije

propisane tačkom k) stav 1.član 172.KZ BiH ispitalo da li su njegovim radnjama

ispunjeni svi elementi navedene inkriminacije u osnovi zločina.

518. Tako je Vijeće imalo u vidu da je svjedok Borivoje Petrović na slijedeći način

opisao kako se osjećao u trenutku kad je optuženi Ivan Zelenika u njega uperio pištolj i

povukao okidač riječima: „Pa kako bi se osjećao svaki čovjek, sa strahom sa zebnjom,

sa onim šta će se desiti, da li je to stvarno namjera...da li je stvarno metak unutra ili nije.

Znači veliki strah, velika strepnja, veliko uzbuđenje, velika dekocentracija i sve

najnegativnije.“

519. Odbrana je u završnom izlaganju isticala da iz navedenog proizilazi da je svjedok

Petrović znao da pištolj koji je u njega uperio optuženi prazan, međutim, Vijeće iskaz

svjedoka tumači na potpuno drugačiji način, nalazeći da je komentar optuženog da je

pištolj prazan dat tek nakon što je povukao obarač i nakon što je pištolj škljocnuo u

prazno. Oštećeni je već u tom trenutku osjetio strah za vlastiti život, naročito kad je vidio

da je i sam optuženi iznenađen što je pištolj prazan, nakon čega je ponovio isti

postupak prema oštećenom. Dakle, u vrijeme kada mu prislanja pištolj uz čelo, oštećeni

nikako nije mogao znati da je isti prazan, te je bio uvjeren kako optuženi namjerava da

ga ubije.

520. Imajući u vidu navedeno, Vijeće je van svake razumne sumnje zaključilo da je

optuženi Ivan Zelenika sa umišljajem poduzeo opisanu radnju prema svjedoku Borivoju

Petroviću, koja je kod istog objektivno prouzrokovala intenzivnu duševnu patnju kako je

on to detaljno opisao u svom iskazu, jer isti u tom trenutku nikako nije mogao znati da li

je oružje koje drži optuženi prazno ili puno, pa Vijeće optuženog Ivana Zeleniku nalazi

krivim za počinjenje ove inkriminacije u osnovi zločina protiv čovječnosti, koja u

konačnici predstavlja doprinos održavanju na snazi uspostavljenog sistema

zlostavljanja zatvorenih civila srpske nacionalnosti u vojnoj ambulanti Mostar.

133 T–37– Zapisnik o saslušanju svjedoka Petrović Borivoja broj KT-RZ-113/05 od 17.03.2011.godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka Petrović Borivoja broj 12-02/1-15/10 od 12.03.2010.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

135

521. Optuženi je znao da postupa kao dio sistema zatvaranja, zlostavljanja i

protjerivanja srba sa prostora Hercegovine, odnosno optuženi je i sam u više navrata

odvozio zatvorenike u Dretelj, čime je samo dodatno potkrijepio zaključak Vijeća da je i

sam bio aktivan član sistemskog zločinačkog poduhvata koji je bio na snazi i da je

svojim radnjama svjesno i aktivno doprinosio provođenju istog u djelo. Kako je prilikom

prevoza oštećenog Petrovića i sam bio prisutan u vozilu kojim je oštećeni prevezen u

Dretelj, te kako je kao nadređeni svojim postupcima ohrabrivao vojnike da tuku

zatvorenike ili se sa tim prešutno saglašavao, to ga Vijeće nalazi odgovornim za

nečovječno postupanje prema oštećenom Borivoju Petroviću na način opisan u tački

a.izreke presude.

(b) Nečovječno postupanje prema Iliji Domazetu

522. Vijeće je na osnovu provedenih dokaza utvrdilo da je optuženi nečovječno

postupao prema oštećenom Iliji Domazetu, koji je dana 04.08.1992.godine lišen

slobode u svom stanu u Mostaru, od strane pripadnika HOS-a i doveden u prostorije

vojne ambulante Mostar.

523. Vijeće je temeljem odredbe člana 273.stav 2.ZKP BiH na glavnom pretresu

odredilo da se ima pročitati iskaz Ilije Domazeta dat u istrazi134, obzirom da je navedeno

lice preminulo u međuvremenu.

524. Svjedok je tako u izjavi koju je dao u Tužilaštvu BiH opisao da je lišen slobode u

svom stanu u Mostaru od strane nekolicine pripadnika HOS-a, dana 04.08.1992.godine

oko 22,00 sata. Ušli su sa automatskim puškama na gotovs, jedan je ostao na vratima a

drugi je rekao svjedoku da ima minutu vremena da se spremi jer ide sa njima. Jedan od

njih kojeg je poznavao po nadimku „Hara“ mu je skinuo sat sa ruke, dok je drugi uzeo

lančić od sina, ključeve od auta i stana i rekao svjedoku da krene ispred njega. Pred

ulazom je stajao kombi u koji su uvodili i druge pripadnike srpske nacionalnost, građane

Mostara. Te prilike svjedok se izjašnjava da mu nisu saopštili razloge hapšenja, samo

su rekli „Vidite šta nam vi četnici radite, ovo je Mostar, ne možete nam ovo raditi!“

525. Kombi je sve uhapšene dovezao pred vojnu ambulantu u Mostaru gdje im je

rečeno da izađu vani, tu su postrojeni, a onda je lice koje svjedok označava kao Sergej

134 T–39– Zapisnik o saslušanju svjedoka Ilije Domazeta dat pred Tužilaštvom BiH broj KTRZ 26/05 od

13.03.2007. godine ; Zapisnik o saslušanju svjedoka Ilije Domazeta pred CJB Trebinje broj 14-4/01-217/05 od 31.05.2005.godine + aneksi B, C, D, E, F, G.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

136

Belović prišao i udario svjedoku dva šamara. Nakon postrojavanja su smješteni u

podrumske prostorije ambulante, gdje su ostali zatvoreni naredna 2 sata, a potom je

Ivan Zelenika, koji se sam po dolasku zatvorenika predstavio kao upravnik zatvora u

vojnoj ambulanti, počeo prozivati novopridošle zatvorenike na ispitivanje.

526. Kada je došao red na svjedoka Domazeta, izveden je u prostoriju u kojoj je

boravio Ivan Zelenika, koji ga je kako tvrdi „skinuo do gole kože, pitao me za ženu i sina

i počeo me udarati gumenim pendrekom“. Udario je svjedoka 3-4 puta gumenom

palicom i nogama u predio slabina i bubrega. Nakon čega je optuženi, prema kazivanju

svjedoka, uzeo pištolj dužine cijevi 35-45cm, koji je prislonio svjedoku na čelo rekavši

mu „Treba ovog četnika ubiti!“, da bi nakon što mu je svjedok rekao da je kukavica i da

slobodno može pucati, optuženi Zelenika odgovorio „ovog četnika treba drugačije

likvidirati!“ te je pozvao nekolicnu vojnika HOS-a koji su bili u blizini rekavši im da

svjedoka „isprate“ u podrumske prostorije onako „kako njima dolikuje“, nakon čega su

isti počeli voditi udarati svjedoka što opisuje riječima „Udarali su me sa svih strana tako

da sam jedva živ uspio uletiti dole u grupu ljudi.“

527. Naredni dan, svjedok je prebačen u Dretelj, gdje je nad njim nastavljena

svakodnevna tortura i premlaćivajne, od čega je zadobio teške tjelesne povrede i trajno

oštećenje zdravlja.

528. Vijeće nalazi da je zlostavljanje svjedoka Domazeta bilo dio opšteg plana

zatočenja i zlostavljanja civila srpske nacionalnosti iz Mostara, dovedenih i zatvorenih u

prostorijama vojne ambulante Mostar, gdje su bili podvrgnuti fizičkom nasilju i ispitivanju

kojim je u pretežnom broju slučajeva rukovodio upravo optuženi Ivan Zelenika, pa su

tako odmah po dolasku od zatvorenika oduzimane dragocjenosti, kao što je slučaj i sa

svjedokom Domazetom kojeg je lično optuženi Ivan Zelenika pretresao i našao

1.500,00 njemačkih maraka koje je oduzeo, dok su ključevi od stana i vozila, kao i

vozačka dozvola oduzeti od svjedoka još prilikom lišenja slobode.

529. Vijeće je podvodeći radnje optuženog pod ranije opisane kriterije propisane

tačkom k) stav 1.član 172.KZ BiH ispitalo da li su radnjama optuženog Ivana Zelenike

ispunjeni svi elementi navedene inkriminacije u osnovi zločina, odnosno da li su njegovi

postupci dosegli standard nečovječnog postupanja prema oštećenom Iliji Domazetu.

530. Vijeće jeste imalo u vidu činjenicu da je svjedok u opisu zdravstvenih posljedica

koje je zadobio za vrijeme zatočeništva, uglavnom bio fokusiran na premlaćivanja

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

137

koja je preživio u logoru Dretelj, ne naglašavajući posljedice koje je zadobio uslijed

postupaka optuženog Ivana Zelenike, međutim, imajući u vidu ranije izneseni opis,

nesumnjivo se može zaključiti da je zadavanje udaraca gumenom palicom i nogom u

predio slabina i bubrega, te prijetnja uperenim pištoljem prislonjenim uz čelo svjedoka

kod istog rezultirala teškom duševnom patnjom, obzirom da se svjedok u tom trenutku

našao u stvarnoj opasnosti po vlastiti život. U svakom slučaju, opisani udarci

predstavljaju povredu tjelesnog integriteta, što se može podvesti pod inkriminaciju

drugih nečovječnih djela.

531. Obzirom da je odbrana osporavala odgovornost optuženog za premlaćivanja u

kojima nije neposredno učestvovao, te da nije bio prisutan prilikom premlaćivanja ovog

oštećenog od strane vojnika HOS-a, Vijeće nalazi korisnim pojasniti da se odlučujući

doprinos optuženog u nanošenju teške fizičke patnje svjedoku Domazetu, ogleda u

činjenici da su vojnici istog brutalno pretukli upravo po nalogu optuženog Ivana

Zelenike, tako da i sam svjedok na kraju izlaganja dodaje „bili su me tako da sam jedva

živ ostao!“ Izvedeni dokazi jasno pokazuju da je termin „izvođenja na ispitivanje“ ili

naredba da se neko „isprati iz prostorije na način kako to dolikuje vojnicima HOS-a“

koju je izdao optuženi, zapravo predstavljala znak vojnicima da imaju ovlasti da

izvedenu osobu zlostavljaju na način koji žele, što je najčešć e uključivalo

premlaćivanje. Ovakav zaključak Vijeća je potvrđen kroz brojne primjere saslušanja

oštećenih u prostorijama vojne ambulante Mostar.

532. Ukoliko se postupanje vojnika HOS-a prema oštećenom dovede u vezu sa

težinom i ozbiljnošću udaraca koje je optuženi prethodno neposredno zadao

oštećenom, to Vijeće nalazi dokazanim da je navedeno kod oštećenog rezultiralo

teškom povredom tjelesnog integriteta.

533. Dakle, Vijeće nalazi krivim optuženog Ivana Zeleniku i za počinjenje ove

inkriminacije u osnovi zločina protiv čovječnosti, koja u konačnici predstavlja doprinos

održavanju na snazi uspostavljenog sistema zlostavljanja zatvorenih civila srpske

nacionalnosti u vojnoj ambulanti Mostar. Imajući u vidu da je ovaj svjedok naredni dan

prebačen u logor Dretelj, gdje je nastavljeno njegovo psihičko i fizičko zlostavljanje,

Vijeće se samo dodatno uvjerilo u zaključku da je optuženi svojim radnjama svjesno

davao značajan doprinos opštem sistemu zatvaranja, zlostavljanja i protjerivanja srba

sa prostora Hercegovine, odnosno optuženi je opisanom radnjom dodatno potkrijepio

zaključak Vijeća da je i sam bio aktivan član sistemskog zločinačkog poduhvata koji je

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

138

bio na snazi.

(c) Nečovječno postupanje prema Petru Golijaninu

534. Vijeće se na temelju svjedočenja Petra Golijanina, uvjerilo da je optuženi

poduzimanjem radnji na način kako je to opisano u tački c.) izreke presude, ostvario sva

obilježja kvalifikacije nečovječno postupanje u odnosu na ovo lice.

535. Detalje zarobljavanja od strane pripadnika HOS-a i odvođenje u prostorije vojne

ambulante Mostar svjedok Golijanin je opisao detaljno u iskazu na glavnom pretresu, a

saglasno sa iznošenjem opisa ovih događaja na zapisniku datom u istrazi.135

536. Tako svjedok pojašnjava da je dana 23.07.1992.godine lišen slobode u stanu u

Mostaru gdje je živio sa suprugom. Oko 18,00 sati su na vrata stana došla tri vojnika u

crnim uniformama, te su stojeći na ulaznim vratima sa oružjem, uperenim na gotovs i

jedan od njih naredio svjedoku i supruzi da sjednu držeći u njih upereno oružje, dok su

dvojica pretresala stan i oduzimala dragocjenosti. Tražili su od svjedoka i supruge

novac i on im je dao što su imali, da bi potom u pretresu našli municiju nakon čega su

nastavili svjedoka ispitivati za oružje. Vojnici su se predstavili kao Semir Dugalić i

Sergej Belović, koji je kako tvrdi bio školski drug sina svjedoka, pa vjeruje da ih zbog

toga nisu dugo maltretirali.

537. Rekli su im da se spreme, i da ih vode na „informativni razgovor“ i odveli su ih u

vojnu ambulantu u Mostaru. Svjedok i supruga su prvo dovedeni pred osobu koju on

identificira kao Ivan Zelenika, koji mu je odmah skinuo sat i vjenčani prsten, dok je od

supruge svjedoka oduzeo nakit koji je nosila na sebi, nakon čega im je dao papir i

naredio da napišu sa kim su „sarađivali“ i „kuda se kreće jugoslavenska vojska“.

538. U kasnijem izlaganju je pojasnio da mu optuženi nije neposredno zadavao

udarce, ali jeste bio prisutan dok je ispitivao i dok su drugi vojnici mahali bajonetom

ispred očiju prilikom ispitivanja.

539. Svjedok dalje postupanje prema njemu opisuje riječima:

„Dao nam je papir i olovku da pišemo, ja nisam imao šta da pišem, ja ne znam

ništa....nikakve veze ni sa kim nemam. Odveli su suprugu u drugu prostoriju a

onda je ovaj Zelenika rekao – Pisat ćeš ti kaže on meni, prijeti i mah'o sabljom

135

T–32– Zapisnik o saslušanju svjedoka Golijanin Petra broj 14-02/2/05 od 15.06.2005.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

139

ispred očiju da vadi oči, zabad'o ispred oči. Onda me objesio sa lisicama za neku

vodovodnu cijev. I onda kako sam bio težak, kako sam stezao ruka me boljela

počeo sam pomagati, ruka je pomodrila i onda dolaze ti neki vojnici da

otkuljučaju lisice, ali nisu mogli pa je jedan rekao – Evo sablja da mu siječemo

ruku ako se ne može otključati!“

540. To je tako trajalo i svjedok je kako tvrdi bio prestrašen da će vojnici ostvariti te

prijetnje, međutim, u tom trenutku je ušao treći vojnik koji je donio neka kliješta kojima je

prekinuo lisice i odveden je u sobu u kojoj je zatekao još 7-8 muškaraca srpske

nacionalnosti.

541. Svjedok je u kasnijem kazivanju pojasnio da u vrijeme dolaska u vojnu

ambulantu nije poznavao Ivana Zeleniku, već je njegovo ime saznao od drugih

zatvorenika. Kako su u vojnoj ambulanti bili zatvoreni samo mostarci to su se oni

međusobno dobro poznavali od ranije, pa su ga neki mogli jasno identifikovati i reći

drugima njegovo ime i prezime, obzirom da se i sam isticao ili često i predstavljao kao

upravnik zatvora, koji je bio prisutan prilikom postrojavanja i transporta civila u Dretelj.

542. Odbrana optuženog Ivana Zelenike je tokom postupka osporavala iskaz ovog

svjedoka tvrdeći da je nelogično da bi optuženi koji je znantno niži od svjedoka, istog

mogao zavezati za vodovodnu cijev, koja je iznad njegove visine, međutim, svjedok je u

identifikaciji osobe koju označava kao Ivan Zelenika kategoričan da je to uradio upravo

on lično, i da je on lice koje ga je prethodno saslušavalo. Na upit člana vijeća da

detaljnije pojasni kako je bilo moguće da za zapešća ruke svjedoka objesi osoba koja je

10-15cm niža od njega isti se izjasnio „pa znate, kad zakači gore onu lisicu za vodovod,

ja pružim ruku on samo sastavi jer moja ruka je niže od cijevi, samo ih sklopi“ svjedok

dodaje da je to bilo veoma jednostavno i dovoljno je bilo da se optuženi popne na prste,

te ostaje pri tvrdnji da je optuženi mogao učiniti navedeno, iako je nižeg rasta od

svjedoka. Imajući u vidu pojašnjenja koja je dao svjedok, Vijeće njegov opis nalazi

mogućim i objektivnim.

543. Ispitujući da li je postupanje optuženog prema svjedoku Petru Golijaninu doseglo

standard nečovječnog postupanja, Vijeće je imalo u vidu da se svjedok izjasnio kako je

način na koji je bio obješen za vodovodne cijevi, kod njega prouzrokovao snažnu fizičku

bol, pa tako u jednom dijelu opisuje „počeo sam zapomagati i vrištati od bolova“ nakon

čega su vojnici došli u namjeri da iste uklone.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

140

544. Dakle, nesumnjivo je da je optuženi Ivan Zelenika nakon što od svjedoka nije

dobio informacije koje je tražio, istog namjerno postavio u opisani položaj znajuči da će

stajanjem na taj način kod oštećenog prouzročiti fizičku bol, pa je Vijeće zaključilo da su

ispunjeni elementi nečovječnog postupanja prema svjedoku Petru Golijaninu, što u

konačnici predstavlja samo još jednu radnju kojom je optuženi svjesno doprinosio

provođenju uspostavljenog sistema zlostavljanja koji je bio na snazi, a što je vidljivo i iz

kasnijeg postupanja optuženog ne samo prema ovom svjedoku već i drugim zatvorenim

civilima u vojnoj ambulanti Mostar.

(d) Nečovječno postupanje prema Rajku Lojpuri i svjedokinji „E“

545. Vijeće se na osnovu provedenih dokaza nesumnjivo uvjerilo da je optuženi na

način opisan tački d.) izreke presude nečovječno postupao prema Rajku Lojpuri i

svjedokinji „E“ tako što je dana 14.07.1992.godine zajedno sa nekolicinom vojnika

HOS-a oko 18,00 sati ušao u stan u kojem je svjedokinja žvijela sa Rajkom Lojpurom

kojeg je optuženi udarao za vrijeme boravka u stanu.

546. Svjedokinju su drugi vojnici koji su bili sa optuženim, odmah po ulasku ugurali u

drugu prostoriju, gdje su joj potrgali odjeću. U daljem kazivanju opisuje da je među

vojnicima koji su ušli u stan identificirala osim optuženog Ivana Zelenike, još Ibrahima

Đonku, Sergeja Belovića i izvjesnog Maria. Svi su bili u crnim uniformama sa oznakom

HOS-a na rukavu, dok je neko od njih nosio i ustaško znakovlje, ali ne može precizirati

ko je to od navedenih lica konkretno nosio.

547. Ona detaljno opisuje da se tada obraćala Sergeju Beloviću kojem je govorila da

je Rajko profesor, a ne pilot, kako su oni tvrdili po ulasku, moleći da ga više ne udaraju.

Međutim, vidjela je da su ga uveli u kupatilo i da ga je tamo Ivan Zelenika udarao

palicom po glavi i nogama, tako da je Rajko bio sav krvav. Na insistiranje branioca

optuženog Zelenike, da svjedokinja nije mogla kritične prilike vidjeti premlaćivanje

oštećenog ista je odgovorila „Vidjela sam, pa ja sam sa njim u stanu. To sam gledala

kao što gledam sad vas.“

548. Nakon premlaćivanja, Rajku su obukli pilotski mantil i stavili šapku na glavu, dok

su od svjedokinje oduzeli nakit i Sergej Belović je odvozi autom do vojne ambulante

Mostar odvojeno od Rajka Lojpura, kojeg su odvezli malo ranije. Dok je on bio zatvoren

u prostoriji ona je čekala ispred ulaza u ambulantu i tada je Sergej Belović pitao da li je

Srpkinja, na što je svjedokinja odgovorila potvrdno i da se ne stidi svog identiteta, da bi

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

141

je potom udario nekoliko puta, a neki mlađi pripadnik HOS-a koji je bio u blizini prislonio

joj sablju uz vrat. Vijeće je iz izreke presude ispustilo dio činjeničnog opisa koji se

odnosio na ove postupke vojnika HOS-a prema svjedokinji, obzirom da tokom

postuopka nije moglo utvrditi postojanje uzorčno posljedične veze između opisanih

postupaka Sergeja Belovića i neidentificiranog vojnika i optuženog Ivana Zelenike.

549. Nije vidjela da li su i po dovođenju u ambulantu nastavili tući Rajka, ali je kasnije,

po ulasku u prostoriju gdje je bio uveden i Rajko, zatekla tragove krvi.

550. Ona je prvo uvedena na sprat kod Vinka Martinovića „Štele“ koji je naredio da je

vode kod upravnika Ivana Zelenike, i potom je svedena u podrumske prostorije u kojima

je bio optuženi.

551. U prostoriji u koju svjedokinja ulazi nakon Rajka Lojpura, zatekla je Ivana

Zeleniku, kojeg nije ranije poznavala ali je zapamtila njegov lik, te ga nesumnjivo

identificira u sudnici prilikom unakrsnog ispitivanja od strane njegovog branioca riječima

„Kolko se meni čini, bio je sto posto ovaj gospodin pored Vas“ govoreći kako za

događaje koji se dešavaju u stanu tako i za lice koje je kasnije ispitivalo u prostorijama

vojne ambulante.

552. Na upit optuženog da li zaista može sa tim stepenom sigurnosti potvrditi da je on

kritične prilike došao u stan, dodajući da to ne bi učinio jer je poznavao profesora Rajka

Lojpura, ona odgovara „sigurna sam milijardu posto i to prvi ste ušli gospodine Ivane.

Naredni dan ste doveli svjedoka B u ambulantu, to znam jer sam vidjela njega naredni

dan kad ste ga Vi doveli i dali mi krvavo ćebe da bacim.“ Vijeće primjećuje da je u ovom

dijelu iskaz svjedokinje potkrepljen iskazom svjedoka „B“ koji je potvrdio da je u vojnu

ambulantu Mostar doveden 15.07.1992.godine, dakle, dan nakon svjedokinje „E“.

553. Koliko je svjedokinja objektivna i nepristrasna u iznošenju opisa događaja kojih je

očevidac jasno proizilazi iz činjenice da izjavljuje kako je za vrijeme ispitivanja u

prostoriji optuženi Ivan Zelenika nije udarao, vjerovatno jer je kako sama tvrdi „već bila

krvava od udaraca koje je zadobila u stanu od strane vojnika HOS-a“, tako da je samo

kratko postavio nekoliko pitanja o tome gdje joj se nalazi suprug i da li ima djece, te da li

je član srpske stranke. Ne sjeća se svih detalja, ali se sjeća da joj je dao maramicu

kako bi zaustavila krvarenje iznad oka i odveo je u prostoriju u kojoj su bile zatvorene

samo žene srpske nacionalnosti.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

142

554. Objektivnost u svjedočenju ove svjedokinje vidi se upravo kroz njeno kasnije

svjedočenje u nastojanju da ne inkriminiše neosnovano optuženog, pa tako u pogledu

izvođenja žena iz prostorije u kojoj je boravila dodaje „Doduše Ivane, nisam vidjela vas

da ste izvodili od Nade kćerku koju su vojnici izvodili skoro svaku noć.“

555. Vijeće nalazi da svjedokinja dosljedno i objektivno opisuje događaje koje je

doživjela, te se nesporno uvjerilo da ista samostalno identifcira optuženog u sudnici

odnosno ukazuje na optuženog Ivana Zeleniku kao osobu koja je kritične prilike

učestvovala u njihovom lišenju slobode i premlaćivanju Rajka Lojpura.

556. Činjenica da ista ne pominje optuženog u ovom kontekstu u izjavi koju je dala

istražnim organima u Bileći 2007.godine Vijeće ne nalazi presudnom, obzirom da ista u

svom svjedočenju sama pojašnjava da je bila izrevolitirana pozivom za svjedočenje jer

kako tvrdi „Umro je Rajko, umro je Dušan, umro ovi ...oni..šta sad hoćete od mene, ja

sama ostala“, dakle svjedokinja je tada uskratila određena saznanja smatrajući

bespredmetnim pričati o proživljenim događajima, kada neposredno oštećeni

izvršenjem krivičnog djela nisu više među živima136, kako bi potkrijepili njeno

svjedočenje.

557. Vijeće ne nalazi da navedena činjenica sama po sebi derogira ili dovodi u sumnju

kredibilitet svjedokinje i kvalitet njenog svjedočenja na glavnom pretresu, koje je Vijeće

posmatralo i u kontekstu izjave koju je svjedokinja dala u istrazi.137

558. U zapisniku iz istrage ova svjedokinja također tvrdi da je Ivan Zelenika ista osoba

koja je i dovela Rajka u ambulantu i on je svjedokinju ispitivao da li je član Srpske

demokratske stranke, čak je dao i neki papir na kojem je trebalo da piše odgovore na

njegova pitanja.

559. Vijeće nije moglo saslušati neposredno oštećenog na navedene okolnosti, ali

nalazi da je opisano postupanje optuženog i vojnika HOS-a sa kojima je kritične prilike

bio u pratnji kod oštećenog zasigurno proizvelo ozbiljnu i tešku fizičku bol, dok

svjedokinja „E“ tvrdi da je događaj o kojem svjedoči njoj uzorokovao posljedice koje i

136 T – 65 – Izvod iz matične knjige umrlih za lice Lojpur Rajko broj 03-202-45/07 od 15.02.2007.godine. 137 T–24– Zapisnik o salušanju zaštićenog svjedoka „E“ dat pred Tužilaštvom BiH broj KT-RZ-26/05 od 01.02.2007.godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka „E“ pret Ministrastvom unutrašnjih poslova broj 14-7/02-246/05 od 03.06.2005.godine; Potvrda Crvenog krsta na ime svjedoka „E“ od 20.09.1994.godine Zagreb; Spisak jednog broja zatvorenika iz Dretelja po svjedočenju višeg broja zarobljenika

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

143

danas osjeća te navodi „Voljela bih da izađe pravda na vidjelo, ja se i danas gušim

tokom noći“, dodajući da od zadobijenih udaraca od vojnika HOS-a te prilike, nekoliko

dana nije vidjela na jedno oko.

560. Iako Vijeće ne drži da je optuženi Ivan Zelenika poduzeo bilo kakvo neposredno

učešće u premlaćivanju svjedokinje „E“, on je ipak kritične prilike zajedno sa

nekolicinom vojnika i jednim aktivnim policajcem došao u stan svjedokinje, pred kojom

je brutalno pretukao oštećenog Rajka Lojpura, koji je kako svjedokinja opisuje bio „sav

krvav“ od zadobijenih udaraca, pa imajući u vidu opis posljedice koji iznosi svjedokinja,

razumno je zaključiti da su udarci bili takvog intenziteta da su kod oštećenog zasigurno

prozrokovali tešku fizičku bol i patnju, odnosno da su doveli do povrede tjelesnog

integriteta oštećenog, čime su ispunjeni standardi nečovječnog postupanja koje je

Vijeće elaboriralo u uvodnom dijelu presude.

561. Činjenica da je optuženi lično došao u stan svjedoka, da je poduzeo učešće u

zlostavljanju Rajka Lojpura, kojeg je kasnije, kao i svjedokinju „E“ saslušavao u

prostorijama vojne ambulante Mostar, ne samo da potkrepljuje zaključak vijeća o

njegovim ovlastima koje je imao unutar zatvora, već dodatno potkrepljuje zaključak da

je svjesno, poduzimajući radnje u osnovi zločina, postupajući sa diskriminatorskom

namjerom, davao značajan doprinos uspostavljenom sistemu zlostavljanja civila srpske

nacionalnosti sa područja Mostara.

(e) Nečovječno postupanje prema svjedoku „B“

562. Vijeće je na temelju provedenih dokaza nesporno utvrdilo krivicu optuženog

Ivana Zelenike i za nečovječno postupanje prema oštećenom svjedoku „B“ za vrijeme

njegovog boravka u vojnoj ambulanti Mostar, a na način opisan u tački e.) izreke

presude.

563. Naime, Vijeće je svoje uvjerenje o dokazanosti ove tačke prvenstveno temeljilo

na svjedočenju svjedoka „B“, čiji iskaz Vijeće nalazi jasnim, nedvosmislenim i

konciznim, te je kao takav, pouzdan za donošenje naprijed navedenog zaključka.

564. Svjedok „B“ je opisao da je od strane pripadnika HOS-a zarobljen

15.07.1992.godine negdje iza 23,00 sati u stanu u Mostaru. Pokucali su na vrata i

supruga svjedoka je otvorila, zatekli su četiri uniformisana pripadnika HOS-a, među

kojima je svjedok prepoznao Sergeja Belovića i Sašu Milića. Rekli su svjedoku da treba

poći sa njima na informativni razgovor, što je svjedoku bilo čudno, jer je već

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

144

ranije vođen na razgovor u prostorijama Sekretarijata pravnog fakulteta u Mostaru, gdje

je bilo sjedište HVO-a, o čemu je sačinjen i zapisnik koji je on pokazao vojnicima, ali oni

su isti samo bacili i naredili svjedoku da pođe s njima.

565. Po dolasku u vojnu ambulantu u Mostaru, vojnici su ga odveli u neku prostoriju

koja se nalazila na spratu, gdje se nalazio jedan kauč na kojem je sjedio Sead

Kapetanović zv. „Kapo“, Vinko Martinović „Štela“ je također bio u prostoriji i Ivan

Zelenika, te još jedan vojnik HOS-a. Tu su od svjedoka oduzeli sat, nakit i dragocjenosti

koje je imao na sebi, novac koji je nosio i zajedno sa ličnom kartom stavili u jednu

kovertu, koja mu nikada više nije vraćena. Navedene predmete je upravo „Štela“ stavio

u plavu kovertu na kojoj je napisao ime i prezime svjedoka, nakon čega je počelo

uzimanje ličnih podataka. Kako svjedok nije iznosio podatke koje su tražili od njega, to

je Vinko Martinović ustao iza stola za kojim je sjedio i udario svjedoka šakom u predjelu

lica, uslijed čega je svjedoku izbio nekoliko zuba.

566. Od siline udarca svjedok je posrnuo prema kauču gdje je sjedio Kapetanović koji

ga je kako tvrdi „dočekao šamarčinom i nogom“, nakon čega se „Štela“ ljutitim glasom

obratio Ivanu Zeleniki i vojnicima rekavši „Vodi govna dole i ispitaj, što ne prizna radi što

treba da radiš i znaš šta treba da radiš!“

567. Nakon toga, optuženi Ivan Zelenika odvodi svjedoka u podrumsku prostoriju, a

sa njim je ušao još jedan vojnik HOS-a, koji je sve vrijeme prisustvovao opisanim

događajima. Tu je Ivan Zelenika pitao svjedoka ko su mu saradnici u Mostaru, odnosno

sa kim surađuje, na što svjedok nije imao konkretan odgovor niti mu je kako tvrdi pitanje

bilo jasno, pa kako nije imao šta odgovoriti, to ga je optuženi Ivan Zelenika udario

nekom „kandžijom“ dok je vojnik koji je bio prisutan u prostoriji imao gumenu palicu

nalik na onu koja se koristi u bejzbolu.

568. Zatim su svjedoka skinuli, odnosno ostao je u košulji kratkih rukava te su počeli

da ga udaraju, činilo mu se da je palica sačinjena od bambusa jer je izgledala lagana ali

udarci su bili jako bolni, što svjedok opisuje riječima „Kad udara rebra pucaju“.

569. Za vrijeme dok su ga premlaćivali, optuženi Ivan Zelenika je ušao u prostoriju u

ruci je nosio neke žice koje je natjerao svjedoka da drži, dok je drugi kraj neki vojnik

utakao u utičnicu i tada je svjedok osjetio blagi udar pojašnjavajući da mu se činilo da

se radilo o nekoj niskonaponskoj struji „poput one koja se koristi za telefone“.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

145

570. Premlaćivanje koje je doživio svjedok „B“ opisuje riječima:

„Dobio sam nekolike te kandžije fino, onako smotane oko sebe, a ovaj me

palicama ispretukao i onda pošto nisam imao ništa da kažem, okrenuli su me

naopačke na stolicu u ćošak te prostorije gdje sam opet dobio par udaraca.

Odatle me povukao u prostoriju koja se nalazila u sredini prema vratima, dao mi

u ruku papir i olovku i rekao mi da napišem imena pet ljudi sa kojima surađujem.

Misleći šta da napišem ja sam stavio imena 5 porodica za koje sam se sjetio da

su odselile iz Mostara i tu sam prenoćio u toj prostoriji.“

571. Ujutru je u prostoriju u kojoj je bio zatvoren svjedok, došao Ivan Zelenika sa još

jednim vojnikom. Svjedok je optuženom dao papir koji je on samo uzeo, kratko

pogledao i „onako ljutito pobucao, zavintao me odmah prema drugoj prostoriji koja je

preko puta“.

572. Po ulasku u ovu prostoriju, svjedok je primijetio da stoje postrojeni muškarci njih

10-15 koje kratko izvode na čišćenje kruga ambulante, ali ih ubrzo vraćaju u tu

prostoriju i dolazi Ivan Zelenika zajedno sa još jednim pripadnikom HOS-a, noseći u ruci

teku na kojoj se nalazio spisak zatvorenika među kojima je svjedok uspio primijetiti i

svoje ime na samom kraju spiska.

573. Nakon što je prozvao 5 osoba, optuženi se obratio svjedoku rekavši mu da i on

polazi, na što je vojnik HOS-a povikao „pa gospodine Ivane...!“ ali ga je optuženi odmah

prekinuo gestom ruke rekavši „valjda se ja ovde pitam a ne ti!“ ispred je čekao kombi

kojim je svjedoka i sve prozvane Sergej Belović prevezao u logor Dretelj.

574. Odbrana optuženog Ivana Zelenike je u unakrsnom ispitivanju pitala svjedoka da

li gest Ivana Zelenike da zajedno sa drugima bude prebačen u Dretelj smatra aktom

dobročinstva odgovorio „Bože mi pomozi da sam ost'o tamo još sedmicu ili nešto više

nikada je ne bih došao dovde ni do Dretelja, ali da li mi je pomogao što sam otišao u

Dretelj...to je teško odgovoriti, zla su bila i ovdje i ondje...ne znam.“

575. Imajući u vidu tretman koji su zatvorenici imali u logoru Dretelj, a sa kojim je

optuženi bio itetakako upoznat, apsurdno je prema mišljenju Vijeća očekivati od

svjedoka da opisani postupak smatra aktom dobročinstva. Isti je prema mišljenju Vijeća

prije pokazatelj da je optuženi Ivan Zelenika imao izvjesni stepen autoriteta u okviru

vojne ambulante Mostar, koji je manifestirao kroz vršenje ovlaštenja de facto upravnika

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

146

zatvora.

576. Također, optuženi je u izvršenju djela koristio svoja ovlaštenja upravnika,

naredivši svjedoku da na papir stavi sve informacije koje je od njega tražio, čime samo

potkrepljuje ranije izneseni zaključak Vijeća o njegovom položaju i statusu u okviru

vojne ambulante u Mostaru.

Analizirajući opisane radnje optuženog u kontekstu standarda nečovječnog postupanja,

Vijeće je zaključilo da su ispunjeni svi elementi ove inkriminacije u osnovi zločina, jer je

optuženi svjesno i sa umišljajem podzeo opisane radnje prema oštećenom svjedoku

„B“, zadajući mu udarce velikim intenzitetom, što je kod istog zasigurno prouzročilo

tešku fizičku bol. Primoravanjem da drži krajeve žica koje je donio optuženi i

uključivanjem istih u struju, optuženi je kod oštećenog proizveo ozbiljan strah, odnosno

tešku psihičku bol, obzirom da oštećeni u trenutku kad ga optuženi primorava da

rukama drži žice, nikako nije mogao znati da se radi o niskonaponskoj struji, odnosno

onoj koja nije opasna po život, pa Vijeće ne nalazi relevantnom okolnost da struja koju

je kasnije osjetio oštećeni nije bila takvog intenziteta da bi nanijela ozbiljnu fizičku bol.

Opisanim radnjama optuženi je dosegao standard nečovječnog postupanja prema

svjedoku „B“.

Poduzimanjem naprijed opisanih radnji, optuženi je jasno manifestirao namjeru da

upravo u svojstvu upravnika zatvora, svjesno i namjerno da doprinos uspostavljenom

sistemu zlostavljanja civila srpske nacionalnosti sa područja Mostara koji je bio na

snazi.

(f) Nečovječno postupanje prema svjedoku „I“

577. Najzad, Vijeće je na temelju provedenih dokaza zaključilo i da je optuženi

poduzimanjem radnji na način kako je to opisano u tački f.) izreke presude, nečovječno

postupao i prema svjedoku „I“.

578. Na ovu okolnost detaljno je svjedočio neposredno oštećeni svjedok „I“ koji je

izjavio da je do 17.07.1992.godine živio u svom stanu u Mostaru, te da tog dana do

njegovog stana dolaze tri uniformisana lica u crnim odorama, pozivajući svjedoka da

krene sa njima na „informativni razgovor“.

579. Još u vozilu kojim su prevezli svjedoka do vojne ambulante Mostar počelo je

maltretiranje od strane vojnika, na način da su ga udarali nogama i pesnicama.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

147

580. Po dolasku u vojnu ambulantu, svjedoka odvode do prostorije u kojoj zatiče

Ivana Zeleniku, kojeg je kako tvrdi „poznavao od ranije iz civilstva“ koji je od svjedoka

uzeo lične podatke. Svjedok je dalje opisao da je u vrijeme davanja ličnih podataka iste

saopštavao Ivanu Zelenika, koji je to kucao na pisaćoj mašini, a pored njega je stajao

vojnik u crnoj uniformi sa bradom, koji ga je udarao pendrekom po vratu i gurao mu

šaku soli u usta, govorivši da su mu roditelji ubijeni.

581. Svjedok je pojasnio da je sve vrijeme njegovog premlaćivanja od strane vojnika

HOS-a u prostoriji bio prisutan optuženi Ivan Zelenika, kojeg sa sigurnošću identificira u

sudnici, ustvrdivši da istog poznaje preko 20 godina. Opisujući svoje shvatanje uloge

koju je optuženi imao u okviru vojne ambulante svjedok je izjavio „Mislim da je bio

glavni zapovjednik toga svega, odmah do „Štele“ ovoga Martinovića“.

582. Sjeća se i da je kancelarija koju je koristio Ivan Zelenika bila u prizemlju, to je

dobro zapamtio, jer je i sam boravio, odnosno bio zatvoren u podrumskim prostorijama

583. Nakon ispitivanja, u prostoriju su pored vojnika koji je već bio prisutan došla tri

muškarca i dvije žene koji su po nalogu optuženog Ivana Zelenike svjedoka „I“ odveli

na sprati i dali mu papir i olovku zatraživši da „popiše sve srbe četnike iz sela“ u kojem

je svjedok rođen. Pojašnjavajući da nije znao koga bi poimenično naveo, svjedok je

popisivao imena rođaka, međutim, prisutnim vojnicima se to nije svidjelo, pa su papir

uzeli od svjedoka i pocijepali, nakon čega su istog skinuli do pasa i počeli udarati

nogama dok ne bi pao na pod, da bi ga potom nastavili udarati u predjelu stomaka, dok

je neko od pristunih vojnika čak svjedoku prislanjao i nož uz grlo.

584. U tom trenutku je u prostoriju u kojoj se sve odvija ušao Vinko Martinović

„Štela“ koji je od ranije poznavao svjedoka, pa je naredio da se prestane udarati i da se

odvede u podrumsku prostoriju gdje su boravila ostala zatvorena lica.

585. Još jedan susret sa optuženim svjedok je imao prilikom postrojavanja,

pojašnjavajući da je optuženi inače uveče postrojavao zatvorenike koje je tjerao da

pjevaju ustaške pjesme koje on nije znao, pa mu je optuženi „stavio malo pendreka u

usta“ što po svjedoka nije proizvelo nikakvu fizičku bol, jednostavno je taj gest

zapamtio, kao jedan neugodan gest optuženog prema njemu.

586. Svjedok je za vrijeme obavljanja radova u krugu ambulante imao priliku vidjeti

optuženog Ivana Zeleniku koji ga je oslovio imenom i rekao „ne boj se nikog' svak' te tu

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

148

zna“, što je svjedok shvatio kao obećanje da mu se ništa loše neće desiti, međutim, bio

je tu neki stražar iz Rodoča, koji je ranije radio u „Sokolu“ on je iz nekog razloga

svjedoka povremeno znao udariti ili mu staviti pištolj u usta, i niko ga u tome nije

spriječavao.

587. Posljednja sitiuacija u kojoj je svjedok vidio optuženog je bila

21.07.1992.godine, kada su postrojeni ispred ambulante i kada im je saopšteno da će

biti prevezeni u Dretelj. Optuženi Ivan Zelenika je tada donio šapku i stavio je svjedoku

na glavu rekavši „Ovo ćeš nositi i tamo kad dođeš, ne smiješ je skinuti“! Svi postrojeni

su onda sjeli u kombi koji je vozio Sergej Belović i odvezeni su u logor Dretelj, gdje ih je

po dolasku postrojio general Blaž Kraljević. Na isti način ove događaje svjedok iznosi i

u izjavama koje je dao u istrazi138, pa kako nema značajnijih odstupanja u njegovom

kazivanju, to ove izjave Vijeće neće detaljnije elaborirati.

588. Tokom unakrsnog ispitivanja odbrana optuženog Ivana Zelenike nije negirala

činjenicu da je svjedok bio zatvoren u vojnoj ambulanti Mostar ili da poznaje

optuženog, ali se isticalo da optuženi nije neposredno poduzimao bilo kakvo nasilje

prema oštećenom, što Vijeće primjećuje da svjedok nije ni tvrdio, pojasnivši okolnosti

pod kojima je pretučen u prisustvu optuženog Ivana Zelenike, koji je rukovodio

njegovim ispitivanjem i koji je prema mišljenju Vijeća dao odlučujući doprinos

nasilničkom tretmanu koji je svjedok doživio od strane vojnika koji su ga tukli, jer je

među njima optuženi uživao svojevrsni autoritet, što znači da je veoma jednostavno

mogao odlučiti da svjedoka ne maltretiraju, kao što je to uradio Vinko Martinović

„Štela“.

589. Autoritativno ponašanje optuženog Ivana Zelenike u okviru zatvora u vojnoj

ambulanti Mostar, te spektar ovlasti i mogućnosti koje je imao u spriječavanju ili

naređivajnu premlaćivanja zatvorenika, o čemu je ranije bilo riječi, a što je potvrdio i

sam svjedok „I“ koji kaže da se gotovo sve u zatvoru odvijalo na način kako je to

optuženi „dirigovao“, Vijeće nalazi dostatnim za zaključak da je optuženi

omogućavanjem jednom od vojnika da svjedoka udara, dok traje uzimanje ličnih

podataka, odnosno saglasivši se sa navedenim postupanjem koje je objektivno mogao

138 T–34– Zapisnik o saslušanju svjedoka „I“ dat pred Tužilaštvom BiH broj KT-RZ-26/06 od 04.03.2010.godine; Zapisnik dat pred Vojnim sudom u Bileći broj KR 77/95 od 18.11.1995.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

149

spriječiti, dao odlučujući doprinos nečovječnom postupanju prema oštećenom svjedoku

„I“.

590. U pogledu premlaćivanja koje je svjedok zadobio od grupe koju su činila tri

muškarca i dvije žene, pripadnici HOS-a u prostoriji u kojoj je odveden po nalogu

optuženog, Vijeće istog nalazi odgovornim i za ovu pojedinačnu inkriminaciju u osnovi

zločina, jer je optuženi izdavanjem naloga za izvođenje svjedoka „I“ i „uzimanje

podataka“ od istog, zapravo dao saglasnost da se svjedok pretuče u svrhu iznuđivanja

informacija, obzirom da je to bila ustaljena retorika koju su vojnici HOS-a slijedili.

591. Da je naredba optuženog da se svjedok izvede na ispitivanje u sebi sadržavala

i naredbu za njegovo premlaćivanje, Vijeće se uvjerilo na osnovu ustaljenog obrasca

po kojem su optuženi i drugi vojnici HOS-a postupali prema zatvorenicima u drugim

slučajevima, a što je najbolje vidljivo na primjeru oštećenog svjedoka „B“ kojeg je Ivan

Zelenika zajedno sa drugim vojnicima maltretirao na različite načine nakon što je Vinko

Martinović naredio da ga „izvedu iz prostorije i ispitaju“.

592. Dakle, kako je to ranije pojašnjeno, termin „izvođenje na ispitivanje“ nužno je

podrazumijevao i premlaćivanje osoba u cilju iznuđivanja informacija i obično se ova

naredba izdavala nakon što svjedok ne bi dobrovoljno surađivao sa isljednicima. Isti

princip je primijenjen i na svjedoka „I“ samo ovaj put po nalogu optuženog Ivana

Zelenike, te ga Vijeće nalazi krivim i za ovu pojedinačnu inkriminaciju u osnovi zločina.

593. Kako je isti vojnik udarao oštećenog više puta prilikom uzimanja ličnih podataka

u prisustvu optuženog, te kako je učestvovao u premlaćivanju istog zajedno sa drugim

neidentificiranim vojnicima, koji su oštećenog po nalogu Zelenike izveli iz kancelarije, to

je Vijeće u izreci presude ostavilo samo ovog vojnika, obzirom da se u pogledu ostalih

lica koja su ga pretukla kritične prilike, svjedok nije mogao decidno odrediti, niti je

iznosio bilo kakve podatke kojima bi se isti pobliže odredili (poput opisa fizičkog izgleda

i sl.). Navedenu okolnost Vijeće svakako ne nalazi odlučujućom u kontesktu krivice

optuženog za opisane događaje, jer bez obzira kod je od vojnika zadavao neposredne

udarce oštećenom, to je svakako činjeno po nalogu optuženog Ivana Zelenike, pa u tom

pravcu, identitet izvršilaca nije Vijeću bio od presudnog značaja.

594. Prvobitno je optužnica teretila optuženog u okviru ove tačke i za udarac koji je

svjedok „I“ zadobio za vrijeme transporta do logora Dretelj od strane njemu nepoznatog

vojnika HOS-a, što svjedok jeste potvrdio u svom iskazu, međutim, kako Vijeće

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

150

nije pronašlo uzročno posljedičnu vezu između radnji optuženog i vojnika koji je u

kombiju koji je prevozio zatvorenike za Dretelj udario svjedoka „I“ to je Vijeće ove

navode ispustilo iz činjeničnog opisa tačke izreke presude koja se odnosi na

nečovječno postupanje prema ovom oštećenom.

2. Zaključak u pogledu krivice optuženog Ivana Zelenike za učešće u udruženom

zločinačkom poduhvatu

595. Dakle, Vijeće je na temelju svega iznesenog zaključilo da je optuženi Ivan

Zelenika, poduzimanjem pojedinačnih radnji za koje je presudom oglašen krivim, dao

značajan doprinos održavanju na snazi sistema zlostavljanja civila srpske nacionalnosti

koji je podrazumijevao protivpravno lišenje slobode civila srpske nacionalnosti sa

prostora Mostara, njihovo zatočenje u prostorijama vojne ambulante Mostar, gdje su

držani u nehumanim uslovima, lišeni osnovnih higijenskih potreba, te gdje su

svakodnevno podrgavani različitim oblicima fizičkog i psihičkog zlostavljanja i

ponižavajućih postupaka, kako u prostorijama ambulante tako i za vrijeme obavljanja

radova u krugu vojne ambulante, sve do njihovog transporta u logor Dretelj gdje je

nastavljen režim zlostavljanja i torture.

596. Optuženi je u više navrata kroz obraćanje zatvorenicima jasno pokazao da je

upoznat sa svim segmentima plana UZP-a koji je bio na snazi, kako onog koji je

obuhvatao civile sa prostora Mostara tako i šireg aspekta UZP-a na nivou Hercegovine,

koji je podrazumijevao lišenje slobode i zatvaranje u logor u Dretelju srba sa prostora

Mostara, Čapljine i Stoca u cilju njihovog konačnog protjerivanja sa prostora

Hercegovine.

597. Da je optuženi bio svjestan uslova u kojima su boravili zatvorenici u logoru

Dretelj i kakva je njihova konačna sudbina, pored svih ranije opisanih situacija, vidljivo

je i iz iskaza svjedoka koji kaže da je optuženi Ivan Zelenika bio prisutan prilikom

postrojavanja zatvorenika za odlazak u Dretelj, kada im je neko od bojovnika rekao

„Idete tamo odakle se više nećete živi vratiti“.

598. Da je optuženi Ivan Zelenika u potpunosti imao uvid u uslove u logoru Dretelj,

potvrdili su svjedoci koji su u kritično vrijeme bili zatvoreni, a koji su viđali da je dolazio

u logor i to ne samo u situacijama kada je dovozio zatvorenike iz vojne ambulante

Mostar. Tako svjedok Branislav Simić tvrdi da je jedne prilike vidio optuženog u logoru

„Došao je u uniformi, glumeći Antu Pavelića kao ono…šapka i u šinjelu, molim Vas, na

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

151

40 stepeni u šinjelu.”

599. Shodno svim naprijed iznesenim razlozima, Vijeće nalazi nesporno dokazanom

krivicu optuženog za djela počinjenja na način opisan u izreci presude, odnosno da je

optuženi znao za sistem koji je bio na snazi i pristao uz njega, pa je opravdano bilo

zaključiti da je poduzetim radnjama iskazao namjeru da istom doprinese, te se ima

smatrati saizvršiocem u udruženom zločinačkom poduhvatu koji su oformili viši čelnici

HOS-a Hercegovine na čelu sa generalom Blažem Kraljevićem.

600. Dakle, Vijeće nalazi ispravnim zaključiti da je optuženi značajno doprinjeo

održavanju na snazi sistema zločina u prostorijama vojne ambulante Mostar, te je u

tom smislu postupao sa direktnim umišljajem.

601. Nivo učešća i kvalifikacija njegovog značaja ovisila je o više faktora koje je

Vijeće imalo u vidu prilikom ocjene dokaza u ovom pravcu. Neka od tih pitanja su obim

Udruženog zločinačkog poduhvata koji je bio na snazi, funkcija de facto upravnika koju

je optuženi obnašao u okviru vojne ambulante, vrijeme koje je proveo učestvujući u

uspostavljenom sistemu zlostavljanja, čijenicu da nije poduzeo aktivnosti koje bi omele

ili spriječile funkcionisanje sistema, kao i težina i obim počinjenih zločina, te revnost

koju je optuženi ispoljavao u obavljanju svojih zadataka, jasno dovode do zaključka da

se radnje optuženog opisane u izreci presude nesporno uklapaju u obrazac zločina

počinjenih u vojnoj ambulanti Mostar, što je optuženi htio i čega je cijelo vrijeme bio

svjestan, kao i činjenice da je djelovanje HOS-a u Mostaru po opisanom obrascu dio

jednog puno većeg sistema podržavanog i kroz logor u Dretelju, gdje je i sam u par

navrata odvozio zarobljenike iz Mostara.

602. Pri navedenom je bitno naglasiti da povremeni slučajevi pomaganja određenim

licima od strane optuženog nikada nisu bile usmjereni na ugrožavanje vođenja i

funkcionisanja logora, već su to bile pojedinačne radnje koje nikada nisu prerasle u

stvarni pokušaj promjene uspostavljenog sistema zlostavljanja.

603. Diskriminatorski odnos optuženog prema svim oštećenima proizilazi iz svih

njegovih postupaka, kako onih koji su bili usmjereni prema oštećenima neposredno

tako i iz ponašanja optuženog koje je ispoljavao u načelnom postupanju prema svim

zatvorenim civilima koje je ponižavao prilikom izvođenja na rad, prilikom postrojavanja i

u drugim situacijama, a na način opisan u dijelu presude koji se bavi krivicom

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

152

optuženog za progon.

