Bosna i Hercegovina Sud Bosne i Hercegovine Predmet br: S1 1 K … · 2017-02-21 · Mešić Ismet, Babić Goran, Nermin Sarajlić, Kragulj Milena, Brkić Dijana, Žerić Emira i

Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88

Telefon: 033 707 100; Fax: 033 707 155

Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина

Sud Bosne i Hercegovine

Суд Босна и Херцеговина

Predmet br: S1 1 K 020448 16 Kri

Datum izricanja: 28.11.2016. godine

pismenog otpravka: 31.01.2017. godine

Pred sudskim vijećem u sastavu: sudija Minka Kreho, predsjednik vijeća

sudija Željka Marenić, član vijeća

sudija Halil Lagumdžija, član vijeća

PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE

Protiv optuženog

Dragoja Zmijanjac

PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine: Izet Odobašić

Branilac optuženog Dragoja Zmijanjca, advokat Pantić Nebojša

Zapisničar

Marin Vican, stručni suradnik

S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine

2

I. IZREKA ............................................................................................................................ 4

II. UVOD .................................................................. ERROR! BOOKMARK NOT DEFINED.

A. OPTUŽENJE ................................................................................................................ 6

B. IZVEDENI DOKAZI ...................................................................................................... 6

1. Tužilaštvo ................................................................................................................. 6

2. Odbrana optuženog Dragoje Zmijanjca .................................................................... 7

C. ZAVRŠNE RIJEČI ............................................................................................................. 7

a. završne riječi Tužilaštva .......................................................................................... 7

III. PROCESNE ODLUKE.................................................................................................. 11

A. IZUZETAK OD NEPOSREDNOG IZVOĐENJA DOKAZA – PRIHVATANJE ISKAZA SVJEDOKA U

SKLADU SA ČLANOM 273. STAV 2. ZKP BIH ..................................................................... 11

B. ODLUKA O NAČINU SASLUŠANJA OPTUŽENOG ................................................................... 13

C. SASLUŠANJE VJEŠTAKA U SVOJSTVU SVJEDOKA ............................................................... 13

D. ODREĐIVANJE MEDICINSKOG VJEŠTAČENJA .................................................................... 13

E. ODBIJANJE PRIJEDLOGA TUŽILAŠTVA ZA ULAGANJE MATERIJALNOG DOKAZA ....................... 13

F. ULOŽENE PRESUDE MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG SUDA ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU I SUDA

BOSNE I HERCEGOVINE ............................................................................................... 14

G. ODLUKA O UTVRĐENIM ČINJENICAMA PO PRIJEDLOGU TUŽILAŠTVA BIH ............................... 15

H. PROTEK ROKA OD 30 (TRIDESET) DANA .......................................................................... 24

IV. STANDARDI OCJENE DOKAZA I OPĆA OCJENA DOKAZA ................................... 25

A. UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE .......................................................................... 27

B. RELEVANTNO PRAVO..................................................................................................... 31

C. RATNO STANJE ........................................................................................................ 32

D. SVOJSTVO I ULOGA OPTUŽENOG ......................................................................... 34

E. DJELO POČINIOCA MORA BITI POČINJENO SUPROTNO PRAVILIMA

MEĐUNARODNOG PRAVA ..................................................................................... 36

F. DJELO POČINIOCA MORA BITI POVEZANO SA RATOM, ORUŽANIM SUKOBOM

ILI OKUPACIJOM ..................................................................................................... 38

G. ZAŠTIĆENO LICE ..................................................................................................... 39

H. POČINILAC MORA NAREDITI ILI IZVRŠITI DJELO ................................................................. 40

V. IZREKA PRESUDE – UBISTVO HALILA DEDIĆA ...................................................... 25


3

A. KRIVIČNA ODGOVORNOST OPTUŽENOG ................................................................................................................... 47

IV. ODMJERAVANJE KRIVIČNOPRAVNE SANKCIJE .................................................. 51

B. ODLUKA O TROŠKOVIMA KRIVIČNOG POSTUPKA I IMOVINSKO PRAVNIM

ZAHTJEVIMA ........................................................................................................... 53

I. ANEKS 1- DOKAZI ........................................................................................................ 55

A. DATUMI SVJEDOČENJA SASLUŠANIH SVJEDOKA TUŽILAŠTVA BIH ...................................... 55

(I) LISTA ULOŽENIH MATERIJALNIH DOKAZA TUŽILAŠTVA BIH ............................................... 55

(II) DATUM SVJEDOČENJA SVJEDOKA ODBRANE OPTUŽENOG DRAGOJE ZMIJANJCA ............... 57

(III) MATERIJALNI DOKAZI OPTUŽENOG DRAGOJE ZMIJANJCA ................................................ 57

(IV) DOKAZI SUDA ............................................................................................................. 58


4

U IME BOSNE I HERCEGOVINE!

Sud Bosne i Hercegovine u vijeću sastavljenom od sudija Minke Kreho, kao predsjednika

vijeća, sudija Željke Marenić i Halila Lagumdžije kao članova vijeća, uz sudjelovanje

stručnog saradnika Marin Vicana, u svojstvu zapisničara, u krivičnom predmetu protiv

optuženog Dragoje Zmijanjca, zbog krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZ

SFRJ), povodom optužnice Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj: T 20 0 KTRZ 0010070 15

od 28.12.2015. godine, nakon javno održanog glavnog pretresa, u prisustvu optuženog

Dragoje Zmijanjca, branioca optuženog advokata Pantić Nebojše, tužioca Tužilaštva BiH,

Izeta Odobašića, donio je, a predsjednik Vijeća, javno objavio dana 28.11.2016. godine,

sljedeću:

P R E S U D U

OPTUŽENI

Dragoja Zmijanjac zv. „Zmicko“, sin Sretka i majke Vuke, djevojački Gavrilović, rođen

01.01.1951.godine u mjestu Donji Garevci, općina Prijedor, nastanjen u Prijedoru, ul.

Milana Vrhovca broj 130, JMBG..., .po nacionalnosti..., državljanin..., po zanimanju

električar, pismen, sa završenom ŠUP, oženjen, otac dvoje punoljetne djece, nije služio

vojsku, nema čin rezervnog vojnog starješine, ne vodi se u vojnoj evidenciji, nije odlikovan,

lošeg imovnog stanja, osuđen zbog krivičnih djela ......,

Na osnovu odredbe člana 285. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Bosne I

Hercegovine (ZKP BiH),

KRIV JE

Što je:

Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i u vrijeme oružanog sukoba između Armije

Republike Bosne i Hercegovine i Vojske Republike Srpske, na teritoriji Općine Prijedor, u

drugoj polovini mjeseca jula 1992. godine, optuženi Dragoja Zmijanjac, postupao protivno

pravilima međunarodnog humanitarnog prava kršeći odredbe člana 3.stav.1.tačka a) IV


5

Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba od 12.8.1949 godine i Dopunskog

protokola II uz Ženevske konvencije od 12.08.1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih

oružanih sukoba, na način što je:

Dana 24.07.1992. godine u popodnevnim satima, Dragoja Zmijanjac zv. „Zmicko“, odjeven

u maskirnu šarenu uniformu i naoružan automatskom puškom, došao do kuće Dedić Halila

koja se nalazila u Prijedoru, u ul. Slavka Rodića, te dvije žene i jednog muškaraca koji su

se nalazili u neposrednoj blizini kuće Dedić Halila glasno upitao „gdje vam je komšija

Halil?“ da bi jedna od tih žena je rekla da je Dedić Halil u kući, nakon čega je Dragoja

Zmijanjac ušao u dvorište kuće Dedić Halila, istog izveo iz njegove kuće na glavnu ulicu,

idući iza Dedić Halila i držeći uperenu pušku u leđa istom, sa njim prešao ulicu, pa iz

neposredne blizine pucanjem iz vatrenog automatskog oružja lišio života Dedić Halila

nakon čega je isti pao na trotoar, da bi potom, Dragoja Zmijanjac rekao da sve Turke treba

ubiti.

čime je počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1.

Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije koji je preuzet na

osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog

zakona SFRJ1,

te ga Sud primjenom člana 38. i 41. KZ SFRJ,

OSUĐUJE

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 6 (šest) godina

***

Optuženi se u skladu sa članom 188. stav 4. ZKP BiH oslobađa naknade troškova

postupka, tako da isti padaju na teret budžetskih sredstava Suda.

***

Na osnovu člana 198. stav 2. ZKP BiH oštećeni se sa eventualnim imovinsko-pravnim

zahtjevom upućuju na parnicu.


6

O B R A Z L O Ž E NJ E

I. UVOD

A. OPTUŽENJE

1. Optužnicom Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Posebnog odjela za ratne zločine, broj: T

20 0 KTRZ 0010070 15 od 28.12.2015. godine, koja je potvrđena dana 31.12.2015. godine

optuženi Dragoja Zmijanjac, tereti se da je počinio krivično djelo Zločini protiv čovječnosti

iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkom a) KZ BiH, a sve u vezi sa članom 180. stav

1. istog zakona

2. Na ročištu povodom izjašnjenja o krivnji održanom dana 22.01.2016. godine optuženi

Dragoja Zmijanjac se izjasnio da se ne osjeća kriv za krivično djelo koje mu se stavlja na

teret optužnicom, pa je sudija za prethodno saslušanje, postupajući u skladu sa odredbom

člana 229. stav 4. ZKP BiH, spis proslijedio vijeću radi zakazivanja glavnog pretresa. Kod

istog stava optuženi je ostao do kraja glavnog pretresa.

3. Sudeće vijeće je dana 08.02.2016. godine održalo statusnu konferenciju, a glavni

pretres u ovom predmetu počeo je 07.03.2016. godine, čitanjem optužnice Tužilaštva BiH

broj T 20 0 KTRZ 0010070 15 od 28.12.2015. godine, te iznošenjem uvodnih riječi.

B. IZVEDENI DOKAZI

1. Tužilaštvo

4. U toku dokaznog postupka, kao svjedoci optužbe saslušani su svjedoci: Dedić Halid,

Mešić Ismet, Babić Goran, Nermin Sarajlić, Kragulj Milena, Brkić Dijana, Žerić Emira i

vještak Rifat Kešetović.

5. Na glavnom pretresu pročitani su iskazi svjedoka: svjedoka Grahovac Steve i Dejanović

Ane.

6. Spisak materijalnih dokaza koje je Tužilaštvo prezentiralo i uvelo kao dokaz, navedeni

su u prilogu Aneksa ove presude i čine njen sastavni dio.


7

2. Odbrana optuženog Dragoje Zmijanjca

7. U toku glavnog pretresa, kao svjedoci odbrane saslušani su svjedoci Sikirica Mira i

Kučković Irfan, te optuženi Dragoja Zmijanjac.

8. Na glavnom pretresu pročitan iskaz svjedoka Dedić Halida.

9. Spisak materijalnih dokaza koje je odbrana optuženog prezentirala i uvela, navedena je

u prilogu Aneksa ove presude i čini sastavni dio iste.

C. ZAVRŠNE RIJEČI

a. završne riječi Tužilaštva

10. Tužilaštvo BiH u završnoj riječi obrazložilo da je provedenim dokazima, u

cijelosti dokazana krivična odgovornost optuženog Dragoje Zmijanjca, za krivično djelo

Zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h.), u vezi sa djelom iz tačke a) istog

člana, a sve u vezi člana 180. stav 1. KZ BiH. Dokazi provedeni od strane Tužilaštva, kao i

presude MKSJ-a i Suda BiH koje su uložene kao materijalni dokazi sasvim jasno i

nedvosmisleno ukazuju na zaključak o postojanju općih elemenata krivičnog djela Zločini

protiv čovječnosti, i to elemenata koji se tiču postojanja širokog i sistematičnog napada, te

njegove usmjerenosti prema civilnom stanovništvu u periodu kada je optuženi poduzeo

radnje koje mu se stavljaju na teret.

11. U daljem izlaganju završnih riječi Tužilaštvo je analiziralo pojedine elemente

krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti, na području općine Prijedor, koji je bio usmjeren

protiv civilnog stanovništva bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, da je napad bio na

diskriminatorskim osnovama i da su djela optuženog dio tog napada. Stavljen je naglasak

na proces progona koji je počeo od proljeća 1992. godine na cijeloj teritoriji Krajine. Vlasti

su provodile aktivnu i sistematsku represiju u cilju progona bosanskih Muslimana i

bosanskih Hrvata, u kom cilju su organizovale su konvoje autobusa i vozove koji su

desetine hiljada muškaraca, žena i djece odvezli sa teritorija na kome su bosanski Srbi

imali režim vršenja vlasti, smatrajući da samo oni polažu pravo na tu teritoriju. Prije sukoba

u općini Prijedor bilo oko 50.000 Muslimana i 6.000 Hrvata, nakon širokog i sistematičnog

napada na civilne pripadnike tih naroda i njime izvršenog progona civilnih pripadnika tih


8

naroda, ostalo je samo oko 6.000 Muslimana i 3.000 Hrvata i oni su živjeli u

vrlo teškim, nametnutim uvjetima.

12. Da je optuženi Dragoja Zmijanjac učinio radnje koje mu se stavljaju na teret

optužnicom, Tužilaštvo u završnoj riječi ističe da je dokazalo iskazima svjedoka Dijane

Brkić i Emire Žeriće, pročitanih iskaza svjedoka koji nisu mogli pristupiti na Sud, pismenog

nalaza vještaka, presuda Suda BIH i MKSJ, te drugih materijalnih dokaza.

13. Tužilac dalje u završnim riječima navodi da je optuženi znao da je njegova

žrtva zajedno sa ostalim Muslimanima iz ulice gdje je bio nastanjen, nezakonito lišen

slobode i priveden od vojnih i policijskih vlasti u Prijedoru u Policijsku stanicu Prijedor gdje

su svi držani, bezrazložno mučeni i ispitivani tokom noći. Optuženi Dragoja Zmijanjac

koristi okolnosti toga napada na muslimansko civilno stanovništvo u Prijedoru, a u okviru

toga i na Halila Dedić i njegovu porodicu i stanje u kojem se usljed tog napada nalazio

Dedić Halil, pa odlučuje da izvrši ubistvo Dedić Halila, u kom cilju i sa kojom namjerom

dolazi do kuće gdje je stanovao Dedić Halil, na silu ga izvodi iz kuće, vrijeđajući pri tome

članove Halilove porodice i komšije koje su pokušale da ga odvrate od njegove zamisli,

vrijeđajući istog na nacionalnoj osnovi, stalno ga držeći na nišanu automatskom puškom

koju je imao u svojim rukama uperenu u Halilova leđa, a potom pucajući iz te automatske

puške više puta u leđa i druge djelove tijela Halila Dedića, istog lišio života.

14. Da je cilj optuženog progon muslimanskog civilnog stanovništva, kako tužilac

dalje navodi u svojim završnim riječima, dokazuju naknadni postupci optuženog kad odlazi

da traži Halilovg sina Halida Dedića sa očiglednom namjerom da i njega ubije, a kada istog

ne pronalazi kod kuće u kojoj stanuje, prijeti njegovoj supruzi i vlasnici te kuće, a te

njegove prijetnje Halidovoj porodici i namjere prema samom Halidu postižu cilj da Halid

prestrašen za svoj život, nakon pomoći poznanika u sarikrivanju, napušta svoj dom i biva

tako smješten u logor Trnopolje, a potom je prognan sa područja tzv. Srpske Republike

Bosne i Hercegovine.

15. Činjenica da optuženi formalno nema ratni raspored, kako je tužilac istakao,

u nekoj od jedinica vojske ili policije Srpske Republike BiH i što je prije rata bio oglašen

vojno nesposobnim, ne može biti razlog koji bi isključio njegovo postupanje kao naoružane

osobe prema civilnom stanovništvu. Da je optuženi djelovao kao pripadnik oružanih

paravojnih formacija,proizilazi iz dokaza koji ukazuju da se on pojavljivao i u logorima za

civilno stanovništvo koji su u periodu 1992.godine bili organizovani za nesrpsko


9

stanovništvo, i da je učestvovao u mučenju civila u tim logorima zajedno sa drugim

osobama, među kojima je i Miroslav Kvočka, koji je od MKSJ-a osuđen za djelo mučenja

učinjeno prema logorašima. Iz samog svjedočenja optuženog na glavnom pretresu, prema

navodima tužioca, proizilazi da je on znao da u vrijeme kad on izvršava svoje djelo, postoji

širok i sistematičan napad na nesrpsko civilno stanovništvo na području općine Prijedor od

strane vojnih, policijskih i paravojnih formacija, organizovanih od vlasti te općine.

16. Dalje, u završnim riječima tužilac je naveo da radnje izvšenja optuženog nisu

izolirane nego da čine dio širokog i sistematičnog napada. Mens rea optuženog o djelu kao

djelu napada na civilno stanovništvo u Prijedoru je nesporna, jer na to ukazuju izvedeni

dokazi. Optuženi zna kontekst u kojem vrši djelo i da to njegovo djelo predstavlja dio tog

napada, a to da li su motivi ili razlozi osobni nije od uticaja na postojanje krivičnog djela

Zločin protiv čovječnosti, jer optuženi zna za kontekst napada, ali ne mora znati za cilj,

svrhu napada iako u ovom slučaju optuženi zna i želi da se ti ciljevi ostvare.

17. Imajući u vidu navedeno, Tužilaštvo predlaže da se optuženom Dragoji Zmijanjcu

izrekne kazna zatvora, okviru zakonom propisnog raspona za krivično djelo Zločin protiv

čovječnosti iz člana 172. KZ BiH.

b. završne riječi odbrane optuženog Dragoje Zmijanjca

18. Odbrana je u završnoj riječi tvrdila da optuženi nije počinio krivično djelo. U

prilog navedenom ističe da je Tužilaštvo toliko inzistiralo na preambuli dispozitiva

optužnice iz razloga, jer je teško uspostaviti vezu sa ovim događajima i optuženim. Tvrdnje

da se to tako dogodilo su proizašle iz presuda Haškog Tribunala, kako branilac optuženog

ističe, te dodaje da se te presude ne mogu uzeti kao takve, jer se novim presudama

određena stajališta mjenjaju. Ipak, advokat se nije bavio analizom ovih događaja i

oponiranjem istim, jer smatra da oni nemaju nikakve veze sa radnjom za koju se tereti

njegov branjenik.

