Bosna i Hercegovina Sud Bosne i Hercegovine Суд Босна и ... · predmetu protiv optuženih Mensura Memića i dr. zbog krivičnog djela Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika

Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88

Telefon: 033 707 100, 707 596; Fax: 033 707 225

Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина

Sud Bosne i Hercegovine

Суд Босна и Херцеговина

Predmet br: S1 1 K 003369 10 KrI

Datum izricanja: 01.09.2015. godine

pismenog otpravka: 31.12.2015. godine

Pred sudskim vijećem u sastavu: sudija Željka Marenić, predsjednik vijeća

sudija Vesna Jesenković, član vijeća

sudija Staniša Gluhajić, član vijeća

PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE

Protiv optuženih:

Mensur Memić

Dževad Salčin

Senad Hakalović

Nedžad Hodžić

Nihad Bojadžić

PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine: Emir Neradin

Branioci optuženih:

Mensura Memića, advokati Hamdija Veladžić i Safet Medošević

Dževada Salčina, advokati Kerim Čelik i Aldin Lejlić

Senada Hakalovića, advokati Kadrija Kolić i Marsela Bajramović

Nedžada Hodžića, advokati Midhat Kočo i Nedžla Šehić

Nihada Bojadžića, advokati Vasvija Vidović i Edina Rešidović

Zapisničar

Amra Hodžić – Zećo - pravni savjetnik

S1 1 K 003369 10 KrI Mensur Memić i dr. 01. septembar 2015. godine

2

IZREKA ................................................................................................ ...............................4

I. OBRAZLOŽENJE .......................................................................................................... 11

A) OPTUŽENJE ................................................................................................................ 11 II. IZVEDENI DOKAZI ...................................................................................................... 15

(i) Tužilaštvo ..................................................................................................................... 15 (ii) Odbrana optuženog Mensura Memića ......................................................................... 16

(iii) Odbrana optuženog Dževada Salčina .......................................................................... 16 (iv) Odbrana optuženog Senada Hakalovića ..................................................................... 16 (v) Odbrana optuženog Nedžada Hodžića ........................................................................ 17 (vi) Odbrana optuženog Nihada Bojadžića ........................................................................ 17 (vii)Vještaci saslušani na okolnost procesne sposobnosti optuženog Nedžada Hodžića ... 18

III. ZAVRŠNE RIJEČI ........................................................................................................ 18

(I) ZAVRŠNE RIJEČI TUŽILAŠTVA ........................................................................................ 18 (II) ZAVRŠNE RIJEČI ODBRANE OPTUŽENOG MENSURA MEMIĆA .............................................. 23

(III) ZAVRŠNE RIJEČI ODBRANE OPTUŽENOG DŽEVADA SALČINA .............................................. 26 (IV) ZAVRŠNE RIJEČI ODBRANE OPTUŽENOG SENADA HAKALOVIĆA ......................................... 29 (V) ZAVRŠNE RIJEČI ODBRANE OPTUŽENOG NEDŽADA HODŽIĆA ............................................. 32 (VI) ZAVRŠNE RIJEČ ODBRANE OPTUŽENOG NIHADA BOJADŽIĆA ............................................. 34

IV. PROCESNE ODLUKE ................................................................................................. 39

(I) IZUZETAK OD NEPOSREDNOG IZVOĐENJA DOKAZA – KORIŠTENJE ISKAZA SVJEDOKA U

SKLADU SA ČLANOM 273. STAV 2. ZKP BIH ..................................................................... 39 (II) ODLUKA O MJERAMA ZAŠTITE SVJEDOKATUŽILAŠTVA BIH ................................................. 40 (III) ODLUKA O MJERAMA ZAŠTITE SVJEDOKA ODBRANE OPTUŽENIH MENSURA MEMIĆA,

SENADA HAKALOVIĆA, NEDŽADA HODŽIĆA I NIHADA BOJADŽIĆA ........................................ 53

(IV) ODLUKA O UKIDANJU MJERA ZAŠTITE ZAŠTIĆENIM SVJEDOCIMA ......................................... 55 (IV) ODLUKA O ISKLJUČENJU JAVNOSTI ................................................................................ 56 (V) ODLUKA O SUĐENJU BEZ PRISUTNOSTI OPTUŽENOG NEDŽADA HODŽIĆA ............................ 56

(VI) PROCESNA SPOSOBNOST OPTUŽENOG NEDŽADA HODŽIĆA .............................................. 60 (VII) ODLUKA O UDALJAVANJU OPTUŽENOG DŽEVADA SALČINA SA NASTAVKA GLAVNOG

PRETRESA .................................................................................................................. 70 (VIII) OBILAZAK LICA MJESTA ................................................................................................. 71

(IX) ODLUKA U POGLEDU PRIGOVORA ODBRANA KOJE SE ODNOSE NA NEOBJELODANJIVANJE

DOKAZA I UČEŠĆE MATE ZEKE U ISTRAŽNOM POSTUKU .................................................... 71 (X) ODLUKE O DOKAZIMA REPLIKE I DUPLIKE, PREDLOŽENI DOKAZI NA IZMJENJENU OPTUŽNICU,

TE DODATNI DOKAZI ..................................................................................................... 73

V. OCJENA DOKAZA ...................................................................................................... 78

VI. RELEVANTNO PRAVO ............................................................................................... 80

VII. OPŠTI ELEMENTI KRIVIČNIH DJELA RATNI ZLOČIN PROTIV CIVILNOG STANOVNIŠTVA IZ ČLANA 142 I RATNI ZLOČIN PROTIV RATNIH ZAROBLJENIKA IZ ČLANA 144. KZ SFRJ .................................................................................................. 83

(I) DJELO POČINIOCA MORA BITI POČINJENO SUPROTNO PRAVILIMA MEĐUNARODNOG PRAVA ..... 86 (A) STATUS RATNIH ZAROBLJENIKA (OSUĐUJUĆI DIO PRESUDE U ODNOSU NA OPTŽENE MEMIĆA,

HODŽIĆA I BOJADŽIĆA .................................................................................................. 87 (B) CIVILI (OSUĐUJUĆI DIO PRESUDE U ODNOSU NA OPTUŽENOG NIHADA BOJADŽIĆA) ................ 92


3

(II) KRŠENJE MORA BITI POČINJENO U VRIJEME RATA, ORUŽANOG SUKOBA ILI OKUPACIJE .......... 95 (III) DJELO POČINIOCA MORA BITI POVEZANO SA RATOM, ORUŽANIM SUKOBOM ILI OKUPACIJOM . 97

(IV) POČINILAC MORA NAREDITI ILI POČINITI DJELO ................................................................. 98

VIII. ČINJENIČNA UTVRĐENJA ....................................................................................... 98

(A) FORMIRANJE I DJELOVANJE SPECIJALNOG ODREDA ZA POSEBNE NAMJENE ARMIJE RBIH

„ZULFIKAR“ ............................................................................................................... 98

(1) ZAKLJUČCI SUDA O OPTUŽENOM MESURU MEMIĆU ...................................... 99

(2) ZAKLJUČCI SUDA O OPTUŽENOM NEDŽADU HODŽIĆU ................................. 111

(3) ZAKLJUČCI SUDA O OPTUŽENOM NIHADU BOJADŽIĆU................................ 117

IX. OSLOBAĐAJUĆI DIO ……………………………………………………………………153

a. Optuženi Dževad Salčin .............................................................................................. 153

b. Optuženi Senad Hakalović .......................................................................................... 182

c. Oslobađajući dio u odnosu na Nedžada Hodžića ........................................................ 182

X. IZMJENE U ODNOSU NA ČINJENIČNI OPIS IZ OPTUŽNICE................................. 177 XI. KRIVIČNA ODGOVORNOST OPTUŽENIH ............................................................... 178

XII. KAŽNJAVANJE ........................................................................................................ 180

a. Kazna optuženom Mensuru Memiću ............................................................................ 181 b. Kazna optuženom Nedžadu Hodžiću ........................................................................... 182

c. Kazna optuženom Nihadu Bojadžiću ............................................................................ 182

XIII. ODLUKA O TROŠKOVIMA POSTUPKA ................................................................ 183

XIV. ODLUKA O IMOVINSKOPRAVNIM ZAHTJEVIMA ................................................ 184

ANEKS 1- DOKAZI ......................................................................................................... 184

A) DATUMI SVJEDOČENJA SASLUŠANIH SVJEDOKA TUŽILAŠTVA ........................................... 184

B) LISTA ULOŽENIH MATERIJALNIH DOKAZA TUŽILAŠTVA .................................................... 188

C) DATUMI SVJEDOČENJA SVJEDOKA ODBRANE OPTUŽENIH MENSURA MEMIĆA, DŽEADA

SALČINA, SENADA HAKALOVIĆA I NIHADA BOJADŽIĆA ..................................................... 207 D) MATERIJALNI DOKAZI OPTUŽENOG DŽEVADA SALČINA .................................................... 208 E) MATERIJALNI DOKAZI OPTUŽENOG SENADA HAKALOVIĆA ................................................ 209 F) MATERIJALNI DOKAZI OPTUŽENOG NEDŽADA HODŽIĆA ................................................... 212

G) MATERIJALNI DOKAZI OPTUŽENOG NIHADA BOJADŽIĆA ................................................... 212 H) VJEŠTACI SASLUŠANI NA OKOLNOSTI ZDRAVSTVENOG STANJA OPTUŽENOG NEDŽADA

HODŽIĆA ................................................................................................................... 237


4

U IME BOSNE I HERCEGOVINE!

Sud Bosne i Hercegovine u vijeću sastavljenom od sudija Željka Marenić, kao

predsjednika vijeća, sudija Vesne Jesenković i Staniše Gluhajića, kao članova vijeća, uz

sudjelovanje pravog savjetnika Amre Hodžić - Zećo, u svojstvu zapisničara, u krivičnom

predmetu protiv optuženih Mensura Memića i dr. zbog krivičnog djela Ratni zločin protiv

ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine

(KZ BiH) i krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1.

tačka a), b), c), e) i f), u vezi sa članom 180. stav 1., 29. i 53. stav 1. istog Zakona,

povodom optužnica Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj: KT-RZ-107/05 od 10.03.2010.

godine, KT-RZ-15/2010 od 12.03.2010. godine, KT-RZ-23/10 od 26.04.2010. godine i T20

0 KTRZ 0000383 10 od 15.06.2010. godine, izmjenjena dana 24.11.2014. godine, nakon

javno održanog glavnog pretresa, sa kojeg je jednim dijelom bila isključena javnost, u

prisustvu optuženih Mensura Memića, branioca optuženog advokata Safeta Medoševića,

optuženog Dževada Salčina branioca optuženog, advokata Kerima Čelika, optuženog

Senada Hakalovića, branilaca optuženog Kadrije Kolića i Marsele Bajramović, optuženog

Nedžada Hodžića, branioca optuženog advokata Midhata Kočo i optuženog Nihada

Bojadžića i branilaca, advokata Vasvije Vidović i Edine Rešidović, tužioca Tužilaštva BiH,

Emira Neradina, donio je, a predsjednik Vijeća, javno objavio dana 01.09.2015. godine,

sljedeću:

P R E S U D U

OPTUŽENI

1. Mensur Memić zvani „Menta“, sin Esada i majke Besime, rođene Šehić, rođen 28.06.

1966. godine u Prijedoru, stalno nastanjen u .........., ulica .......... ................ .............. broj

..............., JMBG ............., ......................, državljanin .........................., oženjen, nema

djece, mašinski tehničar, uposlen u Bihaćkoj pivovari;

2. Nedžad Hodžić zvani „Džon Vejn„ i „Džoni“, sin Kemala, rođen 15.03.1969. godine u

Novom Pazaru, stalno nastanjen u .................. ulica ......................... broj ..................., otac

dvoje djece, ......................, državljanin ............................, JMB .......................................,

3. Nihad Bojadžić, sin Hajdina i majke Mujesire, rođene Komatina, rođenom 20.06.1962.

godine u Novom Pazaru, Republika Srbija, stalno nastanjen u ....................., ulica

................ broj ..................... otac dvoje djece, ..................., državljanin ................ i

................ ...................., JMBG .............................., penzioner;

I.

Na osnovu odredbe člana 285. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (ZKP

BiH)


5

K R I V I S U

Što su:

Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i oružanog sukoba između snaga Armije

Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane na području općine Konjic,

optuženi Nihad Bojadžić u svojstvu zamjenika zapovjednika Specijanog odreda za

posebne namjene Armije R BiH „Zulfikar“, a optuženi Mensur Memić i Nedžad Hodžić,

kao pripadnici Specijalnog odreda za posebne namjene Armije RBiH „Zulfikar“, prilikom

unaprijed isplaniranog i pripremljenog napada na stanovništvo sela Trusina hrvatske

narodnosti, optuženi Mensur Memić i Nedžad Hodžić postupali suprotno odredbi člana 3.

stav 1. tačka a) Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12.

avgusta 1949. godine, te optuženi Nihad Bojadžić postupao suprotno odredbi člana 3. stav

1. tačka a) Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata od 12. avgusta

1949. godine i odredbi člana 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije o postupanju sa

ratnim zarobljenicima od 12. avgusta 1949. godine, te protivno odredbi člana 4. stav 1. i 2.

tačka a) i člana 13. Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949.

godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II),

tako što su:

Optuženi Mensur Memić,

Dana 16.04.1993. godine u prijepodnevnim satima u zaseoku Gaj, selo Trusina,

općina Konjic, zajedno sa Nedžadom Hodžićem, Rasemom Handanović zvanom „Zolja“ i

drugim njemu poznatim pripadnicima Specijalnog odreda za posebne namjene Armije R

BiH „Zulfikar“, nakon što je Nedžad Hodžić naredio „streljački vod pucaj“, sudjelovao u

ubistvu strijeljanjem postrojenih bojovnika Hrvatskog vijeća obrane Ivana (Andrije) Drljo

rođenog 1971. godine, Nedeljka (Marinka) Krešo rođenog 1953. godine, Pere (Smiljka)

Krešo rođenog 1961. godine, Zdravka (Ivana) Drljo rođenog 1963. godine, Željka (Slavka)

Blaževića rođenog 1965. godine i Franje (Ilije) Drljo rođenog 1942. godine,

Dakle, kršeći pravila međunarodnog prava, sudjelovao u ubistvu ratnih zarobljenika,

Optuženi Nedžad Hodžić,

Dana 16.04.1993. godine u prijepodnevnim satima u zaseoku Gaj, selo Trusina,

opština Konjic, zajedno sa Mensurom Memićem zvanim „Menta“, Rasemom Handanović

zvanom „Zolja“ i drugim njemu poznatim pripadnicima Specijalnog odreda za posebne

namjene Armije RBiH „Zulfikar“ naredio „streljački vod pucaj“ i sudjelovao u ubistvu

strijeljanjem postrojenih bojovnika Hrvatskog vijeća obrane koji su se prethodno predali


6

Ivana (Andrije) Drljo rođenog 1971.godine, Nedeljka (Marinka) Krešo rođenog

1953.godine, Pere (Smiljka) Krešo rođenog 1961. godine, Zdravka (Ivana) Drljo rođenog

1963. godine, Željka (Slavka) Blaževića rođenog 1965.godine i Franje (Ilije) Drljo rođenog

1942. godine,

Dakle, kršeći pravila međunarodnog prava, sudjelovao u ubistvu ratnih zarobljenika,

Optuženi Nihad Bojadžić,

Dana 16.04.1993. godine naredio njemu podređenim pripadnicima Specijalnog

odreda za posebne namjene „Zulfikar“ Armije R BiH, da u skladu sa ranije pripremljenim

planom napadnu selo Trusina, naredivši da u selu niko ne smije ostati živ, iako je znao da

se u selu nalaze civili, da bi potom sa jednog uzvišenja iznad sela Trusina istog dana

sredstvom veze rukovodio napadom izdajući naredbe sebi podređenim vojnicima koji su

napadali selo iz više pravaca, ne vodeći računa o razlikovanju civilnih i vojnih ciljeva, u

kojem napadu su ubijene sljedeće civilne osobe: Tomo (Andrije) Drljo rođen 1926. godine,

Andrija (Ilije) Drljo rođen 1947. godine, Kata (Ivana) Drljo rođena 1937. godine, Kata

(Miće) Drljo rođena 1918. godine, Ivan (Pere) Drljo rođen 1939. godine, Branko (Andrije)

Mlikota rođen 1925. godine, Smiljko (Mirka) Krešo rođen 1940. godine, Velimir (Andrije)

Krešo rođen 1934. godine, Ivica (Jure) Krešo rođen 1935. godine, Ilija (Ante) Ivanković

rođen 1926. godine, Anđa (Jure) Ivanković rođena 1936. godine, Jure (Ante) Anđelić

rođen 1926. godine, Stipo Mandić rođen 1928. godine, Anto Drljo rođen 1936. godine,

Milenko (Stipe) Mandić rođen 1961. godine i ratnog zarobljenika bojovnika HVO-a koji se

prethodno predao Stipo (Pere) Ljubić rođen 1961. godine, a teško ranjene civilne osobe:

Mara Krešo rođena 1942. godine, Anđela (Vinka) Šagolj rođena 1969. godine, Arijana

(Pere) Krešo rođena 1988. godine i Mario (Rade) Krešo rođen 1991. godine,

da bi po okončanju napada izdao naredbu Nedžadu Hodžiću da strijeljaju zarobljene

pripadnike HVO, koji je potom naredio „streljački vod pucaj“, pa su Nedžad Hodžić zvani

„Džon Vejn“, Rasema Handanović zv. „Zolja“ i Mensur Memić zvani „Menta“ i drugi njima

poznati pripadnici Specijalnog odreda za posebne namjene Armije RBiH „Zulfikar“,

sudjelovali u streljanju postrojenih bojovnika HVO-a koji su se prethodno predali, i to

bojovnika: Ivan (Andrije) Drljo rođen 1971. godine Nedeljka (Marinka) Krešo rođen 1953.

godine, Pere (Smiljka) Krešo rođen 1971. godine, Zdravka (Ivana) Drljo rođenog 1963.

godine, Željka (Slavka) Blaževića rođenog 1965. godine i Franje (Ilije) Drljo rođenog 1942.

godine,

Dakle, za vrijeme rata i oružanog sukoba kršeći pravila međunarodnog prava

naredio ubistva ratnih zarobljenika i civila,

Čime su počinili krivična djela i to;

Optuženi Mensur Memić, krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana

144. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije koji je preuzet na


7

osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Herecegovine i Krivičnog

zakona SFRJ, a u vezi sa članom 22. istog Zakona,

Optuženi Nedžad Hodžić, krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana

144. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije koji je preuzet na

osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Herecegovine i Krivičnog

zakona SFRJ, u vezi sa članom 22. istog Zakona,

Optuženi Nihad Bojadžić, krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana

142. i krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. Krivičnog zakona

Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije koji je preuzet na osnovu Zakona o

primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Herecegovine i Krivičnog zakona SFRJ,

Pa ih Sud,

Optuženog Mensura Memića, za krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz

člana 144. KZ SFRJ, u vezi sa članom 22. istog Zakona, a na osnovu odredbi člana 33.,

38. i 41. KZ SFRJ,

O S U Đ U J E

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 10 (deset) GODINA

Na osnovu člana 50. KZ SFRJ, vrijeme koje je optuženi Mensur Memić proveo u pritvoru,

u periodu od 16.09.2009. godine do 08.02.2013. godine, ima se uračunati u izrečenu

kaznu zatvora,

Optuženog Nedžada Hodžića, za krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz

člana 144. KZ SFRJ, u vezi sa članom 22. istog Zakona, a na osnovu odredbi člana 33.,

38. i 41. KZ SFRJ,

O S U Đ U J E

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 12 (dvanaest) GODINA

Na osnovu člana 50. KZ SFRJ, vrijeme koje je optuženi Nedžad Hodžić proveo u pritvoru,

u periodu od 16.09.2009. godine do 19.01.2010. godine i u periodu od 19.03.2010. godine

do 19.03.2013. godine, ima se uračunati u izrečenu kaznu zatvora

Optuženom Nihadu Bojadžiću, primjenom članova 33., 38., i 41 KZ SFRJ

za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ utvrđuje

kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina


8

za krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZ SFRJ utvrđuje

kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina

te ga, uz primjenu člana 48. KZ SFRJ,

OSUĐUJE

NA JEDINSTVENU KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 15 (petnaest) GODINA

Na osnovu člana 50. KZ SFRJ, vrijeme koje je optuženi Nihad Bojadžić proveo u pritvoru,

u periodu od 04.11.2009. godine do 28.04.2013. godine, ima se uračunati u izrečenu

kaznu zatvora

Na osnovu člana 188. stav 1. ZKP BiH, u vezi sa članom 186. stav 2. istog Zakona,

optuženi se obavezuju naknaditi troškove krivičnog postupka i paušal, u iznosu koji će Sud

utvrditi posebnim rješenjem.

Na osnovu člana 198. stav 2. ZKP BiH oštećeni se sa imovinskopravnim zahtjevom

upućuju na parnicu.

II.

Na osnovu člana 284. tačka c) ZKP BiH optuženi,

Dževad Sačin zvani „Struja“, sin Omera i majke Rukije, rođene Čolpa, rođen 13.

07.1956. godine, u Donjim Igrima, Borač, općina Gacko, stalno nastanjen u mjestu ........,

ulica ............... bb, općina ................., JMBG ................., ....................., državljanin

....................., električar, penzioner, oženjen;

Senad Hakalović, sin Zaima i majke Zlate, rođene Graho, rođen 11.11.1966. godine u

Konjicu, stalno nastanjen u mjestu ........................... ...................., JMBG .....................

..................., državljanin ................., općina .................., ugostitelj, vlasnik samostalne

trgovinske radnje, oženjen, otac četvero djece;

Nedžad Hodžić zvani „Džon Vejn„ i „Džoni“, sin Kemala, rođen 15.03.1969. godine u

Novom Pazaru, stalno nastanjen u ................., ulica ...................... broj .......................,

otac dvoje djece, ...................., državljanin ................., JMB .......................................,

OSLOBOĐAJU SE OD OPTUŽBE

Da su:


9

Dževad Salčin,


Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane na području općine Konjic, kao

pripadnik Specijalnog odreda za posebne namjene pri Štabu Vrhovne komande Armije

Republike Bosne i Hercegovine „Zulfikar“, prigodom unaprijed isplaniranog i pripremljenog

napada na civilno stanovništvo sela Trusina hrvatske narodnosti u kojem napadu je

ubijeno petnaest civila, sedam bojovnika Hrvatskog vijeća obrane i ranjeno četiri civila,

među kojima i dvoje djece, postupao protivno odredbi članka 3. stavak 1. točka c)

Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata od 12.kolovoza 1949. godine i

odredbi članka 3. stavak 1. točka c) Ženevske konvencije o postupanju prema ratnim

zarobljenicima od 12.kolovoza 1949.godine, te odredbi članka 4. stavak 1. i 2. točke a), e),

g) i h) i članka 13. Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949.

godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), tako što je:

Dana 16.04.1993. godine u prijepodnevnim satima, u zaseoku Gaj, selo Trusina, općina

Konjic, kao pripadnik Specijalnog odreda za posebne namjene pri Štabu Vrhovne

komande Armije Republike Bosne i Hercegovine „Zulfikar“, skupinu od oko četrnaest

civila-žena, djece i muškaraca-i trojice bojovnika Hrvatskog vijeća obrane, koji su se

prethodno predali, zajedno sa njemu poznatim vojnicima u nekoliko navrata postrojavao uz

zid jedne kuće uperivši puške u njih, govorio im da će ih sve poubijati, upućivao im

pogrdne riječi, pucao u križeve koje su pronašli u njihovim kućama, držeći ih tako u

stalnom strahu i nanoseći im tešku duševnu patnju, te im uzimao novac, zlato i druge

dragocjenosti,

čime bi,

Dževad Salčin zvani „Struja“ počinio kazneno djelo Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz članka 173. stavak 1. točka c) – nečovječno postupanje-, točka e)-

primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora i točka f)- pljačkanje imovine stanovništva –

Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine i kazneno djelo Ratni zločin protiv ratnih

zarobljenika iz članka 175. stavak 1. točka a) Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine –

nečovječno postupanje, a u svezi sa člankom 180. stavak 1., člankom 29. i člankom 53.

stavak 1. istog Zakona.

Senad Hakalović,



pripadnik 45.brdske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine „Neretvica“ prigodom

unaprijed isplaniranog i pripremljenog napada na civilno stanovništvo sela Trusina

hrvatske narodnosti u kojem napadu je ubijeno petnaest civila, sedam bojovnika Hrvatskog

vijeća obrane koji su se prethodno predali i ranjena četiri civila, među kojima i dvoje djece,

postupao protivno odredbi članka 3. stavak 1. točka a) Ženevske konvencije o postupanju

sa ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949.godine, tako što je:


10

Dana 16.04.1993. godine, u prijepodnevnim satima, u zaseoku Gaj, selo Trusina, općina

Konjic, nakon što su se bojovnici Hrvatskog vijeća obrane predali pod prijetnjom da će im

poubijati obitelji ako to ne učine, naredio Ivanu Drlji zvanom „Crni“ kojeg je poznavao od

djetinjstva da u pratnji dvojice njemu poznatih vojnika ide u selo i da dovede pripadnike

HVO koji su bili van borbenih dejstava Zdravka Drlju i Željka Blaževića, da bi nakon što je

„Crni“ to i učinio, bio streljan zajedno sa Zdravkom Drljom, Željkom Blaževićem, Nedeljkom

Krešom, Perom Krešom i Franjom Drljom,

čime bi,

Senad Hakalović počinio krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka

175. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (sudjelovanje u ubistvu), a sve

u vezi sa člankom 180. stav 1. i članom 29. istog Zakona.

Nedžad Hodžić,



pripadnik Specijalnog odreda za posebne namjene pri Štabu Vrhovne komande Armije

Republike Bosne i Hercegovine „Zulfikar“ postupao protivno odredbi članka 3. stavak 1.

točka a) Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata od 12.kolovoza 1949.

godine i protivno odredbi članka 4. stavak 1. i 2. točka a) i članka 13. Dopunskog protokola

uz Ženevske konvencije od 12.kolovoza 1949.godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih

oružanih sukoba (Protokol II), tako što je:

1. Dana 16.04.1993. godine u jutarnjim satima sudjelovao u dobro pripremljenom i ranije

isplaniranom napadu na civilno stanovništvo hrvatske narodnosti sela Trusina, općina

Konjic, rukovodeći jednim pravcem napada, svjestan da će u tom napadu stradati civili i

pristajući na to, u kojem napadu su ubijeni civili Tomo (Andrije) Drljo rođen 1926.godine,

Andrija (Ilije) Drljo rođen 1947. godine, Kata (Ivana) Drljo rođena 1937.godine, Kata (Miće)

Drljo rođena 1918.godine, Ivan (Pere) Drljo rođen 1939.godine, Branko (Andrije) Mlikota

rođen 1925.godine, Smiljko (Mirka) Krešo rođen 1940. godine, Velimir (Andrije) Krešo

rođen 1934. godine, Ivica (Jure) Krešo rođen 1935.godine, Ilija (Ante) Ivanković rođen

1926. godine, Anđa (Jure) Ivanković rođena 1936.godine, Jure (Ante) Anđelić rođen

1926.godine, Stipo Mandić rođen 1928.godine, Anto Drljo rođen 1936.godine, Milenko

(Stipe) Mandić rođen 1961.godine, a teško ranjeni civili Mara Krešo rođena 1942.godine,

Anđelka (Vinka) Šagolj rođena 1969.godine, Arijana (Pere) Krešo rođena 1988.godine i

Mario (Rade) Krešo rođen 1991.godine,

čime bi,

Nedžad Hodžić počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana

173. stav 1. tačka a) – (sudjelovanje u napadu na civilno stanovništvo, a taj napad je imao


11

za posljedicu smrt i teške tjelesne povrede), tačka c) Krivičnog zakona Bosne i

Hercegovine (sudjelovanje u ubistvu), a sve u svezi sa članom 180. stav 1., 29. i 53. stav

1. istog Zakona.

U odnosu na oslobađajući dio presude, optuženi se, u skladu sa članom 189. stav 1. ZKP

BiH oslobađaju naknade plaćanja troškova postupka, te isti padaju na teret budžetskih

sredstava Suda.

Na osnovu člana 198. stav 3. ZKP BiH oštećeni se sa eventualnim imovinskopravnim

zahtjevom upućuju na parnicu

I. O B R A Z L O Ž E NJ E

a) OPTUŽENJE

1. U krivičnom predmetu koji se pred ovim Sudom vodio pod brojem X-KRN/09/786

Tužilaštvo BiH je podnijelo više optužnica, pa se tako Optužnicom Tužilaštva BiH,

Posebnog odjela za ratne zločine, broj: KT-RZ-107/05 od 10.03.2010. godine, koja je

potvrđena dana 11.03.2010. godine, optuženi Mensur Memić zvani „Menta“, Dževad

Salčin zvani „Struja“ i Senad Hakalović, terete da su počinili krivično djelo Ratni zločin

protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i krivično djelo Ratni zločin protiv

civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c), e) i f), sve u vezi sa članom 180. stav

1., 29. i 53. stav 1. istog Zakona (predmet je vođen pod brojem X-KR/019/786-1 Memić

Mensur i dr).

2. Dana 12.03.2010. godine Tužilaštvo BiH je Sudu dostavilo i optužnicu broj KT-RZ-

15/2010, potvrđena 17.03.2010. godine, kojom se optuženi Nedžad Hodžić zvani „Džon

Vejn“ i „Džoni“, tereti da je počinio krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz

člana 175. stav 1. tačka a) i krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana

173. stav 1. tačka a) i c), a sve u vezi sa članom 180. stav 1., 29. i 53. stav 1. istog Zakona

(predmet je vođen pod brojem X-KR/09/786-2 Nedžad Hodžić), dok je dana 27.04.2010.

godine podnijeta i optužnica broj KT-RZ-23/10, potvrđena 28.04.2010. godine, kojom se

optuženi Nihad Bojadžić tereti da je počinio krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih

zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka a), b) i c), sve u vezi sa članom 180. stav 1. i 29.

istog Zakona (predmet je vođen pod brojem X-KR/09/786-3 Nihad Bojadžić).

3. Na ročištu povodom izjašnjenja o krivnji održanom dana 09.04.2010. godine, u

predmetu X-KR-09/786-1 optuženi Mensur Memić, Dževad Salčin i Senad Hakalović su se

izjasnili da se ne osjećaju krivi po svim tačkama optužnice, a istog dana je, u predmetu X-

KR/09-786-2 Nedžad Hodžić, održano i izjašnjenje o krivnji u odnosu na optuženog

Hodžića na kojem je sudija za prethodno saslušanje, s obzirom da optuženi Hodžić nije

odgovarao na pitanja koja mu je postavio sudija, u skladu sa odredbom člana 229. stav 1.

ZKP BiH, konstatovao da se optuženi ne osjeća kriv po svim tačkama optužnice. Oba


12

predmeta su u skladu sa članom 229. stav 4. ZKP BiH, proslijeđena vijeću radi

zakazivanja glavnog pretresa.

4. Ročište za izjašnjenje o krivnji u odnosu na optuženog Nihada Bojadžića u

predmetu X-KR/09/786-3 održano je 21.05.2010. godine i na istom se optuženi izjasnio da

se ne osjeća krivi po svim tačkama optužnice, pa je sudija za prethodno saslušanje,

postupajući u skladu sa članom 229. stav 4. ZKP BiH, spis proslijedio vijeću radi

zakazivanja glavnog pretresa.

5. Postupajući po prijedlogu Tužilaštva BiH od 10.05.2010. godine, Sud je, na osnovu

člana 25. stav 1. i 4. ZKP BiH, u cilju efikasnosti, ekonomičnosti i očuvanja procesnih

garancija i prava optuženih, donio rješenje broj X-KR-09/786-1 od 21.05.2010. godine

kojim se spajaju krivični postupci koji se pred Sudom vode pod brojevima X-KR-09/786-1 u

odnosu na optužene Mensura Memića, Dževada Salčina i Senada Hakalovića, sa

postupkom koji se vodi pod brojem X-KR-09/786-2 u odnosu na optuženog Nedžada

Hodžića i postupkom pod brojem X-KR-09/786-3 u odnosu na optuženog Nihada

Bojadžića. U odnosu na sve optužene provesti će se jedinstveni postupak pod brojem X-

KR-09/786-1 Mensur Memić i dr. i donijeti jedna presuda.

6. Nakon što je Sud donio odluku o spajanju navedenih postupaka u jedan, Tužilaštvo

BiH je dana 15.06.2010. godine podiglo optužnicu broj T20 0 KTRZ 0000383 10 u odnosu

na optuženog Zulfikara Ališpagu zvani „Zuka“ (potvrđena dana 21.06.2010. godine), kojom

se tereti da je počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173.

stav 1. tačka a), b) i c) i krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175.

stav 1. tačka a), a u vezi sa članom 180. stav 2. KZ BiH (postupak je vođen pod brojem X-

KR-09/786-4 Zulfikar Ališpago).

7. Ročište za izjašnjenje o krivnji održano je 13.07.2010. godine, i na istom se

optuženi Zulfikar Ališpago izjasnio da se ne osjeća kriv po svim tačkama optužnice, pa je

sudija za prethodno saslušanje, postupajući u skladu sa odredbom člana 229. stav 4. ZKP

BiH, spis proslijedio vijeću radi zakazivanja glavnog pretresa.

8. U skladu sa članom 233a. ZKP BiH, prva statusna konferencija u predmetu broj X-

KR-09/786-1 u odnosu na optužene Mensura Memića i dr. održana je 16.06.2010. godine,

pred sudećim vijećem u sastavu sudija Šaban Maksumić, kao predsjednik vijeća, te sudija

Staniše Gluhajića i Marie Tuma, kao članova vijeća. Kao četvrti član sudećeg vijeća, u

smislu odredbe člana 238. stav 2. ZKP BiH (obavezno prisustvo na glavnom pretresu)1, s

obzirom na vjerovatnoću da se zbog kompleksnosti predmeta isti neće završiti u kraćem

vremenskom periodu, te zbog ograničenog mandata međunarodnog sudije, a sve kako

vijeće ne bi došlo u situaciju da glavni pretres zbog izmjene člana sudećeg vijeća mora

početi iznova, određena je sudija Vesna Jesenkovića, koja će kao četvrti član vijeća

1 Član 238. stav 2. ZKP BiH, propisuje da: „Ako je u izgledu da će glavni pretres trajati duže, predsjednik

vijeća može zatražiti od predsjednika Suda da odredi jednog ili dvojicu sudija da prisustvuje glavnom

pretresu, kako bi zamjenio članove vijeća us lučaju njihove spriječenosti“


13

prisustvovati glavnim pretresima i u određeno vrijeme, kad bude to neophodno,

zamjeniti međunarodnog člana sudećeg vijeća.

9. Početak glavnog pretresa u predmetu X-KR-09-786-1 Memić Menur i dr., u sastavu

gore navedenog sudećeg vijeća, a koji je planiran za 05.07.2010. godine, nije počeo, s

obzirom da je u sudski spis uložen Nalaz i mišljenje vještaka o zdravstvenom stanju

optuženog Nedžada Hodžića, kao i zbog činjenice da je Tužilaštvo BiH dostavilo Sudu

prijedlog broj KT-RZ-107/05 i T 200 KT RZ 0000383 10 od 30.06.2010. godine da se ovaj

krivični predmet spoji sa krivičnim predmetom koji se pred Sudom BiH vodi u odnosu na

optuženog Zulfikara Ališpagu pod brojem X-KR-09/786-4.

10. Postupajući po navedenom prijedlogu Sud je, na osnovu člana 25. stav 1. i 4. ZKP

BiH, rješenjem broj X-KR-09/786-1 od 07.07.2010. godine, u cilju efikasnosti,

ekonomičnosti i očuvanja procesnih garancija i prava optuženih, spojio krivične postupke

koji se kod ovog suda vode pod brojevima X-KR-09/786-1 u odnosu na optuženog

Mensura Memića i dr. sa postupkom koji se vodi pod brojem X-KR-09/786-4 u odnosu na

optuženog Zulfikara Ališpagu. U odnosu na optužene provesti će se jedinstveni postupak

pod brojem X-KR-09/786-1 Mensur Memić i dr2. i donijeti jedna presuda.

11. Nakon donošenja rješenja o vođenju jedinstvenog postupka u odnosu na sve

optužene, 09.07.2010. godine, predsjednik vijeća, sudija Šaban Maksumić je u smislu

člana 29. tačka f) ZKP BiH3 izvjestio predsjednicu Suda o okolnostima, koje bi, prema

mišljenju sudije, bile smetnje za njegovo dalje postupanje u ovom predmetu, a Opća

sjednica Suda BiH je odlukom broj SU-10-398/10 od 20.08.2010. godine, uvažila zahtjev

sudije Maksumića za izuzeće u ovom predmetu, nakon čega je, kao predsjednik sudećeg

vijeća, imenovana sudija Željka Marenić.

12. S obzirom da je prethodna statusna konferencija održana u trenutku kada predmet

protiv optuženog Zulfikara Ališpage nije bio spojen sa predmetom koji se vodi u odnosu na

ostale optužene, te kako je u međuvremenu došlo do izmjene sastava vijeća, odnosno

izmjene predsjednika sudećeg vijeća i promjene člana vijeća (sudija Vesna Jesenković je

prethodno bila dodatni sudija, a sad je imenovana kao redovni član sudećeg vijeća), u

skladu sa članom 233a. ZKP BiH, dana 31.08.2010. godine održana je druga statusna

konferencija.

13. Glavni pretres u ovom predmetu počeo je 08.09.2010. godine, čitanjem optužnica

Tužilaštva BiH u odnosu na optužene Mensura Memića, Dževada Salčina, Senada

Hakalovića, Nedžada Hodžića, Nihada Bojadžića i Zulfikara Ališpage.

14. U toku izvođenja dokaza odbrane (petooptuženog Nihada Bojadžića) branilac

optuženog Zulfikara Ališpage, advokat Ragib Hadžić, je dopisima od 06.03. i 12.03.2014.

2 Uvođenjem svih krivičnih predmeta u CMS sistem (projekat Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i

Hercegovine – elektronsko vođenje predmeta) ovaj predmet je dobio novi broj i to S1 1 K 003369 10 KrI Mensur Memić i dr. 3 Član 29. tačka f) ZKP BiH propisuje razloge za izuzeće sudija, te navodi da: „Sudija ne može vršiti sudijsku

dužnost ... f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost.“


14

godine obavjestio Sud o teškom zdravstvenom stanju optuženog, odnosno

da je isti podvrgnut operativnom zahvatu i da je hospitaliziran, nakon čega je Sud

24.03.2014. godine održao kraću statusnu konferenciju kako bi se stranke u postupku

mogle izjasniti vezano za daljni tok ovog krivičnog postupka, tačnije o cijelishodnosti

čekanja potpunog ozdravljena optuženog Ališapage kako bi se krivični postupak nastavio.

15. Budući da su se stranke u postupku, kao i branioci optuženih Mensura Memića,

Dževada Salčina, Senada Hakalovića, Nedžada Hodžića i Nihada Bojadžića, saglasile da

se krivični postupak u odnosu na optuženog Zulfikara Ališpage razdvoji i posebno dovrši,

to je Sud, u skladu sa članom 26. ZKP BiH, donio rješenje broj S1 1 K 003369 10 KrI od

24.03.2014. godine kojim se razdvaja krivični postupak u predmetu protiv optuženih

Memića, Salčina, Hakalovića, Hodžića, Bojadžića i Ališpage, koji se vodio po potvrđenim

optužnicama Tužilaštva BiH, tako da će se postupak u odnosu na optuženog Zulfikara

Ališpago, posebno voditi i dovršiti pod brojem S1 1 K 015655 14 KrI.

16. U odnosu na ostale optužene (Mensura Memića, Dževada Salčina, Senada

Hakalovića, Nedžada Hodžića i Nihada Bojadžića), postupak je nastavljen pod već

postojećim brojem S1 1 K 003369 10 KrI (stari broj X-KR-09/786-1).

17. Nakon što je u odnosu na optuženog Zulfikara Ališago krivični postupk razdvojen,

Tužilaštvo BiH je dana 24.11.2014. godine, u skladu sa članom 275. ZKP BiH, Sudu

dostavilo izmjenjenu optužnicu broj T20 0 KTRZ 000 5047 05, u odnosu na optužene

Mensura Memića, Dževada Salčina, Senada Hakalovića, Nedžada Hodžića i Nihada

Bojadžića, kojom se optuženi terete da su počinili krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih

zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 173. stava 1. tačka a), b), c), e) i f) KZ BiH, a sve u vezi sa članom

180. stav 1., član 29. i 53. stav 1. istog Zakona.

18. Dana 16.06.2014. godine odbrana optuženog Nihada Bojadžića, advokati Vasvija

Vidović i Edina Rešidović, dana 17.06.2014. godine branilac optuženog Senada

Hakalovića, advokat Marsela Bajramović, dana 18.06.2014. godine branilac optuženog

Nedžada Hodžića advokat Midhat Kočo, te dana 24.06.2014. godine branilac optuženog

Mensura Memića, advokat Hamdija Veladžić, podnijeli su Sudu, shodno razlozima iz člana

29. tačka f) ZKP BiH, zahtjeve za izuzeće sudija, članova sudećeg vijeća, Vesne

Jesenković i Staniše Gluhajića.

19. Odbrane su u zahtjevu istakle da su sudije, čije izuzeće se traži, već postupale kao

članovi vijeća u predmetu protiv optuženog Edina Džeko koji se odnosi na isti činjenični

događaj kao za optužene u predmetu protiv optuženog Mensura Memić i dr. (predmet

„Trusina“), a prema kojem optuženom je dana 06.06.2014. godine, izrečena

nepravosnažna osuđujuća presuda. Imajući u vidu navedeno, branioci smatraju da su

postupajuće sudije, zbog postupanja u predmetu protiv optuženog Edina Džeko i prilikom

odlučivanja o činjenjenicama u tom predmetu, praktično odlučili i o radnjama i

odgovornosti optuženih u ovom predmetu, kojim se na teret stavlja izvršenje krivičnih djela

za iste činjenične događaje.


15

20. Dodatno, odbrane su, imajući u vidu rok do kojeg se zahtjev za izuzeće iz člana

29. tačka f) ZKP BiH može podnijeti (do početka glavnog pretresa, a ukoliko se podnese

nakon početka glavnog pretresa, zahtjev će se odbaciti), naglasile da bi striktna i doslovna

primjena odredbi člana 32. stav 4. ZKP BiH, predstavljala povredu prava na pravično

suđenje u smislu odredbe člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i

osnovnim slobodama.

21. Vanraspravno vijeća Suda BiH je rješenjem broj S1 1 K 003369 10 Kv 23 od

24.06.2014. godine, imajući u vidu odredbu člana 32. stav 4. ZKP BiH, koja propisuje da

ukoliko je zahtjev za izuzeće iz člana 29. stav f) ZKP BiH, podnesen nakon početka

glavnog pretresa, a što je in concreto slučaj, s obzirom da je glavni pretres u ovom

predmetu počeo 08.09.2010. godine, zahtjev za izuzeće sudija, članova vijeća, odbacilo

kao nedopušten.

22. Glavni pretres je okončan 08.06.2015. godine, iznošenjem završnih riječi odbrane i

petooptuženog Nihada Bojadžića, nakon čega je zakazan datum izricanja presude.

II. IZVEDENI DOKAZI

(i) Tužilaštvo

23. U toku dokaznog postupka, kao svjedoci optužbe saslušani su svjedoci: Janja Drljo,

Šefko Poturović, Luca Krešo, Nusret Hanić, Marija Miškić, Enes Begeta, Ramiz Bećiri,

Bosiljka Krešo, Arijana Krešo, Jure Krešo, Nikola Drljo, Mijo Anđelić, Cecilija Anđelić, Enes

Gagula, Elmedin Čaušević, Cecilija Šimunović, Ruža Mlikota, Tomislav Mlikota, Sead

Ćosić, Himzo Hondo, Atif Karović, Ilija Drljo, Safet Haketa, Bakir Alispahić, Kadira

Poturović, Enver Mujala, Milka Drljo, Fikret Muslimović, Dragan Drljo, Muharem Košarić,

Sead Branković, Sead Šehić, Fra Zdenko Mario Karačić, Ramo Masleša, Amir Begić,

Ibrahim Turak, Abdulah Mašić, Sabro Hasković, Dževad Rađo, Šaćir Arnautović, Bahrudin

Fazlić, Midhat Karović, Mujo Pirušić, Jela Ljubić, Jusuf Jašarević, Anica Blažević, Mara

Drljo, Nusret Šahić, Branimir Džamonja, Hamza Višća, Vahidin Čomor, Hasan Poturović,

Suvad Rogo, Muamer Huseinbegović, Said Demirović, Irfan Masleša, Anđelka Šagolj, Ivan

Šagolj, Munir Alibabić, Anica Krešo, Rasema Handanović, Sulejman Perva, Salko

Šahinović, Salko Sultić, Jovan Divjak, Vahid Karavelić, Mara Delinac, Murat Kahrović,

Esad Ramić, Miralem Memić, zaštićeni svjedoci „M“, „B“, „L“, „A“, „C“, „X“, „N“, „R“, „J“, „Z“,

„O“, „S“ i „E“ i vještak vojne struke Nehru Ganić.

24. Kao dokazi replike, saslušani su svjedoci Nusret Điver, Ćazim Ćibo, Salko Gušić, a

svjedok Zoran Barun je saslušan u fazi izvođenja dodatnih dokaza optužbe.

25. Na glavnom pretresu su pročitani i iskazi svjedoka koji su umrli i to: Jasmina Guske

i Šime Krešo.

26. U toku glavnog pretresa Tužilaštvo je odustalo od saslušanja određenog broja

svjedoka koji su predloženi u optužnicama.


16

27. Spisak materijalnih dokaza koje je Tužilaštvo prezentiralo i uvelo kao dokaz,

navedeni su u prilogu Aneksa ove presude i čine njen sastavni dio.

(ii) Odbrana optuženog Mensura Memića

28. U toku glavnog pretresa, kao svjedoci odbrane optuženog Mensura Memića

saslušani su: Milka Drljo, Munevera Mujala, Nedžada Lepara, zaštićeni svjedok „D“, a

iskaz u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu dao je i optuženi Mensur Memić.

29. Kao dodatni dokaz odbrane optuženog Memića saslušan je i svjedok Berdihan

Mešić.

30. U toku glavnog pretresa odbrana optuženog je odustala od saslušanja određenog

broja predloženih svjedoka (Enesa Dedića i zaštićenog svjedoka „N“ koji je ranije saslušan

kao svjedok optužbe).

31. Sud je odbio prijedlog odbrane da se u svojstvu svjedoka pozovu i saslušaju

saoptuženi iz istog predmeta Zulfikar Ališpago, Nihad Bojadžić i Dževad Salčin, s tim da je

odbrani omogućeno da saslušaju optužene Bojadžića i Salčina, obzirom da su ovi

optuženi dali iskaz u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu. U odnosu na optuženog

Zulfikara Ališpagu, protiv kojeg je postupka razdvojen (paragraf 15), odbrana nije ponovila

zahtjev za saslušanje istog.

32. Također, Sud je odbio i prijedlog za čitanje transkripta saslušanja optuženog Edina

Džeke, dat u svojstvu svjedoka, u postupku koji se protiv njega vodio pred ovim Sudom u

drugom predmetu (broj S1 1 K 01294 12 KrI) za isti događaj, obzirom da je odbrani data

mogućnost da optuženog pozove i sasluša u svojstvu svjedoka u ovom predmetu.

33. Odbrana optuženog nije ulagala materijalne dokaze

(iii) Odbrana optuženog Dževada Salčina

34. Odbrana optuženog na glavnom pretresu nije predlagala saslušanje svjedoka, iskaz

u svojstvu svjedoka dao je optuženi Dževad Salčin.

35. Spisak materijalnih dokaza koje je odbrana optuženog prezentirala i uvela,

navedena je u prilogu Aneksa ove presude i čini sastavni dio iste.

(iv) Odbrana optuženog Senada Hakalovića

36. U toku glavnog pretresa odbrana optuženog Senada Hakalovića je saslušala

sljedeće svjedoke: Redžo Poturović, Mustafa Hakalović, Edin Čolak, Ismet Redžić, Mušan

Padalović, Muharem Hakalović, Salko Moro, te zaštićene svjedoke „D“, „K“, „O-III-1“, O-

III-2“ i „O-III-3“, kao i vještaka geodezije Almira Šahinovića i vještaka vojne struke Asima

Džambasovića.


17

37. Odbrana optuženog Hakalovića je tokom glavnog pretresa odustala od

saslušanja određenog broja predloženih svjedoka.

38. Spisak materijalnih dokaza koje je odbrana optuženog Hakalovića prezentirala i

uvela, navedena je u prilogu Aneksa ove presude i čini sastavni dio iste.

(v) Odbrana optuženog Nedžada Hodžića

39. Odbrana optuženog Nedžada Hodžića je u toku dokaznog postupka saslušala

zaštićene svjedoke „D“ i „K“, te vještake neuropsihijatre Prof Dr sci Abdulaha Kučukalića

40. Odbrana optuženog je, odustala od saslušanja svjedoka Dr. Džemaludina

Kantadžića, Dr. Fikreta Jonoza, dr Sabine Radulović i Ediba Šarića, iako su bili predloženi

da kao svjedoci odbrane svjedoče na okolnosti zdravstvenog stanja optuženog nakon

povratka kao i u toku liječenja u Republici Turskoj, nalazeći da svjedočenje istih nije

relevantno.4

41. U toku glavnog pretresa odbrana je također odustala od saslušanja određenog

broja predloženih svjedoka.

42. Spisak materijalnih dokaza koje je odbrana optuženog prezentirala i uvela,

navedena je u prilogu Aneksa ove presude i čini sastavni dio iste.

(vi) Odbrana optuženog Nihada Bojadžića

43. U toku dokaznog postupka, kao svjedoci odbrane saslušani su: Redžo Poturović,

Mustafa Hakalović, Senad Mikić, Remzija Šiljak, Edhem Godinjak, Ramiz Dreković, dr.

Aida Volić, Nusret Đelilović, E.J., Reuf Hero, Avdulah Kajević, Nijaz Habibija, Aziz

Mušanović, Ilijas Mustafić, Fatima Kozić, Muharem Hakalović, Nusret Avdibegović, Sakib

Alihodžić, Fadil Karić, Elvedin Ibrahimović, Zijad Mušić, Hasan Hakalović i Mirsad

Čaušević, te zaštićene svjedoke „K“, „V“ i „D“. Također, na glavnom pretresu je iskaz, u

svojstvu svjedoka, dao i optuženi Nihad Bojadžić.

44. U toku glavnog pretresa odbrana optuženog Bojadžića je odustala od saslušanja

određenog broja predloženih svjedoka.

45. Spisak materijalnih dokaza koje je odbrana optuženog Bojadžića prezentirala i

uvela, navedena je u prilogu Aneksa ove presude i čini sastavni dio iste.

4 Prilikom razmatranja prijedloga odbrane optuženog Hodžića na statusnoj konfernciji održanoj dana

04.03.2013. godine, na direktan upit predsjednika vijeća da li o zdravstvenom stanju optuženog u tom periodu postoji i medicinska dokumentacija, branilac izjavljuje: „postoji obimna medicinska dokumentacija ... ovu dokumentaciju posjeduje i Tužilaštvo ali ja sve to smatram irelavantnim to je bilo, medicina juče ste imali i dobar nalaz danas ga ne može imati..„


18

(vii) Vještaci saslušani na okolnost procesne sposobnosti optuženog Nedžada

Hodžića

46. U toku glavnog pretresa Sud je saslušao vještaka Prim dr Omer Ćemalović, koji je

po naredbi Suda, a zajedno sa još dva doktora iste specijalnosti izvršio pregled optuženog

Hodžić Nedžada i Sudu dostavio Nalaz i mišljenju o zdravstvenom stanju optuženog

(dokaz Suda S-5).

47. Također, na iste okolnosti saslušani su Prof Dr Alma Mehmedbašić – Bravo i

vještaka iz oblasti psihijatrije Mr sc med Dr Nera Zivlak – Radulović.

III. ZAVRŠNE RIJEČI

(i) ZAVRŠNE RIJEČI TUŽILAŠTVA

48. U završnim riječima Tužilaštvo se najprije osvrnulo, a potom i elaboriralo, opće

elemente krivičnih djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva i Ratni zločin protiv ratnih

zarobljenika, koja se optuženima Memiću, Salčinu, Hakaloviću, Hodžiću i Bojadžiću

stavljaju na teret, navodeći da njihova postupanja predstavljaju kršenje blanketnih

odredbi međunarodnog humanitarnog prava.

49. Nadalje, Tužilaštvo vezano za status žrtva, navodi da se u napadu na Trusinu mogu

razlikovati dvije grupe stradalih, prvu grupu čini 15 civila, uglavnom osoba starije životne

dobi (što potvrđuju dokazi – prijava činjneice smrti, izvodi iz matične knjige umrlih itd T-78

do T-116), koje su ubijene tokom akcije zauzimanja sela od strane pripadnika SOPN-a

Štaba vrhovne komande “Zulfikar” Armije RBiH, koje nisu bili pripadnici niti jedne od strana

u sukobu, a da se zaista radilo o civilima - koji uživaju zaštitu po pravilima međunarodnog

humanitarnog prava, potvrđuju saslušani svjedoci (Bosiljka Krešo, Cecilija Šimunović, Ilija

Drljo, Milka Drljo itd).

50. S tim u vezi, Tužilaštvo negira tezu odbrane optuženog Bojadžića da se u odnosu

na Milenka Mandića ne radi o civilu, odnosno da je navedeno lice, u vrijeme stradanja, bio

pripadnik HVO-a, jer ta teza ne korespondira sa iskazima svjedoka Milke Drljo i Jure

Krešo, koji njega ne navode kao pripadnika HVO koji je išao na brdo Križ. U istim

okolnostima je stradao i Stipo Ljubić, koji je bio pripadnik HVO-a i bio zarobljen na

položaju na Križu, a njegova supruga Jela Ljubić kao I Jure Krešo, na glavnom pretresu,

potvrđuju njegovu pripadnost HVO-u. Dakle, navedeni dokazi potvrđuju da je Stipo Ljubić

bio zarobljen kao pripadnik HVO zbog čega se ima smatrati ratnim zarobljenikom.

51. Drugu grupu žrtava, iz predmetnog događaja, čini 6 osoba koje su bile zarobljene u

toku napada i koje su na kraju akcije stijeljane u zaseoku Gaj, kada su se pripadnici

ARBiH, nakon ranjavanja Samira Šemsovića i Ahmeta Kokića, počeli povlačiti iz sela


19

Trusina, za koje nedvojbeno proizilazi da su bili pripadnici HVO-a, pa se može zaključiti

da se ove osobe imaju smatrati ratnim zarobljenicima i po tom osnovu uživaju zaštitu.

52. Dokazi koje je Tužilaštvo izvelo tokom glavnog pretresa, a takođe i veći broj dokaza

odbrane, saglasno potvrđuju da je u vrijeme izvršenja konkrenog krivičnog djela postojao

oružani sukob između snaga ARBiH i HVO na području općine Konjic. U konkretnom

slučaju je bitno uzeti u obzir status optuženih, tj. njihovu pripadnost oružanim snagama

jedne od strana u sukobu, zatim njihovo učešće u konkretnoj akciji napada na selo

Trusina, kao i postojanje odnosa uzajamnosti i zavisnosti između izvršenja krivičnih djela i

oružanog sukoba koji se dešava. S obzirom da su svi optuženi, kako to navodi Tužilaštvo,

bili pripadnici jedne strane u sukobu koji su učestvovali u napadu na područje koje drže

pripadnici druge strane u sukobu, u okviru tog napada su učinili zločine ubistvima

zarobljenih vojnika i civila koje zatiču u kućama, to se može zaključiti da su zločini

predstavljali sastavni dio napada i da su počinjeni u okviru službenih dužnosti počinilaca

kao pripadnika oružanih snaga jedne strane u sukobu, jer da nije bilo napada na selo

Trusina, niko od optuženih ne bi ni došao u poziciju da počini predmetne zločine.

53. Tužilaštvo se u nastavku završnih riječi osvrnulo na nesporne činjenice koje se

odnose na opći kontekst događaja neposredno prije i u vrijeme izvršenja krivičnog djela

(položaj sela Trusina, etnička struktura stanovništva, dominantne kote iznad Trusine,

lokalne brigade, početak napada na selo Trusinu itd), zatim se osvrnulo na formiranje i

status jedinice SOPN, da bi u nastavku završnih riječi detaljno i precizno iznijelo i

analiziralo iskaze svjedoka vezano za kretanje jedinice u borben dejstva u aprilu 1993.

godine, zatim ulogu i poziciju, kako optuženog Bojadžića kao zamjenik komandanta

SOPN-a ŠVK , tako i ostalih optuženih - učesnika akcije, tok samog napada, načina

kretanja u grupama u selu, te kako je došlo do ubistva ratnih zarobljenika i civila.

54. S tim u vezi, u odnosu na optuženog Mensura Memića, koji je prema zvaničnoj

evidenciji od 07.04.1993. godine, a prema izjavama pojedinih svjedoka od samog početka

1993. godine, postao pripadnik SOPN-a, Tužilaštvo navodi da je isti učestvovao u

strijeljanju šest postrojenih pripadnika HVO-a u Gaju, što su potvrdili brojni svjedoci, čije

iskaze je u završnim riječima Tužilaštvo analiziralo. Iz navedenih razloga, Tužilaštvo

smatra da je teza odbrane, da je optuženi kao novi borac koji je tek došao u SOPN ŠVK

ostao u bazi na Igmanu i da tog dana nije bio prisutan u Trusini, u direktnoj suprotnosti sa

izvedenim dokazima optužbe, posebno sa iskazima svjedoka bivših saboraca optuženog,

za koje ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi lažno svjedočili. Pored toga, ovu tezu ne

potvrđuju ni drugi saslušani svjedoci koji su kao novi borci (npr. Rasema Handanović koja

je u SOPN došla poslije optuženog Memića), učestvovali u navedenoj akciji, a ako se imao

u vidu činjenica da je određeni broj svjedoka govorio o tome da je optuženi u SOPN ŠVK

došao početkom 1993. godine, onda ne stoji ni tvrdnja odbrane da se imao smatrati

novopridošlim borcem.

55. Najzad, tezu odbrane optuženog Memića da je on u vrijeme izvršenja krivičnog

djela bio na Igmanu sa Seadom Fikićem negira i dokaz Tužilaštva T-147- „Nastanak i ratni

put Specijalnog odreda za posebne namjene Štaba Vrhovne Komande „Zulfikar“ broj 1-10-

212/93 od 04.12.1993. godine“ gdje je na strani 7, glava XV navedeno da je isti dan kad su


20

borci odreda Zulfikar zauzeli Trusinu na drugom pravcu prema Homolju ranjen Sead

Fikić, koji onda očito nije bio na Igmanu sa optuženim Memićem. Tužilaštvo nelogičnim

smatra i dio iskaza optuženog Memića dat u svojstvu svjedoka, u kojem navodi da je po

dolasku na Igman u bazi Mrazište u sobi boravio sa svjedokom “N” (koji to ne potvrđuje),

te da u sobi provodi 4-5 dana i nigdje ne izlazi. Pored toga, njegova tvrdnja da postoji

pravilo da novi borci u jednici prvih mjesec dana ne idu u akcije je kontradiktorna njegovoj

izjavi, s obzirom da tvrdi da ih je samo četiri dana nakon polaska jedinice u akciju na

Trusinu, dakle 19.04.’93. godine Mesar postrojio i rekao im da idu u akciju.

56. Vezano za učešće optuženog Dževada Salčina, također pripadnika SOPN-a ŠVK

“Zulfikar”, Tužilaštvo nespornim nalazi, što potvrđuju brojni svjedoci pa i sam optuženi, da

je isti bio učesnik akcije na Trusinu i da je po naredbi Samira Šesovića ostao da čuva

zarobljene civile i vojnike HVO-a u Gaju. Naime, prema tvrdnji Tužilaštva optuženi Salčin

je bio zadužen za dvije grupe zarobljenih (prvu grupu čine civili hrvatske nacionalnosti iz

zaseoka Gaj, a drugu grupu čine zarobljeni koji su u Gaj dovedeni iz zaseoka Kreše), obje

grupe bivaju opljačane u kući Marka Drlje. Tužilaštvo je analiziralo iskaze ovih svjedoka,

posebno u djelu u kojem govore o tome da su nakon zarobljavanja bili zastrašivani,

upućivane su im prijetnje da će ih ubiti, nekoliko puta su izvođeni i uvođeni u kuću Marka

Drlje, te postrojavani da ih strijeljaju, kao i da su ih vojnici pretresali i tražili novac, zlato i

druge dragocjenosti. Ove navode posebno potvrđuje svjedok Bosiljka Krešo koja je, kako

to navodi Tužlaštvo, “posebno opisala ulogu optuženog Salčina koji je pokupio opljačkano

zlato i novac”.

57. Optuženog Senada Hakalovića, pripadnika 45. brdske brigade 4. Korpusa ARBiH,

je u Trusini tokom napada, kako Tužilaštvo navodi, vidjeo određeni broj svjedoka. Pored

toga, iz izjava svjedoka jasno je da je optuženi Senad Hakalović od ranije poznavao Ivana

Drlju zvanog “Crni” i da ga je kritične prilike upravo i oslovio sa tim nadimkom, a da je

optuženi Hakalović počinio krivičnopravnu radnju koja mu se stavlja na teret izričito

potvrđuje svjedok Milka Drljo, koja tvrdi da je vidjela kada je optuženi Senad, naredio

njenom sinu Ivanu Drlji, da ide u Kreše i dovede Zdravka Drlju i Željka Baževića. Optuženi

Hakalović je, prije nego će izdati ovu naredbu Ivanu Drlji, vidio najmanje jedno tijelo

ubijenog civila, prema tome bio je svjestan velike vjerovatnoće da će i oni biti ubijeni, čijem

strijeljanju u Gaju, kasnije optuženi prisustvuje i svjedoči.

58. Tužilaštvo se osvrnulo i na svjedoke odbrane koji su pokušali dati alibi optuženom

tvrdeći da je optuženi, u vrijeme napada na Trusinu, bio u Buturović Polju, koje iskaze

Tužilaštvo nalazi suprotnim iskazima svjedoka optužbe, koji su vidjeli optuženog

Hakalovića u Trusini tog dana.

59. Vezano za optuženog Nedžada Hodžića, Tužilaštvo se najprije osvrnulo na pitanje

procesne sposobnosti optuženog, te je u tom pravcu izvršilo analizu nalaza i mišljenja

vještaka koji su vještačili optuženog, ističući da se iz istih može zaključiti da, izuzev dr.

Kučukalića, koji je u prvom nalazu zauzeo stav da je optuženi nesposoban da prati

postupak, niti jedan drugi, od brojnih angažovanih vještaka, nije iznio zaključak da je

optuženi procesno nesposoban. Naprotiv, čak i timovi vještaka su (uključujći i timove gdje


21

je učestovao dr. Kučukalić i gdje je izdvajao mišljenje) utvrdili da optuženi nije procesno

nesposoban i da ima simulativno ponašanje.

60. Nadalje, a vezano za krivičnoravne radnje koje se optuženom stavljaju na teret,

Tužilaštvo nespornim nalazi, što potvrđuje materijalna dokumentacija kao i saslušani

svjedoci, da je optuženi Hodžić bio pripadnik SOPN-a, da je učestvovao u akciji na

Trusinu, da je tog dana rukovodio jednim pravcem napada, te da je bio naoružan puškom i

imao motorolu. Krečući se kroz selo i prilikom pretresanja kuća pripadnici SOPN-a su lišili

života 15 civila i ranili četiri osobe, koja radnja predstavlja učestvovanje optuženog u

izvršenju krivičnog djela ubistava i ranjavanja civila. Nakon što su vojnici Šemsović i Kokić

ranjeni, optuženi Hodžić komunicira radio vezom – motorolom sa zamjenikom komadanta

Bojadžićem, preuzima komandu nad jedinicom i naređuje povlačenje na početne položaje,

pri čemu su poveli i zarobljenike, a po dolasku u zaseok Gaj, ponovo putem motorole

komunicira sa zamjenikom Bojadžićem, nakon čega izdaje naredbu da se formira strljački

vod od prisutnih vojnika i izdaje naređenje “pali” kada pripadnici jedinice ubijaju svih šest

zarobljenika poredanih uz zid. Da je optuženi Nedžad Hodžić pucao zajedno sa ostalima

nakon što je izdao naredbu, potvrđuje brojni svjedoci očevidci ovih događaja.

61. Vezano za navode iz optužnice za koje se tereti petooptuženi Nihad Bojadžić (izdao

naredbu jedinici da napadne selo Trusina i da niko u selu ne smije ostati živ, sa jednog

brda iznad sela, putem sredstva veze, rukovodio napadom u kojem su pripadnici jedinice

lišili života 15 civila, a ranili četiri, izdao naredbu optuženom Hodžiću da strijeljaju 6

pripadnika HVO u zaseoku Gaj), potvrdili su brojni saslušani svjedoci (“O”, “A”, Rasema

Handanović itd), kao i činjenicu da je optuženi Bojadžić, u to vrijeme, bio zamjenika

komandanta SOPN ŠVK “Zulfikar”, što nije sporio ni sam optuženi, a proizilazi i iz

materijalnih dokaza.

62. Tezu odbrane, da na tom terenu nije bila moguća komunikacija radio vezom –

motorolama zbog udaljenosti i konfiguracije terena, opovrgavaju iskazi brojnih svjedoka

koji su, između ostalog, vidjeli da optuženi Bojadžić i Hodžić komuniciraju koristeći

motorole.

63. Naime, teza odbrane optuženog Bojadžića tokom glavnog pretresa bila je da isti,

tog dana 16.04.1993. godine, uopšte nije bio prisutan u Parsovićima niti iznad Trusine.

Međutim, tvrdnja odbrane da je optuženi 15.04.’93. godine do kasnih noćnih sati bio na

sastanku na Bradini, odnosno da je oko 02.30h 16.04.1993. godine sa svojim vozačem

Elvedinom Ibrahimovićem Ekcom otišao u Pazarić kod svoje djevojke, gdje je proveo

ostatak noći, a narednog dana u prijepodnevnim satima bio kod hodže u Pazariću, nakon

čega je otišao u posjetu kod komadanta Ališpage u Tarčin, a potom odlazi na Bradinu gdje

odmara sve dok ga oko 16.00h, jedan vojnik obavještava da su stigli ranjeni pripadnici

SOPN-a, jednostavno nije u saglasnosti sa, prije svega, iskazom koji je optuženi Bojadžić

dao u fazi istrage, a u kojem naprije ne spominje da je 15.04.’93. godine, do kasno

navečer ostao na sastanku na Bradini, odnosno da je oko 03.00 sati 16.04. stigao kod

djevojke gdje je prespavao.


22

64. Pored toga, razlika postoji i u vezi događaja koji slijede nakon što je došao u

posjetu komadantu Ališpagi u Tarčinu, tačnije optuženi je za vrijeme dok je bio kod

komadanta Ališpage primio vijest da ima ranjenih pripadnika jedinice i tu dobija naredbu

da ode u bolnicu Suhodol i pripremi prihvat ranjenika, što je on i uradio, te otišao kod dr.

Cere Muharma u Suhodol i upoznao ga sa dolaskom ranjenika.

65. Nadalje, u izjavi iz istrage optuženi navodi da odlazi na Bradinu gdje sreće Nusreta

Avdibegovića Bega i raspituje se ima li kakvih vijesti za ranjenike, te da putem KT veze

dobijaju vijest šifrovano da imaju jedno “rebro” (ranjenog) i jedno “srce” (poginulog), da bi

poslije pola sata stigla dva sanitetska vozila, pri čemu je u jednom bio Samir Šemsović sa

vozačem i pripadnikom njegove jedinice Orhanom, dok je u drugom bio pripadnik Hasine

jedinice po imenu Sadat.

66. Dakle, za razliku od odbrane iz istrage, na glavnom pretresu, nakon što su izvedeni

dokazi optužbe, optuženi mijenja razvoj događaja nakon njegove posjete komadantu

Ališpagi u Tarčinu, pa kaže da iz Tarčina odlazi na Bradinu da malo odmori i da ostaje u

sobi gdje odmara do 16.00 sati kada je dotrčao jedan vojnik i obavjestio ga o dolasku

ranjenih pripadnika SOPN-a, kada on istrčava iz sobe (ranije ništa nije znao) i zatiče jedno

sanitetsko i još jedno vozilo, pri čemu je u saniteskom vozilu bio ranjenik Samko u pratnji

Orhana i Edina Džeke.

67. Međutim, navode optuženog nisu potvrdili saslušani svjedoci, prije svih, dr. Aida

Volić koja je radila u bolnici u Suhodolu i primila ranjenog Šemsovića, a koja navodi da u

to vrijeme dr. Cero još nije ni počeo raditi u Suhodolu (došao je tek par mjeseci kasnije)

kao i da optuženi Bojadžić, tog dana, nije dolazio u bolnicu Suhodol prije dolaska

ranjenika. Iako optuženi više ne pominje šifre “rebro” i “srce”, jer se više ne uklapaju u

koncept odbrane, bitno je naglasiti da su svjedoci na glavnom pretesu potvrdili da je SOPN

upravo koristio te šifre i da je optuženi Nedžad Hodžić sa raskrsnice u Trusini upravo tim

šiframa javio vijest o ranjavanju Šemsovića i Kokića.

68. Ključni svjedoci odbrane, na kojima je izgrađen alibi optuženog, su svjedoci

Ibrahimović Elvedin zvani “Ekac” u to vrijeme vozač optuženog (kojeg optuženi Bojadžić u

istrazi niti jednom nije spomenuo, nego govori “otišao sam, odvezao se”) i zaštićeni

svjedok “V”. U nastavku završnih riječi Tužilaštvo je najprije analiziralo njihove iskaze,

zatim je istaklo sve nelogičnosti i nesaglasnosti sa iskazima drugih svjedoka i provedenih

dokaza, te je izvršilo i analizu iskaza svjedoka odbrane, koji, po mišljenju Tužilaštva, nisu

podobni da dovedu u sumnju dokaze optužbe izvedene u odnosu na optuženog Bojadžića

tokom glavnog pretresa.

69. Na kraju završnih riječi, Tužilaštvo se osvrnulo i izjasnilo na prigovore koje su

odbrane stavile tokom glavnog pretresa (zakonitost dokaza koje se odnose na primjenu

sredstava prisluškivanja tadašnje Službe državne bezbjednosti, konkrento mjera pod

nazivom “Zolja” i “Agava”, ne dostavljanje dokaza od strane Tužilaštva), nalazeći da su isti

nesnovani i da se kao takvi trebaju i odbiti.


23

70. Imajući u vidu sve navedeno, Tužilaštvo predlaže da Sud utvrdi da su

optuženi Memić, Salčin, Hakalović, Hodžić I Bojdžić, počinili krivična djela za koja su

optuženi, te da ih oglasi krivim i kazni po zakonu.

(ii) ZAVRŠNE RIJEČI ODBRANE OPTUŽENOG MENSURA MEMIĆA

71. Odbrana optuženog Mensura Memića u završnim riječima navodi da, suprotno

tvrdnji Tužilaštva, dokazi izvedeni na glavnom pretresu ne predstavljaju pouzdane dokaze

iz kojih bi se van razumne sumnje mogao izvesti zaključak da je optuženi Memić zajedno

sa Nedžadom Hodžićem, Rasemom Handanović i drugim njemu poznatim pripadnicima

SOPN-a po naredbi Nedžada Hodžića učestvovao u strijeljanju 6 zarobljenih pripadnika

HVO-a u zaseoku „Gaj“ dana 16.04.1993. godine.

72. Naime, odbrana ističe da je optuženi Memić o postojanju osnovane sumnje za

navedene radnje, prvi put obavješten 16.09.2009. godine kada je ispitan u svojstvu

osumnjičenog, te da je tada izjavio da nije bio u Trusini i da nije, ni na koji način,

sudjelovao u izvršenju tog zločina. O istim osnovima sumnje ponovo je ispitan dana

20.09.2010. godine kada je ponovo negirao sudjelovanje u napadu, a objasnio je sva

dešavanja koja su mu poznata vezano za njegov boravak u jedinici Zulfikar od 07.04.1993.

godine, kada je istoj i pristupio, kao i o pokretanju dijela jedinice 2-3 dana prije napada na

selo Trusina.

73. U nastavku završnih riječi odbrana je navela i to da je optuženi Memić dao iskaz na

glavnom pretresu u svojstvu svjedoka, te da se, unatoč zbunjujućim pitanjima optužbe,

optuženi izjasnio o genezi događaja prije početka ratnih dejstava, te objasnio kako je sa

susjedom Orhanom Jujićem 07.04.1993. godine došao na Igman sa ciljem da se prijavi u

jedinicu Zulfikar.

74. Odbrana navodi da optuženi Memić za prelazak u jedinicu Zulfikar nije dobio

odobrenje nadležne komande niti je izvršio propisno odjavu, iz kojih razloga je, a prema

zvaničnim podacima sekretarijata odbrane, kao pripadnik 17. krajiške brigade evidentiran

od 20.10.1992. godine pa sve do 20.07.1993. godine, unatoč činjenici što je već od

07.04.1993. godine faktički došao u jedinicu Zulfikar od kada mu je i putem Ministarstva

odbrane zvanično evidentirana pripadnost ovoj jedinici. Zajedno s njim i Orhanom Jujićem,

u istu jedinicu je krenuo i Sead Fikić Sead, koji je jasnije poginuo.

75. Prema navodima odbrane, po dolasku na Igman, gdje se nalazilo sjedište jedinice

zvane Zulfikar, optuženi se smjestio u istu prostoriju zajedno sa Jujićem i Fikićem, a kao

novopridošle pripadnike jedinice Jujić ih je odveo kod Mensura Kasumija koji je evidentirao

njihov dolazak.

76. Optuženi Memić je u prvih 4 do 5 dana iz sobe izašao svega nekoliko puta, i to na

doručak i radi prehrane u kantini, jer nikoga nije ni poznavao. U pogledu formacijske

organizacije jedinice u vrijeme njegova dolaska, odbrana tvrdi da ista nije bila

organizovana i da nije imala stalne formacije, nego su se, za pojedine vojne aktivnosti,

organizirale ad-hoc grupe koje su izvršavale pojedine ad-hoc zadatke, s obzirom da je


24

jedinica bila isključivo manevarska i nije imala stalnih borbenih zadataka vezanih za

određenu teritoriju.

77. Nakon vojnog zaduženja opreme optuženi Memić je 5 do 6 dana uglavnom proveo

u razgovorima sa poznanikom Jujićem sve do momenta kada je isti došao u sobu, pokupio

svoju opremu i rekao da mora hitno za Konjic. Optuženog Bojadžića je prvi put upoznao

između 10. - 11.04.1993. godine. Optuženi Memić tvrdi da nikad nije bio pripadnikom

izviđačko diverzantskog voda u jedinici Zulfikar, a da pripadnikom tog voda nije bila ni

Rasema Handanović, te dodaje da mu uopće nije poznato da je u to vrijeme bio osnovan

izviđačko-diverzantski vod niti ko bi bili njegovi pripadnici.

78. Odbrana se osvrnula na pravilo u jednici, prema kojem se novopridošli pripadnici

jedinice za izvjesno vrijeme nisu angažirali za borbena dejstva sve dok ne protekne period

upoznavanja do mjesec dana, iz kojih razloga kategorično tvrdi da optuženi niti je pozvan

niti je učestvovao u akciji na Trusinu 16.04.1993. godine.

79. Njegovo prvo učestvovanje u borbenim dejstvima je bilo u rejonu sela Repovci, koja

je izvedena nekoliko dana nakon što su završena borbena dejstva u rejonu sela Trusina.

Naime, tada je na Igmanu boravilo svega 20-ak pripadnika jedinice Zulfikar, pa je osoba sa

nadimkom „Mesar“ izvršio postrojavanje preostalih sposobnih boraca na Igmanu i odredio

da krenu na ispomoć u Konjic. Tada je postrojen i zaštićeni svjedok „X“ za kojeg tvrdi da

nije bio učesnik u borbenim dejstvima u rejonu Trusine, te je samim tim i svjedočenje ovog

svjedoka, učešće u borbenim dejstvima na rejonu Trusine, potpuno nevjerodostojno.

80. Prema navodima odbrane, iskaz optuženog Memića dat u svojstvu svjedoka

uvjerljiv je i vjerodostojan, te potvrđen kako drugim dokazima odbrane tako i iskazima

pojedinih saslušanih svjedoka Tužilaštva. Njegov alibi i tvrdnju da tog dana nije bio u

Trusini, potvrđen je iskazima sljedećih svjedoka Mujala Munevere, Lepara Nedžade,

Berdihana Mešića zvanog Betko, kao i navodima i iskazima optuženog Dževada Salčina i

Nihada Bojadžića, čije iskaze je odbrana u nastavku završnih riječi analizirala i obrazložila.

81. Branilac optuženog je dodao i to da je odbrana vodila određene aktivnosti u

pokušaju da osigura izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka Sene Čorbo i Orhana Jujića,

koji su bili u mogućnosti dati korisne i vjerodostojne iskaze, i to Sena Čorbo o svim

događanjima u rejonu hotela Mrazište - sjedište jedinice jedinice Zulfikar od 07.04.1993.

pa do 16. aprila iste godine, jer je, prema tvrdnjama optuženog kao svjedoka i drugih

saslušanih svjedoka, optuženi Memić u tom periodu najviše komunicirao sa Senom Čorbo.

82. Međutim, uz sva razumijevanja procesne pozicije u kojoj se nalazi optuženi nakon

podizanja optužnice, gospođa Sena je izjavila da ne može svjedočiti u ovom predmetu iz

straha od eventualnog krivičnog progona nje kao pripadnika jedinice, odnosno njenog

muža i djevera koji su bili pripadnicima navedene jedinice, odnosno A RBiH. Isto tako,

Orhan Jujić, koji je bio komandir IDV-a u jedinici Zulfikar, koji je učestvovao u mnogim

borbenim dejstvima i kome je poznato da je od strane organa gonjenja postojao interes za

njegovim saslušanjem, također nije prihvatio svjedočenje u ovoj krivičnoj stvari, po pozivu

odbrane optuženog.


25

83. U nastavku završnih riječi odbrana se osvrnula i analizirala iskaze svjedoka

optužbe u odnosu na činjenične navode iz optužnice koji se odnose na optuženog

Mensura Memića i to, zaštićenih svjedoka „N“, „X“, „C“, „M“, „O“, „E“, „D“ i Irfana Masleše,

te dodala da Tužilaštvo tvrdnje iz optužnice zasniva na iskazima saslušanih svjedoka

Raseme Handanović, Ramiza Bećirija, te zaštićenih svjedoka „A“ i „B“, čije iskaze je

odbrana također analizirala.

84. U pogledu analize iskaza svjedoka Ramiza Bećirija i Raseme Handanović, odbrana

ističe da su ovi svjedoci imali konkretne razloge i interese da svjedoče na štetu optuženih,

a što predstavlja nezakonit dokaz optužbe, dok u pogledu zaštićenog svjedoka „A“ navodi

da iz iskaza nekih svjedoka također slijede osnovi sumnje da je i on krivično-pravno

postupao u vrijeme izvođenja borbenih dejstava u rejonu sela Trusina. Iste tvrdnje odnose

se i na postojanje interesa za netačno svjedočenje i zaštićenog svjedoka „B“.

85. Netačnost ovih iskaza na kojima Tužilaštvo zasniva svoje tvrdnje o dokazanosti

činjeničnog supstrata optužnice u odnosu na optuženog Memića naročito je izražena

ukoliko se, u skladu sa zakonskom obavezom, izvrši analiza svakog od ovih iskaza

zasebno, te u njihovoj međusobnoj vezi i uporede sa iskazima svjedoka odbrane, kao i

svjedoka optužbe koji su poricali učešće Memića u borbenim dejstvima na način i vrijeme

opisanim u optužnici, pa i onih koji se o tome nisu izjašnjavali, iz čega se mora izvesti

nedvosmislen zaključak o potpunoj proizvoljnosti i netačnosti iskaza svjedoka Handanović,

Bećirija, zaštićenog svjedoka „A“ i „B“.

86. Iz navedenih razloga odbrana želi ukazati da su svi navodi Tužilaštva izraženi u

završnim riječima samo neuspjeli pokušaji da se na temelju nepostojećih ili neistinitih

dokaza konstituišu nepostojeće činjenice u cilju održavanja ove netačne optužnice.

87. Odbrana tvrdnje o neosnovanosti optužnice zasniva i na činjenici da je Tužilaštvo u

nekoliko navrata neposredno optuženom ili putem njegovih branitelja usmeno nudila

zaključenje sporazuma o priznanju krivnje za radnje iz optužnice, pod istim uvjetima pod

kojima je zaključen sporazum i sa Rasemom Handanović, što bi bili izuzetno povoljni uvjeti

za optuženog, jer bi zbog vremena provedenog u pritvoru praktično iscrpio kaznu na koju

bi sporazumom, odnosno presudom o priznanju sporazuma, bio osuđen. Međutim,

svjestan svoje nevinosti, negirajući svaku odgovnost za ovo teško i gnusno krivično djelo i

pozivajući se na vlastitu savjest, optuženi je odbio zaključenje takvog sporazuma.

88. Na kraju, odbrana je navela i tvrdnje, ne samo optuženog Nihada Bojadžića, nego i

mnogih drugih saslušanih svjedoka, o liku optuženog Memića koji su istakli da se radi o

moralnoj veličini, besprijekornom čovjeku, borcu i osobi koja bi mogla da posluži kao uzor

za postupanje u ratnim, kao najtežim, situacijama.

89. Imajući u vidu sve navedeno, odbrana smatra da Tužiteljstvo nije dokazalo da je

optuženi počinio krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret, jer su dokazi, na

kojima zasniva svoje tvrdnje iz optužnice apsolutno netačni i nevjerodostojni, te potpuno

protivrječni u najbitnijim elementima i svim drugim mnogobrojnim dokazima, radi čega se

predlaže da se optuženi Mensur Memić oslobodi od optužbe.


26

(iii) ZAVRŠNE RIJEČI ODBRANE OPTUŽENOG DŽEVADA SALČINA

90. Odbrana optuženog Dževada Salčina je u završnim riječima istakla da tvrdnje

zastupnika optužbe kroz završnu riječ, ali i kroz dokaze iznesene na glavnom pretresu, ne

pružaju pouzdan osnov za zaključak da su se predmetna krivična djela dogodila na način

kako je to činjenično opisano u izreci optužnice, te da je u istima na bilo koji način

učestvovao optuženi Salčin. Dodatno, branilac navodi i to da Tužilaštvo, određene djelove

činjeničnog opisa optužnice u odnosu na optuženog Salčina nije ni dokazivalo, dok veći

dio istih nije dokazalo van razumne sumnje.

91. Nesporno je da je optuženi Salčin 16.04.1993. godine učestvovao u napadu na selo

Trusina, odosno da je zajedno sa pripadnicima SOPN ŠVK Zulfikar u jutarnjim satima

ušao u selo Trusina, došao do zaseoka Gaj, gdje je po naredbi Samira Šemsovića ostao

da čuva zarobljene civile i pripadnike HVO do kraja akcije.

92. Međutim, odbrana kategorično osporava navode optužbe da je optuženi skupinu od

oko 14 civila, žena, djece i muškaraca i 3 bojovnika HVO-a, koji su se prethodno predali u

nekoliko navrata postrojavao uz zid jedne kuće, uperivši puške u njih, govorio im da će ih

sve poubijati, upućivao im pogrdne riječi, pucao u križeve koje su pronašli u njihovim

kućama, držeći ih tako u stalnom strahu i nanoseći im tešku duševnu patnju, te im uzimao

novac, zlato i druge dragocjenosti.

93. Iako je na ove okolnosti saslušan veliki broj svjedoka optužbe, Tužilaštvo je u

završnim riječima pokušalo dati analizu njihovih iskaza, međutim, radi se o vrlo šturom

presijeku svjedočenja, punom generaliziranja, lišenog bilo kakvog individualnog osvrta na

ono što se optuženom stavlja na teret.

94. Naime, nedostatak dokaza protiv optuženog, optužba nastoji kamuflirati na način da

je parafrazirala iskaze svjedoka, donoseći uopštene i apstraktne zaključke, što ne

iznenađuje, s obzirom da niko od saslušanih svjedoka ne tereti optuženog Salčina niti ga

dovodi u bilo kakav kontekst postrojavanja, prijetnji ubistvima, pogrdnih riječi, pucanja u

križeve, nanošenja teške duševne patnje i pljačke.

95. Odbrana ne spori da se na području Trusine, nažalost, dogodio težak zločin,

međutim, ne postoji niti jedan dokaz da je u ovim radnjama učestvovao optuženi Salčin.

96. U nastavku završnih riječi odbrana je analizirala i obrazlagala iskaze svjedoka

saslušanih na ove okolnosti (Milka Drljo, Mara Drljo, Mara Delinac, Ruža Mlikota, Cecilija

Šimunović, Jela Ljubić, Mara Drljo i Anica Blažević), a koje optuženog uopšte ne dovode u

vezu sa inkriminacijama za koje se tereti.

97. Branilac se osvrnuo i na iskaz svjedoka Bosiljke Krešo, za koju Tužilaštvo tvrdi da

je u svom iskazu potvrdila pljačku koja je izvršena kritične prilike, posebno opisujući ulogu

optuženog Salčina koji je pokupio opljačkano zlato i novac. Međutim, odbrana smatra da


27

se i ovdje jasno vidi zamjena teza Tužilaštva, kako bi se optuženi Salčin stavio

u kontekst izvršenog pljačkanja civila, iako je i sam svjedok Bosiljka Krešo potvrdila da je

istom samo naređeno da pokupi ono što su drugi vojnici oduzeli. Pored toga, svjedok

Krešo niti u jednoj svojoj izjavi nikada nije izjavila da je Salčin Dževad civilima otimao

novac i zlato.

98. Dakle, iako optuženog Salčina niti jedan od saslušanih svjedoka ne navodi kao

osobu koja je, bilo kome, upućivala prijetnje, maltretirarala, otimala tuđu imovinu

Tužilaštvo mu, na sve načine, nastoji staviti na teret ove radnje, bez obzira što ga i sami

iskazi svjedoka optužbe isključuju.

99. Odbrana se također osvrnula i na završno izlaganje Tužilaštva u kojem se navodi

da su svjedoci u nekoliko nabrata citirali naredbe koje su čuli da su bile upućene Struji, a

koje su se odnosile na postupanje sa zarobljenim civilima, s tim da se posebno ističe iskaz

svjedoka Bosiljke Krešo, koja je jasno zapamtila naredbe vojniku zvanom Struja da pokupi

opljačkano zlato, vidjela ga da to on i čini, te druge usmene naredbe upućene Struju u vezi

postupanja sa zarobljenicima, te je s tim u vezi, istakla kako stiče dojam da optužba, u

nedostatku bilo kakvih dokaza kojima bi potkrijepila optužnicu, obrće teze i vrlo nespretno

gomila određene radnje na strani Salčina, a koje se u stvarnosti nisu dogodile.

100. Za odbranu ostaje nejasno koje su to naredbe upućene Struji, a o kojima su

svjedoci navodno govorili, osim naredbe da pokupi oduzeto zlato, zatim koje su to naredbe

upućene Struji koje je ‘jasno zapamtila svjedok Krešo Bosiljka”, te koje su to “i druge

naredbe upućene Struji u vezi postupanja sa zarobljenicima.’

101. Tužilaštvo je, ne precizirajući činjenicu o kakvim se naredbama radi, svjesno željelo

pogoršati položaj optuženog Salčina, jer prema mišljenju odbrane, samo postupanje po

naredbi bitno mijenja položaj optuženog i dovodi ga u mnogo povoljniju poziciju, a čak je, u

skladu sa članom 33. Statuta Međunarodnog krivičnog Suda, osnov i za oslobađanje.

102. Imajući u vidu naprijed navedeno, odbrana tvrdi da, niti jedan dokaz izveden na

glavnom pretresu ne dokazuje, van razumne sumnje, da je optuženi Salčin, poduzeo

ijednu inkriminirajuću radnju koja mu se stavlja na teret. Objektivizirana odgovornost,

proglašavanje krivim lica samo na osnovu njihovog prisustva na određenom mjestu, ili

funkcionalnog položaja, bez ijednog dokaza o postojanju namjere za počinjenje krivičnih

djela ili dokaza o počinjenju krivičnih djela, bi dovela do apsolutne kolektivizacije krivnje,

odnosno, do proglašavanja krivim na osnovu asocijacije, bez stvarnih dokaza o krivnji

određenog lica, što bi predstavljalo ništa drugo do krah krivičnog zakonodavstva.

103. Odbrana, se osvrnula i na opće elementi oba krivična djela koja se optuženom

Salčinu stavljaju na tereti (član 173. i 175. KZ BiH), te je osporavala samo 4-ti elemenat,

prema kojem “počinilac mora narediti ili počiniti krivično djelo” i to je učinjeno u pogledu

svih krivičnih djela za koja se optuženi tereti (nečovječno postupanje, pljačka, širenje

straha i terora).

104. Naime, u vezi koncepta nečovječnog postupanja, odbrana postavlja pitanje na koji

način radnje i ponašanje optuženog Salčina dosežu prag nečovječnog postupanja prema


28

međunarodnim standardima, s obzirom da Tužilaštvo nije ponudilo apsolutno niti jedan

jedini dokaz koji ukazuje na navedeno.

105. Vezano za koncept pljačke, odbrana ne isključuje mogućnost da su se u

inkriminisanom periodu dešavali sporadični slučajevi oduzimanja novca ili nekih drugih

predmeta od civilnog stanovništva, ali to nikako ne znači da je optuženi učestvovao u

istom.

106. Naime, svi saslušani svjedoci koji su pominjali otimanje njihovih ličnih stvari ili

novca koji su kritične prilike imali uza se, za isto ne terete konkretno Salčina, nego iznose

uopćene tvrdnje, ničim potkrijepljene. Simptomatično je da većina svjedoka izjavljuje da su

vidjele da pripadnici Armije BiH otimaju novac i nakit, ali nakon toga konstatuju da od njih

konkretno ništa nije uzeto, niti svjedoci spominju optuženog Salčina u vezi sa navedenim,

osim što Bosiljka Krešo navodi da je Salčinu samo naređeno da pokupi ono što su drugi

vojnici oduzeli. Dakle, Tužilaštvo na strani optuženog Salčina niti jednim dokazom nije

potkrijepilo (actus reus) krivičnog djela pljačke niti je uspjelo dokazati njegov subjektivni

element (mens rea).

107. Ono što je bitno kod krivičnog djela primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora jeste

specifična namjera, odnosno element svijesti (mens rea). Stoga se od optužbe traži da

dokaže ne samo da je optuženi prihvatio vjerovatnoću da će iz protivpravnih djela proizići

teror ili da je bio svjestan mogućnosti da će mu teror biti posljedica, nego i da je upravo to

posljedica za koju je posebno namjeravao da bude ostvarena. Dakle, i u ovom slučaju

ostaje nejasno kojim radnjama optuženog Salčina optužba vidi obilježja ovog krivičnog

djela, odnosno na koji način je isti stvarao atmosferu straha i terora među civilima koje je

čuvao u selu Gaj, s obzirom da niti jedan jedini svjedok očevidac nije na bilo koji način

doveo optuženog u vezu sa ovim krivičnim djelom.

108. U skladu sa prethodnom analizom, jasno proizilazi da se na temelju dokaza

izvedenih u ovom predmetu, a u skladu sa načelom in dubio pro reo, može donijeti samo

oslobađajuća presuda.

109. Branilac ističe i to da odbrane, u gotovo svim predmetima ratnih zločina, zahtjevaju

primjenu materijalnog prava koje je bilo na snazi u vrijeme kada je predmetni optuženi

navodno činio djela koja su mu optužnicom stavljena na teret. U svjetlu ovoga, odbrana

optužanog Salčina činiti isto, iako insistira na činjenici da optuženi nije kriv za krivična djela

koja su mu optužnicom stavljena na teret.

110. Vezano za ličnost optuženog, odbrana je iznijela niz okolnosti koje postoje na strani

istog, odnosno da optuženi ranije nije kažnjavan niti je dolazio u sukob sa zakonom, u

inkriminisanom vremenskom periodu bio je običan vojnik, nalazio se u pritvoru od

17.9.2009. godine, a optužnica je potvrđena tek početkom marta 2010. godine, u ovom

period je pretrpio strašnu porodičnu tragediju - ubijen mu je sin iza kojeg su ostali supruga

i mldb. kćerka, o kojima optuženi danas vodi brigu, suočen je sa egzistencijalnim

problemima, živi od skromne penzije koja ne zadovoljava ni one najnužnije potrebe,

prehranjuje četveročlanu porodicu baveći se uzgojem koza, a stalni dolasci u Sarajevo na

ročišta i troškovi koji uz to idu su mu i u tom smislu predstavljali ogroman problem. Pored


29

toga, optuženi Salčin je danas vidno narušenog psihičkog i fizičkog zdravlja, a

usljed dugotrajnog boravka u pritvoru dijagnosticiran mu je tzv. Ganserov sindom, koji se

smatra čestom psihičkom reakcijom zatvorenika.

111. S obzirom na sve naprijed navedeno, odbrana zaključuje da izvedeni dokazi

optužbe, po svom kvalitetu, nemaju potrebnu snagu uvjerljivosti da pokažu osnovanost

navoda preambule činjeničnog opisa optužnice, koje se odnose na radnje koje je optuženi

počinio. Dakle, Tužilaštvo BiH, ne samo da nije uspjelo da dokaže da je optuženi

učestvovao u krivičnom djelu za koje ga tereti, nego je upravo svojim svjedocima potvrdilo

navode odbrane, iz kojih razloga odbrana predlaže da Sud, u skladu sa članom 284. stav

1. tačka c) ZKP BiH, optuženog oslobodi od optužbe.

(iv) ZAVRŠNE RIJEČI ODBRANE OPTUŽENOG SENADA HAKALOVIĆA

112. Odbrana optuženog Senada Hakalovića je u završnim riječima istakla da opisana

radnja krivičnog djela koja se optuženom stavlja na teret nije nedozvoljena radnja i ne

sadrži u sebi potrebne elemente bića krivičnog djela ratnog zločina protiv ratnih

zarobljenika.

113. Naime, da bi neko bio krivično odgovoran za radnju koja mu se stavlja na teret,

mora se izvedenim dokazima potvrditi da je ta osoba postupala na način da krši

Međunarodno humanitarno pravo, s namjerom da izazove posljedicu ubistva ili snažnog

bola, zaštićenog dobra u smislu Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim

zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. godine. Naime, odbrana ističe da su izvedeni dokazi

na nesumljiv način potvrdili da su Željko Blažević i Zdravko Drljo u momentu oružanog

sukoba sa pripadnicima Armije BiH bili pripadnici druge zaraćene strane HVO, i kao takvi

su legitimna meta do nivoa zarobljavanja, te ih je bilo vojno opravdano i legitimno, zarobiti

u kućama u kojima su boravili.

114. Međutim, legitimnost je izgubljena onog momenta kada su navedena lica kao

zarobljenici strijeljana. Jedinica u čijoj su vlasti ratni zarobljenici dužna je da im obezbjedi

propisane uslove za život i rad u skladu sa Ženevskim konvencijama, ali očigledno u ovom

slučaju nije bilo tako. Odgovornost za sigurnost i sudbinu zatvorenika – vojnika nakon

predaje isključivo leži na starješini koji je neposredno komandovao jedinicom Zulfikar i

izvršiocima – vojnicima koji su izvršili strijeljanje.

115. Dakle, subjektivni odnos i odgovornost prema posljedici navodnog strijeljanja ili

ubistva Zdravka Drlje i Željka Blaževića je na strani komandanta, komandira odjeljenja -

odreda koji je imao efektivnu komandnu dužnosti i kontrolu nad vojnicima koji su

učestvovali u njihovom ubistvu, a to su nesumnjivo Rasema Handanović zvana „Zolja“ i

svjedok „E“ koji su pripadnici druge vojne formacije u čijem sastavu nikada nije bio Senad

Hakalović.

116. O odsustvu bilo kakve kontrole i komande drugih vojnih formacija i vojnika nad

vojnicama jedinice „Zulfikar“ u akciji u Trusini, svjedočili su pripadnici ove jedinice koji su

učestvovali u tom napadu. Komanda nad jedinicom Zulfikar pripadala je uvijek, u svakoj


30

akciji, samo starješinama i vojnicima iz te jedinice, pa samim tim i odgovornost za

odnos i sudbinu nad zarobljenim koji su bili pod kontrolom vojnika te jednice.

117. Dakle, i pod pretpostavkom da je tačna teza optužbe i svjedočenje pojedinih

svjedoka, da je Senad Hakalović kritične prilike aktivno učestvovao u borbenim dejstvima.

isti ne može biti krivično odgovoran za radnju krivičnog djela koja mu se stavlja na teret, jer

u njegovom ponašanju nema radnji kršenja Međunarodnog humanitarnog prava.

118. Odbrana ističe da je tokom dokaznog postupka nastojala obezbjediti činjenice koje

potvrđuju da je Senad Hakalović bio izložen nezakonitom krivičnom progonu na temelju

nezakonitih dokaza, da nije aktivni učesnik borbenih dejstava u Trusini, niti je učestvovao

u zarobljavanju Zdravka Drlje i Željka Blaževića itd., kao i da prikaže subjektivni odnos i

odgovornost za sigurnost i sudbinu zarobljenika - vojnika HVO-a nakon predaje, te

odsustvo subjektivnih elemenata bića krivičnog djela u radnjama optuženog Hakalovića,

sve pod pretpostavkom da je aktivno učestvovao u vojnim akcijama u Trusini.

119. U nastavku završnih riječi odbrana je istakla da je nužno da Sud izvrši eliminaciju

nezakonitih dokaza pribavljenih tokom krivičnog postupka pribavljenih od strane Tužilaštva

i istražnih organa, u smislu standarda koje donosi Evropska konvencija o ljudskim

pravima i osnovnim slobodama (član 6. stav 1.), Zakon o krivičnom postupku Bosne i

Hercegovine (član 2., 3., 6., 10., 14. itd), pri tome se odbrana osvrnula na prepoznavanje

optuženog u kojem je učestvovao Mato Zeko, kao i na izvođenje iz pritvora (tada)

osumnjičenog Hakalovića po naredbi Tužilaštva da bude prepoznat od strane svjedoka

optužbe itd. U prilog zahtjeva odbrane, Sud treba imati u vidu i sljedeće dokaze koje je

također potrebno eliminisati kao nezakonite i to iskazi svjedoka Janje Drljo, Bosiljke Krešo,

Tomislava Mlikote, Ruže Mlikote, te iskazi i zapisnici o prepoznavanju sastavljeni po

svjedoku Milki Drljo.

120. Nadalje, odbrana optuženog Hakalovića je tokom postupka izvela i obezbjedila

činjenice u prilogu alibija da optuženi kritične prilike nije bio u Trusini, prema navodima

odbrane ovu činjenicu potvrđuje u svojim iskazima nekoliko (grupa) svjedoka i to Janja

Drljo, Luca Krešo, Marija Miškić, Bosiljka Krešo, Cecelija Šimunović, Milka Drljo, Dragan

Drljo, Jure Krešo, Nikole Drljo, Mijo Anđelić itd. Odbrana dodaje i to da se alibi pojavljuje u

dva oblika i to (1) osumnjičeno lice je za vrijeme izvršenja krivičnog djela viđeno na

određenom mjestu, čime se isključuje da je u isto vrijeme mogao biti na mjestu i izvršenja

krivičnog djela i (2) osumnjičeno lice nije viđeno na mjestu izvršenja krivičnog djela i ako je

postojala mogućnost da bude viđeno i zapaženo, a nije viđen.

121. Prvi oblik predstavlja čist i kategoričan dokaz koji ga isključuje iz radnje krivičnog

djela, a drugi oblik zahtjeva posebno ispitivanje mogućnosti da li je osumnjičeni bio na

mjestu izvršenja krivičnog djela. U prilogu i jednog i drugog oblika alibija, odbrana tvrdi da

ima naprijed navedene dokaze, i da je optuženi bio na drugom mjestu i da nije viđen na

mjestu izvršenja krivičnog djela - kada se vrši strijeljanje, a alibi je potkrepljen dokazima

koje je odbrana uložila u sudski spis. Alibi je najjača indicija o nevinosti Senada

Hakalovića koja je potvrđena i dokazivana pred ovim sudom.


31

122. U nastavku završnih riječi odbrana je iznijela i objektivni prikaz stanja u Trusini i u

zoni odgovornosti 45. brigade Armije R BiH i brigadi „Herceg Stjepan“ HVO-a na području

Buturović Polja, pri tome je navela položaj sela Trusine i od kojih zaseoka se sastoji,

navodeći da je svaki od dijelova Tusine bilo je legitimna vojna meta za jednu ili drugu

zaraćenu stranu. Ovaj objektivni prikaz je od značaja za odbranu jer su izvedeni dokazi,

tačnije svjedoci koji su kritičnog dana bili u Trusini, u svakom od zaseoka – dijelova

Trusine, potvrdili da optuženog nisu vidjeli kritičnog dana.

123. Također, odbrana se osvrnula i na završne riječi Tužilaštva, ukazujući na nesporne

kao i sporne zaključke.

124. Da su zaključci Tužilaštva iz završne riječi, u pogledu postojanja subjektivnih

elemenata bića krivičnog djela u radnjama optuženog, pod pretpostavkom da je isti

učestvovao u akciji u Trusini, neosnovani, potvrđuju svjedoci Enes Bageta, Cecilija

Anđelić, „C“, Seid Demirović, „M“, Irfan Masleša itd. Prema mišljenju odbrane, izloženi

dokazi pokazuju da mens rea optuženog ne sadrži i ne obuhvata ni jedan od elementa

bića krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, a samim tim nema i ni može biti krivično

pravne odgovornosti, jer ga iz iste pored njegove svijesti izbacuje i status poginulih, te

izjave svjedoka prije svega optužbe, kao i svjedoka iz drugih vojnih formacija koji su

učestvovali u nedozvoljenim radnjama.

125. U radnjama optuženog, pod pretpostavkom da je bio u Trusini, nema okrutnosti u

postupanju kao nužnog oblika koji bi se morao naći ukoliko bi optužba željela dokazati

krivnju optuženog u ovom predmetu. Ponašanje optuženog i njegovih saboraca pripadnika

45. Bbr se može objektivno i opravdano svesti pod vojnu nuždu, dakle isti su postupali iz

vojne nužde da bi neutralisali neprijateljski cilj i kriitičnom prilikom nisu prekoračili istu

nuždu, kada je neprijatelj položio oružje prema zarobljenima je prestalo djelovanje

optuženog Senada Hakalovića, a njegovo postupanje je u skladu sa međunarodnim i

humanitarim pravom.

126. S obzirom na stajališta Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u

predmetima broj: CH 96/30 , CH 97/59 i CH 97/69, te Evropskog Suda u Strazburu

zauzetom u predmetu Maktouf i Damjanović protiv BIH, kao i stajalištima Ustavnog suda

zauzetim u predmetu broj: AP-4613/12 kao i drugim sličnim predmetima, odbrana

osnovano ukazuje da se na konkretnu pravnu stvar Tužilaštvo neosnovano poziva na

Krivični Zakon BIH, odnosno pogrešno inkriminira predmetne radnje u smislu člana 175.

stav tačke c) i člana 180 stav 1. u vezi sa članom 29 KZ BiH, jer su na opisane krivične

radnje primjenjive odredbe koje donosi Krivični Zakon SFRJ.

127. Na kraju, odbrana ističe da se u radnjama optuženog Hakalovića ne nalaze

elementi bića krivičnog djela iz člana 144. KZ SFRJ primjenjivog na inkriminiranu radnju iz

optužnice, kao ni bilo kojeg drugog krivičnog djela propisanog Krivičnim Zakonom Bosne i

Hercegovine ili bilo kojim drugim Krivičnim Zakonom primjenjivim u BiH od 16.04.1993.

godine do danas, iz kojih razloga odbrana predlaže da Sud na osnovu člana 284 stav 1.

tačka a) ili tačka c) ZKP BiH optuženog Senada Hakalovića oslobodi od optužbe.


32

(v) ZAVRŠNE RIJEČI ODBRANE OPTUŽENOG NEDŽADA HODŽIĆA

128. Branilac optuženog Nedžada Hodžića, je istakao da je odluka o vinosti optuženog

ostala da egzistira na neprihvatljivim, pravnički upitnim postupcima tokom dugotrajnog

sprovođenja postupka protiv istog, počev od neprihvatljivih postupaka u istrazi do

maksimalne primjene svih zakonskih mogućnosti u odnosu na optuženog, počevši od

pritvora i druge mjere, koje su trajale u maksimalnim zakonskim rokovima, što je rijedak

slučaj u postupcima pred ovim sudom u odnosu na inkriminacije za koje se optuženi tereti.

129. Naime, dokazi na kojim se temelji optužnica su potpuno nepozdani u svim njihovim

objektivnim i subjektivnim elementima, a analizom krucijalnih dokaza optužbe, iskazima

zaštićenih svjedoka odbrana zaključuje da ni na nivou indicije nema osnova za sumnju da

je optuženi počinio inkriminaciju za koje se tereti, a isto također nije ni materijalnim

dokazima Tužilaštva dokazano.

130. Odbrana navodi i to da je optužnica imala čudan put u fazi prethodnog postupka, jer

su u istrazi bile angažovane osobe koje nisu to mogle raditi, a radile su. Nakon što je

Tužilaštvo provelo vještačenje o procesnoj sposobnosti optuženog neprimjereno su

korištene mjere praćenja i snimanja istog, a sve u svrhu pobijanja nalaza vještaka kojeg je

angažovalo samo Tužilaštvo, a koji je u nalazu i mišljenje iznio zaključak da optuženi nije

procesno sposoban.

131. Nesumnjivo je da se na području opštine Trusine i okoline desio težak zločin sa čim

posljedicama se žrtve suočavaju i danas. Međutim nikakvu formu satisfakcije žrtvama ovih

nedjela, ne bi izazvala osuda osobe koja objektivno ni na kakav način nije doprinjela toj

tragediji ukoliko bi osobe koje su direktni izvršioci ostale neprocesuirane, a iz činjeničnih

rezultata dokaznog postupka je i suviše očigledno, da ovaj predmet nije razrješen do kraja.

Naime, jasno je da bi osuda optuženog Hodžića za ova krivična djela predstavljala

činjenicu da za ista neće odgovarati stvarni počinioci, koji su ova krivična djela htjeli i

namjeravali, u istima na ovaj ili onaj način učestvovali, te pokušavali spriječiti da se istina

sazna.

132. Odbrana dodaje i to da je optuženi Hodžić bio samo običan vojnik, bez bilo kakvih

ovlaštenja i bez ikakvih specijalnih privilegija u jedinici, poznat svima i nesporno bio je u

Trusini.

133. U nastavku završnih riječi odbrana je navela da se, već prilikom prvog ispitivanja

tada osumnjičenog Hodžića u Tužilaštvu BiH 16.09.2010. godine, pojavila sumnja da je

optuženi osoba koja nema procesnu sposobnost, te zbog koje nije u mogućnosti da

učestvuje u krivičnom postupku. S tim u vezi, po naredbama Tužilaštva BiH, a kasnije i

Suda BiH, od tada pa do danas izvršeno je više timskih neuropsihijatrijskih vještačenja

optuženog, a na okolnost utvrđivanja sposobnosti da prati sudski postupak i da aktivno

učestvuje u istom. Odbrana je izvršila analizu Nalaza i mišljenja vještaka koji su, u toku


33

postupka vršili vještačenje optuženog po pitanju procesne sposobnosti i njegove

sposobnosti da prati krivični postupak.

134. Odbrana ukazuje na činjenicu da, iako je u nalazima i mišljenjima, predlagana

hospitalizacija optuženog, odgovarajući tretman, ponovni pregled nakon određenog

vremenskog perioda radi utvrđevanja promjena kod optuženog i njihovog uticaja na

njegovu eventualnu procesnu sposobnost i mogućnost praćenja postupka, ova činjenica

nije korištena prilikom donošenja odluke o pritvoru prema optuženom.

135. Već u fazi postupka, Sud krši jedno od osnovnih temeljnih načela krivičnog

postupka izraženo kroz odredbu člana 388. stav 1. ZKP BIH, jer istu ne primjenjuje iako je

bio dužan. Postupak protiv optuženog počinje teći potvrđivanjem optužnice, a cjelo vrijeme

trajanja postupka Hodžić se nalazi u pritvorskoj jedinici iako su mišljenja ljekara da to ne bi

smjelo biti primjenjeno, jer ne doprinosi poboljšanju njegovog zdravstvenog stanja i ne

može dovesti do poboljšanja njegove procesnu sposobnost

136. Odbrana je istakla i činjenicu da je optuženi Hodžić više puta napuštao dugotrajna

suđenja jer stanje njegovog zdravlja nije dozvoljavalo, a i tempo i trajanje suđenja, da ista

prati, no sudeće vjeće se nije obaziralo na nalaze i mišljenje vještaka, nego je samo

konstatovalo da se postupak nastavlja i bez optuženog Hodžića, jer je samovoljno

napustilo sudnicu. Da li je to bilo tako, vrijeme je pokazalo kao i posljednji nalaz i mišljenje

vještaka Dr Kučukalića od 26.01.2015. godine dat u krivičnom postupku pred ovim sudom

u drugom predmetu koji se vodi pod brojem S1 1 K 8813 KrI, u kojem se navodi da

optuženi Hodžić nije u mogućnosti pratiti trajanje ovog sudskog postupka iako je to

formalnopravno u neuspjelom pokušaju konvalidiranja propusta u odnosu na optuženog

bilo očigledno.

137. I na kraju ovog postupka se pokušava po svaku cjenu a bez stvarne potrebe

postupiti protivno odredbi člana 388. stav 1. ZKP BiH, jer je vođenjem pred istim sudom

dva veoma komplicirana i teška postupka za teške inkriminacije, prekršeno niz pravila

EKLJP i domaćih pozitivnih propisa i stavova sudova u BiH o mogućnosti vođenja

istovremena dva krivična postupka.

138. Branilac ističe i to da je u postupku u odnosu na optuženog Hodžića provedeno više

vještačenja, a da odbrani optuženog nikada nije omogućeno i dozvoljeno da stavi prijedlog

u pogledu načina, obima i institucije koje su vršile vještačenje s toga ti dokazi nisu ni

predloženi kao dokazi odbrane, a kao dokazi odbrane uvrštena su samo dva nalaza

vještaka prof dr Kučukalića jedan na početku i drugi na kraju postupka iz drugog

predmeta.

139. Na kraju, odbrana ističe da bi vijeće imalo bolju sliku o samom optuženom Hodžiću

da nije bilo opterećeno stotinama drugih dokaza koji nemaju nikakvih dodirnih tačaka sa

inkriminacijom kojom se optuženi tereti, a kome je kao krucijalni svjedok u ovom predmetu

bila Handanović Rasema zvana „Zolja“, koja je kao dobar i iskren svjedok optužbe nakon

prihvaćenog sporazuma o priznanju krivnje sa Tužilaštvom BiH dala svoj iskaz da je

Hodžić prije izvršenja inkriminacije za koju se tereti u ovom predmetu u jednoj kući blizu


34

mjesta izvršenja inkriminacije silovao jednu ženu, a što niko od oštećenih niti bilo koji

drugi svjedok rekao.

140. Odbrana dodaje i to da je optuženi Hodžić u vrijeme inkriminisanog događaja bio

samo običan vojnik i nije imao nikakvu komandnu odgovornost, te dodaje da je nesporno

da je optuženi, nakon ranjavanja komandira koji je rukovodio tim napadom, pod vatrom

protivničke strane izvukao ranjenog komandira te da je puška ostala na mjestu gdje je

Samko ranjen. U pogledu oružja kojim je optuženi Hodžić navodno izvršio krivično djelo za

koje se tereti, s obzirom na šarolikost iskaza i nedostatak valjanih dokaza u pogledu

samog čina, mora se u odnosu na Hodžića primjeniti pravilo in dubio pro reo.

