Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88
Telefon: 033 707 100; Fax: 033 707 155
Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина
Sud Bosne i Hercegovine
Суд Босна и Херцеговина
Predmet br: S1 1 K 020448 16 Kri
Datum izricanja: 28.11.2016. godine
pismenog otpravka: 31.01.2017. godine
Pred sudskim vijećem u sastavu: sudija Minka Kreho, predsjednik vijeća
sudija Željka Marenić, član vijeća
sudija Halil Lagumdžija, član vijeća
PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE
Protiv optuženog
Dragoja Zmijanjac
PRESUDA
Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine: Izet Odobašić
Branilac optuženog Dragoja Zmijanjca, advokat Pantić Nebojša
Zapisničar
Marin Vican, stručni suradnik
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
2
I. IZREKA ............................................................................................................................ 4
II. UVOD .................................................................. ERROR! BOOKMARK NOT DEFINED.
A. OPTUŽENJE ................................................................................................................ 6
B. IZVEDENI DOKAZI ...................................................................................................... 6
1. Tužilaštvo ................................................................................................................. 6
2. Odbrana optuženog Dragoje Zmijanjca .................................................................... 7
C. ZAVRŠNE RIJEČI ............................................................................................................. 7
a. završne riječi Tužilaštva .......................................................................................... 7
III. PROCESNE ODLUKE.................................................................................................. 11
A. IZUZETAK OD NEPOSREDNOG IZVOĐENJA DOKAZA – PRIHVATANJE ISKAZA SVJEDOKA U
SKLADU SA ČLANOM 273. STAV 2. ZKP BIH ..................................................................... 11
B. ODLUKA O NAČINU SASLUŠANJA OPTUŽENOG ................................................................... 13
C. SASLUŠANJE VJEŠTAKA U SVOJSTVU SVJEDOKA ............................................................... 13
D. ODREĐIVANJE MEDICINSKOG VJEŠTAČENJA .................................................................... 13
E. ODBIJANJE PRIJEDLOGA TUŽILAŠTVA ZA ULAGANJE MATERIJALNOG DOKAZA ....................... 13
F. ULOŽENE PRESUDE MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG SUDA ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU I SUDA
BOSNE I HERCEGOVINE ............................................................................................... 14
G. ODLUKA O UTVRĐENIM ČINJENICAMA PO PRIJEDLOGU TUŽILAŠTVA BIH ............................... 15
H. PROTEK ROKA OD 30 (TRIDESET) DANA .......................................................................... 24
IV. STANDARDI OCJENE DOKAZA I OPĆA OCJENA DOKAZA ................................... 25
A. UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE .......................................................................... 27
B. RELEVANTNO PRAVO..................................................................................................... 31
C. RATNO STANJE ........................................................................................................ 32
D. SVOJSTVO I ULOGA OPTUŽENOG ......................................................................... 34
E. DJELO POČINIOCA MORA BITI POČINJENO SUPROTNO PRAVILIMA
MEĐUNARODNOG PRAVA ..................................................................................... 36
F. DJELO POČINIOCA MORA BITI POVEZANO SA RATOM, ORUŽANIM SUKOBOM
ILI OKUPACIJOM ..................................................................................................... 38
G. ZAŠTIĆENO LICE ..................................................................................................... 39
H. POČINILAC MORA NAREDITI ILI IZVRŠITI DJELO ................................................................. 40
V. IZREKA PRESUDE – UBISTVO HALILA DEDIĆA ...................................................... 25
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
3
A. KRIVIČNA ODGOVORNOST OPTUŽENOG ................................................................................................................... 47
IV. ODMJERAVANJE KRIVIČNOPRAVNE SANKCIJE .................................................. 51
B. ODLUKA O TROŠKOVIMA KRIVIČNOG POSTUPKA I IMOVINSKO PRAVNIM
ZAHTJEVIMA ........................................................................................................... 53
I. ANEKS 1- DOKAZI ........................................................................................................ 55
A. DATUMI SVJEDOČENJA SASLUŠANIH SVJEDOKA TUŽILAŠTVA BIH ...................................... 55
(I) LISTA ULOŽENIH MATERIJALNIH DOKAZA TUŽILAŠTVA BIH ............................................... 55
(II) DATUM SVJEDOČENJA SVJEDOKA ODBRANE OPTUŽENOG DRAGOJE ZMIJANJCA ............... 57
(III) MATERIJALNI DOKAZI OPTUŽENOG DRAGOJE ZMIJANJCA ................................................ 57
(IV) DOKAZI SUDA ............................................................................................................. 58
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
4
U IME BOSNE I HERCEGOVINE!
Sud Bosne i Hercegovine u vijeću sastavljenom od sudija Minke Kreho, kao predsjednika
vijeća, sudija Željke Marenić i Halila Lagumdžije kao članova vijeća, uz sudjelovanje
stručnog saradnika Marin Vicana, u svojstvu zapisničara, u krivičnom predmetu protiv
optuženog Dragoje Zmijanjca, zbog krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva
iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZ
SFRJ), povodom optužnice Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj: T 20 0 KTRZ 0010070 15
od 28.12.2015. godine, nakon javno održanog glavnog pretresa, u prisustvu optuženog
Dragoje Zmijanjca, branioca optuženog advokata Pantić Nebojše, tužioca Tužilaštva BiH,
Izeta Odobašića, donio je, a predsjednik Vijeća, javno objavio dana 28.11.2016. godine,
sljedeću:
P R E S U D U
OPTUŽENI
Dragoja Zmijanjac zv. „Zmicko“, sin Sretka i majke Vuke, djevojački Gavrilović, rođen
01.01.1951.godine u mjestu Donji Garevci, općina Prijedor, nastanjen u Prijedoru, ul.
Milana Vrhovca broj 130, JMBG..., .po nacionalnosti..., državljanin..., po zanimanju
električar, pismen, sa završenom ŠUP, oženjen, otac dvoje punoljetne djece, nije služio
vojsku, nema čin rezervnog vojnog starješine, ne vodi se u vojnoj evidenciji, nije odlikovan,
lošeg imovnog stanja, osuđen zbog krivičnih djela ......,
Na osnovu odredbe člana 285. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Bosne I
Hercegovine (ZKP BiH),
KRIV JE
Što je:
Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i u vrijeme oružanog sukoba između Armije
Republike Bosne i Hercegovine i Vojske Republike Srpske, na teritoriji Općine Prijedor, u
drugoj polovini mjeseca jula 1992. godine, optuženi Dragoja Zmijanjac, postupao protivno
pravilima međunarodnog humanitarnog prava kršeći odredbe člana 3.stav.1.tačka a) IV
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
5
Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba od 12.8.1949 godine i Dopunskog
protokola II uz Ženevske konvencije od 12.08.1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih
oružanih sukoba, na način što je:
Dana 24.07.1992. godine u popodnevnim satima, Dragoja Zmijanjac zv. „Zmicko“, odjeven
u maskirnu šarenu uniformu i naoružan automatskom puškom, došao do kuće Dedić Halila
koja se nalazila u Prijedoru, u ul. Slavka Rodića, te dvije žene i jednog muškaraca koji su
se nalazili u neposrednoj blizini kuće Dedić Halila glasno upitao „gdje vam je komšija
Halil?“ da bi jedna od tih žena je rekla da je Dedić Halil u kući, nakon čega je Dragoja
Zmijanjac ušao u dvorište kuće Dedić Halila, istog izveo iz njegove kuće na glavnu ulicu,
idući iza Dedić Halila i držeći uperenu pušku u leđa istom, sa njim prešao ulicu, pa iz
neposredne blizine pucanjem iz vatrenog automatskog oružja lišio života Dedić Halila
nakon čega je isti pao na trotoar, da bi potom, Dragoja Zmijanjac rekao da sve Turke treba
ubiti.
čime je počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1.
Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije koji je preuzet na
osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog
zakona SFRJ1,
te ga Sud primjenom člana 38. i 41. KZ SFRJ,
OSUĐUJE
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 6 (šest) godina
***
Optuženi se u skladu sa članom 188. stav 4. ZKP BiH oslobađa naknade troškova
postupka, tako da isti padaju na teret budžetskih sredstava Suda.
***
Na osnovu člana 198. stav 2. ZKP BiH oštećeni se sa eventualnim imovinsko-pravnim
zahtjevom upućuju na parnicu.
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
6
O B R A Z L O Ž E NJ E
I. UVOD
A. OPTUŽENJE
1. Optužnicom Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Posebnog odjela za ratne zločine, broj: T
20 0 KTRZ 0010070 15 od 28.12.2015. godine, koja je potvrđena dana 31.12.2015. godine
optuženi Dragoja Zmijanjac, tereti se da je počinio krivično djelo Zločini protiv čovječnosti
iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkom a) KZ BiH, a sve u vezi sa članom 180. stav
1. istog zakona
2. Na ročištu povodom izjašnjenja o krivnji održanom dana 22.01.2016. godine optuženi
Dragoja Zmijanjac se izjasnio da se ne osjeća kriv za krivično djelo koje mu se stavlja na
teret optužnicom, pa je sudija za prethodno saslušanje, postupajući u skladu sa odredbom
člana 229. stav 4. ZKP BiH, spis proslijedio vijeću radi zakazivanja glavnog pretresa. Kod
istog stava optuženi je ostao do kraja glavnog pretresa.
3. Sudeće vijeće je dana 08.02.2016. godine održalo statusnu konferenciju, a glavni
pretres u ovom predmetu počeo je 07.03.2016. godine, čitanjem optužnice Tužilaštva BiH
broj T 20 0 KTRZ 0010070 15 od 28.12.2015. godine, te iznošenjem uvodnih riječi.
B. IZVEDENI DOKAZI
1. Tužilaštvo
4. U toku dokaznog postupka, kao svjedoci optužbe saslušani su svjedoci: Dedić Halid,
Mešić Ismet, Babić Goran, Nermin Sarajlić, Kragulj Milena, Brkić Dijana, Žerić Emira i
vještak Rifat Kešetović.
5. Na glavnom pretresu pročitani su iskazi svjedoka: svjedoka Grahovac Steve i Dejanović
Ane.
6. Spisak materijalnih dokaza koje je Tužilaštvo prezentiralo i uvelo kao dokaz, navedeni
su u prilogu Aneksa ove presude i čine njen sastavni dio.
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
7
2. Odbrana optuženog Dragoje Zmijanjca
7. U toku glavnog pretresa, kao svjedoci odbrane saslušani su svjedoci Sikirica Mira i
Kučković Irfan, te optuženi Dragoja Zmijanjac.
8. Na glavnom pretresu pročitan iskaz svjedoka Dedić Halida.
9. Spisak materijalnih dokaza koje je odbrana optuženog prezentirala i uvela, navedena je
u prilogu Aneksa ove presude i čini sastavni dio iste.
C. ZAVRŠNE RIJEČI
a. završne riječi Tužilaštva
10. Tužilaštvo BiH u završnoj riječi obrazložilo da je provedenim dokazima, u
cijelosti dokazana krivična odgovornost optuženog Dragoje Zmijanjca, za krivično djelo
Zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h.), u vezi sa djelom iz tačke a) istog
člana, a sve u vezi člana 180. stav 1. KZ BiH. Dokazi provedeni od strane Tužilaštva, kao i
presude MKSJ-a i Suda BiH koje su uložene kao materijalni dokazi sasvim jasno i
nedvosmisleno ukazuju na zaključak o postojanju općih elemenata krivičnog djela Zločini
protiv čovječnosti, i to elemenata koji se tiču postojanja širokog i sistematičnog napada, te
njegove usmjerenosti prema civilnom stanovništvu u periodu kada je optuženi poduzeo
radnje koje mu se stavljaju na teret.
11. U daljem izlaganju završnih riječi Tužilaštvo je analiziralo pojedine elemente
krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti, na području općine Prijedor, koji je bio usmjeren
protiv civilnog stanovništva bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, da je napad bio na
diskriminatorskim osnovama i da su djela optuženog dio tog napada. Stavljen je naglasak
na proces progona koji je počeo od proljeća 1992. godine na cijeloj teritoriji Krajine. Vlasti
su provodile aktivnu i sistematsku represiju u cilju progona bosanskih Muslimana i
bosanskih Hrvata, u kom cilju su organizovale su konvoje autobusa i vozove koji su
desetine hiljada muškaraca, žena i djece odvezli sa teritorija na kome su bosanski Srbi
imali režim vršenja vlasti, smatrajući da samo oni polažu pravo na tu teritoriju. Prije sukoba
u općini Prijedor bilo oko 50.000 Muslimana i 6.000 Hrvata, nakon širokog i sistematičnog
napada na civilne pripadnike tih naroda i njime izvršenog progona civilnih pripadnika tih
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
8
naroda, ostalo je samo oko 6.000 Muslimana i 3.000 Hrvata i oni su živjeli u
vrlo teškim, nametnutim uvjetima.
12. Da je optuženi Dragoja Zmijanjac učinio radnje koje mu se stavljaju na teret
optužnicom, Tužilaštvo u završnoj riječi ističe da je dokazalo iskazima svjedoka Dijane
Brkić i Emire Žeriće, pročitanih iskaza svjedoka koji nisu mogli pristupiti na Sud, pismenog
nalaza vještaka, presuda Suda BIH i MKSJ, te drugih materijalnih dokaza.
13. Tužilac dalje u završnim riječima navodi da je optuženi znao da je njegova
žrtva zajedno sa ostalim Muslimanima iz ulice gdje je bio nastanjen, nezakonito lišen
slobode i priveden od vojnih i policijskih vlasti u Prijedoru u Policijsku stanicu Prijedor gdje
su svi držani, bezrazložno mučeni i ispitivani tokom noći. Optuženi Dragoja Zmijanjac
koristi okolnosti toga napada na muslimansko civilno stanovništvo u Prijedoru, a u okviru
toga i na Halila Dedić i njegovu porodicu i stanje u kojem se usljed tog napada nalazio
Dedić Halil, pa odlučuje da izvrši ubistvo Dedić Halila, u kom cilju i sa kojom namjerom
dolazi do kuće gdje je stanovao Dedić Halil, na silu ga izvodi iz kuće, vrijeđajući pri tome
članove Halilove porodice i komšije koje su pokušale da ga odvrate od njegove zamisli,
vrijeđajući istog na nacionalnoj osnovi, stalno ga držeći na nišanu automatskom puškom
koju je imao u svojim rukama uperenu u Halilova leđa, a potom pucajući iz te automatske
puške više puta u leđa i druge djelove tijela Halila Dedića, istog lišio života.
14. Da je cilj optuženog progon muslimanskog civilnog stanovništva, kako tužilac
dalje navodi u svojim završnim riječima, dokazuju naknadni postupci optuženog kad odlazi
da traži Halilovg sina Halida Dedića sa očiglednom namjerom da i njega ubije, a kada istog
ne pronalazi kod kuće u kojoj stanuje, prijeti njegovoj supruzi i vlasnici te kuće, a te
njegove prijetnje Halidovoj porodici i namjere prema samom Halidu postižu cilj da Halid
prestrašen za svoj život, nakon pomoći poznanika u sarikrivanju, napušta svoj dom i biva
tako smješten u logor Trnopolje, a potom je prognan sa područja tzv. Srpske Republike
Bosne i Hercegovine.
15. Činjenica da optuženi formalno nema ratni raspored, kako je tužilac istakao,
u nekoj od jedinica vojske ili policije Srpske Republike BiH i što je prije rata bio oglašen
vojno nesposobnim, ne može biti razlog koji bi isključio njegovo postupanje kao naoružane
osobe prema civilnom stanovništvu. Da je optuženi djelovao kao pripadnik oružanih
paravojnih formacija,proizilazi iz dokaza koji ukazuju da se on pojavljivao i u logorima za
civilno stanovništvo koji su u periodu 1992.godine bili organizovani za nesrpsko
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
9
stanovništvo, i da je učestvovao u mučenju civila u tim logorima zajedno sa drugim
osobama, među kojima je i Miroslav Kvočka, koji je od MKSJ-a osuđen za djelo mučenja
učinjeno prema logorašima. Iz samog svjedočenja optuženog na glavnom pretresu, prema
navodima tužioca, proizilazi da je on znao da u vrijeme kad on izvršava svoje djelo, postoji
širok i sistematičan napad na nesrpsko civilno stanovništvo na području općine Prijedor od
strane vojnih, policijskih i paravojnih formacija, organizovanih od vlasti te općine.
16. Dalje, u završnim riječima tužilac je naveo da radnje izvšenja optuženog nisu
izolirane nego da čine dio širokog i sistematičnog napada. Mens rea optuženog o djelu kao
djelu napada na civilno stanovništvo u Prijedoru je nesporna, jer na to ukazuju izvedeni
dokazi. Optuženi zna kontekst u kojem vrši djelo i da to njegovo djelo predstavlja dio tog
napada, a to da li su motivi ili razlozi osobni nije od uticaja na postojanje krivičnog djela
Zločin protiv čovječnosti, jer optuženi zna za kontekst napada, ali ne mora znati za cilj,
svrhu napada iako u ovom slučaju optuženi zna i želi da se ti ciljevi ostvare.
17. Imajući u vidu navedeno, Tužilaštvo predlaže da se optuženom Dragoji Zmijanjcu
izrekne kazna zatvora, okviru zakonom propisnog raspona za krivično djelo Zločin protiv
čovječnosti iz člana 172. KZ BiH.
b. završne riječi odbrane optuženog Dragoje Zmijanjca
18. Odbrana je u završnoj riječi tvrdila da optuženi nije počinio krivično djelo. U
prilog navedenom ističe da je Tužilaštvo toliko inzistiralo na preambuli dispozitiva
optužnice iz razloga, jer je teško uspostaviti vezu sa ovim događajima i optuženim. Tvrdnje
da se to tako dogodilo su proizašle iz presuda Haškog Tribunala, kako branilac optuženog
ističe, te dodaje da se te presude ne mogu uzeti kao takve, jer se novim presudama
određena stajališta mjenjaju. Ipak, advokat se nije bavio analizom ovih događaja i
oponiranjem istim, jer smatra da oni nemaju nikakve veze sa radnjom za koju se tereti
njegov branjenik.