19. Tužilaštvo nije ponudilo niti jedan dokaz da je optuženi djelovao kao

pripadnik neidentificirane vojne policijske ili paravojne formacije, nego je čak ponudio

dokaz o nesposobnosti za služenje vojnog roka, prije, tokom i nakon rata. Branilac ističe

da Tužilaštvo ničim nije dokazalo ni da je Dragoja Zmijanjac bio svjestan da njegove


10

radnje predstavljaju dio tog napada i svjesno i sa namjerom doprinio počinjenju progona,

pri čemu ističe da optuženi nije nikad bio član stranke, a SDS je tad bio vodeća stranka.

20. U pogledu konkretne radnje izvršenja, kako branilac dalje u završnoj riječi

navodi, Dedić Halid je izjavio da je tog dana bio kod kuće, do njegove kuće da je došao

optuženi, obučen u vojničku uniformu i da je imao automatsku pušku i bio na biciklu.

Pozivao ga je „Hajmo Cigane dođi u kafanu da popijemo piće“ jer su se tada tako

oslovljavali međusobno. On se uplašio, tvrdi da je već tada znao da je optuženi ubio oca,

rekao „sad ću ja doći“ i obukao se i pobjegao od kuće. Sutradan je cjeli događaj prijavio

policiji, i da su u pitanju lični motivi Dragoje Zmijanjca za ubistvo njega i oca. Odbrana je

kredibilitet svjedoka Dedić Halida, dovodila u pitanje čitanjem izjave svjedoka Dedić Halida

uzete u SJB Sanski most 26.03.1997. godine, gdje on događaje opisuje sasvim drugačije.

Tom izjavom direktno tereti Dragoju Zmijanjca, u smisliu da je saslušani svjedok Dedić

Halid bio u kući oca kad optuženi ulazi u kući, izvodi njegovog oca i navodno vrši djelo

ubojstva oca.

21. Odbrana ne spori, to je i Zmijanjac rekao, da je došao do kuće, ali odbrana

spori da je Dragoja Zmijanjac bio naoružan. Kako branilac navodi dalje, pušku u ruke

Dragoji Zmijanjcu stavlja Dedić Halid, kome se nakon ovako različite izjave ne može

pokloniti vjera, jer optuženi nije osoba koja je ušla u kuću Dedić Halila.

22. Svjedok Mešić Ismet kaže da je čuo čitavu priču od svjedoka Dedić Halida ali

ne vjeruje da je optuženi počinio tu radnju, dok svjedok Milena Kragulj potvrđuje da je

optuženi došao do kuće biciklom i zvao Halida da popiju piće u kafani a pri tom ističe da

Halid u tom trenutku nije znao tko mu je ubio oca.

23. U odnosu na očevice događaja iz izreke, Brkić Dijanu i Žerić Emiru, koje su

svjedočile putem video linka, odbrana u završnoj riječi ističe da su njihovi iskazi identični,

jer je Žerić Emira educirana od strane Brkić Dijane koja joj je majka. Odbrana je

osporavala dinamiku kretanja njih dvije, jer su se kretale svo vrijema, ali su bile na licu

mjesta u trenutku izvršenja, dok su dijelovi njigovih izjava u pogledu posljednjeg pucnja u

glavu Dedić Halila, sporni, jer vještak Rifat Kešetović nije našao postojanje bilo kakve rane

na glavi Dedić Halila. Odbrana je istakla da svjedokinja Brkić Dijana sve vrijeme govori o

licu po prezimenu Zmijanjac da bi tek na pitanje Tužioca na glavnom pretresu izjavila da

se radi o Dragoji.


11

24. Tužitelj zna da je konstrukcija optužnice potpuno loša i labava, i kako

branilac dalje u završnoj riječi ističe, da je tužilac pokušao istu učvrstiti tvrdnjom :“ Da je

optuženi djelovao kao pripadnik paravojnih formacija proizilazi iz dokaza koji ukazuju da

se on pojavljivao i u logorima za civilno stanovništvo koji su u periodu 92 godine, bili

organizirani za nesrpsko stanovništve, gdje je sudjelovao u mučenju civila zajedno sa

drugim osobama između ostalih i Miroslavom Kvočkom kojeg je MKS osudio za krivična

djela mučenja prema logorašima“ a za koju tvrdnju tužilac nije ponudio niti jedan dokaz.

25. Odbrana bi bila veoma zadovoljna, kako je branilac optuženog dalje u svojoj

završnoj riječi naveo, da Tužitelj nije izveo dokaz čitanja iskaza Poljak Esada koji je dao

CJB Banja Luka 07.09.1994. godine, koji je prošao torturu po logorima, a čijim izvođenjem

bi se utvrdilo da ga je Dragoja Zmijanjac u logoru tukao, ali istog opisuje tako da kaže

„znam da je na prsima imao istetovirana neka slova, starosti oko 42 godine, crn, visok,

178. Na licu ima ožiljak kao i po glavi, na desnom obrazu ima ožiljak“. Branilac pri tom

ističe da njegov branjenik tu tetovažu i ožiljak nema.

26. Odbrana je utvrdila da je izvršilac krivičnog djela Dragan Zmijanjac, rođak

Dragoje Zmijanjca, čime evidentno Tužilaštvo griješi u identitetu izvršioca, jer su obojica

istetovirani, i iz istog sela. Odbrana je izvela dva dokaza, saslušanjem svjedoka koji su

potvrdili idenitet Dragana Zmijanjca koji su ga opisali te istakli da se Dragan Zmijanjac

hvali ubistvom, ne konkretizirajući kad je što učinio.

27. Držeći se načela In dubio pro reo, branilac optuženog u završnoj riječi navodi

da smatra da nije dokazano da je optuženi lišio života Dedić Halila. U slučaju da Vijeće

bez dvojbe utvrdi da je optuženi izvršilac ubistva, odbrana smatra da je u pitanju krivično

djelo ubojstva, a ne Ratni zločin, te ističe da zbog svega treba donijeti oslobađajuću

presudu.

28. Optuženi Dragoja Zmijanjac se pridružio završnim riječima svog branioca.

II. PROCESNE ODLUKE

A. IZUZETAK OD NEPOSREDNOG IZVOĐENJA DOKAZA – PRIHVATANJE ISKAZA SVJEDOKA U

SKLADU SA ČLANOM 273. STAV 2. ZKP BIH


12

29. Na glavnom pretresu održanom dana 13.06.2016. godine

Tužilaštvo je predložilo da se, u skladu sa članom 273. stav 2. ZKP BiH, pročitaju iskazi

svjedoka, i to: Zapisnik o saslušanju svjedoka Grahovac Steve i Zapisnik o saslušanju

svjedoka Dejanović Ane.

30. Odbrana optuženog se nije protivila čitanju iskaza svjedoka Grahovac Steve i

Dejanović Ane.

31. Član 273. ZKP BiH, a koji se odnosi na izuzetke od neposrednog izvođenja

dokaza, u stavu 2. predviđa da: “zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci

sudije odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju

ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak

pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih razloga“.

32. Kako su u sudski spis uloženi nalazi o zdravstvenom stanju svjedoka

Grahovac Steve i Dejanović Ane2, iz kojih nesumnjivo proizilazi da svjedoci Dejanović Ana

i Grahovac Stevo nisu sposobni da svjedoče zbog ozbiljnih zdravstvenih problema, te

njihovo ispitivanje nije bilo moguće na glavnom pretresu, uz suglasnost odbrane, Vijeće je

prihvatilo prijedlog Tužilaštva da se na glavnom pretresu pročitaju iskazi ovih svjedoka3

koji su uzeti u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine.

33. Odbrana je u fazi izvođenja vlastitih dokaza predložila saslušanje Dedić

Halida, da bi u skladu sa sa članom 273. stav 2. ZKP BiH, uz suglasnost stranaka, a iz

razloga što svjedok ne boravi u Bosni i Hercegovini, a obzirom da na glavnom pretresu na

kom je Tužilaštvo saslušalo istog svjedoka, navedeni zapisnik nije predočavan, na ročištu

od dana 17.10.2016. godine, bila je pročitana izjava svjedoka Dedić Halida uzeta dana

26.03.1997. godine, u Stanici javne bezbjednosti Sanski Most.

-

2 Nalaz i mišljenje vještaka dr. Mladen Ajdar, od 26.05.2016. godine, za svjedoka Grahovac Stevu - T19

- Nalaz i mišljenje vještaka dr. Mladen Ajdar, od 26.05.2016. godine, za svjedoka Dejanović Ana –T21 -

3 Zapisnik o saslušanju svjedoka Grahovac Steve, broj 16-14/3-04-2-175-230/15 od dana 22.12.2015.

godine, SIPA- T20 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Dejanović Ane, broj 16-14/3-04-2-175-231/15 od dana 22.12.2015. godine

T22


13

B. ODLUKA O NAČINU SASLUŠANJA OPTUŽENOG

34. Na ročištu dana 22.08.2016. godine, odbrana je predložila izvođenje dokaza

saslušanja optuženog na način da optuženi iznese svoju odbranu, s obzirom da prema

mišljenju odbrane ima pravo iznijeti svoj stav u svakom trenutku postupka, što je Vijeće

odbilo, te donijelo odluku da optuženi može svjedočiti u svoju korist, uz napomenu da

optuženi ima pravo da komentariše dokaze u uvodnim i završnim riječima. Prije saslušanja

optuženi nije polagao zakletvu predviđenu za svjedoke.

C. SASLUŠANJE VJEŠTAKA U SVOJSTVU SVJEDOKA

35. Potvrđenom optužnicom Tužilaštva BiH predloženo je saslušanje vještaka sudske

medicine prof. dr. Nermina Sarajlića, čije saslušanje je Sud planirao dana 11.05.2016.

godine. Na navedenom ročištu Vijeće je obaviješteno da je nalaz vještaka sačinjen na

osnovu naredbe Tužilaštva BiH donesene u toku glavnog pretresa, a da isti nalaz u

vrijeme podizanja optužnice I potvrđivanja nije ni postojao niti je bio predložen, pa samim

time nisu ispunjene pretpostavke za saslušanje Nermina Sarajlića u svojstvu vještaka. Isti

je saslušan u svojstvu svjedoka Tužilaštva, dana 23.05.2016. godine, i to na okolnosti

dokumenata koje je koristio u postupku vještačenja materijalne dokumentacije Dedić

Halila, dok njegov pismeni nalaz I mišljenje nije u ovoj fazi krivičnog postupka nije korišten.

D. ODREĐIVANJE MEDICINSKOG VJEŠTAČENJA

36. Sud je dana 29.08.2016. godine, na prijedlog Tužilaštva izdao naredbu vještaku

sudske medicine prof. Dr. Kešetović Rifat, na okolnosti povrijeđivanja i smrti oštećenog

Dedić Halida, da bi isti iznio svoj nalaz i mišljenje pred Sudom na ročištu dana 26.09.2016.

godine.

E. ODBIJANJE PRIJEDLOGA TUŽILAŠTVA ZA ULAGANJE MATERIJALNOG DOKAZA

37. Tužilaštvo je na ročištu, dana 26.09.2016. godine, kao dodatni dokaz predložilo

ulaganje materijalnog dokaza iskaz Poljak Esada koju je dao CJB Banja Luka 07.09.1994.


14

godine, što je vijeće odbilo iz razloga jer nikad nije bilo predloženo saslušanje

navedenog lica kao svjedoka od Tužilaštva ili odbrane, niti je tužilac naveo razloge zašto

istog svjedoka nije predložio u optužnici kao svjedoka, a pogotovo nije istakao razloge

predviđene ZKP-om zbog kojih se odstupa od neposrednog izvođenja dokaza, čime nisu

ispunjeni uslovi za ulaganje materijalnog dokaza.

38. Uložene presude Međunarodnog krivičnog Suda za bivšu Jugoslaviju i Suda Bosne

i HercegovineTužilaštvo BiH je na ročištu dana 16.05.2016. godine kao materijalne dokaze

uložilo presude MKSJ4 za koje smatra da su od značaja u postupku protiv optuženog

Zmijanjca Dragoje.

39. Zakon o ustupanju predmeta od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu

Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza pribavljenih od

Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, u postupcima pred sudovima u Bosni i

Hercegovini (dalje Zakon o ustupanju predmeta), propisuje način na koji se u toku glavnog

pretresa mogu prihvatiti određene činjenice kao utvrđene. Tužilaštvo je u skladu sa

Zakonom o ustupanju predmeta predložilo prihvaćanje utvrđenih činjenica, na osnovu

kojeg prijedloga je donijeto rješenje o djelimičnom prihvaćanju utvrđenih činjenica, i je

odbijen veći dio predloženih činjenica, a iz razloga navedenih dalje u presudi. S ovakvim

stanjem stvari Vijeće bi upuštanjem u sadržaj presuda iznova razmatralo činjenice o kojim

je već donesena odluka.

40. Ukoliko se pak radilo o činjenicama koje nisu zadovoljavale sve uslove potrebne za

prihvaćanje u svojstvu utvrđenih činjenica, te iste nisu mogle biti predložene prema

Zakonu o ustupanju predmeta, činjenice ili stavove koje je smatralo releventnim Tužilaštvo

4 T-13 Presuda MKSJ u predmetu Radoslav Brđanin, 01.09.2004. godine, IT-99-36-T p.403/24094 TER a

D403-1/24094 TER a 22.01.2008. godine T-14 Prvostepena presuda Suda BiH, broj: X-KR/06/200 od 30.05.2008. godine u predmetu Željko

Mejakić, Momčilo Gruban i Duško Knežević - Drugostepena presuda Suda BiH, broj: X-KRŽ-06/200 od 16.02.2009. godine Željko Mejakić,

Momčilo Gruban i Duško Knežević. T-15 Drugostepena presuda MKSJ, broj IT-97-24-A od 22.03.2006. godine u predmetu Stakić Milomir

- Prvostepena presuda MKSJ, broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine u predmetu Stakić Milomir

T-16 Presuda MKSJ broj IT-08-91-T D620-D1/20100 TER, 27.03.2013. godine(tom 3od 3) Presuda MKSJ broj IT-08-91-T D948-D621 / 20100 TER 27.03.2013. godine (tom 2 od 3) Presuda MKSJ broj IT-08-91-T D948-D621 / 20100 TER 27.03.2013. godine (tom 1 od 3)

T-17 Presuda MKSJ broj IT-94-1-T od 07.05.1997. godine u predmetu protiv Duška Tadića i drugostepena presuda MKSJ broj IT-94-1-A od 15.07.1999. godine u predmetu protiv Duška Tadića


15

je trebalo, precizirati, odnosno detaljno obrazložiti prilikom ulaganja materijalnih

dokaza, na direktno pitanje Vijeća, a navedeno je propustio uraditi i u završnim riječima.

41. Paušalno navođenje presuda kako je to Tužilaštvo uradilo, bez preciznog pozivanja

na iste u pogledu paragrafa i krivičnog predmeta u kome je donesena, dovodi odbranu, a

kasnije i Vijeće u poziciju da analizira cjelokupan uloženi material, koji sadrži preko hiljadu

stranica teksta, čime sami dokazi nisu podvrgnuti principu kontradiktornosti, a nisu ni

prihvatljivi prema načelu efikasnosti.

42. Zbog svega navedenog Vijeće nije našlo za shodnim detaljnije upuštanje u analizu

sadržaja uloženih presuda MKSJ.

F. ODLUKA O UTVRĐENIM ČINJENICAMA PO PRIJEDLOGU TUŽILAŠTVA BIH

43. Vijeće je dana 18.04.2016 godine, donijelo odluku kojom se, u skladu sa

članom 4. Zakona o ustupanju predmeta, djelimično prihvaća prijedlog Tužilaštva broj T20

0 KTRZ 0010070 15 od 03.02.2016. godine kojim se predlaže prihvaćanje kao utvrđenih

činjenica presuđenih u predmetu Tužilac protiv Tadić Duška broj IT-94-1 od 07.05.1997.

godine, Tužilac protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine, Tužilac

protiv Radoslava Brđanina broj IT-99-36-T od 01.09.2004. godine i Tužilac protiv

Dragoljuba Kunarca i dr broj IT-96-23-T & IT-96-23/1-T od 22.02.2001. godine

Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljem tekstu: MKSJ), u opsegu i

redosljedom kojim su nabrojane u daljem tekstu:

1. „Glavni odbor SDS-a objavio je 19. decembra 1991. godine dokument pod naslovom

“Uputstvo o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u

vanrednim okolnostima” (dalje u tekstu: Uputstvo s varijantom A i B). To uputstvo propisuje

na koji način će biti provedene određene utvrđene aktivnosti u svim opštinama u kojima

žive Srbi, a u suštini se radi o nacrtu za preuzimanje vlasti od strane bosanskih Srba u

opštinama u kojima oni predstavljaju većinu stanovništva (dalje u tekstu: Varijanta A) i

opštinama gdje su u manjini (dalje u tekstu: Varijanta B). Formulisani cilj Uputstva s

varijantom A i B bio je “provođenje plebiscitarne odluke kojom se srpski narod u Bosni i

Hercegovini opredijelio da živi u jedinstvenoj državi” i “povećanje mobilnosti i spremnosti

za odbranu interesa srpskog naroda” (par. 69. presuda Pretresnog vijeća u predmetu

protiv Radoslava Brđanina broj IT-99-36-T od 01.09.2004. godine)


16

2. „Uputstvo s varijantom A i B sadržavalo je, između ostalog, i direktivu prema kojoj će

opštinski odbori SDS-a formirati krizne štabove srpskog naroda u svojim opštinama“ (par.

70. presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Radoslava Brđanina broj IT-99-36-T od

01.09.2004. godine).

3. „Ona se sastojala od tzv. srpskih autonomnih regija i oblasti, među kojima je bila i

Autonomna Regija Krajina (par. 71. presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv

Radoslava Brđanina broj IT-99-36-T od 01.09.2004. godine).

4. „Prije preuzimanja, opština Prijedor bila je etnički relativno miješano područje, 1991.