141. Na kraju, odbrana ističe da sa aspekta odbrane nije bilo zakonskog osnova za

vođenje postupka protiv optuženog Hodžića, stoga je jedini prijedlog odbrane da Sud u

odnosu na optuženog donese rješenje, u smislu odredbe člana 388. stav 1 ZKP BiH.

(vi) ZAVRŠNE RIJEČ ODBRANE OPTUŽENOG NIHADA BOJADŽIĆA

142. U završnim riječima odbrana optuženog Nihada Bojadžića se najprije osvrnula na

pitanje zakonitosti provođenja istrage od strane Tužilaštva i zakonitosti postupka (zbog

povreda prava odbrane kroz različite vidove postupanja Tužilaštva), da bi se potom

osvrnula i na historijski kontekst događaja u i oko Konjica i područja Trusine kao

legitimnog vojnog cilja, uz obrazlaganje opštih činjenica koje se tiču komandne

odgovornosti unutar SOPN-a i direktnog komandovanja, da bi se na kraju koncetrisala na

događaj koji je predmet optužnice.

143. Branilac navodi da je Tužilaštvo, za vrijeme vođenja ovog postupka, u odnosu na

optuženog Bojadžića podiglo još jednu optužnicu, te da, iako se u skladu sa

međunarodnim standardima i odlukom Ustavnog suda trebao voditi jedinstven postupak,

do spajanja postupaka nije došlo, tako da je optuženi bio u situaciji da se u odnosu na

njega istovremeno vode dva postupka za najteže krivično djelo - ratni zločin protiv ratnih

zarobljenika i ratni zločin protiv civilnog stanovništva, što je dovelo do njegovog potpunog

psihičkog i fizičkog iscrpljenja.

144. Pored toga, Tužilaštvo je tokom postupka kršilo i obavezu dostavljanja

dokumentacije odbrani, što je regulisano članom 47. ZKP BiH, tako da je odbrani bilo

onemogućeno da izvrši uvid u spise i dokaze, kao i uvid u spise koji se odnose na istragu

o događaju vezano za Trusinu, što je tužiteljica bila dužna omogućiti odbrani, odnosno

Tužilaštvo je bilo dužno odbrani dostaviti oslobađajuće i olakšavajuće dokaze a nakon

podizanja optužnice svu dostupnu dokumentaciju. Iz ovih razloga odbrana se više puta

obraćala Tužilaštvu sa zahtjevom za dostavljanje potencijalno oslobađajućih i drugih

relevantnih dokaza, koji i pored stava i upute predsjednika sudećeg vijeća, da je Tužilaštvo

dužno odbrani dostaviti dokaze koji idu u korist optuženih bez obzira odakle oni potiču,

odbrani nikad nisu dostavljeni.

145. U završnim riječima odbrana se fokusirala i na zahtjev koji se odnosio na

dostavljanje izjava, između ostalih, zaštićenog svjedoka, Senada Memića, Mustafe


35

Buturovića, Jusufa Hadžajlije, Hasana Hakalovića, koje su išle u prilog i pomogle bi

optuženom Bojadžiću, a odbrani su dostavljene na samom kraju dokaznog postupka.

146. Nadalje, odbrana tvrdi da je postupajući tužilac u istrazi teško kršio propise o

nezavisnosti i nepristranosti u obavljanju tužilačke funkcije i činio povrede ZKP-a BiH, i to

prije svega direktnim uvođenjem u provođenje istrage u ovom predmetu uposlenika

najvišeg izvršnog organa vlasti u BiH, Matu Zeku.

147. Kako Tužilaštvo odbrani, uprkos insistiranju, nikad nije dostavilo potvrdu o

angažmanu Mate Zeke u istrazi u ovom predmetu, branioci su se dana 10.01.2012. godine

obratili Predsjedništvu BiH sa zahtjevom za dostavljanje ovih podataka (dokaz O-V-323),

da bi dana 13.01.2012. godine odbrani bio dostavljen odgovor Sekretarijata Predsjedništva

BiH (dokaz O-V-323), zajedno sa rješenjem o imenovanju gospodina Zeke, kojim se

obavještavaju da je imenovani uposlenik Predsjedništva BiH počev od dana 01.01.2003.

godine i da je dana 21.05.2007. godine aktom broj KT-RZ 107/05 od strane Tužilaštva BiH

zatražena saglasnost za angažovanje gospodina Mate Zeke u istragama koje Tužilaštvo

BiH sprovodi protiv kaznenih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim

pravom, a koja su počinjena na teritoriji Općina Konjic i Jablanica tokom 1993. godine.

Saglasnost, za angažman gospodina Mate Zeke, je data dana 23.05.2007. godine. U

nastavku završnih riječi odbrana se osvrnula i na samu ličnost Mate Zeke, navodeći,

između ostalog, da je isti bivši djelatnik uprave SIS-a, MO HR HB, te da je imao saznanja

o masovnoj grobnici nedaleko od sela Ahmići.

148. Prema navodima odbrane, prava optuženog Bojadžića grubo su kršena i dok je

boravio u pritvorskoj jedinici, jer su 27.03.2010. godine, pripadnici SIPA-e po naredbi Suda

BiH broj: X-KRN-09/786 od 25.03.2010. godine, pretresli ćeliju optuženog Bojadžića, bez

da su ga obavijestili da ima pravo pozvati branioca. Optuženom su stavili lisice na ruke i

bez obrazloženja izvršili pretres, pregled i potpis svih dokumenata koji su se nalazili u

ćeliji, čime su prekršena osnovna prava odbrane garantovana članovima 6. stav 3., 7. stav

1. i 3., 48., 50. stav 1. i 144. stav 5. i 141. ZKP BiH, kao i Evropskom konvencijom o

ljudskim pravima i osnovnim slobodama, te članom 5. Pravilnika o kućnom redu u

ustanovama za izdržavanje krivične sankcije, mjere pritvora ili drugih mjera.

149. Na kraju, kada je u pitanju nezakonito provođenje istrage, Tužilaštvo nije postupalo

u skladu sa članom 152. stav 2. ZKP BiH koji propisuje šta zapisnik treba sadržavati (bitne

podatke o toku i sadržaju poduzete radnje) odnosno da se „u zapisnik doslovno unose

postavljena pitanja i dati odgovori “, te članom 155. stav 1. ZKP-a BiH kojim je izričito

propisano da se sve radnje, koje se poduzimaju u toku krivičnog postupka, snimaju

uređajem za audio ili audio-vizuelno snimanje, a posljedica ovog propuštanja dovodi u

pitanje zakonitost iskaza iz istrage, a samim tim i pravičnost ovog krivičnog postupka.

150. U nastavku završnih riječi, odbrana je izložila historijski kontekst događaja (od

proglašenja nezavisnosti BiH pa sve do početka sukoba sa HVO-om) te navodi da je u

trećem i četvrtom mjesecu 1993. godine, na širem području općine Konjic postojao oružani

sukob između Armije RBiH i HVO-a, kao i na užem području oko Trusine, gdje je omjer

stanovništva bio „pola-pola“ prema navodima odbrane pripadnici HVO-a, koji su na Križu


36

držali linije, su nakon smjene oružje i uniforme nosili kući (što su to potvrdili brojni

svjedoci), a prilikom pretresa kuća u kojim su živjeli vojnici HVO-a u Trusini pronađena je

značajna količina municije, granata i bombi. Upravo navedene činjenice o kojima su

govorili svjedoci na glavnom pretresu, čine netačnom tezu Tužilaštva, kako su pripadnici

jedinice, kojom je navodno rukovodio optuženi Bojadžić, napali selo u kojem nije bilo

vojnih ciljeva, nego samo civili, a da se u Trusini nisu nalazili samo civili, nego da se tu

nalazilo i sjedište vojske, kao i vojnici, kojima je neosnovano dodijeljen status civila u ovom

predmetu, potvrđuju izvedeni dokazi (O-V-413, O-V-411, O-V-410 itd).

151. Odbrana se osvrnula i na praksu MKSJ-a vezano za status civila, navodeći da su

određene osobe kojima je u optužnici dodijeljen status civila, bile zapravo vojnici koji su se

nalazili u Trusini (Tomo Drljo, Andrija Drljo, Ivan Drljo, Smiljko Krešo, Velimir Krešo, Ivan

Krešo, Stipo Mandić, Milenko Mandić – za koje postoje uvjerenja da su poginuli

16.04.1993. godine kao pripadnici HVO-a), te da su se tu su nalazile i druge osobe za koje

i Tužilaštvo priznaje da se radilo o vojnicima (Stipo Ljubić, Ivan Drljo, Nedeljko Krešo, Pero

Krešo, Zravko Drljo, Željko Blažević i Franje Drljo). Imajući u vidu navedeno, odbrana

vezano za akciju (16.04.) tvrdi da je cilj iste bilo pomjeranje linija u korist Armije RBiH, a

nikako napad na civilno stanovništvo, te dodaje da je selo Trusina bio legitiman vojni cilj.

152. Odbrana potvrđuje da iz izvedenih dokaza proizilazi da je optuženi u inkriminisanom

vremenskom periodu bio zamjenik komandanta SOPN „Zulfikar“, međutim dodaje i to da

zamjenik komandanta ne može biti odgovoran za krivična djela podređenih kada je

komandant (njegov nadređeni), bio prisutan i izdavao naredbe. Navedeni zaključak

odbrana temelji iz osnovnog principa komandne odgovornosti, prema kojem nadređeni ne

može biti odgovoran za djela podređenih ukoliko nije posjedovao efektivnu kontrolu nad

podređenim izvršiocima djela.

153. U tom pravcu odbrana se pozvala na relevantnu sudsku praksu, elaborirala položaj

komandanta u jedinici, kao i važne segmente komandovanja, te principe jednostaješinstva

i pretpočinjavanja. S tim u vezi, odbrana ističe da sudeće vijeće nije vidjelo naredbu ili bilo

koji dokument, niti postoji izvještaj koji ukazuje na to da je optuženi Bojadžić dobio zadatak

za komandovanje u Trusini, niti postoji bilo koji drugi dokument koji ukazuje na Ališpagino

odsustvo iz zone odgovornosti tempore criminis. Pored toga, odbrana navodi i to da

presretnuti razgovori potvrđuju da je Zulfikar Ališpago komandovao akcijom u selu Trusina

i prema tome ostvarivao efektivnu kontrolu (O-V-364).

154. Nadalje, odbrana se osvrnula i na sredstva veze koje je, u tom periodu, posjedovala

jedinica „Zulfikar“ navodeći da je ista bila jako loša, da je motorola kao nepouzdan radio

uređaj imala domet 3-5km optičke vidljivosti, da se radio stanicama moglo komunicirati

samo preko repetitora koje Armija nije imala, te da na domet motorola i mogućnost

komuniciranja utiče i stanje na terenu.

155. Vezano za motorolu GP 300, za koju su svjedoci tvrdili da ju je optuženi Bojadžić

posjedovao u inkriminisanom periodu, dokazi potvrđuju da je 16.04.1993. godine nije imala

ni jedna jedinica, pa ni optuženi. Tačno je da je optuženi koristio kodni naziv “Blek“ u

komunikaciji, ali tek u kasnijem periodu, te dodaje da nije bila praksa da jedna osoba


37

koristi isto kodno ime u više akcija. Na kraju, odbrana dodaje i to da se ni u jednom

prisluškivanom razgovoru HVO-a nije pokazalo da je u ovoj akciji učestvovala osoba sa

kodnom nazivom „Blek“.

156. U nastavku završnih riječi odbrana je izvršila analizu preambule izmjenjene

optužnice protiv Bojadžića u kojoj se navodi da je optuženi inkrimisane radnje počinio u

svojstvu zamjenika zapovjednika „...Specijalnog odreda za posebne namjene pri Štabu

Vrhovne komande Armije Republike Bosne i Hercegovine „Zulfikar„ ..“ iako dokazi

pokazuju da Specijalni odred za posebne namjene, u inkiminisanom vremenu, nije bio u

organskom sastavu Štaba Vrhovne Komande Armije RBiH, a vezano za ovu tvrdnju

odbrana je iznijela niz dokaza, koje je u završnim riječima i analizirala.

157. Nadalje, odbrana ističe da optuženi Bojadžić niti je naredio niti je bilo kojom svojom

radnjom doprinjeo izvršenju zločina u Trusini. Tužilac u završnoj riječi navodi da se mogu

razlikovati dvije grupe stradalih „prvu grupu čini 15 civila, uglavnom osoba starije životne

dobi koje su ubijene tokom akcije zauzimanja sela“ , međutim odbrana tvrdi da navedena

lica nisu imala status civila, te dodaje da Tužilaštvo nije ponudilo nijedan dokaz o

izvršiocima ubistva, kao ni da su pripadnici SOPN-a ubili navedena lica, nego samo

činjenicu da su isti stradali tokom akcije zauzimanja sela.

158. U nastavku završnih riječi odbrana je analizirala dokaze koji se odnose na stradanje

pomenutih lica, navodeći da nema dokaza ko i kako je iste ubio, te da se iz izvedenih

dokaza može zaključiti da nisu samo pripadnici SOPN-a činili zločine u Trusini, s obzirom

da su u akciji učestvovale i druge jedinice.

159. Dakle, prema mišljenu odbrane ova činjenica ne samo da negira tvrdnju Tužilaštva

da su pripadnici SOPN-a likvidirali 15 civila, a 4 ranili, nego i tvrdnju da se radilo o “dobro

pripremljenom i ranije isplaniranom napadu” i da su taj napad izvršili “….nevodeći računa o

razlikovanju civilnih i vojnih ciljeva”, s obzirom da su pripadnici SOPN-a na ovo područje

prvi put došli u akciju, a za vrijeme akcije i čišćenja terena odnosno pretresa kuća, imali su

vodiče iz 45.bbr. Učešće i ulogu drugih jedinica u samoj akciji potvrđuje i činjenica da je u

selu Gostovići bila improvizirana ambulanta koju je formirala 45.bbr.

160. Nadalje, odbrana navodi da Tužilaštvo nije dokazalo ni da je optuženi Bojadžić

„naredio njemu podređenim pripadnicima ..... da napadnu selo Trusina...." , da je to učinio

u skladu sa „...ranije pripremljenim planom...“, kao i da je naredio da „...u selu niko ne

smije ostati živ,...“ „ iako je „...znao da se u selu nalaze civili...“, te da je „ ... sa jednog

uzvišenja iznad sela Trusina istog dana sredstvom veze rukovodio napadom...“, „...ne

vodeći računa o razlikovanju civilnih i vojnih ciljeva...“ da bi „...po okončanju napada izdao

naredbu Nedžadu Hodžiću da strijeljaju zarobljene pripadnike HVO,...“.

161. Vezano za navedeno odbrana ističe da pripadnici SOPN-a „Zulfikar" nisu bili

podređeni optuženom Bojadžiću, kao i da optuženi 16.04.1993. godine nije naredio napad

na selo Trusina, jer tog dana nije bio ni u Parsovićima niti u Trusini. S tim u vezi, odbrana

je analizirala pokret i kretanje pripadnika SOPN-a sa Igmana do Bradine, pri tom navodeći

da su izvedeni dokazi, koji govore o vremenu, načinu i osobi koja saopštava pripadnicima

SOPN-a da trebaju krenuti u borbenu akciju sa Igmana, kontradiktorni. Pored toga,


38

odbrana je navela i to da dokazi pokazuju da su u dio Ratnog dnevnika uneseni netačni

podaci, te da na osnovu istih nije moguće, van razumne sumnje, utvrditi da je Nihad

Bojadžić bio na Igmanu u vrijeme pokreta jedinice, da je postrojio jedinicu i da je naredio

njen pokret prema Bradini.

162. Naime, izvedeni dokazi pokazuju da su na Bradini pripadnici SOPN-a podjeljeni u

dvije grupe, te da je jedna grupa predvođena Samirom Šemsovićem zv. „Samkom“ krenula

u pravcu Parsovića koji je bio stvarni autoritet u jedinici i vrijedio za jednog od najiskusnijih

starješina i boraca u jedinici. Saslušani svjedoci, ukazuju na to da su se pripadnici jedinice

smjestili u Osnovnu školu u Parsoviće, gdje je bila kasarna 45. brigade „Neretvica“.

163. O postrojavanju, mjestu i vremenu postrojavanja i navodnim naredbama za akciju u

Parsovićima, odbrana tvrdi da su iskazi svjedoka potpuno kontradiktorni, jedni svjedoci

tvrde da postrojavanja u Parsovićima uopšte nije bilo, drugi govore da ih je postrojio

optuženi Bojadžić, dok neki ističu da je postrojavanje izvršio neko drugi. Razlike u

iskazima svjedoka su evidentne i u odnosu na činjenicu vezanu za mjesto postrojavanja

pripadnika jednice i o tome ko je dao naredbu za napad na Trusinu.

164. Tezu da je optuženi Bojadžić rukovodio akcijom i da je on naredio da “... u selu niko

ne smije ostati živ...“, optužba je pokušala da dokaže iskazima krajnje nekredibilnih

svjedoka (zaštićenih svjedoka „A“, i „O“ i Raseme Handanović), koji ne samo da nisu

potvrdili ovaj navod optužnice, nego su njihovi iskazi kontradiktorni jedan drugom,

zasnivaju se na ličnom tumačenju i zaključku o nečemu što je Bojadžić navodno rekao.

Odbrana se osvrnula i na tezu optužnice kojom se optuženom stavlja na teret da je „...po

okončanju napada izdao naredbu Nedžadu Hodžiću da strijeljaju zarobljene pripadnike

HVO,...“, što je usko vezano za tvrdnju da je optuženi sredstvom veze rukovodio

napadom.

165. Pored toga što je sistem veza bio jako loš u tom periodu, odbrana podsjeća i na

činjenicu da je navedenog dana veći broj pripadnika Tigrova, 45.bbr, Vakufljaka i

pripadnika SOPN-a imao motorole, te je analizirala navodnu komunikaciju sredstvima veze

između optuženog Bojadžića i zaštićenog svjedoka „L“ koji se prema tvrdnji optužbe tada

nalazio na Sijerkovači u ranim jutarnjim satima, zatim na komunikaciju sa Nedžadom

Hodžićom povodom ranjavanja Samka i Kokića na raskrsnici u Trusini, kao i navodnu

komunikaciju Hodžića sa Bojadžićem iz Gaja kad je, prema tvrdnji tužioca, dobio

naređenje za stijeljanje zarobljenih pripadnika HVO.

166. Isto tako, odbrana je analizirala iskaze svjedoka koji potvrđuju tvrdnju odbrane da

optuženi Bojadžić 16.04.1993. godine nije bio u Parsovićima, Gostovićima i u Trusini, te

samim tim nije postrojavao jedinicu niti je izdavao naredbe o njenom upućivanju u borbene

akcije koje su se odvijale 15. i 16.04.1993. godine.

167. U nastavku završnih riječi odbrana je, između ostalog, obrazložila kretanje

optuženog Bojadžića, odnosno da je optuženi prisustvovao sastanku na Bradini

15.04.1993. godine, na koji je došao nakon što je prespavao kod svoje tadašnje djevojke u

Pazariću, a na Bradinu ga je dovezao vozač Ibrahimović Elvedin zv. Ekac. Svjedočenje

optuženog Bojadžića da je sa Bradine otišao u Pazarić kod hodže Aljevića da prouči dovu


39

povodom godišnjice smrti njegove rahmetli majke (koja je 16.04.), potvrđuju brojni

svjedoci kao i materijalni dokazi. Optuženog u Pazarić kod hodže Aljevića, vozi njegov

vozač Ekac, a zatim predveče se, po naredbi komandanta Ališpage, vraća na Bradinu gdje

ga opet vozi njegov vozač. U toku noći 15/ 16.04.1993. godine učesnici sastanka na

Bradini, među kojima je i sam optuženi, odlučili su da u ŠVK pošalju zahtjev za

preduzimanje mjera na tom području, a dokazi pokazuju da je optuženi, u kasnim noćnim

satima 15/16, napisao dopis koji su zajedno dr. Ćibo, Ramić Esad, komandant Ališpago

potpisali i predao ga svom vozaču Ekcu da ga odnese u centar veze kako bi isti bio

prosljeđen ŠVK, koji dopis je paketom veze stigao u ŠVK u 02:38 sati 16.04.1993. godine.

168. Odbrana tvrdi da se, po završetku ovog sastanka, oko 3.00 sata ujutro 16.04.1993.

godine, Bojadžić vraća u Pazarić, kod svoje djevojke, gdje je prenoćio i ostao do oko

podne 16.04.1993. godine. Optuženi ponovo odlazi kod hodže Aljevića 16.04.1993. godine

kako bi mu odnio poklon za proučenu dovu rahmetli majke, a do tog vremena optuženi se

nalazio u Pazariću, u kući svoje djevojke.

169. Kada je primio informaciju o ranjenicima iz svoje jedinice Bojadžić se nalazio na

Bradini, došao je do punkta gdje zatiče dva pripadnika SOPN-a (Edina Džeku i Orhana

Jujića) i nekoliko pripadnika 45.bbr sa ranjenim Samkom i Kokićem. Dokazi potvrđuju da

optuženi Bojadžić, zajedno sa ranjenicima, odlazi u Ratnu bolnicu u Suhodol gdje ih je

dočekalo medicinsko osoblje, na ove okolnosti su svjedočili (Safet Haketa, Enver Mujala,

Elvedin Ibrahimović). Odbrana navodi da Tužilaštvo provedenim dokazima nije dovelo u

pitanje alibi Bojadžić Nihada.

170. U nastavu završnih riječi odbrana je govorila o kredibilitetu saslušanih svjedoka

(„O“, „E“, „X“, „L“, „A“, „R“, „B“, Raseme Handanović, Ramiza Bećirija, Vahidin Čomora).

171. Na kraju završnih rijeći, odbrana je iznijela i činjenice koje se odnose na ličnost

optuženog Bojadžića, te dodala da je jasno da brojne pohvale i zahvalnice ne bi istom bile

dodijeljene da je za vrijeme ili nakon rata ispoljio bilo kakve znake nacionalizma i da nije

postupao isključivo profesionalno.

172. Dakle, prema mišljenju odbrane, ocjenom svih dokaza pojedinačno i u vezi sa

drugim dokazima, Tužilaštvo nije dokazalo nijedan navod optužnice, odnosno niti jednu

radnju optuženog Bojadžića koja bi činila obilježja krivičnog djela za koje je optužen, ili bilo

kojeg drugog krivičnog djela, iz kojih razloga odbrana predlaže da Sud istog oslobodi od

optužbe.

IV. PROCESNE ODLUKE

(i) IZUZETAK OD NEPOSREDNOG IZVOĐENJA DOKAZA – KORIŠTENJE ISKAZA SVJEDOKA U

SKLADU SA ČLANOM 273. STAV 2. ZKP BIH

173. Tužilaštvo BiH je predložilo da se na nastavku glavnog pretresa dana 13.07.2012.

godine, u skladu sa članom 273. stav 2. ZKP BiH, pročita iskaz umrlog svjedoka Jasmina


40

Guske, a čije saslušanje je predloženo u optužnici od 15.06.2010. godine (optužnica

u odnosu na optuženog Zulfikara Ališpage).

174. Odbrane optuženih se nisu protivile čitanju iskaza ovog svjedoka.

175. Član 273. ZKP BiH, a koji se odnosi na izuzetke od neposrednog izvođenja dokaza,

u stavu 2. predviđa da: “zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije

odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su

ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred

Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih razloga“.

176. Kako je u sudski spis uložen Izvod iz matične knjige umrlog Jasmina Guske5, koji

glasi na ime svjedoka, iz kojeg nesumnjivo proizilazi da je navedeno lice umrlo, zbog čega

njegovo ispitivanje nije bilo moguće na glavnom pretresu, to je Sud prihvatio prijedlog

Tužilaštva da se na nastavku glavnog pretresa 13.07.2012. godine, pročitaju iskazi umrlog

svjedoka i to (T-11) Zapisnik o iskazu svjedoka Jasmina Guska broj broj 17-04/2-5-04-2-

283/10 od 21.05.2010. godine i Zapisnik o ispitivanju svjedoka Jasmin Guska broj 17-04/2-

5-04-2-310/10 od 28.05.2010. godine, dati Državnoj agenciji za istrage i zaštitu.

177. Nadalje, Tužilaštvo BiH je predložilo i da se na nastavku glavnog pretresa

06.08.2012. godine, u skladu sa članom 273. stav 2. ZKP BiH, pročita iskaz umrlog

svjedoka Šime Krešo čije saslušanje je predloženo u optužnicama od 15.06.2010. godine

(optužnica u odnosu na optuženog Zulfikara Ališpage) kao i optužnici od 10.03.2010.

godine (optužnica u odnosu na optužene Mensura Memića i dr.).

178. Odbrane optuženih se nisu protivile čitanju iskaza ovog svjedoka.

179. Nakon što je u sudski spis uložen Izvod iz matične knjige umrlih u odnosu na Šimu

Krešo6, iz kojeg nesumnjivo proizilazi da je navedeno lice umrlo zbog čega ispitivanje

svjedoka nije bilo moguće na glavnom pretresu, Sud je prihvatio prijedlog Tužilaštva, te je,

u skladu sa ranije citiranom odredbom člana 273. stav 2. ZKP BiH, donio odluku da se na

nastavku glavnog pretresa pročita (T-14) Zapisnik o saslušanju svjedoka broj KT-RZ-

107/05 od 03.06.2009. godine, dat u prostorijama Kantonalnog tužilaštva u Mostaru.

(ii) ODLUKA O MJERAMA ZAŠTITE SVJEDOKATUŽILAŠTVA BIH

180. Tužilaštvo BiH je podneskom broj KT-RZ-107/05 od 18.03.2011. godine, dostavilo

Sudu prijedlog, da se, u skladu sa članom 9. i 13. stav 2. Zakona o zaštiti svjedoka pod

prijetnjom i ugroženih svjedoka (Zakon o zaštiti svjedoka), zaštićenim svjedocima „A“,

„B“, „C“, „D“, „J“, „K“, „L“, „N“, „M“, „O“, „R“ i „V“, dodijele dodatne mjere zaštite, tako što

će isti svjedočiti iza paravana/druge prostorije ili putem korištenja elektronskog uređaja

5 T- 10 - Izvod iz matične knjige umrlih Jasmin Guska broj: 09-15-3-12173/11 od 04.10.2011. godine, upisan

pod rednim brojem 142, izdat od strane Opštine Konjic 6 T - 13 - Izvod iz Matične knjige umrlih na ime Šimo Krešo, broj: 04/1-VI-15-3-179/10 od 07.10.2010. godine,

izdat u Buni;


41

za izmjenu glasa i slike, te zadržavanjem već određene mjere zaštite – pseudonim,

koje su svjedocima već određene (u fazi istrage) u skladu sa članom 13. stav 1. istog

Zakona.

181. Istim podneskom, predloženo je da se zaštićenim svjedocima „E“, „F“, „G“, „H“, „I“,

„S“, „X“ i „Z“, produže mjere zaštite – pseudonim, dodijeljene odlukom sudije za prethodni

postupak u skladu sa članom 13. stav 1. Zakona o zaštiti svjedoka.

182. U cilju donošenja odluke o traženim dodatnim mjerama zaštite prema zaštićenom

svjedoku „M“, te kako bi se upoznao sa razlozima zbog kojih se iste traže, Sud je, uz

saglasnost stranaka i odbrana optuženih, a na osnovu člana 235. ZKP BiH, sa jednog

dijela nastavka glavnog pretresa održanog 28.03.2011. godine, isključio javnost.

183. Obrazlažući prijedlog Tužilaštvo je istaklo da je svjedok prilikom saslušanja u fazi

istrage izjavio da u slučaju podizanja optužnice želi da svjedoči pod punom zaštitom, iz

razloga što su osobe u odnosu na koje se provodi istraga za događaje u selu Trusina

spremni ugroziti njegov i život članova njegove porodice. Nadalje, svjedok je naveo i to

da ga jedne prilike kontaktirao Nihad Bojadžić, nakon čega su se i slučajno sreli, i tada

ga je pitao da li su i njega privodili, te mu rekao da ga je neko lažno okrivio za sve što se

desilo u Trusini, da on ima načina da to riješi i da je istraga koju se sprovodi bezvrijedna.

Odjel za podršku zaštićenim svjedocima, Državne agencije za istrage i zaštitu, je po

naredbi tužiteljice stupio u kontakt sa zaštićenim svjedokom „M“, o čemu je sačinjena

službena zabilješka od 14.06.2010. godine, u kojoj se navodi da svjedok zbog svoje lične

bezbjednosti i bezbjednosti svoje porodice, želi da svjedoči iz druge prostorije sa

zaštićenim licem i promjenjenim glasom.

184. Odbrana optuženog Memića se protivila određivanju dodatnih mjera zaštite,

navodeći da iz svega navedenog ne proizilazi da je svjedok ranije bio pod bilo kakvom

prijetnjom, ucjenom ili da je bio ugrožen. Prema mišljenju odbrane, predloženim

dodatnim mjerama bi se otežala realizacija prava na odbranu optuženih, zbog čega

prijedlog nalazi neosnovanim. Ovim navodima se pridružila i odbrana optuženog Salčina,

kao i odbrana optuženog Hakalovića koja je dodala da se nijedna radnja ili postupak ne

može dovesti u vezu sa bilo kojim optuženim, negirajući da su optuženi pokušali ugroziti

sigurnost ovog svjedoka, ili bilo kojeg drugog svjedoka, zbog čega su, argumenti koje je

iznijelo Tužilaštvo proizvoljni, a mjere koje su već dodijeljene svjedoku, dovoljne da mu

se da sigurnost i zaštita. I odbrana optuženog Hodžića se pridružila navodima prethodnih

odbrana navodeći da, razlozi koje je iznijelo Tužilaštvo, ne sadrže ništa konkretno, ne

postoji niti jedan dokaz ili barem indicija koja ukazuje da su ovom svjedoku upućene bilo

kakve konkretne prijetnje.

185. Branioci optuženog Bojadžića su dodali i to da odbrana zaštitu svjedoka posmatra

upravo u okviru onoga kako je posmatra i Međunarodna konvencija o zaštiti ljudskih

prava, koja garantuje optuženom pravo na fer suđenje. Iz iskaza svjedoka ne proizilazi

baš nijedna jedina prijetnja, ono što proizilazi jeste da je svjedok razgovarao sa

Bojadžićem. Isto tako, odbrana optuženog Ališpage je istakla da se zahtjev za dodatnim

mjerama zaštite temelji na impresijama svjedoka, tako da nema činjeničnih pretpostavki,


42

ili one nisu prezentirane, iz kojih razloga odbrana smatra da nema razloga za mjere

zaštite koje su predložene.

186. Zaštićeni svjedoka „M“ je istakao da je dodatne mjere zaštite tražio iz razloga što

ne želi da njegovo ime i lik, na bilo koji način, bude prepoznato i dovedeno u vezu sa

događajima o kojima će svjedočiti, jer na taj način želi da izbjegne moguće pritiske od

strane poznanika optuženih ili bilo drugih osoba. Dakle, prema mišljenju svjedoka zaštita

ličnih podataka (pseudonim), njegovo svjedočenje iz posebne prostorije uz distorziju lika,

bi bile mjere koje bi omogućile da svoj iskaz da slobodno, dok distrozija glasa nije

neophodna.

187. Na pitanje Suda da li je prema njemu bilo upućenih prijetnji, svjedok izjavljuje da

nije bilo otvorenih prijetnji, možda je bilo kroz razgovore – posredno, konkretnih prijetnji

prema njemu nije bilo.

188. Nakon što se svjedok izjasnio, odbrana optuženog Bojadžića i optuženog

Hakalovića, su predložile da zaštićeni svjedok „M“ svjedoči iz sudnice uz isključenje

javnosti, s obzirom da su razlozi koje je svjedok iznio vezani za javnost a ne za optužene.

189. Sud je, našavši da se u konkretnom slučaju radi o svjedoku koji smatra da postoji

razumna osnova za bojazan da bi, zbog svjedočenja u ovom predmetu, bila ugrožena

lična sigurnost svjedoka kao i sigurnost svjedokove porodice, utvrdio da i dalje postoje

okolnosti koje su opravdavaju određivanje mjera zaštite koje su dodijeljene svjedoku „M“

rješenjem Suda broj X-KRN-09/786 od 06.11.2009. godine. Nadalje, na osnovu člana

13. Zakona o zaštiti svjedoka, svjedoku „M“ se dodijeljuju i dodatne mjere zaštite, na

način da će svjedok svjedočiti iz odvojene prostorije u odnosu na optužene, prilikom

svjedočenja stranke će čuti neizmijenjen glas ovog svjedoka, dok će lik biti izmijenjen uz

pomoć uređaja za izmjenu slike, s tim da će sudeće vijeće imati mogućnost da vidi

neizmijenjeni lik.

190. Na glavnom pretresu od 11.04.2011. godine, kako bi Tužilaštvo moglo obrazložiti

zahtjev za zaštitne mjere svjedoku „B“ i kako bi se mogao saslušati svjedok, Sud je,

na osnovu člana 235. ZKP BiH, sa jednog dijela glavnog pretresa isključio javnost.

191. Obrazlažući zahtjev u odnosu na ovog svjedoka, Tužilaštvo je istaklo da se, pored

pseudonima, predlaže i dodijela dodatnih mjere zaštite, iz razloga što se radi o očevidcu

događaja, kojem je zaštita potrebna jer su, kako je to svjedok istakao, osobe koje su

sudjelovale u istom opasni ljudi i spremni na sve, te je siguran da bi bili u stanju ugroziti

njegov život kao i život članova njegove porodice ukoliko bi svjedočio javno bez zaštite.

Pored toga, kako je to navelo Tužilaštvo svjedok je na zapisniku datom Državnoj agenciji

za istrage i zaštitu dana 14.06.2010. godine izjavio da su mu upućene direktne prijetnje

od strane nepoznatih osoba.

192. Zaštićeni svjedok „B“ je istakao da je doživio neprijatnost kada mu je jedne prilike

prišao nepoznati momak koji mu je rekao da mu prijete, da optuženi „Zuka“ ima podatke

o zaštićenim svjedocima i da je njegova glava, kao i glava još jednog pripadnika

„Zulfikar“, procjenjena na 30.000,00 KM.


43

193. Odbrane optuženih su bile saglasne da mjere zabrane (pseudonim) ovom

svjedoku i dalje ostanu na snazi, dok su se protivile dodatnim mjerama zaštite, nalazeći

da su iste bespotrebne, jer ograničavaju prava optuženih, koja su iznad svih drugih

zakonom zaštićenih prava.

194. Sud je našao da se, u konkretnom slučaju, radi o svjedoku u odnosu na kojeg

postoji osnova za bojazan da će njegova lična sigurnost i sigurnost njegove porodice biti

ugrožena ukoliko bi svjedočio bez dodatnih mjera zaštite, iz kojih razloga je Sud, u

skladu sa članom 13. Zakona o zaštiti svjedoka, donio odluku kojom se određuje dalje

trajanje mjera zaštite (pseudonim) dodijeljene odlukom Suda broj X-KRN-09/786 od

19.10.2009. godine, te dodatno, svjedok „B“ će iskaz na glavnom pretresu dati iz

posebne prostorije, uz izmjenu glasa i lika, s tim da će vijeće imati mogućnost da vidi

njegov neizmjenjen lik i glas. Lični podaci svjedoka ostaju povjerljivi za period do 30

godina od dana pravosnažnosti odluke.

195. Dana 13.06.2011. godine, Sud je, u skladu sa članom 235. ZKP BiH, u cilju zaštite

interesa zaštićenog svjedoka „L“, sa dijela glavnog pretresa isključio javnost, kako bi

Tužilaštvo iznijelo razloge zbog kojih predlaže dodatne mjera zaštite.

196. S tim u vezi, Tužilaštvo navodi da je svjedok u fazi istrage bio izričit u tome da mu

se dodijeli potpuna mjere zaštite, iz razloga što je isti bio pripadnik jedinice koja je

sudjelovala u napadu na selo Trusina, kao i iz razloga što zna da su ljudi, koji su bili

glavni i koji su se pitali (prije svega optuženi Bojadžić), spremni ugroziti njegov život i

život članova njegove porodice. Iz navedenih razloga svjedok ne želi da njegov lik, ili ime

i prezime bude vezano za događaje u Trusini, odnosno ne želi da šira javnost zna njegov

lik, ime i prezime. Iz svih navedenih razloga ne želi ni da, prilikom svjedočenja, bude u

istoj prostoriji sa optuženim.

197. Odbrana optuženog Memića se nije protivima prijedlogu, dok je branilac

optuženog Salčina istakao da se radi o pretpostavci koju je svjedok iznio u odnosu na

opuženog Bojadžića, te da nema dokaza da bi neko mogao na njega uticati, zbog čega

ne vidi razlog zbog kojeg svjedok ne bi svjedočio pred optuženim. Branilac optuženog

Hakalovića je istakao da tužiteljica nije iznijela niti jedan argument koji govori u prilogu

opravdanosti egzistencije zaštitnih mjera, kao i da se u konkretnom slučaju radi o

subjektinom osjećaju i želji svjedoka da zaštiti sebe od kompromitacije, zahtjev svjedoka

nije posljedica ni plod eventualnih upućenih prijetnji. I odbrane optuženih Hodžića,

Bojadžića i Ališpage, su se protivile dodatnim mjerama zaštite svjedoka iz razloga koji su

izneseni.

198. Zaštićeni svjedok „L“ je na glavnom pretresu, sa kojeg je bila isključena javnost,

izjavio da on, do sada, nije imao nikakve prijetnje, ali da ne želi da javnost zna da je on u

predmetu svjedočio, kao i da bude povezan sa optuženima, a sve kako djeca od

njegovog brata ne bi imala problema. Iako im niko, do sada, nije pravio probleme,

svjedok ne zna šta može biti kasnije nakon njegovog svjedočenja. Na kraju, svjedok

dodaje da on „očekuje“ probleme od pojedinih optuženih „..jer znam kakvi su ljudi. Na.,


44

na. na šta su spremni“7, kaže da misli na gospodina Bojadžića, da bi se osvetio na

neki način.

199. Imajući u vidu navedeno, Sud je zaključio, da kod svjedoka postoji razumna

osnova za bojazan da bi zbog njegovog svjedočenja u ovom predmetu, ako ne njegova

lična sigurnost, onda sigurnost njegove porodice bila dovedena u opasnost, iz kojih

razloga je, u skladu sa članom 3., 9. i 13. Zakona o zaštiti svjedoka, i donio odluku da i

dalje ostaju na snazi mjere zaštite dodijeljene rješenjem Suda broj X-KRN-09/786 od

06.11.2009. godine (pseudonim, lični podaci svjedoka ostaju povjerljivi najduže 30

godina nakon pravomoćnosti rješenja). Dodatno, za vrijeme svjedočenja, svjedok će se

nalaziti u posebnoj prostoriji u odnosu na optužene, lik svjedoka će uz pomoć uređaja biti

izmjenjen dok će stranke moći čuti neizmjenjeni glas svjedoka. Sudeće vijeće će vidjeti

neizmjenjen lik ovog svjedoka.

200. I na nastavku glavnog pretresa od 10.10.2011. godine, prilikom obrazlaganja

prijedloga Tužilaštva za dodijelu dodatnih zaštitnih mjera svjedoku „A“, Sud je na

osnovu člana 235. ZKP BiH, donio rješenje o isključenju javnosti sa dijela glavnog

pretresa.

201. Obrazlažući prijedlog o mjerama zaštite svjedoku „A“ Tužilaštvo je istaklo da se

radi o očevidcu događaja za koje se optuženi terete, te da, imajući u vidu težinu zločina

koji je počinjen u Trusini i ljude koji su sudjelovali u istom, od kojih su dvije optužene

osobe bili njegovi komandanti, a trojica pripadnici njegove jedinice sa kojima je ratovao

cijelo vrijeme, smatra da bi njegovo javno svjedočenje dovelo u pitanje njegovu kao i

sigurnost njegove porodice, iz kojih razloga je voljan dati izjavu svjedočeći pod

pseudonimom, iz posebne prostorije sa prikrivenim likom i glasom.

202. Zaštićeni svjedok „A“ je potvrdio da mu do sada nije niko prijetio, ali da dodatne

mjere zaštite zahtjeva radi svoje lične i bezbjednosti svoje porodice, jer je zaposlen i

stalno se kreće, te smatra da bi imao problema ako bi javnost vidjela njegov lik.

203. Odbrane optuženih su se protivile prijedlogu ističući da je svjedok jasno izjavio da

mu niko nikad nije prijetio i da smatra da ne bi imao nikakvih neugodnosti zbog

svjedočenja. Zahtjev je paušalan, s obzirom da ni sam svjedok ne zna objasniti zašto

traži dodatne mjere zaštite, dakle odbrane smatraju da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za

određivanje mjera zaštite, te da bi istim bilo povrijeđeno pravo na odbranu, s obzirom da

svjedok ne bi bio u istoj prostoriji sa optuženima.

204. Razmatrajući prijedlog i izjašnjenja odbrana, Sud je stekao utisak da svjedok

zaista osjeća bojazan za svoju sigurnost i sigurnost svoje porodice, kao i da isti, u

kontinuitetu, od prvog susreta i prvog svjedočenja, insistira, ne samo na osnovnim, nego i

dodatnim mjerama zaštite, iz kojih razloga je Sud prijedlog Tužilaštva našao opravdanim,

te je na osnovu člana 3. i 13. Zakona o zaštiti svjedoka donio odluku kojom se utvrđuje

da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju mjere zaštite svjedoku „A“ (dodijeljene

7 Transkript sa glavnog pretresa broj S1 1 K 003369 10 KrI od 13.06.2011. godine, strana 13;


45

rješenjem Suda broj X-KRN-09/786 od 19.10.2009. godine), dodatno svjedoku se

dodijeljuju i dodatne mjere zaštite, na način da će svjedok u vrijeme davanja iskaza

nalaziti u odvojenoj prostoriji, slika i glas svjedoka će uz pomoć uređaja za distorziju biti

izmjenjeni, s tim da će sudeće vijeće imati priliku da vidi neizmijenjeni lik ovog svjedoka.

Lični podaci svjedoka „A“ ostaju povjerljivi za period od 30 godina.

205. U smislu člana 235. ZKP BiH Sud je donio rješenje kojim se u jednom dijelu

glavnog pretresa iskuljučuje javnost, na kojem je Tužilaštvo obrazložilo prijedlog za

dodjelu dodatnih mjera zaštite zaštićenom svjedoku „C“.

206. Tužilaštvo navodi da svjedok osjeća strah od javnog svjedočenja, jer se boji za

svoju sigurnost kao i sigurnost svoje porodice, te ne želi da njegovo svjedočenje u ovom

predmetu bude povezano sa njegovim likom i glasom, budući da je i on sam sudjelovao u

napadu na selo Trusina kao pripadnik jedinice, zbog čega se predlažu dodatne mjere

zaštite, kako bi svjedok iskaz mogao dati nesmetano i bez ikakvog pritiska.

207. I sam svjedok je potvrdio da, iako se trenutno ne osjeća ugroženo i sada ne

osjeća strah, ne želi da se njegovo ime i prezime spominje u javnosti, kao i da to javnost

zna, sve kako ne bi bio vezan za inkriminisani događaj i dešavanja. Iako svjedok sada ne

osjeća strah, na poseban upit Suda, izjavljuje da misli da će u budućnosti imati posljedice

zbog današnjeg svjedočenja i od toga pomalo osjeća strah. Inače svjedoku je poznato da

branioci optuženih znaju njegove lične podatke, međutim ne želi da svjedoči iz sudnice

nego iz posebne prostorije.

208. Odbrane optuženih su se protivile određivanju dodatnih mjera zaštite, navodeći da

nisu ispunjeni zakonski uslovi budući da svjedok nije dao valjane argumente za iste.

Naime, kako to navode odbrane, za određivanje mjera zaštite neophodno je navesti

činjenice zbog kojih je svjedokova lična sigurnost ili sigurnost njegove porodice

ugrožena, što je u konkretnom slučaju izostalo. Budući da je svjedok učesnik događaja u

selu Trusina, isti se može plašiti samo suočavanja sa optuženim ukoliko bi svjedočio u

sudnici jer je i sam bio učesnik u ovim događajima, a ne iz razloga što je njegova

sigurnost ugrožena.

209. Sud je donio rješenje kojim se utvrđuje da i dalje postoje okolnosti koje

opravdavaju mjere zaštite svjedoku „C“, dodijeljene od strane sudije za prethodni

postupak (rješenje Suda BiH broj: X-KRN-09/786 od 19.10.2009. godine), te dodatno,

zaštićeni svjedok „C“, će svjedočiti na način da će se u vrijeme davanja iskaza nalaziti u

sudnici, s tim da će svjedočiti iza paravana i to na način da javnost neće vidjeti njegov lik,

dok će čuti njegov neizmjenjen glas, zabranjuje se izdavanje audio i video-snimka

njegovog svjedočenja svim elektronskim i štampanim medijima.

210. U skladu sa članom 235. ZKP BiH javnost je bila isključena i sa dijela glavnog

pretresa održanog dana 02.04.2012. godine, prilikom izlaganja Tužilaštva razloga za

prijedlog za određivanje mjera zaštite svjedoku „X“ kao i prilikom izjašnjenje odbrana

optuženih.


46

211. Tužilaštvo je istaklo da je svjedok izrazio spremnost da svjedoči iz iste

prostorije u kojoj se nalaze i optuženi, međutim, s obzirom da je i sam učestvovao u

napadu, nalazi da bi iz navedenih razloga mogao biti izložen neugodnim i nesigurnim

situacijama, zbog čega se predlaže da svjedok svjedoči iza paravana, s tim da i dalje

ostane na snazi mjera zaštite određena rješenjem sudije za prethodni postupak u fazi

istrage, te da se zabrani izdavanje video zapisa sa glavnog pretresa.

212. Odbrane se nisu protivile prijedlogu da se, uz postojeće mjere, zaštićenom

svjedoku „X“ dodijele i dodatne mjere zaštite, te je Sud na osnovu člana 3. i 13. Zakona o

zaštiti svjedoka donio rješenje kojim se utvrđuje da i dalje postoje okolnosti koje

opravdavaju mjere zaštite dodijeljene ovom svjedoku rješenjem broj X-KRN-09/786 od

19.10.2009. godine (pseudonim, lični podaci svjedoka ostaju povjerljivi za period od 30

godina od dana pravosnažnosti rješenja), te dodatno svjedok će svjedočiti iza paravana,

tako da javnost neće vidjeti njegov lik, dok će čuti njegov neizmijenjeni glas, s tim da se

zabranjuje izdavanje video snimka svjedočenja svjedoka svim elektronskim i štampanim

medijima.

213. Odluku o isključenju javnosti Sud je donio u skladu sa članom 235. ZKP BiH i na

nastavku glavnog pretresa održanog dana 21.05.2012. godine, kada je Tužilaštvo

obrazlagalo prijedlog za dodijelu dodatnih mjera zaštite svjedoku „N“.

214. Naime, svjedok nema problem da svjedoči u sudnici u kojoj su optuženi, ali ne želi

da njegov lik bude poznat javnosti, s obzirom da je bio pripadnik SOPN-a ŠVK Zulfikar,

tako da ne želi da, na bilo koji način, bude doveden u vezu sa zločinima u Trusini.

Svjedok je izrazio i zabrinutost za svoju profesionalnu karijeru ukoliko bi njegov lik dospio

u javnost.

215. Odbrane optuženih se nisu protivile određivanju dodatnih mjera zaštite svjedoku,

te su odluku o tome ostavile Sudu na ocjenu.

216. Sud je na osnovu člana 3. i 13. Zakona o zaštiti svjedoka, donio rješenje kojim se

utvrđuje da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju trajanje mjera zaštite svjedoku „N“

(dodijeljene rješenjem broj X-KRN-09/786 od 06.11.2009. godine - pseudonim, lični

podaci svjedoka ostaju povjerljivi za period od 30 godina od pravosnažnosti odluke), te

dodatno se određuje da će svjedok, iskaz na glavnom pretresu dati, na način da će se u

momentu svjedočenja nalaziti u sudnici, iza paravana, tako da javnost neće vidjeti njegov

lik, dok će čuti njegov neizmijeni glas. Istovremeno, Sud je zabranio izdavanje video-

snimka svjedočenja ovog svjedoka svim elektronskim i printanim, odnosno štampanim

medijima.

217. Na glavnom pretresu na kojem je planirano saslušanje zaštićenog svjedoka „R“,

a prije nego je donesena odluka o dodatnim mjerama zaštite svjedoku, Sud je, uz

saglasnost odbrana, u skladu sa članom 235. ZKP BiH sa dijela glavnog pretresa

isključio javnost.

218. Obrazlažući prijedlog za dodatnim mjerama zaštite, tužilac je istakao da bio u

kontaktu sa svjedokom više puta, i isti je tražio da na glavnom pretresu svjedoči iz druge


47

prostorije, uz izmjenu lica i glasa, a sve iz razloga što je u posljednjih 20 dana imao

više telefonskih poziva sa različitih brojeva telefona, fiksnih i mobitela, i svaki put mu se

javljala ista osoba koja mu je govorila „izdajico pazi šta govoriš, možeš biti likvidiran ti, a

još gore može ti biti likvidirano i dijete“. Iako mu je predloženo da navedeno prijavi

nadležnim organima, svjedok to nije želio, jer on (pri tome misli na optuženog Bojadžića)

bez obzira što je u pritvoru, ima svoje ljude na slobodi i u policiji, koji odrađuju taj posao.

Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je svjedok očevidac događaja u Trusini, a

želeći da iskaz želi da bez ikakvih pritisak, ne želi da gleda u optužene i ne želi da oni

vide njega. Na kraju, Tužilaštvo ističe i to da je svjedok više godina proveo u jedinici, u

kojoj je prvo vrijeme Nihad Bojadžić bio zamjenik, a od januara '94. i komandant, zna na

šta je on spreman, te da, kad sve to uzme u obzir, osjeća strah po život, prije svega

svog djeteta, a onda i svoje cijele porodice.

219. Izjašnjavajući se, iz posebne prostorije, o prijedlogu za dodatne mjere zaštite

svjedok „R“ je ponovio da je u posljednjih 15-20 dana primio prijetnje preko telefona

(„izdajniče bošnjačkog naroda pazi šta pričaš, imaš dijete znamo gdje živiš, znamo gdje ti

živi žena“). Glas nije prepoznao, jer su bili uvijek različiti, također ne može prepoznati

broj telefona sa kojeg je pozivan (bili su različiti) jer bi iste izbrisao. O ovome nije nikome

govorio, osim postupajućoj tužiteljici. Izjašnjavajući se o broju telefonskih poziva, ističe da

je u zadnjih 20 dana pozvan 3-4 puta, bili su to različiti glasovi nisu spominjana imena od

optuženih, te dodaje da ne vjeruje da ga je pozivao neko od optuženih, međutim možda

su oni stupili u kontakt s nekim ko bi njemu prijetio. Zbog svega navedenog svjedok

osjeća strah zbog prijetnji koje su mu upućene, a koje su rezultat ovog svjedočenja.

220. Odbrana petooptuženog Bojadžića je istakla da su se više puta mogle čuti ovakve

tvrdnje, međutim u konkretnom slučaju se radi o veoma ozbiljnoj i lako provjerljivoj stvari,

koja je odmah morala biti i provjerena, zbog čega odbrana nije saglasna da se svjedoku

odrede mjere zaštite i da isti uopšte svjedoči, dok se ne provede istraga u vezi sa ovim

što je rekao. Optuženi Bojadžić tvrdi da nikada niko njegov, niti bilo ko u vezi s njim, nije

kontaktirao ovog svjedoka, niti bilo koga drugog. Odbrana optuženog Memića podržala je

ovaj prijedlog odbrane, te navela da i prema drugim ranijim svjedocima nije bilo ozbiljnih

razloga za dodatne mjerame zaštite, a takva je situacija i u ovom slučaju. Odbrane

ostalih optuženih su se pridružile ovim navodima.

221. U skladu sa članom 3. i 13. Zakona o zaštiti svjedoka, Sud je donio rješenje kojim

se utvrđuje da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju mjere zaštite svjedoku „R“

(dodijeljene rješenjem broj X-KRN-09/786 od 10.03.2010. godine). Dodatno zaštićeni

svjedok „R“ će svjedočiti na način da će se u vrijeme davanja iskaza nalaziti u sudnici, s

tim da će svjedočiti iza paravana, tako da javnost neće vidjeti njegov lik, dok će čuti

njegov neizmjenjeni glas. Istovremeno, zabranjuje se izdavanje video snimaka

svjedočenja ovog svjedoka svim elektronskim i printanim, odnosno štampanim

medicijima. Lični podaci svjedoka ostaju povjerljivi za period od 30 godina, od dana

pravosnažnosti odluke. Svjedočenjem uz navedene mjere, Sud smatra da će se zaštiti

interesi svjedoka, jer se ne može zanemariti činjenica da se radi o svjedoku pod

prijetnjom, s obzirom na ono što je iznijela tužiteljica, svjedok, a ovakvom odlukom, isto

tako, Sud nalazi da neće biti povrijeđeno pravo na odbranu optuženih.


48

222. Na glavnom pretresu održanom dana 09.07.2012. godine, Tužilaštvo je

usmeno obrazložilo i zahtjev za dodijelu dodatnih mjera zaštite zaštićenom svjedoku

„J“ (pseudonim određen rješenjem broj X-KRN-09/786 od 19.10.2009. godine), navodeći

da je svjedok iste zahtjeva iz razloga što bi, ukoliko bi javnost bila upoznata sa njegovim

likom, to moglo predstavljati opasnost za njega i njegovu porodicu. Inače radi se o

očevidcu dešavanja u Trusini, prilikom davanja iskaza je navodio i imena osoba koja su

učestvovala u ubistvima, te iz tih razloga osjeća strah za svoju sigurnost i sigurnost svoje

porodice.

223. Odbrana prvooptuženog Memića kao i odbrana optuženog Hodžića se protivila

svakom proširenju mjera zaštite svjedoku, navodeći da za to nema razloga, s obzirom da

su osobe, koje je svjedok spominjao u svom iskazu, osuđeni pred ovim Sudom. Odbrana

optuženog Bojadžića se isto tako protivila prijedlogu Tužilaštva, s obzirom da bi

proširenje mjera zabrane moralo imati veze sa djelovanjem optuženih, a ugroženost

svjedoka mora biti vezana za predmet, što u konkretnom nije slučaj. Činjenica da je

svjedok bio u Trusini i vidio šta se desilo, je od naročitog interesa za javnost, jer u

suprotnom niti jedan svjedok ne bi trebao javno svjedočiti, naročito ne žrtve.

224. Branioci optuženog Salčina i optuženog Ališpage, odluku su prepustile Sudu, dok

se odbrana optuženog Hakalovića nije protivila dodijeli dodatnih mjera zaštite.

225. Sud je, na osnovu člana 3. i 13. Zakona o zaštiti svjedoka, donijeo rješenje, da i

dalje postoje okolnosti koje opravdavaju mjere zaštite određene u fazi istrage, dodatno

na glavnom pretresu, u vrijeme davanja iskaza, svjedok će se nalaziti u sudnici, s tim da

će svjedočiti iza paravana, tako da javnost neće vidjeti njegov lik, dok će čuti njegov

neizmijenjeni glas. Istovremeno zabranjuje se izdavanje video-snimaka svjedočenja ovog

svjedoka, svim elektronskim i štampanim medijima, a lični podaci svjedoka ostaju

povjerljivi za period od 30 godina od dana pravosnažnosti odluke.

226. U konkretnom slučaju, Sud je našao da postoji osnova za bojazan da bi opasnost

po svjedoka i njegovu porodicu vjerovatno proistekla kao posljedica njegovog

svjedočenja, te nalazi da će dodatne mjere, kao i činjenica da njegov identitet neće biti

otkriven javnosti, omogućiti da svjedok svjedoči bez straha, a da pri tome iste neće uticati

na prava optuženih, s obzirom da će se svjedok nalaziti u sudnici.

227. Na nastavku glavnog pretresa održanom dana 27.08.2012. godine, Tužilaštvo je

predložilo i obrazložilo i zahtjev za dodijelu dodatnih mjera zaštite za svjedoka „Z“

(pseudonim dodjeljen rješenjem broj X-KRN-09/786 od 08.06.2010. godine) navodeći da

je svjedok zahtjevao da svjedoči iz sudnice ali iza paravana, u prisustvu svih optuženih.

Iako svjedok do sada nije imao nikakvih prijetnji, svjedočenje u prisustvu javnosti i

povezivanje njegovog lika sa njegovim svjedočenjem moglo bi imati, odnosno proizvesti

za njega neugodu i određene posljedice – opasnost, s obzirom na njegovu ulogu u ratu u

BiH.

228. Odbrana optuženih Memića, Salčina, Hakalovića i Hodžića, se nisu protivile

dodatnim mjerama zaštite, ostavljajući Sudu na odluku, dok je odbrana optuženog


49

Bojadžić istakla da navedeno nisu razlozi za donošenje dodatnih mjera zaštite, ovim

navodima se pridružila i odbrana optuženog Ališpage.

229. Na osnovu člana 3. i 13. Zakona o zaštiti svjedoka, Sud je donio rješenje kojim se

utvrđuje da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju mjere zaštite dodijeljene svjedoku u

fazi istrage, dodatno svjedok „Z“ svjedočiti će na način da će se u vrijeme davanja iskaza

nalaziti u sudnici, s tim da će svjedočiti iza paravana, tako da javnost neće vidjeti njegov

lik, dok će čuti njegov neizmjenjeni glas. Istovremeno zabranjuje se izdavanje video

snimaka svjedočenja ovog svjedoka svim elektronskim i štampanim medijima, a lični

podaci svjedoka ostaju povjerljivi za period od 30 godina od dana pravosnažnosti odluke.

230. Sud je odluku donio iz razloga što je našao važnim svjedoku omogućiti

nesmetano svjedočenje, s obzirom na stav svjedoka da bi mogao imati realne probleme

zbog svjedočenja u ovom predmetu, pri tome Sud smatra da ovim mjerama zaštite ni na

koji način neće biti ugroženo i povrijeđeno pravo na odbranu optuženih.

231. 03.09.2012. godine, Tužilaštvo je na glavnom pretresu obrazložilo i prijedlog za

dodatne mjere zaštite i svjedoku „O“ (pseudonim dodjeljen rješenjem sudije za

prethodni postupak X-KRN-09-786 od 19.10.2009. godine) navodeći da je svjedok mjere

zaštite zahtjevao iz razloga što se „radi o jako opasnim ljudima, koji su spremni ugroziti

moj život i život članova moje porodice“. Nadalje, Tužilaštvo je navelo i to da je svjedoka,

nekoliko dana prije prvih lišenja slobode, osumnjičeni Nihad Bojadžić, nazvao na telefon i

pitao „je li kolko ti pobi ljudi u Trusini, đe si sakrio one četnike na Igmanu što si ih pobio

što ti je Zuka naredio..“, „ja ću tebi da pobijem djecu i ženu, pa ću onda tebe da ubijem“,

„... ja znam da tebi Zuka daje pare, daću ti i ja kolko treba.“ Imajući u vidu navedeno,

Tužilaštvo ističe da svjedok ne želi svjedočiti bez dodatnih mjera zaštite, te dodaje da se

isti ne boji za sebe nego za svoju maloljetnu djecu i da bi se prepoznavanjem njegovog

lika, olakšala realizacija navedenih prijetnji prema njemu i članovima njegove porodice,

koje svjedok shvata veoma ozbljno.

232. Odbrana optuženog Memića se protivila prijedlogu Tužilaštava, iz razloga što su

na ovaj način interesi odbrane i potreba za neposrednim saslušanjem svjedoka u koliziji.

233. I odbrana optuženog Salčina se protivila dodatnim mjerama zaštite navodeći da su

pomenuti razlozi bili poznati Tužilaštvu od ranije, tako da ne postoje razlozi da se mjere

zaštite, koje su već određene, proširuju. Iz istih razloga, dodatnim mjerama se protivila i

odbrana optuženog Hakalovića, navodeći i to da Tužilaštvo nije ponudilo niti jedan

objektivni, materijalni dokaz, relevantnu činjenicu, koja može opravdati određivanje

dodatnih zaštitnih mjera, te da u zapisnicima o iskazima svjedoka nema citata koje je

navodno svjedok izjavio Tužilaštvu, prema tome, izneseni argumenti i činjenice nisu

istinite i ne može im se vjerovati, očito je da ovaj svjedok, zavisno kako mu treba, iznosi

argumentaciju. Branilac optuženog Hodžića se pridružio ovim navodima.

234. Odbrana optuženog Bojadžića je dodala i to da, sve i da su tačni razlozi koji su

navedni, a odbrana tvrdi da nisu, ne radi se o novim i dodatnim razlozima, koji bi po

zakonu dozvoljavali proširenje mjera zaštite. I ovaj put odbrana zahtjeva da se provede


50

istraga kod navoda ovakve vrste, jer optuženi nikada nije kontaktirao ovoga

svjedoka, a što se može provjeriti.

235. Optuženi Bojadžić se pridružio navodima svog branioca, te dodao da je na prvom

ročištu izjavio da je ovaj svjedok njega htio da ubije, a Sud će se uvijeriti zbog čega je

htio to da uradi. Odbrana optuženog Ališpage se također protivila dodatnim mjerama,

navodeći da je za odbranu jako važno da gledaju svjedoka u vrijeme kada mu postavljaju

pitanja, kada mogu vidjeti njegovu reakciju, a ovo je posebno važno za sudeće vijeće

koje treba da ocijeni da li svjedok govori istinu ili ne.

236. Zaštićeni svjedok „O“, je potvrdio da su mu upućene prijetnje od strane optuženog

Bojadžića, odnosno da ga je prije hapšenja „Nihad Bojadžić nazv'o na telefon, prijetio mi

je da će mi ubit, ženu, djecu i mene na kraju“. Kontakte sa optuženim Bojadžićem je imao

dva puta, s tim da je prvi put bio fizički kontakt, tada nije bilo prijetnji nego samo povišen

ton. Svjedok dalje navodi da se on ne boji za sebe, ali se brine za svoju djecu i familiju, te

da prilikom svjedočenja ne bi volio da se sretne, odnosno da gleda u optuženog

Bojadžića.

237. Sud je na osnovu člana 3., 9. i 13. Zakona o zaštiti svjedoka, donijelo odluku

kojom se utvrđuje da i dalje postoje okolnosti koje su svjedoku dodijeljene u istrazi,

dodatno, svjedok će na glavnom pretresu svjedočiti na način da će se u vrijeme davanja

iskaza nalaziti u odvojenoj prostoriji u odnosu na optužene, prilikom svjedočenja glas i lik

svjedoka će uz pomoć uređaja za izmjenu slike i glasa, biti izmijenjen, s tim da će sudeće

vijeće imati mogućnosti da vidi neizmijenjeni lik svjedoka „O“. Lični podaci svjedoka

ostaju povjerljivi za period od 30 godina, od dana pravosnažnosti odluke.

238. Naime, prema ocjeni Suda svjedok „O“ spada u grupu svjedoka pod prijetnjom, jer

kod istog postoji opravdana osnovana bojazan da će sigurnost njegove porodice biti

ugrožena ukoliko bi svjedočio bez traženih dodatnih mjera zaštite, te je iz tog razloga,

prema mišljenju Suda, svjedoku neophodno omogućiti da iskaz da bez pritiska i

nelagode, a što će se postići svjedočenjem iz posebne prostorije u odnosu na optužene,

uz distorziju glasa i slike. Pored toga, Sud nalazi da se navedenim načinom ispitivanja

svjedoka, neće biti ugroženo niti dovedeno u pitanje pravo optuženih na odbranu, jer će

imati mogućnost unakrsnog ispitivanja svjedoka, čime će biti osigurano pravo na

odbranu, te ispoštovano načelo neposrednosti, kao i načelo javnosti.

239. Na nastavku glavnog pretresa održanog dana 01.10.2102. godine, Sud je, na

prijedlog Tužilaštva sa kojim su i odbrane bile saglasne, temeljem člana 235. ZKP BiH,

donio odluku da se sa jednog dijela isključi javnost, kako bi Tužilaštvo moglo obrazložiti

prijedlog za dodijelu dodatnih mjera zaštite svjedoku „S“.

240. Vezano za dodatne mjere zaštite ovom svjedoku, Tužilaštvo je istaklo da se radi o

svjedoku koji je u Trusini izgubio članove porodice, radi se o starijoj osobi, lošeg

zdravstvenog stanja, koja je pored toga i traumatizovana okolnostima pod kojima je

izvršeno krivično djelo. Od momenta prijema poziva svjedok je uznemiren, ne može da

spava, i jednostavno ne želi da u sudnici gleda osobe koje su optužene za ovo što se

desilo u Trusini, a koje su samim tim, odgovorne za smrt članova porodice. Pored toga,


51

svjedok jedan dio godine živi u Sarajevu, tako da se boji da bi njeno svjedočenje

moglo ugroziti živote njene djece. Dakle, svjedok ne želi da bude u sudnici sa optuženim,

dok glas i lik mogu ostati neizmjenjeni.

241. Odbrane optuženog Memića se nije protivila prijedlogu za dodijelu dodatnih mjera

zaštite svjedoku, dok su se odbrane optuženog Salčina, Hakalovića, Hodžića, Bojadžića

i Ališpage protivile prijedlogu, navodeći da argumenti koji su izneseni od strane optužbe

nisu argumenti temeljem kojih se mogu dati zaštitne mjere.

242. Na osnovu člana 3., 9. i 13. Zakona o zaštiti svjedoka, Sud je donio rješenje kojim

se utvrđuje da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju mjere zaštite svjedoku „S“

(pseudonim dodijeljen rješenjem Suda broj X-KRN-09/786 od 10.03.2010. godine).

Nadalje, svjedoku se dodijeljuju i dodatne mjere zaštite, koje se ogledaju u tome da će se

svjedok, u vrijeme davanja iskaza, nalaziti u odvojenoj prostoriji u odnosu na optužene, a

prilikom svjedočenja stranke će čuti neizmjenjen glas, dok će lik svjedoka biti izmjenjen

uz pomoć uređaja za izmjenu slike, s tim da će sudeće vijeće imati mogućnost da vidi

neizmjenjeni lik svjedoka. Istovremeno zabranjuje se izdavajanje video snimaka

svjedočenja ovog svjedoka, svim elektronskim i štampanim medijima, a lični podaci

svjedoka ostaju povjerljivi za period od 30 godina od dana pravosnažnosti odluke.

243. Dakle, Sud je našao da se radi o svjedoku koji je ozbiljno psihički traumatizovan

okolnostima pod kojima je ovo djelo učinjeno, odnosno da je traumatizovan događajima i

da mu zbog toga treba omogućiti da svjedoči iz druge prostorije bez dodatne

traumatizacije, kako bi iskaz ovog svjedoka bio prihvatljiv.

244. Prije početka nastavka glavnog pretresa zakazanog 15.10.2012. godine, Sud je

upoznao prisutne da su mjere zaštite svjedoku „E“ (pseudonim) dodijeljene rješenjem

Suda BiH broj X-KRN-09/786 od 19.10.2009. godine. Međutim, kako bi Tužilaštvo

obrazložilo prijedlog za dodatnim mjerama zaštite, predlaže se da se sa dijela glavnog

pretresa isključi javnost. Kako se odbrane nisu protivile isključenju, na osnovu člana 235.

ZKP BiH, Sud je donio odluku da se sa dijela glavnog pretresa javnost isključi.

245. Razlozi za dodatne mjere zaštite, leži u činjenici da je svjedok „E“, još od 2001.

godine, kada nije bila ni pokrenuta istraga u ovom predmetu, bio izložen prijetnjama i

pritiscima, koji su se nakon njegovog saslušanja 2009. godine, pojačali od strane

porodica optuženih u ovom predmetu Hodžića, Bojadžića i Ališpage i zbog istih, svjedok

je bio prinuđen da zbog svoje sigurnosti napusti mjesto svog prebivališta i da ode u drugu

zemlju. Svjedok je stanovnik mjesta iz kojeg su i optuženi, gdje žive i njihove porodice,

od kojih su neki finansijski vrlo moćni. Međutim, i nakon odlaska u treću zemlju, svjedok

je bio izložen prijetnjama, tačnije fizički je napadnut od strane jednog čovjeka koji je bio

iz Sandžaka, i prilikom tog napada je spominjana Bosna i Zuka. Pored toga, svjedok je

Tužilaštvu naveo i to da je jedan član njegove porodice imao telefonski razgovor sa

članom porodice jednog od optuženih i tada je traženo da on utiče na svjedoka „E“ da u

cijelosti promijeni iskaz i da svu odgovornost, odnosno krivnju prebaci na rahmetli Samira

Šemsovića, zvanog Samko. Iz navedenih razloga, svjedok traži da svjedoči iz druge

prostorije uz promjenu lika i glasa.


52

246. Sud je saslušao i svjedoka na ove okolnosti, koji je potvrdio sve navedneo i

dodatno obrazložio razloge za navedene mjere zaštite (u jednom objektu je za njegov

sto, prišao brat jednog od optuženih, koji je počeo da objašnjava da ako njegovom bratu

nešto bude falilo da oni daju neke izjave protiv njega). Iz ovoga je svjedok zaključio da se

to u stvari odnosilo na njega, jer su se spominjale izjave (prije toga svjedok je optuženom

Zulfikaru dao izjavu). I nakon što je svjedok dao izjavu Tužilaštvu, 2009. godine, bilo je

prijetnji, naime isto u tom mjestu, brat jednog od optuženih i još jedna osoba su iz dana u

dan non stop gledali u svjedoka i došaptavali se. Nakon toga svjedok napušta to

područje i odlazi u drugu zemlju gdje je i sada, međutim i u toj državi je također doživio

neprijatnost, tako što ga je napao čovjek sa sinom, kojeg svjedok inače poznaje od ranije

iz svog mjesta rođenja i sa kim ne komunicira, a koji je inače komšija Zulfikaru i Nedžadu

Hodžiću. Na kraju svjedok dodaje i to da mu je brat rekao da je Nihadov brat došao kod

njega i rekao mu da svjedok treba da kaže, da je Samir Šemsović, bio glavni, i da će biti

nagrađen, zbog svega navedenog svjedok osjeća strah za sebe i svoju porodicu.

247. Odbrana optuženog Memića se protivila dodatnim mjerama zaštite jer fizički

napad na svjedoka, ni na koji način nije vezan sa konkretnim događajem i razlozima za

dodatne mjere zaštite u ovom predmetu, radi se o pogrešnim percepcijama nekih

događaja koji nisu u vezi sa razlozima za davanje mjera zaštite, te dodaje da su interesi

odbrane daleko ispred interesa svjedoka. I branilac optuženog Hakalovića se također

protivio određivanju dodatnih mjera zaštite navodeći da se pseudonim „E“, za ovog

svjedoka koristio prije nego što je doneseno sudsko rješenje 19.10.2009. godine, te

dodaje da je svjedok direktno učestvovao u radnjama izvršenja krivičnog djela ratnog

zločina u Trusini, ubistvima, i na ovaj način pokušava da trguje, za račun svoje slobode.

Navodi da je napadnut u trećoj državi, gdje se trenutno nalazi i od strane trećih lica, je

mogla biti potkrijepljena materijalnim dokazima, kojih nema. Odbrane optuženih Hodžića,

Bojadžića i Ališpage su se pridružile ovim navodima.

248. Za Sud je jasno da svjedok smatra da postoji razumna osnova za bojazan da će

njegova lična sigurnost i sigurnost njegove porodice biti dovedena u opasnost zbog

njegovog svjedočenja, iz kojih razloga je, na osnovu člana 3., 9 i 13. Zakona o zaštiti

svjedoka, donio odluku kojom se utvrđuje da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju

mjere zaštite zaštićenom svjedoku „E“ (dodijeljene u fazi istrage). Dodatno, svjedok će

se, u vrijeme davanja iskaza, nalaziti u odvojenoj prostoriji, u odnosu na optužene, a

prilikom svjedočenja njegov lik i glas će biti izmijenjeni, uz pomoć uređaja za izmjenu

slike i glasa, s tim da će sudeće vijeće imati mogućnost da vidi neizmijenjeni lik ovog

svjedoka. Istovremeno zabranjuje se izdavanje video-snimaka svjedočenja ovog

svjedoka svim elektronskim i štampanim medijima, dok lični podaci svjedoka ostaju


249. Sud nalazi da će se navednim mjerama svjedoku omogućiti da slobodno i bez

pritiska iznese svoj iskaz, a da to ni u kom slučaju ne ugrožava pravo odbrane da

svjedoka ispita. Sud je,


53

(iii) ODLUKA O MJERAMA ZAŠTITE SVJEDOKA ODBRANE OPTUŽENIH MENSURA MEMIĆA,

SENADA HAKALOVIĆA, NEDŽADA HODŽIĆA I NIHADA BOJADŽIĆA

250. Sud je, po prijedlogu odbrana optuženih, na osnovu člana 235. ZKP BiH, sa dijela

glavnog pretresa održanog dana 06.05.2013. godine isključio javnost, kako bi se o

eventualnim dodatnim mjerama zaštite saslušao i zaštićeni svjedok „D“.

251. Izjašnjavajući se na navedeno, svjedok je izjavio da ne zahjeva dodatne mjere

zaštite i da ostaje kod mjera zaštite koje su mu, po prijedlogu Tužilaštva BiH, već

dodijeljene rješenjem sudije za prethodni postupak. Imajući u vidu navedeno, Sud je

konstatovao da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju mjere zaštite određene

Rješenjem Suda broj X-KRN-09/786 od 19.10.2009. godine, te da se zaštita ličnih

podataka svjedoka određuju na period od 15 godina od dana pravomoćnosti odluke.

252. Također, javnost je isključena i na nastavku glavnog pretresa održanog dana

08.07.2013. godine, kako bi se zaštićeni svjedok „K“ izjasnio vezano za eventualne

dodatne mjere zaštite.

253. Izjašnjavajući se na navedeno svjedok je izjavio da ostaje kod mjera zaštite koje

su mu određene, po prijedlogu Tužilaštva BiH, rješenjem sudije za prethodni postupak

broj X-KRN-09/786 od 19.10.2009. godine (pseudonim), s tim da ne bi želio da se u

javnosti pokazuje njegov lik.

254. Tužilaštvo i odbrane optuženih se nisu protivile ovom prijedlogu, te je Sud na

osnovu člana 13. Zakona o zaštiti svjedoka, donio rješenje kojim se utvrđuje da i dalje

ostaju na snazi mjere zaštite ličnih podataka (pseudonim), s tim da se trajanje ove mjere

određuje na period od 15 godina od dana pravomoćnosti rješenja, te se zabranjuje

objavljivanje fotografije svjedoka u svim elektronskim i štampanim medijima.

255. Na pretresu održanom 15.09.2014. godine, Sud je upoznao prisutne da je

zaštićeni svjedok „V“ rješenjem sudije za prethodni postupak X-KRN-09/786 od

26.04.2010. godine, dobio zaštitne mjere koje su ogledaju u zaštiti ličnih podataka

svjedoka (pseudonim) za period od 30 godina od pravomoćnosti rješenja.

256. Odbrana optuženog Bojadžića je za ovog svjedoka predložila određivanje

dodatnih mjera zaštite i to na način da svjedok iskaz da na pretresu sa kojeg je isključena

javnost, a sve iz razloga prirode svjedočenja i životnih prilika svjedoka, jer se radi o

jednom, kako to navodi odbrana, specifičnom i osjetljivom svjedočenju koje se izravno

tiče ličnih prilika i može imati nesagledive štetne posljedice po svjedoka, s obzirom da se

radi o intimnim i ličnim detaljima svjedokovog života. Dakle, prijedlog odbrane je da

svjedok bude saslušan na pretresu sa kojeg je isključena javnost, da svjedoči iz druge

prostorije i da se ne objavljuje slika svjedoka.

257. Tužilaštvo BiH se nije protivilo prijedlogu da svjedok iskaz da na glavnom pretresu

sa kojeg je isključena javnost, dok mjere zabrane svjedočenja iz posbene prostorije ili iza


54

paravana nalazi prejakim mjerama. Odbrane ostalih optuženih se nisu protivile

određivanju dodatnih mjere zaštite svjedoku „V“.

258. Imajući u vidu navedeno, Sud je donio odluku da se, u skladu sa članom 235. ZKP

BiH, sa dijela pretresa, tačnije prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja zaštićenog

svjedoka „V“ koji je iskaz dao iz sudnice, kao i za vrijeme eventualnog postavljanja

pitanja od strane Suda, isključi javnost, a sve u cilju uzaštite interesa, te osobnog i

intimnog života ovog svjedoka.

259. Postupajući po prijedlogu odbrane optuženog Senada Hakalovića, Sud je dana

15.07.2013. godine donio rješenje da se, u skladu sa članom 235. ZKP BiH sa dijela

glavnog pretresa, na kojem ce se diskutovati o mjerama zaštite svjedoka odbrane “O-III-

2” i “O-III-3”, isključi javnost.

260. Branilac optuženog Hakalovića je na glavnom pretresu, obrazlažući zahtjev za

mjerame zaštite, naveo da se radi o žiteljima sa područja na kojem se i desio događaj

koji je predmet ovog krivičnog postupka, koji su pripadnici treće nacionalne skupine i koji

su spremni da svjedoče u ovom predmetu, međutim osjećaju strah i bojazan zbog ovog

svjedočenja, koji bi prema njima mogli ispoljiti oštećeni i potencijalno osumnjičeni a sve

vezano za kritični događaj. Imajući u vidu navedeno, odbrana predlaže da im se dodijele

mjere zaštite ličnih podataka (pseudonim), da iskaz daju iza paravana, te da javnost ne

bude upoznata sa njihovim likom.

261. Svjedok “O-III-2” za kojeg su predložene mjere je izjavio da živi u sredini gdje ima

svih nacija, te da namjerava tu i dalje da živi, ali smatra da bi zbog svjedočenja u ovom

predmetu mogao imati problema, iz kojih razloga ostaje kod prijedloga da svjedoči iz

paravana uz dodijelu pseudonima.

262. I svjedok “O-III-3” je izjavio da živi u mješovitom selu, pripadnik je treće nacionalne

skupine, međutim dobar je i sa muslimanima i hrvatima, tako da bi volio da se ne zna

njegov identitet kao i da je svjedočio u ovom predmetu. Iako ne očekuje neke posebne

probleme, zbog bojazni da se može desiti neki problem zbog njegovog svjedočenja,

podržava prijedlog da mu se dodijeli pseudonim i da svjedoči iza paravana.

263. Tužilaštvo BiH se protivilo prijedlogu za određivanje mjera zaštite svjedocima,

navodeći da odbrana niti svjedoci nisu iznijeli niti jedan konkretan razlog za mjere

zabrane, dok su odbrane ostalih optuženih podržale prijedlog odbrane optuženog

Hakalovića.

264. Nakon što je saslušao stranke u postupku, odbrane otuženih kao i svjedoke, Sud

je na osnovu člana 3. i 13. Zakona o zaštiti svjedoka, donio rješenje kojim se, svi lični

podaci svjedoka za koje se traži zaštita, proglašavaju povjerljivim, te se istim dodijeljuju

pseudonimi „O-III-2“ i „O-III-3“. Nadalje, svjedoci će iskaz dati u sudnici, iza paravana,

tako da javnost neće vidjeti njihov lik ali će čuti njihov glas, trajanje mjere se određuje na

period od 30 godina od dana pravomoćnosti rješenja. Istovremeno, zabranjuje se

objavljivanje fotografija svjedoka u svim elektronskim i štampanim medijima.


55

265. Postupajući po prijedlogu odbrane optuženog Senada Hakalovića, da se

svjedoku “O-III-1” dodijeli zaštita ličnih podataka (pseudonim) i da isti svjedoči iza

paravana, Sud je, uz saglasnost Tužilaštva i ostalih odbrana, a u skladu sa članom 235.

ZKP BiH, donio rješenje da se sa dijela glavnog pretresa dana 23.09.2013. godine

isključi javnost, kako bi odbrana obrazložila prijedlog za dodijelu mjera zaštite svjedoku,

te kako bi Sud, eventualno, mogao saslušati svjedoka, Tužilaštvo i odbrane po

navedenom prijedlogu.

266. Izjašnjavajući se na prijedlog branioca, svjedok “O-III-1” je izjavio da je on druge

nacionalnostih od optuženih, da ljudi to pogrešno tumače, te da se već zna da će on

svjedočiti, te da se priča da se njegovom djetetu ne smije dozvoliti da radi u državi. On

lično nije imao nikakvih prijetnji, a ovo mu pričaju iza leđa, međutim on ne želi da mu se,

zbog svjedočenja u ovom predmetu, na bilo koji način uznemirava porodica.

267. Tužilaštvo se nije protivilo određivanju mjera zaštite identiteta i svjedočenju iz

paravana, s tim da je dodalo da se i samom zaštitom ličnih podataka svjedoka i

zabranom objavljivanja fotografija/slika ili audio snimaka svjedoka može postići cilj koji

svjedok traži. Odbrane svih optuženih, osim odbrane optuženog Ališpage, se nisu

protivile prijedlogu odbrane optuženog Senada Hakalovića.

268. Nakon što je saslušao Tužilaštvo, odbrane optuženih kao i svjedoka, Sud je našao

da svjedoku treba dodijeliti navedene mjere zaštite, kako zbog njegove lične sigurnost

tako i zbog sigurnosti njegove porodice, jer bi, po mišljenju Suda njihova sigurnost bila

dovedena u pitanje ukoliko bi lični podaci svjedoka bili poznati. Imajući u vidu navedeno,

a na osnovu člana 3. i 13. Zakona o zaštiti svjedoka, Sud je donio rješenje da se lični

podaci svjedoka odbrane optuženog Senada Hakalovića proglašavaju povjerljivi i u

postupku pred Sudom BiH svjedok će koristiti pseudonim “O-III-1”. Nadalje, svjedok će

svjedočiti na način da će se za vrijeme davanja iskaza nalaziti u sudnici, s tim da će

svjedočiti iza paravana tako da javnost neće vidjeti njegov lik, dok će čuti njegov

neizmijenjeni glas. Istovremeno, zabranjuje se izdavanje video snimaka svjedočenja

ovog svjedoka, svim elektronskim i štampanim medijima. Lični podaci svjedoka ostaju


(IV) ODLUKA O UKIDANJU MJERA ZAŠTITE ZAŠTIĆENIM SVJEDOCIMA

269. Postupajući po prijedlogu Tužilaštva, a na zahtjev svjedoka, Sud je, u skladu sa

članom 12. stav 7. Zakona o zaštiti svjedoka8, na nastavcima glavnih pretresa održanih

dana 30.05.2011., 14.11.2011. godine, 09.12.2011. godine i 25.06.2012. godine, donio

8 Član 12. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, propisuje: “ (1). U izuzetnim

okolnostima, ako bi otkrivanje nekih ili svih ličnih podataka svjedoka ili drugih detalja doprinijelo otkrivanju identiteta svjedoka i ozbiljno dovelo u opasnost svjedoka pod prijetnjom, sudija za prethodni postupak može, po prijedlogu Tužitelja, odrediti da neki ili svi lični podaci svjedoka, ostanu povjerljivi nakon podizanja optužnice .... (7). Sud ukida rješenje iz stava 1. ovog člana na prijedlog Tužitelja.“


56

odluke kojima se, u dijelu koji se odnose na mjere zaštite svjedocima „G“, „H“ „F“, i „I“,

ukida rješenje Suda BiH broj X-KRN-09/786 od 19.10.2009. godine. U ostalom dijelu

navedeno rješenje i dalje ostaje na snazi.

270. Imajući u vidu navedeno, zaštićeni svjedoci „G“, „H“, „F“ i „I“, na glavnom pretresu

su saslušani kao javni svjedoci, bez mjera zaštite.

(iv) ODLUKA O ISKLJUČENJU JAVNOSTI

271. Sud je odluku o isključenju javnosti sa dijela nastavaka glavnih pretresa održanih,

07.02.2011., 28.03.2011., 11.04.2011., 16.05.2011., 13.06.2011.,10.10.2011.,

14.10.2011., 10.02.2012., 13.02.2012., 30.03.2012., 02.04.2012., 21.05.2012.,

11.06.2012., 15.06.2012., 27.08.2012., 14.09.2012., 01.10.2012., 15.10.2012.,

22.10.2012., 29.10.2012., 06.05.2013., 08.07.2013., 15.07.2013., 26.07.2013.,

23.09.2013., 13.01.2014., 12.05.2014., 26.05.2014., 09.06.2014., 16.06.2014. godine,

kada se, između ostalog, raspravljalo o mjerama zaštite svjedocima i kada su svjedocima

postavljanja pitanja koja su mogla otkriti njihov identitet, i 15.09.2014. godine prilikom

svjedočenja zaštićenog svjedoka “V“, donio u skladu sa članom 235. ZKP BiH.

272. Stranke i branioci optuženih se nisu protivili sa isključenjem javnosti sa (dijela)

glavnih pretresa.

273. U navedenom slučaju kada je isključena javnosti, Vijeće je, nakon razmatranja

sudske prakse koja ukazuje da nije uvijek moguće predvidjeti i potpuno kontrolisati

dinamiku izjašnjenja o pravnim i činjeničnim pitanjima, odlučilo da isključi javnost sa dijela

glavnog pretresa prilikom rasprave o navedenom pitanju.

274. Prije nego je sa dijela glavnog pretresa isključena javnost Vijeće je u javnom

zasjedanju upoznalo sve prisutne o razlozima za isključenje javnosti, te je, isto tako, javno

objavilo odluku koja je donesena na dijelu pretresa sa kojeg je javnost bila isključena.

(v) ODLUKA O SUĐENJU BEZ PRISUTNOSTI OPTUŽENOG NEDŽADA HODŽIĆA

275. Optužnicom Tužilaštva BiH broj: KT-RZ-15/10 od 12.03.2010. godine, potvrđena

17.03.2010. godine a precizirana 24.11.2014. godine, optuženi Nedžad Hodžić tereti se za

izvršenje krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka

a) i c) KZ BiH i krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1.

tačka a) KZ BiH, u vezi sa članom 180. stav 1, članom 29. i članom 53. stav 1. istog

zakona.

276. Nadalje, optuženom Hodžiću je rješenjem suda broj X-KR-09/786-2 od 26.03.2010.

godine, zbog nepoštivanja izrečenih mjera zabrane, iz posebnih pritvorskih razloga

propisanih odredbom iz člana 132. stav 1. tačka a) i b) ZKP BiH, ponovo određen pritvor,

koji je trajao do 19.03.2013. godine kada je isti rješenjem Suda broj S1 1 K 003369 10 KrI

ukinut i optuženi pušten na slobodu.


57

277. U toku postupka, u više navrata se ukazala potreba za vještačenjem

zdravstvenog stanja optuženog Hodžića, na okolnost njegove sposobnosti da prati tok

suđenja bez posljedica po njegovo zdravlje, te da aktivno učestvuje u postupku, pa je tako

tim vještaka, Prim.Mr.sci. Senadin Ljubović, Prim.dr. Marija Kaučić – Komšić i Prim.dr.

Omer Ćemalović, u nalazu i mišljenju od 28.06.2010. godine, iznio zaključak da optuženi

trenutno nije sposoban učestvovati u sudskom postupku (glavnoj raspravi) i da je

privremeno procesno nesposoban, te da je za očekivati da će se ................... ...................

......................(...................) početi povlačiti i da je za cca. 3 mjeseca realno očekivati

značajnije pozitivne promjene, kada se uz odgovarajuću dokumentaciju, predlaže i

ponovno vještačenje.

278. S obzirom na navedeno, Sud je izdao Naredbu od 07.07.2010. godine kojom se od

naprijed imenovanih vještaka traži da se po obavljenom vještačenju izjasne vezano za

zdravstveno stanje optuženog Hodžića, odnosno da li je isti zdravstveno sposoban da prati

tok suđenja – glavnog pretresa bez posljedica po njegovo zdravlje, odnosno da li može

aktivno učestvovati u sudskom postupka. Uz prilog ove naredbe timu vještaka je, pored

medicinske dokumentacije optuženog, dostavljen i podnesak branioca optuženog Hodžića,

advokata Midhata Koče, u kojem su iznesene sve primjedbe odbrane na Nalaz i mišljenje

timskog vještačenja od 28.06.2010. godine.

279. Postupajući po naredbi Suda, tim vještaka iz oblasti neuropsihijatrije je 17.08.2010.

godine je, između ostalog, iznio zaključak da je tokom psihijatrijskog pregleda u

prostorijama KPZ Zenica (gdje se optuženi tada nalazio) optuženi Hodžić ispoljavao

„izrazito simulativno ponašanje sa nastojanjima da sebe prikaže kao slaboumnu osobu sa

tjelesnim oštećenjem. Takvo ponašanje se ne sreće kod bilo kojeg duševnog

poremećaja“9. Nadalje vještaci su naveli i to da dostavljena dokumentacija „jasno ukazuje

na korektno socijalno i porodično funkcionisanje optuženog nakon povređivanja a prije

određivanja pritvora, što još jednom potvrđuje da navedeno ponašanje u pritvoru ima jasan

simulativan karakter“10, kao i da nemaju dovoljno argumenata koji bi potvrdili da oštećenje

mentalnih sposobnosti, kao posljedica oštećenja mozga uslijed ranjavanja, ima karakter i

stepen izraženosti da ga čini procesno nesposobnim. Međutim, s obzirom na nesporna

određena organska oštećenja mentalnih sposobnosti, a prije svega psihičke zamorljivosti,

vještaci smatraju da je „ograničena mogućnost vremenske dužine da prati sudski postupak

i da treba praviti određene češće pauze tokom glavnog pretresa“11.

280. Na otvaranju glavnog pretresa 08.09.2010. godine, predsjednik vijeća je upoznao

optuženog Hodžić sa činjenicom da će se u kontekstu njegove zdravstvene sposobnosti i

mogućnost da prati tok suđenja, Sud rukovoditi nalazom i mišljenjem vještaka od

17.08.2010. godine, da je njegovo procesno pravo da dolazi na suđenje i isto prati, te da,

ukoliko ipak odluči da više ne dolazi na pretrese na koje je uredno pozvan, ne postoje

zakonske prepreke da se pretresi vode bez njegovog prisustva.

9 S-4 - Nalaz i mišljenje tima vještaka od 18.08.2010. godine, strana 3;




58

281. Nakon održane pauze na otvaranju glavnog pretresa u kojoj je ostavljena

mogućnost optuženom da se u skladu sa najavljenim procesnim posljedicama konsultuje

sa svojim braniocem, optuženi nije pristupio nastavku pretresa, iz kojeg razloga je Sud

istog dana donio odluku da će se glavni pretres protiv optuženih Mensura Memića,

Dževada Salčina, Senada Hakalovića, Nedžada Hodžića, Nihada Bojadžića i Zulfikara

Ališpago, održati bez prisustva optuženog Hodžića u slučajevima kada isti neopravdano

odbije da pristupi zakazanom ročištu na koje je blagovremeno i uredno pozvan i o kojem je

upoznat, kao i da navedena odluka neće uticati na pravo optuženog da u toku glavnog

pretresa, u bilo kojem trenutku, pristupi Sudu, te će na nastavcima glavnog pretresa, koja

se održavaju bez prisustva optuženog, prisustvovat njegovi branioci. Pored toga, Sud će

bez odlaganja obavještavati optuženog o toku postupka i to na način što će po održanom

pretresu dostaviti kompletan audio snimak sa održanog pretresa, te zapisnik u pismenoj

formi po njegovoj izradi.

282. Sud će tokom cijelog postupka preispitivati ovu odluku i cijeniti njenu daljnju

primjenu.

283. Prilikom donošenja navedene odluke Sud je imao u vidu činjenicu da odredbe ZKP

BiH ne predviđaju situaciju kada optuženi odbija da prisustvuje zakazanom pretresu na

koji je uredno pozvan, ali ni posebne odredbe koje sprečavaju Sud da u ovoj situaciji

nastavi postupak čak i bez prisustva optuženog.

284. Činjenica je da član 247. ZKP BiH izričito propisuje da se ''Optuženom ne može

suditi u odsustvu''.

285. Tumačenjem navedene odredbe, stiče se utisak da se izraz ''u odsustvu'' odnosi na

slučajeve potpune odsutnosti optuženog iz postupka, bilo iz razloga što je nemoguće

obezbijediti njegovo prisustvo u postupku, bilo iz razloga njegove nedostupnosti organima

gonjenja, bilo da mu nije poznato da se postupak protiv njega vodi, ili postoje druge

poteškoće da se obavijesti o postupku ili obezbijedi njegovo prisustvo. Suprotno

postupanje je ne samo u koliziji sa domaćim procesnim zakonodavstvom već i sa

međunarodnim standardima prema kojima optuženi ima pravo da mu se sudi u njegovoj

prisutnosti (član 14. stav 3. tačka d) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim

pravima).

286. Međutim, Sud smatra da je potrebno razgraničiti dvije procesne situacije koje iz

navedenog mogu proizaći, i to: suđenja u odsustvu i suđenja bez prisustva optuženog.

Suštinska razlika je u razlozima koji dovode do takvih procesnih situacija. Naime, suđenje

u odsustvu tiče se objektivnih okolnosti na strani optuženog, dok suđenje bez prisustva

optuženog podrazumijeva postojanje određenih subjektivnih razloga na strani optuženog

(optuženi je u mogućnosti da prisustvuje, ali on to ne želi).

287. U konkretnom slučaju, optuženi je prisustvovao na nekoliko ročišta (povodom

prijedloga za produženje mjera zabrane nakon potvrđivanja optužnice, ročištu o izjašnjenju

o krivnji, statusnoj konferenciji (djelimično), otvaranju glavnog pretresa (do pauze), tako da

je njegova slobodna volja očigledni razlog da se suđenje nastavi bez njegovog prisustva


59

što je i manifestovao ne pojavivši se nastavku otvaranja glavnog pretresa nakon

kraće pauze 08.09.2010. godine.

288. Dakle, uobičajen procesni postupak bio bi da se suđenje ne može nastaviti bez

prisustva optuženog. Međutim, rukovodeći se interesima pravičnosti, te činjenicom da se u

predmetnom postupku, pored optuženog Hodžića nalazi još 5 optuženih lica, koja u smislu

prava na pravično suđenje (član 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima,

EKLJP) imaju pravo na suđenje u razumnom roku, te da se uredno odazivaju pozivima

Suda i pristupaju svakom zakazanom pretresu, te imajući u vidu činjenicu da je Sud

blagovremeno obavijestio optuženog Hodžića o procesnim posljedicama njegovog

eventualnog nedolaska na uredno zaprimljene sudske pozive, Sud je odlučio da nastavi

postupak bez prisustva optuženog Hodžića, jer bi u suprotnom optuženi mogao namjerno

opstruirati pokušaje Suda i Tužilaštva da vrše svoj posao i pravosnažno okončaju

predmet.12

289. Opredjelivši se za nastavak suđenje bez prisustva optuženog Hodžića, Sud je vodio

računa i o kriterijima koje je Evropski sud za ljudska prava postavio, pa je tako, iz činjenice

da se optuženi prethodno u više navrata odazivao na pozive suda i da je zaprimio

potvrđenu optužnicu Tužilaštva, Sud ustanovio da je optuženi upoznat sa postupkom;

zatim, njegovo opredjeljenje da se ne pojavljuje na nastavcima pretresa je rezultat njegove

slobodne volje koja je pri tome nedvosmisleno ustanovljena, te da će u toku postupka

optuženom biti obezbijeđeno pravo na zakonito zastupanje od strane njegovih advokata.

290. Dakle, kako će u toku postupka optuženom biti pružene sve neophodne procesne

garanacije prava na pravično suđenje, njegovo pravo da aktivno učestvuje u postupku

neće biti uskraćeno samo zbog činjenice što se fizički ne nalazi u sudnici, s tim da ovakva

odluka Suda neće utjecati na pravo optuženog da u bilo kojem momentu pristupi pred Sud.

291. Prema mišljenju Suda, interesi pravičnosti ne idu u prilog samo pravu optuženog na

pravično suđenje nego oni sežu dosta šire, pa tako Sud mora voditi računa i o interesu

tužioca i svim posljedicama koje njegova funkcionalna pozicija stranke u postupku sa

sobom nosi (obavezu na krivično gonjenje, zastupanje i dokazivanje teze optužbe i drugo),

kao i o interesima žrtava i ostalih svjedoka čije je saslušanje u ovom predmetu najavljeno,

na koje bi, prema mišljenju Suda, odgađanje suđenja zbog izbora optuženog da se na

istom ne pojavi, utjecalo na njihovu ponovnu traumatizaciju. S druge strane, ovakvo

postupanje Suda ide i u prilog prevenciji ostalih okolnosti mimo volje svjedoka do kojih bi

zasigurno došlo usljed neizvjesnosti nastavka suđenja (smrt, bolest, odlazak iz zemlje i

drugo).

292. Iz svih navedenih razloga Sud je koristeći svoje diskreciono pravo, nastavio

postupak bez prisustva optuženog Hodžića, što se, konačno, i ne smatra suđenjem u

odsustvu u smislu člana 247. ZKP BiH, niti suprotnim članu 6. EKLJP, pri čemu će

12

Ovo je u skladu sa smjernicama o kojima je elaboriralo Vijeće Evrope, Rezolucija Ministarskog vijeća (75) 11 od 21.5.1975. god. o kriterijima za vođenje postupka u odsustvu optuženog.


60

procesni interesi optuženog biti adekvatno obezbijeđeni na način kako je to izrekom

precizirano.

293. Nakon donošenja navedene odluke, optuženi Nedžad Hodžić nije pristupio na

nastavke glavnih pretresa održanih dana 11.11.2010. godine, 15.11.2010. godine,

23.11.2010. godine, 14.02.2011. godine, 14.03.2011. godine, 11.04.2011. godine i

18.07.2011. godine, dok je najmanje sa 74 nastavaka glavnih pretresa13, optuženi

napustio sudnicu, prije nego je nastavak glavnog pretres počeo ili prije nego je isti

završen. Međutim, u navedenim slučajevima je, shodno odluci suda, bio prisutan glavni i/ili

dodatni branilac, koji su postavljeni optuženom po službenoj dužnosti.

(vi) PROCESNA SPOSOBNOST OPTUŽENOG NEDŽADA HODŽIĆA

294. Kao što je već navedeno u toku glavnog pretresa u nekoliko navrata odbrana je

isticala da je optuženi Nedžad Hodžić procesno nesposoban, iz kojih razloga je od strane

Tužilaštva (u fazi istrage) i Suda (u toku glavnog pretresa) na navedene okolnosti

provedeno niz vještačenja iz kojih je Sud nesporno zaključio da je optuženi Nedžad Hodžić

procesno sposoban, te je u skladu sa navedenim i nastavio vođenje ovog krivičnog

postupka te donio odluku kao u izreci presude.

295. Naime, odbrana optuženog se tokom glavnog pretresa pozivala na Nalaz i

mišljenjem vještaka Prof Dr Abdulaha Kučukalića od 14.01.2009. godine (dokaz Suda S-

114) koji je urađen u fazi istrage po Naredbi Tužilaštva BiH, u kojem vještak, između

ostalog, navodi da optuženi Hodžić boluje od ....................... (nastupila nakon eksplozivne

povrede glave 1995. godine), da je kod istog registrovano ................ ..................

................... i ............... ......................... ..................... (........................ ...........................

...................), da je na psihičkom planu prisutan ............................................. ...............

...............te ................................................................ Na osnovi svega navedenog, vještak

je iznio zaključak da ispitanik nije sposoban da učestvuje u sudskom procesu, da prati

sudski proces i da adekvatne odgovore na postavljena pitanja. Vještak je također naveo

da je povreda koju je optuženi zadobio ostavila trajne posljedice (definitivno stanje) i da se

ne može očekivati poboljšanje odnosno oporavak, dok na samom kraju nalaza dodaje da

13

Iz zapisnika sa glavnih pretresa/izrađenih transkripata u predmetu broj S1 1 K 003369 10 KrI Mensur Memić i dr., evidentirano je da je optuženi Nedžad Hodžić, sudnicu napustio prije nego je počeo nastavak glavnog pretresa ili prije nego je isti završen, i to u sljedećim danima: 08.09.2010., 28.09.2010., 04.10.2010., 08.10.2010., 12.10.2010., 26.10.2010., 01.11.2010., 02.11.2010., 09.11.2010., 06.12.2010., 10.12.2010., 21.12.2010., 17.01.2011., 24.01.2011., 04.02.2011., 07.02.2011., 21.02.2011., 28.02.2011., 11.03.2011., 21.03.2011., 25.03.2011., 28.03.2011., 01.04.2011., 04.04.2011., 08.04.2011., 18.04.2011., 22.04.2011., 09.05.2011., 16.05.2011., 23.05.2011., 30.05.2011., 03.06.2011., 13.06.2011., 17.06.2011., 20.06.2011., 01.07.2011., 11.07.2011., 08.08.2011., 02.09.2011., 05.09.2011., 19.09.2011., 26.09.2011., 03.10.2011., 10.10.2011., 14.10.2011., 17.10.2011., 24.10.2011., 31.10.2011., 14.11.2011., 28.11.2011., 05.12.2011., 23.12.2011., 06.01.2012., 30.01.2012., 13.02.2012., 20.02.2012., 27.02.2012., 12.03.2012., 11.05.2012., 21.05.2012., 29.06.2012., 22.10.2012., 18.02.2013., 04.03.2013., 18.03.2013., 06.05.2013., 01.07.2013., 18.10.2013., 18.11.2013., 30.12.2013., 13.01.2014., 27.01.2014., 03.02.2014. i 10.02.2014. godine. 14

S-1 – Sudsko psihijatrijski nalaza za Nedžada Hodžića, Psihijatrijska klinika Prof. Dr. Abdulah Kučukalić, Sarajevo 14.01.2009. godine;


61

„ukoliko se želi izvršiti procjena njegovog aktuelnog zdravstvenog stanja mora se

izvršiti timsko neuropsihijatrijsko vještačenje u kojem treba da učestvuje psihijatar,

neurofiziolog i klinički psiholog. Od pretraga treba uraditi magnetnu rezonancu (MR), EEG,

psihološko testiranje.“

296. Imajući u vidu, naprijed navedeni nejasan i neodređen zaključak vještaka Prof Dr.

Kučukalića, u kojem se u jednom momentu zaključuje da je optuženi procesno

nesposoban i da je to trajno stanje koje se ne može popraviti, a u drugom se daju

preporuke u pogledu daljih vještačenja i dodatnih potrebnih pretraga kako bi se izvršila

procjena aktuelnog zdravstvenog stanja optuženog, Sud je dana 13.10.2009. godine izdao

Naredbu za timsko vještačenje optuženog Nedžada Hodžića, u kojem su učestvovali Prof.

Dr. Abdulah Kučukalić, Prim. dr. Marija Kaučić - Komšić i Prim. dr. Zorica Lazarević.

297. Međutim, nakon detaljne analize vještaci nisu mogli usaglasiti zajednički zaključak

po pitanju procesne sposobnosti optuženog Hodžića, tako da je Sudu dostavljen Nalaz i

mišljenje od 25.12.2009. godine (dokaz Suda S-215 - u prilogu Nalaza i mišljenja nalazi se i

Psihološki izvještaj od 10.11.2009. godine16), sa odvojenim mišljenjem Prof. Dr Abdulaha

Kučukalića.

298. Prema mišljenju vještaka Prim. dr. Kaučić - Komšić i Prim. dr. Lazarević, u

psihičkom statusu optuženog dominiraju simptomi .......................... stanja ..................

....................... kao privremenog duševnog poremećaja i poremećaja ponašanja koji se u

najvećoj mjeri mogu razumijeti kao odgovor u objektivno iznimno opterećujuću životnu

situaciju u kojoj se nalazi, te da njegovo zatvorsko ponašanje uključuje

...............karakterističnu za osobe sa povredama glave i mozga, s tim da je ..................

kod ispitanika svjesna i vrlo je bliska simulaciji. Vještaci navode i to da se optuženi prije

određivanja pritvora i u pritvoru nije liječio zbog trajne i privremene duševne bolesti, te da

od terapija prima samo ............................. lijekove zbog evidentirane teške

............................................ bolesti ........................... kao i posljedice

.......................povrijeđivanja .............................. Na temelju svega navedenog, iznesen je

zaključak da je ispitanik „privremeno nesposoban zbog zatvorskog ponašanja tj.

privremenog duševnog poremećaja, a ne zbog trajne ili privremene duševne bolesti.“

299. Nasuprot navedenom zaključku, Prof. Dr Kučukalić, u izdvojenom mišljenju navodi

da optuženi Hodžić boluje od ............................... ..............................., ........................,

organski uslovljenog i ................................... ...................................., da su nastupili

poremećaji kao posljedica oštećenja ............................. što je uzrokovalu ....................

oštećenja psihičkih funkcija, koji poremećaji su trajnog karaktera - trajna ....................

bolest organski uslovljena i ne mogu se očekivati poboljšanja u odnosu na postojeće

15

S-2 – Nalaz i mišljenje tima vještaka o duševnom zdravlju i procesnoj sposobnosti Nedžada Hodžića od 25.12.2009. godine; 16

Psihološki izvještaj od 10.11.2009. godine Mr.sci Elvedina Dervović dipl. Psiholog, Zaključak: Anamnestički i testovni podaci te bihejvioralni pokazatelji ukazuju da se radi o osobi kod koje se evidentiraju kognitivne disfunkcije i obzirom na to izrazite teškoće u komunikaciji. Analiza realiziranih postignuća evidentira znake koji ukazuju na organsko porijeklo disfunkcija što je u skladu sa strukturalnim promjenama


62

stanje, iz kojih razloga, prema mišljenju vještaka, ispitanik nije sposoban da

učestvuje i prati sudski proces i da daje adekvatne odgovore na postavljena pitanja. Na

kraju, vještak predlaže da se ispitanik pošalje na liječenje u psihijatrijsku ustanovu, nakon

čega bi se trebalo ponoviti vještačenje i procjeniti njegova aktuelna procesna sposobnost.

300. Sljedeće timsko vještačenje optuženog Hodžića urađeno je po Naredbi Suda od

16.06.2010. godine, te je u skladu sa navedenim Sudu dostavljen Timski sudsko –

psihijatrijski izvještaj optuženog Hodžića od 28.06.2010. godine (dokaz Suda S-317). U

navedenom Nalazu vještaci navode da su, tokom detaljne opservacije u vrijeme

obavljenog psihijatrijskog pregleda, konstatovali ............................... koja predstavlja

svojevrsnu mješavinu .................................................. ...........................našao) i svjesne

simulacije, kao i da je ponašanje optuženog na rubu karikaturalnosti, odnosno da se

optuženi ponaša na način kako neupućen čovjek zamišlja teško duševnog bolesnika.

Vještaci su dodali i to da ponašanje optuženog ne može biti posljedica traumatske lezije,

jer u svojoj suštini ne odgovara bilo kom elementu organski uslovljenog psihičkog

poremećaja. To napadno i gotovo karikaturalno ganzeroidno – simulativno ponašanje

onemogućilo je bilo kakvu procjenu njegove stvarne psihičke onesposobljenosti po osnovu

zadobivene traumatske lezije mozga te se ta procjena i nije mogla izvršiti. S obzirom na

................................................................................... vještaci su mišljenja da optuženi

trenutno nije sposoban učestvovati u sudskom postupku (glavnoj raspravi), tako da je

privremeno procesno nesposoban, te da je za očekivati da će se psihogeno uslovljena

........................................... početi povlačiti i da je realno očekivati značajnije pozitivne

promjene za cca 3 mjeseca.

301. Međutim, vještaci su u narednom timskom vještačenju optuženog Hodžića koje je

obavljeno 17.08.2010. godine (dokaz Suda S-418) mogli samo ponoviti već ranije dat

Nalaz i mišljenje, odnosno u istom se i ovaj put navodi da je ispitanik tokom cijelokupnog

psihijatrijskog pregleda ispoljavao izrazito simulativno ponašanje sa nastojanjima da sebe

prikaže kao slaboumnu osobu sa tjelesnim oštećenjima, koje ponašanje se ne sreće kod

bilo kojeg duševnog poremećaja, niti kod osoba sa oštećenjem moždane supstance bez

obzira na njen obim i lokalizaciju, tako da kliničkom slikom apsolutno dominira simulativna

komponenta. Vještaci su istakli i to da u uslovima drastične simulacije nije bilo

elementranih uslova za kliničku procjenu stvarnih mentalnih oštećenja kao i za primjenu

cjelokupne psihološke obrade, te napominju da se u stručnoj sudsko-psihijatrijskoj literaturi

navodi da su povrede glave najčešće osnova za agravaciju (uvećavanje postojećih

simptoma) i simulaciju. Vještaci su u zaključku naveli i to da ispitanik nije dobro surađivao

tako da nije bilo moguće procjeniti stvarni stepen mentalnog oštećenja, kao i da

dostavljena dokumentacija ukazuje na korektno socijalno i porodično funkcionisanje

CNS i osnovnom bolešću. Nivo realiziranih postignuća na kognitivnim zadacima upućuju na teški stepen oštećenja; 17

S-3 Timski sudsko – psihijatrijski izvještaj / vještačenje optuženog Nedžada Hodžića od 28.06.2010. godine, u kojem su učestvovali Prim. Mr. sci. Senadin Ljubović, Prim. Dr. Marija Kaučić Komšić i Prim. Dr. Omer Ćemalović. 18

S-4 Timsko sudsko – psihijatrijski izvještaj / vještačenje optuženog Nedžada Hodžića od 17.08.2010. godine, obavljeno od strane Prim. Mr. sci. Senadina Ljubovića, Prim. Dr. Marija Kaučić Komšić i Prim. Dr. Omer Ćemalović;


63

optuženog nakon povrijeđivanja glave a prije određivanja pritvora, što govori u prilog i

potvrđuje da ponašanje ispitanika u pritvoru ima jasan simulativni karakter. Za ispoljavanje

navedenog tvrdokornog simulativnog ponašanja (na svjesnom i nesvjesnom nivou)

neophodan je odgovarajući mentalni potencijal koji osobi omogućava da pretpostavi svu

ozbiljnost i opasnost situacije u kojoj se nalazi i tada aktivira svoje mehanizme odbrane.

Dakle, tim vještaka u nalazu i mišljenju iznosi zaključak da ponašanje optuženog ima

simulativni karakter, s tim da, s obzirom na nesporna organski uslovljena oštećenja

mentalnih sposobnosti prije svega ................................, navode da ispitanik ima

ograničenu mogućnost vremenske dužine da prati sudski postupak i da treba praviti

određene češće pauze tokom glavnog pretresa.

302. Timsko vještačenje je nakon nekoliko mjeseci ponovljeno tako da je Sudu

09.01.2011. godine dostavljen pismeni Nalaz i mišljenje vještaka (sudski dokaz S-519) u

kojem su vještaci ponovili da je tokom psihijatrijskog pregleda optuženi Hodžić i dalje

ispoljavao simulativno ponašanje, ali evidentno u ublaženijoj formi u odnosu na posljednji

pregled, koje ponašanje i sve druge psihopatološke manifestacije nisu karakteristične za

promjene koje ispoljava osoba sa organskim oštećenjem mozga bilo koje vrste niti one

imaju psihotični karakter. Vještaci i ovaj put navode da, niz nespornih činjenica, o

njegovom ukupnom životnom funkcionisanju prije podizanja optužnice i pritvaranja,

nesporno govore da psihičke promjene nisu takvog karaktera i intenziteta da bi

onemogućavale adekvatno učešće u sudskom procesu, kao i da njegovo sada izmjenjeno

ponašanje predstavlja simulaciju duševne bolesti i invalidnosti, temeljem čega iznose

mišljenje da je optuženi Hodžić sposoban da učestvuje u sudskom postupku (uz češće

pauze).

303. Na glavnom pretresu održanom 24.01.2011. godine, Sud je na okolnosti navedene

u nalazu i mišljenju, saslušao vještaka Prim. dr. Omera Ćemalovića - neuropsihijatar koji je

izjavio da je optuženog, pored nalaza i mišljenja dostavljenog Sudu 09.01.2011. godine

koje je obavljeno u Pritvorskoj jedinici na državnom nivou u januaru mjesecu, vještačio još

dva puta (u 6 i 8 mjesecu 2011. godine u KPZ Zenica). Vještak je u cijelosti ostao kod

zaključaka koje je tim vještaka iznio u tri Nalaza i mišljenja koja su dostavljena Sudu.