19. Tužilaštvo nije ponudilo niti jedan dokaz da je optuženi djelovao kao
pripadnik neidentificirane vojne policijske ili paravojne formacije, nego je čak ponudio
dokaz o nesposobnosti za služenje vojnog roka, prije, tokom i nakon rata. Branilac ističe
da Tužilaštvo ničim nije dokazalo ni da je Dragoja Zmijanjac bio svjestan da njegove
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
10
radnje predstavljaju dio tog napada i svjesno i sa namjerom doprinio počinjenju progona,
pri čemu ističe da optuženi nije nikad bio član stranke, a SDS je tad bio vodeća stranka.
20. U pogledu konkretne radnje izvršenja, kako branilac dalje u završnoj riječi
navodi, Dedić Halid je izjavio da je tog dana bio kod kuće, do njegove kuće da je došao
optuženi, obučen u vojničku uniformu i da je imao automatsku pušku i bio na biciklu.
Pozivao ga je „Hajmo Cigane dođi u kafanu da popijemo piće“ jer su se tada tako
oslovljavali međusobno. On se uplašio, tvrdi da je već tada znao da je optuženi ubio oca,
rekao „sad ću ja doći“ i obukao se i pobjegao od kuće. Sutradan je cjeli događaj prijavio
policiji, i da su u pitanju lični motivi Dragoje Zmijanjca za ubistvo njega i oca. Odbrana je
kredibilitet svjedoka Dedić Halida, dovodila u pitanje čitanjem izjave svjedoka Dedić Halida
uzete u SJB Sanski most 26.03.1997. godine, gdje on događaje opisuje sasvim drugačije.
Tom izjavom direktno tereti Dragoju Zmijanjca, u smisliu da je saslušani svjedok Dedić
Halid bio u kući oca kad optuženi ulazi u kući, izvodi njegovog oca i navodno vrši djelo
ubojstva oca.
21. Odbrana ne spori, to je i Zmijanjac rekao, da je došao do kuće, ali odbrana
spori da je Dragoja Zmijanjac bio naoružan. Kako branilac navodi dalje, pušku u ruke
Dragoji Zmijanjcu stavlja Dedić Halid, kome se nakon ovako različite izjave ne može
pokloniti vjera, jer optuženi nije osoba koja je ušla u kuću Dedić Halila.
22. Svjedok Mešić Ismet kaže da je čuo čitavu priču od svjedoka Dedić Halida ali
ne vjeruje da je optuženi počinio tu radnju, dok svjedok Milena Kragulj potvrđuje da je
optuženi došao do kuće biciklom i zvao Halida da popiju piće u kafani a pri tom ističe da
Halid u tom trenutku nije znao tko mu je ubio oca.
23. U odnosu na očevice događaja iz izreke, Brkić Dijanu i Žerić Emiru, koje su
svjedočile putem video linka, odbrana u završnoj riječi ističe da su njihovi iskazi identični,
jer je Žerić Emira educirana od strane Brkić Dijane koja joj je majka. Odbrana je
osporavala dinamiku kretanja njih dvije, jer su se kretale svo vrijema, ali su bile na licu
mjesta u trenutku izvršenja, dok su dijelovi njigovih izjava u pogledu posljednjeg pucnja u
glavu Dedić Halila, sporni, jer vještak Rifat Kešetović nije našao postojanje bilo kakve rane
na glavi Dedić Halila. Odbrana je istakla da svjedokinja Brkić Dijana sve vrijeme govori o
licu po prezimenu Zmijanjac da bi tek na pitanje Tužioca na glavnom pretresu izjavila da
se radi o Dragoji.
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
11
24. Tužitelj zna da je konstrukcija optužnice potpuno loša i labava, i kako
branilac dalje u završnoj riječi ističe, da je tužilac pokušao istu učvrstiti tvrdnjom :“ Da je
optuženi djelovao kao pripadnik paravojnih formacija proizilazi iz dokaza koji ukazuju da
se on pojavljivao i u logorima za civilno stanovništvo koji su u periodu 92 godine, bili
organizirani za nesrpsko stanovništve, gdje je sudjelovao u mučenju civila zajedno sa
drugim osobama između ostalih i Miroslavom Kvočkom kojeg je MKS osudio za krivična
djela mučenja prema logorašima“ a za koju tvrdnju tužilac nije ponudio niti jedan dokaz.
25. Odbrana bi bila veoma zadovoljna, kako je branilac optuženog dalje u svojoj
završnoj riječi naveo, da Tužitelj nije izveo dokaz čitanja iskaza Poljak Esada koji je dao
CJB Banja Luka 07.09.1994. godine, koji je prošao torturu po logorima, a čijim izvođenjem
bi se utvrdilo da ga je Dragoja Zmijanjac u logoru tukao, ali istog opisuje tako da kaže
„znam da je na prsima imao istetovirana neka slova, starosti oko 42 godine, crn, visok,
178. Na licu ima ožiljak kao i po glavi, na desnom obrazu ima ožiljak“. Branilac pri tom
ističe da njegov branjenik tu tetovažu i ožiljak nema.
26. Odbrana je utvrdila da je izvršilac krivičnog djela Dragan Zmijanjac, rođak
Dragoje Zmijanjca, čime evidentno Tužilaštvo griješi u identitetu izvršioca, jer su obojica
istetovirani, i iz istog sela. Odbrana je izvela dva dokaza, saslušanjem svjedoka koji su
potvrdili idenitet Dragana Zmijanjca koji su ga opisali te istakli da se Dragan Zmijanjac
hvali ubistvom, ne konkretizirajući kad je što učinio.
27. Držeći se načela In dubio pro reo, branilac optuženog u završnoj riječi navodi
da smatra da nije dokazano da je optuženi lišio života Dedić Halila. U slučaju da Vijeće
bez dvojbe utvrdi da je optuženi izvršilac ubistva, odbrana smatra da je u pitanju krivično
djelo ubojstva, a ne Ratni zločin, te ističe da zbog svega treba donijeti oslobađajuću
presudu.
28. Optuženi Dragoja Zmijanjac se pridružio završnim riječima svog branioca.
II. PROCESNE ODLUKE
A. IZUZETAK OD NEPOSREDNOG IZVOĐENJA DOKAZA – PRIHVATANJE ISKAZA SVJEDOKA U
SKLADU SA ČLANOM 273. STAV 2. ZKP BIH
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
12
29. Na glavnom pretresu održanom dana 13.06.2016. godine
Tužilaštvo je predložilo da se, u skladu sa članom 273. stav 2. ZKP BiH, pročitaju iskazi
svjedoka, i to: Zapisnik o saslušanju svjedoka Grahovac Steve i Zapisnik o saslušanju
svjedoka Dejanović Ane.
30. Odbrana optuženog se nije protivila čitanju iskaza svjedoka Grahovac Steve i
Dejanović Ane.
31. Član 273. ZKP BiH, a koji se odnosi na izuzetke od neposrednog izvođenja
dokaza, u stavu 2. predviđa da: “zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci
sudije odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju
ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak
pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih razloga“.
32. Kako su u sudski spis uloženi nalazi o zdravstvenom stanju svjedoka
Grahovac Steve i Dejanović Ane2, iz kojih nesumnjivo proizilazi da svjedoci Dejanović Ana
i Grahovac Stevo nisu sposobni da svjedoče zbog ozbiljnih zdravstvenih problema, te
njihovo ispitivanje nije bilo moguće na glavnom pretresu, uz suglasnost odbrane, Vijeće je
prihvatilo prijedlog Tužilaštva da se na glavnom pretresu pročitaju iskazi ovih svjedoka3
koji su uzeti u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine.
33. Odbrana je u fazi izvođenja vlastitih dokaza predložila saslušanje Dedić
Halida, da bi u skladu sa sa članom 273. stav 2. ZKP BiH, uz suglasnost stranaka, a iz
razloga što svjedok ne boravi u Bosni i Hercegovini, a obzirom da na glavnom pretresu na
kom je Tužilaštvo saslušalo istog svjedoka, navedeni zapisnik nije predočavan, na ročištu
od dana 17.10.2016. godine, bila je pročitana izjava svjedoka Dedić Halida uzeta dana
26.03.1997. godine, u Stanici javne bezbjednosti Sanski Most.
-
2 Nalaz i mišljenje vještaka dr. Mladen Ajdar, od 26.05.2016. godine, za svjedoka Grahovac Stevu - T19
- Nalaz i mišljenje vještaka dr. Mladen Ajdar, od 26.05.2016. godine, za svjedoka Dejanović Ana –T21 -
3 Zapisnik o saslušanju svjedoka Grahovac Steve, broj 16-14/3-04-2-175-230/15 od dana 22.12.2015.
godine, SIPA- T20 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Dejanović Ane, broj 16-14/3-04-2-175-231/15 od dana 22.12.2015. godine
T22
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
13
B. ODLUKA O NAČINU SASLUŠANJA OPTUŽENOG
34. Na ročištu dana 22.08.2016. godine, odbrana je predložila izvođenje dokaza
saslušanja optuženog na način da optuženi iznese svoju odbranu, s obzirom da prema
mišljenju odbrane ima pravo iznijeti svoj stav u svakom trenutku postupka, što je Vijeće
odbilo, te donijelo odluku da optuženi može svjedočiti u svoju korist, uz napomenu da
optuženi ima pravo da komentariše dokaze u uvodnim i završnim riječima. Prije saslušanja
optuženi nije polagao zakletvu predviđenu za svjedoke.
C. SASLUŠANJE VJEŠTAKA U SVOJSTVU SVJEDOKA
35. Potvrđenom optužnicom Tužilaštva BiH predloženo je saslušanje vještaka sudske
medicine prof. dr. Nermina Sarajlića, čije saslušanje je Sud planirao dana 11.05.2016.
godine. Na navedenom ročištu Vijeće je obaviješteno da je nalaz vještaka sačinjen na
osnovu naredbe Tužilaštva BiH donesene u toku glavnog pretresa, a da isti nalaz u
vrijeme podizanja optužnice I potvrđivanja nije ni postojao niti je bio predložen, pa samim
time nisu ispunjene pretpostavke za saslušanje Nermina Sarajlića u svojstvu vještaka. Isti
je saslušan u svojstvu svjedoka Tužilaštva, dana 23.05.2016. godine, i to na okolnosti
dokumenata koje je koristio u postupku vještačenja materijalne dokumentacije Dedić
Halila, dok njegov pismeni nalaz I mišljenje nije u ovoj fazi krivičnog postupka nije korišten.
D. ODREĐIVANJE MEDICINSKOG VJEŠTAČENJA
36. Sud je dana 29.08.2016. godine, na prijedlog Tužilaštva izdao naredbu vještaku
sudske medicine prof. Dr. Kešetović Rifat, na okolnosti povrijeđivanja i smrti oštećenog
Dedić Halida, da bi isti iznio svoj nalaz i mišljenje pred Sudom na ročištu dana 26.09.2016.
godine.
E. ODBIJANJE PRIJEDLOGA TUŽILAŠTVA ZA ULAGANJE MATERIJALNOG DOKAZA
37. Tužilaštvo je na ročištu, dana 26.09.2016. godine, kao dodatni dokaz predložilo
ulaganje materijalnog dokaza iskaz Poljak Esada koju je dao CJB Banja Luka 07.09.1994.
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
14
godine, što je vijeće odbilo iz razloga jer nikad nije bilo predloženo saslušanje
navedenog lica kao svjedoka od Tužilaštva ili odbrane, niti je tužilac naveo razloge zašto
istog svjedoka nije predložio u optužnici kao svjedoka, a pogotovo nije istakao razloge
predviđene ZKP-om zbog kojih se odstupa od neposrednog izvođenja dokaza, čime nisu
ispunjeni uslovi za ulaganje materijalnog dokaza.
38. Uložene presude Međunarodnog krivičnog Suda za bivšu Jugoslaviju i Suda Bosne
i HercegovineTužilaštvo BiH je na ročištu dana 16.05.2016. godine kao materijalne dokaze
uložilo presude MKSJ4 za koje smatra da su od značaja u postupku protiv optuženog
Zmijanjca Dragoje.
39. Zakon o ustupanju predmeta od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu
Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza pribavljenih od
Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, u postupcima pred sudovima u Bosni i
Hercegovini (dalje Zakon o ustupanju predmeta), propisuje način na koji se u toku glavnog
pretresa mogu prihvatiti određene činjenice kao utvrđene. Tužilaštvo je u skladu sa
Zakonom o ustupanju predmeta predložilo prihvaćanje utvrđenih činjenica, na osnovu
kojeg prijedloga je donijeto rješenje o djelimičnom prihvaćanju utvrđenih činjenica, i je
odbijen veći dio predloženih činjenica, a iz razloga navedenih dalje u presudi. S ovakvim
stanjem stvari Vijeće bi upuštanjem u sadržaj presuda iznova razmatralo činjenice o kojim
je već donesena odluka.
40. Ukoliko se pak radilo o činjenicama koje nisu zadovoljavale sve uslove potrebne za
prihvaćanje u svojstvu utvrđenih činjenica, te iste nisu mogle biti predložene prema
Zakonu o ustupanju predmeta, činjenice ili stavove koje je smatralo releventnim Tužilaštvo
4 T-13 Presuda MKSJ u predmetu Radoslav Brđanin, 01.09.2004. godine, IT-99-36-T p.403/24094 TER a
D403-1/24094 TER a 22.01.2008. godine T-14 Prvostepena presuda Suda BiH, broj: X-KR/06/200 od 30.05.2008. godine u predmetu Željko
Mejakić, Momčilo Gruban i Duško Knežević - Drugostepena presuda Suda BiH, broj: X-KRŽ-06/200 od 16.02.2009. godine Željko Mejakić,
Momčilo Gruban i Duško Knežević. T-15 Drugostepena presuda MKSJ, broj IT-97-24-A od 22.03.2006. godine u predmetu Stakić Milomir
- Prvostepena presuda MKSJ, broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine u predmetu Stakić Milomir
T-16 Presuda MKSJ broj IT-08-91-T D620-D1/20100 TER, 27.03.2013. godine(tom 3od 3) Presuda MKSJ broj IT-08-91-T D948-D621 / 20100 TER 27.03.2013. godine (tom 2 od 3) Presuda MKSJ broj IT-08-91-T D948-D621 / 20100 TER 27.03.2013. godine (tom 1 od 3)
T-17 Presuda MKSJ broj IT-94-1-T od 07.05.1997. godine u predmetu protiv Duška Tadića i drugostepena presuda MKSJ broj IT-94-1-A od 15.07.1999. godine u predmetu protiv Duška Tadića
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
15
je trebalo, precizirati, odnosno detaljno obrazložiti prilikom ulaganja materijalnih
dokaza, na direktno pitanje Vijeća, a navedeno je propustio uraditi i u završnim riječima.
41. Paušalno navođenje presuda kako je to Tužilaštvo uradilo, bez preciznog pozivanja
na iste u pogledu paragrafa i krivičnog predmeta u kome je donesena, dovodi odbranu, a
kasnije i Vijeće u poziciju da analizira cjelokupan uloženi material, koji sadrži preko hiljadu
stranica teksta, čime sami dokazi nisu podvrgnuti principu kontradiktornosti, a nisu ni
prihvatljivi prema načelu efikasnosti.
42. Zbog svega navedenog Vijeće nije našlo za shodnim detaljnije upuštanje u analizu
sadržaja uloženih presuda MKSJ.
F. ODLUKA O UTVRĐENIM ČINJENICAMA PO PRIJEDLOGU TUŽILAŠTVA BIH
43. Vijeće je dana 18.04.2016 godine, donijelo odluku kojom se, u skladu sa
članom 4. Zakona o ustupanju predmeta, djelimično prihvaća prijedlog Tužilaštva broj T20
0 KTRZ 0010070 15 od 03.02.2016. godine kojim se predlaže prihvaćanje kao utvrđenih
činjenica presuđenih u predmetu Tužilac protiv Tadić Duška broj IT-94-1 od 07.05.1997.
godine, Tužilac protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine, Tužilac
protiv Radoslava Brđanina broj IT-99-36-T od 01.09.2004. godine i Tužilac protiv
Dragoljuba Kunarca i dr broj IT-96-23-T & IT-96-23/1-T od 22.02.2001. godine
Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljem tekstu: MKSJ), u opsegu i
redosljedom kojim su nabrojane u daljem tekstu:
1. „Glavni odbor SDS-a objavio je 19. decembra 1991. godine dokument pod naslovom
“Uputstvo o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u
vanrednim okolnostima” (dalje u tekstu: Uputstvo s varijantom A i B). To uputstvo propisuje
na koji način će biti provedene određene utvrđene aktivnosti u svim opštinama u kojima
žive Srbi, a u suštini se radi o nacrtu za preuzimanje vlasti od strane bosanskih Srba u
opštinama u kojima oni predstavljaju većinu stanovništva (dalje u tekstu: Varijanta A) i
opštinama gdje su u manjini (dalje u tekstu: Varijanta B). Formulisani cilj Uputstva s
varijantom A i B bio je “provođenje plebiscitarne odluke kojom se srpski narod u Bosni i
Hercegovini opredijelio da živi u jedinstvenoj državi” i “povećanje mobilnosti i spremnosti
za odbranu interesa srpskog naroda” (par. 69. presuda Pretresnog vijeća u predmetu
protiv Radoslava Brđanina broj IT-99-36-T od 01.09.2004. godine)
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
16
2. „Uputstvo s varijantom A i B sadržavalo je, između ostalog, i direktivu prema kojoj će
opštinski odbori SDS-a formirati krizne štabove srpskog naroda u svojim opštinama“ (par.
70. presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Radoslava Brđanina broj IT-99-36-T od
01.09.2004. godine).
3. „Ona se sastojala od tzv. srpskih autonomnih regija i oblasti, među kojima je bila i
Autonomna Regija Krajina (par. 71. presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv
Radoslava Brđanina broj IT-99-36-T od 01.09.2004. godine).
4. „Prije preuzimanja, opština Prijedor bila je etnički relativno miješano područje, 1991.
Godine … Muslimani su predstavljali najveću etničku skupinu u opštini; od ukupno
112.000 stanovnika, 49.700 (44%) bili su Muslimani, oko 40.000 (42,5%) Srbi, dok su
ostatak sačinjavali Hrvati (5,6%), Jugoslaveni (5,7%) i stranci (2,2%)“ (par. 128. Presuda
Pretresnog vijeća u predmetu protiv Tadić Duška broj IT-94-1 od 07.05.1997. godine i par.
51. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od
31.07.2003. godine).
5. „Dana 30. aprila 1992. SDS je bez prolijevanja krvi zauzela grad Prijedor, uz pomoć
vojnih i policijskih snaga“ (par. 137. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Tadić
Duška broj IT-94-1 od 07.05.1997. godine i par. 74. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu
protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine i par. 104. Presuda
Pretresnog vijeća u predmetu protiv Radoslava Brđanina broj IT-99-36-T od 01.09.2004.
godine).
6. „Samo preuzimanje izvršeno je u ranim jutarnjim satima, kada su naoružani Srbi zauzeli
položaje na kontrolnim punktovima po cijelom Prijedoru, sa vojnicima i snajperistima na
krovovima glavnih zgrada“ (par. 137. presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Tadić
Duška broj IT-94-1 od 07.05.1997. godine).
7. „Vojnici JNA, u raznolikim uniformama, zauzeli su sve najvažnije institucije, kao što su
radio stanica, dom zdravlja i banka. Ušli su u zgrade, izjavili da su preuzeli vlast i objavili
da mijenjaju naziv opštine Prijedor u “Srpska opština Prijedor”“ (par. 137. presuda
Pretresnog vijeća u predmetu protiv Tadić Duška broj IT-94-1 od 07.05.1997. godine).
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
17
8. „Osnovan je lokalni Krizni štab (Krizni štab Prijedor), koji je proveo niz odluka
Kriznog štaba ARK“ (par. 139. presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Tadić Duška
broj IT-94-1 od 07.05.1997. godine).
9. „Upućivani su i pozivi na predaju oružja, koji su, iako upućeni stanovništvu uopšte,
provođeni samo prema Muslimanima i Hrvatima…“ (par. 139. presuda Pretresnog vijeća u
predmetu protiv Tadić Duška broj IT-94-1 od 07.05.1997. godine).
10. „Istovremeno je mobilizacija Srba omogućavala distribuciju oružja srpskom
stanovništvu“ (par. 139. presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Tadić Duška broj IT-
94-1 od 07.05.1997. godine).
11. „Skupština srpskog naroda u BiH izglasala je 11. decembra 1991. godine preporuku
za osnivanje posebnih srpskih opština. Otvoreno proklamovani cilj ove odluke bio je
“razvaljivanje postojećih opština gdje Srbi nisu u većini.“ (par. 68. Presuda Pretresnog
vijeća u predmetu protiv Radoslava Brđanina broj IT-99-36-T od 01.09.2004. godine).
12. „Na sjednici održanoj 7. januara 1992. [...] srpski odbornici u Skupštini opštine
Prijedor i predsjednici mjesnih opštinskih odbora SDS-a sproveli su gore pomenutu odluku
i proglasili Skupštinu srpskog naroda opštine Prijedor. Odlučeno je da će u Skupštini biti
69 odbornika, 28 Srba iz Skupštine opštine Prijedor i 41 predsjednik mjesnih odbora SDS-
a. Za predsjednika te Skupštine izabran je Milomir Stakić.“ (par. 61. Presuda Pretresnog
vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine)
13. „17. januara 1992., Skupština srpskog naroda opštine Prijedor jednoglasno je
donijela odluku o pripajanju ARK-u. U odluci koju je potpisao predsjednik Skupštine, dr.
Milomir Stakić, Skupština prihvata "pripajanje Srpskih teritorija opštine Prijedor
Autonomnoj regiji Bosanska krajina“ (par. 62. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv
Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine)
14. „23. aprila 1992., prijedorski opštinski odbor SDS-a odlučio je, između ostalog,
pojačati Krizni štab i potčiniti Kriznom štabu "sve jedinice i rukovodni kadar", kao i to "da
se odmah počne raditi na preuzimanju vlasti bez obzira na koordinaciju sa JNA“ (par. 65.
Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od
31.07.2003. godine)
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
18
15. „Dana 29. aprila 1992., na sastanku koji je dr. Stakić sazvao u kasarni JNA u
Prijedoru postignut je konačni dogovor između onih koji su bili voljni da učestvuju,
konkretno policije i naoružanih Srba, da će te noći u Prijedoru biti sprovedeno preuzimanje
vlasti.“ (par. 472. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-
24-T od 31.07.2003. godine)
16. „Nakon preuzimanja vlasti, dr. Stakić i drugi lideri SDS-a preuzeli su ključne funkcije
u opštinskoj vlasti, a legalno izabrani muslimanski i hrvatski političari su prisilno smijenjeni.
Drugi vodeći članovi SDS-a postavljeni su na strateška mjesta po čitavoj opštini.“ (par.
473. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od
31.07.2003. godine)
17. „Dana 12. maja 1992. godine u Banjoj Luci održana je 16. sjednica Skupštine
srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Na toj sjednici je Radovan Karadžić iznio šest
strateških ciljeva rukovodstva bosanskih Srba u Bosni i Hercegovini. … Prva dva strateška
cilja glase:
“Prvi takav cilj je razdvajanje od druge dvije nacionalne zajednice – državno razdvajanje.
Razdvajanje od onih koji su naši neprijatelji i koji su iskoristili svaku priliku, prije svega u
ovom vijeku, da nasrnu na nas i koji bi nastavili sa takvom praksom, ako bismo i dalje
ostali zajedno u istoj državi.”
“Drugi strateški cilj je, čini mi se, koridor između Semberije i Krajine. To je stvar za koju
ćemo, možda, biti prisiljeni da ponegdje nešto žrtvujemo, ali je to od najveće strateške
važnosti za srpski narod, jer to integriše srpske zemlje, ne samo Srpske BiH, nego i
Srpske BiH sa Srpskom Krajinom i Srpske Krajine sa Srpskom BiH i Srbijom. Dakle, to je
strateški cilj veoma visoko rangiran, koji moramo da ostvarimo jer nema Krajine, nema
Bos. Krajine, nema Srpske Krajine, nema Saveza srpskih zemalja, ukoliko ne ostvarimo taj
koridor koji će nas dobro integrisati, koji će nam omogućiti nesmetan protok iz jednog
dijela naše države” (par. 41. i 42. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira
Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine)
18. „… [U] danima i mjesecima koji su uslijedili nakon preuzimanja vlasti u Prijedoru
veliki broj nesrba otpušten je s posla. Tako je samo mali postotak Muslimana i Hrvata i
dalje radio“ (par. 307. i 125. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
19
broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine i par. 150. presuda Pretresnog vijeća u predmetu
protiv Tadić Duška broj IT-94-1 od 07.05.1997. godine)
19. „... bosanski Muslimani koji su cijeli svoj život proveli u opštini Prijedor istjerivani su
iz svojih domova…, kuće su im obilježavane radi uništenja, a u mnogo slučajeva su i
porušene zajedno s džamijama i katoličkim crkvama“ (par. 544., 545 i 546. Presuda
Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003.
godine)
20. „Oni koji su ostali morali su nositi bijele trake na rukavima kako bi se mogli
razlikovati i stalno su bili izloženi maltretiranju, premlaćivanju i još gorim postupcima, a
taktika zastrašivanja bila je uobičajena. Ne-Srbi u opštini Prijedor bili su podvrgnuti
strahovitom zlostavljanju …“ (par. 466. presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Tadić
Duška broj IT-94-1 od 07.05.1997. godine)
21. „Dana 16. aprila 1992., Ministarstvo narodne odbrane Srpske Republike Bosne i
Hercegovine proglasilo je stanje neposredne ratne opasnosti i naredilo opštu javnu
mobilizaciju TO-a na cijeloj teritoriji Republike. Međutim, Sekretarijat za narodnu odbranu
ARK-a tek je 4. maja 1992. izvršio to naređenje i naredio da se izvrši "opšta, javna
mobilizacija na cjelokupnoj teritoriji ARK-a.“ (par. 109. Presuda Pretresnog vijeća u
predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine)
22. „Savjet za narodnu odbranu opštine Prijedor je 5. maja 1992. održao svoju drugu
sjednicu na kojoj je raspravljao o nekoliko pitanja u vezi s mobilizacijom u opštini. Savjet je
zaključio da Opštinski sekretarijat za narodnu odbranu Slavka Budimira treba izvršiti
popunu TO-a i 343. motorizovane brigade u skladu sa zahtjevima komandanata ovih
jedinica. Zaključeno je da se naređenje za mobilizaciju ARK-a izvrši prema posebnom
planu putem poziva Sekretarijata za narodnu odbranu.“ (par. 110. Presuda Pretresnog
vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine)
23. „Na osnovu zaključaka Savjeta za narodnu odbranu u vezi s formiranjem
jedinstvene vojne komande, komandant 343. motorizovane brigade, pukovnik Arsić,
naredio je 17. maja 1992. godine da se komandant štaba Teritorijalne odbrane i starješine
svih drugih jedinica TOa, dobrovoljačkih i drugih jedinica, uključujući "naoružani srpski
narod", stave pod komandu Regije. U naređenju se izričito pominju zaključci Savjeta za
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
20
narodnu odbranu od 15. maja 1992. godine. Naređenje pukovnika Arsića završava
tvrdnjom da će se sve jedinice i pojedinci koji ne izvrše naređenje smatrati paravojnim, te
da će se protiv njih preduzeti mjere.“ (par. 114. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu
protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine)
24. „Krizni štab je formalno osnovan 20. maja 1992. godine kada je Skupština opštine
usvojila "Odluku o organizaciji i radu kriznog štaba opštine Prijedor" [...] Krizni štab opštine
Prijedor [je] preuzeo dužnosti Skupštine [...] srpskog naroda opštine Prijedor osnovana 7.
januara 1992. godine [...].“ (par. 89. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira
Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine)
25. „Dana 22. maja 1992. Krizni štab je, "polazeći od konkretne situacije i uslova",
usvojio "Odluku o izvršenju mobilizacije na području opštine Prijedor". U toj odluci se kaže
da su svi vojni obveznici raspoređeni u devet ratnih jedinica, uključujući 343. motorizovanu
brigadu, dužni odmah se javiti na dužnost, a za neodazivanje "snosiće se odgovornost
utvrđena zakonom“ (par. 112. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira
Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine)
26. „Na osnovu odluka Skupštine srpskog naroda Bosne i Hercegovine i zaključaka
Savjeta za narodnu odbranu, Krizni štab je, s priličnim zakašnjenjem, 29. maja 1992.
usvojio sljedeći zaključak: Formiranjem Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine
prestaje potreba za postojanjem Srpske TO koja ulazi u sastav i pod komandu Regije.
Osim toga, Krizni štab je usvojio odluku da se komandant Srpskog TO-a Prijedor, major
Kuruzović, stavlja pod komandu komande Regije. [O]vo restrukturiranje [je] značilo da je
svih 1.000-2.000 ljudi iz TO-a stavljeno pod komandu komandanta 343. motorizovane
brigade, pukovnika Arsića“ (par. 115. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv
Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine)
27. „[U] proljeće i ljeto 1992. godine Sekretarijat za narodnu odbranu počeo popunjavati
rezervne policijske jedinice.“ (par. 117. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv
Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine)
28. „Stvaranje atmosfere straha u opštini Prijedor kulminiralo je dogovorom članova
Kriznog štaba da oružane snage upotrijebe protiv civilnog stanovništva i da uspostave
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
21
logore Omarska, Keraterm i Trnopolje“ (par. 474., 475., 476. i 477.. Presuda Pretresnog
vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine)
29. „Između maja i jula 1992. područja i sela u kojima su pretežno živjeli bosanski
Muslimani i bosanski Hrvati – Hambarine, Kozarac, Kamičani, Bišćani, Čarakovo, Briševo i
Ljubija – napala je vojska bosanskih Srba u sadejstvu s policijom i paravojnim grupama. Ti
napadi uglavnom su započeli nakon što je istekao rok da nesrbi predaju oružje. Katkad bi
se kao izgovor iskoristio neki incident koji su prouzrokovali nesrbi. Napadi su izvođeni
jakim granatiranjem iz teškog naoružanja. Ciljane su i neselektivno granatirane kuće u
muslimanskim selima i naseljima, što je dovelo do znatnih razaranja i civilnih žrtava. Mnogi
preživjeli bježali su iz sela i sklanjali se u obližnje šume. Nakon granatiranja u sela su
ulazili naoružani vojnici, pljačkali i palili kuće, te protjerivali ili ubijali neke od seljana koji su
ostali u selima. U nekim situacijama silovane su žene. Bosanski Muslimani i bosanski
Hrvati iz opštine Prijedor nisu takvim oružanim napadima uspjeli pružiti efikasan otpor.
Nisu bili dovoljno dobro organizovani i nisu imali dovoljno oružja kojim bi se bili uspjeli
suprotstaviti napadačima.“ (par. 104. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv
Radoslava Brđanina broj IT-99-36-T od 01.09.2004. godine).
30. „Egzodus uglavnom nesrpskog stanovništva iz Prijedora počeo je već 1991. godine,
ali se znatno ubrzao u periodu pred preuzimanje vlasti. Masovni odlasci dosegli su
vrhunac u mjesecima nakon preuzimanja vlasti. Većina ljudi je otišla jednim od
svakodnevnih konvoja, autobusa i kamiona koji su odlazili s te teritorije. Ti su konvoji
kretali iz naznačenih dijelova opštine Prijedor, a redovno su organizovani i njihovi polasci
iz logora Trnopolje“ (par. 692.. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira
Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine)
31. „Dok je prije sukoba u opštini Prijedor bilo oko 50.000 Muslimana i 6.000 Hrvata,
nakon čišćenja ostalo je samo oko 6.000 Muslimana i 3.000 Hrvata i oni su živjeli u vrlo
teškim uslovima. Pozivani su da obavljaju teške i opasne poslove, teško im je bilo kupiti
hranu, zlostavljani su i ubijani neprekidno.“ (par. 152. presuda Pretresnog vijeća u
predmetu protiv Tadić Duška broj IT-94-1 od 07.05.1997. godine)
32. „[B]osanski Muslimani i bosanski Hrvati u opštinama ARK-a [su] samovoljno
hapšeni i zatočavani u logore druge zatočeničke objekte, na znatne vremenske periode.
Većini njih nikad nije bilo saopšteno na osnovi kojih optužbi su pritvoreni, niti je ikad
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
22
pokrenut sudski postupak protiv njih. Zapravo, teško se može reći da je sudskog
postupka, uključujući i pravo na obraćanje sudu, uopšte bilo. ( Stav. presude u predmetu
);“ (par. 1044. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Radoslava Brđanina broj IT-
99-36-T od 01.09.2004. godine)
33. „[P]očevši od 25. maja 1992. godine, civile, bosanske Muslimane i bosanske
Hrvate, pripadnici policije i vojske bosanskih Srba, držali [su] u zatočenju u nekoliko logora
– Omarska, Keraterm, Trnopolje, u domu mjesne zajednice Miska Glava, na fudbalskom
stadionu u Ljubiji, te u zgradi SUP-a i kasarni u Prijedoru – sve do septembra 1992.
godine“ (par. 836. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Radoslava Brđanina broj
IT-99-36-T od 01.09.2004. godine)
34. „[U] maju 1992. bile uništene dvije džamije, od kojih je jedna Čaršijska džamija.“
(par. 298. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T
od 31.07.2003. godine)
35. „[K]atolička crkva u Prijedoru [je] dignuta u vazduh 28. augusta 1992. u ranim
jutarnjim satima. Prije nego što je uništena, policija i vojska su u toj crkvi u više navrata
sproveli pretres. Vojnici su uporno tvrdili da se u njenom zvoniku nalazi snajperista. Dana
28. augusta 1992., otprilike u 01:00 sati, grupa vojnika i policajaca je digla crkvu u vazduh.
Čula se jaka eksplozija i kroz vazduh su poletjeli komadi šuta.“ (par. 104. Presuda
Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003.
godine)
44. Predloženo je usvajanje ukupno stotinu i devet (109) činjenica, koje se, između
ostalog, odnose na kronologiju dešavanja neposredno pred izbijanje rata, preuzimanja
vlasti od strane SDS-a i uspostavljanje srpske vlasti, mobilizacija srpskih snaga kao i
ostale činjenice vezane za postojanje širokog sistematičnog napada na području općine
Prijedor.
45. Odbrana se dana 07.03.2016. godine, na ročištu za otvaranje glavnog
pretresa izjasnila da predložene činjenice nisu u korelaciji sa onim za što se tereti
optuženi, te se ne protivi prihvaćanju istih od strane Suda BiH.
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
23
46. U konkretnom slučaju Vijeće je postupalo u skladu sa odredbama člana 4.
Zakona o ustupanju5 u vezi sa pravilom 94(B) Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ koji
propisuju: „Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog
jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice, koje su utvrđene
pravosnažnom odlukom u bilo kojem drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati
pismeni dokazni materijal iz postupka pred MKSJ-om, ako se odnosi na pitanje od značaja
u tekućem postupku.“
47. Imajući u vidu da ni Zakon o ustupanju niti ZKP BiH ne sadrže kriterije koji moraju
biti ispunjeni da bi se određene činjenice prihvatile kao utvrđene od strane MKSJ, vođen
svojom obavezom poštivanja prava na pravično suđenje koje garantuje Evropska
konvencija i ZKP BiH, Sud je primjenjivao kriterije koje je MKSJ utvrdio rješenjem od
28.02.2016. godine u predmetu Tužilac protiv Momčila Krajišnika (predmet br. IT-00-39-T).
48. Očigledno je da su utvrđeni kriteriji za prihvatanje presuđenih činjenica kao
utvrđenih u predmetu Krajišnik, da činjenica mora biti jasna, konkretna, da se može
identifikovati, odnosno da je precizna, ne smije sadržavati kvalifikaciju pravne prirode,
odnosno ne smije predstavljati karakterizaciju pravne prirode, te da je dijelom presude koja
nije osporavana žalbom, odnosno koja je utvrđena pravosnažnom odlukom u žalbenom
postupku, pobijana u postupku i čini dio presude koja se trenutno osporava po žalbi, ali
spada u pitanja koja u žalbenom postupku nisu sporna. Ovi kriteriji nadopunjuju pravilo 94.
stav b (formalno primanje na znanje) Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ. Pored
navedenog, isti kriteriji su već prihvaćeni i od strane Apelacionog vijeća Suda (uvid u
presudu u predmetu Samardžić Neđo broj X-KRŽ-05/49 od 13.12.2006 godine).