Godine … Muslimani su predstavljali najveću etničku skupinu u opštini; od ukupno

112.000 stanovnika, 49.700 (44%) bili su Muslimani, oko 40.000 (42,5%) Srbi, dok su

ostatak sačinjavali Hrvati (5,6%), Jugoslaveni (5,7%) i stranci (2,2%)“ (par. 128. Presuda

Pretresnog vijeća u predmetu protiv Tadić Duška broj IT-94-1 od 07.05.1997. godine i par.

51. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od

31.07.2003. godine).

5. „Dana 30. aprila 1992. SDS je bez prolijevanja krvi zauzela grad Prijedor, uz pomoć

vojnih i policijskih snaga“ (par. 137. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Tadić

Duška broj IT-94-1 od 07.05.1997. godine i par. 74. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu

protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine i par. 104. Presuda

Pretresnog vijeća u predmetu protiv Radoslava Brđanina broj IT-99-36-T od 01.09.2004.

godine).

6. „Samo preuzimanje izvršeno je u ranim jutarnjim satima, kada su naoružani Srbi zauzeli

položaje na kontrolnim punktovima po cijelom Prijedoru, sa vojnicima i snajperistima na

krovovima glavnih zgrada“ (par. 137. presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Tadić

Duška broj IT-94-1 od 07.05.1997. godine).

7. „Vojnici JNA, u raznolikim uniformama, zauzeli su sve najvažnije institucije, kao što su

radio stanica, dom zdravlja i banka. Ušli su u zgrade, izjavili da su preuzeli vlast i objavili

da mijenjaju naziv opštine Prijedor u “Srpska opština Prijedor”“ (par. 137. presuda

Pretresnog vijeća u predmetu protiv Tadić Duška broj IT-94-1 od 07.05.1997. godine).


17

8. „Osnovan je lokalni Krizni štab (Krizni štab Prijedor), koji je proveo niz odluka

Kriznog štaba ARK“ (par. 139. presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Tadić Duška

broj IT-94-1 od 07.05.1997. godine).

9. „Upućivani su i pozivi na predaju oružja, koji su, iako upućeni stanovništvu uopšte,

provođeni samo prema Muslimanima i Hrvatima…“ (par. 139. presuda Pretresnog vijeća u

predmetu protiv Tadić Duška broj IT-94-1 od 07.05.1997. godine).

10. „Istovremeno je mobilizacija Srba omogućavala distribuciju oružja srpskom

stanovništvu“ (par. 139. presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Tadić Duška broj IT-

94-1 od 07.05.1997. godine).

11. „Skupština srpskog naroda u BiH izglasala je 11. decembra 1991. godine preporuku

za osnivanje posebnih srpskih opština. Otvoreno proklamovani cilj ove odluke bio je

“razvaljivanje postojećih opština gdje Srbi nisu u većini.“ (par. 68. Presuda Pretresnog

vijeća u predmetu protiv Radoslava Brđanina broj IT-99-36-T od 01.09.2004. godine).

12. „Na sjednici održanoj 7. januara 1992. [...] srpski odbornici u Skupštini opštine

Prijedor i predsjednici mjesnih opštinskih odbora SDS-a sproveli su gore pomenutu odluku

i proglasili Skupštinu srpskog naroda opštine Prijedor. Odlučeno je da će u Skupštini biti

69 odbornika, 28 Srba iz Skupštine opštine Prijedor i 41 predsjednik mjesnih odbora SDS-

a. Za predsjednika te Skupštine izabran je Milomir Stakić.“ (par. 61. Presuda Pretresnog

vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine)

13. „17. januara 1992., Skupština srpskog naroda opštine Prijedor jednoglasno je

donijela odluku o pripajanju ARK-u. U odluci koju je potpisao predsjednik Skupštine, dr.

Milomir Stakić, Skupština prihvata "pripajanje Srpskih teritorija opštine Prijedor

Autonomnoj regiji Bosanska krajina“ (par. 62. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv

Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine)

14. „23. aprila 1992., prijedorski opštinski odbor SDS-a odlučio je, između ostalog,

pojačati Krizni štab i potčiniti Kriznom štabu "sve jedinice i rukovodni kadar", kao i to "da

se odmah počne raditi na preuzimanju vlasti bez obzira na koordinaciju sa JNA“ (par. 65.

Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od

31.07.2003. godine)


18

15. „Dana 29. aprila 1992., na sastanku koji je dr. Stakić sazvao u kasarni JNA u

Prijedoru postignut je konačni dogovor između onih koji su bili voljni da učestvuju,

konkretno policije i naoružanih Srba, da će te noći u Prijedoru biti sprovedeno preuzimanje

vlasti.“ (par. 472. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-

24-T od 31.07.2003. godine)

16. „Nakon preuzimanja vlasti, dr. Stakić i drugi lideri SDS-a preuzeli su ključne funkcije

u opštinskoj vlasti, a legalno izabrani muslimanski i hrvatski političari su prisilno smijenjeni.

Drugi vodeći članovi SDS-a postavljeni su na strateška mjesta po čitavoj opštini.“ (par.

473. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od

31.07.2003. godine)

17. „Dana 12. maja 1992. godine u Banjoj Luci održana je 16. sjednica Skupštine

srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Na toj sjednici je Radovan Karadžić iznio šest

strateških ciljeva rukovodstva bosanskih Srba u Bosni i Hercegovini. … Prva dva strateška

cilja glase:

“Prvi takav cilj je razdvajanje od druge dvije nacionalne zajednice – državno razdvajanje.

Razdvajanje od onih koji su naši neprijatelji i koji su iskoristili svaku priliku, prije svega u

ovom vijeku, da nasrnu na nas i koji bi nastavili sa takvom praksom, ako bismo i dalje

ostali zajedno u istoj državi.”

“Drugi strateški cilj je, čini mi se, koridor između Semberije i Krajine. To je stvar za koju

ćemo, možda, biti prisiljeni da ponegdje nešto žrtvujemo, ali je to od najveće strateške

važnosti za srpski narod, jer to integriše srpske zemlje, ne samo Srpske BiH, nego i

Srpske BiH sa Srpskom Krajinom i Srpske Krajine sa Srpskom BiH i Srbijom. Dakle, to je

strateški cilj veoma visoko rangiran, koji moramo da ostvarimo jer nema Krajine, nema

Bos. Krajine, nema Srpske Krajine, nema Saveza srpskih zemalja, ukoliko ne ostvarimo taj

koridor koji će nas dobro integrisati, koji će nam omogućiti nesmetan protok iz jednog

dijela naše države” (par. 41. i 42. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira

Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine)

18. „… [U] danima i mjesecima koji su uslijedili nakon preuzimanja vlasti u Prijedoru

veliki broj nesrba otpušten je s posla. Tako je samo mali postotak Muslimana i Hrvata i

dalje radio“ (par. 307. i 125. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića


19

broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine i par. 150. presuda Pretresnog vijeća u predmetu

protiv Tadić Duška broj IT-94-1 od 07.05.1997. godine)

19. „... bosanski Muslimani koji su cijeli svoj život proveli u opštini Prijedor istjerivani su

iz svojih domova…, kuće su im obilježavane radi uništenja, a u mnogo slučajeva su i

porušene zajedno s džamijama i katoličkim crkvama“ (par. 544., 545 i 546. Presuda

Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003.

godine)

20. „Oni koji su ostali morali su nositi bijele trake na rukavima kako bi se mogli

razlikovati i stalno su bili izloženi maltretiranju, premlaćivanju i još gorim postupcima, a

taktika zastrašivanja bila je uobičajena. Ne-Srbi u opštini Prijedor bili su podvrgnuti

strahovitom zlostavljanju …“ (par. 466. presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Tadić

Duška broj IT-94-1 od 07.05.1997. godine)

21. „Dana 16. aprila 1992., Ministarstvo narodne odbrane Srpske Republike Bosne i

Hercegovine proglasilo je stanje neposredne ratne opasnosti i naredilo opštu javnu

mobilizaciju TO-a na cijeloj teritoriji Republike. Međutim, Sekretarijat za narodnu odbranu

ARK-a tek je 4. maja 1992. izvršio to naređenje i naredio da se izvrši "opšta, javna

mobilizacija na cjelokupnoj teritoriji ARK-a.“ (par. 109. Presuda Pretresnog vijeća u

predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine)

22. „Savjet za narodnu odbranu opštine Prijedor je 5. maja 1992. održao svoju drugu

sjednicu na kojoj je raspravljao o nekoliko pitanja u vezi s mobilizacijom u opštini. Savjet je

zaključio da Opštinski sekretarijat za narodnu odbranu Slavka Budimira treba izvršiti

popunu TO-a i 343. motorizovane brigade u skladu sa zahtjevima komandanata ovih

jedinica. Zaključeno je da se naređenje za mobilizaciju ARK-a izvrši prema posebnom

planu putem poziva Sekretarijata za narodnu odbranu.“ (par. 110. Presuda Pretresnog


23. „Na osnovu zaključaka Savjeta za narodnu odbranu u vezi s formiranjem

jedinstvene vojne komande, komandant 343. motorizovane brigade, pukovnik Arsić,

naredio je 17. maja 1992. godine da se komandant štaba Teritorijalne odbrane i starješine

svih drugih jedinica TOa, dobrovoljačkih i drugih jedinica, uključujući "naoružani srpski

narod", stave pod komandu Regije. U naređenju se izričito pominju zaključci Savjeta za


20

narodnu odbranu od 15. maja 1992. godine. Naređenje pukovnika Arsića završava

tvrdnjom da će se sve jedinice i pojedinci koji ne izvrše naređenje smatrati paravojnim, te

da će se protiv njih preduzeti mjere.“ (par. 114. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu

protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine)

24. „Krizni štab je formalno osnovan 20. maja 1992. godine kada je Skupština opštine

usvojila "Odluku o organizaciji i radu kriznog štaba opštine Prijedor" [...] Krizni štab opštine

Prijedor [je] preuzeo dužnosti Skupštine [...] srpskog naroda opštine Prijedor osnovana 7.

januara 1992. godine [...].“ (par. 89. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira


25. „Dana 22. maja 1992. Krizni štab je, "polazeći od konkretne situacije i uslova",

usvojio "Odluku o izvršenju mobilizacije na području opštine Prijedor". U toj odluci se kaže

da su svi vojni obveznici raspoređeni u devet ratnih jedinica, uključujući 343. motorizovanu

brigadu, dužni odmah se javiti na dužnost, a za neodazivanje "snosiće se odgovornost

utvrđena zakonom“ (par. 112. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira


26. „Na osnovu odluka Skupštine srpskog naroda Bosne i Hercegovine i zaključaka

Savjeta za narodnu odbranu, Krizni štab je, s priličnim zakašnjenjem, 29. maja 1992.

usvojio sljedeći zaključak: Formiranjem Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine

prestaje potreba za postojanjem Srpske TO koja ulazi u sastav i pod komandu Regije.

Osim toga, Krizni štab je usvojio odluku da se komandant Srpskog TO-a Prijedor, major

Kuruzović, stavlja pod komandu komande Regije. [O]vo restrukturiranje [je] značilo da je

svih 1.000-2.000 ljudi iz TO-a stavljeno pod komandu komandanta 343. motorizovane

brigade, pukovnika Arsića“ (par. 115. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv


27. „[U] proljeće i ljeto 1992. godine Sekretarijat za narodnu odbranu počeo popunjavati

rezervne policijske jedinice.“ (par. 117. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv


28. „Stvaranje atmosfere straha u opštini Prijedor kulminiralo je dogovorom članova

Kriznog štaba da oružane snage upotrijebe protiv civilnog stanovništva i da uspostave


21

logore Omarska, Keraterm i Trnopolje“ (par. 474., 475., 476. i 477.. Presuda Pretresnog


29. „Između maja i jula 1992. područja i sela u kojima su pretežno živjeli bosanski

Muslimani i bosanski Hrvati – Hambarine, Kozarac, Kamičani, Bišćani, Čarakovo, Briševo i

Ljubija – napala je vojska bosanskih Srba u sadejstvu s policijom i paravojnim grupama. Ti

napadi uglavnom su započeli nakon što je istekao rok da nesrbi predaju oružje. Katkad bi

se kao izgovor iskoristio neki incident koji su prouzrokovali nesrbi. Napadi su izvođeni

jakim granatiranjem iz teškog naoružanja. Ciljane su i neselektivno granatirane kuće u

muslimanskim selima i naseljima, što je dovelo do znatnih razaranja i civilnih žrtava. Mnogi

preživjeli bježali su iz sela i sklanjali se u obližnje šume. Nakon granatiranja u sela su

ulazili naoružani vojnici, pljačkali i palili kuće, te protjerivali ili ubijali neke od seljana koji su

ostali u selima. U nekim situacijama silovane su žene. Bosanski Muslimani i bosanski

Hrvati iz opštine Prijedor nisu takvim oružanim napadima uspjeli pružiti efikasan otpor.

Nisu bili dovoljno dobro organizovani i nisu imali dovoljno oružja kojim bi se bili uspjeli

suprotstaviti napadačima.“ (par. 104. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv

Radoslava Brđanina broj IT-99-36-T od 01.09.2004. godine).

30. „Egzodus uglavnom nesrpskog stanovništva iz Prijedora počeo je već 1991. godine,

ali se znatno ubrzao u periodu pred preuzimanje vlasti. Masovni odlasci dosegli su

vrhunac u mjesecima nakon preuzimanja vlasti. Većina ljudi je otišla jednim od

svakodnevnih konvoja, autobusa i kamiona koji su odlazili s te teritorije. Ti su konvoji

kretali iz naznačenih dijelova opštine Prijedor, a redovno su organizovani i njihovi polasci

iz logora Trnopolje“ (par. 692.. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira


31. „Dok je prije sukoba u opštini Prijedor bilo oko 50.000 Muslimana i 6.000 Hrvata,

nakon čišćenja ostalo je samo oko 6.000 Muslimana i 3.000 Hrvata i oni su živjeli u vrlo

teškim uslovima. Pozivani su da obavljaju teške i opasne poslove, teško im je bilo kupiti

hranu, zlostavljani su i ubijani neprekidno.“ (par. 152. presuda Pretresnog vijeća u

predmetu protiv Tadić Duška broj IT-94-1 od 07.05.1997. godine)

32. „[B]osanski Muslimani i bosanski Hrvati u opštinama ARK-a [su] samovoljno

hapšeni i zatočavani u logore druge zatočeničke objekte, na znatne vremenske periode.

Većini njih nikad nije bilo saopšteno na osnovi kojih optužbi su pritvoreni, niti je ikad


22

pokrenut sudski postupak protiv njih. Zapravo, teško se može reći da je sudskog

postupka, uključujući i pravo na obraćanje sudu, uopšte bilo. ( Stav. presude u predmetu

);“ (par. 1044. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Radoslava Brđanina broj IT-

99-36-T od 01.09.2004. godine)

33. „[P]očevši od 25. maja 1992. godine, civile, bosanske Muslimane i bosanske

Hrvate, pripadnici policije i vojske bosanskih Srba, držali [su] u zatočenju u nekoliko logora

– Omarska, Keraterm, Trnopolje, u domu mjesne zajednice Miska Glava, na fudbalskom

stadionu u Ljubiji, te u zgradi SUP-a i kasarni u Prijedoru – sve do septembra 1992.

godine“ (par. 836. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Radoslava Brđanina broj

IT-99-36-T od 01.09.2004. godine)

34. „[U] maju 1992. bile uništene dvije džamije, od kojih je jedna Čaršijska džamija.“

(par. 298. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T

od 31.07.2003. godine)

35. „[K]atolička crkva u Prijedoru [je] dignuta u vazduh 28. augusta 1992. u ranim

jutarnjim satima. Prije nego što je uništena, policija i vojska su u toj crkvi u više navrata

sproveli pretres. Vojnici su uporno tvrdili da se u njenom zvoniku nalazi snajperista. Dana

28. augusta 1992., otprilike u 01:00 sati, grupa vojnika i policajaca je digla crkvu u vazduh.

Čula se jaka eksplozija i kroz vazduh su poletjeli komadi šuta.“ (par. 104. Presuda

Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003.

godine)

44. Predloženo je usvajanje ukupno stotinu i devet (109) činjenica, koje se, između

ostalog, odnose na kronologiju dešavanja neposredno pred izbijanje rata, preuzimanja

vlasti od strane SDS-a i uspostavljanje srpske vlasti, mobilizacija srpskih snaga kao i

ostale činjenice vezane za postojanje širokog sistematičnog napada na području općine

Prijedor.

45. Odbrana se dana 07.03.2016. godine, na ročištu za otvaranje glavnog

pretresa izjasnila da predložene činjenice nisu u korelaciji sa onim za što se tereti

optuženi, te se ne protivi prihvaćanju istih od strane Suda BiH.


23

46. U konkretnom slučaju Vijeće je postupalo u skladu sa odredbama člana 4.

Zakona o ustupanju5 u vezi sa pravilom 94(B) Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ koji

propisuju: „Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog

jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice, koje su utvrđene

pravosnažnom odlukom u bilo kojem drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati

pismeni dokazni materijal iz postupka pred MKSJ-om, ako se odnosi na pitanje od značaja

u tekućem postupku.“

47. Imajući u vidu da ni Zakon o ustupanju niti ZKP BiH ne sadrže kriterije koji moraju

biti ispunjeni da bi se određene činjenice prihvatile kao utvrđene od strane MKSJ, vođen

svojom obavezom poštivanja prava na pravično suđenje koje garantuje Evropska

konvencija i ZKP BiH, Sud je primjenjivao kriterije koje je MKSJ utvrdio rješenjem od

28.02.2016. godine u predmetu Tužilac protiv Momčila Krajišnika (predmet br. IT-00-39-T).

48. Očigledno je da su utvrđeni kriteriji za prihvatanje presuđenih činjenica kao

utvrđenih u predmetu Krajišnik, da činjenica mora biti jasna, konkretna, da se može

identifikovati, odnosno da je precizna, ne smije sadržavati kvalifikaciju pravne prirode,

odnosno ne smije predstavljati karakterizaciju pravne prirode, te da je dijelom presude koja

nije osporavana žalbom, odnosno koja je utvrđena pravosnažnom odlukom u žalbenom

postupku, pobijana u postupku i čini dio presude koja se trenutno osporava po žalbi, ali

spada u pitanja koja u žalbenom postupku nisu sporna. Ovi kriteriji nadopunjuju pravilo 94.

stav b (formalno primanje na znanje) Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ. Pored

navedenog, isti kriteriji su već prihvaćeni i od strane Apelacionog vijeća Suda (uvid u

presudu u predmetu Samardžić Neđo broj X-KRŽ-05/49 od 13.12.2006 godine).