Vještak pojašnjava da je ............................ (slično ....................... sindromu) u stvari

zatvorska psihoza – što je reaktivno stanje koje se dešava kod određenih struktura ličnosti

a radi se o nesvjesnom - psihičkom manevru koji ima za cilj da se osoba izvuče iz za nju

krajnje nepovoljne ugrožavajuće situacije i to nije svjesno ponašanje. Međutim, kod

optuženog ima elemenata i svjesnog i nesvjesnog ponašanja, odnosno zbog tako masivno

izražene simptomatologije nemoguće je napraviti razliku dokle je simulatino a dokle je

nesvjesno. Kod obrazlaganja drugog nalaza i mišljenja, vještak navodi da se povrede

mozga koje postoje kod optuženog imaju određene psihičke tegobe, međutim kvantitet i

kvalitet tih promjena može biti različit, međutim oni to nisu mogli utvrditi zato što je to bilo

maskirano masivnom simulativnom simptomatologijom (krajnje jednostavna,

najednostavnija, pitanja osoba odgovara sa ne znam), a s druge strane postoje podaci da

19

S-5 Timski sudsko – psihijatrijski izvještaj / vještačenje optuženog Nedžada Hodžića od 09.01.2011. godine u izradi istog su učestvovali Prim. Mr. sci. Senadin Ljubović, Prim. Dr. Marija Kaučić Komšić i Prim. Dr. Omer Ćemalović,


64

se osoba potpuno drugačije ponašala u svom socijalnom okruženju u toku života,

tako da se prednost uvijek daje tim spoznajama. Vještak potvrđuje da se optuženi Hodžić

simulativno ponaša i da ponašanje koje optuženi ispoljava, jednostavno nije

karakteristično za bilo koju duševnu bolest, te dodaje da je optuženi, prema mišljenju

vještaka, sposoban da učestvuje i prati suđenje uz kraće trajanje glavnih pretresa. Kod

optuženog nije nađen Ganzer sindrom, nego Ganzeroidni elementi. Zbog simulacije nije

bilo moguće utvrditi stepen mentalnog oštećenja kod optuženog Hodžića, međutim vještak

dodaje da prema onome što su imali smatraju da mentalno oštećenje nije takvog stepena

da osobu čini procesno nesposobnom. Smanjenje simulacije je jedino poboljšanje koje su

vještaci utvrdili kod optuženog.

304. Na pitanje odbrana optuženih da li je intervju jedini metod koji je korišten da bi se

došlo do zaključka da je optuženi sposoban da učestvuje u postupku, vještak odgovara da

jeste i da nisu rađeni specifični psihološki testovi da bi se izvršila diferencijacija između

Ganzerovog sindroma i simulacije iz razloga što su smatrali da je to bespotrebno jer su svi

psihološki testovi koji su rađeni raniji bili nepotpuni. U nalazu jesu evidentirane promjene

optuženog na bolje, međutim da li će optuženi prestati simulirati vještak to ne zna, jer je u

konačnici kod optuženog u pitanju simuliranje.

305. O simulaciji optuženog Hodžića u nalazu govori i Dr Alma Bravo – Mehmedbašić

koja je po odobrenju Suda, a po hitnom zahtjevu zavodskog ljekara, dana 11.05.2012.

godine obavila pregled optuženog Hodžića u Pritvorskoj jedinici na državnom nivou.

Naime, u dostavljenom Psihijatrijskom pregledu (sudski dokaz S-620) se navodi da je

optuženi Hodžić tokom pregleda ispoljavao znake svjesne simulacije, manipulativnog

ponašanja, ali dijelom i nesvjesne simulacije (Ganzerov sindrom), koji predstavlja

disocijativni (konzervativni poremećaj), koji je karakteriziran davanjem tzv. približnih

odgovora i razvija se u situacijama i okolnostima koje sugeriraju psihogenu etiologiju

poremećaja kao što su penalni uvjeti. Nadalje, u dokumentu se navodi i to da stepen

eventualnog oštećenja psihičkih funkcija po organskom tipu nije bilo moguće ispitati zbog

nesuradljivosti ispitanika i tedencije da prikaže svoje eventualne tegobe značajno težim, uz

elemente simulacije, a djelimično i ganzeroidnog ponašanja.

306. Slično prethodnim nalazima je i Nalaz i mišljenje tima vještaka koje je obavljeno u

aprilu 2013. godine (sudski dokaz S-721) u kojem vještaci ponavljaju da i ovog puta

ponašanje optuženog Hodžića ima izrazit simulativni karakter, da se simulativna tendenca

u potpunosti fiksirala u dugom vremenskom periodu, te da to ponašanje (na momenat) ima

elemente karikaturalnosti i u skladu je sa predstavom nedovoljno upućenog čovjeka o

načinu ispoljavanja ˝teškog duševnog poremećaja˝. Vještaci pri tome napominju činjenicu

po kojoj, da bi se osoba odlučila da simulira duševnu bolest mora biti svjesna ozbiljnosti i

opasnosti situacije u kojoj se nalazi, što je kod optuženog slučaj, a za to su neophodni

određeni očuvani kognitivni (spoznajni) kapaciteti. U nalazu se dodaje i to da je ponašanje

20

S-6 Psihijatrijski pregled optuženog Nedžada Hodžića od 11.05.2012. godine; 21

S-7 Timski sudsko – psihijatrijski izvještaj / vještačenje optuženog Hodžić Nedžada od 10.04.2013. godine u kojem su učestvovali Dr.sci. Alma Bravo Mehmedbašić, Prim.mr.sci. Senadin Ljubović i Prim.dr. Omer Ćemalović,


65

optuženog onemogućilo bilo kakvu analizu njegovih objektivnih psihičkih sposobnosti,

uključujući i organska oštećenja nastala kao posljedica traumatskog oštećenja mozga

eksplozivnom povredom, kao i da na prezentiranim CD snimcima nije uočen bilo kakav

vanjski aspekt koji bi ukazivao na smetnje u ponašanju i držanju snimane osobe

(optuženog), što nije u saglasnosti sa ponašanjem u toku svih dosadašnjih psihijatrijskih

intervjua.

307. Dana 09.12.2013. godine Sud je saslušao i vještaka Dr.sci. Almu Bravo

Mehmedbašić, koja je optuženog Hodžića pregledala 11.05.2012. godine vezano za

njegovo suicidno ponašanje (dakle optuženi te prilike nije vještačen vezano za psihičko-

duševno stanje, nije postojala naredbu da se vještači po pitanju krivične uračunjljivosti niti

procesne sposobnosti, nego samo na suicidalnost), a koja na glavnom pretresu navodi da

u medicinskom kartonu optuženog nisu evidentirani ............... napadi (što ne znači da ih

optuženi nije imao ali isti nisu evidentirani u kartonu).

308. Na glavnom pretresu vještak ostaje kod navoda iznesenog u pismenom dokumentu

u kojem je istakla da ispitanik ispoljava znakove svjesne i nesvjesne simulacije –

...................... Vještak zatim navodi da je bila dio i timskog vještačenja optuženog i u tom

nalazu je navedeno sve ono što je pisalo i u prethodnom nalazu u kojem su, osim nje,

učestvovali isti vještaci (Dr Ljubović i Čemalović), kojom prilikom su ispitanika intervjuisali,

opisali njegovo ponašanje nakon čega su napisali zaključke da ponašanje ispitanika ima

izrazit simulativni karakter (ne zna najosnovnije stvari a zna neke i komplikovanije stvari,

što ukazuje na elemente simulativnog ponašanja) zbog prisustva simulacije u takvom

obimu kod ispitanika nije bilo moguće utvrditi obim oštećenja. Vještak navodi da kada bi se

optuženi opservirao u dužem vremenskom periodu u kliničkim uvijetima, kada bi se uradila

relevantna psihodijagnostika (magnet itd) koja bi mogla da utvrde koliko je neurokognitivno

oštećenje a koliko je inetponirana simulacija, moglo bi se utvrditi simulativni profil, te

dodaje da duboko dementna osoba nema kapacitet da simulira. Demencija je hronično

irverzibilno oštećenje kod kojeg ne može doći do poboljšana.

309. Na pitanje Sud kakav utisak je na nju, kao vještaka, ostavio optuženi Hodžić,

vještak odgovara „subjektivni utisak na mene je ostavio da je namjerno htio se prikazati

težim bolesnikom nego što jeste i da je neke stvari shvatio ali da je negirao da ih je shvatio

i da je htio da se prikaže više dementan nego što realno jeste ... „ (na pitanje koliko ima

nogu prvo razmišlja a zatim upire u pravcu svojih nogu i broji, zna koliko mu iznosi

invalidnina i da nema penzije, da bi na pitanje koja je razlika izmedju auta i bicikla navodi

da auto ima točkove a biciklo nema), oni su imali utisak da ispitanik razumije šta ga pitaju,

razmišlja i potom odgovara da ne zna ili ne razumije, ili kaže nešto kao skroz dementna

osoba.

310. I odbrana optuženog Nedžada Hodžića je Sudu dana 25.10.2013. godine dostavila

Timski sudsko – psihijatrijski izvještaj od 29.09.2013. godine (sudski dokaz S-822 ), koji je

22

S-8 Timski sudsko- psihijatrijski izvještaj / vještačenje optuženog Nadžada Hodžića od 29.09.2013. godine koje je obavljeno po vještacima Prim. dr. Omer Ćemalović – neuropsihijatar, Prim. dr. Senad Pešto – internista i Doc. dr. Enra Suljić – neuropsihijatar;


66

određen Naredbom Suda u predmetu broj S1 1 K 008978 13 KrI, u kojem se, između

ostalog, govori o tome da ponašanje optuženog Hodžića ima jasno izražen simulativni

karakter, te da je njegovo ponašanje u suštini maskira njegovo stvarno materijalno stanje

na koji način se onemogućava bilo kakva analiza njegovih objektivnih psihičkih

sposobnosti, uključujući i obim organskog oštećenja psihičkih funkcija nastalih kao

posljedica traumatskog oštećenja mozga. I u ovom nalazu se navodi da se simulativna

tendenca, kroz dugi vremenski period trajanja, u potpunosti fiksirala, te da se ne vidi

mogućnost ni način prekida simulativnog ponašanja, koji bi stvorili neophodne uvjete za

validnu psihološko - psihijatrijsku eksploraciju kako bi se utvrdile njegove realne-objektivne

psihičke sposobnosti. Na kraju vještaci ističu da bi se osoba odlučila da simulira duševnu

bolest ona mora biti svjesna, prepoznati ozbiljnost i opasnosti situacije u kojoj se nalazi,

što je nesporno kod optuženog slučaj, a za to su nephodni sačuvani određeni psihički

kapaciteti posebno kognitivni/spoznajni/.

311. Sud je dana 10.12.1013. godine izdao Naredbu broj S1 1 K 003369 10 KrI kojom se

naređuje smještaj optuženog Hodžića na Kliniku za psihijatriju Kliničkog centra Banja

Luka, gdje je i obavljeno vještačenje optuženog od strane tima vještaka radi davanja

konačne ocjene sposobnosti istog da prati i učestvuje u sudskom postupku. Nalaz i

mišljenje tima vještaka (sudski dokaz S-923) je dostavljen Sudu 30.01.2014. godine i u

istom se, između ostalog, navodi da na osnovu psihijatrijskog pregleda nisu nađeni znaci

postojanja trajnog duševnog oboljenja u smislu postojanja poremećaja iz psihotičkog

kruga, kao ni znaci oštećenja mnestičkih i intelektualnih funkcija težeg stepena, niti znaci

privremene duševne poremećenosti i oboljenja. Aktuelno intelektualno postignuće je u

okviru ..........................., a prisutne su i promjene na nivou ličnosti u okviru čega dominira

problem u afektivnoj sferi. Na osnovu svega navedenog, mišljenje vještaka je da se radi o

ispitaniku koji može učestvovati u sudskom procesu, s tim da su neophodne češće pauze i

kraće trajanje njegovog prisustva pretresima.

312. Dana 17.02.2014. godine Sud je saslušao i vještaka Dr Neru Zivlak – Radulović

(vještak je bio u timu vještaka koji je vještačio optuženog Hodžića u klinici u Banja Luci),

koja navodi da su ispitivali procesnu sposobnost ispitanika, imali su medicinsku

dokumentaciju koja se odnosi na njegovo ranjavanje kao i poslije ranjavanja, te

medicinsku dokumentaciju koja je postojala u pritvorskoj jedinici. Zbog upozorenja od

strane supruge ispitanika da pacijent ima gelere u mozgu i da je klaustrofobičan, istom nije

urađen MR (koji ne bi značajnije promjenio njihovo mišljenje), nego je umjesto toga urađen

CT mozga. Vještak navodi da Ganzerov sindrom, kao prolazno stanje koje ima određeno

trajanje i nije trajno duševno oboljenje koje je moguće kod ispitanika ranije postojalo više

ne postoji, kod optuženog postoje organske povrede kao posljedice povrede glave.

Vještak potvrđuje da je kod ispitanika konstatovana simulacija što je navedeno u nalazu

na strani 5 kada se kaže da ispitanik „... potencira bol u glavi te manipuativno ....“, te

23

S-9 Stručno timsko vještačenje optuženog Nedžada Hodžića od 30.12.2013. godine, u kojem su učestvovali Mr sci.med.dr. Nera Zivlak Radulović – specijalista psihijatrije, subspecijalista sudske psihijatrije, Dr Višnja Banjac – specijalista psihijatrije i Mirjana Vukić - specijalista medicinske psihologije. Optuženi Hodžić je od 18.- 24.12.2013. godine bio smješten na Klinčkom centru u Banja Luci, klinika za neuropshijatriju, gdje je i obavljeno vještačenje.


67

dodaje da je epilepsija inkopatibilna sa Ganzerovim sistemom, kao i da je logično

da bi osoba, koja je imala organsko oštećenje, mogla imati epileptične napade ali prilikom

opservacije u Klinici kod ispitanika ih nije bilo. Vještak pojašnjava da je kod ispitanika

konstatovana šifra 6 – određena labilnost, impulsivno praznjenje, kongitivni deficit koji

dovodi do psihičke zamorljivosti zbog čega predlažu pauze u suđenjima, te da je lakša

retardacija posljedica organskog oštećenja, ispod prosječne inteligencije koji nije taj nivo

da bi potpuno isključio procesnu sposobnost.

313. Dakle, iz dostavljenih brojnih Nalaza i mišljenja (tima) vještaka, između ostalog,

proizilazi, a što nije ni sporno, da je optuženi Nedžad Hodžić, pretrpio teško ranjavanje

glave sa ozljedom mozga i da takve povrede u određenom obimu imaju posljedice na

psihičkom i neurološkom planu, da je, prema medicinskoj dokumentaciji, optuženi pod

antiepileptičkom terapijom, kao i da navedeno stanje samo po sebi zahtjeva izvjestan

oprez kod psihičkih napora.

314. Međutim, svi Nalazi i mišljenja (osim nalaza Prof dr. Kučukalića koji je dat u dva

navrata) govore o tome da je ponašanje ispitanika, optuženog Nedžada Hodžića,

simulativnog karaktera (dokaz S-2 „..ponašanje ispitanika uključuje agravaciju

karakterističnu za osobe sa povredama glave i mozga, koja je kod ispitanika svjesna i vrlo

bliska simulaciji ..“, S-3 „..simptomatologija predstavlja svojevrsnu mješavinu ganzeroidne

psihopatologije i svjesne simulacije... ponašanje optuženog na rubu karikaturalnosti ...

optuženi se ponaša na način kako neupućen čovjek zamišlja teško duševnog bolesnika..“,

S-4 „...kliničkom slikom apsolutno dominira simulativna komponenta .. nastojanje da sebe

prikaže kao slaboumnu osobu sa tjelesnim oštećenjima .. ponašanje se ne sreće kod bilo

kojeg duševnog poremećaja .. za ispoljavanje navedenog tvrdokornog simulativnog

ponašanja neophodan je odgovarajući mentalni potencijal..“ S-5 „... i dalje ispoljava

simulativno ponašanje ... izmjenjeno ponašanje predstavlja simulaciju duševne bolesti i

invalidnosti ...“ S-6 „... ispoljava znake svjesne simulacije, manipulativnog ponašanja, ali

dijelom i nesvjesne simulacije (Ganzerov sindrom)...“ S-7 „ .. simulativna tendenca se u

potpunosti fiksirala u dugom vremenskom periodu.. to ponašanje (na momenat) ima

elemente karikaturalnosti .. u skladu je sa predstavom nedovoljno upućenog čovjeka o

načinu ispoljavanja ˝teškog duševnog poremećaja˝ i S-8 nalaz dostavljen od strane

odbrane „ponašanje ima jasno izražen simulativni karakter .. njegovo ponašanje maskira

njegovo stvarno materijalno stanje ... simulativna tendenca se u potpunosti fiksirala...“).

315. U nalazima i mišljenjima koja su davala ocjenu o procesnoj sposobnosti optuženog,

s obzirom da u nalazima (dokaz Suda S-6, S-7 i S-8) stepen eventulanog oštećenja

psihičkih funkcija po organskom tipu nije bilo moguće ispitati zbog nesuradljivosti ispitanika

i tedencije da prikaže svoje eventualne tegobe značajno težim, niti jedan od zaključaka

nije dat u smislu ocjene da se u konkretnom slučaju radi o osobi koja je procesno

nesposobna. Konačno, Sud nalazi potrebnim još jednom navesti da ni nakon kliničkog

ispitivanja optuženog (dokaz Suda S-9) nisu nađeni znaci postojanja trajnog duševnog,

kao ni znaci privremene duševne poremećenosti i oboljenja, te je iznesen zaključak da se

radi o ispitaniku koji može učestvovati u sudskom procesu. Osim toga, i u situacijama kada

je optuženi bio privremeno procesno nesposoban, nigdje se u nalazima ne navodi da je to

iz razloga privremene ili trajne duševne bolesti, u nalazima se navodi da je ispitanik:


68

„privremeno nesposoban zbog zatvorskog ponašanja tj. privremenog duševnog

poremećaja a ne zbog trajne ili privremene duševne bolesti“ (dokaz Suda S-2), odnosno

da je „optuženi privremeno procesno nesposoban ..realno je očekivati značajnije pozitivne

promjene za cca 3 mjeseca“ (dokaz Suda S-3).

316. Prof Dr Kučukalić je izdvojio svoje mišljenje u nalazu iz 2009. godine (dokaz Suda

S-2) i načelno ostao kod ranije datog nalaza i mišljenja od 14.01.2009. godine (dokaz

Suda S-1) te naveo da su kod ispitanika nastupili poremećaji trajnog karaktera i da se ne

mogu očekivati poboljšanja u odnosu na postojeće stanje, zbog čega, ispitanik nije

sposoban da učestvuje i prati sudski proces.

317. Dana 02.12.2013. godine Sud je na prijedlog odbrane optuženog Hodžića saslušao

vještaka Prof. Dr Abdulaha Kučukalića, koji je ispitan na okolnosti nalaza i mišljenja datog

14.01.2009. godine (u nalazu je vještak dao mišljenje da se kod optuženog poboljšanja ne

mogu desiti, da pacijenta treba pratiti i liječiti, te da isti nije sposoban da učestvuje u

sudskom procesu), navodi da je to bilo mišljenje vezano za njegovo tadašnje stanje,

međutim dodaje „čuda su moguća pa i najmanji promil ako postoji treba provjeriti da li je

došlo do poboljšanja ili očekivanog pogoršanja njegovog stanja“ i da mu je poznato da su

nakon tog nalaza bila višestruka vještačenja optuženog te vjeruje da su njegove kolege to

sve čekirale i dale relevenatne nalaze na njegovo objektivno stanje u vrijeme pregleda.

Vještak je na pitanje odbrane pojasnio i Ganzerov sindrom24 te dodaje da se radi o

sindromu koji kratko traje (ne duže od 6 mjeseci) i da je moguće razlikovati svjesnu

simulaciju od nesvjesne simulacije kada je u pitanju Ganzer sindrom, jer vrijeme je jedan

od faktora koja potvrdjuje da se ne radi o Ganzer sindromu. Prema mišljenju vještaka, ne

može se postaviti dijagnoza Ganzer sindroma ako su kod ispitanika prisutna teška

organska oštećenja mozga. Vještak dodaje da je jedna od dijagnostičkih procedura da se

utvrdi procesna sposobnost optuženog magnetnarezonanca i to 3 Tesla koja je

najosjetljivija i najspecifičnija, kao i pregled EEG, pregled kliničkog psihologa itd. U

unakrsnom ispitivanju, Tužilaštvo je pitalo vještaka kako je on u dva navrata dao

mišljenje da je optuženi Hodžić procesno nesposoban kada nisu rađeni nalazi koje je bilo

neophodno uraditi, vještak na navedeno pitanje odgovara da su tada urađeni svi potrebni

nalazi, te da je moguće napredovanje bolesti, dok na pitanje odbrane navodi da je

neozbiljno od strane vještaka dati nalaz da se radi o simuliranom ponašanju te dodaje da

je „mogućnost greške velika, pogotovo ako se tvrdi da se radi o simulaciji jer organske

promjene isključuju simulaciju.“

318. Na pitanje Suda, vezano za nalaz i mišljenje od 25.12.2009. godine u kojem se

navodi da je poremećaj kod optuženog „trajnog karaktera, trajna mentalna duševna

bolest organski uslovljena i da se ne mogu očekivati poboljšanja u odnosu na

postojeće stanje, te u vezi sa tim da li je onda potrebno dalje vršiti bilo kakve

24

Vještak navodi da je Ganzer sindrom „jedan poremećaj psihički koji je najčešće vezan sa boravkom u pritvoru kod osoba koji se suočavaju sa realnom mogučnošću da će biti kažnjeni, da će biti izrečena teška sudska kazna, najčešće zatvorska za neko krivično djelo, da bi se ovaj sindrom dijagnosticirao on mora potvrditi se i određeni ključni simptomi za pojavu sindroma, nije dovoljna izloženost mogućnosti kazne da bi se imao ovaj sindrom“


69

pretrage i ustanovljavati procesnu sposobnost ako je neko trajno duševno

obolio?“ vještak odgovara da ima bolesti koje su trajne duševne bolesti ali „zavisno od

oštećenja psihičkih funkcija mogu nekada, ta kognitivna oštećenja biti blažeg stepena,

tako da ili zavisno od regije gdje se nalazi patoanatomski proces, odnosno oštećenje u

kojem dijelu mozga, u ovom konkretnom slučaju imamo teško oštećenje tog

frontoparijetalnog temporalnog dijela što je verificirano i taj dio se naravno ne može

regenirati i taj dio mozga je trajno oštećen. Znači to je hronično..“. Međutim, Sud ponavlja

pitanje „ ..ali rekli ste trajna mentalna i duševna bolest i ne mogu se očekivati poboljšanja

kako se to manifestuje na postupak?“ vještak odgovara i kaže da se od optuženog ne

može očekivati da „jasno i precizno kaže i odgovori na postavljena pitanja vezana za

krivično djelo, njegova mogućnost uključenost u postupku i njegova suradljivost u sudskom

procesu i realnosti odgovora koje bi on dao su nemoguća, uzeti kao relevantne i objektivne

parametre“ što znači da on u stanju u kakvom ga je vještak vidio, nije mogao dati niti

učestvovati u sudskom postupku. Na pitanje Suda da se izjasni na dio koji se odnosi na

činjenicu da se ne mogu očekivati poboljšanja i da li to znači da će ta trajna duševna

bolest uvijek biti prisutna, vještak odgovara da je trajna duševna bolest prisutna te da je on

u ovom trenutku „neuračunljiva osoba, kada bi sada počinio krivično djelo on bi po mojoj

procjeni bio neuračunjljiva osoba.“

319. Sud pita vještaka da pojasni tačku 4 nalaza u kojoj između ostalog govori o tome da

ispitanik nije sposoban da učestvuje u sudskom procesu, te da bi trebalo poslati na

liječenje u neku od psihijatrijskih ustanova u periodu od 6 mjeseci, te da se nakon toga

ponovo izvrši vještačenje i procjena njegovu procesne sposobnost, tačnije da li se ovo

kosi sa onim što je rečeno da poboljšanja nema na šta vještak odgovara „u medicini

nemojte nikad reći gotovo je ...ja govorim kada je u pitanju procenat onda je ovo

mišljenje da nema oporavak sigurno sa 80% prisutno u konkretnom slučaju.“

320. U prilog zaključku Suda da na strani optuženog ne postoji procesna nesposobnost i

da se ne radi o neuračunjivoj osobi i da je to stanje trajno, kako to navodi vještak Prof Dr

Kučukalić, govore i dokazi odbrane i to Sudsko psihijatrijski nalaz za Nedžada Hodžića (O-

IV-125 - urađen po Naredbi Suda u predmetu S1 1 K 008978 13 KrI) u kojem se, između

ostalog, navodi da „ispitanik sada nije sposoban da učestvuje i prati sudski proces ...

odnosno trenutno je neuračunljiv“, dok se u Psihološkom nalazu i mišljenju od 20.01.2015.

godine (također dokaz odbrane O-IV-2), iako se navodi da su ispitivane kognitivne

sposobnosti ispitanika generalno oslabljene i da zbog nesuradljivosti i zamorljivosti

pacijenta nije bilo moguće testološki ispitati karakteristike ličnosti niti prisustvo drugih

oblika psihopatologije, iznosi zaključak da je „zbog svega navedenog ispitanik trenutno

procesno nesposoban.“

321. Imajući u vidu navedeno, Sud nije ima dilemu u pogledu procesne sposobnosti

optuženog Nedžada Hodžića. Brojni su nalazi, sačinjeni od strane vještaka i timova

vještaka, na osnovu kojih je, na pouzdan i siguran način utvrđeno procesna sposobnost

25

O4-1 Sudsko psihijatrijski nalaz za Nedžada Hodžića, specijalista neuropsihijatar Prof. Dr. Abdulah Kučukalić, specijalista neuropsihijatar Prof. Dr. Azra Alajbegović, klinički psiholog Senadin Fadilpašić Sarajevo 23.01.2015. godine;


70

optuženog i kojima je Sud zbog njihove saglasnosti, dosljednosti i uvjerljivosti,

poklonio punu vjeru, a koji govore o tome da je ponašanje optuženog simulativnog

karaktera i to na rubu karikaturalnosti, te da njegovo ponašanje odaje osobu koja misli da

se tako treba ponašati neko ko je duševno obolio.

322. Za Sud nije prihvatljivo objašnjenje vještaka odbrane Prof dr Abdulaha Kučukalića u

pogledu procesne nesposobnosti optuženog, niti njegov nalaz i mišljenje koju je dao u

odnosu na tu činjenicu, s obzirom da je isto kontradiktorno kako drugim mišljenim i

zaključcima, tako i samom sebi. Obrazloženje vještaka dato na glavnom pretresu više je

nego neuvjeljivo, s obzirom da vještak uporno izbjegava jasno i decidno odgovoriti na

pitanje Suda, zbog čega je potrebno ponovo, a nakon 6 mjeseci liječenja, utvrđivati

procesnu sposobnost optuženog, obzirom da je vještak u svom nalazu a i na glavnom

pretresu nekoliko puta ponovio da se radi o trajnoj duševnoj bolesti bez mogućnosti

poboljšanja, da bi na kraju izjavio kako su u medicini čuda moguća „u medicini nemojte

nikad reći gotovo je.“ Čak ni sam vještak u svom posljednjem nalazu i mišljenju (dokaz

odbrane O-IV-1, Nalaz i mišljenje potiče iz drugog predmeta koji se protiv optuženog vodi

pred ovim sudom) više ne govori o trajnoj nesposobnosti nego o trenutnoj neuračunljivosti

(„ispitanik sada nije sposoban da učestvuje i prati sudski proces ... odnosno trenutno je

neuračunljiv“). Sud ovakav nalaz smatra paušalnim i neobjektivnim i kao takav nije

prihvatljiv u ovom predmetu, imajući u vidu niz vještačenja i stim u vezi nalaza i mišljenja

koji su dati u odnosu na procesnu sposobnost optuženog i o kojima je detaljno bilo riječi.

(vii) ODLUKA O UDALJAVANJU OPTUŽENOG DŽEVADA SALČINA SA NASTAVKA GLAVNOG

PRETRESA

323. Na nastavku glavnog pretresa održanog dana 16.04.2012. godine, prilikom

dodatnog ispitivanja od strane optužbe zaštićenog svjedoka „X“, a zbog nedoličnog

ponašanja optuženog Dževada Salčina i kršenja reda i mira u sudnici, Sud je optuženog

udaljio iz sudnice.

324. Isto tako, na nastavku glavnog pretresu održanog dana 20.10.2014. godine,

prilikom saslušanja svjedoka optužbe (replika) Ćazima Ćibe od strane optuženog Dževada

Salčina, a zbog nedoličnog ponašanja optuženog koje je nastavljeno i nakon upozorenja

predsjednika vijeća, optuženi Salčin je, udaljen iz sudnice.

325. U konkretnom slučaju, predsjednik Vijeća je da bi zaštito pravo na pravedeno i

javno suđenje, održao dostojanstvo i neometano suđenje, postupio u skladu sa

odredbama člana 242. stav 2. ZKP BiH26, te je usljed nedoličnog ponašanja, optuženog

udaljio iz sudnice.

26

Član 242. stav 2. ZKP BiH propisuje da: „Sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se optuženi udalji iz sudnice za određeni vremenski period ukoliko optuženi i nakon upozorenja nastavi s nedoličnim


71

326. S obzirom da je, branilac optuženog Dževada Salčina bio prisutan na oba glavna

pretresa, postupak je nastavljen bez odlaganja.

(viii) OBILAZAK LICA MJESTA

327. Kako bi se bolje upoznalo sa objektima i putnim pravcima, položajima i selima u

mjestu u Trusina, a o kojima svjedoče svjedoci u ovom predmetu, Vijeće je odlučilo na dan

06.06.2011. godine, provesti procesnu radnju obilaska lica mjesta, kojom prilikom je

braniocima svih optuženih omogućen odlazak na teren Trusine, i obilazak okolnih zaseoka

Gaj, kota Marevac, Križ, Osnovne škole u Parsovićima itd.

(ix) ODLUKA U POGLEDU PRIGOVORA ODBRANA KOJE SE ODNOSE NA

NEOBJELODANJIVANJE DOKAZA I UČEŠĆE MATE ZEKE U ISTRAŽNOM POSTUKU

328. Odbrana optuženog Nihada Bojadžića, kojoj su se pridružile i ostale odbrane, je u

nekoliko navrata (na pretresima održanim dana 20.09.2010., 14.11.2011., 19.12.2011.,

13.04.2012. godine itd. kao i pismenim podescima koji su dostavljeni Sudu od

29.01.2013., 13.08.2013. godine itd) isticala da je tokom postupka došlo do povrede prava

na odbranu usljed nedostavljanja i neobjelodanjivanja brojnih materijalnih dokaza

(dokumenata, izjava, službenih zabilješki) sačinjavanih prilikom davanja iskaza saslušanih

svjedoka, što predstavlja grubo kršenje prava na pravično suđenje i obaveze Tužilaštva

BiH da objelodani odbranama sve dokaze shodno odredbi člana 47. stav 3. ZKP-a BiH.

329. S tim u vezi, Sud je u nekoliko navrata na nastavcima glavnih pretresa

(06.01.2012.27, 23.03.2012.28 13.04.2012.29 itd) naložilo Tužilaštvu BiH da odbranama

ponašanjem zbog kojeg je opravdano njegovo udaljenje iz sudnice. U tom vremenskom periodu sudija, odnosno predsjednik vijeća može nastaviti postupak, ukoliko optuženi ima branioca.“ 27

Zapisnik sa glavnog pretresa od 06.01.2012. godine, strana 64; Sudija: „Bio je zahtjev odbrane petooptuženog u skladu sa članom 14., a u vezi sa članom 47. stav 3. i 4. ZKP BiH, i postavljeno je niz zahtjeva ovdje.... ovo vijeće je više puta naložilo Tužilaštvu da odbrani dostavi sve izjave koje su svjedoci dali ranije, ali ću i sad ponoviti one koje su u posjedu Tužilaštva, što je u potpunom skladu, po mišljenju ovog vijeća, sa članom 47. a nije ni u suprotnosti sa članom 14., zbog toga što odbrane, ako ne mogu da pribave i ako imaju saznanja o ranijim izjavama svjedoka, obratiće se sudu i sud će posredovati u pribavljanju tih izjava, što je učinjeno i u slučaju odbrane trećeoptuženog, i u slučaju Ministarstva odbrane za druge optužene, pa i za odbranu petooptuženog....... ja ću opet naložiti Tužilaštvu da sve oslobađajuće dokaze dostavi odbranama, bez obzira iz kojeg predmeta oni poticali. Ali, ja ću i ovo reći. Mi smo od optužbe dobili dopis, gdje kažu da su oni pregledali još jednom sve spise i da nisu našli oslobađajuće dokaze. Da, i reći ću i ovo, mi takođe prihvatamo, da se obaveza objelodanjivanja, to je isto iz prakse međunarodnog suda, da se obaveza objelodanjivanja, kad je u pitanju tužilaštvo, može odnositi na sav materijal, a ne samo na onaj koji bi bio prihvatljiv kao sudski dokaz, odnosno na sav materijal, koji bi mogao pomoći u vođenju istrage odbrane. Smatramo da je to u interesu pravde, pravičnosti i na kraju krajeva zdrave logike“ 28

Zapisnik sa glavnog pretresa od 23.03.2012. godine, strana 58; Sudija: „Ja sam naložila Tužilaštvu da dostavi sve dokumente ... u kojima se na bilo koji način pominje ova osoba ... tužiteljica je saopštila da je ispunila sve svoje obaveze... Dakle, ostajemo pri tome, svi dokumenti, svi u kojima se spominje Mato Zeko u ovom predmetu, da se dostave. Tužiteljstvo je reklo da je ispunilo svoju obavezu i to je to. Dalje, evo čuli


72

dostave sve dokaze koji su oslobađajući ili na bilo koji način idu u korist optuženim i to

bez obzira iz kojeg predmeta isti potiču, a što je, prema navodima Tužilaštva, bilo i

učinjeno. Osim toga, Tužilaštvo je i pismenim putem obavjestilo Sud da su još jednom

pregledali spise predmeta i da takve dokaze, na kojima insistira odbrana, nisu našli. Sud

nije imao saznanja niti je bilo šta ukazivalo na činjenicu da je Tužilaštvo u posjedu nekog

dokaza koji već nije stavljen na raspolaganje odbrani.

330. Na samom kraju glavnog pretresa Tužilaštvo je odbranama dostavilo izjave

osumnjičenih Senada Memića, Jusufa Hadžajlije, Hasana Hakalovića, protiv kojih je u

međuvremenu obustavljena istraga, te svjedoka Mustafe Buturovića, a čiji iskazi su, kako

to tvrdi odbrana, išli u prilog optuženom Bojadžiću. Iako je odbrana tvrdila da svi ovi dokazi

imaju „oslobađajuću“ snagu za njihovog branjenika, odbrana optuženog na glavnom

pretresu održanom dana 12.01.2015. godine30, nakon izričitog poziva/upita Suda da se

izjasne da li predlažu saslušanje ovih lica, kojem prijedlogu bi Sud udovoljio, ne predlaže

pozivanje i saslušanje svih ili nekih od navedenih osoba kao svjedoka odbrane, nego

materijalne dokaze ulaže (samo) na okolnost dokazivanja nezakonitog postupanja

Tužilaštva, odnosno činjenice postojanja dokaza i vremena kada se isti dostavljaju

odbrani.

331. Sem toga, Sud napominje da je Hasan Hakalović saslušan kao svjedok odbrane, a

isto tako i Nusret Avdibegović zvani Beg (odbrana je ranije došla u posjed njegovog

iskaza). Imajući u vidu da se radi o licima u odnosu na koje se vodila istraga u istom

predmetu, dakle radi se o iskazima osumnjičenih (osim iskaza svjedoka Mustafe

Buturovića) Sud ne smatra da je neobjelodanjivanje ovih iskaza bilo od uticaja ili na bilo

koji način povrijedilo pravo na odbranu optuženog.

332. Nadalje, odbrane su isticale i to da je postupajuća tužiteljica u istrazi teško prekršila

propise o nezavisnosti i nepristrasnosti u obavljanju tužilačke funkcije kao i odredbe ZKP

BiH, prije svega direktnim uvođenjem u istragu uposlenika najvišeg izvršnog organa vlasti,

gospodina Matu Zeko, a što proizlazi iz odgovora Sekretarijata Predsjedništva BiH od

dana 13.01.2012. godine u kojem se navodi da je imenovani uposlenik Predsjedništva BiH

smo od tužiteljice .. audio zapis ne postoji saslušanja Raseme Handanović, znači ne mogu narediti da Vam se preda nešto što ne postoji.“ 29

Zapisnik sa glavnog pretresa od 13.04.2012. godine, strana 15; Sudija: „...... po ne znam već koji put, razmatramo ovo pitanje, ovaj problem se već nekoliko puta pojavio pred ovim vijećem. Vijeće je već zauzelo stav u odnosu na dokaze iz drugih istraga i evo konkretno sad ovdje se radi o izjavi svjedoka „X“ koja je data u drugoj istrazi. Ja ću ponoviti ono što smo već, što sam već nekoliko puta i što je stav ovog vijeća. Svi dokazi koji idu u korist optuženih, bez obzira odakle potiču, dužni su, tužilaštvo je dužno da preda odbranama, ali sam isto tako rekla, a i sad ću ponoviti, teret toga je na tužilaštvu. Tužilaštvo, odnosno tužiteljica je dužna da odredi koji dokaz ide u korist optuženih.....“ 30

Audio zapis sa glavnog pretresa od 12.01.2015. godine, 5:55 – 6:57; Sudija: “odbrana optuženog vi ste predložili ulaganje materijalnih dokaza koje ste naknadno dobili od Tužilaštva … dokazni postupka nije završen, pa hoćete li možda predlagati saslušanje kao svjedoka ovih osoba koje su navedene ovdje “ Branilac: “Mi nećemo predlagati saslušanje ovih svjedoka, mi nismo predložili sa stanovišta istinitosti nego sa stanovišta zakonitosti postupka neobjelodanjivanje dokaza koji su oslobađajući za našeg branjenika, vi znate da smo mi bar pet puta pred ovim vijećem i od ovog vijeća tražili da nam se dostavi, I konačno nam je dostavljeno prije 15 dana .. mi nećemo jer ih ne koristimo sa stanovišta materijalnih dokaza nego potvrde dokaza koji ukazuju na nazakonitost postupka”


73

počev od 01.01.2003. godine i da je dana 21.05.2007. godine aktom broj KT-RZ

107/05 od strane Tužilaštva BiH zatražena saglasnost za njegovim angažovanje u

istragama koje Tužilaštvo BiH vodi za krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti

zaštićenih međunarodnim pravom, a koja su počinjena na teritoriji Općina Konjic i

Jablanica tokom 1993. godine. Saglasnost za angažman gospodina Mate Zeke. data je

dana 23.05.2007. godine.

333. Sud je i ovaj prigovor odbrana našao neosnovanim i paušalnim, imajući u vidu da

odbrane, osim što, između ostalog, navode „...da je Mato Zeko bio uključen u „sve istrage

Tužilaštva BiH na području općina Konjic i Jablanica u odnosu na događaje iz 1993.

godine“, da se radi o nezakonitom ponašanju tužiteljice i umiješanost izvršne vlasti čime

je „grubo povrijedila i princip pravičnog i nepristranog postupka“, te kako Tužilaštvo

odbrani, iako je odbrana zahtjevala, nikada nije dostavila potvrdu o angažmanu Mate Zeke

u istrazi u ovom predmetu...“, ne navode na koji konkretan način je osoba Mato Zeko

ugrozila istragu i na koji način je došlo do povrede postupka na štetu optuženih, odnosno

odbrana nije navela koje su posljedice proizašle na osnovu eventualnog učešća osobe

Mate Zeko u provođenju istražnih radnji.

(x) ODLUKE O DOKAZIMA REPLIKE I DUPLIKE, PREDLOŽENI DOKAZI NA IZMJENJENU OPTUŽNICU,

DODATNI DOKAZI I PRIGOVORI NA IZMJENJENU OPTUŽNICU

a) odluka o dokazima replike i duplike

334. Dana 08.09.2014. godine, Tužilaštvo BiH je u skladu sa članom 261. stav 2., tačka

c) ZKP BiH predlažilo izvođenje dokaza optužbe kojima se pobijaju navodi odbrane

(replika) i to, saslušanjem svjedoka Salke Gušića, Vehida Čauševića, Nusreta Đivera,

Ćazima Ćibe, Nusreta Pintula, Ragiba Podruga, te ulaganje 19 materijalnih dokaza.

335. Na glavnom pretresu održanom dana 20.10.2014. godine Sud je donio odluku

kojom se ne prihvata izvođenje dokaza replike i to: saslušanje svjedoka Vehida

Čauševića, koji je predložen da svjedoči na okolnosti pisanja ratnog dnevnika jedinice

SOPN ŠVK za dane 07.04.-17.04.1993. godine, te na okolnosti koji pripadnici jedinice

ostaju na Igmanu 14.04.1993. godine, s obzirom da su, pisanje ratnog dnevnika jedinice

SOPN-a i koji pripadnici jedinice ostaju na Igmanu 14.04.1993. godine, pitanja koje je

pokrenulo Tužilaštvo prilikom izvođenja svojih dokaza, dakle radi se o pitanjima koja ne

proizilaze iz dokaza odbrane, već upravo iz dokaza Tužilaštva i s toga je, prema mišljenju

Suda, saslušanje ovog svjedoka trebalo provesti u sklopu izvođenja dokaza optužbe, a ne

u sklopu postupka pobijanja dokaza odbrane. Isto se odnosi i na materijalne dokaze pod

rednim brojem 24 i 25, odnosno Naredbama komandanta Štaba vrhovne komande od

16.06. i 15.05.1993. godine.

336. Nadalje, Sud je odbio i saslušanje svjedoka Nusreta Pintula, čije saslušanje je

predloženo na okolnosti navodnog premlaćivanja zatočenika hrvatske nacionalnosti u

Donjoj Jablanici u novembru 1993. godine od strane pojedinih pripadnika SOPN ŠVK

„Zulfikar“, nalazeći da bi saslušanje istog podrazumijevalo ispitivanje činjenica i okolnosti


74

koje se odnose na drugi slučaj i otvorilo bi pitanje odgovornosti i utvrđivanja

odgovornosti lica u odnosu na koje se ne vodi ovaj postupak, a što nije cilj vođenja ovog

postupka.

337. Na kraju, Sud je odbio i prijedlog da se sasluša svjedok Ragib Podrug, a koji je

predložen da svjedoči na okolnosti porijekla materijalnog dokaza odbrane (O-V-396)31,

nalazeći da je saslušanje ovog svjedoka nepotrebno, a isto se odnosi i na materijalni

dokaz pod rednim brojem 10 („google earth“ - fotografije puta Bradina-Parsovići).

338. U ostalom dijelu Sud je prihvatio prijedlog Tužilaštva, nalazeći da su isti ograničeni

na pitanja koja konkretno proizilaze iz dokaza odbrana i ne odnose se na ključne teze

optužbe koji su se trebali izvodili u sklopu izvođenja dokaza optužbe, a ne u replici.

339. I na kraju, a vezano za dokaze koji su također označeni kao dokazi replike (redni

broj 1232, 1333 i 1434) Sud smatra da se radi o zapisnicima koji su korišteni prilikom

unakrsnog ispitivanja, tako da ih Sud ne smatra dokazima replike ali prihvata njihovo

uvođenje, s obzirom da se radi o dokazima koji su korišteni u unakrsnom ispitivanju.

340. Odbrana optuženog Nihada Bojadžića je 05.11.2014. godine, dostavila konačnu

listu dokaza duplike kojom se predlaže saslušanje svjedoka Arnesa Kašića, te ulaganje 4

materijalna dokaza, dok ostale odbrane nisu predlagale izvođenje dokaza duplike.

341. Međutim na nastavku glavnog pretresa održanom dana 10.11.2014. godine,

odbrana optuženog je obavjestila Sud da odustaje od saslušanja predloženog svjedoka

duplike, kao i da nema drugih prijedloga svjedoka, te je izvela predložene materijalne

dokaze.

b) Predloženi dokazi na izmjenjenu optužnicu

342. Na nastavku glavnog pretresa održanog dana 01.12.2015. godine odbrane

optuženog Mensura Memića i Dževada Salčina su se izjasnile da ne planiraju izvoditi

dokaze na izmjenjenu optužnicu, dok odbrana optuženog Nedžada Hodžića, koja je

isticala da se izmjenjenom optužnicom nekim licima, koja su ranije imala status civila, sada

daje status bojovnika i da će predložiti saslušanje određenih već saslušanih svjedoka, u

ostavljenom roku nije dostavila prijedlog dokaza na ove okolnosti.

343. Odbrana optuženog Senada Hakalovića se izjasnila da je izmjenjenom optužnicom

promjenjen status određenih lica, odnosno uveden je terminološki pojam pripadnika HVO-

31

O-V-396 - Dio ratnog dnevnika jedinice SOPN za dan 09.11.1993. godine i dan 11.11.1993. godine; 32

T-358 - Zapisnik o saslušanju svjedoka “D”, Bosna i Hercegovina, Ministarstvo sigurnosti, Državna agencija za istrage i zaštitu, Centar za istraživanje ratnih zločina, broj 17-04/2-04-2-1234/08, od 05.11.2008. godine; 33

T-359 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Poturović Ređo, Bosna i Hercegovina, Ministarstvo sigurnosti, Državna agencija za istrage i zaštitu, Centar za istraživanje ratnih zločina, broj 17-04/2-04-2-158/08, od13.11.2008. godine; 34

T-360 - Izjava svjedoka Čolak (Smail) Edina, Konjic, 31.10.2009. godine;


75

a koji su van borbenih dejstava, te predlaže da se na ove okolnosti sasluša svjedok

Vahid Karavelić koji bi trebao pojasniti da pojam „vojnik van borbenih dejstava“ nije

postojao te da se izvrši dopunsko vještačenje po vještaku Asim Džambasoviću, koji će sa

stručnog aspekta objasniti ovaj pojam i u kojim okolnostima se može javiti. Odbrana ovim

dokazima želi da ospori tvrdnju Tužilaštva da je postojao vojnik van borbenih dejstava, te

da je, ako je postojao, predstavljao legitimni vojni cilj. Nadalje, na naprijed navedene

okolnosti kao i na okolnosti prepoznavanja optuženog Senada Hakalovića, odbrana je

predložila i ponovno saslušanje zaštićenog svjedoka O-III-3.

344. Dopisom od 08.12.2014. godine, odbrana optuženog Nihada Bojadžića je predložila

da se u odnosu na izmjenjenu optužnicu saslušaju svjedoci Hasan Hakalović – na

okolnosti „ranije pripremljenog napada“, a što je izmjenjenom optužnicom dodato,

prisustva optuženog Bojadžića na Bradini, te mogućnostima funkcionisanja veze u Trusini,

s obzirom da je izmjenjenom optužnicom također dodato da je optuženi Bojadžić „izdao

naredbu Nedžadu Hodžiću da strijeljaju zarobljene pripadnike HVO“. Pored toga odbrana

predlaže i saslušanje Mirsada Čauševića – na okolnosti strategije borbe Armije R BiH u

vezi sa navodima koji su također dodati u činjeničnom opisu dispozitiva izmjenjene

optužnice o navodnom postojanju ranije pripremljenog napada na selo Trusina. Pored

toga, odbrana je predložila i uvođenje dva materijalna dokaza35.

345. Na nastavku glavnog pretresa održanog dana 15.12.2014. godine, Sud je u cijelosti

prihvatio predložene dokaze odbrane optuženog Nihada Bojadžića, dok je odbio prijedlog

odbrane optuženog Senada Hakalovića, našavši da je pojam „vojnik van borbenih

dejstava“ (ko su bili ovi vojnici i koji je njihov pravni status) činjenično dovoljno razjašnjeno

do sada provedenim dokazima, koje će Sud cijeniti i temeljim istih donijeti pravni zaključak.

c) Prijedlozi dodatnih dokaza Tužilaštva i odbrana optuženih

346. Tužilaštvo BiH je dana 26.12.2014. godine dostavilo dopis kojim predlaže da se kao

dodatni dokaz sasluša svjedok Zoran Barun i to na okolnosti opsega i ograničenja

elektronskog izviđanja koje je HVO provodio navedenog dana. Naime, saslušanjem ovog

svjedoka optužba želi da pobije svjedočenje svjedoka odbrane Mirsada Čauševića koji je

izjavio da je jedina značajna komunikacija između pripadnika jedinica Armije RBiH tog

dana bila da imaju dva ranjena, odnosno da nije bilo druge značajnije komunikacije radio

vezom, posebno ne značajnije naredbe tokom napada, jer bi HVO sa Zlatara mogao

presresti takvu naredbu i evidentirati je u izvještaju. Pored toga, Tužilaštvo je predložilo i

ponovno saslušanje zaštićenog svjedok „E“ na okolnosti dešavanja u Trusini dana

16.04.1993. godine, zatim prisustva svjedoka odbrane Berdihana Mešića u selu Trusina,

kao i u vezi sa spominjanjem svjedoka „E“ od strane istog. Od materijalnih dokaza, a kojim

se osporava kredibilitet svjedoka, Tužilaštvo je predložilo da se izvrši uvid u Izvod iz

kaznenih evidencija za svjedoka Berdihana Mešića.

35

O5-446 Platforma za djelovanje Predsjedništva Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima, objavljena u Sl. listu R BiH broj 02.07.1992. godine i O5-447 Sporazum o priznanju krivnje između Tužilaštva BiH i Raseme Handanović broj T20 0 KTRZ 000 2955 12 od 02.03.2012. godine i izreka Presude Suda BiH broj S1 1 K 009162 12 Kro od 30.04.2012. godine za Handanović Rasemu.


76

347. Vezano za navedeni prijedlog, Sud je prihvatio da se kao dodatni svjedok optužbe

sasluša Zoran Barun, kao i da se ulože predloženi materijalni dokazi, dok je odbio da se

kao dodatni dokaz, na okolnosti dešavanja u Trusini, ponovo sasluša zaštićeni svjedok

„E“, budući da je svjedok već saslušan i Sud ne nalazi da postoje razlozi za njegovo

ponovno saslušanje. Sud će svakako, sve dokaze (optužbe i odbrane), cijeniti onako kako

su i izvedeni na glavnom pretresu.

348. Odbrana optuženog Mensura Memića je, pored saslušanja svjedoka Berdihana

Mešića, što je Sud i prihvatio, kao dodatni dokaz predložila i čitanje Zapisnika o saslušanju

optuženog Edina Džeke u svojstvu svjedoka u predmetu koji se vodi pred Sudom BiH broj

S1 1 K 010294 12 KrI od 10.12.2013. godine (od 18-57 strane), budući da optuženi Džeko

vezano za događaje u selu Trusina, kako to odbrana tvrdi, u iskazu navodi da optuženi

Memić nije učestvovao u borbenim dejstvima u svojstvu pripadnika SOPN-a.

349. Međutim, Sud nije prihvatio prijedlog odbrane da se kao dodatni dokazi pročita i

uloži transkript iskaza optuženog Edina Džeke dat u svojstvu svjedoka u predmetu koji se

vodi pred ovim Sudom u odnosu na istog, jer za to nema osnova, a odbrana je imala način

i mogućnost da ovo lice sasluša kao svog svjedoka.

350. Odbrana optuženog Dževada Salčina nije predlagala izvođenje dodatnih dokaza.

351. Kao dodatne dokaze odbrane optuženog Senada Hakalovića Sud je, na okolnosti

prepoznavanja optuženog Hakalovića, prihvatio ponovno saslušanje zaštićenog svjedoka

O-III-3 kao i ulaganje dva materijalna dokaza36.

352. Vezano za prijedlog odbrane optuženog Nedžada Hodžića da se kao dodatni dokaz

provede timsko vještačenje optuženog (i to po vještaku Prof. dr Abdulahu Kučukaliću, koji

bi bio na čelu tima kojeg će sam formirati) na okolnosti procesne sposobnosti optuženog

Hodžića, budući da, kako to navodi odbrana, nakon nekoliko vještačenja nije na pouzdan i

siguran način utvrđeno da li je optuženi procesno sposoban, Sud je odbio ovaj prijedlog

odbrane uz obrazloženje da je u odnosu na optuženog Hodžića do sada obavljeno više

vještačenja i za Sud je pitanje procesne sposobnosti optuženog dovoljno razjašnjeno.

353. Odbrana optuženog Nihada Bojadžića je predložila da Sud kao dodatne dokaze i to

na okolnosti grubog kršenja obaveze objelodanjivanja dokaza odbrani od strane Tužilaštva

BiH, prihvati uvođenje određenog broja materijalnih dokaza (O-5-44937) zapisnika o

ispitivanju osumnjičenih Hasana Hakalovića, Senada Memića, Hadžajlija Jusufa i svjedoka

36

O-3-58 Službena zabilješka SIPA, Centar za istraživanje ratnih zločina, broj 17-04/2-04-2-173/10, od 08.02.2010. godine i O-3-59 Službena zabilješka SIPA, Centar za istraživanje ratnih zločina, broj 17-04/2-04-2-4/10 od 31.12.2009. godine 37

O-5-449 Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Hakalović Hasana, Tužilaštvo BiH, broj KT-RZ-107/05, od 23.03.2010. godine; Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Hakalović Hasana, Tužilaštvo BiH, broj KT-RZ-107/05, od 19.04.2010. godine; Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Memić Senada, Tužilaštvo BiH, broj KT-RZ-107/05, od 12.05.2010. godine; Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Hadžajlija Jusufa, Tužilaštvo BiH, broj KT-RZ-107/05, od 15.12.2009. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka Buturović Mustafe, Državna agencija za istrage i zaštitu, Centar za istraživanje ratnih zločina, broj 17-04/2-04-2-1061/08, od 22.10.2008. godine; Redigovani zapisnik o saslušanju svjedoka, Tužilaštvo BiH, broj KT-RZ 107/05, od 16.03.2010. godine


77

Mustafe Buturovića i zaštićenog svjedoka) koji su, uprkos tome što se odbrana u

nekoliko navrata obraćala Tužilaštvu i što su zapisnici uzeti u predmetu broj KT-RZ-107/05

u periodu od 2008 do 2010. godine, odbrani dostavljeni tek na kraju krivičnog postupka.

354. Sud je ovaj prijedlog odbrane u cijelosti prihvatio, te su kao dodatni dokazi i uloženi

navedeni materijalni dokazi, o čemu je prethodno već bilo riječi.

d) Prigovori na izmjenjenu optužnicu

355. Dana 24.11.2014. godine, Tužilaštvo BiH je Sudu, a u skladu sa članom 275. ZKP

BiH dostavilo izmjenjenu optužnicu, kojom se optuženi Mensur Memić i Senad

Hakalović38 terete da su počinili krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz

člana 175. stav 1. tačka a) KZ BiH, sve u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 29. istog

Zakona, optuženi Dževad Salčin39 se tereti za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c), e) i f) i krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih

zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) KZ BiH, u vezi sa članom 180. stav 1., 29. i 53.

stav 1. istog Zakona, zatim optuženi Nedžad Hodžić40 se tereti za krivično djelo Ratni

zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka a) i c) i krivično djelo Ratni

zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) KZ BiH, a sve u vezi sa

članom 180. stav 1., članom 29. i 53. stav 1. istog Zakona, dok se optuženi Nihad

Bojadžić41 tereti za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173.

stav 1. tačka a), b) i c) i Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a)

KZ-a BiH, u vezi sa članom 29., 180. stav 1. KZ BiH.

356. Odbrana trećeoptuženog Senada Hakalovića je dana 26.11.2014. godine, dostavila

izjašnjenje na izmjenjenu optužnicu u kojem se navodi da se u konkretnom slučaju ne radi

o prečišćenoj optužnici nego da se radi o potpuno novoj optužnici, jer ista, kako to navodi

odbrana, donosi potpuno novi opis radnji krivičnog djela mijenjajući karakter odnosa

oružanih snaga koji su bili u sukobu na tom području, broj i status nastradalih, te vojnički

status nastradalih u momentu zarobljavanja koji se vezuju za postupke optuženog Senada

Hakalovića, istovremeno kvalificirajući istu radnju u smislu drugog kaznenog djela. Dakle,

odbrana smatra da prečišćeni tekst optužnice radikalno mijenja činjenični opis radnje

krivičnog djela na način da se optuženi dovodi u neravnopravan položaj jer isti nije mogao

38

(Prvom) Optužnicom broj KTRZ 107/05 od 10.03.2010. godine optuženi Mensur Memić i Senad Hakalović su se teretili za krivična djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) i Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) KZ BiH, a sve u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 29. istog zakona; 39

(Prvom) Optužnicom broj KTRZ 107/05 od 10.03.2010. godine optuženi Dževad Salčin se teretio za krivična djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) i f) i Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) KZ BiH, sve u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 29. istog zakona; 40

(Drugom) Optužnicom broj KTRZ 15/2010 od 12.03.2010. godine optuženi Nedžad Hodžić se teretio za krivična djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka a) i c) i Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) KZ BiH, sve u vezi sa članom 180. stav 1. članom 29. i 53. stav 1. istog zakona; 41

(Trećom) Optužnicom broj KTRZ 23/10 od 26.04.2010. godine, optuženi Nihad Bojadžić se teretio za krivična djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka a), b) i c) i Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) KZ BiH, sve u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 29. i 53. stav 1. istog zakona;


78

u fazi izvođenja dokaza tokom dosadašnjeg postupka osporavati pojedine elemente

radnje koje u kompoziciji prečišćenog teksta optužnog akta predstavljaju elemente bića

krivičnog djela i to potpuno novog od onog koje donosi optužnica broj KT-RZ-107/05.

357. Branioci optuženog Nihada Bojadžića su dana 26.11.2014. godine dostavili

izjašnjenje u kojem se navodi da izmjenjena optužnica izlazi iz okvira člana 275. ZKP BiH,

jer sadrži činjenice koje ne proizilaze iz dokaza provedenih na glavnom pretresu, zbog

čega odbrana predlaže da Sud odbije optužnicu u odnosu na optuženog Bojadžića.

358. Dana 01.12.2014. godine Sud je održao ročište na kojem je raspravljano o

izmjenjenoj optužnici Tužilaštva.

359. Odbrana prvooptuženog Memića Mensura i drugooptuženog Dževada Salčina, nije

imala prigovora na izmjenjenu optužnicu Tužilaštva.

360. Odbrana četvrtooptuženog Hodžića nalazi da izmjene nisu u skladu sa činjeničnim

rezultatima dokaznog postupka niti imaju posebnog značaja u pogledu primjedbi koje je

odbrana optuženog Hodžića isticala tokom postupka, odnosno prigovore da je proces

počeo sa procesnom nesposobnošću optuženog Nedžada Hodžića, iz kojih razloga se i

protive ovako izmjenjenoj optužnici.

361. Odbrana trećeoptuženog Senada Hakalovića i petooptuženog Nihada Bojadžića je

ostala kod prigovora koji su izneseni u dostavljenom podnesku, s tim da je odbrana

optuženog Bojadžića dodala da su izmjene predložene, iako u tom pravcu optužba nije

izvodila dokaze.

362. Sud je prihvatio izmjenjenu optužnicu, s obzirom da istom nije otežan procesni

položaj optuženih, nalazeći da je izmjenjena optužnica u granicama objektivnog i

subjektivnog identiteta.

V. OCJENA DOKAZA

363. Prilikom vođenja pretresa, kao i pri ocjeni dokaza Sud se rukovodio principom

zakonitosti42 i potrebom da niko nevin ne bude osuđen, te da se učinitelju krivičnog djela

42

Član 2. (1) ZKP BiH propisuje: „Pravila utvrđena ovim zakonom trebaju osigurati da niko nevin ne bude osuđen, a da se učinitelju krivičnog djela izrekne krivičnopravna sankcija pod uvjetima propisanim u


79

propisanim Krivičnim zakonom BiH i u izrekne krivičnopravna sankcija pod uvjetima

zakonom propisanom postupku (član 2. stav 1. ZKP BiH).

364. Članom 3. ZKP BiH utvrđena je pretpostavka nevinosti kojom je određeno da se

optuženi smatra nevinim dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica. Zbog

toga je na optužbi teret dokazivanja krivice optuženih i optužba to mora dokazati van

svake razumne sumnje, jer u slučaju da postoji bilo kakva sumnja u pogledu postojanja

činjenica koje čine navodno krivično djelo, donesena odluka mora ići u prilog optuženog

(član 3. stav 2. ZKP BiH) u skladu sa principom in dubio pro reo.

365. Na kraju, Sud je dužan razmatrati i ocjenjivati dokaze koji idu u korist optuženog sa

jednakom pažnjom kao i dokaze koji ga terete (član 14. ZKP BiH).

366. U skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza Sud je razmotrio sve dokaze, kako

optužbe tako i odbrane, vodeći računa o ocjeni protivrječnih dokaza, dajući argumentaciju

u pogledu dokazanih činjenica. Istovremeno, u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske

konvencije, Sud je vodio računa da „dovoljno jasno ukaže na osnove na kojima zasniva

svoju odluku“43 i da za isto navede razumljive razloge, a da pri tome nije u obavezi da daje

detaljne odgovore na svako pitanje, ali ako je činjenica ili dokaz od suštinske važnosti za

ishod predmeta, Sud se u tom slučaju mora pozabaviti sa njim u svojoj presudi.44

367. Iako priznaje primat domaćih sudskih organa u davanju ocjene šta je relevantno i

prihvatljivo, član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće domaćim sudovima obavezu da

na odgovarajući način izvrše ispitivanje podnesaka, argumenata i dokaza koje su podnijele

strane45. U vezi sa tim, sudovi moraju razmotriti i raščistiti sve značajne nepodudarnosti u

iskazima strana u postupku, ukazati da li je neki od osporenih dokaza neprihvatljiv, te ako

jeste, po kom osnovu.46

368. Prilikom ocjene iskaza saslušanih svjedoka Sud je nastojao sagledati njihovo

svjedočenje u cjelini, misleći pri tome kako na sadržinu samog iskaza, tako i na njihovo

držanje i ponašanje tokom davanja iskaza. Kredibilitet svjedoka zavisi ne samo od toga u

kojoj mjeri poznaju događaj o kome svjedoče, nego i od iskrenosti svjedoka, njegove

pouzdanosti, kao i svijesti da se polaganjem zakletve pred sudom obavezao da govori

istinu.

369. Za iskaz svjedoka nije isključivo bitno da je on dat iskreno, bitno je i da je iskaz

pouzdan. Sud je imao u vidu da pouzdanost iskaza jednog svjedoka zavisi od njegovog

poznavanja činjenica, kao i da na pouzdanost iskaza u velikoj mjeri može uticati protek

Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine i u drugim zakonima Bosne i Hercegovine u kojima su propisana krivična djela i u zakonom propisanom postupku“; 43

Presuda Evropskog suda u Strazburu u predmetu Van der Hurk protiv Nizozemske, 19. april 1994.godine, par.61. 44

Presuda Evropskog suda u Strazburu u predmetu Van der Hurk protiv Nizozemske, 19. april 1994.godine, par.61. 45

Van de Hurk protiv Nizozemske, 19.04.1994.g., par. 59; 46

Khamidov protiv Rusije, 2.06.2008. g., par. 173


80

vremena, nestalnost ljudske percepcije kao i traumatičnost samog događaja o kome

svjedoči. S tim u vezi, Sud je uporedio činjenice o kojim je svjedok svjedočio sa

činjenicama koje su utvrđene od strane drugih svjedoka, te materijalnim dokazima kako bi

utvrdio da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovome predmetu.

370. Takođe, Sud je ispitao i uložene materijalne dokaze kako bi odlučio o njihovoj

pouzdanosti i dokaznoj vrijednosti.

371. Zapisnike o saslušanju svjedoka uložene u sudski spis u smislu člana 273. stav 1.

ZKP BiH, Sud je razmatrao jedino ukoliko su postojala neslaganja u odnosu na iskaz koji

je svjedok dao na glavnom pretresu i to u onom dijelu u kojem je ukazano na razliku u

iskazu, bilo od strane tužilaštva, bilo od odbrane optuženih.

372. Temeljem odredbe člana 15. ZKP BiH Sud ima pravo da slobodno ocjenjuje

dokaze. Vijeće je pažljivo cijenilo sve izvedene dokaze, pojedinačno i u vezi sa ostalim

dokazima , te će ocjenu istih, a naročito dokaza na kojima je temeljio svoju odluku, Sud

dati u dijelu presude u kojem je obrazložena činjenična i pravna analiza optužbi koje se

optuženim stavljaju na teret.

373. Dokazi koji u obrazloženju presude nisu posebno navedeni, po mišljenju Suda nisu

bili pravno relevantni za utvrđivanje činjeničnog stanja, zbog čega nisu posebno ni

obrazlagani.

VI. RELEVANTNO PRAVO

374. Sud je razmotrio primjenu materijalnog prava, te je imao prvenstveno u vidu da iz

izmjenjene optužnice proizlazi da su optuženi inkriminisana djela počinili dana 16.04.1993.

godine, dakle u periodu u kojem je bio na snazi Krivični zakon Socijalističke Federativne

Republike Jugoslavije (KZ SFRJ) koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog

zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona SFRJ.

375. U pogledu primjene materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela, Sud je imao u

vidu načela propisana članovima 3. i 4. KZ BiH, članom 7. stav 1. EKLjP, članom 15. stav

1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (MPGPP) i članom 24. stav 2.

Rimskog statuta Stalnog Međunarodnog suda (Rimski statut), te je primjenom odredbi

navedenih članova utvrdilo da su optuženi Mensur Memić i Nedžad Hodžić počinili krivično

djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZ SFRJ, a optuženi Nihad

Bojadžić krivična djela Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. i krivično djelo

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ, na način kako je to

propisano navedenim zakonom.

376. Naime, član 3. KZ BiH propisuje načelo zakonitosti, kao jedno od osnovnih načela

krivičnog postupka, koje glasi:

“1. Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.


81

2. Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna

sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili

međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije

bila propisana kazna.“

377. Dalje, članom 4. KZ BiH propisan je princip vremenskog važenja krivičnog zakona,

koji glasi:

„1. Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u

vrijeme učinjenja krivičnog djela.

2. Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni

zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.“

378. Slično navedenim odredbama, član 7. stav 1. EKLjP propisuje:

“Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili

nečinjenjem koje, u vrijeme kad je djelo izvršeno, nije predstavljalo

krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne može

se izreći strožija kazna od one koja je bila propisana u vrijeme kad je

krivično djelo izvršeno.”

379. Član 15. stav 1. MPGPP propisuje:

„Niko se ne smije osuditi za činjenje ili nečinjenje koje nije ni po domaćem

ni po međunarodnom pravu bilo krivično djelo u doba izvršenja. Isto tako

se ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme

kada je krivično djelo izvršeno. Ako poslije izvršenja djela zakon odredi

blažu kaznu, izvršilac će se koristiti tom blagodati.“

380. Dok član 24. stav 2. Rimskog statuta glasi:

“Ako se prije donošenja pravosnažne odluke u određenom slučaju

promijeni zakon kojeg treba primijeniti, Sud će primijeniti odredbu koja je

povoljnija za osobu protiv koje se vodi istraga, kazneni progon ili se treba

izreći presuda.“

381. Dakle, iz navedenih odredbi proizilazi da se, po pravilu, na učinioca krivičnog djela

prvenstveno primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja djela (tempus regit

actum).

382. Citirana odredba član 4. stav 2. KZ BiH daje mogućnost da se od ovog osnovnog

pravila krivičnog prava odstupi samo kada je to u interesu optuženog, dakle kada se utvrdi

da je krivični zakon koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog djela, blaži za

optuženog. Također, pitanje ocjene koji je zakon blaži je pitanje koje se mora riješiti u

svakom konkretnom predmetu i za čije pravilno riješavanje je nužno analizirati više kriterija


82

u postupku upoređivanja starog i novog zakona i njihove primjene in concreto, dakle

primjene na konkretan slučaj (načelo konkretnosti).47

383. Međutim, u vezi odredbe člana 4. stav 2. KZ BiH treba istaći da se radi o odredbi

koja je načelnog karaktera, odnosno da u zakonu nisu definisani standardi koji bi otklonili

eventualne nejasnoće u pogledu praktične primjene.

384. Jednostavno poređenje tekstova zakona na konkretan slučaj može dati siguran

odgovor samo u slučaju ako je novi zakon dekriminisao nešto što je po ranijem zakonu bilo

krivično djelo, jer je tada novi zakon očigledno blaži. U svim drugim situacijama kada, kao i

kod konkretnih krivičnih djela Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i Ratni zločin protiv

civilnog stanovništva, imamo ista krivična djela sa praktično istim obilježjima, inkriminisana

po oba zakona, nužno je analizirati sve okolnosti koje mogu biti od značaja u procjeni i

donošenju zaključka o tome primjena kojeg zakona, u odnosu na optužene je, u

konkretnom predmetu, povoljnija.

385. Pomenute okolnosti se prvenstveno odnose na odredbe o kaznama, njihovom

odmjeravanju, odnosno ublažavanju (koji je zakon u tom smislu povoljniji), mjerama

upozorenja, eventulanim sporednim kaznama, novim mjerama koje se primjenjuju kao

zamjena za strožije kazne (npr. rad za opšte dobro na slobodi), mjerama bezbjednosti,

pravnim posljedicama osude, da li novi zakon predviđa osnov za isključenje

protivpravnosti, krivične odgovornosti ili kažnjivosti itd.

386. Međutim, nije dovoljno utvrditi koji zakon daje veće mogućnosti za povoljniju

presudu, već koji od njih omogućava povoljniji ishod u konkretnom slučaju, prema

konkretnom učiniocu48, a što jasno prizilazi iz citiranih zakonskih odredbi člana 4. stav 2.

KZ BiH koji kaže primjeniće se zakon koji je “blaži za učinioca”. Prema tome nije isključena

mogućnost da zakon sa težom kaznom bude za učinioca na kraju povoljniji, jer primjena

nekih njegovih drugih odredbi dovodi do povoljnijeg rješenja za učinioca49.

387. U konkretnom slučaju i zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela

– KZ SFRJ, jednako kao i zakon koji je trenutno na snazi – KZ BiH, propisuju

krivičnopravne radnje za koje su optuženi Mensur Memić, Nedžad Hodžić i Nihad

Bojadžić, oglašeni krivim kao krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i krivično

djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva. S obzirom na navedeno, jasno je da postoje

zakonski uslovi za vođenje krivičnog postupka protiv počinilaca za navedena krivična djela

i njihovo kažnjavanje.

388. Pitanje retroaktivnosti primjene krivičnog zakona je od izuzetnog pravnog značaja i

kao takvo je već bilo predmetom analize i ocjene u nekoliko odluka Ustavnog suda i

Evropskog suda za ljudska prava (Evropski sud), koje odluke imaju direktne implikacije na

postupanje Suda BiH u predmetima ratnih zločina, s obzirom da se radi o obavezujućoj

domaćoj i međunarodnoj sudskoj praksi.

47

Komentari krivičnih zakona BiH , Vijeće Europe 2003. godina, stranica 66.


83

389. Sud je shodno prethodnom, a imajući u vidu stavove Ustavnog suda BiH, koji

odstupa od prakse Evropskog suda, jer ne predviđa da se primjena blažeg zakona po

učinioca preispituje za svaki slučaj pojedinačno, već jasno određuje da će se u svim

slučajevima, u kojima oba zakona propisuju isto krivično djelo, na učinoca primjeniti KZ

SFRJ, ovaj zakon primijenio u konkretnom slučaju, s obzirom da je stav Ustavnog Suda

BiH obvezujući i za Sud BiH.

390. Kako je krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZ BiH

kao i krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. KZ BiH za koja

krivična djela se terete optuženi u konkretnom slučaju, bilo propisano članom 142. i 144.

KZ SFRJ, to je slijedom navedenog, te u skladu sa praksom Ustavnog suda BiH, u

pogledu primjene materijalnog prava nužno primijeniti KZ SFRJ, kao zakon koji je važio u

vrijeme izvršenja krivičnog djela i kao zakon koji je prema stavu Ustavnog suda BiH, blaži

prema optuženim.

VII. OPŠTI ELEMENTI KRIVIČNIH DJELA RATNI ZLOČIN PROTIV CIVILNOG

STANOVNIŠTVA IZ ČLANA 142 I RATNI ZLOČIN PROTIV RATNIH ZAROBLJENIKA

IZ ČLANA 144. KZ SFRJ

391. Tužilaštvo BiH izmjenjenom optužnicom tereti optužene Mensura Memića i

Nedžada Hodžića da su radnjama opisanim u činjeničnom opisu optužnice počinili krivično

djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a), sve u vezi sa

članom 180 stav 1. i članom 29. KZBiH, a optuženog Nihada Bojadžića da je počinio

krivična djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka a), b) i c) i

Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a), sve u vezi sa članom

180. stav 1. i članom 29. istog Zakona.

392. Međutim, na osnovu svih izvedenih dokaza Sud je našao da su se radnjama

optuženih Mensura Memića i Nedžada Hodžića ostvarila bitna obilježja krivičnog djela

Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika 144. KZ SFRJ, a optuženog Nihada Bojadžića bitna

obilježja krivičnih djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništa iz člana 142. i Ratni zločin

protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZ SFRJ, za koja ih je Sud našao odgovornim i

oglasio krivim, a iz razloga koji su navedeni u dijelu obrazloženja presude koji se odnosi

na primjenu materijalnog zakona.

393. Odredba člana 142. KZ SFRJ propisuje da:

“Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba

ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje,

pojedina civilna lica, ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za

posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi,

napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo, da se prema

48

Ibid 49

Ibid, stranica 67


84

civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja,

biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa

radi transplatacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta

ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili

prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanje;

primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno

kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga

protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno

suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili

u njenoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad,

izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine

stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u

velikim razmjerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama,

uzimanje nezakonite i nesrazmjerno velike kontribucije i rekvizicije,

smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili

ko izvrši neko od navedenih djela,

kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.“

394. Odredba člana 144. KZ SFRJ propisuje da:

„Ko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se prema ratnim

zarobljenicima vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki,

medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi

transplatacije, nanošenje veliki patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili

zdravlja, prisiljavanje na vršenje službe u oružanim snagama neprijatelja,

ili lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje, ili ko izvrši neko od

navedenih djela,

kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.“

395. Dakle, iz citiranih zakonskih odredbi proizilaze sljedeći opšti elementi krivičnih djela

Ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i Ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika:

- Djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog

prava,

- Kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije;

- Djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili

okupacijom;

- Počinilac mora narediti ili počiniti djelo.

396. Za postojanje citiranih krivičnih djela neophodno je da radnje izvršenja djela

predstavljaju kršenje pravila međunarodnog prava, što ukazuje na blanketni karakter

krivičnog djela. Ove povrede zabranjene su Ženevskim konvencijama i dodatnim


85

protokolima, te osnov za krivična djela koja se odnose na ratne zločine proizilazi upravo

iz konvencija.

397. Slijedom navedenih odredbi nije neophodno (nije uslov za postojanje samo djela)

da počinilac zna ili ima namjeru da krši međunarodnu normu (nije nužno da kršenje

blanketnih propisa bude obuhvaćeno sviješću učinioca), već je dovoljno da njegovo

ponašanje objektivno predstavlja kršenje pravila međunarodnog parava, dok se, kod

preduzimanja konkretnih, pojeidnačnih radnji izvršenja, svakako mora cijeniti subjektivni

odnos počinioca prema djelu, što će Sud u osvrtu na posebne radnje izvršenja, u okviru

pojedinačnih tačaka optužnice, i učiniti.

398. Dakle, da bi se inkriminisanim radnjama optuženih ostvarila obilježja krivičnog djela

ratni zločin neophodno je utvrditi odnosno, na osnovu provedenih dokaza zaključiti

postojanje naprijed navedenih opštih elemenata, tačnije uslova za ispunjenost elemenata

bića predmetnih krivičnih djela. Kao što je naprijed navedeno, opšti uslovi/elementi su isti

za oba predmetna krivična djela, s tim što odredba člana 144. KZ SFRJ ne zahtjeva

utvrđivanje rata, oružanog sukoba ili okupacije, mada se isti pretpostavlja obzirom na

prirodu djela ratnog zločina. Na to upućuje i zaštićena kategorija „ratnih zarobljenika“ u

smislu krivičnog djela iz člana 144. KZ SFRJ, s tim što se navedeno krivično djelo može

izvršiti ne samo za vrijeme rata i oružanog sukoba, već i poslije prestanka ovih stanja, dok

se ratni zarobljenici još nalaze pod vlašću zemlje koja ih je zarobila. Naime, sve do

repatrijacije ratni zarobljenici uživaju status zaštićenih lica po međunarodnom pravu.50

399. Kada se sagledaju zakonski opisi predmetnih krivičnih djela jasno je da se za

egzistentnost ovih djela kao uslov ne postavlja određivanje prirode odnosno karaktera

oružanog sukoba, jer pitanje određivanja međunarodnog odnosno nemeđunarodnog

karaktera sukoba ne predstavlja materijalni elemenat svakog od krivičnih djela iz člana

142. stav 1. i 144. KZ SFRJ, s tim što se karakter sukoba mora utvrditi u smislu

primjenjivosti, odnosno zaštite koja se pruža ženevskim konvencijama odnosno

protokolima uz konvencije, osim ukoliko optuženom na teret nije stavljeno kršenje

zajedničkog člana 3. Konvencija, koji je primjenjiv i u međunarodnom i nemeđunarodnom

oružanom sukobu, odnosno ukoliko na teret nije stavljeno kršenje neke odredbe

konvencija koja je stekla status međunarodnog običajnog prava u svakom slučaju,

odnosno bez obzira na karakter konkretnog sukoba.

400. Imajući u vidu navedeno, u konkretnom slučaju, ne postavlja se kao uslov ni znanje

optuženih za postojanje činjeničnih okolnosti koje određuju karakter sukoba51, već je u

ovom slučaju dovoljno da se na strani istih utvrdi svijest o postojanju oružanog sukoba52,

što će biti u nastavku ove presude na detaljniji način obrazloženo.

401. S tim u vezi, Sud nalazi da su optuženi, Mensur Memić i Nedžad Hodžić, radnjama

opisanim u izreci presude, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme rata i sukoba

50

Grupa autora: Komentar krivičnog zakona SFRJ, Novi Sad, 1978., str. 504; 51

Presuda Pretresnog Vijeća MKSJ u predmetu Strugar, januar 2005, para. 216; 52

Presuda Suda BiH broj S1 1 K 010295 12 KrI Edin Džeko;


86

između AR BiH i HVO-a, dana 16.04.1993. godine, zajedno sa Rasemom Handanović

zvanom „Zolja“ i drugim njima poznatim pripadnicima Specijalnog odreda za posebne

namjene Armije R BiH „Zulfikar“, sudjelovali u ubistvu postrojenih ratnih zarobljenika

(pripadnika Hrvatskog vijeća odbrane) Ivana Drljo, Nedeljka Krešo, Pere Krešo, Zdravka

Drljo, Željka Blaževića i Franje Drljo, čime su počinili krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih

zarobljenika iz člana 144. KZ SFRJ, u vezi sa članom 22. istog Zakona.

402. Nadalje, Sud nalazi dokazanim da je optuženi Nihad Bojadžić radnjama opisanim u

izreci presude, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme rata, dana 16.04.1993.

godine, iako je znao da se u selu nalaze civili, naredio njemu podređenim pripadnicima

Specijalnog odreda za posebne namjene „Zulfikar“ Armije R BiH da napadnu selo Trusina i

da u selu niko ne smije ostati živ, tako što je sa uzvišenja iznad sela Trusina putem

motorole rukovodio ovim napadom u kojem su ubijene civilne osobe, (paragraf 431), te

ratni zarobljenik Stipe Ljubić (paragraf 424), da bi po okončanju napada izdao naredbu

optuženom Nedžadu Hodžiću da se strijeljaju ratni zarobljenici pripadnici Hrvatskog vijeća

odbrane (paragraf 424), čime je počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 142. i krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana

144. KZ SFRJ

403. Cijeneći elemente bića krivičnih djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva i Ratni

zločin protiv ratnih zarobljenika, da djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima

međunarodnog prava, da kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, da djelo počinioca

mora biti povezano sa ratom, te da počinilac mora narediti ili počiniti djelo, Sud je utvrdio

ispunjenost svih elemenata na strani optuženih Mensura Memića, Nedžada Hodžića i

Nihada Bojadžića.

(i) Djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog

prava

404. Dakle, neophodno je utvrditi primjenu međunarodnih pravila u inkriminisanom

periodu. U presudi Žalbenog vijeća MKSJ u predmetu Tadić navodi se „Međunarodno

humanitarno pravo primjenjuje se od početka oružanih sukoba sve do poslije prestanka

neprijateljstava .... „

405. Član 3. stav 1. tačka a) Ženevski konvenecija (I-IV), u relevantnom dijelu glasi :„U

slučaju oružanih sukoba koji nemaju međunarodni karakter, a koji izbiju na području jedne

od visokih strana ugovornica, svaka zaraćena strana dužna je primjenjivati barem sljedeće

odredbe:

1) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima,

uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe

izbačene iz stroja zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojeg drugog

razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno, bez ikakvog nepovoljnog

razlikovanja utemeljenog na rasi, boji kože, vjeroispovijesti ili uvjerenju,

spolu, rođenju ili imovinskom stanju ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu.U

tom cilju, zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na


87

svakom mjestu, prema gore navedenim licima, između ostalih i

sljedeći postupci:

a) nasilje što se nanosi životu i tjelesnom integritetu, osobito sve vrste

ubistava, sakaćenja, okrutnosti i mučenja;

406. Navedeni član 3. Konvencije se smatra odredbom običajnog prava i obavezujući je

za sve strane u sukobu, bilo nemeđunarodnom ili međunarodnom, te je stoga ova odredba

bila važeća u vrijeme i na mjestu događaja za koje se optuženi tereti. Navedeni član je

zajednički za sve Ženevske konvencije, odnosno isti je inkorporiran u sve četiri Ženevske

konvencije od 12.08.1949. godine. Njegova suština jeste, osim što se primjenjuje u svim

vrstama sukoba (međunarodni i nemeđunarodni), da svim osobama koje ne učestvuju

direktno u neprijateljstvima garantuju određena prava, odnosno garantuje se humano

postupanje i zabranjuju se određeni postupci taksativno nabrojani u tačkama člana 3.

Konvencije.

407. Da bi se utvrdilo kršenje pravila međunarodnog prava, neophodno je da se utvrdi

protiv koga je počinjenje bilo usmjereno, odnosno da li je djelo bilo usmjereno protiv

posebne kategorije osoba koja su zaštićene članom 3. stav 1. Konvencije.

a) Status ratnih zarobljenika (osuđujući dio presude u odnosu na

optužene Memića, Hodžića i Bojadžića)

408. U konkretnom slučaju Sud je utvrdio, da iz provedenih dokaza, nesumnjivo

proizilazi postojanje oružanog sukoba između HVO - a i Armije RBiH na području Konjica i

Jablanice u toku 1993. godine, a o čemu će biti više riječi u dijelu koju se odnosi na

dokazivanje da kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije.

409. Sud zaključuje da, prema članu 144. KZ SFRJ, kao što je to u više navrata

istaknuto, postojanje međunarodnog sukoba nije preduslov za njegovu primjenu. U širem

smislu, osoba koja je zarobljena za vrijeme rata može se smatrati ratnim zarobljenikom

prema članu 144. KZ SFRJ, bez obzira na to da li ispunjava striktne kriterije potrebne za

status ratnog zarobljenika koji je ugrađen u Ženevske konvencije.

410. Pored toga, Sud je svakako imao u vidu i praksu sudova u regiji, prema kojoj se

navodi da stoji činjenica da se status ratnog zarobljenika prvenstveno daje licima koja su

potpala pod vlast jedne od Visokih strana ugovornica koje su u ratu.

411. Međutim, takav status mogu dobiti i lica u nemeđunarodnom sukobu, ukoliko

nemeđunarodni sukob ima stepen oružanog sukoba koji podrazumjeva organizovanost

oružanih formacija u sukobu, te takav intezitet sukoba koji ga razlikuje od kratkotrajnih

pobuna i nereda, i ukoliko su obje strane u sukobu očigledno iskazale spremnost da lica

koja učestvuju u sukobu na strani jedne sukobljene strane, a potpadnu pod vlast druge

strane u sukobu, tretira kao ratne zarobljenike.


88

412. Dakle, na takav nemeđunarodni oružani sukob, imaju se primjenjivati norme

humanitarnog prava i njime štititi one kategorije lica na koje se odnose, u konkretnom

ratne zarobljenike. Prema istoj praksi, činjenica da je neki nemeđunarodni sukob kasnije

prerastao u međunarodni, nema nikakvog uticaja na status lica koja su već stekla ili su

sticala svojstvo ratnog zarobljenika i ne dovodi u pitanje primjenu odredaba treće

Ženevske konvencije na lica koja su potpala pod vlast jedne strane u sukobu nakon

promjene karaktera sukoba.53

413. Provedenom analizom dokaza u vezi sa statusom oštećenih lica, Sud je utvrdio da

su ubijeni, Ivan Drljo, Nedeljko Krešo, Pero Krešo, Zdravko Drljo, Željko Blažević, Franjo

Drljo i Stipe Ljubić, bili pripadnici HVO-a, odnosno da su imali status ratnih zarobljenika, a

što proizilazi iz iskaza saslušanih svjedoka, i to kako mještana sela Trusine hrvatske

narodnosti tako i pripadnika SOPN-a Armije R BiH, učesnika akcije kao i iz materijalne

dokumentacije uložene u spis.

414. Naime, brojni svjedoci su govorili o tome koji mještani sela Trusine su tokom 1993.

godine bili pripadnici HVO postrojbe, odnosno da su u selu Trusina na položaju Križ držali

straže i čuvali liniju, pa tako svjedok Jure Krešo navodi da su pored njega linije na Križu

čuvali Ivan Drljo, Pero Krešo, Nedeljko Krešo, Željko Blažević, Zdravko Drljo zvani

Bosanac, te Stipe Ljubić, dok svjedok Nikola Drljo se sjeća imena (nekih) pripadnika

HVO-a i to Zdravka Drlje, Nede Kreše, Ivana Drlje, Pere Kreše, Stipe Ljubića. Ove navode

potvrđuje i svjedok Tomislav Mlikota koji navodi da su Pero Krešo, Ivan Drljo zvani Crni,

Željko Blažević, Nedo Krešo, Zdravko Drljo i Stipe Ljubić bili vojnici koji su imali

naoružanje i svi su išli na Križ na položaj, a svjedok Mara Drljo u svom iskazu govori o

tome da je njen muž Franjo Drljo, koji se to jutro nalazio u zaseoku Gaj, “iš'o …. uveče

tamo s njima na stražu.”54

415. Pored toga, o statusu ubijenih stanovnika sela Trusine, u svom iskazu je govorila i

Jela Ljubić, koja ističe da su, od ubijenih taj dan, pripadnici HVO-a bili Pero Krešo,

Nedeljko Krešo, Ivo Drljo, Željko Blažević i njen suprug Stipe Ljubić, koji je to jutro

16.04.1993. godine u 6.00h ujutro otišao na Križ gdje je čuvao stražu sa ostalim

pripadnicima HVO-a, te svjedok Mara Drljo koja je izjavila da su, u grupi vojnika koji su se

to jutro predali, bili su Nedeljko Krešo, Franjo Drljo, Stipo Ljubić, Pero Krešo, Ivan Drljo,

Željko Blažević i Zdravko Drljo, a ove navode potvrđuju između ostalih i svjedoci Mara

Delinac55, Cecilija Šumunović56itd.

416. Iz iskaza svjedoka Milke Drljo proizilazi da je kritičnog dana do predaje pripadnika

HVO-a došlo tako što su je vojnici, koji su napali zaseok Gaj, poslali da vojnike koji su bili

53

Presuda apelacionog suda Crne Gore, broj Kž-S 24/2012 od 06.07.2012. godine; 54

Transkript sa glavnog pretresa broj S1 1 K 003369 10 KrI od 16.12.2011. godine, strana 13; 55

Svjedok navodi da su na Križu straže držali njen muž Tadija Delinac, od sestre muž Željko Blažević, Nikola Drljo, Zvonko Drljo, Zdravko Drljo, Ivan Drljo, Pero Krešo, Nedo Krešo, Stipe Ljubić. 56

Svjedok izjavljuje da su, pored njenog rođaka Ivana Drlje, pripadnici HVO-a bili i mlađe komšije hrvati iz Trusine, te da se sjeća Nedjeljka Kreše, Pere Kreše, Stipe Ljubića, Zdravka Drlje, nije sigurna za Željka Blaževića jer je on došao iz Konjica. Oni su bili pripadnici HVO-a, smješteni po svojim kućama odakle su išli na položaje. .


89

na položaju “Križ” pozove da se predaju ili će im žene i djeca biti pobijeni. Svjedok

opisuje dolazak na Križ i kako joj je prišao njen sin Ivan Drljo, zatim Pero Krešo i Nedeljko

Krešo, koji su, kada im je ona rekla da su ih u selu zarobili pošli zajedno s njom u Gaj („ja

sam prva pošla i za mnom je moj Ivo pokojni išo' i Pero Krešo i Nedeljko Krešo i Stipe

Ljubić….“) da bi poslije toga bili ubijeni.

417. Sin Milke Drljo, Ilija Drljo, na glavnom pretresu potvrđuje ove navode i kaže da je to

jutro bio na položaju Križu zajedno sa Nedeljkom Krešom, Perom Krešom, a da je njegov

brat Ivan Drljo na ovaj položaj došao kada se u selu počelo pucati, nakon čega dolazi

njihova mama Milka koja ih poziva da se predaju jer će u selu ubiti ostale. Predali su se

njegov brat Ivan Drljo, Nedeljko Krešo i Pero Krešo. Ove navode u svom iskazu potvrđuje i

svjedok Nikola Drljo koji je govorio o tome da je tog dana u jutarnjim satima otišao na

položaj Križ gdje zatiče Nedeljka Krešu, Peru Krešo, Ivana Drlju i Stipu Ljubića, da bi

ubrzo nakon toga na Križ došla i Milka Drljo koja ih poziva da se predaju, što su navedeni

pripadnici HVO-a i učinili, dok on napušta položaj Križa i odlazi prema Buturović Polju.

418. Identično je svjedočenje i Ivana Šogolja i Jure Kreše (svjedok se to jutro vratio na

položaj Križ isto kao i ubijeni Ivan Drljo) koji su to jutro bili na položaju Križ a koji tvrde da

je Milka Drljo došla po Ivana koji se trebao predati, te dodaju da su se tada Ivan Drljo,

Pero Krešo i Nedeljko Krešo predali nakon čega su u selu i srijeljani (pored njih strijeljani

su i Željko Blažević i Zdravko Drljo “Bosanac” koji su se u vrijeme napada nalazili u

kućama u zaseoku Kreše). Svjedok Jure Krešo dodaje i to da je on to ujutro završio sa

smjenom na Križu i da su s njim u smjeni bili, između ostalih, Ivan Drljo, Zdravko Drljo

“Bosanac” i Željko Blažević, a smjenu su preuzeli Nedo Krešo, Pero Krešo i Stipe Ljubić.

419. O predaji pripadnika HVO-a sa Križa i o njihovom dolasku u Gaj u svom iskazu

govori i svjedok Dragan Drljo (sin od Milke Drljo) koji navodi da su pripadnici Armije

njegovu mamu poslali na Križ po brata, nakon čega svjedok vidi kako ona u Gaj dolazi sa

bratom Ivanom koji je nosio pušku, Mara Drljo ističe da je to jutro Ivan Drljo bio na Križu

na straži, te da su, nakon što su civile pretresli vojnici poslali Milku Drljo, da ide na Križ po

pripadnike HVO-a da bi se predali, kao i Cecilija Šumunović koja rođaka Ivana Drlju, koji

je kao pripadnik HVO-a bio vojno angažovan na Križu, tog dana u Gaju vidi kada su ga

doveli u selo, pored njega su tada dovedeni Pero Krešo i Nedeljko Krešo.

420. Da je Franjo Drljo bio ratni zarobljenik, proizlazi, prije svega, iz iskaza svjedoka

Mare Drljo i Dragana Drljo - koji su bili očevidci događaja, a koji su izjavili da je lice

Franjo Drljo bio zarobljen u porodičnoj kući u Gaju, da je te prilike na sebi imao civilnu

odjeću, a da je isti bio vojno angažovan potvrđuje njegova suruga Mara Drljo koja navodi

da njen suprug nije posjedovao oružje ali je bio vojno angažovan, odnosno “išao je i držao

je straže”.

421. Svjedoci također tvrde da su Zdravko Drljo i Željko Blažević bili vojno angažovani

kao pripadnici HVO-a, pa tako supruga ubijenog Željka Blaževića, Anica Blažević navodi

da je njen suprug bio pripadnik HVO-a, te da je to jutro 16.04.1993. godine sa položaja

došao kući. Ubrzo se počelo pucati i po njega dolazi Ivan Drljo i govori mu da se mora

predati, nakon čega se njen suprug spremio i otišao sa njim.


90

422. Ove navode u cijelosti je potvrdila i svijedok Mara Delinac koja je na glavnom

pretresu govorila o tome da je Željko Blažević bio pripadnik HVO-a i da je to jutro došao sa

straže, te da je po njega da se preda došao Ivan Drljo, nakon čega obojica odlaze po

Zdravlja Drlju a onda odlaze prema Gaju. Zaštićeni svjedok “S” navodi da je Zdravko

Drljo također bio pripadnik oružanih snaga HVO-e, da je imao uniformu i da je straže držao

na Križu. Svjedok potvrđuje i to da je tog jutra Zdravko Drljo, zajedno sa Ivanom Drljom i

Željkom Blaževićem, otišao prema Gaju kako bi se predali.

423. Nadalje, iz materijalnih dokaza, vojno evidencijskih podataka, za lica Franjo Drljo

(dokaz odbrane O-V-41457), Zdravka Drljo (dokaz odbrane O-V-41558) i uvjerenja o

okolnostima stradanja za Željka Blaževića (dokaz odbrane O-V-24859) nesporno proizilazi

da su navedna tri lica bili pripadnici HVO-a i to Franjo Drljo i Zdravko Drljo od 06.04.1993.

godine pa do dana pogibije, a Željko Blažević od 20.09.1991. godine do 16.04.1993.

godine, odnosno također do dana pogibije.

424. Dakle, iz naprijed navedenog nedvojbeno proizlazi da navedena lica Franjo Drljo,

Zdravko Drljo i Željko Blažević bili pripadnici Hrvatskog vijeća odbrane, ali van borbenih

dejstava i nenaoružani u momentu ubistva, odnosno Zdravko Drljo i Željko Blažević su bili

u svojim kućama kada je došao po njih Ivan Drljo rekavši da se predaju, kao i Franjo Drljo

koji je iz kuće odveden i postrojen neposredno prije ubistva.

425. Analizirajući navedene okolnosti pod kojima su oštećena lica potpala pod vlast

druge strane u sukobu, Vijeće je imalo u vidu i presude MKSJ-a i to presudu u predmetu

Tužilac protiv Kordić Daria i Čerkez Maria60 u kojoj je zauzet stav da pripadnici oružanih

snaga koji se nalaze na odmoru u svojim domovima na području sukoba, kao i pripadnici

TO-a koji su kod kuće, ostaju borci bez obzira na to da li učestvuju u borbi, odnosno za

svo vrijeme dok su pod oružjem. Također, u predmetu Tužilac protiv Blaškić Tihomira61

zauzet je stav da posebna situacija žrtve u trenutku počinjenja zločina nužno ne određuje

njen civilni ili necivilni status, te da ako je lice doista pripadnik oružane organizacije,

činjenica da nije naoružan ili da ne učestvuje u borbi u trenutku počinjenja zločina ne daje

mu civilni status.

426. U sklopu navedenog, Sud je imao u vidu i izvještaje HVO-a62 na području Konjica u

kojima je opisan događaj koji se desio dana 16.04.1993. godine, kao i druge izvještaje63 u

57

O-V-414 Potvrda za Drljo (Ilija) Franju, Ministarstva obrane, HR Herceg-Bosna, VP 1719, pov. 035-01/96-02/01, Ljubuški, 22.11.1996. godine; 58

O-V-415 Potvrda za Drljo (Ivan) Zdravko, Ministarstvo obrane, FBiH, HVO, pov. 035-01/97-02/01, Ur.broj:1719-07-97-462, Ljubuški, 28.05.1997. godine; 59

O-V-248 Uvjerenje Federalnog Ministarstva Obrane, Uprava za obranu Mostar, Odjel za obranu Konjic, broj 22-07-49-884/04-01,od 14.12.2004. godine za osobu Blažević (Slavko) Željko; Potvrda o okolnostima stradavanja za osobu Blažević (Slavko) Željko; 56- D-P- “Herceg-Stjepan” Konjic pov. (nečitko), Ljubuški, 24.01.1996. godine; 60

Presuda ICTY, Predmet Tužilac protiv Kordić Daria i Čerkez Maria od 17.12.2004. godine, stav 51.; 61

Presuda ICTY, Predmet Tužilac protiv Blaškić Tihomira od 29.07.2004. godine, stav 114.; 62

T-41 Izvješće Odjela za informiranje i istraživanje Glavnog Sanitetskog Stožera HVO-a broj: 02-5/1-42/93 od 04.05.1993. godine gdje je navedna hronologija događanja na područu Konjica a vezano za mrtve i ranjene vojnike HVO-a i civile hrvatske nacionalnosti ERN broj: 01504401 – 01504402; T-61 Izvješće


91

kojima je navedeno da je tog dana ubijeno 15 civila i da je “streljano 7 vojnika”

pripadnika HVO-a, dok su u pojedinim dokumentima čak streljane osobe poimenično

navedene u statusu vojnika.

427. O zarobljavanju i ubistvu pripadnika HVO-a govorili su svi svjedoci - učesnici akcije

na selo Trusina (o čemu će i kasnije biti više riječi), između ostalih, svjedok Enes Gagula

(koji je u akciji bio vodič) navodi da u zaseoku Gaj vidi ženu koja se vraća sa Križa sa oko

6-7 pripadnika HVO-a obučenih u maskirne uniforme, imali su oznake HVO-a i bili su

naoružani, zaštićeni svjedok “B” ističe da u Gaju u zid kuće vidi postrojenih “… 6 ja mislim

ovih pripadnika je bilo HVO, koji su zarobljeni”, neki su bili u uniformama a neki nisu, dok

zaštićeni svjedok “M” u Gaju vidi ubijene, ne zna tačno koliko (četiri ili pet), neki su bili

obučeni u maskirnim uniformama a neki su bili pola u civilu pola u maskirnom, a zaštićeni

svjedok “J” u Gaju zatiče postrojene vojnike i zarobljenike, bili su u civilnoj i u vojnoj

uniformi.

428. Dakle, Sud je slijedom navedenih dokaza, izvedenih na glavnom pretresu,

nesumnjivo utvrdio da su lica Ivan Drljo, Nedeljko Krešo, Pero Krešo, Zdravko Drljo, Željko

Blažević, Franjo Drljo i Stipe Ljubić bili pripadnici HVO-a na području sela Trusine i da su u

momentu ubistva uživali zaštitu od suprotne strane u sukobu pod čiju su vlast pali, tačnije

da su Ivan Drljo, Nedeljko Krešo, Pero Krešo i Stipe Ljubić, status ratnih zarobljenika

stekli momentom predaje sa Križa u Gaj, te time uživali zaštitu propisanu članom 3.

Ženevske Konvencije, dok su Franjo Drljo, Zdravko Drljo i Željko Blažević bili zaštićeni

istim članom iz razloga što su bili van borbenih dejstava i nenaoružani u momentu ubistva

istih.

Općinskog Vijeća Konjic HVO-a broj: 01-251/95 od 13.03.1995. godine ERN broj: 01575145 – 01575152; T-63 Saznanja o počinjenim ratnim zločinima na području opštine Jablanica i Konjic Centar SIS Mostar broj: 02-08-2-282/96 od 05.02.1996. godine ERN broj 01571162 – 01571173; T-65 Izvješće o genocidu na hrvatskim pućanstvom na teritoriji opštine Konjic sačinjen u brigadi Herceg Stjepan Konjic i zaveden 25.04.1993. godine u GS HVO u kojem se navodi i opisuje, između ostalog, i zločin u Trusini ERN broj: 01032198 – 01032199; 63

T-66 Kratka hronologija i prikaz počinjenih ratnih zločina od strane pripadnika armije BiH na području općina Mostar, Konjic, Jablanica i Prozor sačinjen od Komisije za utvrđivanje ratnih zločina HR HB, broj: 27/95 od 30.03.1995. godine gdje se između ostalog navodi i opisuje zločin u selu Trusina ERN broj: 00302925 – 00302946; T-73 Dopis Ureda društvenih djelatnosti Općine Konjic broj: 17-X.76/94 od dana 21.10.1994. godine sa podacima o ubijenim civilama i vojnicima u selu Trusina dana 16.04.1993. godine ERN broj: 00302911 – 00302912; T-74 Informacija za javnost Ureda za informiranje Zapovjedništva OZ Srednja Bosna, IZM Vitez broj: 08-5-191/93 od 08.05.1993. godine u kojoj se između ostalog navodi napad na selo Trusinu ERN broj: 01020689 – 01020690; T-76 Priopćenje za javnost IPD Brigada Rama HZ HB HVO, od 02.05.1993. godine;


92

b) Civili (osuđujući dio presude u odnosu na optuženog

Nihada Bojadžića)

429. Vezano za osuđujući dio izreke presude, koji se odnosi na „civile“, Sud je

nesumnjivo zaključio da su krivičnopravne radnje za koje je optuženi Nihad Bojadžić

oglašen krivim, poduzete prema civilima.

430. Da bi se utvrdilo kršenje pravila međunarodnog prava, neophodno je da se utvrdi

protiv koga je počinjenje bilo usmjereno, odnosno da li je djelo bilo usmjereno protiv

posebne kategorije osoba koje su zaštićene članom 3. stav 1. Konvencije, a to su “lica

koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumjevajući tu i pripadnike

oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu usljed bolesti, rana,

lišenja slobode ili iz bilo kojeg drugog razloga“. Dakle, smisao odredbe zajedničkog člana

3. je da se civilom smatra lice koje “ne učestvuje neposredno u neprijateljstvima” i koje

nije pripadnik oružanih snaga, odnosno nije borac.

431. Za bolje razumijevanje definicije “civila” date u zajedničkom članu 3. Konvencija i

razumijevanje termina “neposredno u neprijateljstvima”, Sud se poziva na praksu MKSJ

gdje se navedena sintagma definiše. Osoba aktivno sudjeluje u neprijateljstvima kada

učestvuje u ratnim dejstvima koji će “po svom karakteru ili svrsi, vjerovatno nanijeti stvarnu

štetu ljudstvu ili materijalno – tehničkim sredstvima oružanih snaga neprijatelja“.64

432. Član 4. stav 1. Dodatnog protokola uz Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949.

godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) propisuje da „Sve

osobe koje ne uzimaju direktno učešće ili koje su prestale da učestvuju u neprijateljstvima,

bez obzira na to da li je njihova sloboda bila ograničena ili ne, imaju pravo da njihova

ličnost, čast i uvjerenje i vjersko uvjerenje budu poštovani. One će u svim prilikama biti

humano tretirane, bez ikakve diskriminacije. Zabranjeno je naređivati da ne smije biti

preživjelih“, dok se u stavu 2. tačka a) navodi da je protiv ovih osoba zabranjeno „nasilje

nad životom, zdravljem i fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi, naročito ubistvo i okrutno

postupanje kao što su mučenje, sakaćenje ili bilo koji oblik tjelesne kazne“

433. I član 13. Protokola II propisuje zaštitu civilnog stanovništva, u istom se navodi da

civilno stanovništvo i pojedinci civili uživaju opću zaštitu od opasnosti koje proističu iz

vojnih operacija, te da „ neće biti predmet napada .... zabranjeni su akti ili prijetnje

nasiljem, čiji je glavni cilj da šire strah među civilnim stanovništvom“, a zaštitu će uživati

ukoliko ne uzimaju, i za vrijeme dok ne uzimaju, direktno učešće u neprijateljstvima.

434. „Zaštita civila u vrijeme oružanog sukoba temelj je savremenog humanitarnog

prava.... Čak i kada su napadi usmjereni na legitimne vojne ciljeve, oni su protivpravni

ukoliko su izvedeni uz korištenje neselektivnih sredstava ili metoda ratovanja, ili na takav

način da izazovu neselektivnu štetu civilima.“(presuda Pretresnog vijeća MKSJ u predmetu

Kupreškić i dr., paragraf 524.)

64

MKSJ, presuda Pretresnog vijeća u predmetu Dragomir Milošević, paragraf 947.


93

435. Na osnovu izvedenih dokaza, odnosno iskaza saslušanih svjedoka Cecilije

Šumunović, Milke Drljo, Mare Drljo, zaštićenog svjedok „S“ itd., čiji iskazi će svakako biti

detaljnije navedeni u obrazloženju presude, pri tome imajući u vidu spol, godine života kao

i činjenicu da su lica ubijena / ranjena ili u kućama ili neposredno ispred kuća u kojima su

živjeli ili su se tokom napada sklonili65, i izvoda iz matične knjige umrlih za navedena lica,

Sud je, nedvosmisleno utvrdio da su ubijeni Tomo Drljo (1926), Andrija Drljo (1947), Kata

(Ivana) Drljo (1937), Kata (Miće) Drljo (1918), Ivan Drljo (1939), Branko Mlikota (1925),

Smiljko Krešo (1940), Velimir Krešo (1934), Ivica Krešo (1935), Ilija Ivanković (1926),

Anđa Ivanković (1936), Jure Anđelić (1926), Stipo Mandić (1928), Anto Drljo (1936),

Milenko Mandić (1961), odnosno teško ranjeni Mara Krešo (1942), Anđela Šagolj (1969),

Arijana Krešo (1988) i Mario Krešo (1991) bili civili, dakle da se radilo o kategoriji koja

uživa zaštitu shodno odredbama zajedničkog člana 3. Konvencije Ženevskih konvencija od

12. avgusta 1949. godine i člana 4 i 13. Dodatnog protokola uz Ženevske konvencije od

12. avgusta 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II).

436. Odbrana optuženog Nihada Bojadžića osporavala je status određenom broju lica,

ističući da lica za koja Tužilaštvo tvrdi da su u trenutku stradanja na sebi imala civilu

odjeću i bila civili, bili zapravo pripadnici HVO-a, odnosno da je Tomi Drljo, Andriji Drljo,

Ivanu (Petra) Drljo, Smiljku Krešo, Velimiru Krešo, Ivanu (Jure) Krešo, Stipi i Milenku

Mandiću, neosnovano dodijeljen status civila. Na ove okolnosti odbrana je uložila i potvrde

o okolnostima stradanja istih navodeći da su oštećeni u vrijeme stradanja bili pripadnici

HVO-a.

437. Međutim, Sud nije prihvatio ovakav prigovor odbrane, prije svega iz razloga

starosne dobi ovih lica (oštećeni Tomo Drljo je bio 1926. godište, Stipo Mandić 1928.

godište, Velimir Krešo 1934. godište, Ivica Krešo 1935. godište) kao i iz razloga što

navedeno nije u saglasnosti sa iskazima brojnih svjedoka koji imaju neposredna saznanja i

koji su svjedočili na ove okolnosti.

438. Naime, svjedok Jure Krešo, koji je također bio pripadnik HVO-a navedena lica ne

spominje kao pripadnike jedinice66 i tvrdi da njegov otac Ivan Krešo nije bio vojno

angažovan. Pomenuta lica, kao pripadnike HVO-a, u svom iskazu ne spominju ni svjedoci

Nikola Drljo koji dosta detaljno govori o tome ko je sve u to vrijeme čuvao straže i bio na

položaju na brdu Križ67 i tvrdi da njegov otac Tomo Drljo nije bio vojno angažovan, kao ni

svjedoci Tomislav Mlikota68 i Ilija Drljo69. Pored toga, o tome ko je sve bio pripadnik HVO u

65

T-70 - Zločin počinjen nad Hrvatima u selu Trusina, župa Žitače od 15.04.1993. godine sa prikazom osoba koja su lišena života te mjestima gdje su njihova tijela ukopana; 66

Svjedok u svom iskazu navodi da je njih 18 iz Trusine koji su išli i čuvali linije na Križu, linije su bile prema Gostovicima i Marevcu, na smjene su išli po 6 sati. Ostali koji su sa svjedokom držali smjenu su: Krešimir Krešo, Tihomir Ivanković, Ilija Drljo, Ivan Drljo, Marko Grgić-Ivanković, Pero Krešo, Nedeljko Krešo, Stipe Ljubić, Željko Blažević, Zdravko Drljo zvani Bosanac, Nikola Drljo, Ivica Šogolj, Zdravko Krešo. 67

Svjedok navodi da su pripadnici HVO-a koji su s njim sržali straže na Križu bili Šagolj, Zdravko Drljo, Nedo Krešo, Ivica Drljo, Pero Krešo, Stipe Ljubić. 68

Svjedok na glavnom pretresu potvrđuje da su Ivan Šagolj zvani Majstor, Nikola Drljo zvani Šugo, njegov brat Zvonko Drljo, Pero Krešo, Dragan Krešo, Tihomir Ivanković, njegov brat Milenko Ivanković, Ilija Drljo, Marijan Krešo, Jure Krešo zvani Juka, Krešimir Krešo, Milenko Mlikota, Ivan Drljo, zvani Crni, Željko


94

svom iskazu su govorili i svjedoci Cecilija Šimunović70, Ruža Mlikota71 koji, kao i

prethodni svjedoci, lica kojima odbrana osporava status civila ne spominju kao jednog od

njih.

439. Pored toga, Sud je imao u vidu i izvještaje HVO-a72 na području Konjica u kojima je

opisan događaj koji se desio dana 16.04.1993. godine, kao i druge izvještaje73 u kojima je

navedeno da je tog dana ubijeno 15 civila i da je “streljano 7 vojnika” pripadnika HVO-a,

dok su u pojedinim dokumentima čak ubijene osobe poimenično navedene u statusu civila.