604. U pogledu zaključka o krivici optuženog Vijeće je imalo u vidu da je isti oglašen

krivim za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu u svojstvu saizvršioca, kako za

djela u kojima je poduzeo neposredno učešće tako i za djela u kojima je dao odlučujući

doprinos, pri čemu Vijeće naglašava da lično prisustvo i učešće optuženog u svakom

konkretnom aktu nije ni bilo potrebno, koliko je bilo potrebno utvrditi postojanje

zajedničke zločinačke namjere koju su dijelili svi učesnici udruženog zločinačkog

poduhvata, jer odgovornost učesnika UZP-a postoji ne samo ako je učesnik počinio

krivično djelo, već ako je na bilo koji drugi način pomogao ili doprinjeo izvršenju

zajedničkog cilja ili zločinačke namjere.

605. Iz navedenog proizilazi da će svaki optuženi biti oglašen krivim ako je kao

učesnik u UZP-u doprinjeo realizaciji zajedničkog cilja, postupajući u namjeri da isti

realizuje, bilo da je lično kao glavni izvršilac počinio dogovoreno krivično djelo, ili kao

saizvršilac pomagao glavnom izvršiocu da počini dogovoreno krivično djelo, ili je svojim

radnjama pomogao sistem u kojem je djelo počinjeno zahvaljujući rukovodećem

položaju i funkciji, uz postojanje svijesti o karakteru tog sistema i namjere da se on

pomaže. Navedene stavove podržalo je Žalbeno vijeće MKSJ-a u predmetu Krnojelac.

606. Vijeće u ovom predmetu zaključuje da je veliki broj inkriminisanih radnji koje je

poduzeo optuženi Ivan Zelenika bilo kao direktni izvršilac, ili su ih poduzeli vojnici

HOS-a čije radnje je optuženi svojim ponašanjem naredio, odobrio ili omogućio,

predstavljaju dio zajedničkog zločinačkog plana i zbog toga ga Vijeće drži odgovornim i

za te radnje.

607. Na kraju treba istaći da je činjenica da je optuženi uživao status de facto

upravnika zatvora, uzeta kao relevantna okolnost prilikom odmjeravanja kazne,

obzirom da oblik komandne odgovornosti nije bio obuhvaćen činjeničnim opisom

optužnice.

VI. OPTUŽENI EDIB BULJUBAŠIĆ

608. Vijeće se na temelju provedenih dokaza van svake razumne sumnje uvjerilo da

je optuženi Edib Buljubašić, kao član sistemskog udruženog zločinačkog poduhvata

počino krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172.stav 1.tačka h) u vezi sa

tačkama a) i k) KZ BIH, sve u vezi sa članom 180.stav 1. KZ BiH, poduzimanjem

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

153

pojedinačnih radnji navedenih u činjeničnom opisu izreke osuđujućeg dijela presude.

609. Optuženi je u svojstvu zamjenika zapovjednika kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju,

u vrijeme od 02.08. do 13.08.1992.godine, kao aktivni pripadnik HOS-a, odnosno snaga

koje su vršile širok i sistematičan napad na prostoru Mostara, Čapljine i Stoca, bio

potpuno svjestan sistema zlostavljanja civila srpske nacionalnosti, koji su imali biti trajno

protjerani iz Hercegovine, a koji sistem su zapravo već početkom maja oformili i

održavali čelni ljudi HOS-a, kojem se optuženi dolaskom na prostor Hercegovine

priklonio, te svojim radnjama dao značajan, neposredni i lični doprinos provođenju tako

uspostavljenog sistema zlostavljanja.

610. Optuženi je prema vlastitoj izjavi u redove HOS-a došao kao viši časnik iz

Hrvatske vojske, i to nekada sredinom jula 1992.godine. Sjeća se da je stožer bio

stacioniran u nekoj kući u blizini stadiona u Ljubuškom, gdje je po dolasku sreo Ivicu

Primorca koji ga je primio, rekavši da je Blaž Kraljević odsutan. Prvih petnaestak dana

optuženi je prema vlastitoj tvrdji boravio uz Kraljevića. Za to vrijeme odlazio je i do

Dretelja tj. komleksa kasarne „Bruno Bušić“ u čijim hangarima ja imao saznanja da je

bilo zatvorenih 200 civila srpske nacionalnosti. Sjeća se da su odgovorna lica za Dretelj

bili oficiri među kojima ističe Ivana Petrušića. Šimu Martinovića, Mirsada Repka,

Derviša Kurtića i Miru Hrstića. U razgovoru sa generalom Blažem Kraljevićem optuženi

je saznao i da je logor formiran nekad u maju 1992.godine odnosno tada se počinju

zatvarati lica srpske nacionalnosti, za koja optuženi kasnije saznaju da su civili, jer mu

je u početku pogrešno predočavano da se radi o osobama koje su neposredno

učestvovale u borbama.

611. Optuženi je u svom svjedočenju jasno izjavio da su u formiranju zatvora u

kompleksu kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju učestvovali najviši vojni dužnosnici HOS-a

za Hercegovinu, među kojima su gore pobrojana lica, dok je izričit da sa navedenim

nikakvu vezu nisu imali optuženi u ovom predmetu, kao ni on sam, u što se Vijeće

uvjerilo na osnovu provedenih dokaza, a naročito na osnovu same činjenice da

optuženi u logor dolazi tek 02.08.1992.godine, dakle znantno nakon što je sistem

zatvaranja i zlostavljanja civila uspostavljen u Dretelju.

612. Vijeće će u dijelu presude pod nazivom „Oslobađajući dio presude“ obrazložiti

razloge i činjenice na kojima je zasnovalo uvjerenje da optuženi nisu imali ovlasti za

odlučivanje o protivzakonitom zatvaranju civila, niti su mogli određivati uslove u kojima

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

154

su isti boravili, međutim, kako će to u ovom dijelu presude biti obrazloženo jesu bili

svjesni uspostavljenog sistema zlostavljanja civila srpske nacionalnosti kojem su se

priklonili na način da su svojim radnjama, koje su poduzimali sa umišljajem i

diskriminatroskom namjerom, dali značajan doprinos provođenju istog u djelu.

613. U konkretnom slučaju, optuženi Edib Buljubašić je dao značajan doprinos

sistemu zlostavljanja poduzimanjem svih pojedinačnih radnji u osnovi zločina za koje je

utvrđena njegova krivica.

614. Pored činjenice priznanja krivnje za počinjenje pojedinih djela iz optužnice od

strane optuženog Ediba Buljubašića, Vijeće ipak cijenilo da li u odnosu na svaku tačku

za koju je dao priznanje, postoji dovoljno dokaza o krivnji ovog optuženog. Za tačke

koje je optuženi priznao krivnju, a za koje na osnovu provedenih dokaza Vijeće nije

moglo utvrditi njegovu krivicu van svake razumne sumnje, optuženi je oslobođen od

optužbe.

(a) Ubistvo Bože Balabana

615. Vijeće se na osnovu provedenih dokaza te priznanja optuženog uvjerilo van

svake razumne sumnje da je dana 02.08.1992.godine, zajedno sa drugim njemu

poznatim pripadnicima HOS-a učestvovao u brutalnom premlaćivanju zatvorenika Bože

Balabana, koji je kao žrtva izabran isključivo zbog svoje pripadnosti srpskom narodu,

koji je od posljedica premlaćivanja preminuo u logoru Dretelj.

616. Optuženi Edib Buljubašić je u logor Dretelj na poziciju zamjenika zapovjednika,

došao 02.08.1992.godine, što potkrepljuju i materijani dokazi u spisu, dok je prema

svjedočenju optuženog, na mjestu zapovjednika bio Ivan Petrušić, za koju tvrdnju Vijeće

nije našlo uporišta u materijalnim dokazima u spisu niti je utvrđivanje ove činjenice van

svake razumne sumnje bilo predmetom ovog krivičnog postupka.

617. Optuženi je tako u svom svjedočenju opisao da je prvog dana njegovog dolaska

dovedena jedna grupa zarobljenika i da je bio prisutan u grupi sa Ivanom Petrušićem.

Dervišom Kurtićem, Šime Martinovićem i Zoranom Hranilovićem kad je u večernjim

satima došao jedan vojnik žaleći se Petrušiću da mu je jedan od zatvorenika opsovao

ustašku majku, na što mu je Petrušić rekao da se vrati i riješi problem, a onda se

obratio i optuženom riječima „Gospodine poručniče idi riješi ovaj problem!“ što je

optuženi shvatio kao da zatvorenika treba „ućutkati“. Znao je u tom trenutku da se radilo

o nekom čovjeku koji je sa suprugom doveden kamionom u Dretelj tog istog

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

155

dana i da je prije sukoba obavljao neke poslove u vazduhoplovstvu.

618. Optuženi je po nalogu Ivana Petrušića otišao do hangara i ispred muškog

hangara je vidio stražara Ahmeta Makitana i oštećenog Božu Balabana koji je već bio

pretučen i zavezan za rešetke prozora hangara. U svom svjedočenju, optuženi

pojašnjava da je tada pitao šta se dešava na što je jedan od vojnika rekao da mu je

zatvorenik psovao ustašku majku, pa se potom optuženi obratio zatvoreniku pitavši ga

zašto je to uradio na što je on odgovorio nešto nerazumljivo po čemu je optuženi

zaključio da su ga vojnici već teško pretukli i prije njegovog dolaska.

619. Htijući iskazati svoju lojalnost redovima HOS-a i znajući da ga svi posmatraju,

optuženi je kako sam tvrdi naredio da ga udaraju dok ne prizna zašto je psovao. Tukli

su ga vojnici svime što su imali pri ruci, rukama, nogama i palicama, smjenjivali su se i

to je trajalo duže vrijeme. Opisuje da je oštećeni do predvečer bio jako pretučen jer je

neke udarce zadobio još u Mostaru, a premlaćivanje koje je optuženi naredio samo je

dodatno pogoršalo to stanje.

620. Na kraju kada je vidio da se oštećeni nalazi u jako teškom stanju, naredio je da

ga uvedu u hangar u kojem su držali zatvorene muškarce kojima je naredio da sa

palicama nastave tući zatvorenika Božu Balabana, za to vrijeme on i ostali vojnici su

stajali ispred hangara i svijetlili baterijom.

621. Optuženi dalje opisuje tok događaja riječima: „Onda smo ga gruhali...gruhali i ja

sam udar'o kundakom u glavu i u prste...lomili i sve to...i onda sam ja rek'o Udrite dok

ne umre! Znači udrite ga dok ne prizna da je psov'o ustašku mater, ako je psovao ubijte

ga, ako ne prizna ubijte ga! Ubijen je do ujutru, eto ti.“

622. Optuženi je dalje pojasnio da je potom otišao na prozor ženskog hangara i pitao

ko je supruga oštećenog, koju je on dozivao imenom Sofija u vrijeme dok su ga vojnici

premlaćivali, i ista se javila da bi joj optuženi saopštio da su joj prethodnu noć ubili

supruga.

623. Na upit branioca optuženog da li je neko od pretpostavljenih sankcionisao

ubistvo Bože Balabana optuženi je odgovorio „Ja sam se pohvalio Petrušiću da ovaj

više nikom neće psovat ustašku mater, da sam ga ućutk'o i da sam izvršio njegovu

zapovijed, kad je pitao šta sam uradio ja sam rekao naredio sam da se ubije. Ništa, kafu

smo popili sve super...o'šli gore da vidimo, čestitali mi isp'o ja sad glavni!“

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

156

624. Vijeće primjećuje da optuženi u daljem kazivanju tvrdi kako mu je optuženi Blaž

Kraljević naredno jutro spočitavao zašto je organizovao ubistvo Bože Balabana, pa je

stekao dojam da se isti nije slagao sa zlostavljanjem zatvorenika, odnosno imao je

osjećaj da general za mnoge slične situacije nije ni znao.

625. Međutim, Vijeće primjećuje da general Blaž Kraljević nije poduzeo bilo kakve

mjere protiv izvršilaca ubistva, predlažući da neko od njemu podređenih organizuje

ukop tijela na nepristupačnoj lokaciji, kako bi se sakrili tragovi ubistva, pa Vijeće na

osnovu opisanog stiče utisak da je Blaž Kraljević ne samo bio svjestan uslova u kojima

su zatvoreni civili boravili, već je pristajao na sva zlostavljanja kojima su bili podvgrnuti,

jer iako je za ista znao, nije poduzeo niti jednu radnju usmjerenu ka prestanku činjenja

zločina nad civilima ili sankcionisanja počinilaca istih, čime je zapravo davao prećutnu

saglasnost i odobravavao zlostavljanja kojima su zatvoreni civili bili podvrgnuti. Obzirom

da u dokazima ne postoji niti jedan trag da je bilo kada ili bilo koga od logorskog osoblja

kaznio za počinjeni zločin ili da je neki spriječio, čime bi otvoreno ispoljio svoje

neslaganje sa uspostavljenim sistemom zlostavljanja, Vijeće je zaključilo da je upravo

Blaž Kraljević bio jedan od čelnih tvoraca ranije opisanog UZP-a zatvaranja i

zlostavljanja civila sa planom njihove razmjene i protjerivanja sa prostora Hercegovine.

626. Da je Blaž Kraljević svjesno zanemarivao tragove zlostavljanja na zatvorenicima

potvrdio je i svjedok Mile Bjelobaba, koji se sjeća da je jedne prilike Blaž Kraljević prije

dolaska ekipe novinara naredio da se snime samo zarobljenici koji nisu imali vidne

povrede, a inače je prilikom dolaska neke delegacije ili Međunarodnog komiteta

crvenog križa (MKCK) naređivao da se zarobljenici na kojima su bili vidljivi tragovi

premlaćivanja tzv. „šljivari“ zatvore u gornje hangare, kako ih ne bi vidjele humanitarne

ili novinarske ekipe.

627. Tome u prilog ide i dalje svjedočenje optuženog koji je izjavio da je Blaž

Kraljević, nakon što je vidio tijelo ubijenog Bože Balabana bio ljut, rekavši da se to više

ne čini jer mu zatvoreni srbi trebaju za razmjenu. Nakon toga je naredio da se tijelo

ukloni što je učinio Ivan Petrušić, jer je dobro poznavao taj teren, pa se javio

dobrovoljno za taj zadatak.

628. Dakle, general jeste bio izrevolitran činom ubistva oštećenog, ali ne iz humanih

već iz praktičnih razloga, što dodatno potkrijeljuje ranije iznesenu tvrdnju da je iste

tretirao kao „valutu“ ili puko sredstvo razmjene, čiji boravak na prostoru Hercegovine je

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

157

smatrao potpuno nepotrebnim. Sam optuženi Edib Buljubašić je u jednom dijelu

svjedočenja izjavio „Mi smo trgovali sa ljudima kao što se trgovalo sa cigarama i

oružjem.“

629. Za stradanje Bože Balabana znali su svi zatvorenici Dretelja, neki od njih to

veoma slikovito opisuju u svojim iskazima.

630. Svjedok Slavko Bojanić se tako sjeća da su vojnici HOS-a zvali Božu Balabana

da izađe na rešetke, što je inače bila uobičajena procedura za one koji su zatvoreni i

koji bi dolaskom do rešetaka bili udarani od strane vojnika. Sjeća se da je Balaban

izašao i dobio udarac nakon čega više nije želio prilaziti rešetkama što je razljutilo

prisutne vojnike. Nedugo potom, svjedok je vidio da dolazi optuženi Edib Buljubašić i

otključava hangar, te napolje izvodi Božu Balabana kojeg su pred hangarom tukli dok

nije prestao davati znakove života, nakon čega su ga vratili unutra i zavezali za rešetke,

međutim, preminuo je do slijedećeg jutra.

631. Svjedok Zoran Brevnik se sjeća da je prije izvođenja Balabana čuo galamu

ispred hangara i prepoznao je glas Vinka Primorca koji je bio ljut jer mu je Balaban

navodno „opsovao ustašku majku“ tako je barem on govorio. Nedugo potom dolaze

Buljubašić i Martinović i zatvorenik je izveden napolje i brutalno pretučen.

632. Po povratku u hangar, oštećeni je bio zavezan lisicama za rešetku i prema

svjedočenju Milivoja Kruževića bilo je naređeno zatvorenicima da istog nastave udarati,

a ukoliko bi se onesvijestio da ga poliju vodom. Jedan od zatvorenika koji je bio

određen da ga udara je Simić Branislav, koji je prvo blago udario oštećenog pa su mu

vojnici naredili da udara jače ili će i on biti pretučen, što je svjedok Simić potvrdio u

svom svjdočenju. Prema daljem kazivanju svjedoka Milivoja Kruževića, u premlaćivanju

oštećenog ispred hangara prethodno su učestvovali Buljubašić, Primorac i Makitan, a

bilo je prisutno više vojnika. Iste vojnike u svom kazivanju spominje i svjedok Slavko

Bogdanović.

633. Zatvorenice logora Dretelj svjedokinje „A“ i „F“ potvrdile su u svojim iskazima da

je po ubistvu Bože Balabana u jutarnjim satima u njihov hangar ušao Edib Buljubašić.

Svjedokinja „A“ se sjeća da je odmah po ulasku tražio da se javi Sofija, supruga

oštećenog. Nakon što se javila, prišao joj je i pitao kakav čovjek je bio Božo i kakav su

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

158

život imali pa je ona slagala da je bio loš jer se plašila da bi i njoj mogao nešto učiniti,

na što je Buljubašić samo odgovorio „Eto ja sam te riješio njega“.

634. Oštećenog su zatvorenici umotali u deku i odnijeli njegovo tijelo na lokaciju

unutar kompleksa kasarne koju u svom svjedočenju opisuje Milivoj Kružević, a koju

lokaciju je pokazao sam optuženi Edib Buljubašić prilikom obilaska lica mjesta,

pojašnjavajući da je to lokacija na kojoj je Blaž Kraljević vidio tijelo ubijenog i naredio

Petrušiću njegovo uklanjanje.

635. Vijeće je opisane radnje optuženog cijenilo imajuću u vidu standarde koje

zahtijeva kvalifikacija ubistva, kao pojedinačna inkriminacija u osnovi zločina protiv

čovječnosti, odnosno da su bitni elementi krivičnog djela ubistva: a) smrt žrtve; b) da je

smrt posljedica činjenja ili nečinjenja optuženog; c) pri čemu je optuženi imao namjeru

da žrtvu liši života ili da nanese tešku povredu njenom fizičkom integritetu, za koju je

razumno mogao pretpostaviti da će izazvati smrt.

636. Dakle, Vijeće je na osnovu navedenog zaključilo da je smrt Bože Balabana

neposredno uzrokovana težinom zadobijenih povreda. Saslušani Vještak Željko Karan,

koji je vršio obdukciju i ekshumaciju tijela Bože Balabana, tvrdi da nije mogao sa

sigurnošću utvrditi uzrok smrti jer nedostaju meka tkiva i jer je prošlo više godina od

izvršenja djela. Međutim, Vijeće primjećuje da vještak naglašava kako se prilikom

ekshumacije139 nisu pronašle sve kosti glave, tj,iste su nađene samo fragmentarno, dok

je sama lubanja ukazivala da su za vrijeme života istom zadavane povrede tupim

mehaničkim predmetom.

637. Uvažavajući mišljenje vještaka da se ne može sa sigurnošću izjasniti da li je do

smrti došlo uslijed povreda glave, krvarenja unutar lobanje ili nekog drugog unutrašnjeg

krvarenja, Vijeće ipak nalazi da opis koji daje vještak iz kojeg je vidljivo da se samo na

kostima lica mogu ustanoviti višestruke povrede glave, te uvažavajući činjenicu da je

vještak prilikom analize imao na raspolaganju samo koštane strukture oštećenog, to je

sam opis povreda glave, posmatran u kontekstu brutalnog premlaćivanja koje opisuju

svjedoci i optuženi, bio dostatan da se stekne utisak o brojnosti i inenzitetu ostalih

povreda koje su bile prisutne kod oštećenog. Sama činjenica da su iste rezultirale

139 T-17 Fotodokumentacija obrade mrtvog tijela,broj KH-GT-1/2004-OT od 18.12.2004.; Kartica nestalog lica

Balaban Božidar; DNA Report broj 8193/06 Balaban Božidar ICMP ID 22214; Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka,broj ID-29-07-10-01 od 29.07.2010.godine. T-18 Zapisnik o sudskomedicinskoj i kriminalističko tehničkoj obradi mrtvog tijela broj KN-GT-1/2004-OT.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

159

smrtnom posljedicom, ukazuje na dovoljan stepen brutalnosti ispoljen prema

oštećenom Boži Balabanu.

638. Dakle, Vijeće nalazi dokazanim da se događaj koji optuženi Edib Buljubašić

priznaje u svom svjedočenju jeste desio na opisani način, te da je on naredio i sam

učestvovao u premlaćivanju Bože Balabana koje je rezultiralo smrtnom posljedicom. Da

je smrtna posljedica bila obuhvaćena umišljajem optuženog još u vrijeme kad izdaje

naredbu evidentno je iz njegove rečenice „Udrite ga dok ne umre ili dok ne prizna“ pa je

jasno da smrtna posljedica u odnosu na Božu Balabana nije bila neplanirani ishod

premlaćivanja i da je bila obuhvaćena sviješću i namjerom optuženog Buljubašića, te ga

Vijeće nalazi krivim za ovu tačku pojedinačne inkriminacije u osnovi zločina, kojom

nalazi da je optuženi dao značajan doprinos održavanju na snazi sistema zlostavljanja

civila srpske nacionalnosti. Sam optuženi dodaje da je nakon toga porastao njegov

ugled u krugovima HOS-a i da je ovim činom nastojao dokazati lojalnost tim

strukturama.

(b) Premlaćivanje Nenada Markovića

639. Optuženi je u svom svjedočenju priznao i učestvovanje u premlaćivanju Nenada

Markovića opisano u tački 2.a.) izreke presude, te je u tom pravcu izjavio da mu je

poznato da se radilo o zatvoreniku kojeg su često tukli vojnici HOS-a, a u čemu je i sam

učestvovao. Izjavio je i da mu je poznato da je isti bio živ za vrijeme njegovog

„mandata“ tj. boravka u logoru Dretelj, te mu je također poznato da je po nalogu Ivana

Petrušiča ili nekoga njemu nadređenog kasnije odvezen iz logora navodno na liječenje,

odakle se nikada više nije vratio.

640. Svjedoci optužbe Ilija Domazet i Milivoj Kružević se sjećaju da je Nenad

Marković za vrijeme zatočeništva u više navrata bio teško premlaćivan. Tako svjedok

Milivoje Kružević opisuje da mu je od siline udaraca pukla plućna maramica pa je bio

prebačen u dispanzer dr. Hranilovića gdje mu je navodno trebala bit pružena ljekarska

pomoć, ali svjedok vjeruje da je oštećeni tamo dodatno pretučen. Poznato mu je da su

ga jedne prilike vojnici HOS-a odveli iz hangara i od tada nije više viđen živ, dok je

svjedoku Miletu Bjelobabi poznato iz priča da je preminuo na rukama Dragana Rudana.

641. Dragan Rudan je na ovu okolnost saslušan u svojstvu svjedoka optužbe i isti je

izjavio da jeste poznavao Dragana Markovića i da je on nekako bio najviše tučen od

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

160

strane HOS vojnika, jer se nalazio na početku hangara u blizini ulaznih vrata, tako da je

vojnicima bilo jednostavnije po ulasku udarati odmah njega. Ovaj detalj je u svom

svjedočenju potvrdio sam optuženi Edib Buljubašić opisavši da su Marković i Jovo

Pejanović bili smješteni u blizini ulaznih vrata hangara, pa ih je i sam često udarao.

642. Kako je prema kazivanju nekoliko svjedoka optužbe, oštećeni Marković tučen u

više navrata od strane raznih vojnika HOS-a, Vijeće se fokusiralo na iskaze svjedoka

koji potvrđuju učešće optuženog Buljubašića u tim premlaćivanjima oštećenog Nenada

Markovića.

643. U tom pravcu Vijeće nalazi kredibilnim iskaz svjedoka „B“, osim u dijelu u kojem

kao učesnika premlaćivanja navodi Srećka Hercega, a iz razloga koje je Vijeće iznijelo

u dijelu presude koja se odnosi na ovog optuženog. U preostalom dijelu svjedočenja,

Vijeće nalazi da ovaj svjedok veoma detaljno i uvjerljivo iznosi događaje koji su se desili

neposredno po pogibiji generala Blaža Kraljevića. Tako se sjeća da je u Dretelju nakon

te vijesti zavladalo stanje haosa i panike, te je vjerovatno postojala opasnost od daljih

sukoba sa jedinicama HVO-a, pa su zbog toga on i nekolicina zatvorenika izvedeni da

kopaju rovove u krugu kasarne. Sa njim su te prilike u jednom rovu bili Nenad Marković,

Mitar Komnenić i još neki zatvorenik kojem se ne sjeća imena, i odjednom je došla

neka uzbuna nakon čega do njih dolazi Edib Buljubašić sa Šime Martinovićem i

naređuje im da napuste rov i da se trčećim korakom vrate u baraku.

644. Svjedok „B“ dalje opisuje „Upali su u hangar, nastala je takva tuča, takvo

udaranje, ko je koga stigao. Bili su tu Primorac i Buljubašić, bio je tu i Makitan i Zoka iz

Konjica. U jednom trenutku Markovića su uhvatila dvojica za noge i bacali su ga tu po

betonu, činilo se da je čovjek bez svijesti. Zašto je Marković bio meta nama je ostalo

nejasno do dan danas...možda jer mu je brat bio u HVO-u...možda zbog toga.“ Ovaj

svjedok je na kraju svjedočenja u sudnici prepoznao optuženog Ediba Buljubašića.

645. Dakle, Vijeće se na temelju priznanja optuženog za učešće u navedenim

događajima, te činjenice da je njegovo učešće potvrđeno u iskazima navedenih

svjedoka, zaključilo da je isti kriv za premlaćivanje oštećenog Nenada Markovića u mjeri

koja je istom prouzrokovala tešku fizičku i psihičku bol do nivoa da je isti od posljedica

premlaćivanja gubio svijest, te mu je nužno ukazana i ljekarska pomoć.

646. Svjedok Dragan Rudan koji se neposredno prije razmjene 18.08.1992.godine

nalazio u stacionaru se sjeća da su jednog dana u njegovu sobu doveli

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

161

Nenada Markovića koji je bio jako loše „stalno je hroptao i jaukao“. Tu su mu priključili

infuziju i sjeća se da su nakon dva dana neki vojnici HOS-a obojicu povezli na rendgen

u Čapljinu, sjeća se i da su ih vozili bijelom „Ladom“ s tim da je on sjedio unutra, dok su

oštećenog Markovića stavili u gepek vozila.

647. Po dolasku u Čapljinu obavili su preglede i tu su proveli neka dva do tri sata, a

onda je došlo vrijeme da se krene natrag. Svjedok Rudan opisuje da se osjećao jako

loše da nije mogao ni stajati samostalno već se naslonio na haubu vozila, a onda su

doveli Markovića koji je bio u još težem stanju, pa je jedan od četiri prisutna HOS-ovca

rekao „ovaj je gotov“ na što je drugi rekao da nije i da može stajati-. „Za to vrijeme

Marković je samo hroptao i onda je ovaj prvi rekao „Ma gotov je! Nosi govna gore pospi

i zatrpaj“, što je kod svjedoka Rudana izazvalo veliki strah za vlastiti život jer se prisjetio

stradanja Bože Balabana kojeg su prema pričama koje je čuo zakopali na nepoznatom

mjestu i navodno posuli kiselinom kako bi se tijelo raspalo do nivoa neprepoznatljivosti,

a sjetio se i slučaja odvođenja Jove Pejanovića navodno na liječenje, od kada ga više

nisu vidjeli živog, pa je bio svjestan da će istu sudbinu doživjeti i oštećeni Marković.

648. Vojnik je poslušao naređenje i odveo je Markovića i to je bio posljednji put da ga

je svjedok Rudan vidio živog, odnosno od tada se oštečeni vodio kao nestalo lice.

Nakon ovog događaja svjedok Rudan je odveden u zatvor HVO-a u Grabovini gdje je

kako tvrdi tretman bio puno drugačiji i humaniji nego u Dretelju, gdje su imali

zadovoljavajuće higijenske uslove, tri obroka dnevno i pravu ljekarsku pomoć. On je u

svom svjedočenju pojasnio da upravo iz straha za vlastiti život nije ispričao ostalim

prebačenim zatvorenicima iz Dretelja za sudbinu koja je zadesila oštećenog Markovića,

jer je strahovao da bi ga vojnici HOS-a koji su to izvršili mogli pronaći u Grabovini,

mada je kasnije ipak odlučio svoja saznanja o ovom događaju podijeliti sa nekim od

zatvorenika, među kojima je i svjedok „C“ koji je potvrdio da je o ovome razgovarao sa

svjedokom Rudanom.

649. Vijeće ne drži optuženog odgovornim za prisilni nestanak oštećenog, obzirom da

nema dokaza da su mu poznate okolnosti pod kojima je isti nestao. Osim toga, prema

navodima ovog svjedoka, Nenad Marković je odveden u nepoznatom pravcu od strane

neidentificiranih vojnika HOS-a kratko prije razmjene koja se desila 18.08.1992.godine,

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

162

dakle u vrijeme140 kada Edib Buljubašić više nije na mjestu zamjenika upravnika logora

Dretelj.

650. U konačnici, Vijeće nije moglo naći bilo kakvu uzročno posljedičnu vezu koja bi

nesporno povezivala optuženog Buljubašića sa nestankom Nenada Markovića, te je

istog oglasila krivim samo za nečovječno postupanje prema oštećenom, nalazeći da

težina posljedica koje je oštećeni zadobio uslijed premlaćivanja u kojem je nesporno

učestvovao optuženi Buljubašić dosegla standarde potrebne za kvalifikaciju iz tačke k)

stav 1.člana 172. KZ BiH, te ga je Vijeće oglasilo krivim za ovu pojedinačnu

inkriminaciju u osnovi zločina protiv čovječnosti, počinjenu sa umišljajem i

diskriminatorskom namjerom, čime je optuženi svjesno dao značajan doprinos

održavanju na snazi uspostavljenog sistema zlostavljanja zatvorenika.

(c) Premlaćivanje oštećenog Slavke Bogdanovića

651. Vijeće je na temelju provedenih dokaza zaključilo i da je optuženi Edib Buljubašić

kriv za premlaćivanje Slavke Bogdanovića opisano u tački 2.b.) izreke osuđujućeg dijela

presude.

652. O navedenom je detaljno svjedočio sam oštećeni, koji je za vrijeme boravka u

logoru Dretelj u više navrata maltretiran od strane vojnika HOS-a, te identificira jednu od

situacija, nedugo poslije pogibije Blaža Kraljevića kada je grupa „razjarenih HOS-ovaca

ušla u hangar u kojem su bili zatvoreni muškarci, te prilike je sa njima bio prisutan i Edib

Buljubašić, koji je istovremeno naređivao da se zatvorenici udaraju, a i sam je tukao

zatvorenike. Svjedok opisuje da je i on te prilike zadobio par udaraca i da je to bilo

stanje opšteg meteža, bio je on, Zoka, Maks oni su u hodu udarali sve ljude.“

653. Optuženi je u svom svjedočenju priznao da je tukao ovog zatvorenika, pa Vijeće

imajući u vidu iskaz neposredno oštećenog nije našlo nužnim dalje ispitivati

potkrepljenost opisanih navoda u iskazima ostalih saslušanih svjedoka, nalazeći da je

navedeno sasvim dostatno za utvrđivanje krivice optuženog Buljubašiča za nečovječno

postupanje prema Slavki Bogdanoviću. Vijeće nalazi da radnje optuženog i ostalih

vojnika poduzete prema oštećenom dosežu standarde iz ove inkriminacije, jer iako

svjedok ne potencira posljedicu koju je zadobio kritične prilike, razumno je zaključiti da

je nasilje koje su vojnici i optuženi ispoljili te prilike bilo jednako nasilju koje su

140 T–41– Kartica nestalog lica na ime Marković Nenad iz koje je vidljivo da je smrt ovog lica proglašena sa datumom 16.08.1992.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

163

zatvorenici svakodnevno doživljavali, a koje su kod njih proizvele tešku fizičku i psihičku

bol.

654. Vijeće nalazi da je ova radnja samo još jedna u nizu radnji optuženog kojima je

svjesno i sa dikriminatorskom namjerom, poduzimajući gore opisane postupke prema

oštećenima, jasno demonstrirao da podržava sistem zlostavljanja koji je bio na snazi.

655. Dakle, optuženi Edib Buljubašić je poduzimanjem svih radnji za koje je ovom

presudom oglašen krivim, dao značajan doprinos ne samo održavanju na snazi

uspostavljenog sistema, već i njegovom daljem provođenju, jer je poduzimao aktivno i

neposredno učestvovanje u ubistvu i nečovječnom postupanju prema zatvorenicima. .

VII. OPTUŽENI IVAN MEDIĆ ZV. „POSKOK“

656. Optuženi Ivan Medić također nije sporio svoju pripadnost HOS-u tokom

inikriminisanog perioda, što proizilazi iz materijalnog dokaza odbrane, odnosno Potvrde

Zapovjedništva ratnog stožera Ljubuški141 od 08.10.1992.godine, kojom se potvrđuje da

je optuženi Ivan Medić bio pripadnik postrojbi HOS-a Ljubuški od 15.03.1992.godine od

20.08.1992.godine. Prema dokazu odbrane, optuženi je pripadao vojnoj policiji HOS-a

1710 dp. Ljubuški od 03.04.1992.godine.

657. Vijeće se na temelju provedenih dokaza uvjerilo da je optuženi Ivan Medić zv.

„Poskok" kao bio pripadnik HOS-a, od sredine maja do sredine jula 1992.godine, imao

nesmetan pristup zatvorenicima u komplesku kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju, kada je

i počinio krivična djela za koje ga je Vijeće oglasilo krivim.

(a) Fizičko nasilje nad zatočenicima

658. Vijeće je na temelju provedenih dokaza, van svake razumne sumnje utvrdilo da je

optuženi za vrijeme boravka u logoru Dretelj, fizički napadao zatočenike Radoslava

Buluta, Radomira Žužu, Slavka Bogdanovića i Peru Brkića.

141

O4 –4- Potvrda Zapovjedništva ratnog stožera HOS-a od 8.10.1992.potpisana od strane lica Mire Hrstića.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

164

i. Rade Bulut

659. Svjedokinja „A“ koja je pouzdan svjedok u kontekstu identifikacije optuženog

Ivana Medića, je svjedočila na okolnost premlaćivanja Radoslava Buluta koji je

preminuo142, a koji nije nikada saslušavan na ove okolnosti.

660. Ona tako u svom iskazu navodi da je jedne prilike za vrijeme čišćenja upravne

zgrade, u prizemlju primijetila da optuženi Ivan Medić i Zvonimir Bjeliš, hvataju Radeta

Buluta jedan za ruke, jedan za noge i bacaju na beton, od čega je isti bio vidno modar.

Sigurna je da se radi o stražarima koje je imenovala jer su i nju maltretirali i iste je

mogla prepoznati u bilo kojem trenutku.

661. Braniteljica optuženog je prilikom obilska lica mjesta tvrdila da sa mjesta gdje se

nalazila svjedokinja „A“ nije bilo moguće vidjeti ono o čemu ona svjedoči. Međutim,

Vijeće primjećuje da je svjedokinja u svom iskazu pojasnila da se radi o prizemlju

upravne zgrade i da je ona čistila na spratu, ne potencirajući nužno poziciju koju je

pokazivala braniteljica optuženog, niti Sud takvu tvrdnju odbrane nalazi mjerodavnom

za ocjenu kredibiliteta svjedokinje „A“ jer ista nije prisustvovala obilasku lica mjesta i

nije bila u prilici potvrditi tačnu lokaciju na kojoj se nalazila kad je posmatrala događaj o

kojem svjedoči.

662. Svjedokinja „A“ od ukupno četiri vojnika koja tvrdi da su te prilike prisustvovali

premlaćivanju Buluta može prepoznati samo optuženog i Bjeliša, jer kako tvrdi „to su

isti koji su mene maltretirali“. Vijeće uopšteno nalazi iskaz ove svjedokinje veoma

detaljnim, doslijednim u svim segmentima osim u dijelu zlostavljanja Anđe Vojinović, a

iz razloga koji će biti obrazloženi u dijelu presude koji se bavi tačkama optužnice za

koje su optuženi oslobođeni.

663. Naime, radi se o svjedokinji koja je veoma dobro poznavala optuženog i druge

stražare, jer je među prvima dovedena u logor Dretelj. Tako je na insistiranje

braniteljice da pojasni kako je za kratko vrijeme mogla ustanoviti ko od vojnika je

učestvovao u događaju koji opisuje, odgovorila „Ja sam tu već bila mjesec dana. Te

ljude koji su tu bili, već smo sve upoznali i znali smo ih. Znali smo ih. Tako da nam nije

trebalo mnogo da znamo tko su, šta su, da ih prepoznamo.” Tokom unakrsnog

142 T–46– Izvod iz matične knjige umrlih za lice Bulut Radoslav broj 03-202-1474/07 od 13.02.2007.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

165

ispitivanja ostala je dosljedna tome da je lično vidjela ono što je opisala u svom

svjedočenju vezano za Radeta Buluta.

664. Da je ovo lice bilo predmetom stalnog fizičkog nasilja od strane vojnika HOS-a

potvrdio je svjedok Dragan Rudan, kojem je lično Rade Bulut ispričao da je teško

pretučen od strane vojnika među kojima je bio Ivan Medić, dodavši i da je optuženi

porijeklom iz Ljubuškog. Prema ličnim podacima u spisu, Ivan Medić je rođen u selu

Radišići opština Ljubuški. Dokaz o zatočeništvu Radomira Buluta uvršten je u

materijalne dokaze u ovom predmetu.143

665. Vijeće je na temelju iskaza ovih svjedoka zaključilo da je optuženi učestvovao u

premlaćivanju Radeta Buluta. Kako oštećeni nije živ, to nije mogao biti saslušan na

okolnost zadobijenih povreda kao posljedica pomenutog premlaćivanja. Postoje iskazi

drugih svjedoka koji govore o jako teškom stanju oštećenog, pa tako svjedok Srećko

Marić tvrdi da je Rade Bulut bio tako teško pretučen da je mokrio krv, međutim, kako

Vijeće nije moglo utvrditi da je to posljedica premlaćivanja u kojem je učestvovao

optuženi, to se u ispitivanju standarda nečovječnog postupanja kretalo u ranije

postavljenim kriterijima, i granicama opisa koji daje svjedokinja „A“ u svom iskazu a

koja tvrdi da je oštećeni od zadobijenih udaraca bio „sav modar“.

666. Vijeće zaključuje da fizički opis oštećenog, koji daje svjedokinja, odgovara osobi

koja je podvrgnuta težem fizičkom nasilju i udarcima, od strane više vojnika koje ona

navodi u svom iskazu. Sami akt bacanja oštećenog od pod je pored ranije primljenih

udaraca od kojih je imao krvave podlive, kod istog zasigurno prouzročio tešku fizičku

bol, pa je Vijeće našlo dokazanim da su u radnjama optuženog ispunjeni svi standardi

koji se zahtijevaju za kvalifikaciju nečovječnog postupanja u osnovi zločina protiv

čovječnosti.

(ii) Skalpiranje Radomira Žuže

667. Optuženi je prema izvedenim dokazima, u odnosu na oštećene Radomira Žužu,

Peru Brkića i Slavku Bogdanovića poduzeo naročito brutalne radnje koje su uključivale

skalpiranje (skidanje dijelova kože i kose sa tjemena) te prosijecanje jezika nožem.

143 T–85– Potvrda Međunarodnog crvenog krsta broj 01-9 od 31.10.1992.godine za Radu Buluta. T–86– Potvrda opštinske organizacije crvenog krsta, Nevesinje broj 25/92 od novebra 1992.godine za Radu Buluta.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

166

668. Na ovu okolnost saslušan je veći broj svjedoka, među kojima su Dragan Rudan,

Olga Škoro, Svjedok „B“, Slavko Bogdanovič, Sava Bojanić, svjedokinja „H“, Mile

Bjelobaba i Radojka Žuža.

669. Detalje nasilja nad Radomirom Žužom potvrdili su neki od gore navedenih

svjedoka koji su o tome čuli od ostalih zatvorenika i od njegove majke, Radojke Žuža,

koja je saslušana kao dodatni dokaz optužbe.

670. Ona je 16.06.1992.godine uhapšena sa svojim suprugom i sinom i odvedena u

Dretelj gdje im se po dolasku obratio optuženi Ivan Medić koji je rekao „Uhvatili smo

zvjerke!“. Svjedokinja identificira da se radilo o osobi koji su zvali nadimkom „Poskok“

opisuje da je te prilike nosio crnu uniformu i „imao je nož za pasom, sa druge strane

pištolj. Isticao se.“. Svjedokinja dalje opisuje da je pripadnica HOS-a po imenu Marina144

rekla da sin mora ostati da se ošiša, dok je svjedokinja razdvojena od supruga i muža i

odvedena u hangar u kojem su bile zatvorene žene. Nedugo potom Marina je došla do

prozora hangara u kojem je bila zatvorena svjedokinja i rekla joj da je Ivan Medić

posjekao njenog sina bajonetom dok ga je šišala.

671. Svjedokinja Žuža tvrdi da se kasnije sastala sa sinom, glava mu je bila u

zavojima i potvrdio je da mu je to učinio Ivan Medić, dodavši da mu je gasio cigarete po

leđima i urezivao križeve nožem. Težinu njegovih povreda potvrdila joj je svjedokinja „A“

koja je desetak dana nakon toga imala priliku vidjeti povrijeđene zatvorenike.

672. Svjedokinja „A“ je u svom iskazu opisala povrede koje je u to vrijeme vidjela na

zatvorenicima riječima “vidjela sam sve šta je bilo, odveo me je jedan vojnik da

pomognem, kad nije više mogao da gleda te ljude kakvi su, i ja sam pitala -A kako ja

smijem otići dole, vi imate svoga ljekara.“, on je rekao: -Ništa se ti ne boj, samo haj' ti.“ I

ja sam otišla i kad sam to vidila onda sam stala. To su bili jezici probodeni, no, upaljeni,

upaljeni, ugnojen jezik, po skalpovi skidani, po koži leđa rezano kamama krstovi, četri

es, urezivano, od, uboji, uboji od tupih predmeta, od puške, od opušaka, opuš, rane po

rukama od opušaka od cigareta, rezovi od, od noža.”

144

Vijeće nalazi korisnim naglasiti da se navedeno ne odnosi na optuženu niti se ista optužnicom teretila za učešće u ovom događaju. Prema fizičkom opisu koji daje svjedokinja Radojka Žuža, Marina koju ona spominje je bila visoka, mršava i plava, što ne odgovara opisu optužene u vrijeme boravka u logoru Dretelj. Na kraju, Vijeće napominje da je oštećena sa porodicom dovedena u logor sredinom juna, dok je optužena prema provedenim dokazima u kasarni Dretelj boravila od sredine jula 1992.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

167

673. Njen opis u cjelosti odgovara onome koji su dali i drugi saslušani svjedoci na ovu

okolnost.

674. Tako svjedok Dragan Rudan, koji u logor dolazi znantno nakon ovog događaja

tvrdi da je od zatvorenika čuo za ova naročito brutalna zlostavljanja zatvorenika, rezanja

skalpova i probijanja jezika bajonetom, pa je tako čuo i da je to učinjeno Radomiru

Žuža, i da mu je to učinio Ivan Medić, što je potvrdio i Mile Bjelobaba koji je to isto čuo

dodavši da je Medić te prilike nožem skinuo komad kože sa glave oštećenog. Svjedok

„B“ koji tvrdi da ga optuženi nije lično tukao, jeste čuo da je prema drugima vršio torture,

dok svjedok Milivoje Bokić za optuženog tvrdi „Čuo sam od lica koja su preživjela

zlostavljanje da je Medić bio grub, da je skidao ljudima skalp, da ih je tjerao da svašta

piju, rezao im krstove na leđima. Vidio sam ga jednom, nosio je U na prsima, a zvali su

ga Medić Poskok.“

(iii) Slavko Bogdanović i Pero Brkić

675. Vijeće je našlo dokazanim da je optuženi Ivan Medić nečovječno postupao i

prema oštećenom Slavki Bogdanoviću i Peri Brkiću, kojima je bajonetom prosjekao

jezik.

676. Svjedok Slavko Bogdanović je u svom iskazu detaljno opisao situaciju u kojoj je

učestvovao optuženi Ivan Medić, kojeg je svjedok dobro upoznao za vrijeme boravka u

logoru. On je u tom pravcu izjavio: “Poznajem. Poznajem, poznao sam, imao je brkove,

mršav je bio čovjek, Medić Ivan. Brkove je imo. On je mene vodio dosta puta, dosta je

on mene puta vodio na, on je radio recimo do tri, četiri, pet ondje u krugu da čupam. Jes

on galamio ono 'naš, mene zvali snajperista, brže to znaš i ono znaš četničko, ma nek

on priča i...samo ti me ne diraj.“

677. Svjedok u daljem kazivanju opisuje situaciju kad su došli HOS-ovci iz Mostara.

On je sa ostalim zatvorenicima bio u krugu kasarne izveden na čupanje trave, kad je

neko od vojnika povikao da ih dovedu.

„ I došli smo mi tu onaj u, došli HOS-ovci, bilo je ženskih, žena nekih kažu da su

radile u „HIT-u“ u Mostaru, desetak ih je bilo tu su nas oni udarali, tukli, tukli,

udarali i dođe nešto ja ne znam taj Ivan je i tamo tamo udaro njih i mi dođe, ja

sam bio na kraju ovamo i on dođe uze nož i u jezik. Šta on radi, vidim tamo je bio

ovaj Žuža mlađi kako ono mu bilo Radomir meščini, Žuža mlađi, Pero Brkić a još

je jedan bio i ja. Ja sam zadnji bio i uze meni i uze jezik kaže vidi majku mu

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

168

jebem četničku kako mu je mali jezik. Kako mu je mali jezik kaže. A da izvuću ja

njemu. I uze mali nož stvarno onaj I probi mi jezik.”

678. Prije toga, svjedok je pojasnio da je udaren od strane drugog vojnika bajonetom

u vilicu od čega su mu ispala dva zuba, a potom mu je optuženi Ivan Medić prorezao

jezik. Sa njim je te prilike bio i Pero Brkić kojem je to isto učinio, nakon čega je natjerao

svjedoka Bogdanovića da pije krv koja je išla iz rane Pere Brkića. U tom pravcu svjedok

je izjavio “Pero Brkiću i dobro se sjećam krv je udarila. I kad je on ovako mene ufatio pij

ovo majku ti četničku jebem, pij, stisno me da ja, ja sam stvarno moro pit krv. To krv

odavde udara iz jezika. Ja sam moro pit krv, pio, kad u to naiđe Dida.“

679. Opisano postupanje optuženog i grupe vojnika sa kojima je bio je prekinuo

dolazak Hektora Ćosića „Dide“ koji je kako tvrdi svjedok galamio i pitao šta to rade

ljudima i da ih treba biti sramota takvih postupaka, pa su odmah prestali sa daljim

maltretiranjem.

680. Svjedok „B“ tvrdi da mu je poznato da su Slavki Bogdanoviću prosjekli jezik iako

u to vrijeme nije znao ko od vojnika je to učinio, ali Vijeće je navedenu tvrdnju cijenilo

samo kao potvrdu povreda koje je u opisanoj prilici zadobio oštećeni Slavko

Bogdanović, poklanjajući njemu vjeru u pogledu identifikacije optuženog, jer je ipak on

neposredno oštećen krivičnim djelom.

681. Upoređujući iskaze svih svjedoka saslušanih na ovu okolnost, Vijeću je jasno

uočljiv prepoznatljivi obrazac djelovanja optuženog Ivana Medića koji je očigledno bio

sklon jednom brutalnijem vidu postupanja prema zatvorenicima, koji je uključivao

njihovo ozbiljno fizičko povrijeđivanje rezanjem skalpa i prosijecanja jezika bajonetom.

Ovo ponašanje je bilo veoma specifično i prema iskazima svjedoka ustaljeno za Ivana

Medića zv. „Poskok“, što je kod Vijeća samo dodatno potvrdilo uvjerenje da je kriv za

sve pojedinačne inkriminacije u odnosu na oštećenog Radomira Žužu, Slavku

Bogdanovića i Peru Brkića. Vijeće dodaje i da vrijeme boravka ovih oštećenih u logoru

Dretelj korsepondira sa vremenom kad je u istom boravio i optuženi Ivan Medić.

682. Nesporno je da je naprijed opisano postupanje optuženog kod oštećenih

prouzrokovalo snažnu fizičku ali i psihičku bol, zbog specifičnosti samog načina

izvršenja, pa Vijeće nalazi da je svojim radnjama, koje je poduzeo sa direktnim

umišljajem i iz diskriminatorske namjere, optuženi ostvario sva obilježja inkriminacije

nečovječnog postupanja u osnovi zločina protiv čovječnosti, te je naprijed opisanim

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

169

radnjama potpuno svjesno dao značajan doprinos održavanju na snazi uspostavljenog

sistema zlostavljanja zatvorenih civila srpske nacionalnosti u logoru Dretelj.

683. Pored fizičkog nasilja, optuženi Ivan Medić je vršio i seksualno nasilje, konkretno

silovanje svjedokinje „A“ a razloge na kojima je zasnovalo uvjerenje o njegovoj krivici

za ovu radnju u osnovi zločina Vijeće će elaborirati u daljem dijelu teksta.

(b) Silovanje svjedokinje „A“

684. Na ovu okolnost saslušana je neposredno oštećena, svjedokinja „A“, te je izveden

niz potrekpljujućih dokaza kroz svjedočenje bivših zatvorenika logora Dretelj, kojima je

poznato da je ova svjedokinja za vrijeme boravka u logoru preživjela torturu i višestruka

silovanja.

685. Svjedokinja „A“ je u svom iskazu opisala uslove pod kojima je lišena slobode od

strane pripadnika HOS-a 20.04.1992.godine od kada joj se ograničava kretanje na

način da se svaki dan morala javljati u prostorije opštine. Radila je sve do

05.05.1992.godine kada je ponovo uhapšena i odvedena u Dretelj. Tamo je po dolasku

zatekla Nikolu i Dušanku Kuzman i Momčila Ekmečića. Kasnije su u logor dovodili sve

veći broj ljudi.

686. U početku su boravili u jednoj manjoj prostoriji, nekad do sredine juna kada su

prebačeni u veću prostoriju, a sredinom jula u hangare jer se značajno povećao broj

zarobljenih civila. Među ženama koje su kasnije dovedene sjeća se Radojke Žuža,

Vere Brstine i Anđe Vojinović.

687. Pored opisa višestrukih silovanja od strane vojnika u logoru Dretelj, koje

svjedokinja detaljno opisuje u svom iskazu, ista navodi i da je dobro poznavala

optuženog Ivana Medića u to vrijeme, te dodaje da je istog viđala u logoru svaki dan.

Precizira da se radilo o kraju maja i početku juna kada je on svakodnevno izvodio u

jednu prostoriju na donjem spratu gdje su bili neki stari razbacani kreveti i tu bi ona

slušala njegove priče, tj.pojašnjava da je optuženi samo pričao gdje je bio i šta je radio.

688. Pojasnivši o čemu su razgovarali svjedokinja je izjavila „On mene nije dirao, tad

mi je govorio da je eto razgovarao sa fratrom, kao ako ja ostanem trudna imam šansu

da izađem odatle. Jednom mi je čak predložio da idem sa njim njegovoj kući i živim

tamo sa njim i njegovom ženom u kući.“

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

170

689. Međutim, nakon toga, optuženi je iskoristivši svoj položaj pripadnika HOS-a koji

mu je omogućavao nesmetan pristup zatvorenicima u Dretelju, jedne noći početkom

juna, došao do prostorije gdje je boravila svjedokinja „A“ sa ostalim zatvorenim ženama

i izveo je na donji stražnji balkon, gdje kako ona tvrdi nije bilo dozvoljeno kretanje

zatvorenicima. Tad joj se obratio riječima „E vidiš li šta mi radimo četnicima. Šta ćemo

mi njima uraditi. Koja smo mi sila!“ Svjedokinja dalje opisuje da je u to vrijeme trajalo

granatiranje lijeve obale Neretve i ove riječi optuženog su se odnosile upravo na

granatiranje koje je bilo u toku.

690. Potom je odveo u prostoriju koja se nalazila odmah pored komandne (prostorije u

kojoj su boravili oficiri) i tu je silovao. Navedeno opisuje riječima „Ja sam se branila,

nisam...nisam htjela da...iznenadila sam se šta je...jer nikada do tada...nikada nije

pokušao, nikad me nije dirao on ali tad me silovao. Potom je rekao –E sad neću više,

treba da se čuvam za Jelenu i nju ću da sredim!“ i prema kazivanju svjedokinje „A“ nju

je vratio u prostoriju, a izveo je Jelenu koja joj je kasnije rekla da je i nju silovao.

691. Nakon toga prema kazivanju svjedokinje više nije pokušavao da je napastvuje

iako ga jeste ponovo viđala svaki dan u logoru Dretelj. Sjeća se da su on i Bjeliš

Zvonimir inače bili dovođeni u vezu sa maltretiranjima zatvorenika.

692. U pogledu identifikacije optuženog Ivana Medića kao počinioca ove inkriminacije,

Vijeće primijećuje da svjedokinja „A“ tvrdi kako se njoj optuženi lično predstavio

imenom i prezimenom, a od ostalih zatvorenica je čula da su ga oslovljavali nadimkom

„Poskok“. Svjedokinja se sjeća da je u to vrijeme on mogao imati oko 40 godina, duže

brkove i mršaviji je bio. Vijeće primijećuje da fizički opis optuženog koji ova svjedokinja

iznosi odgovara onom koji su dali drugi svjedoci prilikom opisa Ivana Medića, te

fotografiji koju je odbrana uvrstila u dokaze, a za kojeg tvrde se vezao nadimak

„Poskok“. Također, imajući u vidu lične podatke iz optužnice, odnosno činjenicu da je

optuženi 1952.godine, ispostavlja se da je isti u vrijeme počinjenja djela upravo imao

40 godina starosti, kako to precizno navodi svjedokinja u svom iskazu, pa Vijeće

izvršenu identifikaciju optuženog ne nalazi spornom.

693. Braniteljica optuženog je u završnom izlaganju osporavala prepoznavanje

optuženog od strane svjedokinje tvrdivši da je nemoguće da ista nije primijetila govorne

mane, odnosno sporost u izražavanju što je jedna od specifičnih karakteristika

optuženog i koja po mišljenju braniteljice ne može proći nezapaženo. Međutim, Vijeće

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

171

tokom predmetnog postupka nije imalo priliku da se neposredno uvjeri u navode

braniteljice, obzirom da optuženi prilikom izlaganja završnih riječi nije iskazivao bilo

kakve smetnje ili poteškoće u izražavanju koje bi sadržaj izgovorenog činile

nerazumljivim. Braniteljica u završnom izlaganju ističe da je oštećena provela veći dio

vremena u razgovoru sa optuženim pa je ovu okolnost morala uočiti. Međutim, Vijeće

primjećuje da je svjedokinja „A“ jeste u jednom trenutku izjavila da su joj se priče

optuženog činile ispraznim i besmislenim, što bi u jednom segmentu i moglo odgovarati

tvrdnjama braniteljice o „posebnom i nerazumljivom“ govoru optuženog.

694. Osim toga, paušalne tvrdnje braniteljice o tome šta je oštećena „morala uočiti“ u

ponašanju optuženog nisu ovom Vijeću relevantne za ocjenu kredibiliteta oštećene,

koja svoje svjedočenje o događaju iznosi na način kako ga je ona neposredno

doživjela, sa detaljima koji su njoj bili upečatljivi u tom trenutku, a koji u svemu

odgovaraju opisu optuženog Ivana Medića.

695. Tvrdnje braniteljice o tome kako se nedostaci u govoru i ponašanju pamte čak i

kod osoba koje ne poznajemo, predstavlja njen subjektivni stav po tom pitanju, a

nikako neoborivu ili opšte prihvaćenu činjenicu, pa su njeni prigovori u tom pravcu

potpuno neosnovani.

696. Braniteljica je na okolnost prepoznavanja optuženog pitala svjedokinju „A“ da li joj

je optuženi prilikom razgovora pokazivao neke specifične znakove na rukama na što je

oštećena odgovorila „On jeste tada pokazivao neke karakteristične oznake na dlanu,

rekao je da to imaju samo 3 čovjeka na svijetu, kao ima još neki Izraelac i ne znam ko

još te oznake...to su kao oznake za posebne ljude.“ Na upit člana vijeća da li je zaista

optuženi imao neke specifičnosti na dlanovima, svjedokinja pojašnjava da je ona to

više potvrdila jer nije bila u poziciji niti je imala namjeru raspravljati se sa optuženim.

Kako je to već opisano, ona je uglavnom slušala njegove priče koje su po njenom

mišljenju bile besmislene.

697. Vijeće dakle ne nalazi da je braniteljica ovim prigovorima osporila kredibilitet

svjedokinje „A“ čiji iskaz Vijeće nalazi doslijednim, objektivnim, vremenski i činjenično

određenim, te istoj u ovom dijelu u potpunosti poklanja vjeru.

698. Nakon ovako utvrđenog činjeničnog stanja, vijeće je ispitalo da li su radnjama

optuženog Ivana Medića, ostvarena obilježja bića djela silovanje iz tačke g) stav 1. član

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

172

172. KZ BiH, te je u tom cilju analizirano postojanje slijedećih elemenata:

prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njezin

život ili tijelo (...)

na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju.

699. U cilju dodatne razrade postavljenih elemenata, vijeće je imalo u vidu i praksu

MKSJ u predmetu Furundžija u kojem je pretresno vijeće MKSJ iznijelo mišljenje da će

seksualna penetracija predstavljati silovanje ukoliko do nje nije došlo uz istinsku volju ili

pristanak žrtve, dok je relevantnost ne samo sile, prijetnje silom i prinude, nego i

odsustva pristanka ili voljnog sudjelovanja. U predmetu Kunarac, razrađena je

navedena definicija na način da upotreba sile ima široko tumačenje i obuhvata

dovođenje žrtve u bespomoćno stanje“145.

700. U istom predmetu su ustanovljeni sljedeći faktori koji moraju (alternativno, a ne

kumulativno) biti ispunjeni da bi postojalo krivično djelo silovanja:

seksualna aktivnost praćena je silom ili prijetnjom silom, koja je upućena žrtvi ili

nekoj trećoj osobi;

seksualna aktivnost praćena je silom ili različitim drugim specificiranim

okolnostima koje su žrtvu učinile osobito ranjivom ili su je učinile nesposobnom da

izrazi informirano odbijanje; ili

do seksualne aktivnosti dolazi bez pristanka žrtve.

701. Kao i mučenje, silovanje se koristi za ciljeve kao što su zastrašivanje, degradacija,

ponižavanje, diskriminacija, kažnjavanje, kontrola ili uništenje osobe146.

702. Vijeće je u tom kontekstu cijenilo relevantne objektivne okolnosti koje su van

svake sumnje ukazivale da je do seksualnih odnosa između optuženog i oštećene

svjedokinje „A“ došlo bez njenog pristanka, te da oštećena prilikom izvršenja silovanja

nije bila u mogućnosti pružiti bilo kakav oblik otpora, kojim bi uspješno osujetila

optuženog u njegovoj namjeri.

145

Vidjeti predmet Kunarac i dr., presuda Pretresnog vijeća MKSJ, paragraf 440. 146

Vidjeti predmet Furundžija, presuda Pretresnog vijeća MKSJ, paragraf 176.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

173

703. Svjedokinja „A“ se prije svega nalazila u stanju potpune zavisnosti jer je izvedena

iz prostorije u kojoj je zaključana boravila sa više drugih žena. Dakle, vojnici HOS-a koji

su bili stacionirani u logoru Dretelj imali su potpunu kontrolu nad kretanjem i sudbinom

zatvorenih žena. Nadalje, optužena je kako se to vidi iz njenog iskaza bila krajnje

iznenađena i uznemirena postupcima optuženog koji se do tog trenutka nije loše

ophodio prema njoj, te joj je čak i donosio lijekove nakon što bi bila silovana od strane

drugih vojnika HOS-a.

704. Dakle, okruženje u kojem se silovanje odvija, stanje kontinuiranog straha,

neizvjesnosti i nesigurnosti u kojem je svakodnedvno boravila svjedokinja, posmatrana

u odnosu na činjenicu da se optuženi Ivan Medić sprema počiniti čin silovanja,

zasigurno je kod svjedokinje dovelo do stanja šoka i nevjerice, koji je kao i kod

prethodnih situacija u kojima je silovana, potpuno onemogućio u pružanju aktivnog

otpora. Na kraju, optužena je bila svjesna da je pružanje bilo kakvog fizičkog otpora u

tom trenutku nesvrsishodno, jer optuženog ne bi spriječilo u ostvarivanju nakane, kao

što ni u svim prethodnim situacijama u kojima je svjedokinja silovana, njen otpor nije

spriječio vojnike da ovo djelo počine.

705. Cijeneći sve navedeno, Vijeće je zaključilo da su sve naprijed opisane okolnosti

žrtvu učinile osobito ranjivom i nesposobnom da izrazi informirano odbijanje, pri čemu

Vijeće naglašava da je čin silovanja nasilni akt usmjeren naročito na degradaciju i

poniženje žrtve, gdje je svaki oblik doborovljnosti isključen.

706. Imajući u vidu sve navedeno, te činjenicu da svjedokinja kao izvršioca djela

imenuje optuženog Ivana Medića, kojeg identificira u sudnici, te cijeneći sve provedene

dokaze na ovu okolnost, Vijeće je van svake razumne sumnje utvrdilo da je optuženi

Ivan Medić u inkriminsano vrijeme oslovljavan nadimkom „Poskok“ te su u tom pravcu

suvisle tvrdnje svjedoka odbrane Vinka Primorca i Rudolfa Tolušiča, saslušanih na ovu

okolnost, koji su tvrdili da je nadimak optuženog „Ikan“ i „Hatula“.

707. Dakle, na temelju provedenih dokaza Vijeće se van svake razumne sumnje

uvjerilo da je optuženi ostvario sva obilježja inkriminacije silovanja koja stoji u osnovi

zločina protiv čovječnosti. Vijeće je sigurno i da je optuženi navedeni čin poduzeo sa

umišljajem i iz diskriminatorske namjere, što se dokazuje činjenicom da je nakon

svjedokinje izveo drugu zatvorenicu srpske nacionalnosti koju je prema tvrdnjama

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

174

svjedokinje „A“ također silovao. Dakle, Vijeće zaključuje da je opisanim radnjama

optuženi svjesno dao značajan doprinos održavanju na snazi uspostavljenog sistema

zlostavljanja u logoru Dretelj.

VIII. OPTUŽENA MARINA GRUBIŠIĆ- FEJZIĆ

708. Vijeće je na osnovu izvedenih dokaza van svake razumne sumnje utvrdilo da je

optužena Marina Grubišić- Fejzić, kao pripadnica HOS-a koja je u inrkiminisanom

periodu imala nesmetan pristup zatvorenicima u hangaru logora Dretelj, počinila sve

pojedinačne inkriminacije u osnovi zločina protiv čovječnosti za koje je oglašena krivom

izrekom ove presude.

709. Optužena Marina Grubišić- Fejzić tokom postupka nije sporila pripdanost

jedinicama HOS-a, sporivši da u tom svojstvu nije imala pristup zatvorenicima u logoru

Dretelj i nudeći alibi za određene radnje koje su joj se optužnicom stavljale na teret.

710. Također, odbrana je tokom postupka tvrdila da je u svim slučajevima došlo do

zamjene identiteta, obzirom da su u isto vrijeme u logoru Dretelj boravile tri osobe po

imenu Marina. Međutim, Vijeće se tokom postupka nesporno uvjerilo u ispravnu

identifikaciju optužene kao počinioca inkriminacija za koje je oglašena krivom, dok je u

svim drugim slučajevima gdje je bilo u sumnji u pogledu identiteta optužene istu

primjenom principa In dubio pro reo oslobodilo od optužbe.

711. U dijelu presude koji slijedi, Vijeće će iznijeti zakjučke o krivici optužene za

pojedine radnje u osnovi zločina.

(a) Fizički napad na zatvorenike u logoru Dretelj

712. Vijeće je na temelju provedenih dokaza nesporno zaključilo da je optužena

Marina Grubišić- Fejzić u vrijeme boravka u logoru Dretelj, postupajući u svojstvu

vojnika HOS-a kojoj je bio omogućen nesmetan pristup zatvorenim civilima, učestvovala

u fizičkom napadu na zatvorenike Branka Kovačevića, Dragana Rudana i svjedoka „B“.

713. Na okolnost fizičkog nasilja nad zatvorenicima saslušan je veći broj svjedoka te

neposredno oštećeni.

(i) Fizički napad na zatvorenika Branka Kovačevića

714. O premlaćivanju zatvorenika Branka Kovačevića na glavnom pretresu je

posvjedočio svjedok „D“ koji je u logor Dretelj doveden 05.08.1992.godine. Ovaj svjedok

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

175

je u svom iskazu pojasnio da su žene pripadnice HOS-a često udarale muškarce i u

tome su znale biti jako brutalne. Navedeno je opisao riječima: „Stvarno sam bio frapiran

kako su dobro udarale one sa rukama, nekako, nekakvim onim karate onim potezima i

ovo. Bio sam baš iznenađen da su bile tome vične toliko.” Među njima su se najviše

isticala Vesna, Zerina i Marina.

715. Svjedok Dragan Rudan također tvrdi da je ista bila poznata po premlaćivanjima

zatvorenika te je u tom pravcu izjavio „Pa čuo sam od ovih ostalih pritvorenika da je

isto, da je tukla, da je zlostav..., da je pravila ovo je što je meni napravila to, to sam ja

vidio, a ovo sam čuo od ovih ostalih, znači dok sam bio u Dretelju jer oni su me i

upozorili na to da, da ću proći kroz taj proces, kroz, kroz tu torturu. Kroz to iživljavanje.

To su mi rekli ovi ostali. Znači kako bi ja znao. Kako bi znao šta će mi se desiti.“

716. Svjedok „D“ je izjavio da je svakodnevno imao priliku posmatrati premlaćivanje

Branka Kovačevića za kojeg tvrdi „On je to sve nekako ono stoički, gledaš ga, gleda

ono, stiska nekakve zube, ali prima takve udarce da je to baš bilo ono. E sad iz kog

razloga je on ni to ne bi mogao reći decidno.” Udarale su ga žene HOS-ovke raznim

karate potezima, rukama, nogama, udaran je u više prilika i na više načina koje svjedok

ne može pojedinačno opisati, jer je kako tvrdi uvijek ostajao “šokiran prizorom”.

717. Tvrdi da je jedne prilike lično posmatrao premlaćivanje Branka Kovačevića od

strane Vesne i Marine i siguran je da se radilo o optuženoj Marini Grubišić- Fejzić, koja

je koliko se sjeća imala kratku kosu i bila je krupnija od Vesne, koja je po njegovoj

procjeni bila najmršavija žena među pripadnicama HOS-a u kasarni u Dretelju. U to

vrijeme svjedok je već znao o kome se radi, tj.već je dobro upoznao Marinu o kojoj

svjedoči. Na isti način svjedok je učešće Marine u opisanom događaju naveo u

zapisniku iz istrage.

718. Odbrana je u završnom izlaganju osporavala učešće optužene u premlaćivanju

oštećenog, odnosno osporavala je da se opisano odnosi na optuženu Marinu Grubišić-

Fejzić, te da je došlo do zamjene identiteta jer je u logoru bio veći broj pripadnica HOS-

a sa tim imenom. Braniteljica je u tom pravcu ukazivala na činjenicu da ovaj svjedok na

zapisniku iz istrage147 označava potpuno drugo lice kao Marinu o kojoj svjedoči.

Međutim, Vijeće primjećuje da je svjedok opisao fizički izgled optužene koji odgovara

147 T–35– Zapisnik o saslušanju svjedoka „D“ dat Tužilaštvu BiH brok KT-RZ-26/05 od 21.08.2013.godine sa Aneksom.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

176

opisu koji iznose saslušani svjedoci optužbe ali i svjedok odbrane Dejan Danuc koji je

bio dobar prijatelj optužene u to vrijeme. U pogledu prepoznavanja na fotodokuemntaciji

u istrazi Vijeće primjećuje da je svjedok dodao kako ima probleme sa vidom, tj. ima

povremena „zamućenja“ te ne vidi baš najjasnije, a u vrijeme davanja izjave nije se

povodom tih problema javljao ljekaru.

719. O objektivnosti svjedočenja svjedoka“D“ govori i činjenica da sam izjavljuje kako

njega optužena nikada nije udarala, čak tvrdi da je jedne prilike bio veoma korektna

njemu i to baš u vrijeme kad je poginuo Blaž Kraljević, nekako je imao utisak da ga je

„tješila“ što mu je bilo čudno. Dakle, ovaj svjedok nema bilo kakav interes da

neosnovano tereti optuženu, već je Vijeće steklo utisak da svoja saznanja o Branku

Kovačeviću i premlaćivanjima koja je doživio u logoru Dretelj iznosi vjerodostojno kao

neposredni očevidac, pri čemu Vijeće nalazi da isti nesumnjivo identificira upravo

optuženu Marinu Grubišić- Fejzić kao osobu koja je zajedno sa pripadnicom HOS-a po

imenu Vesna učestvovala u premlaćivanju Branka Kovačevića, kod kojeg je proizvela

fizičku bol takvog intenziteta da su drugi zatvorenici sa nevjericom posmatrali brutalnost

koja je ispoljavana prema oštećenom.

(ii) Dragan Rudan

720. Svjedok Dragan Rudan koji je u logor Dretelj doveden početkom avgusta

1992.godine, opisao je u svom iskazu jednu situaciju u kojoj je zadobio udarac od

strane optužene Marine Grubišić- Fejzić.

721. On je u svom svjedočenju opisao da je po dolasku odmah upozoren od strane

zatvorenika na ponašanje pojedinih stražara. Tako se sjeća da su mu rekli da Marina

ima određeni obrazac po kojem postupa, a koji je podrazumijevao postavljanje

određenih pitanja, gdje bi ona nakon što joj zatvorenik odgovori istog udarila. Pojasnio

je tokom svjedočenja da je identitet optužene saznao od drugih zatvorenika iz hangara

koji su došli u logor prije njega.

722. Navedeno je svjedok Rudan opisao riječima:

„Ona je, ona je imala obrađivala je svakoga u principu ko dolazi, meni su ovi rekli

doćeš i ti na red kao ovi pritvorenici. Šta je kaže, pa pitaće te šta god da

odgovoriš kaže dobićeš, dobićeš po nosu u smislu tome. I tamo je bilo na kartonu

ono njih su četvero, pet, ja sam sjedio na kartonu ono i prvi put sam se izvuko na

ono kaže bi li ti meni lizo. Ja se izmako, nije, ono nisam ja nikad ovo-ono i prošo.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

177

Međutim, posle da li je ko reko da sam ja imo i kafiće da sam ovo-ono, da sam

imo iks prijateljica, djevojaka i taj drugi put sam mor’o odgovoriti. Dobio sam

kundakom ovako na kartonu bilo. Kundakom i ostalo mi je malo ovde, ali

funkcioniše, ćuti, ćuti živ sam osto.“

723. Vijeće konstatuje da je svjedok prilikom svjedočenja u sudnici pokazao na ruci

mjesto gdje je dobio udarac od čega i danas ima ožiljak148, ali nije naročito isticao bol

koju je takvo postupanje proizvelo koristeći formulaciju „ćuti živ sam ostao!“ pa Vijeće

nalazi razumljivim da oštećeni minorizira ovaj čin usporedivši ga sa ostalim torturama

koje je doživio, zbog čega mu se opisano ponašanje Marine moglo činiti zanemarljivim

u tom momentu straha i bojazni za vlastiti život, međutim, Vijeće cijeni da težina drugih

tortura kojima je svjedok bio podvrgnut za vrijeme boravka u logoru ne minorizira niti

umanjuje postupke optužene Marine Grubišić- Fejzić kojima je ne samo zadala fizičku

bol svjedoku, već su tome prethodili snishodljivi i uvredljivi komentari, koji su se

svjedoku činili neprimjerenim i usmjerenim na njegovo ponižavanje i degradaciju.

724. Dakle, Vijeće u svakom slučaju nalazi da je optužena opisanim radnjama kod

oštećenog proizvela tešku fizičku i duševnu bol, čime je dosegla standard kvalifikacije

nečovječnog postupanja za koju je oglašena krivom.

(iii) Svjedok „B“

725. Svjedok „B“ je civil sprske nacionalnosti koji je prilikom prvog lišenja slobode

odveden i zlostavljan u prostorijama Vojne ambulante Mostar, za koje postupanje je

ovom presudom oglašen krivim optuženi Ivan Zelenika, odakle je prebačen u logor

Dretelj, gdje je ponovo bio podvrgnut različitim vidovima zlostavljanja od strane vojnika

HOS-a među kojima i od strane optužene Marine Grubišić- Fejzić.

726. On je u svom iskazu opisao da je po dolasku u Dretelj prve udarce dobio od

vojnika po imenu Ahmet Makitan zv. „Maks“, nakon čega su ga nastavili udarati „Zoka iz

Konjica“ i stražar po imenu Krasnići.

“To je bilo nekada 18.07. ili 19.07. jer prva tri dana dolaska nas nisu dirali a onda

je počeo prolom. Podigli su mene, Branu Simića, oca mu Mirka i Peru Sudara i

nastala je tortura. Koliko su nas oni tukli to sami vrag zna, ja ne znam, samo

znam da je bilo dugo. Prestali su tući Branu Simića i u jednom momentu od

148

Navedenu činjenicu je svjedok konstatovao na zapisnik o saslušanju u istrazi uvršten kao dokaz optužbe T–38– Zapisnik o saslušanju svjedoka Rudan Dragana broj KT-RZ-26/05 od 06.08.2010.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

178

udaraca koje mi je zadao Zoka ja sam pao u komu u kojoj sam bio vjerovatno

dva ili tri sata. Kad sam se probudio iznad mene se našla Marina Grubišić i ovaj

Zoka ako se ne varam, polijevali su me vodom i ja sam onda došao sebi, Marina

me tu jedno dva tri puta ošamarila da dođem sebi. Potom je naišao Buljubašić i

oni su se razbježali.“

727. Vijeće primjećuje da tokom unakrsnog ispitivanja svjedok naglašava da se

zapravo radilo o pripadnici HOS-a koju je poznavao kao „Suzana Varaždinka“ ali je

Vijeće ipak ukratko elaboriralo ovu situaciju u kontekstu nasilja koje je vršeno prema

svjedoku „B“ od strane drugih vojnika.

728. Vijeće optuženu Marinu Grubišić- Fejzić nalazi odgovornom za kasnije nasilno

postupanje prema ovom svjedoku, koje je on također veoma detaljno opisao u svom

iskazu.

“Ušla je u hangar Marina Grubišić, Zerina Šuta i Vesna iz Imotskog. Marina je

bila naprijed i stala je kod mene i Gavre Bogdanovića pitala nešto ne sjećam se

sad šta. Pošto je on jadnik bio puno isprebijan, pa su malo i bili u posljednje

vrijeme nekako ko njega zaobilazili. Onda je ona došla do mene i stala preda me

i gledala u mene i onako me uporno gleda i smije se kaže- Da te nešto Srbine ili

četniče pitam. Ja onako...šta ću...izvolite. – Bi li ti mene s oproštenjem jeb'o? Ja

sam ost'o onako zbunjen, znam što god da kažem, pa nije mi dobro, da kažem

da bi biće -E kud ćeš ti četniče na mene katolkinju, a da kažem ne bi, onda će

reći -Je li se to ja tebi četniče gadim? Tako da sam ja malo šutio...šutio i onda

sam joj rekao, pa dobro draga gospođice kako vi možete takvo nešto da me

pitate, kad vi znate da ja vama otac mogu biti, na to je ona počela da mi psuje

srpsko-četničku majku, fis tamo đe nije trebalo u polni organ, tako da i dan danas

te posljedice nosi m, to ne male, nego dobre. Tako da od tih udaraca i još jednog

udarca koji sam dobio od Zerine Šute kasnije, ja jednostavno postao muškarac

koji je u familiji sa ženom.“

729. Svjedok je kasnije pojasnio da ga je Marina Grubišić udarila te prilike nogom

obuvenom u čizmu u predio polnog organa, dok ga je Zerina Šuta udarila nogom u

predjelu lijevog bubrega od čega i danas ima posljedice.

730. U pogledu identifikacije optužene svjedok je pojasnio da je siguran da se radi o

Marini Grubišić koja je imala sestru Gordanu. Na upit braniteljice zašto je u jednoj od

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

179

izjava rekao da je ime sestre Vesna, pojasnio je da nikako nije mogao zamijeniti

činjenicu da su Marina i Gordana Grubišić sestre.

731. Kokrektnost svjedoka „B“ je Vijeću vidljiva iz činjenice da se prilikom svjedočenja

sam korigirao u pogledu navođenja imena izvršilaca prvog premlaćivanja, te je sam

izjavio da je pogrešno označio ime Marina Grubišić umjesto „Vesne Varaždinke“,

naglašavajući istovremeno da ime optužene isključivo veže za drugo opisano

premlaćivanje, u kojem je učestvovala zajedno sa Zerinom Šuta. Vijeće dakle stiče

dojam da je svjedočenje ovog svjedoka objektivno i nepristrasno, te ni u kom slučaju

nije usmjereno na neosnovano inkriminisanje optužene.

732. Svjedok je izjavio da je mogao razlikovati Zerinu Šuta od optužene Marine tako

što je bila „malo krupnija“. Vijeće primjećuje da navedeni opis odgovara opisu koji su

naveli u svojim iskazima tadašnje kolege optužene među kojima su svjedok odbrane

Dejan Danuc i Muris Elezović.

733. Kako odbrana ničim konkretno nije dovela u pitanje kredibilitet i objektivnost

iskaza ovog svjedoka u dijelu koji se odnosi na učešće optužene Marine Grubišić-

Fejzić u napadu na svjedoka „B“, to Vijeće njegov iskaz nalazi kredibilnim.

734. Ispitujući standard kvalifikacije nečovječnog postupanja u konktesktu radnji koje

je poduzela optužena, Vijeće primjećuje da je njeno obraćanje svjedoku primarno bilo

prožeto nepoštivanjem i ponižavanjem njega kao pripadnika jednog naroda, te je osim

uvredljivosti bilo popraćeno i izuzetno bolnim udarcem noge u predio polnog organa od

čega svjedok tvrdi da je kasnije imao teške posljedice, te je zasigurno u tom trenutku

osjetio snažnu fizičku bol, pa je Vijeće i za ovu tačku izreke presude osudilo optuženu

za nečovječno postupanje u osnovi zločina protiv čovječnosti.

735. Vijeće zaključuje da je sve opisane radnje fizičkog napada na zatvorenike

optužena poduzimala sa umišljajem i iz diskriminatorske namjere, čime je potpuno

svjesna sistema zlostavljanja koji je vladao u logoru Dretelj, značajno doprinjela

njegovom održavanju na snazi.

(b) Seksualno nasilje nad zatvorenim civilima

736. Vijeće je van svake razumne sumnje utvrdilo da je optužena Marina Grubišić-

Fejzić kriva za počinjenje inkriminacije iz tačke g) stav 1.član 172. KZ BiH odnosno za

primoravanje oštećenih svjedoka Mileta Bjelobabe i svjedoka „C“ na oralni seks, pod

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

180

okolnostima koje su taj čin činile osobito ponižavajućim.

737. Na ovu okolnost saslušan je veći broj svjedoka, te oštećeni Mile Bjelobaba koji je

izjavio da je jedne prilike optužena došla do prozora muškog hangara u pratnji stražara

po nadimku „Šapa“, te su naredili njemu i svjedoku „C“ da upražnjavaju međusobno

oralni seks, za koje vrijeme su oni stajali ispred i posmatrali navedeno kroz prozor, te ih

ismijavali. Navedeno su posmatrali i svi prisutni muškarci u hangaru, među kojima su

Milivoj Kružević i Dragan Rudan, koji su činjenične navode svjedoka Mileta Bjelobabe

potvrdili u svojim iskazima.

738. Svjedok Milivoje Kružević je navedeni događaj detaljno opisao u svom iskazu

odgovorivši na upit tužiteljice da mu je poznata Marina Grubišić koja je bila pripadnica

HOS-a i koju je gotovo svaki dan viđao u logoru, a koja je bila poznata po maltretranju

zatvorenika.

“Ona je bila inicijator za maltretiranje. Po noći, po noći je došla jednom prilikom

sa baterijskom lampom i ostalim ovim HOS-ovcima, drugim, što su tu bili i uperila

baterijsku lampu i prozvala Milu Bjelobabu i ne znam ko ji je još bio zatvorenik.

Naredila im da skine, da skinu donji dio veša i da puše polni organ jedan drugom.

Što su to morali uraditi. I onda se, ona je to sve osvjetljavala baterijskom lampom

i smijala se i govorila vidi koliki mu je … kako mu se dig'o.”

739. U unakrsnom ispitivanju, suočen sa pitanjima braniteljice zašto navedeni događaj

nije pominjao u ranijim izjavama, kao ni činjenicu da je Marina zlostavljala zatvorenike,

svjedok je pojasnio da nije pitan na tu okolnost i da nikada nije maltretirala njega, pa je

u tom pravcu i davao izjave. Međutim, ostaje pri tvrdnji da je vidio ono o čemu svjedoči,

da je bila noć i da je Marina došla do prozora hangara sa još nekolicinom stražara, te je

vidio da je baterija bila uprerena u Mileta Bjelobabu i svjedoka „C“ koji su natjerani na

oralni seks. Siguran je u njeno prisustvo ispred prozora i da smijala tom činu zajedno sa

drugim vojnicima, te odgovara odrično na upit braniteljice da li ostavlja mogućnost da

optužena nije bila prisutna i da nije učestvovala u opisanom događaju.

740. Da svjedok nema namjeru neosnovano teretiti optuženu vidljivo je iz daljeg toka

njegovog unakrsnog ispitivanja u kojem potvrđuje da optužena prema njemu nikada nije

poduzela bilo kakvu protivpravnu radnju, pa Vijeće zaključuje da on svoje spoznaje o

navedenom seksualnom zlostavljanju čiji je bio očevidac, iznosi objektivno i uvjerljivo te

saglasno sa iskazom oštećenog i svjedoka Dragana Rudana, koji također potvrđuje

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

181

učešće optužene u ovom činu pri čemu izjavljuje kao i svjedok Kružević da je jasno

mogao čuti njen glas kojim je dozivala oštećene, ismijavajući zajedno sa ostalima taj

čin.

741. Svjedok Dragan Rudan ne identificira optuženu lično kao osobu koja je naredila

oštećenima da čine opisano, odnosno ne može identificirati u masi glasova ko je prvi to

učinio, ali je siguran da je ona stajala ispred sa ostalim vojnicima, da je dobacivala

oštećenima podrugljive komentare i smijala se tome zajedno sa ostalim vojnicima.

Vijeće cijeni iskaz svjedoka Rudana potkrepljivim, te ga posmatra u kontesktu iskaza

oštećenog koji je siguran da je naredbu za ovaj čin izdala upravo optužena.

742. Oštećeni svjedok „C“ je u svom iskazu negirao da je doživio sam pomenuti čin

seksulanog uznemiravanja, međutim, Vijeće primjećuje da on u svim pojedinačnim

slučajevima seksualnog uznemiravanja koje opisuje uvijek tvrdi da se na kraju „izvukao“

tj, da je izbjegao sam čin seksualnog zlostavljanja, tvrdivši da je čuo da se to jeste

dešavalo drugima.

743. Vijeće je steklo uvjerenje da ovaj svjedok ne želi da svjedoči o tim događajima

koje je preživio u logoru Dretelj, osjećajući se neugodno u iznošenju detalja te vrste.

Imajući u vidu navedeno, te da prema ocjeni Vijeća svjedok u svrhu zaštite ličnog

integriteta nije želio potvrditi ove navode iz optužnice, to se od svjedoka nije dodatno

tražilo da potvrdi gore opisane navode drugih svjedoka, obzirom da je na ovu okolnost

izvedeno dovoljno dokaza koji nesporno ukazuju da je u opisanom seksaulnom

zlostavljanju, do kojeg je došlo bez pristanka oštećenih i na osobito ponižavajući način,

gdje su oni prozvani da jedan drugog oralno zadovljavaju u prisustvu ostalih

zatvorenika, čime je dostignut standard radnje izjednačene sa seksualnim odnosom, te

je Vijeće našlo opravdanim oglasiti optuženu krivom i za ovu pojedinačnu inkriminaciju

u osnovi zločina protiv čovječnosti kojom je svjesno i umišljajno dala značajan doprinos

uspostavljenom sistemu zlostavljanja civila srpske nacionalnosti u logoru Dretelj, koji je

pored fizičkog nasilja podrazumijevao i brojne akte i različite oblike seksualnog nasilja.

(i) Identifikacija optužene Marine Grubišić-Fejzić

744. Okolnost koja je tokom postupka najviše isticana od strane odbrane jeste

činjenica da su u logoru Dretelj u isto vrijeme bile prisutne tri pripadnice HOS-a imena

Marina.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

182

745. Mnogo svjedoka je potvrdilo da su žene vojnici bile veoma brutalne i nasilne,

naročito prema muškim zatvorenicima, a optužena Marina Grubišić- Fejzić je

identifikovana kao česti učesnik zlostavljanja zatvorenika, koji je u svojim iskazima

označavaju kao sestru Gordane Grubišić, što odgovara ličnim podacima optužene. Na

upit člana vijeća, optužena je prilikom svjedočenja potvrdila da je u logoru ona bila

jedina Marina čija se sestra zove Gordana, pa Vijeće ovu okolnost nalazi veoma

relevantnom u utvrđivanju identiteta optužene, ukoliko su je svjedoci koristili u svom

opisu kao opredijeljujuću okolnost.

746. Vijeće primjećuje i da svjedoci saslušani na ovu okolnost vremenski i činjenično

korespondiraju u svojim iskazima sa događajima u Dretelju u tom periodu, pa tako

djelovanje Marine dovode u kontekst sa zlostavljanjima zatvorenika upravo u periodu

nakon 15.07.1992.godine, što kao vrijeme boravka optužene u logoru navode u svojim

iskazima i svjedoci odbrane Ivan Grbavac i Dejan Danuc koji dolazak optužene u Dretelj

vežu za period oko 20.07.1992.godine. Sama optužena Marina Grubišić- Fejzić ne spori

svoje prisustvo u logoru Dretelj nakon sredine jula te godine, s tim ističe da je za

vrijeme boravka u kasarni u par navrata odlazila na borbene položaje, za koji period se

branila alibijem. Međutim, navedeno se uglavnom odnosi na odlazak na ratište nakon

pogibije Blaža Kraljevića odnosno period od 10.08.1992.godine, dok svi svjedoci

saslušani na okolnost inkriminacija za koje je optužena oglašena krivom, svjedoče o

događajima prije tog perioda.

747. Specifičnost u fizičkom izgledu optužene je bila takva da se radilo o mršavijoj

osobi kraće crne kose, s tim da su zatvorenici razlikovali nju od Marine „krnjavih zuba“

koju u svojim iskazima pominju svjedoci optužbe i svjedok odbrane Dejan Danuc, koji je

pojasnio da je „Marina iz Osijeka“ bila niska, crna i imala je krnjave zube. Svi svjedoci i

ovu Marinu opisuju kao osobu koja je bila jako brutalna prema zatvorenicima.

748. Prema daljem kazivanju svjedoka Danuc, treća pripadnica HOS-a po imenu

Marina je uglavnom viđana u društvu zapovjednika HOS-a i o njoj nije čuo ništa loše,

dok je optužena u to vrijeme bila prosječne visine, kratke crne kose, mršava. Svjedok je

dalje izjavio da „optužena nije sličila niti jednoj od druge dvije Marine“ što znači da su

se međusobno razlikovale po svom fizičkom izgledu, odnosno da nije moglo doći do

zamjene identiteta u opisivanju karakterističnih odrednica svake od njih.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

183

749. Osim toga, Vijeće primjećuje da svjedok Danuc tvrdi da optužena jeste imala

pristup hangarima u kojima su držani zatvoreni civili, što opisuje riječima „sjećam se da

je pustila neke žene, vodila ih na wc da obavljaju nuždu i da se mogu oprati.“ Dodavši

da je prema svima bila korektna. Međutim, Vijeće nalazi da je ovim svjedok samo

dodatno uvjerio Vijeće u zaključku da je ista kao pripadnica HOS-a u bilo kojem

trenutku imala nesmetan pristup zatvorenim civilima, dok istovremeno uvažavjući

nastojanje svjedoka Danuca da zaštiti optuženu kao bivšu kolegicu i prijateljicu, ne

nalazi uvjerljivim njegove tvrdnje o njenom krajnje humanom odnosu prema

zarobljenicima, jer su takve tvrdnje suprotne ostalim provedenim dokazima, i

neutemeljene, pri čemu Vijeće nalazi nezanemarljivim tvrdnju svjedoka da nije

svakodnevno i cjelodnevno bio u društvu optužene, pa samim tim ne može sa tako

velikim stepenom sigurnosti ustvrditi da ista nikada nije poduzela bilo kakvu nasilnu ili

nedopuštenu radnju prema zatvorenim civilima srpske nacionalnosti.

750. U svim slučajevima u kojima je Vijeće bilo u sumnji u pogledu identifikacije i

učešća optužene u nekim od inkriminacija za koje se teretila optužnicom, Vijeće je istu

oslobodilo od optužbe.

751. Drugim riječima, Vijeće je prilikom ispitivanja krivice optužene za svaku tačku

optužnice za koju je oglašena krivom detaljno i sveobuhvatno analiziralo iskaze

svjedoka, nastojeći isključiti i najmanji stepen sumnje u pogrešnu identifikaciju, pa je u

svim slučajevima u kojima se van svake razumne sumnje nije uvjerilo da svjedoci

prilikom opisivanja „Marine“ podrazumijevaju upravo optuženu Marinu Grubišić- Fejzić,

istu je primjenom principa In dubio pro reo oslobodilo od optužbe za radnje za koje nije

utvrđeno njeno učešće van svake razumne sumnje.

IX. OSLOBAĐAJUĆI DIO PRESUDE

752. Vijeće će u ovom dijelu presude prvo iznijeti zaključke u odnosu na oslobađajući

dio presude koji je zajednički za sve optužene, nakon čega će preći na obrazlaganje

razloga na kojima zasniva zaključak u odnosu na svakog optuženog ponaosob, za

pojedinačne inkriminacije za koje su oslobođeni od optužbe.

753. Vijeće nije našlo dokazanim da su optuženi svojim ponašanjem ostvarili bitna

obilježja inkriminacija deportacije, zatvaranja i teškog oduzimanja fizičke slobode,

protivpravnog odvođenja u logore, te oduzimanja prava na pravično i nepristrasno

suđenje za koje su se teretili optužnicom. Naime, Vijeće je tokom postupka utvrdilo

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

184

da jeste postojao udruženi zločinački poduhvat najviših časnika HOS-a koji je za cilj

imao uspostavljanje i održavanje sistema hapšenja i nezakonitog zatvaranja civila

srpske nacionalnosti sa područja na kojima se odvijao širok i sistematičan napad, te

nalazi da je zapovjednik HOS-a za Hercegovinu Blaž Kraljević, i rukovodstvo HOS-a

oformio sistem koji je podrazumijevao počinjenje gore navedenih inkriminacija.

754. Tako se Vijeće uvjerilo da su čelni ljudi HOS-a imali za cilj deportaciju odnosno

prisilno preseljenje stanovništva tj. prisilno iseljenje osoba s teritorije na kojoj su bili

zakonito prisutni protjerivanjem ili drugim mjerama prisile, bez osnova dopuštenih po

međunarodnom pravu, kao što se uvjerilo da je sistem koji je bio na snazi

podrazumijevao i nezakonito lišenje slobode ovih civila i njihovo zatvaranje i držanje u

prostorijama koje su služile u tu namjenu. Međutim, Vijeće tokom postupka ne nalazi

dokazanim da su upravo optuženi naredili samovoljno lišenje slobode, niti su bili u

kapacitetu da o tome odlučuju, već su samo svojim pojedinačnim radnjama doprinosili

već uspostavljenom sistemu zatočenja koji je bio na snazi. Među čelnim ljudima koji su

u tom pravcu mogli donositi značajne odluke, svjedoci navode načelnika bezbjednosti

Miru Hrstića, koji je bio u samom vrhu zapovjednog kada HOS-a uz Blaža Kraljevića, pri

čemu niti jedan od svjedoka ne inkriminiše optužene kao neposredne učesnike u

njihovom lišenju slobode i zatvaranju. Jedini izuzetak je slučaj neposrednog učešća

Ivana Zelenike u lišenju slobode Rajka Lojpura i njegove supruge, ali je navedenu

okolnost Vijeće cijenilo kao njegov doprinos sistemu, kako je to objašnjeno u dijelu

presude koji se tiče krivice optuženog Ivana Zelenike.

755. Optuženi su se tokom postupka teretili i za inkriminaciju protivpravno odvođenje

u logore. Obzirom da KZ BiH, ne daje definiciju šta bi se to smatralo protivpravnim

odvođenjem u logore, u definisanju te kategorije, Vijeće se rukovodilo ustanovljenom

praksom MKSJ-a.

756. Naime, žalbeno vijeće MKSJ-a u predmetu Čelebići149 zauzelo je stav po

navedenom pitanju zaključivši: „da bi neko mogao biti oglašen krivim za protivpravno

zatočenje, potrebno je da postoji nešto više od svjesnog učešća u općem sistemu ili

operaciji na osnovu koje su lica zatočena. npr., potrebno je da je izvršilac odgovoran za

smještanje lica u logor iako nema osnova za sumnju da zatočeno lice predstavlja

bezbjedonosni rizik; ili, da izvršilac koji ima ovlašćenja u objektu zatočenja, prihvati lice

149

Presuda žalbenog vijeća MKSJ-a u predmetu Čelebići, paragraf 342.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

185

bez bilo kakvog osnova za sumnju da lice predstavlja bezbjedonosni rizik; ili, da

izvršilac, koji ima moć da oslobodi lice, to ne učini iako zna da nema osnova za dalje

zatočenje lica“.

757. Dakle, u konkretnom slučaju, optuženi su upravo oglašeni krivim za učešće u

opštem sistemu na osnovu kojeg su lica zatočena, pa Vijeće ne nalazi da su ispunjeni i

uslovi iz ove inkriminacije, odnosno nije ih pojedinačno oglasilo krivim za protivpravno

odvođenje civila u logore.

758. Još jedna od inkriminacija koja se stavljala na teret optuženima je oduzimanje

prava na pravično i nepristrasno suđenje, što u konkretnom jeste bio slučaj, jer su

saslušani svjedoci optužbe saglasno izjavili da im nikada nije saopšten razlog lišenja

slobode i držanja u prostorijama vojne ambulante ili logora Dretelj, pa čak ni nakon

razmjene nisu dobili bilo kakvu potvrdu ili pismeni akt koji bi sadržavao razloge

opisanog postupanja prema njiima. Međutim, Vijeće ne nalazi da je tokom predmetnog

postupka dokazano da su optuženi Ivan Zelenika, Edib Buljubašić, Ivan Medić i Marina

Grubišić- Fejzić imali ingerencije u tom pravcu, odnosno da su odlučivali kada i pod

kojim uslovima i okolnostima će lica biti lišena slobode, niti su određivali uslove pod

kojima će biti zadržana, kao ni koliko će njihovo zatočenje trajati, te samim tim nisu bili

u mogućnosti osigurati tim osobama pravo na saopštavanje razloga takvog postupanja.

759. Postoji određeni broj lica koja su također odvedena iz logora Dretelj i koja su te

prilike pogubljena, odnosno o istima nema informacija od dana odvođenja, međutim,

navedeno se nije stavljalo optuženima na teret.

760. Takav je slučaj sa jednom grupom zatovorenika koja je iz logora odvedena prije

razmjene 18.08.1992.godine, oni su pogubljeni negdje kod Žitomislića. Iskrcali su ih i

rekli da idu dalje prema Buni gdje ih je trebala dočekati patrola HVO-a, dok su 6

zatvorenika iz te grupe izdvojili i pogibili, te bacili u Neretvu, tako da su njihova tijela

pronađena nizvodno u Opuzenu. Među ubijenima je bilo lice koje su zatvorenici zvali

„Francuz“ jer je jedne prilike razgovarao sa novinarima koji su došli u obilazak uslova u

kojima borave zatvorenici u logoru Dretelj, pa je ispričao stvarne uslove u kojima se

nalaze. Prije izbijanja sukoba ovo lice je bilo turistički vodič i znao je govoriti Francuski

jezik, pa kako niko drugi od HOS-ovaca to nije razumio, iskoristio je priliku da

novinarima objelodani neke detalje, koji su kasnije objavljeni u nekim dnevnim

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

186

novinama. Kad se za to saznalo, ovo lice je pogubljeno pod sumnjivim okolnostima, pa

svjedok Borivoje Petrović vjeruje da je navedeno bila osveta HOS-ovaca tom čovjeku.

761. U grupi koju su te prilike izdvojili i pogubili je prema njegovim saznanjima bio i

Evgenije Samardžić150, dok je u grupi koja je otišla prema Buni bila svjedokinja Sava

Bojanić.

762. Međutim, Tužilaštvo svojom optužnicom nije obuhvatilo navedeni događaj na

način da je teretilo optužene za neposredno učešće u istom, ili po osnovu komandne

odgovornosti, pa kako se navedeno desilo u vrijeme kada niti jedan od optuženih nije

više stacioniran u logoru Dretelj, to se Vijeće nije detaljnije upuštalo u utvrđivanje

identiteta krivaca za ubistvo ovih lica.

(a) Smrt Jove Pejanovića

763. Tužilaštvo BiH je tokom postupka svim optuženima, osim Ivanu Zelenika,

stavljalo na teret smrt Jove Pejanovića, koji je oko 15.08.1992.godine odveden iz

kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju u nepoznatom pravcu, dok su njegovi posmrtni ostaci

pronađeni i razmijenjeni 24.08.1993.godine.

764. Vijeće je tokom postupka nesporno utvrdilo da je navedeno lice smrtno stradalo

od posljedica zadobijenih povreda. Nehumani tretman ovog lica je započeo u vojnoj

ambulanti Mostar i nastavljen je u logoru Dretelj, ali Vijeće na temelju provedenih

dokaza nije moglo ustanoviti postojanje uzročno-posljedične veze radnji optuženih i

smrti navedenog lica. Vijeće napominje da tokom predmetnog postupka nije dokazano

da su optuženi odlučivali o lišenju slobode i zatvaranju ovog lica, niti su doprinjeli

njegovoj smrti, već ih je oglasilo krivim da su kao članovi udruženog zločinačkog

150 T - 45– DNK izvještaj za lice Samardžić Evgenije, ICMP, 25.10.2005.godine. T–50 – Fotodokumentacija obrade mrtvog tijela za lice Samardžić Evgenije,broj BL-56/2006-OT od 09.09.2006.godine. T–51– Zapisnik o sudsko-medicinskoj i kriminalističko-tehničkoj obradi mrtvog tijela, Kancelarija za traženje nestalih i zarobljenih lica RS, broj BL-56/2006-OT od 09.09.2006.godine. T–52– Foto dokumentacija lica mjesta ekshumacije jednog tijela nakon dobijenog pozitivnog DNK-a nalaza na ime Samardžić Evgenije, Kancelarija za traženje nestalih i zarobljenih lica RS, broj BL-15/2006-LM od 08.09.2006.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

187

poduhvata, svojim radnjama za koje su oglašeni krivim, podržavali sistem zlostavljanja

civila koji je bio na snazi.

765. Vijeće će u daljem dijelu iznijeti nesporne činjenice koje se tiču kretanja

oštećenog Jove Pejanovića i postupanja vojnika HOS-a prema istom, iz čega će biti

jasno vidljivo da optuženi ni na koji način nisu doprinjeli nastupanju smrtne posljedice u

odnosu na ovo lice.

766. Oštećeni Jovo Pejanović je prema iskazima svjedoka prije sukoba bio načelnik

SUP-a u Mostaru, lišen je slobode pod sličnim okolnostima kao i ostali civili, te je

doveden i zatvoren u prostorije vojne ambulante u Mostaru, gdje je bio podvrgnut

različitim oblicima zlostavljanja i ponižavanja, što je Vijeće ranije obrazložilo.

Svjedokinja „H“ se sjeća da su u vrijeme postrojavanja u dvorištu vojne ambulante pred

polazak za Dretelj, svi zatvorenici stajali postrojeni i te prilike mu je jedan od vojnika

HOS-a stao na nogu i jako pritiskao, nanijevši mu time ranu koja se kasnije

zakomplicirala i inficirala, obzirom da je Pejanović bio dijabetičar.

767. Svjedoci koji su bili zatvoreni u hangaru među kojima su svjedoci Petar Golijanin

i svjedok „B“ opisuju da je oštećeni ležao u hangaru sa njima i da se njegovo stanje

svakog dana pogoršavalo, dok gangrena nije zahvatila nogu. Oštećeni se često žalio

na bolove međutim nikada mu nisu pomogli da se povreda sanira. Svjedokinja Sava

Bojanić se sjeća da je nekad dva dana prije odvođenja u nepoznatom pravcu pričala sa

Jovom Pejanovićem, koji joj je rekao da je išao kod dr. Hranilovića na previjanje rane,

gdje ga je jedan od vojnika maltretirao tako što ga je tjerao da se vrti u krug i pjeva

„Evo zore evo dana evo Jure i Bobana“. Rekao joj je te prilike da se osjeća jako loše i

da misli da neće dočekati razmjenu. Dva dana poslije razgovora je odveden i kasnije je

saznala da je umro nasilnom smrću van logora.

768. Svjedoci Slavko Bojanić i Milivoje Bokić se sjećaju da su jednu noć oko 23,00

sata Vinko Primorac i „Jedan krupni iz Hercegovine“ došli u hangar i rekli Jovi

Pejanoviću da krene sa njima, jer ga vode u Split na liječenje, međutim, Jovu

Pejanovića nikada više nisu vidjeli, a njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

188

1993.godine151. Svjedok Milivoje Bokić se sjeća da je Vinko Primorac još dok je Jovo

Pejanović tamo bio zatvoren, istom rekao da „neće živ izaći“, a kako se sjeća njih

dvojica su imali nesuglasice od ranije, jer kako je čuo Jovo Pejanović je kao načelnik

SUP-a nekada pritvarao Vinka Primorca.

769. Prema nalazu i mišljenju vještaka Željka Karana, koji je vršio pregled posmrtnih

ostataka oštećenog Jove Pejanovića, utvrđeno je da je smrt ovog lica nastupila nasilno,

odnosno na skeletu su se nalazile jasne povrede koštanog sistema, pri čemu su samo

kosti glave bile višestruko polomljene. Utvrđen je i lom na desnoj nadlaktičnoj kosti i

lom rebara. Iako su neke od povreda tahonomske, vještak je decidan u tvrdnji da je

pretežan dio njih zadat dok je Jovo Pejanović bio živ i da su iste u svojoj sveukupnosti

doprinjele nastupanju smrtne posljedice.

770. Međutim, kako je već opisano, navedeno se dešava u vrijeme kada niti jedan od

optuženih koji su se teretili za navedeni događaj nije prisutan u logoru Dretelj, niti je

dokazano da su sa navedenim imali bilo kakve veze. Kako je jasno opisano, u

odvođenju Jove Pejanovića je učestvovao Vinko Primorac, koji je po hijerarhiji HOS-a

bio nadređeni optuženima u ovom predmetu, te bez dokaza o njihovom neposrednom

učešću u odovđenju ili zlostavljanju oštećenog Pejanovića, Vijeće ne nalazi dokazanim

krivicu optuženih u ovom predmetu, za konačnu smrtnu posljedicu koja je nastupila u

odnosu na oštećenog.

771. Vijeće nalazi korisnim napomenuti da se pod imenom Vinka Primorca misli na

pripadnika HOS-a koji je preminuo prilikom atentata izvršenog na gen.Blaža Kraljevića,

jer se isti nalazio u njegovoj pratnji, te da se navedeni opis ne odnosi na lice koje se

pod istim imenom i prezimenom pojavilo kao svjedok odbrane u ovom predmetu.