49. Mada je stvorena presumpcija valjanosti ovih činjenica, Vijeće iste nije smatralo
obvezujućim i nije na njima temeljilo presudu, naročito ako se ima u vidu sam sadržaj
prihvaćenih činjenica. Ovo Vijeće je odbilo svaku činjenicu koja se odnosi na optuženog ili
koja se direktno ili indirektno odnosi na krivičnu odgovornost optuženog i koje nisu
relevantne za ovaj predmet. Činjenice koje je ovo vijeće prihvatilo kao „utvrđene“ govore o
općem političko-historijskom kontekstu dešavanja koji je prethodio sukobima 1992. godine,
o političko-administrativnoj organizaciji na geografskom području koje tretira optužnica, a
5 Prema članu 4. Zakona o ustapanju predmeta: “Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu
inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazni materijal iz postupka pred MKSJ-om ako se odnosi na pitanje od značaja u tekućem postupku.“
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
24
koje je tada pripadale Autonomnoj regiji Krajine (ARK). Sadržaj utvrđenih činjenica
se odnosi na datum i okolnosti pod kojima je formirana Srpska Republika BiH 12. avgusta
1992. godine i činjenice koje se odnose na vojno-policijske formacije na teritoriji Srpske
Republike BiH.
50. Stoga, primjenjujući gore navedene kriterije, Vijeće je odbilo činjenice koje je
predložilo Tužilaštvo pod rednim brojevima: 45, 101 i 109 iz razloga što ista, u sebi, sadrži
karakterizaciju pravne prirode, kao i činjenice pod rednim brojevima 51 i 64 jer predstavlja
pravne zaključke pretresnog vijeća MKSJ-a u konkretnom predmetu, o zločinima
počinjenim na teritoriji BiH.
51. Također, Vijeće je odbilo prihvatanje kao utvrđenih činjenica navedenih u
Prijedlogu pod rednim brojevima: 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 31, 34, 47, 52, 53, 70, 73,
74, 75, 76, 77, 78, 79, 80, 81, 82, 83, 84, 85, 86, 88, 89, 94, 95, 96, 98 i 104, jer iste nisu
relevantne za ovaj postupak i ne doprinose razjašnjenju stvari. Nadalje, Vijeće je odbilo i
prihvatanje činjenica navedenih u Prijedlogu i to činjenice pod rednim brojem 4, 19, 20, 21,
22, 25, 26, 28, 29, 32, 36, 38, 39, 42, 48, 56, 62, 63, 66, 67, 68, 72, 92, 93, 97, 99, 100,
105, 106, 107, 108 iz razloga jer se iste ponavljaju u predmetima MKSJ-a, Tužilac protiv
Tadić Duška broj IT-94-1 od 07.05.1997. godine, Tužilac protiv Milomira Stakića broj IT-
97-24-T od 31.07.2003. godine, Tužilac protiv Radoslava Brđanina broj IT-99-36-T od
01.09.2004. godine i Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca i dr broj IT-96-23-T & IT-96-23/1-T
od 22.02.2001. godine. Naime, navedene činjenice Sud je našao u istovjetnom kontekstu
u svakoj od presuda iz Prijedloga optužbe, iz kojeg razloga je iste i odbio prihvatiti.
G. PROTEK ROKA OD 30 (TRIDESET) DANA
52. Odredbom člana 251. stav 2. ZKP BiH je propisano da „Glavni pretres koji je
odgođen mora ponovo početi ako se izmjeni sastav vijeća ili ako je odgađanje trajalo duže
od 30 dana, ali uz saglasnost stranaka i branioca vijeće može odlučiti da se u ovakvom
slučaju svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se
koriste iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijem glavnom pretresu, odnosno da se koristi
zapisnik o uviđaju”. Kako je u ovom predmetu između glavnih pretresa održanih
11.07.2016. godine i 22.08.2016. godine, kao i pretresa održanih 22.08.2016. godine i
26.09.2016. godine, prošlo više od 30 dana, postupajući u skladu sa gorenavedenom
odredbom, Vijeće je uz prethodno pribavljenu saglasnost stranaka u postupku i branioca
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
25
optuženog, odlučilo da se ranije izvedeni dokazi neće ponovo izvoditi, nego da se
postupak nastavi, a koriste izvedeni dokazi sa ranijih glavnih pretresa.
III. STANDARDI OCJENE DOKAZA I OPĆA OCJENA DOKAZA
53. Prilikom vođenja pretresa, kao i pri ocjeni dokaza Vijeće se rukovodilo
principom zakonitosti6 i potrebom da niko nevin ne bude osuđen, te da se učinitelju
krivičnog djela izrekne krivičnopravna sankcija pod uvjetima propisanim zakonom.
54. Članom 3. ZKP BiH utvrđena je pretpostavka nevinosti kojom je određeno
da se optuženi smatra nevinim dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
Zbog toga je na optužbi teret dokazivanja krivice optuženih. Optužba to mora dokazati van
svake razumne sumnje. Bilo kakva nejasnoća ili sumnja riješena je u korist optuženog u
skladu sa principom in dubio pro reo.
55. Osnovna obaveza Vijeća u pogledu svih dokaza propisana je članom 281. stav 2.
ZKP-a BiH u kojem se navodi: „Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u
vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica
dokazana.”
56. Sudska praksa je za osuđujuću presudu definisala standard ''dokaza van
razumne sumnje''. Prema opće prihvaćenom stanovištu, dokazi van razumne sumnje su
dokazi na osnovu kojih se pouzdano može zaključiti da postoji veći stepen vjerovatnoće da
je optuženi počinio krivično djelo.
57. Vijeće je razmatralo i cijenilo sve izvedene dokaze, ali će se u presudi osvrtati
samo na one dokaze koji su relevantni za donošenje odluke, te obrazlagati i iznositi
zaključke samo o činjenicama koje su od suštinske važnosti za odluku. Vijeće podsjeća da
član 15. ZKP BiH predviđa princip slobodne ocjene dokaza, koji je ograničen jedino
principom zakonitosti dokaza, što znači da je ocjena dokaza oslobođena formalnih pravnih
pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza. Uspostavljajući ovaj princip,
zakonodavac je dao neophodnu slobodu sudskoj vlasti i pokazao povjerenje u prosudbenu
moć sudija.
6 Član 2. (1) ZKP BiH propisuje: „Pravila utvrđena ovim zakonom trebaju osigurati da niko nevin ne bude
osuđen, a da se učinitelju krivičnog djela izrekne krivičnopravna sankcija pod uvjetima propisanim u
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
26
58. Član 10. ZKP BiH (zakonitost dokaza) predviđa da:
„Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava
i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina
ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.“
59. Osim što iskaz svjedoka treba biti dat iskreno, neophodno je i da je iskaz
pouzdan. Imajući to na umu, Vijeće je tokom cijelog postupka bilo svjesno da je u iskazima
o činjenicama koje su se dogodile puno godina prije davanja iskaza, prisutna nesigurnost
usljed nestalnosti ljudske percepcije u odnosu na traumatične događaje i sjećanja tih
događaja. Prilikom ocjene iskaza svjedoka koji su svjedočili u predmetnom postupku,
Vijeće je posebno cijenilo njihovo držanje, ponašanje i karakter, razmotrivši u odnosu na
njih i druge dokaze i okolnosti u vezi sa ovim predmetom.
60. Nedosljednosti u iskazu svjedoka ne znače same po sebi da sudsko Vijeće koje
postupa razložno to svjedočenje mora odbaciti kao nepouzdano.7 Slično tome, faktori kao
što su vremenski razmak između događaja i svjedočenja, mogući uticaj trećih lica,
nepodudarnosti, ili stresne okolnosti u vrijeme događaja ne isključuju automatski
mogućnost da se Vijeće osloni na takav iskaz. Međutim, trebalo bi da pretresno Vijeće
prilikom ocjenjivanja i odmjeravanja težine dokaza vodi računa i takve faktore uzme u
obzir.8
61. Vezano za posredne dokaze (tzv. dokaze iz druge ruke), Vijeće ističe da su u
praksi ovog Suda takvi dokazi prihvatljivi. Naravno, dokazna vrijednost takvih dokaza
zavisi od konteksta i karaktera predmetnog iskaza, kao i od toga da li je taj iskaz
potkrijepljen i drugim dokazima. Osim toga, Vijeće podsjeća da je Sud slobodan u ocjeni
dokaza (u skladu sa članom 15. ZKP BiH).
62. Vijeće je imalo u vidu i praksu Evropskog Suda za ljudska prava9 prema kojoj se
Sud, iako je obavezan dati razloge za svoju odluku, ne mora detaljno baviti svakim
argumentom koji je iznijela neka od strana u postupku.
Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine i u drugim zakonima Bosne i Hercegovine u kojima su propisana krivična djela i u zakonom propisanom postupku“; 7 Drugostepena presuda u predmetu Čelebić, par. 485 i 496 – 498.
8 Predmet Kupreškić i dr., br. IT-95-15-A, Presuda žalbenog vijeća od 23.10.2001.godine, strana 12, par 31;
9 Predmet Evropskog suda za ljudska prava Garcia Ruiz v. Spain, No. 30544/96, 21.01.1999. godine
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
27
63. Ne postoji zakonska obaveza da se u presudi izlože svi pojedini dokazi.
Zakonska obaveza je razmatranje svih iznesenih dokaza prilikom donošenja odluke. Bilo
bi nesvrsishodno nametati bilo kojem sudećem vijeću obavezu da svaki pojedinačni dokaz,
dakle, svako svjedočenje i svaki materijalni dokaz koji su izneseni tokom glavnog pretresa,
pojedinačno obrazlaže u presudi.
64. Žalbeno vijeće u predmetu Kvočka podsjeća na to da je stvar diskrecione ocjene
pretresnog vijeća koje će pravne argumente razmotriti. Što se tiče zaključaka o
činjenicama, pretresno vijeće je dužno da izvede samo one zaključke o činjenicama koji su
od suštinske važnosti za utvrđivanje krivice po određenoj tački optužnice. Nije nužno
osvrtati se na svaki iskaz svjedoka ili svaki dokaz u sudskom spisu.10
65. Isti stav je iznesen od strane Žalbenog vijeća MKSJ i u predmetu Mucić i dr.:
„Pretresno vijeće nije dužno da u svojoj presudi iznosi i opravdava svoje nalaze u vezi sa
svime što je izneseno tokom suđenja.“11
66. Žalbeno vijeće podsjeća da pretresno vijeće ima puno diskreciono pravo da
odmjeri koju će težinu i vjerodostojnost pripisati iskazu nekog svjedoka12. Pritom,
pretresno vijeće mora uzimati u obzir relevantne faktore u zavisnosti od konkretnog
slučaja, uključujući i ponašanje svjedoka u sudnici, njegovu ulogu u datim događajima,
uvjerljivost i jasnoću njegovog iskaza, pitanja da li ima protivrječnosti ili nedosljednosti u
njegovim uzastopnim izjavama ili između njegovog svjedočenja i drugih dokaza, ranije
primjere lažnog svjedočenja, motivaciju za davanje lažnog iskaza, te odgovore tog
svjedoka tokom unakrsnog ispitivanja.13
67. U ovom predmetu, Sud je cijenio dokaze u skladu sa odredbama ZKP BiH,
prvenstveno primjenjujući pretpostavku nevinosti iz člana 3. ZKP BiH, koja otjelovljuje opći
princip prava prema kojem je na Tužilaštvu teret utvrđivanja krivice optuženog, koje to
mora uraditi van razumne sumnje.
A. UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE
10
Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Kvočka i dr., par. 23-25 11
Mucić i dr., Presuda Žalbenog vijeća, 20. februara 2001. godine, par. 498 12
Drugostepena presuda u predmetu Nahimana i drugi, par.194, Međunarodni krivični sud za Ruandu; 13
Drugostepena presuda u predmetu Nahimana i dr., par 194,;
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
28
68. Nakon što je cijenilo izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj
povezanosti, pretresno Vijeće je presudu kao u izreci donijelo iz sljedećih razloga:
69. Optužnicom se Dragoji Zmijanjcu stavlja na teret krivično djelo Zločini protiv
čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) progonom u vezi sa tačkom a) ubistvo, u vezi sa
članom 180. stav 1. KZ BiH.
70. Međutim, Vijeće nije prihvatilo pravnu kvalifikaciju iz optužnice, jer nalazi da
iako je postojao širok i sistematičan napad u kritično vrijeme na području općine Prijedor,
Tužilaštvo BiH nije dokazalo da su radnje optuženog činile dio tog napada. Također,
Vijeće cijeni da ni diskriminatorna namjera, koja čini bitni element progona kao zločina
protiv čovječnosti nije dokazana na strani optuženog. Optuženom Dragoji Zmijanjcu je bilo
poznato da se civilno stanovništvo u Prijedoru progoni na nacionalnoj i vjerskoj osnovi,
odnosno da se radi o progonu nesrpskog stanovništva, međutim optuženi svojim radnjama
nije pokazao da dijeli diskriminatornu namjeru14 koja je nesumnjivo postojala na strani onih
po čijim naredbama je zločin izvršen.
71. Dakle, Vijeće nije prihvatilo pravnu kvalifikaciju iz optužnice, jer nalazi da iako
je postojao širok i sistematičan napad u kritično vrijeme na području Prijedora, a koje
postojanje je utvrđeno iz prihvaćenih činjenica koje su utvrđene iz presuda MKSJ-a, ali
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nije dokazalo da su radnje optuženog činile dio tog
napada, kaošto nije dokazalo ni postojanje diskriminatorne namjere na strani optuženog.
72. Optuženom Dragoji Zmijanjcu je bilo poznato da je stanovništo na području
općine Prijedor protjerivano na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, međutim iz dokaza koje je
Tužilaštvo prezentiralo na glavnom pretresu Vijeće nije moglo sa sigurnošću utvrditi da je
optuženi radnjom koja mu se potvrđenom optužnicom stavlja na teret, pokazao da djeli tu
diskriminatornu namjeru, koja je nesumnjivo postojala na strani onih pod čijim naredbama
su zločini činjeni na tom području. Pa i iz iskaza svjedoka Dedić Halida, koji je na glavnom
pretresu izjavio da je nakon ubistva saznao da je optuženi “dobio 600 maraka da ubije
njega i oca“, dok je svjedok Mešić Ismet izjavio da mu je „bilo čudno da je Zmijanjac ubio
Halila, jer je oženjen za .....“, jasno govore da optuženi Zmijanjac nije činio dio širokog i
14
Žalbeno vijeće MKSJ je definisalo elemente progona kao zločina protiv čovječnosti, kao radnje ili propust koji su: 1) de facto diskriminacija i kojim se uskraćuje ili narušava neko temeljno pravo definisano međunarodnim običajnim ili ugovornim pravom; i 2) izvršeni su hotimično, sa namjerom diskriminacije po jednoj od navedenih osnova, tačnije, na osnovu rasne, vjerske ili političke pripadnosti. (Tužilac protiv Kvočke i drugih, IT-98-30/1-A, presuda od 28.02.2005. godine, paragraph 320.)
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
29
sistematičnog napada na područje općine Prijedor. Između ostalog Vijeće nije iz od
strane Tužilaštva predloženih dokaza, utvrdilo da je optuženi Zmijanjac bio pripadnik vojne
ili paravojne formacije, obzirom da nije niti jednim dokazom ni pokušalo dokazati tu
činjenicu, izuzev izgleda optuženog u trenutku izvršenja krivičnog djela.
73. Sve naprijed navedeno, Vijeće je cijenilo u kontekstu postojanja
diskriminatorne namjere na strani optuženog, pa je sa sigurnošću utvrdilo da optuženi nije
preduzimao protupravne radnje u cilju progona nesrpskog stanovništva sa područja
Prijedora, kako mu se to optužnicom stavljalo na teret, a što predstavlja osnovni element
progona kod krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti.
74. Naime, iz izvedenih dokaza koje je uložilo Tužilaštvo BiH, proizlazi da je u
inkriminisano vrijeme postojao široki i rasprostranjeni napad15 na području Općine Prijedor,
međutim Vijeće nije našlo dokazanim da su radnje optuženog Dragoje Zmijanjca činile dio
tog napada, a što je jedno od bitnih obilježja krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti.
Tužilaštvo BiH nije dokazalo da je optuženi znao za širi kontekst u kojem su se radnje
protjerivanja dešavale u općini Prijedor, a odsustvo takvog “znanja” može ukazivati na
neko drugo djelo ratnog zločina, u ovom slučaju Ratnog zločina protiv civilnog
stanovništva. Također, odbrana nije osporavala postojanje širokog i sistematičnog napada,
već samo učešće optuženog u tom napadu.
75. Nadalje, Vijeće je iz uvodnog dijela osuđujućeg dijela izreke presude
izostavilo dijelove koji su se odnosili na bitne elemente krivičnog djela Zločini protiv
čovječnosti iz člana 172. KZ BiH16, jer je optuženog oglasilo krivim za krivično djelo Ratni
zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ.