(ii) Kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije

440. U međunarodnoj praksi oružani sukob „postoji svuda gdje se pribjeglo oružanoj sili

između država ili produženom oružanom nasilju između vlasti i organizovanih naoružanih

grupa, ili pak između takvih grupa unutar jedne države. Međunarodno humanitarno pravo

važi od početka takvih oružanih sukoba i proteže se i na vrijeme poslije prestanka

neprijateljstava, dok se ne postigne opšte zaključenje mira, ili u slučaju unutrašnjih

sukoba, dok se ne postigne mirno rješenje, do tog časa međunarodno humanitarno pravo

primjenjuje se na cijeloj teritoriji zaraćenih država, ili u slučaju unutrašnjih sukoba, na

Blažević, Stipe Ljubić, Nedo Krešo, Pero Krešo, Zdravko Drljo, Tihomir Grgić, Mije Bojičić, vojnici koji su imali naoružanje i išli su na položaj Križ 69

Svjedok navodi da je komandir HVO-a bio Ivan Šagolj zvani Majstor, a pripadnici su bili Nikola Drljo, Zvonko

Drljo, Ivica Drljo, Pero Krešo, Tihomir Ivanković, Milenko Ivanković, Jure Krešo, Dragan Krešo, Krešimir Krešo, Ivan Drljo, Živko Blažević, Stipe Ljubić, Nedeljko Krešo, Pero Krešo, Zdravko Drljo zvani Bosanac, Zdravko Krešo zvani Dapa. 70

Svjedok Cecilija Šimunović je na glavnom pretresu rekla da su, pored njenog rođaka Ivana Drlje, i druge mlađe komšije hrvati iz Trusine bili pripadnici HVO-a, svjedok se sjeća Nedjeljka Kreše, Pere Kreše, Stipe Ljubića, Zdravka Drlje, nije sigurna za Željka Blaževića jer je on došao iz Konjica. Misli da je pripadnik HVO–a bio i Nikola Drljo, zvani Šugo, Tihomir Ivanković, Miljenko Ivanović, Marijan Krešo, Jure Krešo, Dragan Krešo, Krešimir Krešo, Ivan Šagolj, svi su oni bili pripadnici HVO 71

Svjedok ističe da su pripadnici HVO-a, koji su bili u Trusini i koje je viđala u uniformama, bili Nikola Drljo, zvani Šugo, Ivica Drljo zvani Crnota, Pero Krešo, Dragan Krešo, Tihomir Ivanković. 72

T-41 Izvješće Odjela za informiranje i istraživanje Glavnog Sanitetskog Stožera HVO-a broj: 02-5/1-42/93 od 04.05.1993. godine gdje je navedna hronologija događanja na područu Konjica a vezano za mrtve i ranjene vojnike HVO-a i civile hrvatske nacionalnosti ERN broj: 01504401 – 01504402; T-61 Izvješće Općinskog Vijeća Konjic HVO-a broj: 01-251/95 od 13.03.1995. godine ERN broj: 01575145 – 01575152; T-63 Saznanja o počinjenim ratnim zločinima na području opštine Jablanica i Konjic Centar SIS Mostar broj: 02-08-2-282/96 od 05.02.1996. godine ERN broj 01571162 – 01571173; T-65 Izvješće o genocidu na hrvatskim pućanstvom na teritoriji opštine Konjic sačinjen u brigadi Herceg Stjepan Konjic i zaveden 25.04.1993. godine u GS HVO u kojem se navodi i opisuje, između ostalog, i zločin u Trusini ERN broj: 01032198 – 01032199; 73

T-66 Kratka hronologija i prikaz počinjenih ratnih zločina od strane pripadnika armije BiH na području općina Mostar, Konjic, Jablanica i Prozor sačinjen od Komisije za utvrđivanje ratnih zločina HR HB, broj: 27/95 od 30.03.1995. godine gdje se između ostalog navodi i opisuje zločin u selu Trusina ERN broj: 00302925 – 00302946; T-73 Dopis Ureda društvenih djelatnosti Općine Konjic broj: 17-X.76/94 od dana 21.10.1994. godine sa podacima o ubijenim civilama i vojnicima u selu Trusina dana 16.04.1993. godine ERN broj: 00302911 – 00302912; T-74 Informacija za javnost Ureda za informiranje Zapovjedništva OZ Srednja Bosna, IZM Vitez broj: 08-5-191/93 od 08.05.1993. godine u kojoj se između ostalog navodi napad na selo Trusinu ERN broj: 01020689 – 01020690; T-76 Priopćenje za javnost IPD Brigada Rama HZ HB HVO, od 02.05.1993. godine;


95

cijeloj teritoriji pod kontrolom neke od strana, bez obzira da li se tu odvijaju stvarne borbe

“74

441. Prilikom razmatranja i donošenja odluke da je u kritično vrijeme postojao oružani

sukob Sud je imao u vidu, prije svega, da odbrane tokom postupka nisu sporile činjenicu

da je vrijeme događaja obuhvaćenih izmjenjenom optužnicom postojao oružani sukob

između Armije R BiH i HVO-a, kao i činjenicu da su ti sukobi posebno bili izraženi na

području Konjica i Jablanice.

442. U prilog navedenoj činjenici, da je postojalo ratno stanje u vrijeme izvšenja krivičnih

djela, govori i Odluka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine od dana 20.06.1992.

godine - odluka o proglašenju ratnog stanja, koja odluka je objavljena u Službenom listu R

BiH 7/9275, koje ratno stanje je ukinuto također odlukom Predsjedništva R BiH dana

22.12.1995. godine, objavljenom u Službenom listu R BiH 50/9576.

443. Pored toga, ovu činjenicu su potvrdili i svjedoci koji su dali svoje iskaze tokom

postupka (svjedoci Mijo Anđelić77, Tomislav Mlikota78, Fikret Muslimović79, Vahidin

Čomor80 itd.), a i Tužilaštvo BiH i odbrane su u sudski spis uvele veći broj naredbi i

izvještaja81 koji su se odnosili na poduzimanje borbenih dejstava od strane oružanih grupa

74

Tadić, Odluka o nadležnosti, tačke 70. Vidi također Tužilac protiv Kordića i Čerkeza, IT-95-14/2-A, Presuda od 17.12.2004. paragraf 341; 75

T-16 Odluka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o proglašenju ratnog stanja („Službeni list R BiH“, broj 7/92 od 20. juna 1992. godine); 76

T-17 Odluka Republike Bosne i Hercegovine o ukidanju ratnog stanja („Službeni list R BiH” broj 50/95 od 28. decembra 1995. godine); 77

Svjedok navodi da je prije napada na Trusinu postojao otvoreni oružani sukob između Armije i HVO, nezvanično se govorilo o tome da bi moglo doći do sukoba izmedju Armije i HVO-a, jer je do njih došla informacija o dešavanjima u Prozoru u oktobru 1992. godine I u januaru 1993. godine, kao i u Donjem,Vakufu itd. Prvi sukob između HVO-a i Armije, na tom području bio je u trećem mjesecu 1993. godine (Gostovići i Seonice). 78

Svjedok potvđuje da mu je poznato da je krajem 1992. godine došlo do teških sukoba u Prozoru između Armije I HVO-a, da je stradalo i protjerano muslimansko stanovništvo. Također, navodi da su međunacionalni odnosi u Buturović Polju u martu 1993-će godine bili jako loši, s obzirom da je Trusina od Buturović Polja udaljena 2 kilometra, Trusina nije bila izolovana od svih ovih dešavanja u martu 1993. godine. 79

Svjedok izjavljuje da su Armija, Štab Vrhovne Komande, predsjedništvo i predsjednik lično, ulagali velike napore da ne dođe do sukoba sa HVO-om, medjutim bez obzira na nevedeno već u oktobru 1992. godine HVO je napao Prozor, protjerao bošnjačko stanovništvo, dok je Armija učinila sve da se taj sukob smiri. Do sukoba, odnosno napada HVO-a ponovo dolazi u januaru 1993. godine, na prostoru Gornjeg Vakufa, koji sukob se proširio na Srednju Bosnu i dolinu Neretve. 80

Svjedok na glavnom pretresu navodi da sukobi na tom prostoru počinju od oktobra 1992. godine i to sukobima HVO i Armije u Prozoru, što je direktno uticalo na zonu 45 brigade, poslije toga idu napadi HV-a i HVO-a u Vakufu, a u martu je došlo do sukoba oko Konjica itd. 81

T-20 Naređenje ŠVK OS RBiH broj: 02/607-1 od 10.06.1993. godine u kojoj se naređuje prekid svih borbenih dejstava sa postrojbama HVO-a u RBiH, T-21 Dopis Načelnika Štaba 4. Korpusa broj: 02/1-966-92/93 od 27.03.1993. godine u kojem se upozorava da Zukina jedinica drži opkoljeno hrvatsko selo u blizini Konjica ERN broj: 0129-8532; T-27 Borbeni izvještaj Komandanta OG Igman broj: 03-592/8 od 19.04.1993. godine o eskalaciji sukoba između HVO-a i ARBiH u rejonu Jablanica-Konjic ERN broj: 01832916; T-28 Dnevni borbeni izvještaja Komandanta OG Igman broj: 03-592/10 od dana 21.04.1993. godine o sukobima ARBiH i HVO-a u rejonu Konjica ERN broj: 01832919; T-29 Dnevni borbeni izvještaj Komandanta OG Igman broj: 1-20/8 od dana 22.04.1993. godine o sukobima sa HVO u rejonu Konjica i rijeke Neretve ERN broj: 01832920 - 01832921; T-30 Procjene stanja i prijedlog mjera POM Komandanta za obav. poslov, 44. brdske brigade broj: 06/70-1-11/93 od 23.05.1993. godine o oružanom sukobu sa HVO u rejonu Grabovica gdje su


96

HVO-a i Armije BiH na području općine Konjic i Jablanica, na osnovu čega je Sud

nesporno utvrdio da se za vrijeme oružanog sukoba između HVO i Armije BiH na području

općine Konjic dana 16.04.1993. godine desio i napad na selo Trusina od strane pripadnika

Specijalnog odreda za posebne namjene “Zulfikar”, što proizilazi i iz sadržaja

dokumenata82 uloženih od strane Tužilaštva BiH, čime Sud ovaj element nalazi dokazanim

isključujući svaku razumnu sumnju.

(iii) Djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili

okupacijom

444. Treći uvijet oba člana 142. i 144. KZ SFRJ je da mora postojati veza između djela

optuženog i oružanog sukoba, s tim da se ne traži ”uzročno-posljednična veza između

oružanog sukoba i počinjenja zločina, ali se u najmanju ruku traži da je postojanje

oružanog sukoba u znatnoj mjeri uticalo na sposobnost počinioca da počini zločin, njegovu

odluku da ga počini, način počinjenja zločina ili cilj sa kojim je počinjen.“83

učestvovale jedinice SOPN Zulfikar ERN broj: 04036133 – 04036134; T-31 Zapovjed za napad IZM OZ SZ Hercegovina broj: 01-459 od 11.05.1993. godine u kojoj je navedeno da su Kostajnica i dolina Neretvice u užasnoj situaciji i da je oko 10 000 Hrvata u okruženju ERN broj: 03641778 – 03641780; O-III-17 Informacija o stanju u BiH izdata od strane Komande IV korpusa broj 03-3109/93 od 16.04.1993. godine; O-III-18 Redovni borbeni izvještaj Komande 44. brdske brigade, Jablanica, broj 02/70-1-68/93 od 14.04.1993. godine; O-III-19 Akt Komande IV korpusa, od 14.04.1993. godine; O-III-20 Vanredni izvještaj Komande IV korpusa broj 02-2560-15-2/93 od 15.04.1993. godine;O-V-44 Dnevni borbeni izvještaj, dostavlja komandi 1. Korpusa, str.pov. br.03-592/4, od 16.04.1993. godine; O-V-260 Obavještenje ŠVK o stanju u rejonu Neretvice, str.pov. broj 02/503-1 od 16.04.1993. godine, u potpisu Divjak Jovan, zamjenik NŠVK, upućeno Komandi 4. Korpusa; O-V-261 Štab Vrhovne Komande oružanih snaga, Informacija o toku borbenih dejstava na teritoriji R BiH za period od 24h dana 15.04.1993. godine, pov.broj 02/1-106 od 16.04.1993. godine;O-V-262 Štab Vrhovne Komande oružanih snaga, Informacija o toku borbenih dejstava na teritoriji R BiH za period od 24h dana 16.04.1993. godine, pov.broj 02/1-107 od 17.04.1993. godine; 82

T-34 Dnevni borbeni izvještaj Komandanta OG Igman broj: 03-592/4 od 16.04.1993. godine o sukobu sa HVO oko Konjica i angažovanosti jedinice Zulfikar u istom ERN broj: 01832910; T-35 Zbirno izvješće za dan 16.04.1993. godine Glavnog Stožera HVO od 17.04.1993. godine u kojem se navodi da se desio napad na selo Trusina ERN broj: 06172036 – 06172039; T-36 Dnevno obavještajno izvješće Glavnog Stožera HVO broj: 03-442/93 od 20.05.1993. godine gdje je navedeno da sukobi između ARBiH i HVO-a i dalje traju na teritoriju općine Konjic ERN broj: 04200883-04200885; T-37 Bilten dnevnih događanja za dan18.04.1993.godine Uprave Vojne Policije HVO-a broj: 02-4/3-02-971/93 od 19.04.1993. godine u kojem se navodi da i dalje traju sukobi ARBiH i HVO-a u rejonu Neretvica i da ima saznanja da se desio masakr u Trusini ERN broj: 01544499 – 01544501; T-38 Dopis pom. zap. brigade za IPD, brigade Herceg Stjepan Konjic, broj: 01/322 od 25.04.1993. godine u kojem se navodi da traju borbe na području Turije-Zabrđa-Zaslivlja u Konjicu i na objektu Zlatar u općini Konjic ERN broj: 01528830, T-39 Izvješće Zapovjednika OZ JIH broj: 01-2900/93 od 15.05.1993. godine o borbama oko hrvatskih naselja u dolini Neretvice ERN broj: 01518832; T-40 Izvješće Zapovjednika brigade Herceg Stjepan Konjic od 16.04.1993. godine o jakom sukobu HVO-a i ARBiH u selu Trusina i masakru civila u selu Trusina ERN broj: 01516484; 83

Tužilac protiv Kunarca i drugih, predmet broj: IT-96-23 & IT-96-23/1-A presuda 12.06.2002. godine, stav 58.


97

445. Sudeće vijeće MKSJ u predmetu Dragoljub Kunarac i dr. navodi da:

„Humanitarno pravo primjenjuje se i dalje na čitavoj teritoriji pod kontrolom jedne od

strana, nezavisno od toga da li se konkretne borbe vode na mjestu na kojem su se odigrali

dotični događaji. Stoga je dovoljno to što su zločini bili u tijesnoj vezi s neprijateljstvima

koja su trajala na drugim dijelovima teritorije pod kontrolom strana u sukobu. Uslov da dato

djelo bude u tijesnoj vezi sa oružanim sukobom zadovoljen je ukoliko su, kao u ovom

slučaju, zločini počinjeni kao posljedica borbi, a prije prekida oružanih aktivnosti na

određenom području, te ako su počinjeni radi postizanja nekog cilja ili iskorištavanja

situacije nastale uslijed borbi...“84

446. Da bi se utvrdilo da li je određeno djelo u dovoljnoj mjeri povezano sa oružanim

sukobom, mogu se, između ostalog, cijeniti I sljedeći faktori: položaj optuženog, činjenica

da je počinilac zločina borac, priroda žrtve, da žrtva nije borac, da žrtva pripada

suprostavljenoj strani, da se može smatrati da je to djelo u funkciji ostavrenja krajnjeg cilja

vojnog pohoda, te da počinjenje zločina proizilazi iz službenih dužnosti počinitelja ili spada

u njihov okvir.85

447. Prema tome, odlučna je činjenica status optuženih Mensura Memića, Nedžada

Hodžića i Nihada Bojadžića u vrijeme izvršenja krivičnog djela, odnosno pripadnost

optuženih vojnoj formaciji Specijalnog odreda za posebne namjene Armije R BiH „Zulfikar,

te učešće ove formacije u napadu na selo Trusina, što je zasigurno utjecalo na sposobnost

optuženih da počine krivično djelo, te način počinjenja i cilj s kojim je djelo počinjeno.

448. Da su optuženi Memić, Hodžić i Bojadžić bili pripadnici ove vojne formacije Sud je

nesporno utvrdio kako iz iskaza saslušanih svjedoka, tako i iz materijalne dokumentacije

koja je tokom postupka uložena u sudski spis (što će biti detaljno obrazloženo u

osuđujućem dijelu presude u odnosu na svakog od optuženih), iz kojih upravo proizilazi da

su optuženi krivičnopravne radnje počinili u svojstvu pripadnika Specijalnog odreda za

posebne namjene “Zulfikar”, odnosno optuženi Bojadžić u svojstvu zamjenika

zapovjednika navedene jedinice, koje pozicije su im upravo i omogućile da u vrijeme i u

mjestu kako je to navedeno u izreci presude, izvrše navedena krivična djela (ubistva ratnih

zarobljenika i civila), koje radnje su u direktnoj vezi sa postojanjem rata i oružanog sukoba.

(iv) Počinilac mora narediti ili počiniti djelo

449. Konačno, četvrti opšti element postojanja krivičnih djela iz člana 142. i 144. KZ

SFRJ, jeste taj da je počinilac izvršio ili naredio izvršenje nezakonitog djela. U tom pogledu

Sud je, nakon ocjene relevantnih dokaza, zaključio da je ispunjen i ovaj element

predmetnih krivičnih djela, s obzirom da su optuženi i počinili djelo na nači kako je to u

presudi navedeno.

84

MKSJ, presuda Pretresnog vijeća u predmetu Dragoljub Kunarac i dr., paragraf 568; 85

Presuda Kunarac i drugi, drugostepena presuda, paragraf 59.


98

450. Postojanje navedenog elementa Sud je elaborirao u nastavku, u odnosu na svaku

tačku izreke uz identifikovanje relevantnih dokaza, navođenje njihovog sadržaja,

dovođenja u pojedinačnu i međusobnu vezu, te konačno, njihovom ocjenom.

VIII. ČINJENIČNA UTVRĐENJA

a. Formiranje i djelovanje Specijalnog odreda za posebne namjene Armije RBiH „Zulfikar“

451. Analizom provedenih dokaza Sud je nesporno utvrdio da je jedinica SOPN ARBiH

“Zulfikar” formirana Odlukom Savjeta za nacionalnu odbranu na sastanku održanom dana

10.06.1991. godine, pod imenom Odred za prirodna i narodna prava R BiH Sandžaka i

Kosova – Zulfikar, a da je Specijalni odred za posebne namjene otpočeo sa borbenim

dejstvima dana 06.04.1992. godine, što proizilazi iz materijalnog dokaza – Akta Armije R

BiH 4. Korpusa - Specijalnog odreda za posebne namjene broj 04-10-2303/94 od

19.08.1994. godine, kojim se dostavljaju podaci o godišnjici formiranja jedinice (dokaz T-

119). Aktom Štaba Vrhovne Komande oružanih snaga R BiH broj 86-2 od 05.02.1993.

godine, jedinici je dodijeljen brojni naziv T-30372 i broj vojne jedinice 5683 (dokaz T-120).

452. U januaru 1993. godine, jedinica je dobila naziv Specijalni odred za posebne

namjene Štaba Vrhovne Komande Armije R BiH Zulfikar, što proizilazi iz materijalnog

dokaza - Naređenje Načelnika ŠVK OS R BiH 05/7-39 (1.K) od 22.01.1993. godine

(dokaz T-140), a što potvrđuju i materijalni dokazi – Nastanak i ratni put Specijalnog

odreda za posebne namjene Štaba Vrhovne Komande „Zulfikar“ broj 1-10-212/93 od

04.12.1993. godine (dokaz T-147), te Naređenje 86-1 od 22.01.1993. godine (dokaz T-

120).

453. Komandant SOPN-a u inkriminisanom vremenu je bio Zulfikar Ališpago zvani Zuka,

dok je njegov zamjenik bio optuženi Nihad Bojadžić. Ovo potvrđuje Naredba ŠVK ARBiH

broj 13/37-39 od 04.03.1993. godine (dokaz T-121), a što nisu sporili ni sami optuženi.

454. Početkom 1993. godine, jedinica je imala sjedište na Igmanu, u hotelu Mrazište.

455. Odbrana optuženog Nihada Bojadžića tvrdila je tokom pretresa, kao i u završnim

riječima, da je SOPN ŠVK dana 12.04.1993. godine, pretpočinjen 1. Korpusu Armije R

BiH a kasnije 4. Korpusu, što bi, smatra odbrana, značilo da SOPN više ne djeluje pod

komandom Štaba Vrhovne Komade.

456. Sud se nije posebno bavio navedenim pitanjem, nalazeći da nije bilo neophodno, u

konkretnom slučaju utvrditi, da li je jedinica SOPN Zulfikar, u inkriminirajuće vrijeme,

dijelovala pri Štabu Vrhovne Komande A R BiH. Naime, Sud smatra da nije bilo od

odlučnog značaja ustanoviti da li je i kome faktički bila podređena ova jedinica, s obzirom

da je ista bila u sastavu Armije BiH i da je dejstvovala (učestvovala) u napadu na

navedenom području, a što je Sud nesporno utvrdio. Iz navedenog razloga Sud je iz

činjeničnog opisa izreke presude, iz naziva jedinice, izostavio pripadnost jedinice Štabu

Vrhovne Komande (ŠVK).


99

457. Iskazi saslušanih svjedoka („B“, „C“, „D“, „M“, „N“, „O“, „R“, „X“, Raseme

Handanović, Ramiza Bećirija) potvrđuju da je dio jedinice SOPN „Zulfikar“ u aprilu mjesecu

1993. godine, preko Bradine, došao u Parsoviće gdje se smještaju u lokalnu školu u

učionicama (tu je bila komanda 45. bb „Neretvica“).

458. Ono što je, prije svega, sa sigurnošću utvrđeno, a što niko nije ni sporio, jeste da je

napad počeo 16.04.1993. godine, u jutarnjim satima i da je u istom učestvovao dio jedinice

SOPN „Zulfikar“, da su u tom napadu ubijena 22 lica hrvatske nacionalnosti, da ih je

četvero ranjeno od kojih su dvoje bila djeca. Brojni su svjedoci koji su detaljno i jasno

opisivali sam tok napada, od početka, odnosno od silaska u selo Trusina, u najmanje dva

pravca, pa sve do završetka napada, kada se, nakon strijeljanja bojovnika HVO-a u Gaju,

povlače iz sela i odlaze u Parsoviće, sa kojeg mjesta su i krenuli u napad, o čemu će biti

više govora u nastavku presude.

(1) ZAKLJUČCI SUDA O OPTUŽENOM MESURU MEMIĆU

459. Optuženom Mensuru Memiću stavljeno je na teret da je dana 16.04.1993. godine u

prijepodnevnim satima u zaseoku Gaj, selo Trusina, općina Konjic, zajedno sa Nedžadom

Hodžićem, Rasemom Handanović zvanom „Zolja“ i drugim njemu poznatim pripadnicima

Specijalnog odreda za posebne namjene Armije R BiH „Zulfikar“, nakon što je Nedžad

Hodžić naredio „streljački vod pucaj“, sudjelovao u ubistvu strijeljanjem postrojenih

bojovnika Hrvatskog vijeća obrane Ivana (Andrije) Drljo rođenog 1971. godine, Nedeljka

(Marinka) Krešo rođenog 1953. godine, Pere (Smiljka) Krešo rođenog 1961. godine,

Zdravka (Ivana) Drljo rođenog 1963. godine, Željka (Slavka) Blaževića rođenog 1965.

godine i Franje (Ilije) Drljo rođenog 1942. godine.

460. Odbrana optuženog bazira se na tvrdnji da je optuženi, kao novi borac, koji je

07.04.1993. godine došao u jedinicu, ostao na Igmanu i nije bio prisutan u Trusini kada je

zločin počinjen.

461. Niz je svjedoka saslušanih u toku glavnog pretresa koji su na jasan i uvjerljiv način

opovrgli odbranu optuženog. Radi se o njegovim bivšim saborcima za koje Sud nije našao

niti jedan (uvjerljiv) razlog zbog kojeg bi neosnovano teretili optuženog, a svi oni su

saglasni u bitnim činjenicama, kako u pogledu samog događaja, tako i o učešću, ne samo

optuženog Memića, nego i nekih drugih pripadnika SOPN-a „Zulfikar“ u počinjenju djela,

tako i u odnosu na sve činjenice i okolnosti koje se tiču događaja, odnosno šireg konteksta

dešavanja u selu Trusina kritičnog dana.

462. Cijeneći provedene dokaze Sud nesporno zaključuje da optuženi Mensur Memić

jeste bio pripadnik SOPN-a „Zulfikar“ u kritično vrijeme, a što ne spori ni sam optuženi u

svojoj izjavi koju je na glavnom pretresu dao u svojstvu svjedoka. Kao sporno pojavilo se

pitanje vremena kada se optužni priključio navedenoj jedinici, te da li je kao „novi borac“

učestvovao u akciji na selo Trusina dana 16.04.1993. godine. Osim samog optuženog, u

odnosu na navedene okolnosti svjedočili su i svjedoci Rasema Handanović, Ramiz Bećiri,


100

Mujo Pirušić, Irfan Masleša, zaštićeni svjedoci „A“, „B“, „R“, „L“, „X“, „N“ i „M“, te

svjedoci odbrane Munevera Mujala, Elvedin Ibrahimović, Berdihan Mešić, Nedžada

Lepara, kao i zaštićeni svjedok „D“.

463. Optuženi, kako je već rečeno, tvrdi da je u jedinicu došao dana 07.04.1993. godine

u večernjim satima, te da je prije toga bio u 17. Krajiškoj brigadi. Na Igman je došao po

nagovoru Orhana Juića kojeg je znao od ranije i koji je od ranije bio pripadnik jedinice

SOPN „Zulfikar“, te da njegov odlazak iz brigade nije bio legalan, nije se javio nikome da

odlazi. Objašnjava da se dešavalo da su ljudi išli tako iz jedinice u jedinicu (tražili za sebe

bolje rješenje), kako je i on postupio. Poslije rata dobio je potvrdu da je od 20.10.1992. pa

do 20.07.1993. godine bio u 17. Krajiškoj brigadi, iako je već 07.04.1993. godine došao na

Igman. Zajedno sa njim dolazi i Sead Fikić. Orhan ih odvodi do Mensura Kasumija, kasnije

je čuo da je on kao bezbjednjak, koji ih je primio u jedinicu i evidentirao. Orhan Jujić je

imao svoju sobu u hotelu Mrazište, a s njim u sobi je bio i zaštićeni svjedok „N“ pa su se

njih četvorica smjestili u tu jednu sobu. U hotelu su bili smješteni i Zuka i Nihad,

komandant i zamjenik, te Džeko, Nedžad, Popara, stranci, dok drugi borci nisu bili

smješteni u hotelu.

464. Prvih 4-5 dana nije izlazio iz sobe, samo je, eventualno išao na doručak, nikoga nije

poznavao. Drugi ili treći dan upoznao je Zolju, koja je došla da se upozna. Upoznao je i

Keneta, Poparu, Džeku, većinu momaka koji su bili u Mrazištu, a kako su djevojke ručak

nosile po sobama (nije se moralo ići u menzu), nije imao priliku da baš sve upozna. Niko

mu nikada nije objasnio formacijski sastav jednice, kasnije bi im samo rekli u koju grupu da

idu, a u to vrijeme nije bilo nikakvih aktivnosti, pa ni vježbi. Ovakvo stanje je trajalo do

početka 1994. godine kada su počele prave aktivnosti što se tiče formacijskog sastava,

kada je jedinica ušla u sastav 4. Korpusa, a do tada je bio s brda, s dola, kada se ide

negdje izabere se vođa grupe, a on izabere sebi ljude koji će ići sa njim. On je do

16.04.1993. godine bio u sobama, a 5-6 dana nakon njihovog dolaska Orho je pokupio

svoju opremu i rekao da idu u Konjic.

465. Saslušani svjedoci, međutim, svjedoče o tome da je optuženi u jedinicu došao

znatno prije navedenog datuma.

466. Tako svjedok Irfan Masleša u svom iskazu navodi da je Memić (nadimak mu je

„Menta“), u jedinicu došao krajem 1992. početak 1993. godine, ali je na pitanje odbrane

izjavio da je moguće da je došao u aprilu 1993. godine. Svjedok pojašnjava i kaže da je

jedna grupa iz Krajine došla krajem dvanaestog mjeseca 1992., te je zbog toga rekao da

je Menta došao sa njima, ali daje za pravo i da je pogriješio, te se na kraju i ne može

izjasniti kada je optuženi, tačno, došao.

467. Zaštićeni svjedok „A“ se ne sjeća tačnog datuma kada je upoznao Mensura, ali zna

da su se upoznali na Igmanu, to je bilo prije Trusine, te kao i svjedok Irfan Masleša misli

da je to bilo krajem '92. i početak '93. godine, sjeća se da su bili na Igmanu i da je bila

zima kad ga je upoznao (decembar ili januar), bio je snijeg. Orhan je u jedinicu došao prije

svjedoka ili je došao zajedno sa Mentom ne zna tačno, zna da ga je upoznao na Igmanu.

U odnosu na Memića, svjedok ne zna kada je „Zolja“ (Rasema Handanović) došla. Mensur


101

je u jedinici bio obični vojnik, ne zna tačno kojoj četi je pripadao, niti ko mu je bio

komandant.

468. Zaštićeni svjedok „B“, koliko se može sjetiti Mentu vidi prvi put na Igmanu, ne zna

tačno kada ali negdje možda oko tri ili četiri dana prije sukoba u Trusini.

469. Nadalje, svjedok Mujo Pirušić, koji je, prema vlastitom kazivanju, pripadnik jedinice

postao 26.06.1992. godine i tu ostaje do zadnjeg dana, navodi da je u prva 4 mjeseca '93.

godine obavljao dužnost komandira 1. Voda, odnosno izviđačko diverzantskog voda, čiji

su pripadnici u prva 4 mjeseca iste godine bili Fazlagić Muhidin, Edin Gagula, dvojica

stranaca, Orho, Menta. Navodi da je Mensur Memić zvani „Menta“ bio pripadnik jedinice

„Zulfikar“ i da je postao pripadnik na Igmanu '92 godine, datuma se ne sjeća.

470. Zaštićeni svjedok „R“ navodi da mu nije poznato kada je „Menta“ pristupio u jedinicu

„Zulfikar“, prvi put ga je vidio na Igmanu '93. godine, ne sjeća se mjeseca. Misli da je

„Menta“ rodom iz Prijedora, znao je njegovo ime, ali se sada ne sjeća.

471. Svjedok Rasema Handanović – „Zolja“ je takođe svjedočila u odnosu na činjenicu

kada je „Menta“ došao u jedinicu, te kaže da je početkom aprila '93. godine prešla na

Igman i tu je bila pod direktnom komandom „Zulfikar“ i tada je upoznala većinu ljudi koji su

bili u jedinici. Imala je, kako kaže, položaj izviđača, sa njom je bio Memić, Fiko, Asko – sve

Krajišnici. Memić Mensura zatiče prilikom dolaska u jedinicu (u aprilu). Bili su pripadnici

izviđačkog voda ili odjeljenja, komandir je bio Orhan Jujić, a osim toga postojalo je i

minobacačko odjeljenje, oklopno i tenkovsko odjeljenje.

472. Zaštićeni svjedok „N“ navodi da je „Menta“ postao pripadnik jedinice prije izbijanja

sukoba sa HVO-om, na nekih par dana prije Trusine, u stvari svjedok kaže da je Memić

došao par dana prije izbijanja drugog sukoba sa HVO-om, koji veže za 09. april '93.

godine, tada je bio napad na Mostar.

473. Zaštićeni svjedok „X“ također je svjedočio o dolasku optuženog Mensura Memić u

jedinicu, te navodi da je Memić rodom iz Prijedora, misli da ga je doveo Orhan i to negdje

u januaru '93. godine (prije ili poslije sukoba sa Jukom).

474. Očigledno je, imajući u vidu ovakve iskaze svjedoka, iako se većina njih ne slaže sa

optuženim Memićem u pogledu datuma njegovog dolaska, da se svjedoci tačno i ne

sjećaju vremena kada je optuženi Memić došao u jedinicu, što je po mišljenju Suda

razumljivo, s obzirom da je od svjedoka teško očekivati da se sjete ovakvog, za njih,

nebitnog detalja, posebno imajući u vidu protek vremena.

475. Na kraju, materijalni dokaz (T-17686 i T-11787) potvrđuje da je optuženi Memić u

jedinicu došao 07.04.1993. godine.

86

T-176 Original obavijesti 4. korpusa VJ 5683 broj:04-10-2284/95 od 02.12.1995. godine o tome da je Mensur Memić bio pripadnik jedinice VJ 5683 od 07.04.1993. godine do 30.10.1995. godine kada je premješten u 5. korpus Bihać;


102

476. Međutim, koliko ova evidencija, koja se vodila u ratu, jeste i može biti pouzdan

pokazatelj nečijeg pristupanja jedinici svjedoči i činjenica da se optuženi, prema vlastitoj

izjavi, vodi kako pripadnik prijašnje jedinice, u kojoj je bio angažovan, sve do 20.07.1993.

godine, dakle i u periodu kada je već odavno bio pripadnik jedinice „Zulfikar“, pa bilo to i od

07.04.1993. godine.

477. Inače, datum pristupanja optuženog jedinici „Zulfikar“ bitan je odbrani iz razloga što

se odbrana optuženog bazira na tvrdnji optuženog da, kao novi borac, nije ni mogao

učestvovati u napadu na Trusinu zbog toga što nikoga nije poznavao, bio je u sobi sa

Orhanom Jujićem, svjedokom „N“ i Seadom Fikićem, u sobama je bio do 16.04.1993.

godine, doručak je bio takav da su ljudi dolazili kako je ko htio, ručak isto, djevojke bi

nekada skuhale pa bi nosile po sobama, nije bilo da se moralo ići u menzu, tako da nije

imao prilike baš sve da upozna. Inače, niko mu konkretno nije rekao da postoji pravilo u

jedinici po kome novi borci ne idu u akciju odmah po dolasku.

478. Vezano za praksu upućivanja u akcije u kasnijem periodu, kako navodi optuženi, ko

god je novi dolazio prvih dana nije išao nigdje, pogotovo ne u izviđanje ili akcije, najmanje

mjesec dana, jer se nisu znali, a morali su se upoznati „da su iz istog sastava, iz iste

priče“, a imajući u vidu da su, optuženi kaže, on i Fikić bili novi, ni s kim se nisu družili,

boravili su u sobi, samo su se sa Senom upoznali, Sud primjećuje da je ovakva izjava

optuženog, kako nedosljedna tako i kontradiktorna sama sebi, jer teško da se sa ostalim

pripadnicima jedinice mogu upoznati ako čitavo vrijeme provode u sobi.

479. Osim toga, ostale pripadnike jedinice optuženi Memić sigurno nije upoznao ni do

17.04.1993. godine (dan poslije napada na Trusinu), kada ih je, prema njegovom

kazivanju, „Mesar“ (Elmedin Čaušević) postrojio i rekao da idu u ispomoć u Konjic, da bi

18. ili 19. istog mjeseca učestvovao u akciji na Repovcu. Početkom sedmog mjeseca silazi

u Jablanicu i tada upoznaje skoro 95% jedinice.

480. Navedeno je u očiglednoj suprotnosti, ne samo sa odbranom optuženog i razlozima

zbog kojih, prema njegovoj tvrdnji, nije mogao ići u akciju na Trusinu (sve dok ne upoznaš

saborce), već je, također, suprotno i iskazima ostalih svjedoka odbrane koji su svjedočili o

tome da se ne može odmah po dolasku u jedinicu ići u akciju (Nedžada Lepara – „tradicija

jedinice je bila da novi vojnici ne idu u jednu, dvije akcije na početku“, Munevera Mujala –

„nije bila praksa jedinice da se novi šalju u akcije“, Berdihan Mešić, zaštićeni svjedok „N“ i

„D“, kao i optuženi Nihad Bojadžić koji je svoj iskaz na glavnom pretresu dao u svojstvu

svjedoka).

481. Očigledno je, stoga, da datum dolaska optuženog u jedinicu nije od odlučujućeg

značaja za samo učešće u napadu na selo Trusina dana 16.04.1993. godine, pri čemu

Sud ima u vidu i iskaz svjedoka Muje Pirušića, koji navodi da je još od početka rata

87

T-117 Dopis Federalnog Ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata broj: 01/2-41-32/09 od 12.11.2009. godine kojim se dostavljaju ovjerene kopije vojnoevidencionih dokumenata za Memić Mensura, Salčin Dževada, Hodžić Nedžada i Hakalović Senada;


103

angažovan u jedinici „Zulfikar“ (tačnije od 26.06.1992. godine) i da tu ostaje do

zadnjeg dana, te da je u prva četiri mjeseca 1993. godine obavljao dužnost komandira 1.

Voda, odnosno IDV-a, u čijem sastavu je, između ostalih bio i „Menta“ i koji sasvim jasno

kaže da oni koji tek dolaze u vod, bili bi angažirani u borbenim dejstvima “po potrebi

odmah”. Isto tako, i zaštićeni svjedok „A“ u svom iskazu navodi da je, po dolasku u

jedinicu, nakon nekoliko dana učestvovao u prvoj akciji.

482. Svjedoci odbrane Nedžada Lepara i Munevera Mujala tvrdile su, sem toga, i da je

pored optuženog Memića na Igmanu u hotelu „Mrazište“ u navedenom periodu ostao i

Sead Fikić, također novi borac u jedinice, pa tako svjedok Munevera Mujala navodi da je

ona oko 15.04.'93. godine, jedan period viđala Mentu, kao i možda koji dan poslije 15-og,

to je bilo kratko. Od novih vojnika s „Mentom“ je viđala i malog dečka, Fiki su ga zvali, nih

dvojica su se družila bili su zajedno, a 15 – 16.04.'93. godine, Fiki je u bio sa „Mentom“ u

hotelu. Isto tako, svjedok Nedžada Lepara tvrdi da je 16.04.'93. godine „Menta“ bio na

Igmanu, a s njim je cijelo vrijeme bio i rahmetli Fiki. Ove navode potvrdio je i optuženi

Nihad Bojadžić, u svom iskazu koji je dao u svojstvu svjedoka.

483. Međutim, iskazi navedenih svjedoka, u cijelosti su dovedeni u pitanje dokazom

Tužilaštva T-147 - Nastanak i ratni put Specijalnog odreda za posebne namjene Štaba

Vrhovne Komande „Zulfikar“ broj 1-10-212/93 od 04.12.1993. godine (glava XV) iz kojeg

proizilazi da je Sead Fikić ranjen istog dana, kada je bio napad na Trusinu i to prilikom

akcije na Homolj, gdje je također bio angažovan dio jedinice „Zulfikar“, iz čega proizilazi da

svjedoci nisu govorili istinu.

484. Da je optuženi Memić Mensur učestvovao u napadu na selo Trusina dana

16.04.1993. godine potvrdili su svjedoci Ramiz Bećiri, Rasema Handanović, zaštićeni

svjedoci „X“, „A“, „B“, „R“, te zaštićeni svjedok „L“ koji u svom iskazu prenosi posredna

saznanja u odnosu na navedu činjenicu.

485. Svjedok Ramiz Bećiri u svom iskazu navodi da je bio pripadnik jedinice „Zulfikar“ i

to PVO voda (kako kaže pamovi, patovi) – došao je negdje sredinom januara 1993.

godine. Prema vlastitom kazivanju učestvovao je u napadu-akciji na Trusinu polovinom

aprila '93. godine. Objašnjava da su krenuli sa Bradine i došli u Parsoviće, sa njim dolazi

dio jedinice „otprilike četrdesetak ljudi“. Smještaju se u osnovnu školu, gdje su bili

smješteni, kako svjedok kaže. „ovi iz 45. Brdske – to je jedinica Hase Hakalovića“.

486. U napad kreću rano ujutro – oko 5, podijeljeni su u grupe i dobijaju vodiče,

objašnjava da su to lokalni mještani koji poznaju teren, jer oni nemaju pojma. Navodi dalje

da sve tri grupe dolaze na brdo (do podnožja) i onda se dijele. Sa njim u grupi su zaštićeni

svjedok „M“ i „D“, Džeko, Kokić, misli i Zolja, te Senad Čorbo. Njegova grupa ide po

sredini, jedna grupa je otišla desno, kako kaže „gore skroz, neko brdo, čuka, gdje je bio

rov“ i u toj grupi su Orho, misli i „Menta“, ostalih se ne može sjetiti. Misli da je „Menta“ bio u

crnoj uniformi kao i Džeko, „Džoni“ (Nedžad Hodžić) i Popara. Zadnja grupa je otišla lijevo.

487. Puno ime osobe koju navodi kao „Menta“ je Mensur Memić i tvrdi da je on toga

dana bio u Trusini. Zadnji put toga dana vidio ga je kada su se razišli.


104

488. Na kraju, svjedok je rekao i to da mu je poznato ime Safet Medošević, to je

advokat, dolazio mu je kući na vrata, kako bi popričali i popili kafu, razgovarali su, a kako

je svjedok shvatio „ .. da se doda neka izjava, da se malo izmijeni to, on je „Mentin“

advokat, najvjerovatnije, ako mu je on advokat da, da njemu povoljno nešto bude“. Navodi

da nije pristao na prijedlog advokata.

489. Sve odbrane optuženih odbile su da unakrsno ispitaju ovog svjedoka navodeći da je

njegov iskaz apsolutno nevjerodostojan, nepovjerljiv i netačan, da mu je kredibilitet teško

narušen, a sve iz razloga jer je svjedok, u jednom trenutku, na pitanje odbrane

prvooptuženog Mensura Memića odgovorio da jeste tražio imunitet, u stvari da ga je odbio,

što je tužiteljica negirala, odnosno navela je da imunitet svjedoku nije dat.

490. Za Sud, ovakvo izjašnjenje odbrana, apsolutno, ne predstavlja razlog da se

svjedoku ne vjeruje, u pogledu činjenica o kojima je svjedočio, niti smatra da je pitanje

imuniteta na bilo koji način dovelo u pitanje kredibilitet svjedoka, tim prije što sam svjedok,

očigledno, i ne razumije šta tačno znači imunitet.

491. Pitanje imuniteta od značaja je lično za svjedoka i njegovu, eventualnu, krivično

pravnu odgovornost, ali Sud nije stekao utisak da je svjedok, a kako bi prikrio svoje

eventalne radnje u akciji na selo Trusina, za iste optužio druge, konkretno optužene u

ovom predmetu. Naprotiv, za Sud je iskaz ovog svjedoka jasan, uvjerljiv i dosljedan i Sud

ne nalazi razlog da iskazu ovog svjedoka, u pogledu učešća optuženog Mensura Memića

u napadu na selo, ne pokloni vjeru.

492. U kontekstu navedenog, Sud je cijenio i pokušaj odbrane prvooptuženog da izvrši

uticaj na svjedoka u pogledu njegovog iskaza, a što branilac nije negirao, pa kako se u

tome nije uspjelo, onda se i postavilo pitanje imuniteta, a sve kako bi se iskaz ovog

svjedoka doveo u pitanje.

493. Sem toga, nije svjedok Ramiz Bećiri jedini koji je svjedočio o učešću optuženog u

akciji na selo Trusina kritičnog dana.

494. Tako zaštićeni svjedok „X“ u svom iskazu navodi da Mensur Memić ide zajedno s

njima, kreće sa Igmana u Parsoviće, iako ga od Parsovića do Trusine, kao i u povratku

nazad nije vidio, kako svjedok kaže „nemam tog čovjeka u glavi“.

495. Međutim, optuženog u Trusini vidi zaštićeni svjedok „R“, koji nabrajajući ko od

pripadnika jedinice „Zulfikar“ stiže s njim u Parsoviće kaže da su to bili Orhan, Džeko,

Džoni, „Zolja“, „Menta“, Dževad Salčin, Samko, za kojeg kaže da je bio vođa grupe.

Mentino ime je tada znao, ali se sada ne sjeća (inače sam optuženi Mensur Memić kaže

da mu je to nadimak cijeli život i da ga 95% ljudi u jedinici zna po tom nadimku), a tvrdi da

ga je vidio u akciji na Trusini. Na pitanje odbrane da li može potvrditi da optuženog nije

vidio u školi u Parsovićima, naveče, prije akcije, svjedok je, sasvim razložno, odgovorio

„Ne sjećam se gospodine, davno je to bilo, ja vam kažem šta sam vidio ja u Trusini, ja šta

sam se sjetio ja sam rekao, šta sam to vidio u Trusini, da li je Menta bio s nama na

Bradini, ili je on doš'o naknadno u Trusinu, on i Zolja, ja nemam pojma, samo znam da je

bio ujutro s nama tamo u Trusini“.


105

496. Svjedok je dalje naveo da su bili podijeljeni u dvije grupe, jednu je vodio

Samko, a drugu Džoni. Opisujući dešavanje u zaseoku Gaj kaže da je Džoni naredio da se

ljudi pobiju, postrijeljaju, pa objašnjava „zvao je čak i mene, ja nisam htio to da radim“.

Jedan je, kako svjedok kaže, pošao da bježi, opisuje ga kao mladog čovjeka, imao je neku

plavu rolku na sebi, meci su ga stigli s leđa. Vezano za ostale koji su bili postrojeni kaže

„Odma su tu, kako se završilo s ovim, odma' su pobijeni, a u stroju za strijeljanje bili su

„Džoni“, „Menta“, „Zolja“, Džeko“, što se on sjeća.

497. Isto ovo svjedok ponavlja i u unakrsnom ispitivanju, na pitanja branilaca, tvrdi da je

jasno vidio ko je pucao, te dodaje da se ne sjeća ko je pucao u mladića koji je pokušao da

pobjegne, ali jeste neko od onih koji su bili u stroju za strijeljanje. Na pitanje kakve veze

ima „Džoni“ sa strijeljanjem i streljačkim vodom odgovorio je „A ima veze, on je naredio da

se ljudi pobiju, a i on je bio u streljačkom vodu i iz streljačkog voda je izdavao naredbe“.

498. Zaštićeni svjedok „A“, također, navodi da je optuženi Mensur Memić bio u Trusini, te

objašnjava da sa njim kreću Orhan, „Menta“, zaštićeni svjedok „O“, Ramiz Bećiri, Ahmet

Kokić, Fikret Kruščica. „Menta“ je, kako svjedok navodi, Mensur Memić.

499. Nakon što je opisao sam napad na selo Trusinu i ono što se dešavalo u selu prije

strijeljanja u zaseoku Gaj, svjedok navodi kako je otišao preko neke livade, prema vrhu

sela gdje je čuo ostale pripadnike i gdje su žene i djeca bili iskupljeni ispred jedne kuće.

Zatekao je, kako kaže, i „ove vojnike HVO-a, koji su bili tu“, nije ništa sumnjao, mislio je da

će biti zarobljeni i da će biti povedeni zajedno sa njima. Navodi dalje da su vojnici HVO-a

bili postrojeni „ko pored te kuće, a na ovom gore dijelu, iza vojnika bili su Mensur Memić,

Zolja, Orho, i bio je Kalkan“. U jednom trenutku je, svjedok kaže, dotrčao Nedžad Hodžić i

rekao „streljački vod, Samko je podlegao, pucaj, pali“. U tom momentu otvorila se vatra i

vidio je da su ti vojnici pali.

500. Svjedok je naveo i to da je odmah po dolasku na to mjesto, zapazio jednog mlađeg

momka, imao je plavu kosu, bio je obučen u maskirnu uniformu i on je, kada je Nedžad

doletio i rekao „streljački vod“ počeo da bježi iz stroja, malo lijevo od te kuće gdje su bile

žene i djeca, bio je tu jedan zid. Svjedok kaže da je začuo pucanj i „kont'o sam da je, da je

pao“, ali kada je pogledao dole sa tog zida, vidio je da je pogođen, ali nije vidio, niti zna ko

ga je pogodio.

501. U postrojene ljude, kako kaže, pucali su Nedžad, Mensur Memić, Rasema zvana

„Zolja“, taj Kalkan i rekao je da je bio Orho, ali njega nije vidio, nije siguran da je on pucao.

502. Sem toga, svjedok je naveo da Mensura Memića u Trusini prvi put vidi, kako kaže

„kada je izvršeno strijeljanje tih vojnika i kada je otvorena vatra, sigurno je da je on pucao“.

Nadalje, svjedok izjavljuje da se može zaključiti da je Nedžad izdao naredbu, te tvrdi da u

grupi koja je pucala na zarobljene nije bio niko njemu nepoznat, sve su bili pripadnici

jedinice „Zulfikar“.

503. O strijeljanju zarobljenih u zaseoku Gaj svjedočila je i svjedok Rasema Handanović,

koja kaže da je početkom aprila 1993. prešla na Igman u jedinicu „Zulfikar“, a jedinica je

bila smještena u Mrazištu, gdje je upoznala većinu ljudi koji su bili u toj jedinici, Nedžada,

Džeku, „Mentu“, Fikija, Orhana, Debu, „Samka“, Poparu, Nihada Bojadžića, Zuku, Vejsila,


106

Muju, braću Čorbe i zaštićenog svjedoka „R“. Za sebe kaže da je u Handžar jedinici,

gdje je ranije bila, dobila nadimak „Zolja“, a tako su je zvali i u Zukinoj jedinici.

504. Navodi dalje da su Nedžad i Samko vodili grupe u Trusini, ona je bila u Nedžadovoj

grupi, išli su kroz selo, pretresali su kuće, vodili stanovništvo i stavljali u jednu kuću kako bi

ih imali na jednom mjestu. „Struja“ (Dževad Salčin) je čuvao zarobljene. Nakon Samkovog

ranjavanja kod prodavnice vraćaju se prema centru sela gdje su bili neki muškarci

poredani ispred zida, njih oko 5-6, ne zna tačno, neki u uniformi, neki u kombinaciji

maskirno i civilno, bilo je žena i djece. Navodi dalje da Nedžad govori „streljački vod“, bilo

je tu, kaže, još par mještana – vodiča, bio je „Menta“, bio je „Struja“ dole ispod podzida, bio

je Džeko, Pile, Popara, Nedžad i ona.

505. Objašnjava da je i prije bilo situacija kada je rečeno „streljački vod“, pa opet niko

nije bio strijeljan, međutim, tu je bio jedan mladić plave kose koji je pokušao da pobjegne,

potrčao je prema kraju zida, Nedžad je zavikao „pucajte“. Počelo se pucati, jedni su pucali

u tog momka, drugi su pucali u ostale, radilo se o sekundama, pucali su svi oko nje,

„Menta“ (Mensur Memić), Nedžad, Popara, Džeko, bilo je i drugih ljudi, pucala je i ona

sama. Na kraju, Nedžad joj je rekao da potvrdi (pucanjem u glavu strijeljanima), ali je ona

sasula rafal sebi kraj noge slučajno. Pokušala je da izvrši i to naređenje, međutim Popara

ju je odgurnuo i uzeo pištolj i pucao svima u glavu.

506. Opisujući dešavanja u zaseoku Gaj i zaštićeni svjedok „B“ navodi da uz jednu kuću

ili štalu „okrenuti znači bili su lica, znači ruke na zid stavljene i glava stavljena, 6 ja mislim,

ovih pripadnika je bilo HVO-a, koji su zarobljeni“. Navodi da je tu već bila galama, psovke

„ova ženska što su je zvali „Zolja“, govorila je da će osvetiti za ovog „Samka“, što su

ranjeni „Samko“ i ovaj Kokić, psovalo se tako“. Objašnjava da je u jednom trenutku momak

koji je imao malo dužu kosu krenuo da bježi i odjednom su zapucali na njega „Menta“

(Mensur Memić), Hodžić (Nedžad Hodžić), „Zolja“ (Rasema Handanović) i onda su „pucali

po ovim pripadnicima ostalim što ih je bilo 5“. Svjedok kaže da je pucao i „Struja“, bio je tu

i Kalkan, ali ne zna da li je on pucao. Vezano za 6 osoba postrojenih uz zid kaže da ih je

bilo uniformisanih i čini mu se da ih je bilo da nisu.

507. Prilikom unakrsnog ispitivanja ovog svjedoka odbrana je insistirala na tome da

svjedok prilikom davanja iskaza u istrazi (20.11.2008. godine i 05.12.2008. godine – koji

nisu uloženi) nije rekao da je Memić bio pripadnik IDV-a, a to je izjavio na glavnom

pretresu, svjedok objašnjava da je Memića spominjao kada je govorio o događaju u

Trusini, a ne zna zašto ga nije spomenuo ranije u istrazi, kako kaže „možda sam ga i

izostavio“.

508. Također, u istrazi, a prilikom svjedočenja o tome ko je pucao u zarobljene vojnike

HVO-a izjavio je da su to bili „Zolja“ i Nedžad zvani „Džon Vejn“, da bi, isto tako u istrazi

pred Tužilaštvom dana 11.12.2008. godine izjavio da je u Gaju vidio postrojenih 5 osoba,

držali su podignute ruke i primijetio je pripadnike svoje jedinice Hodžić Nedžada, Mentu,

Zolju, a nije siguran, četvrti ili peti po redu bili su zaštićeni svjedok “A” i “Struja” – Dževad

Salčin.


107

509. Svjedok ne može objasniti zašto je prilikom prvog ispitivanja naveo samo dvije

osobe (Hodžić i Zolja), ali na glavnom pretresu izjavljuje da je siguran da su pucali Hodžić,

Zolja, Menta i Struja.

510. Konačno, u trećoj izjavi iz istrage od 21.10.2009. godine navodi da je siguran i to

tvrdi 100% da neposredno pred strijeljanje ovih vojnika puške u položaju za ispaljivanje

držali su Nedžad Hodžić i „Zolja“ i oni su sigurno pucali. Nije tada bio siguran u kom su

položaju puške držali „Menta“, Salčin i Kalkan, odnosno nije siguran da li su oni pucali.

511. Činjenica je da je iskaz ovog svjedoka unekoliko konfuzan, (djelimično različit),

međutim, činjenica je i da osim u prvoj izjavi, bez dvoumljenja, govori o optuženom

Memiću kao osobi koja je bila u Gaju, pri čemu ostaje i na glavnom pretresu. Činjenica da

u istrazi nije rekao da je Memić bio pripadnik IDV-a nije od značaja u konkretnom slučaju,

obzirom da pripadnost ili nepripadnost IDV-u ne znači istovremeno da nije mogao biti

učesnik akcije u Trusini, obzirom da niko nije rekao da su samo pripadnici IDV-a ujedno

bili i učesnici napada na Trusinu.

512. Svjedočenje ovog svjedoka u bitnom je saglasno iskazima drugih svjedoka koji su

svjedočili o optuženom i njegovoj ulozi u dešavanjima u selu Trusina (zaseok Gaj), kao i o

tome da je tog dana, kao i drugi pripadnici jedinice, bio naoružan običnom automatskom

puškom, tako da za Sud, nije upitna njegova vjerodostojnost u kontekstu drugih iskaza, jer

svi oni, na istovjetan način opisuju šta se dešavalo u Gaju.

513. Činjenica da ovaj svjedok navodi i Dževada Salčina „Struju“ kao osobu koja je

također pucala u zarobljene pripadnike HVO-a, a što ne potvrđuje niti jedan drugi

saslušani svjedok koji je te prilike bio prisutan u Gaju, prema mišljenju Suda, ne umanjuje

vjerodostojnost iskaza ovog svjedoka u pogledu učešće optuženog Memića, s obzirom da

se kritične prilike radilo o izuzetno stresnoj i napetoj situaciji, u kojoj su se događaji odvijali

velikom brzinom, pa ne čudi što je percepcija ovog svjedoka, u jednom dijelu (po pitanju

optuženog Salčina), bila različita od percepcije drugih svjedoka, koji optuženog Salčina

„Struju“ vide na mestu događaja, ali ne spominju da je isti i pucao u postrojene

zarobljenike HVO-a.

514. Ovdje Sud nalazi bitnim navesti i iskaz zaštićenog svjedoka „E“ koji opisujući

događaje u Gaju naveo da je „Džoni“ (nakon razgovora putem motorole ) zavikao

„streljački vod“, nakon čega je momak u uniformi, čini mu se da je imao plavu kosu, možda

čak i rep svezan, iskočio s tog zida gdje su stajali zarobljeni i onda je Popara pucao za

njim. Po ovom svjedoku Popara je prvi počeo da puca, a onda su krenuli svi da pucaju

„gledam Nedžada da puca, gledam Džeku, „Zolju““, a onda ponavlja „još neko je pucao, ja

nisam vidio ko, još neko je pucao“.

515. Iskaz ovog svjedoka je bitan iz razloga što dešavanja u zaseoku Gaj opisuje na

istovjetan način kao i ostali svjedoci, odnosno sam čin strijeljanja postrojenih vojnika i

pokušaj bjekstva jednog od njih, sa opisom njegovog izgleda, što samo potvrđuje njihov

iskaz u odnosu na sam događaj, a Sud stiče utisak da su svjedoci koji su svjedočili o tome

i danas pod dojmom dešavanja od tog dana. Činjenica da svjedok ne navodi optuženog

Memića da puca ne dovodi u pitanje iskaze svjedoka koji su svjedočili da su to vidjeli, s


108

obzirom da, prema mišljenju Suda, ne može se očekivati od svjedoka da vide isto,

njihova percepcija, u takvoj situaciji, očekivano je različita. Sem toga ovaj svjedok ni u

jednom trenutku nije negirao prisustvo optuženog, ime Mensur Memić ne znači mu mnogo,

a siguran je u to da je pucao još neko.

516. Zaštićeni svjedoci „O“, „M“, „D“ i Mešić Berdihan ne vide optuženog u Gaju. Tako,

zaštićeni svjedok „O“ navodi da zna „Mentu“, bio je pripadnik jedinice, prvi put ga vidi na

Igmanu, u Trusini ga na vidi „Ja ne znam nikako da je čo'ek bio ikako tu. I čak bi mogo

tvrdit da nije bio tu al' eto, to je Vaše da Vi.“ Nadalje, zaštićeni svjedok „M“ ističe da se ne

sjeća da je taj dan vidio optuženog u Trusini, ali isto tako ne može izričito tvrditi da nije bio

prisutan (samo se ne sjeća da ga je vidio), dok zaštićeni svjedok „D“ tvrdi da optuženog

Memića nije vidio ni u Parsovićima ni u Trusini cijelog dana, a najvjerovatniije da Memić

nije bio u Trsuni i zbog toga što je on, prema svjedokovom mišljenju, u jedinicu došao

samo nekoliko dana pred akciju u Trusini.

517. Samo svjedok Berdihan Mešić, koji za sebe tvrdi da je bio učesnik akcije na

Trusinu, ističe da optuženi Memić nije apsolutno došao kamionima na Bradinu s njima,

zadnji put ga je vidio na Mrazištu, kad se pozdravljao sa Orhanom. Od odlaska sa Bradine

u Trusinu i vraćanju nazad, nije vidio Memića, vidio ga je ponovo tek na Mrazištu kad su

se vratili.

518. Na kraju, zaštićeni svjedok „N“, koji nije bio učesnik akcije na Trusinu, nego je u isto

vrijeme bio na Homolju, ne može da tvrdi gdje je tog dana bio optuženi Memić, ali

pretpostavlja da je bio na Igmanu zajedno sa Fikić Seadom, zato što su u isto vrijeme došli

u jedinicu. Sud ovdje nalazi potrebni podsjetiti na dokaz Tužilaštva T-147, o kojem je bilo

riječi u paragrafu broj 483.

519. Dakle, Sud na osnovu ovakvih iskaza ne može zaključiti da optuženi Memić nije bio

u akciji na selo Trusina i da nije učestvovao u strijeljanju zarobljenih pripadnika HVO-a.

Tačnije, ove iskaze nalazi neuvjerljivim (tim prije što zaštićeni svjedoci „M“, „O“ i „N“ ne

tvrde sa sigurnošću da optuženi nije bio prisutan u Trusini) i pristrasnim u korist

optuženog, a ovakvi iskazi, ne dovode, na bilo koji način, u pitanje istinitost i

vjerodostojnost iskaza svjedoka koji su ga vidjeli u Gaju i koji ne ostavljaju mjesta sumnji

da je optuženi Mensur Memić, počinio radnje koje mu se činjeničnim opisom stavljaju na

teret.

520. Pored toga, kao svojevrsna potvrda iskaza svjedoka koji su svjedočili o učešću

optuženog u napadu na selo Trusina, je i iskaz svjedoka Elmedina Čauševića zvani

„Mesar“, koji je, također, bio angažovan u jedinici „Zulfikar“, kako kaže, od septembra

1992. godine. Objašnjava da je tog dana kada se desila Trusina bio na Igmanu, spremali

su se za jednu akciju, te navodi da je „Menta“ nadimak jednog pripadnika jedinice i da on

nije bio s njima kada su pripremali ovu akciju na Igmanu. Ovo je u suprotnosti sa iskazom

samog optuženog da je sljedeći dan (dan nakon Trusine), postrojen zajedno sa drugima i

da je krenuo put Konjica.

521. Konačno zaštićeni svjedok „L“ , iako na glavnom pretresu navodi da je dosta o akciji

čuo od pripanika jedinice Kokić Ahmeta koji mu je rekao da su u Trusini „neki civili


109

pobijeni, neki vojnici i tako, da su uzeli pare od tih civila i vojnika i zlato“, ne sjeća se da

mu je Kokić nešto govorio o Mensuru Memiću. Međutim, nakon što mu je predočen iskaz

iz istrage (KT-RZ – 107/05 od 29.10.2009. godine), svjedok je potvrdio da je tada izjavio

da je od Kokić Ahmeta saznao da je Mensur Memić bio u napadu na Trusinu.

522. Odbrana optuženog ukazuje kako su svjedoci, u stvari, i sami počinioci krivičnih

djela u selu Trusina, te da zbog toga terete druge, da ne bi sami bili pozvani na

odgovornost.

523. Međutim, u konkretnom slučaju, takvi razlozi za Sud nisu uvjerljivi, niti Sud smatra

da bi svjedoci na taj način izbjegli ili umanjili svoju krivičnu odgovornost, označavajući

upravo i bez dvoumljenja optuženog Mensura Memića kao osobu koja je bila u streljačkom

stroju i učestvovala u strijeljanju. Još manje je prihvatljiva odbrana optuženog da ga svi ovi

svjedoci, u stvari mrze, kada su tako nešto mogli izjaviti, pri čemu ne navodi ni naznaku

bilo kojeg razloga za ovakvu tvrdnju.

524. Sud nalazi za shodno da na ovom mjestu navede da je, van razumne sumnje,

utvrdio da su, kritičnog dana prilikom napada na selo Trusina, strijeljani, Ivan Drljo,

Nedeljko Krešo, Pero Krešo, Zdravko Drljo, Željko Blažević i Franjo Drljo.

525. Na ove okolnosti su svjedočili brojni svjedoci i to kako mještani sela Trusine tako i

pripadnici jedinice SOPN koji su učestvovali u napadu, a čiji iskazi u odnosu na činjenicu

strijeljanja zarobljenih pripadnika HVO-a su već navedeni u ranijim paragrafima

obrazloženja presude.

526. Svjedok Milka Drljo koja je tog dana otišla na brdo Križ i pozvala da se predaju

pripadnici HVO-a koji su se nalazili na straži, među kojima je bio i njen sin Ivan Drljo, Stipe

Ljubić, Pero Krešo i Nedeljko Krešo, navodi da su oni, osim Stipe Ljubića, odmah po

dolasku u Gaj postrojeni uz zid jedne kuće. Njenog sina Ivana su nakon toga poslali u selo

po Zdravka Drlju i Željka Blaževića, da bi ih kad su se svi skupili „postrojili da ih ko streljaju

uz Markovu kuću“, da bi potom njih žene i djecu odvojili nakon čega su se čuli rafali.

Svjedok tu vidi tijela ubijenih „sina Ivana Drljo, Franju Drljo, Željko i ovaj Pero i Nedeljko.

Samo Zdravka Drlje nije tu bilo“

527. O tome da su sa brda Križ u Gaj, sa Ivanom Drljom došli Pero Krešo, Stipe Ljubić,

Nedeljko Krešo, potvrđuje i svjedok Cecilija Šimunović koja navodi da su nakon toga u

selo dovedeni i Zdravko Drljo i Željko Blažević, kao i da su svi bili postrojeni „....nas su

odvojili od muških, oni su ostali postrojeni, .... i tu su ih postrijeljali.“ Svjedok dodaje i to da

je njen otac Franjo Drljo isto bio tu postrojen i ubijen, a za Stipu Ljubića je kasnije čula „ da

je gore ubijen u našoj kući.“

528. I svjedok Ruža Mlikota je u svom iskazu govorila predaji pripadnika HVO-a,

odnosno kako su Ivana Drlju poslali po Blaževića i Zdravka Drlju koji su bili kod kuće.

Zdravka Drlju su ubili ispod Tomine kuće, ne zna da li je on tada pokušao bježati ili ne, a

vezano za Stipu Ljubića svjedok tvrdi da su njega, čim je došao sa Križa sa Nedeljkom

Krešo, Pero Krešom i Ivanom Drljo, ubili u kući Andrije Drljo. Vezano za sam čin ubistva


110

postrojenih svjedok navodi „odma' su nas počeli odvajat od muškaraca. ...I čim su nas

više kuće, odmah su okrenuli pucati, pobili ih.“

529. Svjedok Dragan Drljo također, svjedoči o ubistvu zarobljenih pripadnika HVO-a, te

navodi kako čuje pucnjeve, rafale i vidi kad četvorica, petorica pucaju u postrojene ljude

uza zid. Taj dan su postrojeni uz zid i strijeljani njegov brat Ivan, stric Franjo, Pero Krešo,

Nedjeljko Krešo, Željko Blažević. Zdravko Drljo je bio njihov rođak, njega svjedok vidio isto

uza zid postrojenog ali ga nije vidio mrtvog tog dana. Međutim, njegovo izrešetano tijelo,

kako leži preko granja ispod puta, vidi sutradan kada je došao u Gaj, kao i izrešetano tijelo

svog brata i strica Franju, te Nedjeljka Krešu i Peru Krešu, Željka Blaževića. Stipu Ljubića,

koji se tog dana predao kad i njegov brat, vidi ubijenog u svojoj kući.

530. Mara Drljo potvrđuje da su tog dana strijeljani njen suprug Franjo (uveče bio na

straži a kući je došao kada je počeo napad), Nedeljko, Pero, Ivan, Željko, kao i Zdravko

koji je „jadan počeo bježati pa su ga nadalje ubili“.

531. Svjedok Bosiljka Krešo, navodi da je dolaskom iz Kreša u Gaj vidjela, između

ostalih, tijelo Zdravka Drlje – Bosanca kao i “njih 5 poredanih (Nedeljko Krešo (suprug

svjedoka), Pero Krešo, Željko Blažević, Ivan Drljo, Franjo Drljo), uz staru kuću Marka

Drlje“, neko iz grupe vojnika je rekao da se postroje i da se odvoje civili „onda je zasuo

rafal i tada sam vid'la 4 vojnika, 3 u crnoj odori i jedan u šarenoj, taj jedan u crnoj odori je

bila ta ženska vojnik ona je strijeljala isto sa ovom trojicom.“

532. I Jela Ljubić, supruga ubijenog Stipe Ljubića, dolaskom u Gaj odmah pored puta

(„on je bio u šikari, u ogradi u trnju“) vidi mrtvo tijelo Zdravka Drlje, a potom, uz zid pored

jedne štale, vidi i postrojene (Željka Blaževića, Ivana Drlju, Nedeljka Krešo, Peru Krešo,

Franje Drljo). Opisuje kako je bila sretna što tu, među postrojenim, ne vidi svog supruga

Stipu Ljubića, te dodaje da je pitala Milku i Maru Drljo, gdje je njen Stipo jel ga neko vidio,

na šta joj je Milka odgovorila „on je ubijen gore u mojoj kući.“ Kada su stajali pored štale

„čuli su se odjednom pucnji, rafali, pobili su ih, pa su nas doveli tu da vidimo to, tuga...“

533. Ove navode potvrđuju i svjedoci Mara Delinac, kao i Anica Blažević koja isto vidi

postrojene vojnike, petoricu njih, svog supruga Željka, Franju Drljo, Nedeljka Krešu, Ivana

Drlju, Pero Krešo. Zdravko je isto bio tu, ali su joj rekli da je on bježao, pa su ga ubili.

534. Na osnovu iskaza navedenih svjedoka utvrđen je identitet strijeljanih muškaraca,

odnosno bez sumnje je utvrđeno da se radi o licima Franjo Drljo, Ivan Drljo, Pero Krešo,

Nedeljko Krešo, Zdravko Drljo i Željko Blažević, a na okolnost smrti ovih lica uloženi su

izvodi iz matične knjige umrlih (dokazi T-10788, T-10289, T-10090, T-10191, T-9992, T-10393).

88

T-107 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK – Općina Konjic na ime Drljo Franjo, broj 09-15-3-4310/08 od 26.12.2008. godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Drljo Franje izdatog od Općinskog suda Konjic broj R 529/99 od 10.01.2000. godine; 89

T-102 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK – Općina Konjic na ime Drljo Ivan, broj 09-15-3-4312/08 od 26.12.2008. godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Drljo Ivana izdatog od Općinskog suda Konjic broj R 530/99 od 10.01.2000. godine;


111

(2) ZAKLJUČCI SUDA O OPTUŽENOM NEDŽADU

HODŽIĆU

535. Optuženi Nedžad Hodžić tereti se da je 16.04.1993. godine u prijepodnevnim

satima u zaseoku Gaj, selo Trusina, opština Konjic, zajedno sa Mensurom Memićem

zvanim „Menta“, Rasemom Handanović zvanom „Zolja“ i drugim njemu poznatim

pripadnicima Specijalnog odreda za posebne namjene Armije RBiH „Zulfikar“ naredio

„streljački vod pucaj“ i sudjelovao u ubistvu strijeljanjem postrojenih bojovnika Hrvatskog

vijeća obrane, koji su se prethodno predali, Ivana Drlju, Nedeljka Krešu, Peru Krešu,

Zdravka Drlju, Željka Blaževića i Franju Drlju.

536. Optuženi Nedžad Hodžić bio je pripadnik jedinice „Zulfikar“ što proizilazi iz

materijalnog dokaza (T-11794) od 25.08.1992. godine do 22.04.1996. godine, a njegovu

pripadnost jedinici potvrđuju i saslušani svjedoci Rasema Handanović, Ramiz Bećiri,

zaštićeni svjedoci „E“, „R“, „O“, „A“, „M“, „X“, „B“, „D“.

537. Sud nalazi da niti jedan od saslušanih svjedoka, koji je svjedočio na ove okolnosti,

nije negirao učešće optuženog u dešavanjima u selu Trusina. Naprotiv, svi svjedoci, bez

izuzetka, se slažu u pogledu učešća i radnji optuženog, konkretno, u zaseoku Gaj, gdje su

strijeljani zarobljeni pripadnici HVO-a.

538. Tako svjedok Rasema Handanović u svom iskazu navodi da su u akciju na Trusinu

krenuli iz škole u kojoj je bila komanda 45. Brigade Neretvica. Na uzvisini iznad sela, iznad

šljivika su dobili zadnje upute prije ulaska u selo, rekli su im da je obezbijeđen sanitet, na

PAM-u je bio jedan vojnik, tu je Nedžad (Hodžić) izdvajao ljude da idu lijevo i desno i nju je

gurnuo da ide sa njegovom grupom, a grupe su vodili Nedžad i Samko. To ne znači da su

bile dvije grupe, koliko je bilo grupa ona ne zna, jedna je grupa išla ravno prema selu, a

druga je išla obilazno, s gornje strane sela. Međutim, tvrdi da po ulasku u selo grupe više

nisu postojale, svi su bili pod Samkovom grupom. Opisuje kako su išli kroz selo, pretresali

kuće, vodili stanovništvo i stavljali ih u jednu kuću, Struja je čuvao zarobljene. Nakon što je

90

T-100 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK – Općina Konjic na ime Krešo Pero, broj 09-15-3-4311/08 od 26.12.2008. godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Krešo Pere izdatog od Općinskog suda Konjic broj R 545/99 od 26.01.2000. godine; 91

T-101 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK – Općina Konjic na ime Krešo Nedeljko, broj 09-15-3-4316/08 od 26.12.2008. godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Krešo Nedeljka izdatog od Općinskog suda Konjic broj R 68/00 od 17.04.2000. godine; 92

T-99 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK – Općina Konjic na ime Drljo Zdravko, broj 09-15-3-4307/08 od 26.12.2008. godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Drljo Zdravka izdatog od Općinskog suda Konjic broj R 171/05 od 22.12.2005. godine; 93

T-103 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK – Općina Konjic na ime Blažević Željko, broj 09-15-3-4313/08 od 26.12.2008. godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Blažević Željka izdatog od Općinskog suda Konjic broj R 8/2000 od 23.02.2000. godine; 94

T-117 - Dopis Federalnog Ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata broj: 01/2-41-32/09 od 12.11.2009. godine kojim se dostavljaju ovjerene kopije vojnoevidencionih dokumenata za Memić Mensura, Salčin Dževada, Hodžić Nedžada i Hakalović Senada;


112

Samko ranjen kod prodavnice, kaže da je Nedžad preuzeo komandu u selu, naredio je

da se povlače, uzeli su neke žene da im pokupe oružje.

539. Dolaskom u Gaj – kasnije je saznala da se to mjesto tako zove, svjedok kaže da su

se popeli iznad nekog podzida, bila je kao neka ravnica, tu su bili zarobljeni uza zid, njih

oko 7, neki su bili u civilu, neki u uniformama. Nedžad je prozvao Nihada da ga pita šta da

radi sa zarobljenicima, a Nihad mu je rekao da ih sve pobije.

540. Opisuje dalje mladića plave kose koji je pokušao da pobjegne, potrčao je prema

kraju zida, ali misli da nije stigao do zida kada je ubijen. Nedžad je rekao „streljački vod“,

svi su pucali, taj momak je poginuo i svi muškarci koji su bili pored tog zida. Bilo je tu, kako

kaže, puno ljudi – „Menta“, Nedžad, Popara, Džeko, Pile i vodiči.

541. Vidjela je, navodi, da u postrojene muškarce pucaju „Menta“, Nedžad, Popara,

Džeko, pucala je i ona. Kada je taj momak počeo da trči Nedžad je zavikao „pucajte“,

stajali su kako se ko zadesio, nije bilo vremena ni da se neko pomjeri, ni da se formira neki

vod. Nedžad je bio u crnoj uniformi i imao je automatsku pušku M16.

542. Opisujući Nedžada Hodžića u vrijeme kritičnog događaja, svjedok navodi da je bio

malo puniji, puno oholiji, pun sebe, snaga, strah i trepet za vojsku, za zarobljenike isto, pa

dodaje „Nedžad je bio životinja, životinjski se ponašao prema svima. Svi koji poznaju

Nedžada znaju da je maltretirao i zlostavljao zarobljenike i vojnike“. Nikada ranije u

akcijama nisu imali naredbu da strijeljaju nekoga, a bilo je i prije da postroje „ajmo steljački

vod, ovo, ono, ali se ništa nije desilo“.

543. Navela je dalje da su Nedžad, Popara, „Samko“ i Džeko, unutar jedinice imali

povlastice, koristili su džipove, imali su pare, ostali su ih smatrali komandnim kadrom zbog

privilegija i postrojavanja, jer tada oni ne bi stajali u jednoj liniji kao ostali, oni su stajali kao

komanda. Inače, kaže da je Nedžad Hodžić imao nadimak „Džon Vejn“.

544. Zaštićeni svjedok „E“ navodi da za akciju u Trusini saznaje sat i po prije (nije bio

nešto upoznat), jer je spavao u Gostovićima kada su došli Nedžad, „Samko“, Popara,

Džeko, „Zolja“. U akciju kreće i on, bilo je rano, mrak je bio.

545. Nedžad je, kaže, imao automatsku pušku M16 i pištolj sa futrolom. Kada su stigli na

raskrsnicu Džeko je otišao put Križa, a oni su (svjedok ide sa Samirom i „Džonijem“) otišli

ispod lijevo, voćnjakom, ka kućama na brdu. Seid Padalović je otišao u pravcu Sultića,

Seonice.

546. Nakon što je Samko ranjen kod prodavnice, Džoni je javio na motorolu da je Samko

ranjen, ali ne zna s kim je razgovarao.

547. Opisuje dolazak u Gaj, vidio je ljude da stoje uza zid, zarobljenici i u civilu i u

uniformi, vidi „Džonija“ odmah iza njih, tu su Džeko i „Zolja“, poviše njih bilo je još dvoje-

troje, ne sjeća se tačno ko je bio.

548. „Džoni“ je na motorolu razgovarao o tome, ne zna s kim i onda je samo zavikao

„streljački vod“. Svjedok navodi da mu je pogled striktno bio uperen u jednu osobu, okreće


113

glavu lijevo – desno i vidio je da će nešto da bude. Svjedoči zatim o pokušaju tog momka

da pobjegne, njegovom ubistvu (Popara pucao za njim), te kako su krenuli svi da pucaju

„gledam Nedžada da puca, gledam Džeku, „Zolju“....“. i ovaj svjedok kao i svjedok Rasema

Handanović svjedoči o „ovjeri“ strijeljanih i ne može da se izjasni ko je to učinio „da li

„Džoni“, da li Popara ili „Zolja““.

549. Nakon završetka akcije, kada su se vratili u Parsoviće navodi da su pripadnici

jedinice „govorili da su to super odradili, govorili su o ubijenim ljudima“.

550. Ne zna da li je Nedžad imao čin, ni da li je bio privilegovan, ali kako kaže „on je bio

„Džon Vejn“, imao je džipa, imao je M16, jurišni prsluk, pištolj“.

551. Na insistiranje odbrane da svjedok kaže da li vidi Nedžada da puca – da li vidi da se

dimi iz puške svjedok kaže „Ma gledam ga“, te tvrdi „garantujem vam sad, šta vam

govorim, puco je Popara, puco je Nedžad, pucala je „Zolja“, puco je Džeko, još neko je

puco, ja nisam vidio ko, još neko je puco“.

552. Nedžada Hodžića je vidio poslije rata, bio je teško ranjen, imao je problema sa

govorom, razgovarali su o Trusini, pričali su o strijeljanju. Odbrana insistira da Nedžad ni

tada nije bio sposoban da bilo šta reproducira, ali svjedok odgovara da to „ne bi bilo tačno,

razgovarali smo o tome, vrlo teško ali se sjeća toga, kako je pobio te strijeljane“. Navodi da

je to moglo biti u januaru ili februaru 1996. godine i bilo je prisutno još dvoje ljudi.

553. Svjedok Ramiz Bećiri, također, se sjeća dolaska jedinice u Parsoviće, gdje su se

smjestili u osnovnoj školi, da bi ujutro krenuli u napad, u akciju na Trusinu. Pošli su oko

5.00 sati, idu u dvije grupe. Sjeća se da su „Džoni“, Džeko i Popara imali crne uniforme,

imali su pješadijsko naoružanje, motorolu su imali „Džoni“ i Samko.

554. Osobu sa nadimkom „Džoni“, kaže da je njegovo ime i prezime Nedžad Hodžić,

zadnji put tog dana u Trusini, vidio je na raskrsnici kada su ranjeni „Samko“ i Kokić, on je

imao status kao vođa grupe. Nisu uvijek bile iste vođe, nekad „Džoni“, nekad Džeko,

nekad Popara.

555. Zaštićeni svjedok „R“, u svom iskazu navodi da su iz Parsovića prema Trusini

krenuli još dok je bio mrak, kad su stigli pred Trusinu dijele se u dvije grupe, kaže da je

jedna grupa otišla na neke rovove, u toj grupi su bili „Samko“, „Struja“, a svjedok je bio u

drugoj grupi sa „Džonijem“ i Orhanom. Jednu grupu vodi „Džoni“, drugu „Samko“, oni su

imali i motorole. Za „Samka“ kaže da je bio glavni u toj akciji. Imali su vodiče da bi znali

koje su kuće Hrvatske, a koje Bošnjačke.

556. Nakon što je Samko ranjen povukli su se na početnu poziciju, gdje vidi 2-3

pripadnika HVO-a i 3-4 civila uza zid jedne kuće i onda je, svjedok kaže „..“Džoni“ naredio

da se oni pobiju tu, strijeljaju“. Navodi da je „Džoni“ zvao i njega, ali on nije htio to da radi.

Kao i prethodni svjedoci opisuje mladića koji je pokušao da bježi, ali su ga meci stigli sa

leđa. Ostali su, kako kaže, odmah pobijeni, a na pitanje ko ih je pobio svjedok odgovara da

su to bili „Džoni“, „Menta“, „Zolja“ i Džeko, što se on sjeća.


114

557. Navodi dalje da je nakon Samkovog ranjavanja „Džoni“ preuzeo – „komanduje

svim pripadnicima jedinice „Zulfikar“ koji učestvuju u napadu“ (kaže da je u Trusini

učestvovalo 30-tak pripadnika). Misli da je „Džoni“ kontaktirao s nekim motorolom, ne zna

s kim. Na pitanje kakve veze „Džoni“ ima sa strijeljanjem svjedok odgovara „A ima veze,

on je naredio da se ljudi pobiju“. Na insistiranje odbrane da njemu „Džoni“ nije bio

nadređeni i da nije morao poslušati njegovu naredbu, svjedok odgovara da njemu „Džoni“

jeste bio nadređeni, kao vođa grupe u kojoj je bio i svjedok.

558. Također, i zaštićeni svjedok „O“ navodi da je u prvoj polovini 1993. godine bio u

jedinici „Zulfikar“ – Specijalni odred za posebne namjene, komandant jedinice je bio

Zulfikar Ališpago, a zamjenik Nihad Bojadžić. Nedžad Hodžić, „Samko“, Edin Džeko,

Popara, imali su, kako kaže, privilegije od strane komande, nisu morali ići u ratna dejstva,

mogli su ići gdje hoće, mogli su vozati šta hoće.

559. Dolaskom na teren Trusine sjeća se da je s desne strane, na brijegu, vidio bijelu

crkvu, došli su (doveo ih je vodič), na mjesto poviše jednog sela gdje je bio neki rov, gdje

vidi sve njihove pripadnike koji su krenuli i Nihad je bio tu. Sa tog položaja vidi se selo i

odatle kreću u dva pravca, on ide desno, kasnije je saznao da se to zove zaseok Gaj i tu

su vršili borbena dejstva. Njegovi saborci koji su krenuli u napad su bili zaštićeni svjedok

„M“, Bećiri, „Struja“, „Zolja“, Nedžad, Džeko, Popara, zaštićeni svjedok “A”, bilo je i nekih iz

Hasine jedinice. Prema njegovom mišljenju „Samko“ je bio glavni vođa, tu je bio Nedžad i

Džeko „smatrali su se kao vođama“, imali su motorole, svjedok kaže „kako bi mogli

komunicirati sa pretpostavljenim gore komandantom, da im on može davati upute“.

560. Svjedok dalje govori o Samkovom ranjavanju kod prodavnice i povlačenju do nekih

kuća, gdje su bili postrojeni neki civili i vojnici uz jednu štalu – 8 do 10 osoba, po njegovom

mišljenju, dvoje u civilnom, a ostali u vojnim uniformama. Već su tada došli i Nedžad i

„Struja“, „Zolja“, zaštićeni svjedok „M“, bilo je, kaže, dosta njihovih pripadnika. Među

postrojenim je bio i jedan mali, dijete (14-15 godina) svjedok ga je izveo i rekao mu da

bježi među kuće, ubiće ga i on je pobjegao. Navodi da se onda počelo pričati kako će se

oni strijeljati, ne zna ko je to rekao, čuo je ali nije vidio. I ovaj svjedok opisuje plavog

momka, na identičan način kao i ostali, koji je pokušao da pobjegne, kako su pucali na

njega, pa kaže „... i onda su svi ustali i počeli pucati na njega i pogodili su ga, onda su se

vratili i onda je počela paljba po tim uz kuću, pucalo se rafalno“.

561. Navodeći ko puca svjedok kaže „vidim Nedžada, vidim „Zolju“, vidim Džeku, „Zolju“

prvenstveno vidim, jer ona je, onaj, ona ih je, ja mislim većinu pobila, njena puška, njeni

meci“.

562. Zaštićeni svjedok „A“ u svom iskazu navodi da je bio pripadnik jedinice „Zulfikar“, te

da je napad na Trusinu bio u proljeće, misli da je u napadu učestvovalo 35-40 pripadnika

njegove jedinice. Enis Popara, Edin Džeko i Nedžad Hodžić imali su malo povlašteniji

status, bili su kao neki komandiri, pitali su se za neke stvari i pomagali su Nihadu

Bojadžiću.

563. Navodi da su to jutro prilikom postrojavanja u Parsovićima, motorole imali Nihad,

Nedžad i „Samko“.


115

564. Svjedok je bio u Nedžadovoj grupi, krenuli su niz neki šljivik, Nedžad je imao

crni jurišni prsluk i pušku M16, koliko se sjeća. Nakon što su ušli u selo, spustili su se niz

livadu, na asfaltni put i krenuli prema Buturović polju, gdje su naišli na još vojnika njihove

jedinice, u blizini je bila prodavnica.

565. Objašnjava da su Nedžad i „Samko“ imali motorole jer su bili stariji pripadnici

jedinice, bili su ljudi od povjerenja, tako da su bili „kao ujedno i neki komandiri“. Misli da su

taj dan morali koristiti motorole za komunikaciju sa samim komandantom u toku akcije jer

komandant (Nihad Bojadžić), sam vodi akciju i u datim momentima proziva svoje

pretpostavljene da se izvještava o stanju na terenu. Navodi da je to bilo pravilo u svim

akcijama u kojima je svjedok sudjelovao tokom '93. godine.

566. Vidio je ubistvo postrojenih lica i to opisuje na način „kada sam došao tu su oni bili

postrojeni, ko pored te kuće, bili su licem okrenuti prema zidu, nisam ništa ono da sam

mogao pretpostaviti šta će biti, kako će biti... Struja bio dole ispred kuće sa ženama i

koliko se sjećam Ramiz Bećiri, a na ovom gore dijelu, iza vojnika znači, bio je Mensur

Memić, bila je „Zolja“, bio je Orho, Kalkan“. U jednom momentu, svjedok navodi da je

putem koji vodi prema izlazu iz sela (kroz šljivik), dotrčao Nedžad Hodžić i rekao „streljački

vod, Samko je podlegao, pucaj, pali...“. Opisuje vojnika koji je pokušao da pobjegne u

trenutku kada je došao Nedžad Hodžić, ne zna ko ga je pogodio. Vidio je i Rasemu

Handanović da iz pištolja ispucava nekoliko metaka u vojnike koji su davali znakove

života. U postrojene ljude pucali su Nedžad, Mensur Memić, Rasema zvana „Zolja“,

Kalkan, nije siguran u Orhu. Tvrdi da, iako nije mogao percipirati sve ljude oko sebe, u

grupi koja je pucala nije bio niko nepoznat, sve su bili pripadnici jedinice „Zulfkar“, siguran

je u to.

567. Zaštićeni svjedok „M“ isto tako govori o povlaštenom položaju nekih pripadnika

jedinice, navodi da su to Nedžad Hodžić, „Samko“, Džeko, Popara i oni su imali blizak

odnos sa komandnim dijelom.

568. U prva četiri mjeseca '93. godine bio je na teritoriji opštine Konjic i Jablanica, čim su

počeli sukobi sa HVO-om jedinica je težišno bila angažovana na tim ofanzivnim dejstvima.

Navodi da u proljeće (april) dolaze u Trusinu, gdje polaze iz Parsovića, iz škole, njih 25-35.

Kaže da je vjerovatno da su se pred polazak postrojavali.

569. Navodi dalje ko je sve sa njim došao u Parsoviće, između ostalih Nedžad Hodžić,

„Samko“, Popara, Džeko, „Zolja“, postrojeni su u školi, u hodniku, rano ujutro, ispred stroja

su bili „Zuka“ (Zulfikar Ališpago) i „Samko“, koliko se sjeća. Svjedok ide u desnu grupu što

je išla pod brdom, a sa njim su Džeko, „Samko“, Bećiri, zaštićeni svjedok „O“, grupu

predvodi „Samko“.

570. Nakon Samkovog ranjavanja kod prodavnice, svi se povlače prema gornjem dijelu

sela gdje su bili zarobljeni i gdje čuje galamu i otprilike je Nedžad govorio kao „dajte

vojnike, odvedite vojnike, postroj.... i da li ih pobiti, da li ih strijeljati, da li nešto, stvarno ne

mogu ja sad to tvrditi“. Ispred postrojenih su stajali Nedžad i „Zolja“ i galamili.


116

571. Navodi da je poslije toga ušao u jednu kuću, jer nije želio doći u situaciju ni

da gleda, ni da mu neko naredi da nešto radi tu sa njima i nije izašao dok nisu rekli da idu

iz sela. Dok je bio u kući čuo je pucnje, kratki rafali, vidio je ubijenih 4-5 vojnika, ostalo su

civili. Ne sjeća se koga je vidio kada je izašao iz kuće jer je bio pod stresom, ali je bilo tu

još ljudi.

572. Zaštićeni svjedok „X“ navodi da je bio angažovan u jedinici od druge polovine '92.

godine i tada se jedinica zvala Odred za odbranu prirodnih prava Sandžaka i Kosova, da

bi početkom '93. godine jedinica dobila naziv SOPN ŠVK. Za sebe kaže da je bio pripadnik

IDV-a (od proljeća '93. godine).

573. Također, govori o povlaštenom položaju nekih pripadnika jedinice – „Samko“,

Džeko, Nedžad i Popara koji su, prema njegovim riječima, imali položaj malih Buda - nisu

obavljali dnevne dužnosti, nisu išli na obuke, spavali su u apartmanima, a u akcijama su

većinom bili vođe grupa.

574. U Trusini je bio u grupi sa Nedžadom Hodžićem, zaštićenim svjedokom „B“ i „R“.

Nedžad je imao nadimak „Džoni“ ili „Džon Vejn“.

575. Zaštićeni svjedok „B“ je, kako kaže, bio pripadnik IDV-a, a i on govori o

povlaštenom položaju Samka, Džeke, Nedžada i Popare, koji su bili privrženi komandi,

misli da im je takav status osigurao komandni kadar.

576. Nakon što je opisao dolazak u školu u Parsoviće i odlazak prema Trusini navodi

dalje da je komandant akcije u samom selu bio Samko, a nakon što je on ranjen kaže „pito

se ovaj Nedžad Hodžić“. Pored Nihada u akciji su motorole imali „Samko“, Nedžad,

Popara i Džeko.

577. Nakon Samkovog ranjavanja rečeno im je da se povlače „gore kućama“, gdje zatiče

šest, misli, pripadnika HVO-a koji su zarobljeni, čuje galamu, psovke, „Zolja“ govori da će

osvetiti „Samka“, nakon čega opisuje pokušaj bjekstva jednog pripadnika HVO-a i

„odjednom su zapucali na njega ovaj „Menta“, Hodžić, ova ženska „Zolja“ i onda su pucali

po ovim pripadnicima ostalih što ih je bilo“.

578. Objašnjavajući kako zna da je Hodžić preuzeo komandu svjedok navodi da se

Hodžić gore, u Gaju, pitao. Inače ova četvorica, Nedžad Hodžić, Enis Popara, Samir

Šemsović „Samko“ i Edin Džeko su njih najviše vodili u akcije, zavisno od toga koga

odrede, a misli da su bili pri komandi jedinice „Zulfikar“.

579. Misli da je Nedžad nosio pušku M-16, imao je i pištolj, za njega bi mogao reći da je

isključivo bio u crnoj unifomi, imao je jurišni prsluk a misli i pancir. Nedžad je u Trusini

imao motorolu, i koliko mu je poznato bio je vođa grupe.

580. Čak i zaštićeni svjedok “D“, kao svjedok odbrane, koji je, također, kao pripadnik

SOPN-a, u četvrtom mjesecu '93. godine učestvovao u napadu na selo Trusina, u svom

iskazu potvrđuje iskaze prethodnih svjedoka. Naime, svjedok kaže da je Nedžad Hodžić u

Trusini imao pušku M16, crnu uniformu, crni prsluk. Također, tvrdi da je optuženi Hodžić


117

učestvovao u strijeljanju zarobljenih u zaseoku Gaj „na žalost Džoni je učestvovao

u tome, stvarno mi je žao, ali...“, vidio ga je da puca rafalnom paljbom. Pored njega pucali

su Zolja i zaštićeni sjedok “A”. Zaštićeni svjedok „E“ nije pucao, sjedio je sa strane.

581. Na insistiranje odbrane, da prije pucanja nije bilo nikakve verbalne komande od bilo

koga, svjedok odgovara „nažalost, nažalost, rečeno je streljački vod, to je rekao „Džoni“..“.

Komanda je izdata prije nego što je momak počeo da bježi. Ovo nikada prije nije rekao

zato što ga niko prije nije ni pitao.

582. Na kraju, i optuženi Dževad Salčin u svom iskazu koji je dao u svojstvu svjedoka

navodi da je i sam čuo kako je rečeno „streljački vod, pripremi se“, iako nije prepoznao o

čijem se glasu radi.

583. Imajući u vidu sve navedeno, Sud je, van svake razumne sumnje, zaključio da

optuženi Nedžad Hodžić, iako formalno nije imao komandnu funkciju, kao stariji i iskusniji

borac, bio je blizak komandi i bio je osoba od njihovog povjerenja, te je zajedno sa

Samirom Šemsovićem „Samkom“, Edinom Džekom i Enisom Poparom, imao privilegovan

položaj u jedinici, a njih četvorica su u akcijama, većinom, bili vođe grupa, o čemu su bez

izuzetka svjedočili svi saslušani svjedoci koji su u to vrijeme bili pripadnici jedinice. Isto

tako, iz iskaza navedenih svjedoka proizilazi da je optuženi Nedžad Hodžić, bio određen

da rukovodi jednim pravcem napada na selo Trusina i da je nakon ranjavanja Samira

Šemsovića, kada se akcija bližila kraju, preuzeo komandu nad jedinicom u samom selu,

nakon čega se pripadnici jedinice povlače na početni položaj i dolaze u zaseok Gaj gdje su

strijeljani zarobljeni pripadnici HVO-a.

584. Iskazi svih saslušanih svjedoka koji su govorili o strijeljanju u zaseoku Gaj i s tim u

vezi o radnjama optuženog Nedžada Hodžića, u čvrstoj su međusobnoj vezi, saglasni u

svim bitnim okolnostima, jedan drugog potkrepljuju i dopunjuju, tako da nije bilo razloga da

ovakvim iskazima Sud ne pokloni vjeru kao istinitim i vjerodostojnim, te na osnovu istih,

van svake razumne sumnje, utvrdi da je optuženi Nedžad Hodžić počinio radnje kako je to

opisano u izreci presude, tim prije što odbrana ni na koji način nije dovela u pitanje

autentičnost navedenih svjedočenja.

585. O tome koji pripadnici HVO-a su tom prilikom strijeljani Sud je već obrazložio u

dijelu presude koja se odnosi na optuženog Mensura Memića.

(3) ZAKLJUČCI SUDA O OPTUŽENOM NIHADU BOJADŽIĆU

586. Optuženom Nihadu Bojadžiću na teret je stavljeno da je, u svojstvu zamjenka

komadanta, 16.04.1993. godine naredio njemu podređenim pripadnicima Specijalnog

odreda za posebne namjene „Zulfikar“ Armije R BiH, da u skladu sa ranije pripremljenim

planom napadnu selo Trusina, naredivši da u selu niko ne smije ostati živ, iako je znao da

se u selu nalaze civili, da bi potom sa jednog uzvišenja iznad sela Trusina istog dana

sredstvom veze rukovodio napadom izdajući naredbe sebi podređenim vojnicima koji su


118

napadali selo iz više pravaca, ne vodeći računa o razlikovanju civilnih i vojnih ciljeva,

u kojem napadu su ubijene sljedeće civilne osobe: Tomo (Andrije) Drljo rođen 1926.

godine, Andrija (Ilije) Drljo rođen 1947. godine, Kata (Ivana) Drljo rođena 1937. godine,

Kata (Miće) Drljo rođena 1918. godine, Ivan (Pere) Drljo rođen 1939. godine, Branko

(Andrije) Mlikota rođen 1925. godine, Smiljko (Mirka) Krešo rođen 1940. godine, Velimir

(Andrije) Krešo rođen 1934. godine, Ivica (Jure) Krešo rođen 1935. godine, Ilija (Ante)

Ivanković rođen 1926. godine, Anđa (Jure) Ivanković rođena 1936. godine, Jure (Ante)

Anđelić rođen 1926. godine, Stipo Mandić rođen 1928. godine, Anto Drljo rođen 1936.

godine, Milenko (Stipe) Mandić rođen 1961. godine i ratnog zarobljenika bojovnika HVO-a

koji se prethodno predao Stipo (Pere) Ljubić rođen 1961. godine, a teško ranjene civilne

osobe Mara Krešo rođena 1942. godine, Anđela (Vinka) Šagolj rođena 1969. godine,

Arijana (Pere) Krešo rođena 1988. godine i Mario (Rade) Krešo rođen 1991. godine.

587. Da je u vrijeme akcije u selu Trusina na dan 16.04.1993. godine optuženi Nihad

Bojadžić. bio na funkciji zamjenika komadanta odreda proizilazi prije svega iz materijalnih

dokaza odnosno obrasca VOB-8 (dokaz T-126), na ime Nihada Bojadžića u kojem stoji da

je Nihad Bojadžić pripadnik SOPN-a od 06.06.1992. godine, da je funkciju zamjenika

komadanta obavljao od 04.03.1993. godine, da bi početkom 1994. godine postavljen za

komadanta i kada jedinica mijenja naziv u 4. IDB 4. Korpusa Armije R. BiH.

588. Da je optuženi od 04.03.93. godine bio zamjenik komadanta SOPN-a potvrđeno je i

Naredbom načelnika ŠVK OS R. BiH broj 13/37-39 od 04.03.1993. godine (dokaz T-121)

ali i iskazima brojnih svjedoka koji su saslušani na glavnom pretresu, a što je, u svojoj

odbrani, potvrdio i sam optuženi Bojadžić.

589. Tako svjedok „R“ u svom iskazu navodi da je u prvoj polovini '93. godine bio

angažovan u jedinici SOPN „Zulfikar“, koja je, kako svjedok kaže, bila elitna jedinica, samo

za akcije. Komadant jedinice u 4. mjesecu bio je Zulfikar Ališpago – Zuka, a zamjenik

Nihad Bojadžić.

590. Ovaj iskaz potvrđuju i ostali saslušani svjedoci – u to vrijeme pripadnici jedinice

Ramiz Bećiri, Rasema Handanović, zaštićeni svjedok „O“, „A“, „B“, „X“, „C“, „L“, te svjedok

Vahidin Čomor, koji u svom iskazu kaže da mu je poznato da je SOPN bila specijalna

jedinica za posebne namjene, čiji je komadant bio Zulfikar Ališpago, a zamjenik je bio

Bojadžić.

591. Na kraju i sam optuženi u svom iskazu navodi da je u januaru '93. godine jedinica

postala samostalna i da se od tada zove Specijalni odred za posebne namjene (SOPN).

Objašnjava da je komadant tog novog Specijalnog odreda bio Zulfikar Ališpago, a on sam

je predložen za zamjenika komadanta i taj prijedlog je prihvaćen. Kasnije je dobio

dokument kojim se postavlja na tu dužnost (dokaz T-121) na kojoj ostaje sve do

postavljenja na dužnost komandanta jedinice.

592. O tome da je dio jedinice, u četvrtom mjesecu '93. godine upućen na područje

opštine Konjic i Jablanica, a zbog sukoba sa HVO-om, kada prvo dolaze na Bradinu, a

nakon toga u Parsoviće, odakle i kreće akcija na Trusinu, a gdje sa dijelom jedinice dolazi i

optuženi Nihad Bojadžić, svjedočili su mnogobrojni svjedoci – i sami učesnici ove akcije.


119

593. Tako zaštićeni svjedok „R“ u svom iskazu kaže da je bio u akciji na Trusinu, u

koju kreću iz Parsovića. Na Igmanu, prije polaska, ih je postrojio komadant Zuka i rekao im

kuda idu, objasnio im je da je došlo do sukoba sa HVO-om, a Nihad Bojadžić je bio

prisutan prilikom ovog obraćanja.

594. U Parsoviće dolaze pred veče, malo su odmarali i onda izašli na postrojavanje.

Objašnjava da ih je Nihad postrojio ispred škole i obratio im se govoreći im da će ih Samko

– Samir Šemsović predvoditi u toj akciji u Trusini. Opisujući optuženog Nihada Bojadžića,

svjedok kaže da je isti, tom prilikom, na sebi imao maskirnu uniformu, imao je pištolj, te

dodaje „on je uvijek imao radio stanicu uza se, malu motorolu“.

595. U istrazi je, ovaj svjedok, naveo i da je, nakon njihovog polaska u Parsoviće, Zuka

(Zulfikar Ališpago) otišao u pravcu Igmana, a Bojadžić, navodno, sa dijelom jedinice prema

Jablanici. Objašnjavajući navedeno svjedok kaže „ako sam tako rekao onda da“, te dodaje

„ali nas je u Parsovićima postrojio Nihad Bojadžić, kako je došao, to ne znam, ali

uglavnom bio je tamo“.

596. Na kraju je dodao da je nakon rata vrlo često razmišljao o Trusini, siguran je da je

Bojadžić bio u Parsovićima prije akcije, kaže, vrlo kratko je bio.

597. Optuženog u Parsovićima vidi i svjedok Ramiz Bećiri koji je svjedočio o tome da je

kao pripadnik jedinice SOPN (PVO vod), bio u Parsovićima u aprilu '93. godine, gdje dolazi

zbog izvođenja akcije u selu Trusina, a u Parsoviće su došli sa Bradine. Tvrdi da je

optuženi Nihad Bojadžić bio prisutan u Parsovićima, kaže da ih je on postrojio i rekao im

da ujutro kreće akcija. Kao i zaštićeni svjedok „R“, navodi da je optuženi Bojadžić bio u

maskirnoj uniformi i imao je pištolj.

598. Isto u svom iskazu kaže i svjedok Rasema Handanović, s tim što dodaje da je

optuženi imao i motorolu. Ovaj svjedok, također, govori o prisustvu optuženog Bojadžića u

školi u Parsovićima, gdje je bila komanda 45. brigade, ali navodi da su tu bili prisutni i

Zulfikar Ališpago (koji im je i rekao da idu u akciju na Trusinu), te čovjek iz druge brigade

„Nihad ga je zvao Beg“. Inače postrojli su ih Nedžad, Popara i Samko.

599. Kao i prethodni svjedoci i zaštićeni svjedok „O“ navod da su, kada je počeo rat sa

HVO-om, sišli sa Igmana i krenuli u borbena dejstva na terenu Konjica. Prema ovom

svjedoku postrojeni u školi na Bradini, gdje vidi Zuku (Zulfikara Ališpagu), Nihada

Bojadžića i još jednog čovjeka, ne zna ko je „uglavnom mislim da je onaj Beg“.

600. Zuka im se obratio i naredio da niko ne smije dirnuti civile ili zapaliti kuću, nakon

čega dolaze u školu u Parsoviće gdje vidi džip u kojem je došao Nihad.

601. Kao i svjedok „R“ kaže da su ih postrojili nakon kratkog odmora i da im je Nihad

rekao pravac dejstva, da će dobiti vodiče iz 45 brigade, da idu u selo Trusina da oslobode

taj teren.


120

602. Svjedok dalje navodi da zna da je u istazi 14.10.2009. godine rekao da je

postrojavanje bilo u Parsovićima, međutim, objašnjava da kada je kasnije „vratio film“

sjetio se da je to ipak bilo na Bradini.

603. U istrazi je takođe, rekao da je postrojavanje vršio komandant Zuka (Zulfikar

Ališpago), uz njega je bio Nihad Bojadžić. Zuka im je rekao da idu u akciju, sa njim su

razmjenili borbeni pozdrav „tekbir alahu egber“ (isti pozdrav u svom iskazu navela je i

svjedok Rasema Handanović). Svjedok objašnjava i da je suština njegovog iskaza ista „ne

mogu baš detaljno reći, ovaj, da li je bilo .... ja mislim da je to na Bradini bilo, ali ... opet ne

mogu, ovaj, sa sigurnošću koja je to škola bila, a to je davno stvarno bilo“.

604. Nadalje, i zaštićeni svjedok „A“ u svom iskazu navodi da je sudjelovao u napadu na

Trusinu, a pripadnicima njegove jedinice (SOPN) komandovao je Nihad Bojadžić. Zna to

jer ga je lično vidio kod samog polaska od Parsovića do iznad sela Trusina. Kao i

prethodni svjedoci kaže da je optuženi Nihad Bojadžić bio u maksirnoj uniformi, imao je

pištolj i motorolu. Prije polaska iz Parsovića postrojili su se u holu škole i tada im je Nihad

Bojadžić rekao da idu u akciju. Inače, u Parsovićima, ispred stroja, vidio je Samka,

Nedžada i Bojadžića, a kasnije se priključio i Beg (Nusret Avdibegović).

605. Zaštićeni svjedok „B“ potvrđuje iskaz prethodno navedenih svjedoka kada kaže da

su ih, u školi u Parsovićima, postrojili, bio je prisutan zamjenik komadanta Bojadžić, bio je

Samko, Padalović, Homeini. I on, kao i drugi svjedoci, navodi da je Nihad na sebi imao

šarenu uniformu, pištolj za pasom i motorolu.

606. Isti opis optuženog daje i zaštićeni svjedok „X“. Također, vidi optuženog Nihada

Bojadžića u Parsovićima, kao i Šemsović Samira – Samka, Seida Padalovića i Bega.

Nihad je, kaže svjedok, na sebi imao maskirnu uniformu, imao je pištolj i motorolu. Oko

dva ujutro, ovaj svjedok čuje kako Nihad u holu škole govori Nedžadu i Samku da će ići u

dvije grupe i koliko ko ljudi da uzme, pravac je selo Trusina.

607. Pa i zaštićeni svjedok „M“ u svom iskazu, na glavnom pretresu, navodi da je, kako

kaže, „krajičkom oka“, vidio optuženog u Parsovićima, pred školom, te da je ovaj od

njega bio udaljen 10-tak metara.

608. Na kraju, i svjedok Vahidin Čomor svjedoči da je 15.04.'93. godine, na Bradini bio

neki sastanak, bile su prisutne starješine iz 4. Korpusa, Eso Ramić, neke starješine iz 45.

brigade, komadant 3. bataljona Beg (Nusret Avdibegović), dio starješina operativne grupe,

pripremaju se, kako kaže, određena borbena dejstva u pravcu Jablanice, Konjica. Na

Bradini su bili i Haso Hakalović, Zuka (Zulfikar Ališpago), Nihad (Nihad Bojadžić) i Salko

Gušić. Sastanak na Bradini je, po ovom svjedoku, trajao sat vremena, nakon čega jedan

dio SOPN-a ide prema Parsovićima i taj vod se pridodaje 1. bataljonu 45. brigade.

Međutim, svjedok dodaje i sljedeće „.... Bojadžić je otpratio, znači kada dolazi do

pridodavanja jedinica, starješina osnovne jedinice je dužan da tu jedinicu otprati i da je

preda komandi kojoj je pridodata, što je Bojadžić uradio“.

609. Dovodeći u vezu navedena svjedočenja, ono što se iz istih može zaključiti, van

svake razumne sumnje, jeste da je optuženi Nihad Bojadžić, sigurno, bio u Parsovićima na


121

dan 16.04.'93. godine, prije polaska dijela jedinice u napad na selo Trusina i da je

stajao ispred stroja u prisustvu Nusreta Avdibegovića zvanog Beg, obzirom da svi

navedeni svjedoci tvrde to jasno i bez ikakvog dvoumljenja i sagledavajući njihove iskaze,

pojedinačno ali i u međusobnoj povezanosti (svjedoci u bitnom svjedoče isto), Sud nije

imao razloga da ovakvim iskazima ne pokloni vjeru. Tačno je da se iskazi svjedoka,

unekoliko, ne slažu u pogledu mjesta postrojavanja, te u vezi s tim i osoba koje su stajale

pred strojem, ali Sud ne nalazi da se radi o bitnim razlikama, koje mogu dovesti do

drugačijeg zaključka u odnosu na činjenicu prisustva optuženog u Parsovićima kritične

prilike. U stvari svjedok „O“ je u svom iskazu dao sasvim razložno i prihvatljivo objašnjenje

za ove razlike koje se, u principu, odnosi i na sve svjedoke koji su svjedočili na ove

okolnosti. Ne može se od svjedoka očekivati da do detalja identično iznose svoja sjećanja

na okolnosti o kojima svjedoče a što svakako zavisi i od mogućnosti percepcije i kazivanja

svjedoka, imajući pri tome u vidu protek vremena od samog događaja.

610. Nadalje, svjedok Vahidin Čomor je, u svom iskazu, naveo da je komadant OG

Igman Salko Gušić, odlučio da se dio SOPN-a pridoda I bataljonu 45. brigade, ali

pretpostavlja da je imao odobrenje od strane ŠVK, jer u protivnom ne bi mogao

komandovati, odnosno svjedok kaže da Salko Gušić nije mogao izdati naređenje

komadantu jedinice koja je direktno podređena ŠVK (kao što je to, prema iskazu ovog

svjedoka, bila jedinica SOPN).

611. Isto tako svjedok Vahidin Čomor u svom svjedočenju navodi da je Haso Hakalović

bio zapovjednik Kliske brigade koja je dan prije sastanka na Bradini (14.04.'93.) izvodila

napadna borbena dejstva i osvojila selo Buščak, ide nastavak borbenih dejstava za

16.4.'93. i „ono što je on tražio od strane pomoćnika načelnika za operativno nastavne

poslove Esada Ramića je djelovanje iz dva pravca“, prema ovom svjedoku od Hase

Hakalovića je čuo plan borbenih dejstava, ništa detaljno „ da se treba napasti Trusina, da

će on zauzeti Buturović Polje“.

612. Inače, glavni pravac napada je, kaže ovaj svjedok, bio Gostovići – Trusina –

Buturović polje i za ovaj pravac komandant je bio Seid Padalović, zamjenik komadanta I

bataljona, bivši komadant „Tigrova“. Svjedok tvrdi i to da je vidio zapovjest za napad u

pisanom obliku u komandi 45. brigade koju je potpisao Haso Hakalović i u toj zapovjesti je

pisalo da ovim pravcem napada komanduje Seid Padalović od kojeg je SOPN dobio

konkretan zadatak na licu mjesta.

613. Konačno, ovaj svjedok je ustvrdio i da optuženi Nihad Bojadžić, po vojnim pravilima,

nije mogao zapovijedati jedinicom, ona njega ne može izvještavati, ni njega, ni bilo kojeg

starješinu iz jedinice.

614. Međutim, osim što svjedok Haso Hakalović nije potvrdio iskaz navedenog svjedoka,

negirali su ga i svi drugi svjedoci, koji su bili pripadnici jedinice i učesnici u napadu na selo

Trusina.

615. Naime, svjedok Hasan Hakalović koji je u to vrijeme bio komandant 45. brigade u

svom iskazu navodi da jeste prisustvovao sastanku na Bradini, pozvao ga je Esad Ramić,

bilo je to misli, taj dan kada se dešavala Trusina, bio je prisutan Ramić, Zuka, Nihad, vidio


122

je i vojsku. Prije odlaska na sastanak svojoj komandi u Parsovićima, izdao je naredbu da

se jedinice stave u stanje pripavnosti, nije bilo naredbi o napadu, a nakon sastanka otišao

je na spavanje u selo Bale, te se na proctor svoje brigade vraća kada je Zlatar pao, a to je

bilo 18.04.1993. godine. Teško da bi se na ovaj način ponašao komandant brigade koji je

izdao zapovjest za napad u zoni odgovornosti svoje jedinice.

616. Nadalje, svi svjedoci koji su svjedočili na ove okolnosti navode da su iz jedinice

Hase Hakalovića dobili samo vodiče, jer nisu poznavali teren, a niko od svjedoka nije

potvrdio da su bili pod komandom nekoga iz druge jedinice.

617. Zaštićeni svjedok „R“ u svom iskazu, tako, navodi da su dobili 3 do 4 vodiča, a ne

sjeća se da je još neko iz Hasine jedinice krenuo sa njima. Pred Trusinu su došli oko 6 ili 7

sati ujutro, dijele se u dvije grupe, jedna odlazi desno, na neke rovove, a druga grupa, u

kojoj je bio i on, ulazi frontalno u selo. Samko (Samir Šemsović) je, kaže ovaj svjedok, bio

glavni u akciji, Nihad Bojadžić im je pred polazak rekao da će ih Samko predvoditi.

Objašnjava da Hasini vojnici nisu mogli izdavati naredbe Samku iz razloga što je SOPN

bila posebna jedinica pa kaže „šta su oni imali s nama, oni su samo sa nama, kao išli da

nas vode po selu“.

618. Uz pomoć vodiča znali su koje su kuće hrvatske, koje bošnjačke. Kao pripadnik

jedinice išao je u više desetina akcija i tačno je da je njihovim pripadnicima, uvijek u tim

akcijama, komandovao neko iz komandnog kadra njihove jedinice, tako je, tvrdi, bilo i u

Trusini.

619. Svjedočeći o učešću drugih jedinica i od koga su, konkretno, pripadnici njihove

jedinice dobijali naredbe tokom akcije, svjedok Rasema Handanović je izjavila da oni nisu

ni znali da u Trusini živi mješano stanovništvo, tek su to saznali od vodiča, koji su im za

pojedine kuće govorili „ove ne dirajte, a ove čistite“. Došli su na neko uzvišenje iznad sela

(iznad šljivika). Navodi da je Nihad Bojadžić komandovao akcijom s bezbjedne pozicije i

putem motorole je kontaktirao sa Samkom i Džekom, a pri tome tvrdi i da Nihad nikada

nije ni išao u akciju.