49. Mada je stvorena presumpcija valjanosti ovih činjenica, Vijeće iste nije smatralo

obvezujućim i nije na njima temeljilo presudu, naročito ako se ima u vidu sam sadržaj

prihvaćenih činjenica. Ovo Vijeće je odbilo svaku činjenicu koja se odnosi na optuženog ili

koja se direktno ili indirektno odnosi na krivičnu odgovornost optuženog i koje nisu

relevantne za ovaj predmet. Činjenice koje je ovo vijeće prihvatilo kao „utvrđene“ govore o

općem političko-historijskom kontekstu dešavanja koji je prethodio sukobima 1992. godine,

o političko-administrativnoj organizaciji na geografskom području koje tretira optužnica, a

5 Prema članu 4. Zakona o ustapanju predmeta: “Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu

inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazni materijal iz postupka pred MKSJ-om ako se odnosi na pitanje od značaja u tekućem postupku.“


24

koje je tada pripadale Autonomnoj regiji Krajine (ARK). Sadržaj utvrđenih činjenica

se odnosi na datum i okolnosti pod kojima je formirana Srpska Republika BiH 12. avgusta

1992. godine i činjenice koje se odnose na vojno-policijske formacije na teritoriji Srpske

Republike BiH.

50. Stoga, primjenjujući gore navedene kriterije, Vijeće je odbilo činjenice koje je

predložilo Tužilaštvo pod rednim brojevima: 45, 101 i 109 iz razloga što ista, u sebi, sadrži

karakterizaciju pravne prirode, kao i činjenice pod rednim brojevima 51 i 64 jer predstavlja

pravne zaključke pretresnog vijeća MKSJ-a u konkretnom predmetu, o zločinima

počinjenim na teritoriji BiH.

51. Također, Vijeće je odbilo prihvatanje kao utvrđenih činjenica navedenih u

Prijedlogu pod rednim brojevima: 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 31, 34, 47, 52, 53, 70, 73,

74, 75, 76, 77, 78, 79, 80, 81, 82, 83, 84, 85, 86, 88, 89, 94, 95, 96, 98 i 104, jer iste nisu

relevantne za ovaj postupak i ne doprinose razjašnjenju stvari. Nadalje, Vijeće je odbilo i

prihvatanje činjenica navedenih u Prijedlogu i to činjenice pod rednim brojem 4, 19, 20, 21,

22, 25, 26, 28, 29, 32, 36, 38, 39, 42, 48, 56, 62, 63, 66, 67, 68, 72, 92, 93, 97, 99, 100,

105, 106, 107, 108 iz razloga jer se iste ponavljaju u predmetima MKSJ-a, Tužilac protiv

Tadić Duška broj IT-94-1 od 07.05.1997. godine, Tužilac protiv Milomira Stakića broj IT-

97-24-T od 31.07.2003. godine, Tužilac protiv Radoslava Brđanina broj IT-99-36-T od

01.09.2004. godine i Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca i dr broj IT-96-23-T & IT-96-23/1-T

od 22.02.2001. godine. Naime, navedene činjenice Sud je našao u istovjetnom kontekstu

u svakoj od presuda iz Prijedloga optužbe, iz kojeg razloga je iste i odbio prihvatiti.

G. PROTEK ROKA OD 30 (TRIDESET) DANA

52. Odredbom člana 251. stav 2. ZKP BiH je propisano da „Glavni pretres koji je

odgođen mora ponovo početi ako se izmjeni sastav vijeća ili ako je odgađanje trajalo duže

od 30 dana, ali uz saglasnost stranaka i branioca vijeće može odlučiti da se u ovakvom

slučaju svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se

koriste iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijem glavnom pretresu, odnosno da se koristi

zapisnik o uviđaju”. Kako je u ovom predmetu između glavnih pretresa održanih

11.07.2016. godine i 22.08.2016. godine, kao i pretresa održanih 22.08.2016. godine i

26.09.2016. godine, prošlo više od 30 dana, postupajući u skladu sa gorenavedenom

odredbom, Vijeće je uz prethodno pribavljenu saglasnost stranaka u postupku i branioca


25

optuženog, odlučilo da se ranije izvedeni dokazi neće ponovo izvoditi, nego da se

postupak nastavi, a koriste izvedeni dokazi sa ranijih glavnih pretresa.

III. STANDARDI OCJENE DOKAZA I OPĆA OCJENA DOKAZA

53. Prilikom vođenja pretresa, kao i pri ocjeni dokaza Vijeće se rukovodilo

principom zakonitosti6 i potrebom da niko nevin ne bude osuđen, te da se učinitelju

krivičnog djela izrekne krivičnopravna sankcija pod uvjetima propisanim zakonom.

54. Članom 3. ZKP BiH utvrđena je pretpostavka nevinosti kojom je određeno

da se optuženi smatra nevinim dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

Zbog toga je na optužbi teret dokazivanja krivice optuženih. Optužba to mora dokazati van

svake razumne sumnje. Bilo kakva nejasnoća ili sumnja riješena je u korist optuženog u

skladu sa principom in dubio pro reo.

55. Osnovna obaveza Vijeća u pogledu svih dokaza propisana je članom 281. stav 2.

ZKP-a BiH u kojem se navodi: „Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u

vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica

dokazana.”

56. Sudska praksa je za osuđujuću presudu definisala standard ''dokaza van

razumne sumnje''. Prema opće prihvaćenom stanovištu, dokazi van razumne sumnje su

dokazi na osnovu kojih se pouzdano može zaključiti da postoji veći stepen vjerovatnoće da

je optuženi počinio krivično djelo.

57. Vijeće je razmatralo i cijenilo sve izvedene dokaze, ali će se u presudi osvrtati

samo na one dokaze koji su relevantni za donošenje odluke, te obrazlagati i iznositi

zaključke samo o činjenicama koje su od suštinske važnosti za odluku. Vijeće podsjeća da

član 15. ZKP BiH predviđa princip slobodne ocjene dokaza, koji je ograničen jedino

principom zakonitosti dokaza, što znači da je ocjena dokaza oslobođena formalnih pravnih

pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza. Uspostavljajući ovaj princip,

zakonodavac je dao neophodnu slobodu sudskoj vlasti i pokazao povjerenje u prosudbenu

moć sudija.

6 Član 2. (1) ZKP BiH propisuje: „Pravila utvrđena ovim zakonom trebaju osigurati da niko nevin ne bude

osuđen, a da se učinitelju krivičnog djela izrekne krivičnopravna sankcija pod uvjetima propisanim u


26

58. Član 10. ZKP BiH (zakonitost dokaza) predviđa da:

„Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava

i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina

ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.“

59. Osim što iskaz svjedoka treba biti dat iskreno, neophodno je i da je iskaz

pouzdan. Imajući to na umu, Vijeće je tokom cijelog postupka bilo svjesno da je u iskazima

o činjenicama koje su se dogodile puno godina prije davanja iskaza, prisutna nesigurnost

usljed nestalnosti ljudske percepcije u odnosu na traumatične događaje i sjećanja tih

događaja. Prilikom ocjene iskaza svjedoka koji su svjedočili u predmetnom postupku,

Vijeće je posebno cijenilo njihovo držanje, ponašanje i karakter, razmotrivši u odnosu na

njih i druge dokaze i okolnosti u vezi sa ovim predmetom.

60. Nedosljednosti u iskazu svjedoka ne znače same po sebi da sudsko Vijeće koje

postupa razložno to svjedočenje mora odbaciti kao nepouzdano.7 Slično tome, faktori kao

što su vremenski razmak između događaja i svjedočenja, mogući uticaj trećih lica,

nepodudarnosti, ili stresne okolnosti u vrijeme događaja ne isključuju automatski

mogućnost da se Vijeće osloni na takav iskaz. Međutim, trebalo bi da pretresno Vijeće

prilikom ocjenjivanja i odmjeravanja težine dokaza vodi računa i takve faktore uzme u

obzir.8

61. Vezano za posredne dokaze (tzv. dokaze iz druge ruke), Vijeće ističe da su u

praksi ovog Suda takvi dokazi prihvatljivi. Naravno, dokazna vrijednost takvih dokaza

zavisi od konteksta i karaktera predmetnog iskaza, kao i od toga da li je taj iskaz

potkrijepljen i drugim dokazima. Osim toga, Vijeće podsjeća da je Sud slobodan u ocjeni

dokaza (u skladu sa članom 15. ZKP BiH).

62. Vijeće je imalo u vidu i praksu Evropskog Suda za ljudska prava9 prema kojoj se

Sud, iako je obavezan dati razloge za svoju odluku, ne mora detaljno baviti svakim

argumentom koji je iznijela neka od strana u postupku.

Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine i u drugim zakonima Bosne i Hercegovine u kojima su propisana krivična djela i u zakonom propisanom postupku“; 7 Drugostepena presuda u predmetu Čelebić, par. 485 i 496 – 498.

8 Predmet Kupreškić i dr., br. IT-95-15-A, Presuda žalbenog vijeća od 23.10.2001.godine, strana 12, par 31;

9 Predmet Evropskog suda za ljudska prava Garcia Ruiz v. Spain, No. 30544/96, 21.01.1999. godine


27

63. Ne postoji zakonska obaveza da se u presudi izlože svi pojedini dokazi.

Zakonska obaveza je razmatranje svih iznesenih dokaza prilikom donošenja odluke. Bilo

bi nesvrsishodno nametati bilo kojem sudećem vijeću obavezu da svaki pojedinačni dokaz,

dakle, svako svjedočenje i svaki materijalni dokaz koji su izneseni tokom glavnog pretresa,

pojedinačno obrazlaže u presudi.

64. Žalbeno vijeće u predmetu Kvočka podsjeća na to da je stvar diskrecione ocjene

pretresnog vijeća koje će pravne argumente razmotriti. Što se tiče zaključaka o

činjenicama, pretresno vijeće je dužno da izvede samo one zaključke o činjenicama koji su

od suštinske važnosti za utvrđivanje krivice po određenoj tački optužnice. Nije nužno

osvrtati se na svaki iskaz svjedoka ili svaki dokaz u sudskom spisu.10

65. Isti stav je iznesen od strane Žalbenog vijeća MKSJ i u predmetu Mucić i dr.:

„Pretresno vijeće nije dužno da u svojoj presudi iznosi i opravdava svoje nalaze u vezi sa

svime što je izneseno tokom suđenja.“11

66. Žalbeno vijeće podsjeća da pretresno vijeće ima puno diskreciono pravo da

odmjeri koju će težinu i vjerodostojnost pripisati iskazu nekog svjedoka12. Pritom,

pretresno vijeće mora uzimati u obzir relevantne faktore u zavisnosti od konkretnog

slučaja, uključujući i ponašanje svjedoka u sudnici, njegovu ulogu u datim događajima,

uvjerljivost i jasnoću njegovog iskaza, pitanja da li ima protivrječnosti ili nedosljednosti u

njegovim uzastopnim izjavama ili između njegovog svjedočenja i drugih dokaza, ranije

primjere lažnog svjedočenja, motivaciju za davanje lažnog iskaza, te odgovore tog

svjedoka tokom unakrsnog ispitivanja.13

67. U ovom predmetu, Sud je cijenio dokaze u skladu sa odredbama ZKP BiH,

prvenstveno primjenjujući pretpostavku nevinosti iz člana 3. ZKP BiH, koja otjelovljuje opći

princip prava prema kojem je na Tužilaštvu teret utvrđivanja krivice optuženog, koje to

mora uraditi van razumne sumnje.

A. UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE

10

Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Kvočka i dr., par. 23-25 11

Mucić i dr., Presuda Žalbenog vijeća, 20. februara 2001. godine, par. 498 12

Drugostepena presuda u predmetu Nahimana i drugi, par.194, Međunarodni krivični sud za Ruandu; 13

Drugostepena presuda u predmetu Nahimana i dr., par 194,;


28

68. Nakon što je cijenilo izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj

povezanosti, pretresno Vijeće je presudu kao u izreci donijelo iz sljedećih razloga:

69. Optužnicom se Dragoji Zmijanjcu stavlja na teret krivično djelo Zločini protiv

čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) progonom u vezi sa tačkom a) ubistvo, u vezi sa

članom 180. stav 1. KZ BiH.

70. Međutim, Vijeće nije prihvatilo pravnu kvalifikaciju iz optužnice, jer nalazi da

iako je postojao širok i sistematičan napad u kritično vrijeme na području općine Prijedor,

Tužilaštvo BiH nije dokazalo da su radnje optuženog činile dio tog napada. Također,

Vijeće cijeni da ni diskriminatorna namjera, koja čini bitni element progona kao zločina

protiv čovječnosti nije dokazana na strani optuženog. Optuženom Dragoji Zmijanjcu je bilo

poznato da se civilno stanovništvo u Prijedoru progoni na nacionalnoj i vjerskoj osnovi,

odnosno da se radi o progonu nesrpskog stanovništva, međutim optuženi svojim radnjama

nije pokazao da dijeli diskriminatornu namjeru14 koja je nesumnjivo postojala na strani onih

po čijim naredbama je zločin izvršen.

71. Dakle, Vijeće nije prihvatilo pravnu kvalifikaciju iz optužnice, jer nalazi da iako

je postojao širok i sistematičan napad u kritično vrijeme na području Prijedora, a koje

postojanje je utvrđeno iz prihvaćenih činjenica koje su utvrđene iz presuda MKSJ-a, ali

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nije dokazalo da su radnje optuženog činile dio tog

napada, kaošto nije dokazalo ni postojanje diskriminatorne namjere na strani optuženog.

72. Optuženom Dragoji Zmijanjcu je bilo poznato da je stanovništo na području

općine Prijedor protjerivano na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, međutim iz dokaza koje je

Tužilaštvo prezentiralo na glavnom pretresu Vijeće nije moglo sa sigurnošću utvrditi da je

optuženi radnjom koja mu se potvrđenom optužnicom stavlja na teret, pokazao da djeli tu

diskriminatornu namjeru, koja je nesumnjivo postojala na strani onih pod čijim naredbama

su zločini činjeni na tom području. Pa i iz iskaza svjedoka Dedić Halida, koji je na glavnom

pretresu izjavio da je nakon ubistva saznao da je optuženi “dobio 600 maraka da ubije

njega i oca“, dok je svjedok Mešić Ismet izjavio da mu je „bilo čudno da je Zmijanjac ubio

Halila, jer je oženjen za .....“, jasno govore da optuženi Zmijanjac nije činio dio širokog i

14

Žalbeno vijeće MKSJ je definisalo elemente progona kao zločina protiv čovječnosti, kao radnje ili propust koji su: 1) de facto diskriminacija i kojim se uskraćuje ili narušava neko temeljno pravo definisano međunarodnim običajnim ili ugovornim pravom; i 2) izvršeni su hotimično, sa namjerom diskriminacije po jednoj od navedenih osnova, tačnije, na osnovu rasne, vjerske ili političke pripadnosti. (Tužilac protiv Kvočke i drugih, IT-98-30/1-A, presuda od 28.02.2005. godine, paragraph 320.)


29

sistematičnog napada na područje općine Prijedor. Između ostalog Vijeće nije iz od

strane Tužilaštva predloženih dokaza, utvrdilo da je optuženi Zmijanjac bio pripadnik vojne

ili paravojne formacije, obzirom da nije niti jednim dokazom ni pokušalo dokazati tu

činjenicu, izuzev izgleda optuženog u trenutku izvršenja krivičnog djela.

73. Sve naprijed navedeno, Vijeće je cijenilo u kontekstu postojanja

diskriminatorne namjere na strani optuženog, pa je sa sigurnošću utvrdilo da optuženi nije

preduzimao protupravne radnje u cilju progona nesrpskog stanovništva sa područja

Prijedora, kako mu se to optužnicom stavljalo na teret, a što predstavlja osnovni element

progona kod krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti.

74. Naime, iz izvedenih dokaza koje je uložilo Tužilaštvo BiH, proizlazi da je u

inkriminisano vrijeme postojao široki i rasprostranjeni napad15 na području Općine Prijedor,

međutim Vijeće nije našlo dokazanim da su radnje optuženog Dragoje Zmijanjca činile dio

tog napada, a što je jedno od bitnih obilježja krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti.

Tužilaštvo BiH nije dokazalo da je optuženi znao za širi kontekst u kojem su se radnje

protjerivanja dešavale u općini Prijedor, a odsustvo takvog “znanja” može ukazivati na

neko drugo djelo ratnog zločina, u ovom slučaju Ratnog zločina protiv civilnog

stanovništva. Također, odbrana nije osporavala postojanje širokog i sistematičnog napada,

već samo učešće optuženog u tom napadu.

75. Nadalje, Vijeće je iz uvodnog dijela osuđujućeg dijela izreke presude

izostavilo dijelove koji su se odnosili na bitne elemente krivičnog djela Zločini protiv

čovječnosti iz člana 172. KZ BiH16, jer je optuženog oglasilo krivim za krivično djelo Ratni

zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ.