772. Vijeće je navedenu tačku obuhvatilo u opštem dijelu oslobađajućeg dijela

presude jer se ista stavljala na teret svim optuženima, osim Ivana Zelenike, dok će u

narednom dijelu obrazložiti pojedinačne razloge kojima se rukovodilo u donošenju

151 T-16 Zapisnik o primopredaji mrtvog tijela, Pejanović Jovo,tjelo označeno br.44,Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka broj 79/2004 od 13.04.2004.;DNK Izvještaj No.44,Tuzla od 29.03.2004.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

189

odluke u odnosu na pojedinačne radnje svakog optuženog za koje su oslobođeni od

optužbe.

X. OPTUŽENI SREĆKO HERCEG

773. Vijeće se tokom predmetnog postupka nije moglo van svake razumne sumnje

uvjeriti da je optuženi Srećko Herceg počinio inkriminacije za koje se teretio potvrđenom

optužnicom, odnosno Vijeće je temeljem principa in dubio pro reo odlučilo osloboditi

optuženog svi optužbi iz razloga koje će detaljno iznijeti u daljem dijelu presude.

774. Prije svega, Vijeće nalazi nesporno dokazanim da je u periodu koji obuhvata

optužnica na području Mostara, Čapljine i Stoca postoja širok i sistematičan napad

usmjeren protiv civila srpske nacionalnosti, međutim, Vijeće ne nalazi dokazanim da je

optuženi Srećko Herceg u inkriminisanom periodu, osim što je pripadao HOS-u kao

vojnoj strukuturi koja je vršila napad, obnašao ulogu zapovjednika kasarne „Bruno

Bušić“ u Dretelju u kojoj su se desile predmetne inkriminacije.

775. Vijeće ne nalazi dokazanim da je optuženi djelovao kao član sistemskog UZP-a

koji je bio na snazi na način kako je to opisano u ranijem dijelu presude, niti nalazi

dokazanim da je optuženi obzirom na ulogu i svojstvo u redovima HOS-a bio u

mogućnosti da odlučuje o hapšenju i pritvaranju civila u hangarima kasarne Dretelj, kao

ni o uslovima njihovog boravka.

776. Dalje, Vijeće ne nalazi dokazanim da je optuženi Srećko Herceg imao bilo kakvu

ulogu u organiziranju i formiranju zatvora u okviru kasarne u Dretelju, koji je formiran

već početkom maja, kada se počinju zatvarati prva lica obzirom da je određeni

vremenski period bio na liječenju zbog ranjavanja u Čapljini i to u periodu

11.05.1992.godine152 do 01.06.1992.godine, kako to proizilazi iz medicnske

dokumentacije uložene u dokaze.

777. Također, Vijeće se tokom postupka uvjerilo da je u periodu nakon

02.08.1992.godine glavnu ulogu u rukovođenju unutar kasarne imao zapovjednik vojne

policije Ivan Petrušić, odnosno njegov zamjenik optuženi Edib Buljubašić, kako to sam

tvrdi u svom svjedočenju i kako to ukazuju provedeni dokazi, te istovremeno ne nalazi

dokazanim prisustvo optuženog Srećka Hercega u kasarni u periodu nakon

152 T–174– Uvjerenje Federalnog ministarstva odbrane broj 24-4-01-41-1-93/05-1 od 22.04.2005.godine, Ljubuški.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

190

01.08.1992.godine, niti nalazi da je isti hijerarhijski obnašao poziciju unutar logora na

način kako to navodi optužnica. U to vrijeme optuženi već prelazi u redove HVO-a, što

jasno proizilazi iz materijalnih dokaza optužbe.153

778. Naime, teza odbrane ovog optuženog je bila da je u inkriminisanom peridou

optuženi obnašao funkciju zapovjednika obučnog centra Staro Hardomilje, što su

potvrdili i neki od svjedoka optužbe poput svjedoka Petra Majića, te neki od materijalnih

dokaza optužbe154

779. Analizirajući temeljno iskaze svjeodoka optužbe, Vijeće je steklo utisak da je

prilikom identifikacije osobe koju svjedoci označavaju kao „upravnik Srećko“ zasigurno

došlo do zamjene identiteta, obzirom da svjedoci u unakrsnom ispitivanju iznose opis

fizičkog izgleda ove osobe, koji prema mišljenu Vijeća ne odgovara opisu optuženog,

niti su u mogućnosti istog identificirati u sudnici. Također, Vijeće primjećuje da neki od

svjedoka dovode u vezu ime Srećka sa događajima koji se dešavaju nakon

02.08.1992.godine, dakle nakon dolaska optuženog Ediba Buljubašića u logor, što ne

odgovara ostalim provedenim dokazima. Ovaj zaključak Vijeća bit će detaljnije

obrazložen u odnosu na pojedinačne inkriminacije za koj se teretio optuženi, ali je

činjenica nedokazanosti njegove pozicije unutar logora bila od primarnog značaja za

donošenje zaključka o nepostojanju indivudualne i komandne odgovornosti za

pojedinačne zločine opisane u optužnici.

780. Svjedoci optužbe, među kojima je i svjedokinja „A“, koja je najduže boravila u

zatvoru u Dretelju, tvrde da su se kao zapovjednici logora predstavljali Hektor Ćosić

„Dida“, Sajo Horozović i kasnije Edib Buljubašić, dok je stražu unutar logora

raspoređivao Šime Martinović, što je potvrdio i svjedok odbrane Ivan Grbavac, koji je

izjavio da su se svi slučajevi napada na zatvorenike u kasarni morali prijaviti upravo

Martinoviću. Svjedok Savo Babić tvrdi da je zadnji upravnik „potpisan na papiru“ dakle,

lice koje je u tom svojstvu izdavalo dokumente bio Sajo Horozović.

781. Za to vrijeme, optuženi Srećko Herceg je prema provedenim dokazima, obnašao

funkciju zapovjednika obučnog centra Staro Hardomilje, što potvrđuje šema

153 T–171– Jedinični karton na ime Herceg Srećko broj 651/68. T–172– Matični karton na ime Herceg Srećko broj 651/68. T–173– VOB za Herceg Srećka. 154

T-21- Šema Zapovjedništva ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

191

Zapovjedništva ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu, uložena u materijalne dokaze

optužbe, a koja odgovara statusu i poziciji pojednih osoba unutar ove strukture i prema

ostalim provedenim dokazima.

782. Vijeće ne nalazi spornim da je optuženi u to vrijeme mogao istovremeno obnašati

dvije pozicije, odnosno da je de iure mogao biti raspoređen u obučni centar a de facto

poduzimati i određene aktivnosti u svojstu upravnika logora, međutim, u tom pravcu

Tužilaštvo tokom postupka nije ponudilo nesporne dokaze.

783. Pretežan broj svjedoka koji u svoijm iskazima spominju optuženog Srećka

Hercega, za istog tvrde da je povremeno dolazio i u pratnji „sekretarice“ Emine

Oručević i popisivao podatke o imovini od zatvorenika. Neki od svjedoka tvrde i da je

imao kancelariju u kojoj je boravio, a koja je bila odmah do kancelarije Emine Oručević,

međutim, većina tih svjedoka je veoma nesigurna u identifikaciji osobe koju označavaju

imenom Srećko Herceg, pa Vijeće primjećuje da fizički opis koji iznose u svojim

iskazima ne odgovara fizičkom opisu optuženog, ili su o imenu i prezimenu osobe koja

je to radila čuli od drugh zatvorenika pa su na taj način formirali svoje mišljenje o

uščešću optuženog u opisanim aktivnostima.

784. Vijeće pri tome nalazi nezanemarljivom činjenicu da je sve vrijeme trajanja logora

u krugu istog boravilo lice imena Srećko, koje je prema fizičkom izgledu veoma sličio

optuženom Srećku Hercegu, s tim da je manje visine, pa se stiče dojam da fizički opis

koji svjedoci iznose u svojim iskazima može odgovarati i ovoj osobi, koja je saslušana

kao svjedok odbrane, što je u nedostatku drugih konkretnih dokaza dovelo Vijeće u

sumnju kada je u pitanju identifikacija Srećka Hercega, kao upravnika logora.

785. Svjedoci optužbe, koji su u inkriminisanom periodu bili pripadnici HOS-a i koji su

dobro poznavali optuženog među kojima su svjedok Sead Kurtić, tvrde da nikada nisu

vidjeli optuženog Srećka Hercega da izdaje naredbe stražarima, da postrojava vojnike,

da mu se obraćaju ili ga oslovljavaju sa „upravniče“ niti su imali priliku vidjeti bilo kakav

pisani dokument koji je on potpisao u tom svojstvu.

786. Vijeće nalazi simptomatičnim da je Srećko Herceg pored prisustva Derviša

Kurtića i Seada Kurtića u logoru mogao imati veće ingerencije. Svjedok optužbe Tonči

Rajić tvrdi da je prilikom postrojavanja vojske Srećko stajao sa oficirima, ali se sjeća da

su veće činove od njega imala braća Kurtić, oni su kako svjedok tvrdi imali „dva širta“ a

Srećko i Šime Martinović po jedan. Dakle, Vijeću ostaje nejasno na koji

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

192

način je Tužilaštvo gradilo tezu o komandnoj odgovornosti Srećka Hercega u okviru

kasarne Dretelj, dok svjedoke Derviša i Seada Kurtića istovremeno poziva u svojstvu

svjedoka optužbe.

787. Status optuženog Srećka Hercega kao upravnika logora bi zasigurno uočili ako

ne zatvorenici, onda svakako svjedoci optužbe koji su bili pripadnici HOS-a i imali priliku

boraviti jedno vrijeme u sklopu kasarne u Dretelju. Za razliku od optuženog Ivana

Zelenike, čiju ulogu de facto upravnika svi svjedoci opisuju saglasno u svojim iskazima,

iznoseći uvjerljive i konkretne razloge na kojima su zasnovali svoje uvjerenje u tom

pravcu, kod optuženog Srećka Hercega to nije slučaj. Svjedoci ga veoma teško ili

nikako identificiraju, ne mogu se precizno izjasniti na koji način su stekli uvjerenje o

njegovom statusu u okviru logora, dok većinu saznanja u tom pravcu posjeduju

posredno, preko detalja koje su saznali po izlasku iz logora u ili u razgovoru sa ostalim

zatvorenicima.

788. Također, optuženog Ivana Zeleniku određeni svjedoci nesporno identificiraju u

sudnici, dok u pogledu optuženog Srećka Hercega se niti jedan saslušani svjedok

optužbe nije mogao nesporno izjasniti da li je on lice koje svjedoci u svojim iskazima

označavaju kao Srećko Herceg. Sve navedeno predstavlja jasan problem u

autentičnosti i kredibilnosti u iskazima svjedoka kada je bilo u pitanju utvrđivanje

njegovog identiteta i statusa u okviru logora Dretelj.

789. Svjedoci uglavnom opisuju Srećka Hercega kao osobu visine 1,80m, tako

svjedok „G“ tvrdi da je bio srednjeg rasta, više crn, fizički dosta elegantan i lijep mladić,

dok svjedok Milivoje Kružević osobu pod imenom Srećko opisuje kao osobu od 35

godina, srednje visine. Svjedok Mile Bjelobaba je prilikom identifikacije optuženog u

sudnici pokazao na branioca Todora Todorovića, dok je svjedok“B“ na upit optuženog je

li on lice koje svjedok označava imenom Srećko Herceg odgovorio „Toliko si se

promijenio da ja više ne znam jesam li ja ja, ni jesi li ti Srećko Herceg, niti si takav bio

ako si sad Srećko Herceg. Takav u to vrijeme nisi bio“. Vijeće nalazi jasnim da se fizički

opis osobe mijenja godinama, naročito ako se ima u vidu da je od inkriminisanih

događaja prošlo više od 20 godina, međutim neke odrednice poput činjenice da je

osoba natprosječno visoka ili da ima druge specifičnosti u svom fizičkom izgledu, ne

mijenjaju se protekom vremena.

790. Svjedok „D“ opisuje Srećka kao osobu koja je imala kancelariju u upravnoj

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

193

zgradi, koji je imao asistenticu po imenu Emina Oručević sa kojom je kako tvrdi bio u

dobrim odnosima, jer je ista iz mjesta Carine odakle je i njegova supruga. Njemu je ime

Srećka Hercega ostalo kako tvrdi urezano u sjećanje isto kao ime Ivana Zelenike, ali se

ne sjeća da li se on sam predstavio ili mu je njegovo ime rekla Emina Oručević. Dodaje

da je uvijek bio korektan, te nema saznanja da je nekoga od zatvorenika maltretirao niti

ga je ikada vidio da ulazi u hangare. Tvrdi da ga jeste vidio prilikom razmjene i da ga je

optuženi pitao hoće li sa njima u borbu, što je svjedok shvatio kao šalu i ponovo ga je

vidio u zatvoru u Grabovini po povratku sa ratišta u Posavini kada je rekao svjedoku

„Nezgodni ste vi gore“ misleći vjerovatno na pripadnike VRS-a sa kojima su se borili.

Svjedok pojašnjava da su mu u istrazi prezentirali fotografije ali na njima nije mogao

prepoznati optuženog Srećka Hercega, dodajući da ima probleme sa vidom od udaraca

zadobijenih za vrijeme boravka u logoru. Ovaj svjedok nije ovakvim navodima mogao

Vijeću pružiti neku konkretniju ili pouzdaniju osnovu za utvrđivanje stvarnog statusa ili

ovlasti optuženog u logoru, obzirom da je u tom pravcu prilično neodređen, te dodaje da

nema podatke da je optuženi stražarima naređivao da izvode zatvorenike na rad ili da ih

maltretiraju.

791. Svjedokinja „H“ također opisuje Srećka Hercega kao osobu koja je „stajala sa

strane i posmatrala“ nije imala priliku vidjeti da je tukao nekoga od zatvorenika, čak je

jedne prilike stajao sa stražarem Ilijom Rajićem i ponudili su i njoj da popije kafu sa

njima. Vjeruje da je stražar Ilija bio kao neki zamjenik Hercega, ne sjeća se da li se on

lično predstavio ili je ime saznala od drugih zatvorenika u suštini ga opisuje kao nekoga

ko nije imao značajne ovlasti u logoru ili ih barem nije demonstirao na takav način te

dodaje „ne sjećam se da je nešto loše uradio, bio je jako prijatan čovjek.“ Na isti način

Srećka Hercega opisuje i svjedokinja „A“ koja tvrdi da se u svojim izjavama u istrazi pa

tako i na glavnom pretresu, uglavnom fokusirala na osobe koje su činile zlodjela u

logoru, a ne sjeća se da je to činio i Srećko Herceg, inače bi ga zasigurno navela.

792. Svjedok Branislav Simić tvrdi da je tražio dobrovoljce za rad i da je jedne prilike

pogodio zatvorenika bidonom jer se „iznervirao što ovaj nije shvatio njegovu naredbu“

ali osim ovog slučaja nije vidio da je inače maltretirao zatvorenike, međutim, u kasnijem

izlaganju kod opisa fizičkog izgleda osobe o kojoj govori tvrdi da je Srećko bio visok

najviše 1,75m i da je imao oko 35 godina. Na upit optuženog Hercega da li ga može

prepoznati, svjedok se izjasnio da nije u mogućnosti potvrditi da je on osoba koju on

poznaje pod imenom Srećko. Svjedok je izjavio i da je na fotografijama prezentiranim u

istrazi prepoznao Ivana Zeleniku i Srećka Hercega, međutim, navedene

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

194

fotografije nisu prezentirane sudskom vijeću tokom pretresa, niti su bile sastavni dio

zapisnika iz istrage, pa se Vijeće u tom pravcu nije moglo odrediti na ove navode

svjedoka.

793. Svjedokinja „F“ koja je u logor došla još početkom jula, također tvrdi da je

postrojavanje straže i zarobljenika uglavnom vršio Šime Martinović i stekla je dojam da

je on bio nadređeni stražarima. Za osobu po imenu Srećko samo je čula da je

maltretirao pojedine zarobljenike ali ne može se konkretnije izjasniti o tome, dok

svjedok Srećko Marić tvrdi da je Srećka Hercega sreo dva puta, jednom odmah po

dolasku u logor (uhapšen je 10.06.1992.godine) i jedne prilike za vrijeme obavljanja

radova na koje ih je vodio stražar po prezimenu Makitan. Tada je verbalno vrijeđao

svjedoka nazvavši ga četnikom, a drugi put početkom avgusta kada je Srećko postrojio

zatvorenike, svjedok nije mogao stajati pa mu je rekao „Ti imenjače sjedi!“ tako je

zaključio da se zove Srećko, dok je prezime Herceg saznao od drugih zarobljenika po

puštanju iz logora. Vijeće međutim primjećuje da ovaj svjedok optuženog Hercega

nikako nije spominjao u prijašnjim izjavama u istrazi jer kako kaže „nije to nalazio

relevantnim“ dok istovremeno optuženog stavlja u vremenski konteskt u kojem Vijeće

prihvata njegov alibi.

794. Takav je slučaj i sa opisom koji daje svjedokinja Slavojka Fržović, koja tvrdi da je

upravo Srećko Herceg rasporedio nju i nekoliko žena na rad u restoranu odnosno

kuhinji za ishranu HOS vojnika. Međutim, Vijeće primjećuje da ova svjedokinja u logor

dolazi 03.08.1992.godine, dakle nakon prelaska optuženog u redove HVO-a, dok

svjedok Ilija Rajić koji je bio zadužen za zatvorenice tvrdi da je iste na rad u restoranu

rasporedio Edib Buljubašić, Derviš Kurtić, Šime Martinović i Hektor Ćosić „Dida“, što je

bilo dovoljno da dovede u sumnju naprijed opisane tvrdnje svjedokinje Fržović.

795. Još neki od svjedoka, koji u svojim iskazima pominju optuženog Srećka Hercega,

stavljaju istog u vremenski konteskt optužnice u kojem je prema izvedenim dokazima

optuženi već prešao u redove HOS-a, a rukovodnu ulogu u logoru preuzeo Edib

Buljubašić.

796. Takav je slučaj sa svjedokom Borivojem Petrovićem koji je uhapšen 06.08. i

doveden u Dretelj oko 07.08. On se sjeća da je Srećko dolazio skoro svako veče u

obilazak zatvorenika, oni bi morali ustati i stati uza zid. Jednom prilikom su doveli nekog

starijeg čovjeka iz Gabele i prišao mu je Srećko i rekao da je pucao u HOS vojnike sa

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

195

namjerom da nekoga ubije na što je taj čovjek odgovarao da nije i onda je Srećko rekao

„Jesi, jesi, lično sam te vidio“ nakon čega ga je udario, zatvorenik je pao na leđa i ustao

a Srećko ga je opet udario i tako bi obično maltretirali svakog novog ko bi došao u logor

što bi znalo potrajati i do tri dana. U biti, pravilo je bilo da tuku osobu dok ne prizna ono

za šta ga oni terete, i to je bio uslov da bi ga ostavili na miru, odnosno da ga ne bi

maltretirali.

797. Vijeće međutim primjećuje da ovaj svjedok kao osobu pod imenom Srećko, za

koju su zatvorenici tvrdili da je upravnik zatvora, pominje u vremenskom kontesktu

nakon 07.08.1992.godine, kada optuženi Srećko Herceg nije više pripadnik HOS-a, dok

se u unakrsnom ispitivanju određuje da se radi o mlađoj osobi, vitke linije, uskog lica,

visine najviše 1,80m, dodajući da osoba po imenu Srećko nije nosila bilo kakve oznake

čina, samo je on iz njegovog ponašanja zaključio da ima zapovijednu ulogu u logoru.

Također, Vijeće primjećuje da se radi o vremenu kada je zamjenik zapovjednika u

logoru optuženi Edib Buljubšić, koji je zajedno sa Ivanom Petrušićem imao nespornu

kontrolu i autoritet nad zatvorenicima i stražarima u tom periodu, pa iz svega

navedenog Vijeće na temelju ovakvog iskaza nije moglo zaključiti da se radilo upravo o

optuženom Srećku Hercegu.

798. Ovaj svjedok, kao i Dragan Rudan, opisuju u svojim iskazima epizodu u kojoj je

učestvovao zapovjednik Srećko, kako ga oni oslovljavaju, koji je jedne prilike ušao u

hangar nakon što su se zarobljenici vratili sa rada i rekao da su pronašli zaostali srp,

koji je neko ostavio u polju, a Srećko je tada govorio da je to učinjeno namjerno kako bi

napali nekog od vojnika HOS-a za vrijeme obavljanja rada. Tražio je da se dobrovoljno

javi onaj ko je to učinio ili će on prozivati lica po broju od 1 do 100 i onaj koji bude na

redu izvest će ga na strijeljanje i tako će ponavljati sve dok ne prizna onaj ko je ostavio

srp.

799. Kako se niko nije javljao, Srećko je rekao jedan broj i po opisanoj proceduri iz

hangara je izveden prvi zarobljenik, nakon čega se čuo pucanj, i Srećko bi se vratio u

hangar samo sa vojnikom HOS-a pa su svjedok i ostali pretpostavili da je izvedeni

zarobljenik likvidiran ispred hangara, procedura se ponovila sa još dva zarobljenika ali

niko se nije javio za srp, pa su prestali. Svjedok je kasnije saznao da lica nisu

pogubljena već prebačena u hangar kod žena, kojima je zabranjeno da o tome pričaju,

jer su htjeli samo da ih prepadnu kako bi priznali da li su sakrili srp.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

196

800. Svjedok Dragan Rudan, koji je kritične prilike izveden sa dvojicom zarobljenika

tvrdi da se jeste radilo o „lažnom strijeljanju“ na način da su vojnici pucali u zrak, a

potom ih zatvorili u ženski hangar. U pogledu ovog opisanog događaja, Vijeće ističe da

se na temelju iskaza ovih svjedoka nije uvjerilo van svake razumne sumnje da se radi o

optuženom Srećku Hercegu, a navedeni događaj i nije bio činjenično opisan u optužnici,

odnosno isti se nije stavljao na teret ovom optuženom. Kako se radi o vremenskom

periodu nakon 07.08.1992.godine, kada optuženi nije bio pripadnik HOS-a, a kada je

zapovjednička ovlaštenja unutar kasarne sprovodio optuženi Edib Buljubašić, to Vijeće

ne vidi na koji način bi se ovaj događaj i mogao staviti na teret optuženom Srećku

Hercegu.

801. Svjedok Petar Golijanin tvrdi da je Srećko Herceg bio „najgori po njega“ jer je

jednom prilikom kad ga je izveo na rad van kruga logora brutalno pretučen od jednog

stražara, međutim, na upit optuženog Srećka Hercega da li je on lice o kojem svjedok

govori nije se mogao potvrdno izjasniti. Svjedok „C“ je na glavnom pretresu izjavio da je

upravnik logora bio Srećko Hrstić i da je tu informaciju čuo od drugih zatvorenika, dok je

na zapisnik iz istrage rekao da je upravnik Srećko Hrstić, te dodaje da za vrijeme

njegovog boravka u logoru ovo lice nije zlostavljalo zatvorenike koliko je njemu poznato.

802. Vijeće ne spori da pojedini svjedoci u logoru jesu povremeno viđali optuženog

Srećka Hercega i da je isti imao čin, ali nisu potkrijepili tvrdnje Tužilaštva da je formalno

ili faktički obnašao ulogu upravnika logora. Svjedoci Tonči Rajić i Ilija Rajić, koji su imali

zaduženja stražara u okviru kasarne tvrde da optuženi jeste dolazio, ali su oni kao

neposredno pretpostavljenog doživljavali Šimu Martinovića, koji je prema iskazu

svjedoka Ilije Rajića držao ključeve od hangara, dok je svjedok odbrane Ivan Grbavac

izjavio da je upravo Šime Martinović bio osoba kojoj su se mogli prijaviti zločini počinjeni

nad zatvorenicima, te ga je i on doživljavao kao neposredno nadređenog.

803. Vijeće jeste imalo u vidu da svjedoci Tonči i Ilija Rajić u svojim iskazima iz istrage

daju potpuno oprečne iskaze onima datim na glavnom pretresu, u kojima daju veće

ovlasti optuženom Srećku nego što to čine u iskazu na glavnom pretresu. Vijeće ne

poklanja vjeru ovim svjedocima u dijelu u kojem tvrde da je u istrazi od njih iznuđivan

iskaz, jer iz audio zapisa njihovog ispitivanja ne prozilazi da su bili pod bilo kakvim

vidom pritiska, međutim, Vijeće nije moglo ni zanemariti značajna odstupanja koja

iznose na glavnom pretresu, a koja se tiču statusa i uloge optuženog u logoru, pa je

navedeno posmatrano u sklopu ostalih provedenih dokaza, kako bi se stekla realna

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

197

slika o stvarnom položaju i ovlastima optuženog Srećka Hercega, naročito u periodu

jula do početka avgusta 1992.godine kada prelazi u redove HVO-a i kada u kasarnu

dolazi optuženi Edib Buljubašić, na mjesto zamjenika zapovjednika kasarne.

804. Svjedok optužbe Zoran Brevnik također označava Šimu Martinovića kao osobu

nadređenu stražarima, te tvrdi da ga je on lično rasporedio na kapiju kasarne.

Optuženog Srećka Hercega se sjeća da je u logor dolazio samo u pratnji Blaža

Kraljevića, te mu nije poznato da je bio stacioniran u kasarni ili da je imao svojstvo

upravnika ili zamjenika zapovjednika kasarne.

805. Svjedok optužbe Derviš Kurtić potvrđuje da jeste viđao optuženog Srećka

Hercega u logoru, dolazio bi povremeno i popisivao imovinu zatvorenih lica, ali nikada

se nije raspitivao u kojem svojstvu i u koju svrhu je to činio, jer koliko mu je poznato

optuženi nije bio formalno stacioniran u kasarni u Dretelju. U vrhu hijerarhijske strukture

komandovanja u kasarni se nalazio Šime Martinović, koji je bio zadužen za stražare i

zarobljenike, te koliko je njemu poznato optuženi u tom pravcu nije imao bilo kakve

formalne ingerencije. Prema njegovom shvatanju, odgovorna lica u logoru su bili Ivan

Petrušić, Miro Hrstić, Mirsad Repak, Mirsad Zahirović zv. „Dugi“ i Hektor Ćosić „Dida“.

Navedeno je potvrdio tadašnji pripadnik HOS-a Sead Kurtić, koji također nije

doživljavao Srećka Hercega kao de iure ili de facto zapovjednika kasarne, niti je tokom

boravka u Dretelju o njemu imao takvu informaciju. On jeste potvrdio da je Srećko

povremeno dolazio i popisivao imovinu, te tvrdi „uvijek je sa sobom nosao neke teke“

međutim nije nikada vidio da je izdavao bilo kakva naređenja stražarima ili obavljao

neku rukovodnu funkciju unutar logora.

806. Svjedok optužbe Mile Bjelobaba također tvrdi da su stražari jedne prilike

maltretirali zatvorenike dok nije došao Šime Martinović koji se izgalamio na njih rekavši

„Ja ovde komandujem, ja ću odrediti koga treba tući a koga ne!“ Sjeća se i da Derviš

Kurtić nije dozvoljavao maltreiranje zatvorenika, on je bio kao neki zamjenik Šime

Martinovića i vjeruje da su ga često miješali sa Srećkom. Dodaje i da je koliko je njemu

poznato, Šime Martinović imao kancelariju u upravnoj zgradi u kojoj je inače boravio.

807. Dakle, niti jedan svjedok nije decidno izjavio da je u njegovom hapšenju ili

zatvaranju učestvovao optuženi Herceg, da je izdavao naređenja straži ili ih

raspoređivao, da je držao ključeve od hangara ili bio odgovorno lice za zatvorenike, u

smislu da je određivao njihovo izvođenje na prinudne radove, što je prema kazivanju

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

198

svjedoka Branislava Šimića određivao Šime Martinović. Pojedini svjedoci koji tvrde da

je optuženi tražio dobrovoljce za rad, nisu bili u mogučnosti potvrditi da se radi upravo o

optuženom Srećku Hercegu. Tako svjedok Dragan Rudan tvrdi da se optuženi Herceg

jeste ponašao naredbodavno prema stražarima i od drugih je čuo da je on zamjenik

upravnika, ali nije lično vidio da je postrojavao stražu ili izdavao naređenja, jednostavno

stražari su ga slušali i izvršavali njegove upute, zato ga je doživljavao kao njima

nadređenog.

808. Međutim, Vijeće ne nalazi dokazanim van svake razumne sumnje kojim je to

radnjama optuženi iskazivao svojstvo zapovjednika logora, a na kojima bi Vijeće steklo

nesporan zaključak da je de facto obnašao ulogu upravnika logora, pa je jasno da ova

uloga optuženog tokom predmetnog postupka nije dokazana van svake razumne

sumnje.

809. Sve i da su svjedoci idenficirali optuženog Srećka Hercega, kao lice koje je

de facto obnašalo dužnost zapovjednika vojarne, odnosno upravnika logora, Vijeće

primjećuje da optužnica u okviru činjeničnog opisa nije obuhvatila ovaj vid odgovornosti,

odnosno nije opisan način na koji je optuženi navodno vršio svoje zapovjedničke

ovlasti, odnosno šta su značile navodne ovlasti koje je imao u okviru logora, niti su iste

činjeničnim opisom povezane sa određenim činjenjem ili nečinjenjem koje je rezultirao

počinjenim zločinima nad zatvorenim civilima, dakle nisu bili opisani svi elementi

komandne odgovornosti, koja se optuženom stavljala na teret. Puko navođenje

komandne odgovornosti u okviru pravnog opisa djela, samo po sebi ne obavezuje Sud

u davanju konačne pravne kvalifikacije.

1. Odgovornost optuženog kao učesnika UZP-a

810. Utvrđivanje odgovornosti optuženog za pojedinačne zločine kao učesnika

udruženog zločinačkog poduhvata, Tužilaštvo također nije dokazalo tokom predmetnog

postupka. Naime, da bi lice odgovaralo po ovom osnovu, bilo je nužno dokazati ne

samo da je optuženi bio član UZP-a već i da se može uzročno posljedično povezati sa

nekim od krivičnih djela koja je počinio, a koja po svojoj prirodi predstavljaju značajan

doprinos provođenju plana UZP-a.

811. Ukoliko se za koje od krivičnih djela tvrdi da potpadaju pod cilj poduhvata, a

pojedinačno su opisani u optužnici, Tužilaštvo je tokom postupka bilo dužno nesporno

dokazati da je stanje svijesti optuženog ispunjavalo elemente datog djela, te dokazati

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

199

da je optuženi kao član bio potpuno svjestan cilja tog poduhvata i svjestan da svojim

pojedinačnim radnjama istom daje značajan doprinos.

812. U tom pravcu Sud ističe stav Žalbenog vijeća MKSJ-a u predmetu Brđanin u

kojem se jasno navodi „Da bi se stekli uslovi za pripisivanje odgovornosti po UZP-u,

mora se dokazati da je optuženi posjedovao namjeru da počini zločin, udružio se sa

mnogima da bi ostvario takav cilj, i dao značajan dopirnos počinjenju zločina.“

813. Također, ista presuda u par.431. propisuje: „Da bi se van svake razumne sumnje

utvrdilo da su ispunjeni svi uslovi za pripisivanje odgovornosti na osnovu UZP-a,

optuženi mora skriviti mnogo više od pukog udruživanja sa kriminalcima.“

814. Dakle, Tužilaštvo je tokom postupka bilo dužno nesporno dokazati pojedinačne

radnje koje je poduzeo optuženi, koje po svojoj prirodi imaju elemente krivičnog djela, a

kojima je on svjesno doprinjeo provođenju cilja UZP-a. Kako će to biti dalje

obrazloženo, Tužilaštvo nije nesporno dokazalo učešće optuženog ni u pojedinačnim

inkriminacijama za koje se teretio.

2. Pojedinačne inkriminacije u osnovi zločina

(a) Ubistvo Bože Balabana

815. Optužnicom se u tački 7.a. optuženi Srećko Herceg teretio da je u noći

02./03.08.1992.godine učestvovao u premlaćivanju zatvorenika Bože Balabana, koji je

od zadobijenih posljedica preminuo.

816. Osim činjenice da se radi o datumu kada prema provedenim dokazima optuženi

već pripadnik postrojbi HVO-a, te da se radi o danu kada je na dužnost zamjenika

upravnika logora stupio optuženi Edib Buljubašić, koji svoju odgovornost za smrt Bože

Balabana nije sporio, negirajući učešće optuženog Srećka Hercega u istom, Vijeće je

ipak pomno analiziralo i iskaze svjedoka koji dovode optuženog u kontekst navedenog

događaja.

817. Jedini svjedoci koji to čine u svojim iskazima su svjedok „B“ i Mile Bjelobaba.

818. Svjedok „B“ je tako izjavio da je u toku premlaćivanja Bože Balabana među

vojnicima koji su ga tukli čuo glas optuženog Srećka Hercega, međutim, kako je to

Vijeće ranije navelo, radi se o osobi koja prilikom iznošenja fizičkog opisa optuženog

nije bila određena niti je optuženog identificirao u sudnici. Kako je to već opisano, u

dijelu koji govori o krivici optuženog Ediba Buljubašiča, oštećenog je iz

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

200

hangara izveo Vinko Primorac, dok je svjedokinja „A“, koja je premlaćivanje posmatrala

iz ženskog hangara decidno izjavila da te prilike među prisutnima nije primijetila

optuženog Srećka Hercega. Isto je izjavio i svjedok optužbe Branislav Simić, koji je

kategoričan da optuženog nije vidio ni prilikom izvođenja oštećenog iz hangara niti

naredni kada su iznijeli beživotno tijelo Bože Balabana iz hangara,

819. Jedini svjedok koji optuženog dovodi u konktekst opisanog događaja je svjedok

Mile Bjelobaba, koji tvrdi da je optuženi Srećko Herceg naredno jutro naredio njemu,

Slavki Bogdanoviću, Dušanu Radmiloviću i Branislavu Simiću da iznesu tijelo iz

hangara, pri čemu je nezanemraljivo da svjedok Bogdanović i Simić to ne potvrđuju u

svom iskazu, te se čak i ne sjećaju da je i svjedok Mile Bjelobaba bio zadužen sa njima

za ovaj zadatak. Vijeće još jednom primjećuje u pogledu identifikacije optuženog Srećka

Hercega, da je svjedok Mile Bjelobaba istog u sudnici prepoznao u liku advokata

Todora Todorović, što sve zajedno dovodi u sumnju kredibilnost njegovog iskaza u

ovom dijelu.

820. Svjedokinje „A“ i „H“ koje su bile zatvorene u ženskom hangaru, ne dovode

optuženog Srećka Hercega u vezu sa ubistvom Bože Balabana, te naglašavaju kako

nisu čule da je Srećko Herceg bilo koga tukao ili zlostavljao od zatvorenika, pa na

ovako utvrđenom činjeničnom stanju Vijeće nije moglo van svake razumne sumnje

utvrditi krivicu optuženog za ubistvo Bože Balabana.

(b) Premlaćivanje Riste Bubala, svjedoka „B“ i Slavka Bogdanovića od strane

optuženog Srećka Hercega

821. Prema provedenim dokazima, jedini svjedok koji je imenovao Srećka Hercega

kao osobu koja je tukla Ristu Bubalu je svjedok Borivoje Petrović, koji prilikom iznošenja

fizičkog opisa optuženog tvrdi da je imao 40 godina, crne kose visine 1,80m, što prema

provedenim dokazima i činjenicama utvrđenim tokom postupka ne odgovara fizičkom

opisu optuženog. U nedostatku drugih relevantnih i nespornih dokaza na ovu okolnosti,

Vijeće je primjenm principa In dubio pro reo, oslobodilo optuženog krivice za ovu

inkriminaciju.

822. U pogledu premlaćivanja svjedoka „B“, Vijeće je imalo u vidu da ovaj svjedok

tvrdi kako je jednom prilikom dok je čistio spavaonicu nogom udario vojnik kojeg on

označava imenom Srećko Herceg, pri čemu kako je već opisano, istog nije u

mogućnosti identificirati u sudnici, te je iz daljeg toka svjedočenja evidentno da tu osobu

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

201

često zamijeni sa Vinkom Primorcem, što se jasno vidi iz njegovog kazivanja o

događajima vezanim za smrt Bože Balabana.

823. Opisujući događaje u logoru, svjedok „B“ u više navrata spominje da je imao

priliku vidjeti osobu koju označava imenom Srećko. Tako opisuje situaciju u kojoj je

stražar Tonči Rajić postrojio za strijeljanje njega i nekolicinu zarobljenika, ali je u tom

trenutku na balkonu upravne zgrade vidio Ediba Buljubašića, Srećka Hecrega i Šimu

Martinovića koji je povikao na Tončija da to ne čini, što je ovaj odmah poslušao. Dalje

se sjeća da su stražari Makitan i Zoka zv. „Šiptar“ Srećka oslovljavali sa „upravniče“ i

sjeća se jedne prilike kada ga je Makitan pretukao da je odveden u kancelariju kod

Šime Martinovića gdje je zatekao i Srećka koji mu je rekao „Reci šta se desilo sve smo

vidjeli“. Njemu je u to vrijeme Martinović djelovalo kao nadređeni stražarima, jer su

slušali i izvršavali njegova naređenja.

824. Međutim, u kasnijem kazivanju na upit da se izjasni o fizičkom izgledu osobe

koju označava imenom Srećko, svjedok je rekao da mu se čini kako je to potpuno druga

osoba od one koja se u sudnici predstavlja imenom Srećko Herceg, te dodaje da je bio

puno mršaviji i viši, što Vijeće upravo nalazi odrednicom koja je specifična u izgledu

optuženog, a koja se nije mijenjala protekom vremena. Također, svjedok tvrdi da je od

zatvorenika saznao da je Srećko rođen u selu Lipno, što prema ličnim podacima

optuženog Srećka Hercega nije tačno.

825. Još jedna okolnost je kod Vijeća stvorila sumnju da se radi o optuženom Srećku

Hercegu. Naime, svjedok odbrane Srećko Marić, koji je u inkriminisanom periodu bio

fizički sličan optuženom je tokom inkriminisanog perioda boravio u logoru Dretelj, gdje

je i spavao, i mogao je veoma vjerovatno biti lice koje je za vrijeme čišćenja spavaonica

udarilo svjedoka „B“. Sve navedene okolnosti rezultirale su nekredibilnošću svjedočenja

svjedoka „B“, kao jedinog dokaza na ovu okolnost, pa je Vijeće u nedostatku drugih

dokaza optuženog oslobodilo od optužbe i za ovu pojedinačnu inkriminaciju.

826. Najzad, optuženi se teretio i da je u više navrata tukao svjedoka Slavka

Bogdanovića, koji opisujući u svom iskazu Srećka Hercega, dodaje da je bio „miran

čovjek, nije ga tukao ni ispitivao“. Njegovo ime i prezime je saznao sa spiska koji je po

izlasku sačinjavala Dušanka Brstina zajedno sa ostalim logorašima. Dalje pojašnjava da

se jedno lice u okviru logora jeste predstavljalo kao Srećko i da su za njega pričali da je

zamjenik zapovjednika, ne može se sa sigurnošću izjasniti da li je to osoba sa

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

202

prezimenom Herceg niti potvrditi da se radi o optuženom.

827. Vijeće je imalo u vidu da ovaj svjedok ne može nesporno potvrditi identitet

optuženog, niti tvrdi da ga je on na bilo koji način zlostavljao u logoru, pa je Vijeće

optuženog oslobodilo od optužbi i za ovu tačku pojedinačnih inkriminacija iz optužnice.

828. Vijeće dakle ne nalazi dokazanom niti jednu pojedinačnu inkriminaciju za koju se

teretio optuženi Srećko Herceg, a kojom bi on prema tvrdnjama Tužilaštva davao

značajan doprinos sistemskom UZP-u koji je bio na snazi. Učestvovanje optuženog u

drugim događajima koji nisu bili predmetom optužnice u ovom predmetu, nisu Vijeću bili

relevatni priikom donošenja konačnog zaključka.

829. Vijeće na kraju napominje da je optuženi oslobođen od optužbe primjenom

principa In dubio pro reo, koji podrazumijeva da Sud mora donijeti oslobađajuću

presudu ne samo kada je uvjeren u nevinost optuženog, nego i u situaciji kada nije

uvjeren ni u njegovu krivnju niti u njegovu nevinost, jer ne postoje dokazi koji ga terete,

odnosno njegova krivnja nije dokazana van svake razumne sumnje, što je u

konkretnom i bio slučaj.

(i) Alibi optuženog

830. Optuženi se tokom postupka branio alibijem za jedan dio inkriminacija

obuhvaćenih optužnicom.

831. Tako je odbrana izvela dokaze da se u periodu od 11.05.1992.godine, kada je

optuženi ranjen uslijed granatiranja Čapljine, pa sve do 01.06.1992.godine nalazio na

liječenju u Ratnom stacionaru u Ljubuškom. Na ovu okolnost odbrana je u spis uvrstila

veći broj materijanih dokaza, a navedeno su potvrdili u svojim svjedočenjima Marinko

Spaić i Ivan Grbavac.

832. Također, u pogledu prelaska optuženog Srećka Hercega u postrojbe HVO-a još

početkom avgusta, Vijeće primjećuje i da neki od materijalnih dokaza optužbe155 idu u

prilog ovim tvrdnjama odbrane, koja je također u spis uvrstila dokaze156 da sa ovim

155

T-171 do T-173 156 O2 –9– Potvrda brigade HVO-a „Knez Domagoj“ broj 1100-06-12-93 3489 od 20.05.1994.godine. O2 - 10– Potvrda Zapovjedništva ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu od 20.05.1994.godine. O2 –11 -Potvrda Ministarstva odbrane Hrvatske Republike Herceg Bosne broj 02-11-06-94-298 od 19.05.1994.godine. O2 – 12 – Potvrda Odjela za odbranu Ljubuški broj 25-4-07-03-22-25/03-01 od 17.01.2003.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

203

datumom optuženi prelazi u postrojbu HVO-a „Knez Domagoj“. Prelazak optuženog u

postrojbe HVO-a u svojim iskazima potvrdili su svjedoci odbrane Marinko Spaić, Dragan

Čuljak i Niko Dragičević. Svjedok Marinko Spaić se tako sjeća da optuženi na

insistiranje brata, koji je već bio pripadnik HVO-a, već krajem jula prelazi u redove te

vojske, što je izjavio i svjedok odbrane Dragan Čuljak, koji je siguran da se to desilo

prije pogibije generala Blaža Kraljevića, te se sjeća da optuženi nije bio prisutan na

njegovoj sahrani na kojoj su bili svi viši dužnosnici HOS-a. Slično je posvjedočio i

svjedok odbrane Niko Dragičević, koji je izjavio da u redove HVO-a prelazi početkom

osmog mjeseca, dok je optuženi to učinio prije njega.

833. Dakle, pripadnost optuženog Srećka Hercega postrojbama HOS-a tokom

postupka nije bila sporna, i to počevši od 06.12.1991.godine, ali do 01.08.1992.godine,

kada prelazi u Prvu brigadu HVO-a „Knez Domagoj“, a ne do sredine avgusta

1992.godine kako mu je to stavljano na teret potvrđenom optužnicom. Na ovu okolnost

optuženi je u spis uvrstio veći broj materijalnih dokaza koje Sud cijeni vjerodostojnim

pokazateljem činjenice da formalno pravno optuženi prestaje biti pripadnik HOS-a sa

danom 01.08.1992.godine.

834. Jedina sporna situacija u kojoj je nakon prelaska u redove HVO-a učestvovao

optuženi, a koja proizilazi iz provedenih dokaza, jeste učestvovanje u razmjeni

zarobljenika iz logora Dretelj, tj. njihova primopredaja HVO-u dana 18.08.1992.godine.

835. Prema iskazima svjedoka Stanka Primorca, kojem su poznate sve okolnosti

predmetne razmjene, ista je vođena pod ingerencijom vojne policije uz prisustvo

djelatnika Međunarodnog komiteta Crvenog križa (MKCK). Ovaj svjedok je nakon

pogibije Blaža Kraljevića preuzeo zapovjedništvo HOS-a Hercegovine i tvrdi da po

njegovom dolasku nije u redovima HOS-a zatekao optuženog Srećka Hercega.

836. Svjedokinja „A“ koja je najduže boravila u Dretelju tvrdi da je prije razmjene Miro

Hrstić popisivao zatvorenike za razmjenu. Prema provedenim dokazima on je pripadao

strukturi vojne policije HOS-a, što odgovara tvrdnjama svjedoka Stanka Primorca o

organima koji su rukovodili razmjenom. Prema svjedočenju svjedoka odbrane Dragana

Boškovića i Ivana Grbavca, popisivanje je vršio Miro Hrstić, a sve je rađeno pod

kontrolom Šime Martinovića. Svjedok optužbe Derviš Kurtić je također potvrdio da je

O2 –13–Iskaznica pripadnika Prve brigade HVO-a „Knez Domagoj“ na ime Srećko Herceg izdana 15.08.1992.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

204

papire za razmjenu potpisao Stanko Primorac, a sve je vršeno posredstvom Mire

Hrstića, bezbjednjaka u redovima HOS-a dok svjedok optužbe Branislav Simić također

označava Miru Hrstića kao osobu koja je rukovodila razmjenom, tvrdeći da je on lično

odredio ko od zarobljenika ima da se vozi na Bunu, a ko u zatvor HVO-a u Grabovini.

Prisustvo optuženog Srećka Hercega prilikom određivanja zarobljenika za razmjenu

potvrdili su svjedok „G“ i Petar Golijanin, opisujući način na koji je vršena selekcija onih

koji su vođeni na Bunu, međutim, isti također nisu bili u mogućnosti potvrditi da je osoba

koju oni označavaju kao Srećko Herceg upravo optuženi.

837. Svjedok Miro Hrstić je u svom iskazu potvrdio da je u pratnji optuženog Srećka

Hercega tog dana išao u Grabovinu do kancelarije Dane Ivankovića, koji je bio

zapovjednik vojne policije HVO-a i koji je ispred njih rukovodio razmjenom. On je

pojasnio da u to vrijeme nije imao položen vozački ispit, te je to razlog zašto ga je

optuženi Srećko Herceg povezao, što je optuženi potvrdio u svom svjedočenju

pojašnjavajući da ga je Hrstić sreo 14.08.1992.godine, nakon sprovoda generala

Kraljevića i zamolio ga da ga preveze u Grabovinu.

838. Optuženi je sa Hrstićem otišao u logor Dretelj gdje je vidio zatvorenike koji su

ukrcavani u autobuse, nakon čega su prevezeni u Grabovinu. Pred zgradom u kojoj je

bio stacioniran Dane Ivanković optuženi je prema vlastitom kazivanju sreo Derviša

Kurtića, i njima je Miro Hrstić naložio da uđu i preuzmu papire za njega, što su oni i

učinili. Te prilike je optuženi Srećko Herceg potpisao papire157 čiji sadržaj mu kako tvrdi

tada nije bio poznat, te je isto preuzeo u ime Mire Hrstića. Navedeno je potvrdio u svom

svjedočenju i Derviš Kurtić koji je bio učesnik opisanog događaja, naglasivši da je

razmjenom rukovodio Miro Hrstić, a papire za razmjenu su kasnije predali Hektoru

Ćosiću, dakle, optuženi se u opisanoj situaciji našao samo jer je ponudio Hrstiću da ga

preveze do Grabovine, obzirom da ovaj nije imao položen vozački ispit.

839. Svjedok Branislav Simić također tvrdi da je Hektor Ćosić lično određivao ko od

zarobljenika ide u Grabovinu ko na Bunu, što je potvrdio i tadašnji stražar u logoru,

svjedok optužbe Ilija Rajić.

157 T–43– Primopredaja uhićenika izvršena u krugu vojarne u Grabovima, potpisana od strane Srećka Hercega i Daria Ivankovića,HVO, broj 02-277/92 od 17.08.1992.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

205

840. Svjedok optužbe Petar Majić, koji je bio zadužen za kadrovsko formacijske

poslove u HOS-u potvrđuje da optuženi Srećko Herceg nikada nije imao svojstvo koje bi

mu omogućavalo da rukovodi razmjenom.

841. Ne sporeći da se događaj desio na opisani način, Vijeće ne nalazi dokazanim

uzročno posljedičnu vezu radnji optuženog i dogovorene razmjene, te nalazi jasnim da

su istom rukovodili organi vojne bezbjednosti HOS-a i HVO-a, dok je uloga optuženog u

ovim radnjama bila isključivo formalna. Da bi odgovarao za navedeno, Tužilaštvo je

moralo nesporno dokazati koje je radnje poduzeo optuženi, a koje se bile od

odlučujućeg značaja u operaciji razmjene, ili da je istom rukovodio. Međutim, provedeni

dokazi samo pokazuju da je razmjena već dogovorena od strane viših vojnih struktura

prije nego je Miro Hrstić stupio u kontakt sa optuženim zamolivši ga za uslugu, te je

optuženi shvatao da svojim potpisom samo potvrđuje da je preuzeo dokumentaciju u

ime Mire Hrstića. Dakle, nesporno je optuženi dobrovoljno prihvatio izvršiti ovu uslugu,

ali u konktesktu odgovornosti za učešće u UZP-u poduzimanjem ove radnje, Vijeće ne

nalazi ispunjenim sve objektivne i subjektivne uslove.

842. Dakle, Vijeće tokom postupka nije našlo da je Tužilaštvo van svake razumne

sumnje dokazalo status optuženog Srećka Hercega kao zapovjednika kasarne „Bruno

Bušić“ u Dretelju ili učesnika u sistemskom UZP-u koji je bio na snazi u inkriminisanom

periodu a koji je podrazumijevao sistemsko lišenje slobode civila srpske nacionalnosti

sa prostora Mostara, Čapljine i Stoca, njihovom zatvaranju i držanju u nehumanim

uslovima u hangarima kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju, gdje su svakodnevno bili

podvgnuti nečovječnom postupanju, niti nalazi dokazanim van svake razumne sumnje

da je optuženi učestvovao u počinjenju pojedinačnih inkriminacija koje su mu se

stavljale na teret potvrđenom Optuženi Srećko Herceg je na okolnost teškog

zdravstvenog stanja koje je posljedica ranjavanja uslijed eksplozije granate dana

11.05.1992.godine, u sudski spis uvrstio veći broj materijalnih dokaza158, predlažući da

158 O2 – 19 – Psihološki nalaz 12/99 od 26.05.1999.godine. O2 – 20 – Psihološki nalaz broj 18/01 od 12.04.2001.godine. O2 – 21 – Psihološki Nalaz Dom zdravlja Ljubuški broj 73/02 od 16.12.2002.godine O2 – 22 – Psihološki nalaz Dom zdravlja Ljubuški broj 20/05 od 04.04.2005.godine O2 -23 – Zaključak – otpusnio pismo Kliničke bolnice Mostar od 23.05.1997.godine O2 – 24 – Nalaz i mišljenje specijaliste Kliničke bolnice Mostar od 23.06.1997.godine. O2 – 25 - Nalaz i mišljenje specijaliste Kliničke bolnice Mostar od 16.04.1998.godine. O2 – 26 - Nalaz i mišljenje specijaliste Kliničke bolnice Mostar od 17.12.2002.godine. O2 – 27 - Nalaz i mišljenje specijaliste Kliničke bolnice Mostar od 13.02.2003.godine. O2 – 28 - Nalaz i mišljenje specijaliste Dom zdravlja Ljubuški od 27.10.2004.godine O2 – 29 - Nalaz i mišljenje specijaliste Dom zdravlja Ljubuški od 06.04.2005.godine. O2 – 30 – Nalaz i mišljenje dr Mate Prskalo od 17.12.1996.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

206

Sud iste ima u vidu prilikom ocjene postojanja olakšavajućih okolnosti, koje Sud ne

nalazi potrebnim detaljnije elaborirati obzirom da je ovaj optuženi oslobođen svih

optužbi.

B. OPTUŽENI IVAN ZELENIKA

843. Kako je to već opisano u dijelu presude koja se odnosi na postojanje udruženog

zločinačkog poduhvata Vijeće nije našlo dokazanim da su optuženi Ivan Zelenika, Edib

Buljubašić, Ivan Medić i Marina Grubišić-Fejzić, imali ovlasti i ingerencije da odlučuju o

formiranju zatvora u pojedinim objektima koji su bili predmetom ove optužnice. Također,

nije dokazano da su oni bili odgovorni za lišenje slobode i selekciju lica koja se imaju

pritvoriti (optuženi Ivan Zelenika je u samo jednom opisanom slučaju učestvovao u

hapšenju, ali nema dokaza da je on bio osoba koja je vršila izbor lica koja je trebalo

uhapsiti).

844. Ovde se misli na postojanje jednog dobro organizovanog sistema

osposobljavanja pojedinih objekata za namjenu zatvora, odabir/selekciju stanovnika

Mostara, Čapljine i Stoca srpske nacionalnosti, koji su se imali lišiti slobode i zatvoriti u

prostorijama koje su bile krajnje nehumane i neuslovne za njihov boravak, a gdje su

svakodnevno bili izloženi raznim vidovima torture.

845. Međutim, niti status niti vremenski okvir djelovanja ovih optuženih nije istima

omogućavao da donose „važnije“ odluke u okviru vojnih struktura HOS-a, odnosno, oni

su svojim radnjama, opisanim u osuđujućem dijelu presude, dali značajan doprinos

provođenju već uspostavljenog sistema, oformljenog od strane viših časnika, čelnih ljudi

HOS-a, među kojima su zasigurno bili Vinko Martinović „Štela“, Sead Kapetanović

„Kapa“, Vinko Primorac, general Blaž Kraljević i drugi viši časnici koji su imali moć

donošenja ove vrste odluka.

O2 – 31 – Nalaz i mišljenje dr Mate Prskalo Klinička bolnica Mostar broj 505/00 od 11.02.200.godine. O2 – 32 – Nalaz i mišljenje dr Mate Prskalo od 03.04.2001.godine. O2 – 33 – Nalaz i mišljenje dr Mate Prskalo Dom zdravlja Ljubuški od 17.12.2002.godine. O2 –34 – Nalaz i mišljenje Vojno – invalidske komisije Hrvatske Republike Herceg – Bosne broj 02-18-05/97-324 od 08.05.1997.godine. O2 – 35 – Rješenje Ureda za odbranu Ljubuški broj 02-40-05/97-23 od 29.05.1997.godine. O2 – 36 – Rješenje Županije Zapadnohercegovačke – Ministarstvo hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata broj 09-04-1-41-1-51/03 od 10.03.2003.godine. O2 – 37 –Nalaz i mišljenje Vojno – invalidske komisije Županije Zapadnohercegovačke – Ministarstvo hrvatskih branitelja i Domovinskog rata broj 09-06-216/04 od 18.02.2004.godine. O2–38– Rješenje općine Ljubuški Služba za branitelja iz Domovinskog rata broj 09/1-41-172/05 od 16.06.2005.godine. O2–39– Liječničko uvjerenje Doma zdravlja Ljubuški broj 1209/03 od 15.01.2003.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

207

846. Tako je u nedostatku dokaza Vijeće optužene oslobodilo za tačke optužnice

kojima im se stavljalo na teret nezakonito zatvaranje civila i određivanje uslova u kojima

su držani, a koji su bili krajnje nehuman i nehigijenski, pa se ovaj stav Vijeća neće

obrazlagati pojedinačno za svakog optuženog.

847. Vijeće će u daljem izlaganju iznijeti razloge zbog kojih je donesena oslobađajuća

presuda u odnosu na pojedine inkriminacije za koje se optužnicom teretio optuženi Ivan

Zelenika, našavši da tokom postupka Tužilaštvo nije dokazalo da je iste počinio na

način kako je to činjenično opisano optužnicom ili je ustanovljeno da poduzetim

radnjama nije dosegao standard nečovječnog postupanja iz člana k)stav 1.člana 172.

KZ BiH.

(a) Nečovječno postupanje prema Savi Bojanić

848. Vijeće je optuženog Ivana Zeleniku oslobodilo od optužbe za radnje za koje se

teretio tačkom 3.a. optužnice, odnosno da je nečovječno postupao prema zarobljenoj

Savi Bojanić, koju je po dovođenju u vojnu ambulantu fizički napao, dok je oduzimao

njenu osobnu imovinu, nazivajući je četnikom i govoreći da joj je brat četnik koji je ubio

50 muslimana i hrvata.

849. Svjedokinja Sava Bojanić je na glavnom pretresu izjavila da je uhapšena

18.07.1992.godine u svom stanu zajedno sa suprugom. Po dolasku u vojnu ambulantu,

tvrdi da su je vojnici HOS-a uveli u prostoriju u kojoj se nalazilo lice za koje je kasnije

saznala da se zove Ivan Zelenika. Udario je dva puta po leđima nekom palicom, a muža

je zatvorio u samicu. Oduzeli su joj tašnu koju je nosila sa sobom, u kojoj su bila

dokumenta i pet stotina njemačkih maraka, prsten, naušnice, lančić i sat. Zelenika je te

prilike pitao „Bojanići jesmo li mi ustaše?“ kad bi suprug svjedokinje rekao da nisu, onda

bi on odgovorio „jesmo jesmo i to žestoke ustaše!“ U iskazu iz istrage svjedokinja

opisuje susret sa optuženim na identičan način, dodajući da je prema njenom mišljenju

imao neko svojstvo „istražitelja“ jer su svi odlazili kod njega na ispitivanje odmah po

dovođenju u ambulantu. U pogledu uvreda koje joj je uputio u istrazi se odredila

drugačije, rekavši da je optuženi nazivao „četnikom“, što u konačnici nije relevantno jer

bi Vijeće prilagodilo činjenični opis optužnice u tom pravcu, da je u konačnici moglo

utvrditi krivicu optuženog za gore opisane radnje.

850. Suprug svjedokinje, svjedok Slavko Bojanić, u svom svjedočenju potvrđuje da su

on i supruga lišeni slobode na navedeni datum, te da su odvedeni u vojnu ambulantu

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

208

Mostar i da su ispitani od strane Ivana Zelenike, kojeg je poznavao od ranije jer je bio

„švercer na pijaci“. Međutim, kako je razdvojen od supruge, ovaj svjedok nije

posvjedočio na okolnost udaraca palicom koje je svjedokinji uputio optuženi Ivan

Zelenika, s tim da jeste potvrdio da su te prilike vojnici od supruge oduzeli tašnu sa

novcem i dokumentima, kao i da ih je Ivan Zelenika odmah po dolasku verbalno

vrijeđao, govoreći da je svjedokinjin brat zajedno sa tri sina otišao na teritorij koji je u to

vrijeme bio pod kontrolom srpskih snaga. Dodao je da se i njemu činilo da je optuženi

Ivan Zelenika u to vrijeme „Bio neka važna osoba među tim HOS-ovcima“, što je

zaključio na osnovu opisanog ponašanja. Na sličan način svjedok ovaj događaj opisuje

u iskazu iz istrage, ne navodeći da je suprugu kritične prilike optuženi Ivan Zelenika

udarao palicom.159

851. Vijeće ostavlja mogućnost da je optuženi svjedokinji zadao udarce nakon što je

suprug odveden u samicu, što bi moglo objasniti zašto isti nije očevidac takvog

postupanja, međutim, navedeno samo po sebi nije relevantno zbog propusta u

činjeničnom opisu optužnice kojim se navedeno postupanje stavljalo na teret

optuženom Ivanu Zelenika.

852. Dakle, Vijeće prije svega nalazi korisnim ukazati na nedostake činjeničnog opisa

optužnice u ovom dijelu, na način da isti ne konkretizuje koje konkretno radnje je

optuženi poduzeo u odnosu na oštećenu, podvodeći njegovo postupanje pod termin

„fizički napao“ što je neodredivo kako u smislu preciziranja njegove radnje izvršenja

djela, tako i u pogledu nastupjelih posljedica, koje u činjeničnom opisu ove tačke nisu

navedene. Samim tim, Vijeće je bilo onemogućeno preispitati da li su u radnjama

optuženog prema ovoj svjedokinji ispunjena obilježja djela nečovječno postupanje za

koje se teretio optužnicom.

853. Svjedokinja Sava Bojanić jeste saglasno sa ostalim svjedocima opisivala

neugodnosti i zlostavljanja koja su trpili drugi zatvorenici vojne ambulante Mostar, u

kojem dijelu joj Vijeće također poklanja vjeru, naročito u pogledu navoda o maltretiranju

Jove Pejanovića, te zatvorenih žena koje su tjerali da čiste klozete i ostale prostorije

ambulante, međutim, svjedokinja Bojanić se tokom svjedočenja na glavnom pretresu,

pa ni u istrazi, nije opredijelila u pogledu posljedica koje je trpila uslijed navedenog

159 T – 186 – Zapisnik o saslušanju svjedoka Bojanić Slavka broj KT – RZ-26/05 od 02.08.2010.godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka Bojanić Slavka od 01.07.1994.godine u dva primjerka.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

209

postupanja optuženog Zelenike, niti je pitana na navedenu okolnost, pa Vijeće u

nedostatku činjeničnog opisa optužnice u tom pravcu, te činjenice da ni svjedokinja o

navedenom ne nudi dovoljno podataka, nije moglo utvrditi da su udarci koje je zadao

optuženi Ivan Zelenika ispunili kriterije koje propisuje odredba člana 172.stav 1.tačka k)

KZ BiH, te samim tim radnje optuženog iz ove tačke nije moglo pravno kvalificirati

uslijed čega je istog oslobodilo od optužbe.

(b) Nečovječno postupanje prema Milivoju Bokiću

854. Milivoje Bokić je u svom iskazu opisao način dolaska u vojnu ambulnatu u

Mostaru na način da je dana 06.08.1992.godine uhapšen u svom stanu u Mostaru od

strane nekolicine pripadnika HOS-a. Te prilike vojnici HOS-a nisu svjedoku predočili bilo

kakvu potvrdu ili nalog za pretres, a iz stana su odnijeli i oduzeli oko 300 (tristotine)

njemačkih maraka, par komada zlatnog nakita i neke zlatnike odnosno značke o Titu

koje su nekada izdavali, a koje je svjedok skupljao.

855. Po dolasku u vojnu ambulantu Mostar, odveden je u kancelariju Ivana Zelenike

za kojeg je kasnije od zatvorenika saznao da je bio upravnik zatvora, i u kancelariji je

bio prisutan u trenutku kad je vojnik HOS-a kojeg su oslovljavali imenom „Boro“ izvukao

kaiš iz pantalona svjedoka, i istim ga udario nekoliko puta u predjelu debelog mesa, oko

desetak puta.

856. Vijeće stoga ne nalazi dokazanim činjenične navode iz optužnice koja je tački

3.c. teretila optuženog za nečovječno postupanje prema oštećenom Milivoju Bokiću, na

način da ga je za vrijeme boravka u vojnoj ambulanti optuženi Ivan Zelenika više puta

saslušavao i tukao policijskom palicom, obzirom da je opisani događaj jedina

neugodnost koju je oštećeni doživio od optuženog. Imajući u vidu da opisano

postupanje nije ispunilo kriterije koje je Vijeće prethodno navedeno, a kojima je

uspostavljen standard težine nastupjelih posljedica da bi se radilo o nečovječnom

postupanju, to Vijeće nalazi da nije bilo mjesta ni eventualnoj izmjeni činjeničnih navoda

optužnice, jer postupanje optuženog prema oštećenom nije doseglo standard

nečovječnog postupanja, pa je stoga optuženog Ivana Zeleniku Vijeće oslobodilo od

optužbe za ovu tačku optužnice.

C. OPTUŽENI EDIB BULJUBAŠIĆ

857. Iz razloga koji su ranije izneseni, Vijeće neće ponovo elaborirati zakjlučak o

činjenici da optuženi Edib Buljubašić nije mogao odlučivati o formiranju logora u Dretelju

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

210

niti o uslovima u kojima su civili držani, odnosno ranije izneseni zaključak da isti nije

odlučivao o njihovom lišenju slobode ni zatočenju u hangarima kasarne „Bruno Bušić“ u

Dretelju.

858. Optuženi Edib Buljubašić je prije svega na područje Hercegovine došao u

vrijeme kada je sistem hapšenja i zlostavljanja civila srpske nacionalnosti već bio

uspostavljen, pa samim tim ne stoje tvrdnje da je on na bilo koji način učestvovao u

kreiranju ideologije sistemskog UZP-a koji su činili čelni ljudi HOS-a za Hercegovinu.

Imajući u vidu da dolazi u Dretelj 02.08.1992.godine, jasno je da isti nije mogao ni

odrediti uslove u kojima su držani zatočeni civili, koji su u logor dovođeni još od početka

maja iste te godine.

859. Shodno tome, Vijeće će u daljem dijelu samo iznijeti razloge kojima se rukovodilo

u donošenju oslobađajuće presude za pojedinačne radnje iz činjeničnog opisa

optužnice, a koje se tiču pojedinačnih inkriminacija u osnovi Zločina protiv čovječnosti.

(a) Fizički napad na zatočenike uključujući Nenada Markovića i Slavka Bogdanovića

860. Vijeće prije svega nalazi korisnim primijetiti da je tačka 7.c.) optužnice veoma

neodređeno, te vremenski i činjenično krajnje neprecizno teretila optuženog Ediba

Buljubašiča za „fizički napad“ na zatočenika Nenada Markovića, koristeći sintagmu

„pored onoga što je naprijed za njega navedeno“

861. Tumačenjem navedenog u kontekstu tačke 7.b) optužnice, postaje jasno da

optužba tereti optuženog Ediba Buljubašića i za sva druga premlaćivanja ovog

oštečenog, pored onog za koje ga je Vijeće oglasilo krivim.

862. Međutim, Vijeće tokom postupka nije našlo niti jedan dokaz koji bi konkretizirao

takvu radnju optuženog usmjerenu prema oštećenom, a da je ista u dovoljnoj mjeri

odrediva na način da bi potkrepljivala nesumnjivo učešće optuženog u tim radnjama,

osim dokaza koji potkrepljuju učešće optuženog u događaju opisanom u tački 7.b.)

optužnice za koju ga je Vijeće oglasilo krivim i za koju je i sam priznao krivnju.

863. Stoga, u nedostatku bilo kakvih dokaza na ovu okolnost iz optužnice, Vijeće je

našlo potrebnim optuženog osloboditi od optužbe za radnje opisane u tački 7.c) a koje

se odnose na oštećenog Nenada Markovića.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

211

864. U odnosu na oštećenog Slavka Bogdanovića Vijeće nije prihvatilo da se radilo o

„brojnim prigodama“ u kojima je ovo lice pretučeno od strane optuženog Ediba

Buljubašića, već se radilo o jednokratnom aktu, koji je opisan u dijelu presude koji se

bavi osuđujućim dijelom. Kako tokom postupka nisu izvedeni dokazi o drugim „brojnim“

situacijama u kojima je optuženi učestvovao u fizičkom napadu na zatvorenika Slavku

Bogdanovića, za taj dio činjeničnog opisa optužnice isti je oslobođen od optužbe.

865. Vijeće je oslobodilo optuženog i za radnje koje su mu se po osnovu komandne

odgovoronosti tj.položaja nadređenog optuženima Ivanu Mediću i Marini Grubišić-

Fejzić stavljale na teret, prije svega jer navedeni vid odgovornosti nije bio obuhvaćen

činjeničnim opisom optužnice, a njegovo pominjanje u pravnom opisu djela nije bilo

obavezujuće za Sud.

866. Također, tokom postupka Tužilaštvo nije izvodilo dokaze kojima je potkrepljivalo

ove svoje navode, potpuno zanemarujući da optuženi Edib Buljubašić u Dretelj dolazi

nakon Ivana Medića, pa ostaje nejasno na koji način bi čak i po položaju nadređenog

mogao biti odgovoran za njegove postupke.

867. Kada je u pitanju optužena Marina Grubišć- Fejzić, ista jeste boravila u logoru u

vrijeme kada je optuženi bio zamjenik zapovjednika, međutim, Tužilaštvo tokom

postupka nije dokazivalo niti jedan od elemenata komandne odgovornosti optuženog

Ediba Buljubašića za zločine koje je počinila optužena, počevši od odnosa

podređenosti/nadređenosti, preko vremenskog i činjeničnog konteksta u kojem su

zločini počinjeni, niti je izvodilo dokaze na okolnost svijesti optuženog tj. da li je znao ili

mogao znati da se njegovi podređeni spremaju na izvršenje krivičnog djela ili su isto već

počinili, pa je imajući u vidu sve nedostatke optužnice, Vijeće našlo potrebnim

optuženog osloboditi kako za radnje koje su počinili drugi optuženi u ovom predmetu,

tako i za radnje za koje su se teretili optužnicom.

868. Presudom su optuženi Ivan Medić i Marina Grubišić- Fejzić oslobođeni od

optužbe da su učestvovali u lišenju slobode više od 200 civila srpske nacionalnosti jer

prema provedenim dokazima nisu imali ingerencije u tom pravcu, tj. Vijeće nije steklo

uvjerenje da su mogli odlučivati o tome koja lica će biti pritvorena i držana u hangarima

logora Dretelj, niti su oni određivali uslove u kojima su isti svakodnevno boravili, a koji

su bili krajnje nehumani.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

212

869. Također, Vijeće je oslobodilo optužene od optužbe za pojedine radnje iz

optužnice, nalazeći da Tužilaštvo tokom postupka iste nije dokazalo van svake razumne

sumnje.

870. Vijeće će u daljem izlaganju dati osvrt i na razloge kojima se rukovodilo u

donošenju oslobađajuće presude za pojedinačne inkriminacije u osnovi zločina, u

odnosu na opuženog Ivana Medića, a potom i u odnosu na optuženu Marinu Grubišić-

Fejzić.

D. OPTUŽENI IVAN MEDIĆ

871. Na temelju provedenih dokaza, Vijeće ne nalazi da je van svake razumne

sumnje dokazana krivica optuženog za udaranje svjedokinje „A“, svjedoka „I“ i „B“, te

seksualno zlostavljanje Anđe Vojinović.

a. Fizički napad na svjedokinju „A“

872. Vijeće je detaljno elaboriralo iskaz oštećene svjedokinje „A“ u osuđujućem dijelu

presude, u odnosu na čin silovanja za koji je optuženi Ivan Medić oglašen krivim, kao

kvalifikaciju u osnovi zločina protiv čovječnosti.

873. Kako je to jasno vidljivo u detaljnom i autentičnom opisu koji oštećena iznosi na

glavnom pretresu, optuženi Ivan Medić je nikada nije udarao ili fizički nasrnuo na nju, pa

osim čina silovanja Vijeće ne nalazi dokazanim niti jednu drugu inkriminaciju za koju se

optuženi teretio prema oštećenoj.

(b) Fizički napad na svjedoka „I“

874. Vijeće ne nalazi van svake razumne sumnje dokazanim učešće optuženog Ivana

Medića u premlaćivanju zaštićenog svjedoka „I“ iz razloga što je događaj koji svjedok

opisuje u svom kazivanju prije svega vremenski nekompatibilan sa vremenom u kojem

je optuženi uopšte boravio u logoru Dretelj, a u konačnici i nekompatibilan sa opisom

koji svjedok iznosi za osobu pod imenom Ivan Medić.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

213

875. Tako Vijeće primjećuje da je svjedok „I“ prema vlastitim tvrdnjama lišen slobode

17.07.1992.godine i doveden u logor Dretelj, što je vrijeme kada je prema provedenim

dokazima optuženi Medić već napustio kasarnu.

876. Nadalje, opis premlaćivanja od strane vojnika HOS-a i učešće optuženog u tome

svjedok opisuje riječima:

“Međutim jedan dan Bijedić je upao, ovi Medić je upao u hangar. Ja sam bio na

dnu hangara. On je upao u hangar i odozg'o, krila, ko je taj, i ja sam rek'o ja sam

taj, ali nisam ja to rek'o. On je zakrilo na mene i udario me je, ne znam kol'ko,

dva, tri puta da, da mi je krv pošla i na uši i na nos. I zid je bio crven, krvav, i

poslije su trebali naši ili, ili stražari su naredili da se opere zid. Bez ispitanoga, što

se kaže, jesam sigurno to rek'o, ali je to, htio je da odradi to. Iako je on negdje

izjavio da je on boravio u Ljubuškom. Svaki je dan on bio dole i, i krilo po, po dole

zatvoru.”

877. Na upit tužioca kako je saznao identitet osobe koju oslovljava imenom Medić,

svjedok je rekao da je saznao kasnije njegovo ime, ali da se radi o osobi koja je svaki

dan vozila Zeleni Mercedes po krugu kasarne u Dretelju.

878. Imajući u vidu da prema dostavljenim dokazima optuženi nije imao položen

vozački ispit, te da je prema iskazima svjedoka, osoba koja je u to vrijeme vozila Zeleni

Mercedes zapravo Vinko Primorac, koji je gotovo svakodnevno bio u logoru Dretelj, to

se Vijeće isključivo na iskazu ovog svjedoka nije moglo van svake razumne sumnje

uvjeriti u krivicu optuženog, te ga je oslobodilo od optužbe.

(c) Fizički napad na svjedoka „B“

879. Vijeće se na osnovu izvedenih dokaza nije moglo van svake razumne sumnje

uvjeriti ni u krivicu optuženog za fizički napad na svjedoka „B“.

880. Na ovu okolnost saslušan je samo neposredno oštećeni svjedok „B“ koji opisuje

u svom iskazu situaciju nakon hapšenja i pritvaranja u kojoj je teško pretučen:

U prostoriji u kojoj sam se ja našo ušo je Vinko Primorac, ulazi Ivan Medić, ulazio

je Makitan, ulazio je Zoka, ulazio je Hasan Toporan, Marina Grubišić je bila na

hodniku i još je neko bio, da li ću se sjetit ko bi još, ko je još bio sa njima. Bio je

ovaj Luka. E sad kad su mene pritisli uz, uz onaj zid, i uza me stavili podmetač,

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

214

to je jedna spužva vojnička, na kojoj se spava, bacili su je na mene, e onda su

nogama, palicama, držalicama, rukama, čime je ko stizo udaro dok ja nisam pao.

Kad sam pao šta je više bilo ja veze nemam, pojma nemam šta se događalo.

881. Iz navedenog jasno proizilazi da je premlaćivanje svjedoka bilo teško i sa

ozbiljnim posljedicama, pa je Vijeće sa naročitom pažnjom ispitivalo dokazanost

ovakvih optužbi. Ne nalazeći spornim identifikaciju optuženog od strane svjedoka “B”

Vijeće primjećuje da je u unakrsnom ispitivanju na pitanja braniteljice svjedok decidno

odgovorio da ga optuženi Ivan Medić nije tukao, već je samo u jednom trenutku dok je

trajala tuča nakratko primijetio da stoji ispred vrata.

882. Vijeće primjećuje i da svjedok prilikom davanja izjave u istrazi, nije u kontekst

navedenog dovodio optuženog Ivana Medića, te da je na glavnom pretresu naglasio „Ja

sam samo rekao prošli put da sam ga vidio u momentu pred vratima. Nisam ni tada

rek'o da me tuk'o. „Ovaj svjedok je poprilično nesiguran u iznošenju pojedinih detalja, tj.

opisa događaja u kojima je navodno učestvovao optuženi. Tako je u direktnom

ispitivanju izjavio da je prilikom jednog odvođenja na prinudni rad u Ljubuški bio

prisutan Ivan Medić, da bi u unakrsnom ispitivanju izjavio da je možda pogrešno naveo

optuženog da je bio prisutan te prilike, jer su ih na radove izvodili vojni policajci, a ne

stražari iz Dretelja.

883. Imajući u vidu da sam oštećeni ne precizira da je u njegovom premlaćivanju

učestvovao optuženi Ivan Medić, te da Tužilaštvo tokom postupka nije dokazalo da je

isti na drugačiji način doprinjeo nastupanju posljedice u odnosu na svjedoka „B“, to je

Vijeće u nedostatku drugih, konkretnih i pouzdanih dokaza na ovu okolnost, primjenom

principa In dubio pro reo oslobodilo optuženog i za ovu pojedinačnu inkriminaciju.

(d) Seksualno zlostavljanje Anđe Vojinović

884. Izvedeni dokazi tokom postupka su pokazali da je oštećena Anđa Vojinović bila

žrtva seksualnog nasilja za vrijeme boravka u logoru Dretelj. Radilo o starici od preko

70. godina koja je prema svjedočenjima bila i srčani bolesnik. Tako je većini saslušanih

svjedoka poznato da su istu silovala braća Šešelj, Željko i Luka, koji tada nisu bili ni

punoljetni, a što je potvrdio i sam optuženi Edib Buljubašić u svom svjedočenju.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

215

885. Međutim, na okolnost navoda optužnice za koje se teretio optuženi Ivan Medić,

svjedočila je samo svjedokinja „A“, kojoj Vijeće u cjelosti poklanja vjeru u dijelu u kojem

opisuje čin silovanja od strane optuženog Ivana Medića, međutim, Vijeće nije moglo

isključivo na temelju njenog iskaza, nepotkrepljenog drugim dokazima, utvrditi i krivicu

optuženog za seksualno zlostavljanje Anđe Vojinović.

886. Naime, svjedokinja „A“ je izjavila da je jedne prilike, vraćajući se iz kupatila

primijetila da je u istoj prostoriji gdje je ona silovana bila starica Anđa Vojinović. Kako su

vrata bila malo otvorena, mogla je vidjeti da je baba Anđa stajala gola, sa drvenim

penisom između nogu, a za to vrijeme je optuženi slikao fotoaparatom. Kasnije je imala

priliku pitati Anđu da li joj se ovo desilo, što ona nije željela potvrditi niti uopšte o tome

bilo kada razgovarati.

887. Vijeće primijećuje da osim navoda svjedokinje „A“ o ovom činu, Tužilaštvo BH na

ovu okolnost nije izvelo niti jedan drugi potrkepljujući dokaz.

888. Svjedokinja Radojka Žuža, saslušana u svojstvu dodatnih svjedoka optužbe, je

izjavila da joj je poznato da je nad Anđom Vojinović slično seksualno nasilje vršio

Mirsad Repak, a ne optuženi Ivan Medić, pa je u nedostatku drugih, konkretnih i

pouzdanih dokaza na ovu okolnosti, Vijeće primjenom principa In dubio pro reo

oslobodilo optuženog i za ovu pojedinačnu inkriminaciju.

889. Vijeće će u daljem izlaganju dati osvrt i na razloge kojima se rukovodilo u

donošenju oslobađajuće presude za pojedinačne inkriminacije u osnovi zločina, u

odnosu na opuženu Marinu Grubišić- Fejzić.

E. OPTUŽENA MARINA GRUBŠIĆ- FEJZIĆ

890. Na temelju izvedenih dokaza, Vijeće nije moglo utvrditi krivicu za učestvovanje

optužene u ubistvu Bože Balabana, te fizički napad na svjedoke Nenada Markovića,

Simu Pejaka, Slavka Bojanića, Slavka Bogdanovića i Dušana Radmilovića, te

prisiljavanje svjedoka Slavka Bojanića na lizanje genitalija psa.

891. Vijeće nalazi da su izvedeni dokazi na ove okolnosti bili nedovoljni, neodređeni te

međusobno nesaglasni, te Vijeće na takvim dokazima nije moglo steći uvjerenje o krivici

optužene prema standardu van svake razumne sumnje.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

216

(a) Učešće u ubistvu Bože Balabana

892. Vijeće je u ranijem dijelu presude činjenično opisalo način pogubljenja oštećenog

Bože Balabana 02.08.1992.godine, koje se desilo prvi dan po stupanju optuženog

Buljubašiča na mjesto zamjenika zapovjednika kasarne u Dretelju.

893. Pored učešća optuženog Ediba Buljubašića u premlaćivanju Bože Balabana,

jedini svjedok koji dovodi u vezu optuženu Marinu Grubišić- Fejzić sa navedenim

događajem je svjedokinja „A“, kojoj Vijeće poklanja vjeru u pretežnom dijelu

svjedočenja, međutim, kada su u pitanju teške i ozbiljne inkriminacije poput nastupanja

smrtne posljedice, Vijeće je s naročitom pažnjom ispitalo sve dokaze izvedene na ovu

okolnost i utvrdilo da Tužilaštvo tokom postupka nije izvelo bilo kakav potkrepljujući

dokaz o učešću optužene ili makar o prisustvu iste u mjestu i vrijeme premlaćivanja

oštećenog.

894. Optuženi Edib Buljubašić koji je priznao svoje učešće u navedenom događaju,

tvrdi da Marina Grubišić nije prisustvovala premlaćivanju oštećenog, jer je tog dana

dobila dozvolu za izlazak u grad, odnosno napuštanje kasarne, pa se vratila tek naredni

dan.

895. Na upit člana Vijeća po čemu se sjeća navedenog detalja, optuženi je pojasnio

da je to bio prvi dan njegovog stupanja na dužnost, pa je potvrda koju je izdao

optuženoj bio prvi akt koji je potpisao u svojstvu zapovjednika kasarne, zbog čega mu

se navedeni događaj urezao u sjećanje.

896. Kako Tužilaštvo BiH osim iskaza svjedokinje „A“ na ovu okolnost nije izvelo

druge potkrepljujuće dokaze, i kako je optuženi koji svoje učešće u navedenom ne spori

izričit u tvrdnji da optužena nije bila ni prisutna u kasarni u vrijeme stradanja Bože

Balabana, to je Vijeće primjenom principa In dubio pro reo optuženu oslobodilo od

optužbe za ovu inkriminaciju. Naime, kako se radilo o ozbiljnim i teškim inkriminacijama

to je pored iskaza svjedokinje „A“ bilo potrebno izvesti barem jedan potkrepljujući

dokaz, što Tužilaštvo tokom postupka nije učinilo.

(b) Fizički napad na svjedoke Nenada Markovića, Simu Pejaka, Slavka Bojanića,

Slavka Bogdanovića i Dušana Radmilovića

897. Tužilaštvo tokom postupka nije ovom Vijeću ponudilo dovoljno dokaza na kojima

bi se steklo uvjerenje o krivici optužene Marine Grubišić- Fejzić za napad na imenovane

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

217

zatvorene civile srpske nacionalnosti u logoru Dretelj.

(i) Slavko Bojanić i Simo Pejak

898. U pogledu premlaćivanja Sime Pejaka, Vijeće primjećuje da je jedini dokaz

izveden na ovu okolnost, pročitani iskaz svjedoka Save Bojanića, koji je izjavio da se

sjeća osobe po imenu Pejak i da je bio iz Mostara. Također se sjeća da ga je tukla

nogama Marina koja je imala sestru Gordanu i koja je inače često dolazila i tukla

zatvorenike.

899. Imajući u vidu da je iskaz ovog svjedoka, koji nije usmeno i neposredno saslušan

pred Vijećem, jedini izvedeni dokaz na ovu okolnost, to je kao takav bio nedovoljan za

zasnivanje zaključka o krivici optužene za nečovječno postupanje prema Simi Pejaku.

900. U daljem toku izjave, oštećeni Slavko Bojanić niti jednom nije ustvrdio da ga je

optužena neposredno udaraila ili maltretirala na drugi način, rekavši da je njega za

vrijeme boravka u logoru Dretelj naročito tukao stražar po imenu Zoran i to

svakodnevno, a stražar kojeg su zvali Krasnići je po njegovom mišljenju bio neki dobro

uvježbani karatista i oni bi ih tukli dok sami ne bi pali od umora, a to je znalo trajati

satima. Veoma često su znali udarati zarobljenike tako što bi se rukama držali za

željeznu konstrukciju u visini plafona hangara i onda bi zamahnuli i iz sve snage udarili

zatvorenika u stomak, grudi ili glavu, te bi ovaj od siline udarca odmah pao na zemlju.

901. U daljem opisivanju svjedok jasno opredijeljuje da su u njegovom premlaćivanju

ućestvovali Zoran, Krasnići i „Maks“, te niti u jednom trenutku ne identificira optuženu

Marinu Grubišić- Fejzić kao učesnika u tim premlaćivanjima, pa je u nedostatku drugih

dokaza, za ove navode iz optužnice Vijeće istu oslobodilo od optužbe.

(ii) Slavko Bogdanović i Dušan Radmilović

902. Na okolnost premlaćivanja oštećenog Slavka Bogdanovića svjedočio je

neposredno oštećeni, te svjedoci „B“ i Srećko Marić, koji identificiraju optuženu Marinu

Grubišić- Fejzić kao osobu koja je maltretirala oštećenog Slavka Bogdanovića i Dušana

Radmilovića zv. „Pop“, pa tako svjedok „B“ tvrdi da je jedne prilike bio prisutan u krugu

kasarne kad je Marina udarila par puta nogom Slavka Bogdanovića kod upravne

zgrade, dok svjedok Srećko Marić također tvrdi da je upravo ona tukla Bogdanovića,

pojašnjavajući da misli na Marinu koja je zatvorenika Momu Ekmečića oslovljavala sa

„Momo profesore“ i koji je nju identificirao po imenu i prezimenu kao bivšu učenicu.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

218

903. Međutim, Vijeće nalazi da svjedok Slavko Bogdanović, koji je jako dugo vremena

proveo u logoru i koji veoma dobro poznaje gotovo sve vojnike HOS-a koji su

učestvovali u maltretiranjima zatvorenika, ne može sa sigurnošću opredijeliti da ga je

upravo tukla optužena Marina Grubišić- Fejzić.

904. Kako Tužilaštvo tokom postupka nije precizno vremenski i činjenično odredilo

situaciju u kojoj je optužena navodno udarala Slavka Bogdanovića, te kako je očigledno

da je situacija u kojima je oštećeni bio tučen bilo više, to se Vijeće u pogledu utvrđivanja

krivice optužene moralo osloniti prije svega na iskaz neposredno oštećenog, koji nju ne

identificira kao počinioca inkriminacija maltretiranja, to je istu primjenom principa In

dubio pro reo za ovu tačku optužnice valjalo osloboditi od optužbe.

905. Vijeće je iz istih razloga našlo opravdanim optuženu osloboditi i za maltretiranje

Dušana Radmilovića zv. „Pop“ koji se često dovodio u isti kontekst maltretiranja koje je

proživljavao svjedok Slavko Bogdanović, ali koji u ovom postupku nije neposredno

saslušan.160

906. Svjedok Slavko Bogdanović jeste izjavio da su neidentificirane pripadnice HOS-a

palile bradu i zlostavljale njega i Dušana Radmilovića na različite načine. Paljenje brade

oštećenima od strane žena pripadnica HOS-a potvrdili su i drugi saslušani svjedoci

optužbe među kojima je svjedok „G“, koji je taj čin lično posmatrao i koji se sjeća da su

oštećeni vrištali od boli dok su im palili bradu, međutim, kao ni svjedok Bogdanović on

ne može nesumnjivo ustvrditi da je počinilac tih inkriminacija optužena Marina Grubišić-

Fejzić, kao ni svjedokinja Slavojka Fržović koja je izjavila da ovo jeste bio jedan tipičan

vid maltretiranja koje su vršile ženske pripadnice HOS-a, ali da ne može sa sigurnošću

opredijeliti da je to činila Marina Grubišić- Fejzić, pa je u nedostatku drugih dokaza na

ove okolnosti, za ove navode iz optužnice istu valjalo oslobodiiti od optužbe.

(iii) Nenad Marković

907. Najzad, na okolnost premlaćivanja Nenada Markovića Tužilaštvo nije izvelo niti

jedan dokaz, niti je vremenski i činjenično konkretizovalo optužnicom situaciju u kojoj se

događaj desio, pa je Sud istu oslobodio od optužbe i za ove radnje.

160 T–63– Izvod iz matične knjige umrlih za lice Radmilović Dušan broj 03-202-44/07 od 15.02.2007.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

219

(c) Seksualno nasilje nad svjedokom Slavkom Bojanićem

908. Svjedok Slavko Bojanić je u svom svjedočenju potvrdio da jedne prilike jeste

primoran da liže genitalije psa, međutim kao počinioca navedenih inkriminacija

označava „Marinu krnjavih zuba“, što ukazuje na potpuno drugu pripadnicu HOS-a koja

je istovremeno sa optuženom Marinom Grubišić- Fejzić boravila u kasarni „Bruno Bušić“

u Dretelju. U nedostatku drugih dokaza na ovu okolnost, Vijeće je za ovu tačku

optužnice istu oslobodilo od optužbe.

909. Vijeće na kraju napominje da su optuženi Ivan Zelenika, Edib Bulujubašić, Ivan

Medić i Marina Grubišić- Fejzić oslobođeni pojedinih tačaka optužnice primjenom

principa In dubio pro reo, koji podrazumijeva da Sud mora donijeti oslobađajuću

presudu ne samo kada je uvjeren u nevinost optuženog, nego i u situaciji kada nije

uvjeren ni u njegovu krivnju niti u njegovu nevinost, jer ne postoje dokazi koji ga terete,

odnosno njegova krivnja nije dokazana van svake razumne sumnje, što je u

konkretnom i bio slučaj.

F. ZAKLJUČAK

910. Kako je Vijeće utvrdilo krivicu u odnosu na optužene Ivana Zeleniku, Ediba

Buljubašića, Ivana Medića i Marinu Grubišić- Fejzić, za tačke izreke osuđujućeg dijela

presude to će u narednom dijelu ukratko iznijeti osvrt na zaključke do kojih je ovo

Vijeće došlo u tom pravcu, a nakon temeljne ocjene svih provedenih dokaza, a potom

će iznijeti činjenice i kratke razloge kojima se rukovodilo za donošenje oslobađajuće

presude u odnosu na optuženog Srećka Hercega.

911. Obzirom na pravnu kvalifikaciju Zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZ BiH,

Vijeće će ukratko rezimirati zaključak o postojanju opštih elemenata krivičnog djela za

koje je oglasilo optužene krivim.

912. Tako Vijeće cijeni da je Tužilaštvo tokom predmetnog postupka nesporno

dokazalo da je na području opština Mostar, Stolac i Čapljina, u vrijeme obuhvaćeno

optužnicom, odvijao širok i sistematičan napad koji je isključivo bio usmjeren protiv

civila srpske nacionalnosti.

913. Nadalje, slijedeći element postojanja predmetnog krivičnog djela zahtijevao je

postojanje veze između radnji optuženih i širokog i sistematičnog napada koji se

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

220

odvijao na pomenutom području, što podrazumijeva da su optuženi u inkriminisano

vrijeme bili sastavni dio vojnih struktura koje su vršile napad. Kako je tokom postupka

nesporno utvrđeno da su optuženi pripadali strukturama HOS-a, te ako se njihovo

ponašanje sagleda u konktekstu masovnosti samog napada, i sveobuhvatnosti

djelovanja snaga HOS-a na teritoriji pod njihovom kontrolom, nameće se jedini

opravdan zaključak, a to je da su optuženi, kao sastavni dio formacija koje su vršile

napad, u potpunosti bili upućeni u svakodnevna dešavanja i da su bili potpuno svjesni

da su njihove radnje upravo dio tog napada.Vijeće napominje da je u kontekstu

postojanja ovog opšteg elementa krivičnog djela, značajno bilo samo utvrditi da su

optuženi bili dio oružanih formacija koje su vršile napad, što je tokom postupka

nesporno utvrđeno.

914. Nadalje, opšti element ovog djela podrazumijeva i civilni status oštećenih

odnosno žrtava protiv kojih je bio usmjeren napad, ali i pojedinačne radnje optuženih. U

konkretnom slučaju, nesporno je utvrđeno da su svi zatvoreni civili srpske nacinalnosti,

kako u prostorijama Vojne ambulante Mostar tako i hangarima kasarne „Bruno Bušić“ u

Dretelju, u vrijeme počinjenja djela iz optužnice uživali zaštitu u skladu sa zajedničkim

članom 3. Ženevskih konvencija, odnosno uživali su status zaštićene „civilne“

kategorije lica.

915. Posljednji uslov da bi optuženi bili oglašeni krivim za krivično djelo Zločini protiv

čovječnosti je bio postoji li dovoljno dokaza da su počinili i pojedinačne inkriminacije

navedene u izreci presude, odnosno da su svojim radnjama ostvarili elemente

progona,te drugih pojedinačnih djela iz člana 172. KZ BiH, za koje su se teretili

potvrđenom optužnicom.

916. Progon jeste namjerno i teško, međunarodnom pravu suprotno uskraćivanje

osnovnih prava, zbog pripadnosti skupini ljudi ili zajednici. Dakle, kod ovog djela

počinitelj na grub način i suprotno međunarodnom pravu jednoj ili više osoba oduzima

temeljna ljudska prava pri čemu je odabir takvih osoba ili osobe izvršen na osnovu

identiteta skupine ili kolektiviteta ili je baš ciljano na tu skupinu ili kolektivitet.

917. U konkretnom slučaju, žrtve zločina su u svim pojedinačnim slučajevima

odabrane isključivo na temelju svoje pripadnosti jednom narodu ili na temelju puke

porodične veze sa tim narodom (u konkretnom slučaju diskriminacija se odnosila i na

jednu od zatvorenica koja je bila udata za osobu srpske nacionalnosti). Dakle, svi oblici

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

221

zlostavljanja zatvorenih civila, kako u prostorijama vojne ambulante Mostar tako i u

hangarima kasarne Dretelj, bili su motivirani isljučivo mržnjom i netrpeljivosti zbog

njihove pripadnosti srpskom narodu. Navedeni diskriminatorski odnos optuženih jasno

je vidljiv iz načina na koji su poduzimali radnje za koje su oglašeni krivima, a što je

detaljno elaborirano u prethodnom dijelu presude.

918. Vijeće nalazi korisnim još jednom istaći da je u konkretnom slučaju prihvatilo

odgovornost optuženih za učestvovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu, jer je

našlo dokazanim sve elemente tipa II UZP-a (logorski ili sistemski tip UZP-a) i to: (1)

pluralitet osoba, Vijeće je u izreci presude jasno označilo o kojim osobama se radi

pored optuženih, (2) zajednički plan ili projekat koji je također jasno definisan izrekom

presude, a koji je detaljno obrazložen u ranijem dijelu presude. Vijeće nalazi korisnim

naglasiti da kada je u pitanju postojanje zajedničkog cilja, nije našlo dokazanim da je

HOS bio vojni ogranak Hrvatske stranke prava, niti je našlo dokazanim da je idejni

politički koncept djelovanja HOS-a bio stvaranje državne tvorevine Herceg- Bosne,

kako je to tvrdila optužnica, ali je postojanje određene ideologije i plana zlostavljanja

civila srpske nacionalnost sa namjerom njihovog protjerivanja iz Hercegovine nesporno

dokazan na način kako je to opisano u obrazloženju ove presude.

919. Slijedeći uslov održivosti UZP-a predviđao je da su optuženi učestovali u

ostvarenju cilja činjenjem ili su na drugi način dali svoj doprinos uspostavljenom

sistemu zatvaranja i zlostavljanja civila, i posljednji uslov je bio znanje optuženih o

organizovanom sistemu zlostavljanja i njihova namjera da istom doprinesu. Vijeće se

tokom postupka uvjerilo da su optuženi svojim statusom u okviru jedinica HOS-a,

boravkom u vojnoj ambulanti Mostar (Ivan Zelenika) i kasarni Dretelj (ostali optuženi),

kao učesnici širokog i sistematičnog napada u potpunosti bili svjesni sistema

zlostavljanja civila srpske nacionalnosti, koji su imali biti trajno protjerani iz

Hercegovine, a koji sistem su zapravo već sredinom maja oformili i održavali čelni ljudi

HOS-a, kojem su se optuženi priklonili, te svojim radnjama dali neposredni i lični

doprinos provođenju tako uspostavljenog sistema zlostavljanja, time što su umišljajno i

postupajući sa diskriminatorskom namjerom, poduzimali neposredno učešće u svim

pojedinačnim inkriminacijama za koje su oglašeni krivim.

920. U konkretnom slučaju, Vijeće se na temelju provedenih dokaza, čiju je detaljnu

ocjenu dalo u obrazloženju presude uvjerilo, da je optuženi Ivan Zelenika de facto

postupao kao upravnik zatvora u vojnoj ambulanti Mostar, odnosno da je zajedno sa

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

222

zapovjednikom Vinkom Martinovićem zv. „Štela“ i dr. označenim licima, učestvovao u

udruženom zločinačkom poduhvatu, koji je za cilj imao trajno uklanjanje srpskog

stanovništva sa teritorije Hercegovine,a koji cilj je provođen nezakonitim lišenjem

slobode, zatvaranjem i držanjem civila u prostorijama vojne ambulante Mostar, gdje su

civili boravili u nehumanim uslovima, odakle su izvođeni samo na ispitivanje i prinudni

rad tokom kojeg su bili podvrgnuti raznim oblicima zlostavljanja, koji sistem je

podržavao optuženi Ivan Zelenika, time što je nečovječno postupao sa nezakonito

zatvorenim civilima, vršeći psihičko i fizičko zlostavljanje istih, što je za posljedicu imalo

ozbiljne fizičke i psihičke povrede i narušenje njihovog zdravlja. Vijeće se uvjerilo u

krivicu optuženog za svaku pojedinačnu inkriminaciju za koju ga je oglasilo krivim, a

ocjenu dokaza na kojima je zasnovalo svoje uvjerenje u tom pravcu, Vijeće je iznijelo u

obrazloženju ove presude.

921. U odnosu na ostale optužene, Vijeće se na temelju provedenih dokaza također

uvjerilo da su počinili inkriminacije za koje su oglašeni krivima, te da su u konkretnom

slučaju svojim radnjama dali značajan doprinos sistemu zlostavljanja koji je vladao u

kompleksu kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju, koji je imao sve karakteristike logora i to

optuženi Edib Buljubašić u svojstvu dozapovjednika kasarne Dretelj u periodu od

02.08.1992.godine pa do 13.08.1992.godine, optuženi Ivan Medić u svojstvu pripadnika

HOS-a od sredine maja do sredine jula 1992.godine i optužena Marina Grubišić- Fejzić

kao pripadnica HOS-a od početka jula do sredine avgusta 1992.godine. Razloge i

činjenice na kojima je zasnovano uvjerenje Vijeća o svakoj pojedinačnoj inkriminaciji za

koju su optuženi oglašeni krivim, Vijeće je iznijelo u obrazloženju ove presude.

922. Detaljno je obrazloženo i pitanje primjenjivosti koncepta udruženog zločinačkog

poduhvata u okviru primjene materijalnog prava, obzirom da su optuženi oglašeni

krivim upravo po ovom osnovu odgovornosti, pri čemu Vijeće nalazi korisnim naglasiti

da nije moglo van svake razumne sumnje utvrditi da su optuženi kao pripadnici UZP-a

mogli samostalno odlučivati o zatvaranju i zadržavanju osoba u prostorijama vojne

ambulante ili hangarima kasarne Dretelj, te samim ti ni o njihovom puštanju na slobodu,

kao što nisu mogli uticati na uslove u kojima su te zatvorene osobe boravile, obzirom

da je sistem zlostavljanja, zatvaranja i držanja osoba u nehumanim uslovima

uspostavljen još sredinom maja od strane viših vojnih struktura HOS-a koje su bile

neposredno nadređene optuženima, ali Vijeće jeste istovremeno steklo utisak da su

optuženi bili potpuno svjesni ovog sistema koji je bio na snazi, i da su poduzimajući

pojedinačne radnje za koje su oglašeni krivim, dali značajan doprinos

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

223

održavanju na snazi uspostavljenog sistema zlostavljanja.

923. Vijeće je primjenom principa In dubio pro reo oslobodilo od optužbe Srećka

Hercega, koji se teretio da je u inkriminisanom periodu postupao u svojstvu

zapovjednika vojnog zatvora Dretelj "Bruno Bušić" i zamjenika zapovjednika

Zapovjedništva ratnog stožera Vojne policije HOS-a Dretelj, jer Tužilaštvo u tom pravcu

nije ponudilo dokaze koji bi zadovoljavali standard dokazivanja „van svake razumne

sumnje“.

924. Naime, Tužilaštvo tokom postupka nije dokazalo da je optuženi bio zapovjednik

logora, formiranog i ustrojenog u okviru kasarne Dretelj, što je bio preduslov za

ispitivanje njegove dalje odgovornosti. Vijeće tako primjećuje da su svjedoci o položaju

optuženog i njegovom navodnom učešću u inkriminacijama za koje se teretio,

posjedovali uglavnom posredna i neprovjerena saznanja, te je tako većina svjedoka

samo „čula“ da je upravnik zatvora osoba po imenu Srećko, za kojeg tek po izlasku iz

logora saznaju da se prezivao Herceg. Dodatnu sumnju u identifikaciju optuženog od

strane zatvorenih lica Vijeće je steklo nakon saslušanja svjedoka odbrane Srećka

Bošnjaka, koji je potvrdio da je tokom inkriminisanog perioda cijelo vrijeme boravio u

Dretelju, gdje je čak i spavao, a koji je prema vlastitoj tvrdnji fizički veoma sličio

optuženom Srećku Hercegu.

925. Vijeće nalazi da je Tužilaštvo bilo dužno tokom predmetnog postupka, za svaku

tvrdnju iz optužnice ponuditi nesporne i nedvojbene dokaze o statusu optuženog

Srećka Hercega u okviru kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju, tačnom vremenu njegovog

djelovanja, konkretnim de iure ili de facto ovlastima i nadležnostima, te ponuditi

nesporne dokaze o njegovom učešću u pojedinačnim inkriminacijama, ili komandnoj

odgovornosti, što prema mišljenju Vijeća Tužilaštvo tokom postupka nije učinilo, te je

Vijeće u nedostatku dokaza optuženog oslobodilo po svim tačkama optužnice.

926. Vijeće je primjenom istog principa oslobodilo optužene Ediba Buljubašića,

Ivana Medića i Marinu Grubišić- Fejzić za pojedine inkriminacije iz potvrđene optužnice,

smatrajući da Tužilaštvo nije van svake razumne sumnje dokazalo njihovo učešće u tim

događajima. Detaljne razloge kojima se u tom pravcu rukovodilo, Vijeće je iznijelo u

obrazloženju presude.

927. Korisnim se ukazuje naglasiti da je i pored činjenice priznanja krivnje za

počinjenje pojedinih djela iz optužnice od strane optuženog Ediba Buljubašića,

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

224

Vijeće ipak cijenilo da li u odnosu na svaku tačku za koju se daje priznanje postoji

dovoljno dokaza o krivnji ovog optuženog. Za tačke koje je optuženi priznao, a za koje

na osnovu provedenih dokaza Vijeće nije moglo utvrditi njegovu krivicu van svake

razumne sumnje, optuženi je oslobođen od optužbe.

928. U pogledu optuženog Ivana Medića i Marine Grubišić- Fejzić, Vijeće je imalo u

vidu provedene dokaze odbrane kojima se nastojalo ukazati da je kod identifikacije

počinilaca od strane svjedoka tokom predmetnog postupka, došlo do zamjene

identiteta. Tako je odbrana optuženog Medića tvrdila da isti nikada nije koristio nadimak

„Poskok“ dok je odbrana optužene Marine Grubišić- Fejzić tvrdila da je također došlo

do zamjene u identitetu počinioca, jer su u isto vrijeme u logoru Dretelj boravile tri

osobe po imenu Marina.

929. Vijeće je sve ove činjenice cijenilo sa naročitom pažnjom, ali napominje da

odluku o krivici ovih optuženih za pojedine tačke optužnice nije zasnovalo samo na

njihovom identificiranju od strane oštećenih, već na drugim dokazima koji su

posmatrani u međusobnoj vezi i koji su nesumnjivo upućivali na jedini ispravan

zaključak, a to je da su upravo oni počinioci inkriminacija za koje su presudom oglašeni

krivim. U svim slučajevima u kojima Vijeće nije steklo utisak da se događaj desio na

način kako to opisuju svjedoci u svojim iskazima ili da svjedoci nisu u mogućnosti sa

sigurnošću identificirati počinioce, Vijeće je optužene oslobodilo od optužbe.

930. U narednom dijelu presude, Vijeće će iznijeti razloge kojima se rukovodilo

prilikom odmjeravanja kazne za krivično djelo za koje su optuženi ovom presudom

oglašeni krivima.

XI. ODLUKA O KAZNI

931. Član 2. KZ BiH u stavu 2. određuje da se “propisivanje krivičnih djela, i vrste i

raspona krivičnopravnih sankcija zasniva na neophodnosti primjene krivičnopravne

prinude i njenoj srazmjernosti, jačini opasnosti za lične slobode i prava čovjeka, te

druge osnovne vrijednosti.”

932. Odredbom člana 39. KZ BiH propisana je opća i posebna svrha kažnjavanja, koja

se osim preodgoja učinioca sastoji i u društvenoj osudi učinjenog krivičnog djela, na

način da se utječe na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela, ali i o

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

225

pravednosti kažnjavanja učinioca. Adekvatno kažnjavanje počinioca za učinjeno

krivično djelo ima za cilj i prevenciju protivpravnih ponašanja kojima se povrijeđuju ili

ugrožavaju temeljne opće ili individualne vrijednosti.

933. Pri odmjeravanju kazne Vijeće se rukovodilo pravilima iz člana 48. KZBiH, što

znači da je imalo u vidu sve okolnosti koje utječu da kazna bude manja ili veća, a

naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede

zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinilaca, njihove

lične prilike i njihovo držanje nakon učinjenog djela, kao i druge okolnosti koje su od

uticaja za odmjeravanje kazne.

934. U pogledu visine krivično pravne sankcije koja je izrečena optuženima, Vijeće

se rukovodilo opštim pravilima za odmjeravanje kazne, cijeneći postojanje

olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, te postojanje osobito olakšavajućih okolnosti na

strani svakog optuženog ponaosob.

935. Od otežavajućih okolnosti Vijeće je cijenilo da su optuženi u počinjenju svih

inkriminacija za koje su oglašeni krivim postupali sa direktnim umišljajem, ne

pokazujući u to vrijeme niti najmanji vid empatije sa zatvorenim civilima prema kojima

su poduzete radnje izvršenja. Također, Vijeće je imalo u vidu da su optuženi koristili i

demonstrirali, na nehuman, nečovječan i ponižavajući način svoj status nadmoći nad

zatvorenim civilima, što su zasnivali na činjenici da su uniformisani i naoružani, dok su

civili bili u zavisnom položaju. Način na koji su dali doprinos održavanju sistema

zlostavljanja koji je bio na snazi Vijeće je detaljno elaboriralo u dijelu presude koji se

odnosio na krivicu optuženih za pojedinačne inkriminacije, te nalazi korisnim

napomenuti da je diskriminatorski odnos optuženih prema oštećenima cijenilo u okviru

pojedinačne inkriminacije progona, pa ga nije ponovo cijenilo u kontekstu otežavajućih

okolnosti prilikom odmjeravanja kazne.

936. Tako je Vijeće prilikom odmjeravanja kazne optuženom Ivanu Zelenika od

olakšavajućih okolnosti cijenilo da je u inkriminisanom periodu poduzimao pojedinačne

radnje pomaganja zatvorenim civilima u vojnoj ambulanti Mostar. To znači, da je bio u

stanju poduzeti pozitivno djelo jednom kad je odvagnuo opcije pred sobom.Tako je

pomogao svjedoku „H“, zaštitio Simić Branislava, Mileta Bjelobabu i svjedoka Tihomora

Čvoru. Vijeće je cijenilo i činjenicu da se optuženi nalazi u poznim životnim godinama i

da je lošeg zdravstvenog stanja.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

226

937. Optuženom Ivanu Mediću Vijeće je kao olakšavajuću činjenicu cijenilo da je

oštećenoj, žrtvi silovanja, nakon tog čina pomagao u snabdijevanju lijekovima,

ponudivši joj utočište u svojoj kući. Prema izvještaju zavodskog ljekara o zdravstvenom

stanju optuženog Ivana Medića koji je uvršten u dokaze u ovom predmetu161, evidentno

je da je kod optuženog dijagnosticiran ...................kao posljedica rata, također,

optuženom je dijagnosticirano .................., u kojem pravcu je odbrana dostavila obimnu

medicinsku dokumentaciju koju je Vijeće imalo u vidu te cijenilo loše zdravstveno stanje

optuženog u okviru olakšavajućih okolnosti, što se sve ima posmatrati u okviru

činjenice da se optuženi nalazi u poznim životnim godinama, da je oženjen i otac troje

djece.

938. Imajući u vidu da je ovim optuženima kao olakšavajuća okolnost uzeta činjenica

da su u navedenim situacijama pomogli zatvorencima, Vijeće je ipak imalo u vidu da su

to pojedinačni i izolovani slučajevi, zasnovani na selektivnom pristupu optuženih

svakom pojedinačnom zatvoreniku, koji su odabrani na ličnoj/prijateljskoj osnovi ili na

temelju nekog drugog odnosa, pri čemu su optuženi ostali svjesni obimnosti i

intenziteta sistema protivpravnog postupanja prema civilima u prostorijama vojne

ambulante Mostar i hangarima kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju, te osim ovih

izolovanih slučajeva ničim nisu pokazali namjeru da se otvoreno suprotstave

uspostavljenom sistemu zlostavljanja, uporno podržavajući isti svim radnjama za koje

su oglašeni krivim.

939. Optuženoj Marini Grubišić- Fejzić Vijeće je kao olakšavajuću okolnost cijenilo

činjenicu da je u vrijeme počinjenja krivičnog djela bila mlada i emocionalno nezrela.

Stav je Vijeća da je ista bila žrtva vihora rata i svojih vlastitih djela, te da se na

pristupanje vojsci HOS-a odlučila zbog teške materijalne situacije u kojoj se nalazila

njena porodica, čija je egzistencija bila ugrožena. Vijeće je steklo uvjerenje da je u

osnovi odgoj optužene bio prožet vrijednostima tolerancije prema drugima, što se vidi iz

činjenice da petooptužena ima supruga druge nacionalnosti162 i sa njim dijete koje su

161 O4 – 17 - Izvještaj zavodskog ljekara o zdravstvenom stanju optuženog Ivana Medića od 22.5.2012.godine potpisan od strane lica prim.dr. Dževada Pašića. O4 – 18 - Akt kliničke bolnice Mostar od dana 18.3.2012.godine broj 1487/12. O4 – 19 - Nalaz i mišljenje neuropsihijatra od 9.3.2012.godine. O4 – 20 - Ljekarsko uvjerenje od 19.2.1986.godine broj 69/86. O4 – 21 - Zdravsteveni list iz KPZ Sarajevo od 9.5.2012.godine. O4 – 22 - Zdravstevni karton KPZ Mostar broj 180/12 broj kartona 13. 162 O5–04– Izvod iz matične knjige vjenčanih od 02.12.2013.godine i ovjerena kopija lične karte od 24.03.2014. godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

227

odgojili sa pozitivnim vrijednostima163. Optužena se tokom predmetnog postupka svakoj

od žrtava obraćala sa dužnim poštovanjem i iskrenom pažnjom.

940. Svi optuženi su u završnom izlaganju izrazili kajanje zbog zločina koji su

počinjeni nad civilima srpske nacionalnosti zatvorenim u prostorijama vojne ambulante

Mostar i hangarima kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju.

941. U odnosu na optužene Ivana Zeleniku, Ivana Medića i Marinu Grubišić- Fejzić

Vijeće je imalo u vidu da njihove radnje nisu bile usmjerene na lišenje života oštećenih,

te da težina njihovih radnji i nastupjelih posljedica ne doseže rang izricanja kazne u

zakonom propisanom okviru za krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. KZ

BiH.

942. Naime, Vijeće smatra da bi izricanje kazne veće od one koju je odmjerilo ovo

Vijeće predstavljalo neopravdanu i neproporcionalnu odmazdu društva prema

počiniocima, odnosno kaznom većom od izrečene ne bi se postigla svrha kažnjavanja,

jer Vijeće pored navedenog cijeni da sve gore navedene olakšavajuće okolnosti, u

međusobnom sadejstvu i u svojoj sveukupnosti mogu biti posmatrane kao osobito

olakšavajuće okolnosti, koje kao takve opravdavaju izricanje kazne ispod zakonom

propisanog minimuma.

943. Optuženom Edibu Buljubušiću Vijeće je uzelo kao utvrđenu kaznu dugotrajnog

zatvora u trajanju od 34 godine164, dok je za djelo za koje je ovom presudom utvrđena

njegova krivica utvrdilo kaznu u trajanju od 6 godina. Vijeće je u odnosu na optuženog

Ediba Buljubašića utvrdilo kaznu ispod zakonom propisanog minimuma, cijeneći da je

izrazio iskreno žaljenje za onim što je učinjeno, da je uputio lično izvinjenje svim

saslušanim svjedocima koji su ujedno i neposredno oštećeni krivičnim djelom, a koje

izvinjenje je uputio odmah po njihovom svjedočenju na glavnom pretresu.

944. Sud je u kontekstu ocjene olakšavajućih okolnosti na strani optuženog imao u

vidu i obimnu materijalnu dokumentaciju koju je uvrstio u dokaze, a iz koje prozilazi da

je tokom oružanog sukoba u BiH bio angažiran u redovima Armije BiH tokom

163

Na ovu okolnost odbrana je uložila veći broj dokaza i to: O5 – 02 – Pohvala Fejzić Dijani od 12.03.2010. godine, Diploma od 29.03.2314.god; Diploma od 24.05.2014.god.; Pohvala od 21.maja.2011.god.; Certifikat projekat građanin od 2011.godine; Diploma od 15.-18.04.2007.godine; Svjedodžba od 09.06.2014.godine.; Svjedodžba od 14.06.2008.godine; Diploma od 12.06.2008. god.; Posebna diploma od 12.06.2014.godine. 164

O3 -1– Presuda Višeg Suda u Zenici broj: K-67/91 od 14.10.1991.godine. O3- 2– Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj: Kž-573/00 od 23.05.2001.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

228

1993.godine u okviru Diverzantsko izviđačke čete165, u kojem svojstvu je pomagao u

otkrivanju i procesuiranju počinilaca jednog teškog krivičnog djela166, zatim je uvrstio niz

dokumenata o ponašanju i aktivnostima koje ima u okviru Kazneno popravnog zavoda

u Zenici (Članska karta estradnih izvođača Ze-Do kantona, Diploma sa turnira boksa

„KPZ Zenica Boks 2007“, Diploma sa osvojenog prvog mjesta na šahovskom turniru u

KPZ-u Zenica, Karate pasoš)167 kojima optuženi prema vlastitoj tvrdnji ukazuje na

rehabilitaciju koja je postignuta dužinom do sada izdržane kazne zatvora. Optuženi je u

spis uložio i dokaze o porodičnom statusu168 te dokaze o statusu u pogledu izdržane

kazne169 i ostvarenih socijalnih primanja170.

945. Optuženi je u spis uvrstio u dokaze i popratni akt171 Psihijatrijske bolnice

Sokolac od 05.05.1992.godine iz koje je vidljivo da je 03.04.1991.godine primljen u ovu

bolnicu na izdržavanje mjere bezbjednosti obaveznog liječenja i čuvanja, koja mu je

izrečena presudom Višeg suda u Zenici broj: K-67/91 od 14.10.1991.godine.

Izdržavanje navedene mjere optuženi je sam napustio tvrdeći da je izbijanjem sukoba u

R Hrvatskoj otišao kao dobrovoljac na ratište. Prema stanju spisa172, vrijeme koje je

proveo u vojsci, a za koje mu je bilo prekinuto izdržavanje kazne zatvora, uračunato je

na način da mu je odlukom predsjednika Federacije BiH ublažena kazna koju je imao

izdržavati, odnosno ista je smanjena sa 20 (dvadeset) na 17 (sedamnaest) godina

zatvora.

946. Sve navedene okolnosti Vijeće jeste cijenilo kao olakšavajuće okolnosti, ali je

ipak najrelevantnijom ocijenjena činjenica da je ovaj optuženi u konačnici priznao

165

O3–19 Naredba o postavljenju Diverzantsko-izviđačke brigade,Zenica broj: 414-12793 od 31.05.1993.g. . O3–20 Kopija Vojne knjižice za Buljubašić Ediba broj: 3301723. 166

Radilo se o slučaju ubistva policajca CSB Zenica, Husetović Besima. Saradnja optuženog sa istražnim organima dokumentovana je u Obaviještenju Sektora Krim. policije Zenica broj: 21-02/1-2-230-218/96 od 27.02.1996. godine uloženom u dokaze kao O3-27. 167 03 – 23 Kopija članske karte Udruženja estradnih izvođača ZE-Do Kantona broj: 018/10. 03–24 Kopija Diplome Sudačke komisije turnira “KPZ Zenica Boks-2007” za učešće u boks meču bokseru Buljubašić Edibu iz juna 2007. godine. O3–25 Kopija Diplome KPZ Zenica za Buljubašić Ediba za učešće na šahovskom turniru. O3–26 Kopija Karate pasoša ma ime Buljubašić Edib od 01.02.2002. godine. 168

O3–21 Kopija Izvoda iz matične knjiče vjenčanih broj: 03-13-2-2824/13 od 30.07.2013. godine. O3–22 Kopija Garancije Mensure Sivac-Buljubašić od 27.01.2014.godine. 169

O3–28 Uvjerenje Kazneno-popravnog zavoda zatvorenog tipa Zenica broj: 04-472/00 od 18.10.2004.g. 170

O3–29 Uvjerenje JU Centar za socijalni rad, broj 03/3-35-43-743 od 30.09.2014. godine. 171

O3 – 30 - Popratni akt JZU Psihijatrijska bolnica Sokalac, istorija bolesti lica Buljubašić Edib u potpisu Dr. Z. Lazarević I Otpusna lista od dana 05.05.1992.godine, matični broj: 15954.godine. 172

Sud je od KPZ-a Zenica zatražio izvještaj o izdržanim kaznama optuženog po pravosnažnim presudama i isto je dostavljeno Sudu pod brojem: 04.12-7716/12 od 02.04.1992.godine. Navedeni podnesak se nalazi u spisu ovog predmeta.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

229

izvršenje inkriminacija za koje se teretio i u svom svjedočenju iznio mnoštvo podataka

koji su do tada bili nedostupni Sudu i Tužilaštvu, razjasnivši ulogu i organizaciju HOS-a

na prostoru Hercegovine, ciljeve i politiku kojima se rukovodila vojska predvođena

ideologijom HOS-a, koja proizilazi iz ponašanja optuženih, te retorike zapovjednika

HOS-a za Hercegovinu gen.Blaža Kraljevića.

947. Optuženi je pojasnio strukturu i ovlasti te način funkcionisanja logora u Dretelju,

dajući imena drugih učesnika u inkriminacijama koje i sam priznaje. Optuženi svoje

priznanje pojedinih inkrimnacija nije uslovio, odnosno nije tražio od Tužilaštva bilo

kakve ustupke za informacije koje je ponudio u svom svjedočenju, pa je time obim i

vrijednost njegove saradnje veći.

948. Cijeneći navedeni doprinos utvrđivanju istine o događajima koji su predmet

optužnice, te da je optuženi pružio detalje, identifikovao pretpostavljene i saizvršioce,

Vijeće je steklo utisak da je njegovo priznanje izneseno u okviru svjedočenja na

glavnom pretresu bilo iskreno, moralno i predstavlja molbu za razumijevanje, pa je

ocijenjeno da sve navedeno ima karakter osobito olakšavajuće okolnosti, zbog čega se

i u odnosu na ovog optuženog Vijeće opredijelilo na utvrđivanje kazne ispod zakonom

predviđenog minimuma.

949. U pogledu izricanja jedinstvene kazne zatvora, Sud je izrekao jedinstvenu

kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 34 godine, rukovodeći se u tom pravcu

odredbom člana 53.stav 2.tačka a) Krivičnog zakona BiH, koji je bio na snazi prije

izmjena objavljenih u Službenom glasniku BiH br.8/10. Odredba koju je Sud primjenio

predviđa da će se u slučajevima kada su optuženom utvrđene kazna dugotrajnog i

kazna zatvora, kao jedinstvena kazna izreći samo kazna dugotrajnog zatovora, za

razliku od sadržaja iste odredbe prema trenutno važećem KZ-u BiH, pa je Sud zaključio

da u ovom slučaju ima mjesta primjeni blažeg zakona po učinioca, kako to propisuje

odreda člana 4.stav 2. KZ BiH, te istovremeno nalazi da će se izrečenom jedinstvenom

kaznom u potpunosti ostvariti svrha kažnjavanja.

950. Najzad, Vijeće je u konkretnom slučaju imalo u vidu da je optuženi

inkriminisane radnje poduzeo za vrijeme izdržavanja kazne zatvora i mogućnost

primjene odredbe člana 55.stav 1. KZ BiH i na kaznu zatvora na koju je optuženi

osuđen presudom Višeg suda u Zenici broj: K-67/91 od 14.10.1991.godine u trajanju

od 17 (sedamnaest) godina zatvora. Međutim, optuženi je navedenu kaznu već

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

230

izdržao, a njenim objedinjavanjem u ovom postupku, došlo bi se u situaciju da se

optuženom izdržani dio kazne ima uračunati u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora u

trajanju od 34 (trideset i četiri) godine, čime se prema mišljenju Vijeća ne bi ostvarila

svrha kažnjavanja.

951. Vijeće napominje još jednom da je u ovom postupku utvrdilo, odmjerilo i u

konačnici izreklo jedinstvenu kaznu upravo u visini koju smatra adekvatnom težini

počinjenih zločina, dok istovremeno primjećuje da su raniji zločini optuženog također

teški i ozbiljni, zbog čega je i bilo određeno da će izrečene kazne izdržavati

konsekutivno, na način kako je to opisano u presudi Vrhovnog suda Federacije BiH

broj: Kž-573/00 od 23.05.2001.godine.

952. Shodno navedenom, Vijeće nije našlo mjesta primjeni člana 55.stav 1. KZ BiH i

u odnosu na već izdržanu kaznu zatvora, jer nalazi da se u tom slučaju ne bi postigla

svrha kažnjavanja, koja će se u potpunosti postići izrečenom jedinstvenom kaznom

dugotrajnog zatvora u trajanju od 34 (trideset i četiri) godine.

XII. ODLUKA O TROŠKOVIMA POSTUPKA

953. Vijeće je našlo opravdanim osloboditi optužene obaveze naknade troškova

postupka, u dijelu u kojem su oglašeni krivim, obzirom da su prema ličnim podacima u

spisu lošeg materijalnog stanja, pa ako se ima na umu da su i troškovi odbrane

optuženih plaćani iz budžetskih sredstava suda, to Sud cijeni da bi dosuđivanjem

obaveze naknade troškova bila dovedena u pitanje egzistencija optuženih i članova

njihove porodice.

954. U odnosu na oslobađajući dio presude u odnosu na optuženog Srećka

Hercega, Sud je primjenom odredbe člana 189. stav 1. ZKP- a BiH ovog optuženog

oslobodio obaveze naknade troškova postupka. Na isti način Sud je odlučio u odnosu

na oslobađajući dio presude u odnosu na ostale optužene.

XIII. ODLUKA O IMOVINSKO PRAVNIM ZAHTJEVIMA

955. Primjenom odredbi člana 198. stav 2 ZKP-a BiH, Sud je radi ostvarivanja

imovinskopravnog zahtjeva oštećene uputio na parnicu, obzirom da podaci prikupljeni u

toku ovog postupka nisu Vijeću pružili pouzdan osnov za potpuno ili djelimično

dosuđenje, pa bi utvrđivanje visine imovinsko pravnih zahtjeva predstavljalo

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

231

nepotrebno odugovlačenje predmetnog postupka.

956. U odnosu na oslobađajući dio izreke presude, Sud je po ovom pitanju postupio

u skladu sa odredbom člana 198.stav 3. ZKP BiH.

ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK VIJEĆA

Pravni savjetnik SUDIJA

Lejla Kurtanović Enida Hadžiomerović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke i branioci mogu izjaviti

žalbu vijeću Apelacionog odjeljenja Suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana prijema

pismenog otpravka presude.

U skladu sa odredbom člana 293. stav 4. ZKP BiH oštećeni presudu mogu pobijati

žalbom, samo u dijelu koji se odnosi na odluku Suda o troškovima krivičnog postupka i

odluku o imovinsko pravnom zahtjevu.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

232

XIV. ANEKS I PROCESNE ODLUKE

(a) Odbijanje zahtjeva odbrane za postavljanjem dodatnih branioca

957. Dana 25.07.2012. godine, Sud je donio odluku173 kojim je odbijen zahtjev

odbrane optuženih Srećka Hercega, Ivana Medića i Marine Grubišić- Fejzić za

postavljanjem dodatnih branilaca, nalazeći da se u konkretnom slučaju ne radi o

složenom i obimnom predmetu, kako su to branioci detaljno naveli u svojim

prijedlozima, a koji su detaljno elaborirani u naznačenom rješenju (protiv navedenog

rješenja je odbrana podnijela žalbe, o kojima je odlučivalo Vijeće Apelacionog

odjeljenja Suda174. Naime, Sud je ovakvu odluku donio, cijeneći, prije svega, da dokazni

materijal koji je predložen da se izvede, nije toliko obiman da bi iziskivalo dugotrajno

vrijeme potrebno za njegovo izvođenje, a što bi za posljedicu imalo eventualno

odsustvo branilaca u postupku, na koji način bi bilo dovedeno u pitanje pravo optuženih

na odbranu, niti se u konkretnom slučaju radi o predmetu u kojem je potrebno razriješiti

neka složena činjenična i pravna pitanja.

(b) Odluka o naknadi podvoznih troškova optuženog Ivana Zelenike

958. Sud je, na glavnom pretresu, održanom dana 15.01.2013. godine, donio odluku

po prijedlogu optuženog Ivana Zelenike da se, zbog njegovog slabog imovnog stanja,

unaprijed, iz sredstava Suda, isplaćuju njegovi podvozni troškovi pristupa na Sud. Sud

je ovu odluku donio, imajući u vidu njegovo slabo imovno stanje, kao i odredbu člana

185. stava 4. ZKP BiH, kojom je propisano da će se, između ostalih troškova krivičnog

postupka, i podvozni troškovi optuženog isplatiti unaprijed iz sredstava Suda, a

naplaćuju se kasnije od osoba koje su dužne da ih naknade u skladu sa odredbama

procesnog zakona. Stoga je Sud, od dana donošenja odluke, optuženom isplaćivao

podvozne troškove svakog njegovog dolaska na suđenje, koji troškovi su uredno

evidentirani u sudskom spisu.

(c) Mjere zaštite za svjedoke

959. Vijeće je, na nastavku glavnog pretresa, održanog dana 03.09.2013. godine, na

kojem je dijelom bila isključena javnost, na prijedlog Tužilaštva BiH i nakon saslušanja

optuženih i njihovih branilaca, neposredno prije saslušanja svjedoka, donijelo odluku o

njegovoj zaštiti, dodjeljujući mu pseudonim “I”, iz razloga njegove sigurnosti. Naime,

173

Rješenje Suda BiH, broj: S1 1 K 009124 12 Krl od 25.07.2012. godine

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

233

Tužilaštvo je podnijelo prijedlog za zaštitu navedenog svjedoka, u kojem je navedeno

da je svjedok izrazio spremnost da svjedoči, ali pod uslovom da mu se osiguraju mjere

zaštite, na način da mu se odredi pseudonim “I”, iz razloga što isti osjeća strah, te da je

povratnik u Grad Mostar, gdje sam živi. Iste navode i razloge je svjedok ponovio na

nastavku gore navedenog glavnog pretresa, a prije njegovog svjedočenja.

960. Imajući u vidu navedeno, Vijeće je donijelo ovakvu odluku, rukovodeći se

odredbom člana 3. stava 1. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih

svjedoka. Navedenom zakonskom odredbom je propisano da je svjedok pod prijetnjom

onaj svjedok čija je lična sigurnost ili sigurnost njegove porodice dovedena u opasnost

zbog njegovog učešća u postupku, kao rezultat prijetnji, zastrašivanja ili sličnih radnji

koje su vezane za njegovo svjedočenje, ili svjedok koji smatra da postoji razumna

osnova za bojazan da bi takva opasnost vjerovatno proistekla kao posljedica njegovog

svjedočenja. Dakle, u konkretnom slučaju, a suprotno prigovorima odbrana optuženih

Ivana Zelenike i Srećka Hercega, vijeće nalazi da je svjedok dao valjane razloge koji

ukazuju na osnovanu bojazan da bi njegovim svjedočenjem mogla doći u opasnost

njegova lična sigurnost, imajući u vidu razloge koje je svjedok iznio, te je našlo

opravdanim dodijeliti mu pseudonim „I“, kojim će se isti oslovljavati u daljem toku

postupka.

961. U toku cijelog postupka, Vijeće je vodilo računa o zaštiti identiteta svih svjedoka

sa dodijeljenim mjerama zaštite u ranijoj fazi postupka, na način što se na glavnom

pretresu, kao i u presudi ne spominju puna imena i prezimena ovih svjedoka, nego

samo njima dodijeljeni pseudonimi, dok se potpuni podaci o navedenim svjedocima

nalaze u spisu, koji je također pod posebnom zaštitom.

(d) Isključenje javnosti

962. Na nastavku glavnog pretresa, održanom dana 03.09.2013. godine, javnost je

bila isključena u jednom njegovom dijelu, a sve radi saslušanja svjedoka “I” u cilju

donošenja odluke o dodjeli zaštitinih mjera za istog, odnosno zaštiti njegovih ličnih

podataka. Stranke nisu imale primjedbi na ovakvu odluku vijeća.

963. Također, u cilju zaštite ličnih podataka svjedoka “G”, na nastavku glavnog

pretresa, održanog dana 28.05.2013. godine, javnost je bila isključena u jednom

njegovom dijelu, budući da su se prezentovali određeni dokumenti koji su sadržavali

174

Rješenje Suda BiH, broj: S1 1 K 009124 12 Krž 4 od 23.08.2012. godine

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

234

ime svjedoka “G”. Nakon izvršenog prezentovanja tih dokumenata, javnost je opet na

ovom glavnom pretresu bila uključena.

(e) Protek roka od 30 (trideset) dana

964. Pretresno vijeće je tokom cijelog postupka postupalo u neizmijenjenom

sastavu, međutim, odredbom člana 251. stava 2. ZKP BiH propisano je da: “Glavni

pretres koji je odgođen mora ponovo početi ako se izmijenio sastav vijeća ili ako je

odgađanje trajalo duže od 30 dana, ali uz saglasnost stranaka i branioca vijeće može

odlučiti da se u ovakvom slučaju svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne

vrši novi uviđaj, nego da se koriste iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijem glavnom

pretresu…“.

965. S tim u vezi, u više navrata je glavni pretres ponovno započinjao, nakon

proteka roka od 30 dana i to: u periodu od 03.07.2012. do 14.08.2012., od 25.06.2013.

do 13.08.2013. i od 08.07.2014. do 26.08.2014. godine, ali su se koristili iskazi

svjedoka i vještaka dati na ranijem glavnom pretresu, s obzirom da su se stranke i

branioci svaki put saglasili u vezi toga. Na ročištu održanom 25.06.2013.godine,

optuženi Buljubašić je zbog vrjeđanja suda i narušenja reda i mira, udaljen iz sudnice,

pa se nije mogao izjasniti po ovom pitanju na navedenom ročištu, ali je na nastavku

glavnog pretresa od 13.08.2013.godine on, kao i ostali optuženi i njihovi branioci bio

saglasan da se optužnica ponovo ne čita, te da se u daljem toku glavnog pretresa

koriste do tada izvedeni dokazi, odnosno da se ranije izvedeni dokazi neće ponovo

izvoditi.

966. Imajući u vidu navedeno, glavni pretres u ovom krivičnom postupku se

održavao u skladu sa citiranom odredbom Zakona o krivičnom postupku.

(f) Odluka po prijedlogu za izuzeće

967. Dana 04.09.2014. godine, odnosno 05.09.2014. godine, braniteljica optuženog

Ediba Buljubašića, advokat Džema Hasanagić – Milaimi, odnosno optuženi Edib

Buljubašić lično, podnijeli su zahtjev za izuzeće pretresnog vijeća navodeći da se

zahtjev podnosi iz razloga što odbrana smatra da postoje okolnosti koje izazivaju

razumnu sumnju u nepristrasnog pretresnog vijeća, a sve na osnovu člana 29. tačka f),

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

235

te člana 30. ZKP BiH. Istaknute razloge je vanpretresno vijeće Suda ocijenilo kao

nedopuštene175, te su kao takvi odbačeni.

(g) Vještačenje zdravstvenog stanja optuženog Ediba Buljubašića

968. Dana 24.07.2012. godine, Sud je donio naredbu za vještačenje medicinske

dokumentacije optuženog Ediba Buljubašića, koji se u više navrata žalio na bolove u

leđima, što je jedan od uzroka i neadekvatan prijevoz od KPZ Zenica do Suda BiH, te

je istakao da zbog zdravstvenih problema nije u mogućnosti stajati u sudnici za vrijeme

obraćanja Sudu, odnosno prilikom ispitivanja svjedoka. Kako bi bili ispitani navodi

optuženog u tom pravcu, izdata je naredba za vještačenje176, u kojoj je vještak pozvan

da odgovori o kojoj vrsti oboljenja se radi, da li to optuženog onemogućava u stajanju,

te da li su, s tim u vezi, adekvatni uslovi prijevoza optuženog od KPZ Zenica do Suda

BiH. Vještak je poučen da može, ukoliko nađe potrebnim, tražiti da posjeti optuženog u

prostorijama KPZ Zenica kako bi izvršio neposredni pregled prije davanja nalaza i

mišljenja, ukoliko ocijeni da predmetno mišljenje ne može dati samo na temelju

dostavljene medicinske dokumentacije.

969. S tim u vezi, Sud je, dana 13.08.2012. godine, zaprimio pismeni nalaz i

mišljenje stalnog sudskog vještaka medicinske struke, prim. Dr. Nedžada Šabića, u

kojem je, nakon provedenog vještačenja po gore navedenoj naredbi Suda, između

ostalog, konstatovano da se optuženi Edib Buljubašić, prilikom obraćanja Sudu, može

nalaziti u stojećem stavu, osim prilikom dužeg ispitivanja svjedoka, u kojim slučajevima

mu treba omogućiti sjedeću poziciju.

970. Odredbom člana 256. stav 2. ZKP BiH, propisano je da su stranke, prilikom

obraćanja Sudu, dužne ustati, osim ako za to postoje opravdane prepreke. Imajući u

vidu da je vještak medicinske struke utvrdio da kod optuženog Ediba Buljubašića

postoje određene poteškoće prilikom dužeg stajanja, donesena je odluka da optuženi

Buljubašić može ispitivati svjedoke u sjedećem položaju, osim u slučajevima kad se

obraća Sudu u kraćem vremenskom periodu.

175

S1 1 K 009124 12 Kri od 08.09.2014. godine 176

Naredba Suda BiH, broj: S1 1 K 009124 12 Kri od 24.07.2012. godine

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

236

(h) Nedolazak optuženog Ediba Buljubašića na glavni pretres

971. Optuženi Edib Buljubašić nije pristupio na zakazani glavni pretres, dana

04.09.2012. godine, iako je bio uredno pozvan. Na osnovu službene zabilješke,

sačinjene od strane sudskih policajaca, koji su bili zaduženi da dovedu optuženog

Buljubašića iz KPZ Zenica na Sud BiH, isti je izjavio da da ne želi pristupiti na zakazani

glavni pretres, te da je to njegovo pravo, a ne obaveza. Međutim, pretresno Vijeće je

odlučilo da se glavni pretres održi bez prisustva optuženog Ediba Buljubašića. Naime,

istog dana je doneseno pismeno rješenje177 kojim je određeno da će se, u slučajevima

neopravdanog nedolaska optuženog Ediba Buljubašića, kao i njegovog napuštanja

suđenja bez objektivnog razloga, glavni pretres održati, odnosno nastaviti bez njegovog

prisustva, na kojima će prisustvovati njegov branilac. Istim rješenjem je određeno da

optuženi u svakom slučaju ima pravo pristupiti glavnom pretresu, te da će mu se, u

slučajevima kad ne pristupi na glavni pretres, dostavljati snimci suđenja, odnosno

transkripti sa održanih glavnih pretresa.

972. Prilikom donošenja navedene odluke, Vijeće je cijenilo da u konkretnom slučaju

optuženi Buljubašić nije bio objektivno spriječen pristupiti na nastavak glavnog

pretresa, te da je njegovo odbijanje da pristupi suđenju bilo motivisano razlozima lične,

odnosno subjektvne prirode. Odredbe ZKP-a BiH ne regulišu takve situacije, kao što ne

postoje odredbe koje sprječavaju Sud da u ovoj situaciji nastavi postupak, čak i bez

prisustva optuženog. Međutim, ova procesna situacija nalaže razmatranje osnovnih

prava i sloboda optuženog sa aspekta ostalih domaćih i međunarodnih pravnih

standarda i sudske prakse. Tako član 247. ZKP BiH propisuje da se optuženom ne

može suditi u odsustvu. Međutim, analizom ove odredbe, može se zaključiti da se izraz

u odsustvu odnosi na slučajeve potpune odsutnosti optuženog iz postupka, bilo zbog

toga što je nemoguće obezbijediti njegovo prisustvo u postupku, ili je on iz nekih

razloga nedostupan organima gonjenja, npr. nalazi se u bjekstvu ili se krije, ne zna se

gdje je, ili mu nije poznato da se postupak vodi ili postoje druge poteškoće da se

obavijesti o postupku ili obezbijedi njegovo prisustvo. S tim u vezi, evidentno postoje

terminološke razlike između suđenja u odsustvu i suđenja bez prisustva optuženog, jer

suđenje u odsustvu podrazumijeva situaciju gdje je prisustvo optuženog onemogućeno

iz razloga kojima on ne može upravljati, dok suđenje bez prisustva optuženog

177

Rješenje Suda BiH, broj: S1 2 K 009124 12 Kri od 04.09.2012. godine

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

237

podrazumijeva da je optuženi u mogućnosti da prisustvuje, ali on to ne želi, kako je to u

konkretnom slučaju.

973. Shodno gore navedenom, Vijeće je ovakvu odluku donijelo, rukovodeći se, prije

svega, interesima pravičnosti, efikasnosti i ekonomičnosti, imajući u vidu aktivno

učešće ostalih optuženih u ovom krivičnom postupku, odnosno njihovo kontinuirano

prisustvo suđenju. Naime, svi optuženi u ovom postupku, jednako kao i optuženi Edib

Buljubašić, uživaju garancije na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku, u smislu

člana 6. stava 1. EKLJP. Vijeće je, pored navedenog, imalo u vidu i opšti javni interes,

te posebni interes žrtava i svjedoka da se suđenje održi u razumnom vremenskom

roku. Pored toga, valja podsjetiti da Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) nikada nije

ustanovio kršenje Konvencije u predmetima gdje je optuženi, koji je adekvatno

obaviješten o predstojećem suđenju, svojevoljno izabrao da ne pristupi, a suđenje se

nastavilo. Sud naglašava da je prisustvo optuženog tokom suđenja u suštini njegovo

pravo, a ne obaveza, tako da je i prema praksi Suda u Strasbourgu postupak bio

pravičan u svim onim situacijama kada je optuženi na cjelovit način bio obaviješten, te

postupak regularno počeo, odnosno nastavio se.

974. Dakle, optuženi Edib Buljubašić je imao pravo prisustvovati suđenju, ali, iako je

bio uredno obaviješten i bio svjestan posljedica neodazivanja, odnosno nepristupanja

na Sud, on se tog prava svjesno odrekao, bez navođenja bilo kakvih opravdanih

razloga, pa je Vijeće odlučilo da će, u svim takvim budućim slučajevima, nastaviti

postupak, odnosno glavni pretres, bez njegovog prisustva, odnosno u svim slučajevima

kada neopravdano odbije pristupiti ili napusti glavni pretres na koji je uredno pozvan, te

se navedeno neće smatrati suđenjem u odsustvu, u smislu člana 247. ZKP BiH.

975. S tim u vezi, osim na navedeni glavni pretres, optuženi Buljubašić nije pristupio,

u nekoliko navrata i to: 18.09.2012., 02.10.2012., 18.12.2012., 26.03.2013.,

11.06.2013., 20.08.2013., 27.08.2013., 01.10.2013., 05.11.2013., 19.11.2013.,

26.11.2013., 03.12.2013., 18.03.2014., 08.07.2014., 02.09.2014.godine, ali su u skladu

sa gore navedenom odlukom, glavni pretresi u navedenim periodima uredno održavani,

bez prisustva optuženog Ediba Buljubašića, ali uz prisustvo njegovog branioca.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

238

976. Optuženi Edib Buljubašić je udaljen sa dijela glavnog pretresa održanog

22.10.2013.godine, kada je nakon završetka unakrsnog ispitivanja počeo vrijeđati

svjedoka Henrik Holand-a, upućujući mu psovke i verbalne uvrede, sa čim je nastavio i

nakon usmene opomene predsjedavajuće vijeća, pa je isti temeljem odredbe člana

424.stav 2.ZKP BiH, udaljen sa glavnog pretresa zbog nepoštivanja Suda i

narušavanja javnog reda u sudnici. Optuženi je zbog nepoštivanja Suda, a temeljem

citirane odredbe, udaljen iz sudnice i sa dijela glavnog pretresa održanog 28.05.2013

godine. U oba slučaja, glavni pretres je nastavljen bez njegovog prisustva, ali uz

prisustvo njegovog branioca.

(i) Vještačenje zdravstvenog stanja svjedoka: Slavka Bojanića, Tonija Rajića, Ilije

Domazeta i Borivoja Petrovića

977. Dana 18.01.2013. godine, izdata je naredba o medicinskom vještačenju

svjedoka Ilije Domazeta, na okolnosti sposobnosti svjedočenja, odnosno davanja

iskaza na glavnom pretresu. Također, 05.02.2013. godine, odnosno 29.08.2013.

godine, izdata je naredba o medicinskom vještačenju svjedoka Slavka Bojanića i

Borivoja Petrovića, na okolnosti njihovog opšteg zdravstvenog stanja i sposobnosti

pristupa na Sud zbog saslušanja. Konačno, Sud je dana 02.04.2013. godine izdao i

naredbu za medicinsko vještačenje svjedoka Tonija Rajića178, u pogledu utvrđivanja

psihičkog stanja svjedoka, odnosno njegove sposobnosti svjedočenja u ovom

krivičnom postupku.

978. Na nastavku glavnog pretresa, održanog dana 11.06.2013. godine, saslušani

su vještaci Ibrahim Gavrankapetanović i Omer Ćemalović, koji su dodatno obrazložili

svoje pismene nalaze i data mišljenja na okolnosti medicinskog vještačenja svjedoka

Slavka Bojanića, odnosno Tonija Rajića. Tako je vještak Gavrankapetanović istakao da

je svjedok Slavko Bojanić teški srčani bolesnik, što je vještak utvrdio na osnovu

dostavljene medicinske dokumentacije. S obzirom na navedeno, kao i starost svjedoka

(preko 80 godina), vještak je dao svoje mišljenje179 u smislu da isti nije zdravstveno

sposoban pristupiti na Sud i dati svoj iskaz, imajući u vidu udaljenost između Suda BiH

i njegovog mjesta boravišta (Trebinje), odnosno isti nije sposoban fizički pristupiti na

178

Na glavnom pretresu, održanom dana 02.04.2013. godine, na kojem je započelo svjedočenje Tončija Rajića, isti je izjavio da nije sposoban da nastavi sa svojim svjedočenjem, da je psihički rastrojen, nakon čega je donesena odluka o njegovom medicinskom vještačenju. 179

T–31 - Nalaz i mišljenje prim dr Ibrahima Gavrankapetanovića od 07.02.2013.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

239

Sud i dati iskaz, u suprotnom bi moglo doći do neželjenih posljedica, kada je u pitanju

njegovo zdravlje.

979. Vještak Omer Ćemalović je istakao da svjedok Tonči Rajić, na osnovu pregleda

medicinske dokumentacije i obavljenog psihološkog testiranja navedenog svjedoka,

nije trenutno sposoban na efikasan način participirati u sudskom postupku, te da je u

tom pravcu potrebno njegovo svjedočenje odgoditi za period od najviše četiri sedmice.

U tom periodu će svjedok Rajić, kako to vještak smatra, u potpunosti uspjeti postići

odgovarajuću psihosocijalnu ravnotežu, neophodnu za adekvatno učešće u sudskom

postupku. Također je istakao da je navedeni svjedok inače sposoban shvatiti značaj

svjedočenja u ovom krivičnom postupku, odnosno shvatiti upozorenja koja mu se budu

davala u tom pravcu. Nalaz i mišljenje vještaka Ćelamlovića je po njegovom saslušanju

na glavnom pretresu uloženi u spis kao dokaz Tužilaštva180.

980. Nadalje, dana 25.06.2013. godine, na nastavku glavnog pretresa su saslušani i

vještaci Helena Škobić i Berima Hačam, koje su imale zadatak izvršiti vještačenje,

odnosno psihološku procjenu svjedoka Ilije Domazeta, na okolnosti njegove

sposobnosti svjedočenja u ovom postupku. Tako je vještak Škobić, između ostalog,

istakla da je u postupku vještačenja svjedok osjetio izuzetnu slabost, te mu je tom

prilikom izmjeren visok krvni pritisak i visok nivo šećera u krvi, nakon čega je isti

upućen u Kliničku bolnicu Mostar, na daljnje pretrage. S tim u vezi, navela je da

dolazak navedenog svjedoka pred Sud i davanje iskaza predstavlja rizik po pitanju

implikacija na njegovo zdravstveno stanje. Vještak Hačam je navela da nije uspjela

izvršiti psihodijagnostičko testiranje svjedoka, imajući u vidu njegovo pogoršanje

zdravstvenog stanja u toku vještačenja, nakon čega je svjedok prebačen u bolnicu u

Mostaru na dalje pretrage. Ista se složila sa mišljenjem vještaka Helene Škobić u vezi

rizika po zdravlje svjedoka, ukoliko bi isti pristupio na Sud da svjedoči.

981. Dana 05.09.2013. godine, Sudu je dostavljen nalaz i mišljenje Senada Pešte,

vještaka interne medicine, koji je, na osnovu naredbe Suda od 29.08.2013. godine,

izvršio vještačenje medicinske dokumentacije svjedoka Borivoja Petrovića, u pogledu

njegove zdravstvene sposobnosti, odnosno mogućnosti da bez ikakvih zdravstvenih

posljedica pristupi na Sud i bude saslušan na glavnom pretresu. Tako iz nalaza i datog

180 T–30 – Sudsko-psihijatrijski nalaz i mišljenje dr Omer Ćemalovića od 04.04.2013.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

240

mišljenja navedenog vještaka proizlazi da iz dostavljene medicinske dokumentacije nije

utvrđeno nijedno akutno oboljenje svjedoka, te da stoga ne postoje nikakve

zdravstvene zapreke da svjedok pristupi na Sud i da bude saslušan na glavnom

pretresu. Imajući u vidu nalaz i dato mišljenje vještaka, Sud je pozvao svjedoka

Borivoja Petrovića na glavni pretres, koji je neposredno saslušan dana 29.10.2013.

godine.

982. Postavljanje pravnog savjetnika svjedoku Tončiju Rajiću

983. Dana 01.04.2013. godine, donesena je odluka181 kojom se svjedoku Tončiju

Rajiću postavlja pravni savjetnik, advokat Velimir Marić, u skladu sa odredbama člana

84. stava 5. ZKP BiH182. Naime, na glavnom pretresu, održanom dana 26.03.2013.

godine, kada je pomenuti svjedok predložen da bude saslušan na glavnom pretresu,

odbrana optuženih je nagovijestila da postoji mogućnost da će navedenom svjedoku

postaviti neka pitanja, na osnovu kojih postoji mogućnost da se svjedok dovede u

inkriminirajući položaj.

984. Cijeneći citiranu zakonsku odredbu, odnosno imajući u vidu da se radi o

svjedoku koji nije u stanju koristiti svoja prava, te da je postojala objektivna mogućnost

da se prilikom odgovaranja na pitanja odbrane svjedok dovede u inkriminirajući položaj,

to je Sud zaključio da svjedok nije bio u stanju koristiti svoja prava za vrijeme

saslušanja i da njegovi interesi nisu mogli biti zaštićeni na drugi način, zbog čega je i

donesena navedena odluka.

(i) Odstupanja u svjedočenju svjedoka Tončija Rajića u odnosu na iskaz iz

istrage

985. Prilikom saslušanja svjedoka Tončija Rajića na glavnom pretresu, došlo je do

brojnih odstupanja u sadržni njegovog iskaza u odnosu na iskaz koji je dao na

zapisnik183 prilikom saslušanja u Tužilaštvu BiH 13.05.2010.godine.

181

Rješenje Suda BiH, broj: S1 1 K 009124 12 Krl od 01.04.2013. godine 182

„Svjedoku se odlukom Suda za savjetnika određuje advokat za vrijeme trajanja saslušanja, ukoliko je očito da nije u stanju da koristi svoja prava u vrijeme saslušanja i ako njegovi interesi ne mogu biti zaštićeni na drugi način.“ 183 T–36– Zapisnik o saslušanju svjedok Raič Tonča dat pred Tužilaštvom BiH broj KT-RZ-26/05 od 13.05.2010.godine + Aneksi + audio snimak zapisnika.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

241

986. Svjedok je tako na glavnom pretresu izjavio da u istrazi nije govorio istinu,

odnosno da su mu odgovori sugerisani od strane postupajućeg tužioca koji je vršio

ispitivanje,a istovremeno je osjećao bojazan za vlastitu sigurnost jer su ga prije davanja

izjave u više navrata kontaktirali djelatnici Državne agencije za istrage i zaštitu koji su

mu sugerirali na prijetećim tonom da je „bolje po njega da se odazove pozivu tužioca i

da svjedoči“ također, svjedok tvrdi da su mu prijetili kako ga po osnovu učešća u

događajima u logoru Dretelj mogu uhapsiti u bilo kojem trenutku.

987. Vijeće u konkretnom slučaju nalazi da je građanska dužnost svake osoba koja

o određenoj činjenici posjeduje neposredna ili posredna saznanja, da se odazove na

uredno dostavljen poziv za saslušanje u svojstvu svjedoka. Vijeće stoga ne nalazi da

su u postupku pozivanja navedenog svjedoka i samog toka njegovog saslušanja

povrijeđene bilo koje odredbe ZKP-a BiH. Svjedok je poučen o svojim pravima iz člana

85. ZKP BiH, kao i prava na pravnog savjetnika u bilo kojem trenutku ispitivanja,

ukoliko svjedok ocjeni da nije u stanju adekvatno zaštititi svoje interese.

988. Kako bi se utvrdio stvarni tok ispitivanja ovog svjedoka, Vijeće je na glavnom

pretresu preslušalo audio zapis sa saslušanja navedenog svjedoka i iz istog ne

proizilazi da je svjedok iskaz davao pod bilo kojim vidom prijetnje, prinude niti je iskaz

od njega iznuđivan. Prilikom slušanja uvodnog dijela ispitivanja jasno je da je svjedok

poučen o svojim pravima, da je upoznat sa prisutnima u prostoriji za ispitivanje, da je

poučen da ima pravo na pravnog savjetnika ukoliko ocijeni da nije u stanju samostalno

zastupati svoje interese, te da postoji mogućnost davanja imuniteta u u slučaju da

odluči da svjedoči o okolnostima koje ga mogu izložiti krivičnom gonjenju može tražiti

imunitet. Tako je na stranici 10 Zapisnika prilikom postavljanja pitanja „Je li lično vidio

da neko zlostavlja ili udara zatvorenike?“ odgovorio „Jesam, par puta sam i ja udario!“

nakon čega ga je tužilac ponovo upoznao sa pravom na zaštitu od samoinkriminacije,

te se prešlo na ispitivanje o okolnostima o kojima ima neposredba saznanja.

989. Na audio snimku se jasno čuje da na pitanje „Da li ste vidjeli pripadnike HOS-a“

da tuku ili zlostavljaju zarobljenike?“ svjedok bez sugerisanja odgovora odgovara „Da.“

Također u daljem kazivanju dalje pominje samoincijativno događaj u kojem je vidio da

Srećko Herceg udara zarobljenika, nakon čega dodaje „Vidio sam da je tukao

zatvorenike, a mogu li ja nešto pitati- Mogu li ja imati problema vezano za ovo?“ Nakon

što je tužilac zatražio pojašnjenje navedenog pitanja svjedok je izjavio

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

242

„Šta ja znam, mala je to sredina, ako se ovo sve sazna, kad bude suđenje, ja se ne

bojim ali imam dijete, ima nekih ljudi nisu baš svoji“. Navedeno može objasniti motive

svjedoka za odstupanje od izjave koju je dao u istrazi prilikom svjedočenja na glavnom

pretresu, s tim da Vijeće nalazi korisnim istaći da je odmah nakon ove izjave svjedoka

tužilac istog upoznao sa mogućnošću dodjeljivanja mjera zaštite identiteta shodno

Zakonu o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka.

990. Na audio zapisniku se tako jasno čuje uputa tužioca da će se kazivanje

svjedoka unositi doslovno u zapisnik čiji tok će svjedok pratiti na monitoru ispred sebe.

Istovremeno je poučen da u slučaju da uoči neku nepravilnost u zapisniku može

reagovati kako bi se ista odmah korigovala.

991. Također, svjedok je po davanju iskaza izjavio da je zadovoljan tokom

saslušanja te nema primjedbi na zapisnik te nema potrebe da mu se reproducira audio

zapis toka saslušanja jer je pratio kucanje zapisnika na monitoru. Nakon toga, svjedok

je imao period od pola sata za pregled otkucanog teksta zapisnika o saslušanju, na koji

je imao pravo staviti primjedbu, što je učinio u pogledu nekih dijelova Zapisnika.

992. Korekcije iskaza i primjedbe svjedoka su odmah implementirane u tekst

Zapisnika, koji je svjedok potom svojeručno potpisao. Navedeno je konstatovano na

audio zapisu sa saslušanja svjedoka. Te prilike osumnjičeni nije rekao tužiocu da ima

bilo kakve zdravstvene probleme koji bi ga onemogućavali da nepristrasno i objektivno

da svoju izjavu, iako je direktno pitan na ovu okolnost.

993. Svjedok prilikom ispitivanja nije upoznao postupajućeg tužioca u ovom

predmetu o navodnim prijetnjama koje je imao od djelatnika SIPA-e, iako ga je

postupajući tužilac prije ispitivanja pitao direktno „Da li vas je iko izložio prijetnjama ili

pritiscima ili vam nešto obećao u zamjenu za vašu izjavu?“ na što je svjedok odgovorio

da je na ispitivanje pristupio dobrovoljno. Stoga, Vijeće ne nalazi osnovanim da se na

ovu okolnost poziva u vrijeme davanja iskaza na glavnom pretresu.

994. Vijeće zapravo cijeni da je zapravo iznošenjem navodnih formalno- pravnih

nedostataka izjave iz istrage njegov način da izbjegne bilo kakav vid lične odgovornosti

za dešavanja u Dretelju, tako što će predstaviti Vijeću da nema neposrednih saznanja

o učešću optuženih u inkriminacijama za koje su se teretili potvrđenom optužnicom.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

243

995. Preslušavajući video zapis koji je uvršten u dokaze u ovom predmetu, Vijeće se

uvjerilo da je kazivanje svjedoka u istrazi bilo objektivno, nepristrasno i neometano od

strane ostalih učesnika u postupku, te cijeni da je svjedok naknadno odlučio da će na

glavnom pretresu odstupiti od ranije izjave, kada i počinje iznositi razloge medicinske i

druge prirode, koji bi činili njegov iskaz iz istrage neupotrebljivim.

996. Kako je svjedok na glavnom pretresu izjavljivao uporno da se ničega ne sjeća i

da nema saznanja o učešću i djelovanju optuženih u relevantnom periodu, te kako nije

dao logično i uvjerljivo obrazloženje zbog čega na glavnom pretresu u potpunosti

odstupa od ranije izjave, to je Vijeće pažljivo cijenilo sve dijelove njegove ranije izjave,

upoređujući ih i cijeneći ih zajedno sa ostalim provedenim dokazima, pa je tako iskaz

ovog svjedoka dat u istrazi184, ocijenjen relevantnim i istinitim u svim segmentima u

kojima je potkrepljen iskazima saslušanih svjedoka i drugih provedenih dokaza u ovom

predmetu.

997. Imajući u vidu da sadržaj izjave iz istrage u znantnoj mjeri inkriminira optužene

u ovom predmetu, odbrana je nastojala kroz unakrsno ispitivanje vještaka

neuropsihijatrijske struke Omera Ćemalovića, utvrditi da je svjedok Tonči Rajić u

vrijeme davanja izjave Tužilaštvu BiH bio psihički nestabilan i nesposoban da shvati

značaj svog statusa i posljedice koje nosi.

998. Međutim, Vijeće primjećuje da vještak Ćemalović na glavnom pretresu u tom

pravcu navodi „radi se o mladoj osobi, psihički očuvanoj, ja ne mislim da nije bilo

značajnog odstupanja u kognitivinim sposobnostima u vrijeme davanja izjave. Sjećanja

iz prošlosti su čak očuvanija od ovih iz sadašnjosti.“ Vještak je na kraju dodao i da

prilikom prvog pristupanja na Sud nije bilo psihijatrijskih razloga da ovaj svjedok odbije

svjedočenje, ali on kao ljekar jeste imajući u vidu njegovu anamnezu, iz etičkih a ne

medicinskih razloga, dao saglasnost za odgodu njegovog pozivanja na sud u svojstvu

svjedoka.

184

T–36– Zapisnik o saslušanju svjedok Raič Tonča dat pred Tužilaštvom BiH broj KT-RZ-26/05 od 13.05.2010.godine + Aneksi + audio snimak zapisnika.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

244

999. Značajna odstupanja od iskaza iz istrage, na glavnom pretresu je iskazao i brat

ovog svjedoka, Ilija Rajić. Iako se sudeće Vijeće nije upuštalo u motive ovih svjedoka

zbog kojih su prilikom svjedočenja na glavnom pretresu odstupali od ranije datih izjava,

evidentno je da prilikom saslušanja u istrazi isti nisu bili pod prijetnjom ili pritiskom bilo

koje vrste, da su prije davanja iskaza bili upoznati sa pravima koja im pripadaju shodno

Zakonu o krivičnom postupku.

1000. Svjedok Ilija Rajić nakon brojnih upita članova sudećeg vijeća, nije imao

objašnjenje značajnih razlika u kazivanju u istrazi i na glavnom pretresu, pa u tom

pravcu navodi da nije osjećao strah prilikom davanja izjave niti je bio pod pritiskom, jer

kako sam tvrdi nije činio ništa loše u inkriminisanom periodu i ne plaši se za vlastitu

sigurnost. Dakle, na svjedoka Iliju Rajića niko nije vršio uticaj da bi svjedočio o

činjenicama i okolnostima o kojima je imao neposredna saznanja, koje je prema

mišljenju Vijeća, potpuno detaljno i objektivno iznio tada postupajućem tužiocu, što je

dokumentovano njegovim zapisnikom o ispitivanju iz istrage. Vijeće također primjećuje

da svjedok u istrazi događaje iznosi iz vlastite perspektive, pominjujući određene

detalje i pojedinosti koje su jedino njemu mogle biti neposredno poznate, te se ne stiče

uvjerenje da su svjedoku prilikom ispitivanja sugerisani odgovori.

1001. Kako na glavnom pretresu ovaj svjedok nelogično i neuvjerljivo izbjegava

odgovor na pojedina pitanja o kojima je detaljno svjedočio u istrazi, to je Vijeće odlučilo

pokloniti vjeru iskazu svjedoka iz istrage u dijelu u kojem taj iskaz bude potkrepljen

iskazima drugih saslušanih svjedoka na iste okolnosti te drugim materijalnim dokazima.

1002. Zapisnik o saslušanju ovog svjedoka je uložen u materijalne dokaze185, i

podlijegao je slobodnoj ocjeni zajedno sa svim ostalim izvedenim dokazima.

(j) Izuzeci od neposrednog izvođenja dokaza – čitanje zapisnika iz istrage

1003. Dana 20.08.2013. godine odbijen je prijedlog odbrane optuženog Srećka

Hercega i Ivana Medića da se izvrši dodatno neuropsihijatrijsko vještačenje svjedoka

Slavka Bojanića, s obzirom da svjedok ne posjeduje nijedan nalaz od specijaliste

neuropsihijatra. Naime, odbrane navedenih optuženih su, na glavnom pretresu,

185

T–26 – Zapisnik o saslušanju svjedoka Rajić Ilije broj KT-RZ-26/05 od 12.05.2010.godine + fotografije Aneks

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

245

održanom dana 11.06.2013. godine, nakon saslušanja vještaka Ibrahima

Gavrankapetanovića, istakle da bi Sud, prije donošenja eventualne odluke o čitanju

iskaza navedenog svjedoka od 2010. godine, trebao donijeti naredbu za vještačenje po

vještacima odgovarajuće struke, imajući u vidu njegovu dijagnozu, te da bi njegova

bolest, koja je utvrđena 2004. godine, mogla za posljedicu imati poremećaj pamćenja,

te se onda postavlja pitanje da li je valjan svjedokov iskaz iz istrage, dat u Tužilaštvu

BiH, 2010. godine, koji odgovor bi mogao dati vještak neuropsihijatar. Imajući u vidu

navedeno, Sud je, dana 20.08.2013. godine, odbio prijedlog za dodatnim vještačenjem,

budući da svjedok ne posjeduje nikakve medicinske dokumentacije od specijaliste

neuropsihijatra.

1004. Imajući u vidu konstatovani poremećaj ličnosti ovog svjedoka (iz 2004.g.

klasifikovan kao poremećaj ličnosti), član vijeća je u okviru unakrsnog ispitivanja

vještaka neuropsihijatrije Omera Ćemalovića, postavila uopšteno pitanje psihičke

sposobnosti lica sa navedenom dijagnozom da budu saslušani u svojstvu svjedoka. ,

na okolnost preživjelih događaja iz prošlosti, na što je vještak pojasnio da bi se

eventualni poremećaj pamćenja u tom konretnom slučaju svodio na reduciranje ili

manje greške u hronologiji izlaganja, te eventualno nemogućnost fokusiranja na

određene detalje, ali nikako svjedočenje takve osobe ne bi predstavljalo iskrivljenje ili

kombinatoriku preživljenih događaja.

1005. S tim u vezi, Vijeće je odlučilo da će se čitati i koristiti kao dokaz iskaz svjedoka

Slavka Bojanića dat u istrazi, imajući u vidu, da je vještak interne medicine, Ibrahim

Gavrankapetanović, u svom nalazu i datom mišljenju istakao da je njegov dolazak pred

Sud znatno otežan zbog zdravstvenih problema. Navedeno je vještak dodatno

obrazložio na glavnom pretresu, odnosno isti je bio decidan u pogledu svoje tvrdnje da

bi njegov pristup na Sud mogao prouzrokovati neželjene posljedice po njegovo

zdravlje.

1006. Prilikom donošenja navedene odluke, Vijeće je imalo u vidu odredbu člana 273.

stava 2. ZKP-a BiH, kojom je, između ostalog propisano da: “zapisnici o iskazima datim

u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na

glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se

ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih

uzroka.” Dakle, Vijeće je imalo u vidu nalaz i dato mišljenje, odnosno iskaz

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

246

vještaka Ibrahima Gavrankapetanovića, te je cijenilo da je isti na glavnom pretresu

iznio nalaz i dao mišljenje, odnosno objasnio iz kojih razloga svjedok Slavko Bojanić

nije u mogućnosti pristupiti na Sud radi saslušanja.

1007. Vijeće nalazi da izneseni razlozi, koji su dati, odnosno iznijeti u nalazu mišljenju

navedenog vještaka, predstavljaju važne uzroke zbog kojih je dolazak svjedoka Slavka

Bojanića pred Sud znatno otežan, te je donesena odluka da se na glavnom pretresu

čita, odnosno koristi njegov iskaz dat u istrazi186. Pri tome Vijeće napominje da će u

kasnijem dijelu ove presude obrazložiti ocjenu ovog dokaza, u smislu njegove dokazne

snage. Nadalje, imajući u vidu navedeno, Sud je dana 19.11.2013. godine donio odluku

da se, kao sastvani dio navedenog dokaza Tužilaštva, u spis uloži i zapisnik o

saslušanju svjedoka Slavka Bojanića od 01.07.1992. godine, koji čini sastavni dio

(aneks A) zapisnika od 02.08.2010. godine, jer je isti predočavan svjedoku prilikom

davanja svog iskaza od 02.08.2010. godine. O dokaznoj kvaliteti iskaza ovog svjedoka,

bilo je više riječi u dijelu presude u kojem se obrazlaže krivica optuženih.

1008. Također, imajući u vidu provedeno medicinsko vještačenje, odnosno iznijeti

nalaz i dato mišljenje vještaka Helene Škobić, u pogledu postojanja rizika za

zdravstveno stanje svjedoka Ilije Domazeta u slučaju njegovog dolaska na Sud radi

davanja svog iskaza na glavnom pretresu, kako je to vještak izričito i istakao na

glavnom pretresu, a imajući u vidu gore citiranu zakonsku odredbu o izuzecima od

neposrednog sprovođenja dokaza, Vijeće je odlučilo da se na glavnom pretresu

pročita, odnosno koristi kao dokaz i iskaz svjedoka Ilije Domazeta. Prilikom donošenja

svoje odluke, Sud je imao u vidu da predviđeni rizik u pogledu pogoršanja

zdravstvenog stanja navedenog svjedoka, u slučaju njegovog pristupa na Sud, radi

saslušanja na glavnom pretresu, predstavlja važan razlog, odnosno uzrok njegovog

otežanog pristupa na Sud.

1009. Nadalje, na glavnom pretresu, održanom dana 06.05.2014. godine, donesena

je odluka da se na glavnom pretresu pročita iskaz svjedoka Saše Stolića, datog na

zapisnik u istrazi, a što su predložile odbrane optuženih Ediba Buljubašića i Marine

Grubišić – Fejzić. Naime, tokom postupka je više puta pokušano da odbrane optuženih

dođu do adrese navedenog svjedoka, ali bezuspješno, nakon čega je Vijeće, imajući u

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

247

vidu gore navedenu citiranu zakonsku odredbu, ocijenilo da se predloženi svjedok ne

može pronaći, zbog čega je dozvoljeno da se na glavnom pretresu pročita njegov iskaz

dat u istrazi.

(k) Načelni stav vijeća po pitanju uvrštavanja zapisnika o saslušanju svjedoka u

istrazi u dokazni materijal u ovom predmetu

1010. Na nastavku glavnog pretresa, održanog dana 04.09.2012. godine, pretresno

Vijeće je donijelo odluku da se zapisnici o saslušanju svjedoka iz istrage neće

uvrštavati u sudski spis, ukoliko se njihov iskaz, dat na glavnom pretresu, ne razlikuje

od iskaza datog u istrazi.

1011. Međutim, imajući u vidu da su neki od svjedoka davali drugačije iskaze na

glavnom pretresu, u odnosu na iskaze date u istrazi, odnosno da su se stranke i

branioci prilikom ispitivanja svjedoka pozivali na te razlike, to je u odnosu na pojedine

svjedoke temeljem odredbe člana 273. stava 1. ZKP BiH187, Vijeće prihvatalo kao

dokazni materijal zapisnike o saslušanju svjedoka datih u istrazi, čiju ocjenu će Sud

dati u kasnijem dijelu presude, prilikom analize izvedenih dokaza.

1012. Izuzetak od ovog načelnog stava pretresnog vijeća primjenjen je i u situacijama

kada svjedoku nisu predočavane razlike u odnosu na njegov iskaz iz istrage, ali mu

jeste prezentirana dokumentacija koja se u formi aneksa nalazila kao prilog zapisnika o

saslušanju. Kako se tu radilo o dokumentima koji su predočavani svjedocima na

glavnom pretresu, kako bi se o istima izjasnili, to je Vijeće cijenilo svrsishodnim ove

priloge (Anekse) uvrštavati u dokaze zajedno sa zapisnikom, sa kojim formalno pravno

čine jednu cjelinu. Obzirom na brojne prigovore odbrane u pogledu uvrštavanja

zapisnika čiji sadržaj nije konfronitran iskazu svjedoka sa glavnog pretresa.

1013. Vijeće napominje da u slučajevima, u kojima je zapisnik samo iz formalno

pravnih razloga uvršten u spis (zbog potrebe ulaganja fotodokumentacije, potvrde i dr.

vrsta priloga uz zapisnik) nije vršeno upoređivanje iskaza svjedoka sa glavnog pretresa

186

Dokaz Tužilaštva BiH, T-186 187

„Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.“

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

248

sa izjavom iz istrage, obzirom da sadržaj izjave svjedoku nije prezentiran tokom

pretresa.

1014. Vijeće ne nalazi da je uvrštavanjem izjava iz istrage date drugim organima

krivičnog gonjenja povrijeđeno pravo na odbranu optuženih u ovom predmetu, obzirom

da su i zapisnici sačinjeni kako od strane Tužilaštva BiH, tako i drugih policijskih organa

i agencija, uzimani u skladu sa zakonom, na način da su svjedoci upoznati sa poukama

i pravima, te prilikom uzimanja istih nije učinjena niti jedna povreda iz člana 10.ZKP

BIH. Sama činjenica da neki od zapisnika nije sačinjen tokom istrage u konkretnom

predmetu također nije ovom Vijeću bilo od presudnog značaja, obzirom da su izjave od

oštećenih uzimane i na opšte okolnosti formiranja i funkcionisanja logora Dretelj u

relevantno vrijeme.

1015. U načelu, Sud je prvenstveno cijenio iskaze koje su svjedoci dali usmeno i

neposredno pred pretresnim vijećem, ali je isto tako uzeta relevantnom izjava iz istrage

ukoliko je svjedok iz neobašnjivih razloga na glavnom pretresu značajno odstupio od te

izjave, a nije bio u mogućnosti sudskom vijeću ponuditi uvjerljivo obrazloženje znatnih

razlika u kazivanju, kao što je slučaj sa svjedokom Tončijem Rajićem i Ilijom Rajićem u

pojedinim dijelovima njegovog svjedočenja.

1016. Na ročištu održanom dana 26.02.2013.godine, odbrani je dozvoljeno

uvrštavanje ranijih izjava svjedoka Save Bojanić, koje su dostavljene kao prilog

zapisnika o ispitivanju ovog svjedoka u istrazi, a nisu predložene za uvrštavanje kao

dokaz Tužilaštva. Vijeće nije formalno pravno objavilo digresiju u izvođenju dokaza jer

je nakon uvrštavanja navedenih izjava, po saslušanju svjedoka Save Bojanić odmah

nastavljeno sa dokaznim postupkom optužbe.

1017. Uopšteno tokom postupka, odbrana je u više navrata tražila od Tužilaštva da im

se dostave sve ranije izjave svjedoka, kako bi se adekvatno pripremili za unakrsno

ispitivanje. Vjeće je u više navrata pozvalo tužiteljicu da odbrani prije ispitivanja

svjedoka dostavi zapisnik o saslušanju svjedoka iz istrage koju je vodilo Tužilaštvo BiH

ali i sve druge izjave koje je Tužilaštvo koristilo prilikom ispitivanja svjedoka. Međutim,

Vijeće je istovremeno pozvalo odbranu, da u situacijama kada imaju saznanje o

postojanju ranijih izjava svjedoka, koje nisu prezentirane prilikom ispitivanja u istrazi niti

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

249

su predložene kao dokaz u optužnici, imaju pravo da temeljem odredbe člana 27.stav

3. ZKP BiH, izvrše uvid u spis, što prema tvrdnjama postupajuće tužiteljice u ovom

predmetu nije učinjeno od strane branilaca optuženih, niti su se oni u bilo kojem

trenutku sa takvim zahtjevom obratili Tužilaštvu BiH.

1018. Naime, Vijeće je tokom postupka nastojalo održati jednakost u postupanju

prema strankama, te nije moglo prihvatiti da su svim slučajevima postoji obaveza

Tužilaštva za dostavljanjem ranijih izjava svjedoka, već samo u slučajevima kada su te

ranije izjave prezentirane svjedoku, odnosno korištene pri njegovom saslušanju u

istrazi u Tužilaštvu BiH.

1019. Postojanje eventualno drugih izjava koje je svjedok davao drugim organima u

drugim predmetima, po istom činjeničnom događaju, ne može biti u obavezi Tužilaštva,

koje u konačnici i ne mora imati saznanja i samim tim nije moglo ni imati obavezu

dostave navedenih izjava.

1020. Konkretan primjer obaveze dostave ranije izjave svjedoka bio je evidentan u

slučaju saslušanja svjedoka „B“, koji je prilikom direktnog ispitivanja na ročištu od

05.03.2014.godine pojasnio da je prilikom saslušanja u istrazi kod tužioca Tužilaštva

BiH korištena njegova ranija izjava od 9 stranica, koju je odbrana zahtijevala i koju je

Tužilaštvo dostavilo do ročišta 19.03.2013.godine kada je bilo planirano unakrsno

ispitivanje ovog svjedoka. U drugim slučajevima, kada ranije izjave svjedoka nisu

korištene prilikom ispitivanja u istrazi niti su predočavane svjedoku, odnosno kada iste

nisu u posjedu postupajućeg tužioca, na odbrani je ostao teret njihovog pribavljanja,

sukladno odredbi člana 50. ZKP BIH koji propisuje da branilac mora zastupajući

optuženog preduzimati sve neophodne radnje u cilju utvrđivanja činjenica, prikupljanja

dokaza koji idu u korist optuženog kao i zaštite njegovog prava.

1021. Također, odbrana je tokom postupka u više navrata prigovarala da im je

neopravdano ograničeno vrijeme ispitivanja svjedoka, na način da unakrsno ispitivanje

nije moglo trajati duže od direktnog ispitivanja i vremena koje je potrebno za

postavljanje pitanja u korist vlastitih tvrdnji.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

250

1022. Vijeće međutim nalazi da je prilikom rukovođenja glavnim pretresom u ovom

predmetu, u svemu postupljeno u skladu sa odredbama člana 239.ZKP BiH, kojim je

jasno propisana obaveza predsjedavajućeg vijeća, da se u sklopu rukovođenja glavnim

pretresom, stara i za svestrano pretresanje predmeta i otklanjanje svega što odugovlači

predmetni postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.

1023. Tako je predsjednica vijeća u svim situacijama vodila računa o načinu i obimu

unakrsnog ispitivanja, koje je saglasno odredbama ZKP-a sadržajno ograničeno na

obim direktnog ispitivanja, pa je postavljenje vremenskog ograničenja između ostalog

dato u cilju koordinacije i usmjeravanja unakrsnog ispitivanja, kako bi se izbjegla

nepotrebna ponavljanja. Također, predsjedavajuća vijeća je reagovala u svim

slučajevima unakrsnog ispitivanja ukolko bi isto sadržajno izlazilo iz okvira direktnog

ispitivanja, ostavljajući mogućnost da odbrana svjedoku postavi određeni broj pitanja u

korist vlastitih tvrdnji te da ukoliko ocijeni potrebnim, svjedoka optužbe naknadno

pozove i sasluša u svojstvu svjedoka odbrane.

1024. Svrha unakrsnog ispitivanja je da se postavljaju pitanja, da se testira

svedočenje svedoka i njegov kredibilitet, to jest da li njemu ili njoj treba pokloniti vjeru.

Prema pravilima unakrsnog ispitivanja isto je ograničeno na temu kojom se bavilo

direktno ispitivanje, dakle na postavljena pitanja Tužilaštva i takođe se ograničava na

ispitivanje kredibiliteta svedoka. Unakrsno ispitivanje po odobrenju Vijeća može biti

prilika za postavljanje pitanja u korist vlastite tvrdnje i prezentiranja dokaza odbrane

svjedoku suprotne strane u postupku, ali ne bi trebalo po svom sadržaju prerasti u novo

direktno ispitivanje svjedoka, navođenjem novih činjenica ili okolnosti koje nisu nikako

bile prezentirane u direktnom ispitivanju.

1025. Unakrsno ispitivanje se odvija pod kontrolom Pretresnog vijeća, da bi se

postiglo svestrano pretresanje predmeta i izbjeglo sve što odugovlalči postupak a ne

doprinosi razjašnjenju stvari. Odbrani je prilikom ograničavanja vremena unakrsnog

ispitivanja sugerisano da koncentriše kvalitativno i kvantitativno svoja pitanja obzirom

da je tokom postupka primjećeno te konstatovano na zapisnik da branilac svakog

optuženog ponaosob započinje ispitivanjem sadržajno istim pitanjem kao prethodni

branilac, ponavljajući određenu vrstu pitanja više puta, čime je procesni položaj

svjedoka otežan ne samo višekratnim iznošenjem traumatičnih događaja već i

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

251

njegovim nepotrebnim ponavljanjem, čime se svjedok dekoncentriše, umara i samim

time narušava kvalitet njegovog svjedočenja.

1026. Dakle, niti jednom prilikom unakrsno ispitivanje svjedoka nije prekinuto ili

skraćeno zbog same dužine trajanja unakrsnog ispitivanja, već je isto ocijenjeno

suvišnim ili nesaglasnim sa pravilima ispitivanja iz člana 262. i 263. ZKP BiH.

(l) Razrješenje branioca optuženog Ediba Buljubašića, advokata Todora Todorovića

1027. Dana 05.12.2013. godine, Sud je, odlučujući o zahtjevu optuženog Ediba

Buljubašića, donio odluku188 o razrješenju njegovog branioca, advokata Todora

Todorovića, nakon čega mu je postavljen novi branilac po službenoj dužnosti, advokat

Senija Poropat. Vijeće je, prilikom donošenja odluke, prije svega, cijenilo iznesene

razloge optuženog u tom pravcu, a koji se odnose na narušenu međusobnu

komunikaciju, te nepostojanje koncepta za dalje iznošenje odbrane u postupku. Imajući

u vidu jedno od osnovnih načela pravičnog suđenja - omogućavanje prava na

odbranu189. S tim u vezi, Sud je našao prihvatljive iznesene razloge optuženog u

pogledu njegovog daljeg zastupanja u ovom krivičnom predmetu, nalazeći da je u

interesu pravičnosti omogućiti optuženom da izabere drugog advokata po svom izboru.

Prilikom donošenja odluke, Vijeće se rukovodilo i relevantnim odredbama ZKP-a BiH,

koje regulišu pitanje obavezne odbrane u postupku, te postupka razrješenja

dosadašnjeg, odnosno postavljanja novog branioca.

(m) Razrješenje branioca optuženog Ediba Buljubašića, advokata Senije Poropat

1028. Dana 04.02.2014. godine, Sud je, odlučujući o zahtjevu optuženog Ediba

Buljubašića, donio odluku190 o razrješenju njegovog branioca, advokata Senije Poropat,

nakon čega mu je postavljen novi branilac po službenoj dužnosti, advokat Džema

Hasanagić Milaimi. Vijeće je, prilikom donošenja odluke, prije svega, cijenilo iznesene

razloge optuženog u tom pravcu, a koji se odnose na narušenu međusobnu

komunikaciju, te nepostojanje koncepta za dalje iznošenje odbrane u postupku. Iako je

Sud smatrao da je braniteljica Poropat odgovorno i savjesno obavljala svoju dužnost,

ipak je udovoljio zahtjevu optuženog, imajući u vidu njegovo pravo na odbranu po

vlastitom izboru, odnosno načelo pravičnosti u ovom krivičnom postupku.

188

Rješenje Suda BiH, broj: S1 1 K 009124 12 Kri od 05.12.2013. godine 189

Član 6. stav 3. tačka c) EKLJP: „Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere...“ 190


S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

252

(n) Razrješenje branioca optuženog Ediba Buljubašića, advokata Džeme Hasanagić

Milaimi

1029. Isto tako, dana 07.10.2014. godine, Sud je, na zahtjev optuženog Ediba

Buljubašića, donio odluku191 o razrješenju branioca Džeme Hasanagić Milaimi, odnosno

postavljanju novog branioca po službenoj dužnosti, advokata Todora Todorovića.

Naime, na glavnom pretresu koji je održan navedenog dana, optuženi je istakao da je

izgubio povjerenje u svog branioca, te da želi da mu se postavi novi advokat po

službenoj dužnosti, advokat Todor Todorović. Naime, optuženi je istakao da branilac

nije prikupljao dokaze koji idu u korist optuženom, zbog čega je povjerenje u

navedenog branioca došlo u pitanje. Vijeće je usvojilo zahtjev optuženog, budući da je

evidentno, tokom postupka, više puta ukazivao da je nezadovoljan načinom iznošenje

odbrane, odnosno prikupljanja dokaza od strane njegovog branioca, kao i njihovom

međusobnom komunikacijom, odnosno konceptom iznošenja odbrane. Imajući u vidu

pravo na odbranu optuženog kao i interese pravičnosti, Vijeće je donijelo odluku o

razrješenju i postavljanju novog branioca po službenoj dužnosti, rukovodeći se

zahtjevima i interesima optuženog, s jedne strane, ali i istovremeno pazeći da se

postupak ne bi prekomjerno odužio, zbog čega je i odlučio postaviti advokata Todora

Todorovića, koji je ranije već učestvovao u postupku.

1030. Upravo u skladu sa načelom ekonomičnosti postupka, te zaštite prava na

pravično i suđenje u razumnom roku ostalih optuženih u ovom predmetu, Sud je dana

27.01.2015.godine, odbio prijedlog optuženog Ediba Buljubašića za razriješenjem

branioca Todora Todorovića, te postavljenje novog branioca u fazi iznošenja završnih

riječi odbrane. Optuženi je naglasio da želi samostalno iznositi završne riječi.

1031. Kao razloge takvog traženja, optuženi je istakao loš odnos u komunikaciji sa

braniocem, te činjenicu da ga nije posjećivao u zatvoru od održavanja posljednjeg

ročišta, do zakazivanja termina za iznošenje završnih riječi. Branilac je u izjašnjenju

datom na ročištu pojasnio da je takvom vidu dokumentacije doprinjeo sam optuženi,

kojem je rješenjem discplinske komisije KPZ Zenica izrečena disciplinska kazna

boravka u samici u trajanju od 20 (dvadeset) dana, za koje vrijeme mu nije bila

omogućena komunikacija sa braniteljem. Također, branilac je istakao da je optuženi u

pojedinim situacijama odbijao da se susretne sa braniocem koji je došao u KPZ Zenica.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

253

Branilac je na kraju istakao da je pripremio završno izlaganje u ovom predmetu, te

ostavlja na dispoziciju optuženom da će isto i prihvatiti.

1032. Nakon izjašnjenja optuženog i branioca po navedenom pitanju, Vijeće je odbilo

navedeni prijedlog optuženog za razriješenjem branioca, jer je (1) do prekida u

komunikaciji došlo krivnjom optuženog, koji je neopravdano odbijao saradnju sa

braniocem u slučajevima u kojima je dolazio u KPZ Zenica gdje se optuženi nalazi na

izdržavanju kazne, (2) Sud je već u više navrata udovoljavao zahtjevima optuženog za

zamjenu branioca, što je elaborirano u prethodnom dijelu presude, te je utvrđeno da je

u dva navrata optuženi tražio razriješenje i ponovno postavljenje istog branioca-

advokata Todora Todorovića. Shodno tome, Vijeće je ocijenilo da je time optuženi

svjesno ispoljio volju da ga zastupa upravo ovaj advokat, pa kako Sudu nije ponudio

konkretne i uvjerljive razloge koji bi ukazivali da je odnos povjerenja i korektnosti među

njima ozbiljno narušen, to Vijeće ne nalazi osnovanim razloge za razriješenje branioca

u fazi završnog izlaganja.

1033. Vijeće je cijenilo i činjenicu da je advokat Todor Todorović upoznat detaljno sa

dosadašnjim tokom postupka, da je već pripremio završno izlaganje u ime odbrane

optuženog Ediba Buljubašića, pa kako navedena faza postupka podrazumijeva samo

iznošenje rezimea provedenih dokaza, čiju konačnu ocjenu će dati ovo sudsko vijeće,

to Vijeće nije našlo nužnim i opravdanim zamijeniti branioca optuženom, naročito

imajući u vidu da je sam optuženi rekao kako bi uloga novog branioca bila strogo

formalna, jer namjerava sam iznositi završno izlaganje.

1034. Cijeneći navedeno, te činjenicu da je tokom postupka udovoljavano sličnim

zahtjevima optuženog, zbog čega su pretresi u više navrata odlagani, a imajući u vidu

zaštitu prava na efikasno i pravično suđenje koje jednako uživaju svi učesnici u

postupku, Vijeće je ovaj prijedlog optuženog odbilo kao neosnovan.

191


S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

254

(o) Odluka o izmjeni redoslijeda izvođenja dokaza

1035. Sud je, na glavnom pretresu, održanom dana 17.12.2013. godine, donio odluku

da se dokazi odbrane trećeoptuženog Ediba Buljubašića izvode na kraju izvođenja

dokaza ostalih optuženih u ovom predmetu, imajući u vidu činjenicu da je neposredno

nakon donošenja ove odluke, optuženom, na njegov zahtjev, postavljen novi branilac.

Prilikom donošenja odluke, Sud se rukovodio odredbom člana 240. ZKP BiH, kojom je

propisano da predsjednik vijeća može odrediti da se odstupi od redovnog toka

raspravljanja192 zbog posebnih okolnosti, a naročito zbog broja optuženih, broja

krivičnih djela i obima dokaznog materijala. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju

radilo o većem broju optuženih, pa samim tim i obimu dokaznog materijala koji je

predložen da se izvodi, odnosno činjenica da je u toku izvođenja dokaza odbrane

optuženom Edibu Buljubašiću promijenjen branilac, Sud je našao opravdanim i na ovaj

način ostaviti dodatno vrijeme novom braniocu da izvrši uvid u spis, odnosno da se

detaljno upozna sa predmetom i izvedenim dokazima, a sve u cilju adekvatne pripreme

za vršenje odbrane trećeoptuženog u ovom krivičnom postupku, u smislu predlaganja

dokaznih prijedloga odbrane optuženog.

(p) Odbijanje prijedloga odbrane optuženog Ivana Medića za dodatnim vremenom

za pripremu odbrane

1036. Na glavnom pretresu, održanom dana 26.11.2013. godine, odbijen je prijedlog

odbrane optuženog Ivana Medića za dodatnim vremenom za pripremanje odbrane,

budući da je Sud više puta tokom trajanja postupka na vrijeme upozoravao odbranu

optuženih, ali i same optužene, da aktivno učestvuju u pripremanju svoje odbrane.

Stoga su odbrane optuženih, uz izuzetak odbrane optuženog Ediba Buljubašića, prema

ocjeni Suda, a imajući u vidu tok i dinamiku izvođenja dokaza optužbe, imale sasvim

dovoljno vremena analizirati provedene dokaze te pripremati koncept odbrane. Prilikom

donošenja svoje odluke, Vijeće je imalo u vidu i dotadašnje vremensko trajanje ovog

postupka (glavni pretres počeo 12.06.2012. godine), te je našlo da je navedena odluka

u skladu i sa pravom optuženih na suđenje u razumnom roku, te da bi neopravdano

dodatno vrijeme za pripremu odbrane optuženih dovelo do nepotrebnog odugovlačenja

ovog postupka.

192

Imajući u vidu činjenični opis optužnice, odnosno redoslijed optuženih osoba u istoj, koji je prilagođen činjeničnom opisu (prvo su navedene inkriminacije opisane u Vojnoj Ambulanti u Mostaru, pa nakon toga događaji u Dretelju) dokazni postupak se, do dana donošenja predmetne odluke, provodio na način da su se izvodili dokazi odbrane, onim redoslijedom kako je to napisano u optužnom aktu.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

255

(q) Odbijanje dokaznih prijedloga odbrane

1037. Vijeće je, na glavnom pretresu, održanom dana 28.01.2014. godine, odlučujući

o prijedlogu odbrane optuženog Srećka Hercega za saslušanjem svjedoka, donijelo

odluku o odbijanju saslušanja svjedoka Luke Kežića, budući da je navedeni svjedok

predložen na identične okolnosti kao i predloženi svjedok Marinko Spaić (na okolnosti

zapovjedne strukture vojarne i zatvora u Dretelju, te ko su poimenično obnašali dužnost

stražara u Dretelju, s obzirom da su predloženi svjedoci često dolazili u Dretelj i

donosili određene potrepštine). Iako je optuženi insistirao na saslušanju navedenog

svjedoka, na upit Suda je konačno predložio da se na glavnom pretresu sasluša

svjedok Marinko Spaić, smatrajući ga bitnijim od svjedoka Luke Kežića.

1038. Vijeće je, na glavnom pretresu, održanom dana 04.02.2014. godine, odbilo

prijedloge odbrana Ivana Medića i Marine Grubišić – Fejzić, da se saslušaju svjedoci

Petar Majić (zajednički prijedlog) i Halil Bešo (prijedlog odbrane Marine Grubišić –

Fejzić), imajući u vidu da su navedeni svjedoci, a koji su od strane odbrana predloženi

na okolnosti vojnih i političkih ciljeva, odnosno uloge pripadnika HOS-a, kao i

zapovjedne strukture HOS-a, na te iste okolnosti već dali svoje iskaze, prilikom

direktnog ispitivanja od strane optužbe, odnosno unakrsnog ispitivanja od strane

odbrana navedenih optuženih, koji sui h i ispitivali na navedene okolnosti. Stoga je

Vijeće ocijenilo da je stanje stvari u pogledu navedenih okolnosti dovoljno razjašnjeno,

te je odbilo navedene prijedloge za saslušanje tih svjedoka.

1039. Također, na glavnom pretresu, održanom dana 18.02.2014. godine, odbijen je

prijedlog odbrane Ivana Medića za saslušanje svjedoka Stojana Medića, s obzirom da

je isti predložen da svjedoči na okolnosti o kojima su prethodni svjedoci odbrane

također dali svoj iskaz, a koje se odnose na ličnost optuženog, kao i nadimak koji je

imao u inkriminisanom periodu, nalazeći da je stanje stvari u tom pravcu dovoljno

razjašnjeno. Iz istog razloga je, na glavnom pretresu, održanom dana 25.02.2014.

godine, odbijen prijedlog odbrane optužene Marine Grubišić - Fejzić za saslušanjem

svjedoka Emine Oručević, a koja se, pored toga, nalazila u Norveškoj, te bi i njeno

eventualno saslušanje putem video-linka iziskivalo izvjestan vremenski period, što bi za

posljedicu imalo određeni protek vremena, s obzirom na cjelokupnu proceduru u vezi

korespodencije sa nadležnim ministarstvima pravde. Međutim, ostavljena je mogućnost

da se imenovani svjedok neposredno sasluša u Sudu BiH, ukoliko do razumnog

vremena ista dođe u BiH, o čemu bi odbrana blagovremeno obavijestila Sud.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

256

Nadalje, iz istog razloga je odbijeno saslušanje svjedoka odbrane Ivana Zelenike,

Slobodana Brkovića (isti se nalazio van BiH), s obzirom na dugotrajnu proceduru oko

organizacije saslušanja navedenog svjedoka putem video-linka.

1040. Pored navedenog, Sud je, prilikom odlučivanja, imao u vidu i dugotrajnost ovog

krivičnog postupka, što direktno ima za posljedicu ugrožavanje osnovnog prava

optuženih – pravo na suđenje u razumnom roku193 nalazeći da svjedočenje gore

navedenih svjedoka, imajući u vidu ostale provedene dokaze u tom pravcu, neće

značajno utjecati na utvrđeno činjenično stanje, s obzirom da su navedeni svjedoci

predloženi na identične okolnosti kao i saslušani svjedoci odbrane. Konačno, imajući u

vidu ostvarenje prava na pravično suđenje, Sud nalazi da je odbranama data jednaka

mogućnost u postupku izvođenja svih svojih dokaza, na isti način kao i izvođenje

dokaza optužbe.

1041. Također, odbijen je prijedlog odbrane optuženog Ivana Medića za izvođenje

dokaza saslušanjem vojnog analitičara, imajući u vidu da je predmet vještačenja –

svjedočenja, kako je to navedeno i obrazloženo u prijedlogu dokaza194, dovoljno

razjašnjen, te da su na te okolnosti tokom pretresa davali svoje iskaze, kako svjedoci

optužbe, tako i svjedoci odbrane. Nadalje, odbijen je također i prijedlog provođenja

vještačenja optuženog Ivana Medića po vještacima medicinske struke, na okolnosti da

li je u inkriminisano vrijeme mogao shvatiti značaj djela, te na okolnosti vještačenja šifre

bolesti koja je navedena u medicinskoj dokumentaciji optuženog. Imajući u vidu da

odbrana na traženje Suda nije dostavila relevantnu medicinsku dokumentaciju, Sud nije

ni mogao izdati naredbu za vještačenje relevantne medicinske dokumentacije, datirane

u inkriminisano vrijeme.

1042. Konačno, odlučujući o prijedlogu dokaza odbrane trećeoptuženog Ediba

Buljubašića, Vijeće je odbilo provođenje dokaza saslušanjem svjedoka Ejupa Ganića i

Sefera Halilovića, nalazeći da isti nisu relevantni, s obzirom da predložene okolnosti,

na koje bi isti svjedočili, nisu od značaja za inkriminisane radnje za koje se optuženi

tereti. Pored toga, Vijeće je odbilo da se saslušaju i svjedoci: Jovan Divjak, Zoran

Hranilović, Ante Prkačin, Mladen Bošnjak, Mladen Holman, Dobroslav Paraga, Zdravko

Kordić, Merdan Džemal, Matija Brainović, Munira Petrović, Ivo Andrić – Lužanski, Vila

193

Član 6. stav 1. EKLJP

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

257

Kraljević, Bosiljko Kraljević, Armin Pohara i Rasim Mekić, s obzirom da su tokom

postupka, na iste okolnosti na koje su predloženi navedeni svjedoci, već izvedeni

materijalni dokazi, odnosno saslušani svjedoci, pri čemu Sud nalazi da je stanje stvari u

tom pravcu dovoljno razjašnjeno. Isto tako, Vijeće je naknadno odlučilo da se odbije

predloženi svjedok Salko Dedić, budući da je Sud obaviješten da je jedan od šest

svjedoka, sa istim imenom i prezimenom, preminuo, a da za ostala lica, navedena u

prijedlogu odbrane, nije bilo moguće utvrditi tačan identitet, zbog čega nije bilo moguće

saslušati predloženog svjedoka. Isto tako, Sud je naknadno obaviješten195 da se

predloženi svjedok Samir Horozović ne nalazi na adresi do koje je Sud uspio doći

službenim putem, odnosno da je druga adresa imenovanog nepoznata, zbog čega nije

bilo zakonske mogućnosti da se navedeni svjedok pozove na glavni pretres kako bi se

saslušao na predložene okolnosti.

1043. Isto tako, Sud je naknadno odbio prijedlog odbrane trećeoptuženog Ediba

Buljubašića da se u svojstvu svjedoka sasluša Ivan Petrušić, nalazeći da je stanje

stvari, kada su u pitanju okolnosti na koje je predložen navedeni svjedok, dovoljno

razjašnjeno196 i da je odbrana trećeoptuženog tokom postupka imala priliku da ga

sasluša, budući da se navedeni svjedok na Sudu pojavljivao dva puta197.

1044. Nadalje, Sud je odbio predloženo vještačenje optuženog Ediba Buljubašića, po

vještaku neuropsihijatru, imajući u vidu da odbrana, a ni Sud, na prijedlog odbrane, nije

mogao obezbijediti relevantnu medicinsku dokumentaciju optuženog, koja se odnosi na

inkriminirajući period, u kojem je, kako je to odbrana isticala, optuženi trebao biti na

liječenju. Dakle, imajući u vidu da Sud, i pored uloženih napora, nije mogao izvršiti uvid

u navedenu relevantnu medicinsku dokumentaciju, niti je odbrana istu dostavila Sudu,

194

Vojna i politička organizacija HOS-a u BiH, te vojni i politički ciljevi HOS-a u BiH 195

Akt Policijske stanice Gračanica, broj: 08-05/8-2-137-2-3143/14 od 10.06.2014. godine 196

Sud je pružio mogućnost odbranama ostalih optuženih da ispitaju svjedoka Ivana Petrušića, dana 26.08.2014. godine, nakon što optuženi Edib Buljubašić, bez opravdanog razloga, nije htio ispitati navedenog svjedoka. Stoga je Sud, imajući u vidu ekonomičnost postupka, u cilju svestranog rješavanja predmeta optužbe, dozvolio odbranama ostalih optuženih da ispitaju navedenog svjedoka. 197

Nakon što se svjedok Ivan Petrušić uredno odazivao na poziv Suda, radi njegovog ispitivanja od strane odbrane Ediba Buljubašića, te da u tim periodima njegovog pristupa na Sud (dana 08.07.2014. i 26.08.2014. godine) optuženi Edib Buljubašić jednom nije pristupio bez opravdanog razloga (08.07.2014.), odnosno isti, dana 26.08.2014. godine nije htio, bez opravdanog razloga ispitati navedenog svjedoka na glavnom pretresu, Sud je odbio naknadni prijedlog odbrane optuženog Buljubašića da se još jednom pozove navedeni svjedok, nalazeći da je isti ispitan od strane ostalih odbrana, te da je stanje stvvari dovollno razjašenjeno, te da je optuženom Buljubašiću više puta ranije pružena mogućnost da ispita predloženog svjedoka, ali je isti bez opravdanog razloga to odbijao.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

258

to nije mogla biti izdana naredba za medicinsko vještačenje optuženog Ediba

Buljubašića.

1045. Konačno, odbijen je prijedlog za saslušanje dodatnih svjedoka odbrane

optužene Marine Grubišić Fejzić, odnosno svjedoka: Nogo Muhameda, Senada

Hodžića, Veljka Golubovića, Ratomira Mijanovića i Drage Filipovića, nalazeći da

okolnosti, na koje su predloženi imenovani svjedoci, nisu od relevantnog značaja za

ovaj krivični postupak, odnosno da iskazi ovih svjedoka ne bi doprinijeli značajnijem

razjašnjenju stvari, a s druge strane bi doveli do nepotrebnog odugovlačenja ovog

postupka.

(r) Obdukcioni nalaz vještaka Karan Željka

1046. Tokom postupka je u svojstvu svjedoka saslušan dr.Željko Karan, vještak

sudske medicine, koji je pojasnio da je učestvovao u brojnim ekshumacijama po

naredbama nadležnih pravosudnih organa ,a iskaz je trebao dati na okolnost

sačinjavanja medicinskih obdukcijiskih nalaza za osobe koje se pominju u činjeničnom

opisu optužnice.

1047. Odbrana je prigovarala statusu vještaka, tvrdeći da isti nije sačinio nalaz i

mišljenje niti je isto dostavljeno odbrani, ali Vijeće cijeni da se radi o svjedoku ekspertu,

koji je po vokaciji vještak sudske medicine i koji je pozvan na okolnost iznošenja

neposrednog stručnog mišljenja o obavljenim pojedinim ekshumacijama i obdukcijama

u kojima je lično učestvovao kao ovlašteni vještak sudske medicine u kojem svojstvu je

i potpisivao DNK izvještaje i zapisnike o identifikaciji posmrtnih ostataka.

1048. Vijeće ne nalazi da je korištenjem termina i svojstva vještak u konkretnom

slučaju na bilo koji način povrijeđeno pravo odbrane u ovom postupku, obzirom da je

saslušanje navedenog lica predloženo u optužnici, dok je medicinska i druga

relevantna dokumentacija koja je korištena prilikom njegovog saslušanja na glavnom

pretresu, ranije uredno dostavljena odbrani.

1049. Vijeće nalazi da je vještak prilikom sačinjavanja obdukcijiskih nalaza u okviru

svog redovnog angažmana postupao u potpunosti u skladu sa pravilima struke i nauke,

te shodno naredbama pravosudnih institucija, pa ne nalazi da su u tom pravcu učinjene

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

259

bilo kakve nepravilnosti koje bi za posljedicu imale povredu prava na odbranu u ovom

postupku.

(s) Uvrštavanje izjave optuženog Ediba Buljubašića date u formi intervjua u članku

„Nezavisnih novina“

1050. Branilac optuženog Ediba Buljubašića, je na ročištu održanom

26.02.2014.godine izrazio protivljenje uvrštavanju u dokazni materijal intervjua koji je

optuženi Buljubašić dao „Nezavisnim novinama“. Na okolnost sačinjavanja navedenog

članka, saslušan je u svojstvu svjedoka optužbe autor Goran Maunaga, koji je pojasnio

vrijeme i način nastanka obavljenog intervjua.

1051. Branilac optuženog je osporavajući navedeni dokaz isticao da bi uvrštavanje

izjave optuženog u formi novinskog članka bilo protivno odredbi člana 261. i 273. ZKP

BiH, jer bi isto predstavljalo neopravdani izuzetak od neposrednog i usmenog izvođenja

dokaza na glavnom pretresu. Obzirom da se u vrijeme uvrštavanja novinskog članka

optuženi branio šutnjom, branilac je smatrao da je uvrštavanjem navedenog dokaza, u

kojem optuženi otvoreno govori o svom učešću u inkriminisanim događajima, direktno

povrijeđeno njegovo pravo na odbranu.

1052. Navedeni članak Vijeće je uvrstilo u spis obzirom da predstavlja aneks198 izjave

svjedoka Gorana Maunage datog u istrazi u ovom predmetu, ali je u konačnici iskaz

optuženog Buljubašića dat u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, podlijegao

slobodnoj ocjeni dokaza u svijetlu ostalih dokaza iznesenih na glavnom pretresu, a ne

isključivo upoređivanjem navoda iz njegovog usmenog i neposrednog svjedočenja, sa

navodima intervjua odnosno novinskog članka, pa u konačnici Vijeće ne nalazi da

uvrštavanjem novinskog članka nije pričinjena bilo kakva šteta odbrani ovog

optuženog.

(t) Izvođenje dokaza Tužilaštva /replika/

1053. Na glavnom pretresu, održanom dana 02.09.2014. godine, na kojem je bilo

planirano izvođenje dokaza odbrane trećeoptuženog Ediba Buljubašića, odnosno

njegovo saslušanje u svojstvu svjedoka, bilo je nemoguće izvesti dokaze, jer isti nije

198

T-23 novinski članak „Nezavisnih novina“ od 02.08.2007.godine je prilog Zapisnika o saslušanju svjedoka

Gorana Maunage sačinjenog u Tužilaštvu BiH broj: KT-RZ-113/05 od 28.02.2011.godine. svjedok je autorizirao navedeni članak na zapsiniku i prilikom ispitivanja na glavnom pretresu održanom 26.02.2013.godine, te je ponovo uložen u dokaze Tužilaštva pod oznakom T-66.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

260

pristupio na navedeni glavni pretres. S obzirom da je ranije Sud donio odluku da se

glavni pretres može održati i bez njegovog prisustva, pozvana je odbrana

trećeoptuženog da izvede materijalne dokaze, međutim, s obzirom na nedolazak

optuženog Buljubašića na navedeni glavni pretres, njegov branilac nije bio spreman

izvesti predložene materijalne dokaze, imajući u vidu da se branilac nije konsultovao sa

optuženim oko obima izvođenja istih. Stoga je Sud odlučio, a imajući u vidu

ekonomičnost postupka, da se izvedu neki od materijalnih dokaza odbrane

petooptužene, Marine Grubišić Fejzić, odnosno onih dokaza koji su odbrani u tom

procesnom momentu bili dostupni, budući da se za neke od ostalih predloženih

materijalnih dokaza čekao odgovor federalnih institucija u vezi statusa petooptužene.

1054. Nakon što je odbrana petooptužene izvela dostupne materijalne dokaze,

Tužilaštvo je predložilo da se u okviru dokaza optužbe, kojima se pobijaju navodi

odbrane četvrtooptuženog Ivana Medića (replika), sasluša svjedok Radojka Žuža. Sud

je, imajući u vidu ekonomičnost postupka, kao i raniju odluku o promjeni redoslijeda

izvođenja dokaza na glavnom pretresu, odlučio da se, prije izvođenja materijalnih

dokaza odbrane trećeoptuženog Ediba Buljubašića, na glavnom pretresu, održanom

dana 09.09.2014. godine, izvede gore navedeni dokaz replike Tužilaštva. Naime,

prilikom donošenja te odluke, Sud je imao u vidu da je Tužilaštvo, kako je već rečeno,

predloženog svjedoka saslušalo na okolnosti provedenih dokaza odbrane

četvrtooptuženog Ivana Medića /replika/, te da se odbrana navedenog optuženog

izričito izjasnila da neće ulagati dokaze kao odgovor na pobijanje /duplika/.

(u) Donošenje odluke o izvođenju dodatnih dokaza Tužilaštva BiH

1055. U vezi dodatnih dokaza, temeljem člana 276. ZKP BiH, Tužilaštvo je predložilo

izvođenje materijalnih dokaza koji su dobili u posjed tek u februaru 2014. godine.

Nakon razmatranja predloženih dokaza, Vijeće je usvojilo prijedlog za izvođenje

predloženih dokaza u sklopu dopune dokaznog postupka. Dodatni dokazi optužbe199

199 T – 187 – Informacija o ubojstvima, nestancima I protjerivanju osoba srpske nacionalnosti, sačinjen u Mostaru 09.03.1993.god. uz Izvješće o upućivanju za Jugoslaviju + Informacija od 10.03.1993.godine (Sektor za sigurnost) + Izjava o prolasku Srba prema Berkovici od 6. Veljača, prva brigade HVO “Knez Domagoj”. T – 188 - Dokument naslovljen “Zločini HOS-a izvršeni nad srpskim civilnim stanovništvom u Bosni I Hercegovini pre početka ratnih sukoba 1992.godine”, document ovjeren od strane ICTY. T- 189 – “Spisak zatvorenika na dan 17.kolovoza 1992.godine”, ovjeren od strane ICTY. T – 190 – Raspored zatvorenika na vanjska radilišta, datum 29.07.1992. godine, document ovjeren od strane ICTY.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

261

izvedeni su na glavnom pretresu održanom 04.11.2014.godine, nakon čega je odbrana

predložila dodatne dokaze.

1056. Vijeće jeste imalo u vidu ove dokaze prilikom donošenja konačne odluke, te je

kao mjerodavne prihvatilo samo one koji su potkrepljeni drugim provedenim dokazima,

dok ostali nisu bili od odlučnog značaja za donošenje presude, te ih Vijeće nije

detaljnije elaboriralo u ranije iznesenoj ocjeni dokaza. Naime, Vijeće cijeni činjenicu da

ove dokaze Tužilaštvo nije moglo pribaviti ranije na okolnost udruženog zločinačkog

poduhvata i plana zlostavljanja, zatvaranja i protjerivanja srpskog civilnog stanovništva,

kako to u svom obraćanju tvrdi tužiteljica, međutim, istovremeno uvažava prigovore

odbrane i nalazi da tužiteljica za neke od dokaza nije ponudila dokaz autentičnosti i

odgovarajuće autorizacije dokumenta, pa tako veći broj istih nema podatak o načinu

nastanka dokumenta, te statusu i poziciji osobe koja je isti izvorno sačinila. Činjenica

da je dokument ovjeren od strane Tribunala u Hagu, ne može sama po sebi davati činiti

dokaznu snagu taklvog dokumenta, već on mora podlijegati standardima preispitvanja

koji je zajednički za sve dokaze provedene tokom glavnog pretresa.

1057. Osim toga, Vijeće primjećuje da se svi dodatni dokazi optužbe odnose na

period nakon inkriminisanog, te se tiču događaja koji nisu bili predmetom optužnice u

ovom postupku, niti sa istima imaju bilo kakve uzročno- posljedične veze, pa su stoga

svi dokazi iz ove grupe ocijenjeni irelevantnim u konačnoj ocjeni dokaza, na način da

nisu imali odlučan uticaj na donošenje konačne odluke Vijeća.

(v) Izvođenje dodatnih dokaza odbrane

1058. Optuženi Srećko Herceg je nakon izvođenja dokaza optužbe predložio

sasušanje Srećka Bošnjaka u svojstvu svjedoka, koji je bio prisutan u vojarni Dretelj u

inkriminisanom period, na okolnost primopredaje zarobljenika i spiska lica za razmjenu

koje je Tužilaštvo uvrstilo u sudski spis u dodatnim dokazima. Drugi svjedok kojeg je

T- 191 – “Zbirno izvješće od 12 sati 13.08. do 12 sati 19.08.1992.godine”, datum 19. Kolovoz 1992.godine, HZ Herceg Bosna Hrvatsko vijeće odbrane vojna policija Čapljina, u potpisu Dano Ivanković. T – 192 – Izvanredno Izvješće – podaci o Vojarni Dretelj, datum 22. Kolovoza 1992.godine, u potpisu Dano Ivanković. T – 193 – Zapovijed, sačinjena Zenica, 11.prosinca 1992.godine, u potpisu Brigadir Mladen Holman. T – 194 – Kartografsko praćenje logoraša, uz službenu zabiljušku broj 02-T-4/14 od datuma 17.02.2014.godine.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

262

optuženi predložio je Dragan Rudan, na okolnosti koje su nastale nakon saslušanja tog

svjedoka u ovom predmetu, jer se radi o licu koje je nakon svjedočenja pričalo da

optuženi Srećko Bošnjak nije lice o kojem je on govorio kad je pominjao ime Srećku i

njegovo djelovanje u Dretelju.

1059. Optuženi Buljubašić Edib je predložio ponovno pozivanje već saslušanje

svjedoka Ivana Petrušića, jer nije imao prilike da mu postavlja pitanja u vrijeme kad je

saslušavan kao svjedok optužbe. Optuženi je tvrdio da se radi o licu koje je u

relevantno vrijeme bilo zapovjednik Dretelja i koje posjeduje obimnije informacije od

onih koje je prezentovao u svom svjedočenju. Obzirom da je u vrijeme saslušanja

Ivana Petrušiča bio jako bolestan i nije bio sposoban postavljati pitanja, smatra da je u

interesu prava na pravično suđenje da se odobri ponovo pozivanje ovog lica u svojstvu

svjedoka. Predložio je i ponovno pozivanje Vinka Martinovića „Štele.

1060. Optuženi Ivan Medić je predložio saslušanje Mladena Bošnjaka, dok je

optužena Marina Grubišić- Fejzić predložila saslušanje svjedoka Golubović Veje.

Braniteljica ove optužene je pojasnila da je naknadno došla u posjed dokaza u kojem

se nalazi intervju sa navedenim licem, a iz kojeg proizilazi suprotno od onoga što

Tužilaštvo tvrdi. Naime, navedeni svjedok se treba pozvati na okolnost učinjene greške

u identifikaciji optužene u zatvoru Dretelj.

1061. Vijeće je nakon pauze objavilo da se prihvataju neki od prijedlog odbrane za

izvođenje dodatnih dokaza, te je određeno pozivanje u svojstvu svjedoka Srećko

Bošnjak, Ivan Petrušić i Golubović Vejo, dok su preostali prijedlozi odbrane odbijeni

kao irelevantni i kumulativni. Naime, Vijeće je ocijenilo da bi ostali predloženi svjedoci

svjedočili na iste okolnosti o kojima su iskaz dali brojni drugi svjedoci, zbog čega je

odbilo njihovo izvođenje.

1062. Kako na ročište za glavni pretres nije pristupio jedan od predloženih dodatnih

svjedoka odbrane, Vejo Golubović, te kako je braniteljica optužene Marine Grubišić-

Fejzić izjavila da niije u mogućnosti osigurati tačnu adresu na koju bi se izvršila dostava

poziva, odbrana je odustala od njegovog saslušanja, ali je u sudski spis uvršten

novinski članak u kojem je ovaj svjedok intervjuisan na okolnost svega što je preživio

za vrijeme boravka u logoru Dretelj.

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

263

(w) Obilazak lica mjesta u Dretelju

1063. Na glavnom pretresu od 01.10.2013.godine sudeće vijeće je objavilo da će se

obaviti procesna radnja obilazak lica mjesta, na području Dretelja, opština Čapljina. O

učinjenom uviđaju je sačinjena fotodokumentacija i video zapis koji je prezentiran na

ročištu za glavni pretres održanom dana i koji je uvršten kao dokaz suda200.

1064. Tužilaštvo je tokom postupka na ovu okolnost u spis201 uvrstilo određeni broj

fotografjia, koje također pokazuju objekte unutar kompleksa kasarne „Bruno Bušić“ u

Dretelju, koje je Vijeće imalo u vidu u konačnoj ocjeni provedenih dokaza, a u

kontekstu iskaza svjedoka koji su u inkriminisanom periodu bili stacionirani u kasarni

kao pripadnici HOS-a te u kontesktu izjava oštećenih koji su bili zatvoreni u hangarima

ove kasarne, a koji su u svojim iskazima opisivali raspored objekata u krugu kasarne.

1065. Na ročištu od 02.12.2014.godine, nakon što su saslušani svi predloženi dodatni

svjedoci odbrane i uvršteni materijalni dokazi, predsjednica vijeća je objavila da je

dokazni postupak završen.

200

S-1 Zapisnik o obilasku lica mjesta broj: S1 1 K 0099124 12 Krl od 08.10.2013.godine čiji prilog je fotodokumentacija i video zapis sačinjen prilikom obilaska. 201

T-11- Fotografije Dretelja (27 fotografija).

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

264

XV. ANEKS II IZVEDENI DOKAZI

A. LISTA SASLUŠANIH SVJEDOKA

1. Lista saslušanih svjedoka Tužilaštva

* Datum Svjedok

1. 03.07.2012.godine Halil Bešo

2. 14.08.2012. godine

28.08.2012. godine

Bogdanović Slavko

3. 04.09.2012. godine Bjelobaba Mile

4. 18.09.2012. godine Brevnik Zoran

5. 02.10.2012. godine Čvoro Tihomir

6. 23.10.2012. godine Svjedok C

7. 06.11.2012. godine Bokić Milivoje

8. 13.11.2012. godine

20.11.2012. godine

Svjedok A

9. 27.11.2012. godine Fržović Slavojka

10. 04.12.2012. godine Milivoj Kružević

11. 15.01.2013. godine Svjedok „F“

12. 29.01.2013. godine Sava Bojanić

13. 05.02.2013. godine Derviš Kurtić

14. 12.02.2013. godine Sead Kurtić

15. 26.02.2013. godine Goran Maunaga

16. 26.02.2013. godine Petar Majić

17. 05.03.2013. godine

19.03.2013. godine

Svjedok „B“

18. 26.03.2013. godine Svjedok „E“

19. 02.04.2013. godine

25.06.2013. godine

13.08.2013. godine

Tončo Rajič

20. 16.04.2013. godine Ilija Rajić

21. 23.04.2013. godine Branislav Simić

22 21.05.2013. godine Srećko Marić

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

265

23. 28.05.2013. godine Svjedok „G“

24. 28.05.2013. godine Petar Golijanin

25. 04.06.2013. godine Svjedok „H“

26. 20.08.2013. godine Svjedok „D“

27. 27.08.2013. godine Olga Škoro

28. 03.09.2013. godine Svjedok „l“

29. 01.10.2013. godine Dragan Rudan

30. 22.10.2013. godine Henrik Hovland

31. 29.10.2013. godine Borivoje Petrović

32. 09.09.2014. godine Žuža Radojka

2. Lista saslušanih vještaka Tužilaštva

* Datum Vještak

1. 18.12.2012.godine Željko Karan

2. 11.06.2013.godine Omer Ćemalović

3. 11.06.2013.godine Ibrahim Gavrankapetanović

4. 25.06.2013.godine Helena Škobić

5. 25.06.2013.godine Berima Hačam

3. Lista saslušanih svjedoka prvooptuženog Zelenika Ivana

* Datum Svjedok

1. 03.12.2013.godine Katja Maksić

2. 03.12.2013. godine Janko Šobot

3. 03.12.2013. godine Milan Brković

4. 03.12.2013. godine Ivan Zelenika

5. 14.01.2014. godine Miljenko Miloš

4. Lista saslušanih svjedoka drugooptuženog Herceg Srećka

* Datum Svjedok

1. 26.11.2013.godine Dragan Čuljak

2. 17.12.2013. godine Niko Dragičević

3. 14.01.2014. godine Stanko Primorac

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

266

4. 21.01.2014. godine Ivan Grbavac

5. 28.01.2014. godine Dragan Bošković

6. 28.01.2014. godine Branko Bubalo

7. 04.02.2014. godine Marinko Spaić

8. 04.02.2014. godine Srećko Herceg

9. 02.12.2014. godine Srećko Bošnjak

5. Lista saslušanih svjedoka trećeoptuženog Buljubašić Ediba

* Datum Svjedok

1. 15.04.2014. godine Zaštićeni svjedok „A“

2. 15.04.2014. godine Zaštićeni svjedok „F“

3. 06.05.2014. godine Mirsad Zahirović

4. 06.05.2014. godine Miroslav Hrstić

5. 13.05.2014. godine Samir Horozović

6. 27.05.2014. godine Zerina Fazlić

7. 27.05.2014. godine Hajrudin Fazlić

8. 17.06.2014. godine Vinko Martinović zv. Štela

9. 26.08.2014. godine Ivan Petrušić

10. 16.09.2014. godine Optuženi Edib Buljubašić

11, 11.11.2014. godine Ivan Petrušić

6. Lista saslušanih svjedoka četvrtooptuženog Medić Ivana

* Datum Svjedok

1. 18.02.2014. godine Marko Vukšić

2. 18.02.2014. godine Vinko Primorac

3. 25.02.2014. godine Rudolf Tolušić

4. 18.03.2014. godine Dušanka Boras

7. Lista saslušanih svjedoka petooptužene Grubišić Fejzić Marine

* Datum Svjedok

1. 18.03.2014. godine Muris Elezović

2. 18.03.2014. godine Dejan Danuc

3 25.03.2014. godine Marina Grubišić Fejzić

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

267

B. MATERIJALNI DOKAZI OPTUŽBE

T-1- Zapisnik o saslušanju svjedoka Bešo Halila broj: KT-RZ-26/06 od 08.04.2010. godine;

T-2- Zapisnik o saslušanju svjedoka Bogdanović Slavka broj: 12-02/1-02/10 od 22.01.2012.

godine i Zapisnik o saslušanju svjedoka Bogdanović Slavka broj KT-RZ 113/05 0d

24.05.2011.godine,

T-3- Zapisnik o saslušanju svjedoka Brevnik Zorana broj: T 20 0 KTRZ 0000113 05 od

23.02.2012. godine uz skicu i Fotodokumentaciju broj T20 0 KTRZ 0000113 05 od 13.01.2011.

godine,

T-4- Zapisnik o saslušanju svjedoka pod pseudonimom C broj: KT-RZ-26/05 od 02.08.2012.

godine,

T-5- Medicinska dokumentacija vezana za svjedoka pod pseudonimom C ( Annex A, B, C, D i

E ),

T-6- Zapisnik o saslušanju svjedoka Milivoja Bokića, broj: 14-02/2-157/04 od 26.05.2005.

godine,

T-7- Zapsinik o saslušanju svjedoka Milivoja Bokića, broj: KT-RZ-26/05 od 31.01.2007. sa

Aneksom,

T-8- Zapisnik o saslušanju svjedoka Olga Draško od 30.01.2007. godine,

T-9- Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Olga Draško, broj 14-02/2-95/05 od 25.04.2005.

godine,

T-10- Bilješke svjedoka A, Ovjerena fotokopija, rokovnika sa naslovom UNIS OOUR tvornica

čeličnih užadi Višegrad, sačinjena u rukopisu,

T-11- Fotografije Dretelja (27 fotografija),

T-12- Zapisnik o saslušanju svjedoka Slavojka Fržović broj KT-RZ-26/05 od 14.03.2007.

godine (Potvrda HOS-a Vojarna Grabovina Čapljina na ime Slavojka Fržović (aneks b) i

fotografije 11,12,1314,15,18,20,22,27 (aneks c),

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

268

T-13 Zapisnik o saslušanju svjedoka Slavojka Fržović, broj KRI 57/94 od 30.09.1994. godine, u

Osnovnom Sudu u Trebinju,

T-14 Zapisnik o prikupljanju izjava od lica Slavojka Fržović broj 12-02/1-27/09 od

08.12.2009.godine,

T-15 Zapisnik o saslušanju svjedoka Milivoja Kruževića, KT-RZ-26/05 od 12.03.2007.godine;

Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Milivoje Kružević broj 12-02/1-24/09 od

30.11.2009.godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka od 30.09.1994.godine,Osnovni sud u

Trebinju; Aneksi b,c,d,e,f,g,h,i.

T-16 Zapisnik o primopredaji mrtvog tijela, Pejanović Jovo,tjelo označeno br.44,Zapisnik o

identifikaciji posmrtnih ostataka broj 79/2004 od 13.04.2004.;DNK Izvještaj No.44,Tuzla od

29.03.2004.godine,

T-17 Fotodokumentacija obrade mrtvog tijela,broj KH-GT-1/2004-OT od 18.12.2004.; Kartica

nestalog lica Balaban Božidar; DNA Report broj 8193/06 Balaban Božidar ICMP ID 22214;

Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka,broj ID-29-07-10-01 od 29.07.2010.godine;

T-18 Zapisnik o sudsko medicinskoj i kriminalističko tehničkoj obradi mrtvog tijela broj KN-GT-

1/2004-OT,

T–19 Zapisnik o saslušanju svjedoka Kurtić Derviša broj KT-RZ-26/06 od 14.04.2010.godine,

zajedno sa Aneksom I od 27 fotografija,

T-20 Zapisnik o saslušanju svjedoka Bojanić Save broj KT-RZ-06/05 od 03.08.2010.godine,

T–21 Zapisnik o saslušanju svjedoka Majic Petra broj KT-RZ-26/05 od 16.06.2010.godine,

zajedno sa anekcima A. B, C, D, E i F,

T–22 Zapisnik o saslušanju svjedoka Bojanić Save broj KT-RZ-26/05 od 03.08.2010.godine,

T–23 Zapisnik o saslusanju Maunaga Gorana 28.02.2011.godine zajedno sa aneksom A,

T–24 – Zapisnik o salušanju zaštićenog svjedoka „E“ dat pred Tužilaštvom BiH broj KT-RZ-

26/05 od 01.02.2007.godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka „E“ pret Ministrastvom unutrašnjih

poslova broj 14-7/02-246/05 od 03.06.2005.godine; Potvrda Crvenog krsta na ime svjedoka „E“

od 20.09.1994.godine Zagreb; Spisak jednog broja zatvorenika iz Dretelja po svjedočenju višeg

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

269

broja zarobljenika,

T–25– Zapisnik o saslušanju zaštićenog svjedoka „B“ dat pred Tužilaštvom BiH broj KT-RZ -

26/06 od 12.01.2007.godine, Spisak zarobljenika, Vojni Suda na br KR-7/95, koji je napisao

zaštićeni svjedok „B“,

T–26 – Zapisnik o saslušanju svjedoka Raić Ilije broj KT-RZ-26/05 od 12.05.2010.godine +

fotografije Aneks,

T-27 – Zapisnik o saslušanju svjedoka Marić Srećka broj KT-RZ-26/05 od 05.08.2010.godine;

Zapisnik o saslušanju svjedoka Srećka Marića pred Okružnim sudom u Beogradu broj 314/94

KRI od 09.09.1994.godine,

T-28 – Zapisnik o saslušanju svjedoka „H“ dat pred Tužilaštvom BiH broj KTRZ-26/05 od

04.08.2010.godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka “H“ dat pred Centrom javne bezbjednosti

Trebinje, Odsjek za ratne zločine, broj 12-02/1-03/10 od 25.01.2010.godine; Zapisnik o

saslušanju svjedoka „H“ dat pred Okružnim sudom u Kragujevcu broj 13/95 od

14.03.1995.godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka „H“ dat pred Vojnim Sudom u Bileći broj Ki-

1336/94 od 04.02.1995.godine;

T-29 – Zapisnik o saslušanju svjedoka „G“ dat pred Tužilaštvom BiH broj KT-RZ-26/05 od

24.03.2010.godine + Aneksi A, B, C, D,

T–30 – Sudsko-psihijatrijski nalaz i mišljenje dr Omer Ćemalovića od 04.04.2013.godine, o

izvršenom vještačenju zdravtsvenog stanja svjedoka Tončija Rajiča, u svrhu utvrđivanja

njegove sposobnosti za učestvovanje u postupku.

T–31 - Nalaz i mišljenje prim dr Ibrahima Gavrankapetanovića od 07.02.2013.godine, o

izvršenom vještaćenju zdravstvene sposobnosti svjedoka Slavka Bojanića,

T–32 – Zapisnik o saslušanju svjedoka Golijanin Petra dat Ministarstvu unutrašnjih poslova

SJB Trebinje broj 14-02/2/05 od 15.06.2005.godine,

T–33 – Zapisnik o saslušanju svjedoka Škoro Olge pred Tužilaštvom BiH broj KT-RZ-26/05 od

03.08.2010.godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka Škoro Olge pred Okružnim sudom u

Beogradu brpj 334/96 od 07.03.1996.godine,

T–34 – Zapisnik o saslušanju svjedoka „I“ dat pred Tužilaštvom BiH broj KT-RZ-26/06 od

04.03.2010.godine; Zapisnik dat pred Vojnim sudom u Bileći broj KR 77/95 od

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

270

18.11.1995.godine;

T–35 – Zapisnik o saslušanju svjedoka „D“ dat Tužilaštvu BiH broj KT-RZ-26/05 od

21.08.2013.godine sa Aneksom,

T–36 – Zapisnik o saslušanju svjedok Raič Tončija dat pred Tužilaštvom BiH broj KT-RZ-26/05

od 13.05.2010.godine + Aneksi + audio snimak zapisnika,

T–37– Zapisnik o saslušanju svjedoka Petrović Borivoja pred Tužilaštvom BiH broj KT-RZ-

113/05 od 17.03.2011.godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka Petrović Borivoja broj 12-02/1-

15/10 od 12.03.2010.godine,

T–38– Zapisnik o saslušanju svjedoka Rudan Dragana pred Tužilaštvom BiH broj KT-RZ-26/05

od 06.08.2010.godine,

T–39 – Zapisnik o saslušanju svjedoka Ilije Domazeta dat pred Tužilaštvom BiH broj KTRZ

26/05 od 13.03.2007. godine ; Zapisnik o saslušanju svjedoka Ilije Domazeta pred CJB

Trebinje broj 14-4/01-217/05 od 31.05.2005.godine + aneksi B, C, D, E, F, G,

T– 40 – Kartica nestalog lica na ime Škoro Đuro; Zahtjev za informacije o nestalim u BiH na

ime Škoro Đuro; DNA report od 25.03.2010.godine; Zapisnik o utvrđivanju identiteta i

primopredaji posmrtnih ostataka na ime Škoro Đuro od 30.06.2010.godine; List of DNA dr

Hamza Žujo na ime Škoro Đuro od 15.04.2010.godine; List of DNA na ime Škoro Đuro od

15.04.2010.godine;

T– 41 – Kartica nestalog lica na ime Marković Nenad, izdat od strane Operativnog tima

Republike srpske za traženje nestalih lica, Redni broj 4845.

T– 42 – Imenovanje Buljubašić Ediba za zamjenika zapovjednika vojarne HOS-a „Bruno Bušić“

Dretelj od strane Kraljević Blaža od 02.08.1992.godine,

T– 43 – Primopredaja uhićenika izvršena u krugu vojarne u Grabovima, potpisana od strane

Srećka Hercega i Daria Ivankovića,HVO, broj 02-277/92 od 17.08.1992.godine,

T– 44 – Nalog za otpust po naređenju generala Blaža Kraljevića, vojarna „Bruno Bušić“ Dretelj

od 05.08.1992.godine,

T– 45 – DNK izvještaj za lice Samardžić Evgenije, ICMP, 25.10.2005.godine,

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

271

T– 46 – Izvod iz matične knjige umrlih za lice Bulut Radoslav izdat od strane opštine Trebinje

broj 03-202-1474/2007 od 13.02.2007.godine,

T– 47 – Izvod iz matične knjige umrlih za lice Brkić Pero, R Srbija, Matično područje Zemun,

Beograd od 06.10.2010.godine, serijski broj dokumenta 00235150,

T– 48 – Izvod iz matične knjige umrlih za lice Pribišić Savo izdat od strane opštine Trebinje broj

03-202-1469/2007 od 12.02.2007.godine,

T– 49 – Karton lične karte na ime Buljubašić Edib, od 09.10.1996.godine,

T– 50 – Fotodokumentacija obrade mrtvog tijela za lice Samardžić Evgenije,broj BL-56/2006-

OT od 09.09.2006.godine,

T– 51 – Zapisnik o sudsko-medicinskoj i kriminalističko-tehničkoj obradi mrtvog tijela,

Kancelarija za traženje nestalih i zarobljenih lica RS, broj BL-56/2006-OT od

09.09.2006.godine,

T– 52 – Foto dokumentacija lica mjesta ekshumacije jednog tijela nakon dobijenog pozitivnog

DNK-a nalaza na ime Samardžić Evgenije, Kancelarija za traženje nestalih i zarobljenih lica

RS, broj BL-15/2006-LM od 08.09.2006.godine,

T– 53 – Popis zatvorenica iz Vojarne „Bruno Bušić“, Vojna policija HOS-a od

07.08.1992.godine; Popis zatvorenika iz Vojarne „Bruno Bušić“ Vojna policija HOS-a od

07.08.1992.godine,

T– 54 – Nalog za otpust lica Momčila Govedarice iz vojnog zatvora, HOS Vojarna Bruno Bušić

Dretelj od 08.08.1992.godine,

T– 55 – Zapovjed da se pusti na slobodu Govedarica Momčilo, potpisana od strane Blaža

Kraljevića, Zapovjedništvo ratnog stožera Ljubuški 08.08.1992.godine,

T– 56 – Spisak uhapšenih sa mjestom hapšenja i datumom te informacijom o mjestu i datumu

rođenja za 681 lice, bez naznake mjesta i datuma,

T – 57 – Spisak uhapšenih osoba i informacije o mjestu hapšenja, bez naznake mjesta i

datuma,

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

272

T– 58 – Spisak osoba koje su oslobođene 30.10.1992.godine i ostale su u Mostaru zaključno

sa brojem 72 u potpisu Mile Pušić,

T–59 – Spisak pritvorenika centralnog vojnog zatvora HVO Mostar koji su oslobođeni pritvora

od 05.11.1992.godine,

T–60 – Lista pritvorenika zatvora Rodoč koji su izabrali da budu prebačeni u organizaciji

MKCK, 22.10.1993.godine,

T–61 – Tjedno izvješće od 23.05. do 30.05.1992. godine, HVO, Vojna policija Čapljina od

30.05.1992.godine,

T–62 – Izvješće sigurnosne službe HVO-a, općinski stožer Čapljina broj 02-1/92 od

07.05.1992.godine,

T–63 – Izvod iz matične knjige umrlih opština Bileća za lice Radmilović Dušan broj 03-202-

44/07 od 15.02.2007.godine,

T–64 – Izvod iz matične knjige umrlih opština Bileća za lice Vujinović Božidar broj 03-202-46/07

od 15.02.2007.godine,

T–65 – Izvod iz matične knjige umrlih opština Bileća za lice Lojpur Rajko broj 03-202-45/07 od

15.02.2007.godine,

T–66 – Novinski članak pod nazivom „Edib Buljubašić: Naredio sam dva streljanja po

naređenju Ivice Petrušića“, Nezavisne novine od 29.07.2007.godine,

T–67 – dokument bez broja i datuma sa naslovom „HOS personal vojnog osoblja logora

Dretelj“,

T - 68 – Izvod iz matične knjige umrlih opština Ljubuški za lice Blaž Kraljević broj 200-9/2005

od 12.12.2005.godine.

T– 69 – Izvod iz matične knjige umrlih opština Trebinje za lice Mrkić Milorad broj 03-202-

6807/06 od 23.08.2006.godine,

T– 70 – Izvod iz matične knjige umrlih opština Nevesinje za lice Parović Milenko od

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

273

10.12.1997.godine,

T–71 – Potvrda vojne policije HOS-a da Dostinja Kovačević napusti vojarnu „Dretelj“ od

21.09.1992.godine,

T–72 – Osobe pritvorene od strane HOS-a, a zatim preuzete, Uprava vojne policije, Odjel za

suzbijanje kriminala zaključno sa rednim brojem 84.

T–73 – Uvjerenje Federalnog ministarstva odbrane, Uprava za odbranu Zenica broj 19-08-02-

03-24-1-463/2004 od 25.02.2004.godine,

T–74 – Potvrda uprave za odbranu Zagreb broj 512M2-62-06-146 od 09.02.2006.godine,

T–75 – Dozvola na uvid u stanje u postrojbama HOS-a u Stocu za poručnika Buljubašić Ediba

od 13.08.1992.godine,

T–76 – Dozvola za nošenje osobnog naoružanja ozapovjedniku Vojne policije poručniku

Buljubašić Edibu,

T–77 – Uvjerenje Federalnog ministarstva odbrane broj 19-08-02-03-24-2-464/2004 od

25.02.2004.godine, Zenica,

T–78 – Zapovjest Vojne policije HOS-a od 09.08.1992.godine,

T–79 – Priopćenje za javnost Zapovjedništva ratnog stožera HOS-a od 06.08.1992.godine,

T–80 – Popis zatvorenica Vojarne Bruno Bušić Dretelj – Čapljina izdat od strane Vojne policije

HOS-a dana 07.08.1992.godine,

T–81 – Organizacija HOS-a u Bosni i Hercegovini,

T–82 – Uspostavljanje Vlade, Zapovjedništvo ratnog stožera HOS-a, Stolac od

23.06.1992.godine,

T–83 – Zapisnik o očevidu broj Kri 103/92, sačinjen od strane Osnovnog suda u Ljubuškom,

T–84 – Nalaz i mišljenje ljekara za Elezović Milivoja broj 841/94 od 04.10.1994.godine,

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

274

T–85 – Potvrda Međunarodnog crvenog krsta broj 01-9 od 31.10.1992.godine,

T–86 – Potvrda opštinske organizacije crvenog krsta, Nevesinje broj 25/92 od novebra

1992.godine,

T–87 – Zapovjed Ratnog stožera HOS-a za BiH, Zenica od 09.prosinca 1992.godine,

T–88 – Proglas HSP 1861 od 1999.godine,

T–89 – Proglas Zapovjedništva ratnog stožera HOS-a od 09.05.1992.godine, Ljubuški,

T–90 – Odluka o proglašenju ratnog stanja PR.broj 1201/92 od 20.06.1992.godine, Sarajevo,

T–91 – Popis zatvorenika, Vojna policija broj 1711-1-94-160 od 1992. do 1993.godina,

T–92 – Izvješće o puštanju pritvorenika iz Centralnog vojnog zatvora HVO Mostar – Rodoč od

30.10.1992.godine,

T–93 – Sprovodni list za Savić (Jovo) Jelku, Uprava Okružnog zatvora, Mostar broj 102/92,

T–94 – Sprovodni list za zaštićenog svjedoka “F“ broj --/92 od 12.09.1992.godine,

T–95 – Sprovodni list za Škoro (Tadija) Olgu, broj 119/92 od 30.10.1992.godine,

T–96 – Sprovodni list za Duka (Mića) Draginja broj 92/92 od 30.10.1992.godine,

T–97 – Sprovodni list za Petrović (Uroš) Borivoje, Uprava okružnog zatvora Mostar, broj 93/92

od 30.10.1992.godine,

T–98 – Sprovodni list za Vujinović (Nikola) Božo broj 94/92 od 30.10.1992.godine,

T–99 – Sprovodni list za Medan (Ilija) Boro broj 95/92 od 30.10.1992.godine,

T–100 – Sprovodni list za zaštićenog svjedoka „C“ broj --/92 od 30.10.1992.godine,

T–101 – Sprovodni list za Janjić (Blagoje) Dragutin broj 99/92 od 30.10.1992.godine,

T–102 – Sprovodni list za Bubalo (Đorđe) Risto broj 100/92 od 30.10.1992.godine,

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

275

T–103 – Sprovodni list za Simić (Joksim) Mirko broj 58/92 od 30.10.1992.godine + Dopuna

sprovodnom listu,

T–104 – Sprovodni list za Simić (Mirko) Branislav broj 59/92 od 30.10.1992.godine + dopuna

sprovodnom listu,

T -105 – Sprovodni list za zaštićenog svjedoka B broj --/92 od 30.10.1992.godine,

T–106 – Sprovodni list za Muratović (Dušan) Radojka broj 61/92 od 20.10.1992.godine,

T -107 – Sprovodni list za Pejičić (Dušan) Momčilo broj 54/92 od 30.10.1992.godine,

T–108 – Sprovodni ist za Buha (Anđelko) Branislava broj 56/92 od 30.10.192.godine,

T–109 – Sprovodni list za Stolić (Milan) Saša broj 9/92 od 30.10.1992.godine,

T–110 – Sprovodni list za Brkić (Milan) Per broj 18/92 od 30.10.1992.godine,

T–111 – Sprovodni list za Milinić (Mirko) Vladimir broj 52/92 od 30.10.1992.godine,

T–112 – Sprovodni list za Kružević (Milan) Milivoje broj 53/92 od 30.10.1992.godine,

T–113- Sprovodni list za Samardžić (Boško) Miloš broj 55/92 od 30.10.1992.godine,

T–114 – Sprovodni list za Budalić (Dušan) Mitar broj 63/92 od 30.10.1992.godine,

T–115 – Sprovodni list za zaštićenog svjedoka I broj ---/92 od 30.10.1992.godine,

T–116 – Sprovodni list za Savić (Luka) Nedeljka broj 65/92 od 30.10.1992.godine,

T–117 – Sprovodni list za Bojanić (Voislav) Slavko broj 66/92 od 30.10.1992.godine,

T–118 – Sprovodni list za Bokić (Petar) Milivoje broj 67/92,

T–119 – Sprovodni list za Milović (Čedo) Drago broj 68/92 od 30.10.1992.godine,

T–120 – Sprovodni list za Uljarević (Todor) Milenu broj 70/92 od 30.10.1992.godine,

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

276

T–121 – Sprovodni list za Pudar (Ranko) Miroslava broj 71/92 od 30.10.1992.godine,

T–122 – Sprovodni list za Kovačević (Ratko) Milenu broj 72/92 od 30.10.1992.godine,

T–123 – Sprovodni list za Kovačević (Blagoja) Vladimir broj 73/92 od 30.10.1992.godine,

T - 124 – Sprovodni list za Dragić (Tomo) Lazara broj 81/92 od 30.10.1992.godine,

T – 125 – Sprovodni list za Domazet (Jonlija) Ilija broj 83/92 od 30.10.1992.godine,

T – 126 – Sprovodni list za Đurica (Milan) Milenko broj 84/92 od 30.10.1992.godine,

T – 127 – Sprovodni list za Janjić (Risto) Jeremija broj 62/92 od 30.10.1992.godine,

T – 128 – Sprovodni list za Jokić (Krstan) Stevan broj 79/92 od 30.10.1992.godine,

T–129 – Sprovodni list za Rudan ( Mihajlo) Dragan broj 75/92 od 30.10.1992.godine,

T–130 – Sprovodni list za Dragić (Lazar) Radoslav broj 80/92 od 30.10.1992.godine,

T–131 – Sprovodni list za Trninić-Medan (Nikica) Biljana broj 89/92 od 30.10.1992.godine,

T–132 – Sprovodni list za Stanilsavić (Milonja) Milan broj 90/92 od 30.10.1992.godine,

T–133 – Sprovodni list za Brkić (Maksim) Zdravka broj 91/92 od 30.10.1992.godine,

T–134 – Sprovodni list za zaštićenog svjedoka H broj ---/92 od 30.10.1992.godine,

T–135 – Sprovodni list za Golubović (Vukman) Veljo broj 86/92 od 30.10.1992.godine,

T -136 – Sprovodni list za Pejdo (Pero) Petar broj 87/92 od 30.10.1992.godine,

T–137 – Sprovodni list za Kandić (Nikola) Slavko broj 101/92 od 30.10.1992.godine,

T–138 – Sprovodni list za Mrkić (Lazar) Jelena broj 8/92 od 30.10.1992.godine,

T–139 – Sprovodni list za Šotrić (Milan) Aleksandra broj 14/92 od 30.10.1992.godine,

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

277

T–140 – Sprovodni list za Savić (Teodor) Gospava broj 42/92 od 30.10.1992.godine,

T–141 – Sprovodni list za Savić (Svetozar) Mladen broj 43/92 od 30.10.992.godine,

T–142 – Sprovodni list za Bjelobaba (Pavao) Mile broj 44/92 od 30.10.1992.godine,

T–143 – Sprovodni list za Ekmedžić (Ilija) Momčilo broj 3/92 od 30.10.1992 godine,

T–144 – Sprovodni list za Mandrapa (Pero) Krsto broj 4/92 od 30.10.1992.godine,

T–145 – Sprovodni list za Perišić (Stevan) Pero broj 5/92 od 30.10.1992.godine,

T–146 – Sprovodni list za Milošević (Petar) Vladimir broj 6/92 od 30.10.1992.godine,

T–147 – Sprovodni list za Bubalo (Đorđe) Branko broj 20/92 od 30.10.1992.godine,

T–148 – Sprovodni list za Žuža (Gojko) Radomir broj 22/92 od 30.10.1992.godine,

T–149 – Sprovodni list za Žuža (Šćepo) Gojko broj 23/92 od 30.10.1992.godine,

T–150 – Sprovodni list za Samardžić (Branko) Marko broj 1/92 od 30.10.1992.godine,

T–151 – Sprovodni list za Brstina (Đoka) Vera broj 19/92 od 30.10.1992.godine,

T–152 – Sprovodni list za Bulut (Savo) Radoslav broj 16/92 od 30.10.1992.godine,

T–153 – Sprovodni list za Žuža (Spasoje) Radojka broj 21/92 od 30.10.1992.godine,

T–154 – Sprovodni list za Bajić (Stevan) Mićo broj 15/92 od 30.10.1992.godine,

T–155 – Sprovodni list za Mrkić (Ljuban) Ljubiša broj 7/92 od 30.10.1992.godine,

T–156 – Sprovodni list za Čučak (Mihajlo) Tatjana broj 51/92 od 30.10.1992.godine,

T–157 – Sprovodni list za Radmilović (Pave) Dušan broj 46/92 od 30.10.1992.godine,

T–158 – Sprovodni list za Ćul (Risto) Milivoje broj 49/92 od 30.10.1992.godine,

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

278

T–159 – Sprovodni list za Marić (Manojlo) Srećko broj 17/92 od 30.10.1992.godine,

T–160 – Sprovodni list za Vojinović (Mihajla) Anđu broj 13/920 od 30.10.1992.godine,

T–161 – Sprovodni list za Vujadinović (Milovan) Dragan broj 76/92 od 17.10.1992.godine,

T–162 – Sprovodni list za zaštićenog svjedoka D broj --/92 od 17.10.1992.godine,

T–163 – Sprovodni list za Vujadinović (Milovan) Miran broj 77/92 od 17.10.1992.godine,

T–164 – Spisak muškaraca koji su bili zatvoreni u zatvoru „Dretelj“ od 07.09.1999.godine,

T–165 – Platni obračun Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, HVO, postrojba HOS, studeni

1992.godine,

T–166 – Osobni dohodci samostalne satnije „Pavo Pavičić“ za mjesec 12.1992.godine,

T–167 – Mjesečni stav bojna HOS-a „Krešimir Pavčić – Pavo“ za 10 mjesec 1992.godine,

T–168 – Potvrda Uprave za odbranu Zagreb, Ured za odbranu centar-Medveščak-Tnje broj

512M2-62-06-146 od 09.02.2006.godine,

T–169 – Zapovjed zapovjedništva ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu, Ljubuški,

T–170 – Putni nalog za Buljubašić Ediba izdat od strane Zapovjedništva ratnog stožera HOS-a

broj 123/92, 16.09.1992.godine,

T–171 – Jedinični karton na ime Herceg Srećko broj 651/68,

T–172 – Matični karton na ime Herceg Srećko broj 651/68,

T–173 – ovjerena fotokopija VOB-a gdje se podaci pod rednim brojem 651 odnose na Herceg

Srećka,

T–174 – Uvjerenje Federalnog ministarstva odbrane broj 24-4-01-41-1-93/05-1 od

22.04.2005.godine, Ljubuški,

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

279

T–175 – ovjerena fotokopija VOB-a gdje se podaci pod rednim brojem 140 odnose na Medić

Ivana

T–176 – Matični karton na ime Zelenika Ivan,

T–177 – Jedinični karton na ime Zelenika Ivan,

T–178 – Uvjerenje Federalnog Ministarstva odbrane broj 22-01-41-I-159505-01 od

27.09.2005.godine,

T–179 – Izvod iz Registra matičnih kartona Mostar za Zelenika Ivana,

T–180 - Tjedno izvješće HVO-a od 19.08.1992.godine,

T–181 – Odluka o prelasku HOS-a u postrojbe HVO-a broj 703/93 od 05.04.1993.godine,

T–182 – Izvod iz matične knjige rođenih za opštinu Nevesinje na ime Pejanović Jovo broj 05-

200-2582/11 od 05.05.2011.godine,

T–183 – Izvod iz matične knjige umrlih za Mostar na ime Škoro Đuro broj 04/1-IV-15-3-

1929/2011 od 04.05.2011.godine,

T-184 – Izvod iz matične knjige umrlih za Mostar na ime Samardžić Evgenije broj 04/1-IV-15-3-

1930/2011 od 04.05.2011.godine,

T–185 – Izvod iz matične knjige rođenih Mostar na ime Balaban Božidar broj 04/1-IV-15-1-

23376/2011 od 06.05.2011.godine,

T–186 – Zapisnik o saslušanju svjedoka Bojanić Slavka broj KT – RZ-26/05 od

02.08.2010.godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka Bojanić Slavka od 01.07.1994.godine u dva

primjerka.

(a) Dodatni dokazi Tužilaštva BiH

T–187 – Informacija o ubojstvima, nestancima I protjerivanju osoba srpske nacionalnosti,

sačinjen u Mostaru 09.03.1993.god. uz Izvješće o upućivanju za Jugoslaviju + Informacija od

10.03.1993.godine (Sektor za sigurnost) + Izjava o prolasku Srba prema Berkovici od 6.

Veljača, prva brigade HVO “Knez Domagoj”

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

280

T–188 - Dokument naslovljen “Zločini HOS-a izvršeni nad srpskim civilnim stanovništvom u

Bosni I Hercegovini pre početka ratnih sukoba 1992.godine”, document ovjeren od strane

ICTY,

T-189 – “Spisak zatvorenika na dan 17.kolovoza 1992.godine”, ovjeren od strane ICTY,

T–190 – Raspored zatvorenika na vanjska radilišta, datum 29.07.1992. godine, document

ovjeren od strane ICTY,

T-191 – “Zbirno izvješće od 12 sati 13.08. do 12 sati 19.08.1992.godine”, datum 19. Kolovoz

1992.godine, HZ Herceg Bosna Hrvatsko vijeće odbrane vojna policija Čapljina, u potpisu Dano

Ivanković,

T–192 – Izvanredno Izvješće – podaci o Vojarni Dretelj, datum 22. Kolovoza 1992.godine, u

potpisu Dano Ivanković,

T–193 – Zapovijed, sačinjena Zenica, 11.prosinca 1992.godine, u potpisu Brigadir Mladen

Holman,

T–194 – Kartografsko praćenje logoraša, uz službenu zabilješku broj 02-T-4/14 od datuma

17.02.2014.godine.

C. MATERIJALNI DOKAZI ODBRANE

1. Dokazi odbrane optuženog Ivana Zelenike

O1 - 1 - Službena zabilješka sačinjena od MUP CSB Trebinje. od 31.08.1992.godine, razgovor

sa Bojanic Savom, sačinio radnik Miro Prelo.

2. Dokazi odbrane optuženog Srećka Hercega

O2–1 – Proglas zapovjednistva ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu od

09.05.1992.godine,

O2–2 – Zapovjed Glavnog stozera HVO-a HZ Herceg – Bosne broj Z-01-11 od

10.04.1992.godine,

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

281

O2 -3 – Zapovjed Glavnog stozera HVO-a HZ Herceg – Bosne pov broj 01- 331/92 od

08.05.1992.godine,

O2 –4 – Dopis zapovjednistva ratnog stozera HOS-a za Hercegovinu iz vagusta 1992.godine.

O2 –5 – Izvanredno izvjesce Herceg- Bosne Vojne policije Čapljina od 22.08.1992.godine,

O2 –6 – Dopsi štaba Vrhovne komande oružanih snaga Rebublike BiH broj 02/340-1272 od

04.09.1992.godine,

O2–7 – Dopis Štaba odbrane Okruga Zenica broj 05/958-3 od 05.09.1992.godine,

O2 - 8 – Dopis Oruzanih snaga Hadzica bez datuma,

O2–9 – Potvrda brigade HVO-a „Knez Domagoj“ broj 1100-06-12-93 3489 od

20.05.1994.godine,

O2–10 – Potvrda Zapovjednistva ratnog stozera HOS-a za Hercegovinu od 20.05.1994.godine,

O2 –11 -Potvrda Ministarstva odbrane Hrvatske Republike Herceg Bosne broj 02-11-06-94-298

od 19.05.1994.godine,

O2–12 – Potvrda Odjela za odbranu Ljubuški broj 25-4-07-03-22-25/03-01 od

17.01.2003.godine,

O2 –13 – Iskaznica pripadnika Prve brigade HVO-a „Knez Domagoj“ na ime Srećko Herceg

izdana 15.08.1992.godine,

O2 –14 – Potvrda o okolnostima stradavanja Bosna i Hercegovina – Hrvatska republika Herceg

– Bosna broj 022/97-01 od 17.01.1991.godine,

O2 –15 – Potvrda o okolnostima stradavanja Bosna i Hercegovina – Hrvatska republika Herceg

– Bosna broj 1710-01-97 od 29.01.1997.godine,

O2 –16 – Potvrda Federacije Bosne i Hercegovine – Federalno ministarstvo odbrane broj 29-

26-4/41-1/30-50/03 od 30.01.2003.godine,

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

282

O2 –17 – Potvrda Federacije Bosne i Hercegovine – Federalno ministarstvo odbrane broj 29-

26-4/41-1/12-298/04 od 09.02.2004.godine,

O2 –18 – Potvrda Doma zdravlja Ljubuški broj 132 2012 od 06.03.2012.godine sa izvodom iz

Knjige protokola ratne bolnice Ljubuški broj 145 od 11.05.1992.godine,

O2 –19 – Psihološki nalaz Dom zdravlja Ljubuški broj 12/99 od 26.05.1999.godine,

O2 –20 – Psihološki nalaz Dom zdravlja Ljubuški broj broj 18/01 od 12.04.2001.godine,

O2 –21 – Psihološki Nalaz Dom zdravlja Ljubuški broj 73/02 od 16.12.2002.godine,

O2 –22 – Psihološki nalaz Dom zdravlja Ljubuški broj 20/05 od 04.04.2005.godine,

O2 -23 – Zaključak – otpusnio pismo Kliničke bolnice Mostar od 23.05.1997.godine,

O2 –24 – Nalaz i mišljenje specijaliste Kliničke bolnice Mostar od 23.06.1997.godine,

O2 –25 - Nalaz i mišljenje specijaliste Kliničke bolnice Mostar od 16.04.1998.godine,



O2 –28 - Nalaz i mišljenje specijaliste Dom zdravlja Ljubuški od 27.10.2004.godine,

O2 –29 - Nalaz i mišljenje specijaliste Dom zdravlja Ljubuški od 06.04.2005.godine,

O2 - 30 – Nalaz i mišljenje dr Mate Prskalo od 17.12.1996.godine,

O2– 31 – Nalaz i mišljenje dr Mate Prskalo Klinička bolnica Mostar broj 505/00 od

11.02.200.godine,

O2 –32 – Nalaz i mišljenje dr Mate Prskalo od 03.04.2001.godine,

O2 –33 – Nalaz i mišljenje dr Mate Prskalo Dom zdravlja Ljubuški od 17.12.2002.godine,

O2 –34 – Nalaz i mišljenje Vojno – invalidske komisije Hrvatske Republike Herceg – Bosne broj

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

283

02-18-05/97-324 od 08.05.1997.godine,

O2 –35 – Rješenje Ureda za odbranu Ljubuški broj 02-40-05/97-23 od 29.05.1997.godine,

O2–36 – Rješenje Županije Zapadnohercegovačke – Ministarstvo hrvatskih branitelja iz

Domovinskog rata broj 09-04-1-41-1-51/03 od 10.03.2003.godine,

O2 –37 – Nalaz i mišljenje Vojno – invalidske komisije Županije Zapadnohercegovačke –

Ministarstvo hrvatskih branitelja i Domovinskog rata broj 09-06-216/04 od 18.02.2004.godine,

O2 –38 – Rješenje općine Ljubuški Služba za branitelja iz Domovinskog rata broj 09/1-41-

172/05 od 16.06.2005.godine,

O2 – 39 – Liječničko uvjerenje Doma zdravlja Ljubuški broj 1209/03 od 15.01.2003.godine,

O2- 40 - Ovjerena fotokopija iskaznice HOS-a, Vojna Knjižica na ime Srećko Bošnjak,

3. Dokazi Odbrane optuženog Ediba Buljubašića

O3 - 1 – Presuda Višeg Suda u Zenici broj: K-67/91 od 14.10.1991.godine,

O3 - 2 – Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj: Kž-573/00 od 23.05.2001.godine,

O3 - Proglas Hrvatske stanke prava u potpisu stožernik ratnog stožera HOS-a za Bosnu, bojnik

Mladen Holman i koordinator HOS-a za Bosnu Matija Brajinović.

O3 – 4 Proglas Zapovjedništva ratnog stožera HOS-a od 9. svibnja 1992.godine, u potpisu je

pukovnik Blaž Kraljević.

O3 –5 Zapisnik sa 137. sjednice Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine od

04.07.1992.godine,

O3 –6 Naredba Štaba Vrhove komande Oružanih snaga Sarajevo broj: 02/768-1 od

30.07.1992.godine,

O3 –7 Odluka o organizaciji i formiranju ustanove oružanih snaga Republike Bosne i

Hercegovine broj: 02/819-1 od 01.08.1992.godine,

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

284

O3 –8 Naredba Štaba Vrhovne komande oružanih snaga broj: 02/905-1 od 07.08.1992. godine,

O3 –9 Zamolba za uvođenje telefona Ratnog nastavnog centra Dretelj broj: 20/92-1 od

10.08.1992.godine,

O3 –10 Akt Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine broj:

02/340-907 od 22.08.1992. godine,

O3 –11 Akt Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine broj.

02/340-1272 od 04.09.1992.godine,

O3 –12 Akt Štaba odbrane Okruga Zenica broj: 05/958-3 od 05.09.1992. godine,

03 - 13 Dozvola Zapovjedništva ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu od 13.08.1992. godine,

03 –14 Zapovjed Zapovjedništva ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu, Ljubuški,

03 –15 Putni nalog Zapovjedništva ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu, Ljubuški broj:

123/92 od 16.08.1992. godine,

O3 –16 Zapovijest Vojne policije HOS-a od 09.08.1992.godine,

O3 –17 Imenovanje Zapovjedništva Ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu, Mostar od

02.08.1992. godine,

O3 –18 Odluka Hrvatskog vijeća odbrane o prelasku HOS-a u postojbe HVO-a broj: 703/93 od

05.04.1993. godine,

O3 –19 Naredba o postavljenju Diverzantsko-izviđačke brigade,Zenica broj: 414-12793 od

31.05.1993. godine,

O3 – 20 Kopija Vojne knjižice za Buljubašić Ediba broj: 3301723,

O3 –21 Kopija Izvoda iz matične knjiče vjenčanih broj: 03-13-2-2824/13 od 30.07.2013. godine,

O3 –22 Kopija Garancije Mensure Sivac-Buljubašić od 27.01.2014.godine,

03 – 23 Kopija članske karte Udruženja estradnih izvođača ZE-Do Kantona broj: 018/10,

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

285

03 –24 Kopija Diplome Sudačke komisije turnira “KPZ Zenica Boks-2007” za učešće u

najborbenijem meču bokseru Buljubašić Edibu iz juna 2007. godine,

O3–25 Kopija Diplome KPZ Zenica za Buljubašić Ediba za učešće na šahovskom turniru,

O3–26 Kopija Karate pasoša ma ime Buljubašić Edib od 01.02.2002. godine,

O3 –27 Obaviještenje Sektora Krim. policije Zenica broj: 21-02/1-2-230-218/96 od 27.02.1996.

godine,

O3– 28 Uvjerenje Kazneno-popravnog zavoda zatvorenog tipa Zenica broj: 04-472/00 od

18.10.2004. godine,

O3–29 Uvjerenje JU Centar za socijalni rad Zenica broj: 03/3-35-43-743 od 30.09.2014.godine.

O3– 30 – Popratni akt JZU Psihijatrijska bolnica Sokalac, istorija bolesti lica Buljubašić Edib u

potpisu Dr. Z. Lazarević I Otpusna lista od dana 05.05.1992.godine, matični broj: 15954,

O-31- Devet fotografija na poleđini označenih brojevima 1, 2, 3, 4, 5, 7,8,9,10,

4. Dokazi odbrane optuženog Ivana Medića

O4 – 1 - Uvjerenje Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida domovinskog rata od

27.2.2012.godine, broj 07/44-03-03/12,

O4 – 2 - Uvjerenje Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida domovinskog rata od

27.2.2012.godine, broj 07/44-03-14/12,

O4 – 3 - Obrazac o podacima o služenju vojnog roka gdje se pod rednim brojem 140 nalaze

podaci za Medić Ivana

O4 – 4 - Potvrda Zapovjedništva ratnog stožera HOS-a od 8.10.1992.potpisana od strane lica

Mire Hrstića,

O4 – 5 - Spisak osoba koje su oslobođene od 3.11.1992. godine, Hrvatska zajednica Herceg-

Bosna, HVO Općinski stožer Mostar, Centralni vojni zatvor broj 33/92 od 03.11.1992.godine,

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

286

O4 – 6 - Izvjesce sigurnosne službe HVO Općinski stožer Čapljina za dan 7.5.1992.godine broj

02-1/92,

O4– 7 - Potvrda vojne policije HOS-a od 21.9.1992.godine,

O4– 8- Priopcenje za javnost HOS-a potpisan od Blaža Kraljevica dana 1.8.1992.godine,

O4 – 9 - Proglas zapovjedništva ratnog stožera HOS-a od 9.5.1992.godine,

O4– 10 - Proglas HSP 1861,

O4 – 11 - Odluka o proglašenju ratnog stanja PR broj 1201/92,

O4– 12 - Uredba o ukidanju republičkog staba teritorijalne odbrane i obrazovanju štaba

teritorijalne odbrane od 9.4.1992.godine,

O4 –13 - Odluka o proglašenju neposredne ratne opasnosti od 9.4.1992.godine,

O4– 14 - Odluka o objedinjavanju svih naoružanih snaga na teritoriji RBiH od 9.4.1992.godine

broj 01-011-306/92,

O4 – 15 - Spisak HOS personal vojnog osoblja logora Dretelj,

O4– 16 - Popis zatvorenica iz vojarne „Bruno Bušić“ Dretelj-Čapljina od 7.8.1992.godine,

O4 – 17 - Izvještaj zavodskog ljekara o zdravstvenom stanju optuženog Ivana Medića od

22.5.2012.godine potpisan od strane lica prim.dr. Dževada Pašića,

O4 – 18 - Akt kliničke bolnice Mostar od dana 18.3.2012.godine broj 1487/12,

O4 – 19 - Nalaz i mišljenje neuropsihijatra od 9.3.2012.godine,

O4 – 20 - Ljekarsko uvjerenje od 19.2.1986.godine broj 69/86,

O4 – 21 - Zdravstveni list iz KPZ Sarajevo od 9.5.2012.godine,

O4 – 22 - Zdravstevni karton KPZ Mostar broj 180/12 broj kartona 13,

S1 1 K 009124 12 Kri 14.04.2015.godine

287

O4 - 23 – Potvrdu broj: 02-3/5-2-4/14 od 26.03.2014. godine da Medić Ivan nema položen

vozački ispit.

O4 – 24 - Potvrda od 08.12.1993. godine izdata od strane HVO Odjela odbrane brigada

„Marija Hrkaća- Ćikote“ ovjerena od strane Haškog tribunal,

5. Dokazi odbrane optužene Marine Grubišić- Fejzić

O5 - 01 – Zapisnik o saslušanju svjedoka Stolić Saše od 05.02.1996. godine sačinjen pred

istražnim sucem Okružnog suda u Beogradu,

O5 – 02 – Pohvala Fejzić Dijani od 12.03.2010. godine, Diploma od 29.03.2314.god; Diploma

od 24.05.2014.god.; Pohvala od 21.maja.2011.god.; Certifikat projekat građanin od

2011.godine; Diploma od 15.-18.04.2007.godine; Svjedodžba od 09.06.2014.godine.;

Svjedodžba od 14.06.2008.godine; Diploma od 12.06.2008. god.; Posebna diploma od

12.06.2014.godine,

O5 – 03 – Dopis MUP-a HNK I ovjeren preslik kartona osobne iskaznice od 4. Travnja

2014.godine,

O5 – 04 – Izvod iz matične knjige vjenčanih od 02.12.2013.godine i ovjerena kopija lične karte

od 24.03.2014. godine,

O5 – 05 Tri fotografije skinute iz emisije emitovane na njemačkom kanalu Zweite Deutsche

Fernsehen (ZDF).

O5 -6- Odgovor ministarstva odbrane BiH broj: 10-50-101-531/12 od 25.06.2012.godine.

O5 - 7 - Obavijest ministarstva odbrane BiH broj: 10-50-101-623/12 od 18.07.2012. godine,

05 – 8 - Članak iz novina Glasa Srpske od 26.03.2014. godine,

D. MATERIJALNI DOKAZI SUDA

S – 1 - Zapisnik o obilasku lica mjesta sačinjen dana 08.10.2014.godine u prilogu 1x CD

Sirovina i 1x CD montirani video uviđaja.

Documents

Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина...od stotinu civila srpske nacionalnosti sa područja Mostara, odabranih samo zbog svoje nacionalne, vjerske, odnosno političke