620. Interesantno je, tvrdi ovaj svjedok, i to što je čovjek iz druge brigade, kojeg je Nihad

zvao Beg (visok, proćelav) ostao na bezbjednom, a on je, objašnjava, komandovao

svojom brigadom koja je trebala da napadne s druge strane, međutim oni se nikada nisu

pojavili. Njena jedinica je jedina koja je prošla kroz selo. Pozicija sa koje je trebalo da

počne napad nije bila daleko, ali ni blizu samog sela, svjedok kaže „bilo je dovoljno da je

bilo bezbjedno mjesto za Nihada da ostane tu kao komadant“. Imali su optičku vidljivost i

preglednost samog sela. I po ovom svjedoku bila su dva pravca napada, ali kada su ušli u

selo grupe više nisu postojale sve se to izmiješalo, to je mali prostor.

621. Sa Hasinim vojnicima su trebali da se sastanu kod neke prodavnice u centru sela

kako im je Samko rekao, ali oni nisu ušli u selo. Bilo je samo vodiča i mještana koji su štitili

svoje kuće.

622. Svjedočeći na iste okolnosti zaštićeni svjedok „O“ je izjavio da je nakon što su

postrojeni u hodniku škole došao Nihad koji im je rekao da će dobiti vodiče iz 45. brigade.


123

Nakon toga jedan dio puta prelaze kamionom, dolaze na neko brdo, sjeća se da

je vidio crkvu, vodič ih dovodi na mjesto povrh jednog sela (kao što je izjavila i svjedok

Rasema Handanović), odakle kreću u dejstvo, bio je tu neki rov gdje vidi sve pripadnike

jedinice i Nihad je bio tu, odakle se vidi selo, kuće se vide.

623. Svjedok kaže da idu u dva pravca, Samko je bio glavni vođa, imao je motorolu,

kao i Nedžad, Džeko i Popara, da bi, kako svjedok kaže, mogli komunicirati sa

pretpostavljenim komandantom, da im on može davati upute, a glavni komandant tog

pravca, svjedok tvrdi, bio je Nihad Bojadžić. Kao i svjedok Rasema Handanović i ovaj

svjedok navodi da su djelovali iz dva pravca, ali su se sastali na jednom lokalnom putu, te

da su iz 45. brigade trebali da im budu podrška, svjedok kaže „kao ispomoć“, oni su imali

svoj pravac dejstva, trebali su da ih štite s desne strane, ali oni nisu dejstvovali jer im je

poginuo neki komadant. Vodiči su im pokazivali koje su kuće hrvatske. Svjedok ne zna da

je njegovom jedinicom komandovao bilo koji zapovjednik iz neke druge jedinice, a odnos

Hasinih vojnika prema njima je bio korektan, svjedok navodi „moglo bi se reći da su se oni

nas bojali“.

624. Nihada je vidio na jednom brdašcu kod rovova, a u istrazi 21.10.2009. godine

(dokaz odbrane O-III-54) je izjavio da je Nihad vođa akcije, sa pozicije gdje je zadnji put

vidio Nihada prije početka napada vidjelo se kompletno selo i milion posto sa te pozicije je

mogao imati komunikaciju sa Samkom i svojim ljudima. Na pitanje da li su vodiči njima

izdavali naredbe u Trusini svjedok je izjavio „ma ne mogu oni nama izdavati“.

625. Sem toga, svjedok je izjavio da je u akciji na Vrde primjenjen isti način izvođenja

borbenog dejstva, morao se na svakom pravcu znati komandir pravca, a svjedok je u toj

akciji na neki način polagao račune Bojadžiću jer je ovaj u toj akciji bio komandant – tada

mu je kodno ime bilo Blek.

626. Svjedok, na kraju izjavljuje da je Nihad bio vođa i glavni za napad u Trusini, zato

što je bio njihov komadant i bio je tu.

627. Nadalje i zaštićeni svjedok „A“ u svom iskazu navodi da je Nihad Bojadžić

komandovao pripadnicima jedinice u napadu na selo Trusina. Zna to jer ga je vidio (lično)

kod samog polaska do iznad sela Trusina, odnosno vidio ga je i u Parsovićima i

neposredno prije kada su došli na neko brdo iznad Trusine gdje je i izvršen raspored za

napad. Navodi da su na jednom dijelu do groblja i iznad zvonika bila 2-3 rova.

628. Objašnjava dalje da su Nedžad i Samko imali motorole, misli da su ih morali koristiti

za komunikaciju sa komadantom u toku akcije jer je, kako kaže svjedok, komadant vodio

akciju, i u datim momentima proziva svoje pretpostavljene da se izvještava o stanju na

terenu. To je, tvrdi svjedok, bilo pravilo u svim akcijama u kojima je sudjelovao '93. godine.

629. Opisujući motorole koje su imali Nedžad i Samko kaže da su bile crne, sa oznakom

GP 300, vidio ih je, a neko vrijeme ih je i dužio. Navodi, također, da je udaljenost mjesta

na kojem je posljednji put vidio Bojadžića, pred polazak u akciju, do prodavnice koja je već

na kraju sela Trusine, jedno 600 metara, do možda kilometar. Po povratku Nihada

Bojadžića zatiču na mjestu odakle su krenuli, a Beg im govori da paze da ih ne bi gađali


124

jer je blizu Buturović Polje. Bega, inače, nije poznavao od ranije, čuje da se tako zove i

zato mu je poznato njegovo ime, ne zna koja mu je uloga bila tada.

630. Objašnjava da je prije Trusine išao u više akcija, naredbe za uništavanje ciljeva

dobijali su od zapovjednika koji su bili pripadnici jedinice Zulfikar, a tako je i bilo i u Trusini.

631. Ponavlja da je na terenu bio Nihad Bojadžić, od njega su dobili naredbu za napad, u

to je potpuno siguran i nikada nije imao dilemu u vezi toga. Tvrdi da su Avdibegović i

Bojadžić došli s njima do mjesta početka napada i tu ostali da prate tok akcije, dok je

samom akcijom komandovao Samko. Učesnici napada na Trusinu su bili samo pripadnici

odreda Zulfikar, nije bilo drugih.

632. U istrazi, na dan 07.10.2009. godine (odbrana nije uložila zapisnik) odgovorno je

tvrdio da su Bojadžić i Avdibegović rukovodili napadima na Trusinu, jer je Nihad bio njihov

komandat, a Trusina je bila u zoni odgovornosti Nusreta Avdibegovića zvanog Beg. Na

pretresu ovo pojašnjava i kaže da on, u stvari, ne zna tačno da li je Trusina i stvarno u zoni

odgovornosti Nusreta Avdibegovića, ali da je to pretpostavljao, pošto je ovaj bio tu. Za

Sud je ovdje bitno napomenuti da, ako se izuzme zaključivanje svjedoka, isti je dosljedan

kada je u pitanju prisustvo Nihada Bojadžića i Nusreta Avdibegovića na livadi iznad sela.

633. Na kraju, svjedok još jednom ističe da bi zapovjednik napada na selo Trusina

morao, jedino i samo, biti komandant Bojadžić, zbog toga što je on bio njihov komadant, te

tvrdi da Samko, Nedžad, Džeko i Popara nisu mogli samoinicijativno voditi akciju, morali

su dobiti naređenje od komadanta, od Bojadžića.

634. Zaštićeni svjedok „B“, također, tvrdi da je u akciji na Trusinu komandovao Nihad

Bojadžić, a pored njega motorole su imali Samko, Hodžić Nedžad, Popara i Džeko. Dobili

su, svjedok kaže, vodiče Seida Padalovića, zato što ne znaju teren, pa mu je, kada su

krenuli u akciju i kada je PAM počeo pucati, vodič rekao da je to IKM te „gore je vaš

komadant, gore će sada i ovaj Padalović“.

635. Prema ovom svjedoku, komadant akcije u samom selu bio je Samko „koliko znam

on se pitao“, a kada je ranjen bio, pitao se Hodžić Nedžad. Navodi da su u napadu

učestvovale četiri grupe, njegovom grupom je komandovao Geza (misli), a drugima Džeko,

“Samko” i Hodžić.

636. Svjedoku je poznato da je na čelu jedinice „Tigrovi“ bio Seid Padalović, on je bio tu

kada su došli u Parsoviće, te tvrdi da pripadnici te jedinice nisu učestvovali u akciji „oni su

išli iza nas, nisu oni ni pucali da sam ja vidio“, ali ih je, kaže, vidio kada je 90% akcija

završeno. Tvrdi da oni nisu bili pod komandom nikoga iz 45. brigade, te da Seid Padalović

njima nije izdavao naredbe.

637. Također, i zaštićeni svjedok „X“ u svom iskazu navodi da su ih u Parsovićima

dočekali Nihad, tada vidi i Bega, a tu je i Seid Padalović. “Samko”, Džeko, Nedžad i

Popara su imali povlašten položaj, bili su, tvrdi svjedok, osobe od povjerenja Nihada

Bojadžića, u akcijama u kojima je sudjelovala jedinica, oni su većinom bili vođe grupe i kao


125

takvi su, i inače tokom akcije, komunicirali motorolom, a u Parsovićima motorolu su

imali Nedžad Hodžić, Nihad Bojadžić, Šemsović Samir i Seid Padalović.

638. Ujutro, oko 2 sata, čuo je kako Nihad u holu škole govori Nedžadu i “Samku” da će

ići dvije grupe i koliko ko ljudi da uzme. Svjedok je bio u grupi Nedžada Hodžića, tako da

je njegov prvi nadređeni u napadu bio Nedžad Hodžić, a njemu Nihad Bojadžić.

639. Objašnjavajući ulogu 45. brigade svjedok kaže „oni su nam bili kao nešto, kao bok

da nam neki čuvaju, mi smo trebali da uđemo u selo iz dva pravca, a oni su kao neki bok

da nam čuvaju, odnekle da nam ne dođe neka ....“.

640. I zaštićeni svjedok „M“ u svom iskazu navodi da su Hodžić, Džeko, “Samko” i

Popara imali povlašten položaj – blizak odnos sa komandnim dijelom. Ovaj svjedok kaže

da su se sa brda odakle su krenuli vidjele linije HVO-a (rovovi su se vidjeli vizuelno).

Pucalo se na njih iz pravca vikendica koje su bile udaljene 400 – 500 m. Kasnije je čuo da

je taj pravac trebala neka druga jedinica raditi, i da im se taj bok obezbjedi, ali da ta

jedinica nije ni krenula. Oni su imali vodiče zbog snalaženja. Na pitanje o nepoznatim

vojnicima svjedok kaže „pa vjerovatno sam vidio nekoga ali nisam obraćao sad pažnju ko

su, iako nisam veliki broj primjetio“. Dvije grupe su išle prema selu, treća prema Križu.

641. Nije vidio da pripadnik neke druge jedinice izdaje naredbe pripadnicima jedinice

„Zulfikar“, ovaj svjedok ne zna ko je Seid Padalović, pa stoga, tvrdi, da je nemoguće da mu

je on komandovao u toj akciji, svjedok kaže „valjda bi nam rekli“. Ne može se sjetiti da li su

i lokalni vojnici učestvovali u akciji – vjerovatno vodiči ako ništa drugo. Nije ni vidio ni čuo

da Samku izdaje naređenje neko iz druge jedinice. Zna da je iz 45. poginuo neko, da li

komandir čete ili komandant bataljona.

642. Zaštićeni svjedok „E“ navodi da u borbenom dejstvu u Trusini učestvuju „Tigrovi“,

Neretvljaci, jedinica „Zulfikar“ i Gornjevakufljani. Na pitanje koja je uloga ovih jedinica

svjedok objašnjava „Pa eto, išli smo zajedno u akcije, u sudejstvu sa Zulfikarovom

jedinicom i Gornjevakufljanima koji su bili tu, ali su većinom bili da nam štite odstupnicu,

odnosno leđa. Kada je došlo do pucnjave, već tamo u Gaju, oni su strčali nizbrdo dole i

ušli u Trusinu“. Sa Vakufljanima se, kaže, sastaju kada je to već sve bilo gotovo, „možda

se to desilo još neko ubistvo, ali je već bilo sve gotovo“.

643. Na pitanje koja jedinica je, uvjetno rečeno, glavna u tom borbenom dejstvu svjedok

odgovara „svi koji smo učestvovali u toj akciji koji smo napadali i to, treba da se zna da su

Zukini borci, da su to čudo od momaka, hrabri momci, dobri momci. I u tom smislu su jači

od ostalih ... bili su spremniji, bolje obučeniji, više akcija su imali u svojim rukama nego ovi

tu što su bili, primjera Neretvica ili Gornji Vakuf, oni su već iskaljeni borci, po Igmanu, po

ratištima i ono, u tom smislu su bolji, jači.“ Pored Džonija, kojeg je u nekoliko navrata vidio

da koristi motorolu, taj dan su motorolu u Trusini imali Samir, Džeko, Seid, možda i

Popara.

644. Sagledavajući navedene iskaze pojedinačno, ali i u međusobnoj zavisnosti, Sud

nalazi da su isti u bitnom saglasni i, ono što je naročito važno, autentični i iskreni u

pogledu činjenice ko je komandovao dijelom jedinice u napadu na selo Trusina. Niti jedan


126

od saslušanih svjedoka ne dopušta mogućnost da je to bio neko iz druge

jedinice, odnosno, iz njihovih iskaza jasno i bez bilo kakve sumnje, proizilazi da je

komandant akcije bio zamjenik komandanta Nihad Bojadžić, a da je, u samom selu

pripadnike jedinice predvodio Samir Šemsović (Samko), a nakon njegovog ranjavanja

Nedžad Hodžić. Isto tako, na osnovu navedenih iskaza, može se, bez sumnje, zaključiti da

je optuženi Nihad Bojadžić, u društvu sa Nusretom Avdibegovićem zvani Beg, ostao na

jednoj uzvisini, iznad sela, od kuda je imao dobar pregled i mogao komunicirati sa vođama

grupa na terenu, kako kaže zaštićeni svjedok „O“ - sa pozicije gdje je zadnji put vidio

Nihada prije početka napada vidjelo se kompletno selo i milion posto sa te pozicije je

mogao imati komunikaciju sa Samkom i svojim ljudima.

645. Ono što, također, navedeni iskazi, nedvojbeno, potvrđuju, je i činjenica da su u

akciji na selo učestvovali pripadnici još nekih jedinica – 45. brigade Neretvica, među

kojima jeste bio i Seid Padalović (komandant „Tigrova“, jedinice u sklopu brigade

Neretvica), kao i izvjestan broj pripadnika jedinice Armije iz Gornjeg Vakufa.

646. Međutim, ono što, isto tako, nesporno, proizilazi iz ovih izjava jeste i činjenica da

pripadnici drugih jedinica nisu aktivno učestvovali u napadu – njihovo učešće bilo je od

značaja samo utoliko da, kao vodiči, pokažu koje su kuće Hrvatske, a koje Bošnjačke,

odnosno, koje se kuće mogu „čistiti“, a koje ne, te da im, eventualno, štite odstupnicu, ali

očigledno nisu učinili ni to jer im je, kako proističe iz iskaza svjedoka, „poginuo neki

komandant“.

647. Inače, odnos pripadnika SOPN prema pripadnicima tih drugih jedinica, najbolje

opisuje iskaz zaštićenog svjedoka „O“ koji kaže „moglo bi se reći da su se oni nas bojali“.

648. Što se tiče pripadnika jedinice iz Gornjeg Vakufa i njihova, prvenstvena, uloga je

bila da štite odstupnicu, o čemu je svjedočio zaštićeni svjedok „E“ i koji kaže da se sa

njima sreću u Gaju, kada je već sve bilo gotovo.

649. Sem toga, većina svjedoka, pripadnika jedinice SOPN, negira prisustvo pripadnika

bilo koje druge jedinice u selu (osim vodiča), o čemu će biti riječi u nastavku obrazloženja.

650. Da je optuženi Nihad Bojadžić komandovao akcijom sa položaja na uzvišenju,

iznad sela, bez dvojbe, potvrđuje i zaštićeni svjedok „L“ koji u svom iskazu navodi da ga je

taj dan, odnosno to jutro kada počinje napad na selo Trusina, optuženi Bojadžić (svjedok

kaže „zamjenik komandanta Nihad Bojadžić), kontaktirao radio vezom – motorolom, dobio

je naredbu da premjesti PAM kako bi štitio pripadnike jednice koji treba da napadnu dole u

Trusini.

651. Inače, i po ovom svjedoku, samo su komandant Zuka i zamjenik komandanta

Bojadžić mogli izdati naredbu, konkretno, njemu je naredbu da ide u Gornje Sultiće izdao

zamjenik komandanta Nihad Bojadžić, jer je trebao da bude na PAM-u.

652. Objašnjava da je bilo rano jutro i razgovor je počeo „ovdje gospodin Blek, tako da

prenesem, ja sam mu odgovorio da ne mogu jer je PAM štitio druge strane, a bio je

fiksiran, nije se mogao nositi, nisam mogao dejstvovati“. Kasnije je, navodi svjedok, dobio


127

sijač smrti, donio ga je pripadnik 45 brigade, i sa sijačem se smjestio na kraj sela pored

jedne štale tako da vidi položaj HVO-a na Križu, ali opet nije mogao dejstvovati jer bi

pucao po svojim ljudima.

653. Da se mjesto zove Križ saznao je od Bojadžića koji mu je naredio da dođe tu da

njihov PAM (HVO) ne bi dejstvovao po njihovim pripadnicima. Svjedok to nije uradio jer

nije imao dometa, o čemu je izvjestio Bojadžića i došlo je do pogrdnih riječi „pa poslo me

u p.....materinu i tako“, nakon čega je, svjedok kaže, isključio motorolu.

654. Sve se to, navodi svjedok, dešavalo pred samu akciju oko 5.15 – pola 6, dva puta je

razgovarao sa Bojadžićem, zna da je to on jer mu je prepoznao glas, a i njegova šifra

preko motorole je bila “Blek”. Tvrdi da je 100% siguran da je to bio on.

655. Na pitanje da li je bio dužan izvršiti naređenje od Seida Padalovića ili Hase

Hakalovića, svjedok kaže „mi smo imali svoju pretpostavljenu komandu i nismo bili dužni

da njih ...“.

656. “Blek” je, navodi dalje, bilo kodno ime (ili šifrovano), ta su se imena davala pred

neku akciju, vrlo često su se mijenjala kako neprijatelj ne bi mogao otkriti o kome se radi.

657. U unakrsnom ispitivanju svjedok jeste naveo da je moguće da se zbunio u pogledu

Bojadžića i naredbe, možda je to bilo kasnije, te prilikom dodatnog ispitivanja kaže „ma

vjerujte mi, dosta sam bio zbunjen prošli put, možda je moja greška u vezi tog razgovora,

motorole“, ali ponavlja i izričit je u tvrdnji da je razgovarao sa Bojadžićem i da je sve bilo

kako je rekao, sto posto je siguran, razgovor vezuje za Trusinu i nemoguće je da je to bilo

neko drugo mjesto. Sem toga navodi i to da je samo taj jedan put došao u sukob sa

Bojadžićem. Od drugih pripadnika je čuo da je gospodinu Bojadžiću šifra “Blek”.

658. Iskaz ovog svjedoka za Sud je logičan i uvjerljiv i ni na koji način ne izaziva sumnju

u kredibilnost svjedočenja, jer svjedok, na kraju, ostaje siguran i dosljedan svojoj izjavi da

je kritične prilike naredbe dobio upravo od optuženog Nihada Bojadžića, jasno i precizno

označavajući ove događaje, vezujući ih za mjesto, vrijeme i radnje koje je po naredbi

zamjenika komadanta trebao izvršiti, što za Sud ne ostavlja mjesta sumnji da se sve desilo

onako kako je svjedok i opisao.

659. Da je zaštićeni svjedok „L“ bio prisutan na mjestu i u vrijeme kako je to opisao,

proizilazi i iz iskaza svjedoka Mustafe Hakalovića koji je izjavio da je jedan pripadnik

SOPN-a, (svjedok kaže „Zukine jedinice“ - znao mu je nadimak) zadužio sijač i dejstvovao

je prema Križu, a potvrdili su to i svjedoci Rasema Handanović koja kaže da je, u okviru

akcije, učestvovao i jedan pripadnik kojem navodi nadimak (ne zna mu ime i prezime), bio

je zadužen za PAM, te zaštićeni svjedok „A“ koji izjavljuje da je svjedok „L“ bio pripadnik

njihove jedinice i da je bio na Trusini, bio je na posebnom mjestu, „držao je odstupnicu

prema selu Obri“, zna da je bio na PAM-u. Sem toga, ovaj svjedok misli da je morao i on

imati neku vezu jer ako bi se trebao upotrijebiti PAM da mu se može dojaviti da otvori

vatru. Zaštićeni svjedok „X“ takođe navodi da je i svjedok „L“, kojem pominje nadimak, bio

u Trusini, „bio je podrška sa PAM-a iznad Trusine“, a PAM, kaže, nije djelovao, ne zna iz

kojeg razloga.


128

660. Kako je već rečeno, zaštićeni svjedok „L“ tvrdi da se optuženi Nihad Bojadžić

predstavio kodnim imenom „Blek“. Da je to bilo kodno ime optuženog potvrdili su i drugi

saslušani svjedoci.

661. Tako svjedok „R“ u svom iskazu kaže „mislim da se na motorolu javlja šifrom a

Nihad Bojadžić je imao šifru Blek“, isto izjavljuje i svjedok Ramiz Bećiri koji objašnjava da

je Nihad Bojadžić taj nadimak imao kada je koristio motorolu „kada bi razgovarali ne bi ga

zvali Nihad nego Blek“. Potvrđuje to i svjedok Rasema Handanović koja kaže da je

zamjenik komadanta u jedinici bio Nihad Bojadžić – “Blek” navodi da je to čula, a isto to

kaže i zaštićeni svjedok „O“ - „Nihad Bojadžić je imao nadimak Blek, tako su ga zvali“, ne

sjeća kada je čuo to kodno ime, ali se isto tako ne sjeća da je ikada čuo da se Nihad

Bojadžić javio na motorolu pod nekim drugim kodnim nazivom izuzev „Blek“. Nadalje, i

zaštićeni svjedok „A“ u svom iskazu navodi da je u periodu koji je naveden u optužnici

Nihad Bojadžić imao nadimak Nihko, a u jednom periodu su ga zvali “Blek” (ne zna tačno

kada), ali kaže da je u vrijeme kada je svjedok bio zadužen motorolom ('94. godine),

komunicirao sa Bojadžićem i on je većinom bio pod šifrom Blek.

662. Također, i zaštićeni svjedok „X“, u svom iskazu, tvrdi da se optuženi Nihad Bojadžić

preko motorole javlja pod imenom “Blek” ili “veliki Blek”, a objašnjava da je taj kodni naziv

dobio prije sukoba sa Jukom Prazinom, u januaru '93. godine i koristio ga je do kraja rata.

663. Zaštićeni svjedok „C“, odgovarajući na pitanje ko je bio komadant a ko zamjenik

komadanta jedinice u četvrtom mjesecu '93. godine, odgovara da su to bili Zulfikar

Ališpago, te Nihad Bojadžić, za kojeg, a da to i nije pitan, kaže „a zamjenik je bio Nihad

Bojadžić, zvani Nihko ili stanicom je bio Blek“.

664. Zaštićeni svjedok „M“ upitan da li mu nešto znači izraz “Blek” – izjavljuje „u nekim

akcijam je to korišteno kao neka šifra za Nihada Bojadžića, ali tada nije čuo da je

korišteno“. Sem toga, ovaj svjedok je rekao i da je uobičajeno da se mijenja kodni naziv,

dok je zaštićeni svjedok „D“ je čuo za nadimak „Blek“ ali kasnije.

665. Govoreći o navedenom nadimku zaštićeni svjedok „Z“ kaže da je za njega čuo

(kada je Bojadžić u pitanju) polovinom '93. godine (ljetni period) poslije pada Igmana, jer je

bio prisutan kada se na stanicu javio kao “Blek”. Međutim ovaj svjedok je izjavio i „koliko

znam, svi od početka rata do kraja, ko je dobio ime da ga je držao do kraja. Malo ko je

promjenio ime, To, to ime koje smo mi koristili među,... u vezama i na stanicama“. Dodaje

da se kodno ime moglo i promjeniti zavisno od potrebe i akcije, za neku akciju neko je

uzimao neko ime „ali većina je imala ista imena, mislim nisu mijenjali“.

666. Ono što je Sud, nesporno, mogao zaključiti, cijeneći navedene iskaze, jeste da je

nadimak (kodno ime) optuženog Nihada Bojadžića, u akciji na Trusini, bilo Blek. Tačno je

da neki od svjedoka ne mogu da se sjete kada je optuženi imao ovo kodno ime (po

svjedoku „Z“ – to je bilo ljeto '93. godine), ali ono što je, ovdje, važno jeste da se niko od

svjedoka ne sjeća niti jednog drugog kodnog imena optuženog, osim Blek, a većina od njih

je učestvovala u velikom broju akcija prije i poslije akcije na Trusinu, a Blek im je bila prva

asocijacija pri pomenu optuženog Nihada Bojadžića, pa čak i kada o tome nisu ni pitani.


129

667. Da je optuženi Bojadžić, sa uzvišenja, iznad sela, rukovodio napadom

na Trusinu, i to radio vezom, na koji način je kontaktirao, između ostalih i sa optuženim

Nedžadom Hodžićem (sa vođama grupa na terenu), potvrdili su, također, saslušani

svjedoci.

668. Naime, već je bilo govora o tome da su, sem optuženog Nihada Bojadžića,

motorole imali Samir Šemsović – Samko, optuženi Nedžad Hodžić, a sigurno i Seid

Padalović, te Džeko i Popara.

669. O tome su svjedočili - zaštićeni svjedok „R“ – „osim Nihada motorolu su imali

Samko i Džoni“, svjedok Ramiz Bećiri „osoba sa nadimkom Džoni je Nedžad Hodžić imao

je motorolu, imao je status kao vođa grupe – nekada su vođe bili Džoni, Džeko, Popara“,

svjedok Rasema Handanović „Nihad je komandovao sa bezbjedne pozicije, imao je

motorolu i s njom je kontaktirao sa Samkom i Džekom“, zaštićeni svjedok „O“ „Samko je

bio glavni vođa, on, Nedžad, Džeko i Popara imali su motorolu da bi mogli komunicirati sa

pretpostavljenim komadantom“, sem toga ovaj svjedok je i u istrazi dana 21.10.2009.

godine izjavio da je Nihad (Bojadžić) bio vođa akcije i milion posto sa te pozicije gdje se

nalazio mogao je imati komunikaciju sa Samkom i svojim ljudima.

670. Zaštićeni svjedok „A“ je takođe u svom iskazu govorio i o povlaštenom položaju

Nedžada, Džeke, Popare „bili su kao neki komandiri i pitali su se za neke stvari i pomagali

su Bojadžiću“, a u Trusini kaže da su motorole imali Nihad, Nedžad i Samko, (objašnjava

da su motorole bile GP 300), a isto to izjavio je i zaštićeni svjedok „B“, s tim da on navodi

i Džeku i Poparu kao pripadnike jedinice koji su imali motorolu.

671. Povlašteni položja pripadnika jedinice – “Samka”, Džeke, Nedžada i Popare

potvrđuje i zaštićeni svjedok „X“, te dodaje da su oni bili osobe od povjerenja Nihada

Bojadžića i da su oni većinom bili vođe grupe u akcijama u kojima je sudjelovala jedinica,

vođe grupe su komunicirale motorolom, a u Parsovićima motorolu su imali Nedžad Hodžić,

Nihad, Samir Šemsović i Seid Padalović, a u nekoliko navrata je čuo kako Hodžić

motorolom komunicira sa Nihadom Bojadžićem, čije je kodno ime Blek.

672. I zaštićeni svjedok „C“ kaže da su motorole imali “Samko” i Nedžad, kao i

privilegovan status u jedinici, o čemu je svjedočio i zaštićeni svjedok „M“ – Hodžić, Džeko,

“Samko” i Popara su imali „malo povlašten položaj – blizak odnos sa komandnim dijelom“

– vidio je da se slušaju.

673. Na kraju, i zaštićeni svjedok „E“ u svom iskazu navodi da pored “Džonija”, kojeg je,

u nekoliko navrata vidio da koristi motorolu „motorolu su taj dan u Trusini imali i Samir i

Džeko i Seid, možda i Popara“.

674. Većina navedenih svjedoka je potvrdila da je optuženi Nedžad Hodžić, nakon

ranjavanja Semira Šemsovića – “Samka” i Ahmeta Kokića, kod prodavnice u selu, javlja za

ovo ranjavanje putem motorole korišteći šifru „Rebro“.

675. Zaštićeni svjedok „R“ misli da je Džoni nakon Samkovog ranjavanja kontaktirao sa

nekim, ali ne zna s kim, to je kaže, bilo malo dalje. Svjedok „A“ misli da su Nedžad i


130

“Samko” morali koristiti motorole za komunikaciju sa komadantom jer je

komadant vodio akciju i u datim momentima poziva svoje pretpostavljene da se izvještava

stanje na terenu

676. Zaštićeni svjedok „B“ kaže da je komadant akcije u samom selu bio “Samko”,

koliko zna on se pitao, „a kad je ranjen bio pitao se Hodžić Nedžad“. Nakon ranjavanja

“Samka” i Kokića, Hodžić je, kaže svjedok, koristio motorolu, bio je udaljen od njega

jedno 10-tak metara. Nadalje, svjedok navodi da je javljao „najvjerovatnije zamjeniku

komadanta Nihku“ da je “Samko” ranjen, da ima ranjenih. Na dodatno pitanje je pojasnio

da je on samo pretpostavio da Hodžić razgovara sa komadantom – „ko je vodio akciju,

znači, njega treba obavještavati o svemu“.

677. Kao i svjedok „B“, i zaštićeni svjedok „X“, u svojoj izjavi kaže „Nedžad koristi

motorolu i govori Samko „rebro“, najvjerovatnije Nihadu Bojadžiću jer ne znam koga bi

drugog zvao i javio da je Samko ranjen“. Svjedok nije 100% siguran da je glas Nihadov, ali

navodi da je u nekoliko navrata čuo kako Hodžić motorolom komunicira sa Nihadom

Bojadžićem.

678. Također, i zaštićeni svjedok „E“ svjedoči o tome da je Džoni javio na motorolu, s

kim je razgovarao ne zna, da je Samir ranjen. Prema ovom svjedoku, Džoni (Nedžad

Hodžić) tada nije mogao da razgovara niti sa Džekom, niti sa Seidom Padalovićem, niti sa

Poparom, obzirom da su svi bili blizu, na metar jedan od drugog.

679. Međutim, svjedok Rasema Handanović, sasvim određeno, u svom iskazu kaže da

je nakon Samkovog i Kokićevog ranjavanja Nedžad javio Nihadu da su oni pogođeni i

rekao je „rebro“ putem motorole. Svjedok kaže „Nedžad je kontaktirao Bleka i svi koji su

bili u blizini mogli su čuti što je govorio. Džon Vejn (Nedžad Hodžić) je tada rekao Bleku

da su Samko i Kokić “rebro““.

680. Imajući u vidu navedene iskaze, Sud nalazi da su isti u međusobnoj vezi, u odnosu

na činjenicu o kojoj su svjedočili potkrijepljuju i dopunjuju jedan drugoga te, na nesumnjiv

način, potvrđuju da optuženi Nedžad Hodžić, kao osoba koja, nakon Samkovog

ranjavanja, preuzima vođenje akcije u samom selu, kontaktira optuženog Nihada

Bojadžića, kao komandanta koji rukovodi akcijom kako bi ga obavjestio o Samkovom

ranjavanju.

681. Naime, kada se uzme u obzir da se sve osobe koje imaju motorolu u selu, u tom

trenutku nalaze na istom mjestu, onda nema logike da Nedžad Hodžić kontaktira bilo koga

od njih, jedini logičan i razuman zaključak jeste da je kontaktirao upravo optuženog Nihada

Bojadžića, koji se nalazi na uzvišenju iznad sela, a kako bi ga, kao komadanta u toj akciji,

obavjestio o stanju na terenu, tako da je, za Sud, u cijelosti prihvatljivo rezonovanje

zaštićenih svjedoka „B“ i „X“, u pogledu kontakta optuženih Bojadžića i Hodžića, putem

motorole.

682. Ovdje Sud ima u vidu i iskaz zaštićenog svjedoka „A“ koji tvrdi da Samko, Nedžad,

Džeko i Popara nisu mogli samoinicijativno voditi akciju, morali su dobiti naređenje od

komadanta, od Bojadžića.


131

683. Tačno je da zaštićeni svjedok „D“ u svom iskazu tvrdi da je u Trusini vodio jednu

grupu (iako to ne potvrđuje niti jedan od saslušanih svjedoka) i da Bojadžić nije bio

prisutan, a da jeste morao bi kontaktirati sa njim jer je vodio jednu grupu.

684. Međutim, nema logike u iskazu ovog svjedoka, njegova izjava je kontradiktorna

sama sebi, jer uz tvrdnju da nije čuo i nije moguće da je Nihad Bojadžić izdavao naredbe

za vrijeme akcije u Trusini motorolom, kaže i to da je motorolu izgasio kada je počela

pucnjava, iako je trebala biti upaljena kako bi čuo da li su druge dvije grupe završile svoj

dio posla, iz čega proizilazi da optuženi Bojadžić, zbog toga što je motorola bila izgašena,

nije ni mogao s njim kontaktirati. Sem toga, ovo je jedini svjedok koji tvrdi da je optuženi

Nihad Bojadžić u to vrijeme bio „slobodni strijelac“, a što ne proizilazi niti iz jednog drugog

provedenog dokaza.

685. Na kraju, tvrdnju odbrane da na tom terenu nije bila moguća komunikacija radio

vezom – motorolama, zbog udaljenosti i konfiguracije terena, opovrgavaju iskazi svjedoka

o kojima je bilo riječi, koji su svjedočili o toj komunikaciji i jasno naveli na kojoj udaljenosti,

od samog sela, se nalazio optuženi Nihad Bojadžić, da nije bilo prepreka koje bi

onemogućile ili otežale njegov kontakt sa svojim podređenim koji su se nalazili na terenu.

686. U vezi navedenog zaštićeni svjedok „L“, čiji je iskaz u cijelosti prihvaćen, kao istinit i

dosljedan, tvrdi da je veza, kada je razgovarao sa Bojadžićem bila čista, jasno i

razgovjetno je mogao čuti njegov glas, a u odnosu na samu udaljenost od pozicije na kojoj

se nalazio optuženi Bojadžić, svjedok Rasema Handanović kaže „pozicija sa koje je

trebala da počne napad nije bila daleko, ali ni blizu samog sela, bilo je dovoljno da je bila

bezbjedno mjesto za Nihada da ostane tu kao komandant“. Nadalje, tvrdi da su optuženi i

Beg, koji je ostao sa njim na toj poziciji, „imali optičku vidljivost i preglednost samog sela“,

zaštićeni svjedok „A“ svjedoči da je „udaljenost mjesta na kojem je posljednji put vidio

Bojadžića pred polazak u akciju do prodavnice koja je već na kraju sela Trusina, i to jedno

600 m do možda kilometar“, dok zaštićeni svjedok „O“ navodi da se sa pozicije gdje je

zadnji put vidio Nihada prije početka napada vidjelo kompletno selo i milion posto sa te

pozicije je mogao imati komunikaciju sa Samkom i svojim ljudima.

687. Da je optuženi (prilikom davanja upustava i naredbi) za napad na Trusinu rekao da

se pobiju svi u selu potvrdio je u svom iskazu zaštićeni svjedok „O“ čiji iskaz Sud, imajući u

vidu način svjedočenja, dosljednost u kazivanju i konzistentnost, smatra i istinitim i

vjerodostojnim.

688. Naime, prema kazivanju ovog svjedoka po dolasku u školu u Parsoviće postrojili su

se u hodniku u školi, došao je Nihad (Bojadžić), rekao im pravac dejstva, da će dobiti

vodiče, da idu u Trusinu. Svjedok se sjeća da je neko pitao šta će, kako će, te da je Nihad

(Bojadžić) rekao „ j.... Zuku, pobijte, j...im mater, nemoj, da, da, da ostane tamo ijedno

uho“. Objašnjava da Nihad ovo nije rekao pred strojem, to je rečeno kada su izašli vani. S

tim u vezi ovaj svjedok je izjavio da im je komandant Zulfikar Ališpago, pred polazak rekao

da ne smiju ubijati civile.

689. Sud ovakav iskaz svjedoka dovodi i u kontekst iskaza zaštićenog svjedoka „R“ koji

je rekao da je Zuka (Zulfikar Ališpago) govorio da ne smiju maltretirati civili i zarobljenici,


132

dok je Nihad Bojadžić, kada Zuka nije bio tu, tolerisao loše postupke prema

zarobljenicima.

690. Naredbu sa istim smislom čula je i svjedok Rasema Handanović i to na uzvišenju

iznad sela (iznad šljivika), gdje su, kako kaže, „dobili zadnje upute, naređenje je bilo da

odrade Trusinu da ni kokoš ne bude živa“, a ovo je, tvrdi, rekao Nihad Bojadžić. Za nju je

ovo značilo da sve moraju pobiti, to joj je bilo jako čudno, inače je bilo idi i zauzmi (pravila

borbe, kaže svjedok, zaštita civila ili zarobljenika to nije postojalo).

691. Na pitanje odbrane svjedok je izjavila i da nije postignut cilj akcije, njihovo

naređenje je bilo da ni kokoš ne ostane živa, a ostalo je puno ljudi živo „mi nismo izvršili

naša naređenja“.

692. Pored ova dva svjedoka, naredbu je čuo i zaštićeni svjedok „A“, neposredno prije

napada. Nije se, kaže svjedok, optuženi Nihad Bojadžić obraćao nekim velikim riječima,

bila je prisutna njih nekolicina, bio je prisutan i Nusret Avdibegović i bilo je nekih uputstava

i „u tom sam momentu čuo da je, da je rečeno da u Trusini ne smije ostati ni uho. To je

rekao Nihad Bojadžić“. Objašnjava da su bili prisutni Nedžad, rahmetli Samko, Džeko,

Popara, pa ponavlja da se sjeća dobro kada je rekao da u Trusini ne smije ostati ni kokoš

živa.

693. U daljem svjedočenju navodi da je u stvari Nihada vidio kada su došli na neko brdo

iznad Trusine gdje je i izvršen i raspored za napad a gdje su na jednom dijelu do groblja i

iznad Zvonika, imali 2 – 3 rova. Kaže da je on slučajno ostao tu zajedno sa pripadnicima

jedinice koje je već naveo, ne zna ko je još bio, kada je čuo da je Nihad rekao „za ovu

Trusinu, ne smije ostati ni kokoš živa“. Ovo se u cijelosti podudara sa iskazom svjedoka

Rasema Handanović i u pogledu mjesta gdje je ovakva naredba data, i u pogledu riječi i

načina na koji su izgovorene.

694. Međutim, odgovarajući dalje na pitanja u jednom trenutku svjedok kaže da sada ne

zna da li je Bojadžić rekao uho ili kokoš, kaže da je prvi put rekao da ne smije ostati ni uho

u Trusini, „ne sjeća se da je pominjao kokoš“, što je za odbranu predstavljalo očigledan

razlog da ovaj svjedok ne govori istinu, odnosno da on nije ni čuo da optuženi bilo što

govori (uho – kokoš).

695. Za Sud, međutim, iskaz ovog svjedoka sagledan u cijelosti i u odnosu na iskaze

druga dva svjedoka, ne izaziva sumnju u pogledu istinitosti i vjerodostojnosti svjedočenja.

Nema razlike i nedosljednosti u pogledu njihovih iskaza, isti su u bitnom saglasni,

naredbu koju su čuli shvatili su na identičan način (kako kaže i svjedok „A“ „da se selo

zauzme i da se po selu sve živo pobije“), a način iznošenja njihovih saznanja, ukazuje na

iskrenost svjedoka, od kojih svako iz svog ugla i na svoj način iznosi sjećanje na događaje

o kojima svjedoče, a način svjedočenja u velikoj mjeri zavisi i od sposobnosti kazivanja

samog svjedoka. Ne može Sud zanemariti ni činjenicu da, o onome što se dešavalo nakon

naredbe koju su čuli, svjedoci govore upravo identično, što samo potvrđuje autentičnost i

iskrenost svjedočenja, obzirom da su svjedoci na jasan i određen način opisali tok

događaja, pa se njihovi iskazi moraju posmatrati u kontekstu sveobuhvatnih okolnosti i

dešavanja u selu gdje i dolazi do realizacije ove naredbe.


133

696. Činjenica je, naime, da ne samo ova tri svjedoka, nego i drugi svjedoci,

prvenstveno oni koji su bili pripadnici SOPN-a i učestvovali u napadu na selo, svjedoče o

ubistvima i ranjavanju civila u selu, bez obzira na pol i starost, bez obzira na status i bez

razloga i povoda, u situaciji kada niko u samom selu ne pruža bilo kakav otpor, u čemu su

saglasni i svi saslušani svjedoci.

697. Kako je već rečeno, svjedok Rasema Handanović, te zaštićeni svjedoci „A“ i „O“

shvatili su naredbu na način da niko u selu ne smije ostati živ, a očigledno su to isto, a

prije svega ljudi od povjerenja optuženog Samir Šemsović, Nedžad Hodžić, Edin Džeko i

Enis Popara, shvatili i ostali pripadnici jedinice, obzirom na činjenicu ubistva 15 i

ranjavanje 4 civila u selu.

698. Izjašnjavajući se o navedenom zaštićeni svjedok „R“ je izjavio da njegova grupa

ulazi frontalno u selo sa puškama uperenim naprijed, ulazili su u hrvatske kuće, te navodi

„ja gdje sam ušo' u kuću, našo' sam civile muškog spola, koji su ubijeni“, nakon čega se

ispravlja pa kaže da je, u stvari, bio samo jedan muškarac, koji je na sebi imao civilnu

odjeću. Isto tako je vidio i ubijanje jednog čovjeka – upucao ga je, kaže, u stomak neki iz

Hasine jedinice, misli da je on porijeklom iz Sandžaka. Nije vido nikakav položaj HVO-a u

selu, niti je vidio i jednog HVO vojnika, iz kuća niko nije pucao na njih.

699. Govoreći o prodavnici u selu navodi da je tu ranjen neki dedo, stariji čovjek, i baba

jedna, pa kaže „naši su rekli da izađe, on je izašao, ono kao više se čuvo' rukama dole za

asfalt, nego što je mogao uspravno da hoda i ta žena ga je čuvala“. Vjerovatno su ubijeni,

ali svjedok nije siguran ko je to uradio. Tokom svjedočenja opisao je i situaciju sa Zoljom

(Rasema Handanović) i navodi da je tu bio neki Hrvat, izbjeglica sa Ilidže, njemu je Zolja

rekla da skine gaće, da vidi šta je i onda je opalila rafal u njega i ubila ga.

700. Na kraju svjedok kaže i da je činjenica da u samom selu nije bilo položaja, osim

položaja na Križu, iznad sela, te da nije bilo borbe u samom selu, sve je bilo gotovo za

najviše 2 sata, a niko nije pružao otpor.

701. Svjedok Ramiz Bećiri je vidio kao dva vojnika HVO-a silaze s brda, zaštićeni

svjedok „O“ od jednog uzima pušku, kod prodavnice vidi mrtvog čovjeka. Među civilima,

kod garaže bila je mala curica ranjena u prsti, jedna djevojka koja je, također, bila ranjena

kroz ruku.

702. Po povratku u Parsoviće razgovaraju o akciji, bilo ih je da govore „mi smo pomeli

sve tamo“, a on je ovaj izraz “pomeli“ shvatio „kao da ništa ne ostane čitavo“. Zna da je dio

mještana sela Trusina pobijen, jer su pričali o tome kada su došli u školu.

703. Kao i prethodni svjedoci i svjedok Rasema Handanović govori, u svom iskazu, o

ubistvu civila u selu Trusina. Navodi da je njena jedinica jedina koja je prošla kroz selo.

Opisuje kako je kod prodavnice u selu naišao jedan stariji par, muškarac i žena civili.

Džeko ih je, kaže, pokosio rafalom. U povratku su došli do nekog magacina i tu je Džems

likvidirao vlasnika.


134

704. Nadalje svjedoči o tome da, iz hrvatskih kuća, niko nije pucao na njih,

Hasini (Hasan Hakalović) nisu ušli u selo, bilo je vodiča i mještana koji su štitili svoje kuće i

koji bi im govorili „nemojte ovamo idite tamo“. Dolaskom na kraj sela akcija je završena, svi

pripadnici grupe su prošli cijelim selom, nisu se sastali sa Hasinim ljudima, počinju se

vraćati prema centru.

705. Zaštićeni svjedok „O“ opisuje ulazak u selo i navodi kako je neki čovjek pucao na

njega s prozora u Gaju, nakon čega je neku djevojku (sjeća se da se zvala Cecilija) odveo

u pravcu u kojem je otišao taj čovjek, uzeo je njegovu pušku (papovku) i stavio je preko

leđa, a onda je došao Džeko koji je ostao s tim čovjekom.

706. Kod prodavnice su bili i zaštićeni svjedok „R“, Nedžad i Zolja, bilo ih je 10-tak tu su

ubijeni čovjek i žena, vidio je još neke ljude mrtve na raskrsnici, vidio je i djevojku koja je

ranjena u ruku, djevojčicu kojoj je prst odbijen od metka. Navodi i kako je naišao na kuću u

kojoj je bio starac u alkoholiziranom stanju, pa na kuću u kojoj zatiče čovjeka i ženu – kaže

da oni ostaju mrtvi. U prodavnici puca u vrata i zatiče ranjenog dedu i dvije žene.

707. Objašnjava da im je njihov vodič Enes Gagula rekao na koje zaseoke trebaju

pucati, a na koje ne. Ubistva civila, navodi svjedok, dešavaju se u hodu, u toku čišćenja

terena, a teren čiste svi oni, pripadnici jedinice Zulfikar.

708. Nadalje, i zaštićeni svjedok „A“ svjedoči o ranjavanju djevojčice i djevojke u selu. Do

časda kada je naređeno povlačenje ne vidi ni jednog pripadnika HVO-a u selu, samo vidi

civile. I prema ovom svjedoku, učesnici napada u Trusini bili su samo pripadnici odreda

Zulfikar, nije bilo drugih. Ne slaže se da je, na taj dan, Križ bio najjače uporište HVO-a u

tom kraju.

709. Zaštićeni svjedok „B“, opisujući ulazak u selo, navodi da on sa Gezom ide na lijevu

stranu, nisu išli do rovova gdje je HVO, a čini mu se da je vodič rekao da su oni sigurno

gotovi čim ne pucaju. Nailaze na kuću gdje je Gezo, na vrata, ispalio nekoliko metaka i tu

u hodniku ubijen je čovjek, a jednoj curici je metak odsjekao palac, a zatim je vidio da su

iza kuće vodili dvoje civila „odmah su ih ubili, ko ih je ubio, ne znam, stvarno“. Kaže da su

bili stariji ljudi, civili, čovjek je bio invalid.

710. Jedinica Tigrovi, na čelu koje je bio Seid Padalović, kako kaže ovaj svjedok, i nije

učestvovala u akciji „oni su išli iza nas, nisu oni pucali da sam ja vidio“, on ih, kaže, vidio

kasnije kada je 90% akcije završeno.

711. Opisujući ulazak u selo zaštićeni svjedok „X“ navodi da je ulaskom u jednu kuću

zatekao mrtvog čovjeka, izvode hrvatsko stanovništvo, traže pare. Po njemu, razlog

napada je bila pljačka. Idući dalje kroz selo vidio je leševe, to su bila lica starije životne

dobi, bili su u civilnoj odjeći, bilo je muškaraca i žena podjednako. Vidio je kako Džeko

ubija neku ženu. Iz kuća se nije pucalo na njih.

712. Po ovom svjedoku, deblokada opsjednutog Konjica bila je puno važnija od

zauzimanja sela Trusina.


135

713. Zaštićeni svjedok „C“ u svojoj izjavi, kao i prethodni svjedoci, navodi da, dok se

kreću selom, niko iz kuća ne puca prema njima, a nepoznate vojnike vidi samo kod

improvizovane ambulante, a nakon što su dovezeni ranjeni “Samko” i Kokić, te

pretpostavlja da su oni, tada, pomagali oko ranjenih.

714. I zaštićeni svjedok „M“ govori, u svom iskazu o tome kako je Bećiri bacio bombu na

gornji dio jedne kuće, o predaji vojnika i jednog čovjeka koji je imao papovku – kasnije je

čuo da je ubijen, o tome da je na sredini sela, na dvorištu, vidio jednog mrtvog čovjeka, ali

ne zna ko ga je ubio jer su “Samko” i još neki ušli prije. Mirsu - sandžakliju vidi u gornjem

dijelu sela, jer je tu bilo nekoliko tih koji su bili vakufljaci. “Samko” i Kokić su ranjeni,

otprilike, kada je sve bilo završeno, akcija je završena.

715. Zaštićeni svjedok „E“, u svojoj izjavi tvrdi da u samoj Trusini, u dijelu u kojem su

živjeli Hrvati nije bilo, ne sjeća se, nekih vojnih položaja. Opisuje kako je Džeko

maltretirao čovjeka kojeg je Seid na kraju ubio, te kako je, on sam, pogodio nekog čovjeka,

civila bez oružja, bio je tu Seid i još 5-6 ljudi i neko od njih je pucao ovom čovjeku u glavu.

Prije nego što je “Samko” ranjen, na istom mjestu je vidio mrtvog čovjeka pored kuće i

jedna žena je izašla iz te kuće i nju je Zolja ubila. Navodi dalje da je vidio i ubistvo

bračnog para kod prodavnice „Bogom se kunem da ih je ubio Džeko“. Od momenta kada

su ušli u Trusinu pa do momenta kada se vraćaju, koliko se sjeća, iz Hrvatskih kuća niko

nije pucao po njima, to je već kraj, ulazili su po kućama, ko je šta uzeo. Po povratku u

Parsoviće hvalili su se time kako su super odradili to, govorili su o ubijenim ljudima.

716. Zaštićeni svjedok „L“ navodi da je, najviše, od Kokić Ahmeta saznao šta se desilo u

Trusini, tog dana, a on mu je rekao da su „neki civili pobijeni, neki vojnici i tako, da su uzeli

pare od tih vojnika i civila i zlato“.

717. Svjedok Milka Drljo navodi da je čula kako vojnici govore da nisu našli para koliko

su im rekli da će naći, a sjeća se da je Kadira Poturović rekla „Bože sačuvaj šta su uradili,

a rekli su da neće žene“. I svjedok Abdulah Mašić, koji je, u to vrijeme bio stanovnik

Trusine, vidio je, kako kaže „belaj, strkali se neki momci, stranci, neki crnokošuljaši, bilo je

i ranjenih“. Za njega je, navodi, sve to bila strana vojska „ja nisam nikog pozno' “, a strana

vojska je odmah, nakon nekoliko sati otišla iz Trusine. Garantuje da Haso Hakalović nije

znao ništa o ovome što se desilo.

718. Na kraju, svjedok Ibrahim Turak, koji je od 15.04.'92. godine bio pomoćnik

komandanta 45. Brigade, kaže da je on čuo za Trusinu, nije imao veze sa tim

dešavanjima, a po informacijama koje su dobili, Trusinu je oslobodila jedinica „Zulfikar“.

719. Kada se iskazi navedenih svjedoka cijene u međusobnoj vezi, odnosno dovodeći u

vezu sadržaj ovih iskaza, posebno imajući u vidu međusobnu saglasnost i to ne samo o

bitnim okolnostima, jedini moguć i logičan zaključak je da u samom selu Trusina nije bilo

vojnih ciljeva (samo položaj na brdu Križ – izvan sela), samo civili u svojim kućama, što su

potvrdili svi svjedoci, koji su te prilike kao pripadnici jedinice „Zulfikar“ ušli u selo, kao i

stanovnici samog sela, da nije bilo otpora, sve je bilo, kako kažu, gotovo za najviše dva

sata. Prošli su selom, čistili su Hrvatske kuće na koje su im ukazivali vodiči iz lokalne

jedinice, na način da su zarobljavali, pljačkali i ubijali civile, sve do mjesta na kraju sela


136

(kod prodavnice), kada je akcija završena (gdje su ranjeni Samir Šemsović i Ahmet

Kokić), da bi se po povratku u Parsoviće hvalili time šta su uradili u selu – sve su pomeli.

720. Kako je već i rečeno, jedini vojni cilj (položaj HVO-a), je bio na brdu Križ, izvan

samog sela, koji je trebalo napasti i neutralisati, iako, na kraju, ni za tim nije bilo potrebe,

obzirom da su se vojnici koji su se zatekli na Križu, predali po pozivu Milke Drljo, da bi

kasnije bili strijeljani u zaseoku Gaj.

721. Bez sumnje su pripadnici jedinice znali da u samom selu nema vojnih ciljeva, te da,

nakon zauzimanja položaja Križ, bez bilo kakvih žrtava, nema daljeg vojnog opravdanja za

ulazak u selo na način, na koji su oni to učinili. Ova činjenica im nije mogla ostati

nepoznata obzirom da su dobili vodiče, kojima je sasvim sigurno, obzirom da su bili iz

lokalne jedinice, bilo dobro poznato koji su i gdje se, na tom području, nalaze položaji

HVO-a, te da u samom selu, gdje je živjelo miješano bošnjačko i hrvatsko stanovništvo,

nema položaja, a zasigurno su znali i koliko, uopšte, ima vojnika HVO-a koji idu na

položaj. Sem toga, vodiči su im i dati iz razloga da bi znali koje kuće da čiste, a koje ne,

odnosno, kako kaže zaštićeni svjedok “O“ – „na koje zaseoke da pucamo, a na koje ne“.

722. Tačno je da su se u selu nalazili pripadnici HVO-a, Zdravko Drljo i Željko Blažević,

koji su noć prije bili na straži na Križu i to jutro su bili u svojim kućama, odmarali su se, a i

to je bilo očigledno poznato pripadnicima lokalne jedinice koji su kao vodiči učestvovali u

akciji, obzirom da je Ivan Drljo došao po njih dvojicu i zajedno s njima se vratio u Gaj.

Činjenica je da su se Zdravko Drljo I Željko Blažević predali bez bilo kakvog otpora, tako

da njihovo prisustvo u selu, nije stanovništvu sela oduzelo svojstvo civilnog stanovništva.

723. U vezi sa navedenim treba imati u vidu i prethodne pripreme i dogovore za napad.

Naime, činjenica je, a o čemu je već ranije bilo riječi, da dio jedinice SOPN, a zbog sukoba

Armije RBiH i HVO-a dolazi na Bradinu dana 15.04.1993. godine, gdje ostaju do noći. Na

Bradini je istog dana održan i sastanak na kojem su, između ostalih, prisutni i Zulfikar

Ališpago I Nihad Bojadžić. Sa Bradine dio jedinice odlazi u Homolj, dok drugi dio kreće

prema Parsovićima, gdje dolaze u osnovnu školu, gdje je za njih obezbjeđen smještaj i

hrana i gdje je bila komanda 45.brigade. Nakon kraćeg odmora su postrojeni i saopšteno

im je da idu u napad na Trusinu. Zbog nepoznavanja terena sa njima, u akciju, kreće i

određeni broj vodiča, među njima i Seid Padalović, komandant jedinice Tigrovi, u sklopu

brigade Neretvica. Sem toga, rečeno im je da je obezbjeđeno sanitetsko vozilo i doktor,

te da će imati podršku sa PAM-a, na kojem je bio jedan vojnik. Također, već pri samom

polasku, znali su da će u napadu biti podijeljeni u grupe, ko će biti u kojoj grupi, te ko su

vođe tih grupa.

724. Sve navedeno govori u prilog činjenici da jedinica SOPN nije došla u Parsoviće bez

prethodne pripreme, odnosno, svakako se nije neplanirano, bez bilo kakvog dogovora i

bez bilo čijeg znanja, pojavila na uzvišenju iznad sela, sa kojeg mjesta je krenuo napad

na Trusinu. O pripremama je svjedočio i zaštićeni svjedok „E“, koji na pitanje kako je on

saznao za napad navodi da su počeli da razgovaraju “gdje, kako, ko treba da ide i to ..”.

Dogovarali su se, misli, Samko i Seid, nakon čega su se obukli, on je uzeo pancir i pušku,

ispred kuće su još razgovarali i onda kreću u napad.


137

725. Činjenica da se, u konkretnom radilo o napadu na selo, podrazumijeva, sama po

sebi, da se u selu nalaze civili, a kada se pri tome uzme u obzir prisustvo vodiča i

pripreme, za Sud je jasno da je optuženi Bojadžić bio svjestan značenja i posljedica svoje

naredbe da “u selu niko ne smije ostati živ” – onako kako su to pripadnici jedinice shvatili, i

na kraju, u velikoj mjeri i postupili po istoj.

726. Kako proizilazi iz iskaza svjedoka koji su svjedočili o napadu, svi oni negiraju

značajnije učešće pripadnika drugih jedinica u akciji, te tvrde da je jedinica SOPN

„Zulfikar“ jedina koja je prošla kroz selo, opisujući ono što se prilikom njihovog prolaska

dešavalo. Pri tome je Sud imao u vidu i dvije pravosnažne presude ovog suda i to u

odnosu na osuđenog Edina Džeku, broj S1 1 K 010294 12 KrI od 06.06.2014. godine i u

odnosu na osuđenu Rasemu Handanović broj S1 1 K 009162 12 Kro od 30.04.2012.

godine.

727. Istina, zaštićeni svjedok “E” u svom iskazu navodi da je i sam pucao u jednog

nenaoružanog čovjeka – civila, ali to ne umanjuje odgovornost optuženog Nihada

Bojadžića, za ubistva i ranjavanja civila u selu, pri čemu je Sud imao u vidu da je zaštićeni

svjedok “E” bio bivši pripadnik jedinice SOPN “Zulfikar”, zajedno s njima učestvuje u

napadu na selo, svjestan događanja u samom selu, o čemu je na otvoren i pouzdan način

svjedočio u svom iskazu.

728. O tome koji su civili hrvatske nacionalnosti ubijeni i ranjeni prilikom napada na selo

svjedočili su brojni svjedoci mještani sela Trusina, pa je tako svjedok Luca Krešo, koja se

u vrijeme napada nalazila u kući Bosiljke Krešo (u zaseoku Kreše), izjavila da je krečući se

prema kući svog svekra vidjela mrtvo tijelo Veljka Kreše, a u kući nalazi mrtvog svekra

Smiljka Krešu, svjedok nastavlja da se kreće po selu i dolazi do jedne kuće gdje nalazi

svoju djecu, zaovu i ostale zarobljene, koji su bili u kući kada je ubijen njen svekar, rekli su

joj da je neka vojska ušla „da je bila neka ženska .... da su pucali po njima i da su ubili

dedu i ranili Arijanu.“95 Njena kćerka Arijana, koja je tada imala 4 godine, je izgubila prst, a

ranjeni su njena svekrva Mara Kešo, Anđelka Šagolj i njen sin Mario.

729. Svjedok Anđelka Šogolj je govorila o tome kako je 16.04.'93. godine kada je počela

pucnjava prešla u kuću Smiljka Kreše, gdje su bili njen sin i sestra, Mara Smiljkova žena,

Anka, Arijana, Irena i Sandra Krešo itd. Ubrzo se začula galama, vojnici su ušli u kuću i na

hodniku su ubili Smiljka Krešu, nakon čega su ušli u sobu i počeli pucati po njima, tada su

ranjeni svjedok (u ruku), njen sin Mario, Mara Kešo i Arijana.

730. Navode ovog svjedoka u svom iskazu potvrđuje i Anica Krešo (kćerka Smiljka

Kreše) koje je kritične prilike bila u kući kada su vojnici pucali i na vratima kuće ubili njenog

oca Smiljka, te prilike je ranjena Arijana Krešo, svjedokova mama kao i Anđelka Šagolj i

njen sin Mario.

731. Svjedok se sjeća da je u kuću ušla ženska osoba i muškarac, koji su bili u crnom.

Vojnici su ih vodili prema Sultićima i tada svjedok vidi tijela ubijenih Ivice Kreše i Veljka

95

Zapisnik sa glavnog pretresa od 08.10.2010. godine, strana 39;


138

Kreše, ležali su mrtvi, bili su u civilu, imali su oko 50 godina, kao i ostale ubijene na cesti

(dvoje Mandića, Ivankoviće).

732. Svjedok Marija Miškić (živjela u zaseoku Šahići od Gaja udaljeno 1km) je tog dana,

kada je počela pucnjava, bila u podrumu sa Milenkom Mandićem, iz kojeg su ih istjerali

nepoznati vojnici (njih oko 20-tak), postrojili uz zid kuće i onda im rekli da idu cestom.

Krečući se cestom neko je rekao Milenku da se zaustavi, nakon čega svjedok iza sebe

čuje tupi udarac.

733. Dolaskom do zaseoka Kreše, na cesti vidi tijelo mrtvog Veljka Kreše, a u jednoj kući

zatiče ostale mještane, tu vidi da su Arijana, Anđa i Mara ranjene u ruku, rekle su joj da se

to desilo u kući Smiljka Kreše, koji je u kući i ubijen. Tog dana su ubijeni i svjedokovi

roditelji Ilija (1927) i Anđa (1936) Ivanković, njihova tijela obučena u civilu svjedok nalazi

sutradan ispred kuće. Na putu prema kući svojih roditelja svjedok vidi i mrtva tijela Stipe

Mandića (1936) i njegovog sina Milenka Mandića.96

734. Jelu Ljubić su to jutro vojnici zajedno sa Marom Delinac izveli iz kuće njene sestre

Bosiljke Krešo kako bi pokupile oružje, ona tada vidi mrtva tijela Jure (imao je oko 67-80

godina), Veljka Kreše, obojica obučena u civilu, a niže uz samu ogradu vidi tijelo Ivice

Kreše također u civilu. Dan nakon napada (17.04.’93.) organizovana je razmijena civila i

tada svjedok vidi i tijela ostalih ubijenih, tačnije vidi i tijela Anđe Ivanković i Jure Anđelića.

735. Svjedok Mara Delinac mrtva tijela vidi kada je zajedno sa ostalim civilma došla u

zaseok Gaj, tada je prolazeći pored kuće Branka Mlikote malo provirila i vidjela njegovo

tijelo, bio je obučen u civilu.

736. Sutradan kada je bila razmijena, kretanjem kroz Trusinu, vidi tijela ubijenih Veljka

Kreše (1930), Jure Anđelića, Mandića obadva, Iliju (1926) i Anđu Ivanković (1930), svi su

bili obučeni u civilu.

737. Ove navode potvrđuju i svjedoci Anica Blažević koja, iako ne navodi imena ubijenih

koje je vidjela, potvrđuje da je kada je bila razmjena na putu prema Buturović polju vidjela

dosta leševa, dok Mara Drljo na istom putu kraj ceste vidi ubijene Veljka i Ivicu Krešo i

Milenka Mandića.

738. U zaseoku Gaj svjedok Bosiljka Krešo vidi mrtvo tijelo Branka Mlikote (1927), dok

svjedok Cecilija Šimunović, kada su je vojnici vodili po selu da traži hrvatsku vojsku, iza

plasta sijena, na tren, vidi strica Andriju Drljo kojeg kasnije vidi ubijenog na pragu kuće,

kao i da nepoznati vojnici odvode Branka Mlikotu, jedan od vojnika koji je „izgledao onako

visočiji, uredan, ono obučen, obrijan“, joj je rekao da ga je ubio.

96 Svjedok potvrđuje da su Tomo Drljo, Andrija Drljo, Kata (Ivana) Drljo i Kata (Miće) Drljo, Ivan (Pere) Drljo, Branko (Andrije) Mlikota, Ivica Krešo, Jure Anđelić, Ante Drljo, njeni susjedi koji su tog dana ubijeni.


139

739. Ove navode u svom iskazu potvrđuju svjedoci Ruža Mlikota (supruga Branka

Mlikote) koja opisuje kako je tog dana jedan od nepoznatih vojnika uperio pištolj u njenog

supruga, a drugi ga je odveo i ubio, ona također u zaseoku Gaj, vidi mrtvo tijelo Tome

Drlje, kao i svjedok Mara Drljo koja navodi da su ih u Gaju poredali pored jedne kuće tu

vidi pokojnog Tomu Drlju leži mrtav, te dodaj da je „neki uzeo pištolj i sa pištoljem opet ga

u usta“, dok su Branka Mlikotu vojnici odveli u kuću i ubili ga.

740. Svjedok Milka Drljo koja se tog dana krila u podrumu svoje kuće u Gaju, navodi da

je, kada je izašla iz podruma, vidjela nepoznata dva vojnika i ženu i tijelo ubijenog Tome

Drlje (1926), s njima je tada bio i Branko Mlikota koga su vojnici odveli i više ga nije vidjela

živog.

741. Svog muža Andriju svjedok to jutro zadnji put vidi kada je krenula u podrum, kasnije

su joj rekli (Ruža) da su joj supruga ubili.

742. Dan nakon napada (17.04.) na putu od Bosiljkine kuće prema Buturović polju, vidi

tijela ubijenih Ante Drljo - Tunjo, njegove žene (Kate Drljo) i majke (isto Kate Drljo), od njih

na 5-6 metara leži Ivan Drljo, dalje vidi i tijela Veljka Kreše, u blizini Jure Anđelić (1926),

iznad kuće je ležao Ivica Krešo, niže je Stipo Mandić, a kad su prolazili vidjeli su na

hodniku i tijelo Anđe Ivanković (1936). Svi su bili obučeni u civilu.

743. I svjedok Dragan Drljo (sin Milke Drljo), također svjedoči o dešavanjima u zaseoku

Gaj kako se za vrijeme napada skrivao u svinjcu gdje čuje dva vojnika kako govore da su

ispod kuće ubili nekog đeda a da je žena otišla u podrum. Kada je izašao iz podruma,

svjedoka su vojnici zarobili i vodili su ga po kućama kao živi štiti, tada svjedok vidi Tomu

Drljo da leži mrtav, te dodaje da su Branka Mlikotu odvela dva vojnika i on se više nije

vratio.

744. Dan nakon napada se vraća u zaseok Gaj i tu vidi tijela strijeljanih, kao i tijelo svog

oca (Andrije), a kada su krenuli na razmijenu vidi mrtva tijela Ante Drljo – Tunjo, njegove

žene Kate Drljo i njegove majke, a prolazeći kroz zaseok Šahići vidi obitelj Ivanković, Iliju

Ivankovića koji je mogao imati oko 70 godina, a drugo tijelo je pripadalo njegovoj ženi, ne

sjeća se njenog imena. Oboje su bili stari ljudi, tog dana, obučeni u civilu.

745. Zaštićenog svjedoka „S“ su tog dana iz kuće istjerala nepoznata vojska (5-6

vojnika) koja je dovode do jednog zida gdje su bili poredani Kata Drljo, stara majka Ante

Drljo zvani Tunjo i njegova žena Kata.

746. Jedan od vojnika im je puškom dao znak da krenu i oni počinju hodati, međutim

Ante i njegova žena su najednom pali97 on je odmah bio mrtav a ona nije, tada jedan od

vojnika govori da ih dokrajče, nakon čega je pucano u nju.

747. Svjedok se nastavlja kretati i onda u jednom momentu vidi i tijelo svog muža vidi mu

tri metka u džemperu, jedan vojnik „u crnom, manji“, joj govori da krene dalje i tako dolazi

97

Zapisnik sa glavnog pretresa od 01.10.2015. godine, strana 18; Tužilac: „Od čeka su pali, kažete vidjeli ste da su pali, od čega su pali?“, Svjedok: „Pali su što ovi pucaju... I on je odma' bio mrtav, ali ona nije.“


140

do ceste gdje zatiče jedno 15-tak žena i djece, tu vidi tijelo Veljka Kreše, obučen u

civilu. Ubrzo tu dolazi još vojnika koji im govore da idu u jednu muslimansku kuću u kojoj

su se nalazile ranjene žena Rade Šogolja i unuka Mare Krešo, ne zna im imena.

748. U toj kući je prenoćila i sutradan svjedok kreće prema svojoj kući, nadala se da će

naći živu majku od Tunje, Katu Drljo, međutim kada je došla vidi da je i ona ubijena98.

Kretanjem po Trusini svjedok vidi još ubijenih i to Iliju i Anđu Ivanković, Stipe i Milenka

Mandića, u vrtu vidi tijelo ubijenog Jure Anđelića.

749. Dakle, iz navedenih iskaza, koje Sud nalazi uvjerljivim i tačnim, nesporno proizilazi

da je kritičnog dana prilikom napada na selo Trusina, došlo do ubistva i ranjavanja većeg

broja civila hrvatske nacionalnosti, navedeno pored mještana ovog sela u svojim iskazima

potvrdili su brojni saslušani svjedoci pripadnici SOPN-a koji su učestvovali u akciji na

Trusinu, a o čemu je već bilo riječi.

750. Na okolnost smrti svih navedenih lica uloženi su i brojni materijalni dokazi, prije

svega izvodi iz matične gnjige umrlih kao i druga dokumentacija (T-9399, T-105100, T-94101,

T-97102,T-109103, T-98104, T-104105, T-89106, T-91107, T-110108, T-111109, T-113110, T-114111,

T-83112).

98

Zapisnik sa glavnog pretresa od 01.10.2012. godine, strana 23; Svjedok: „Ona je ostala uza zid, pa sam ja mislila...“, Tužilac: „Kako je bila, je li imala povrede neke, jeste vidjeli?“, Svjedok: „Ona je metkom samo kroz glavu. ... Kako je ona uza zid stajala, tako je valjda neko sa strane došo' i prošišo' je metkom, da ona ovaj, kako se zove, mislim ono pošto je ona stajala, ona se ukočila u stajanju, onda je neko došo' i ubio je. Krv (nejasno).“

99 T-93 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2267/94 od 09.11.1994. godine, na ime

Drljo Tomo; Kopija zapisnika sekcije broj: 391/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe izdata od Kliničkog bolničkog centra „Firule“ Split od 09.11.1994. godine sa sprovodnicom; 100

T-105 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK – Općina Konjic na ime Drljo Andrija, broj 09-15-3-4314/08 od 26.12.2008. godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Drlje Andrije izdatog od Općinskog suda Konjic broj R 531/99 od 10.01.2000. godine; 101

T-94 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2651/94 od 09.11.1994. godine, na ime Drljo Kata; Kopija zapisnika sekcije broj: 378/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe na ime Drljo Kata izdata od Kliničkog bolničkog centra Split od 09.11.1994. godine sa sprovodnicom; 102

T-97 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2670/94 od 09.11.1994. godine, na ime Drljo Kata (rođena 1932. godine); Kopija zapisnika sekcije broj: 385/94 Odjela; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe Drljo Kata (rođena 1932. godine) izdata od Kliničkog bolničkog centra Split od 09.11.1994. godine sa sprovodnicom; 103

T-109 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK – Općina Konjic na ime Drljo Ivan, broj 09-15-3-4295/08 od 26.12.2008. godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Drljo Ivana izdatog od Općinskog suda Konjic broj R 170/05 od 22.12.2005. godine; 104

T-98 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2658/94 od 09.11.1994. godine, na ime Mlikota Branko; Kopija zapisnika sekcije broj: 388/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe na ime Mlikota Branko izdata od Kliničkog bolničkog centra „Firule“ Split od 09.11.1994. godine sa sprovodnicom; 105

T-104 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK – Općina Konjic na ime Krešo Smiljko, broj 09-15-3-4309/08 od 26.12.2008. godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Krešo Smiljka izdatog od Općinskog suda Konjic broj R 544/99 od 26.01.2000. godine; 106

T-89 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2669/94 od 09.11.1994. godine, na ime Krešo Velimir; Kopija zapisnika sekcije broj: 381/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe na ime Krešo Velimir izdata od Kliničkog bolničkog centra Split od 09.11.1994. godine sa sprovodnicom;


141

751. Isto tako, prilikom predaje pripadnika HVO-a sa Križa predao se i Stipo Ljubić, koji

je kasnije ubijen u samom selu, što su potvrdili svi svjedoci koji su svjedočili na ove

okolnosti.

752. Tako svjedok Enes Gagula navodi da je među ovim vojnicima prepoznao Stipu

policajca, koji je radio u PS Buturović Polje i još jednog, Crnota mu je bio nadimak, ne zna

šta je s njima bilo, kasnije je čuo da su poginuli taj dan, dok svjedok Milka Drljo, navodi da

je Stipe Ljubić bio među pripadnicima HVO-a koji su se po njenom pozivu predali sa Križa,

a da je tog dana u Gaju bio policajac potvrđuje i optuženi Dževad Salčin, koji prilikom

davanja izjave u svojstvu svjedoka, navodi da je tog dana u kući u kojoj su se nalazili civili

razgovarao sa policajcem, koji se fino ponašao i na optuženog je ostavio dobar utisak

„izuzetno mi je žao što se desilo sa njim. Nije mu se moglo desiti crnje. Da sam znao sta

će mu se desiti pustio bi ga da bježi ako može pobjeći, ali nije mogao pobjeći jer je masa

vojnika bila pred vratima“.

753. Na okolnosti ubistva Stipe Ljubića u selu Gaj svjedočila je i Cecilija Šumunović, koja

navodi da je za njega kasnije čula „ da je gore ubijen u našoj kući.“ Isto tako, i svjedok

Ruža Mlikota, vezano za pripadnika HVO-a Stipu Ljubića tvrdi da su njega, čim je došao

sa Križa sa Nedeljkom Krešo, Pero Krešom i Ivanom Drljo, ubili u kući Andrije Drljo.

754. Svjedok Dragan Drljo koji je bio prisutan strijeljanju postrojenih zarobljenika HVO-a

navodi da je Stipu Ljubića, koji se tog dana predao kad i njegov brat (Ivan Drljo), vidi

sutradan ubijenog u svojoj kući.

755. Supruga ubijenog Stipe Ljubića, Jela Ljubić je na glavnom pretresu opisala kako je

bila sretna što dolaskom u Gaj, među postrojenim, ne vidi i svog muža, te da je pitala Milku

i Maru Drljo, gdje je njen Stipo jel ga neko vidio, na šta joj je Milka odgovorila „on je ubijen

gore u mojoj kući.“

107

T-91 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2662/94 od 09.11.1994. godine, na ime Krešo Ivica; Kopija zapisnika sekcije broj: 380/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe na ime Krešo Ivica izdata od Kliničkog bolničkog centra Split od 09.11.1994. godine sa sprovodnicom; 108

T-110 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK – Općina Konjic na ime Ivanković Anđa, broj 09-15-3-4318/08 od 26.12.2008. godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Ivanković Anđe izdatog od Općinskog suda Konjic broj R 140/02 od 27.04.2004. godine; 109

T-111- Izvod iz matične knjige umrlih HNK – Općina Konjic na ime Ivanković Ilija, broj 09-15-3-4317/08 od 26.12.2008. godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Ivanković Ilije izdatog od Općinskog suda Konjic broj R 139/02 od 27.04.2004. godine; 110

T-113 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK – Općina Konjic na ime Anđelić Juro, broj 09-15-3-4287/08 od 25.12.2008. godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Anđelić Jure izdatog od Općinskog suda Konjic broj R 363/98 od 01.10.1998. godine; 111

T-114 - Dopis HNŽ, općina Prozor-Rama, Matični ured Gračac broj 37/99 od 17.02.2009. godine sa original izvodom iz matične knjige umrlih HNK – Općina Prozor Rama na ime Mandić Stipo, broj 8/09 od 12.02.2009. godine I original izvodom iz matične knjige umrlih HNK – Općina Prozor Rama na ime Mandić Milenko, broj 9/09 od 12.02.2009. godine; 112

T-83 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2663/94 od 09.11.1994. godine, na ime Drljo Ante; Kopija zapisnika sekcije broj: 383/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe na ime Drljo Ante sa, izdata od Kliničkog bolničkog centra Split od 09.11.1994. godine sa sprovodnicom;


142

756. Dakle, na osnovu iskaza navedenih svjedoka, nesumnjivo je utvrđeno da je taj

dan, u zaseoku Gaj, ubijen i Stipe Ljubić, a na okolnost smrti istog uloženi su i materijalni

dokazi (T-96113, T-116114 itd.).

757. Da je optuženi Nihad Bojadžić, po okončanju napada, izdao naredbu Nedžadu

Hodžiću da strijeljaju zarobljene pripadnike HVO-a, proizilazi, prije svega, iz iskaza

svjedoka Raseme Handanović i zaštićenog svjedoka “E”.

758. Kako je već obrazloženo, Sud je, u dijelu presude koja se odnosi na optužene

Memića i Hodžića, utvrdio da je dana 16.04.'93. godine, u zaseoku Gaj, selo Trusina,

nakon što je akcija završena, strijeljano šest pripadnika HVO-a, koji su predali, o čemu je,

također, već bilo riječi.

759. Svjedok Rasema Handanović, o čijem je učešću i ulozi u dešavanjima u zaseoku

Gaj govoreno ranije, svjedoči o tome da je čula, nakon dolaska u Gaj, gdje zatiče

postrojene muškarce – zarobljene Hrvate, kako je Nedžad (Hodžić) prozvao Nihada

(Bojadžića), da ga pita šta da radi sa zarobljenima, a Nihad mu je rekao da ih sve pobije.

Razgovor je vođen putem motorole, svjedok kaže da se nalazila u blizini Nedžada dok je

ovaj razgovarao sa Nihadom, a pretpostavlja da je razgovor mogao čuti i Ramiz Bećiri, jer

je bio tu. po završetku razgovora Hodžić je zavikao „streljački vod“, nakon čega je uslijedilo

strijeljanje zarobljenih, u kojem je, kaže učestvovala ona sama, te Mensur Memić, Edin

Džeko i Nedžad Hodžić.

760. Da je Nedžad Hodžić u Gaju, a prije strijeljanja zarobljenika, razgovarao putem

motorole, potvrdio je i zaštićeni svjedok „E“ koji navodi da je „Džoni razgovarao na

motorolu o tome“, nakon čega je zavikao „streljački vod“. Istina je da ovaj svjedok kaže da

ne zna s kim je Nedžad razgovarao, ali zna da su, u tom trenutku, u Gaju bili prisutni

Džeko i Popara (a oni su imali motorole), tako da Nedžad s njima nije mogao razgovarati,

jer su svi bili blizu.

761. O razgovoru u Gaju, putem motorole, govorila je i svjedok Milka Drljo, navodeći da

je razgovarao jedan visok vojnik u crnoj uniformi, nije ga poznavala.

762. Zaštićeni svjedok „E“ se ne sjeća da je Seid Padalović (koji je također imao

motorolu) bio tu, ali se njegovog prisustva sjeća zaštićeni svjedok „O“ koji kaže da ga je

vidio na samom kraju u Gaju, prije napuštanja Trusine, a tada ga vidi i svjedok Milka Drljo,

koja kaže da, kada su krenuli iz Gaja noseći oružje, kraj jedne štale, među vojnicima koji

se tu nalaze, vidi i Seida Padalovića misli da je i on imao motorolu.

113

T-96 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2671/94 od 09.11.1994. godine, na ime Ljubić Stipo; Kopija zapisnika sekcije broj: 389/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe na ime Ljubić Stipo izdata od Kliničkog bolničkog centra Split od 09.11.1994. godine sa sprovodnicom; 114

T-116 - Dopis Općine Široki Brijeg- Mjesni ured Biograci broj 200-1/21 od 08.01.2009. godine; Original izvoda iz matične knjige umrlih HNK- Općina Široki Brijeg na ime Ljubić Stipe broj 202-1/21 od 08.01.2009. godine; Prijava radi upisa u matičnu knjigu umrlih na ime Ljubić Stipe Općina Široki Brijeg broj 02 od 07.02.1995. godine;


143

763. Imajući u vidu ranije zaključke Suda o tome da pripadnici SOPN-a nisu primali

naredbe od nekog pripadnika lokalne brigade, pa ni od Seida Padalovića, jedini logičan

zaključak je da je Nedžad Hodžić putem motorole razgovarao sa Nihadom Bojadžićem, te

da je optuženi Bojadžić, kao komandant akcije na selo izdao naredbu da se strijeljali

zarobljeni pripadnici HVO, pri čemu Sud ovu naredbu posmatra u kontekstu ranije naredbe

„da u selu niko ne smije ostati živ.“

764. Donoseći odluku o odgovornosti optuženog, Sud je pažljivo cijenio iskaze svjedoka,

prije svega iskaz svjedoka Raseme Handanović, posmatrajući navedeni iskaz ne samo u

odnosu na dešavanja u zaseoku Gaj. Nasuprot nastojanju odbrane da dovede u sumnju

kredibilitete svjedoka i njeno svjedočenje, Sud je ovom iskazu poklonio vjeru, nalazeći ga

jasnim, nedvosmislenim i dosljednim.

765. Sem toga, ovaj iskaz je, iako posredno potvrđen I iskazom zaštićenog svjedoka “E”,

koji također čuje optuženog Nedžada Hodžića da, neposredno prije strijeljanja, razgovara

na motorolu. Sud nije imao razloga da iskazu ovog svjedoka ne pokloni vjeru, nalazeći da

se radi o iskrenom svjedočenju u odnosu na cjelokupna dešavanja u selu Trusina,

potkrepljenom i od strane drugih svjedoka, o čemu je već ranije bilo riječi.

766. Sagledavajući, dakle, iskaze navedenih svjedoka pojedinačno, te kako u

međusobnoj vezi, tako i u vezi sa svim dešavanjima, tog dana u selu, Sud je prihvatio ove

iskaze kao pouzdane, poklonio im vjeru i na temelju istih našao dokazanom, tvrdnju

Tužilaštva da je optuženi Nihad Bojadžić izdao naredbu za strijeljanje zarobljenih

pripadnika HVO-a.

767. Sem toga, Sud nalazi važnim navesti, još jendom da je optuženi Nedžad Hodžić

razgovarao sa optuženim Nihadom Bojadžićem I ranije, preije dešavanja u zaseoku Gaj, o

čemu je ranije bilo riječi, da bi se taj kontakt nastavio I kada su napuštali selo vodeći civile

sa sobom (žene i djecu). O tome je svjedočila svjedok Rasema Handanović koja kaže, da

je Nedžad Hodžić, nakon što su bili van dometa HVO-a, ponovo zvao Nihada I pitao ga šta

da radi sa ženama i djecom, a ovaj im je rekao da ih pusti.

768. Da je neki vojnik pričao na motorolu kada su izašli iz sela, potvrdila je i svjedok

Bosiljka Krešo “dok smo išli prema Marevcu, noseći municiju, na brijegu se jedan vojnik

odvojio i razgovarao je na motorolu i onda je rekao “Struja, rečeno je da se civili moraju

vratiti””.

769. Imajući u vidu, prethodno utvrđenje Suda u pogledu činjenice da je optuženi

Nedžad Hodžić, nakon ranjavanja Samira Šemsovića, preuzeo komandu nad jedinicom u

samom selu, a da je optuženi Nihad Bojadžić, sa uzvišenja iznad sela komandovao

akcijom i jedini logičan i moguć zaključak jeste da je, optuženi Hodžić zvao optuženog

Bojadžića kako bi ga pitao šta da uradi sa civilima, što samo potvrđuje zaključak Suda o

tome da je optuženi Bojadžić izdao i naredbu za strijeljanje zarobljenih pripadnika HVO-a u

Gaju.

770. U svojoj odbrani optuženi Nihad Bojadžić navodi da je 14.04.1993. godine

predveče, po naređenju komandanta Ališpage otišao na sastanak na Bradinu gdje je


144

stalno boravio Esad Ramić, a bio je prisutan i Salko Gušić, komandant OG Igman i neki

članovi komande, bio je prisutan i komandant bataljona Lisin – Nusret Avdibegović zvani

Beg. Ramić je tražio od Salke Gušića da mu da dio snaga kao ispomoć i to dio ljudstva

SOPN, Crni labudovi, 9 – brske brigade, MUP Tarčin i sredstva veze, i već sutradan vidio

je da se komunikacija ostvarila preko centra veze koju je formirao Salko Gušić na Bradini.

771. 15.04.1993. godine optuženi je bio kod svoje djevojke u Tarčinu, a onda je otišao

po komandanta Ališpagu kako bi zajedno otišli na Bradinu obzirom da će tamo biti dio

jedinice, pa da budu prisutni, tu su i zatekli pripadnike jedInice, bio je Samir Šemsović,

Jusuf Hasanbegović, bili su Crni labudovi, pripadnici 9 brdske. Tog jutra nije vidio Memića i

Fikića zato što su oni bili novopridošli borci i nisu mogli ići u borbena dejstva, a vidio ih je

na Igmanu kada su dovukli tijelo rahmetli Samka (16.04.) – prvi su prišli da ga iznesu.

772. Na Bradini su bili prisutni Hasan Hakalović, Salko Gušić, doktor Ćibo, Ramić Esad

(koji je pokazivao Samku rahmetli gdje treba da ide). Prvo je otišao Juka sa dijelom ljudi

prema Podorašcu, a zatim je Samko odveo ljude prema Neretvici. Nakon što oni odlaze

optuženi je uz dozvolu Ališpage otišao u Pazarić, kod hodže Aljevića jer je želio da

organizuje što mu vjera nalaže za godišnjicu smrti majke – 16.04., s obavezom da se

uveče vrati na Bradinu. Nakon što je sve dogovorio sa hodžom odlazi kod svoje djevojke,

gdje ostaje do predveče i već u mrak se vraća na Bradinu, gdje zatiče Ališpagu, Gušića,

Esada Ramića, doktora Ćibu. Inače to jutro Haso Hakalović je otišao pravcem u kojem su

otišli i pripadnici SOPN-a (komandant 45 brigade). Izvještaje su dobijali preko centra veze

OG Igman (dio tog Centra je bio na Bradini).

773. U toku noći su se odlučili da naprave jedan akt – dopis ŠVK, da se preduzmu neke

mjere da im pomognu susjedne jedinice tj. korpusi, koji je načelniku štaba dostavljen paket

vezom, a potpisali su ga dr Ćibo, Ramić, Ališpago i optuženi. Taj akt je dao svom vozaču

da ponese u centar veze - udaljen jedno 10 -15 metara. U centru je radio neki Halilović i

Šećo Elezović, dokument je otišao paket vezom (dokazi O-III-22, O-V-105).

774. 16.04.1993. godine negdje oko 2-3 sata on i Ališpago odlaze na Igman. Tvrdi da tog

dana nije vodio pripadnike jedinice prema Parsovićima, nije bio u školi u Parsovićima, ako

bi neko tvrdio drugačije, to bi bilo ciljana neistina. Za Trusinu je prvi put čuo kada su doveli

Samka na Bradinu i to od Orhana Jujića i Džeko Edina. U životu nikad nije bio u Trusini ni

u Gostovićima niti je znao da postoji to selo. Nusreta Avdibegovića poznaje dobro, ali

tokom rata njih dvojica nisu bili zajedno ni u jendoj borbenoj aktivnosti ni na livadi iznad

sela, izand Gostovića, a nikad nije bio ni u društvu Seida Padalovića.

775. Navodi dalje da samo bolestan um može reći da je on naredio da u selu Trusina

niko ne smije ostati živ samo onaj ko prikriva svoje zločine ili ko je nagrađen ili podplaćen

da kaže. To jutro 16.04. sa Bradine prvo kod svoje djevojke u pazarić. Poslije je imao

svoje obaveze prema hodži, a nakon toga odlazi kod komandanta Ališpage u Tarčin, a

nakon toga ide na Bradinu – čitavo to vrijeme vozi ga vozač Ibrahimović Elvedin – Ekac

(ovaj to potvrđuje).

776. Došao je poslijepodne, malo se odmorio a onda je oko 4 sata došao jedna vojnik i

rekao sa su došli neki ranjenici i pripadnici njegove jedinice na punkt. Kada je izašao vidio


145

je dva terenca – prišao je vozilu u kojem je bio rahmetli Samko on ga je uhvatio za ruku

i rekao mu „brate“ i to je bilo zadnje – izgubio je svjest. Formirala se kolona vozila i krenuli

su prema bolnici u Suhodolu – Ekac je vozio njega.

777. U bolnici su potvrdili Samkovu smrt (dr. Volić), tu je prepoznao Nutu kojeg zna od

ranije. Iz Suhodola odlaze na Igman, da bi 17.04. otišao na Bradinu kako bi vidio šta se

dešava sa dijelom jedinice koji je došao na područje Konjica, kada je na Bradini vidio i

druge pripadnike jedinice koji su otišli u pravcu Konjica sa Jusufom Hasanbegovićem,

vidio je Maslešu, Sarajlića.

778. GP 300 (motorole) nije imala ni jedinica ni on sam. Govoreći o šifrarniku kaže da ih

je izrađivala nadređena komanda, nije bila praksa da jedna osoba, koristi isto kodno ime u

više akcija zbog otkrivanja identiteta. On nije koristio kodni naziv „Blek“ u to vrijeme,

koristio ga je Jusuf Hasanbegović Juka, da bi ga svjedok koristio tek kasnije i to u

akcijama na selo Grabovica i Vrda u septembru 1993. godine.

779. Nakon što mu je predočen iskaz iz istrage (T-213) gdje je rekao da je 16.04.1993.

godine oko 11.00 sati otišao kod Zuke koji mu je rekao da ima ranjenih pripadnika jedinice

u Konjicu i da bi trebao otići do bolnice Suhodol i obezbjediti prihvat, objašnjava da je tada

bio u stanju šoka kada mu je pročitano da se tereti za smrt 22 osobe, nije mogao da dođe

sebi. Odbrana ukazuje na dalje razlike vezano za susret da doktorom Cero Ibrahimom za

kojeg je rekao da je bio glavni u bolnici u Suhodolu nakon čega je otišao na Bradinu gdje

je sreo komandanta Nusreta Avdibegovića Bega - on mu je rekao da ima vezu sa KT-om

da ima jedno srce – što je značilo mrtav i jedno rebro – ranjen, da bi poslije sat došla 2

saniteta, saniteta u jednom je bio Samko a u drugom ranjenik iz Hasine jedinice.

780. Pozvan da objasni razliku naveo je da je tačno ono što je izjavio na glavnom

pretresu i ponovo objašnjava da se nalazio u stanju šoka, nije se mogao sjetiti svih stvari.

781. Izjašnjavajući se o formiranju centra veze na Bradini, svjedok Salko Gušić, u to

vrijeme komandant OG Igman, navodi da je on naredio formiranje IKM-a na Bradini dana

22.04.1993. godine u to vrijeme nije postojao paket veze i uspostavljen je tek nakon

naredbe za formiranje IKM-a, to je bilo negdje početkom maja – tehnički nije moglo sa se

uspostavi ranije. Ukoliko bi se prije - 22.04. nešto trebalo poslati paket vezom, svjedok

tvrdi, da se to moglo učiniti samo preko Igmana.

782. S tim u vezi nakon što mu je prezentiran dopis (SOPN-a) od 15.04.1993. godine u

potpisu Esad Ramić, Safet Ćibo, Zuka i Nihad, o čemu je govorio optuženi, svjedok navodi

da se radi o dokumentu koji jeste poslan paket vezom, ali da takav dokument nije mogao

da vidi pošiljalac, pokazani dokument predstavlja dopis koji se prvi put može vidjeti na

računaru na kojem se kuca. Na dokumentu, svjedok navodi, nema naznačenog

„obrađivača“ dokumenta, odnosno onog ko je izvorno pisao dokument, samo su incijali

onoga ko je kucao dokument – Šeće Elezovića.

783. Nije bilo šanse, tvrdi svjedok, da je dokument nastao na Bradini, zato što tada nije

bilo računara na Bradini i mogao je biti poslan samo sa Igmana, gdje ga je vezista Šećo

Elezović poslao u 02.38 sati.


146

784. Svjedok je izjavio i da je put, od Bradine do Igmana, trajao najmanje 2 sata,

a nekad i duže (kaže da je moglo biti i 10 sati) pogotovo noću kada se nije smijelo paliti

svijetlo.

785. Iskaz svjedoka potvrđuje i materijalni dokaz Akt – Borbeni izvještaj od 17.04.1993.

godine, u potpisu Esad Ramić (T-144), u kojem kaže da on svoje depeše šalje sa Igmana i

traži da mu se tamo depeše i dostavljaju, kao i Naredba komandanta 4. Korpusa (T-42) o

nastavku borbenih dejstava sa HVO-om koji također govori o nepostojanju paket veze.

786. Osim toga, i svjedok Nusret Avdibegović, koji je u to vrijeme bio komandant

bataljona „Lisin“ čija je komanda bila smještena na Bradini (iako pokušava osigurati alibi

optuženom), u svom iskazu navodi da je OG Igman, na Bradini, formirao IKM, ne zna kada

je Salko Gušić postavio sistem veze na Bradini, ali su prvo došli on i Fazlić i tražili su

prostorije, jednu za njihov boravak, jednu za centar veze, a to je moglo biti 20. ili

22.04.1993. godine.

787. U odnosu na prisustvo optuženog na Bradini na dan 15.04.1993. godine, također je

svjedočio svjedok Nusret Avdibegović, koji je, u pokušaju da optuženom osigura alibi, dao

sasvim nelogičan i neuvjerljiv iskaz koji je u suprotnosti i sa odbranom optuženog, jer tvrdi

da optuženi Nihad Bojadžić tog dana nigdje nije išao sa Bradine, s obzirom da je taj dan

održan sastanak koji je počeo u jutarnjim satima i dugo je trajao, do iza ponoći, kada su

Zuka, Nihad, Ramić i Ćibo ostali i poslije sastanka kako bi se sačinio dokument koji je

trebalo poslati u ŠVK.

788. Optuženi u svojoj odbrani tvrdi da je na Bradini, kada su došli Zuka i on, zatekao

pripadnike jedinice, bio je tu Samir Šemsović i Jusuf Hasanbegović, te da je Ramić Esad

pokazivao Samku gdje treba da ide, dok svjedok Avdibegović navodi da je Samko sa

jedinicom došao kasnije taj dan, pitao je svjedoka za pravac prema Parsovićima i

kamionom s vojnicima otišao oko 12.00 -13.00 sati.

789. Optuženi također tvrdi da je na Bradini bio i Haso Hakalović (komandant 45

brigade) i da je to jutro otišao pravcem u kojem su otišli i pripadnici SOPN-a.

790. Međutim, svjedok Hasan Hakalović svjedočeći na okolnosti prisustva na Bradini,

kaže da je sastanak na Bradini bio u poslijepodnevnim satima, da je trajao jedno sat

vremena, vidio je vojsku na Bradini, bilo ih je kaže više od stotinu, s tim što ovaj svjedok

tvrdi da se sastanak održao nakon događaja u Trusini, nakon čega on odlazi u selo Bale,

gdje je prenoćio.

791. Što se tiče Salke Gušića, koji je prema iskazu optuženog 15.04. također bio na

Bradini, tvrdi da je taj dan bio Dan Armije i da je bio na Igmanu gdje je bila skromna

svečanost. Sjeća se da je tada dodijelio odlikovanje „Zlatni ljiljan“ policajcu iz Hadžića, a

ovoga se sjeća iz razloga što se poslije ispostavilo da nije svjedokova nadležnost da

dodijeljuje priznanja.

792. Konačno, na okolnosti kretanja optuženog u dane 15. - 16.04.1993. godine

svjedočila je i zaštićeni svjedok „V“, u to vrijeme djevojka optuženog Bojadžića, koja je


147

izjavila da je noć prije godišnjice smrti njegove majke proveo kod nje, da je

prespavao i da je sutradan (na dan godišnjice) cijeli dan bio u kući, bio je tužan i

neraspoložen, da bi poslijepodne došao Ekac (Elvedin Ibrahimović) po njega i negdje su

otišli.

793. U stvari, ovaj svjedok, čiji je iskaz konfuzan, nejasan i na momente i kontradiktoran,

tvrdi da događaja sjeća, ali tokom svog iskaza stalno ponavlja kako se datuma ne sjeća i

ne pamti ih – kaže da joj je to mana. Uopšte se ne sjeća kojeg je datuma godišnjica smrti

(Nihadove) majke, zna samo da je to april.

794. Svjedok Hasan Hakalović se također sjeća da je Bojadžić, nakon sastanka, pričao

da ima neku godišnjicu, misli smrti majke i rekao je da će ići u Tarčin ili Pazarić, međutim

ovaj svjedok tvrdi i to da je sastanak na Bradini bio nakon akcije u Trusini, odnosno nakon

16.04.1993. godine.

795. U svojoj odbrani optuženi je dalje naveo da je dana 16.04.'93. oko 4 sata

poslijepodne ušao jedan vojnik i rekao da su došli ranjeni pripadnici njegove jedinice na

punkt.

796. U odnosu na ovu činjenicu svjedočio je svjedok Sead Ćosić koji kaže da je u brigadi

Neretvica (45 brigada) bio angažovan u saobraćajnoj službi. Sjeća se da je bilo proljeće

'93. godine kada su vozili ranjenike u bolnicu u Suhodol („Samko“ su ga zvali). Bila su dva

vozila Niva i koliko se sjeća sanitetsko vozilo, bio je u oba vozila, jer se, usput, zamjenio

sa Safetom Haketa i tada je prešao u drugo vozilo. U tom vozilu je bio i Dr Enver Mujala.

797. Svjedok tvrdi da ranjenik nije živ došao na Bradinu, preminuo je u blizini Bradine.

798. Nadalje, svjedok Himzo Hondo, koji je također bio angažovan u 45. Brigadi i

raspoređen na mjesto vozača, kaže da je jedne prilike učestvovao u transportu ranjenika,

bio je tu i Sead Ćosić i Dr Enver Mujala. Ranjenik se zvao Samko i on je preminuo na putu

za bolnicu. Bio je čitavo vrijeme sa ranjenikom u vozilu, a sjeća se da je momak koji je bio

u pratnji ranjenika, kada su došli u Suhodol rekao „evo i Nihko“.

799. Svjedok Safet Haketa, koji je u to vrijeme bio četni bolničar u 45. Brigadi, sjeća se

da je u proljeće '93. godine iz komande u Parsovićima, vozio ranjenike prema Suhodolu, a

ispred njega je, kaže, bio džip koji je vozio Sejo, da bi se negdje, prije Bradine, zamjenili i

on je prešao u vozilo u kojem je bio ranjeni „Samko“. U putu, i to odmah, ispod Drežnica

„Samko“ je preminuo.

800. Nihada Bojadžića je vidio u Suhodolu tada nije zano kako se zove, poslije je

saznao, a opisuje ga i kaže „da je bio širok, proćelav, plav, imao je maskirnu uniformu,

pištolj i motorolu.“

801. Svjedok Enver Mujala navodi da je tokom rata bio angažovan u 45. Brigadi, u

sanitetu, sjeća se da je u 4 mjesecu '93. godine bio u pratnji jednog ranjenika iz jedinice

„Zulfikar“ prema Suhodolu. Ranjenik je preminuo negdje na pola puta.


148

802. Ono što se može zaključiti iz iskaza ovih svjedoka, bez sumnje, je činjenica da

su bili u pratnji ranjenog Samira Šemsovića prema bolnici u Suhodolu, da se nisu

zaustavljali ni na kakvoj rampi na Bradini – rampu niko od njih nije ni spomenuo, niko nije

rekao da je na Bradini optuženi Bojadžić prilazio vozilu i da mu se ranjeni „Samko“, koji je

prema svjedocima preminuo prije nego što će stići na Bradinu, obratio sa „brate“ nakon

čega je izgubio svjest.

803. Nihada Bojadžića, ako ga i vide taj dan, vide ga po dolasku u Suhodol.

804. Imajući u vidu iznesenu odbranu optuženog i s tim u vezi iskaze navedenih

svjedoka, očigledno je da isti ne potvrđuju navode optuženog u pogledu njegovog kretanja

u dane 15. i 16.04.1993. godine.

805. Pri tome, Sud cijeni i činjenicu da je optuženi, u svom iskazu tokom istrage (T-213) i

sam iznio drugačiju odbranu, u odnosu na ono što je izjavio tokom glavnog pretresa.

806. Naime, optuženi je tokom istrage izjavio da je 16.04. oko 11.00 sati otišao kao Zuke

koji mu je rekao da ima ranjenih pripadnika jedinice u Konjicu i da bi trebao otići do bolnice

u Suhodol i obezbjediti prihvat.

807. Ukazano je i na dalje razlike, vezano za susret sa Dr Ibrahimom Cero za kojeg je

rekao da je glavni u bolnici u Suhodolu (za kojeg inače Dr Aida Volić kaže da je u bolnicu u

Suhodol došao poslije ovog događaja), nakon čega je otišao na Bradinu, gdje je sreo

komandanta Nusreta Avdibegovića Bega, koji mu je rekao da ima vezu sa KT-om, da ima

jedno „srce“ – što je značilo mrtav i jedno „rebro“ – što je značilo ranjen. Poslije sat došla

su 2 saniteta, u jednom je bio „Samko“ a u drugom ranjenik iz Hasine jedinice.

808. Pozvan da objasni razliku optuženi Bojadžić je ustvrdio da je tačno ono što je izjavio

na glavnom pretresu, te objašnjava da je u vrijeme kada je davao iskaz u istrazi bio u

stanju šoka, kada mu je pročitano da se tereti za smrt 22 osobe, nije mogao da dođe sebi,

nije se mogao sjetiti svih stvari.

809. U odnosu na dio iskaza iz istrage gdje je rekao da su on i Nusret Avdibegović Beg

zajedno bili na Bradini, na glavnom pretresu izjavljuje da je pomiješao Bega sa Brkom

(inače osobom koja mu je na Bradini saopštila da je došao sanitet sa ranjenicima), tako da

Beg nije bio s njim toga 16.04.1993. godine.

810. Sud ne može prihvatiti ovakvi objašnjenje optuženog, jer se razlike u izjavi ne

javljaju u pogledu sporednih i manje važnih činjenica, što bi bilo prihvatljivo sa aspekta

stanja u kojem se optuženi, kako kaže, tada nalazio (i zbog čega se nije mogao sjetiti svih

stvari), nego se upravo radi o bitnim i odlučnim činjenicama koje, u bitnom, opredjeljuju

krivičnu odgovornost optuženog.

811. Sud nalazi da je iskaz optuženog na glavnom pretresu, u stvari pokušaj da se isti

uskladi da iskazima nekih od svjedoka koji su svjedočili na glavnom pretresu.

812. Imajući u vidu iskaze svjedoka koji su svjedočili o prisustvu optuženog u Trusini, a

koje je Sud, zbog njihove iskrenosti, objektivnosti, dosljednosti i međusobne saglasnosti, u


149

cijelosti prihvatio, te s druge strane iskaze svjedoka Salke Gušića, Hasana Hakalovića,

Seada Ćosića, Himzo Hondo, Safet Haketa, Enver Mujala, pa i svjedoka Nusreta

Avdibegovića Bega, koji su direktno suprotni onome što je optuženi iznio u svojoj odbrani,

Sud ne prihvata odbranu optuženog i nalazi je sračunatom na izbjegavanje krivične

odgovornosti.

813. Za Sud nije, stoga, bilo prihvatljiv ni iskaz svjedoka Elvedina Ibrahimovića, koji u

cijelosti potvrđuje odbranu optuženog Bojadžića, i koji je u to vrijeme bio njegov vozač, te

je zbog toga znao njegovo kretanje, uvijek ga je čekao. Tako kaže i da je Bojadžića, dana

14.04.1993. godine, predveče odvezao na neki sastanak na Bradinu, bili su prisutni i Esad

Ramić, Beg i Salko Gušić, a tu veče na Bradinu, došla je i veća grupa pripadnika jedinice,

predvođeni „Samkom“ i Jukom.

814. Drugi dan (15.04.) ponovo vozi Bojadžića na Bradinu i tada je vidio da su pripadnici

jedinice spremni za pokret – jedna grupa predvođena „Samkom“ odlazi prema

Parsovićima druga prema Konjicu. Sa Bradine odvozi Bojadžića u Pazarić gdje ostaju do

kraja dana, da bi naveče oko 20.00 sati, ponovo otišli na Bradinu, na sastanak koji traje do

kasno u noć, negdje do 2 – 3 sata poslije pola noći.

815. Nakon što mu je prezentiran dopis od 15.04.1993. godine (dokaz O-V-105) svjedok

tvrdi da je dokument vidio, jer mu je Nihad dao taj papir da odnese vezisti u centar. Vezista

se zvao Šećo, misli da se prezivao Elezović, njemu je, kaže, predao akt, a vrijeme slanja

navedeno u dopisu slaže se sa završetkom sastanka.

816. Za Sud je, prije svega, nelogično da se svjedok sjeća upravo tog dokumenta koji

mu je optuženi Bojadžić predao, pa se čak sjeća i potpisnika na tom dokumentu, a kada se

navedeni iskaz cijeni u odnosu na izjavu svjedoka Salke Gušića o tome, šta, zapravo,

znači vrijeme navedeno na dopisu, te naročito da centar veze, u to vrijeme, nije postojao

na Bradini, s čime se slaže i svjedok Nusret Avdibegović – Beg, Sud nije mogao prihvatiti

ovaj iskaz kao vjerodostojan.

817. Ovo tim prije što ovaj svjedok tvrdi i da je, u poslijepodnevnim satima vozio

optuženog Bojadžića do ratne bolnice u Suhodolu, gdje se, između ostalih, nalazio i

bolničar Nusret Đelilović – Nuta u vrijeme kada su dovezeni ranjeni „Samko“ i Kokić, inače

njegov bliži rođak, koji je takođe saslušan na glavnom pretresu.

818. Upitan o tome da li bi u Suhodolu, pred bolnicom, vidio Ekca ukoliko je on bio tu,

obzirom da se radi o njegovom bližem rođaku, svjedok prvo ne želi da odgovori na to

pitanje („ne bi ogovorio na ovo pitanje“), a na insistiranje Suda navodi da ima problem da

odgovori na ovo pitanje i da ne želi da „mali“ bude predmet ovog suda, jer je on njegov

rođak, te na ponovni upit Suda odgovara „pa vjerovatno bi ga vidio“, što dodatno dovodi u

pitanje istinitost svjedočenja svjedoka Ibrahimovića.

819. Kako je već rečeno i svjedok Nusret Avdibegović – Beg podržava alibi optuženog

Bojadžića, te tvrdi da nije bio zajedno sa optuženim dana 16.04.1993. godine iznad sela

Trusina u vrijeme napada (bila bi notorna laž kada bi neko tvrdio da je bio s Nihadom u

Trusini).


150

820. Međutim, imajući u vidu iskaze svjedoka, koji su svjedočili da su ga tog

dana vidjeli u društvu Nihada Bojadžića, a za koje Sud nije našao niti jedan razlog zbog

kojeg bi ovi svjedoci govorili neistinu u pogledu njegovog prisustva i u Parsovićima i na

uzvišenju iznad sela sa kojeg mjesta je jedinica „Zulfikar“ krenula u napad, Sud ovaj iskaz

nije mogao prihvatiti kao istinit i vjerodostajan.

821. Odbrana optuženog Bojadžića je u završnim riječim analizirala iskaze saslušanih

svjedoka optužbe i iste dovodila u sumnju, te iznijela tvrdnju da se u konkretnom slučaju

radi o nekredibilnim svjedocima na čijim iskazima se ne može zasnivati odluka o

odgovornosti optuženog Bojadžića, odnosno ne može im se pokloniti vjera.

822. Naime, za većinu svjedoka odbrana navodi da imaju lični interes da neistinito

prikazuju događaje u Trusini kako bi izbjegli vlastito krivično gonjenje jer su i sami učesnici

akcije u Trusini i/ili su učestvovali u ubistvu i maltretiranju civila u Donjoj Jablanici

(zaštićeni svjedoci „O“, „E“, „A“, „R“, Ramiz Bećiri, Rasema Handanović), da se radi o

osobama koje su ranije osuđivane, bile u zatvoru i u jedinici disciplinski kažnjavane

(zaštićeni svjedok „O“, „R“), osobama sklonim upotrebi alkohola (zaštićeni svjedok „A“),

odnosno da se radi o osobama koje su bile u kontaktu sa terorističkim organizacijama

(zaštićeni svjedok „O“, „A“), kojima optuženi Bojadžić nije pomogao pa mu to zamjeraju

(zaštićeni svjedok „O“, „A“).

823. Nadalje, odbrana tvrdi da su svjedoci optužbe prilikom svjedočenja govorili neistinu,

tačnije iskazi nisu u saglasnosti sa ostalim provedenim dokazima (zaštićeni svjedoci „E“,

„L“, „A“, „B“, Vahidin Čomor itd), dok u odnosu na svjedoka Rasemu Handanović odbrana

navodi da se radi o svjedočenju koje je kontaminirano izjavama drugih svjedoka (koji su joj

prethodno dostavljeni), da je motivisana i ima lični interes da tereti optuženog, s obzirom

da je sama izvršila krivična djela koja su optuženom stavljena na teret (učestvovala je u

strijeljanju, počinila je i druga brojna ubistva ne samo u Trusini), neistinitim svjedočenjem

je sebi kupila slobodu za nebrojena djela koja je počinila. Pored toga, svjedok Handanović

je zaključila sporazum o priznanju krivnje kojim se obavezala da će svjedočiti u ovom

predmetu za radnje koje se optuženom stavljaju na teret, iz kojeg razloga nije svjedočila

pod zakletvom.

824. Odbrana negira da je zaštićeni svjedok „X“ tog dana uopšte bio u Trusini, vezano za

svjedoka Ramiza Bećirija ističe da, s obzirom da je svjedok izjavio da je dobio imunitet od

krivičnog gonjenja, odbrana smatra da bi unakrsno ispitivanje svjedoka bilo nepotrebno,

obzirom da je vjerodostojnost iskaza ovog svjedoka a priori pobilo samo Tužilaštvo iz kojih

razloga odbrane nisu unakrsno ispitale ovog svjedoka, a vezano za svjedoka Vahidina

Čomora odbrana tvrdi da nijedan od učesnika sastanka na Bradini polovinom aprila 1993.

godine, na kojem svjedok tvrdi da je bio prisutan, nije potvrdio njegovo prisustvo na Bradini

u vrijeme polaska dijela jedinice SOPN prema Parsovićima, niti to proizilazi iz bilo kojeg

drugog dokaza.

825. Vezano za prigovor odbrane optuženog, kojim je osporen kredibilitet svjedoka

Ramiza Bećirija, Sud je već iznio svoje mišljenje o iskazu ovog svjedoka, tako da se na

ovom mjestu neće ponovo baviti tim pitanjem (obrazloženo u paragrafima 489-492).


151

826. Nadalje, nasuprot nastojanju odbrane da, ukazujući na brojne razlike u datim

iskazima pomenutih svjedoka, pritome navodeći da su u stvari svjedoci odgovorni za

radnje koje se optuženom Bojadžiću stavljaju na teret, odnosno da isti imaju lični interes

da neistinito prikazuju događaje u selu Trusina kako bi izbjegli vlastito krivično gonjenje,

Sud nalazi da sve navedeno ne dovodi u sumnju kredibilitet ovih svjedoka i njihovo

svjedočenje, te isti prema mišljenju Suda nisu takve prirode da bi dovele u pitanje

činjenično utvrđenje. Sud poklanja vjeru svjedocima koji su bili pripadnici jedinice, koji su

se tokom tih dešavanja nalazili u Trusini, cijeneći njihove iskaze jasnim, pouzdanim,

logičnim i dosljednim, te u pogledu odlučnih i bitnih činjenica međusobno saglasnim.

827. Nadalje, Sud nije stekao utisak da svjedoci neosnovano terete optuženog, niti

smatra da je iznesen bilo kakav relevantan razlog zbog kojeg svjedoci neistinito navode

upravo optuženog Bojadžića, kao osobu koja je rukovodila napadom na Trusinu, niti Sud

vidi na koji bi način svjedoci, lažno optužujući optuženog Bojadžića, mogli sebe osloboditi

krivične odgovornosti, za eventualne radnje počinjene tog dana.