15

Prilikom odlučivanja o postojanju ‘napada’, prema praksi MKSJ, moraju se uzeti u razmatranje sveukupne okolnosti koje se odnose na postupanje prema ciljnom stanovništvu (stanovništvu koje je predmet napada). Između ostalog, potrebno je uzeti u obzir (1) Preuzimanje vlasti od strane SDS-a (par. 61. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine). (2) uništavanje kuća(par. 544., 545 i 546. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine). (3) uvođenje diskriminatornih mjera (par. 466. presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Tadić Duška broj IT-94-1 od 07.05.1997. godine). (4) Nezakonita uhićenja (par. 1044. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Radoslava Brđanina broj IT-99-36-T od 01.09.2004. godine). (5) Držanje u zatočenju (par. 836. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Radoslava Brđanina broj IT-99-36-T od 01.09.2004. godine) (6) intenzivno granatiranje (par. 104. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Radoslava Brđanina broj IT-99-36-T od 01.09.2004. godine). (7) progon stanovništva iz područja (deportacija/prisilno premještanje) (par. 692.. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine) (8) uništenje sakralnih objekata (par. 104. i par. 298. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine) 16

Da bi se krivično djelo okvalifikovalo kao zločin protiv čovječnosti, tužilac mora, pored konkretnih elemenata pojedinačnog djela, dokazati i opšte elemente zločina protiv čovječnosti, i to:


30

i. DIO ČINJENIČNOG OPISA OPTUŽNICE KOJI JE IZOSTAVLJEN IZ IZREKE

PRESUDE

76. Optužnicom Tužilaštva Dragoja Zmijanjac se teretio za radnje izvršenja

ubistva Dedić Halila, za koje ga je ovo Vijeće oglasilo krivim, te dolazak optuženog do

kuće Ane Dejanović, gdje je živio Dedić Halid sa porodicom, pozivanja istog da izađe iz

kuće, nakon čega je Halid Dedić pobjegao kod komšije Jovana Babića i njegovog sina

Gorana, da bi Dragoja Zmijanjac nakon toga njegovoj supruzi Kragulj Mileni prijetio da će

je ubiti ako ga krije.

77. Vijeće u izreci presude nije odlučivalo o navedenoj radnji prijetnje supruzi

Kragulj Mileni, jer je Tužilaštvo BiH u potvrđenoj optužnici propustilo da tu radnju izvršenja

pravno okvalifikuje, odnosno podvede pod odgovarajuću zakonsku normu, nego je u

dispozitivu optužnice, u pogledu gore opisanog događaja, navedeno da je optuženi svojim

radnjama drugim članovima njegove porodice prijetio, pri čemu je sve radnje optuženog

Tužilaštvo okvalifikovalo kao krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1.

tačka h)-progon u vezi sa djelom iz tačke a) istog člana-ubistvo KZ BIH.

78. Dakle, Tužilaštvo je optuženog teretilo da je svojim radnjama lišio osobu

života, a događaj koji je uslijedio nakon ubistva Dedić Halila, pravno nije kvalifikovalo. Kod

takvog stanja stvari, a posebno ako se ima u vidu činjenica da te radnje ne predstavljaju

opis bića krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva ubistvom za koje je

optuženi i oglašen krivim, to je Vijeće ovaj događaj izostavilo iz činjeničnog opisa

optužnice, smatrajući da u odnosu na isti nije potrebno donijeti oslobađajuću presudu,

budući da je u optužnici ovaj događaj tretiran kao sastavni dio radnji optuženog koje se

odnose na ubistvo i nije predstavljeno kao zasebna tačka optužnice.

79. Kako smo ranije istakli Vijeće nije moglo sa sigurnošću utvrditi da optuženi

Dragoja Zmijanjac djeli diskriminatornu namjeru za krivično djelo koje mu je stavljano na

1. postojanje širokorasprostranjenog i/ili sistematskog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog

stanovništva 2. svijest optuženog o postojanju takvog napada 3. svijest da su radnje optuženog predstavljale dio napada i da je on bio svjestan da njegove radnje

predstavljaju dio napada.


31

teret potvrđenom optužnicom, stoga sama radnja prijetnje nije cijenjena kao zasebno

krivično djelo u zakonske odredbe Ratni zločin protiv civilnog stanovništva, iz člana 142.

KZ SFRJ.

B. RELEVANTNO PRAVO

80. Kod ovakvog stanja stvari Vijeće je optuženog Dragoju Zmijanjca oglasilo krivim

za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog

zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

81. U članu 142. stav 1. KZ SFRJ navodi se:

“Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije

naredi da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, ili izvrši navedeno djelo kaznit

će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.“

Opći elementi krivičnog djela zločin protiv civilnog stanovništva, koji trebaju biti dokazani

od strane Tužilaštva, proizilaze iz njegove pravne definicije:

i. Djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog

prava;

ii. Kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije;

iii. Djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili

okupacijom;

iv. Počinilac mora narediti ili počiniti djelo.

82. Krivično djelo za koje je optuženi Dragoja Zmijanjac oglašen krivim, prema

zakonskoj definiciji člana 142. stav 1 KZ SFRJ, ima sljedeće elemente: da djelo počinioca

mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava; da kršenje mora biti

počinjeno u vrijeme rata; da djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, te da počinilac

mora narediti ili počiniti djelo.

83. Stoga Vijeće nalazi da je optuženi radnjama opisanim u izreci ove presude,

kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme rata, počinio ubistvo civila, čime je počinio

krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog


32

zakona SFRJ, tako što je 24.07.1992. godine, sam, došao do kuće Dedić Halila,

istog izveo iz kuće i lišio života pucnjem iz vatrenog oružja.

84. Cijeneći elemente bića krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva, da djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog

prava, da kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, da djelo počinioca mora biti povezano

sa ratom, te da počinilac mora narediti ili počiniti djelo, Vijeće je utvrdilo ispunjenost svih

elemenata na strani optuženog Dragoje Zmijanjca.

C. RATNO STANJE

85. Vijeće nalazi da iz uloženih materijalnih dokaza sa sigurnošću proizlazi da je u

inkriminisano vrijeme postojalo ratno stanje na teritoriji Bosne i Hercegovine.

86. Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je 08.04.1992. godine donijelo

Odluku o proglašenju neposredne ratne opasnosti17, a navedeni dokaz je uložen pod

rednim brojem T-9.

87. Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je 20.06.1992.donijelo odluku o

proglašenju ratnog stanja18, a navedeni dokaz je uložen pod rednim brojem T-10.

88. Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u službenom glasniku

Srpskog naroda u BiH godina 1-broj. 6. od 12-17.05.1992. godine, Banja Luka, donijela je

Odluku o proglašenju neposredne ratne opasnosti, a navedeni dokaz je uložen pod rednim

brojem T-1119

89. Svojim rješenjem o formalnom prihvatanju utvrđenih činjenica, ovo Vijeće je

prihvatilo kao utvrđenu činjenicu iz presude Stakić da je Skupština srpskog naroda u BiH

dana 12. maja 1992. godine donijela Odluku o strateškim ciljevima srpskog naroda u

17

Odluka o proglašenju neposredne ratne opasnosti, objavljena u „Službenom listu RbiH“ broj 1/92 od 09.04.1992. godine; T - 9 18

Odluka o proglašenju ratnog stanja, Službeni list RbiH 20.06.1992. godine T-10 19

Službeni glasnik Srpskog naroda u BiH godina 1-broj. 6 Odluka o proglašenju neposredne ratne opasnosti, 12-17.05.1992. godine, Banja Luka T - 11


33

Bosni i Hercegovini20 u kojim se utvrđeni strateški ciljevi odnosno prioriteti srpskog

naroda u BiH.

Na toj sjednici je Radovan Karadžić iznio šest strateških ciljeva rukovodstva bosanskih

Srba u Bosni i Hercegovini. … Prva dva strateška cilja glase:

par. 41. “Prvi takav cilj je razdvajanje od druge dvije nacionalne zajednice – državno

razdvajanje. Razdvajanje od onih koji su naši neprijatelji i koji su iskoristili svaku priliku,

prije svega u ovom vijeku, da nasrnu na nas i koji bi nastavili sa takvom praksom, ako

bismo i dalje ostali zajedno u istoj državi.”

par. 42.“Drugi strateški cilj je, čini mi se, koridor između Semberije i Krajine. To je stvar za

koju ćemo, možda, biti prisiljeni da ponegdje nešto žrtvujemo, ali je to od najveće strateške

važnosti za srpski narod, jer to integriše srpske zemlje, ne samo Srpske BiH, nego i

Srpske BiH sa Srpskom Krajinom i Srpske Krajine sa Srpskom BiH i Srbijom. Dakle, to je

strateški cilj veoma visoko rangiran, koji moramo da ostvarimo jer nema Krajine, nema

Bos. Krajine, nema Srpske Krajine, nema Saveza srpskih zemalja, ukoliko ne ostvarimo taj

koridor koji će nas dobro integrisati, koji će nam omogućiti nesmetan protok iz jednog

dijela naše države”

90. Svojim rješenjem o formalnom prihvatanju utvrđenih činjenica, ovo Vijeće je

prihvatilo kao utvrđenu činjenicu iz presude Brđanin da je glavni odbor SDS-a objavio 19.

decembra 1991. dokument pod naslovom “Uputstvo o organizovanju i djelovanju organa

srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima”

„Glavni odbor SDS-a objavio je 19. decembra 1991. godine dokument pod naslovom

“Uputstvo o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u

vanrednim okolnostima” (dalje u tekstu: Uputstvo s varijantom A i B). To uputstvo propisuje

na koji način će biti provedene određene utvrđene aktivnosti u svim opštinama u kojima

žive Srbi, a u suštini se radi o nacrtu za preuzimanje vlasti od strane bosanskih Srba u

opštinama u kojima oni predstavljaju većinu stanovništva (dalje u tekstu: Varijanta A) i

opštinama gdje su u manjini (dalje u tekstu: Varijanta B). Formulisani cilj Uputstva s

varijantom A i B bio je “provođenje plebiscitarne odluke kojom se srpski narod u Bosni i

Hercegovini opredijelio da živi u jedinstvenoj državi” i “povećanje mobilnosti i spremnosti

20

Odluka je donesena 12. maja 1992. godine na Skupštini srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, a objavljena u Službenom glasniku Republike Srpske 26. novembra 1993. godine;


34

za odbranu interesa srpskog naroda” (par. 69. presuda Pretresnog vijeća u predmetu

protiv Radoslava Brđanina broj IT-99-36-T od 01.09.2004. godine)

91. Prethodne dvije prihvaćene činjenice govore o postojanju plana iz političkog

vrha, prema kojima su se radnje na terenu odvijale u pojedinim općinama u cilju ostvarenja

istog, pa tako i u općini Prijedor koja je ulazila u sastav ARK-a, a ARK u sastav Srpske

Republike Bosne i Hercegovine.

92. Prema iskazu svjedoka Dedić Halila na glavnom pretresu dana 05.04.2016.

godine: „u Prijedoru je bio pokolj, vojska i policija ubijali su Muslimane, u Rizvanovićima

ubijeno sedamnaest Dedića“

93. Svjedok Mešić Ismet na glavnom pretresu dana 05.04.2016. godine ističe da

je 31.05.1992. godine u kuću došao naoružan vojnik JNA u SNB uniformi, nakon čega su

izašli na ulicu gdje je vidio ostale komšije. Naređeno im je da idu prema Centru, u koloni

koja je brojala preko hiljadu ljudi, nakon čega su naoružani vojnici izdvojili muškarce i

potrpali ih u autobuse.

94. Ranije zauzeti stav u predmetu Tadić21, a koji djeli i ovo vijeće utvrđuje da

„..međunarodno humanitarno pravo primjenjuje se na cjelokupnom teritoriju zaraćenih

država, ili u slučaju unutrašnjih sukoba, na cjelokupnoj teritoriji po kontrolom strane u

sukobu, bez obzira da li se tamo vode borbe ili ne.“!

95. Imajući u vidu navedene materijalne dokaze, iskaze svjedoka, Vijeće je sa

sigurnošću utvrdilo da je u inkriminisanom vremenskom periodu na teritoriji cijele BiH bilo

proglašena neposredna ratna opasnost kako od strane Predsjedništva BiH, tako i od

strane Ministarstva narodne odbrane Srpske Republike BiH, te da je isto bilo proglašeno i

na području Prijedora.

D. SVOJSTVO I ULOGA OPTUŽENOG

96. Nakon provedenih dokaza Vijeće nije utvrdilo da je optuženi bio pripadnik

vojne ili paravojne formacije, naime, Jedinični karton optuženog22 i Matični karton23

21

Tužilac protiv Duška Tadića, dluka po interlokuturnoj žalbi odbrane na nadležnost suda broj: IT-94-1-AR72 paragrafi 67 i 70 22

Jedinični karton VOB-3 na ime Dragoja Zmijanjac uložen kao dokaz T-2


35

pokazuju da optuženi u vrijeme rata nije bio sposoban za redovnu vojnu službu te kako

niti jedan dokaz ne ukazuje da je u kritično vrijeme bio pripadnik bilo koje vojne ili

paravojne formacije pa kako time nije eliminisana sposobnost optuženog da se koristi

oružjem, koje je u tom periodu bilo veoma prisutno24, to je Vijeće imajući u vidu kako

iskaze saslušanih svjedoka, očevidaca, sa sigurnošću utvrdio da je optuženi, iako nije bio

vojno angažovan, kritične prilike imao pušku kojom je, sa direktnim umišljajem, počinio

krivično djelo koje mu se stavlja na teret.

97. Prema iskazima svjedoka Dijane Brkić i Emire Žerić optuženi je u vrijeme

izvršenja krivičnog djela bio obučen u šarenu vojničku uniformu zelene boje i nosio je

pušku, što su potvrdili i svjedoci Dedić Halid i Kragulj Milena koji su vidjeli optuženog na

drugoj lokaciji neposredno nakon ubistva, a kojom prilikom je opet bio u vojničkoj uniformi

i u ruci imao pušku, svjedok Ana Dejanović u svojoj izjavi također spominje da je pred

njihovu kuću došla naoružana osoba obučena u vojnu unifornu. Dakle, iz svih ovih izjava,

koje je Vijeće ocijenilo kao jasne i ubjedljive, te u bitnom identične,utvrdilo je da je optuženi

kritične prilike, iako nije bio vojno angažovan, bio obučen u uniformu i imao pušku

odnosno da je optuženi bio u ratnoj opremi, te da je nosio oružje i isto koristio.

98. Sve navedeno Vijeće je cijenilo u odnosu na status optuženog, odnosno na

njegovo nepripadanje niti jednoj vojnoj ili policijskoj formaciji, te imajući u vidu njegovu

nesposobnost za služenje vojnog roka, a u odnosu na radnju izvršenja krivičnog djela.

Naime, iz naprijed navedenih materijalnih dokaza u koje je Vijeće izvršilo uvid i koje je

ocijenilo kao vjerodostojne i jasne, kao i iz iskaza svjedoka koji su očevici kritičnog

događaja, Vijeće je nesporno utvrdilo da optuženi iako nesposoban za služenje vojnog

roka je bio sposoban koristiti oružije, te da je sa direktnim umišljajem izvršio krivično djelo

koje mu se stavlja na teret, pri čemu njegov status u ratu, sam po sebi, ne predstavlja

element krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

99. Naime, sama odredba krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

iz člana 142. KZ SFRJ ne precizira svojstvo izvršioca, već ga jednostavno definira rječju

„Ko“. Dakle, počinitelj ne mora biti pripadnik vojne ili paravojne formacije, dovoljno je da je

bio sposoban počiniti radnju izvršenja krivičnog djela,u vrijeme kada je oružani sukob, što

23

Matični karton na ime Dragoja Zmijanjac uložen kao dokaz T-1 24

„Istovremeno je mobilizacija Srba omogućavala distribuciju oružja srpskom stanovništvu“ (par. 139. presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Tadić Duška broj IT-94-1 od 07.05.1997. godine).


36

znači da počinitelj može biti svaka osoba koja postupa s namjerom da izvrši krivično

djelo, koje je u suprotnosti sa međunarodnim pravom.

E. DJELO POČINIOCA MORA BITI POČINJENO SUPROTNO PRAVILIMA

MEĐUNARODNOG PRAVA

100. Kako djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog

prava Vijeće je na osnovu dokaza kako subjektivne tako i objektivne prirode, na nesumnjiv

način utvrdilo da je optuženi Dragoja Zmijanjac postupajući suprotno pravilima

međunarodnog humanitarnog prava, kršenjem odredbe člana 3. stav 1. tačka a) IV

Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba od 12.8.1949 godine i Dopunskog

protokola II uz Ženevske konvencije od 12.08.1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih

oružanih sukoba, počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana

142. stav 1. KZ SFRJ. Gore pomenuti član 3. je zajednički za sve Ženevske konvencije i

naziva se “zajednički član 3”.

Član 3. stav 1. Ženevskih konvencija glasi:

“U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na

teritoriji jedne od Visokih strana ugovornica, svaka od Strana u sukobu biće dužna da

primjenjuje bar sljedeće odredbe:

1) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i

pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu usljed

bolesti, rane, lišenja slobode, ili iz bilo kojeg drugog uzroka, postupaće se, u svakoj prilici,

čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili

ubjeđenju, polu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kome drugom sličnom mjerilu.

U tom cilju, zabranjeni su i u buduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu,

prema gore navedenim licima, između ostalih i slijedeći postupci:

Tačka a) nasilje što se nanosi životu i tjelesnom integritetu, osobito sve vrste ubojstava,

sakaćenja, okrutnosti i mučenja.


37

101. Član 3. Ženevske konvencije iz 1949. godine, se smatra odredbom

običajnog prava i obavezujući je za sve strane u sukobu, bilo nemeđunarodnom ili

međunarodnom, te je s toga ova odredba bila važeća u vrijeme i na mjestu događaja za

koje se optuženi tereti. Navedeni član je zajednički za sve Ženevske konvencije, odnosno

isti je inkorporiran u sve četiri Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949. godine. Njegova

suština jeste, osim što se primjenjuje u svim vrstama sukoba (međunarodni i

nemeđunarodni), da svim osobama koje ne učestvuju direktno u neprijateljstvima

garantuju određena prava, odnosno prema kojima se garantuje čovječno postupanje i

zabranjuju određeni postupci taksativno nabrojani u tačkama a) do d) člana 3.

102. Kod tumačenja ove odredbe jasno je da nije neophodno da počinilac zna ili da

namjerava kršiti međunarodne norme, nego je dovoljno da je samo počinjenje suprotno

pravilima međunarodnog prava. Da bi se utvrdilo kršenje pravila međunarodnog prava,

neophodno je da se utvrdi protiv koga je počinjenje bilo usmjereno, odnosno da li je djelo

bilo usmjereno protiv posebne kategorije osoba koje su zaštićene članom 3. stav 1.

Ženevske konvencije. U konkretnom slučaju, a na osnovu iskaza saslušanih svjedoka,

Dedić Halida, te očevidaca Brkić Dijane i Žerić Emire, vijeće je sa sigurnošću utvrdilo da je

optuženi Dragoja Zmijanjac krivičnopravne radnje poduzeo prema Dedić Halilu, koji je u

kritično vrijeme bio civil.

103. Dopunskim protokolom II uz Ženevske konvencije od 12.08.1949. godine o zaštiti

žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba, dopunjen je zajednički član 3. ne menjajući

njegove postojeće uslove za primjenu, i primjenjuje se na sve oružane sukobe na teritoriji

zemlje ugovornice.

104. Da se u konkretnom slučaju radilo o civilu potvrđuju iskazi svjedoka Dijane Brkić,

Emire Žerić, Dedić Halida i Kragulj Milene, koji saglasno potvrđuju da je Dedić Halil

boravio u svojoj porodičnoj kući, da isti nije bio pripadnik vojnih ili paravojnih formacija u

trenutku smrti, niti je sudjelovao u borbenim operacijama. Dedić Halil je živio u ulici u kojoj

je bilo pretežno naseljeno srpsko stanovništvo, a kojim je prema iskazima svjedoka imao

dobre odnose. Vijeću nisu ponuđeni dokazi da je Dedić Halil bio vojno angažiran niti u

jednoj formaciji, a odbrana niti u jednom trenutku nije osporavala da je ubistvo izvršeno

prema civilu, osporavan je jedino identitet izvršioca ubistva.


38

F. DJELO POČINIOCA MORA BITI POVEZANO SA RATOM, ORUŽANIM

SUKOBOM ILI OKUPACIJOM

105. Treći uvjet iz člana 142. KZ SFRJ je da mora postojati veza između djela

optuženog i oružanog sukoba. Zapravo, “ne traži se uzročno-posljedična veza između

oružanog sukoba i počinjenja zločina, ali se u najmanju ruku traži da je postojanje

oružanog sukoba u znatnoj mjeri utjecalo na sposobnost počinioca da počini zločin,

njegovu odluku da ga počini, način počinjenja zločina ili cilj s kojim je počinjen”.25 Ovaj

uvjet je ispunjen ako je navodni zločin počinjen kao podrška ili barem pod izgovorom

situacije koja je proistekla iz oružanog sukoba.26 Sudeće vijeće MKSJ-a u predmetu,

Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca i drugih navodi: „…Humanitarno pravo primjenjuje se i

dalje na čitavoj teritoriji pod kontrolom jedne od strana, nezavisno od toga da li se

konkretne borbe vode na mjestu na kojem su se odigrali dotični događaji. Stoga je

dovoljno to što su zločini bili u tijesnoj vezi s neprijateljstvima koja su trajala na drugim

dijelovima teritorije pod kontrolom strana u sukobu. Uslov da dato djelo bude u tijesnoj vezi

sa oružanim sukobom zadovoljen je ukoliko su, kao u ovom slučaju, zločini počinjeni kao

posljedica borbi, a prije prekida oružanih aktivnosti na određenom području, te ako su

počinjeni radi postizanja nekog cilja ili iskorištavanja situacije nastale uslijed borbi...“27

106. Na osnovu nekoliko faktora može se utvrditi veza između djela optuženog i

oružanog sukoba, a to su položaj optuženog, priroda žrtve, cilj napada ili činjenica da je

djelo izvršeno u kontekstu službenih dužnosti optuženog.28

107. Vijeće je našlo da optuženi ne bi olako pristao na izvršenje krivičnog djela ubistva

civila Muslimanske nacionalnosti da u tom periodu nije postojao ratni sukob između

zaraćenih strana, kako su to bili izvršilac i žrtva. Optuženi je istog bio svjestan, i znao je da

u tom periodu krivčno djelo prema pripadniku te nacionalne skupine neće biti podvrgnuto

procesuiranju od strane vlasti, što ga i navodi na olako pristajanje na počinjenje istog.

Vijeće ne može da ne dovede u vezu ratno stanje sa umišljajem optuženog i u pogledu

načina izvšenja, jer optuženi ulazi u kuću Dedić Halila, ali istog ne ubija unutar kuće, nego

25

Tužilac protiv Kunarca, Kovača i Vokovića, IT-96-23 i IT-96-23/1-A, Presuda od 12.06.2002. godine (Kunarac i drugi: Žalbena presuda), tačka 58. 26

Kunarac i drugi, Žalbena presuda, tačka 58-59. 27

Tužilac v. Dragoljub Kunarac, Radomir Kovač i Zoran Vuković, predmet broj: IT-96-23-T/IT-96-23/1T od 22.02.2001 .godine, para 568; 28

Kunarac i drugi, Žalbena presuda, tačka 59.


39

istog izvodi na ulicu te ubija istog na očigled prisutnih svjedoka, a nakon toga upućuje

poruku mržnje pripadnicima žrtvine nacionalne skupine. Sud nalazi da je ovakvim

postupkom optuženi pokazao da je bio svjestan svog položaja i položaja žrtve na dan

24.07.1992. godine, te na kraju iskazao mržnju koja se direktno veže za ratne sukobe koji

su postojali na teritoriju Bosne i Hercegovine a koje sukobe je optuženi iskoristio u

kritičnom događaju

108. Time je što je djelovao pod okriljem oružanog sukoba29, vijeće nalazi postojanje

neksusa, između djela i oružanog sukoba, te utvrđuje potrebu ratnog stanja da bi optuženi

pristao na krivično djelo kako je to opisano u izreci presude.

109. Sama činjenica da je optuženi posjedovao automatsko oružije u navedenom

periodu, direktno implicira povezanost sa oružanim sukobom. U datom periodu do značaja

dolazi prisutnost naoružanja kod osoba srpske nacionalnosti, a sama mobilizacija srpskog

stanovništva omogućavala distribuciju naoružanja. I činjenica da oružije nije oduzimano od

srpskog stanovništva, uz samu distribuciju naoružanja, dovodi optuženog u situaciju da

isto posjeduje bez straha od procesuiranja. 30

110. Na osnovu dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu Vijeće, je izvelo

prethodne zaključke i utvrdilo da je krivično djelo iz optužnice usko povezanao sa

oružanim sukobom.

G. ZAŠTIĆENO LICE

111. Prema definiciji zaštićene kategorije iz člana 3. stav 1. Ženevskih konvencija

to su “ lica koja izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima ....“.

112. Prema ocjeni Vijeća optuženi je krivično pravne radnje poduzeo prema civilu

kao zaštićenoj kategoriji osoba u smislu zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija za

zaštitu građanskih lica. Na osnovu iskaza svjedoka koji su tokom glavnog pretresa govorili

o statusu oštećenog lica, u momentu lišavanja života, Vijeće je utvrdilo da se radilo o

civilu, pri čemu treba istaći da navedeno odbrana nije ni osporavala.

29

Tužilac protiv Kunarca I dr. presuda Žalbenog vijeća IT-96-23/1-A paragraf 58. 30

„Istovremeno je mobilizacija Srba omogućavala distribuciju oružja srpskom stanovništvu“9 ….„Upućivani su i pozivi na predaju oružja, koji su, iako upućeni stanovništvu uopšte, provođeni samo prema Muslimanima i Hrvatima…“ (par. 139 presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Tadić Duška broj IT-94-1 od 07.05.1997. godine).


40

113. Za bolje razumjevanje definicije “civila” date u zajedničkom članu 3.

Ženevskih konvencija i razumjevanje termina “neposredno u neprijateljstvima”, Vijeće se

poziva na praksu MKSJ-a gdje se navedena sintagma definiše.

114. Osoba aktivno sudjeluje u neprijateljstvima kada učestvuje u ratnim dejstvima

koji će, “po svom karakteru ili svrsi, vjerovatno nanijeti stvarnu štetu ljudstvu ili materijalno-

tehničkim sredstvima oružanih snaga neprijatelja“.31

115. U ovom konkretnom predmetu, pored činjenice da nema dokaza koji bi ukazivali

na pripadnost oštećenog lica oružanim snagama jedne strane u sukobu, nema ni dokaza

da je sudjelovao u borbama kojima bi cilj bio nanošenje stvarne štete ljudstvu ili

materijalno-tehničkim sredstvima oružanih snaga neprijatelja, niti da je posjedovao oružije

ili nosio uniformu. Odbrana nije osporavala da je žrtva bio civil.

H. POČINILAC MORA NAREDITI ILI IZVRŠITI DJELO

116. Na kraju, član 142. KZ SFRJ propisuje da počinilac mora ili direktno izvršiti

nezakonito djelo ili narediti drugima izvršenje istog. Vijeće naglašava da se to odnosi na

vrstu odgovornosti optuženog. Nakon ocijene svih na glavnom pretresu provedenih

dokaza, Vijeće je zaključilo da je u konkretnom slučaju ispunjen i posljednji opći element

za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva s obzirom da je optuženi počinio

navedeno krivično djelo kao izvršilac. Ovo će biti detaljno razmotreno u nastavku.

IV. IZREKA PRESUDE – UBISTVO HALILA DEDIĆA

117. Na osnovu izvedenih dokaza Vijeće je utvrdilo da je Dragoja Zmijanjac, dana

24.07.1992. godine, u vrijeme oružanog sukoba, u popodnevnim satima, naoružan

automatskom puškom i obučen u vojnu šarenu uniformu došao do porodične kuće Dedić

Halila istog izveo ispred, te ga lišio života.

118. Svjedokinja Dijana Brkić je na uvjerljiv i precizan način opisala kako se sa

maloljetnom kćerkom Emirom Žerić tijekom ljeta između juna i augusta, kretala

Kozaričkom cestom prema Dubici, pored kuće komšije Halila Dedića, kojeg je poznavala.

Svjedokinja je vodila kćerku kod njenog oca, da bi iz susjedne ulice došao optuženi

Dragoja Zmijanjac, kog je od ranije poznavala, prešao cestu u blizini svjedokinje i kćerke,


41

u kom trenutku se iz njega osjetio miris alkohola. Optuženi Zmijanjac se, kako

svjedokinja dalje navodi, uputio prema dvijema ženama i jednom muškarcu koji su stajali

na ogradi svoje kuće, prije Halilove, te ih upitao „gdje vam je komšija Halil?“ na što su oni

rekli „u kući je“. Optuženi se potom okrenuo i ušao u Halilovo dvorište, a svjedokinja i

kćerka su nastavile kretanje trotoarom, ali se sve vrijeme okretala, jer je znala da nešto

nije uredu. Prilikom trećeg ili četvrtog okreta, kako dalje navodi, svjedokinja je vidjela da

optuženi izvodi Halila Dedića iz dvorišta, i vodi preko ceste. Halil ga je upitao što to radi,

nakon čega je optuženi, sa udaljenosti od deset centimetara, pucao iz puške više puta, u

leđa Halila Dedića, između plećke. Halil pada na koljena da bi mu optuženi opucao još

jedan metak u glavu, te se vidjela krv ispod Halilovog tjela. Tada je do optuženog došao

Tubi mlađi brat od Brace koji je bio nastanjen u Prvomajskoj ulici i upitao optuženog

Zmijanjca zašto je ubio Halila, na što mu je optuženi odgovorio „sve Turke treba pobiti“.

Nakon toga, svjedokinja ističe da je sa kćerkom pobjegla kod jednog komšije, gdje su joj

pomogali da se oporavi od šoka, za koje vrijeme je tjelo Halila Dedića ležalo na ulici.

Svjedokinja na glavnom pretresu pojašnjava da je poznavala optuženog Dragoju Zmijanca

iz privatnog života, jer je igrao fudbal sa svjedokinjinim bratom, kao i da je Dragoja

Zmijanjac također poznavao nju. Nadalje, svjedokinja navodi da je nakon nekoliko dana

ponovo srela Dragoju Zmijanjca, u bolnici, na svom radnom mjestu u sobi G6, kojom

prilikom je optuženi imao isčašena ramena, nakon čega je svjedokinja doživjela šok, jer se

prepala da će joj nešto uraditi zbog njenih saznanja o ubistvu.

119. Svjedokinja Emira Žerić, tad maloljetna kćer Dijane Brkić, navodi da je

poznavala komšiju Halila Dedića, jer je pored njegove kuće išla u školu, a Dragoju

Zmijanjca da je poznavala jer je igrao fudbal sa njenim daidžom. Svjedokinja je vidjela

kako Zmijanjac prolazi pored njih i pita Halilove komšije gdje je Halil, nakon čega istog

izvodi iz kuće preko puta ceste i ubija ga pred svjedokinjom i njenom majkom. Ona ističe

da je optuženi Halilu ispucao metke u leđa i glavu, nakon čega Halil pada na koljena, da bi

optuženi opet pucao iz oružja. Sjeća se i da je u trenutku izvođenja iz kuće Halil Dedić na

sebi imao samo hlače na tregere i žute papuče.

120. Vijeće je poklonilo vjeru svjedokinjama koji su direktni očevici, a koje su iz

neposredne blizine vidjele izvršenje krivičnog djela. Iste su obrazložile kako se sve odvijalo

u kratkom vremenskom periodu u kome su one prolazeći pored kuće Dedić Halila, u

strahu, okrećući se više puta, prešle manju udaljenost od mjesta gdje je Dragoja Zmijanjac

31

D.Milošević, presuda Pretresnog vijeća, paragraf 947.;


42

prešao ulicu pored njih pa ispred njih upitao Halilove komšije za istog, pa ga izveo na

ulicu. Iskaz svjedokinje Dijane Brkić potkrijepljen je detaljima koji se tiču ponašanja

Dragoje Zmijanjca u tim trenucima, kao i njegovo ponašanje nakon samog izvršenja

krivičnog djela, kad je vrijeđao žrtvu na nacionalnoj osnovi govoreći pred ljudima da „Sve

Turke treba pobiti“.

121. Vijeće nije dovodilo u pitanje da li svjedokinje poznaju izvršioca krivičnog

djela, kako je to odbrana dovodila u sumnju, jer su na direktno pitanje tužioca da li poznaju

Dragoju Zmijanjca, jasno i nedvosmisleno odgovorile kako optuženog poznaju do mjere

da nije moglo doći do pogreške u identitetu izvršioca, a kako nije proveden niti jedan

dokaz ni od Tužilaštva ni od odbrane, koji bi ukazao da svjedoci svoje svjedočenje čine da

bi optuženog lažno teretili, to je Vijeće njihove iskaze u cijelosti prihvatilo, ocijenivši ih kao

jasne i ubjedljive, te date u namjeri da se u potpunosti rasvjetli kritični događaj čiji su bili

neposredni očevidci.

122. Sam vremenski okvir događanja utvrđen je na osnovu akta MUP-a CJB

Prijedor32, kojim se na osnovu provjere u evidencijama ustanovljuje da je dana

24.07.1992. godine, obavljena istražna radnja uviđaj ubistva Dedić Halila, iz vatrenog

oružja u ulici Stanka Rodića u Prijedoru, od strane NN lica. Ako se uzme u obzir da je

Predsjedništvo, dana 20.06.1992. godine, proglasilo ratno stanje na području Republike

BiH, Skupština srpskog naroda u BiH proglasila dana 12.05.1992. godine, Bošnjaci

odvođeni u logore sa područja općine Prijedor od maja 1992. godine33, u maju 1992.

Godine uništene dvije džamije u Prijedoru34, djelo je nedvojbeno počinjeno jedan značajan

period nakon samog početka sukoba, što optuženi evidentno zna i želi počiniti ubistvo

postupajući sukladno tadašnjim okolnostima.

123. Postupajući po naredbi Vijeća, vještak specijalista sudske medicine dr. Rifat

Kešetović sačinio je nalaz i mišljenje35 o povredama nastalim na ekshumiranim ostacima

Dedić Halila36, čiji posmrtni ostaci su identificirani DNK-analizom. Obdukcijom posmrtnih

ostataka pod oznakom PC11/001B, vršenoj od strane tima eksperata MKSJ dana

32

Akt MUP-a CJB Prijedor, broj: I 13-02/3-4/15 od dana 08.04.2015. godine, koji je uložen kao materijalni dokaz T-7. 33

(par. 836. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Radoslava Brđanina broj IT-99-36-T od 01.09.2004. godine) 34

par. 298. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine 35

Nalaz vještaka sudske medicine dr. Rifata Kešetovića, od 03.09.2016. godine, na okolnosti povrijeđivanja ošećenog Dedić Halila uložen kao dokaz T-24


43

11.07.2000. godine u Visokom, na osnovu obdukcijskog i radiografskog nalaza

pronađena su dva zrna u gornjem dijelu grudnog koša i jedno zrno u gornjem dijelu desne

strane grudnog koša nepravilnog fragmenta košuljice projektila u lijevoj strani grudnog

koša, opisanog defekta gornjeg dijela drške grudne kosti tipa ulaza strijelne ozljede i

defekta kođe lijeve strane grudi, na osnovu čega je vještak zaključio da je Dedić Halil

zadobio najmanje četiri strijelne ozljede grudnog koša od kojih su bar dvije sa ulazom

sprijeda a najmanje jedna opisanog strijelnog kanala kroz lijevu stranu grudnog koša, te se

sa velikom vjerovatnošću, kao uzrok smrti može prihvatiti strijelno ozljeđivanje grudnog

koša.

124. Vijeće je nalaz vještaka cjenilo u vezi sa iskazima očevidaca ubistva, te

utvrdio da jeste smrt nastupila zbog prostrijelnih rana grudnog koša, čime se potvrđuje

činjenica da je u Halila Dedića ispaljeno više hitaca. S obzirom da su svjedokinje tvrdile da

je optuženi ispucao još jedan metak u glavu, a u obdukcijskom izvještaju isto nije utvrđeno,

Vjeće je u ovom dijelu iskaze svjedokinja, očevidaca kritičnog događaje ocijenilo, da su

iste očigledno u šoku, a što su obje i izjavile, i što je sasvim logično u takvim trenutcima da

su i doživjele, pa samim tim da iste vidjevši šta se dogodilo njihovom komšiji, u strahu

„vidjele“ i pucanj u glavu. Naime, imajući u vidu da su iste svjedokinje jasno vidjele i to iz

neposredne blizine izvršenje ubistva sa više ispaljenih metaka iz puške, sama činjenica da

su navele i pucanj u glavu, ne može biti razlog da se istim svjedokinjama ne povjeruje, te

je stoga samo u tom dijelu iskaz nije prihvaćen obzirom da je u cijelosti poklonjena vjera

nalazu i mišljenju vještaka.

125. Svjedok Dedić Halid, sina Dedić Halila u julu 1992 godine živio je u

Prijedoru, i čuo je što se dogodilo njegovom ocu Halilu Dediću, ali predmetni događaj nije

vidio. U posljepodnevnim satima polovinom jula 1992. godine došla je komšinica Devla i

rekla mu da je Zmijanjac ubio Halila i da bježi da će sad njega ubiti. Poslije pet minuta

pred njihovu kuću došao je Dragoja Zmijanjac i zvao ga da krene sa njim u kafanu. Bio je

obučen u šarenu vojnu uniformu, u lijevoj ruci je držao kalašnjikov, a sa desne strane

biciklo. Svjedok je dobro poznavao optuženog jer su skupa odrasli. Optuženom je rekao

da on ide u kafanu, a da će mu se pridružiti, nakon čega svjedok bježi u kuću Jovana

Babića, pa do kuće njegovog sina Gorana Babića. Sutradan je sa Goranom otišao u SUP

da prijavi što se dogodilo, nakon čega mu je ponućeno da bude prebačen u logor

Trnopolje što je svjedook prihvatio. O ubistvu oca saznao je od Devle i Matije vozača u

36

Izvještaj o obdukciji MKSJ broj: PC11/001B od 11.07.2000. godine u Visokom, uložen kao dokaz T-25


44

„Transportu“, kao i da je optuženi Zmijanjac od jednog lica dobio šeststotina maraka da

ubije Halila i Halida Dedića, kao ličnu osvetu. Kako nije ubio svjedoka optuženi je vratio tri

stotine maraka tom licu. Svjedok je od majke saznao da je optuženi izveo Halila, pustio ga

da ide ispred njega i ispalio tri metka pa kad nije pao još dva. Majka svjedoka je to sve

gledala iz avlije, a zna i da su vidjele komšije.

126. Izjavu Halida Dedića37 od koja je pročitana na glavnom pretresu dana, a koja

je djelimično suprotna svjedočenju svjedoka na glavnom pretresu Vijeće je cjenilo s

posebnom pažnjom. U toj izjavi Halid Dedić saznanja o ubistvu oca, iznosi različito od

izjave na glavnom pretresu. Različitosti se odnose na mjesto gdje se svjedok nalazi u

trenutku izvršenja krivičnog djela, te je prema izjavi svjedok direktni očevidac događaja

koja su prethodila ubistvu i bio je u neposrednoj blizini prilikom izvršenja ubistva. Dedić

Halid u izjavi navodi da je bio u kući kad je optuženi Dragoja Zmijanjac pokucao na vrata i

izveo Halila Dedića iz kuće, za koje vrijeme se svjedok sakrio u drugu sobu. U daljnjem

tekstu navodi da je optuženi Zmijanjac naredio Halilu da ide ispred njega preko ulice,

nakon čega su se čula rafalna paljba sa mjesta gdje su se oni nalazili.

127. Vijeće navedenoj izjavi nije poklonilo izjavu iz razloga što je Halid Dedić

uvjerljivo svjedočio na glavnom pretresu, da se nije nalazio u očevoj kući nego u kući sa

suprugom i sinom, te objasnio vijeću kako je saznao za ubistvo oca. Tu njegovu tvrdnju

potkrepljuju i izjave Kragulj Milene i Ane Dejanović, koje potvrđuju da se Halil Dedić

navedenog dana nalazio u njihovom prisustvu i da je od komšinice saznao za ubistvo oca,

te su bile prisutne kad je do njih došao Dragoja Zmijanjac i zvao Halida Dedića na piće u

kafanu. Svjedok Goran Babić svjedočio da mu je Dedić Halid istog dana ispričao kako ga

je optuženi Zmijanjac tražio i zvao u kafanu, a da je on prethodno saznao da mu je otac

ubijen, dok je optuženi Dragoja Zmijanjac u vlastitom iskazu potvrdio da je Halida Dedića

zvao na piće dok se isti nalazio u kući Kragulj Milene.

128. Mnogo važnija okolnost je pozicija svjedoka Dedić Halida, koji je ujedno i

oštećeni u predmetnom postupku. Halid Dedić bi ostankom kod prve izjave u kojoj direktno

tereti optuženog, znatno otežao odbranu Dragoje Zmijanjca, no isti je svjedočio na način u

da je posredno saznao za ubistvo oca, a što je potkrepljeno izjavama ostalih svjedoka.

Poseban značaj takvog svjedočenja se ogleda u činjenici da u nedostatku drugih dokaza

37

Izjava Dedić Halida uzeta u SJB Sanski Most, broj: 14-17/02-393/97 od 26.03.1997. godine.


45

ne bi bilo niti jedne izjave koja direktno tereti optuženog. Vijeće ovaj zaključak izvodi iz

činjenice da je Dedić Halid saslušan prije svjedoka Emire Žerić i Dijane Brkić, te nije

mogao znati sadržaj njihovog svjedočenja.

129. S obzirom na navedno, Vijeće je izjavu, od 26.03.1997. godine, cjenilo kao

pokušaj iniciranja krivičnog postupka odmah po okončanju ratnih sukoba, odnosno

pokušaj otežavanja položaja Dragoje Zmijanjca u tom trenutku, čime bi se lakše pokrenuo

krivični postupak, za što je svjedok imao poseban interes. Dakle, Vijeće je u potpunosti

poklonilo vjeru svjedočenju Dedić Halida na glavnom pretresu, te skupa sa svjedočenjima

ostalih svjedoka, bez sumnje utvrdilo da je optuženi Zmijanjac počinio krivično djelo na

način naveden u izreci presude.

130. Svjedok Kragulj Milena, u 1992. godini, je živjela kao podstanar sa mužem

Halidom Dedićem i sinom Narcisom. Nisu živjeli sa svekrom iako su živjeli u istom dijelu

grada. U njihovoj ulici je bilo uglavnom srpsko stanovništvo osim Halida, i nekoliko puta su

dolazili da pretresaju stan, a jednom prilikom su odveli Halida na saslušanje u SUP. Jedan

petak popodne oko 25.07.1992. godine, Halidu je došla komšinica Devla, kod koje je tada

živjela Halilova majka, i rekla da su ubili njegovog oca, na što je Halid prokomentarisao da

će doći da ubiju i njega da je to nečija lična naredba da nije od strane vlasti. U tom

trenutku Zmijanjac je zvao Halida sa ulice i pozvao ga da idu u kafanu, da bi nakon što je

Zmijanjac produžio Halid pobjegao. Zmijanjac se za 10 minuta vratio u kuću da traži

Halida, na što mu je svjedokinja odgovorila da nije tu, nakon čega joj je prijetio da će ju

ubiti ako ga krije. Poslije je od komšije Gorana saznala da se Halid krije kod njega u šupi,

da bi sutra dan otišao u SUP gdje su mu predložili da ode u logor Trnopolje, što je

prihvatio. Na pitanje člana sudećeg vijeća svjedokinja je potvrdila da je optuženi u tom

trenutku bio obučen staru vojničku uniformu i da je imao pušku, a znala ga je iz viđenja, jer

su se poznavala njih dvojica.

131. Iz zapisnika svjedoka Ane Dejanović koji je pročitan na glavnom pretresu

evidentno je da je Halid Dedić sa suprugom i sinom živio kao podstaranar u njenoj kući na

početku rata, a supruga i sin i danas žive. Sjeća se da je bilo ljeto kad je pred kuću došao

nepoznat čovjek, naoružan i u vojnoj uniformi, koga ona zaustavlja na ulazu. Pitao ju je za

Halida Dedića, nakon čega je čula da razgovara sa Halidom i zove ga da idu skupa u

kafanu.


46

132. Svjedok Babić Goran, je potvrdio u iskazu na glavnom pretresu da od

prije rata, poznaje Halila i Halida Dedića. U ljeto 1992. Godine, prilikom dolaska kući na

očevom ponašanju je primjetio da se nešto neprijatno dešavalo te je saznao da je u kući

Halid Dedić koji se sakrio, jer ga je tražio Zmijanjac. Sutra dan je svjedok odveo Halida

Dedića u MUP, nakon čega je isti bio odveden u Trnopolje. Svjedok je potvrdio da je čuo

da su Zmijnjac i Dedić imali problema iz ranijeg odnosa, pa je predpostavio da ga je zbog

toga tražio. Kasnije je čuo da se priča kako je Zmijanjac ubio Halila Dedića.

133. Iz iskaza svjedoka koji su vidjeli optuženog isti dan nedugo nakon ubistva,

Vijeće je izvelo zaključke o ponašanju i izgledu optuženog, tog kritičnog dana, odnosno u

dovoljnoj mjeri su potkrepljene izjave direktnih očevidaca ubistva. Svjedoci Dedić Halid i

Kragulj Milena spominju da je optuženi tom prilikom dolaska pred kuću Ane Dejanović, bio

obučen u vojničku uniformu i da je imao pušku, a da su istog prepoznali jer su ga

poznavali iz privatnog života. Vijeće smatra značajnim da navedene činjenice nisu bile

precizirane u dovoljnoj mjeri u samom iskazu svjedoka nego su iste utvrđene na pitanje

članova sudećeg Vijeća, što sugerira da su svjedočenja iznošena po vlastitom sjećanju,

bez prethodne pripreme. Ana Dejanović, u svom iskazu u određenoj mjeri potvrđuje iskaze

prethodnih svjedoka, jer je istog dana u istom redoslijedu događanja, vidjela naoružanu

osobu obučenu u vojničku uniformu ispred vlastite kuće, što nedvojbeno ukazuje da se

radilo o optuženom kako su to prethodni svjedoci opisali.

134. Na osnovu navedenih iskaza Vijeće je stvorilo kompletnu sliku o događajima

tog dana, te je bez sumnje utvrdilo da je optuženi počinio krivično djelo kako je to opisano

u izreci presude.

135. U svom iskazu je Dragoja Zmijanjac izjavio da je u vrijeme rata radio kao

električar u jednoj firmi te da je vojni rok u Jugoslavenskoj narodnoj armiji služio 12 dana

dok u Vojsci Republike srpske nije bio niti dana. Naveo je da je mu je život u periodu rata

bio jako težak, s obzirom na njegov brak, te da nikad nije bio član niti jedne stranke. Ističe

da nije poznavao Halila Dedića, dok je Halida Dedića poznavao kroz druženje u kafani i

fudbalu, te je po saznanju da mu je Halil ubijen, biciklom otišao do Kragulj Milene, kako bi

Halida obavjestio o smrti. Nakon što se Halid nije pojavio u kafani optuženi se vratio do

Kragulj Milene, koja mu je rekla da Halid vjeruje da je optuženi ubio njegovog oca.

Optuženi poznaje rođaka Dragana Zmijanjca, koji je sličan njemu izgledom lica, tetoviran

je i služio je vojsku. Optuženi na kraju navodi da je ranije izdržavao kaznu zatvora za

krivično djelo koje je počinio sa Muslimanom, sa kojim je i danas drug.


47

136. Svjedok odbrane Mira Sikirica sjeća se da je radila u Komunalnom

preduzeću, gdje je upoznala osobu po imenu Dragan Zmijanjac. Pamti da se vratio na

posao 1996. godine, i da je bio pijanica, nagle naravi, a fički je bio manjeg rasta, ćelav i

nabijen Sjeća se da je jednom prilikom rekao da je ubio čovjeka na Dubičkoj cesti, ali se

nije mogla sjetiti kad je rekao da se ubistvo dogodilo. Poznaje Dragoju Zmijanjca, s

obzirom da živi nedaleko od nje, a svjedočila je o svojim saznanjima jer ju on zamolio.

137. Svjedok odbrane Irfan Kušković, navodi da je u Prijedoru živio do 1994.

godine, a vratio se 2002. godine. Dragana Zmijanjca je poznavao iz viđenja i jednom

prilikom, osam godina nakon rata, u kafani je zapjevao pjesmu o Bosni, nakon čega je

Dragan Zmijanjac, prokomentirao da su se Muslimani uzjogunili, te naredio svjedoku da

napusti kafanu, jer je „Jednog takvog već ubio na Dubičkoj cesti“.

138. Nasuprot svjedočenjima optužbe, Vijeće nije moglo pokloniti vjeru svjedocima

odbrane, koji su u toku postupka, pokušali uvjeriti Vijeće da optuženi nije počinio krivično

djelo, odnosno da je krivično djelo počinila osoba koja se slično zove i prema navodima

svjedoka odbrane izgleda gotovo identično optuženom. Pažljivo cjeneći iskazekako

svjedoka optužbe, tako i svjedoka odbrane, Vijeće nalazi da isti nisu detaljni u mjeri, koja

je potrebna da se dovedu u sumnju iskazi svjedoka Tužilaštva BiH. Svjedoci ne daju

nikakve informacije osim onih koje su potrebne da dadnu alibij optuženom, čime je Vijeće

zaključilo da je sadržaj svjedočenja u odlučnoj mjeri pripemljen. Materijani dokazi koje je

uložila odbrana38 ne potkrepljuju iskaze svjedoka odbrane u pogledu značajnih činjenica,

dok druge okolnosti o samom postojanju lica sličnog imena i prezimena, koji je služilo

vojsku, Vijeće ne smatra dovoljnom dokaznom količinom za sumnju u dokaze Tužilaštva.

A. KRIVIČNA ODGOVORNOST OPTUŽENOG

139. U optužnici se navodi da je optuženi odgovoran za počinjenje krivičnog djela iz

člana 172. stav 1. tačka h) KZ BiH u vezi sa članom 29. i 180. stav. 1 KZ BiH, a ovo Vjeće

ga je osudilo za počinjenje krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana

142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. koji je

38

O-5 Uvjerenje o pripadnosti oružanim snagama SFRJ – VRS za Dragana Zmijanjca, Grad Prijedor,

Odjeljenje za boračko – invalidsku zaštitu broj 03-835-1-197/16 od 20.07.2016. godine O-6 Lična karta Dragan Zmijanjac, MUP RS, Prijedor, datum izdavanja 10.02.2006. godine


48

preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i

Hercegovine i Krivičnog zakona SFRJ

140. Naime, Vijeće je izvršilo prekvalifikaciju krivičnog djela kako je to navedeno u

prethodnoj tački i s tim u vezi izvršio je i korekciju činjeničnog supstrata optužnice iz

razloga što je nakon svestrane analize izvedenih dokaza utvrdio da je optuženi poduzetim

radnjama prekršio pravila međunaradnog prava za vrijeme rata i to odredbe Konvencije

kako je navedeno u izreci, dok s druge strane Vijeće nije utvrdio da je optuženi vršio

progon nesrpskog stanovništva na diskriminatorskoj osnovi što predstavlja bitno obilježje

krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti.

141. Tačno je da i KZ BiH u članu 173. definiše krivično djelo Ratni zločin protiv

civilnog stanovništva sa gotovo identičnim obilježjima sa krivičnim djelom Ratni zločin

protiv civilnog stanovništva iz člana 142. preuzetog iz KZ SFRJ, ali s obzirom da je na

snazi u vrijeme izvršenja djela bio KZ SFRJ, u kojem je za ovo djelo propisana blaža

minimalna kazna nego u KZ BiH, Vijeće je primjenilo taj blaži Zakon.

142. U pogledu primjenljivosti blažeg materijalnog Zakona Vijeće će detaljnije razloge

navesti u sljedećem poglavlju.

143. Radnju ubistva iz izreke presude optuženi je počinio sa direktnim umišljajem, jer

je bio svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava. Uz navedeno

počinilac je znao da žrtva nije aktivno učestvovala u neprijateljstvima kad je djelo

počinjeno, imajući u vidu da u periodu izvršenja djela Muslimansko stanovništvo Prijedora

nije pružalo oružani otpor vlasti, a što predstalja (prema stavu zauzetom od žalbenog

vijeća u predmetu Boškoski i drugi, paragraf 66 predstavlja) uslov za utvrđivanje svijesti

optuženog, o statusu žrve.

144. Odbranu optuženog, kao i iskaze saslušanih svjedoka odbrane, Vijeće je

ocijenilo kao odbranu datu u namjeri da se izbjegne krivična odgovornost optuženog.

Naime, odbrana optuženog je pokušala da prezentira Vijeću da je predmetnu radnju

lišenja života civila izvršila druga osoba sa sličnim imenom i prezimenom, međutim

svjedoci Tužilaštva su bili jasni i ubjedljivi u svojim iskazima, ističući da su iz neposredne

blizine jasno vidjeli optuženog kog su oba svjedoka dobro poznavala od ranije.

145. Dakle, kako je Vijeće nakon svestrane ocjene dokaza našlo i zaključilo da je

optuženi Dragoja Zmijanjac radnje ubistva civila iz izreke presude počinio sa direktnim


49

umišljajem, te da su se na taj način stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela Ratni

zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ, u vezi sa članom 22. KZSFRJ, to

ga je Vijeće i oglasilo krivim i osudilo za ovo djelo.

III. PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA

146. Članom 3. KZ BiH propisano je načelo zakonitosti, kao jedno od osnovnih načela

krivičnog postupka, koje glasi:

“(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje,

prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao

krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.“

147. Nadalje, članom 4. KZ BiH propisan je princip vremenskog važenja krivičnog

zakona, te isti glasi:

„(1) Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme

učinjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će

se zakon koji je blaži za učinitelja.“

148. Zakon je u članu 4a) KZ BiH predvidio i izuzetak od primjene članova 3. i 4. KZ

BiH, propisujući da:

„Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo

koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u

skladu s općim načelima međunarodnog prava.“

149. Dakle, iz navedenih zakonskih odredbi, proizilazi da se, po pravilu, na učinioca

krivičnog djela prvenstveno primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja djela

(tempus regit actum).

150. Od ovog je principa moguće odstupiti jedino u interesu optuženog, odnosno jedino

ukoliko se nakon izvršenja djela zakon izmijenio na način da je izmjenjeni zakon blaži za

učinitelja. Pitanje koji je zakon blaži za učinitelja rješava se in concreto, odnosno

upoređivanjem starog i novog (ili novih) zakona u odnosu na svaki konkretni slučaj.


50

151. Koji je zakon blaži zavisi od relevantnih okolnosti. U konkretnom slučaju i

zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela (KZ SFRJ), jednako kao i zakon koji je

trenutno na snazi (KZ BiH), propisuju krivičnopravne radnje za koje je optuženi oglašen

krivim kao krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

152. S obzirom na navedeno, jasno je da postoje zakonski uvjeti za vođenje krivičnog

postupka protiv počinioca za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva i

njegovo kažnjavanje, imajući u vidu da radnje koje je optuženi poduzeo predstavljaju

krivično djelo, kako prema zakonu koji je ranije bio na snazi, odnosno zakonu vremena

izvršenja krivičnog djela, tako i prema zakonu koji je trenutno na snazi, dakle, zakonu po

vremenu suđenja.

153. Dalja procjena koji je zakon blaži za učinitelja vrši se upoređivanjem zapriječenih

kazni iz zakona koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, sa zakonom koji je

sada na snazi. Ocjena koji je zakon blaži vrši se u svakom konkretnom slučaju, njihovim

upoređivanjem, jer isti zakon može biti povoljniji za jednog optuženog, a teži za drugog, u

zavisnosti od toga za koje djelo se tereti, te kakve su odredbe o krivici ili kažnjavanju za to

djelo.

154. Za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZ BiH,

propisana je kazna zatvora od najmanje deset (10) godina ili dugotrajni zatvor. S druge

strane, za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav (1)

Krivičnog zakona SFRJ, propisana je kazna zatvora najmanje pet (5) godina ili smrtna

kazna. Procjena blažeg zakona se uvijek vrši in concreto, odnosno, procjenjujući sve

okolnosti konkretnog predmeta.

155. U ovom slučaju, prilikom razmatranja koji je zakon primjenjiv na konkretnog

počinioca, Vijeće mora izvršiti upoređivanje zapriječenih zakonskih minimuma kazne

zatvora za isto krivično djelo i utvrditi koji od njih je blaži za počinioca. Naime, imajući u

vidu radnje izvršenja krivičnog djela, oblik učešća optuženog i stepen njegove

odgovornosti, odnosno da je optuženi Zmijanjac oglašen krivim da je kršeći pravila

međunarodnog prava, za vrijeme rata, učinio protivzakonita zatvaranja, ovo Vijeće cijeni

da se kazna u konkretnom slučaju ima kretati prema zakonskom minimumu zapriječene

kazne za navedeno krivično djelo. Kada se navedeno uzme u obzir prilikom uspoređivanja

zapriječenih kazni prema KZ SFRJ i KZ BiH, u pogledu zakonom propisanog minimuma

kazne, lako je utvrditi da KZ BiH nije blaži za učinioca, jer za krivično djelo Ratni zločin


51

protiv civilnog stanovništva propisuje kao zakonski minimum kaznu u trajanju od deset

(10) godina. Iz gore navedenih razloga, a na osnovu člana 4. KZ BiH, Vijeće nalazi da je u

konkretnom slučaju nužno primijeniti KZ SFRJ, kao zakon koji je važio u vrijeme izvršenja

krivičnog djela, budući da kasnije doneseni zakon, konkretno, nije blaži za optuženog

Dragoju Zmijanjca.

156. Vijeće podsjeća da se i u Odluci Ustavnog suda BiH, AP 1785/06 u paragrafu broj

84. navodi:

„Ipak, različita primjena zakona u sličnim predmetima dozvoljava se ako iza nje stoji

razuman i opravdan razlog.“

157. Ovo iz razloga što se jedan te isti zakon može pokazati, u zavisnosti od konkretnih

okolnosti, u jednoj situaciji kao blaži, a u više zakona u konkurenciji, potrebno je procijeniti

prema kojem zakonu učinilac ima veću mogućnost za povoljniji ishod. Na osnovu svega

izloženog, Vijeće nalazi da se u odnosu na optuženog Dragoju Zmijanjca, ima primijeniti

KZ SFRJ, kao zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

158. U pogledu primjene materijalnog prava, Vijeće nalazi da se u odnosu na

optuženog Dragoju Zmijanjca ima primijeniti KZ SFRJ, kao zakon koji je važio u vrijeme

izvršenja krivičnog djela, jer ovo Vijeće cijeni da KZ BiH u odnosu na optuženog nije blaži

zakon.

IV. ODMJERAVANJE KRIVIČNOPRAVNE SANKCIJE

159. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje i nastale posljedice, Vijeće je osudilo

optuženog na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina, smatrajući pri tom da je

izrečena krivična sankcija srazmjerna težini djela i učešću i ulozi optuženog, te da će se

istom postići opšta svrha izricanja krivičnih sankcija i svrha kažnjavanja, u smislu odredbi

iz člana 33. KZ SFRJ.

160. Pri odmjeravanju kazne za krivično djelo za koje je optuženi Dragoja

Zmijanjac ovom presudom oglašen krivim, Vijeće je, polazeći od opšte svrhe kažnjavanja

propisane članom 33.39 KZ SFRJ i cijneći okolnosti propisane odredbom člana 41. KZ

SFRJ, cijenio stepen odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili


52

povrede zaštičenog dobra, kao i okolnosti pod kojim je djelo učinjeno. Također, Vijeće

se pri odlučivanju o visini kazne osvrnulo i na raniji život optuženog, njegove osobne

prilike, te držanje u toku ovog postupka, odnosno, Vijeće je cijenilo i otežavajuće i

olakšavajuće okolnosti na strani optuženog.

161. S tim u vezi, a u skladu sa sudskom praksom MKSJ, ovo Vijeće je pri ocjeni

olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, vodilo računa o tome da Tužilaštvo mora van

razumne sumnje utvrditi otežavajuće okolnosti40, dok odbrana mora dokazati olakšavajuće

okolnosti putem ocjene vjerovatnoće, odnosno mora biti vjerovatnije da su te okolnosti

postojale nego da nisu41, što pred ovim vijećem nije utvrđeno.

162. Težina krivičnog djela za koje se optuženi tereti uvijek je određivana na

osnovu djelovanja na žrtvu ili na lica povezana sa krivičnim djelom i najbližu rodbinu.

Težina se utvrđuje in personam, a ne u smislu univerzalnih posljedica.

163. Vijeće je van razumne sumnje utvrdilo da u konkretnom slučaju na strani

optuženog postoji visok stepen odgovornosti za počinjeno krivično djelo, iz razloga što je

optuženi postupao sa direktnim umišljajem, odnosno optuženi je bio svjestan da svojim

postupanjem čini krivično djelo, i htio je njegovo izvršenje.

164. Vijeće je najprije razmatralo način na koji se odlukom može uticati na zaštitu

društva od vinih optuženih, što predstavlja značajan faktor pri utvrđivanju odgovarajuće

kazne.

165. Pored činjenice da optuženi treba da se odgovarajućom kaznom u dovoljnoj

mjeri odvrati od toga da ikada i pomisli da ponovo učestvuje u takvim zločinima, Vijeće je

prlikom donošenja odluke imalo u vidu i lica koja se u budućnosti nađu u sličnim

situacijama, koja treba isto tako da se odvrate od upuštanja u takva krivična djela.

166. Iako su posljedice ovih krivičnih djela nesagledive i trajne, Vijeće smatra da

će se ovakvom kaznom doprinijeti podizanju svijesti o posljedicama i kažnjivosti ovakvih

zločina, odnosno pravednosti kažnjavanja učinitelja.

39

Član 33 KZ SFRJ (svrha kažnjavanja) 40

Dugostepena presuda u predmetu Čelebići, para. 763; drugostepena presuda u predmetu Kajelijeli, para. 294 41

Vidi, npr. drugostepenu presudu u predmetu Čelebići, para. 590; drugostepenu presudu u predmetu Kajelijeli, para. 294.


53

167. Dakle, iako je za krivično djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim

pravom, zapriječena kazna od najmanje pet godina ili kazna zatvora od dvadeset godina,

Vijeće u konkretnom slučaju nije izrekao najtežu kaznu, imajući u vidu težinu posljedica i

njegovo korektno držanje pred sudom, te je Vijeće našlo da u konkretnom slučaju

otežavajućih okolnosti na strani optuženog nema.

168. Kao olakšavajuće okolnosti na strani optuženog, Vijeće je cijenilo raniji život

optuženog, da je oženjen i porodičan čovjek, otac dvoje punoljetno djece, te da se tokom

čitavog postupka korektno ponašao i držao pred Sudom.

169. Imajući u vidu naprijed navedene otežavajuće i olakšavajuće okolnosti,

Vijeće smatra da je izrečena kazna proporcionalna težini počinjenog krivičnog djela,

stepenu krivične odgovornosti optuženog, okolnostima i motivima pod kojim je optuženi

počinio krivično djelo, te da će izrečena kazna ispuniti svrhu kažnjavanja u smislu

specijalne i generalne prevencije, odnosno, kod optuženog i svih drugih pojedinaca podići

svijest o zabranjenosti, kažnjivosti i društvenoj osudi zločina, te odvratiti navedena lica da

ubuduće čine zločine.

B. ODLUKA O TROŠKOVIMA KRIVIČNOG POSTUPKA I IMOVINSKO PRAVNIM

ZAHTJEVIMA

170. Cijeneći činjenicu da je optuženi Dragoja Zmijanjac lošeg imovnog stanja, Vijeće

je na osnovu člana 188. stav 4. ZKP BiH, optuženog oslobodilo od obaveze naknade

troškova krivičnog postupka, te isti padaju na teret budžetskih sredstava Suda.

Na osnovu člana 198. stav 2. ZKP BiH oštećeni se sa eventualnim imovinskopravnim

zahtjevom upućuju na parnicu.

ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK VIJEĆA

Stručni suradnik SUDIJA

Marin Vican Minka Kreho


54

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke i branioci mogu izjaviti

žalbu vijeću Apelacionog odjeljenja Suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana prijema

pismenog otpravka presude.

U skladu sa odredbom člana 293. stav 4. ZKP BiH oštećeni presudu mogu pobijati žalbom,

samo u dijelu koji se odnosi na odluku Suda o troškovima krivičnog postupka i odluku o

imovinsko pravnom zahtjevu.

*Žalba se podnosi ovom Sudu u dovoljnom broju primjeraka.


55

I. ANEKS 1- DOKAZI

A. DATUMI SVJEDOČENJA SASLUŠANIH SVJEDOKA TUŽILAŠTVA BIH

Red.

br

Datum Svjedočnja. Ime Svjedoka

1 05.04.2016. godine Dedić Halid

2 05.04.2016. godine Mešić Ismet

3 15.04.2016. godine Babić Goran

4 15.04.2016. godine Milena Kragulj

5 23.05.2016. godine Sarajlić Nermin

6 11.07.2016. godine Brkić Dijana

7 11.07.2016. godine Žerić Emira

8 26.09.2016. godine Vještak Rifat Kešetović

(i) LISTA ULOŽENIH MATERIJALNIH DOKAZA TUŽILAŠTVA BIH

T-1 Matični karton na ime Dragoja Zmijanjac, ZSD010151334, ovjerena kopija.

T-2 Jedinični karton na ime Dragoja Zmijanjac, 0101951160092, ovjerena kopija

T-3 Karton lične karte na ime Dragoja Zmijanjac, JMBG...., ovjerena kopija

T-4 Uvjerenje o državljanstvu na ime Dragoja Zmijanjac, opština Prijedor, broj: 04-204-

1-10888/15 od 17.12.2015. godine

T-5 Izvod iz kaznene evidencije na ime Dragoja Zmijanjac, 24.04.2015. godine, MUP

CJB Prijedor

T-6 Izvod iz operativne evidencije na ime Dragoja Zmijanjac, 23.04.2015. godine MUP

CJB Prijedor

T-7 Akt MUP CJB Prijedor, broj: I 13-02/3-4/15 od dana 08.04.2015. godine,

dostavljanje informacija o Dedić Halilu.

T-8 Izvod iz matične knjige umrlih za lice Dedić Halil, broj 04-202-1-1123/15 od

01.04.2015. godine, Prijedor


56

T-9 Odluku o proglašenju neposredne ratne opasnosti, 09.04.1992. godine, Službeni list

Sarajevo

T-10 Odluka o proglašenju ratnog stanja, Službeni list RbiH 20.06.1992. godine

T-11 Službeni glasnik Srpskog naroda u BiH godina 1-broj. 6 Odluka o proglašenju

neposredne ratne opasnosti, 12-17.05.1992. godine, Banja Luka

T-12 Službeni list RBiH Odluka o ukidanju ratnog stanja 28.12.1995. godine, Sarajevo

T-13 Presuda MKSJ u predmetu Radoslav Brđanin, 01.09.2004. godine, IT-99-36-T

p.403/24094 TER a D403-1/24094 TER a 22.01.2008. godine

T-14 Prvostepena presuda Suda BiH, broj: X-KR/06/200 od 30.05.2008. godine u

predmetu Željko Mejakić, Momčilo Gruban i Duško Knežević

- Drugostepena presuda Suda BiH, broj: X-KRŽ-06/200 od 16.02.2009. godine

Željko Mejakić, Momčilo Gruban i Duško Knežević.

T-15 Drugostepena presuda MKSJ, broj IT-97-24-A od 22.03.2006. godine u predmetu

Stakić Milomir

- Prvostepena presuda MKSJ, broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine u

predmetu Stakić Milomir

T-16 Presuda MKSJ broj IT-08-91-T D620-D1/20100 TER, 27.03.2013. godine(tom 3od 3)

Presuda MKSJ broj IT-08-91-T D948-D621 / 20100 TER 27.03.2013. godine (tom 2

od 3)

Presuda MKSJ broj IT-08-91-T D948-D621 / 20100 TER 27.03.2013. godine (tom

1 od 3)

T-17 Presuda MKSJ broj IT-94-1-T od 07.05.1997. godine u predmetu protiv Duška

Tadića i drugostepena presuda MKSJ broj IT-94-1-A od 15.07.1999. godine u

predmetu protiv Duška Tadića

T-18 Informacije, Institut za nestale osobe, broj 03/1-40-2-669/15 od 20.04.2015. godine:

Zapisnik o upoznavanju rodbine sa rezultatima DNK analize PS 3 Sanski Most broj

05-6/03-366/2005 od 03.06.2005. godine; Zapisnik o prepoznavanju leša PS 3

SanskiMost broj 05-6/03-366/2005 od 03.06.2005. godine; Nalog za ukop Dedić

Halila, broj 01-41-2159/2005 od 08.06.2005. godine Federalna komisija za nestala

lica; Zahtjev za prenos tijela Dedić Halila, podnosilac zahtjeva Dedić Mustafa

03.06.2005. godine; Fotografija ličnih stvari Dedić Halila; Fotografija Dedić Halila;

Međunarodna komisija za nestale osobe, Projekat identifikacije za Krajinu od

14.06.2005. godine u potpisu Nermin Sarajlić; Izvod iz matične knjige rođenih na

ime Dedić Halil, RS Prijedor 04-200/0010/2005 iz 2005. godine


57

T-19 Nalaz i mišljenje za svjedoka Grahovac Stevu

T-20 Zapisnik o saslušanju svjedoka Grahovac Steve, broj 16-14/3-04-2-175-230/15 od

dana 22.12.2015. godine, SIPA

T-21 Nalaz i mišljenje za svjedoka Dejanović Ana –T21

T-22 Zapisnik o saslušanju svjedoka Dejanović Ane, broj 16-14/3-04-2-175-231/15 od

dana 22.12.2015. godine

T-23 Zapisnik o saslušanju svjedoka Brkić Dijana, Državna agencija za istrage i zaštitu

broj 16-14/3-04-2-175-47/15 od 01.04.2015. godine

T –24 Nalaz vještaka sudske medicine dr. Rifata Kešetovića, od 03.09.2016. godine, na

okolnosti povrijeđivanja ošećenog Dedić Halila.

T –25 Izvještaj o obdukciji MKSJ broj: PC11/001B od 11.07.2000. godine u Visokom.

(ii)

(iii) DATUM SVJEDOČENJA SVJEDOKA ODBRANE OPTUŽENOG DRAGOJE ZMIJANJCA

Red.

br

Datum Svjedočnja. Ime Svjedoka

1 22.08.2016. godine optuženi Dragoja Zmijanjac

2 22.08.2016. godine Sikirica Mira

3 22.08.2016. godine Kučković Irfan

(iv) MATERIJALNI DOKAZI OPTUŽENOG DRAGOJE ZMIJANJCA

O-1 Zapisnik o saslušanju svjedoka Dedić Halid broj 16-14/3-04-2-175-57/15 od dana

14.04.2015. godine dat Državnoj agencije za istrage i zaštitu

O-2 Zapisnik o saslušanju svjedoku Mešić Ismet broj: 16-14/3-04-2-175-42/15 od dana

01.04.2015. godine Državna agencije za istrage i zaštite

O-3 Zapisnik o saslušanju svjedoka Milena Kragulj u Državnoj agencije za istrage i zaštitu

broj 16-14/3-04-2-175-130/15 od 08.09.2015. godine

O-4 Izvod iz matične knjige umrlih za Dragana Zmijanjca, Opština Prijedor, broj 04-202-1-

4031/16 od 20.07.2016. godine

O-5 Uvjerenje o pripadnosti oružanim snagama SFRJ – VRS za Dragana Zmijanjca, Grad

Prijedor, Odjeljenje za boračko – invalidsku zaštitu broj 03-835-1-197/16 od 20.07.2016.


58

godine

O-6 Lična karta Dragan Zmijanjac, MUP RS, Prijedor, datum izdavanja 10.02.2006. godine

O-7 Izjava Dedić Halida uzeta u SJB Sanski Most, broj: 14-17/02-393/97 od 26.03.1997.

godine.

(v) DOKAZI SUDA

Tokom predmetnog postupka nije bilo dokaza čije izvođenje je naredio Sud, odnosno

Vijeće.

Documents

Bosna i Hercegovina Sud Bosne i Hercegovine Predmet br: S1 1 K … · 2017-02-21 · Mešić Ismet, Babić Goran, Nermin Sarajlić, Kragulj Milena, Brkić Dijana, Žerić Emira i