15
Prilikom odlučivanja o postojanju ‘napada’, prema praksi MKSJ, moraju se uzeti u razmatranje sveukupne okolnosti koje se odnose na postupanje prema ciljnom stanovništvu (stanovništvu koje je predmet napada). Između ostalog, potrebno je uzeti u obzir (1) Preuzimanje vlasti od strane SDS-a (par. 61. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine). (2) uništavanje kuća(par. 544., 545 i 546. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine). (3) uvođenje diskriminatornih mjera (par. 466. presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Tadić Duška broj IT-94-1 od 07.05.1997. godine). (4) Nezakonita uhićenja (par. 1044. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Radoslava Brđanina broj IT-99-36-T od 01.09.2004. godine). (5) Držanje u zatočenju (par. 836. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Radoslava Brđanina broj IT-99-36-T od 01.09.2004. godine) (6) intenzivno granatiranje (par. 104. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Radoslava Brđanina broj IT-99-36-T od 01.09.2004. godine). (7) progon stanovništva iz područja (deportacija/prisilno premještanje) (par. 692.. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine) (8) uništenje sakralnih objekata (par. 104. i par. 298. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine) 16
Da bi se krivično djelo okvalifikovalo kao zločin protiv čovječnosti, tužilac mora, pored konkretnih elemenata pojedinačnog djela, dokazati i opšte elemente zločina protiv čovječnosti, i to:
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
30
i. DIO ČINJENIČNOG OPISA OPTUŽNICE KOJI JE IZOSTAVLJEN IZ IZREKE
PRESUDE
76. Optužnicom Tužilaštva Dragoja Zmijanjac se teretio za radnje izvršenja
ubistva Dedić Halila, za koje ga je ovo Vijeće oglasilo krivim, te dolazak optuženog do
kuće Ane Dejanović, gdje je živio Dedić Halid sa porodicom, pozivanja istog da izađe iz
kuće, nakon čega je Halid Dedić pobjegao kod komšije Jovana Babića i njegovog sina
Gorana, da bi Dragoja Zmijanjac nakon toga njegovoj supruzi Kragulj Mileni prijetio da će
je ubiti ako ga krije.
77. Vijeće u izreci presude nije odlučivalo o navedenoj radnji prijetnje supruzi
Kragulj Mileni, jer je Tužilaštvo BiH u potvrđenoj optužnici propustilo da tu radnju izvršenja
pravno okvalifikuje, odnosno podvede pod odgovarajuću zakonsku normu, nego je u
dispozitivu optužnice, u pogledu gore opisanog događaja, navedeno da je optuženi svojim
radnjama drugim članovima njegove porodice prijetio, pri čemu je sve radnje optuženog
Tužilaštvo okvalifikovalo kao krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1.
tačka h)-progon u vezi sa djelom iz tačke a) istog člana-ubistvo KZ BIH.
78. Dakle, Tužilaštvo je optuženog teretilo da je svojim radnjama lišio osobu
života, a događaj koji je uslijedio nakon ubistva Dedić Halila, pravno nije kvalifikovalo. Kod
takvog stanja stvari, a posebno ako se ima u vidu činjenica da te radnje ne predstavljaju
opis bića krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva ubistvom za koje je
optuženi i oglašen krivim, to je Vijeće ovaj događaj izostavilo iz činjeničnog opisa
optužnice, smatrajući da u odnosu na isti nije potrebno donijeti oslobađajuću presudu,
budući da je u optužnici ovaj događaj tretiran kao sastavni dio radnji optuženog koje se
odnose na ubistvo i nije predstavljeno kao zasebna tačka optužnice.
79. Kako smo ranije istakli Vijeće nije moglo sa sigurnošću utvrditi da optuženi
Dragoja Zmijanjac djeli diskriminatornu namjeru za krivično djelo koje mu je stavljano na
1. postojanje širokorasprostranjenog i/ili sistematskog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog
stanovništva 2. svijest optuženog o postojanju takvog napada 3. svijest da su radnje optuženog predstavljale dio napada i da je on bio svjestan da njegove radnje
predstavljaju dio napada.
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
31
teret potvrđenom optužnicom, stoga sama radnja prijetnje nije cijenjena kao zasebno
krivično djelo u zakonske odredbe Ratni zločin protiv civilnog stanovništva, iz člana 142.
KZ SFRJ.
B. RELEVANTNO PRAVO
80. Kod ovakvog stanja stvari Vijeće je optuženog Dragoju Zmijanjca oglasilo krivim
za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog
zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
81. U članu 142. stav 1. KZ SFRJ navodi se:
“Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije
naredi da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, ili izvrši navedeno djelo kaznit
će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.“
Opći elementi krivičnog djela zločin protiv civilnog stanovništva, koji trebaju biti dokazani
od strane Tužilaštva, proizilaze iz njegove pravne definicije:
i. Djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog
prava;
ii. Kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije;
iii. Djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili
okupacijom;
iv. Počinilac mora narediti ili počiniti djelo.
82. Krivično djelo za koje je optuženi Dragoja Zmijanjac oglašen krivim, prema
zakonskoj definiciji člana 142. stav 1 KZ SFRJ, ima sljedeće elemente: da djelo počinioca
mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava; da kršenje mora biti
počinjeno u vrijeme rata; da djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, te da počinilac
mora narediti ili počiniti djelo.
83. Stoga Vijeće nalazi da je optuženi radnjama opisanim u izreci ove presude,
kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme rata, počinio ubistvo civila, čime je počinio
krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
32
zakona SFRJ, tako što je 24.07.1992. godine, sam, došao do kuće Dedić Halila,
istog izveo iz kuće i lišio života pucnjem iz vatrenog oružja.
84. Cijeneći elemente bića krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog
stanovništva, da djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog
prava, da kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, da djelo počinioca mora biti povezano
sa ratom, te da počinilac mora narediti ili počiniti djelo, Vijeće je utvrdilo ispunjenost svih
elemenata na strani optuženog Dragoje Zmijanjca.
C. RATNO STANJE
85. Vijeće nalazi da iz uloženih materijalnih dokaza sa sigurnošću proizlazi da je u
inkriminisano vrijeme postojalo ratno stanje na teritoriji Bosne i Hercegovine.
86. Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je 08.04.1992. godine donijelo
Odluku o proglašenju neposredne ratne opasnosti17, a navedeni dokaz je uložen pod
rednim brojem T-9.
87. Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je 20.06.1992.donijelo odluku o
proglašenju ratnog stanja18, a navedeni dokaz je uložen pod rednim brojem T-10.
88. Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u službenom glasniku
Srpskog naroda u BiH godina 1-broj. 6. od 12-17.05.1992. godine, Banja Luka, donijela je
Odluku o proglašenju neposredne ratne opasnosti, a navedeni dokaz je uložen pod rednim
brojem T-1119
89. Svojim rješenjem o formalnom prihvatanju utvrđenih činjenica, ovo Vijeće je
prihvatilo kao utvrđenu činjenicu iz presude Stakić da je Skupština srpskog naroda u BiH
dana 12. maja 1992. godine donijela Odluku o strateškim ciljevima srpskog naroda u
17
Odluka o proglašenju neposredne ratne opasnosti, objavljena u „Službenom listu RbiH“ broj 1/92 od 09.04.1992. godine; T - 9 18
Odluka o proglašenju ratnog stanja, Službeni list RbiH 20.06.1992. godine T-10 19
Službeni glasnik Srpskog naroda u BiH godina 1-broj. 6 Odluka o proglašenju neposredne ratne opasnosti, 12-17.05.1992. godine, Banja Luka T - 11
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
33
Bosni i Hercegovini20 u kojim se utvrđeni strateški ciljevi odnosno prioriteti srpskog
naroda u BiH.
Na toj sjednici je Radovan Karadžić iznio šest strateških ciljeva rukovodstva bosanskih
Srba u Bosni i Hercegovini. … Prva dva strateška cilja glase:
par. 41. “Prvi takav cilj je razdvajanje od druge dvije nacionalne zajednice – državno
razdvajanje. Razdvajanje od onih koji su naši neprijatelji i koji su iskoristili svaku priliku,
prije svega u ovom vijeku, da nasrnu na nas i koji bi nastavili sa takvom praksom, ako
bismo i dalje ostali zajedno u istoj državi.”
par. 42.“Drugi strateški cilj je, čini mi se, koridor između Semberije i Krajine. To je stvar za
koju ćemo, možda, biti prisiljeni da ponegdje nešto žrtvujemo, ali je to od najveće strateške
važnosti za srpski narod, jer to integriše srpske zemlje, ne samo Srpske BiH, nego i
Srpske BiH sa Srpskom Krajinom i Srpske Krajine sa Srpskom BiH i Srbijom. Dakle, to je
strateški cilj veoma visoko rangiran, koji moramo da ostvarimo jer nema Krajine, nema
Bos. Krajine, nema Srpske Krajine, nema Saveza srpskih zemalja, ukoliko ne ostvarimo taj
koridor koji će nas dobro integrisati, koji će nam omogućiti nesmetan protok iz jednog
dijela naše države”
90. Svojim rješenjem o formalnom prihvatanju utvrđenih činjenica, ovo Vijeće je
prihvatilo kao utvrđenu činjenicu iz presude Brđanin da je glavni odbor SDS-a objavio 19.
decembra 1991. dokument pod naslovom “Uputstvo o organizovanju i djelovanju organa
srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima”
„Glavni odbor SDS-a objavio je 19. decembra 1991. godine dokument pod naslovom
“Uputstvo o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u
vanrednim okolnostima” (dalje u tekstu: Uputstvo s varijantom A i B). To uputstvo propisuje
na koji način će biti provedene određene utvrđene aktivnosti u svim opštinama u kojima
žive Srbi, a u suštini se radi o nacrtu za preuzimanje vlasti od strane bosanskih Srba u
opštinama u kojima oni predstavljaju većinu stanovništva (dalje u tekstu: Varijanta A) i
opštinama gdje su u manjini (dalje u tekstu: Varijanta B). Formulisani cilj Uputstva s
varijantom A i B bio je “provođenje plebiscitarne odluke kojom se srpski narod u Bosni i
Hercegovini opredijelio da živi u jedinstvenoj državi” i “povećanje mobilnosti i spremnosti
20
Odluka je donesena 12. maja 1992. godine na Skupštini srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, a objavljena u Službenom glasniku Republike Srpske 26. novembra 1993. godine;
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
34
za odbranu interesa srpskog naroda” (par. 69. presuda Pretresnog vijeća u predmetu
protiv Radoslava Brđanina broj IT-99-36-T od 01.09.2004. godine)
91. Prethodne dvije prihvaćene činjenice govore o postojanju plana iz političkog
vrha, prema kojima su se radnje na terenu odvijale u pojedinim općinama u cilju ostvarenja
istog, pa tako i u općini Prijedor koja je ulazila u sastav ARK-a, a ARK u sastav Srpske
Republike Bosne i Hercegovine.
92. Prema iskazu svjedoka Dedić Halila na glavnom pretresu dana 05.04.2016.
godine: „u Prijedoru je bio pokolj, vojska i policija ubijali su Muslimane, u Rizvanovićima
ubijeno sedamnaest Dedića“
93. Svjedok Mešić Ismet na glavnom pretresu dana 05.04.2016. godine ističe da
je 31.05.1992. godine u kuću došao naoružan vojnik JNA u SNB uniformi, nakon čega su
izašli na ulicu gdje je vidio ostale komšije. Naređeno im je da idu prema Centru, u koloni
koja je brojala preko hiljadu ljudi, nakon čega su naoružani vojnici izdvojili muškarce i
potrpali ih u autobuse.
94. Ranije zauzeti stav u predmetu Tadić21, a koji djeli i ovo vijeće utvrđuje da
„..međunarodno humanitarno pravo primjenjuje se na cjelokupnom teritoriju zaraćenih
država, ili u slučaju unutrašnjih sukoba, na cjelokupnoj teritoriji po kontrolom strane u
sukobu, bez obzira da li se tamo vode borbe ili ne.“!
95. Imajući u vidu navedene materijalne dokaze, iskaze svjedoka, Vijeće je sa
sigurnošću utvrdilo da je u inkriminisanom vremenskom periodu na teritoriji cijele BiH bilo
proglašena neposredna ratna opasnost kako od strane Predsjedništva BiH, tako i od
strane Ministarstva narodne odbrane Srpske Republike BiH, te da je isto bilo proglašeno i
na području Prijedora.
D. SVOJSTVO I ULOGA OPTUŽENOG
96. Nakon provedenih dokaza Vijeće nije utvrdilo da je optuženi bio pripadnik
vojne ili paravojne formacije, naime, Jedinični karton optuženog22 i Matični karton23
21
Tužilac protiv Duška Tadića, dluka po interlokuturnoj žalbi odbrane na nadležnost suda broj: IT-94-1-AR72 paragrafi 67 i 70 22
Jedinični karton VOB-3 na ime Dragoja Zmijanjac uložen kao dokaz T-2
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
35
pokazuju da optuženi u vrijeme rata nije bio sposoban za redovnu vojnu službu te kako
niti jedan dokaz ne ukazuje da je u kritično vrijeme bio pripadnik bilo koje vojne ili
paravojne formacije pa kako time nije eliminisana sposobnost optuženog da se koristi
oružjem, koje je u tom periodu bilo veoma prisutno24, to je Vijeće imajući u vidu kako
iskaze saslušanih svjedoka, očevidaca, sa sigurnošću utvrdio da je optuženi, iako nije bio
vojno angažovan, kritične prilike imao pušku kojom je, sa direktnim umišljajem, počinio
krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
97. Prema iskazima svjedoka Dijane Brkić i Emire Žerić optuženi je u vrijeme
izvršenja krivičnog djela bio obučen u šarenu vojničku uniformu zelene boje i nosio je
pušku, što su potvrdili i svjedoci Dedić Halid i Kragulj Milena koji su vidjeli optuženog na
drugoj lokaciji neposredno nakon ubistva, a kojom prilikom je opet bio u vojničkoj uniformi
i u ruci imao pušku, svjedok Ana Dejanović u svojoj izjavi također spominje da je pred
njihovu kuću došla naoružana osoba obučena u vojnu unifornu. Dakle, iz svih ovih izjava,
koje je Vijeće ocijenilo kao jasne i ubjedljive, te u bitnom identične,utvrdilo je da je optuženi
kritične prilike, iako nije bio vojno angažovan, bio obučen u uniformu i imao pušku
odnosno da je optuženi bio u ratnoj opremi, te da je nosio oružje i isto koristio.
98. Sve navedeno Vijeće je cijenilo u odnosu na status optuženog, odnosno na
njegovo nepripadanje niti jednoj vojnoj ili policijskoj formaciji, te imajući u vidu njegovu
nesposobnost za služenje vojnog roka, a u odnosu na radnju izvršenja krivičnog djela.
Naime, iz naprijed navedenih materijalnih dokaza u koje je Vijeće izvršilo uvid i koje je
ocijenilo kao vjerodostojne i jasne, kao i iz iskaza svjedoka koji su očevici kritičnog
događaja, Vijeće je nesporno utvrdilo da optuženi iako nesposoban za služenje vojnog
roka je bio sposoban koristiti oružije, te da je sa direktnim umišljajem izvršio krivično djelo
koje mu se stavlja na teret, pri čemu njegov status u ratu, sam po sebi, ne predstavlja
element krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
99. Naime, sama odredba krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva
iz člana 142. KZ SFRJ ne precizira svojstvo izvršioca, već ga jednostavno definira rječju
„Ko“. Dakle, počinitelj ne mora biti pripadnik vojne ili paravojne formacije, dovoljno je da je
bio sposoban počiniti radnju izvršenja krivičnog djela,u vrijeme kada je oružani sukob, što
23
Matični karton na ime Dragoja Zmijanjac uložen kao dokaz T-1 24
„Istovremeno je mobilizacija Srba omogućavala distribuciju oružja srpskom stanovništvu“ (par. 139. presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Tadić Duška broj IT-94-1 od 07.05.1997. godine).
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
36
znači da počinitelj može biti svaka osoba koja postupa s namjerom da izvrši krivično
djelo, koje je u suprotnosti sa međunarodnim pravom.
E. DJELO POČINIOCA MORA BITI POČINJENO SUPROTNO PRAVILIMA
MEĐUNARODNOG PRAVA
100. Kako djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog
prava Vijeće je na osnovu dokaza kako subjektivne tako i objektivne prirode, na nesumnjiv
način utvrdilo da je optuženi Dragoja Zmijanjac postupajući suprotno pravilima
međunarodnog humanitarnog prava, kršenjem odredbe člana 3. stav 1. tačka a) IV
Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba od 12.8.1949 godine i Dopunskog
protokola II uz Ženevske konvencije od 12.08.1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih
oružanih sukoba, počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana
142. stav 1. KZ SFRJ. Gore pomenuti član 3. je zajednički za sve Ženevske konvencije i
naziva se “zajednički član 3”.
Član 3. stav 1. Ženevskih konvencija glasi:
“U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na
teritoriji jedne od Visokih strana ugovornica, svaka od Strana u sukobu biće dužna da
primjenjuje bar sljedeće odredbe:
1) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i
pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu usljed
bolesti, rane, lišenja slobode, ili iz bilo kojeg drugog uzroka, postupaće se, u svakoj prilici,
čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili
ubjeđenju, polu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kome drugom sličnom mjerilu.
U tom cilju, zabranjeni su i u buduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu,
prema gore navedenim licima, između ostalih i slijedeći postupci:
Tačka a) nasilje što se nanosi životu i tjelesnom integritetu, osobito sve vrste ubojstava,
sakaćenja, okrutnosti i mučenja.
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
37
101. Član 3. Ženevske konvencije iz 1949. godine, se smatra odredbom
običajnog prava i obavezujući je za sve strane u sukobu, bilo nemeđunarodnom ili
međunarodnom, te je s toga ova odredba bila važeća u vrijeme i na mjestu događaja za
koje se optuženi tereti. Navedeni član je zajednički za sve Ženevske konvencije, odnosno
isti je inkorporiran u sve četiri Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949. godine. Njegova
suština jeste, osim što se primjenjuje u svim vrstama sukoba (međunarodni i
nemeđunarodni), da svim osobama koje ne učestvuju direktno u neprijateljstvima
garantuju određena prava, odnosno prema kojima se garantuje čovječno postupanje i
zabranjuju određeni postupci taksativno nabrojani u tačkama a) do d) člana 3.
102. Kod tumačenja ove odredbe jasno je da nije neophodno da počinilac zna ili da
namjerava kršiti međunarodne norme, nego je dovoljno da je samo počinjenje suprotno
pravilima međunarodnog prava. Da bi se utvrdilo kršenje pravila međunarodnog prava,
neophodno je da se utvrdi protiv koga je počinjenje bilo usmjereno, odnosno da li je djelo
bilo usmjereno protiv posebne kategorije osoba koje su zaštićene članom 3. stav 1.
Ženevske konvencije. U konkretnom slučaju, a na osnovu iskaza saslušanih svjedoka,
Dedić Halida, te očevidaca Brkić Dijane i Žerić Emire, vijeće je sa sigurnošću utvrdilo da je
optuženi Dragoja Zmijanjac krivičnopravne radnje poduzeo prema Dedić Halilu, koji je u
kritično vrijeme bio civil.
103. Dopunskim protokolom II uz Ženevske konvencije od 12.08.1949. godine o zaštiti
žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba, dopunjen je zajednički član 3. ne menjajući
njegove postojeće uslove za primjenu, i primjenjuje se na sve oružane sukobe na teritoriji
zemlje ugovornice.
104. Da se u konkretnom slučaju radilo o civilu potvrđuju iskazi svjedoka Dijane Brkić,
Emire Žerić, Dedić Halida i Kragulj Milene, koji saglasno potvrđuju da je Dedić Halil
boravio u svojoj porodičnoj kući, da isti nije bio pripadnik vojnih ili paravojnih formacija u
trenutku smrti, niti je sudjelovao u borbenim operacijama. Dedić Halil je živio u ulici u kojoj
je bilo pretežno naseljeno srpsko stanovništvo, a kojim je prema iskazima svjedoka imao
dobre odnose. Vijeću nisu ponuđeni dokazi da je Dedić Halil bio vojno angažiran niti u
jednoj formaciji, a odbrana niti u jednom trenutku nije osporavala da je ubistvo izvršeno
prema civilu, osporavan je jedino identitet izvršioca ubistva.
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
38
F. DJELO POČINIOCA MORA BITI POVEZANO SA RATOM, ORUŽANIM
SUKOBOM ILI OKUPACIJOM
105. Treći uvjet iz člana 142. KZ SFRJ je da mora postojati veza između djela
optuženog i oružanog sukoba. Zapravo, “ne traži se uzročno-posljedična veza između
oružanog sukoba i počinjenja zločina, ali se u najmanju ruku traži da je postojanje
oružanog sukoba u znatnoj mjeri utjecalo na sposobnost počinioca da počini zločin,
njegovu odluku da ga počini, način počinjenja zločina ili cilj s kojim je počinjen”.25 Ovaj
uvjet je ispunjen ako je navodni zločin počinjen kao podrška ili barem pod izgovorom
situacije koja je proistekla iz oružanog sukoba.26 Sudeće vijeće MKSJ-a u predmetu,
Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca i drugih navodi: „…Humanitarno pravo primjenjuje se i
dalje na čitavoj teritoriji pod kontrolom jedne od strana, nezavisno od toga da li se
konkretne borbe vode na mjestu na kojem su se odigrali dotični događaji. Stoga je
dovoljno to što su zločini bili u tijesnoj vezi s neprijateljstvima koja su trajala na drugim
dijelovima teritorije pod kontrolom strana u sukobu. Uslov da dato djelo bude u tijesnoj vezi
sa oružanim sukobom zadovoljen je ukoliko su, kao u ovom slučaju, zločini počinjeni kao
posljedica borbi, a prije prekida oružanih aktivnosti na određenom području, te ako su
počinjeni radi postizanja nekog cilja ili iskorištavanja situacije nastale uslijed borbi...“27
106. Na osnovu nekoliko faktora može se utvrditi veza između djela optuženog i
oružanog sukoba, a to su položaj optuženog, priroda žrtve, cilj napada ili činjenica da je
djelo izvršeno u kontekstu službenih dužnosti optuženog.28
107. Vijeće je našlo da optuženi ne bi olako pristao na izvršenje krivičnog djela ubistva
civila Muslimanske nacionalnosti da u tom periodu nije postojao ratni sukob između
zaraćenih strana, kako su to bili izvršilac i žrtva. Optuženi je istog bio svjestan, i znao je da
u tom periodu krivčno djelo prema pripadniku te nacionalne skupine neće biti podvrgnuto
procesuiranju od strane vlasti, što ga i navodi na olako pristajanje na počinjenje istog.
Vijeće ne može da ne dovede u vezu ratno stanje sa umišljajem optuženog i u pogledu
načina izvšenja, jer optuženi ulazi u kuću Dedić Halila, ali istog ne ubija unutar kuće, nego
25
Tužilac protiv Kunarca, Kovača i Vokovića, IT-96-23 i IT-96-23/1-A, Presuda od 12.06.2002. godine (Kunarac i drugi: Žalbena presuda), tačka 58. 26
Kunarac i drugi, Žalbena presuda, tačka 58-59. 27
Tužilac v. Dragoljub Kunarac, Radomir Kovač i Zoran Vuković, predmet broj: IT-96-23-T/IT-96-23/1T od 22.02.2001 .godine, para 568; 28
Kunarac i drugi, Žalbena presuda, tačka 59.
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
39
istog izvodi na ulicu te ubija istog na očigled prisutnih svjedoka, a nakon toga upućuje
poruku mržnje pripadnicima žrtvine nacionalne skupine. Sud nalazi da je ovakvim
postupkom optuženi pokazao da je bio svjestan svog položaja i položaja žrtve na dan
24.07.1992. godine, te na kraju iskazao mržnju koja se direktno veže za ratne sukobe koji
su postojali na teritoriju Bosne i Hercegovine a koje sukobe je optuženi iskoristio u
kritičnom događaju
108. Time je što je djelovao pod okriljem oružanog sukoba29, vijeće nalazi postojanje
neksusa, između djela i oružanog sukoba, te utvrđuje potrebu ratnog stanja da bi optuženi
pristao na krivično djelo kako je to opisano u izreci presude.
109. Sama činjenica da je optuženi posjedovao automatsko oružije u navedenom
periodu, direktno implicira povezanost sa oružanim sukobom. U datom periodu do značaja
dolazi prisutnost naoružanja kod osoba srpske nacionalnosti, a sama mobilizacija srpskog
stanovništva omogućavala distribuciju naoružanja. I činjenica da oružije nije oduzimano od
srpskog stanovništva, uz samu distribuciju naoružanja, dovodi optuženog u situaciju da
isto posjeduje bez straha od procesuiranja. 30
110. Na osnovu dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu Vijeće, je izvelo
prethodne zaključke i utvrdilo da je krivično djelo iz optužnice usko povezanao sa
oružanim sukobom.
G. ZAŠTIĆENO LICE
111. Prema definiciji zaštićene kategorije iz člana 3. stav 1. Ženevskih konvencija
to su “ lica koja izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima ....“.
112. Prema ocjeni Vijeća optuženi je krivično pravne radnje poduzeo prema civilu
kao zaštićenoj kategoriji osoba u smislu zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija za
zaštitu građanskih lica. Na osnovu iskaza svjedoka koji su tokom glavnog pretresa govorili
o statusu oštećenog lica, u momentu lišavanja života, Vijeće je utvrdilo da se radilo o
civilu, pri čemu treba istaći da navedeno odbrana nije ni osporavala.
29
Tužilac protiv Kunarca I dr. presuda Žalbenog vijeća IT-96-23/1-A paragraf 58. 30
„Istovremeno je mobilizacija Srba omogućavala distribuciju oružja srpskom stanovništvu“9 ….„Upućivani su i pozivi na predaju oružja, koji su, iako upućeni stanovništvu uopšte, provođeni samo prema Muslimanima i Hrvatima…“ (par. 139 presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Tadić Duška broj IT-94-1 od 07.05.1997. godine).
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
40
113. Za bolje razumjevanje definicije “civila” date u zajedničkom članu 3.
Ženevskih konvencija i razumjevanje termina “neposredno u neprijateljstvima”, Vijeće se
poziva na praksu MKSJ-a gdje se navedena sintagma definiše.
114. Osoba aktivno sudjeluje u neprijateljstvima kada učestvuje u ratnim dejstvima
koji će, “po svom karakteru ili svrsi, vjerovatno nanijeti stvarnu štetu ljudstvu ili materijalno-
tehničkim sredstvima oružanih snaga neprijatelja“.31
115. U ovom konkretnom predmetu, pored činjenice da nema dokaza koji bi ukazivali
na pripadnost oštećenog lica oružanim snagama jedne strane u sukobu, nema ni dokaza
da je sudjelovao u borbama kojima bi cilj bio nanošenje stvarne štete ljudstvu ili
materijalno-tehničkim sredstvima oružanih snaga neprijatelja, niti da je posjedovao oružije
ili nosio uniformu. Odbrana nije osporavala da je žrtva bio civil.
H. POČINILAC MORA NAREDITI ILI IZVRŠITI DJELO
116. Na kraju, član 142. KZ SFRJ propisuje da počinilac mora ili direktno izvršiti
nezakonito djelo ili narediti drugima izvršenje istog. Vijeće naglašava da se to odnosi na
vrstu odgovornosti optuženog. Nakon ocijene svih na glavnom pretresu provedenih
dokaza, Vijeće je zaključilo da je u konkretnom slučaju ispunjen i posljednji opći element
za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva s obzirom da je optuženi počinio
navedeno krivično djelo kao izvršilac. Ovo će biti detaljno razmotreno u nastavku.
IV. IZREKA PRESUDE – UBISTVO HALILA DEDIĆA
117. Na osnovu izvedenih dokaza Vijeće je utvrdilo da je Dragoja Zmijanjac, dana
24.07.1992. godine, u vrijeme oružanog sukoba, u popodnevnim satima, naoružan
automatskom puškom i obučen u vojnu šarenu uniformu došao do porodične kuće Dedić
Halila istog izveo ispred, te ga lišio života.
118. Svjedokinja Dijana Brkić je na uvjerljiv i precizan način opisala kako se sa
maloljetnom kćerkom Emirom Žerić tijekom ljeta između juna i augusta, kretala
Kozaričkom cestom prema Dubici, pored kuće komšije Halila Dedića, kojeg je poznavala.
Svjedokinja je vodila kćerku kod njenog oca, da bi iz susjedne ulice došao optuženi
Dragoja Zmijanjac, kog je od ranije poznavala, prešao cestu u blizini svjedokinje i kćerke,
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
41
u kom trenutku se iz njega osjetio miris alkohola. Optuženi Zmijanjac se, kako
svjedokinja dalje navodi, uputio prema dvijema ženama i jednom muškarcu koji su stajali
na ogradi svoje kuće, prije Halilove, te ih upitao „gdje vam je komšija Halil?“ na što su oni
rekli „u kući je“. Optuženi se potom okrenuo i ušao u Halilovo dvorište, a svjedokinja i
kćerka su nastavile kretanje trotoarom, ali se sve vrijeme okretala, jer je znala da nešto
nije uredu. Prilikom trećeg ili četvrtog okreta, kako dalje navodi, svjedokinja je vidjela da
optuženi izvodi Halila Dedića iz dvorišta, i vodi preko ceste. Halil ga je upitao što to radi,
nakon čega je optuženi, sa udaljenosti od deset centimetara, pucao iz puške više puta, u
leđa Halila Dedića, između plećke. Halil pada na koljena da bi mu optuženi opucao još
jedan metak u glavu, te se vidjela krv ispod Halilovog tjela. Tada je do optuženog došao
Tubi mlađi brat od Brace koji je bio nastanjen u Prvomajskoj ulici i upitao optuženog
Zmijanjca zašto je ubio Halila, na što mu je optuženi odgovorio „sve Turke treba pobiti“.
Nakon toga, svjedokinja ističe da je sa kćerkom pobjegla kod jednog komšije, gdje su joj
pomogali da se oporavi od šoka, za koje vrijeme je tjelo Halila Dedića ležalo na ulici.
Svjedokinja na glavnom pretresu pojašnjava da je poznavala optuženog Dragoju Zmijanca
iz privatnog života, jer je igrao fudbal sa svjedokinjinim bratom, kao i da je Dragoja
Zmijanjac također poznavao nju. Nadalje, svjedokinja navodi da je nakon nekoliko dana
ponovo srela Dragoju Zmijanjca, u bolnici, na svom radnom mjestu u sobi G6, kojom
prilikom je optuženi imao isčašena ramena, nakon čega je svjedokinja doživjela šok, jer se
prepala da će joj nešto uraditi zbog njenih saznanja o ubistvu.
119. Svjedokinja Emira Žerić, tad maloljetna kćer Dijane Brkić, navodi da je
poznavala komšiju Halila Dedića, jer je pored njegove kuće išla u školu, a Dragoju
Zmijanjca da je poznavala jer je igrao fudbal sa njenim daidžom. Svjedokinja je vidjela
kako Zmijanjac prolazi pored njih i pita Halilove komšije gdje je Halil, nakon čega istog
izvodi iz kuće preko puta ceste i ubija ga pred svjedokinjom i njenom majkom. Ona ističe
da je optuženi Halilu ispucao metke u leđa i glavu, nakon čega Halil pada na koljena, da bi
optuženi opet pucao iz oružja. Sjeća se i da je u trenutku izvođenja iz kuće Halil Dedić na
sebi imao samo hlače na tregere i žute papuče.
120. Vijeće je poklonilo vjeru svjedokinjama koji su direktni očevici, a koje su iz
neposredne blizine vidjele izvršenje krivičnog djela. Iste su obrazložile kako se sve odvijalo
u kratkom vremenskom periodu u kome su one prolazeći pored kuće Dedić Halila, u
strahu, okrećući se više puta, prešle manju udaljenost od mjesta gdje je Dragoja Zmijanjac
31
D.Milošević, presuda Pretresnog vijeća, paragraf 947.;
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
42
prešao ulicu pored njih pa ispred njih upitao Halilove komšije za istog, pa ga izveo na
ulicu. Iskaz svjedokinje Dijane Brkić potkrijepljen je detaljima koji se tiču ponašanja
Dragoje Zmijanjca u tim trenucima, kao i njegovo ponašanje nakon samog izvršenja
krivičnog djela, kad je vrijeđao žrtvu na nacionalnoj osnovi govoreći pred ljudima da „Sve
Turke treba pobiti“.
121. Vijeće nije dovodilo u pitanje da li svjedokinje poznaju izvršioca krivičnog
djela, kako je to odbrana dovodila u sumnju, jer su na direktno pitanje tužioca da li poznaju
Dragoju Zmijanjca, jasno i nedvosmisleno odgovorile kako optuženog poznaju do mjere
da nije moglo doći do pogreške u identitetu izvršioca, a kako nije proveden niti jedan
dokaz ni od Tužilaštva ni od odbrane, koji bi ukazao da svjedoci svoje svjedočenje čine da
bi optuženog lažno teretili, to je Vijeće njihove iskaze u cijelosti prihvatilo, ocijenivši ih kao
jasne i ubjedljive, te date u namjeri da se u potpunosti rasvjetli kritični događaj čiji su bili
neposredni očevidci.
122. Sam vremenski okvir događanja utvrđen je na osnovu akta MUP-a CJB
Prijedor32, kojim se na osnovu provjere u evidencijama ustanovljuje da je dana
24.07.1992. godine, obavljena istražna radnja uviđaj ubistva Dedić Halila, iz vatrenog
oružja u ulici Stanka Rodića u Prijedoru, od strane NN lica. Ako se uzme u obzir da je
Predsjedništvo, dana 20.06.1992. godine, proglasilo ratno stanje na području Republike
BiH, Skupština srpskog naroda u BiH proglasila dana 12.05.1992. godine, Bošnjaci
odvođeni u logore sa područja općine Prijedor od maja 1992. godine33, u maju 1992.
Godine uništene dvije džamije u Prijedoru34, djelo je nedvojbeno počinjeno jedan značajan
period nakon samog početka sukoba, što optuženi evidentno zna i želi počiniti ubistvo
postupajući sukladno tadašnjim okolnostima.
123. Postupajući po naredbi Vijeća, vještak specijalista sudske medicine dr. Rifat
Kešetović sačinio je nalaz i mišljenje35 o povredama nastalim na ekshumiranim ostacima
Dedić Halila36, čiji posmrtni ostaci su identificirani DNK-analizom. Obdukcijom posmrtnih
ostataka pod oznakom PC11/001B, vršenoj od strane tima eksperata MKSJ dana
32
Akt MUP-a CJB Prijedor, broj: I 13-02/3-4/15 od dana 08.04.2015. godine, koji je uložen kao materijalni dokaz T-7. 33
(par. 836. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Radoslava Brđanina broj IT-99-36-T od 01.09.2004. godine) 34
par. 298. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu protiv Milomira Stakića broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine 35
Nalaz vještaka sudske medicine dr. Rifata Kešetovića, od 03.09.2016. godine, na okolnosti povrijeđivanja ošećenog Dedić Halila uložen kao dokaz T-24
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
43
11.07.2000. godine u Visokom, na osnovu obdukcijskog i radiografskog nalaza
pronađena su dva zrna u gornjem dijelu grudnog koša i jedno zrno u gornjem dijelu desne
strane grudnog koša nepravilnog fragmenta košuljice projektila u lijevoj strani grudnog
koša, opisanog defekta gornjeg dijela drške grudne kosti tipa ulaza strijelne ozljede i
defekta kođe lijeve strane grudi, na osnovu čega je vještak zaključio da je Dedić Halil
zadobio najmanje četiri strijelne ozljede grudnog koša od kojih su bar dvije sa ulazom
sprijeda a najmanje jedna opisanog strijelnog kanala kroz lijevu stranu grudnog koša, te se
sa velikom vjerovatnošću, kao uzrok smrti može prihvatiti strijelno ozljeđivanje grudnog
koša.
124. Vijeće je nalaz vještaka cjenilo u vezi sa iskazima očevidaca ubistva, te
utvrdio da jeste smrt nastupila zbog prostrijelnih rana grudnog koša, čime se potvrđuje
činjenica da je u Halila Dedića ispaljeno više hitaca. S obzirom da su svjedokinje tvrdile da
je optuženi ispucao još jedan metak u glavu, a u obdukcijskom izvještaju isto nije utvrđeno,
Vjeće je u ovom dijelu iskaze svjedokinja, očevidaca kritičnog događaje ocijenilo, da su
iste očigledno u šoku, a što su obje i izjavile, i što je sasvim logično u takvim trenutcima da
su i doživjele, pa samim tim da iste vidjevši šta se dogodilo njihovom komšiji, u strahu
„vidjele“ i pucanj u glavu. Naime, imajući u vidu da su iste svjedokinje jasno vidjele i to iz
neposredne blizine izvršenje ubistva sa više ispaljenih metaka iz puške, sama činjenica da
su navele i pucanj u glavu, ne može biti razlog da se istim svjedokinjama ne povjeruje, te
je stoga samo u tom dijelu iskaz nije prihvaćen obzirom da je u cijelosti poklonjena vjera
nalazu i mišljenju vještaka.
125. Svjedok Dedić Halid, sina Dedić Halila u julu 1992 godine živio je u
Prijedoru, i čuo je što se dogodilo njegovom ocu Halilu Dediću, ali predmetni događaj nije
vidio. U posljepodnevnim satima polovinom jula 1992. godine došla je komšinica Devla i
rekla mu da je Zmijanjac ubio Halila i da bježi da će sad njega ubiti. Poslije pet minuta
pred njihovu kuću došao je Dragoja Zmijanjac i zvao ga da krene sa njim u kafanu. Bio je
obučen u šarenu vojnu uniformu, u lijevoj ruci je držao kalašnjikov, a sa desne strane
biciklo. Svjedok je dobro poznavao optuženog jer su skupa odrasli. Optuženom je rekao
da on ide u kafanu, a da će mu se pridružiti, nakon čega svjedok bježi u kuću Jovana
Babića, pa do kuće njegovog sina Gorana Babića. Sutradan je sa Goranom otišao u SUP
da prijavi što se dogodilo, nakon čega mu je ponućeno da bude prebačen u logor
Trnopolje što je svjedook prihvatio. O ubistvu oca saznao je od Devle i Matije vozača u
36
Izvještaj o obdukciji MKSJ broj: PC11/001B od 11.07.2000. godine u Visokom, uložen kao dokaz T-25
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
44
„Transportu“, kao i da je optuženi Zmijanjac od jednog lica dobio šeststotina maraka da
ubije Halila i Halida Dedića, kao ličnu osvetu. Kako nije ubio svjedoka optuženi je vratio tri
stotine maraka tom licu. Svjedok je od majke saznao da je optuženi izveo Halila, pustio ga
da ide ispred njega i ispalio tri metka pa kad nije pao još dva. Majka svjedoka je to sve
gledala iz avlije, a zna i da su vidjele komšije.
126. Izjavu Halida Dedića37 od koja je pročitana na glavnom pretresu dana, a koja
je djelimično suprotna svjedočenju svjedoka na glavnom pretresu Vijeće je cjenilo s
posebnom pažnjom. U toj izjavi Halid Dedić saznanja o ubistvu oca, iznosi različito od
izjave na glavnom pretresu. Različitosti se odnose na mjesto gdje se svjedok nalazi u
trenutku izvršenja krivičnog djela, te je prema izjavi svjedok direktni očevidac događaja
koja su prethodila ubistvu i bio je u neposrednoj blizini prilikom izvršenja ubistva. Dedić
Halid u izjavi navodi da je bio u kući kad je optuženi Dragoja Zmijanjac pokucao na vrata i
izveo Halila Dedića iz kuće, za koje vrijeme se svjedok sakrio u drugu sobu. U daljnjem
tekstu navodi da je optuženi Zmijanjac naredio Halilu da ide ispred njega preko ulice,
nakon čega su se čula rafalna paljba sa mjesta gdje su se oni nalazili.
127. Vijeće navedenoj izjavi nije poklonilo izjavu iz razloga što je Halid Dedić
uvjerljivo svjedočio na glavnom pretresu, da se nije nalazio u očevoj kući nego u kući sa
suprugom i sinom, te objasnio vijeću kako je saznao za ubistvo oca. Tu njegovu tvrdnju
potkrepljuju i izjave Kragulj Milene i Ane Dejanović, koje potvrđuju da se Halil Dedić
navedenog dana nalazio u njihovom prisustvu i da je od komšinice saznao za ubistvo oca,
te su bile prisutne kad je do njih došao Dragoja Zmijanjac i zvao Halida Dedića na piće u
kafanu. Svjedok Goran Babić svjedočio da mu je Dedić Halid istog dana ispričao kako ga
je optuženi Zmijanjac tražio i zvao u kafanu, a da je on prethodno saznao da mu je otac
ubijen, dok je optuženi Dragoja Zmijanjac u vlastitom iskazu potvrdio da je Halida Dedića
zvao na piće dok se isti nalazio u kući Kragulj Milene.
128. Mnogo važnija okolnost je pozicija svjedoka Dedić Halida, koji je ujedno i
oštećeni u predmetnom postupku. Halid Dedić bi ostankom kod prve izjave u kojoj direktno
tereti optuženog, znatno otežao odbranu Dragoje Zmijanjca, no isti je svjedočio na način u
da je posredno saznao za ubistvo oca, a što je potkrepljeno izjavama ostalih svjedoka.
Poseban značaj takvog svjedočenja se ogleda u činjenici da u nedostatku drugih dokaza
37
Izjava Dedić Halida uzeta u SJB Sanski Most, broj: 14-17/02-393/97 od 26.03.1997. godine.
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
45
ne bi bilo niti jedne izjave koja direktno tereti optuženog. Vijeće ovaj zaključak izvodi iz
činjenice da je Dedić Halid saslušan prije svjedoka Emire Žerić i Dijane Brkić, te nije
mogao znati sadržaj njihovog svjedočenja.
129. S obzirom na navedno, Vijeće je izjavu, od 26.03.1997. godine, cjenilo kao
pokušaj iniciranja krivičnog postupka odmah po okončanju ratnih sukoba, odnosno
pokušaj otežavanja položaja Dragoje Zmijanjca u tom trenutku, čime bi se lakše pokrenuo
krivični postupak, za što je svjedok imao poseban interes. Dakle, Vijeće je u potpunosti
poklonilo vjeru svjedočenju Dedić Halida na glavnom pretresu, te skupa sa svjedočenjima
ostalih svjedoka, bez sumnje utvrdilo da je optuženi Zmijanjac počinio krivično djelo na
način naveden u izreci presude.
130. Svjedok Kragulj Milena, u 1992. godini, je živjela kao podstanar sa mužem
Halidom Dedićem i sinom Narcisom. Nisu živjeli sa svekrom iako su živjeli u istom dijelu
grada. U njihovoj ulici je bilo uglavnom srpsko stanovništvo osim Halida, i nekoliko puta su
dolazili da pretresaju stan, a jednom prilikom su odveli Halida na saslušanje u SUP. Jedan
petak popodne oko 25.07.1992. godine, Halidu je došla komšinica Devla, kod koje je tada
živjela Halilova majka, i rekla da su ubili njegovog oca, na što je Halid prokomentarisao da
će doći da ubiju i njega da je to nečija lična naredba da nije od strane vlasti. U tom
trenutku Zmijanjac je zvao Halida sa ulice i pozvao ga da idu u kafanu, da bi nakon što je
Zmijanjac produžio Halid pobjegao. Zmijanjac se za 10 minuta vratio u kuću da traži
Halida, na što mu je svjedokinja odgovorila da nije tu, nakon čega joj je prijetio da će ju
ubiti ako ga krije. Poslije je od komšije Gorana saznala da se Halid krije kod njega u šupi,
da bi sutra dan otišao u SUP gdje su mu predložili da ode u logor Trnopolje, što je
prihvatio. Na pitanje člana sudećeg vijeća svjedokinja je potvrdila da je optuženi u tom
trenutku bio obučen staru vojničku uniformu i da je imao pušku, a znala ga je iz viđenja, jer
su se poznavala njih dvojica.
131. Iz zapisnika svjedoka Ane Dejanović koji je pročitan na glavnom pretresu
evidentno je da je Halid Dedić sa suprugom i sinom živio kao podstaranar u njenoj kući na
početku rata, a supruga i sin i danas žive. Sjeća se da je bilo ljeto kad je pred kuću došao
nepoznat čovjek, naoružan i u vojnoj uniformi, koga ona zaustavlja na ulazu. Pitao ju je za
Halida Dedića, nakon čega je čula da razgovara sa Halidom i zove ga da idu skupa u
kafanu.
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
46
132. Svjedok Babić Goran, je potvrdio u iskazu na glavnom pretresu da od
prije rata, poznaje Halila i Halida Dedića. U ljeto 1992. Godine, prilikom dolaska kući na
očevom ponašanju je primjetio da se nešto neprijatno dešavalo te je saznao da je u kući
Halid Dedić koji se sakrio, jer ga je tražio Zmijanjac. Sutra dan je svjedok odveo Halida
Dedića u MUP, nakon čega je isti bio odveden u Trnopolje. Svjedok je potvrdio da je čuo
da su Zmijnjac i Dedić imali problema iz ranijeg odnosa, pa je predpostavio da ga je zbog
toga tražio. Kasnije je čuo da se priča kako je Zmijanjac ubio Halila Dedića.
133. Iz iskaza svjedoka koji su vidjeli optuženog isti dan nedugo nakon ubistva,
Vijeće je izvelo zaključke o ponašanju i izgledu optuženog, tog kritičnog dana, odnosno u
dovoljnoj mjeri su potkrepljene izjave direktnih očevidaca ubistva. Svjedoci Dedić Halid i
Kragulj Milena spominju da je optuženi tom prilikom dolaska pred kuću Ane Dejanović, bio
obučen u vojničku uniformu i da je imao pušku, a da su istog prepoznali jer su ga
poznavali iz privatnog života. Vijeće smatra značajnim da navedene činjenice nisu bile
precizirane u dovoljnoj mjeri u samom iskazu svjedoka nego su iste utvrđene na pitanje
članova sudećeg Vijeća, što sugerira da su svjedočenja iznošena po vlastitom sjećanju,
bez prethodne pripreme. Ana Dejanović, u svom iskazu u određenoj mjeri potvrđuje iskaze
prethodnih svjedoka, jer je istog dana u istom redoslijedu događanja, vidjela naoružanu
osobu obučenu u vojničku uniformu ispred vlastite kuće, što nedvojbeno ukazuje da se
radilo o optuženom kako su to prethodni svjedoci opisali.
134. Na osnovu navedenih iskaza Vijeće je stvorilo kompletnu sliku o događajima
tog dana, te je bez sumnje utvrdilo da je optuženi počinio krivično djelo kako je to opisano
u izreci presude.
135. U svom iskazu je Dragoja Zmijanjac izjavio da je u vrijeme rata radio kao
električar u jednoj firmi te da je vojni rok u Jugoslavenskoj narodnoj armiji služio 12 dana
dok u Vojsci Republike srpske nije bio niti dana. Naveo je da je mu je život u periodu rata
bio jako težak, s obzirom na njegov brak, te da nikad nije bio član niti jedne stranke. Ističe
da nije poznavao Halila Dedića, dok je Halida Dedića poznavao kroz druženje u kafani i
fudbalu, te je po saznanju da mu je Halil ubijen, biciklom otišao do Kragulj Milene, kako bi
Halida obavjestio o smrti. Nakon što se Halid nije pojavio u kafani optuženi se vratio do
Kragulj Milene, koja mu je rekla da Halid vjeruje da je optuženi ubio njegovog oca.
Optuženi poznaje rođaka Dragana Zmijanjca, koji je sličan njemu izgledom lica, tetoviran
je i služio je vojsku. Optuženi na kraju navodi da je ranije izdržavao kaznu zatvora za
krivično djelo koje je počinio sa Muslimanom, sa kojim je i danas drug.
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
47
136. Svjedok odbrane Mira Sikirica sjeća se da je radila u Komunalnom
preduzeću, gdje je upoznala osobu po imenu Dragan Zmijanjac. Pamti da se vratio na
posao 1996. godine, i da je bio pijanica, nagle naravi, a fički je bio manjeg rasta, ćelav i
nabijen Sjeća se da je jednom prilikom rekao da je ubio čovjeka na Dubičkoj cesti, ali se
nije mogla sjetiti kad je rekao da se ubistvo dogodilo. Poznaje Dragoju Zmijanjca, s
obzirom da živi nedaleko od nje, a svjedočila je o svojim saznanjima jer ju on zamolio.
137. Svjedok odbrane Irfan Kušković, navodi da je u Prijedoru živio do 1994.
godine, a vratio se 2002. godine. Dragana Zmijanjca je poznavao iz viđenja i jednom
prilikom, osam godina nakon rata, u kafani je zapjevao pjesmu o Bosni, nakon čega je
Dragan Zmijanjac, prokomentirao da su se Muslimani uzjogunili, te naredio svjedoku da
napusti kafanu, jer je „Jednog takvog već ubio na Dubičkoj cesti“.
138. Nasuprot svjedočenjima optužbe, Vijeće nije moglo pokloniti vjeru svjedocima
odbrane, koji su u toku postupka, pokušali uvjeriti Vijeće da optuženi nije počinio krivično
djelo, odnosno da je krivično djelo počinila osoba koja se slično zove i prema navodima
svjedoka odbrane izgleda gotovo identično optuženom. Pažljivo cjeneći iskazekako
svjedoka optužbe, tako i svjedoka odbrane, Vijeće nalazi da isti nisu detaljni u mjeri, koja
je potrebna da se dovedu u sumnju iskazi svjedoka Tužilaštva BiH. Svjedoci ne daju
nikakve informacije osim onih koje su potrebne da dadnu alibij optuženom, čime je Vijeće
zaključilo da je sadržaj svjedočenja u odlučnoj mjeri pripemljen. Materijani dokazi koje je
uložila odbrana38 ne potkrepljuju iskaze svjedoka odbrane u pogledu značajnih činjenica,
dok druge okolnosti o samom postojanju lica sličnog imena i prezimena, koji je služilo
vojsku, Vijeće ne smatra dovoljnom dokaznom količinom za sumnju u dokaze Tužilaštva.
A. KRIVIČNA ODGOVORNOST OPTUŽENOG
139. U optužnici se navodi da je optuženi odgovoran za počinjenje krivičnog djela iz
člana 172. stav 1. tačka h) KZ BiH u vezi sa članom 29. i 180. stav. 1 KZ BiH, a ovo Vjeće
ga je osudilo za počinjenje krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana
142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. koji je
38
O-5 Uvjerenje o pripadnosti oružanim snagama SFRJ – VRS za Dragana Zmijanjca, Grad Prijedor,
Odjeljenje za boračko – invalidsku zaštitu broj 03-835-1-197/16 od 20.07.2016. godine O-6 Lična karta Dragan Zmijanjac, MUP RS, Prijedor, datum izdavanja 10.02.2006. godine
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
48
preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i
Hercegovine i Krivičnog zakona SFRJ
140. Naime, Vijeće je izvršilo prekvalifikaciju krivičnog djela kako je to navedeno u
prethodnoj tački i s tim u vezi izvršio je i korekciju činjeničnog supstrata optužnice iz
razloga što je nakon svestrane analize izvedenih dokaza utvrdio da je optuženi poduzetim
radnjama prekršio pravila međunaradnog prava za vrijeme rata i to odredbe Konvencije
kako je navedeno u izreci, dok s druge strane Vijeće nije utvrdio da je optuženi vršio
progon nesrpskog stanovništva na diskriminatorskoj osnovi što predstavlja bitno obilježje
krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti.
141. Tačno je da i KZ BiH u članu 173. definiše krivično djelo Ratni zločin protiv
civilnog stanovništva sa gotovo identičnim obilježjima sa krivičnim djelom Ratni zločin
protiv civilnog stanovništva iz člana 142. preuzetog iz KZ SFRJ, ali s obzirom da je na
snazi u vrijeme izvršenja djela bio KZ SFRJ, u kojem je za ovo djelo propisana blaža
minimalna kazna nego u KZ BiH, Vijeće je primjenilo taj blaži Zakon.
142. U pogledu primjenljivosti blažeg materijalnog Zakona Vijeće će detaljnije razloge
navesti u sljedećem poglavlju.
143. Radnju ubistva iz izreke presude optuženi je počinio sa direktnim umišljajem, jer
je bio svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava. Uz navedeno
počinilac je znao da žrtva nije aktivno učestvovala u neprijateljstvima kad je djelo
počinjeno, imajući u vidu da u periodu izvršenja djela Muslimansko stanovništvo Prijedora
nije pružalo oružani otpor vlasti, a što predstalja (prema stavu zauzetom od žalbenog
vijeća u predmetu Boškoski i drugi, paragraf 66 predstavlja) uslov za utvrđivanje svijesti
optuženog, o statusu žrve.
144. Odbranu optuženog, kao i iskaze saslušanih svjedoka odbrane, Vijeće je
ocijenilo kao odbranu datu u namjeri da se izbjegne krivična odgovornost optuženog.
Naime, odbrana optuženog je pokušala da prezentira Vijeću da je predmetnu radnju
lišenja života civila izvršila druga osoba sa sličnim imenom i prezimenom, međutim
svjedoci Tužilaštva su bili jasni i ubjedljivi u svojim iskazima, ističući da su iz neposredne
blizine jasno vidjeli optuženog kog su oba svjedoka dobro poznavala od ranije.
145. Dakle, kako je Vijeće nakon svestrane ocjene dokaza našlo i zaključilo da je
optuženi Dragoja Zmijanjac radnje ubistva civila iz izreke presude počinio sa direktnim
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
49
umišljajem, te da su se na taj način stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela Ratni
zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ, u vezi sa članom 22. KZSFRJ, to
ga je Vijeće i oglasilo krivim i osudilo za ovo djelo.
III. PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA
146. Članom 3. KZ BiH propisano je načelo zakonitosti, kao jedno od osnovnih načela
krivičnog postupka, koje glasi:
“(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.
(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje,
prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao
krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.“
147. Nadalje, članom 4. KZ BiH propisan je princip vremenskog važenja krivičnog
zakona, te isti glasi:
„(1) Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme
učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će
se zakon koji je blaži za učinitelja.“
148. Zakon je u članu 4a) KZ BiH predvidio i izuzetak od primjene članova 3. i 4. KZ
BiH, propisujući da:
„Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo
koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u
skladu s općim načelima međunarodnog prava.“
149. Dakle, iz navedenih zakonskih odredbi, proizilazi da se, po pravilu, na učinioca
krivičnog djela prvenstveno primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja djela
(tempus regit actum).
150. Od ovog je principa moguće odstupiti jedino u interesu optuženog, odnosno jedino
ukoliko se nakon izvršenja djela zakon izmijenio na način da je izmjenjeni zakon blaži za
učinitelja. Pitanje koji je zakon blaži za učinitelja rješava se in concreto, odnosno
upoređivanjem starog i novog (ili novih) zakona u odnosu na svaki konkretni slučaj.
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
50
151. Koji je zakon blaži zavisi od relevantnih okolnosti. U konkretnom slučaju i
zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela (KZ SFRJ), jednako kao i zakon koji je
trenutno na snazi (KZ BiH), propisuju krivičnopravne radnje za koje je optuženi oglašen
krivim kao krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
152. S obzirom na navedeno, jasno je da postoje zakonski uvjeti za vođenje krivičnog
postupka protiv počinioca za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva i
njegovo kažnjavanje, imajući u vidu da radnje koje je optuženi poduzeo predstavljaju
krivično djelo, kako prema zakonu koji je ranije bio na snazi, odnosno zakonu vremena
izvršenja krivičnog djela, tako i prema zakonu koji je trenutno na snazi, dakle, zakonu po
vremenu suđenja.
153. Dalja procjena koji je zakon blaži za učinitelja vrši se upoređivanjem zapriječenih
kazni iz zakona koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, sa zakonom koji je
sada na snazi. Ocjena koji je zakon blaži vrši se u svakom konkretnom slučaju, njihovim
upoređivanjem, jer isti zakon može biti povoljniji za jednog optuženog, a teži za drugog, u
zavisnosti od toga za koje djelo se tereti, te kakve su odredbe o krivici ili kažnjavanju za to
djelo.
154. Za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZ BiH,
propisana je kazna zatvora od najmanje deset (10) godina ili dugotrajni zatvor. S druge
strane, za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav (1)
Krivičnog zakona SFRJ, propisana je kazna zatvora najmanje pet (5) godina ili smrtna
kazna. Procjena blažeg zakona se uvijek vrši in concreto, odnosno, procjenjujući sve
okolnosti konkretnog predmeta.
155. U ovom slučaju, prilikom razmatranja koji je zakon primjenjiv na konkretnog
počinioca, Vijeće mora izvršiti upoređivanje zapriječenih zakonskih minimuma kazne
zatvora za isto krivično djelo i utvrditi koji od njih je blaži za počinioca. Naime, imajući u
vidu radnje izvršenja krivičnog djela, oblik učešća optuženog i stepen njegove
odgovornosti, odnosno da je optuženi Zmijanjac oglašen krivim da je kršeći pravila
međunarodnog prava, za vrijeme rata, učinio protivzakonita zatvaranja, ovo Vijeće cijeni
da se kazna u konkretnom slučaju ima kretati prema zakonskom minimumu zapriječene
kazne za navedeno krivično djelo. Kada se navedeno uzme u obzir prilikom uspoređivanja
zapriječenih kazni prema KZ SFRJ i KZ BiH, u pogledu zakonom propisanog minimuma
kazne, lako je utvrditi da KZ BiH nije blaži za učinioca, jer za krivično djelo Ratni zločin
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
51
protiv civilnog stanovništva propisuje kao zakonski minimum kaznu u trajanju od deset
(10) godina. Iz gore navedenih razloga, a na osnovu člana 4. KZ BiH, Vijeće nalazi da je u
konkretnom slučaju nužno primijeniti KZ SFRJ, kao zakon koji je važio u vrijeme izvršenja
krivičnog djela, budući da kasnije doneseni zakon, konkretno, nije blaži za optuženog
Dragoju Zmijanjca.
156. Vijeće podsjeća da se i u Odluci Ustavnog suda BiH, AP 1785/06 u paragrafu broj
84. navodi:
„Ipak, različita primjena zakona u sličnim predmetima dozvoljava se ako iza nje stoji
razuman i opravdan razlog.“
157. Ovo iz razloga što se jedan te isti zakon može pokazati, u zavisnosti od konkretnih
okolnosti, u jednoj situaciji kao blaži, a u više zakona u konkurenciji, potrebno je procijeniti
prema kojem zakonu učinilac ima veću mogućnost za povoljniji ishod. Na osnovu svega
izloženog, Vijeće nalazi da se u odnosu na optuženog Dragoju Zmijanjca, ima primijeniti
KZ SFRJ, kao zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
158. U pogledu primjene materijalnog prava, Vijeće nalazi da se u odnosu na
optuženog Dragoju Zmijanjca ima primijeniti KZ SFRJ, kao zakon koji je važio u vrijeme
izvršenja krivičnog djela, jer ovo Vijeće cijeni da KZ BiH u odnosu na optuženog nije blaži
zakon.
IV. ODMJERAVANJE KRIVIČNOPRAVNE SANKCIJE
159. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje i nastale posljedice, Vijeće je osudilo
optuženog na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina, smatrajući pri tom da je
izrečena krivična sankcija srazmjerna težini djela i učešću i ulozi optuženog, te da će se
istom postići opšta svrha izricanja krivičnih sankcija i svrha kažnjavanja, u smislu odredbi
iz člana 33. KZ SFRJ.
160. Pri odmjeravanju kazne za krivično djelo za koje je optuženi Dragoja
Zmijanjac ovom presudom oglašen krivim, Vijeće je, polazeći od opšte svrhe kažnjavanja
propisane članom 33.39 KZ SFRJ i cijneći okolnosti propisane odredbom člana 41. KZ
SFRJ, cijenio stepen odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
52
povrede zaštičenog dobra, kao i okolnosti pod kojim je djelo učinjeno. Također, Vijeće
se pri odlučivanju o visini kazne osvrnulo i na raniji život optuženog, njegove osobne
prilike, te držanje u toku ovog postupka, odnosno, Vijeće je cijenilo i otežavajuće i
olakšavajuće okolnosti na strani optuženog.
161. S tim u vezi, a u skladu sa sudskom praksom MKSJ, ovo Vijeće je pri ocjeni
olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, vodilo računa o tome da Tužilaštvo mora van
razumne sumnje utvrditi otežavajuće okolnosti40, dok odbrana mora dokazati olakšavajuće
okolnosti putem ocjene vjerovatnoće, odnosno mora biti vjerovatnije da su te okolnosti
postojale nego da nisu41, što pred ovim vijećem nije utvrđeno.
162. Težina krivičnog djela za koje se optuženi tereti uvijek je određivana na
osnovu djelovanja na žrtvu ili na lica povezana sa krivičnim djelom i najbližu rodbinu.
Težina se utvrđuje in personam, a ne u smislu univerzalnih posljedica.
163. Vijeće je van razumne sumnje utvrdilo da u konkretnom slučaju na strani
optuženog postoji visok stepen odgovornosti za počinjeno krivično djelo, iz razloga što je
optuženi postupao sa direktnim umišljajem, odnosno optuženi je bio svjestan da svojim
postupanjem čini krivično djelo, i htio je njegovo izvršenje.
164. Vijeće je najprije razmatralo način na koji se odlukom može uticati na zaštitu
društva od vinih optuženih, što predstavlja značajan faktor pri utvrđivanju odgovarajuće
kazne.
165. Pored činjenice da optuženi treba da se odgovarajućom kaznom u dovoljnoj
mjeri odvrati od toga da ikada i pomisli da ponovo učestvuje u takvim zločinima, Vijeće je
prlikom donošenja odluke imalo u vidu i lica koja se u budućnosti nađu u sličnim
situacijama, koja treba isto tako da se odvrate od upuštanja u takva krivična djela.
166. Iako su posljedice ovih krivičnih djela nesagledive i trajne, Vijeće smatra da
će se ovakvom kaznom doprinijeti podizanju svijesti o posljedicama i kažnjivosti ovakvih
zločina, odnosno pravednosti kažnjavanja učinitelja.
39
Član 33 KZ SFRJ (svrha kažnjavanja) 40
Dugostepena presuda u predmetu Čelebići, para. 763; drugostepena presuda u predmetu Kajelijeli, para. 294 41
Vidi, npr. drugostepenu presudu u predmetu Čelebići, para. 590; drugostepenu presudu u predmetu Kajelijeli, para. 294.
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
53
167. Dakle, iako je za krivično djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim
pravom, zapriječena kazna od najmanje pet godina ili kazna zatvora od dvadeset godina,
Vijeće u konkretnom slučaju nije izrekao najtežu kaznu, imajući u vidu težinu posljedica i
njegovo korektno držanje pred sudom, te je Vijeće našlo da u konkretnom slučaju
otežavajućih okolnosti na strani optuženog nema.
168. Kao olakšavajuće okolnosti na strani optuženog, Vijeće je cijenilo raniji život
optuženog, da je oženjen i porodičan čovjek, otac dvoje punoljetno djece, te da se tokom
čitavog postupka korektno ponašao i držao pred Sudom.
169. Imajući u vidu naprijed navedene otežavajuće i olakšavajuće okolnosti,
Vijeće smatra da je izrečena kazna proporcionalna težini počinjenog krivičnog djela,
stepenu krivične odgovornosti optuženog, okolnostima i motivima pod kojim je optuženi
počinio krivično djelo, te da će izrečena kazna ispuniti svrhu kažnjavanja u smislu
specijalne i generalne prevencije, odnosno, kod optuženog i svih drugih pojedinaca podići
svijest o zabranjenosti, kažnjivosti i društvenoj osudi zločina, te odvratiti navedena lica da
ubuduće čine zločine.
B. ODLUKA O TROŠKOVIMA KRIVIČNOG POSTUPKA I IMOVINSKO PRAVNIM
ZAHTJEVIMA
170. Cijeneći činjenicu da je optuženi Dragoja Zmijanjac lošeg imovnog stanja, Vijeće
je na osnovu člana 188. stav 4. ZKP BiH, optuženog oslobodilo od obaveze naknade
troškova krivičnog postupka, te isti padaju na teret budžetskih sredstava Suda.
Na osnovu člana 198. stav 2. ZKP BiH oštećeni se sa eventualnim imovinskopravnim
zahtjevom upućuju na parnicu.
ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK VIJEĆA
Stručni suradnik SUDIJA
Marin Vican Minka Kreho
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
54
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke i branioci mogu izjaviti
žalbu vijeću Apelacionog odjeljenja Suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana prijema
pismenog otpravka presude.
U skladu sa odredbom člana 293. stav 4. ZKP BiH oštećeni presudu mogu pobijati žalbom,
samo u dijelu koji se odnosi na odluku Suda o troškovima krivičnog postupka i odluku o
imovinsko pravnom zahtjevu.
*Žalba se podnosi ovom Sudu u dovoljnom broju primjeraka.
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
55
I. ANEKS 1- DOKAZI
A. DATUMI SVJEDOČENJA SASLUŠANIH SVJEDOKA TUŽILAŠTVA BIH
Red.
br
Datum Svjedočnja. Ime Svjedoka
1 05.04.2016. godine Dedić Halid
2 05.04.2016. godine Mešić Ismet
3 15.04.2016. godine Babić Goran
4 15.04.2016. godine Milena Kragulj
5 23.05.2016. godine Sarajlić Nermin
6 11.07.2016. godine Brkić Dijana
7 11.07.2016. godine Žerić Emira
8 26.09.2016. godine Vještak Rifat Kešetović
(i) LISTA ULOŽENIH MATERIJALNIH DOKAZA TUŽILAŠTVA BIH
T-1 Matični karton na ime Dragoja Zmijanjac, ZSD010151334, ovjerena kopija.
T-2 Jedinični karton na ime Dragoja Zmijanjac, 0101951160092, ovjerena kopija
T-3 Karton lične karte na ime Dragoja Zmijanjac, JMBG...., ovjerena kopija
T-4 Uvjerenje o državljanstvu na ime Dragoja Zmijanjac, opština Prijedor, broj: 04-204-
1-10888/15 od 17.12.2015. godine
T-5 Izvod iz kaznene evidencije na ime Dragoja Zmijanjac, 24.04.2015. godine, MUP
CJB Prijedor
T-6 Izvod iz operativne evidencije na ime Dragoja Zmijanjac, 23.04.2015. godine MUP
CJB Prijedor
T-7 Akt MUP CJB Prijedor, broj: I 13-02/3-4/15 od dana 08.04.2015. godine,
dostavljanje informacija o Dedić Halilu.
T-8 Izvod iz matične knjige umrlih za lice Dedić Halil, broj 04-202-1-1123/15 od
01.04.2015. godine, Prijedor
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
56
T-9 Odluku o proglašenju neposredne ratne opasnosti, 09.04.1992. godine, Službeni list
Sarajevo
T-10 Odluka o proglašenju ratnog stanja, Službeni list RbiH 20.06.1992. godine
T-11 Službeni glasnik Srpskog naroda u BiH godina 1-broj. 6 Odluka o proglašenju
neposredne ratne opasnosti, 12-17.05.1992. godine, Banja Luka
T-12 Službeni list RBiH Odluka o ukidanju ratnog stanja 28.12.1995. godine, Sarajevo
T-13 Presuda MKSJ u predmetu Radoslav Brđanin, 01.09.2004. godine, IT-99-36-T
p.403/24094 TER a D403-1/24094 TER a 22.01.2008. godine
T-14 Prvostepena presuda Suda BiH, broj: X-KR/06/200 od 30.05.2008. godine u
predmetu Željko Mejakić, Momčilo Gruban i Duško Knežević
- Drugostepena presuda Suda BiH, broj: X-KRŽ-06/200 od 16.02.2009. godine
Željko Mejakić, Momčilo Gruban i Duško Knežević.
T-15 Drugostepena presuda MKSJ, broj IT-97-24-A od 22.03.2006. godine u predmetu
Stakić Milomir
- Prvostepena presuda MKSJ, broj IT-97-24-T od 31.07.2003. godine u
predmetu Stakić Milomir
T-16 Presuda MKSJ broj IT-08-91-T D620-D1/20100 TER, 27.03.2013. godine(tom 3od 3)
Presuda MKSJ broj IT-08-91-T D948-D621 / 20100 TER 27.03.2013. godine (tom 2
od 3)
Presuda MKSJ broj IT-08-91-T D948-D621 / 20100 TER 27.03.2013. godine (tom
1 od 3)
T-17 Presuda MKSJ broj IT-94-1-T od 07.05.1997. godine u predmetu protiv Duška
Tadića i drugostepena presuda MKSJ broj IT-94-1-A od 15.07.1999. godine u
predmetu protiv Duška Tadića
T-18 Informacije, Institut za nestale osobe, broj 03/1-40-2-669/15 od 20.04.2015. godine:
Zapisnik o upoznavanju rodbine sa rezultatima DNK analize PS 3 Sanski Most broj
05-6/03-366/2005 od 03.06.2005. godine; Zapisnik o prepoznavanju leša PS 3
SanskiMost broj 05-6/03-366/2005 od 03.06.2005. godine; Nalog za ukop Dedić
Halila, broj 01-41-2159/2005 od 08.06.2005. godine Federalna komisija za nestala
lica; Zahtjev za prenos tijela Dedić Halila, podnosilac zahtjeva Dedić Mustafa
03.06.2005. godine; Fotografija ličnih stvari Dedić Halila; Fotografija Dedić Halila;
Međunarodna komisija za nestale osobe, Projekat identifikacije za Krajinu od
14.06.2005. godine u potpisu Nermin Sarajlić; Izvod iz matične knjige rođenih na
ime Dedić Halil, RS Prijedor 04-200/0010/2005 iz 2005. godine
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
57
T-19 Nalaz i mišljenje za svjedoka Grahovac Stevu
T-20 Zapisnik o saslušanju svjedoka Grahovac Steve, broj 16-14/3-04-2-175-230/15 od
dana 22.12.2015. godine, SIPA
T-21 Nalaz i mišljenje za svjedoka Dejanović Ana –T21
T-22 Zapisnik o saslušanju svjedoka Dejanović Ane, broj 16-14/3-04-2-175-231/15 od
dana 22.12.2015. godine
T-23 Zapisnik o saslušanju svjedoka Brkić Dijana, Državna agencija za istrage i zaštitu
broj 16-14/3-04-2-175-47/15 od 01.04.2015. godine
T –24 Nalaz vještaka sudske medicine dr. Rifata Kešetovića, od 03.09.2016. godine, na
okolnosti povrijeđivanja ošećenog Dedić Halila.
T –25 Izvještaj o obdukciji MKSJ broj: PC11/001B od 11.07.2000. godine u Visokom.
(ii)
(iii) DATUM SVJEDOČENJA SVJEDOKA ODBRANE OPTUŽENOG DRAGOJE ZMIJANJCA
Red.
br
Datum Svjedočnja. Ime Svjedoka
1 22.08.2016. godine optuženi Dragoja Zmijanjac
2 22.08.2016. godine Sikirica Mira
3 22.08.2016. godine Kučković Irfan
(iv) MATERIJALNI DOKAZI OPTUŽENOG DRAGOJE ZMIJANJCA
O-1 Zapisnik o saslušanju svjedoka Dedić Halid broj 16-14/3-04-2-175-57/15 od dana
14.04.2015. godine dat Državnoj agencije za istrage i zaštitu
O-2 Zapisnik o saslušanju svjedoku Mešić Ismet broj: 16-14/3-04-2-175-42/15 od dana
01.04.2015. godine Državna agencije za istrage i zaštite
O-3 Zapisnik o saslušanju svjedoka Milena Kragulj u Državnoj agencije za istrage i zaštitu
broj 16-14/3-04-2-175-130/15 od 08.09.2015. godine
O-4 Izvod iz matične knjige umrlih za Dragana Zmijanjca, Opština Prijedor, broj 04-202-1-
4031/16 od 20.07.2016. godine
O-5 Uvjerenje o pripadnosti oružanim snagama SFRJ – VRS za Dragana Zmijanjca, Grad
Prijedor, Odjeljenje za boračko – invalidsku zaštitu broj 03-835-1-197/16 od 20.07.2016.
S1 1 K 020448 16 Kri 28. novembar 2016. godine
58
godine
O-6 Lična karta Dragan Zmijanjac, MUP RS, Prijedor, datum izdavanja 10.02.2006. godine
O-7 Izjava Dedić Halida uzeta u SJB Sanski Most, broj: 14-17/02-393/97 od 26.03.1997.
godine.
(v) DOKAZI SUDA
Tokom predmetnog postupka nije bilo dokaza čije izvođenje je naredio Sud, odnosno
Vijeće.