828. Odbrana je u završnim riječima kredibilitet pojedinih svjedoka osporavala i iz

razloga što su neki od njih, problematični, skloni upotrebi alkohola, bili disciplinski

kažnjavani u jedinici/ranije osuđivani, da su bili u kontaktu sa terorističkim organizacijama,

te da zamjeraju optuženom Bojadžiću što im nije pomogao, međutim Sud navedene

okolnosti ne smatra bitnim, tačnije iste nisu bile od bitnog značaja za donošenje odluke o

prihvatanju njihovih iskaza vjerodostojnim, niti te činjenice, same po sebi, isključuju

mogućnost davanja istinitog svjedočenja.

829. Teza odbrane da, tog dana, u Trusini uopšte nije bio zaštićeni svjedok “X”, za Sud

je neprihvatljiva i istu cijeni upravo kao tezu bez potrebne težine, jer je nejasno zbog čega

bi bilo ko opisivao svoje učešće u akciji zajedno sa pripadnicima koji se sumnjiče za ratne

zločine, ukoliko u toj akciji zaista nije učestvovao.

830. Na kraju, suprotno navodima odbrane da se svjedoku Rasemi Handanović, ne

može pokloniti vjera i na njenim iskazima zasnivati osuđujuća presuda, jer se radi o

svjedoku koja je sa Tužilaštvom zaključila sporazum o priznanju krivnje, pa prema tome I

“kupila svoju slobodu”, Sud nalazi da istinitost njenog svjedočenja nije dovedena u pitanje

time što se radi o svjedoku koja je priznala djelo i koja je zaključila sporazum kojim se

obavezala da će svjedočiti u postupcima vezanim za predmetni krivični događaj.

831. Naime, ova pitanja je Sud BiH razmatrao u više predmeta (Vuković Radomir i dr.,

Zečević Saša i dr.).

832. Pored toga, i Ustavni sud je u nekoliko predmeta razmatrao pitanje dokazne snage

svjedočenja svjedoka koji je zaključio sporazum o krivici, pa je tako po apelaciji M.Š115, u

kojoj apelant ukazuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1.

EKLJP, jer je odluka o njegovoj krivici zasnovana u najvećem dijelu na iskazu lica protiv

kojeg je također vođen krivični postupak zbog istog djela kao i kod apelanta, a koji je po

115 AP 661/04 od 22.04.2005. godine;


152

optužnici zaključio sporazum o priznanju krivce sa Tužilaštvom, zaključio: “Što se tiče

svjedočenja navedenog svjedoka (koji je svjedočio nakon sklapanja sporazuma o

priznanju krivice), iako ovakvi svjedoci često mogu biti nepouzdani, to samo po sebi nije

razlog da se iskazu takvog svjedoka ne pokloni vjera”116, dodajući i to da standard

obrazloženje mora da zadovoljava zahtjev brižljive i savjesne ocjene dokaza, kao i da

mora postojati stvarna, na objektivnim činjenicama zasnovana i obrazložena istinitost za

zaključak suda.

833. Navedeno pitanje je razmatrano i u predmetu apelanta Nihada Vlahovljaka koji je,

između ostalog, tvrdio da je Vrhovni sud FBiH presudu protiv apelanta zasnovao u

najvećem dijelu na iskazu svjedoka koji je zaključio sporazum o priznanju krivnje. U odluci

je konstatovano sljedeće:117 „Prema mišljenju Ustavnog suda, zasnivanje odluke na iskazu

svjedoka koji je zaključio sporazum o priznanju krivice mora se razmatrati u svakom

konkretnom predmetu i ne može se uspostaviti pravilo, osim da se u takvom slučaju u

postupku mora osigurati mogućnost optuženom da takav iskaz ospori, te dati uvjerljivo

obrazloženje.“

834. Dakle, kada je u pitanju „kvalitet“ informacija koje je dala, svjedok Rasema

Handanović, odnosno da li se može smatrati da su one pouzdane, Sud je zaključio da je

svjedok na glavnom pretresu a kako je to već objašnjeno, dala vrlo detaljno i

sveobuhvatno svjedočenje koje je potkrijepljeno drugim dokazima, odnosno drugim

iskazima svjedoka, iz kojih razloga Sud nije imao sumnje u pogledu uvjerljivosti njenog

iskaza, te je istoj poklonio punu vjeru.

IX. OSLOBAĐAJUĆI DIO

1. Optuženi Dževad Salčin

835. Sud je optuženog Dževada Salčina oslobodio od optužbe da je, kao pripadnik

SOPN-a 16.04.1993. godine, u zaseoku Gaj, selo Trusina, skupinu od oko četrnaest civila-

116

M.Š, AP-661/04, Ustavni sud BiH, “Odluka o prihvatljivosti i meritumu” 22.04.2005, para. 37 (naknadno naglašeno). 117

Nihad Vlahovljak , AP 3896/08, p.17.


153

žena, djece i muškaraca i trojice bojovnika Hrvatskog vijeća obrane, koji su se

prethodno predali, u nekoliko navrata postrojavao uz zid jedne kuće uperivši puške u njih,

govorio im da će ih sve poubijati, upućivao im pogrdne riječi, pucao u križeve koje su

pronašli u njihovim kućama, držeći ih tako u stalnom strahu i nanoseći im tešku duševnu

patnju, te im uzimao novac, zlato i druge dragocjenosti, a sve iz razloga što Tužilaštvo nije,

van razumne sumnje, dokazalo da je optuženi počinio radnje koje mu se izmjenjenom

optužnicom stavljaju na teret.

836. Na ove okolnosti Sud je saslušao, između ostalih, svjedoke koji su kritične prilike bili

u zaseoku Gaj, i to Bosiljku Krešo, Jelu Ljubić, Maru Delinac, Anicu Blažević, Milku Drljo,

Ružu Mlikotu, Maru Drljo, Ceciliju Šimunović, Dragana Drlju, zaštićenog svjedoka“X“, a

iskaz u svojstvu svjedoka dao je i optuženi Dževad Salčin.

837. Svjedoci Bosiljka Krešo, Jela Ljubić, Mara Delinac i Anica Blažević, koje se

16.04.1993. godine nalaze u zaseoku Kreše, saglasno opisuju dešavanja tog jutra i kako

ih nepoznati vojnici odvode u selo Gaj.

838. Svjedok Bosiljka Krešo navodi da dolaskom u Gaj uz zid stare kuće vide postrojene

osobe, pa su i njih postrojili da bi nakon određenog vremena civile odvojili a postrojene

strijeljali. Prema iskazu svjedoka, tada je žena vojnik rekla da će, ako bude neko plakao

„dobit metak u čelo“ i uperila je pušku u njenog starijeg sina rekavši „ovo treba ubiti na licu

mjesta, ovo je ustaša za 5 godina“.

839. U Gaju je bilo oko 30 ili 40 vojnika, koji su bili različito obučeni, koji su ih, nakon što

su postrojene ubili, „potjerali“ u kuću Marka Drlje gdje je naređeno „ .. da predamo zlato i

novac na sto, sve šta ko ima da se izbaci ..... I čula sam samo u tom momentu di neko

govori „Struja, ajde da uradi ovo, pokupi““118

840. Osobu Struju svjedok opisuje i kaže da je „izgledao crn, imao je bradu, čičkavu je

kosu onako dužu imao...“119 Na pitanje kako je znala da je to Struja, odnosno kako je znala

da se to odnosi na vojnika kojeg je opisala, svjedok kaže da je „... zapela za njega, kad

sam vid'la kad je on to sve kupio kad je on to sve ispred nas uzimo što smo mi izbacili

....“120, te dodaje da su tada pokupljeni novac i zlato.

841. U svom iskazu svjedok pojašnjava da su tu bili Mara Drljo, Anica Blažević, Jela

Ljubić, Ruška Mlikota, Ruža Drljo, Mila Drljo, i njihova djeca, bilo ih je 20 - 30 osoba, te da

su, kad su ih odveli u kuću Marka Drlje, jedni ušli u kuću, drugi ostali ispred vrata, a treći

su ostali ispred gdje su ovi strijeljani.

842. Na poseban upit da opiše vojnika koji je naredio da izbace sve, pare i zlato na sto,

svjedok odgovara da se ne sjeća, te ponovo opisuje osobu, koju naziva Struja i kaže da je

„imao kovrdžavu kosu plavu onaj brada ovako crn“121, te dodaje da je moguće da je još

118

Transkript sa glavnog pretresa S1 1 K 003369 10 KrI od 09.11.2010. godine, strana 23; 119



Transkript sa glavnog pretresa S1 1 K 003369 10 KrI od 09.11.2010. godine, strana 49;


154

neko od vojnika koji su bili tu imao bradu, međutim ona nije gledala, samo je

zapamtila, naziv “Struja” i njegov lik. Svjedok nije navela da je, lično od nje bilo šta

oduzeto.

843. Vezano za dešavanja od 16.04.1993. godine, svjedok Jela Ljubić najprije govori o

tome kako su vojnici pretresli kuću njene sestre Bosiljke Krešo, nakon čega ih odvode u

Gaj u kuću Marka Drlje i govore im da će istu zapaliti a njih pobiti, da bi ih nakon toga izveli

iz kuće i odveli do postrojenih bojovnika (Željka Blaževića, Ive Drlje, Nedeljka Kreše, Pere

Kreše, Franje Drlje).

844. Iz kuće Marka Drlje su ih nekoliko puta uvodili i izvodili. Na upit, koliko vojnika ih je

uvodilo i izvodilo iz kuće Marka Drlje, svjedok odgovara „pa bilo ih je ... nekad uđu dvojica,

nekad jedan, nekad tri, nekad... jednostavno ti ne znaš više, ulazili, izlazili“122 te dodaje

„nisu nam ništa radili samo su neki prijetili da će nas zapaliti, uzimali od šta je ko im'o

novce, zlato, pare, sve dajte ovamo“ šta je ko im'o to je dao...“123

845. Svjedok nije imala tašnu kraj sebe, tako da ona nije imala ništa, a ostale žene su

davale, morale su dati „Daj ili ćemo te ubiti.“124 Prema navodima svjedoka, vojnici, koji su

ih izvodili uvodili i uzimali dragocjenosti, među sobom su se oslovljavali „nisam to dobro

pratila, bilo je glasa, bilo je prepirki. Onda zovu Struja, Zolja... sad ja ne znam jel' to koga

zovu po imenu, jel' to osoba, jel' to... ja veze nisam imala.“125

846. Ime Struja svjedok je čula kada je „lutala“ po selu i po Gaju „ ..k'o da neko kaže

Struja neka, kakva Struja pojma nemam, ne znam o kome se uopće radilo.“126 Svjedok ne

može opisati, jer se ne sjeća, vojnika koji su ulazili i izlazili iz te kuće i kaže „bilo je

svakakvih vojnika, i šarenih i crnih, i sa nekakvim menđušama i lancima.“127

847. I svjedok Mara Delinac, u svom iskazu najprije opisuje dešavanja u zaseoku Kreše,

u kući njenog brata, u kojoj je živjela sa sestrom Anicom Blažević, tačnije kako su

nepoznati vojnici izvršili premetačinu i pljačkanje kuće, kako je žena vojnik rekla da ih

treba politi benzinom i zapaliti, nakon čega su ih odveli u kuću Bosiljke Krešo, da bi ih

zatim sve zajedno (svjedoka, njenu sestru – Anicu Blažević, Bosiljku Krešo, Jelu Ljubić sa

djecom) odveli u Gaj, gdje zatiču Ružu Drljo, Milku Drljo, Ceciliju Šimunović, Rušku

Mlikotu, Maru Drljo i Katu Bojičić, a uz zid stare kuće postrojene muškarce128 i jako puno

vojnika.

848. Svjedok dalje navodi da su ženama i djeci rekli da prođu iza kuće gdje su postrojeni

stajali, ubrzo nakon toga čuli su se rafali, nakon čega su ih uveli u kuću Marka Drlje gdje

su im tražili novac, zlato šta je ko imao. Ona je nekom vojniku dala 100 maraka, koji novac

122


Ibid. 124

Ibid, strana 20; 125

Ibid. 126



Svjedok navodi da vidi postrojene Peru Krešo, Nedeljka Krešu, Željka Blaževića, Ivana Drlju, Andriju Drlju, Franju Drlju.


155

joj je on vratio, da bi nakon izvjesnog vremena ponovo došao i rekao joj da novac

mora uzeti. Svjedok ne zna da li ih je, kada su se nalazili iza kuće, neposredno pred i za

vrijeme streljanja, neko od pripadnika Armije BiH čuvao kao civile.

849. Svjedok Anica Blažević, također opisuje kako su vojnici izvršili premetačinu kuće u

kojoj je živjela sa svojom sestrom, Marom Delinac, te da su potom nju i sestru poveli

prema kući Bosiljke Krešo a na putu, su im govorili da ih treba “polit benzinom i zapalit ....

za koju godinu svi će biti, i djeca, i svi ustaše“129. Vojnici su ih vrijeđali i svašta im govorili i

na putu prema Gaju.

850. Dolaskom u Gaj, svjedok vidi petoricu postrojenih vojnika (svjedokov muž Željko,

Franjo Drljo, Nedeljko Drljo, Nedeljko Krešo, Ivan Drljo, Pero Krešo i Zdravko), a pored njih

tu zatiču i Milku Drljo i svjedokovu majku Ružu Drljo. Nakon što su oni prošli iza kuće,

postrojene su rafalnom paljbom ubili, a njih su uveli u kuću Marka Drlje gdje su „..uzimali

ko je šta imao, vrijedne stvari, zlato, novac. Meni osobno nisu, pošto sam imala dijete u

naručju ..“130

851. Na okolnosti iz ove tačke optužnice Sud je saslušao i svjedoke, Milku Drljo, Ružu

Mlikotu, Maru Drljo, Ceciliju Šimunović i Dragana Drljo, koji se cijelo vrijeme napada

nalaze u zaseoku Gaj.

852. Svjedok Milka Drljo u svom iskazu navodi da su ih vojnici, čim su ona i ostali

mještani131 izašli iz podruma, odveli i poredali uz zid stare kuće Marka Drlje i počeli

„psovati ustašku majku, da će očistiti Trusinu i Buturović polje, kako neće nigdje biti Hrvata

.... “. Vojnici su zatim iz kuće Marka Drlje iznijeli noževe i sjekač za meso, te su njima

govoriti da će ih siječi, bacati i dočekati na nož, a dok su bili postrojeni uz zid su ih pretresli

i od svjedoka uzeli novac (500-600 maraka i 3.000-4.000 hrvatskih dinara). Svjedok navodi

i to da je Zaimov sin od Branka Mlikote tražio pare i da mu je on dao nešto šilinga, a od

njenog djevera (Franje Drljo) je jedan vojnik uzeo prsten. U nastavku iskaza svjedok govori

o tome da ona odlazi na Križ i da, kada se vratila u Gaj, iza kuće Marka Drlje vidi

postrojene ljude.132 Prema iskazu svjedoka svi postrojeni su zatim „utjerani“ u kuću, da bi

ih ubrzo opet istjerali da izađu van. Uvođenje i izvođenje iz ove kuće se desilo još nekoliko

puta, a jedne prilike su im, prilikom uvođenja u kuću rekli da će ih sve pobiti, ako njihovom

vojniku nešto desi, nakon čega je jedan dio vojnika otišao ispod kuće Marka Drlje, a njih

civile i vojnike sa Križa ostaje da čuva oko 10 – 15 nepoznatih vojnika. Jedan vojnik koji ih

je čuvao je imao motorolom, ulazio je i izlazio iz kuće „ .. nije sam, ulazilo je još u kuću,

nije sam on, bio je u crnoj uniformi“133, ne sjeća se da li je on rekao da ih sve treba pobiti,

jer su to govorili svi. Nakon toga su ih ponovo izveli i postrojili uz Markovu kuću, tada je

129



Svjedok navodi da iz podrume izlaze, Franjo i Mara Drljo, njihova kćerka Cecilija Drljo, Ruža Drljo i Kata Bojčić, svjedok i njena kćerka Andrijana. 132

Svjedok vidi Franju Drljo, Maru Drljo, Katu Bojčić, Ružu Drljo, Rušku Mlikotu, svoju djecu i Ceciliju), nakon čega su postojena i trojica koja su se predala sa Križa - Ivan Drljo, Pero Krešo i Nedeljko Krešo. 133

Transkript sa glavnog pretresa broj S1 1 K 003369 10 KrI od 03.06.2011. godina, strana 15;


156

došla žena vojnik koja govori da ih sve treba „pobiti, polit' benzinom i zapaliti'“, a iz

zaseoka Kreša su došle i ostale žene134.

853. Vojnici koji su ih postrojavali su bili naoružani, neki od njih su držali oružje upereno

prema njima. Svjedok navodi da su vojnici, koji su ih čuvali, razgovarali između sebe, na

upit kako su se oslovljavali odgovara:„..govorili su i prije je bilo i kad su oni tu bili, jedni su

Struja, jedni Mrav, Tito,...“135. Ženu i djecu su zatim odvojili da idu iza kuće Marka Drlje a

postrojene su strijeljali, nakon toga njima govore da ne smiju plakati jer će ih pobiti i

ponovo ih uvode u kuću Marka Drlje i od „ovih“ žena (svjedok ne precizira kojih) traže šta

imaju kod sebe, novac i zlato, uzeli su šta je koja imala.

854. Svjedok ističe da je kad je prvi put došla u kuću Marka Drlje bilo dosta pripadnika

Armije koji su ih čuvali, dvoje – troje je ulazilo, a ostali su bili van kuće. Jedan od njih je bio

kao crn, malo pomršav, kosa mu je bila do iznad ramena, drugih se ne može sjetiti. Na

poziv da pogleda da li se u sudnici nalazi neko od vojnika iz kuće Marka Drlje, svjedok

odgovara da misli da je osoba u prvom redu (prvooptuženi Mensur Memić), ali nije

sigurna, te dodaje da ranije nije vršila prepoznavanje osoba koje su bile u kući.

855. I svjedok Ruža Mlikota, koja se u vrijeme napada nalazila sa suprugom u podrumu,

navodi da je, po izlasku iz podruma vidjela nekoliko vojnika u šarenim i crnim uniformama,

koji ih odvode u kuću Drlja, gdje su bili i ostali civili. Svjedok zatim navodi da je njenom

Branku jedan vojnik stavio pištolj na uho i tražio pare, te da mu je Branko dao nešto

šilinga, nakon čega su ga odveli u njihovu kuću i ubili. Kada su se Ivan Drljo i drugi predali

sa Križa, sve su ih skupili i uveli u kuću Marka Drlje, gdje ih je jedan vojnik čuvao, da bi ih

potom ponovo izveli. Kada su došle i ostale žene i djeca (svjedok ne spominje koje), njih

odvajaju od muškaraca i šalju iznad kuće, nakon čega su muškarce ubili, a njih ponovo

vratili u kuću Marka Drlje, da bi ih ubrzo potom opet izveli. Na pitanje da li joj je neko od

prisutnih vojnika u kući Marka Drlje bio poznat svjedok odgovara da je bio jedan vojnik

strani koji nije bio iz sela koji ih je izazivao, a jedan ih je čuvao, te da je u to vrijeme ušao i

jedan Hakalović koji je prevrtao ladice u kuhinji.136Svjedok je iz kuće Marka Drlje prvi put

izašla prije nego je bilo strijeljanje, nakon čega su ih ponovo uveli u kuću, a zatim ponovo

izveli i poveli prema Gostovićima. Na pitanje, šta se dešavalo u kući Marka Drlje, odnosno

da li je od neko od vojnika koji su ostali s njima, oduzmao nešto od civila, svjedok

odgovara: „Ne znam, ne znam, to mi nije u glavi...“137

134

Iz Kreša tada dolaze Anica Blažević, Jela Ljubičić, Bosiljka Krešo, Mara Delinac i djeca. Svjedok navodi da kada su i one došle u kući Marka Drlje ih je bilo oko 15-16 (svjedok, Andrijana i Dragan Drljo, Mara i Cecilija Drljo, Ruža Drljo, Ruška Mlikota, te žene iz Kreša Jela Ljubić i dvoje djece, Bosiljka Krešo i njeno dvoje djece, Mara Delinac i njeno dvoje djece i Anica Blažević sa djetom); 135


Transkript sa glavnog pretresa broj S1 1 K 003369 10 KrI od 14.03.2011. godine, strana 29: Tužilac: „Dobro, recite mi sad ovo. Od tih vojnika koji su tu prisutni dok ste Vi u, u Marka Drlja kući, je li iko od tih vojnika Vama poznat?“Svjedok: „Pa nije, neki je strani bio, ne znam ja, nije, mislim bio strani, ali nije iz sela baš bio. Tu je izazivo, šta ja znam dokle će doći, šta će radit, šta, jedan je nas čuvo. ...Jedan nas je čuvo. Ali samo unišo je u to vrijeme jedan Hakalović. I on je prošo u nišu tamo i prevrćo ladice. ... „ 137

Ibid, strana 76;


157

856. Svjedok Mara Drljo također govori o tome da su ih iz podruma138 vojnici, koje nije

poznavala (osim jednog Zaimovog sina), istjerali i protjerali za štalu, a muške su postreljali.

Nakon toga su njih odveli u neku kuću i rekli „ ...“daj nam, imate li para i zlata“ niko nije

ništa im'o, jel' ikome išta našlo šta ja znam“139, da bi ih onda opet izveli iz kuće gdje su oni

pobijeni, nakon čega su im dali njihovo oružje da nose prema Gostovićima.

857. Vojnici su bili naoružani i zvali su se: „Struja i kako ovo još Mrav, i još je nekako bilo

... ne mogu sve to upamtiti jer puno godina imam..a puno je godina kako je to bilo.“140

Svjedok navodi da je, kada su oni izašli iz podruma, izvršena premetačina, odnosno da su

tada nepoznati vojnici uzmali novac, njenoj jetrvi su uzeli novac a njenom suprugu prsten

sa pločom, neko mu ga je zgulio sa prsta jer ga on nije mogao skinuti. Jedan vojnik, koji je

pričao sa Andrijanom, je ostao s njima i s njima je ušao u kuću kada je počela kiša padati,

on je stalno stajao na vratima i dozvolio im je da upale vatru. Dok je taj vojnik bio tu niko ih

nije dirao, niko im nije rekao ništa ružno.141

858. Na pitanje Suda kako je izgledao vojnik koji je bio u kući svjedok odgovara “evo

Struja ... On se iskazao da je to on bio“142 (svjedok pod „iskazao“ misli na činjenicu da je

sam optuženi Salčin prilikom unakrsnog ispitivanja svjedoka rekao da je on bio s njima u

kući ), a na pitanje Suda da li je, prije nego se „iskazao“ znala da je to on – Struja, svjedok

odgovara „Nisam ja ga ne znam, nikad ga ne bi poznala da nije on sam rek'o....“143.

Svjedok se ne sjeća koliko je Struja bio u toj prostoriji i da li je cijelo vrijeme bio tu, kao ni

da li je on zajedno s njima izašao iz kuće, ali misli da kada su oni bili iza kuće taj vojnik

više nije bio s njima.

859. Cecilija Šimunović je svjedočila o tome da je, kada je izašla iz podruma, vidjela

puno vojske u šarenim i crnim uniformama, te da su nju ti vojnici (žena vojnik sa nekim

drugim vojnikom) „...vodili u kuću da dadnem zlato i pare ....“144, nakon čega su nju i ostale

zarobljene postrojili kod stare kuće „...tu smo stajali i provocirali su nas i svašta su

govorili... jedan je.... uzeo sjekač pa nosio prema meni, i ova ženska ... najgora je ona bila

'vako što se tiče ponašanja.“145 Kada su se predali Ivan Drljo i drugi, svi su bili postrojeni,

da bi onda njih uveli u kuću Marka Drlje. Jedan od vojnika joj je govorio da naloži vatru,

međutim nije uspjela, te dodaje „neki su se derali na nas i onda čula sam tamo preko

motorole, .... govorili su ako naš ijedan pogine mi ćemo vas sve pobiti. I tu su nam rekli da

vadimo što imamo pare i zlato, ako imamo šta da, onda ako je šta ko imo dao je, i tako“146.

138

Svjedok se u podrumu nalazi sa jetrvom Milkom Drljo i njeno dvoje djece (Andrijana a kasnije je doveden i Dragan), mužem Franjom i kćerkom Cecilijom, a poslije su došle Ruža Mlikota i Ruža Drljo; 139



Ibid, strana 25; Optuženi: „Je li vas iko dirnuo tu molim Vas ja kad sam bio? Ja sam tu bio.“, Svjedok: „Nije niko, što ću ja govoriti što nije, nije nas niko dir'o.“,Optuženi: „Jel' vam iko tu jer sam, ja sam taj koji sam bio, jesam vam išta rek'o ružno recite mi?“ Svjedok:„Nije niko, tada nam nije niko ništa rek'o a šta je ko mislio ja ne znam.“ 142





Ibid, strana 16;


158

860. Jedno vrijeme su ih tu držali, onda su ih opet izveli uz staru kuću, gdje su naprije

odvojili žene od muškaraca, a onda muškarce strijeljali, da bi ih zatim opet uveli u kuću

Marka Drlje. Vojnici koji su bili u Gaju su se oslovljavali sa Struja i Zolja, mada se ne sjeća

najbolje.147 Na poseban upit gdje se nalazila kada je čula nadimak Struja, svjedok

odgovara: „Pa tu sam bila postrojena. Postrojena, bili smo svi postrojeni pored stare kuće

(gdje su strijeljani) kad je to, oni su između se se zvali, to sam slučajno čula i zapamtila.

To je dugo vremena, ja mislim da je to bilo prije, možda bi se više sjećala tih nadimaka, ali

sjećam se malo Struje i Zolja da su spominjali“148, te dodaje da se ne sjeća ko je lice koje

su oslovljavali sa Struja.

861. Svjedok Dragan Drljo je na glavnom pretresu svjedočio naprije o prijetnjama koje su

im uputili vojnici („ gdje ste ustaše, majku vam vašu, hoćete Herceg-Bosnu, eto vam

Herceg-Bosna, ako se njihovim nešto desi, sve će ih pobiti“), koji su ga uhvatili kada je

izašao iz svinjca u kojem se sakrio, kako je vojnik od strica Franje strgnuo zlatni prsten sa

prsta, te kako je Branko rekao jednom vojniku da ga poznaje i da će im dati nešto para,

nakon čega je otišao sa dva vojnika.

862. Ostali vojnici su pretraživali žene (torbe im gledaju i uzimaju novac) i u torbi njegove

majke nalaze bratovu vojnu iskaznicu. Svjedoka vojnici zatim odvode u njegovu i u kuću

Andrije Drljo, gdje su nešto tražili, a poslije su ih odveli u kuću Marka Drlje. Nakon

izvjesnog vremena su došle žene i djeca iz Kreša, tada ih redaju uz jedan zid, žene

počinju izdvajati i voditi iza kuće, nakon čega su postrojeni strijeljani. Svjedok navodi da su

i žene bile postrojavane uza zid, jedne su bile sa donje a druge sa gornje strane kuće.

Vojnici o kojima govori su bili u maskirnim, a jedan je bio u crnoj uniformi, svi su bili

naoružani, svjedok ih nije poznavao nije ih nikad vidio.

863. Optuženi Dževad Salčin, prilikom davanja iskaza u svojstvu svjedoka, nije negirao

da je 16.04.1993. godine bio u selu Trusina, te da se zbog povrede noge sporo kretao i

zadnji stigao u zaseok Gaj, tako da, kada dolazi do prve kuće, već vidi postrojene civile

žene i djecu, tu je bio Samko koji mu govori „Struja hajde pregledaj (neki su cekeri dole

nabacani uniže) ima li naoružanja u cekerima“149. Optuženi dodaje da su tu bili civili iz

Gaja, ne iz Trusine, i da ih je bilo oko 10-tak žena i toliko cekera, on je pogledao dva

cekera i pomislio je da, ako je nešto i bilo, to je već odneseno, te govori Samku da nema

ništa.

864. Prema navodima optuženog, pripadnik jedinice Samir Šemsović „Samko“ mu je

rekao da ostane sa civilima, a da oni idu (dole) dalje. Ubrzo je počela padati kiša i neko od

zarobljenih civila predlaže da se idu skloniti, nakon čega odlaze u jednu kuću. Optuženi

navodi da je cijelo vrijeme stajao pred vratima kuće, te da im je dao upaljač da upale varu.

Nakon izvjesnog vremena optuženi čuje glas koji kaže da je Samko ranjen i da „izvede te

iz kuće“150. Optuženi zajedno s njima izlazi ispred gdje vidi „grupu žena, gore uviše ispod

147




Ibid, strana 51;


159

jedne kuće stoje. To su te žene koje nisu bile sa mnom, koje ja ne znam odakle su

dotjerane“151, nepoznati glas mu govori „muški neka dođu ovamo, a žene Struja vodi iza

kuće tamo“152. Optuženi ponavlja da mu je Samko rekao da pogleda cekere, te da je

pogledao dva cekera i onda je odustao „ nisam došao ja da uzimam nešto, jer sam znao

da nema tu oružja nikakvog.“153

865. Dakle, iz svega naprijed navedenog Sud nespornim nalazi da je, što ne osporava ni

sam optuženi a proizilazi i iz materijalnog dokaza Tužilaštva BiH (T-188)154, optuženi

Dževad Salčin, kritične prilike bio pripadnik Specijalnog odreda za posebne namjene, te da

je prilikom napada na selo Trusina, bio prisutan u zaseoku Gaj gdje je po naredbi Samira

Šemsovića - Samka čuvao zarobljenike. Isto tako, Sud nespornim nalazi i to da je kritične

prilike, na širem području sela Trusina, odnosno u i izvan zaseoka Gaj, vršena pljačka

imovine i oduzimanje dragocjenosti stanovništva od strane vojnika koji su učestvovali u

akciji, a što proizilazi iz iskaza svih svjedoka saslušanih na ove okolnosti, i to kako

svjedoka koji su se u vrijeme napada nalazili u zaseoku Gaj (Milka Drljo, Ruža Mlikota,

Mara Drljo, Cecilija Šimunović, Dragan Drljo), tako i svjedoka koji se početkom napada

nalaze u zaseoku Kreše i tek kasnije dolaze u zaseok Gaj (Bosiljka Krešo, Jela Ljubić,

Mara Delinac i Anica Blažević), koji opisuju kako je vojska ulaskom u njihove kuće u

zaseoku Kreše vršila pretresanje, premetačinu i pljačkanje.

866. Navedeni zaključak Suda potvrđuju i učesnici akcije i to zaštićeni svjedok „X“ koji

govori o tome da je „meritum, napada na selo Trusina bila pljačka“ pojašnjava da im je

odmah prilikom dolaska u Parsoviće rečeno da se radi o jako bogatom hrvatskom selu, te

da su im, prilikom kretanja prema selu, vodiči govorili u kojoj kući žive osobe koje rade

vani i ko ima najnovije auto, pa kaže „ svi koji su bili .... Niko bez nečega nije izašao iz

Trusine.“155

867. Isto tako, zaštićeni svjedok „E“, koji je u svom iskazu detaljno opisuje kako je

nakon ubistva Ivankovića krenula pljačka stanovništva156 i zaštićeni svjedok „O“ koji

također opisuje da su se kod prodavnice čistile kuće, odnosno ulazilo se u njih da se vidi

ko šta ima u kućama, te svjedok – oštećena Milka Drljo koja je u Gaju čula kako su dva

vojnika između sebe govorila da „nisu našli para koliko su rekli da će naći.“157

868. Također, saslušani svjedoci u svojim iskazima saglasno potvrđuju i vjerodostojno

opisuju kako su kritične prilike u zaseoku Gaj, u nekoliko navrata, izvođeni i uvođeni iz

151

Ibid. 152

Ibid. 153


T-188 Original vojne knjižice na ime Salčin Dževada broj:3964318 od 21.09.1994. godine, u kojoj se navodi da je optuženi Salčin od 18.07.1992. godine do 04.05.1996. godine bio pripadnik SOPN-a; 155

Zapisnik sa glavnog pretresa od 16.04.2012. godine, strana 103; 156

Zapisnik sa glavnog pretresa od 15.10.2012. godine, strana 51; Svjedok: „...počelo je ono pljačka, po kućama da se ulazi, da ovo, da ono. ..... Kad smo prilazili sa donje strane kuće, Tito je bio naslonio jednu stariju ženu u crno je bila obučena i tražio joj pare, pare, brzo pare, daj, ono maltretiro ih je znaš.... to već bilo onaj, kraj što se tiče onaj, te akcije i to, to je više gotovo bilo, eto ulazili su po kuća, ko je šta uzeo. ... čak se sećam da je neko donio kesu providnu onaj, sa zlatom i Nedžadu je kolko se sećam dao. Nedžad je to šutnuo nogom, nije htio da uzme uopšte, što se te stvari tiče. ... sve se rasulo po asfaltu ... „ 157

Transkript sa glavnog pretresa broj S1 1 K 003369 10 KrI od 30.05.2011. godine, strana 28;


160

kuće Marka Drlje i da su postrojavani uz zid stare kuće (Jela Ljubić, Milka Drljo, Ruža

Mlikota, Mara Drljo, Cecilija Šimunović, Dragan Drljo), a da je te prilike u njih bilo upereno

oružje proizilazi iz iskaza svjedoka Milke Drljo, koja navodi da su vojnici koji su ih

postrojavali bili naoružani i da su neki od njih držali oružje upereno u njih.

869. Saslušani svjedoci su na glavnom pretresu govorili i o tome da su im vojnici

upućivali prijetnje kao i pogrdne riječi, i to kako na putu od zaseoka Kreše prema zaseoku

Gaj (svjedok Mara Delinac i Anica Blažević - koje navode da su im na putu do kuće

Bosiljke Krešo govorili da ih treba politi benzinom i zapaliti, a prema navodima svjedoka

Blažević vrijeđanje je nastavljeno i na putu prema Gaju), tako i u samom zaseoku Gaj

(svjedok Milka Drljo - žena vojnik je govorila da ih sve treba „pobiti, u jednu kuću politi

benzinom i zapaliti“, Cecilija Šimunović ističe da su ih, dok su bili postrojeni, provocirali i

govorili da će ih sve pobiti, da je vojnik uzeo sjekač i prinosio prema svjedoku, te da je

žena vojnik bila najgora što se tiče ponašanja itd.), dok iz iskaza svjedoka Dragana Drlje

proizilazi da su im prijetnje da će ih ubiti ukoliko se njihovom vojniku nešto desi i

provokacije upućivane od momenta zarobljavanja stanovnika Gaja, što se nastavilo i u

kući Marka Drlje, gdje su se vojnici prema njima drsko odnosili. Ove navode potvrđuje i

zaštićeni svjeodok „X“ koji je govorio o tome da se „prolaskom kroz selo na svakom

momentu moglo vidjeti maltretiranje i izvođenje iz kuća stanovništva“.

870. Međutim, iz ovih iskaza, Sud nije mogao, van svake razumne sumnje, zaključiti da

je optuženi Dževad Salčin i počinio radnje navedene u činjeničnom opisu izmjenjene

optužnice.

871. Tačno je da neki od svjedoka, u kontekstu dešavanja u zaseoku Gaj, navode i da

su čuli kako nekoga od vojnika oslovljavaju sa nadimkom Struja, što jeste nadimak

optuženog Dževada Salčina, koji ni ne spori da je bio prusutan na navedenom mjestu, ali

niti jedan od ovih svjedoka nije na uvjerljiv način povezao optuženog sa tim dešavanjima,

a kako bi se kod Suda stvorilo ubijeđenje da je upravo optuženi počinio navedene radnje.

872. Spominjući nadimak koji su čuli svjedoci ne navode konkretne radnje osobe pod

nadimkom Struja (osim svjedoka Bosiljke Krešo), a govoreći o maltretiranju, prijetnjama i

pljački spominju uvijek više vojnika koji su to činili, naročito ističući ponašanje žene

vojnika.

873. Naprotiv, svjedok Mara Drljo u svom iskazu kaže da je jedan vojnik, koji je pričao sa

Andrijanom, ostao s njima i s njima je ušao u kuću kada je počela kiša padati, on je stalno

stajao na vratima i dozvolio im je da upale vatru, dok je taj vojnik bio tu niko ih nije dirao,

niko im nije rekao ništa ružno. Ovakav iskaz svjedoka je u cijelosti saglasan i sa odbranom

optuženog Dževada Salčina.

874. Nadalje, činjenicu da je, kako se to navodi u optužnici optuženi Salčin, skupinu

civila i tri bojovnika HVO-a koji su se predali „u nekoliko navrata postrojavao uz zid jedne

kuće uperiviši puške u njih“, nije potvrdio niti jedan od saslušanih svjedoka, pa tako

svjedoci Bosiljka Krešo, Mara Delinac i Anica Blažević, koje vojnici dovode iz zaseoka

Krešo, navode da dolaskom u Gaj vide više nepoznatih vojnika (Bosiljka Krešo kaže 30-

40) i postrojene osobe (muškarce i civile) nakon čega od muškaraca odvajaju žene i djecu,


161

te postrojene muškarce stijeljaju, a njih uvode u kuću Marka Drlje, da bi ih iz kuće

izveli i odveli prema Gostovićima.

875. Ove navode potvrđuje i Jela Ljubić koja kaže da su ih dolaskom u Gaj najprije

odveli u kuću Marka Drlje, da bi ih nakon toga izveli i doveli do postrojenih bojovnika.

Prema navodima ovog svjedoka iz kuće Marka Drlje su ih nekoliko puta izvodili i uvodili, a

na upit koliko vojnika ih uvodi/izvodi iz kuće svjedok izjavljuje „nekad uđu dvojica, nekad

jedan, nekad tri.“ Svjedok Milka Drljo je svjedočila o tome da ih je u kući Marka Drlje

čuvalo dosta (10-15) nepoznatih vojnika, da je dvoje – troje vojnika ulazilo u kuću dok su

ostali bili van, da su iz kuće više puta uvodili i izvodili, te da su vojnici koji su ih postrojavali

bili naoružani, a neki od njih su držali oružje upereno u njih, dok svjedok Cecilija

Šimunović navodi da izlaskom iz podruma vidi puno vojske koja ih je postrojiila kod stare

kuće i nekoliko puta uvodila i izvodila iz kuće Marka Drlje. Ove navode (da su civili iz kuće

Marka Drlje bili nekoliko puta izvođeni i uvođeni), potvrđuju u svojim iskazima i svjedoci

Ruža Mlikota i Mara Drljo, kao i Dragan Drljo međutim, niti jedan od saslušanih svjedoka

na ove okolnosti ne spominje optuženog Salčina kao osobu koja je poduzela ove radnje.

876. Isto tako, niti jedan od saslušanih svjedoka u svom iskazu ne potvrđuje niti govori o

tome da je optuženi Salčin „govorio da će ih poubijati, upućivao im pogrdne riječi“.

877. Naprotiv, svjedok Jela Ljubić navodi da su u kuću Marka Drlje ulazila nekad jedan,

nekad dva, nekad tri vojnika „neki su prijetili da će nas zapaliti“, svjedok Milka Drljo tvrdi da

su im vojnici, koji su ih poredali uz zid stare kuće „psovati ustašku majku .. govorili im da

će ih siječi, bacati i dočekati na nož“, što potvrđuje i svjedok Cecilija Šimunović koja kaže

da su ih vojnici postrojili kod stare kuće „tu smo stajali i provocirali su nas, svašta su nam

govorili jedan je uzeo sjekač pa nosio prema meni, a ženska najgora je bila što se tiče

ponašanja“, te dodaje da su se u kući Marka Drlje „neki derali na njih i govorili ako ijedan

njihov pogine da će ih sve pobiti“. Prijetnje upućene od strane žene vojnika potvrđuje u

svom iskazu i svjedok Bosiljka Krešo koja je izjavila da je žena vojnik uperila pušku u

njenog starijeg sina rekavši „ovo treba ubiti na licu mjesta, ovo je ustaša za 5 godina“.

Dakle, ni iz ovog dijela iskaza svjedoka Sud nije mogao zaključiti da je radnje koje su

navedene u izmjenjenoj optužnici poduzeo optuženi Salčin.

878. Vezano za navod iz izmjenjene optužnice, da je optuženi Salčin „uzimao novac,

zlato i druge dragocjenosti“, tačno je da svjedok Bosiljka Krešo, u svom iskazu navodi da

je Struja, a što je nadimak optuženog Salčina, po naredbi pokupio novac, zlato i druge

dragocjenosti.

879. Međutim, na iskazu ovog svjedoka, Sud nije mogao zasnovati odluku o krivičnoj

odgovornosti optuženog Salčina, s obzirom da isti nije potvrđen iskazom niti jednog

drugog svjedoka, iako su svi bili prisutni u kući Marka Drlje, gdje se po navodima svjedoka

Bosiljke Krešo ovo i dogodilo.

880. Tačno je i to da (nadimak / ime) Struja, pored svjedoka Bosiljke Krešo, kritičnog

dana čuju i drugi svjedoci, međutim niti jedan od saslušanih svjedoka, ne potvrđuje tvrdnju

ovog svjedoka i niko od njih nije čuo „Struja, ajde da uradi ovo, pokupi““, kako to čuje ovaj

svjedok.


162

881. Naime, svjedok Jela Ljubić u svom iskazu navodi da su se vojnici koji su ih

uvodili i izvodili iz kuće i uzimali dragocjenosti među sobom oslovljavali „ali nije dobro

pamtila, bilo je glasa i prepirki, onda zovu Struja, Zolja“ te precizira da je, kada je „lutala“

po selu i Gaju, čula „kao da neko kaže Struja“. Da su se vojnici u Gaju oslovljavali sa

Struja, Mrav i Tito, potvrđuju i svjedoci Milka Drljo, Mara Drljo, kao i Cecilija Šimunović

koja kaže da je ime Struja čula dok je bila postrojena pored stare kuće, a sve navedeno,

prema mišljenju Suda, samo potvrđuje nespornu činjenicu, da je optuženi Dževad Salčin

kritičnog dana bio u Gaju.

882. Pored toga što, svjedoci koji su zajedno sa svjedokom Bosiljkom Krešo u kući

Marka Drlje ne čuju (da neko spominje ime Struja) i ne vide (kako ta osoba uzima zlato i

novac sa stola), ne mogu ni opisati osobe koje su s njima bile u kući, pa tako Jela Ljubić

navodi da ne može opisati vojnike koji su ulazili izlazili iz kuće jer je „bilo svakakvih

vojnika, i šarenih i crnih...“, svjedok Milka Drljo jednog od vojnika, s obzirom da ih je dvoje

troje ulazilo u kuću, opisuje drugačije od svjedoka Bosiljke Krešo i kaže da je taj vojnik bio

„crn, malo pomršav, kosa mu je bila do iznad ramena“, a Cecilija Šimunović navodi da se

ne sjeća ko je lice koje su oslovljavali sa Struja.

883. Sud naravno, na ove okolnosti nije kao prepoznavanje optuženog Salčina mogao

cijenio iskaz svjedoka Mare Drljo koja u sudnici „prepoznaje“ optuženog Salčina, s obzirom

da je svjedok optuženog prepoznala tek kada je optuženi prilikom unakrsnog ispitivanja

svjedoka potvrdio, odnosno rekao da je on bio u Gaju, nakon čega svjedok odgovara da

optuženog ne bi prepoznala kao Struju da se sam nije „iskazao“. Sem toga ovaj svjedok je

jasno ustvrdila da tom prilikom, dok je taj vojnik bio tu, niko ih nije dirao, niko im nije rekao

ništa ružno.

884. Dakle, niti jedan od saslušanih svjedoka, osim svjedoka Bosiljke Krešo, ne govori o

tome da ovo ime čuje u kući Marka Drlje, kao ni da je upravo Struja, po naredbi, pokupio

novac i dragocjenosti, kako to tvrdi ovaj svjedok.

885. Suprotno navodima ovog svjedoka, Sud je cijenio i iskaz zaštićenog svjedoka X koji

iako govori o tome da se tog dana desilo pljačkanje i da su u Trusini pljačkali svi, na izričito

pitanje Suda da to pojasni i da li je vidio da je optuženi Salčin nešto uzeo, odgovara da je

dao generalni odgovor i da „Nisam vidio da je Salčin išta uzeo.“158

886. Na kraju, Sud je imao u vidu i činjenicu da svi svjedoci, koji su saslušani na ovu

okolnost, navode da je od njih traženo da predaju novac i zlato, međutim većina njih je

izjavila da tada nisu ni imali ništa kod sebe, pa tako Mara Drljo kaže „niko nije ništa im'o,

jel ikom išta našlo, šta ja znam“, Jela Ljubić navodi da od nje nije ništa uzeto jer nije imala

tašnu kraj sebe, Anica Blažević ističe da su uzimali novac zlato, ali njoj osobno nisu jer je

imala dijete u naručju, dok svjedok Ruža Mlikota navodi da „ne zna, nije joj u glavi, da je

neko od vojnika koji su ostali s njima u kući Marka Drlje oduzimao nešto od civila“.

158



163

887. Navedeno ne potvrđuje ni svjedok Cecilija Šimunović koja iako govori o

pljačkanju stanovništva zaseoka Gaj i da je u kući Marka Drlje od njih traženo da „vade šta

imaju pare i zlato i ako je imao šta ko i dao je“ ne precizira, da li je tada zaista nešto i

tačno šta, bilo od nje ili nekog drugog, uzeto, dok svjedok Milka Drljo koja je govorila o

tome da je od nje oduzeta određena količina novca, navodi da se to desilo prije nego je

svjedok došla u kuću Marka Drlje, tačnije odmah po izlasku iz podruma u koji se skrivala,

gdje je i od Branka Mlikote uzeto nešto šilinga a od njenog djevera je uzet zlatni prsten.

888. Da je vojnik od Branka Mlikote uzeo određenu količinu novac i da je to bilo prije

nego su odvedeni u kuću Marka Drlje, potvrđuje Ruža Mlikota (supruga od Branka Mlikote)

koja navodi da se ovo desilo prije nego što su se Ivan Drljo i drugi predali sa Križa, kao i

Dragan Drljo, koji ističe da je jedan vojnik od strica Franje strgnuo zlatni prsten sa prsta,

da bi ubrzo tu doveli Branka i Rušku, nakon čega svjedoka su ih odveli u kuću Marka Drlje.

Samo svjedok Mara Delinac je izjavila da je nekom vojniku dala 100 maraka, koji novac joj

je on vratio, da bi nakon izvjesnog vremena ponovo došao i rekao joj da novac mora uzeti,

međutim ni ovaj svjedok ne vezuje ovo za optuženog Salčina.

889. Dakle, kao što je prethodno rečeno, tačno je da se pljačka dešavala i da su od

stanovništva oduzimani novac, zlato i sve druge dragocjenosti, ali Sud nije mogao, van

svake razumne sumnje, utvrditi da je optuženi Salčin učestvovao u otimanju tuđe imovine,

kako je to navedeno u činjeničnom opisu izmjenjene optužnice, iz kojih razloga je Sud, u

nedostatku pouzdanih dokaza, istog oslobodio krivične odgovornosti za navedenu tačku.

890. Nadalje, izmjenjenom optužnicom Tužilaštvo je optuženom Dževadu Salčinu

stavljalo na teret da je kritične prilike „pucao u križeve koje su pronašli u kućama“ .

Međutim, kako niko od saslušanih svjedoka nije potvrdio ovu činjenicu, tačnije niko nije ni

svjedočio na ove okolnosti, niti je o tome pitan od strane Tužilaštva, to za Sud nije bilo

dileme u pogledu toga koju odluku će, u odnosu na ove činjenične navode, donijeti.

2. Optuženi Senad Hakalović

891. Sud je optuženog Senada Hakalovića oslobodio od optužbe da je dana

16.04.1993. godine, u zaseoku Gaj, naredio Ivanu Drlji zvanom „Crni“ da u pratnji dvojice

njemu poznatih vojnika ide u selo i da dovede pripadnike HVO, koji su bili van borbenih

dejstava, Zdravka Drlju i Željka Blaževića, da bi nakon što je on to i učinio, bio streljan

zajedno sa Zdravkom Drljom, Željkom Blaževićem, Nedeljkom Krešom, Perom Krešom i

Franjom Drljom, a sve iz razloga što Tužilaštvo nije dokazalo, van razumne sumnje, da je

optuženi počinio radnje koje mu se izmjenjenom optužnicom stavljaju na teret.

892. Na ove okolnosti Sud je saslušao niz svjedoka koji su u vrijeme inkriminisanog

događaja bili prisutni u Gaju, i to prije svega svjedoka Dragana Drlju koji u svom iskazu

detaljno opisuje dešavanja od tog dana, odnosno kako je nepoznata vojska ušla u zaseok

Gaj, kako su njega zarobili ispred svinjca i rekli da iz podruma pozove ostale da se

predaju.

893. Svjedok dalje navodi da je vidio da iz podruma izlaze njegova majka Milka Drljo,

stric Franjo, Cecilija Drljo, njegova sestra Andrijana, Ruža Drljo, Kata Bojčić, te da su


164

nepoznati vojnici, koji su ih pretresli, kod njegove mame pronašli iskaznicu njegovog

brata i naredili joj da ode na Križ po njega i ostale vojnike. U svom iskazu svjedok govori

da su ga ti vojnici vodili po selu i da je vidio jednog Zaimovog sina, a na pitanje kojeg,

svjedok odgovara da, pošto je Zaimovih sinova trojica Senad, Sead, Sejdo, ne može

„uskladiti“ koji je koji. Svjedok dalje navodi da je on, u trenutku kada su u selo došli

njegova mama i brat Ivan, stajao sa Zaimovim sinom koji je tada njegovom bratu rekao

„Stoj Crni“ (Ivana su zvali Crni), nakon čega mu taj Zaimov sin uzima pušku i odvodi ga

negdje, a svjedoka jedan od vojnika odvodi do kuće Andrije Kreše a nakon toga u kuću

Marka Drlje.

894. Za vrijeme dok je bio u kući Drlje svjedok se ne sjeća gdje je njegov brat Ivan, te

navodi da su u kući bili izvjesno vrijeme nakon čega su izašli i tada su došle i žene iz

Kreša (Bosiljka Krešo, Anica Drljo, Jela Ljubić itd), onda ih postrojavaju uza zid159,

odvajaju žene i djecu, a muške, među kojima je i njegov brat, strijeljaju. Svjedok navodi i to

da je on vidio kada su Branka i Ružu Mlikotu doveli, kao i momenat kada je Branko

vojnicima rekao da će im dati para, ali su mu ti vojnici bili nepoznati.

895. Svjedok pojašnjava da je jednog od Zaimovih sinova 15-tak dana prije dešavanja u

Gaju, vidio kako prolazi na traktoru i s njim je razgovarao i taj se Zaimov sin, koliko se

svjedok sjeća, zvao Senad, a opisuje ga da je bio „ .. malo krupniji, plav, ovako malo mu

obrazi su mu isticali se, crveno to. Pa možda ko metar i 75, metar i 80, tu negdje..“160

896. Na upit da li je Senada Hakalovića tog dana za vrijeme dešavanja vidio u Gaju,

svjedok odgovara da ga nije vidio, a na poziv da u sudnici pogleda i eventualno prepozna

osobu koju je nekoliko dana prije dešavanja u Trusini vidio, sa kojom je razgovarao i za

koju kaže da je Senad Hakalović, svjedok prepoznaje optuženog Senada Hakalovića i

kaže da je to osoba koja je vozila traktor 10-15 dana prije kritičnog događaja.161 Na upit

Suda, svjedok potvrđuje da je, kada je njegova majka došla sa Križa, on stajao sa

Zaimovim sinom, a na pitanje tačno kojim Zaimovim sinom, svjedok odgovara „sa drugim,

ne sa ovim što ga vidi u sudnici“162. Nadalje, svjedok tvrdi i to da je, u krugu među

vojnicima koji su izvršili strijeljanje, bio Zaimov sin, ali “ovaj ovde nije, drugi. Onaj drugi ..

ja ovog ovde nisam vidio taj dan”163, te dodaje da je, Zaimovog sina kojeg danas vidi u

sudnici, poznavao od ranije i njega taj dan „nisam vidio, nego njegovog brata.”164

897. U zaseoku Gaju, kritičnog dana, ne vidi optuženog Senada Hakalovića ni svjedok

Cecilija Šimunović, a poznaje ga od ranije, išli su zajedno u školu. Ovaj svjedok navodi da

se tog dana, kada je počeo napad, nalazila u podrumu sa ocem Franjom, majkom Marom,

a tu su bili i njena strina Milka Drljo i njena kćerka Andrijana, a kasnije je došla i Ruža

Drljo, te da je, kada je izašla iz podruma, ispred vidjela jako puno nepoznatih vojnika.

159

Svjedok navodi da vidi da su uz zid postrojeni njegov brat Ivan, stric Franjo, Pero Krešo, Nedjeljko Krešo, Željko Blažević; 160



Transkript sa glavnog pretresa broj S1 1 K 003369 10 KrI od 11.07.2011. godine; strana 64; 163


Ibid.


165

898. Svjedok dalje navodi da je, dok su oni stajali ispred njene stare kuće, vojnici

doveli Branka Mlikotu, i da je (tek) tada prepoznala Seada Hakalovića, njega je Branko

pitao da li je on Zaimov sin na šta mu je on odgovorio da nije „ali sam ga ja poznala pošto

ga znam“. Vezano za svog rođaka Ivana Drlju, svjedok navodi da je ona vidjela kada su

njega i ostale (Peru Krešu, Stipu Ljubić, Nedeljka Krešu) doveli, ali se ne sjeća ko, jer tu

nije poznavala puno vojnika. Oni su s njima neko vrijeme stajali poredani (osim Stipe

Ljubića kojeg su odveli) da bi kasnije doveli Zdravka Drlju i Željka Blaževića.

899. Svjedok dalje navodi da su ih sve postrojili, zatim uveli u kuću Marka Drlje, onda

ponovo izveli i odvojili žene i djecu, nakon čega su muški strijeljani. Među vojnicima u Gaju

je prepoznala Seada Hakalovića, sina Zaima Hakalovića, koji je bio obučen u vojno odjelo

i bio je naoružan. Inače, svjedok je poznavala Zaimove sinove Senada, Sejdu, Seada i

Sabita, i mogla ih je fizički razlikovati. Na upit da li je tog dana u Gaju, vidjela Senada

Hakalovića, kojeg je kako navodi „poznavala dugo, gotovo su generacija išlo se u školu“165

svjedok odgovara da nije.

900. Svjedok tvrdi i to da je tog dana vidjela dolazak pripadnika HVO-a sa Križa, zatim

kako Željko Blažević i Zdravko Drljo u Gaj dolaze sa vojskom, kao i dolazak njenog rođaka

Ivana Drlje, međutim isključiva je da u njihovoj neposrednoj blizini, kao ni u grupi vojnika

koji su bili naspram vojnika koji su strijeljani, nije vidjela niti jednog Zaimovog sina. Ona

Zaimovog sina kojeg je ranije spomenula (Seada) vidi „kad smo bili napadnuti, bio je. Mi

smo bili poredani i on je baš došao pored nas, stao i kad ga je upitao Branko Mlikota jesi ti

Zaimov sin, on je rekao nisam što pitate. I tu je bio. Kasnije ne sjećam...nisam ga

viđala.“166

901. Činjenica je da je svjedok Milka Drljo (majka Dragana Drlje) svjedočeći o tome da je

njenog sina Ivana Drlju zvanog Crni – jedan vojnik poslao u selo po Željka Blaževića i

Zdravka Drlju, navela da je taj vojnik Senad Hakalović, kojeg prepoznaje i u sudnici,

međutim, Sud iskazu ovog svjedoka nije mogao pokloniti vjeru s obzirom da isti nije

potvrđen od strane ostalih svjedoka koji su saslušani na ove okolnosti a koji su također bili

u Gaju za vrijeme inkriminisanog događaja.

902. Naime, svjedok Milka Drljo navodi da u selo Gaj kritične prilike vidi dvojicu Zaimovih

sinova i to, prvog Zaimovog sina vidi nakon što je zajedno sa Franjom i Marom Drljo,

Cecilijom Drljo, Ružom Drljo, Katom Bojčić i kćerkom Andrijanom izašla iz podruma (ispred

kojeg vidi svog sina Dragana Drlju) kada odlaze do kuće Marka Drlje, gdje zatiču Branka i

Ružu Mlikotu. Branko je, kako to navodi svjedok, tu prepoznao Zaimovog sina, rekao mu

je „ja tebe znam ti si Zaimov sin“, na šta mu on odgovara „dedo nemoj mi govorit.. ne

smiješ govoriti, nisam ja Zaimov sin“167. Ovaj Zaimov sin je bio obučen u uniformu, misli da

je bila crna, a na upit da li je prepoznala tog vojnika, svjedok izjavljuje da jeste, viđala ga je

i opisuje ga da je bio „mršaviji .... malo mršaviji, malo tamnije ono put, nije bio skroz ono

165





166

da je plav.“168 Prema navodima ovog svjedoka, nepoznati vojnici, zajedno sa

Zaimovim sinom, su odveli Branka i više ga nisu vidjeli.

903. Drugog Zaimovog sina, svjedok Milka Drljo vidi u Gaju kada je prišao njenom sinu

Ivanu Drlji i rekao mu, kako to svjedok na glavnom pretresu navodi, „Crni ti trebaš ići dole

u Kreše, pod Gaj, da dovedeš Zdravka i Željka“169 i da slučajno ne bježi. Ovaj Zaimovi sin,

kojeg je također poznavala, je prema navodima svjedoka bio srednjeg rasta, malo puniji,

malo plaviji, malo svjetlije puti, on je trgovao, prodavao sa traktorom, kombijem.

904. Međutim, Dragan Drljo koji, u Gaju vidi jednog Zaimovog sina, navodi da je, u

trenutku kada su u selo sa Križa došli njegova majka i brat Ivan stajao sa Zaimovim sinom

(koji nije Senad) koji je tada njegovom bratu rekao „Stoj Crni“ nakon čega mu taj Zaimov

sin uzima pušku i odvodi ga negdje, dok svjedok Cecilija Šimunović Zaimovog sina kojeg

vidi u Gaju (Seada Hakalovića) uopšte ne dovodi u kontekst dešavanja koji se odnose na

njenog rođaka Ivana Drlju, nego navodi da je vidjela kada su Ivana Drlju i ostale (Peru

Krešu, Stipu Ljubić, Nedeljka Krešu) doveli nepoznati vojnici, kao i da su kasnije iz kuća,

ne navodi od strane koga, dovedeni i Zdravko Drljo i Željko Blažević. Pri tome oba ova

svjedoka, bez dvoumljenja, tvrde da Senada Hakalovića, tom prilikom, nisu vidjeli u Gaju.

905. Sud je izvršio uvid i u materijalne dokaze odbrane (O-III-40) i to Zapisnik o

saslušanju svjedoka Milke Drljo dat u Tužilaštvu BiH broj KT-RZ-107/05 od 11.02.2010.

godine, u kojem svjedok navodi da su naredbu njenom sinu Ivanu da ide po ostale vojnike

mogli čuti i njena jetrva Mara Drljo i Ruža Drljo (svjedok nije saslušan na glavnom

pretresu), koje su se nalazile u njenoj neposrednoj blizini, te da je Ruža Mlikota mogla čuti

kako Zaimov sin170 govori Branku Mlikoti da ode do svoje kuće.

906. S tim u vezi, Sud je cijenio iskaze i ovih svjedoka, odnosno iskaz Mare Drljo dat na

glavnom pretresu u kojem svjedok govori o tome da je to jutro kada se desio napad bila u

podrumu sa mještanima zaseoka Gaj171, te da je, kada su izašli ispred podruma i kada su

ih poredali kod jedne stare kuće, vidjela „jednog Zaimovog sina da je bio tu, šta je radio ja

to ne znam“172. Vezano za ubijenog Ivana Drlju, svjedok potvrđuje da su njegovu majku

poslali da ide na Križ po njega, ali svjedok ne zna ko je ta osoba, te dodaje da je Ivana,

kada je došao sa Križa neko zvao „Crni“ ali ona ne zna ko173.

168

Ibid. 169


Tužilaštvo prilikom ispitivanja postavlja pitanje svjedoku “da li se još neko nalazio u njenoj neposrednoj blizini kada je čula kako Zaimov sin Senad Hakalović govori Branku Mlikoti da u pratnji dvojice njoj nepoznatih vojnika ode do svoje kuće“ iako se optužnicom optuženom Senadu Hakloviću to ne stavlja na teret i iako je svjedok na zapisniku o saslušanju svjedoka datom u Tužilaštvu BiH broj KT-RZ-107/05 od 16.12.2008. godine, pod rednim brojem 14 prepoznala i identifikovala osobu koju je Branko Mlikota prepoznao, a prema izvodu iz CIPS-a radi se o Seadu Hakaloviću. 171

Svjedok navodi da je bila u podrumu sa Milkom Drljo Cecilijom, Adrijanom, kasnije je doveden i Dragan, a nakon toga dolazi Ruža Drljo i Ruža Mlikota. 172


Ibid, strana 14; Tužilac: „ Da li je pokojni Ivan imao neki nadimak gospođo Maro?“ Svjedok: „Jest, zvali bi ga Crni.“ Tužilac: „Da li je se njemu to jutro kad je doš'o s Križa neko od vojnika obraćao?“, Svjedok: „Neki ga je zvao Crni, ja sad ne znam ko je“, Tužilac: „Je li Ivan nakon što je sišao s Križa cijelo vrijeme bio u Gaju?“ Svjedok: „Pa jest ali su ih eto ubrzo ubili.“


167

907. Svjedok je vidjela kada je Milka Drljo, došla sa Križa i da su sa njom došli i vojnici

HVO-a (Nedeljko Krešo, Franjo Drljo, Stipo Ljubić, Pero Krešo, Ivan Drljo, Željko Blažević,

Andrija Drljo i Zdravko Drljo), te navodi da je nakon silaska sa Križa Ivan Drljo cijelo

vrijeme bio u zaseoku Gaj. Vezano za činjenicu da je prepoznala jednog Zaimovog sina,

svjedok pojašnjava „ .. ja sam ga poznala po ćaći, a sad šta je on radio to nisam vidjela

„174 poznato joj je da je Zaim Hakalović imao 3-4 sina, te dodaje da je Branko Mlikota vikao

dva puta „Ti si Zaimov .... pa sad koji je bio, šta je bio ja ne znam“175.

908. Svjedok Ruža Mlikota u iskazu datom na glavnom pretresu je svjedočila o tome

kako je kritičnog dana kada je počeo napad odvedena u selo, prema Drljinim kućama, gdje

su se skupili i ostali civili, gdje vidi Milku Drljo sa djecom (Draganom i Andrijanom), Franju i

Maru Drljo i njihovu kćerku Ceciliju Šimunović, Ružu Drljo i Katu Bojčić, a ubrzo su vojnici

tu doveli i njenog supruga Branka. Svjedok zatim navodi da je vojnik, koji je doveo njenog

muža, stavio pištolj u uho i tražio mu novac, a Branko mu je dao nešto šilinga, međutim

svjedok ne spominje da se radilo o sinu Zaima Hakalovića. Nadalje, svjedok tvrdi da je

Milka Drljo po sina Ivana na Križ otišla prije nego je svjedok došla u Gaj i kaže da vidi kako

Ivan sa Križa dolazi sa rukama podignutim u zrak „ .. ja ne znam odma' su ga poslali doli,

ja ne znam, nisam ja na svoje uši čula ko ga je. Poslali su ga gori po Blaževića i po Drlju

onoga Zdravka. Oni su bili kod kuće.”176

909. Prisustvo Zaimovog sina, kojeg zna iz viđenja (zna mu oca) ali mu ne zna ime,

svjedok spominje tek u kući Marka Drlje i kaže da je „unišo .... jedan Hakalović. I on je

prošo u nišu tamo i prevrćo ladice u kuhinji“177 opisuje ga i kaže da je „ plav, samo mršav

je bio, srednje visine, nije bio velik”178 možda srednjih godina, a na poziv da u sudnici

prepozna „vojnika Hakalovića“, iako ukazuje na optuženog Senada Hakalovića, kaže ” pa

šta ja znam, već se promijenilo.... kosa se promijenila, meni se čini ovaj “179. Na pitanje

Suda da li je sigurna da je to ta osoba, kaže „Pa ja računam da jeste, promijenilo je se oto

sve, ali sto posto računam da jeste.”180, dok na pitanje odbrane pojašnjava da zna da

Zaimovih sinova ima više, ne može ih sve opisati jer ih zna iz viđenja „svi su ličili jedan na

drugog.”181

910. Dakle, iskaz ovog svjedoka Sudu nije pružio dovoljno uvjerenja da je optuženi

Senad Hakalović i počinio radnje koje mu se izmjenjenom optužnicom stavljaju na teret, s

obzirom da svjedok o događaju/radnjama za koje se optuženi tereti nema saznanja, kao i

zbog činjenice, kako to proizilazi iz iskaza ovog svjedoka, da je optuženog Senada

Hakalovića u fazi istrage prepoznala zato što joj je na njega „ukazao“ njen sin koji je bio

174





Ibid, strana 30-31; 179



Ibid, strana 62;


168

prisutan prilikom davanja izjave kada su joj i prezentirane fotografije („ ... pošto mi je sin

tu bio, on kaže evo ovi, ovi, kad on je reko, i ja vidim da sve, sve da su ti“182).

911. Pored toga, kredibilitet i tačnost iskaz svjedoka Milke Drljo je, po mišljenju Suda,

doveden u pitanje i saslušanjem zaštićenog svjedoka O-III-3, koji je na glavnom pretresu

svjedočio o saznanjima koja ima vezano za prepoznavanje optuženog Hakalovića od

strane svjedoka Milke Drljo. Naime, svjedok navodi da je bio prisutan kada je Milka Drljo

otišla na prepoznavanje optuženog, kao i kada se vratila, te da su je tada prisutni pitali „da

li ga je mogla prepoznati“, na šta je ona odgovorila „jesam, prepoznala sam ga, bio je pod

rednim brojem tri“, ostali su je pitali kako je to znala, na šta je ona odgovorila da joj je

Mario rekao će biti pod rednim brojem tri, ali da to ne govori drugima jer će brojevi biti

pomiješani.

912. Milku Drljo nije niko puno zapitkivao o prepoznavanju niti je ona govorila, jedan je

jeste pitao da li ona zna Senada, na šta je odgovorila „nisam da ga ne znam, jel se svi

znamo, ja sam čula od Branka Milikote da je Zaimov sin, ali nisam bila 100% sigurna, a taj

Branko Milikota je poginuo tada ... na pitanje nekoga da li ga je vidjela rekla je čula sam

od Branka Mlikote da je Zaimov sin i da se tu nalazi i rekla je, rekao je taj neki Mario, ako

dokažemo da je Senad bio samo čizmom dobiće barem 10 godina.“

913. Prema navodima svjedoka „Ovo kad je Milka Drljo rekla da ide na prepoznavanje,

misli da je bilo početak 9 ili 10 mjeseca, godine se ne sjeća..“.

914. S tim u vezi Sud je izvršio uvid i u dokaz odbrane optuženog (O-III-41183) iz kojeg

proizilazi da je svjedok Milka Drljo, 01.10.2009. godine, u prisustvu istražitelja Tužilaštva

BiH, Marija Kapetanovića i Amre Hendo, vršila prepoznavanje optuženog Senada

Hakalovića. Naime, u Zapisniku o prepoznavanju osoba navedeno je da je svjedok Milka

Drljo pod rednim brojem 3 (svjedoku je radi prepoznavanja pokazano 5 osoba, a pod

brojem 3 se nalazio optuženi Senad Hakalović) prepoznala kao vojnika koji je bio prisutan

sa drugim vojnicima i svojim bratom, vojnikom, u selu Trusina kada je izvršen napad na

hrvatsko stanovništvo.

915. Razjašnjenju odlučne činjenice (prisustva optuženog Senada Hakalovića) nisu

doprinjeli ni iskazi drugih svjedoka (Anice Blažević184, Mare Delinac185, zaštićenog

182


O-III-41 - Dopis Tužilaštva BiH broj KT-RZ-107/05 od 23.09.2009. godine, zapisnik o prepoznavanju osoba broj 02-21-9-1/09 od 01.10.2009. godine; 184

Svjedok Anica Blažević navodi da je tog dana Ivan Drljo došao po njenog supruga Željka Blaževića i rekao mu da se mora predati, jer će u protivnom sve pobiti ako se ne preda. Nakon što se njen suprug predao, svjedoka i njenu sestru Maru Delinac odvode u kuću Bosiljke Krešo gdje je bila i Jela Ljubić, nakon čega ih sve zajedno odvode u Gaj. Kada su došle u Gaj svjedok vidi postrojene Franju Drljo, Nedeljka Drljo, Nedeljka Krešo, Ivana Drljo, Pero Krešo i svog supruga, a tu je bio i Zdravko Drljo, koji je pokušao pobjeći pa su ga ubili. Svjedok navodi da je tada „među tim vojnicima ugledala Senada Hakalovića“ koji je bio obučen u šarenom odjelu, ne sjeća se da li je bio naoružan. Kada su oni prošli iza kuće, postrojene su rafalnom paljbom ubili. 185

Svjedok Mara Delinac potvrđuje da je navedenog dana na vrata njihove kuće, sav isprepadan, došao Ivan Drljo koji je rekao Željku Blaževiću da se trebaju predati, nakon čega su Željko i Ivan otišli po Zdravka, i tako su sva trojica otišla da se predaju. Njihov odlazak prema Gaju da bi se predali svjedok posmatra kroz prozor.


169

svjedoka „S“186, Bosiljke Krešo187, Jele Ljubić188 i Luce Krešo189), s obzirom da se

svi ovi svjedoci u vrijeme kada se po navodima izmjenjene optužnice dešava radnja za

koju se optuženi Hakalović tereti („u zaseoku Gaj ...naredio Ivanu Drlji da dovede

pripadnike HVO-a“) nalaze u zaseoku Kreše i tek kasnije, kada su pripadnici HVO-a

Zdravko Drljo i Željko Blažević već u Gaju, (osim zaštićenog svjedoka „S“) dolaze u Gaj u

pratnji njima nepoznatih vojnika.

916. Pored toga, iskazi ovih svjedoka su različiti i u pogledu činjenice gdje tačno,

odnosno da li uopšte u zaseoku Gaj, gdje, kako je rečeno, dolaze kasnije, odnosno

neposredno prije strijeljanja pripadnika HVO-a, vide optuženog Hakalovića. Naime,

svjedok Bosiljka Krešo, koja inače već u zaseoku Kreše iz svoje kuće vidi Ivana Drlju i čuje

nepoznati glas koji govori „Crni da si se vratio odma, pobićemo ti mamu, brata i sestru“,

govori da je u njenu kuću došao Zaimov sin, Senad, a svjedok Jela Ljubić navodi da u

kući vidi osobu koja joj je poznata i za koju joj je sestra rekla da je Zaimovi sin (u sudnici

Svjedok potvrđuje da su nju i sestru odveli najprije u kuću Bosiljke Krešo, gdje je bila i Jela Ljubić, da bi ih zatim odveli u Gaj, gdje uz staru kuću sa dignutim rukama iznad glave vidi postrojene Peru Krešo, Nedeljka Krešu, Željka Blaževića, Ivana Drlju, Andriju Drlju, Franjo Drlju i „ tu sam vidjela Hakalovića, obratila sam mu se, dirnula sam ga po ramenu... bila sam sva sretna kad sam ga ugledala“ svjedok mu je rekla da ga poznaje na šta joj je on odgovorio da ništa ne znači što ona njega zna i okrenuo je glavu. Svjedok navodi da je ovog Hakalovića poznavala po ocu, bio je obučen u šarenoj uniformi i bio je naoružan, svjedok ga opisuje „ bio je malo puniji, smeđ“, tada nije znala kako se zove, a u sudnici prepoznaje Senada Hakalovića. 186

Zaštićeni svjedok „S“ navodi da je tog dana Ivan Drljo došao po Zdravka Drlju kojem je rekao „idemo gore i još trebamo naći druge, u selu su zarobljene žene i djeca“, Zdravko je izašao i njih dvojica su otišli tražiti druge, međutim našli su samo Željka Blaževića. Svjedok vidi kako njih trojica odlaze u selo, tačnije idu putem koji vodi u Gaj, kojim se može doći i do Križa. 187

Bosiljka Krešo navodi da su, kada je počeo napad, u njenoj kući bile njena sestra Jela Ljubić kao i Luca Krešo (koja se zadržala 20-tak minuta), te da je pogledala kroz prozor i vidjela Ivana Drlju, kako mu neko govori da ide pozvati Bosanca i Željka (jedan glas govori „Crni da si se vratio odma, pobićemo ti mamu i brata i sestru“), da bi se na vratima njene kuće zatim pojavili vojnici među kojima je bio i Senad Hakalović i vojnik „Mrav“. Zajedno sa svjedokom su u kući bile Luca Krešo i Jela Ljubić sa svojom djecom, da bi ih ubrzo nepoznati vojnici odveli u Gaj. Odmah pri ulasku u selo svjedok vidi mrtvo tijelo Zdravka Drlje, kao i 5 postrojenih uz zid kuće Marka Drlje, kada su došli do ovih poredanih, tu je poznala Seada Hakalovića, misli da je to drugi Zaimov sin, imao je šarenu uniformu, bio je naoružan. Senada Hakalovića je vidjela samo to jutro, jedno 20 minuta, dalje u toku dana nije. 188

Jela Ljubić u svom iskazu navodi da je to jutro kada je počeo napad bila kod svoje sestre Bosiljke Krešo, gdje je ubrzo došla i Luca Krešo, tada se već počinje pucati i svjedok kroz prozor vidi puno vojnika oko kuće Tunje Drljo i Anice Blažević, koji ubrzo dolaze i do kuće njene sestre, ulaze u kuću i traže muške i oružje. Svjedok ne zna koliko je vojnika ušlo u kuću, oni su ulazili i izlazili. Na pitanje da li je poznavala vojnike koji su ušli u kuću, svjedok odgovara da je jednog vojnika pitala kao da ga odnekud zna, na šta joj je on odgovorio da zna i on nju ali kao da bolje poznaje Bosiljku Krešo, svjedok dodaje da „, čini mi se da sam ga viđala ali ne znam mu ni ime, ni prezime, ni ko ni šta, mislim...“ viđala ga je da pored kuće prolazi na traktoru. Opisuje ga i kaže „onako malo svjetlije puti, svjetliji“, kada je rekla Bosiljki da ga zna ona joj je rekla „ma to ti je Zaimov sin.“ Na poziv Tužilaštva da identifikuje osobu za koju joj je sestra rekla da je Zaimov sin svjedok odgovara „ ja mislim da je upravo ovaj do Vas što sjedi“ a nakon toga izjavljuje „ma on je to. On je upravo bio.“ Nakon izvjesnog vreman su krenuli u Gaj, gdje svjedok vidi mrtvo tijelo Zdravka Drlje, njih su uveli u kuću Marka Drlje, pa su ih izveli i odveli gdje su bili poredani uz zid, Željko Blažević, Ivo Drljo, Nedeljko Krešo, Pero Krešo, Franjo Drljo, Nedeljko Krešo. Na pitanje da li je, kada je došla u Gaj, vidjela osobu koju je vidjela u kući njene sestre kojoj je rekla da joj se čini da je zna,svjedok odgovara „nisam pratila, nisam gledala. Moguće i da je bio ali ja nisam pratila i nisam gledala. Tu sam ga vidjela u sestrinoj kući, gore nisam pratila.“ 189

Svjedok Luca Krešo potvrđuje iskaz svjedoka Bosiljke Krešo i Jele Ljubić u dijelu koji se odnosi na činjenicu da je svjedok to jutro, kada je počeo napad, sa Anicom Blažević, Jelom Ljubić i Marom Delinac bila u kući Bosiljke Krešo, da je vidjela da neki vojnici prolaze oko kuća, kao i da su vojnici došli na njihova vrata. Jedan vojnik je ušao u kuću a oni su izašli vani, te dodaje da nikoga nije prepoznala. Svjedok ubrzo odlazi u pratnji jednog nepoznatog vojnika prema kući gdje su joj bila djeca.


170

prepoznaje da je to Senad Hakalović). Oba svjedoka Zaimovog sina ne vide u Gaju,

tačnije samo Bosiljka Krešo u Gaju vidi Seada Hakalovića, drugog Zaimovog sina.

917. S druge strane svjedoci Anica Blažević i Mara Delinac, koje su tog dana također

bile u kući Bosiljke Krešo, su Senada Hakalovića vidjele kada su došle u zaseok Gaj, dok

svjedoci Luca Krešo koja se kratko zadržala u kući Bosiljke Krešo nakon čega odlazi

prema drugom zaseoku u kojem su joj bila djeca i zaštićeni svjedok „S“ koja kroz prozor

kuće vidi odlazak tri pripadnika HVO-a prema Gaju kako bi se predali, ne govore o tome

da su tog dana vidjele bilo kojeg Zaimovog sina.

918. Optuženog Senada Hakalovića, kritičnog dana u zaseoku Gaj ne vide ni svjedoci

optužbe Enes Gagula190, koji navodi da je kritičnog dana u Gaju bio Senadov brat, Sead

Hakalović, te dodaje „kod nas, na nivou brigade, nikad nije bio običaj da u akciju idu dva

brata .... Tako pošto je njegov brat Sead bio učesnik akcije logično je da Senad nije bio

učesnik akcije“191, kao ni zaštićeni svjedok „B“192 koji je kategoričan da Senada Hakalovića

kritičnog dana nije vidio u Trusini.

919. Međutim, sama činjenica da li je optuženi Senad Hakalović u inkriminisano vrijeme

zaista bio u zaseoku Gaju, na šta, zaista, ukazuje određeni broj svjedoka, čiji iskazi su

prethodno analizirani, kao i zaštićeni svjedok „E“ koji opisujući dešavanja u zaseoku Gaj

neposredno pred strijeljanje postrojenih lica, navodi da se „iznenadio kada je u ćošku sa

desne strane vidio i Senada Hakalovića“193, u nedostaku drugih dokaza da je optuženi i

počinio radnje za koje se tereti, za Sud nije od značaja, s obzirom da mu se izmjenjenom

optužnicom prisustvo u zaseoku Gaj i ne stavlja na teret.

920. Odbrana optuženog Senada Hakalovića je saslušala određeni broj svjedoka

(zaštićeni svjedoci O-III-1, O-III-2, O-III-3, te svjedoci Redžo Poturović, Mustafa Hakalović,

Edin Čolak, Ismet Redžić, Mušan Padalović itd) na okolnosti, između ostalog, alibija,

odnosno kretanja optuženog Senada Hakalovića kritičnog dana. Međutim, kako Tužilaštvo,

na kome je i teret dokazivanja, nije van svake razumne sumnje, uspjelo dokazati da je

optuženi počinio radnje za koje se izmjenjenom optužnicom tereti, to Sud ne nalazi za

važnim i potrebnim da posebno analizira i obrazlaže iskaze ovih svjedoka.

190

Transkript sa glavnog pretresa broj S1 1 K 003369 10 KrI od 07.02.2011. godina, strana 34-35; Tužilac: „Da li Vam nešto znači ime Sead Hakalović?“ Svjedok: „Da. Pripadnik Tigrova 45. brdske brigade.“, Tužilac: „Da li ste njega vidjeli, iako ste već odgovorili tog dana u Trusini?“ Svjedok: „Da bio je.“, Tužilac: „Da li Vam nešto znači ime Senad Hakalović?“, Svjedok: „Poznajem tog čovjeka .... od prije rata.“, Tužilac: „Dobro. Da li ste njega vidjeli tog dana u Trusini?“, Svjedok: „Ja sam u izjavi davo' da je on bio sa mnom u Marajevcu, ali u Trusini ne.“ 191


Transkript sa glavnog pretresa broj S1 1 K 003369 10 KrI od 18.04.2011. godine, strana 67-68; Branilac: „Da li Vam je poznato da je Senad Hakalović bio vojno angažovan u 45. brigadi?“ Svjedok: „Njega nisam uopšte vidio, ne mogu ništa reći, je li bio, nije li ne znam.“ Branilac: „Da li ste ga Vi vidjeli kritičnog dana u Trusini?“, Svjedok: „Ne .. Nisam.“, Branilac: „Niste ga vidjeli ajde sad ovako da idemo redom, Vi Senada Hakalovića niste vidjeli ni noć prije napada u osnovnoj školi u Parsovićima?“ Svjedok: „Znači da se razjasnimo uopšte tog momka nisam vidio. Znači da ne bi postavljali pitanja neka uopšte njega nisam vidio u selu Trusina, ja.“ 193



171

921. Dakle, imajući u vidu, različitost u iskazu svjedoka optužbe koji su naprijed

analizirani, kao i nesigurnost u iskazu svjedoka Milke Drlje koja se odnosi na činjenicu

raspoznavanja Zaimovih sinova, u odnosu na bitnu činjenicu, prisustva Senada

Hakalovića u momentu kada Ivan Drljo odlazi po bojovnike HVO, Sud nije mogao, na

osnovu provedenih dokaza, van svake razumne sumnje utvrditi da je optuženi Senad

Hakalović počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret iz kojih razloga je i donio odluku

kako je i navedeno u izreci presude.

3. Oslobađajući dio u odnosu na optuženog Nedžada Hodžića

922. Sud je optuženog Nedžada Hodžića oslobodio od optužbe da je 16.04.1993. godine

u jutarnjim satima sudjelovao u dobro pripremljenom i ranije isplaniranom napadu na

civilno stanovništvo hrvatske narodnosti sela Trusina, rukovodeći jednim pravcem napada,

svjestan da će u tom napadu stradati civili i pristajući na to, u kojem napadu su ubijeni civili

Tomo (Andrije) Drljo rođen 1926. godine, Andrija (Ilije) Drljo rođen 1947. godine, Kata

(Ivana) Drljo rođena 1937. godine, Kata (Miće) Drljo rođena 1918. godine, Ivan (Pere)

Drljo rođen 1939. godine, Branko (Andrije) Mlikota rođen 1925. godine, Smiljko (Mirka)

Krešo rođen 1940. godine, Velimir (Andrije) Krešo rođen 1934. godine, Ivica (Jure) Krešo

rođen 1935. godine, Ilija (Ante) Ivanković rođen 1926. godine, Anđa (Jure) Ivanković

rođena 1936. godine, Jure (Ante) Anđelić rođen 1926. godine, Stipo Mandić rođen 1928.

godine, Anto Drljo rođen 1936. godine, Milenko (Stipe) Mandić rođen 1961. godine, a

teško ranjeni civili Mara Krešo rođena 1942. godine, Anđelka (Vinka) Šagolj rođena 1969.

godine, Arijana (Pere) Krešo rođena 1988. godine i Mario (Rade) Krešo rođen 1991.

godine, iz razloga što Tužilaštvo nije dokazalo da je optuženi počinio radnje koje mu se

izmjenjenom optužnicom stavljaju na teret.

923. Naime, iz navedenog činjeničnog opisa optužnice proizilazi da se optuženom

Hodžiću stavlja na teret „rukovođenje“ jednim pravcem napada, ali mu se istovremeno

stavlja na teret i ubistvo svih civila u selu Trusina koji su prilikom akcije/napada na ovo

selo ubijeni a nekoliko njih i ranjeno, bez obzira što je, prema iskazima većine saslušanih

svjedoka, napad na selo išao u nekoliko pravaca (od dva do četiri).

924. Sud prije svega želi istaći da je tokom glavnog pretresa, iz iskaza saslušanih

svjedoka i uložene materijalne dokumentacije (o čemu je bilo riječi u osuđujućem dijelu

obrazloženja presude) nesporno utvrđeno da je prilikom napada na selo Trusina, u kojem

je između ostalih pripadnika SOPN-a, učestvovao i optuženi Nedžad Hodžić, došlo do

ubistva i ranjavanja civila hrvatske narodnosti koji se navode u ovoj tački optužnice. Na

ove okolnosti svjedočili su brojni svjedoci mještani sela Trusina, Luca Krešo, Anđelka

Šogolj, Anica Krešo, Marija Miškić, Jela Ljubić, Mara Delinac, Anica Blažević, Bosiljka

Krešo, Cecilija Šimunović, Ruža Mlikota, Mara Drljo, Milka Drljo, Dragan Drljo i zaštićeni

svjedok „S“, čiji iskazi su navedeni prethodno u dijelu presude koja se odnosi na

optuženog Bojadžića.

925. Dakle, iz navedenih iskaza, koje Sud nalazi uvjerljivim i tačnim, nesporno proizilazi

da je kritičnog dana prilikom napada na selo Trusina, došlo do ubistva i ranjavanja većeg


172

broja civila hrvatske nacionalnosti, navedeno pored mještana ovog sela u svojim iskazima

potvrđuju i brojni saslušani svjedoci pripadnici SOPN-a koji su učestvovali u akciji na

Trusinu, o čemu će biti više riječi u narednim paragarafima obrazloženja presude.

926. Međutim, da bi razmotrio navode optužbe koje se optuženom Hodžiću stavljaju na

teret Sud je imao zadatak, na osnovu predočenih dokaza, utvrditi da li je optuženi Hodžić

rukovodio jednim i kojim, tačno, pravcem napada, te da li je upravo na tom pravcu napada

došlo do ubistva i ranjavanja naprijed navedenih civila, a sve kako bi se utvrdila

odgovornost optuženog Hodžića za navedene radnje.

927. S tim u vezi, Sud je cijenio iskaze saslušani svjedoka, pripadnika SOPN-a, koji su

detaljno govorili o dešavanjima u selu Trusina 16.04.1993. godine, odnosno o pravcima

napada, broju i sastavu grupa kao i o tome ko je bio vođa koje grupe, te je zaključio da su

iskazi svjedoka u pogledu ovih činjenica unekoliko različiti, odnosno neki svjedoci tvrde da

su u napadu bile dvije grupe, dok iz iskaza drugih proizilazi da su bile tri pa i četiri grupe.

Isto tako, svjedoci se ne slažu ni u tome ko je rukovodio pojedinim grupama, pa ni u tome

ko od pripadnika jedinice je bio u kojoj grupi.

928. Naime, zaštićeni svjedok „C“ navodi da akcija počinje tako što su se oni po ocjeni

Samka podijelili u dvije do tri grupe. Njegovu grupu vodi Samko, a druge grupe ne zna ko

vodi niti kojem vodu je pripadao optuženi Hodžić. Svjedok Enes Gagula, koji je imao ulogu

„vodiča/ pokazivač“, navodi da je bio u jednoj od tri grupe Zukinih vojnika koje su izvršile

napad. Njegova grupa (15-20 vojnika) je imala zadatak da napadne Križ, sjeća se da je s

njim u grupi bio zaštićeni svjedok „J“, komandir je bio neko od Zukinih vojnika ali se ne

sjeća ko.

929. Zaštićeni svjedok „B“ u direktnom ispitivanju navodi da je grupa bilo četiri, brojale su

6-7 ljudi pripadnika jedinice Zulfikar, te da je njegovu grupu, koja je otišla lijevo prema

selu, vodio Gezo194. Međutim, prilikom unakrsnog ispitivanja, a vezano za pravac kretanja i

cilj napada njegove grupe, svjedok mijenja iskaz i potvrđuje da je tačno ono što je rekao

na Zapisniku o saslušanju pred SIPA-om od 20.11.2008. godine195 i Zapisniku o

saslušanju u Tužilaštvu BiH od 05.12.2008. godine196, odnosno da cilj njegove grupe bio

da „presjeku put Trusine“, zatim da je njegova i još jedna grupa, prije toga imala i cilj da

194

Transkript sa glavnog pretresa broj S1 1 K 003369 10 KrI od 11.04.2011. godine, strana 43-44: Tužilac: „Svjedok molim Vas ko je bio komandir grupe u kojoj ste Vi?“, Svjedok B: „Mene je znači u toj grupi gdje sam ja bio pito' se ovaj Gezo.“ 195

Branilac na glavnom pretresu čita dio iskaza u kojem stoji „moja grupa na čelu sa Gezom je krenula ka najvišoj koti. Mislim da se zvala Križ koja je bila odmah iznad sela Trusine jer smo takav zadatak dobili. Rečeno nam je da na tom brdu Križ linija HVO-a odnosno rečeno nam je da na tom brdu ima zemunica odnosno rovova. Kada smo došli na rov ispalili smo zolju ili osu sa udaljenosti 15ak metara jer Gezo je imao RPG nakon čega smo zapucali. Pripadnici HVO-a su nakon zolje ispalili po jedan rafal. Nakon čega smo i mi zapucali. Gezo i Koka su se uputili ka zemunici u koju smo prethodno ispalili zolju ili osu te nakon povratka su nam rekli. Dvojica su mrtva, vidio sam da je Gezo prišao do same zemunice i prije povratka je rekao svi su mrtvi, idemo..“ 196

Branilac čita i ovaj dio iskaza, koji je identičan prethodnom i u kojem, između ostalog, stoji „Nakon što smo osvojili Križ Gezo je rekao da se mi odvajamo od drugih i da idemo lijevo“


173

onesposobi kotu Križ197, te da, nakon napada na kotu Križ idu lijevo i dolaze do

kuća u selu.

930. Prema navodima svjedoka u njegovoj grupi, pored Geze (koji je vodi), su Orho,

zaštićeni svjedok „A“, Kovačević, a Kokić je otišao od njih nekih 15-20 metara. Svjedok ne

zna ko je komandovao grupom koja je bila do njih, kao ni ostalim grupama. Međutim,

odbrana i u pogledu sastava i vođa grupa ukazuje na razliku u iskazu ovog svjedoka, s

obzirom da je svjedok na zapisniku od 05.12.2008. godine, izjavio da je u njegovoj grupi

bio „Gezo, zaštićeni svjedok „D“ Kokić, u drugoj grupi Nedžad Hodžić zvani Džon Vejn, u

njegovoj grupi je bio Dževad Salčin zvani Struja, Bota, Bećiri Ramiz, Nijaz Kadić i drugi.

Na nekoj udaljenosti od ove grupe bila je četvrta grupa u kojoj je bio Popara, Džeko i drugi,

ne zna ko je s njom komandovao.“

931. S druge strane svjedok Ramiz Bećiri navodi da su se u Parsovićima podijelili u tri

grupe i da je svaka grupa imala pravac napada. Svjedok je bio u grupi od 12-15 ljudi, koja

je išla po sredini i u njoj su bili zaštićeni svjedok „M“, „D“, Džeko, Kokić misli da je i Zolja

bila s njim, kao i Čorbo Senad. Prema navodima ovog svjedoka grupa u kojoj je Orho (a

misli i Menta) je otišla desno na brdo gdje je bio rov (Križ). Svjedokova grupa ide kroz selo,

dok grupa u kojoj su Džoni i Samko ide lijevo, te dodaje da je vođa svjedokove grupe bio

Džeko, lijeve grupe Samko, a desne misli Orhan – Orho.

932. I zaštićeni svjedok „M“ govori o tri grupe, odnosno da su dvije grupe ušle u selo dok

je treća grupa išla prema Križu, te dodaje da je on bio u desnoj grupi koja je išla pod

brdom u kojoj su bili Samko, Džeko, Ramiz Bećiri, zaštićeni svjedok „O“. Vezano za vođe

grupa svjedok navodi da je na čelu jedne grupe bio Samir Šemsović (Samko), druge grupe

se ne sjeća, ali misli da su to bili Popara ili Nedžad, jer su oni imali veće ovlasti u jedinici.

933. Međutim, ove navode oko broja i sastava grupa ne potvrđuje zaštićeni svjedok „O“

koji je izjavio da u napad kreću u dva pravca, te da on ide desno od brda (kasnije je

saznao da se to zove Gaj) i tu dejstvuje, s tim da u selo prvo ulazi on, a zatim za njim

dolazi zaštićeni svjedok „M“ a kasnije i Džeko, u drugoj grupi, koja ide lijevo i koju predvodi

Samko, su Zolja, Nedžad Hodžić, Enes Popara, Geza itd. Na upit ko su bili vođe grupa,

svjedok nije dao konkretan odgovor nego kaže da je, po njegovom mišljenju, Samko bio

197

Transkript sa glavnog pretresa broj S1 1 K 003369 10 KrI od 18.04.2011. godine, strana 27: Svjedok: „...Mi znači kad je ovaj Gezo ispalio malo su oni zapucali i najvjerovatnije što ja pretpostavljam da su oni pobjegli, Gezo je nama reko da idemo lijevo dole da trebamo dole imali smo jednu kuću na tom, znači putu, i na taj put da idemo dole da držimo taj put ...“, Branilac: „ nećemo do puta, do puta ćemo poslije. Sada smo prije dolaska na Križ. Vi ste na zapisnik jedan i drugi koji sam sada pročitao jasno i decidno kazali imenom, dakle, oznakom kote na koju ste dobili zadatak da idete Križ i opisali detaljno Vaše postupanje, postupanje Geze, postupanje vodiča što se to dešavalo prilikom ispaljenja, uzvraćanja paljbe, provjere i kontrole mrtvih i tako dalje, pa nam recite šta je tačno, ovo što pročitasmo, što ste dali na zapisnik dva puta, prvi put kod SIPA-e, drugi put kod tužiteljice ili ovo što ste prošli put rekli, jer tu postoji bitna razlika.“ Svjedok: „To prvi put što je, to je tačno.“ Branilac: „To znači da ste Vi imali cilj kota Križ je li tako?“ Svjedok: „Da. Mi i ova grupa još što je do nas bila evo znam jednog“ Branilac: „A ja Vas ne pitam za drugu grupu, pitam za Vašu grupu, je li Vaša grupa imala za cilj kotu Križ?“ Svjedok: „Jest, s desne strane nam je znači bio to zadatak, ovi su išli na taj...pragu.“


174

glavni vođa, a tu su bili i Džeko i Nedžad koji su imali motorole i „smatrali su se kao

vođama“198.

934. Sud je imao u vidu i cijenio iskaze svjedoka koji su na glavnom pretresu govorili o

tome da su bili u grupi koju vodi Nedžad Hodžić, pa je tako zaštićeni svjedok „A“ izjavio da

je jednu grupu vodio Nedžad a drugu je vodio Samko, s tim da je otprilike moglo biti tri do

četiri grupe. Pored svjedoka u grupi su bili zaštićeni svjedok „B“ i „R“, Orhan, Ramiz Bećiri

i dr.

935. Suprotno iskazu zaštićenog svjedoka „R“199 koji navodi da je on bio u grupi sa

optuženim Džonijem koja ide prema selu a da je Rasema Handanović bila u grupi sa

Samkom, svjedok Rasema Handanović – Zolja potvrđuje da su Džoni i Samko vodili dvije

grupe, s tim da je ona, zajedno sa Orhanom i Džekom bila u Nedžadovoj grupi koja je išla

kroz selo, a Samko je bio u drugoj.

936. Svjedok također dodaje da je nju Nedžad odvojio da ide u drugu grupu, što ne znači

da su postojale samo te dvije grupe, koliko je tačno grupa bilo ne zna. Vezano za kretanje

te dvije grupe, svjedok navodi da se jedni kreću gornjim dijelom Trusine a drugi su bili

ispod donjim, tako da je jedan dio išao direktno u selo, dok je drugi išao sa desne strane

iznad kuća.I zaštićeni svjedok „X“ navodi da su bile dvije grupe, koje su vodili Samko i

Nedžad, te da je on bio u grupi sa Nedžadom Hodžićem u kojoj su bili zaštićeni svjedok

„B“ i „R“.

937. Pored toga, što na osnovu ovakvih iskaza Sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi

broj i sastav grupa, iz iskaza svjedoka proizilazi da su grupe postojale na samom početku

napada prije nego su pripadnici jedinice počeli ulaziti u selo, te da se momentom ulaska u

selo grupe gube i miješaju, nakon čega se gotovo svi pripadnici ponovo sastaju kod

prodavnice, na samom kraju akcije, kada je većina stanovništva sela Trusina ubijena ili

ranjena i kada dolazi do ranjavanja Samira Šehovića (kojeg je većina svjedoka smatrala

glavnim u akciji), i Kokić Ahmeta, od kojeg momenta, prema tvrdnji svjedoka (Rasema

Handanović, zaštićeni svjedok „R“, „B“200) optuženi Nedžad Hodžić preuzima komandu.

938. Obrazloženje, koje prihvata i Sud, daje svjedok Rasema Handanović koja, iako

govori o dvije grupe koje su vodili Samko i Nedžad, opisujući kretanje grupa koje ona vidi,

navodi „kad smo ušli u selo grupe više nisu postojale sve se to izmješalo“201, a na upit

odbrane koja grupa je došla prva u selo, svjedok izjavljuje „kao što sam rekla prije,

početkom akcije grupe su se izmiješale, više nisu postojale. Prema tome, moguće je da je

198


Zaštićeni svjedok „R“ u svom iskazu govori da su se pred Trusinom podijelili u dvije grupe, jedna grupa je otišla desno na hrvatske rovove i tu su bili Samko (koji je bio glavni u toj akciji) Džeko, Struja i Zolja, dok je svjedok zajedno sa Džonijem i Orhanom bio u drugoj grupi. Svjedok navodi da njegova grupa ulazi u selo, jednu grupu vodi Džoni a drugu je vodio Samko. 200

Transkript sa glavnog pretresa broj S1 1 K 003369 10 KrI od 11.04.2011. godine, stana 40: Tužilac: „Dobro. Stanite svjedok. Da li znate ko je bio komandant akcije u samom selu?“ Svjedok B: „Komandant u selu ja koliko znam da se pito' Samko. Kad je Samko odvežen, znači kad je ranjen bio, kasnije pito' se ovaj Hodžić Nedžad.“ 201



175

bio neko iz jedne grupe ili iz druge..., grupe su se po ulasku u selo izmiješale jer to nije

bila ogromna teritorija da je imalo mjesta da se raširi linija ... to je bio mali prostor“202 a i

nije puno vremena prošlo od polaska s početnih pozicija do ulaska u selo.

939. Isto obrazloženje je dao i zaštićeni svjedok „X“ koji također govori da su bile dvije

grupe i da je on bio u grupi Nedžada Hodžića, međutim, svjedok navodi da iako su se

grupe pred Trusinu razdvojile, sve su grupe ostvarile vizuelni kontakt203, odnosno oni se

već prilikom ulaska (ili silaska) u selo počinju miješati204.

940. U prilog zaključku da, ulaskom u selo, grupe nisu postojale, odnosno da dolazi do

miješanja grupa, govori i zaštićeni svjedok „E“ koji je svjedočio o tome da je on bio u grupi

sa Samirom i „Džonijem“, a da pripadnik jednice Džeko ide prema Križu sa zadatkom da

ga osvoji, s obzirom da svjedok tvrdi da je Džeku vidjeo u selu (Gaj) kada su stajali,

kasnije je saznao da je on poslao nečiju majku na Križ da se vojnici predaju (obrazloženje

oslobađajućeg dijela za optuženog Senada Hakalovića), tako da nije napao Križ nego je

ušao direktno u selo.

941. Pored toga, svjedok navodi da su se nakon sela spustili do prodavnice gdje svjedok

vidi pripadnika jedinice sa nadimkom „Pile“, što mu je bilo čudno jer nije znao da li je on

bio s njima ili sa Džekom u grupi.

942. I zaštićeni svjedok „A“ govori o tome da grupe, u samo selu, nisu postojale,

odnosno da je došlo do razdvajanja unutar grupa, jer je, kako to navodi na glavnom

pretresu, 30-40 vojnika bilo raspoređeno u luk i u napad nisu krenuli u grupi nego su se

podijelili u strijelce. Opisujući svoje kretanje svjedok navodi da su se on i zaštićeni svjedok

„R“ u jednom momentu odvojili od svoje grupe i tako došli do kuća u selu, dok su ostali iz

grupe otišli na drugu stranu.205 Nakon izvjesnog vremena je „odnekud došao i tu se nama

202

Ibid, strana 129-130; 203

Transkript sa glavnog pretresa broj S1 1 K 003369 10 KrI od 02.04.2012. godine, strana 29; Svjedok „X“: „Mi smo se, ulaskom u selo, interno zdo., zdogovor, il' nije bio interni zdo., zdogovor, već neki logičan slijed događaja iz pravca grupa kako su išle da se nađemo na nekom ne na određenom, već na tu negdje na nekome, mi smo se, čim, mi čim smo ušli u to selo, ja, sve su grupe ostvarile ono vizuelni kontakt“ 204

Transkript sa glavnog pretresa broj S1 1 K 003369 10 KrI od 16.04.2012. godine, strana 29; Svjedok: „Ja mislim da Samko nije ranjen na raskrsnici već na krivini.“, Branilac: „Na krivini. Dobro. Znači tu ste se ovaj sastali je li?“, Svjedok: „Ne, ustvari smo, mi smo se prilikom ulaska u selo mi smo, silaska u selo, ulaska u selo kako već hoćete, kažem Vam da mi geografski pojmovi nisu baš najbolji. Mi smo se već tada polako počeli da se miješamo....“ 205

Transkript sa glavnog pretresa broj S1 1 K 003369 10 KrI od 10.10.2011. godine strana 46; Tužilac: „....recite mi kažete Vi ste krenuli zajedno s Nedžadom. Da li, da li ste samo Vi s Nedžadom, da li Vi samo s ne, da li je, ko je, da li je još bilo pripadnika jedinice u toj grupi koja kreće s Nedžadom?“, Svjedok:„Da, da, bilo je još tih vojnika koji smo zajedno krenuli ali mi smo krenuli o, o, rekao sam nismo krenuli svi u grupi nego krenuli smo kao ono u strijelce.“, Tužilac: „A recite mi sjećate li se nekih koji su bili u ovoj Vašoj, u, u s Vama i s Nedžadom u grupi?“ Svjedok: „Sjećam se tačno da je bio Sami sa mnom, Aldin Kurtić zvani Džems i bili su još ne znam tačno sad ne bi mogo sjetiti ko je bio sa mnom sve u grupi jer rekao sam kad se, kad se zapucalo u, jer je, bila je jako otvorena mitraljeska vatra prema nama. I tako da smo se mi u jednom momentu razdvojili, i jedna grupa je otišla na jednu stranu ja sam i Džems otišli na drugu stranu ovamo i tako smo naišli na jednu kuću, ja sam ušo, vidio sam nema nikog u kući, onda smo produžili dalje.....“


176

pridružio Orhan zvani Orho“206 i zajedno idu prema Buturović polju, te dolaze do jedne

prodavnice gdje nalaze još 7-8 pripadnika jedinice.

943. Svjedok navodi i to da je u njegovom „vodu“ bio i Ramiz Bećiri, koji je s njim krenuo

sa početne pozicije, međutim ulaskom u selo svjedok ne zna gdje odlazi Bećiri, s njim se

sastao nakon pola sata pored prodavnice, dakle iako su pripadali istoj grupi nisu cijelo

vrijeme bili zajedno. Da u jednom momentu dolazi do razdvajanja unutar grupa navodi i

svjedok Ramiz Bećiri, koji istina ne spominje zaštićenog svjedoka „A“ da je bio u njegovoj

grupi, ali opisujući svoje kretanje kroz samo selo navodi da su se pred potok razdvojili,

tako da su Kokić i svjedok otišli malo desno, a zaštićeni svjedok „O“ je otišao pravo207 i

tako do prodavnice dolaze svjedok, Kokić, Samko, zaštićeni svjedok „A“.

944. Iz iskaza svjedoka nesporno proizilazi da je Samko vodio jedinicu u napadu na selo,

a da Nedžad Hodžić preuzima vođenje jeidnice nakon njegovog ranjavanja, kada je sve

bilo gotovo, nakon čega se vraćaju u Gaj gdje su strijeljani zarobljeni pripadnici HVO-a za

šta je Sud optuženog Hodžića našao odgovornim.

945. Dake, na osnovu ovih dokaza Sud nije mogao, van svake razumne sumnje, utvrditi

činjenicu ko je od pripadnika jedinice Zulfikar tačno bio u kojoj grupi, i na kojem pravcu, s

obzirom da i sami svjedoci koji su saslušani na ove okolnosti u to nisu bili sigurni, pa da bi

se njihove radnje mogle eventualno dovesti u vezu sa krivičnom odgovornošću optuženog

Hodžića. Tužilaštvo nije dokazalo, niti je dokazivalo, tokom glavnog pretresa, koji su civili

ubijeni na pravcu kojim je, kako se to navodi u izmjenjenoj optužnici, rukovodio Nedžad

Hodžić, da bi se optuženi mogao dovesti u vezu sa tim ubistvima, odnosno da bi se

utvrdila veza između rukovođenja jednim pravcem napada i nastupjele posljedice.

946. Sud nalazi bitnim osvrnuti se i na završne riječi Tužilaštva BiH u kojim se navodi da

su na jednom pravcu napada ubijeni Kata Drljo, druga Kata Drljo, Veljko Krešo i Ivan Drljo,

dok su na pravcu napada druge grupe ubijeni Smiljko Krešo, Milenko i Stipo Mandić, iz

čega jasno proizilazi da i Tužilaštvo nalazi da nisu svi civili u selu ubijeni na pravcu samo

jedne od grupa, a istovremeno tereti optuženog Hodžića kao vođu jednog pravca napada

za sva ubistva civila u selu.

947. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Sud ne nalazi dokazanim odgovornosti

optuženog Nedžad Hodžić za radnje izvršenja, onako kako su iste navedene u

činjeničnom opisu izmjenjene optužnice, zbog čega je optuženog i oslobodio odgovornosti

za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZ BiH.

X. IZMJENE U ODNOSU NA ČINJENIČNI OPIS IZ OPTUŽNICE

206


Transkript sa glavnog pretresa broj S1 1 K 003369 10 KrI od 01.11.2010. godine, strana 32: Svjedok: „Ja, nas četiri, pet krećemo dalje niz selo.... pa neki voćnjak je bio pa smo se spuštali prema potokima nekakvim. I silazimo dole ... pred sami potok smo se malo razdvojili. Tako da smo Kokić i ja otišli malo desno, neki zid ima kameni, pravo je otišo ovaj zaštićeni svjedok „O“.“


177

948. Sud je u činjeničnom opisu izreke presude, načinio određene izmjene, pri čemu je

vodio računa da se i dalje radi o istom djelu, odnosno istom događaju sa svim bitnim

obilježjima, koji predstavljaju obilježje krivičnog djela, čime je objektivni identitet između

optužnice i presude očuvan.

949. Naime, Sud je izvršio intervencije u pogledu ostalih okolnosti koje pridonose

tačnijem određivanju okolnosti izvršenja krivičnog djela, ne narušavajući integritet bića

krivičnog djela u konkretnom slučaju.

950. Shodno navedenom, Sud je, a kako je to već obrazloženo u paragrafu 456, iz

osuđujećeg dijela izreke presude, izostavio dio koji se odnosio na pripadnost jedinice

SOPN „Zulfikar“ kojoj su pripadali i optuženi Memić, Hodžić i Bojadžić, odnosno u

činjeničnom opisu je ostavljen samo naziv SOPN ARBiH “Zulfikar”, dok je naziv ŠVK (Štab

Vrhovne komande) izostavljen, iz razloga što se Sud pitanjem, da li je jedinica SOPN

ARBiH “Zulfikar” bila pri Štabu Vrhovne komande u inkriminirajuće vrijeme ili ne, nije

posebno i detaljno bavilo, s obzirom da je ova činjenica irelevantna za postupak.

951. Nadalje, Sud je izvršio i određene intervencije u uvodnom dijelu izreke, tako što je iz

činjeničnog opisa, ispred riječi ”stanovništvo sela Trusina” izostavio riječ ”civilno”, te riječi

”u kojem napadu je ubijeno 15 civila, sedam bojovnika Hrvatskog vijeća odbrane koji su se

prethodno predali i ranjene četiri osobe, među kojima i dvoje djece” iz razloga što

navedeni činjenični opis predstavlja posljedicu cijelokupnog napada na selo Trusina, a što

je navedeno u činjeničnom opisu presude, za svakog optuženog pojedinačno.

952. Isto tako, Sud je u uvodnom dijelu (umjesto riječi ”dobro”) dodao riječ ”unaprijed”

nalazeći da se istom samo precizira priroda napada.

953. Nadalje, s obzirom na izvedene dokaze Sud je, izmijenio i izreku presude u odnosu

na optužene, te je istu uskladio sa utvrđenim činjeničnim stanjem, pa je tako u izreci

presude u odnosu na optuženog Memića umjesto riječi ”nakon što je Nedžad Hodžić

izdao naredbu” naveo ”nakon što je Nedžad Hodžić naredio ”streljački vod pucaj”, u

odnosu na optuženog Hodžića također umjesto riječi ” izdao naredbu” naveo riječi

”naredio ”streljački vod pucaj”, a u odnosu na optuženog Bojadžića riječi ”koji je potom

naredio ”streljački vod pucaj”.

954. Prilikom ovih intervencija, Sud se rukovodio stavom da su intervencije Suda u

činjeničnom opisu djela dozvoljene ako su usmjerene na preciznije određenje djela, pri

tome vodeći računa da se optužba ne prekorači, odnosno da se optuženi ne dovedu u

težu procesnu situaciju koja obuhvata težu kvalifikaciju po njih.

955. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Sud zaključuje da je činjenični opis djela

usklađen sa utvrđenim činjeničnim stanjem, pravna kvalifikacija djela nije teža, a

izmijenjeni dijelovi optužnice nisu doveli optužene u teži procesno-materijalni položaj.


178

956. Prema stavu apelacionog odjeljenja Suda BiH208 u ovakvim slučajevima

prvostepeni Sud nije u obavezi donositi oslobađajuću presudu, već je dovoljno u

obrazloženju dati razloge zašto su pojedine radnje i posljedice izostavljene iz izreke

presude.

XI. KRIVIČNA ODGOVORNOST OPTUŽENIH

957. Optuženi Mensur Memić I Nedžad Hodžić su osuđeni za počinjenje krivičnog djela

Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144 KZ SFRJ u vezi sa članom 22 istog

Zakona, a optuženi Nihad Bojadžić za krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika

iz člana 144 KZ SFRJ i krivično djelo protiv Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz

člana 142 istog zakona, koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona

Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona SFRJ. Naime, Tužilaštvo BiH je

dokazalo da su optuženi Mensur Memić i optuženi Nedžad Hodžić, preduzimajući radnje

izvršenja, a optuženi Nihad Bojadžić preduzimajući radnju naređenja, postupali protivno

zabranama zajedničkog člana 3. Ženevskih Konvencija, odnosno protivno zabrani ubistva

zaštićenih lica, a kako je to već obrazloženo. Dakle, Sud je utvrdio da su se u radnjama

optuženih ispunili svi bitni elementi navedenih krivičnih djela.

958. “Elementi ubistva, po međunarodnom običajnom pravu su sljedeći: smrt žrtve, smrt

je uzrokovana radnjom ili propustom optuženog, odnosno osobe ili osoba za čije radnje i

propuste optuženi snosi krivičnu odgovornost. Radnja ili propust optuženog, odnosno

osobe ili osoba za čije radnje ili propuste on snosi krivičnu odgovornost, počinjeni su sa

namjerom: „lišavanja života ili nanošenja teške tjelesne povrede ili nanošenje teške

povrede sa razumnom mogućom sviješću o tome da će takav čin ili propust vjerovatno

uzrokovati smrt.”

959. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni krivični sud za

Ruandu sistematski su definisali ubistvo, kao smrt žrtve do koje je došlo usljed djela ili

propusta koje je optuženi počinio sa namjerom da žrtvu liši života ili da nanese teške

tjelesne povrede, za koje je razumno trebao znati da bi mogle prouzročiti smrt.

960. Sud BiH je već ranije utvrdio elemente krivičnog djela ubistva:

1. Lišavanje života

2. Direktna namjera da se liši života, jer je počinilac bio svjestan svog čina I želio

da se čin izvrši.

961. Kako je to već ranije obrazloženo, Sud je iz naznačenih dokaza utvrdio smrt

zarobljenih bojovnika - pripadnika HVO, navedenih u činjeničnom opisu izreke presude.

208

Presuda apelacionog odjeljenja Suda BiH od dana 01.07.2013. godine, broj predmeta S1 1 K 013165 13 Krž, str. 11. i 12.;


179

Također, Sud je, kako je naprijed navedeno, našao za utvrđenim da je smrt ovih lica

nastupila kao posljedica poduzimanja radnje naređenja od strane optuženog Bojadžića, a

potom i optuženog Hodžića, te preduzete radnje pucanja i optuženog Memića i optuženog

Hodžića iz vatrenog oružja.

962. Dakle, Sud je našao za utvrđenim da su oba optužena ( Memić i Hodžić) odgovorni,

kao saizvršioci u izvršenju radnje ubistva ratnih zarobljenika. Naime, u članu 22 KZ SFRJ

se navodi “ Ako više lica učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički

učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.” – što znači

da saizvršilaštvo po članu 22. KZ SFRJ podrazumjeva množinu lica, odlučujući doprinos i

zajedničku namjeru.

963. Sud je, na pouzdan način, utvrdio da su optuženi počinili ovo djelo, odnosno da je

optuženi Bojadžić, koji je rukovodio napadom na selo, putem radio veze, izdao naredbu,

sebi podređenom, optuženom Nedžadu Hodžiću, da se zarobljenici strijeljaju, te je

optuženi Hodžić, potom, i naredio pripadnicima SOPN-a da pucaju, nakon čega je,

zajedno sa optuženim Mensurom Memićem i ostalim pripadnicima jedinice “Zulfikar”, i

pucao u postrojene bojovnike HVO-a, na koji način su ih lišili života.

964. Obzirom da je sudska praksa u slučaju postupanja više lica u izvršenju krivičnog

djela ratnog zločina, utvrdila da je dovoljno da se dokaže da su isti zajedno postupali i da

su odgovorni kao neposredni izvršioci u ubistvu više žrtava, to je Sud, imajući u vidu sve

okolnosti pod kojim je došlo do lišenja života bojovnika, našlo za utvrđenim da su optuženi

Memić i Hodžić, kao saizvršioci, sa ostalim pripadnicima jedinice, učestvovali u ubistvu

istih bojovnika, a po izdatoj naredbi optuženog Bojadžića, te da su odgovorni za smrt svih

žrtava, bez obzira na to da li su njih dvojica optuženih u slučaju svake žrtve ispalili

smrtonosni metak.

965. Nadalje, Sud je, a imajući u vidu sve okolnosti događaja, našao da su optuženi

Bojadžić, Hodžić i Memić, kritične prilike, postupali sa direktnim umišljajem, odnosno bili

su svjesni da svojim postupanjima krše pravila međunarodnog prava i da će usljed takvog

postupanja nastupiti smrt bojovnika – ratnih zarobljenika, te da su optuženi upravo takvu

posljedicu i htijeli.

966. Namjera optuženih jasno proizilazi kako iz okolnosti samog napada na selo, iz više

pravaca, nadalje okolnosti lišavanja života velikog broja civila u samom napadu, što je sve

prethodilo postrojavanju i na koncu streljanju istih, pri čemu je učešće optuženih nesporno

utvrđeno.

967. U odnosu na optuženog Nihada Bojadžića Sud je utvrdio da je počinio i krivično

djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, naredivši podređenim pripadnicima

Specijalnog odreda za posebne namjene “Zulfikar” Armije BiH, da napadnu selo Trusina,

kao I da u selu niko ne smije ostati živ, što su isti, postupajući po naredbi optuženog i

učinili, ubivši, prilikom napada, 15 civila i ranivši četvero, od kojih i dvoje djece. Ove

nesporne činjenice Sud je utvrdio iz naprijed navedenih kako subjektivnih, tako i

objektivnih dokaza.


180

968. Nadalje, Sud je imao u vidu sve okolnostio kritičnog događaja pod kojim je

optuženi Bojadžić naredio napad na selo, i to kako je utvrđeno iz više pravaca, svjestan

činjenice da se u selu nalaze civili, o čemu je ranije bilo riječi, što jasno ukazuje da je

optuženi Bojadžić, postupao sa direktnim umišljajem, odnosno znao je da radnju

naređenja poduzima u odnosu na lica koja su zaštićena međunarodnim Konvencijama, u

vrijeme oružanog sukoba, pa kada je i pored toga izdao naredbu da u selu niko ne smije

ostati živ, nakon čega su civili u selu ubijeni i ranjeni, jedini mogući zaključak je da je

optuženi baš tu posljedicu i htio.

969. Dakle, imajući u vidu sve naprijed navedeno, Sud je našao dokazanim da je

optuženi Nihad Bojadžić, postupajući na naprijed opisani način, svojim radnjama počinio

krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, nalazeći da su ispunjeni svi bitni

elementi ovog krivičnog djela, naročito što se ovo krivično djelo može izvršiti kako kao

direktni izvšilac ili kao naredbodavac, što je nesumnjivo optuženi Bojadžić i učinio izdajući

opisana naređenja.

XII. KAŽNJAVANJE

970. Svrha kažnjavanja je propisana u Opštem dijelu Krivičnog zakona Socijalističke

Federativne Republike Jugoslavije.

971. Član 2. KZ SFRJ propisuje da: “zaštita čovjeka i drugih osnovnih vrijednosti društva

i primjenjivanje krivičnopravne prinude i u mjeri u kojoj je to nužno za suzbijanje društveno

opasnih djelatnosti, predstavljaju osnov i granice za određivanje krivičnih djela i

propisivanje krivičnih sankcija”.

972. Kada se govori o krivičnim djelima Ratnog zločina protiv civilnog stanovništva I

Ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, podrazumijeva se da je priroda i jačina opasnosti

izuzetno velika, jer se radi o teškim krivičnim djelima propisanim Zakonom, za koje se

može izreći kazna zatvora od 5 do 20 godina.

973. Nadalje, Krivični zakon propisuje i ciljeve i okolnosti koje Sud mora imati u vidu

prilikom utvrđivanja i izricanja kazne, koje se mogu podijeliti u dvije grupe, one koje se

odnose na predmetno krivično djelo i njegov uticaj na zajednicu, uključujući i žrtve i one

koje se odnose na konkretno optuženo lice.

974. U skladu sa odredbom člana 41. KZ SFRJ, Sud će učinitelju krivičnog djela

odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu

svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti (olakšavajući i otežavajuće) a koje utiču

da kazna bude veća ili manja.

975. U skladu sa odredbom člana 5. i člana 33. KZ SFRJ, kazna mora biti dovoljna kako

bi preventivno djelovala na druge da poštuju pravni sistem i ne čine slična djela, kao i da bi

se postiglo jačanje morala i uticaj na razvijanje društvene odgovornosti i discipline


181

građana. Da bi se ratni zločin ubuduće spriječio, mora se definisati kao najteži

zločin, a počinioci ne smiju ostati nekažnjeni.

976. Veliki je broj zakonskih razloga koji su važni za svrhu kažnjavanja kakve su

preodgoj i konkretna prevencija, a koji utiču na kažnjavanje osuđene osobe kao pojedinca.

Tu spadaju: stepen odgovornosti; ponašanje počinioca prije izvršenja krivičnog djela u

vrijeme ili približno u vrijeme počinjenja djela, i nakon krivičnog djela, motiv i ličnost

počinioca.

977. Navedene okolnosti se, prilikom izricanja kazne, mogu iskoristiti i kao otežavajuće ili

olakšavajuće, a svrha istih je da pomognu Sudu u određivanju kazne koja nije samo

neophodna i srazmjerna ciljevima i okolnostima koji su već uzeti u obzir u vezi sa samim

djelom i uticajem na zajednicu, nego i da prilagodi kaznu potrebama prevencije i preodgoja

konkretnog počinioca krivičnog djela.

978. Prilikom odmjeravanja vrste i visine kazne optuženim Mensuru Memiću, Nedžadu

Hodžiću i Nihadu Bojadžiću, Sud se rukovodio opštim pravilima za odmjeravanje kazne

sadržanim u odredbi člana 41. KZ SFRJ i također, svrhom kažnjavanja propisanom

članom 33. istog Zakona, te je uvjerenja da će se sa izrečenom kaznom u cjelosti ostvariti

predviđena svrha kažnjavanja, a imajući u vidu stepen krivične odgovornosti optuženih i

težinu nastupjelih posljedica.

a. Kazna optuženom Mensuru Memiću

979. Odlučujući o krivičnoj sankciji kao i visini iste, Sud je, optuženog Mensura Memića

oglasio krivim za krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZ

SFRJ, za koje mu je i izreklo kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, nalazeći da je

ova kazna proporcionalna težini krivičnog djela, stepenu krivične odgovornosti, učešću i

ulozi optuženog, kao i posljedicama koje su nastupile, te da će ispuniti svrhu kažnjavanja

propisanu odredbama člana 33. KZ SFRJ.

980. Prilikom odmjeravanja kazne za optuženog Memića, Sud je imalo u vidu da je

optuženi postupa kao saizvršilac, svjesno i sa znanjem i tako doprinjeo izvršenju krivičnog

djela na način kako je to opisano u uzreci presude.

981. Od olakšavajućih okolnosti na strani optuženog Sud je cijenio raniju neosuđivanost

optuženog, porodične prilike istog (oženjen), te, iako se, korektno ponašanje i poštivanje

suda od strane optuženih očekuje, Sud je ipak cijenio i to da se optuženi izuzetno

primjereno vladao i da je poštivao sve odluke Suda. Pored toga, Sud je imao u vidu i

činjenicu da je optuženi u vrijeme izvršenja djela za koje je presudom oglašen krivim, bio

relativno mlada osoba sa nešto više od 27 godina.

982. Od otežavajućih okolnosti Sud je na strani optuženog cijenio način učinjenja

krivičnog djela opisanog u izreci presude, težinu povrede zaštićenog dobra, kao i

posljedice učinjenog djela (broj žrtava).


182

983. Cijeneći sve navedene okolnosti, u njihovoj ukupnosti, Sud je temeljem istih

optuženom izrekao kaznu kako je to navedeno, nalazeći da će se istom postići svrha

kažnjavanja i to, kako sa gledišta specijalne, tako i sa gledišta generalne prevencije.

984. Na osnovu člana 50. KZ SFRJ, optuženom Mensuru Memiću je u izrečenu kaznu

zatvora uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru i to od 16.09.2009. godine do

08.02.2013. godine.

b. Kazna optuženom Nedžadu Hodžiću

985. Odlučujući o krivičnoj sankciji kao i visini iste, Sud je, optuženog Nedžada Hodžića

oglasio krivim za krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZ

SFRJ, za koje mu je i izreklo kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina, nalazeći

da je ova kazna proporcionalna težini krivičnog djela, stepenu krivične odgovornosti,

učešću i ulozi optuženog, kao i posljedicama koje su nastupile, te da će ispuniti svrhu

kažnjavanja propisanu odredbama člana 33. KZ SFRJ.

986. Prilikom odmjeravanja kazne za optuženog Hodžića, Sud je imalo u vidu da je

optuženi postupao kao saizvršilac, svjesno i sa znanjem i tako doprinjeo izvršenju

krivičnog djela na način kako je to opisano u uzreci presude.

987. Naime, prilikom odmjeravanja kazne optuženom Hodžiću, Sud je na strani

optuženog kao olakšavajućih okolnosti cijenio raniju neosuđivanost optuženog, da se radi

o porodičnoj osobi, ocu dvoje djece, kao i njegovo zdravstveno stanje. Također, Sud je

imao u vidu da je optuženi u vrijeme počinjenja krivičnih djela za koje je ovom presudom

oglašen krivim, bila mlada osoba sa nešto više od 23 godine života.

988. Od otežavajućih okolnosti Sud je imao u vidu način učinjenja krivičnog djela

opisanog u izreci presude, svojstvo i ulogu optuženog kritične prilike, težinu povrede

zaštićenog dobra, kao i posljedice učinjenog djela (broj žrtava).

989. Temeljem svih navedenih okolnosti, cijenjenih u njihovoj ukupnosti, Sud je

optuženom izrekao kaznu kako je to navedeno, nalazeći da će istom postići svrha

kažnjavanja, kako sa gledišta specijalne, tako i sa gledišta generalne prevencije, postići sa

istom.

990. Na osnovu člana 50. KZ SFRJ, optuženom Nedžadu Hodžiću je u izrečenu kaznu


19.01.2010. godine i u periodu od 19.03.2010. godine do 19.03.2013. godine.

c. Kazna optuženom Nihadu Bojadžiću


183

991. Odlučujući o krivičnoj sankciji, Sud je, optuženog Nihada Bojadžića, oglasio krivim

za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ, za koje

mu je utvrdilo kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina i krivično djelo Ratni zločin

protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZ SFRJ, za koje mu je utvrdilo kaznu zatvora u

trajanju od 10 (deset) godina, te ga, primjenom člana 48. KZ SFRJ, osudio na jedinstvenu

kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina.

992. Utvrđeno je da je ova kazna proporcionalna težini djela, učešću i ulozi optuženog,

te da će ispuniti svrhu kažnjavanja propisanu odredbama člana 39. KZ BiH.

993. U odnosu na optuženog Nihada Bojadžića Sud je, prije svega, imao u vidu da je

optuženi naredio poduzimanje radnji od strane njemu podređenih, usljed čega je i došlo do

posljedica već opisanih u obrazloženju ove presude.

994. Isto tako, prilikom odmjeravanja kazne za optuženog Nihada Bojadžića, Sud je na

strani optuženog od olakšavajućih okolnosti cijenio njegove porodične prilike (razveden,

otac dvoje djece), te da, do sada, nije krivično gonjen. Iako se korektno ponašanje i

poštivanje Suda tokom krivičnog postupka od strane optuženih očekuje, ipak Sud je

cijenio i to da se optuženi izuzetno primjereno ponašao i da je poštivao sve odluke Suda.

Od otežavajućih okolnosti, Sud je imao u vidu status optuženog, način učinjenja krivičnog

djela opisanih u izreci presude, težinu povrede zaštićenog dobra, kao i posljedice

učinjenog djela (broj žrtava - ubijenih i ranjenih civila i ratnih zarobljenika).

995. Cijeneći sve navedeno kao i stepen učešća optuženog u izvršenju krivičnih djela za

koje je oglašeni krivim, Sud smatra da su izrečene pojedinačne kazne za učinjena krivična

djela kao i izrečena jedinstvena kazna zatvora adekvatna svim navedenim okolnostima i

ličnosti optuženog kao učinioca i da će se sa istomu cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja, i

to, ne samo specijalna, nego i generalna prevencija.

996. Na osnovu člana 50. KZ SFRJ, optuženom Nihadu Bojadžiću je u izrečenu kaznu


28.04.2013. godine.

XIII. ODLUKA O TROŠKOVIMA POSTUPKA

997. Na osnovu člana 188. stav 1. ZKP BiH, u vezi sa članom 186. stav 2. istog Zakona,

optuženi Mensur Memić, Nedžad Hodžić i Nihad Bojadžić, se obavezuju naknaditi

troškove krivičnog postupka i paušal, u iznosu koji će Sud, po pribavljanju podataka,

utvrditi posebnim rješenjem.


184

998. U odnosu na oslobađajući dio presude, optuženi Dževad Salčin, Senad

Hakalović kao i Nedžad Hodžić za tačku za koju je oslobođen od optužbe, se, u skladu sa

članom 189. stav 1. ZKP BiH, oslobađaju naknade plaćanja troškova postupka, te isti

padaju na teret budžetskih sredstava Suda.

XIV. ODLUKA O IMOVINSKOPRAVNIM ZAHTJEVIMA

999. Primjenom odredbi člana 198. stav 2. i 3. ZKP BiH, Sud oštećene, radi ostvarivanja

imovinskopravnog zahtjeva, upućuje na parnicu, s obzirom da podaci prikupljeni u toku

ovog postupka nisu Sudu pružili pouzdan osnov za potpuno ili djelimično dosuđenje, pa bi

utvrđivanje visine imovinsko pravnog zahtjeva predstavljalo nepotrebno odugovlačenje

predmetnog postupka.

ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK VIJEĆA

Pravni savjetnik SUDIJA

Amra Hodžić- Zećo Željka Marenić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke i branioci mogu izjaviti

žalbu vijeću Apelacionog odjeljenja Suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana prijema

pismenog otpravka presude.

U skladu sa odredbom člana 293. stav 4. ZKP BiH oštećeni presudu mogu pobijati

žalbom, samo u dijelu koji se odnosi na odluku Suda o troškovima krivičnog postupka i

odluku o imovinskopravnom zahtjevu.

*Žalba se podnosi ovom Sudu u dovoljnom broju primjeraka.

ANEKS 1- DOKAZI

a) DATUMI SVJEDOČENJA SASLUŠANIH SVJEDOKA TUŽILAŠTVA

Svjedok Datum svjedočenja Napomena

1 Janja Drljo 20.09.2010. godine


185

2 Šefko Poturović 28.09.2010. godine

3 Luca Krešo 08.10.2010. godine

4 Nusret Hanić 12.10.2010. godine

5 Marija Miškić 26.10.2010. godine

6 Enes Begeta 29.10.2010. godine

7 Ramiz Bećiri 01.11.2010. godine i

02.11.2010. godine

8 Bosiljka Krešo 09.11.2010. godine i

12.11.2010. godine

9 Arijana Krešo 15.11.2010. godine

10 Jure Krešo 23.11.2010. godine

11 Nikola Drljo 06.12.2010. godine

12 Mijo Andjelić 10.12.2010. godine i

17.01.2011. godine

13 Celija Anđelić 04.02.2011. godine

14 Gagula Enes 07.02.2011. godine i

14.02.2011. godine

15 Čaušević Elmedin 21.02.2011. godine i

28.02.2010. godine

16 Cecilija Šimunović 11.03.2011. godine

17 Ruža Mlikota 14.03.2011. godine

18 Tomislav Mlikota 14.03.2011. godine

19 Sead Ćosić 21.03.2011. godine

20 Himzo Hondo 21.03.2011. godine

21 Atif Karović 25.03.2011. godine i

01.04.2011. godine

22 Svjedok “M” 28.03.2011. godine i

04.04.2011. godine

23 Ilija Drljo 08.04.2011. godine

24 Svjedok “B” 11.04.2011. godine, 18.04.2011. godine, 22.04.2011. godine i 09.05.2011. godine

25 Safet Haketa 09.05.2011. godine

26 Bakir Alispahić 16.05.2011. godine

27 Kadira Poturović 23.05.2011. godine

28 Enver Mujala 23.05.2011. godine

29 Milka Drljo 30.05.2011. godine i

03.06.2011. godine

ukinute mjere zaštite,

imala pseudonim “G”

30 Svjedok “L” 13.06.2011. godine i

17.06.2011. godine

31 Fikret Muslimović 20.06.2011. godine


186

32 Dragan Drljo 01.07.2011. godine i

11.07.2011. godine

33 Muharem Košarić 18.07.2011. godine

34 Sead Branković 18.07.2011. godine i

08.08.2011. godine

35 Sead Šehić 02.09.2011. godine

36 Fra Zdenko Marko

Karačić

05.09.2011. godine

37 Ramo Masleša 19.09.2011. godine

38 Amir Begić 19.09.2011. godine

39 Ibrahim Turak 26.09.2011. godine

40 Abdulah Mašić 26.09.2011. godine

41 Sabro Hasković 03.10.2011. godine

42 Dževad Rađo 03.10.2011. godine

43 Svjedok “A” 10.10.2011. godine, 14.10.2011. godine i 17.10.2011. godine

44 Šaćir Arnautović 17.10.2011. godine i

21.10.2011. godine

45 Bahrudin Fazlić 24.10.2011. godine

46 Midhat Karović 24.10.2011. godine

47 Mujo Pirušić 31.10.2011. godine

48 Jela Ljubić 14.11.2011. godine i

28.11.2011. godine

ukinute mjere zaštite,

imala pseudonim “H”

49 Jašarević Jusuf 05.12.2011. godine

50 Blažević Anica 09.12.2011. godine ukinute mjere zaštite,

imala pseudonim “F”

51 Mara Drljo 16.12.2011. godine i 19.12.2011. godine

52 Nusret Šahić 23.12.2011. godine i

06.01.2012. godine

53 Branimir Džamonja 06.01.2012. godine

54 Hamza Višća 27.01.2012. godine

55 Vahidin Čomor 30.01.2012. godine

56 Hasan Poturović 03.02.2012. godine

57 Svjedok “C” 10.02.2012. godine i

13.02.2012. godine

58 Suvad Rogo 20.02.2012. godine

59 Muamer

Huseinbegović

24.02.2012. godine

60 Said Demirović 27.02.2012. godine

61 Irfan Masleša 02.03.2012. godine i


187

05.03.2012. godine

62 Anđelka Šagolj 09.03.2012. godine

63 Ivan Šagolj 12.03.2012. godine

64 Munir Alibabić 16.03.2012. godine i

19.03.2012. godine

65 Anica Krešo 23.03.2012. godine

66 Rasema

Handanović

30.03.2012. godine, 16.04.2012. godine, 20.04.2012. godine i 23.04.2012. godine

67 Svjedok “X” 02.04.2012. godine, 13.04.2012. godine i 16.04.2012. godine

68 Sulejman Perva 07.05.2012. godine

69 Salko Šahinović 11.05.2012. godine

70 Salko Sultić 14.05.2012. godine

71 Jovan Divjak 18.05.2012. godine i

25.05.2012. godine

72 Svjedok “N” 21.05.2012. godine

73 Karavelić Vahid 01.06.2012. godine i

04.06.2012. godine

74 Svjedok “R” 11.06.2012. godine i

15.06.2012. godine

75 Mara Delinac 25.06.2012. godine ukinute mjere zaštite,

imala pseudonim “I”

76 Murat Kahrović 29.06.2012. godine

77 Esad Ramić 02.07.2012. godine i

06.07.2012. godine

78 Svjedok “J” 09.07.2012. godine

79 Svjedok “Z” 27.08.2012. godine

80 Svjedok “O” 03.09.2012. godine, 14.09.2012. godine i 24.09.2012. godine

81 Miralem Memić 24.09.2012. godine

82 Svjedok “S” 01.10.2012. godine

83 Svjedok “E” 15.10.2012. godine, 22.10.2012. godine i 29.10.2012. godine

84 Ganić Nehru 05.11.2012. godine, 12.11.2012. godine, 19.11.2012. godine i 10.12.2012. godine

Vještak vojne struke

Replika dokaza Tužilaštva


188

85 Nusret Điver 20.10.2014. godine

86 Ćazim Ćibo 20.10.2014. godine

87 Salko Gušić 20.10.2014. godine i 27.10.2014. godine

Dodatni dokaz Tužilaštva

88 Zoran Barun 12.01.2015. godine

b) LISTA ULOŽENIH MATERIJALNIH DOKAZA TUŽILAŠTVA

T-1 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Drljo Janje, broj KT-RZ 107/05 od 25.09.2009. godine;

T-2 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Drljo Janje, broj KT-RZ 107/05 od 30.06.2009. godine;

T-3 - Otpusno pismo, Institut za zašititu majki i djece, Klinika za dječiju kirurgiju, za pacijenta Krešo Arijanu, od 10.06.1993. godine; Nalaz i mišljenje ljekara, Klinička bolnica Mostar, 21.09.2006. godine; Rješenje Grada Mostara, Ustanova centar za socijalni rad grada Mostara, od 07.09.2007. godine;

T-4 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Gagula Enes, broj KT-RZ 107/05 od 02.11.2009. godine;

T-5 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Čaušević Elmedina, broj KT-RZ 24/10 od 02.06.2010. godine;

T-6 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Karović Atifa, broj KT-RZ 107/05 od 08.01.2009. godine;

T-7 - Izvodi iz Kronike fra Karačić Zdenka, ukupno 5 stranica;

T-8 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Drljo Mare, broj KT-RZ 107/05 od 12.02.2010. godine;

T-9 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Masleša Irfana, broj KT-RZ-107/05 od 07.04.2010. godine;

T-10 - Izvod iz matične knjige umrlih na ime Guska Jasmin, broj 09-15-3-12173/11 od 04.10.2010. godine;

T-11 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Guska Jasmina, broj 17-04/2-5-04-2-283/10 od 21.05.2010. godine;

T-12 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Guska Jasmina, broj 17-04/2-5-04-2-310/10 od 28.05.2010. godine;

T-13 - Izvod iz matične knjige umrlih na ime Krešo Šima, broj 04/1-VI-15-3-179/10 od 07.10.2010. godine;

T-14 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Krešo Šime, broj KT-RZ-107/05 od 03.06.2009. godine;

T-15 - Popis dokumentacije koju je koristio vještak Ganić Nehru, za izradu nalaza i mišljenja;

T-16 - Odluka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o proglašenju ratnog stanja („Službeni list RBiH“, broj 7/92 od 20. juna 1992. godine);

T-17 - Odluka Republike Bosne i Hercegovine o ukidanju ratnog stanja („Službeni list RBiH“, broj 50/95 od 28. decembra 1995. godine);


189

T-18 - Uredba sa zakonskom snagom o oružanim snagama Republike Bosne i Hercegovine(„Službeni list RBIH“, PR broj 1163/92 od 20.05.1992. godine);

T-19 - Odluka o formiranju Hrvatskog vijeća obrane broj: 2/92 od 08. travnja 1992. godine („Narodni list HZ Herceg-Bosna„);

T-20 - Naređenje ŠVK OS RBiH broj: 02/607-1 od 10.06.1993. godine u kojoj se naređuje prekid svih borbenih dejstava sa postrojbama HVO-a u RBiH.

T-21 - Dopis Načelnika Štaba 4. Korpusa broj: 02/1-966-92/93 od 27.03.1993. godine u kojem se upozorava da Zukina jedinica drži opkoljeno hrvatsko selo u blizini Konjica ERN broj: 0129-8532;

T-22 - Izvještaj Člana ŠVK OS RBiH broj: 1-1 od 30.04.1993. godine o složenosti situacije na području opštine Konjic i sukobima ARBiH i HVO ERN broj: 01832608;

T-23 - Vanredni izvješaj Komandanta OG Igman broj: CV-282-05/93 od 13.03.1993. godine o sukobu između ARBiH i HVO-a u rejonu Neretvica ERN broj: 0183-2876;

T-24 - Borbeni izvještaj Komandanta OG Igman broj: 03/592-7-2 od 18.04.1993. godine o nastavku sukoba 4. Korpusa i HVO-a ERN broj: 0183-2912;

T-25 - Vanredni izvještaj Komandanta OG Igman broj: 02/665-2 od 18.04.1993. godine o komplikovanju odnosa sa HVO i oružanom sukobu ARBiH i HVO-a u selu Lepenica ERN broj: 01832913;

T-26 - Vanredni izvještaj Komandanta OG Igman broj: 03-592/7 od 18.04.1993. godine o sukobima sa HVO ERN broj: 01832914;

T-27 - Borbeni izvještaj Komandanta OG Igman broj: 03-592/8 od 19.04.1993. godine o eskalaciji sukoba između HVO-a i ARBiH u rejonu Jablanica-Konjic ERN broj: 01832916;

T-28 - Dnevni borbeni izvještaja Komandanta OG Igman broj: 03-592/10 od dana 21.04.1993. godine o sukobima ARBiH i HVO-a u rejonu Konjica ERN broj: 01832919;

T-29 - Dnevni borbeni izvještaj Komandanta OG Igman broj: 1-20/8 od dana 22.04.1993. godine o sukobima sa HVO u rejonu Konjica i rijeke Neretve ERN broj: 01832920 - 01832921;

T-30 - Procjene stanja i prijedlog mjera POM Komandanta za obav. poslov, 44. brdske brigade broj: 06/70-1-11/93 od 23.05.1993. godine o oružanom sukobu sa HVO u rejonu Grabovica gdje su učestvovale jedinice SOPN Zulfikar ERN broj: 04036133 – 04036134;

T-31 - Zapovjed za napad IZM OZ SZ Hercegovina broj: 01-459 od 11.05.1993. godine u kojoj je navedeno da su Kostajnica i dolina Neretvice u užasnoj situaciji i da je oko 10 000 Hrvata u okruženju ERN broj: 03641778 – 03641780;

T-32 - Uputstva o načinu prikupljanja činjenica o ratnim zločinima proslijeđen od Zapovjedništva 4. Korpusa broj: 07-1971/93 od 17.03.1993. godine ERN broj: 03639519 - 03639526;

T-33 - Naredba Načelnika ŠVK OS RBiH broj: 14/75-24 od 13.03.1993. godine kojom se brigada Neretvica preformira u 45. brdsku brigadu sa brojem Vojne jedinice VJ 5096 ERN broj: 01850113;

T-34 - Dnevni borbeni izvještaj Komandanta OG Igman broj: 03-592/4 od 16.04.1993. godine o sukobu sa HVO oko Konjica i angažovanosti jedinice Zulfikar u istom ERN broj: 01832910;

T-35 - Zbirno izvješće za dan 16.04.1993. godine Glavnog Stožera HVO od 17.04.1993. godine u kojem se navodi da se desio napad na selo Trusina ERN broj: 06172036 – 06172039;

T-36 - Dnevno obavještajno izvješće Glavnog Stožera HVO broj: 03-442/93 od 20.05.1993. godine gdje je navedeno da sukobi između ARBiH i HVO-a i dalje traju na teritoriju općine Konjic ERN broj: 04200883 – 04200885;


190

T-37 - Bilten dnevnih događanja za dan18.04.1993.godine Uprave Vojne Policije HVO-a broj: 02-4/3-02-971/93 od 19.04.1993. godine u kojem se navodi da i dalje traju sukobi ARBiH i HVO-a u rejonu Neretvica i da ima saznanja da se desio masakr u Trusini ERN broj: 01544499 – 01544501;

T-38 - Dopis pom. zap. brigade za IPD, brigade Herceg Stjepan Konjic, broj: 01/322 od 25.04.1993. godine u kojem se navodi da traju borbe na području Turije-Zabrđa-Zaslivlja u Konjicu i na objektu Zlatar u općini Konjic ERN broj: 01528830

T-39 - Izvješće Zapovjednika OZ JIH broj: 01-2900/93 od 15.05.1993. godine o borbama oko hrvatskih naselja u dolini Neretvice ERN broj: 01518832;

T-40 - Izvješće Zapovjednika brigade Herceg Stjepan Konjic od 16.04.1993. godine o jakom sukobu HVO-a i ARBiH u selu Trusina i masakru civila u selu Trusina ERN broj: 01516484;

T-41 – Izvješće Odjela za informiranje i istraživanje Glavnog Sanitetskog Stožera HVO-a broj: 02-5/1-42/93 od 04.05.1993. godine gdje je navedna hronologija događanja na područu Konjica a vezano za mrtve i ranjene vojnike HVO-a i civile hrvatske nacionalnosti ERN broj: 01504401 – 01504402;

T-42 - Naredba Komandanta 4. Korpusa broj: 02-3145-1/93 od 16.04.1993. godine o nastavku borbenih dejstava sa HVO, između ostalog i u rejonu Neretvice

T-43 - Izvještaj Zapovjedništva 4. Korpusa broj: 02-2560-14-1/93 od 14.04.1993. godine u kojem se navodi da je počeo sukob sa HVO u općinama Konjic i Jablanica

T-44 - Izvještaj brigade Herceg Stjepan Konjic od 20.05.1993. godine o rezimeu sukoba HVO-a sa ARBiH i zločinima koje su jedinice ARBiH počinila nad civilima na teritoriji općine Konjic ERN broj: 01027336;

T-45 - Vanredno izvješće Zapovjedništva OZ SB Vitez broj: 240-8-I/93 od 09.04.1993. godine u kojem se navodi da muslimanske snage pripremaju napad na hrvatska sela u Klisu (dolina Neretvice) ERN broj: 01014912;

T-46 - Naredba Komandanta OG Igman broj: 01/15 od 24.04.1993. godine upućena Komandantu SO Zulfikar da prebaci dio snaga u Jablanicu jer traje sukob sa HVO ERN broj: 01853999;

T-47 - Dopis Službe vojne bezbjednosti OG Igman broj: 08-21-20/93 od 27.04.1993. godine u kojem se između ostalog navodi da je jedinica Zulfikar odigrala presudnu ulogu u odbrani Konjica ERN broj: 04035004 – 04035005;

T-48 - Izvješće “Herceg Bosna” Konjic, od dana 24.03.1993. godine o nastavku borbenih dejstava između HVO-a i ARBiH na području opštine Konjic ERN broj: 01507024 – 01507025;

T-49 - Dopis Predsjednika Ratnog predsjedništva opština Konjic i Jablanica od dana 19.04.1993. godine u kojem se navode teška borbena dejstva na području opština Konjic i Jablanica;

T-50 - Izvještaj od stanju u Jablanici NS 4. Korpusa i Komandanta 44. brdske brigade broj: 02/389-1/93 od 15.04.1993. godine u kojem se navodi da se prema raspoloživim podacima u rejonu Konjica-Parsovići i Here-Kuti-Šćipe već dva dana izvode borbena dejstava;

T-51 - Dopis Komandanta brigade Neretva, Jablanica broj: 07/232-1-4/93 od 24.03.1993. godine u kojem se navodi napeto stanje i sukob između ARBiH i HVO-a u reonu Neretvice;

T-52 - Izvještaj Načelnika bezbjednosti 44. brdske brigade broj: 07/379-9/93 od 04.05.1993. godine u kojem se navode sukobi sa HVO te stanje u dolini Neretvice;


191

T-53 - Izvještaj Opštinskog štaba odbrane 44. brdske brigade broj: 07/379-35/93 od 21.05.1993. godine u kojem se navodi da su predstavnici ARBiH i HVO-a zajedno sa UNPROFOR-om obišli opštinu Konjic kao i dolinu Neretvice;

T-54 - Naređenje Komandanta OGI broj: 07/499-1/93 od 05.05.1993 kojim se potčinjenim jedinicama zabranjuje kontakt sa predstavnicima HVO-a u cilju sprečavanja oticanja tajnih vojnih podataka;

T-55 - Dopis Komande BVP 4. Korpusa od dana 14.04.1993. godine u kojem se između ostalog navodi da je bezbjednosna situacija na području Konjica, Jablanice i Prozora složena što je rezultiralo oružanim sukobom između ARBiH i HVO-a na području Neretvice;

T-56 - Informacija o stanju u zoni odgovornosti 4. Korpusa Komande 4. Korpusa broj: 02/1-3200-1/93 od 17.04.1993. godine iz koje se između ostalog vidi da je na području Konjica 43. brdskoj brigadi dana 14.04.1993. godine stigla podrška od Zuke te da se 16.04.1993. godine nastavljanju borbe u svim dijelovima opštine Konjic;

T-57 - Dopis Komandanta bataljona Vojne Policije 4. Korpusa od 13/14.04.1993. godine kojime se 4. Korpus obaviještava o informacijama koje ukazuju na izbijanje oružanog sukoba između ARBiH i HVO-a na području opštine Konjic;

T-58 - Dopis komandanta 45. brdske brigade broj. 05-1223/93 od 01.06.1993. godine;

T-59 -Procjene bezbjednosne situacije na području Konjica Načelnika Organa bezbjednosti 4. Korpusa broj: 07-2260-20/93 od 02.04.1993. godine; Autentičnost i zakonitost: ovjerena kopija iz arhiva SSIOBP PFMO arhivskom depo MO BiH;

T-60 - Izvještaj Zapovjedništva 4. Korpusa o stanju bezbjednosti na području Konjica broj: 07-2245/93 od 24.03.1993. godine u kojem se između ostalog navodi formiranje mješovite komisije HVO-a i ARBiH koja je imala zadatak da na terenu u Konjicu organizuje prekid borbenih dejstava, izvrši deblokadu puta Mostar-Jablanica-Konjic, izvrši razmjenu ratnih zarobljenika te poduzme sve druge mjere s ciljem smiravanja nastalog stanja;

T-61 - Izvješće Općinskog Vijeća Konjic HVO-a broj: 01-251/95 od 13.03.1995. godine ERN broj: 01575145 – 01575152;

T-62 - Službena bilješka Centra SIS Mostar broj: 02-08-2-670/96 od 02.04.1996. godine ERN broj: 01572938 – 01572954;

T-63 - Saznanja o počinjenim ratnim zločinima na području opštine Jablanica i Konjic Centar SIS Mostar broj: 02-08-2-282/96 od 05.02.1996. godine ERN broj 01571162 – 01571173;

T-64 -Tjedno izvješće Hrvatskog Informativnog Centra Zagreb broj: 1 od 09.08.1993. godine ERN broj: 00201542- 00201548;

T-65 - Izvješće o genocidu na hrvatskim pućanstvom na teritoriji opštine Konjic sačinjen u brigadi Herceg Stjepan Konjic i zaveden 25.04.1993. godine u GS HVO u kojem se navodi i opisuje, između ostalog, i zločin u Trusini ERN broj: 01032198 – 01032199;

T-66 - Kratka hronologija i prikaz počinjenih ratnih zločina od strane pripadnika armije BiH na području općina Mostar, Konjic, Jablanica i Prozor sačinjen od Komisije za utvrđivanje ratnih zločina HR HB, broj: 27/95 od 30.03.1995. godine gdje se između ostalog navodi i opisuje zločin u selu Trusina ERN broj: 00302925 – 00302946;

T-67 - Original pregleda Centra za prikupljanje dokumenatacije i obradu podataka o domovinskom ratu Zagreb pod nazivom Konjic – Neki od ratnih zločina i teških povreda ratnog prava i Ženevskih konvencija počinjeni tijekom 1992., 1993. i 1994. godine od 01.06.1994. godine;


192

T-68 - Kratki izvještaj o ratnim zbivanjima u opštini Konjic od 17.04.1994. godine u kojem se između ostalog spominje i masakr u selu Trusina te traži osnivanje komisije s ciljem pregleda terena i konstatiranja činjenica;

T-69 - Prikaz genocida nad Hrvatima opštine Konjic koji su učinili Muslimani u periodu ožujak-srpanj 1993. godine sačinjen od strane Predsjednika Ureda društvenih djelatnosti HVO Konjic u kolovozu 1993. godine ERN broj: 1102004824 -1102004828;

T-70 - Zločin počinjen nad Hrvatima u selu Trusina, župa Žitače od 15.04.1993. godine sa prikazom osoba koja su lišena života te mjestima gdje su njihova tijela ukopana;

T-71 - Dopis Službe za razmjenu zarobljenika i drugih osoba HR HB broj: 01/IP-551/94 od 16.08.1994. godine u kojem se između ostalog navodi i masakr u selu Trusina ERN broj: 01570649 – 01570656;

T-72 - Dopis Službe za razmjenu zarobljenika i drugih osoba HR HB broj: 01-IP-446/94 od 09.06.1994. godine vezano za Izvješće vojnog asistenta zapovjednika UNPROFOR-a za sektor jugozapad u kojem se između ostalog spominje zahtjev Službe za izručenje 23 mrtva tiejla iz sela Trusina, opština Konjic ERN broj: 01298931 – 01298932;

T-73 - Dopis Ureda društvenih djelatnosti Općine Konjic broj: 17-X.76/94 od dana 21.10.1994. godine sa podacima o ubijenim civilama i vojnicima u selu Trusina dana 16.04.1993. godine ERN broj: 00302911 – 00302912;

T-74 - Informacija za javnost Ureda za informiranje Zapovjedništva OZ Srednja Bosna, IZM Vitez broj: 08-5-191/93 od 08.05.1993. godine u kojoj se između ostalog navodi napad na selo Trusinu ERN broj: 01020689 – 01020690;

T-75 - Dopis Zapovjednika brigade Herceg Stjepan Konjic od dana 23.04.1993. godine ERN broj: 01507120;

T-76 - Priopćenje za javnost IPD brigada Rama HZ HB HVO, od 02.05.1993. godine;

T-77 - Dokument Namjerna usmrćivanja, ubistva i nanošenje teških tjelesnih ozljeda ERN broj; 0530-2150 - 0530-2211;

T-78 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2657/94 od 09.11.1994. godine, na ime Ivanković Ilija; Kopija zapisnika sekcije broj: 377/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe, na ime Ivanković Ilija izdata od strane Odjela za patologiju KBC Split od 09.11.1994. godine, sa sprovodnicom;

T-79 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2655/94 od 09.11.1994. godine, na ime Ivanković Anđa; Kopija zapisnika sekcije broj: 376/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe, na ime Ivanković Anđa, izdata od Kliničkog bolničkog centra Split od 09.11.1994. godine Odjela za patologiju KBC Split od 09.11.1994. godine, sa sprovodnicom;

T-80 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2656/94 od 09.11.1994. godine, na ime Krešo Pero; Kopija zapisnika sekcije broj: 395/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe izdata od Kliničkog bolničkog centra Split od 09.11.1994. godine na ime Krešo Pero sa sprovodnicom;

T-81 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2652/94 od 09.11.1994. godine, na ime Mandić Stipo; Kopija zapisnika sekcije broj: 379/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe izdata od Kliničkog bolničkog centra Split od 09.11.1994. godine na ime Mandić Stipe sa sprovodnicom;

T-82 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2654/94 od 09.11.1994. godine, na ime Mandić Milenko; Kopija zapisnika sekcije broj: 386/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe na ime Mandić Milenko, izdata od Kliničkog bolničkog centra Split od 09.11.1994. godine sa sprovodnicom;


193

T-83 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2663/94 od 09.11.1994. godine, na ime Drljo Ante; Kopija zapisnika sekcije broj: 383/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe na ime Drljo Ante, izdata od Kliničkog bolničkog centra Split od 09.11.1994. godine sa sprovodnicom;

T-84 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2653/94 od 09.11.1994. godine, na ime Drljo Ivan; Kopija zapisnika sekcije broj: 384/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe, na ime Drljo Ivan, izdata od Kliničkog bolničkog centra Split od 09.11.1994. godine sa sprovodnicom;

T-85 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2665/94 od 09.11.1994. godine, na ime Drljo Ivan (rođen 1971. godine); Kopija zapisnika sekcije broj: 329/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe na ime Drljo Ivan (rođen 1971. godine); izdata od Kliničkog bolničkog centra Split od 09.11.1994. godine sa sprovodnicom;

T-86 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2660/94 od 09.11.1994. godine, na ime Blažević Željko; Kopija zapisnika sekcije broj: 393/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe na ime Blažević Željko, izdata od Kliničkog bolničkog centra Split od 09.11.1994. godine sa sprovodnicom;

T-87 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2668/94 od 09.11.1994. godine, na ime Krešo Nedeljko; Kopija zapisnika sekcije broj: 396/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe na ime Krešo Nedeljko izdata od Kliničkog bolničkog centra Split od 09.11.1994. godine sa sprovodnicom;

T-88 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2659/94 od 09.11.1994. godine, na ime Anđelić Juro; Kopija zapisnika sekcije broj: 382/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe na ime Anđelić Juro izdata od Kliničkog bolničkog centra Split od 09.11.1994. godine na sa sprovodnicom;

T-89 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2669/94 od 09.11.1994. godine, na ime Krešo Velimir; Kopija zapisnika sekcije broj: 381/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe na ime Krešo Velimir izdata od Kliničkog bolničkog centra Split od 09.11.1994. godine sa sprovodnicom;

T-90 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2664/94 od 09.11.1994. godine, na ime Drljo (Ivan) Zdravko; Kopija zapisnika sekcije broj: 387/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe na ime Drljo (Ivan) Zdravko izdata od Kliničkog bolničkog centra Split od 09.11.1994. godine sa sprovodnicom;

T-91 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2662/94 od 09.11.1994. godine, na ime Krešo Ivica; Kopija zapisnika sekcije broj: 380/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe na ime Krešo Ivica izdata od Kliničkog bolničkog centra Split od 09.11.1994. godine sa sprovodnicom;

T-92 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2261/94 od 09.11.1994. godine, na ime Drljo Andrija; Kopija zapisnika sekcije broj: 390/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe na ime Drljo Andrija izdata od Kliničkog bolničkog centra Split od 09.11.1994. godine sa sprovodnicom;

T-93 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2267/94 od 09.11.1994. godine, na ime Drljo Tomo; Kopija zapisnika sekcije broj: 391/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe izdata od Kliničkog bolničkog centra „Firule“ Split od 09.11.1994. godine sa sprovodnicom;

T-94 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2651/94 od 09.11.1994. godine, na ime Drljo Kata; Kopija zapisnika sekcije broj: 378/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe na ime Drljo Kata izdata od Kliničkog bolničkog centra Split od 09.11.1994. godine sa sprovodnicom;


194

T-95 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2666/94 od 09.11.1994. godine, na ime Drljo Franjo; Kopija zapisnika sekcije broj: 394/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe na ime Drljo Franjo izdata od Kliničkog bolničkog centra Split od 09.11.1994. godine sa sprovodnicom;

T-96 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2671/94 od 09.11.1994. godine, na ime Ljubić Stipo; Kopija zapisnika sekcije broj: 389/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe na ime Ljubić Stipo izdata od Kliničkog bolničkog centra Split od 09.11.1994. godine sa sprovodnicom;

T-97 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2670/94 od 09.11.1994. godine, na ime Drljo Kata (rođena 1932. godine); Kopija zapisnika sekcije broj: 385/94 Odjela; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe Drljo Kata (rođena 1932. godine) izdata od Kliničkog bolničkog centra Split od 09.11.1994. godine sa sprovodnicom;

T-98 - Prijava činjenice smrti izdata od Matičnog ureda Konjic broj: 2658/94 od 09.11.1994. godine, na ime Mlikota Branko; Kopija zapisnika sekcije broj: 388/94; Kopija dozvole za sahranu umrle osobe na ime Mlikota Branko izdata od Kliničkog bolničkog centra „Firule“ Split od 09.11.1994. godine sa sprovodnicom;

T-99 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK - Općina Konjic na ime Drljo Zdravko, broj 09-15-3-4307/08 od 26.12.2008. godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Drljo Zdravka izdatog od Općinskog suda Konjic broj R 171/05 od 22.12.2005. godine;

T-100 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK - Općina Konjic na ime Krešo Pero, broj 09-15-3-4311/08 od 26.12.2008.godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Krešo Pere izdatog od Općinskog suda Konjic broj R 545/99 od 26.01.2000.godine;

T-101 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK - Općina Konjic na ime Krešo Nedeljko, broj 09-15-3-4316/08 od 26.12.2008. godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Krešo Nedeljka izdatog od Općinskog suda Konjic broj R 68/00 od 17.04.2000. godine;

T-102 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK - Općina Konjic na ime Drljo Ivan, broj 09-15-3-4312/08 od 26.12.2008. godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Drljo Ivana izdatog od Općinskog suda Konjic broj R 530/99 od 10.01.2000. godine;

T-103 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK - Općina Konjic na ime Blažević Željko, broj 09-15-3-4313/08 od 26.12.2008. godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Blažević Željka izdatog od Općinskog suda Konjic broj R 8/2000 od 23.02.2000. godine;

T-104 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK – Općina Konjic na ime Krešo Smiljko, broj 09-15-3-4309/08 od 26.12.2008. godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Krešo Smiljka izdatog od Općinskog suda Konjic broj R 544/99 od 26.01.2000. godine;

T-105 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK – Općina Konjic na ime Drljo Andrija, broj 09-15-3-4314/08 od 26.12.2008. godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Drlje Andrije izdatog od Općinskog suda Konjic broj R 531/99 od 10.01.2000. godine;

T-106 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK – Općina Konjic na ime Mlikota Branko, broj 09-15-3-4290/08 od 25.12.2008. godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Mlikota Branka izdatog od Općinskog suda Konjic broj 07 56 V 009072 06 V od 07.12.2006. godine;

T-107 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK – Općina Konjic na ime Drljo Franjo, broj 09-15-3-4310/08 od 26.12.2008. godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Drljo Franje izdatog od Općinskog suda Konjic broj R 529/99 od 10.01.2000. godine;

T-108 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK - Općina Konjic na ime Drljo Toma, broj 09-15-3-4289/08 od 25.12.2008. godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Drljo Tome izdatog od Općinskog suda Konjic broj R 30/00 od 04.04.2000. godine;


195

T-109 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK - Općina Konjic na ime Drljo Ivan, broj 09-15-3-4295/08 od 26.12.2008. godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Drljo Ivana izdatog od Općinskog suda Konjic broj R 170/05 od 22.12.2005. godine;

T-110 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK - Općina Konjic na ime Ivanković Anđa, broj 09-15-3-4318/08 od 26.12.2008. godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Ivanković Anđe izdatog od Općinskog suda Konjic broj R 140/02 od 27.04.2004. godine;

T-111 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK - Općina Konjic na ime Ivanković Ilija, broj 09-15-3-4317/08 od 26.12.2008. godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Ivanković Ilije izdatog od Općinskog suda Konjic broj R 139/02 od 27.04.2004.godine;

T-112 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK - Općina Konjic na ime Krešo Ivan, broj 09-15-3-4308/08 od 26.12.2008. godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Krešo Ivana izdatog od Općinskog suda Konjic broj R 533/99 od 14.01.2000. godine;

T-113 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK - Općina Konjic na ime Anđelić Juro, broj 09-15-3-4287/08 od 25.12.2008. godine; Ovjerena Kopija rješenja o utvrđivanju smrti Anđelić Jure izdatog od Općinskog suda Konjic broj R 363/98 od 01.10.1998. godine;

T-114 - Dopis HNŽ, općina Prozor-Rama, Matični ured Gračac broj 37/99 od 17.02.2009. godine sa original izvodom iz matične knjige umrlih HNK – Općina Prozor Rama na ime Mandić Stipo, broj 8/09 od 12.02.2009.godine i original izvod iz matične knjige umrlih HNK – Općina Prozor Rama na ime Mandić Milenko, broj 9/09 od 12.02.2009. godine;

T-115 - Dopis Službe za opću upravu, društvene djelatnosti i inspekcijske poslove općine Konjic broj 09-15-3-4286/08 od 26.12.2008. godine; Original izvoda iz matične knjige rođenih HNK – Općina Konjic na ime Drljo Kata broj 09-15-1-4319/08 od 26.12.2008. godine; Original izvoda iz matične knjige rođenih HNK – Općina Konjic na ime Krešo Velimir broj 09-15-1-4291/08 od 25.12.2008. godine; Original izvoda iz matične knjige rođenih HNK – Općina Konjic na ime Drljo Anto broj 09-15-1-4292/08 od 25.12.2008. godine; Original izvoda iz matične knjige rođenih HNK – Općina Konjic na ime Drljo Kata broj 09-15-1-4293/08 od 25.12.2008. godine; Original izvoda iz matične knjige vjenčanih HNK – Općina Konjic na ime Ljubić Stipe i Bekavac Jela broj 09-15-1-4291/08 od 25.12.2008. godine;

T-116 - Dopis Općine Široki Brijeg- Mjesni ured Biograci broj 200-1/21 od 08.01.2009. godine; Original izvoda iz matične knjige umrlih HNK- Općina Široki Brijeg na ime Ljubić Stipe broj 202-1/21 od 08.01.2009. godine; Prijava radi upisa u matičnu knjigu umrlih na ime Ljubić Stipe Općina Široki Brijeg broj 02 od 07.02.1995. godine;

T-117 - Dopis Federalnog Ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata broj: 01/2-41-32/09 od 12.11.2009. godine kojim se dostavljaju ovjerene kopije vojnoevidencionih dokumenata za Memić Mensura, Salčin Dževada, Hodžić Nedžada i Hakalović Senada;

T-118 - Naređenje Komandanta Odreda za specijalna dejstva broj: 1-10-878/94 od 16.04.1994. godine;

T-119 - Podaci o godišnjici formiranja jedinice, broj 04-10-2303/94 od 19.08.1994. godine;

T-120 - Naređenje 86-1 od 22.01.1993. godine uz dopunu naređenja ŠVK OS broj 86-1, načelnika odjeljenja za organizaciju OS broj 86-2 od 05.02.1993. godine, ERN 01850039-01850041;

T-121 - Naredba Načelnika ŠVK OS RBiH broj: 13/37-39 od 04.03.1993. godine ERN broj: 01805165;

T-122 - Dopis Načelnika ŠVK OS RBiH broj: 02/280-1 od 18.02.1993. godine kojim se Komandant Odreda za specijalne namjene Ališpago Zulfikar obavještava o naređenju za izdavanje MTS njegovom Odredu od strane OS Jablanica i Konjic i dopis Komandantu


196

brigade Neretvica broj: 02/280-1 od 18.02.1993. godine o oslobađanju zarobljenih vozila i vozača ERN broj: 01858638 – 01858639;

T-123 - Naređenje Načelnika ŠVK OS RBiH broj: 14/75-22 od 11.03.1993. godine za prekomandu 100 vojnih obaveznika iz sastava 9. motorizovane brigade u sastav Specijalnog Odreda za Posebne Namjene ŠVK OS RBiH ERN broj: 01850108;

T-124 - Prijedlog komandanta Odreda za specijalna dejstva broj: 1-10-901/94 od 11.04.1994. godine o dodjeli stimulativnih mjera;

T-125 - Dopis Komande 4. Korpusa broj:02/1-966-122/93 od 13.04.1993. godine;

T-126 - VOB 8 Knjiga 02 VJ 5683- 4. IDB na imena Ališpago Zulfikar, Bojadžić Nihad i Šemsović Samir;

T-127 - Vob-8 Knjiga 03 VJ 5683- 4. IDB na ime Kokić Ahmet;

T-128 - Transkript razgovora između Zuke i MG zaprimljena u Glavnom Štabu OS RBiH pod brojem: 03/30-40 od 25.02.1993. godine;

T-129 - Izvještaj o obilasku jedinica ŠVH OS RBiH broj: 014/7-27-1 od 06.11.1993. godine kojim se Načelnik Uprave bezbjednosti izvještava o stanju borbene gotovosti jedinica i komandi u zoni odgovornosti 6. Korupsa;

T-130 - Izvještaj Komandanta SO PN SVK I OG Sjever 2 Ališpage Zulfikara – Zuke broj: 1-10-182/93 od 17.11.1993. godine upućena ŠVK Sarajevo;

T-131 - Izvještaj Sektora Vojne bezbjednosti Komande 6. Korpusa broj: 8-21-127/93 od 19.11.1993. godine;

T-132 - Dopis Sektora Vojne bezbjednosti Komande 6. Korpusa broj: 08-22-99/93 od 17.09.1993. godine;

T-133 - Informacija o nezakonitom ponašanju grupe pripadnika Specijalne jedinice „Zuka“ locirane na Igmanu sačinjene od strane Stanice Javne Bezbjednosti Hadžići broj: 17-8/01-36/93 od 15.02.1993. godine;

T-134 - Osnovni podaci o protivzakonitim radnjama Ališpage Zulfikara – Zuke sačinjenih od strane Uprave bezbjednosti Ministarstva odbrane RBiH broj: 01.3-I/2-559 od 29.08.1994. godine za predsjednika Predsjedništva RBiH gospodina Aliju Izetbegovića;

T-135 - Službene zabilješke Odjeljenja za KO poslove Sarajevo Uprave bezbjednosti od 27.12.1993. godine o razgovoru između Vahida Bogunića i Zuke;

T-136 - Dopis Sektora bezbjednosti Komande 4. Korpusa broj: 07-2260-67/93 od 17.04.1993. godine kojim se Uprava bezbjednosti ŠVK OS RBiH i organ bezbjednosti 1. Korpusa ARBiH obavještavaju da je 12.04.1993. godine došlo do ranjavanja jedne žene prilikom „šemlučenja“ Zukinih jedinica kroz Jablanicu;

T-137 - Saznanje Komande BVP 4. Korpusa od 12.04.1993. godine kojim se, između ostalog, Sektor bezbjednosti 4. Korpusa obavještava o uznemiravanju građana i narušavanju javnog reda i mira u Jablanici od strane pripadnika specijalne jedinice „Zuke sa Igmana“;

T-138 - Naređenje Komandanta 4. Korpusa broj: 01-3063/93 od 14.04.1993. godine iz koje se vidi da je u zoni odgovornosti 4. Korpusa nastala eskalacija snaga HVO-a koje žele izvršiti potpunu blokadu jedinica ABiH i držati u okruženju gradove Mostar, Jablanicu i Konjic;

T-139 - Personalni jedinični karton na ime Nihad Bojadžić;

T-140 - Naređenje Načelnika ŠVK OS RBiH broj: 05/7-39 (1.K) od 22.01.1993. godine;

T-141 - Spisak lica koji su odvedeni iz zatvora „Silos“ – Tarčin do Butmira i predati V.P. Butmir u 4. MT.BR bro: 23-1/93 od 02.02.1993. godine sačinjenog od strane Komandanta Odreda za posebne namjene „Zulfikar“ Ališpage Zulfikara;


197

T-142 - Spisak ljudi koji su bili u zatvoru a sada se prekomanduju u Operativnu Grupu Goražde broj: 28-1/93 od 03.02.1993. godine sačinjenog od strane Komandanta Specijalnog odreda „Zulfikar“ Ališpage Zulfikara;

T-143 - Spisak ljudi koji su bili u zatvoru a sada ostaju u jedinici „Zulfikar“ broj: 29-1/93 od 03.02.1993. godine sačinjenog od strane Komandanta Specijalnog odreda „Zulfikar“ Ališpage Zulfikara;

T-144 - Borbeni izvještaj od 17.04.1993. godine sačinjen od strane PNŠ za INP 4. Korpusa;

T-145 - Odgovor Zamjenika komandanta SO PN ŠVK broj: 1-10-321/94 od 10.01.1994. godine Šefu misije MKCK-a gospodinu Robertu Monionu vezano za informacije o 4 zarobljenika srpske nacionalnosti;

T-146 - Izvještaj komandanta SO PN ŠVK OG Sjever 2 Zulfikara Ališpage – Zuke broj: 1-10-117/93 od 31.10.1993. godine;

T-147 - Nastanak i ratni put Specijalnog odreda za posebne namjene Štaba Vrhovne Komande „Zulfikar“ broj 1-10-212/93 od 04.12.1993. godine;

T-148 - Naređenje Načelnika ŠVK OS RBiH Sefera Halilovića broj: 02/397-1 od 15.03.1993. godine;

T-149 - Naređenje komandanta 1. Korpusa broj: 05/7-42 od 23.01.1993. godine;

T-150 - Spisak sa kodovima pojmova, učesnika i naziva mjesta Specijalne jedinice SOPN ŠVK OS RBiH gdje Nihad Bojadžić ima kodno ime BLACK;

T-151 - Informacija o toku borbenih dejstava na teritoriji RBiH za dan 20.04.1993. godine ŠVK OS RBiH broj: 02/1-111 od 21.04.1993. godine;

T-152 - Naredba o primjeni pravila međunarodnog ratnog prava u oružanim snagama Republike Bosne i Hercegovine broj: 1291/92 od 23.08.1992. godine sačinjene od strane Predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića ERN 00498463;

T-153 - Naređenje Komandanta OG Igman broj: 99/1/93 od 24.01.1993. godine 018338801 – 01833802;

T-154 - Dopis Odjeljena za organizaciju OS ŠVK OS RBiH broj: 14/197-1 od 25.03.1993. godine kojim se Komanda OP Grupe obaviještava o upotrebi pečata i štembilja ERN 01850140;

T-155 - Specijalne informacije Uprave bezbjednosti ŠVK RBiH brojevi: 1, 87, 91 i 98 od 14.03.1993. godine, 08.06.1993. godine, 09.06.1993. godine i 14.06.1993. godine ERN 0496-5082 – 0496-5574;

T-156 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Nihada Bojadžića od 09.09.2004. godine Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (engleska verzija) ERN 0361-4175 – 0361-4180;

T-157 - Ovjereni prevod dokumenta pod rednim brojem T-156 (BHS verzija);

T-158 - Dopis Fizičko obezbjeđenje prekomande od 01.02.1993. godine sačinjenog od strane Načelnika ŠVK OS RBiH Sefera Halilovića ERN 0057-7860;

T-159 - Naređenje Načelnika ŠVK OS RBiH Sefera Halilovića broj: 14/75-36 od 01.04.1993. godine ERN 00577861;

T-160 - Ovlaštenje Načelnika ŠVK OS RBiH Sefera Halilovića broj: 001/167-148 od 18.04.1993. godine ERN 01858881;

T-161 - Dopis Komandanta OGI IKM Bradina Salke Gušića broj: 01/37 od 30.04.1993. godine ERN 00577868;

T-162 - Ovjerena kopija Redovnog izvještaja Komande Igman broj: cv-020-08/93 od 06.08.1993. godine Vahida Karavelića ERN 0183-3014 – 0183-3015;


198

T-163 - Bilten Uprave bezbjednosti ŠVK RBiH broj: 33 od 15.04.1993. godine ERN 0403-6429 – 0403-6433;

T-164 - Izvod iz zapisnika o radu sjednice Ratnog predsjedništva Skupštine opštine Jablanica održane 13.05.1993. godine ERN 0363-2706 – 0363-2708;

T-165 - Dopis o Odbijanju naređenja za izvršenje b/z obrazloženja broj: 02-4/8 od 10.03.1993. godine sačinjen od strane Komande OG Igman, u potpisu Načelnik štaba Sabro Hasković ERN 0183-3085;

T-166 - Zapažanje o stanju na Igmanu i slobodnoj teritoriji u kojoj se, između ostalog, navodi da je Zukin zamjenik Nihad Bojadžić fizički jak, naizgled priglup, ali lukav i pronicljiv te često reaguje bučno i plahovito te se ne libi da upotrijebi oružje ERN 0200-0083 – 0200-0088;

T-167 - Ovjerena kopija dokumenta pod nazivom Zelena fascikla ERN 0363-2812 – 0363-2841;

T-168 - Prijedlog borbenog naređenja Komandanta OG Igman za naredba borbena dejstva broj: 01-1/13 od 04.04.1993. godine ERN 01833119 – 01833121;

T-169 - Spisak vojnika Specijalnog odreda za posebne namjene ŠVK ERN 02098414- 02098424;

T-170 - Dokument sa ERN brojevima 04696990 – 04697003 u sklopu kojeg se nalazi Izvještaj zamjenika komandanta SOPN ŠVK „Zulfikar“ Nihada Bojadžića broj: CV-255-07/93 od 12.07.1993. godine ERN 0469-6996;

T-171 - Dopis Ministarstva inostranih poslova RBiH broj: 01-509/93 od 19.04.1993. godine ERN 0185-8152;

T-172 - Službena bilješka Državne agencije za istrage i zaštitu broj 17-04/2-04-2-1140/09 od 23.09.2009. godine uz ovjerenu kopiju priloga Akta Doma zdravlja Hadžići broj 07-1-330-1/09 od 27.07.2009. godine kojim se dostavlja Izvod iz medicinske dokumentacije na ime Kokić Ahmet s prilogom od 4 stranice i Akta Doma zdravlja Hadžići broj 07-1-331-1/09 od 07.09.2009. godine kojim se dostavlja Izvod iz medicinske dokumentacije na ime Šemsović Samir s prilogom od 4 stranice;

T-173 - Zapisnik o otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije koji su oduzeti na temelju naredbe Suda BiH broj: X-KRN-09/786 od 27.01.2010. godine;

T-174 - Dopis Sekretarijata odbrane Mostar Ministarstva odbrane F BiH broj:13/10-02/7-O/96 od 05.11.1996. godine kojim se vojni obveznik Memić Mensur odjavio iz odjeljenja Ministarstva odbrane Mostar;

T-175 - Original uvjerenja 4. korpusa – 4. IDB „Zulfikar“ broj:05/4-10-2332-1/95 od 09.12.1995. godine o ranjavanju Mensura Memića 13.05.1993. godine u rejonu sela Vrci;

T-176 - Original obavijesti 4. korpusa VJ 5683 broj:04-10-2284/95 od 02.12.1995. godine o tome da je Mensur Memić bio pripadnik jedinice VJ 5683 od 07.04.1993. godine do 30.10.1995. godine kada je premješten u 5. korpus Bihać;

T-177 - Izjava o ranjavanju Memić Mensura 4. korpus - VJ 5683 broj:05/4-10-2325/95 od 08.12.1995. godine u kojoj je navedeno da je komandir voda 4. IDB „Zulfikar“ Memić Mensur ranjen 13.05.1993. godine u selu Vrci, opština Konjic;

T-178 - Službena ocjena 4. korpusa VJ 5683 broj:05-10-80/95 od 21.12.1995. godine za Memić Mensura u kojoj je navedeno mišljenje o učešću u ratu Memić Mensura;

T-179 - Uvjerenje 1. korpusa – KZR 40. divizije broj:27-03/8-19/99 od 04.02.1999. godine kojim se utvrđuje da je Memić Mensur bio pripadnik VJ 5683 (4. IDB) u vremenu od 07.04.1993. godine do 20.11.1995. godine;

T-180 - Original naredbe broj:8-1/1-57 Komandanta generalštaba Armije RBiH od 30.10.1995. godine kojom se Memić Mensur premješta iz 4. IDB u 5. Korpus;


199

T-181 - Uvjerenje o plaćama pripadnika OS RBiH broj:592074504059 na ime Salčin Dževad u kojem je navedeno da je imenovani proveo u oružanim snagama period od 15.04.1992. godine do 22.04.1996. godine; Autentičnost i zakonitost: Dokument je u original;

T-182 - Rješenja o demobilizaciji 4. korpus VJ 5683 broj:04-10-349-3/96 od 26.04.1996. godine na ime Salčin Dževad u kojem je navedeno da se imenovani otpušta iz VJ 5683 04.05.1996. godine;

T-183 - Uvjerenje Uprave za odbranu Mostar broj:22.10/02-03-22-854-1-RVIS-113/04 od 29.12.2004. godine kojom se potvrđuje da je Salčin Dževad na vojnoj dužnosti u VJ 5683;

T-184 - Uvjerenje 4. korpus VJ 5683 broj:05/4-10-1152/97 od 15.09.1997. godine kojim se potvrđuje da je Salčin Dževad 13.09.1994. godine ranjen u rejonu Vrbač Konjic;

T-185 - Potvrda 4. korpusa VJ 5683 broj:04-10-377-1/96 od 28.03.1996. godine kojom se potvrđuje da je Salčin Dževad bio pripadnik VJ 5683 4. korpusa od 18.07.1992. godine;

T-186 - Original potvrde 4. korpusa odreda za specijalna dejstva broj:1-10-793/94 od 01.04.1994. godine, kojom sse potvrđuje da je Salčin Dževad pripadnik odreda za specijalna dejstva od 18.07.1992. godine;

T-187 - Zahtjev za dodjelu čina u jedinici vojnika Salčin Dževada u kojem isti potvrđuje da je učestvovao u akciji u Trusini;

T-188 - Original vojne knjižice na ime Salčin Dževada broj:3964318 od 21.09.1994. godine

T-189 - Naređenje Komandanta Specijalnog odreda za posebne namjere broj: 1-10-1201/94 od 23.05.1994. godine;

T-190 - Personalni podaci brigade „Neretvice„ broj: 03-872-3/93 od 06. 03. 1993. godine iz kojeg proizlazi da je Hakalović Senad bio pripadnik ove brigade (vidjeti stranu ERN broj 0156-3888) ERN broj: 01563864 – 01563906;

T-191 - Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Memić Mensura broj KT-RZ-107/05 od 16.09.2009. godine;

T-192 - Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Memić Mensura, broj KT-RZ-107/05 od 16.09.2009. godine;

T-193 - Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Hakalović Senada, broj KT-RZ-107/05 od 16.09.2009. godine;


T-195 - Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Salčin Dževada, broj KT-RZ-107/05 od 16.09.2009. godine;



T-198 - Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Memić Mensura, broj KT-RZ-107/05 od 20.10.2009. godine;




T-202 - Imenovanje – SOPN ŠVK broj 1-10/110-93 od 29.10.1993. godine;


200

T-203 - Popratno pismo Državne agencije za istrage i zaštitu broj 17-04/2-04-2-337-168/07 od 18.01.2010.godine uz akt MUP RS broj 02/7-10978/09 od 13.10.2009. godine i Akt Federalne uprave policije broj 14/2-2-21 od 07.12.2009. godine;

T-204 - Akt Ministarstva pravde BiH broj 07-14-5-11196/09 od 22.12.2009.godine, uz akt MUP Republike Srbije broj 235-14360/09 od 01.12.2009. godine;

T-205 - Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Hodžić Nedžada broj KT-RZ 107/05 od 16.09.2009. godine;



T-208 - Odluka o proizvođenju – unapređenju u činove Armije Republike Bosne i Hercegovine broj: 02-111-542/94 donešena od strane Presjedništva RBiH 05.08.1994. godine ERN 01836927 – 01836932;

T-209 - Dopis komandanta OG Igman Gušić Salke od 26.04.1993. godine ERN 00577864;

T-210 - Dopis komandanta OG Igman Gušić Salke od 26.04.1993. godine ERN 00577865;

T-211 - Dopis komandanta OG Igman Gušić Salke broj: 578-4/93 od 27.04.1993. ERN 00577866;

T-212 - Dopis komandanta OG Igman Gušić Salke broj: CV-638-4/93 od 30.04.1993. godine ERN 00577867;

T-213 - Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Bojadžić Nihada, Tužilaštvo BiH broj KT-RZ 107/05 od 04.11.2009. godine;

T-214 - Rješenje Načelnika Uprave bezbjednosti Sarajevo Jusufa Jašarevića broj: 209/93 od 02.11.1993. godine kojim se protiv Bojadžić Nihada određuje pritvor u trajanju od tri dana zbog krivičnog djela podrivanje vojne i odbrambene moći iz člana 121. stav 2. KZ SFRJ;

T-215 - Stalna propusnica za Bojadžić Nihada za neometano i neograničeno ulaženje i izlaženje iz grada Sarajeva broj: 001/167-29 od 15.03.1993. godine sačinjene od strane Načelnika ŠVK OS RBiH Halilović Sefera;

T-216 - Rješenje Načelnika Uprave bezbjednosti ŠVK Jusufa Jašarevića broj: 209-1/93 od 04.11.1993. godine kojim se protiv Bojadžić Nihada ukida pritvor zbog osnova sumnje da je počinio krivično djelo podrivanje vojne i odbrambene moći s obzirom da su prestali razlozi zbog kojih je pritvor bio određen;

T-217 - Dio ratnog dnevnika SOPN ŠVK Zulfikar od 02.04.1993. godine do 25.04.1993. godine;

T-218 - Naređenje Načelnika ŠVK OS RBIH Halilović Sefera broj: 02/311-1 od 24.02.1993. godine;

T-219 - Odluka komandanta SOPN ŠVK i OG Sjever 2 broj 1-10-232/93 od 10.12.1993. godine;

T-220 - Sopštenje a za javnost komandanta SOPN ŠVK i OG Sjever 2 broj 1-10-139/93 od 04.11.1993. godine;

T-221 - Izvještaj sa izviđanja Bake- SOPN ŠVK od 19.10.1993. godine;

T-222 - Odgovor zamjenika komandanta SOPN ŠVK broj 1-10-322/93 od 10.01.1994. godine;

T-223 - Naredba komandanta SOPN ŠVK broj 1-10-172/93 od 12.11.1993. godine;

T-224 - Naredba komandanta SOPN ŠVK i OG Sjever 2 broj 1-10-141/93 od 04.11.1993. godine;


201

T-225 - Naredba komandanta SOPN ŠVK od 21.10.1993. godine;



T-228 - Naredba komandanta SOPN ŠVK broj 1-10/63 od 24.10.1993. godine;

T-229 - Naredba komananta SOPN ŠVK i OG Sjever 2 broj 1-10-149/93 od 05.11.1993. godine;

T-230 - Naredba komandanta SOPN ŠVK i OG Sjever 2 broj 1-10/96-93 od 27.10.1993. godine;

T-231 - Naredba komandanta SOPN ŠVK i OG Sjever 2 broj 1-10/109-93 od 29.10.1993. godine;

T-232 - Sadržaj papirne vrećice oduzetoj po Naredbi Suda BiH broj X-KRN-09/786 od 27.01.2010. godine ukupno 19 CD-ova i 1 flopy disk, kompletan ratni dnevnik;

T-233 - Dopuna borbenog izvještaja Komande 1. Korpusa Štabu Vrhovne komande OS RBiH, broj 05/6-215 od 17.04.1993. godine;

T-234 - Redovni borbeni izvještaj RBiH, Armije RBiH, Komande 4.korpusa, broj 02/1-3200-17/93 od 20.04.1993. godine;

T-235 - Akt Centra veze SVK-Odjeljenja za Kripto Zaštitu Sarajevo od 15.04.1993. godine;

T-236 - Službena zabilješka Oružanih snaga RBiH, Komande Devete brdske brigade, Organ bezbjednosti, broj s-03-205/93 od 23.03.1993. godine;

T-237 - Izvještaj Armija RBiH, Komande 4.korpusa broj 01-3239/93 od 18.04.1993. godine;

T-238 - Naredba komandanta Armije RBiH, Komande 4.korpusa, broj 01-3092/93 od 16.04.1993. godine;

T-239 - Procjena vojno-bezbjedonosne situacije na području Jablanica-Konjic-Prozor u kontekstu odnosa ARBiH i HVO, RBiH, ARBiH, Organ bezbjednosti, Ministarstvo unutrašnjih poslova, RO SDB Jablanica od 07.05.1993. godine;

T-240 - Izvještaj ARBiH, Komande 4.korpusa Sektoru bezbjednosti 4.korpusa od 16.04.1993. godine;

T-241 - Zadaci Štaba Vrhovne komande OS RBiH Uprave bezbjednosti, broj 03/30-87 od 14.04.1993. godine;

T-242 - Naređenje ARBiH, Komande 4.korpusa, broj 01/34 od 29.04.1993. godine;

T-243 - Sastanak Komandanta 1.korpusa sa komandantima brigada, izvod razgovora, OS RBiH, 1. korpus-Sarajevo, Sektor bezbjednosti Sarajevo, broj 04/651-1 od 07.04.1993. godine;

T-244 - Saznanja o nekim bezbjednosnim pojavama i prilikama u zoni odgovornosti operativne grupe „Igman“, Oružane snage RBiH, 1. korpus,Sektor bezbjednosti, dana 21.02.1993. godine;

T-245 - Stanje i neki problemi vojne organizacije u zoni odgovornosti OG „IGMAN“, OS BiH, 1. korpus-Sarajevo, Sektor bezbjednosti Sarajevo, broj 04/393-1 od 20.02.1993. godine;

T-246 - Dnevni izvještaj o stanju bezbjednosti u z/o 1. Ko za dan 24.04.1993. godine, OS BiH, 1. korpus-Sarajevo, Sektor bezbjednosti Sarajevo, broj 04/740-1 od 24.04.1993. godine;



202



T-250 - Pismo u rukopisu OS RBiH, služba vojne bezbjednosti Upravi bezbjednosti , broj 08-21-9/93 od 21.03.1993. godine;

T-251 - Informacija broj 5-03-250/93 od 29.03.1993. godine napisana od strane pomoćnika komandanta za bezbjednost devete brdske brigade Nihada Šehića;

T-252 - Izvještaj o hapšenju - Sektor bezbjednosti 1. korpusa broj 04/546-1 od 21.03.1993. godine;

T-253 - Dopis načelnika bezbjednosti OG Igman broj 08-21-2/93 od 02.03.1993. godine upućen ŠVK Upravi bezbjednosti i 1.Korpusu Sektoru bezbjednosti;

T-254 - Službena zabilješka Uprave bezbjednosti od 13.05.1993. godine zavedena u GŠ OS Uprave bezbjednosti, u čijem zaglavlju je napisano 1xNSVB 1.Korpusa Analitika – u bilten;

T-255 - Dopis PKB OG IGMAN broj 08-21-19/93 od 26.04.1993. godine;

T-256 - Dopis u rukopisu Službe vojne bezbjednosti OG IGMAN broj 08-22-16/93 od 18.03.1993. godine;

T-257 - Problemi vojne organizacije i bezbjedonosne prilike u OG IGMAN-u- Služba vojne bezbjednosti OG IGMAN broj 08-21-5/93 od 09.03.1993. godine;

T-258 - Odnos Sefera Halilovića i Mustafa Hajrulahovića Talijana- Sektor bezbjednosti 1. korpusa broj 04/468-1 od 08.03.1993. godine;

T-259 - Informacija o radu posebnih vojnih sudova-Komanda “Igman” broj 10/45-1 od 24.07.1993. godine;

T-260 - Stav načelnika uprave za organizacijske i mobilizacijske poslove broj 14/75-140 od 15.11.1993. godine;

T-261 - Naredba komandanta OS RBiH broj 14-75/100 od 01.09.1993. godine;

T-262 - Naredba komandanta OS RBiH broj 14/75-63 od 05.07.1993. godine;



T-265 - Naredba komandanta štaba OR BiH broj 14/75-51 od 09.06.1993. godine;

T-266 - Naredba načelnika ŠVK broj 14/75-40 od 12.04.1993. godine;

T-267 - Naredba komandanta 1.korpusa broj 01/157-1/2 od 06.02.1993. godine;

T-268 - Zadaci koje potpisuje Načelnik Uprave vojne bezbjednosti broj: 03/35-62 od 14.04.1993. godine;

T-269 - Odluka o proizvođenju-unapređenju u činove ARBiH broj: 02-111-707/94 od 05.10.1994. godine ERN 01811772- 01811781;

T-270 - Redovni borbeni izvještaj komandanta OG Igman broj: 03-592/6 od 17.04.1993. godine ERN 01832911;

T-271 - Naređenje komandanta ŠVK broj: 02/732-1 od 12.06.1993. godine, upućen komandi OG Igman ERN 01805205;

T-272 - Akt traženja pomoći koju Zuka traži od Sefera Halilovića broj: CV-323-07/93 od 18.07.1993., ERN 01298635;


203

T-273 - Zadaci službe vojne bezbjednosti sa uputstvom na dokumentovanju ranih zločina broj:03/21-23 od 13.03.1993. godine upućen od Uprave bezbjednosti ŠVK komandama 2., 3., 4., i 5. Korpusa;

T-274 - Dopis Uprave policije MUP-a HNK broj 02-02/13-07 od 18.06.2007. godine;

T-275 - Dopis Tužilaštva BiH Općinskom Sudu Konjic KTA-RZ 107/05 od 09.02.2010. godine;

T-276 - Dopis Općinskog suda Konjic broj: 56-0-Su-010-0000220 od 12.02.2010. godine;

T-277 - Popratni Akt Federalnog ministarstva za pitanje branitelja i invalida domovinskog rata broj: 01/02-41-24/10 od 16.03.2010. godine sa prilozima akta;

T-278 - Akt Federalnog ministarstva za pitanje branitelja i invalida domovinskog rata broj: 01/02-41-24/10 od 08.04.2010. godine sa podacima u prilogu akta;

T-279 - Vojna analiza i stručno mišljenje penzionisanog Brigadnog generala Ganić Nehrua iz juna 2010. godine;

T-280 - Naredba Tužiteljstva BiH kojom se određuje vještačenje po vještaku Nehru Ganiću broj KT-RZ 24/10 od 14.05.2010. godine;

T-281 - Akt dostavljanja Komande 4. korpusa broj: 737-06 od 03.09.1993. godine ERN 01298657;

T-282 - Naređenje načelnika GSS VK broj: 01-563-1-3/93 od 02.09.1993. godine ERN 01831483;

T-283 - Zaključci i zadaci sa savjetovanja starještina Glavnog štaba i komandanata korpusa, održanog u Zenici 21. i 22.08.1993. godine broj: 31-2-03-302-7/6-42/99 od 29.08.1993. godine potpisan od strane komandanta ŠVK OS RBiH ERN 01831684-01831689;

T-284 - Naređenje načelnika ŠVK OS RBiH broj:14/75-21 od 10.03.1993. godine ERN 01850107;

T-285 - Naređenje Načelnika ŠVK OS RBiH od 17.04.1993. godine ERN 01858750;

T-286 - Akt komandanta ŠVK OS RBiH kojim se dostavlja ulazak u sastav i pretpočinjavanje broj: 1-297-380 od 05.10.1993. godine ERN 01859452;

T-287 - Izvješća, HVO-a broj: 01-2478/93 od 22.04.1993. godine, 21.04.1993. godine, od 23.04.1993. godijne str.pov.br.03-370/93 ERN 02897561-02897565;

T-288 - Izvještaj o vanrednom događaju komandanta 1. Korpusa-OG Igman broj: 29-02/93 od 10.03.1993. godine, ERN 01833816-01833817;

T-289 - Izvješće predstojnika Službe za razmjenu zarobljenih i drugih osoba HR H-B broj 01-IP-105/94 od 07.02.1994. godine- ERN 04215739;

T-290 - Akt SIS-a Ministarstva odbrane HR H-B kojim se dostavlja saznanja o Zulfikaru Ališpagi, broj 02-08-1-8244/96 od 30.07.1996. godine- ERN 01543204-01543205;

T-291 - Saznajno izvješće Brigade “Herceg Stjepan” Konjic uz transkript presretnutnog razgovora prislušne grupe Klis od 29. 05.1993 godine, ERN 01506654-01506658;

T-292 - Zbirno izvješće Glavnog stožera HVO-a za dan 12.03.1993. godine, sačinjeno dana 13.04.1993. godine, ERN 01505230-01505235;

T-293 - Borbene aktivnosti u Hercegovini, broj 04/1708-1 od 27.09.1993. godine sačinjene od strane Sektora bezbjednosti Komande 1. Korpusa upućen Upravi bezbjednosti ŠVK ERN 03642827-03642828;

T-294 - Naredba načelnika ŠVK OS R BiH broj 124-1 od 07.02.1993.godine- ERN 01858594;

T-295 - Dokument u rukopisu, ERN 00577845-00577846;


204

T-296 - Naređenje komandanta 4. korpusa Armije R BiH, broj 837-06 od 07.09.1993. godine

T-297 - Upozorenje načelnika ŠVK od 24.07.1993. godine, ERN 01858829;

T-298 - Zapovijest za napad „Odbrana narodnih prava –Vrdi 93“,komandanta SO za P.N. ŠVK donesena dana 17.09.1993. godine, ERN 02098426;

T-299 - Zadaci potpisani od strane Komandanta ŠVKOS broj 1/297-629 od 13.12.1993. godine, ERN 06012642-06012643;

T-300 - Naređenje komadanta 6.korpusa Armije R BiH broj 01/2628-2 od 20.09.1993. godine- ERN 02196076;

T-301 - Naređenje komandanta SO za PN SVK i OG Sjever 2 od 25.10.1993. godine, ERN 01298675;

T-302 - Zahtjev komandanta Specijalnog odreda za posebne namjene Štaba Vrhovne komande od 18.08.1993. godine, ERN 04034881;

T-303 - Akt komandanta Komande 4.korpusa, broj 838-06 od 07.09.1993. godine, ERN 01298325;

T-304 - Izvod iz zapisnika o radu sjednice Ratnog predsjedništva Skupštine opštine Jablanica održane 27.09.1993. godine, ERN 03632702;

T-305 - Naređenje načelnika GŠ VK RBiH, broj 001/167-93 od 26.03.1993. godine- ERN 01858727;

T-306 - Specijalna informacija broj 153 od 12.08.1993. godine, ERN 04036873-04036874;

T-307 - Prigovor zamjenika komandanta ŠVK OS RBiH Jovana Divjaka u vezi sa njegovim angažovanjem u radu ŠVK OS RBiH od 28.08.1993. godine, ERN 02000095-02000097;

T-308 - Izvještaj sa puta po zoni odgovornosti IV mbr sačinjen od strane Nermina Eminovića organa bezbjednosti Okružnog štaba odbrane Sarajevo od 11.02.1993. godine, ERN 04035202-04035203;

T-309 - Izvod iz zapisnika o radu proširene sjednice Ratnog predsjedništva Skupštine opštine Jablanica održane 7.12.1993. godine- ERN 03632616-03632622;

T-310 - Bilten broj 117 od 08.07.1993. godine, Uprava bezbjednosti ŠVK R BiH, ERN 04035576-04035582;

T-311 - Informacija poslana sa IKM ŠVK OR R BiH i upućena u Upravi Službe vojne bezbjednosti OS R BiH od 13.09.1993. godine, ERN 02196120-02196121;

T-312 - Izvještaj načelnika Uprave bezbjednosti ŠVK OS o bjegstvu 22 ratna zarobljenika iz Jablanice broj 03/39-56 od 09.11.1993. godine, sa popratnim aktima: Informacija Sektora vojne bezbjednosti komande 6. Korpusa broj 08-21-111/93 od 03.11.1993. godine, Rasvjetljavanje bjekstva zarobljenika Uprave bezbjednosti ŠVK OS broj 03/39-55 od 02.11.1993. godine, te dva izvještaja komandanta SOPN ŠVK i OG Sjever 2 broj 1-10-117/93 od 31.10.1993. godine, ERN 06064428-06064434;

T-313 - Uredba sa zakonskom snagom o posebnim vojnim sudovima, Sl.l. RBiH broj 12-str. 321-323 od 13.08.1992. godine;

T-314 - Uredba sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama uredbe sa zakonskom snagom o Oružanim snagama RBiH, Sl.l. RBiH, broj 27 od 31.12.1993. godine;

T-315 - Uredba sa zakonskom snagom o dopuni uredbe sa zakonskom snagom o okružnim vojnim sudovima, Sl.l. RBiH, broj 17 od 5.08.1993. godine;

T-316 - Uredba sa zakonskom snagom o izmjeni i dopuni uredbe sa zakonskom snagom o oružanim snagama R BiH, Sl.l. RBiH, broj 12 str. 316 od 13.08.1992. godine;

T-317 - Uredba sa zakonskom snagom o odbrani, Sl.l. RBiH, broj 4, str. 142-152 od 20.05.1992. godine;


205

T-318 - Odluka o proglašenju neposredne ratne opasnosti Sl.l RBiH br.1 str. 1-2 od 09.04.1992. godine;

T-319 - Pravilnik o vojnoj disciplini, Sl.l.RBiH, broj 12, str. 329-335 od 13.08.1992.godine;

T-320 - Pravilo službe u Armiji R BiH, Sl.l.RBiH, broj 11, str. 289-294 od 01.08.1992. godine;

T-321 - Uredba sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama uredbe sa zakonskom snagom o službi u Armiji RBiH, Sl.l. RBiH, broj 16, od 01.07.1994. godine;

T-322 - Uredba sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama uredbe sa zakonskom snagom o službi u Armiji RBiH, Sl.l. RBiH, broj 8, od 14.04.1993.godine;

T-323 - Uredba sa zakonskom snagom o službi u Armiji RBiH, Sl.l. RBiH, broj 11 od 01.08.1992. godine str. 271-279;

T-324 - Naredba o primjeni pravila međunarodnog ratnog prava u oružanim snagama RBiH, Sl.l.RBiH, broj 15 od 05.09.1992. godine, str. 369;

T-325 - Pismo tužiteljici Vesni Budmir od Dževada Salčina od 22.03.2010.godine;

T-326 - Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Zulfikar Ališpage, Tužiteljstvo BiH, broj KT-RZ-107/05 od 01.02.2010. godine;

T-327 - Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Zulfikar Ališpage, Tužiteljstvo BiH, broj KT-RZ-24/10 od 02.06.2010.godine uz transkript i CD;

T-328 - Uredba sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjeni saveznih zakona koji se u BiH primjenjuju kao republički zakoni, Sl.l. RBiH, broj 2 od 11.04.1992.godine, str. 5-9;

T-329 - Ukaz o proglašenju zakona o osnovama sistema državne bezbjednosti, Sl.l.SFRJ, broj 15 od 30.03.1984. godine;

T-330 - Uredba sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama zakona o unutrašnjim poslovima, Sl.l.RBiH, broj 14 od 18.08.1992.godine, str. 349-354;

T-331 - Odluka o jedinstvenim načelima za primjenu sredstva i metoda koje u svom radu primjenjuju organi koji vrše poslove državne bezbjednosti od 17.04.1985. godine;

T-332 - Odluka o primjeni propisanih sredstava i metoda državne bezbjednosti prema nosiocima određenim funkcija u SR BiH od 05.06.1990. godine;

T-333 - Zahtjev za uvid u Arhiv OSA BiH, broj KT-RZ 107/05 od 10.05.2010.godine;

T-334 - Informacija OSA BiH broj 04/7-6369/10 od 18.05.2010. godine;

T-335 - Službena zabilješka AID BiH broj S-1/08-1236/02 od 13.02.2002.godine;

T-336 - Popratni akt i Prijedloga CSB – Sektor SDB Sarajevo broj 837 od 18.03.1993. godine;

T-337 - Prijedlog Sektora SDB sarajevo broj 5742 od 10.06.1993. godine ERN broj 01471835;

T-338 - Rješenje SDB Sarajevo broj 06-145 od 10.06.1993. godine ERN broj 01471836;

T-339 - Informacija o indikativnom ponašanju objekta Hase – CSB Sarajevo – Sektor SDB;

T-340 - MUP RBiH – Sektor SDB Sarajevo – transkript presretnutog razgovora broj 6472-378 od 02.03.1993. godine i audio snimak presretnutog razgovora;

T-341 - MUP RBiH – Sektor SDB Sarajevo – transkrpit presretnutog razgovora broj 6552-485 od 19.03.1993. godine i audio snimak presretnutog razgovora;




206



T-346 - MUP RBiH – Sektor SDB Sarajevo – transkrpit presretnutog razgovora broj 547tr-7630 od 29.03.1993. godine i audio snimak presretnutog razgovora;

T-347 - MUP RBiH – Sektor SDB Sarajevo – transkrpit presretnutog razgovora broj 648-tr. 6434 od 14.04.1993. godine i audio snimak presretnutog razgovora;

T-348 - MUP RBiH – Sektor SDB Sarajevo – transkrpit presretnutog razgovora broj 7298 od 16.04.1993.godine i audio snimak presretnutog razgovora;

T-349 - MUP RBiH – Sektor SDB Sarajevo – transkrpit presretnutog razgovora broj 674 tr.7587 od 16.04.1993.godine ERN 01754414 – 01754423 i audio snimak presretnutog razgovora;

T-350 - MUP RBiH – Sektor SDB Sarajevo – transkrpit presretnutog razgovora broj 680-7427 od 16.04.1993.godine i audio snimak presretnutog razgovora;

T-351 - MUP RBiH – Sektor SDB Sarajevo- transkrpit presretnutog razgovora broj 706-7692 od 18.04.1993.godine i audio snimak presretnutog razgovora;

T-352 - MUP RBiH – Sektor SDB Sarajevo- transkrpit presretnutog razgovora broj 7657- 707 od 18.04.1993.godine ERN 01755402- 01755410 i audio snimak presretnutog razgovora;

T-353 - MUP RBiH - Sektor SDB Sarajevo - transkrpit presretnutog razgovora broj 736-6957 od 26.04.1993.godine, ERN 0175-5515 - 0175-5517 i audio snimak presretnutog razgovora;

T-354 - Dva cd-a - audio snimci presretnutih razgovora;

T-355 - Zahtjev, Repblika Bosna i Hercegovina, Armija Republike BiH, IV Korpus, odred za specijalna dejstva broj 1-10-1063/94, Jablanica, 09.05.1994.godine;

T-356 - Pohvalnica, Republika Bosna i Hercegovina, Armija Republike BiH, IV Korpus, odred za specijalna dejstva broj: 1-10-1005/94, Jablanica, 14.04.1994. godine;

T-357 - Obavijest, broj: 08-13/5-4924/13,od 18.04.2013. godine;

T-358 - Zapisnik o saslušanju zaštićenog svjedoka “D”, Bosna i Hercegovina, Ministarstvo sigurnosti, Državna agencija za istrage i zaštitu, Centar za istraživanje ratnih zločina, broj 17-04/2-04-2-1234/08, od 05.11.2008. godine;

T-359 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Poturović Ređo, Bosna i Hercegovina, Ministarstvo sigurnosti, Državna agencija za istrage i zaštitu, Centar za istraživanje ratnih zločina, broj 17-04/2-04-2-158/08, od13.11.2008. godine;

T-360 - Izjava svjedoka Čolak (Smail) Edina, Konjic, 31.10.2009. godine;

T-361 - Izvještaj, Bosna i Hercegovina, F BiH, Hercegovačko-Neretvanska županija-kanton, Ministarstvo unutarnjih poslova, broj: Pov.02-02/4-2-14/13, 15.03.2013. godine;

T-362 - Arhivska etiketa za knjigu broj evidencije 21;

T-363 - Rješenje, Bosna i Hercegovina FBiH, Federalno ministarstvo odbrane, broj: 04-34-4-1756/01, Sarajevo, 20.03.2001. godine;

T-364 - Uvjerenje o kursu komandosa za gostujući vojni personal, Republika Turska, kopnenih snaga, Sarajevo, 20.06.2014. godine;

T-365 - Potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, original, SIPA, 26.08.2014. godine, otpusnica, protokol bolesnika, protokol povrijeđenih - Enes Čibo;

T-366 - Ratna bolnica „Suhodol“, Tarčin, 16.04.1993. godine - Dživer Nusret;

T-367 - Pismo Munira Alibabića upućeno Aliji Izetbegoviću;


207

T-368 - Ovjeren dopis Općinskog Suda u Konjicu, broj 07 56 K 007274 06 K od 16.10.2012. godine uz presude i zapisnik Kantonalnog suda u Mostaru;

T-369 - Ovjeren dopis komandanta 44. brdske brigade Armije R BiH, na ruke Salke Glušića;

T-370 - Izvod iz operativne evidencije za svjedoka Mešić Bedirhana, broj: 02/3-3-04-8-2/4859 od 17.12.2014. godine;

T-371 - Izvod iz kaznene evidencije za lice Mešić Bedirhan, CJB Istočno Sarajevo, broj 11-2/02-234-203/14 od 16.01.2015. godine.

c) DATUMI SVJEDOČENJA SVJEDOKA ODBRANE OPTUŽENIH

MENSURA MEMIĆA, DŽEADA SALČINA, SENADA HAKALOVIĆA I NIHADA BOJADŽIĆA

Red.

br.

Svjedok Datum svjedočenja Napomena

1 Milka Drljo 03.06.2011. godine Saslušana i kao

svjedok optužbe

2 Mensur Memić 18.03.2013. godine i

25.03.2013. godine

Optuženi kao svjedok

3 Munevera Mujala 08.04.2013. godine I – optuženog

4 Nedžada Lepara 08.04.2013. godine i

15.04.2013. godine

I – optuženog

5 Dževad Salčin 15.04.2013. godine i

22.04.2013. godine


6 Šahinović Almir 06.05.2013. godine Vještak geodezijske

struke

III – optuženog

7 Svjedok “D” 06.05.2013. godine i

20.05.2013. godine

I, III, IV i V –

optuženog

8 Redžo Poturović 27.05.2013. godine III i V – optuženog

9 Mustafa Hakalović 27.05.2013. godine III i V – optuženog

10 Edin Čolak 10.06.2013. godine i

01.07.2013. godine

III – optuženog

11 Ismet Redžić 10.06.2013. godine i III – optuženog

12 Mušan Padalović 01.07.2013. godine III – optuženog

13 Svjedok “K” 08.07.2013. godine III, IV i V – optuženog

14 Svjedok “O-III-2” 15.07.2013. godine III – optuženog


16 Muharem Hakalović 26.08.2013. godine III i V – optuženog

17 Salko Moro 16.09.2013. godine III – optuženog



208

19 Asim Džambasović 23.09.2013. godine,

14.10.2013. godine,

28.10.2013. godine i

11.11.2013. godine

Vještak – vojne struke

III – optuženog

20 Prof Dr sci Abdulah

Kučukalić

02.12.2013. godine Vještak

neuropsihijatar

IV – optuženog

21 Senad Mikić 30.12.2013. godine V – optuženog

22 Remzija Šiljak 30.12.2013. godine V – optuženog

23 Edhem Godinjak 13.01.2014. godine V – optuženog

24 Ramiz Dreković 20.01.2014. godine V – optuženog

25 Dr Aida Volić 27.01.2014. godine V – optuženog

26 Nusret Đelilović 27.01.2014. godine V – optuženog

27 E. J. 03.02.2014. godine V – optuženog

28 Reuf Hero 03.02.2014. godine V – optuženog

29 Avdulah Kajević 10.02.2014. godine V – optuženog

30 Nijaz Habibija 10.02.2014. godine V – optuženog

31 Aziz Mušanović 24.02.2014. godine V – optuženog

32 Ilijas Mustafić 24.02.2014. godine V – optuženog

33 Nihad Bojadžić 24.03.2014. godine,

07.04.2014. godine,

28.04.2014. godine,

05.05.2014. godine,

12.05.2014. godine,

26.05.2014. godine i

09.06.2014. godine


34 Fatima Kozić 09.06.2014. godine V – optuženog

35 Nusret Avdibegović 30.06.2014. godine V – optuženog

36 Sakib Alihodžić 30.06.2014. godine V – optuženog

37 Fadil Karić 30.06.2014. godine V – optuženog

38 Svjedok “V” 15.09.2014. godine V – optuženog

39 Elvedin Ibrahimović 15.09.2014. godine V – optuženog

40 Zijad Mušić 29.09.2014. godine V – optuženog

41 Hasan Hakalović 15.12.2014. godine V – optuženog

42 Mirsad Čaušević 15.12.2014. godine V – optuženog

Dodatni dokaz odbrane

43 Berdihan Mešić 22.12.2014. godine I – optuženog


d) MATERIJALNI DOKAZI OPTUŽENOG DŽEVADA SALČINA


209

O-II-1 - Izvješće o navodnom masakru u selu Trusina sačinjen od strane Komisije za ljudska prava Zagreb, ERN 00395145 od 24.05.1993. godine, (ovjereni prevod na bosanski i kopija na engleskom);

e) MATERIJALNI DOKAZI OPTUŽENOG SENADA HAKALOVIĆA

O-III-1 - Nalaz vještaka Šahinović Almira, od 29.03.2013. godine;

O-III-1A - Rješenje načelnika Općine Konjic broj 10-36-1-758/2007 od 24.05.2007. godine;

O-III-1B - Karta Trusine i zaselaka uradjena u razmjeri 1:2500;

O-III-1C - Karta Trusine u umanjenoj razmjeri, koju je vještak koristio na pretresu dana 06.05.2013. godine;

O-III-2 - Dopis Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ 0005047 05 od 23.04.2013. godine kojim se potvrdjuje da se original zapisnika o saslušanju svjedoka „D“ nalazi u Tužilaštvu BiH, te zapisnik o saslušanju svjedoka „D“ od 07.01.2009. godine kao prilog;

O-III-3 - Službena zabilješka SIPA-e broj 17-04/2-5-04-2-469/10 od 16.04.2010. godine;

O-III-4 - Zapisnik o ispitivanju svjedoka „K“ od 30.09.2009. godine;

O-III-5 - Izvod iz matične knjige umrlih HNK- Općina Konjic na ime Pokvić Bećir, broj 09-15-3-1519/13 od 05.07.2013. godine; Izvod iz matične knjige umrlih HNK- Općina Konjic na ime Pokvić Emir, broj 09-15-3-1520/13 od 05.07.2013. godine;

O-III-6 - Izvod iz matične knjige rođenih HNK-Općina Konjic na ime Hakalović Amina, broj 09-15-1-13852/09 od 14.10.2009. godine, Izvod iz matične knjige rođenih HNK-Općina Konjic na ime Hakalović Anida, broj 09-15-1-13853/09 od 14.10.2009. godine, Izvod iz matične knjige rođenih KS-Općina Centar na ime Hakalović Evela, broj 08/13-2-316554 od 14.10.2009. godine, Izvod iz matične knjige rođenih KS-Općina Centar na ime Hakalović Emsela, broj 08/13-2-316555 od 14.10.2009. godine;

O-III-7 - Izvod iz matične knjige vjenčanih HNK-Općina Konjic za Hakalović Senada i Hakalović Bahru rođ. Boloban, broj 09-15-2-2402/09, Izvod iz matične knjige rođenih HNK-Općina Konjic na ime Hakalović Sanel, broj 09-15-1-2439/2009 od 20.10.2009. godine, Izvod iz matične knjige rođenih HNK-Općina Konjic na ime Hakalović Sead, broj 09-15-1-2437/2009/09 od 20.10.2009. godine, Izvod iz matične knjige rođenih HNK-Općina Konjic na ime Hakalović Sejdo, broj 09-15-1-2438/2009 od 20.10.2009. godine, Izvod iz matične knjige umrlih HNK-Općina Konjic na ime Hakalović Sabit, broj 09-15-3-2440/09 od 20.10.2009. godine;

O-III-8 - Presuda Kantonalnog/županijskog suda u Mostaru, broj: 07 0 K 004062 10 K od 24.09.2010. godine;

O-III-9 - Presuda Apelacionog vijeća Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 07 0 K 004062 11 Kžk od 20.10.2011. godine;

O-III-10 - Presuda Suda BiH, broj predmeta: S 11 K 009162 12 Kro, datum otpreme: 30.05.2012. godine;

O-III-11 - Stručna analiza vještaka Džambasović Asima iz maja 2013. godine, naredba Suda BiH od 13.03.2013. godine, rješenje o ispravci od 15.03.2013. godine;

O-III-12 – Ovjerena kopija vojne knjižice na ime Hakalović Senad;

O-III-13 - Akt Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata broj 07/33-01-03/1-711/09-1 od 10.12.2009.godine s prilogom- ovjerene kopije vojno-evidencijskih dokumenata za Hakalović Senada, Hakalović Sabita i Drljo Ivana;

O-III-14 - DVD – video snimak pozicija u Trusini;


210

O-III-15 - Zahtjev adv. Kolića od 16.04.2013. godine s prilozima: odgovor OKO-a od 30.04.2013. godine, naredba ŠVK broj 02/436-1 od 23.03.1993. godine (ovjera MKSJ), upute o daljem djelovanju od 23.03.1993. godine (ovjera MKSJ) i informacija ŠVK broj 02/1-82 od 23.03.1993. godine (ovjera MKSJ);

O-III-16 - Akt brigade „Neretvica“ Parsovići od 27.03.1993. godine;

O-III-17 - Informacija o stanju u BiH izdata od strane Komande IV korpusa broj 03-3109/93 od 16.04.1993. godine;

O-III-18 - Redovni borbeni izvještaj Komande 44. brdske brigade, Jablanica, broj 02/70-1-68/93 od 14.04.1993. godine;

O-III-19 - Akt Komande IV korpusa, od 14.04.1993. godine;

O-III-20 - Vanredni izvještaj Komande IV korpusa broj 02-2560-15-2/93 od 15.04.1993. godine;

O-III-21 - Naredba ŠVK broj 02/213-1 od 06.02.1993. godine;

O-III-22 - Akt od 15.04.1993. godine s potpisom Ramić Esada, Ćibo Safeta, Zuke i Nihada;

O-III-23 - Saglasnost za angažovanje jedinica u rejonu Jablanica, broj 01-592-7-4 od 19.04.1993. godine;

O-III-24 - Zahtjev adv. Kolića od 15.05.1993. godine s prilozima: odgovor OKO-a od 27.05.2013. godine, naredba OG Igman broj 01/1 od 22.04.1993. godine (ovjera MKSJ), naredba OGI IKM Bradina broj 01/44/93 od 02.05.1993. godine (ovjera MKSJ), naredba Komande OGI IKM Bradina broj 01-130/93 od 20.05.1993. godine (ovjera MKSJ);

O-III-25 - Zahtjev adv. Kolića od 16.04.2010. godine s prilozima: odgovor Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj 07-03-427/10 od 12.07.2010. godine, uvjerenja i dokumentacija OS na ime Drljo Zdravko i Blažević Željko;

O-III-26 - Zahtjev adv. Kolića od 23.10.2009. godine, odgovor Uprave za administraciju i podršku MUP HNK broj 02-03/1-4-15-09-1582/09 od 05.11.2009. godine, zahtjev adv. Kolića od 11.11.2009. godine, dopis Suda BiH broj X-KRN-09/786 od 13.11.2009. godine, dopis Uprave za administraciju i podršku MUP HNK broj 02-03/1-15-65-377/09 od 16.12.2009. godine, kartoni lične karte na ime Hakalović Senad, Hakalović Sead, Hakalović Sabit i Hakalović Sejdo, dopis Tužilaštva BiH broj KT-RZ-107/05 od 10.03.2011. godine s CIPS izvodom za Hakalović Senada;

O-III-27 - Zahtjev adv. Bajramović Marsela od 06.11.2012. godine, dopis Osnovne škole „Seonica“ broj 654/12 od 09.11.2012. godine, svjedočanstvo o završenoj osnovnoj školi – prepis na ime Hakalović Senad broj 653/12 od 08.11.2012. godine, kopija stranice 80. Iz Matične knjige broj IV;

O-III-28 - Zahtjev adv. Bajramović Marsela od 06.11.2012. godine, dopis Osnovne škole „Seonica“ broj 664/12 od 16.11.2012. godine, kopija stranice 1238. u Matičnoj knjizi broj II na ime Drljo Mara, kopija stranice 3. u Matičnoj knjizi broj IV na ime Drljo Anica;

O-III-29 - Zahtjev adv. Bajramović Marsela od 04.12.2012. godine, potvrda OKO od 04.12.2012. godine s potpisom advokata Bajramović Marsele, izvod iz MKR na ime Krešo Damir, izvod iz MKR na ime Krešo Dalibor;

O-III-30 - Akt Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj 07/33-01-03/1-12/09 od 29.04.2009. godine, uvjerenje o plaćama pripadnika OS R BiH na ime Hakalović Sead, personalni obrazac 7, obrazac VOB-1;

O-III-31 - Zahtjev adv. Kolića od 26.10.2009. godine, dopis Uprave za administraciju i podršku MUP HNK broj 02-03/1-4-15-09-1588/09 od 09.11.2009. godine, karton lične karte na ime Drljo Ivan;


211

O-III-32 - Album fotografija objekata u mjestu Trusina, fotografije snimljene od strane advokatske kancelarije Kolić Kadrije, na dan 07.11.2010. godine;

O-III-33 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Drljo Janje broj KT-RZ-107/05 od 30.06.2009. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka Drljo Janje broj KT-RZ-107/05 od 25.09.2009. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka Drljo Janje broj 17-04/2-04-2-864/07 od 21.08.2007. godine;

O-III-34 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Poturović Šefke broj 17-04/2-04-2-1139/08 od 06.11.2008. godine;

O-III-35 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Miškić Marije broj KT-RZ-107/05 od 05.11.2009. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka Miškić Marije broj KT-RZ-107/05 od 29.06.2009. godine, iskaz svjedoka Miškić Marije broj KO-5-II-02MMI od 21.11.1994. godine;

O-III-36 - Iskaz svjedoka Krešo Bosiljke broj KO-5-II-02BKM od 21.11.1994. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka Krešo Bosiljke broj 02-08-2-1568/94 od 20.11.1994. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka Krešo Bosiljke broj KT-RZ-107/05 od 17.06.2009. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka Krešo Bosiljke broj KT-RZ-107/05 od 10.02.2010. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka Krešo Bosiljke broj KT-RZ-107/05 od 05.11.2009. godine, izjava svjedoka Krešo Bosiljke /redigovana/;

O-III-37 - Zapisnik o saslušanju svjedoka „M“ broj KT-RZ-107/05 od 04.11.2009. godine;

O-III-38 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Drljo Ilije broj KT-RZ-107/05 od 30.01.2009. godine;

O-III-39 - Zapisnik o saslušanju svjedoka „B“ broj KT-RZ-107/05 od 11.12.2008. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka „B“ broj KT-RZ-107/05 od 21.10.2009. godine;

O-III-40 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Drljo Milke broj KT-RZ-107/05 od 16.12.2008. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka Drljo Milke broj 17-04/2-04-2-742/07 od 11.07.2007. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka Drljo Milke broj KT-RZ-107/05 od 11.02.2010. godine;

O-III-41 - Dopis Tužilaštva BiH broj KT-RZ-107/05 od 23.09.2009.godine, zapisnik o prepoznavanju osoba broj 02-21-9-1/09 od 01.10.2009. godine;

O-III-42 - Zapisnik o saslušanju svjedoka „L“ broj KT-RZ-107/05 od 29.10.2009. godine;

O-III-43 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Drljo Dragana broj KT-RZ-107/05 od 04.11.2009. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka Drljo Dragana broj KT-RZ-107/05 od 16.12.2008. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka Drljo Dragana broj 17-04/2-04-2-827/07 od 16.08.2007. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka Drljo Dragana broj KT-RZ-107/05 od 12.02.2010. godine;

O-III-44 - Zapisnik o saslušanju svjedoka „H“ od 07.08.1993. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka „H“ broj 17-04/2-04-2-750/07 od 12.07.2007. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka „H“ broj KT-RZ-107/05 od 19.01.2009. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka „H“ broj KT-RZ-107/05 od 04.11.2009. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka „H“ broj KT-RZ-107/05 od 11.02.2010. godine, izjava svjedoka „H“ (ERN 01569884), službena bilješka broj 192/94-5 od 20.11.1994. godine, službena bilješka PU Mostar, broj 03-9/22 od 13.10.1994. godine, iskaz svjedoka „H“ od 05.05.1993. godine, službena bilješka od 19.11.1994. godine;

O-III-45 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Jašarević Jusufa, broj KT-RZ-107/05 od 06.04.2010. godine;

O-III-46 - Zapisnik o saslušanju svjedoka „F“ broj 17-04/2-04-2-743/07 od 13.07.2007. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka „F“ broj KT-RZ-107/05 od 20.01.2009. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka „F“ broj KT-RZ-107/05 od 04.11.2009. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka „F“ broj KT-RZ-107/05 od 10.02.2010. godine, izjava svjedoka „F“


212

data pred MKSJ od 21.08.2003. godine (i eng verzija), službena zabilješka od 17-04/2-04-2-1191/09 od 05.10.2009. godine;

O-III-47 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Drljo Mare broj 17-04/2-04-2-832/07 od 14.08.2007. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka Drljo Mare broj KT-RZ-107/05 od 19.06.2009. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka Drljo Mare broj KT-RZ-107/05 od 05.11.2009. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka Drljo Mare broj KT-RZ-107/05 od 12.02.2010. godine;

O-III-48 - Zapisnik o saslušanju svjedoka „C“, broj 17-04/2-04-2-1154/08 od 11.11.2008. godine;

O-III-49 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Šagolj Anđelke, broj KT-RZ-107/05 od 05.03.2010. godine;

O-III-50 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Šagolj Ivana, broj KT-RZ-107/05 od 03.03.2010. godine;

O-III-51 - Zapisnik o saslušanju svjedoka „X“, broj KT-RZ-107/05 od 18.12.2008. godine;

O-III-52 - Zapisnik o saslušanju svjedoka „I“, broj KT-RZ-107/05 od 19.06.2009.godine, zapisnik o saslušanju svjedoka „I“, broj 17-04/2-04-2-830/07 od 14.08.2007.godine, zapisnik o saslušanju svjedoka „I“ broj KT-RZ-107/05 od 08.10.2009. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka „I“ broj KT-RZ-107/05 od 10.02.2010. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka „I“ broj T20 0 KTRZ 0002945 12 od 16.03.2012. godine, zapisnik o prepoznavanju osoba broj 02/21-9-2/09 od 01.10.2009. godine;

O-III-53 - Zapisnik o saslušanju svjedoka „J“, broj KT-RZ-107/05 od 25.09.2009. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka „J“ broj KT-RZ-107/05 od 12.11.2009. godine;

O-III-54 - Zapisnik o saslušanju svjedoka „O“ broj KT-RZ-107/05 od 14.10.2009. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka „O“ broj KT-RZ-107/05 od 21.10.2009. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka „O“ broj KT-RZ-107/05 od 16.01.2012. godine;

O-III-55 - Zapisnik o saslušanju svjedoka „S“ broj 17-04/2-04-2-867/07 od 21.08.2007. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka „S“ broj KT-RZ-107/05 od 10.02.2010. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka „S“ broj T20 0 KTRZ 0002954 12 od 18.05.2012. godine;

O-III-56 - Izjava svjedoka „E“ od 13.04.1996. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka „E“ broj KT-RZ-107/05 od 12.01.2009. godine (s fotografijama), zapisnik o saslušanju svjedoka „E“ broj KT-RZ-107/05 od 18.01.2010. godine (s fotografijama);

O-III-57 - Obavještenje Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ 0005038 10 od 21.05.2013. godine;

O-III-58 - Službena zabilješka SIPA, Centar za istraživanje ratnih zločina, broj 17-04/2-04-2-173/10, od 08.02.2010. godine;

O-III-59 - Službena zabilješka SIPA, Centar za istraživanje ratnih zločina, broj 17-04/2-04-2-4/10 od 31.12.2009. godine.

f) MATERIJALNI DOKAZI OPTUŽENOG NEDŽADA HODŽIĆA

O-IV-1 - Sudsko – psihijatrijski nalaz za Hodžić Nedžada od 23.01.2015. godine;

O-IV-2 - Psihološki nalaz i mišljenje za Hodžić Nedžada, Psihijatrijska klinika KCUS, 20.01.2015. godine.

g) MATERIJALNI DOKAZI OPTUŽENOG NIHADA BOJADŽIĆA


213

O-V-1 - Karta – naselja i putevi oko Trusine, sa potpisom svjedoka Šijak Remzije od 30.12.2013. godine;

O-V-2 - Akt Brigade „Herceg Stjepan“ Konjic, HZ-HB HVO, broj 02-88-1/92 od 15.10.1992. godine, u potpisu Zdravko Šagolj;

O-V-3 - Akt HVO, operativna zona Jugoistočne Hercegovine, HZ-HB (popis topništva sa strukturom streljiva) od 11.02.1993. godine;

O-V-4 - Topografska karta Trusine i okoline, sa potpisom svjedoka Šijak Remzije od 30.06.2014. godine;

O-V-4a - Topografska karta Trusine i okoline, sa potpisom svjedoka Avdibegović Nusreta od 30.12.2013. godine;

O-V-5 - Karta – nacionalna struktura Trusine i okoline sa potpisom svjedoka Šijak Remzije od 30.12.2013. godine;

O-V-6 - Personalni karton pripadnika OS BiH, Krešo Jure, od 18.12.2009. godine;

O-V-7 - Akt OG Igman od 21.01.1993. godine pod nazivom „Rješavanje problema odbrane Igmana i šire slobodne teritorije – prijedloge, postavlja, upućen Komandi 1. Korpusa“, ERN 01833795 - 01833798;

O-V-8 - Akt OG Igman od 07. 07. 2014. godine pod nazivom „Smjernice za rad - naređenje, dostavlja OG Igman“ , ERN 00577859;

O-V-9 - Fotografije: 0-9a, 0-9b, 0-9;

O-V-10 - Personalni karton svjedoka „M“;

O-V-11 - Obrazac Vob-8, broj evidencije 3/31;


O-V-13 - Odluku o proizvođenju - unapređivanju u činove armije Republike Bosne i Hercegovine, od 12. 01.1996. godine;

O-V-14 - Naredba, strogo povjerljivo broj: 14/75-96, 29.08.1993. godine;

O-V-15- Obrazac Vob-8, broj evidencije 2/14;

O-V-16- Službeni list RBiH, od 18.08.1992. godine;

O-V-17- Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, od 30.03. 1984. godine;

O-V-18- Službeni list Republike Bosne i Hercegovine, od 11.04.1992. godine;

O-V-19- Odluka Predsjedništva SRBiH, od 05.06.1990. godine;

O-V-20- Rješenje o primjeni operativno-tehničke mjere „TISA“ i „KOTA“, od 23.8.1991. godine;

O-V-21 - Službena zabilješka o uspostavi OTS, od 02.09. 1991. godine;

O-V-22 - Službena zabilješka o uspostavi OTS, od 25. 12. 1991. godine;

O-V-23 - Informacija, broj: 04/7-1636/11, od 15.02. 2011. godine;


O-V-25 - Naredba Predsjednika Predsjedništva RBiH, od 16.08.1995. godine;

O-V-26 - Odluka o postavljenju savjetnika u Predsjedništvu RBiH, od 13.08.1992. godine;

O-V-27 - Nacrt „ Pravila za rad službe vojne bezbjednosti u oružanim snagama Republike Bosne i Hercegovine“, od 06. 09. 1992. godine;

O-V-28 - Pravilo za rad Službe vojne bezbjednosti u oružanim snagama RBiH, od 11.09. 1992. godine;

O-V-29 - Nacrt „Pravila za rad vojne policije oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine“, broj: 02/340 - 1348 od 07.09.1992. godine;


214

O-V-30 - Pravilo za rad vojne policije oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine, od 01.09. 1992. godine;

O-V-31 – Naredba ŠVK OS RBiH, br. 05/7-39, od 22. 01.1993. godine;

O-V-32 - Veza, naređenje Načelnika Štaba vrhovne komande OS RBiH, str.pov. broj 86-1, od 22. 01. 1993. godine;

O-V-33 - Naredba OG Igman, 99/1 /93 od 24.01.1993. godine;

O-V-34 - Naredba OG Igman, od 26. 01. 1993. godine;

O-V-35 - Izvještaj o b/d u z/o OG Igman, od 28. 01. 1993. godine;

O-V-36 - Zahtjev zbog krađe automobila, Zenica, 13.11.1993. godine;

O-V-37 - Vojni leksikon, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1981. godine;

O-V-38 - Redovni borbeni izvještaj, dostavlja Komandi 1. Korpusa, od 17. 04. 1993. godine;

O-V-39 - Ovlaštenje, broj: 001/167-148, od 18.04.1993. godine;

O-V-40 - Naređenje, str. pov.broj: 01/3, od 22.04.1993. godine;

O-V-41 - Naredba, str.pov.broj: 14/75-40, od 12.04. 1993. godine;

O-V-42 - Naređenje, str.pov.broj: 01/30, od 27. 04. 1993. godine;

O-V-43 - Naređenje, str.pov.broj: 01-775, od 04.05.1993. godine;

O-V-44 - Dnevni borbeni izvještaj, dostavlja komandi 1. Korpusa, str.pov. br.03-592/4, od 16.04.1993. godine;

O-V-45 - Karton ranjenih, evidencija broj 19/1, RBiH, Armija Republike Bosne i Hercegovine, IV Korpus, oznaka jedinice: VJ 5683;

O-V-46 - Zapovjest za aktivna dejstva Op br. 1 Sekcija 1:25.000 Konjic 1,2,3 i 4, od 22.04. 1993. godine;

O-V-47 - Dnevni borbeni izvještaj dostavlja Komandi 1. Korpusa, str.pov. br: 1-20/8, od 22.04.1993. godine;

O-V-48 - Specijalna informacija , broj 46, od 30.04.1993. godine;

O-V-49 - Spisak vojnika specijalnog odreda za posebne namjene ŠVK;

O-V-50 - Dio ratnog dnevnika;

O-V-51 - Obrazac Vob-1;

O-V-52 - Imenovanje u službu vojnih lica za vrijeme ratnog stanja u jed. „Zulfikar“, Jablanica, BROJ 1-10/110-93, od 29.10.1993. godine;

O-V-53 - Naređenje, broj:1-10-878/94, od 16.04.1994. godine;

O-V-54 - Spisak ljudi koji su bili u zatvoru, a prekomanduju se u operativnu grupu Goražde, broj 28-1/93, od 03.02.1993. godine;

O-V-55 - Akt, Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, Hrvatsko vijeće odbrane, brigada „Herceg Stjepan“, pov.broj: 05/44-1, od 16.01.1993. godine;

O-V-56 - Rješenje, Služba državne bezbjednosti i IV Uprava, Sarajevo, od 08.04.1991. godine;

O-V-57 - Službena zabilješka, Sektor SDB, od 15.01.1992. godine;

O-V-58 - Rješenje Službe državne bezbjednosti, Sarajevo od 09.10.1992.godine;

O-V-59 - Akt Obavještajno-sigurnosna agencija BiH, Sarajevo, broj 04/7-3606/12 od 02.04. 2012. godine;

O-V-60 - Rješenje Službe državne bezbjednosti, Sarajevo, broj: 03-73 od 05.11.1992. godine;


215

O-V-61 - Rješenje Službe državne bezbjednosti, Sarajevo, broj: 04-35 od 01.04.1992. godine;

O-V-62 - Pismo,broj:19-209 od 27.07.1994. godine;

O-V-63 - Akt od 14.09.1994. godine;

O-V-64 - Akt broj: 08-03/7-4-04-2-267/12/ME, od 04.09.2012.godine;

O-V-65 – Prijedlog Sektor SDB Sarajevo, broj: 5742 od 10.06.1993. godine;

O-V-66 – Rješenje Služba državne bezbjednosti, broj: 06-145 od 10.06.1993.godine;

O-V-67 – Akt OSA BiH, broj: 04/7-3553/12 od 30.03.2012. godine;

O-V-68 - Izvještaj, broj: 02/4-233-156/93, od 31.07.1993. godine;

O-V-69 - Potvrda, broj 01-19/12 od 14.03.2012. godine;

O-V-70 - Odluka, PR.broj: 02-011-306/93 od 08.06.1993. godine;

O-V-71 - Prijedlog, broj: 837 od 18.03.1993. godine;

O-V-72 - Obrazac Vob-1;

O-V-73 - Dopuna borbenog izvještaja, Komanda 1. Korpusa, dostavlja Štabu VK OS RBiH str. pov. br. 05/6-215 od 17.04.1993. godine;

O-V-74 - Zapovijest za napad, R BiH, Armija Republike Bosne i Hercegovine, so za p.n. ŠVK, Jablanica 11.09.1993. godine;

O-V-75 - Naređenje, R BiH, Armija Republike Bosne i Hercegovine, SO PN ŠVK 00-2, Jablanica, 21.10.1993. godine;

O-V-76 - Naređenje, RBiH Armija Bosna i Hercegovina, SO PN ŠVK SARAJEVO, Jablanica 21.10.1993. godine;

O-V-77 – Naređenje - Komandantu čete jedinica „Zulfikar“, broj: 1-20/96-93 od 27.10.1993. godine;

O-V-78 - Službena zabilješka, broj: 17-04/2-04-2-1140/09 od 23. 09. 2009. godine;

O-V-79 - Karton ranjenih-poginulih-nestalih, IV korpus, oznaka jedinice: VJ 5683;

O-V-80 - Obrazac Vob-8, broj evidencije: 2/39;

O-V-81 - Akt broj: 04-02/3-2-4895/99 od 22.11.1999. godine;

O-V-82 - Naređenje, dostavljeno GSS VK (na znanje), komandi 6. Korpusa, komandama jedinica: „Silver- Fox“, „Handzar divizija“ i odred „Zulfikar“, broj 01/563-1-3/93 od 02.09. 1993. godine;

O-V-83 - Arhivska etiketa za knjigu, obrazac Vob-8;

O-V-84 - Informacije od SFOR-a, Sarajevo od 14.10.1999. godine;

O-V-85 - Direktiva broj 5 od 14.04.1993. godine;

O-V-86 - Akt broj: 108-1 od 28.01.1993. godine;

O-V-87 -Molba, zapovjedniku glavnog stožera Republike Hrvatske gospodin Bobetko

Janko, od 04.04.1993. godine;

O-V-88 - Akt broj: 001/167-26 od 11.03.1993. godine;

O-V-89 - Sadržaj govora NŠVK, dostavlja svim korpusima, broj evidencije 01/1 od 19.03. 1993. godine;

O-V-90 – Special report, od 22.07.1993.godine, from HRC Zenica;

O-V-91 - Naređenje, str. pov.broj: 14/75-51 od 09.06.1993. godine;

O-V-92 - Naređenje, str. pov. broj: 14/75-52 od 10. 06.1993. godine;

O-V-93 - Naređenje, str. pov. broj: 14/75-63 od 05. 07.1993. godine;

O-V-94 - Arhivski spisak koji potiče iz 1993. godine;


216

O-V-95 - Informacija o toku b/d u zoni odgovornosti 1. Korpusa na dan 16.04.1993. godine dostavlja IB OG Goražde;

O-V-96 - Dopuna borbenog izvještaja, dostavlja Štabu Vrhovne komande OS R BiH od 18.04.1993. godine;

O-V-97 - Informacija o toku b/d u zoni odgovornosti 1. korpusa na dan 17.04.1993. godine,dostavlja IB OG Goražde;

O-V-98 - RBiH komanda odbrane „Igmana“ Dopunu borbenog izvještaja 30.07.1993. godine dostavlja SSVK OS R BiH, n/r Komandanta, n/r Načelnika Štaba;

O-V-99 - RBiH, Oružane snage Republike BiH Komanda „Igman“ str. Pov. broj: 03-125 od 30. 07.1993. godine, dostavlja podatke – ŠTAB VK OS R BiH i komandi 1. Korpusa;

O-V-100 - Izvod iz vojne evidencije za zaštićenog svjedoka “R”;

O-V-101 - Zahtjev, Komanda 1. Korpusa, pov.br.05/9-53 od 12.03.1993. godine;

O-V-102 - Naređenje za nastavak B/D komandi brigade Neretvica, OPERATIVNA GRUPA IGMAN, str. pov.br. 01/5, Bradina, 22.04.1993. godine u 21,00h;

O-V-103 - Akt Centra veze SVK- Odjeljenja za Kripto zaštitu Sarajevo od 15.04.1993. godine kojim se traži pomoć upućivanja dijela snaga prema Jablanici i Neretvici, u potpisu Enes Kovačević, komandant brigade Neretva i Spiljak Šaban, pomoćnik kom.br. Neretvica, upućeno Komandantu Zuki Igman, komandantu 9. Brigade Kazić Neziru i Komandantu brigade „Suad Alić“ Cerovcu;

O-V-104 - Akt Komande 44. Brdske brigade, broj 02/392-2/93 od 15.04.1993. godine, u potpisu Enes Kovačević komandant i Spiljak Šaban, pomoćnik komandanta brigade Neretvica, upućeno OG Igman, na ruke Gušić Salko, u prilogu Dopis Suda BiH broj S1 1 K 010294 12 Kri od 23.06.2014. godine kojim se potvrđuje da je ovaj dokument uveden kao dokaz odbrane u predmetu Džeko Edin;

O-V-105 - Akt SOPN ŠVK OS R BIH od 15.04.1993. godine u potpisu Esad Ramić, doc.dr Safet Ćibo, Zuka i Nihad; upućen ŠVK OS R BIH Seferu Haliloviću;

O-V-106 - Akt Komande 4. Korpusa, broj 02/1-3200-1/93 od 17.04.1993. godine upućen Komndama svih jedinica u potpisu Atif Pašalić, komandant;

O-V-107 - Borbeni izvještaj 4. Korpusa, Bradina, od 17.04.1993. godine, 20,00h, u potpisu Ramić Esad, PNS za ONP 4. Korpusa, upućen komandantu 4. Korpusa;

O-V-108 - Akt Komande 4. Korpusa, broj 02/1-3200-27/93 od 22.04.1993. godine u potpisu Sulejman Budaković, za komandanta, upućeno komandi 3. Korpusa ARBiH;

O-V-109 - Naređenje Komande 4. Korpusa , str.pov. broj 01/34 od 29.04.1993. godine u potpisu Arif Pašalić, komandant;

O-V-110 - Personalni podaci za pripadnike brigade Armije R BiH „Neretvica „ broj: 03-872-3/93 od 06.03.1993. godine, upućeno Komandi 4. Korpusa (ERN 01563864-01563865, 01563905-01263906);

O-V-111 - Naređenje OG Igman, str.pov.br. 01/53,Bradina,03.05.1993. godine u potpisu Gušić Salko, komandant, upućeno komandantu bataljona 7. Bbr., radnoj jedinici Čelebići;

O-V-112 - Akt Komande 6. Korpusa, str.pov.br. 01/_ , Bradina od 24.06.1993. godine u potpisu Gušić Salko, komandant upućeno Op ŠO Konjic,Jablanica, Prozor, Gornji Vakuf, Visoko, Fojnica, Hadžići, Kalinovik, Kiseljak, Kreševo, Trnovo, Komandi 43,44,45,9,81,317 49 bbr., Komandi 8 mtbr, 50 mtbr, Komandi SO za posebne namjene, dio Crni labudova, samostalni vod SILVER FOX, 1PDO I 2 PDO G. Vakuf;

O-V-113 - Dnevna informacija za dan 27.06.1993. godine str.pov.br. 01/179-19 (u rukopisu: 05-346-1/93), Bradina, od 28.06.1993. godine u potpisu Organ za moral, IPD i vjerska pitanja, upućena Komandi OG Igman, OpŠO Konjic, Jabllanica, Prozor, G.Vakuf, Visoko, Fojnica, Hadžići, Kalinovik, Kiseljak, Kreševo i Trnovo, Komandi 8 mtbr, 50 mtbr.,


217

Komandi SO za posebne namjene, dio Crni labudova, samostalni vod SILVER FOX, 1PDO i 2 PDO G.Vakuf;

O-V-114 - Analiza jednogodišnjeg rada, AR BiH ŠVK-a OS R BiH, broj (u rukopisu) 31-2-03-302-7/2-6/99 u potpisu armijski general Rasim Delić;

O-V-115 - Akt GSS Vrhovne komande OS RBiH, broj: 112-1,Sarajevo, 29.01.1993. godine upućen Brigadi Neretvica, sektor bezbjednosti, za g-dina Hadžajliju Jusufa; u potpisu Halilović Sefer;

O-V-116 - Bilten Uprave bezbjednosti ŠVK –a, OS BiH, broj: 262, od 23.12.1993. godine;

O-V-117 - Izvještaj MUP-a R BiH – Štab akcije „Trebević- 3“ – Odjeljenje za analitiku; broj: A-01-63/94, od 22.01.1994. godine, u potpisu Masleša Ramo, načelnik CSB Mostar i Ismet Alija, zamjenik komandanta 6. Korpusa, upućeno ŠVK OS R BiH Sarajevo i MUP RBiH Sarajevo i MUP RBiH na ruke Ministra i 02;

O-V-118 - Zaposvijest za napad SOPN ŠVK-a: „Odbrana narodnih prava – Vrdi 93“, Jablanica, 17.09.1993. godine u potpisu Ališpago Zulfikar, komandant SO za PN ŠVK;

O-V-119 - Karton – ranjenih – poginulih – nestalih za: Hošić Adnan; IV Korpus; oznaka jedinice “Odred za specijalna dejstva”, broj 05/4-3-10-2845;

O-V-120 - Izjava o ranjavanju za svjedoka „O“ pov.br. : 05/4-10-2342/95 od 11.12.1995. godine;

O-V-121 - Naredba broj 8-1/6-43 Komandanta Generalštaba AR BiH od 25.06.1996. godine o unapređenju u čin Armije RBiH, u potpisu Delić Rasim, upućeno Komandi 4. Korpusa;

O-V-122 - Odluka o proizvođenju u činove ARBiH, Predsjedništvo RBiH, vojna tajna, povjerljivo, broj: 02-011-497/96, od 24.06.1996. godine u potpisu Izetbegović Alija, Predsjednik Predsjedništva RBiH, dostavljeno 4. IDB;

O-V-123 - Akt komande 3. Korpusa broj 02/31-91 od 11.01.1993. godine,Zenica,vojna tajna, strogo povjerljivo, u potpisu Enver Hadžihasanović,komandant;

O-V-124 - VOB-1 i uvjerenje o platama za svjedoka :“E“ ;

O-V-125 - Rješenje Uprave Bezbjednosti ŠVK OS, broj 209/93 od 02.11.1993. godine, o odrerđivanju pritvora Bojadžić Nihadu i Rješenje Uprave Bezbjednosti ŠVK, broj 209-1/93 od 04.11.1993. godine o ukidanju pritvora Bojadžić Nihadu;

O-V-126 - Naredba Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH o određivanju vještačenja po vještaku vojne struke Ganić Nehru, broj KT-RZ 24/10 od 14.05.2010. godine;

O-V-127 - Naređenje Komande 3. Korpusa, broj 02/33-628 od 08.03.1993. godine, vojna tajna, strogo povjerljivo u potpisu Enver Hadžihasanović, komandant, upućeno, Komandama brigada – svima, OpSO –svima;

O-V-128 - Naredba o primjeni pravila mneđunarodnog ratnog prava u oružanim snagama RBiH, broj: 1291/92 od 23.08.1992. godine, u potpisu Predsjednik Predsjedništva RBiH Izetbegović Alija;

O-V-129 - Uputstvo o aktivnostima dokumentovanja i izvještavanja o ratnim zločinima, Zapovjedništvo 4. Korpusa, broj: 07-1971/93, od 17.03.1993. godine;

O-V-130 - Dnevni borbeni izvještaj Komande 4. Korpusa, broj: 02/1-966-64/93 od 20.03.1993. godine, u potpisu Ramić Esad, za komandanta dežurni oficir 4. Korpusa, upućen ŠVK OS RBiH, Operativni centar;

O-V-131 - Dnevni operativni izvještaj K-de 4. Korpusa, broj: 02/1-966-70/93 od 21.03.1993. godine, u potpisu Arif Pašalić, upućen operativnom centru ŠVK OS RBiH Sarajevo;


218

O-V-132 - Redovni borbeni izvještaj Komande brigade „Neretva“ , 4. Korpusa Armije RBiH, broj: 02/70-1-47/93 od 22.03.1993. godine, u pootpisu Enes Kovačević, komandant i Senad Džino, dežurni oficir, upućeno Komandi 4. Korpusa;

O-V-133 - Operativni izvještaj -vanredni, 7. Brigade „Suad Alić“, 4. Korpus od 23.03.1993. godine, u potpisu Cerovac Midhat, komandant;

O-V-134 - Vanredni operativni izvještaj 7. Brigade „Suad Alić“ 4. Korpus, br.: 02-211/93 od 23.03.1993. godine, u potpisu Midhat Cerovac, Komandant;

O-V-135 - Izvještaj komande brigade „Neretva“, broj: 02-/70-1-48/93 od 23.03.1993. godine, u potpisu Enes Kovačević, komandant;

O-V-136 - Borbeni izvještaj komande 4. Korpusa, str.pov.br.: 2208/93 od 23.03.1993. godine, u potpisu Mirsad Husković, dežurni oficir, upućeno ŠVK OS RBiH;

O-V-137 - Izvještaj o novonastaloj situaciji u Opštini Konjic, 4. Korpus , 7. Brigade „Suad Alić“, broj: 01/01-907 od 23.03.1993. godine, u potpisu Cerovac Midhat, komandant, dostavljeno Ratnom Predsjedništvu SO Konjic, Komandi 4. Korpusa, GŠ OS RBiH i Predsjedništvu RBiH;

O-V-138 - Izvještaj o stanju bezbjednosti na području Konjica, Zapovjedništvo 4. Korpusa, Organ bezbjednosti broj: 07-2245/93 od 24.03.1993. godine, u potpisu Sejo Branković, za načelnika bezbjednosti i Arif Pašalić, zapovjednik;

O-V-139 - Akt Komande brigade „ Neretva“ , Jablanica, broj: 07/232-1-4/93 od 24.03.1993. godine u potpisu Enes Kovačević, komandant , upućeno Zapovjedništvu 4. Korpusa, načelniku Organa bezbjednosti;

O-V-140 - Akt brigade „Neretvica“, Parsovići, od 27.03.1993. godine, u potpisu Hakalović Hasan, komandant, upućeno 4. Korpusu – Mostar;

O-V-141 - Dnevni operativni izvještaj, Komanda 4. Korpusa, broj: 02-2560-4/93 od 04.04.1993. godine, u potpisu Sulejman Budaković, načelnik štaba, upućeno ŠVK RBiH – Operativni centar;

O-V-142 - Operativni izvještaj 7. Brigade „Suad Alić“ Konjic, 4. Korpus, broj 02-238/93 od 04.04.1993. godine, u potpisu Pajić Edin, referent za ONP;

O-V-143 - Dnevni operativni izvještaj komande 4. Korpusa, broj: 02/1-966-111/93 od 07.04.1993. godine, u potpisu Sijerčić Jasenko, operativni dežurni, upućeno ŠVK OS RBiH;

O-V-144 - Dnevni operativni izvještaj komande 4. Korpusa , dj. Broj: 02/1-966-115/93 od 08.04.1993. godine, u potpisu Budaković Sulejman, načelnik štaba, upućeno ŠVK OS RBiH;

O-V-145 - Akt Bataljona Vojne Policije 4. Korpusa od 13/14.04.1993. godine, vojna tajna, strogo povjerljivo, u potpisu Nusret Šahić, komandant, upućeno 4. Korpusu;

O-V-146 - Redovni borbeni izvještajk-de 44. Bbr. Broj 02/70-1-68/93 od 14.04.1993. godine, u potpisu Kovačević Enes, komandant, upućeno Komandi 4. Korpusa;

O-V-147 -Naređenje komandanta 4. Korpusa, broj: 01-3063/93 od 14.04.1993. godine, u potpisu Pašalić Arif, dostavljeno OPŠO Jablanica, OPŠO Konjic, 43.,44., 45., bbr, BVP, bb prozor, NŠ 4.K Tetak, gosp. Trešnjo Đemal, ONO 4.K ;

O-V-148 - Izvještaj o stanju u Jablanici, k-de 44. Bbr., str.pov.broj 02/389-1/93 od 15.04.1993. godine, u potpisu Budaković Sulejman, NS 4.Korpus i Kovačević Enes, K-dant 44. bbr, upućeno na ruke načelniku ŠVK OS RBiH;

O-V-149 - Redovni operativni izvještaj k-de 4. Korpusa, dj.broj 0271-966-133/93 od 16.04.1993. godine, u potpisu Husković Mirsad, za komandanta dežurni operativni, upućeno ŠVK OS RBiH;


219

O-V-150 - Informacija komande 4. K. Broj 03-3177/93 od 16.04.1993. godine, u potpisu Pašalić Arif, komandant 4. Korpusa, upućena svim brigadama i samostalnim bataljonima;

O-V-151 - Informacija o stanju u BiH, Komanda 4. Korpusa, dj. Broj 03-3109/93 od 16.04.1993. godine;

O-V-152 - Naredba, Komanda 4. Korpusa, dj.broj: 02-3145-1/93 od 16.04.1993. godine, u potpisu Pašalić Arif, komandant;

O-V-153 - Vanredni operativni izvještaj Komande 4. Komande, djelo. Broj 02-1565-1/93 od 22.04.1993. godine, Peco Asim, dežurni operativni, ŠVK Sarajevo;

O-V-154 - Redovni borbeni izvještaj, Komande OG Igman, str.pov. broj 03/6-34 od 22.03.1993. godine, u potpisu Hasković Sabro, načelnik štaba, upućeno Komandi 1. Korpusa;

O-V-155 - Službena zabilješka, Komande Devete brdske brigade, Organ bezbjednosti, broj s-03-205/93 od 23.03.1993. godine;

O-V-156 - Redovni borbeni izvještaj Komande OG Igman, str.pov.broj 03/6-35 od 23.03.1993. godine upućeno komandi 1. Korpusa;

O-V-157 - Informacija o ponašanju i događanjima dana 28.03.1993. godine od strane pripadnika 8. Motorizovane brigade, broj 5-03-250/93 od 29.03.1993. godine, u potpisu Šehić Nihad, pomoćnik komandanta za bezbjednost;

O-V-158 - Borbeno naređenje Komandanta OG Igman br. 1, broj: 01-1/13 od 04.04. 1993. godine, u potpisu Gušić Salko, Komandant OG Igman, upućeno Komandi 1. Korpusa;

O-V-159 - Borbeni izvještaj Komande OG Igman od 08.04.1993. godine, u potpisu Gušić Salko, komandant;

O-V-160 - Redovni borbeni izvještaj Komande OG Igman, str.pov. broj 03-6/50 od 09.04.1993. godine, u potpisu Gušić Salko, komandant, upućeno Komandi 1. Korpusa;

O-V-161 - Dnevni borbeni izvještaj Komandi OG Igman, str.pov. broj 03-6/52 od 11.04.1993. godine, u potpisu Gušić Salko, Komandant, upućeno Komandi 1. Korpusa;

O-V-162 - Redovni borbeni izvještaj k-de OG Igman, str.pov. broj 378-4/93 od 15.04.1993. godine, u potpisu Gušić Salko, komandant, upućeno Komandi 1. Korpusa;

O-V-163 - Vanredni izvještaj Komandanta OG Igman broj: 02/665-2 od 18.04.1993. godine, u potpisu Gušić Salko, komandant, upućeno Komandi 1. Korpusa;

O-V-164 - Vanredni izvještaj o b/d u zoni odgovornosti OG Igman, str.pov. broj: 03-592/7 od 18.04.1993. godine, u potpisu Gušić Salko, komandant, upućeno Komandi 1. Korpusa;

O-V-165 - Dopuna borbenog izvještaja komande OG Igman broj: 03-592/7-3 od 18.04.1993. godine, u potpisu Komandant, upućeno 1. Korpusu;

O-V-166 - Dopuna borbenog izvještaja Komande 1. Korpusa, str.pov. broj 05/6-217 od 20.04.1993.godine, upućeno IB OG Goražde; u prilogu dopis Suda BiH broj S1 1 K 0010294 12 Kri od 04.06.2014. godine kojim se potvrđuje da je ovaj dokument uveden kao dokaz odbrane u predmetu Džeko Edin;

O-V-167 - Akt OG Igman, služba vojne bezbjednosti,broj 08-22-58/93 od 21.04.1993.godine, u potpisu Subašić Sabit- PKB, upućeno 1. Korpusu-sektor bezbjednosti, na ruke Arnautović Šaćir;

O-V-168 - Dnevni borbeni izvještaj Komande OG Igman, str.pov. broj 03-592/10 od 21.04.1993. godine, u potpisu Gušić Salko, komandnat OG Igman, upuceno Komandi 1. Korpusa;

O-V-169 - Dopuna borbenog izvještaja komande 1. Korpusa, str.pov. broj 05/6-234 od 23.04.1993. godine, u potpisu Hajrulahović Mustafa - Talijan, upućeno ŠVK OS RBIH;


220

O-V-170 - Informacije o toku b/d u zoni odgovornosti 1. Korpusa na dan 22.04.1993. godine, str.pov.br. 05/6-236 od 23.04.1993. godine, u potpisu Džambasović Asim, načelnik, upućeno IB OG Goražde;

O-V-171 - Informacije o toku b/d u zoni odgovornosti 1. Korpusa na dan 24.04.1993. godine, str.pov.br. 05/6-241 od 25.04.1993. godine, upućena OG Igman i str.pov.br. 05/6-241 od 25.04.1993 godine, upućena IB OG Goražde, u potpisu obje informacije Džambasović Asim, načelnik;

O-V-172 - Redovni borbeni izvještaj Komande OG Igman, str.pov. broj 01-05/93 od 30.04.1993. godine, u potpisu Gušić Salko, komandant, upućeno Komandi 1. Korpusa;

O-V-173 - Dopuna borbenog izvještaja Komande 1. Korpusa, str.pov. broj 05/6-301-2 od 13.05.1993. godine, u potpisu Mustafa Hajrulahović - Talijan, dostavljeno ŠVK OS RBIH i IKM ŠVK OS RBIH – Zenica;

O-V-174 - Fizičko obezbjeđenje prekomande, OS RBIH, ŠVK, od 01.02.1993. godine, u potpisu Načelnik ŠVK OS RBiH Halilović Sefer, dostavljeno Odredu za posebne namjene “Zulfikar”;

O-V-175 - Akt Načelnika ŠVK OS RBiH, str.pov.br. 02/280-1 od 18.02.1993. godine, u potpisu Sefer Halilović, načelnik ŠVK OS RBIH, upućen komandantu odreda za posebne namjene - gosp. Ališpago Zulfikar i Akt ŠVK OS RBiH, str.pov.br. 02/280-1 od 18.02.1993. godine, u potpisu Halilović Sefer, načelnik ŠVK OS RBIH, upućeno Komandantu brigade "Neretvica";

O-V-176 - Naredbe Načelnika ŠVK OS RBiH, pov.broj: 13/37-39 od 04.03.1993. godine, u potpisu Halilović Sefer, načelnik ŠVK OS;

O-V-177 - Naređenje ŠVK OS RBIH, str.pov.br. 14/75-22 od 11.03.1993. godine, Prekomanda v/o, u potpisu Halilović Sefer, načelnik ŠVK OS RBIH, dostavljeno Komandi 1. Korpusa, 9.mtbr i Specijalnom odredu za posebne namjene ŠVK OS;

O-V-178 - Naređenje ŠVK OS RBiH, pov. broj: 02/397-1 od 15.03.1993. godine, u potpisu Halilović Sefer, načelnik ŠVK OS RBIH upućeno Komandi OG Igman;

O-V-179 - Prijedlog komande 1. Korpusa, str.pov. broj 05/7-203 od 06.04.1993. godine, u potpisu Hajrulahović Mustafa -Talijan, komandant, upućeno ŠVK OS RBIH gops. Haliloviću Seferu; u prilogu Akt Suda BiH broj S1 1 K 0010294 12 Krl od 04.06.2014. godine, kojim se potvrđuje da je ovaj dokument uveden kao dokaz odbrane O-177 u predmetu Džeko Edin;

O-V-180 - Akt ŠVK, str.pov. broj 02/533-1 od 24.04.1993. godine u potpisu Suljević Zirco, po ovlaštenju NS VK OS RBIH, upućeno Komandi 4. Korpusa;

O-V-181 - Naređenje za prebacivanje djela snaga u Jablanicu, OGI IKM Bradina, str.pov. broj 01/15 od 24.04.1993. godine u 12,30h, u potpisu Salko Gušić, komandant, upućeno Komandantu SO Zulfikar;

O-V-182 - Akt OS R BiH, Igman, Služba vojne bezbjednosti, broj 08-21-19/93 od 26.04.1993. godine, u potpisu PKB - Subašić Sabit, upućeno Upravi bezbjednosti i 1. Korpusu - sektor bezbjednosti;

O-V-183 - Odluka ŠVK o formiranju 6. K. ARBiH i Z/O 1., 3., 4. i 6. K. broj 14/76-7 od 09.06.1993. godine, u potpisu Delić Rasim, komandant GŠ OS RBIH;

O-V-184 - Akt komande 1.Korpusa, str.pov. broj 06/13-223 od 12.06.1993. godine, Organizacijske promjene-prijedlog, u potpisu Hajrulahović Mustafa - Talijan, komandant, upućeno ŠVK OS RBIH; u prilogu dopis Suda BiH broj S1 1 K 0010294 12 Krl od 23.06.2014. godine kojim se potvrđuje da je ovaj dokument uveden kao dokaz odbrane u predmetu Džeko Edin;


221

O-V-185 - Naređenje ŠVK, str.pov.broj 14/75-100 od 01.09.1993. godine, u potpisu Delić Rasim, komandant GŠ OS RBIH;

O-V-186 - Odluka o jedinstvenim načelima za primjenu sredstava i metoda koje u svom radu primjenjuju organi koji vrše poslove državne bezbjednosti od 17.04.1985. godine;

O-V-187 - Informacija o toku borbenih dejstava u zonama odgovornosti, 1, 2, 3, 4 i 5 Korpusa za dane 17. i 18.05.1993. godine, str.pov.broj 05/6-308-2 od 19.05.1993. godine, upuceno svim operativnim grupama, svim brigadama i samostalnim bataljonima, u potpisu Asim Džambasović, Načelnik;

O-V-188 - Dopuna borbenog izvještaja k-de 1. K., str.pov.broj 05/6-227 od 20.04.1993. godine u potpisu Mustafa Hajrulahović - Talijan, upućeno ŠVK OS RBiH;

O-V-189 - Dopuna borbenog izvještaja k-de 1. K., str. pov. broj 05/6-223 od 19.04.1993. godine, u potpisu Hajrulahović Mustafa - Talijan, upućeno ŠVK OS RBiH;

O-V-190 - Dnevni borbeni izvještaj k-de OGI, str.pov. broj 78-4/93 od 05.04.1993. godine, u potpisu Gušić Salko, komandant, upućeno Komandi 1. Korpusa;

O-V-191 - Dnevni borbeni izvještaj k-de OGI, str. pov. broj 03-6/48 od 07.04.1993. godine, u potpisu Gušić Salko, komandant OG Igman, upućen Komandi 1. Korpusa;

O-V-192 - Borbeni izvještaj za 19.04.1993. godine, OG Igman, str.pov. broj: 03-592/8 od 19.04.1993. godine, upućen Komandi 1. Korpusa;

O-V-193 - Akt OGI, str.pov. broj 01-592-7-4 od 19.04.1993. godine, Saglasnost za angažovanje jedinica u rejonu Jablanica, u potpisu Gušić Salko, komandant, upućeno Komandi 1. Korpusa Sarajevo;

O-V-194 - Akt OGI broj 01/8 od 23.04.1993. godine, Povišene mjere b/g, u potpisu Gušić Salko, upućen komandama 44. i 45. bbr, jedinicama OŠO Konjic, Jedinicama MUP Konjic i specijalnim jedinicama;

O-V-195 - Borbeni izvještaj za dan 24.04.1993.godine, OGI IKM Bradina broj 01/11-1 od 24.04.1993. godine, u potpisu Gušić Salko Komandant, upućeno Komandi OG Igman za 1. Korpus i 4. Korpus;

O-V-196 - Dopuna borbenog izvještaja OGI IKM Bradina, str.pov. broj 03-592/14 od 24.04.1993. godine, u potpisu Gušić Salko, komandant, upućen Komandi 1. Korpusa;

O-V-197 - Borbeni izvještaj za dan 25.04.1993.godine, OGI IKM Bradina broj 01/11-3 od 25.04.1993. godine, u potpisu Gušić Salko, komandant, upućeno Komandi OG Igman i Komandi 4. korpusa; u prilogu dopis Suda BiH broj S1 1 K 0010294 12 Krl od 23.06.2014.godine kojim se potvrđuje da je ovaj dokument uveden kao dokaz odbrane u predmetu Džeko Edin;

O-V-198 - Vanredni izvještaj OGI IKM Bradina, str.pov. broj 01/11-2 od 25.04.1993. godine, u potpisu Gušić Salko, komandant, upućeno komandama 1. i 4. Korpusa;

O-V-199 - Redovni borbeni izvještaj, k-de 44. bbr. broj 02/70-1-104/93 od 26.04.1993. godine, u potpisu Enes Kovačević, komandant, upućeno OG Igman, IKM Bradina;

O-V-200 - Operativni izvještaj komande 4. Korpusa, dj. broj 02/1-3200-08/93 od 18.04.1993. godine, u potpisu dežurni operativni Sijerčić Jasenko, upućeno ŠVK OS RBiH Sarajevo;

O-V-201 - Redovni izvještaj komande 4. Korpusa,dj. broj 02-2560-15-2/93 od 15.04.1993. godine, u potpisu Trgo Adil, operativni dežurni, upućeno ŠVK OS RBIH;

O-V-202 - Operativni izvještaj, Zapovjedništvo 4. Korpusa, dj. broj 02-2560-14-1/93 od 14.04.1993. godine, u potpisu Žilić Mehmed, operativni dežurni 4.K, upućeno OC ŠVK OS RBIH;

O-V-203 - Akt Komande 4. Korpusa, str.pov. broj: 02/1-966-125/93 od 14.04.1993. godine, u potpisu Pašalić Arif, upućeno ŠVK RBIH;


222

O-V-204 - Izvještaj o odgovornosti za neuspješno izvođenje b/d na prostoru Trnovo - Igman, ŠVK OS RBiH, str. pov. broj 02/978-1 od 07.08.1993. godine, u potpisu Vezagić Muhamed, Brkić Mušir, Jašarević Jusuf, upućen Komandantu GŠ Armije RBiH;

O-V-205 - Akt ŠVK, str. pov. broj 02/510-1 od 17.04.1993. godine, u potpisu Sefer Halilović, načelnik ŠVK OS RBIH, upućeno Komandi 4. Korpusa;

O-V-206 - Akt ŠVK broj 001/167-74 od 22.03.1993. godine, Sastanak sa glavnim stožerom HVO, u potpisu Halilović Sefer, načelnik ŠVK OS RBIH, upućeno Komandantu 4. Korpusa Pašaliću Arifu;

O-V-207 - Akt ŠVK, str. pov. broj 02/336-1 od 02.03.1993. godine, u potpisu Halilović Sefer, načelnik ŠVK OS RBiH, upućeno Glavnom stožerniku HVO Mostar;

O-V-208 - Akt ŠVK str.pov.broj 02/347-1 od 04.03.1993. godine, u potpisu Halilović Sefer, načelnik ŠVK OS RBIH upućeno HVO Mostar odjel obrane - gosp. Stojić Bruni i Petković Milivoju;

O-V-209 - Akt ŠVK, broj 129-1 od 10.02.1993. godine, u potpisu Halilović Sefer, načelnik ŠVK OS RBIH upućeno gosp. Rajiću;

O-V-210 - Akt ŠVK, str.pov. broj 02/212-1 od 07.02.1993.godine, u potpisu Halilović Seferu, načelnik ŠVK, upućeno Glavnom stožeru HVO Mostar;

O-V-211 - Akt ŠVK broj 02/197-1 od 03.02.1993.godine, u potpisu Sefer Halilović, načelnik ŠVK OS RBIH, upućeno Glavnom stožeru HVO Mostar;

O-V-212 - Naređenje ŠVK, str.pov.broj 02/155-1 od 27.01.1993. godine, u potpisu Sefer Halilović, načelnik ŠVK OS RBIH, upućeno Komandama 1, 2, 3, 4 i 5. Korpusu;

O-V-213 - Akt Komande 4.korpusa, str.pov.broj 838-06 od 07.09.1993. godine, u potpisu Arif Pašalić Komandant, upućeno IKM ŠVK;

O-V-214 - Borbeni izvještaj za 23.04.1993. godine, OGI str.pov.broj 01/11 od 23.04.1993. godine, u potpisu Gušić Salko, komandant, upućeno Komandi OG Igman;

O-V-215 - Borbeni izvještaj Komande OG Igman, str.pov. broj 03-6/51 od 10.04.1993. godine, u potpisu Gušić Salko, komandant, upućeno Komandi 1. Korpusa;

O-V-216 - Sporazum o prekidu neprijateljstava u BiH zaključen između generala Petković Milivoja i generala Halilović Sefera od 12.05.1993. godine (na bosanskom i engleskom jeziku);

O-V-217 - Zakon o unutrašnjim poslovima (prečišćeni tekst), objavljen u SL. Listu SR BiH, broj 18/90 od 29.06.1990. godine;

O-V-218 - Magnetofonski snimak sa redovne 229. sjednice Predsjedništva RBiH održane 26.11.1993. godine (relevantna str. 27);

O-V-219 - Akt ŠVK OS RBiH, Uprava za moral, IPD i VP, br. evidencije 02/17-90 od 16.04.1993. godine " Informacija o činiocima od uticaja na borbeni moral jedinica, komandi i štabova OS RBiH", vojna tajna, povjerljivo, u potpisu Ivan Brigić, dostavljeno svim Korpusima, vazduhoplovnim grupama Mostar, Bihac, Tuzla, OG Igman i OkSO Doboj;

O-V-220 - Akt ŠVK OS RBiH, Uprava za moral, IPD i VP, br. evidencije 02/17-91 od 17.04.1993. godine " Informacija o činiocima od uticaja na borbeni moral jedinica, komandi i štabova OS RBiH", vojna tajna, povjerljivo, u potpisu Ivan Brigić, dostavljeno svim Korpusima, vazduhoplovnim grupama Mostar, Bihac, Tuzla, OG Igman i OKSO Doboj;

O-V-221 - Akt ŠVK OS RBiH, Uprava za moral, IPD i VP, br.evidencije 10-45 od 19.04.1993. godine " Analiza stanja borbenog morala (u periodu 11.-18.04.1993. godine)";

O-V-222 - Akt ŠVK OS RBiH o imenovanju, pov. broj 001/167-154 od 27.04.1993. godine, u potpisu Sefer Halilović, načelnik GŠ ARBiH, dostavljeno lordu Davidu Owenu, A. Izetbegoviću, M.Bobanu, GS HVO, GŠ ARBiH, zajedničkim zapovjedništvima;


223

O-V-223 - Borbeni izvještaj za 18.04.1993.godine, Komanda OG Igman. Str.pov.br. 03/592-7-2 od 18.04.1993. godine,u potpisu Gušić Salko, komandant, upućeno 1. Korpusu;

O-V-224 - Službena ocjena za pukovnika Bojadžić Nihada, registarski broj HN200662, za period od 21.02.1996. do 14.10.1997. godine, potpis glavnog ocjenjivača nečitak, datum 30.07.2003. godine; Zahvalnica 4. IDB Zulfikar za doprinos u odbrani Drežnice od 06.04.1995. godine; Pohvala vojske Federacije BiH za pukovnika Bojadžić Nihada od 15.04.2000. godine, u potpisu komandant Rasim Delić; Pohvala za pukovnika Bojadžić Nihada, pov.br. 30-19/34-7/08-96/39/01 od 10.09.2001. godine, u potpisu Nedžad Ajnadžić, brigadni general, zamjenik komandanta; Naredba za dodjelu sata sa posvetom pukovniku Bojadžić Nihadu od 07.04.2004. godine, u potpisu Atif Dudakovic, komandant general pukovnik i Ivica Zeko, zamjenik komandanta, general major; Pohvala za pukovnika Bojadžić Nihada od Zajedničke komande VF, Komande obuke i doktrine VF od 10.09.2001. godine; Dodjela novčane nagrade pukovniku Bojadžić Nihadu od Vojske Federacije od 08.04.2005. godine, u potpisu generalmajor Hajrudin Grabovica, komandant; Zahvalnica Zajedničke Komande VF, komandi centra za profesionalni razvoj VF BiH od 06.07.2005. godine; Pohvala za Bojadžić Nihada, komandanta odreda, od strane 4. Korpusa od 15.04.1994. godine; Pohvala za pukovnika Bojadžić Nihada od strane Zajedničke Komande VF, broj 30-11/34-7/1-1249-15/00 od 24.03.2000. godine; Pohvala 4. Korpusa k-dantu odreda Bojadžić Nihadu od 15.04.1994. godine; Pohvala Armije RBiH Bojadžić Nihadu od 10.08.1994. godine; Pohvala Armije RBiH SOPN-u od 30.08.1994. godine; Pohvala 4. Korpusa 4. IDB "Zulfikar" na celu sa majorom Bojadžić Nihadom od 15.04.1995. godine;

O-V-225 - Pohvala Ministarstva odbrane brigadiru Bojadžić Nihadu od 01.12.2008. godine; Ovjereni prevod na bosanski jezik akta pukovnika P.A. Kellet OBE od 23.12.2005. godine I originalna verzija na engleskom jeziku; Ovjereni prevod na bosanski jezik akta generala majora Vojske Ujedinjenog Kraljevstva J P Kiszely od 14.11.2001.godine I originalna verzija na engleskom jeziku; Ovjereni prevod na bosanski jezik akta puk. Lawrence Sansone od 03.06.1999. godine i originalna verzija na engleskom jeziku; Ovjereni prevod na bosanski jezik akta generala majora Erdal Ceylanoglu, k-danta Akademije Nacionalne sigurnosti od 11.06.2002. godine i originalna verzija na turskom jeziku; Ovjereni prevod na bosanski jezik akta Glavnog štaba, Komande SAD-a za Europu od 25.10.1999. godine I originalna verzija na engleskom jeziku; Akt brigadnog generala Bernd Papenkort, glavnog vojnog savjetnika Specijalnog predstavnika UN misije u BiH od 07.02.2001. godine upućen Generalu Dudakoviću u kojem izražava zahvalnost, između ostalih, I pukovniku Bojandžić Nihadu;

O-V-226 - Izvod iz matične knjige umrlih za Bojadžić Mujesiru rođ. Komatina na dan 16.04.1984. godine;

O-V-227 - Naređenje ŠVK, str.pov.br.02/732-1 od 12.06.1993. godine, u potpisu Delić Rasim, komandant ŠVK, upućeno Komandi OG Igman;

O-V-228 - Naređenje ŠVK, Obustava formiranja 6. Korpusa str.pov.broj 14/75-57 od 19.06.1993. godine u potpisu Rasim Delić, komandant GŠ OS RBiH, upućeno Komandi 6. Korpusa Igman;

O-V-229 - Upozorenje ŠVK broj 02/1595-485 od 24.07.1993. godine,u potpisu Halilović Sefer, načelnik ŠVK, upućen Komandi odbrane Igman;

O-V-230 - Ovlašćenje ŠVK, broj 02-146-3 od 02.03.1993.godine u potpisu Halilović Sefer, načelnik ŠVK OS RBiH;

O-V-231 - Naređenje ŠVK, str.pov. broj 02/386-1 od 12.03.1993. godine u potpisu Halilović Sefer, načelnik ŠVK OS RBiH, upućeno Komandi 1. Korpusa, komandantu Odreda za specijalne namjene “Zulfikar” Igman;


224

O-V-232 - Naređenje ŠVK za formiranje bataljona vojne policije, str.pov.broj 14/75-27 od 20.03.1993. godine u potpisu Halilović Sefer, načelnik ŠVK OS RBiH;

O-V-233 - Naređenje ŠVK za popunu ljudstvaSpecijalnog odreda za posebne namjene ŠVK, broj 14/75-36 od 01.04.1993. godine u potpisu Halilović Sefer, načelnik ŠVK OS RBiH, upućeno Komandi 1.Korpusa;

O-V-234 - Naređenje ŠVK, broj 001/167-149 od 18.04.1993. godine, u potpisu Halilović Sefer, načelnik ŠVK OS RBiH;

O-V-235 - Naređenje ŠVK, broj 001/167-153 od 25.04.1993. godine, u potpisu Halilović Sefer ŠVK OS RBiH.;

O-V-236 - Nalog za angažovanje odjeljenja VP u selu Trešnjevica; OGI IKM Bradina; str.pov. Broj 01/48/93, Braidna 02.05.1993. godine u 19:20h; u potpisu Gušić Salko;

O-V-237 - “Monografija Zlatni ljiljani i odlikovani pripadnici ARBiH 1992-1995.”, Sarajevo, 2000. godine (stranice 1,2,3,291,485);

O-V-238 - VOB-8, zaštićeni svjedok “A”; VJ 5683 – 4. IDB, knjiga pod rednim brojem 3; Personalni karton – zaštićeni svjedok “A”; grupa 5; podgrupa 1; odjeljak 1; pododjeljak:3, vob-1, uvjerenje o platama.;

O-V-239 - Akt Glavnog stožera HVO-a od 23.03.1993. godine, upućen brigadi “Herceg Stjepan”; u potpisu načelnik GŠ HVO-a brigadir Petković Milivoj;

O-V-240 - VOB-8- zaštićeni svjedok “O”, VJ 5683-4.IDB, knjiga pod rednim brojem 3;

O-V-241 -Original dopisa Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata broj 07-03-122/10 od 28.02.2011. godine i original zahjev odbrane;

O-V-242 - Uvjerenje Federalnog ministarstva odbrane, Uprava za odbranu Mostar, Odjel za odbranu Konjic, broj 22-07-49-897/04-01,od 14.12.2004. godine za Drljo (Andrije) Ivana; Potvrda o okolnostima stradavanja za osobu Drljo (Andrije) Ivan; 56. Domobranske pukovnije ”Herceg-Stjepan” Konjic, pov. 035-01/96-02/01 1719-07-96-267; LJubuški, 07.02.1996. godine, u potpisu bojnik Mladen Zebić, zapovjednik postrojbe;

O-V-243 - Uvjerenje Federalnoig ministarstva odbrane, Uprava za obranu Mostar, Odjel za obranu Konjic broj 22-07-49-934/04-01 od 14.12.2004. godine za Nedeljka (Marko) Krešo;

O-V-244 - Uvjerenje Federalnog Ministarstva Obrane, Uprava za obranu Mostar, Odjel za obranu Konjic, broj 22-07-49-927/04-01 od 14.12.2004. godine, za Krešo (Smiljko) Pero;

O-V-245 - Uvjerenje Federalnog Ministarstva Obrane, Uprava za obranu Mostar, Odjel za obranu Konjic, broj 22-07-49-1164/04-03 od 05.11.2004. godine za Ljubić (Pave) Stipe; Rješenje Ministarstva obrane HR-HB o priznavanju prava na obiteljsku invalidninu udovici i djeci pokojnog Ljubić Stipe broj 02-45-06/96-01 od 20.03.1996. godine;

O-V-246 - Uvjerenje Federalnog ministarstva obrane, broj 22-07-49-1426/04-01 od 02.12.2004. godine o pogibiji Milenko (Stipo) Mandić;

O-V-247 - Potvrda o okolnostima stradavanja za osobu Drljo (Ivan) Zdravko; 56. D.P. “Herceg-Stjepan” Konjic, pov. 035-01/96-02/01 1719-07-96-1080, Ljubuški, 06.05.1996. godine;

O-V-248 - Uvjerenje Federalnog Ministarstva Obrane, Uprava za obranu Mostar, Odjel za obranu Konjic, broj 22-07-49-884/04-01,od 14.12.2004. godine za osobu Blažević (Slavko) Željko; Potvrda o okolnostima satradavanja za osobu Blažević (Slavko) Željko; 56- D-P- “Herceg-Stjepan” Konjic pov. (nečitko), Ljubuški, 24.01.1996. godine;

O-V-249 – Uvjerenje Ministarstva Obrane, Uprava za obranu Mostar, Odjel za obranu Konjic, broj: 17-22-07-41-1-622/07-01, od dana 21.05.2007. godine, Mostar za Drljo (Tomo) Nikola; Zapisnik Ministarstva odbrane BiH o usaglašavnaju vojne evidencije za Drljo (Tomo) Nikola, broj: 17-07-03-25-704/07 od 07.05.2007. godine. Vob 3 za Drljo (Tomo) Nikola;


225

O-V-250 - Uvjerenje Federalnog Ministarstva Obrane, Uprava za obranu Mostar, Odjel za obranu Konjic, broj: 17-22-07-49-1-719/07-01 od dana 11.06.2007. godine za Anđelić (Ante) Mijo; Zapisnik Ministarstva odbrane BiH o usaglašavanju vojne evidencije za Anđelić (Ante) Mijo broj: 17-07-03-25-1530/07 od dana 08.06.2007. godine; Personalni karton časnika za Anđelić (Ante) Mijo;

O-V-251 - Akt ŠVK, str.pov.broj 02/405-1 od 17.03.1993. godine, u potpisu Halilović Sefer, načelnik ŠVK OS RBiH, upućen Glavnom stožeru HVO Mostar;

O-V-252 - Zahtjev ŠVK za vraćanje konvoja i propuštanje konvoja broj 001/167-73 od 22.03.1993. godine u potpisu Halilović Sefer, načelnik ŠVK OS RBiH, upućen Glavnom stožeru HVO Mostar;

O-V-253 - Informacija ŠVK o toku borbenih dejstava na teritoriji RBiH za period od 24h dana 22.03.1993. godine, pov. broj 02/1-82 od 23.03.1993. godine;

O-V-254 - Informacija ŠVK o toku borbenih dejstava na teritoriji RBiH za period od 24h dana 24.03.1993. godine, pov.broj 02/1-84 od 25.03.1993. godine;

O-V-255 - Informacija ŠVK OS RBiH, Obavještajna uprava, str.pov.broj 02/76-311 od 09.04.1993. godine, u potpisu v.d. načelnik obavještajne uprave (ime nečitko);

O-V-256 - Štab Vrhovne Komande oružanih snaga, Informacija o toku borbenih dejstava na teritoriji RBiH za period od 24h 13.04.1993. godine, pov.broj 02/1-104 od 14 04.1993. godine;

O-V-257 - Štab Vrhovne Komande OS RBiH, Uprava za moral, IPD I VP, Informacija o činiocima od uticaja na borbeni moral jedinica, komandi I štabova OS EBiH, br.evidencije 02/17-89 od 15.04.1993. godine;

O-V-258 - Štab Vrhovne Komande oružanih snaga, Informacija o toku borbenih dejstava na teritoriji RBiH za period od 24h dana 14.04.1993. godine, pov.br. 02/1-105 od 15.04.1993. godine;

O-V-259 - Obavještenje ŠVK o namj. HVO u rejonu Jablanice, str.pov.broj 02/502-1 od 16.04.1993. godine u potpisu Jovan Divjak, zamjenik načelnika ŠVK OS RBiH, upućeno Komandi 4. Korpusa; u prilogu dopis Suda BiH broj S1 1 K 0010294 12 Krl od 23.06.2014. godine kojim se potvrđuje da je ovaj dokument uveden kao dokaz odbrane u predmetu Džeko Edin;

O-V-260 - Obavještenje ŠVK o stanju u rejonu Neretvice, str.pov. broj 02/503-1 od 16.04.1993. godine,u potpisu Divjak Jovan, zamjenik NŠVK, upućeno Komandi 4.Korpusa;

O-V-261 - Štab Vrhovne Komande oružanih snaga, Informacija o toku borbenih dejstava na teritoriji RBiH za period od 24h dana 15.04.1993. godine,pov.broj 02/1-106 od 16.04.1993. godine;

O-V-262 - Štab Vrhovne Komande oružanih snaga, Informacija o toku borbenih dejstava na teritoriji RBiH za period od 24h dana 16.04.1993. godine, pov.broj 02/1-107 od 17.04.1993. godine;

O-V-263 – Informacija, Štab Vrhovne Komande OS RBiH, Uprava za moral, IPD I VP, Informacija o činiocima od uticaja na borbeni moral jedinica, komandi I štabova OS EBiH, br.evidencije 02/17-92 od 18.04.1993. godine, dostavljeno svim korpusima, vazduhoplovnim grupama Mostar, Bihać, Tuzla, OG Igman i OKSO Dobroj;

O-V-264 - Štab Vrhovne Komande oružanih snaga, Informacija o toku borbenih dejstava na teritoriji RBiH za period od 24h dana 18.04.1993. godine, pov.broj 02/1-109 od 19.04.1993. godine;

O-V-265 - Akt ŠVK, str.pov.broj 1/297-509 od 01.11.1993. godine, u potpisu Delić Rasim, komandant ŠVK OS RBiH. Upućen Komandi 6.Korpusa, na ruke komandanta i Džambasović Asima;


226

O-V-266 - Spisak sa kodovima pojmova, učesnika I naziva mjesta Specijalne jeidnice SOPN ŠVK OS RBiH gdje Nihad Bojadžić ima kodno ime Black;

O-V-267 - Štab akcije “TREBEVIĆ 3”, Odjel za analitiku, Izvještaj broj A-01-242/94 od 15.02.1994. godine, u potpisu Masleša Ramo, načelnik CSB Mostar i Alija Ismet, zamjenik komandanta 4.Korpusa, upućeno Ministarstvu Odbrane RBiH i MUP-u RBiH.;

O-V-268 - Ministarstvo unutrašnjih poslova, Izjašnjenje povodom pisma Alibabić Munira-lično, od 27.07.1994. godine, broj 11-2306 od 12.08.1994. godine,u potpisu Alispahić Bakir, ministar unutrašnjih poslova;

O-V-269 - Ministarstvo unutrašnjih poslova, Komisjia za preispitivanje rada radnika, Sarajevo, Zahtjev za utvrđivanjem stanja dijela dokumentacije Sektora SDB Sarajevo, za period 24.06.1992 - 10.06.1993. godine, broj 11-2542 od 04.10.1994. godine;

O-V-270 - Službena zabilješka Sketora kriminalističke policije, Odjeljenje za krvne, seksualne delikte i delikte međunarodnog prava broj 01/23-30/98 od 27.05.1998. godine, podnosioci zabilješke Zolota Fadil i Jašarević Alija;

O-V-271 - Dnevni operativni izvještaj komande 4.Korpusa, str.pov.broj 02-1720-13/93 od 13.03.1993. godine, u potpisu Budaković Sulejman, načelnik Štaba 4. Korpusa;

O-V-272 - Preslik zapisnika sa sastanka zapovjednika postrojbi ABiH i načelnika SJB, održanog u Hadžićima dana 20.03.1993. godine.;

O-V-273 - Dnevni operativni izvještaj, Zapovjedništvo 4.Korpusa, broj 02/1-966-78/93 od 22.03.1993. godine, u potpisu Trgo Adil operativni dežurni, upućeno ŠVK OS RBiH;

O-V-274 - Dnevni izvještaj Zapovjedništvo 4. Korpusa broj 02/1-966-83/93 od 24.03.1993. godine, u potpisu Bajramović Džemal, operativni dežurni, upućeno ŠVK OS RBiH;

O-V-275 - Vanredni operativni izvještaj 7. brigade Alić Suad, 4. Korpus, broj 02-230/93 od 31.03.1993. godine, u potpisu Cerovac Midhat, komandant;

O-V-276 - Redovni borbeni izvještaj 44.brdska brigada, Jablanica, broj 02/70-1-63/93 od 09.04.1993. godine, u potpisu Kovačević Enes, komandant i Škampo Mustafa, operativni dežurni, upućeno Komandi 4.Korpusa – operativnom dežurnom Mostar;

O-V-277 - Dnevni operativni izvještaj, Komanda 4.Korpusa , str. Pov. Broj 02/1-966-121/93 od 13.04.1993. godine, u potpisu Budaković Sulejman, načelnik štaba, upućeno ŠVK OS RBiH;

O-V-278- Operativni izvještaj, Komanda 4.Korpusa, dj. broj 02-2560-14/93 od 14.04.1993. godine, u potpisu Pašalić Arif, komandant i Žilić Mehmed, operativni dežurni;

O-V-279 - Operativni izvještaj 7. brigade “Suad Alić”,4.Korpus, broj 02-260/93 od 14.04.1993. godine, u potpisu referent za ONP Pajić;

O-V-280 - Akt 44. brdske brigade 4. Korpusa, broj 02/68-1-27/93 od 14.04.1993. godine, u potpisu Kovačević Enes, komandant i Spiljak Šaban, pom.komandanta za moral, upućeno 7. brigadi “Suad Alić”, na ruke komandanta, Konjic;

O-V-281 - Vanredni izvještaj komande 4. Korpusa, dj. broj 02-2560-15-2/93 od 15.04.1993. godine, u potpisu Adil Trgo, dežurni operativni, upućeno OC ŠVK OS RBiH;

O-V-282 - Akt brigade Neretvica, Konjic, od 19.04.1993. godine u 14:05h, upućeno ŠVK Sarajevo i 4. Korpusu Mostar;

O-V-283 - Komanda 45.brigade, IKM Višnjevica, Zapovjest za napad op.br.1 sekcija 1:50000 Konjic 2 I 4. Od 27.04.1993. godine u 20,00h, u potpisu Hakalović Hase, komandant;

O-V-284 - Akt 4.Korpusa, Organ bezbjednosti Jablanica i MUP RBiH – RO SDB Jablanica od 29.04.1993. godine, vojna tajna, strogo povjerljivo, (very urgent), upućeno OGI-Bradina, načelnik bezbjednosti 4.Korpusa, NS 4. Korpusa – na znanje i 44. bbr Jablanica;


227

O-V-285 - Akt komande 4.korpusa, Organ bezbjednosti Jablanica 01.05.1993. godine, u potpisu Branković Sejo ref.OB 4. Korpusa, upućeno OGI Bradina Gušić Salki, Brigada Neretvica Parsovići, 7. brigada “Suad Alić” n/r Cerovac Midhadu;

O-V-286 - Redovni borbeni izvještaj 44.bbr, broj 02/70-1-108/93 od 02.05.1993. godine, vojna tajna, strogo povjerljivo, u potpisu Kovačvić Enes, upućeno OG Igman, IKM Bradina;

O-V-287 - Redovni borbeni izvještaj 44. bbr, 4.Korpus, broj 02/70-1-110/93 od 03.05.1993. godine, strogo povjerljivo, vojna tajna, u potpisu Kovačević Enes, komandant, upućeno OG Igman, IKM Bradina;

O-V-288 - Naređenje komande 9. brdske brigade, Broj 01-1147-04/93 od 15.04.1993. godine, u potpisu Kazić Nezir, komandant 9. brdske brigade;

O-V-289 - Zahtjev komande 1.Korpusa, str.pov. br. 05/9-67 od 19.04.1993. godine, u potpisu Hajrulahović Mustafa- Talijan, upućen načelniku ŠVK OS RBiH, n/r Halilović Sefer;

O-V-290 - Naređenje komande brigade “Neretva” broj 02/68-1-19/93 od 24.03.1993. godine u potpisu Kovačević Enes komandant, dostavljeno Komandi 2.bataljona, pratećoj četi, pozadinskom organu, načelniku veze;

O-V-291 - Akt Zapovjedništva 4. korpusa, broj 01-2562/93 od 04.04.1993. godine, strogo povjerljivo, vojna tajna, urgentno, uručiti odmah, u potpisu Budaković Sulejman za komandanta, dostavljeno 1. Mostarskoj brigadi, brigadama Bregava, Neretva, Neretvica, S.Alic, 49.bbr,VP, Bataljon Prozor, OpSSO Konjic, OpSSO Jablanica I OpSSO Prozor;

O-V-292 - Borbena zapovjest za napad na “U”, 4.Korpus, 7.bbr “Suad Alić”, broj 02-239/93 od 04.04.1993. godine, u potpisu Cerovac Midhad, komandant;

O-V-293 - Naređenje komande 44.bbr broj 02/68-1-26/93 od 14.04.1993. godine, u potpisu Kovačević Enes;

O-V-294 - Naređenje komande 4.Korpusa, dj.broj 01-3191/93 od 17.04.1993. godine, u potpisu Pašalić Ari, komandant, upućeno svim jedinicama 4.Korpusa;

O-V-295 - Naređenje komande OG Igman broj 04-9/11 od 25.02.1993. godine, u potpisu Sabro Hasković, načelnik štaba, upućeno komandantu IDOD “Crni Labudovi”;

O-V-296 - Naređenje komande OG Igman “Priprema jedinica za predstojeća b/d”, str.pov.broj 04-9/48 od 25.03.1993. godine, u potpisu Gušić Salko, komandant;

O-V-297 - Naređenje komande OG Igman str.pov.broj 04-9/65 od 03.04.1993. godine, u potpisu Gušić Salko, komandant;

O-V-298 - Naređenje komande OG Igman broj 04-9/67 od 03.04.1993. godine, u potpisu Gušić Salko, komandant, upućeno 4.mtbr, 9.bbr, 8 mtbr, 81.brd pla, Crni labudovi;

O-V-299 - Naređenje OG Igman, str.pov. broj 04-9/76 “Podatke o sredstvima I razmještaju PVO, traži” od 09.04.1993.godine, u potpisu Gušić Salko, komandant, upućeno komandama 4.mtbr, 9.bbr, 8.mtbr, 81.bbr, SJ Zulfikar I Crni labudovi;

O-V-300 - Naređenje OG Igman, pov.broj 04-9/77 “od 09.04.1993. godine, u potpisu Gušić Salko, komandant upućeno komandama 4.mtbr, 9.bbr, 8.mtbrm 81.bbr, DIV Crni labudovi, Zulfikar;

O-V-301 - Naređenje OG Igman broj 01/44/93 od 02.05.1993. godine, u potpisu Gušić Salko, komandant, upućeno komandantu 3.bbr Konjic;

O-V-302 - Naređenje OG Igman broj 01/120/93 od 18.05.1993. godine, u potpisu Salko Gušić, komandant, upućeno komandi 43., 44., 45. i 9.bbr, SO Zulfikar, Crni labudovi, OpSSO Konjic, Jablanica BVP;

O-V-303 - Naređenje k-de OGI broj 01/121/93 od 18.05.1993. godine, u potpisu Gušić Salko, komandant, upućeno komandi 43., 44., 45. i 9.bbr, SO Zulfikar, Crni labudovi, OpSSO Konjic, Jablanica BVP;


228

O-V-304 - Naređenje ŠVK, str.pov.broj 02/104-1 od 19.01.1993. godine, u potpisu Halilović Sefer, načelnik ŠVK OS RBiH, upućeno hitno Komandi 4. Korpusa na ličnost Pašalić Arifa ;

O-V-305 - Naređenje ŠVK, od 26.01.1993. godine u potpisu Halilović Sefer, načelnik ŠVK OS RBiH, dostavljeno Komandi 1.Korpusa, komandi mehanizovane brigade Sarajevo, komandi Specijalne brigade OS, odjeljenju za organizaciju OS;

O-V-306 - Naređenje ŠVK, str.pov.br. 02/196-1 od 02.02.1993. godine, u potpisu Halilović

Sefer, načelnik ŠVK OS RBiH, upućeno Komandi OG Igman, na ličnost Zulfikara – Zuke;

O-V-307 - Naređenje ŠVK broj 02/213-1 od 06.02.1993. godine, u potpisu Halilović Sefer, načelnik ŠVK OS RBiH, upućeno Komandama 1,3 i 4. Korpusa – na ličnost komandanta;.

O-V-308 - Naređenje ŠVK za osiguranje povratka sudija u Zenicu, str.pov.broj 02/231-1 od 10.02.1993. godine, u potpisu načelnik Štaba Halilović Sefer, upućeno Komandi OG Igman;

O-V-309 - Naređenje ŠVK (bez broja) od 17.04.1993.godine, u potpisu Halilović Sefer, načelnik ŠVK OS R BiH, upućeno Komandi OG Igman;

O-V-310 - Naređenje ŠVK, str.pov.broj 02/561-1 od 28.04.1993. godine, u potpisu Divjak

Jovan, zamjenik NŠVK OS RBiH, upućeno Komandi 1,3 i 4.Korpusa;

O-V-311 - Akt Komande 8. brdske brigade broj 102/1/93 od 16.01.1993. godine, u potpisu Ališpago Zulfikar, komandant 8. brdske brigade;

O-V-312 - Izvještaj Ogi broj 02-4/3 od 05.03.1993. godine, u potpisu načelnik veze OG Igman (ime nečitko) dostavljen Komandi OG Igman;

O-V-313 - Dopuna borbenog izvještaja komande OG Igman, str.pov.broj 03-592/7-3 od 18.04.1993. godine u 23,00h, u potpisu Gušić Salko komandant, upućeno 1 Korpusu;

O-V-314 - Ratno predsjedništvo Opštine Konjic i Komanda OG Igman IKM Bradina „Saopštenje“, broj 01/16 od 19.04.1993. godine, u potpisu Ćibo Safet, predsjednik i Gušić

Salko, komandant;

O-V-315 - Akt OG Igman od 26.04.1993. godine, u potpisu Gušić Salko, komandant, upućeno OpŠO Jablanica, n/r Bojadžić Nihada (ERN 01854012);

O-V-316 - Akt k-de Ogi od 26.04.1993. godine, u potpisu Gušić Salko, komandant, upućeno OpŠO Jablanica, n/r Bojadžić Nihada (ERN 01854013);

O-V-317 - Borbeni izvještaj komande OGI IKM BRADINA, pov.broj 01/11-5 od 28.04.1993. godine, u potpisu komandant (ime se ne vidi), dostavljeno OG Igman, Komandi 4.Korpusa;

O-V-318 - Akt komande OG Igman, str.pov.broj CV-638-4/93 od 30.04.1993. godine, u potpisu Gušić Salko, Komandant OG Igman, upućeno OpŠO Jablanica, n/r Bojadžić Nihada;

O-V-319 - Krivična prijava Uprave bezbjednosti ŠVK R BiH protiv Halilović Sefera iz 1993. godine, upućena Okružnom vojnom Tužilaštvu, u prilogu zahtjev odbrane za dostavljanje dokumentacije upućen OSA-i od 12.02.2013. godine i originalni akt - Odgovor OSA-e na zahtjev odbrane broj 04/7-2999/13 od 12.02.2013. godine kojim se dostavlja krivična prijava protiv Halilović Sefera.;

O-V-320 - Novinski članak iz Večernjeg lista pod naslovom „Zuka nakon uhićenja bratu dao stick na kojem je knjiga“ objavljen 03.02.2010. godine;

O-V-321 - Uvjerenje, 4. Korpus, 4.IDB-Zulfikar, broj: 05/4-10-127/96 od 23.01.1996. godine na ime Bojadžić Nihad; Izjava o ranjavanju 4.K., 4 IDB broj 05/4-10-127-1/96 od 24.01.1996. godine na ime Bojadžić Nihad;

O-V-322 - Dopis zamjenika komandanta Specijalnog odreda za posebne namjene SVK OS RbiH Bojadžića Nihada broj : 01/93 od 26.04.1993. godine;


229

O-V-323 - Zahtjev branilaca Rešidović Edine, Vidović Vasvije i Kolić Kadrije za izuzeće zamjenika Glavnog tužioca TBiH tužiteljice Budimir Vesene iz krivičnih predmeta koji se pred Sudom BiH vode protiv Bojadžić Nihada, Hakalović Senada i predmeta istrage protiv Džeko Edina od dana 16.01.2012. godine; Zapisnik Tužilaštva BiH o ispitivanju osumnjičenog Ališpago Zulfikara, broj KT-RZ-107/05; Dopis Tužilaštva BiH upućen Ministarstvu unutrašnjih poslova Kanotna Sarajevo (načelniku Sektora krimpolicije, Kurteš Predragu) od dana 23.09.2009. godine; Akt Zbornog područja Vitez, HR-HB, „Jajce, SIO, Marko Baković, službena zabilješka“ od dana 17.10.1996. godine, broj : 02-08-14-8921/96, službena tajna, strogo pov. Sastavljena od strane koordinatora Mato Zeke, upućena Načelniku SIS-a MO HR-HB; Dopis adv. Vidović Vasvije i Rešidović Edine od dana 10.01.2012. godine upućen članovima Predsjedništva BiH, g. Komšić Željku, g. Izetbegović Bakiru i g. Radmanović Nebojši; Odgovor Sekretarijata Predsjedništva BiH na dopis advokata, broj 05-13-1-69-1/12, od dana 11.01.2012. godine; Dopis Tužilaštva BiH od dana 21.05.2007. godine upućen Mihaljević Goranu – časniku za vezu s ICTY u potpisu tužilac Tančica Vesna; Dopis Ureda hrvatskog časnika za vezu sa Međunarodnim Kaznenim sudom za bivšu SFRJ, broj 45/07 od 23.05.2007. godine, Den Haag, potpisan od strane Mihaljević Gorana - časnika za vezu sa ICTY, upućen tužiocu Tančica Vesni; Rješenje Ureda hrvatskog časnika za vezu s ICTY broj: 05/03čv, Den Haag od 06.01.2003. godine; Anonimno pismo upućeno putem BH pošte advokatu Vidović Vasviji, primljeno dana 17.01.2011. godine; Naredba Suda BiH broj X-KRN-09/786 od dana 09.09.2009. godine, kojom se naređuje pretres stanova, kuća i drugih prostorija; Zahtjev branilaca Bojadžić Nihada za dostavljanje dokumenata i drugog dokaznog materijala od 08.06.2010. godine, upućen Tužilaštvu BiH n/r Tužioca Budimir Vesne; Zahtjev branilaca Bojadžić Nihada, od 23.06.2010. godine za dostavljanje dokumenata i drugog dokaznog materijala i izjašnjenje o pitanjima pokrenutim na Statusnoj konferenciji od dana 16.06.2010. godine upućen Tužilaštvu BiH n/r Tužioca Budimir Vesne; Odgovor Tužilaštva BiH od dana 02.07.2010. godine na Zahtjev branilaca Bojadžić Nihada od 23.06.2010. godine; Dopis branilaca Bojadžić Nihada upućen Tužilaštvu BiH (n/r tužiteljice Vesne Budimir) od 24.11.2011. godine; Zahtjev branilaca Bojadžić Nihada za dostavu dokumentacije u skladu sa članom 47. stav 3. i 4. ZKP BiH upućen Tužilaštvu BiH od 02.12.2011. godine; Zahtjev branioca III-optuženog Hakalović Senada - advokata Kolić Kadrije za pristup ispravama, upućen Tužilaštvu BiH dana 16.10.2009. godine; Izjava Karović (Mustafe) Atifa, od dana 09.11.2009. godine uzeta od strane advokata Rešidović

Edine; e-mail (redigovan) Lise Hay upućen na adresu advokata Rešidović Edine od 11.07.2011. godine i e-mail advokata Rešidović Edine (redigovan) upućen na adresu Lise Hay of 07.11.2011. godine; Elektronska povratna avio-karta Fibula Air Travel Agency izdata 10.12.2009. godine na ime Vidović Vasvije (relacija Sarajevo-Minhen-Oslo); Presuda Repko Mirsadu koju je izrekao Okružni sud Borgarting u Kraljevini Norveškoj 12.04.2010. godine; Raspored i termini svjedočenja svjedoka u krivičnom predmetu protiv Repko Mirsada (na norveškom jeziku); e-mail korespondencija između advokata Vidović

Vasvije, na dan 16.04., 19.04., i 05.05.2011. godine; Dopis branilaca Rešidović Edine, Vidović Vasvije i Kolić Kadrije, upućen Glavnom tužiocu MKSJ-a, Serge Brammetzu, od dana 12.01.2012. godine; Pritužba advokata Vidović Vasvije, Rešidović Edine i Kolić Kadrije, upućena VSTV-u 19.01.2012. godine; Zahtjev za pretragu elektronske baze podataka (na ime Zeko Mato) upućen OKO-u dana 19.12.2011. godine; Akt OKO-a: Dokumenti iz Elketronske baze podataka, od dana 15.12.2011.godine; Odgovor TBIH od dana 22.02.2012.godine, broj: A-837/11, upućen braniocima Vidović Vasviji i Rešidović

Edini; Dopis branilaca Rešidović Edine i Vidović Vasvije, upućen v.d. Glavnog tužioca Lokmić Mirisača Jadranki, od dana 13.02.2012.godine; Dopis brnailaca Rešidović Edine i Vidović Vasvije, upućen v.d. Glavnog tužioca Lokmić Mirisača Jadranki, od dana 09.02.2012.godine; Dopuna pritužbe (19.01.2012.godine) advokata Vidović Vasvije, Rešidović Edine i Kolić Kadrije, upućena VSTV-u, od dana 23.01.2012.godine; Pravilnik o


230

unutrašnjoj organizaciji TBiH (Sl. Glasnik BiH 31/10); Zakon o pravnoj pomoći i službenoj saradnji u krivičnim stvarima između FBiH, RS i BD BiH; Rješenje Glavnog tužioca Lokmić Mirisača Jadranke, broj : A-35/12, od dana 19.01.2012.godine; Službena zabilješka TBiH (Regionalni tužiteljski tim broj V), od dana 05.10.2009.godine u predmetu broj: KT RZ 107/05 sa prilozima (koji čine sastavni dio navedene službene zabilješke); Dopis branilaca Rešidović Edine i Vidović Vasvije, upućen Glavnom disciplinskom tužiocu Murtezić Arbenu, dana 24.02.2012.godine; Akt Zbornog područja Vitez broj: 02-08-14-4103/96, od dana 09.02.1996.godine. upućen Upravi SIS-a MO HR HB, naslovljen tekstom „Zlatko Aleksovski, operativna saznanja“; Akt Zbornog područja Vitez broj: 02-08-14-675/95, od dana 10.08.1995.godine, upućen IZM ZP Vitez, naslovljen terkstom : „Dislokacija osoba srpske nacionalnosti“; Akt Zbornog područja Vitez broj: 02-08-14-5419/96, od dana 10.04.1996.godine. upućen Upravi SIS-a Mo HR HB naslovljen tekstom „Masovne grobnice“; Akt Zbornog područja Vitez broj: 02-08-14-5318/96, od dana 04.04.1996.godine upućen Upravi SIS-a Mo HR HB naslovljen tekstom „Masovne grobnice u Vitezu“; Akt Zbornog područja Vitez broj: 02-08-14-4866/96, od dana 13.03.1996.godine upućen Upravi SIS-a Mo HR HB naslovljen tekstom: „Operativna saznanja“; Akt Federalnog ministra odbrane, Zajedničko zapovjedništvo Vojske Federacije, Prvi gardijski zbor VF, 3. Zdrug Vitez, Zapovjedništvo -S-2, borj: 02-08-14-4266/97, od dana 25.09.1997.godine naslovljen tekstom „Goran Mikulić, boravak odvjetnika“; Popis pregledanih i zatraženih dokumenata iz Arhiva Hratske izvještajne službe, broj 753; Akt Sigurnosno informativne službe HVO-a, Odsjek za SIS pri ZP Vitez, broj 02-08-14-836/97, od dana 18.02.1997.godine upućen Upravi SIS-a Mo HR HB, naslovljen tekstom: „Anto Nobilo, razgovor sa eventualnim svjeodkcima, izvješće“; Akt Sigurnosno informativne službe HVO-a , Odsjek za SIS pri ZP Vitez, broj 02-08-14-316/97, od dana 20.01.1997.godine upućen Upravi SIS-a Mo HR HB, naslovljen tekstom: „Međugorje, izvješće“; Dopis branilaca Rešidvoić Edine i Vidović Vasvije, upućen Ambasadoru Sjedinjenih Američkih Država u BiH, od dana 15.02.2012.godine; Apelacija Bojadžić Nihada, Džeko Edina i Hakalović Senada, zastupanih po braniocima Rešidović Edini, Vidović Vasviji i Kolić Kadriji, upućena Ustavnom sudu BiH, dana 07.02.2012.godine, primljena 08.02.2012.godine pod brojem AP-549/12; Dopis branilaca Rešidović Edine i Vidović Vasvije upućen VSTV-u (Predsjedniku VSTV-a i Uredu disciplinskog tužioca, na broj: UDT: 10499/12), od dana 11.07.2012.godine; Dopis branilaca Rešidović Edine i Vasvije Vidović, upućen Šefu Sekcije za pravosudnu i zakonodavnu reformu Misije OSCE-a u BiH – Christopheru Engelsu, od dana 26.04.2012.godine; Dopuna pritužbe (19.01.2012.godine) advokata Vidović Vasvije, Rešidvoić Edine i Kolić Kadrije, upućena VSTV-u, od dana 23.01.2012.godine i Dopuna pritužbe (23.01.2012.godine) od dana 11.04.2012.godine; Dopis branilaca Rešidović Edine i Vidović Vasvije, upućen Glavnom disciplinskom tužiocu- Murtezić Arbenu, od dana 27.03.2012.godine; Akt Predsjednika VSTV-a Novković Milorada, broj: 01-50-454-2/12 od dana 19.03.2012.godine, upućen Uredu disciplinskog tužioca (kopija braniocima: Rešidović Edini i Vidović Vasviji); Akt Predsjednika VSTV-a Novković Milorada, broj: 01-50-454-3/12 od dana 21.03.2012.godine, upućen braniocima: Rešidović Edini i Vidović Vasviji; Obavještenje Ureda disciplinksog tužioca VSTV-a broj: UDT-10499/12, od dana 09.03.2012.godine upućeno advokatima: Rešidović Edini i Vidović Vasviji; Akt Centra SIS-a Uskoplje, broj: 02-4/2-7 69/93, vojna tajna, strogo pov. Uskoplje, dana 12.11.1993.godine, naslovljen tekstom: „Prosudba postrojbe“, u potpisu Zeko Mate, djelatnik, pomoćnik zap. za SIS; Izvješće Centra SIS-a Kiseljak, HVO, broj 1751-07/3-07/95-57, vojna tajna, strogo povjerljivo od 08.02.1995.godine, u potpisu Marjanović Ivica, načelnik, upućeno Upravi SIS-a MO HR HB; Akt Centra RDB Sarajevo, Odjeljenje DB Ilidža, str. pov. br.: 376/94, od dana 23.09.1994.godine, op. radnik 422, 419, u potpisu načelnik o RDB Ilidža (ime nečitko); Akt Sigurnosno informativne službe HVO-a, Zapovjedništvo zbora, Odjel obajveštajno-sigurnosnih poslova, Centar Vitez, broj 02-08-6-565/97 Busovača, od dana


231

27.06.1997.godine, Predmet: Enver Hadžihasanović, svjedok optužbe, saznajna, u potpisu Sališković Anto, načelnik, upućeno Upravi Mostar, n/r pomoćnika NS, Seasar Zvonko;

O-V-324 - Zahtjev Komandanta specijalnog odreda SSVK Zuke od 01.08.1993.godine, nedjelja 23:24h, upućen ŠVK ARBiH;

O-V-325 - Uvjerenje 4.Korpusa- 4.IDB “Zulfikar“ broj: 05/4-10-2332-1/95 od 09.12.1995.godine o ranjavanju Memić Mensura 13.05.1993.godine u rejonu sela Vrci u potpisu major Bojandžić Nihad, komandant;

O-V-326 - Slika Bojadžić NIhada;

O-V-327 - Organizaciona šemaGŠ OS RBiH, od 09.08.1993.godine;

O-V-328 - Dijelovi knjige „Pravilo brigada“, Savezni Sekretar za narodnu odbranu, vojna tajna, interno, str.60.62.67.68. i Glava 3 – pod naslovom „Rukovođenje i komandovanje“;

O-V-329 - Odluke o imenovanju članova Predsjedništva političke partije BPS-a od 16.04.2012.godine, 25.01.2013.godine, 23.09.2013.godine, i odgovor političke stranke BPS-a od 24.10.2013.godine upućen advokatu Rešidović Edini;

O-V-330 - Video snimak sela Trusine u trajanju od 13 minuta;

O-V-331 – Karta- Trusina vojni položaji, sa potpisom svjedoka Šijak Remzije i datumom 30.12.2013.godine;

O-V-332 - Hrvatski leksikon -pojam placebo efekta;

O-V-333 - Saopćenje iz Kabineta Predsjednika Predsjedništva RBiH od 02.11.1993.godine (ERN 01823372);

O-V-334 - Naredba Predsjedništva RBiH od 26.11.1993.godine broj 02-111-740/93, u potpisu Izetbegović Alija, predsjednik Predsjedništva RBiH;

O-V-335 - Odluka o proizvođenju unapređenju u činove Armije RBiH broj: 02-111-542/94 od 05.08.1994.godine u potpisu Izetbegović Alija, predsjednik Predsjedništva RBiH (ERN 01836927-01836932);

O-V-336 - Protokol prolaznih pacijenata i medicinski protokol ležećih pacijenata u stacionaru „Ratne bolnice Suhodol“ Tarčin za mjesec april 1993. godine s prilogom;

O-V-337 - Odluka o objedinjavanju svih naoružanih snaga na teritoriji RBiH broj 01-011-306/92 od 09.04.1992.godine u potpisu Izetbegović Alija, predsjednik Predsjedništva RBiH;

O-V-338 - Privremeno uputstvo o organizovanju i upotrebi stabova teritorijalne odbrane RBiH str.pov.br. (nečitko) 17-1 od 10.04.1992.godine;

O-V-339 - Izvod iz VOB 8, VJ 5683- 4.IDB, na ime Mušanović Aziz;

O-V-340 - VOB 8 Knjiga 2 VJ 5683 – 4.IDB na ime Bojadžić Nihad;

O-V-341 - Izvod iz ratnog dnevnika SOPN za dan: 06.01., 07.01., 08.01.1993.godine, I za period od 14.01. do 17.01.1993.godine;

O-V-342 - Izvještaj o boravku na slobodnoj teritoriji, dostavlja ŠVK, str.pov.broj 02/118-1 od 14.01.1993.godine, u potpisu Divjak Jovan, zamjenik načelnika ŠVK OS RBiH, upućen načelniku ŠVK Halilović Seferu;

O-V-343 - Naređenje ŠVK broj 02/28-1 od 07.01.1993.godine, u potpisu Divjak Jovan, zamjenik načelnika ŠVK OS RBiH, upućen Komandantu 8.bbr – gosp. Zulfikaru- Zuki Igman;

O-V-344 - Akt MUP-a, CSB Sarajevo-Sektor SNB, Dep.str.pov.broj 76/93 od 27.01.1993.godine, u potpisu Ćeranić Predrag, načelnik sektora SNB Sarajevo, upućen Kijac Draganu, podsekretaru Službe nacionalne bezbjednosti;


232

O-V-345 - Odred za posebne namjene Zulfikar „Spisak lica koji su odvedeni iz zatvora SiLos-Tarčin do Butmira i predati VP Butmir u 4.mt.br“, broj 23-1/93 od 02.02.1993.godine u potpisu Bojadžić Nihad za komandanta Ališpago Zulfikara; Specijalni odred Zulfikar „Spisak ljudi koji su bili u zatvoru Silos, a prekomanduju se u Bjelimiće broj 26-1/93 od 02.02.1993.godine u potpisu Bojadžić Nihad za komandanta Ališpago Zulfikara; Specijalni odred Zulfikar „Spisak ljudi koji su bili u zatvoru, a prekomandovani su u Operativnu grupu Goražde 1. Fočanska brigada – komandantu Bibić Fehimu na Grebak“, u potpisu Bojadžić Nihad za komandanta Ališpago Zulfikara; Specijalni odred Zulfikar „Spisak ljudstva koji su bili u zatvoru, a sada su prekomandovani u 1. bataljon Igman“, broj 21-1-/93 od 02.02.1993.godine u potpisu Bojadžić Nihad za komandanta Ališpago Zulfikara; Specijalni odred Zulfikar „Spisak ljudstva koji su bili u zatvoru, a sada idu u prekomandu 1.Fočansku brigadu komandantu Fehimu Bibiću“ broj 27-1/93 od 03.02.1993.godine razvoj VF BiH od 06.07.2005. godine; Pohvala za Bojadžić Nihada, komandanta odreda od strane 4.Korpusa od 15.04.1994. godine; Pohvala za pukovnika Bojadžić Nihada od strane Zajedničke Komandew VF, broj 30-11/34-7/1-1249-15/00 od 24.03.2000.godine, „Spisak lica koja su bila u zatvoru,a sada idu za Sarajevo, predaju se VP na Butmiru“ broj 30-1/93 od 03.02.1993.godine u potpisu komandant Ališpago Zulfikar; Specijalni odred Zulfikar „Spisak ljudi koji su bili u zatvoru, a sada ostaju u jedinici Zulfikar“ broj 29-1/93 od 03.02.1993.godine u potpisu komandant Ališpago Zulfikar;

O-V-346 - Izvještaj o hapšenju organa bezbjednosti OG Igman od strane Ališpage Zulfikara zvanog Zuka i pripadnika njegove jedinice, 1.Korpus- Sektor bezbjednosti, broj 04/546-1 od 21.03.1993.godine, u potpisu Arnautović Šaćir, zapomoćnika komandanta za bezbjednost, upućeno Upravi bezbjednosti ŠVK OS R BiH;

O-V-347 - Formiranje OG Igman, naređenje, str.pov. 03/151-1 od 15.01.1993.godine u potpisu Hajrulahović Mustafa -Talijan, Komandant 1. Korpusa, upućeno Komandi 9. brdske brigade;

O-V-348 - Naređenje Komande 1.Korpusa, str.pov. broj 01/157-1 od 19.01.1993. godine u potpisu Hajrulahović Mustafa- Talijan, Komandant 1.Korpusa, upućeno Rađo Dževad, Komandantu OG Igman;

O-V-349 - Odluka o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosna od 18.11.1991. godine, u potpisu Boban Mate, Predsjednik HZ HB, objavljena u Narodnom listu HZ Herceg Bosne (ERN 00688985-00688986);

O-V-350 - Odluka o formiranju Hrvatskog Vijeća obrane od 08.04.1992.godine, u potpisu Boban Mate, Predsjednik HZ HB, objavljena u Narodnom listu HZ Herceg Bosne (ERN 00688988);

O-V-351 - Zapovijed HVO, Glavni stožer, broj Z-01-11 od 10.04.1992. godine, u potpisu Boban Mate, predsjenik HVO (ERN 00689056);

O-V-352 - Zapovijed Glavnog stožera borj 01-331/92 od 08.05.1992.godine, u potpisu Roso Ante, general bojnik;

O-V-353 - Izvod iz ratnog dnevnika SOPN za dane: 23.03., 24.04., 25.03., 31.03., 01.04. i 02.04.1993.godine;

O-V-354 - Uvjerenje broj 03-13-1251/14 od 27.01.2014.godine, Služba za opću upravu, društvene djelatnosti i zajedničke poslove Općine Hadžići, u potpisu Hamdo Ejubović, općinski načelnik (Nihad Bojadžić svjeodk na vjenčanju Zulfikara Ališpage);

O-V-355 - Akt Komande BVP 4. Korpusa od 12.04.1993.godine, upućeno Sketoru bezbjednosti 4. Korpusa;

O-V-356 - Akt Komande 4. Korpusa dj.broj: 02/1-966-122/93 od 13.04.1993. godine u potpisu Muhibić Alija operativni dežurni, upućeno ŠVK OS RBiH -uprava bezbjednosti;


233

O-V-357 - Naredba Op.br.1, Komanda 4.Korpusa ABiH, državna tajna br.02-2147/93, u potpisu Pašalić Arif Komandant, upućeno komandantima prve mostarske brigade, 7.br. Suad Alić, brigadama Neretva, Neretvica, Bregava i bataljonu vojne policije;

O-V-358 - Izvod iz ratnog dnevnika SOPN-a za period od 09 do12.03.1993.godine;

O-V-359 - Karton ranjenih-poginulih-nestalih pripadnika Armije RBiH za Stetefeld Marcusa i karton ranjenih- poginulih -nestalih broj 0514-26-10-2845, VJ 5683;

O-V-360 - Akt Komande OG Igman, pov.br. 06-16/93 od 14.04.1993. godine dostavljen Štabu Vrhovne komande (ERN 01834242-01834245);

O-V-361 - MUP RBiH- Sektor SDB Sarajevo- transkript presretnutog razgovora broj 7657 -707 od 18.04.1993. godine ERN 01755402- 01755410 i audio snimak presretnutog razgovora;

O-V-362 - MUP RBiH- Sektor SDB Sarajevo- transkript presretnutog razgovora broj 648-tr. 6434 od 14.04.1993. godine i audio snimak prersretnutog razovora;

O-V-363 - MUP RBiH, Sektor SDB Sarajevo -transkript presretnutog razgovora broj 6257-655 od 15.04.1993.godine i audio snimak presretnutog razgovora;

O-V-364 - MUP RBiH, Sektor SDB Sarajevo -transkript presretnutog razgovora broj 7298 od 16.04.1993.godine i audio snimak presretnutog razgovora;

O-V-365 - MUP RBiH, Sektor SDB Sarajevo -transkript presretnutog razgovora broj 674 tr.7587 od 16.04.1993. godine ERN 01754414 - 01754423 i audio snimak presretnutog razgovora;

O-V-366 - MUP RBiH, Sektor SDB Sarajevo – transkript presretnutog razgovora broj 680-7427 od 16.04.1993.godine i audio snimak presretnutog razgovora;

O-V-367 - MUP RBiH- Sektor SDB Sarajevo – transkript presretnutog razgovora broj 706-7692 od 18.04.1993.godine i audio snimak presretnutog razgovora;

O-V-368 - Zapovijest za borbena dejstva Komande 44.brdske brigade broj 01/769-1/93 od 26.06.1993.godine;

O-V-369 - Sl. zabilješka Sektora kriminalističke policije Odjeljenje za krvne delikte i delikte međunarodnog prava broj 01/2.3-30/98 od 27.05.1998.godine;

O-V-370 - Rješenje Okružnog suda u Trebinju broj Kv. 33/03 od 30.05.2003. godine kojim se odbija kao neosnovan prijedlog Okružnog javnog tužilaštva u Trebinju za određivanje pritvora Bojadžić Nihadu, u potpisu sudija Ćorić Nada;

O-V-371 - Naredba o obustavljanju istrage Okružnog javnog tužilaštva u Trebinju broj 29/03 od 25.11.2003.godine u potpisu Kurtović Vaso, zamjenik okružnog javnog tužioca;

O-V-372 - Naredba Suda BiH broj X-KRN-09/786 od 25.03.2010.godine- pretres Nihadove ćelije;

O-V-373 - Dopis odbrane Bojadžić Nihada upućen dana 30.03.2010.godine n/r sudije za prethodni postupak Suda BiH i n/r Tužioca Budimir Vesne „Teško kršenje prava odbrane Bojadžić Nihada“;

O-V-374 - VOB 2A, 2 i 3 zaštićeni svjedok “O”;

O-V-375 - Novinski članak iz Slobodne Bosne pod naslovom “Marija Kapetanović, inspektora Odjela za ratne zločine SIPA-e, tužilac Budimir Vesna prijavila za primanje novca od Zulfikara Ališpage“ objavljen 1. augusta 2013. godine;

O-V-376 - Zahtjev za preduzimanje hitnih mjera odbrane Bojadžić Nihada upućen dana 26.12.2011.godine TBiH, Sudu BiH, OKO-u, SIPA-i;

O-V-377 - Zahtjev za dostavljanje dokumentacije odbrane Bojadžić Nihada upućen dana 13.08.2013. godine SIPA-i n/r Zubac Gorana;


234

O-V-378 - Odgovor na zahtjev Državne agencije za istrage i zaštitu broj T 16-04/2-2-04-2-337-360/07 od 22.08.2013.godine;

O-V-379 - Zahtjev za dostavljanje dokumentacije odbrane Bojadžić Nihada upućen dana 13.08.2013. godine TBiH;

O-V-380 - Zahtjev za dostavljanje dokumentacije odbrane Bojadžić Nihada upućen dana 30.09.2013.godine TBiH;

O-V-381 - Akt TBiH broj A-I-341/13 od 14.02.2014.godine, u potpisu Salihović Goran, glavni tužilac TBiH upućen advokatima Vidović Vasviji i Rešidović Edini;

O-V-382 - Analiza HVO RPG KV – „Luna 1“, Mostar 16.04.1993.godine (ERN 06231307-06231309 i ovjera na str. 06231696);

O-V-383 - Izvanredno analitičko izvješće ORD OZ JIH dj. Broj 07-0028/93 od 17.04.1993.godine, vojna tajna, strogo pov., u potpisu Kožul Josip, načelnik CED-a OZ JIH;

O-V-384 - Dopis Predsjednika Predsjedništva RBiH Izetbegović Alije upućen komandantu SOPN-a i OG Sjever 2 Zulfikaru Ališpagi Zuki, od 28.11.1993.godine;

O-V-385 - Akt Komande 44 bbr Jablanica, br.02/70-1-87/93 od 19.04.1993.godine u potpisu Komandant Kovačević Enes i pomoćnik komandanta br. Neretvica Spiljak Šaban, upućen OG Igman-u n/r Komandanta Gušić Salke;

O-V-386 - Vanredni izvještaj Komande 44.bbr, broj 02/70-1-70/93 od 15.04.1993.godine, u potpisu komandant Kovačević Enes, upućen Komandi 4.Korpusa, n/r g. Pašalića;

O-V-387 - Akt Komande BVP 4.Korpusa od 17.04.1993.godine upućen Sektoru bezbjednost 4.Korpusa;

O-V-388 - Akt Komande BVP 4.Korpusa od 20.04.1993.godine upućen Sektoru bezbjednosti 4. Korpusa;



O-V-391 - Informacija MUP-a Sarajevo, broj 01-337 od 15.04.1993.godine u potpisu Dahić

Ismet, pomoćnik Ministra, upućen ŠVK OS RBiH, u prilogu akt SJB Jablanica, broj 16-7/1-211-105 od 14.04.1993.godine u potpisu Zebić Emin, načelnik;

O-V-392 - Izvod iz protokolaStacionara Ratne bolnice Suhodol za dan 17.04.1993.godine, u prilogu dopis Doma zdravlja Hadžići;

O-V-393 - Izvanredno izviješće CED HVO RPG KV „APOLLO“ za 09.07.1993.godine;



O-V-396 - Dio ratnog dnevnika jedinice SOPN za dan 09.11.1993.godine i dan 11.11.1993.godine;

O-V-397 - Vanredni događaj, izještaj str.pov.broj 02-10-169/93 od 11.11.1993.godine, u potpisu Bojadžić Nihad, zamjenik komandanta SOPN-a ŠVK i OG „Sjever 2“ Ališpago Zulfikaru Zuki, u prilogu akt Suda BiH br.S1 1 K 008494 12 Krl od 13.05.2014.godine i akt Ministarstva odbrane;

O-V-398 - Akt SJB Jablanica, str.pov.br.16-7/1-80-50/93 od 23.09.1993.godine „Informacija o nekim elementima političko – bezbjedonosne situacije, upućeno MUP RbiH -ministru CSB-Mostar-načelnik, u potpisu Zebić Emin, načelnik stanice;


235

O-V-399 - Izvještaj, Opštinski štab odbrane, 44 bbr, broj 07/379.35/93 od 21.05.1993. godine, strogo pov., vojna tajna, u potpisu Sihirlić Zajko, pom. Komndanta za bezbjednost i Kevrić Fadil, pom.komandanta za OBP, upućen OG Igman i Sektoru za bezbjednost;

O-V-400 - Naređenje komandanta ŠVK OS RBiH Rasima Dleića, str.pov.br. 02/607-1 od 10.06.1993.godine o prekidu borbenih dejstava između HVO i ARBiH, upućen Komandama 1.,3. Korpusa i OG Igman;

O-V-401 - Zapovjed za napad, HZ-HB, HVO, IZM OZ SZ Hercegovina, broj 01-459 od 11.05.1993.godine, vojna tajna, strogo povjerljivo, u potpisu Šigelj Željko, zapovjednik, dostalvjeno Zapovjedniku prve TG pukovniku Filipović Miljenku, zapovjedniku druge TG pukovniku Inić Draganu, zapovjedniku treće TG Franjić Iliji;

O-V-402 - Izvješće 15.04.1993.godine, 08:00h, vojna tajna, HVO, brigada “Herceg Stjepan”;

O-V-403 - Naređenje Komande 4.Korpusa, djelov.br. 01-3063/93 od 15.04.1993.godine u potpisu Pašalić Arif, komandant dostavljen OpŠO Jablanica i Konjic, 43, 44,45,bbr, BVP, bb Prozor, NŠ 4. Korpusa Tetak, Trešnjo Džemalu, ONO 4.Korpus;

O-V-404 - KO procjena, AR BiH, 6.Korpus, 44.bbr, str.pov.br. 07/1637-1/93 od12.12.1993.godine, upućen Komandi 6.Korpusa, SVB Konjic, u potpisu Zihirlić Zajko, pomoćnik komandanta za bezbjednost;

O-V-405 - Akt Suda BiH broj S1 1 K 0010294 12 KrI od 04.06.2014.godine u potpisu sudija Maksumić Šaban, upućen advokatu Rešidović Edini kojim se potvrđuje da su u spis Suda BIH u predmetu Džeko Edin dokazi odbrane uvedeni dokumenti pobrojani od 1-15;

O-V-406 - Akt Suda BiH broj S1 1 K 00110294 12 Krl od 23.06.2014.godine, u potpisu sudija Maksumić Šaban, upućen advokatu Rešidović Edini kojim se potvrđuje da su u spis Suda u predmetu Džeko Edin kao dokazi odbrane uvedeni dokumenit pobrojani u zahtjevu odbrane od 07.06.2014.godine i zahtjev odbrane od 07.06.2014.godine;

O-V-407 - Dostava dokumentacije od strane Minstarstva odbrane BiH, 22.06.2012.godine, br. 13-04-1-240-167/08, vezano za Saglasnost Suda broj: S1 1 K 003369 10 Krl od 23.05.2012.godine;

O-V-408 - Potvrda Ministarstva obrane HR Herceg-Bosna, VP 1719, pov. 035-01/96-02/01, Ljubušški, 09.12.1996.godine;

O-V-409 - Potvrda Ministarstva odbrane FBiH, Hrvatsko Vijeće obrane, pov. 035-01/97-02/01, Ljubuški, 19.05.1997.godine;

O-V-410 - Potvrda Minstarstva obrane FBiH, pov.035-01/97-02/01, Ljubuški , 07.01.1997. godine;

O-V-411 - Potvrda Minstarstva obrane FBiH, Hrvatsko Vijeće obrane, pov. 035-01/97-02/01, Ljubuški, 28.05.1997.godine;

O-V-412 - Potvrda Minstarstva obrane FBiH, Hrvatsko Vijeće obrane, pov. 035-01/97-02/01, Ljubuški, 09.06.1997.godine;

O-V-413 - Uvjerenje Odjela za obranu Konjic, Uprava za obranu Mostar, Federalno Ministarstvo obrane, broj 22-07-49-258/04-01, Mostar, 10.08.2004.godine;

O-V-414 - Potvrda za Drljo /Ilija/ Franju, Ministarstva obrane, HR Herceg-Bosna, VP 1719, pov. 035-01/96-02/01, Ljubuški, 22.11.1996.godine;

O-V-415 - Potvrda za Drljo /Ivan/ Zdravko, Ministarstvo obrane, FBiH, HVO, pov. 035-01/97-02/01, Ur.broj:1719-07-97-462, Ljubuški , 28.05.1997.godine;

O-V-416 - Potvrda za Mandić /Stipo/ Milenko Ministarstvo obrane, FBiH, HVO, pov. 035-01/97-02/01, Ur.broj: 1719-07-97-153, Ljubuški, 07.03.1997.godine;

O-V-417 - Potvrda o oklnostima stradavanja Mandić /Andrija/ Stipo, Brigada „Herceg Stjepan“ Konjic, 1. Bojna, Mostar, 15.01.1996.godine;


236

O-V-418 - Zapisnik o saslušanju zaštićenog svjedoka “R”, Tužilaštvo BiH, broj: KT-RZ- 107/05, Sarajevo, 08.03.2010. godine;

O-V-419 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Jure Krešo, TBiH, Sarajevo, broj: KT-RZ-107/05, 26.08.2009.g.;

O-V-420 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Šaćir Arnautović, TBiH, Sarajevo, broj: KT-RZ-107/05, 01.06.2009.g;

O-V-421 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Ilija Drljo, TBiH, Sarajevo, broj: KT-RZ-107/05, 30.01.2009.g;

O-V-422 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Anica Krešo, TBiH, Sarajevo, broj: KT-RZ-107/05, 04.03.2010.g;

O-V-423 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Muamer Huseinbegović u PU Konjic, br:17-04/2-04-2-308/10, datum: 26.05.2010.g., SIPA, Ministarstvo sigurnosti, BiH.;

O-V-424 - Sl. zabilješka, SIPA; Minstarstvo sigunorsti BiH, SIPA, Broj: 17-04/2-04-2-106/09, datum: 27.01.2009.g.;

O-V-425 - Zapisnik o saslušanju zaštićenog svjedoka “K”, Tužilaštvo BiH broj: KT-RZ-107/05 od 30.09.2009. godine;

O-V-426 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Mara Delinav, Tužilaštvo BiH broj: KT-RZ-107/05 od 19.06.2009. godine;

O-V-427 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Jela LJubić, Tužilaštvo BiH broj: KT-RZ-107/05, od 11.02.2010. godine;

O-V-428 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Vahidin Čomor, TBiH, Broj: KT-RZ-107/05, Sarajevo, 19.05.2010.g.;

O-V-429 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Sead Branković, Ministarstvo sigurnosti, SIPA, broj: 17-04/2-04-2-225/10, datum: 14.04.2010.g.;

O-V-430 - Zapisnik o saslušanju svjedoka “C”, Tužilaštvo BiH broj: KT-RZ-107/05 od 06.01.2009. godine;

O-V-431 - Zapisnik o saslušanju zaštićenog svjedoka “Z”, Tužilaštvo BiH broj: KT-RZ-107/05 od 17.05.2010. godine;

O-V-432 - Zapisnik o saslušanju zaštićenog svjedoka “A”, Tužilaštvo BiH broj: KT-RZ-107/05 od 07.05.2009. godine; Zapisnik o saslušanju zaštićenog svjedoka “A”, Tužilaštvo BiH broj: KT-RZ-107/05 od 19.10.2009. godine; Zapisnik o saslušanju zaštićenog svjedoka “A”, Tužilaštvo BiH broj: KT-RZ-107/05 od 04.12.2008. godine i Zapisnik o saslušanju zaštićenog svjedoka “A”, Ministarstvo sigurnosti BiH, SIPA, broj: 17-04/2-04-2-1197/08 od 28.11.2008. godine;

O-V-433 - Zapisnik o saslušanju zaštićenog svjedoka “M”, Tužilaštvo BiH broj: KT-RZ-107/05, od 04.11.2009. godine;

O-V-434 - Zapisnik o saslušanju zaštićenog svjedoka “O”, Tužilaštvo BiH broj: KT-RZ-107/05 od 21.10.2009. godine;

O-V-435 - Zapisnik o saslušanju zaštićenog svjedoka “S”, Tužilaštvo BiH broj: T20 0 KTRZ 002954 12 od 18.05.2012. godine;

O-V-436 - Zapisnik o saslušanju zaštićenog svjedoka “X”, Tužilaštvo BiH broj: KT-RZ-107/05 od 18.12.2008. godine;

O-V-437 - Službena zabilješka, Minsitarstvo sigurnosti BiH, broj: 17-04/2-2-04-2-396/10, datum: 23.03.2010.godine, zabilješku sačinili Kapetanović Mario i Milošević Dalibor;

O-V-438 - Obavještenje u predmetu Zulfikar Ališpoago Minstarstvo sigurnosti, BiH, NCB INTERPOL SARAJEVO, broj: 16-3-04-5-IP-I-RZ-18610-3, datum: 25.01.2010.godine, u potpisu zamjenik direktora Znaor Mirela;


237

O-V-439 - Odluka o imenovanju u Komandu obuke i doktrine Vojske FBiH, Federalno Ministarstvo Obrane, broj: 07-03-11-4/99,Sarajevo,12.02.1999.godine u potpisu zamjenik minstra Mahmuljin Sakib;

O-V-440 - Obavještenje Suda Bih advokatu Vidović Vasviji, broj: S1 1 K 010294 12 Krl, Sarajevo, 03.07.2014.godine, u potpisu sudija Maksumić Šaban;

O-V-441 - Novinski članci: Nezavisne novine, Dnevni avaz, Glas Srpske, Slobodna Bosna, Dani;

O-V-442 - Zapisnik o saslušanju svjedoka “V”, Tužilaštva BiH, Sarajevo, broj: KT-RZ-107/05, od 07.04.2010. godine, Zapisnik o saslušanju svjedoka “V”, Ministarstvo sigurnosti, broj: 17-04/2-04-2-71/10 od 26.01.2010. godine;

O-V-443 - Borbeni izvještaj, Republika BiH, Armija RBiH, Komanda bataljona „Lisin“, s.Bradina, Zapovjedništvo 4. Korpusa, broj. 02/1-3169193, Komandantu 4.Korpusa, datum 15.04.1993.godine u 23:00h, u potpisu Ramić Esad;

O-V-444 - Izvještaj o stanju u Jablanici i šire, Komanda 44.Brdske brigade, Str.pov.02/70-1-69/93, Jablanica, 15.04.1993.godine, 23:00h, u potpisu Budaković Sulejman;

O-V-445 - Prekomanda za V/1 Kokić Ahmeta, RBiH, Armija RBiH, 4.Korpus, Specijalni odred za posebne namjene, broj: 04-10-1890/94, datum: 20.07.1994.gODINE, u potpisu Komandant Bojadžić Nihad;

O-V-446 - Platforma za djelovanje Predsjedništva Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima, objavljena u Sl. listu R BiH broj 8, od 02.07.1992. godine;

O-V-447 - Sporazum o priznanju krivnje između Tužilaštva BiH i Raseme Handanović broj T20 0 KTRZ 000 2955 12 od 02.03.2012. godine i izreka Presude Suda BiH broj S1 1 K 009162 12 Kro od 30.04.2012. godine za Handanović Rasemu;

O-V-448 - Obavještajna informacija, Vojna pošta 7097, Mrkonjić grad od 25.07.1993. godine;

O-V-449 - Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Hakalović Hasana, Tužilaštvo BiH, broj KT-RZ-107/05, od 23.03.2010. godine; Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Hakalović Hasana, Tužilaštvo BiH, broj KT-RZ-107/05, od 19.04.2010. godine; Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Memić Senada, Tužilaštvo BiH, broj KT-RZ-107/05, od 12.05.2010. godine; Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Hadžajlija Jusufa, Tužilaštvo BiH, broj KT-RZ-107/05, od 15.12.2009. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka Buturović Mustafe, Državna agencija za istrage i zaštitu, Centar za istraživanje ratnih zločina, broj 17-04/2-04-2-1061/08, od 22.10.2008. godine; Redigovani zapisnik o saslušanju svjedoka, Tužilaštvo BiH, broj KT-RZ 107/05, od 16.03.2010. godine;

O-V-450 - Izvanredno izvješće, Hrvatsko vijeće obrane od 10.07.1993. godine;

O-V-451 - Saznajno izvješće, Brigada „Herceg Stjepan“ Konjic od 28.05.1993. godine;


O-V-453 - Vanredno izvješće, Hrvatsko vijeće obrane od 17.04.1993. godine;


h) VJEŠTACI SASLUŠANI NA OKOLNOSTI ZDRAVSTVENOG STANJA OPTUŽENOG NEDŽADA

HODŽIĆA

Red. Svjedok Datum svjedočenja Napomena


238

br.

1 Prim dr Omer

Ćemalović

24.01.2011. godine Vještak –

neuropsihijatar

2 Prof Dr Alma

Mehmedbašić – Bravo

09.12.2013. godine Vještak

neuropsihijatar

3 Mr sc med Dr Nera

Zivlak – Radulović

17.02.2014. godine Vještak – sudska

psihijatrija

S-1 - Medicinski nalaz za Hodžić Nedžada od 14.01.2009. godine









Documents

Bosna i Hercegovina Sud Bosne i Hercegovine Суд Босна и ... · predmetu protiv optuženih Mensura Memića i dr. zbog krivičnog djela Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika