1

2

BOŽIĆNA ZABAVA I SV NIKOLA ŠK. GOD. 2016./17

3

Poštovano čitateljstvo, Već dugi niz godina izlazi naša novina „Ludus“, možda i ne toliko

poznata, ali nama nekako srcu jako draga. Provodeći sate smišljajući, pišući, uređujući tekstove, mi urednice, na neki smo način i odrasle i sazrele. Među nama ima i najnovijih početnica koje s velikom srećom svaki novi zadatak prihvaćaju te jedva iščekuju novi. Dok neke od nas, ove najstarije, ne prihvaćaju to s tolikom srećom, ne zbog pisanja (to nam je oduvijek bio drag posao), već zbog same činjenice da se bliži kraj našem druženju s „Ludusom.“ Ove godine sve skupa smo Vam priredile veselu šetnju kroz proteklu godinu te naše snove, ambicije, nova znanja... Bile smo jako raznovrsne i pisale o svemu što nas veseli; o nekim našim idolima, malim snježnim radostima, božićnom duhu u Gradu te raznim kulturnim događajima na kojima smo prisustvovale. Također, priredile smo Vam izbor poezije i proznih tekstova koje smo kroz godinu pisale s velikom ljubavi. Vođene mišlju F. Scotta Fitzgeralda „Ne pišite zato što želite nešto reći, pišite zato što imate nešto reći“, priredili smo vam ovogodišnje izdanje „Ludusa“. Nadamo se da ćete i Vi biti zadovoljni , kao što smo i mi.

Vaše urednice

Izdavač:„Ženski đački dom“ – DubrovnikZa izdavačaMarica Pendo, prof.Glavna i odgovorna urednicaMarija ŠundricaGrafička urednicaMarija ManenicaUredništvo:Mia Suton, Ivona Brljević, Ivona Sabljić, Nikoleta MratovićAutorice tekstova:Marija Šundrica, Marija Manenica, Mia Suton, Ivona Brljević, Ivona Sabljić, Nikoleta

Mratović, Franka Linarić, Zrinka Bukvić, Nives Roso, Karla Stražičić, Helena Mišković, Dora Kuraica, Josipa Nikolić, Mia Lazo, Barbara Dedić, Fani Radić, Marija ŽuhovićIzbor fotografija i slika:Marija ŠundricaEmili Bukvić KendjelNa rad poticale:Prof. Lenka Jadrušić, prof. Darija StanićLektoricaProf. Lenka JadrušićNaklada 150 primjerakaU Dubrovniku, travanj 2017.

SADRŽAJ

OBOGAĆIVANJE ŽIVOTA.......... 4Najbolje iskustvo u mom životuFilmski glazbeni klasiciNove dimenzije zbližavanjaOraspoložile su me BjegunkeIz dnevnika prvašiceLinđoNaše novo “kumče”

SJEĆANJE NA VUKOVAR ..........10

DOMIJADE ..................................12Kreativnost u slobodno vrijeme

MATURANTICE...........................14

ADVENT ......................................16Božićna zabava u DomuStradun - živi GradAdvent u ZagrebuIznenadio nas je snijeg na Pelješcu

ZDRAVLJE ...................................18Pravovremena prevencija ili kobna posljedica

LITERARNI ODABIR..................19

U POTRAZI ZA IDENTITETOM.22Jesam li se pronašla?!

REPORTAŽA.................................23Naša ravnateljica

SPORT ..........................................24Tko kaže da nas sport ne zanima

ZABAVNI KUTAK .......................25Frizura - samopouzdanje ili samo modni detaljJedan jedinstveni

4

OBOGAĆIVANJE ŽIVOTA

Kada sam čula da će se doći snimati film „Robin Hood“ u Dubrovnik, bila sam presretna. Još od malih nogu taj mi je crtić bio jedan od dražih. Sama ta pomisao da će se doći snimati u Dubrovnik tako jedan poznati film, s poznatim glumcima iz Hollywooda, odmah se u meni probudila želja da idem na audiciju za statiranje. I otišla sam.

Nisam očekivala da će se toliko ljudi prijaviti, pa me odmah uhvatila trema da neću upasti. Kad sam došla unutra, morala sam ispuniti jedan papir koji je imao niz čudnih pitanja?! kao „Koje su vaše srednjovjekovne vještine“, ili „Jeste li spremni dati da vas ošišaju u redovničkom stilu“. Kad su na televiziji rekli da će tog tjedna

početi javljati tko je upao, a tko ne, odmah sam osjećala nekakav strah da me možda neće primiti, jer su rekli da im se puno teenagera javilo.

Napokon su me nazvali nakon dva tjedna i javili mi da sam upala! Išla sam sutradan na probu kostima. Tamo su me deset puta mijenjali, jer su trebali dobiti odobrenje od čovjeka koji je zadužen za kostime. Nekad sam bila previše moderna, ili staromodna, no konačno su pronašli odgovarajući kostim. Snimanje je počelo u ponedjeljak, 20. veljače. Taj dan nisam otišla u školu jer je snimanje trajalo petnaest sati. Svi smo bili jako iscrpljeni, imali smo tri stanke od pet minuta, a na sceni smo samo mahali neka tri sata tako da mi je desna ruka jako očvrsnula.

No, unatoč svim naporima, taj mi je dan bio jedan on najboljih dana u životu.

Nakon tog ponedjeljka, nisu me zvali idućih sedam dana i već sam se uplašila da im više nisam potrebna. Napokon su me pozvali u sljedeći ponedjeljak tijekom sata i pitali su me jesam li slobodna da dođem u utorak i srijedu, i ja sam naravno rekla da jesam. Na kraju sam ostala na snimanju još i četvrtak i petak.

Ti su mi dani bili ispunjeni samo smijehom jer smo se sprijateljile s ljudima koji su tamo nadležni. Tamo smo svih zabavljale ja i moje prijateljice, stalno smo pjevale i plesale, a u jednom nam se trenutku i sami Jamie Foxx pridružio, te je plesao i pjevao s nama.

Moje sudjelovanje u snimanju filma “ Robin Hood”

5

OBOGAĆIVANJE ŽIVOTA

Pri dolasku u Dom, najvažnije je pogledati ploču s obavijestima. Najprije sam primijetila veliki papir na kojemu je bilo ispisano niz pjesama. Te pjesme trebao je izvoditi Dubrovački simfonijski orkestar na svom redovitom jesenskom ciklusu u Kneževom dvoru.

Tako je nas nekoliko ljubiteljica klasične i filmske glazbe i, naravno odgajateljica Lenka, otišlo poslušati izvrsne skladbe.

Neke su od nas u Kneževom dvoru bile prvi put, a većina je po prvi put doživjela izvrsnu akustiku gdje se prostor i glazba naprosto sljubljuju.

Orkestar je započeo izvedbom klasičnih pjesama kako bi zagrijao atmosferu. Na red su došli svjetski hitovi koje svatko zna kao što je „You raise me up“, zatim hit pjesme iz filmova „The Godfather“, „James Bond“ i serije „Game of thrones“.

Ni hladnoća, ni kiša nas nije mogla zaustaviti da uživamo u zvucima našeg gradskog orkestra.

Ozračje je bilo pravo jesensko. Uz kapljice kiše (koncert je bio na otvorenom), polako su se slijevali glazbeni zvuci koji pozivaju na sanjarenje. Dvor je bio pun, sjedalice su rasprodane do posljednjeg mjesta, a mi smo uživale na skalinima i na galeriji, zajedno s mnogobrojnim ljubiteljima glazbe iz cijelog svijeta.

Marija Manenica

Filmski glazbeni klasici(koncert Simfonijskog orkesta Dubrovnik u

Kneževu dvoru)

Svaki dan bismo dolazili rano ujutro jer smo morali ići oblačiti kostime, praviti frizure i šminkati se. To mi je bilo najgore vrijeme iz cijelog statiranja jer smo trebale čekati red da stignemo na sve to. Čekalo bi još najmanje dvjesto ljudi koji su također to trebali napraviti.

Dubrovnik je na setu izgledao stvarno kao grad iz srednjeg vijeka, pun zastava, u svim ulicama bili su konji, malene trgovine… Bilo je tu drvenih kućica koje su ljudi počeli graditi mjesec dana prije snimanja, kako bi se to sve izgradilo, ali sav se taj napor isplatio jer su postigli ono sto su htjeli. Nama statistima, koji smo bili na sceni, nije bio problem snimati, ali nažalost jest Dubrovčanima, koji nisu nikako mogli ići preko Straduna, nego su stalno morali ići preko Buže.

Kada su došli glumci na set i kada bi ih vidjeli, sigurno su ljudi mislili da su umišljeni jer su poznati, ali oni su suprotno

od toga. Sa svim statistima su se družili i zabavljali, nisu se odvajali kao da su oni nekakvi bogovi, a mi obični smrtnici.

Kada bi nas netko pitao koliko nas plaćaju za to statiranje i kada bismo im mi odgovorili, oni bi rekli da je to lagano zarađen novac, ali zapravo nije, jer smo mi morali iste scene ponavljati po pedeset puta, dobivali smo noćne more od rečenica koje su nam stalno ponavljali «Ovo je bilo odlično, ´ajdemo sad to ponoviti petnaest puta.» Stalno smo hodali gore dolje i mahali križarima koji su išli u rat. Nekada smo trebali pričati tijekom snimanja, a nekad smo trebali samo igrati pantomime radi konja kod kojih se ne smije glasno govoriti.

No to je sad sve gotovo, nažalost. Jako će mi „faliti“ ovo sve, jer unatoč svim naporima koje smo proživljavali, to je bilo najbolje iskustvo u mom životu.

Fani Radić

6

OBOGAĆIVANJE ŽIVOTA

Već nekoliko godina u našem Domu vode se pregovori o osposobljavanju besplatne internetske mreže, tzv. Wi-Fi čija je dostupnost prijeko potrebna za učenice da lakše preuzimaju nastavne prezentacije, rasporede i slično. No je li Wi-Fi u Domu poslužio svrsi, ili je sve krenulo u potpuno krivom smjeru?

Naime, spojiti se na Wi-Fi danas je potpuno normalna stvar, pošto je mobilni internet postao preskup. Učenicama je lakše stupiti u kontakt sa svojim prijateljima iz razreda, sa svojim profesorima i razrednicima, ako imaju bilo kakvih nejasnoća u vezi nadolazećih ispita i slično. Ako nam hitno treba neka informacija, a nismo sređene i našminkane da idemo do Straduna i spojimo se na Wi-Fi od nekog restorana ili caffea, idealno je to što samo siđemo u domski restoran i pronađemo što nam je potrebno na svojim mobitelima. Računala, koja su nam omogućena u Domu, nisu uvijek dostupna. Samo tri računala na 96 učenica i nije neka velika stvar.

No, što se događa kada upotreba tog istog Wi-Fi-a prijeđe u neku potpuno suprotnu dimenziju. Učenice sve manje i manje izlaze vani prošetati sa svojim prijateljima jer imaju sve što im treba baš tu u Domu

na Wi-Fi-u. Vrijeme objeda i večere uvijek je bilo vrijeme kad se sve skupimo u restoranu, jedemo i pričamo što nam se taj dan dogodilo, ili što moramo taj dan odgovarati u školi, ali sada... Sada me rastuži prizor kada uđem u restoran i vidim poluprazne stolove, a sve djevojke su jednostavno zadubljene u svoje male ekrane na mobitelima.

Wi-Fi u Domu i općenito internet trebao je služiti da ostanemo u kontatku sa svojim najmiljim koji su nam daleko, da pronalazimo nove informacije u vezi škole, obrazovanja i kulture. Danas se sveo na to da se radije dopisujemo s mladićem koji nam se sviđa, nego da se nađemo s njim na kavi, a živi samo dvije

ulice od nas. Pomalo žalosno.Smatram da je Wi-Fi u Domu

veliki napredak i jako koristan za brže dolaženje do informacija za školu i učenje, ali ono što ne može svijet promijeniti, ne možemo ni mi tu u Domu, a to je ovisnost današnje mladeži o internetskim sadržajima.

Marija Žuhović

7

OBOGAĆIVANJE ŽIVOTA

Ove se godine prikazivala u Kazalištu „Marina Držića“ komedija „Bjegunke“. Učenice iz našeg Doma, (koje su htjele), otišle su pogledati predstavu. Žena srednjih godina pobjegla je od muža i djece, htjela je unijeti nekakvu zabavu u svoj život, te ga učiniti zanimljivijim. Ostavila im je oproštajno pismo u kojem je pisalo da ne može više i da odlazi. U trenutku kada stopira, na cesti susreće staricu, koja je pobjegla iz staračkog doma. Smatrala je da to mjesto nije nikako za nju. Obje žene bile su s istom namjerom na tom mjestu, te se počinju svađati oko stopiranja. Proživljavaju svakakve dogodovštine u nekoliko dana, čak su provalile u kuću i završile u zatvoru, ručale su na grobu, živjele kod nekog seljaka, no starica se tamo nije htjela zadržavati. Starica je komičniji lik, priča o svojim ljubavnicima i mužu, a ova druga je htjela proživjeti

stvari kao i ona. Cijelo se vrijeme prepiru, no na tom njihovom putovanju zbližile su se i, moglo bi se reći, da su se čak i zavoljele. Predstava je po mom mišljenju izvrsna komedija, no gledajući i s druge strane- ima važnu pouku: majkama nekada treba odmora, sve se lomi preko njihovih leđa, no nije način da se pobjegne ostavljajući obitelj. Bjegunka se vraća kući. Poduzima neke nove korake koji će na nju dobro utjecati u budućnosti, a da je pobjegla zauvijek, kajala bi se i nikada ne bi bila sretna. A starica, ona se vratila u starački dom i osvojila nove titule, no i dalje je bila staro glumatalo. Ovu je komediju učinila zaista smiješnom do suza. Ako se ikada ova predstava više bude prikazivala u Dubrovniku, preporučila bih je svakome tko se treba opustiti i nasmijati nakon napornoga dana.

Ivona Sabljić

Iz dnevnika prvašice

Dom. Sama pomisao na tu riječ ostavlja dojam na neku odvojenost od kuće u kojoj smo odrasli. S vremenom dođe i taj trenutak kada svi moramo otići, školovati se; u mome slučaju sa sela otići u mnogo veći grad Dubrovnik.

Dolazak na početku školske godine. Nedjelja navečer.S ve je bilo mirno i osjećala sam se da se nikada neću prilagoditi.Sve je izgledalo tako čudno, tako pusto, naravno, kad sam naučila, uz moja tri brata, da nikad nemam mira.

Prvih mjesec dana bilo je blago rečeno grozno. Čekala sam samo taj blaženi dan, taj petak, samo da dođem kući i napokon se odmorim i od Doma i od Grada.Iskreno, kome i nije bilo teško kada je prvi put došao u Dom.Misli da se neće prilagoditi, ali sve to dođe na svoje, svi se s vremenom prilagode. Meni nije bilo toliko teško što se tiče cimerica iz sobe, jer je tu bila Matea, osoba koju znam cijeli život. Svojim razgovorima pomogla mi je na neki način da zaboravim da mi moja kuća uopće „fali“. Istina, trebalo mi je da se naviknem na nova pravila, nove metode, kućni red; sve su to od nas prvašica tražile odgajateljice, no i to sam usvojila.

I tako, svake nedjelje putujemo, putujemo u Dubrovnik, a da nismo ni svjesni da se zapravo svakim danom sve više i više udaljujemo od kuće. Naši roditelji uvijek će biti uz nas, bez obzira što se dogodilo, no mi jednom kad odemo od kuće sve se manje vraćamo, premda uvijek imamo onu kuću gdje se možemo vratiti.To saznanje čini nam svaki rastanak lakšim.

Helena Mišković

8

OBOGAĆIVANJE ŽIVOTA

„Linđo“ je naziv folklornog ansambla u našem Gradu. Njihov repertoar obuhvaća mnoštvo hrvatskih tradicionalnih plesova, a najpoznatiji od njih je „Linđo“. Odmalena sam se susretala sa snimkama nastupa pripadnika ansambla, ali sam tek nedavno otišla na nastup. Kartu i vodstvo omogućila nam je naša odgajateljica Lenka Jadrušić.

U večernjim satima došli smo do Lazareta. Pričekao nas je portir te nam dao karte kojima smo kasnije ušli. Sjeli smo na tribine; na najviša mjesta. Pozornici

su pristupile dvije voditeljice: jedna je objašnjavala program na hrvatskom i engleskom jeziku, dok je duga isto napravila na francuskom jeziku. Uslijedilo je izvođenje podravskih, baranjskih i slavonskih plesova. Potom su izvođači ( uz pratnju tradicionalnog glazbala iz našeg kraja – lijerice) izveli ples „Linđo“. Poslje „Linđa“ na repertoar su došli starogradski plesovi.

Članice ansambla su i moje dvije kolegice iz razreda: Dorotea Hladilo i Anđela Vujinović. One su aktivni članovi još od 2010.

godine. Pripadaju tzv. „A“ sastavu i često nastupaju u Lazaretima, na Stradunu te diljem Lijepe naše i okolnim državama. One su i mene zainteresirale za pridruživanje sastavu kao i još jednu kolegicu iz razreda. Ja sam članica tek nekoliko mjeseci i za sada sam jako sretna.

Više je razloga zbog kojih sam se pridružila i dalje nastavljam baviti se „Linđom“. Prije svega pogodno je za zdravlje baviti se fizičkom aktivnošću, a kako sam, zbog nemogućnosti upisa drugih aktivnosti, imala malo izbora, „Linđo“ je bio jedna od opcija. Zatim, valja napomenuti da naše probe ne traju pretjerano dugo, a odlučni treneri prenose nam kulturnu ostavštinu naših predaka. Jedino mi je malo žao što na repertoaru nema mljetskih plesova. To su lagani plesovi, ali zna ih samo jedan od voditelja ansambla, i rijetko se izvode. „Linđo“ mi pomaže da se riješim stresa, a imam o čemu pričati i s kolegicama iz razreda. Možda se, uz moj vrijedni rad, dogodi i neko lijepo putovanje s „Linđovcima“. Franka Linarić

9

OBOGAĆIVANJE ŽIVOTA

Udruga „Zdenac“ poznata je i po humanitarnom djelovanju i kumstvima za djecu u potrebi. „Zdenac“ je započeo raditi 2007.godine.

Svrha mu je pomaganje siromašnoj djeci u školovanju i njihovom cjelokupnom razvoju. Volonteri „Zdenca“ djeluju u Africi i Južnoj Americi. Zdenac je 2014. godine pokrenuo svoju misiju i na otoku Margariti u Venezueli. Venezuela je zemlja Južne Amerike s glavnim gradom Caracasom. Većina stanovništva u toj zemlji su rimokatolici.

Otok Margarita (koji je dio Venezuele) turistički je otok s otprilike 700000 stanovnika i poprilično je siguran ako se usporedi s ostatkom zemlje. Venezuela je jedna od bogatijih zemalja po nafti, ali isto tako i jedna od zemalja u kojoj vlada veliko siromaštvo i bijeda. Siromaštvo je trostruko: duhovno, moralno i materijalno. Iako se deklariraju kao katolici, postoje velika područja koja su daleko od Boga i koji ne žive svoju vjeru. Sakrament braka je rijedak, obitelji sačinjavaju djeca i samohrane majke. Materijalno siromaštvo je teško opisati jer im svega nedostaje.

Udrugu na tom turističkom otoku osnovala je sestra Ljilja Lončar, koja je s velikom željom da ide u krajeve gdje se ljudi ne vole dugo zadržavati, odlučila misiju „Zdenca“ usmjeriti prema najpotrebnijima u toj zemlji. Osnovano je pet centara: Pampater, Apostadero, 4 de Mayo, Brisas de los Millanes, te

Pedro Luis Briceno. Cilj svakog centra je okupiti svu djeca s ulice i pružiti im novu obitelj. „Zdenac“ kroz svoju misiju toj siromašnoj djeci postaje nova duhovna obitelj, a volonteri „Zdenca“ njihovi prijatelji. Djeci je osigurana hrana, voda, lijekovi, odjeća i obuća, a preko njihovih volontera djeca dobivaju posebnu pažnju kroz aktivnosti koje ih raduju.

Danas je u rad centra uključeno preko 200 djece u 50 mjesnih volontera koji su aktivni u radu centra te svjedoče pozitivnim promjenama u ponašanju djece.

Tako, u suradnji s udrugom „Zdenac“ naš Dom već nekoliko godina sudjeluje u odgoju te siromašne djece. Naše učenice svake godine plaćaju školovanje i ostale potrebe jednom djetetu tijekom njegovog obrazovanja.

Ove godine Dom počinje školovati „kumče“ s otoka Margarita, malenu djevojčicu Luisaymilis Cova koja ima 11 godina i ide u 5. razred. Djevojčica živi sa svojom majkom. Dom prikuplja novac na način da učenice koje žele svake godine doniraju mali novčani prilog i tako pomognu svom „kumčetu“.

Mislim da svi mi na puno različitih načina potrebitima u svijetu možemo pomoći, donirajući svoje vrijeme, novac, misli i molitve. Ne samo da možemo, nego smo to i dužni, jer 25 000 ljudi svakog dana umire od gladi, a kroz to isto vrijeme baci se oko 12 tona hrane. Dok trećina svijeta uživa u prekomjernom trošenju, mnogi ljudi u svijetu

žive u konstantnoj gladi.Siromaštvo je globalni

problem koji zahvaća veliki postotak ljudi, od kojih mnogi žive s čak manje od jednog dolara na dan.

Ne zatvarajmo oči, već se danas priključimo nekoj od humanitarnih akcija poput „Caritasa“ ili organizacije „Marijini obroci“ koja dnevno hrani milijun i dvjesto tisuća najsiromašnije djece koja pohađaju školu u zemljama Afrike, Azije, Južne Amerike i Kariba.

A mi, učenice Doma, potrudit ćemo se (preko udruge „Zdenac“) da naša Luisa ima sigurno školovanje i spokojno djetinjstvo.

Mia Suton

Naše novo „kumče“(dugogodišnja suradnja s udrugom ZDENAC)

Naše novo „kumče“(dugogodišnja suradnja s udrugom ZDENAC)

10

SJEĆANJE NA VUKOVAR

Vukovare, ti si stijena Vukovar je grad kojega ćemo se uvijek sjećati. Uvijek će ostati u našim srcima kao ožiljak koji ne možemo zabora-viti, podsjećat će nas na bol koju su naši stariji pretrpjeli.Znamo da je on grad heroj, grad patnje i grad sjećanja. Kad samo pomislim, ili samo spomenem „Grad Vukovar“, na pamet mi padaju razni događaji koji su se dogodili te burne 1991.godine na području Vukovara i okolice. Ta je patnja urezana u sjećanje svakoga Hrvata.

Iako sam rođena desetljeće poslije ovoga burnog događa-ja, znam da sve to ne smijemo pustiti u zaborav. Svake godine možemo zapaliti svijeću i pomoliti se za Vukovar, sve patnje koje je pretrpio, ali izdržao poput stijene, za nje-gove heroje... Iako ništa ne mogu promijeniti, taj grad je grad heroj koji će uvijek biti urezan u moje sjećanje.

Ivona Brljević

Vukovar u mome srcuVukovar je jedan od najljepših hrvatskih gradova. On je grad heroj. Vukovar je simbol Hrvatske koja se nikada nije predala. Njemu možemo zahvaliti što smo danas slobodni ljudi, slobodna država. Iako nisam bila još rođena u vrije-me rata, znam puno toga o Vukovaru.Taj je grad pretrpio mnogo toga lošega, mnogi su ljudi ubi-jeni, nestali, a među njima i djeca, svakodnevno su padale velike količine granata…Branila ga je cijela Hrvatska, ali je 18.studenoga 1991.go-dine Vukovar pao. Puno je ljudi protjerano iz grada, neki su odvedeni u logore, a neki na Ovčaru…Danas je Vukovar opet lijep grad. U tom gradu heroju se opet čuje smijeh, ljudi sretno žive. Iako je danas opet mi-ran i slobodan grad, nikada ga ne smijemo zaboraviti. Uvi-jek ćemo ga nositi u srcu, toliko mu dugujemo.

Mia Suton

Nešto višeSjeti se što je bilo prije-srce ti ponosno bijei tugu ne krije.

Sagradi neuništivi zidda ne sramiš se bojaKoje uljepšavaju vid.

Ta boja je ona kojasvijetli ljudskom srećomi učini je još većom.

Sagradi cijeli gradsmijehom ocrtaj kućni pragi neka ima najljepši sag.

Tu postoji nešto višei o tome ne treba govoriti tišei ne smiju znamen obrisati kiše.

Ivona Sabljić

11

SJEĆANJE NA VUKOVAR

Nesebičnost žrtve VukovaraVukovar... grad koji je simbol Domovinskog rata, simbol domoljublja, nesebičnog žrtvovanja vlastitog života hra-brih boraca za spas tuđih života. Simbol ljubavi prema svome narodu, ljubavi prema ostavštini naših predaka i budučnosti naše djece. Naši borci žrtvovali su vlastite ži-vote kako bi spasili naše, kako bi nam omogućili svijetlu budućnost, nama i našoj Hrvatskoj. Ne dopustimo da sve ono što su učinili za nas padne u mrak zaborava. Odužujmo im se i zahvaljujmo svakod-nevnim djelima. Neka ni jedna prolivena kap krvi ne bude uzaludna. Svjedočimo istinu o našem Gradu heroja te o tim mračnim godinama cijele Lijepe Naše. Budimo dobri, kao što su i oni bili, žrtvujmo se, pomažimo i, što je najbitnije, volimo. Gradimo Vukovar i Hrvatsku istinom i dobrotom.

Nikoleta Mratović

Sjetno o gradu herojaVeć dugi niz godina na spomen mjeseca studenoga sjetno se prisjetim grada heroja, grada snage, grada Vukovara. I tada duboko u sebi osjetim tugu i krivnju zbog moga ne-mara, zbog toga što se češće ne prisjetim toga grada veli-kana.Vukovar je postao simbolom boli i hrabrosti u našoj državi. Govoreći o Domovinskom ratu javljaju se mnoga pitanja, mnogi problemi, u ljudima se bude razni loši osjećaji, ali i oni dobri kao ponos, ljubav, zajedništvo. Ovi loši osjećaji su oni koji nas trebaju brinuti, koje trebamo umanjiti te početi zajedno, ujedninjeni, skupa graditi novi Vukovar koji će odisati dobrotom, srećom, ljubavi, zajedništvom, ali ponosom, iznad svega.Vukovar nikada ne smijemo zaboraviti, kao ni njegovu prošlost, ali sada, nakon ovoliko godina treba ga krasiti cvijeće i dječji smijeh umjesto granata i majčinih suza.

Marija Šundrica

Učenice Antonija Bogoević, Ilijana Brkić i Dijana Muscholl

12

DOMIJADE

U likovnoj sam sekciji već če-tvrtu godinu. Iz rada u njoj imam jako puno uspomena. Kad sam prvi put došla u Dom sve mi je bilo novo i neobično. Prvi put sam se odvojila od svoje obitelji i došla živjeti u veliku zajednicu. Odmah sam uočila jako lijepe radove koji su bili izloženi po cijelom Domu (slike, nakit, dizajn..). Zapitala sam se tko je sve to napravio. Sa-znala sam da su to izradile gene-racije učenica koje su bile članice kreativno-likovne sekcije i da je već godinama vodi odgajateljica Marina Bobić.

Nakon toga, izbor sekcije u ko-joj ću sudjelovati bio je jasan.

Svaku se godinu ova sekcija na Domijadi predstavi s više radova. Bilo je tu svega; od nakita od „si-gureca“ preko skulpture ježeva, instalacije od selotejpa, pa sve do dizajna kiša.

Naša odgajateljica, moglo bi se najjednostavnije reći, umjetnički je tip, a nas uvijek potiče na krea-tivno razmišljanje. Kad razgovara-mo nikad ne znamo gdje nas neka ideja može odvesti, često se dogo-di da počnemo nešto raditi i da to na kraju ispadne nešto sasvim dru-

go od onoga što smo na početku zamislili. Trudimo se biti orginalni i precizni u izradi ( jer ako nismo, znamo da će to odgajateljica vidje-ti i sve ćemo raditi ponovo, dok ne bude dobro. Ali mi smo na to spremne..haha). Nastojimo uvijek koristiti materijale koji u osnovi služe za nešto drugo ( stari papir, cijevi od vode, „sigurece“,stara odjeća, školjke…).

Svake se godine u ovu sekci-je prijavi veliki broj učenica, ali nakon nekog vremena shvate da, osim zezancije i ugodne atmosfe-re, treba vrijedno raditi. Tako se naša sekcija nekad održava i više puta tjedno, a ponekad traje i po dva sata.

Svi se pitaju odakle nam ideje. Kad počnemo s radom u listopadu odgajateljica nam na prvom sa-stanku iznese svoje zamisli za tu školsku godinu. Moram priznati da se i mi u početku sami zapita-mo kako ćemo nešto izrealizirati, ali odgajateljica nas potiče da to shvaćamo kao izazov i, ako raz-mišljamo kreativno i u to unesemo dovoljno truda, a ona uvijek nado-da i ljubavi, sigurno ćemo stvori-ti nešto zanimljivo. Tako se kroz

naše druženje, razmjenjivanje ide-ja, istraživanje materijala, a bome smijanje i pjevanje stvaraju radovi kojima se predstavljamo na Domi-jadama. Važno nam je da smo mi zadovoljni našim radovima i onim što smo napravili. Ako naši radovi budu zapaženi, pa na regionalnoj Domijadi s nekim od njih osvoji-mo prvo mjesto,naravno da smo presretni jer je naš trud prepoznat i idemo na državnu Domijadu.

Prošlu školsku godinu smo se na regionalnoj Domijadi u Dubrovni-ku predstavili s nakitom od ostat-ka kože, slikom Pelješac (glavni materijali izrade su bili školjke, mušula i pruće loze), instalacijom Virtualni okusi kojom smo htjeli skrenuti pozornost na ispreplitanje stvarnog i virtualnog svijeta, te s dva dizajna u kolekciji pod nazi-vom „Coctail“ izrađenih od gume-nih crnih i bijelih rukavica.

Jednu od kreacija, haljinu sa pelerinom nosila sam ja, a hlače sa korzetom i bolerom nosila je Ana-marija Rozić (na slici), također članica naše sekcije.

Prema rezultatima stručnog žiri-ja na regionalnoj Domijadi instala-cije i kreacije osvojile su 2.mjesto, a slika Pelješac i nakit 1.mjesto.

Tako smo se plasirali na državnu Domijadu u Rovinju. Prema mišljenju učeničkog žirija dizajn i instalacija bili su najbolji u svojoj kategoriji.

U Rovinj, nažalost, nisam mogla ići radi drugih obveza. Anamarija Rozić, Antonija Matičević i Ana Varezić postavile su naše radove na izložbi državne Domijade i vratile nam se s osvojenim drugim mjestom u kategoriji primijenjene umjetnosti, tj. s našom kolekcijom šarenog nakita od ostatka ekološke i prirodne kože.

Ove je godine regionalna Domijada u Zadru. Nadam se da ćemo i ove godine biti uspješne kao i dosad. Ovo mi je zadnja godina u Domu i, bez obzira na rezultate, imam jako lijepe uspomene i sigurno ću u budućnosti koristiti ono što sam naučila u ovoj sekciji.

Zrinka Bukvić

13

DOMIJADE

Kreativno-likovna sekcija 2015./2016.Regionalna Domijada - Dubrovnik

Ekološka sekcija 2015./2016.Regionalna Domijada - Dubrovnik

Dramska sekcija 2015./2016. - Regionalna Domijada - Dubrovnik

Plesna sekcija 2015./2016. - Regionalna Domijada - Dubrovnik

14

15

16

ADVENT

Već dvije godine za vrijeme Božićnih blagdana na Stradun se postavljaju „kućice“ koje nam nude hranu i piće.Pušta se glazba i ljudi dolaze uživati u blagdanskom ugođaju.

Stradun je živ, pun ljudi i topline. Mnogi uživaju u tome, ali naravno uvijek se nađu i oni koji misle drugačije, odnosno oni kojima „kućice“ smetaju. „Kućice kvare ljepotu naše glavne ulice“, kažu mnogi.

Smatram da najveću ljepotu, kao i sam duh Grada čine njegovi ljudi. Te „kućice“ zbog kojih ljudi izlaze i druže se, ne razmišljajući o svakodnevnim brigama, smijeh i govor ljudi koji odzvanja gradskim zidinama, samo pridonose ljepoti našega Grada. Zašto ne unijeti

Stradun - živi Grad

Ove sam godine po prvi put u Domu i prvi sam put osjetila blagdansko ozračje izvan svoje obitelji. Povodom božićnih praznika u Domu smo imali zabavu. Imale smo karaoke. Dobili smo popis pjesama i djevojke iz Doma su se prijavljivale za pjesme koje su tu večer htjele pjevati. Neke djevojke su se prijavljivale zajedno, a neke pojedinačno.

Moje cimerice i ja spustile smo se u restoran kad je počela zabava. Bilo je jako veselo, atmosfera je bila ugodna. Tu su večer gotovo sve djevojke bile u Domu, a s njima odgajateljice i ravnateljica.

Moje cimerice (sve su glazbenice) došle su na ideju da otpjevamo jednu pjesmu zajedno. Odlučile smo se za Severininu pjesmu „Brat Pitt“. Iako smo se „glupirale“, bilo je super.

Ljubica je pjevala pjesmu, svirajući svoju gitaru, „Zašto još

Božićna zabava u Domu

Božićno veselje i u Dubrovnik? Zar te „kućice“ stvarno toliko narušavaju ljepotu Dubrovnika? Zašto ljudi ne razmišljaju o pravim problemima, umjesto o „kućicama“ koje nikome ne nanose štetu?

Značajke Božića su ljubav i mir. Zašto oni ne bi odzvanjali i ulicama našeg Grada u to najljepše vrijeme u godini - vrijeme Božića.

Sve su to pitanja na koje ne možemo dati jednoznačne odgovore. Ja bih samo željela da Grad živi, ako ne cijelu jesen i zimu, barem za vrijeme blagdana.

Ako nitko nema bolju ideju za druženje i okupljanje građana, neka nam te famozne „kućice“ ostanu i dalje.

Nikoleta Mratović

volim te?“. Zatim je na redu bila Marija, prošlogodišnja pobjednica, s pjesmom „Someone like you“ od Adele.

Iako nisam pojedinačno htjela pjevati, dala sam se nagovoriti i izabrala sam pjesmu „Rolling in the deep“ od Adele. Na kraju je stručni učenički žiri birao najbolje. Treća je bila Ljubica, Mia i Nives,

druga Marija, a pobjednica sam bila ja.

Najprije sam bila šokirana, a onda radosna. Nisam se nadala pobjedi. Bilo je to jedno veče za pamćenje. U Domu se moglo čuti puno divnih glasova i lijepih izvedbi. Dobile smo i nagrade, ali još nam nisu uručene.

Karla Stražičić

17

ADVENT

Sredinom prosinca mi učenice iz „Ženskog đačkog doma“ krenu-le smo na trodnevni izlet u Zagreb. Cilj nam je bio posjetiti već drugu godinu najbolji advent u Europi.

Krenuli smo ujutro jednog sun-čanog petka. Put je bio dug, ali zabavan. Zabavnog su ga činile učenice i vesele pjesme. Jako če-sto smo stajali da se odmorimo. Došavši blizu Karlovca, stale smo i posjetile novootvoreni akvarij. Odmorile se razgledavajući slat-kovodne ribe i zanimljive uvjete u kojima žive. Zatim smo krenuli ususret hladnom Zagrebu.

U večernjim satima stigle smo u Dom „Marije Jambrišak“, gdje smo srdačno primljene. Nije nam dugo trebalo da se raspakiramo i krenemo u noćni obilazak grada. Dobile smo dovoljno slobodnog vremena i otkrile ono za što nismo znale. Vani je bilo hladno i ubrzo smo otišle u tople postelje.

Svanulo je novo jutro i trod-nevni izlet se nastavio. Nakon vrlo obilnog doručka, ljubazna nas je odgajateljica odvela u razgledava-nje grada; Gornji grad, Trg svetoga Marka, Zagrebačka katedrala, Trg

bana Josipa Jelačića, bile su samo neke od destinacija. Poznavajući nas mlade, odgajateljica je skrati-la priču i ostavila nas da uživamo u slobodnom vremenu. Svatko je pošao u potragu za onim što mu treba. Kada su svi potrošili nešto novca otišle smo u Dom, kratko objedovale i krenule za Čazmu, gdje smo se upoznale s imanjem obitelji Salaj. To je imanje obasja-no s oko 2 000 000 lampica i pri-godnih blagdanskih ukrasa i skul-ptura. Posebice je to nezaboravan ugođaj noću.

Noć je brzo pala i krenuli smo natrag u Zagreb. Došla je i nedje-lja, dan za povratak u Dubrovnik. Spremili smo se, zahvalili na go-stoprimstvu i krenuli u Arena cen-tar, osjetili malo čari kupovine. Svatko je kupio po nešto, a zatim smo se svi ponovo našli u autobusu i krenuli dalje… Bilo nam je lijepo i hladno, pravi ugođaj za pamće-nje.

Nadamo se da su i naši zagre-bački prijatelji jednako tako uživa-li u posjetu Dubrovniku za vikend Feste svetoga Vlaha.

Nives Roso

Naš Pelješac je u siječnu zabijelo snijeg.To i ne bi bilo vrijedno spomena da se tako nešto ne događa tako rijetko. Očekivalo se nekoliko pahulja, što je i bio slučaj u nekim mjestima, no većinu je snijeg poprilično zabijelio. Stanovnike Orebića, Trpnja, Potomja, Kune, Janjine i još mnogih mjesta, iznenadila je količina snijega koja je poprilično čudna za Pelješac.

Najprije smo svi bili iznenađeni, a potom i zaprepašteni jačinom zime. Posljedice su ubrzo bile vidljive na voćkama, vinovoj lozi, maslinama, povrću. Sve je obamrlo kroz samo nekoliko dana.U početku nismo puno razmišljali o ledenoj šteti, uživali smo svi u idiličnom sniježnom ugođaju.

Mnoge je snijeg razveselio, djeca su se sanjkala, grudala i uživala u sniježnim radostima.Odrasli su uživali u ljepoti starih kamenih kuća i uskih uličica pod sniježnim prekrivačem.Grane borova njihale su se pod težinom snijega, sve se čarobno bijelilo, kao u nekoj divnoj bajci kojoj je ubrzo došao kraj, no Pelješčani joj se nadaju i iduće godine. Biti ćemo svakako spremniji na nova zimska iznenađenja.

Nikoleta Mratović

Iznenadio nas je snijeg na Pelješcu

18

ZDRAVLJE

Iako smo u 21. stoljeću, veliki broj stanovništva, bez obzira na dob, spol ili obrazovanje, nije dovoljno educiran o uzročnicima gripe, prenošenju i sprječavanju takvog stanja.

Gotovo svaka osoba je bar jednom oboljela od gripe ili prehlade, ne uzimajući ozbiljno svoje stanje te tako postala prenositelji na ljude u svojoj neposrednoj okolini.

Gripa može mutirati i dovesti do kobne posljedice – smrti, što mnogi ne znaju, ili im još nije došlo do svijesti.

Prethodnih mjeseci dosta se pisalo u medijima o ovoj temi pa se nadajmo da će se stvari promijeniti na bolje.

U Hrvatskoj i ostatku Europe ove godine je promijenjena epidemiološka slika cirkulacije virusa influence, tako da su u opticaju sva četiri virusa, dva A i dva B.

Ove godine je našu domovinu pogodila epidemija gripe visokog intenziteta od kojih su umrle dvije osobe, a više tisuća oboljelo u svim područjima Hrvatske, od Zagreba, Splita do Slavonije.

Južnije krajeve posebno je

iznenadio broj oboljelih koji je viši nego što smo navikli. Stvaran broj oboljelih je višestruko veći od evidentiranog. Gripa je turbulentna bolest, što je posljedica nepredvidljivosti njenog uzročnika. Svake godine imamo situaciju koja nas iznenadi i zaprepasti koliko upala pluća i smrtnih ishoda gripa može izazvati.

Zabilježeni su i slučaji ptičje gripe, ali nema direktne opasnosti. Potencijal uvijek postoji jer se s gripom nikad ne zna i može mutirati na razne načine. Nije preporučljivo dirati uginule patke, ili labudove, čerupati, ili koristiti za hranu jer se direktnim kontaktom može inficirati.

Kako dolaze jesen i zima, uglavnom dolazi i gripa. Da bismo izbjegli provesti vrijeme u postelji radi povišene temperature i šmrkanja, ono što vam predlažem kao buduća zdravstvena djelatnica je da se pripremite na njezin dolazak.

Pojačajte unos vitamina C, limuna, kapsula matične mliječi, meda, čajeva i propolisa. Propolis je ljekovit proizvod pčela koji zbog svog sastava povoljno djeluje protiv virusa, bakterija, pa i gripe.

Domovi zdravlja se počinju opskrbljivati cjepivima, pa se i na taj način možemo zaštiti.

Najugroženije populacijske skupine kojima se preporučuje obvezno cijepljenje su osobe starije od 65 godina, kronični bolesnici, trudnice, djeca starija od 6 godina i zdravstveni djelatnici.

Gripa se širi preko inficirane osobe kišući, kašljući, virus nalazimo na rukohvatima, tipkovnicama, kvakama… Potrebno je izbjegavati prostorije s mnogo ljudi kao i shopping centre. Kako bismo se zarazili gripom, dovoljno je koristiti bilo kakve zaražene predmete, zatim primaknuti ruke licu.

Naše odgajateljice u Domu i roditelji često nam „sole pamet“ o higijenskom pranju ruku i toplijem odijevanju o čemu nijedan tinejdžer ne razmišlja kao o pozitivnom savjetu, već kao o bezazlenim riječima.

U današnjem vremenu često smo radi obveza pod stresom pa je obrambeni i imunološki sustav oslabljen. Potrebno je odmaranje jer psihičko stanje pogoduje gripi.

Zdravstveni djelatnici, mediji i javnost mora bolje educirati stanovništvo o uzročnicima, sprječavanju i liječenju gripe putem reklama, plakata, emisija, predavanjima u školama, vrtićima, sveučilištima, staračkim domovima i drugim ustanovama za dobrobit svih građana u Lijepoj našoj.

Josipa Nikolić

19

LITERARNI ODABIR

Bog s rogovimaStvaraju se nevjerojatne slike i osjećam vrtloge topline. Osjećam jačinu vike, nema u njoj ništa loše. Stvaraju se palete boje, nema ni jedne u sjeni. Osjećam blizinu-njih je troje i nastaju drevne teme. Stvorim mu plašt i krunu i odjednom nastane mir. Osjetim dušu; toplu, punu, s neba tuče bjelina. Stvorim ga i gle-vide mu se rogovi, smije se kroz plač. Osjetim-nisu mu ravni bogovi, oni koje tako nazivaju. Vidim s rogovima boga, ne daje utjecaj nikakva droga. Vidim one jake slabiće kojima je vlastita krv piće.

Ivona Sabljić

Kaže mamaKaže mama da šutim, da se ne žalostim, da mislima ne mutim, da srećom ne postim. Ona koja suze guta kaže i da je sve u redu laže, osmjehom ljubi me u tjeme, a u njoj je tuga pjene. Kaže mama:“Sve će dobro biti, ponovno ćes lijepo sniti, samo nemoj od svijeta piti i jednom će se dobro zbiti.“ A njoj na leđima je kamen, svejedno mi gasi svaki plamen. Bujicu u sebi zadrži i kroz nerede me podrži.

Ivona Sabljić

Ode glava Prijatelju, glavu mi odsijeci, kad već oči i mozak mi kopaš, u paučinu svoje gluposti se motaš, ako možes to poreci. Sjadat ću i čekati na kretnju, bit će brza i jaka kao vjetar i glava će odletjeti metar. Ne bi ti trebalo predstavljati smetnju. Jedna u nizu bit će moja glava, zemlja će gutati krv, a kroz duplje prolaziti crv, sve dok ne postanem trava.

Ivona Sabljić

ilustracija Emili Bukvić Kendjel

20

LITERARNI ODABIR

Latica maka Nakuplja se zlo tkivo unutar mene, boli i peče i čitam teško štivo, boli nastane veće. Sjene vuku me i gone ruke sve su mi teže, a noge postaju trome, dani su na izmaku i bježe. Uz prozor stojim, čekam svjetla bljesak, crne točke brojim i čujem u daljini pljesak. Neće me prevariti san, nikada se nisam osjećala budnom kao sad, neobičan je ovaj dan. Iščezava mašta u dimu čudnom. Dolaze nove misli kroz otškrinuta vrata, govore mi:“Svi snovi su ti pokisli, glumit ću ti brata.“ A ja ga imam cijeli život, ne zna moju dušu. Misli da je moj pilot i ne zna za ovu sušu.

Otvorite me, pročitajte! Ubija me ovo tkivo, bespotrebna pitanja ne pitajte i spustite se na moj nivo! Ovdje dolje ne cvjeta cvijeće, prividnost moja je jaka, želim da sve bude dio sreće, jer tanka sam kao latica maka. Eksplodirat ću, nestati, na poslijetku to neće biti igra, bijesa neće prestati, dotaknite me, potrebna je samo igla. Nebesa će na mene pasti, dušu oprati oblaci. Latica maka će cvasti, tad lakši će mi biti koraci. Koljena klecaju, pluća škripe. Čujete li, pomozite već jednom?! Dosta je ove lažne vike, želim se zasluženo osjećati vrijednom. Nije kasno, nije mnogo prošlo, samo jedna četvrt ili manje, novoga tkiva je došlo, a ja se osjećam još tanje.

Ivona Sabljić

Kiša Nebo se crni i grmi. Grom puče, srce mi tuče. S neba lije, zemlja pije, sporo srče, životinje trče, bijesno reže, ka skloništima bježe. Grmi i sijeva i kiša pjeva.

Ivona Sabljić

ilustracije Emili Bukvić Kendjel

21

LITERARNI ODABIRSinoć. Ležim ja u postelji

sklupčana kao mali maltezer (iskreno ne znam kako taj pas izgleda, samo mi je lijepo to ime). Tako se izležavam, dopisujem s Anom i Petrom. Pa se prevrćem i sve tako. Na kraju hodnika mama pokušava poslati Romanu u postelju, ali joj ne uspijeva. Romana joj govori: „Mama, mama ispričaj mi još jednu priču.“. Mama odbije prvi put, ali Romana tvrdoglavo nastavi: „ Maaaamaaaa daj mi ispričaj pričuuuuu.“ „No dobro zlato“, odvrati mama, „ali kakvu“. „Neku o proljeću“ „Znam baš jednu takvu“. Mama se smjesti, zagrli Romanu i započne: „ Jednom davno“, „koliko davno“- upita Romana. „Jako davno“-odvrati mama. „Prije tebe?“. „Da, prije mene“. „Prije bake i dinosaura je li tako?“. „Da i prije nje“, odvrati mama “Mogu li sad molim te nastaviti?“. Romana kimne, smjesti se još udobnije i počne slušati potok riječi što je izlazio iz maminih usta.

„Jednom jako davno bio je jedan plemić. Živio je blizu rječice. Svaku bi se večer iskrao iz dvorca pa bi preko mračne šume, zelene livade(uvijek zelene)“. Romana je zaustavi“ Kako to da je sve uvijek bilo zeleno?“. Mama nastavi: “Tada nije bilo godišnjih doba i svako je kraljevstvo od tri na svijetu živjelo: ili u ledu i snijegu( Elsium), ili u žarkom suncu (Arsium), ili pak u savršenim umjerenim klimama (Demium).

Naš David živio je u Demiumu. Tako je dakle svakog savršenog dana hodao po livadi, a onda bi nakon kratke kišice pošao do rijeke. Na obali bi se sastajao s Elenom. Elena je bila bogata plemkinja, otprilike njegovih godina. I oni bi se sastajali i svirali gitaru, pjevali jedno drugome pjesme, pričali o knjigama, o vremenu, o zvijezdama i sličnim temama. Ali oni nisu znali da je tu njihovu

ljubav iza drveća promatrala jedna neugledna seljančica koju su, prije nego li je navršila dvanaest godina, roditelji otjerali od kuće, jer sve što bi zamolila svog pokonjeg brata blizanca, ostvarilo bi se. Ona je tako lutala šumom, noćima bi se divila Davidu i zavidila Eleni. Jedne je večeri došla do Davida, prije nego što je stigla Elena, i priznala mu svoje divljenje. On se nasmijao i blago ju otpravio. Sljedećeg dana otišla je do mjesta gdje je živjela Elena i pitala ju zašto ju David toliko voli. Elena joj se bezobrazno obraćala, rugala joj se i potjerala ju je štapom. Neugledna seljančica je onako podrta, prljava i plačem okupana, pobjegla u šumu. Kada su se te večeri David i Elena sastali, sjela je i zamolila brata: „ Braco moj najmiliji, kad bi barem ona propatila zbog ovih svojih zlobnih djela“ Nije ni završila rečenicu i njen brat se pojavi pred Elenom na drugoj obali rijeke: „ Pravedna si se pravila, a nepravedna bila. Nisi dala ono nije bilo tvoje ni za

uzeti jer moje je sestre to zaručnik od malena. Zato neka drugi imaju što ti imaš, a ti nemaš što drugi imaju. Budi pojava bez lica, a lice bez pojave. Daj da sav svijet ima ljepotu na trenutak, a kasnije neka se vraća svom rodnom stanju. Led otopi, sunce primiri i daj im harmoniju bar na nekoliko tjedana. Sad budi vjetar s mirisom cvijeća, potok s okusom sunca i nebo s pogledom mora. Spodobo, budi Proljeće“.

U tom trenu udari grom između oboje i nesta ih. David se opametio i oženio se neuglednom seljančicom kojoj je ime bilo Natalia. Ona je od nepočešljane, neoprane i neodgojene djevojke, postala predobra, predraga i prelijepa plemkinja. I živjeli su sretno dovijeka.

Zaključak (valjda): Draga učiteljice, nadam se da je ovo dovoljno za pozitivnu ocjenu iz školske zadaće jer ja, svega mi, ne znam što drugo napisati.

Franka Linarić

PROLJEĆE; priča za laku noćPROLJEĆE; priča za laku noć

Učenica Zrinka Bukvić u kreaciji likovno- kreativne sekcije “ Kiša”

22

U POTRAZI ZA IDENTITETOM

Zovem se Barbara. Učenica sam prvog razreda jezične gimnazije u Dubrovniku. Mislim da vam se na samu riječ gimnazija želudac tri puta okrenuo, a mozak pomislio :

,, Ajme ne bi ja nikad!“ ili ,, Zašto si to sebi napravila pa ubijaš se od učenja !?“. Donedavno su iste misli i meni prolazile kroz glavu, no nije sve baš tako. Prošla sam ja zanimljiv put, dok sam došla do gimnazije i sada u gimnaziji prolazim još zanimljiviji. Velika pogreška, koju sam ja već na početku napravila bila je ta što sam slušala druge. Prvenstveno zbog toga što svatko nešto doživljava na drugačiji način, a još veća što sam tražila informacije od ljudi bez imalo iskustva. Uostalom, kako netko može znati kakvo je nešto, ako to nikad nije iskusio? Ne mogu drugi osjetiti ni doživljavati za nas. Mi osjećamo isključivo za sebe i iznosimo svoj stav prema nečemu. Došla sam iz malog mjesta Ravno u Hercegovini. Išla sam

u Osnovnu školu „Ravno“. Jako mala škola sa samo jedanaest učenika, što, kako sad vidim, baš i nije bila najbolja ideja, ali što je tu je. Kombinacije koje oni slažu i sam način rada nije dovoljno kvalitetan, ponekad se čini površan.

IZBOR ŠKOLE:Od malena sam željela biti

učiteljica, no tu je želju kasnije zamijenilo puuno drugih želja. Nisam baš bila dijete koje je točno znalo što želi, ali sam bila dijete koje je mislilo da zna što točno želi, što je u svakom slučaju pogrešno. Nevjerojatno je koliko se čovjekovo razmišljanje može promijeniti. Isti čovjek, isto tijelo, a razmišljanje potpuno drugačije. Čovjekovo razmišljanje se razvija sa samim čovjekom. Pokušajte pročitati neku knjigu s pet, petnaest pa s pedeset godina. Doživjeti ćete je na tri potpuno drugačija načina.

Kada je došlo vrijeme za odabir

škole, pojma nisam imala što želim. Svaki prijedlog gimnazije, moje uporne tetke, odlučno sam odbijala. Na kraju mi se turistička škola učinila kao zgodna ideja. No, zahtijevali su tri škole minimalno pa sam morala birati još nešto. Odabrala sam gimnaziju, čak ne toliko teška srca jer sam znala da, ako upadnem u gimnaziju, upala sam i u HTT pa ću moći birati. Rezultati? Upala u svaku! Uzbuđenje je svakim danom sve više i više raslo. U međuvremenu sam uspjela istegnuti ligamente. Malo stresa, tuge, uzbuđenja, zabrinutosti… sve se to nakupilo i stvorilo “onaj osjećaj“ u želucu. Brinula sam se kako ću doći do škole, hoću li ući u pogrešan razred, autobus… zacrtala sam si da ću redovito učiti, imati odlične ocjene, urednu sobu, biti pohvaljena… težila sam savršenstvu, no čemu sve to? Tek sada vidim koliko je ta ideja zapravo bila nerealna i glupa… iscrpljujuća…

DOLAZAK U DUBROVNIK...Ovaj dan bio je popraćen

neprospavanom noći, što me začudo nije posebno ometalo. Moja mama je bila jako napeta. Mislim da joj je kroz glavu prolazilo puno nesuvislih misli. Toliko je sebe uložila u mene, a to je bio tako pogrešan korak. Nisam baš znala kakav je to osjećaj kad se sam potrudiš za nešto što želiš. No, otkrila sam JUDO i s JUDOM novu stranu života. Svijet u kojemu sam ja prije živjela je „mala maca“ u odnosu na ovaj sada.

U Dubrovnik me dovezao moj tetak. Taj čovjek se navozio vozajući mene. Kada smo došli, ispred Doma je bila hrpa kovčega i torbi.. dobila sam ključ od svoje sobe i s mamom se popela na treći kat. Ušla sam u sobu koja je na mene ostavljala vrlo čudan dojam samoće. Djelovala je jako tužno, usko i nepoznato, no bez obzira na to, veselila sam se novom početku. Ovo je praktički bio odlazak u novi početak. U sobi je bilo sve ono što nam je najpotrebnije, ali i više! Uskoro smo se morali rastati. Rastanak je mojoj mami pao teže nego meni. Meni baš i nije teško pao.

Koliko god to nezahvalno i ružno zvučalo, ne nije mi teško pao. Nedugo zatim upoznala sam se s cimericom.

ilustr

acija

Em

ili B

ukvi

ć Ken

djel

23

REPORTAŽA

Profesorica Marica Pendo je 23 godine ravnateljica „Ženskog đačkog doma“ Dubrovnik. Rodom je iz Ši-benika, tijekom studiranja u Zagrebu upoznaje svog budućeg supruga, te dolazi u Dubrovnik. Nakon niza go-dina rada u srednjoj školi, postala je ravnateljica našega Doma. Ove go-dine odlazi u prijevremenu mirovinu kako bi se mogla brinuti za svojih pe-tero unučadi: Teu, Antu, Tomu, Roka i Vlaha.

U svojoj karijeri postigla je puno toga. Ponosna što je naš Dom među najboljima u Republici Hrvatskoj, za-hvaljujući iznimno dobroj suradnji s učenicama, roditeljima i školama. Su-radnja Doma i škole je iznimno bitna, odgajateljice se redovito informiraju o napretku učenica razgovorima s ra-zrednicima i profesorima.

Pored učenja, učenice sudjeluju u brojnim natjecanjima ( npr. Domijade, Lidrano). Možemo se pohvaliti zavid-nim rezultatima i nagradama osvoje-nima na brojnim natjecanjima, pose-bice Domijadama, bilo regionalnim, bilo državnim. Ravnateljica posebno potiče timski rad i suradnju među učenicama, tome doprinose razne iz-borne aktivnosti unutar Doma.

Svake godine organizira suradnju s drugim domovima u zemlji i ino-zemstvu. Dugi niz godina odlazimo na Brač u posjet Domu klesarske ško-le, na advent u Zagreb, u posjet Domu „ Marije Jambiršak“, te u Budimpeštu u posjet Hrvatskoj gimnaziji koja ima dom u sklopu škole. Njihovi učeni-ci i djelatnici dolaze nama u uzvratne posjete. Također se odlazi i na jednod-nevne izlete, npr. u Međugorje. Posje-

Ostala sam sama u sobi i proučavala sve… doslovno sve.. zidove, postelju, ormarić… obuzeo me je neki osjećaj praznine koji je bio popraćen osjećajem uzbuđenja. No, vrlo brzo sam upoznala „hrpu cura“. Niti jedna od njih nije pokazivala nikakvu nesigurnost ni strah, no uvjerena sam da su to osjećale. Svi dolaze s istim strahovima i nesigurnostima, koliko god samouvjereno izgledale. Boje se hoće li biti prihvaćene, dovoljno smiješne, zabavne… uglavnom, cilj je zadovoljiti druge. Vjerujte, ne živite vi za druge, nego isključivo za sebe i nikada nemojte dopustiti da netko promijeni ono što vi jeste, samo da bi dobili nešto što oni trebaju. Ljude nikada nećete moći dovoljno zadovoljiti.. nije do vas, do društva je.

Možda je krivo mjesto ili vrijeme. Prolazila sam kroz stresno razdoblje, mislila sam da hitno trebam „dečka“, savršene obrve, „ispeglanu“ kosu… i najbolja stvar koju sam napravila bila je- nisam se uopće pokušavala uklopiti niti sam se mijenjala. Sve što sam napravila je bilo čekanje. Dala sam šansu vremenu i nije me iznevjerilo. U međuvremenu sam se prebacila u jezičnu gimnaziju no to je već druga i duga priča. Nisam zažalila! Upoznala sam divnog dečka, divne ljude…uz redovito učenje gimnazija je super. To je više od škole! Nije samo mjesto za učenje i štrebanje, nego je mjesto za snalaženje, sklapanje novih prijateljstava i otkrivanja novih stvari! Škola ne mora biti tlaka. U svemu pokušajte pronaći nešto zanimljivo, jer se može! Pokušajte jednom stvarno saslušati što je profesor pripremio za sat i cijenite malo više njegov trud. Može biti iznenađujuće zanimljivo, u to sam se i sama uvjerila. Treniram JUDO i badminton, što još više upotpunjuje moj život. Zvučim kao ultra sretno-zadovoljna osoba, bez ijednog problema, što naravno nisam.

Problemi su sastavni dio života. Trebamo pokušavati naći način kako ćemo se nositi s njima, a ne kako ćemo pobjeći od njih. Glavno pitanje je “ Jesam li se pronašla?!“ Moj odgovor je „Ne“! Tražim se svaki dan. Svaki dan otkrivam nešto novo, probam nove stvari… mislim da se čovjek traži dok je živ! Barbara Dedić

tili smo i nekoliko domova u Republi-ci Sloveniji, a bili smo i u Makedoniji u učeničkom domu u Skopju.

U razgovoru sam od ravnateljice doznala da je posebno veseli mani-festacija „Svome Gradu i Županiji s ljubavlju“ u organizaciji triju učenič-kih domova našega Grada. Tada u Ka-zalištu „Marina Držića“ pokazujemo svojim profesorima, roditeljima, pri-jateljima i građanstvu što smo radili i naučili tijekom godine, kroz glazbu, ples, pjesmu, scenski, filmski i lite-rarni izraz. Tada u predvorju Kazališta upriličimo izložbu kreativno likovnih radova.

Ispratila je mnogo generacija iz na-šega Doma. Ističe da joj je jako drago kad nam se bivše učenice dođu javiti u Dom, pozdraviti nas i pričati nam o svom životu, prisjećajući se domskih dana. U sklopu prisjećanja na domski život i rad već više od trideset godina izdajemo domski list, što ravnateljica posebno potiče i podržava. Tako smo prošle godine obilježili listov trideseti rođendan gdje su se sastale sve gene-racije „Ludusica“ u prostoru Doma, a tu je sudjelovala i moja malenkost.

Kao maturantici život u Domu će mi ostati u divnom sjećanju zbog su-djelovanja u raznim sekcijama i do-brog odnosa s djelatnicima. Onaj naj-veseliji dio, većini nas su putovanja i Domijade.

Svi znamo da čovjek živi da bi ra-dio, ali mirovina je vrijeme za odma-ranje i uživanje u životu. Stoga ravna-teljici želimo puno zdravlja, obiteljske sreće i uživanja. Vjerujemo da će nas posjećivati kad god bude mogla.

Marija Šundrica

Naša ravnateljicaNaša ravnateljica

Ravnateljica sa svojim “curama” u Budimpešti

24

SPORT

Školska godina 2015./16. prošla je mirno, kako u školi, tako i u našemu Domu. Dani su bili is-punjeni odlaskom u školu, a osta-tak dana većina nas provela bi na nekoj od sekcija izbornih aktivno-sti u Domu, neke bi išle na kavu, a nekoliko djevojaka se intenzivno bavilo sportom.

Došla je nova školska godina i mnogo promjena. Porastao je broj raznovrsnih sportašica počevši od: Petre Hazdovac, Barbare De-dić, Ilijane Brkić, Karle Stražičić i moje malenkosti. Ne treniramo sve isti sport, ali svaka prema svo-me osjeća ljubav i slobodu.

Petra Hazdovac i ja zajedno treniramo nogomet, novo isku-stvo, novi prijatelji… Sve je to dio nogometa kao i euforija gledajući hrvatsku nogometnu reprezenta-ciju i umjetnost koju imaju igrači. Ja sam se bavila i karateom skoro

deset godina i postigla jako dobre rezultate, ali zbog raznih proble-ma morala sam stati i okrenuti se drugom sportu. Moram priznati da mi je bilo jako teško to napraviti i da mi nedostaje i dan danas, ali zato je nogomet tu koji treniram skoro tri godine i pozvana sam u reprezentaciju do 18 godina. Jako teško je bilo doći do toga, ali uz svakodnevno treniranje, sve sam uspjela.

No, karateu nije kraj. Kar-la Stražičić trenira karate kojoj stvarno dobro ide. Nedavno je bila treća u državi u svome uzra-stu. U tom sportu pokazuješ svoju grublju stranu. Vide se modrice, umor, iscrpljenost, ali njoj to nije bitno, sve se pretrpi kao i to. Bitno je kako ćeš zablistati na postolju i kako će se društvo ponašati prema tebi (svi će misliti da nema zafr-kancije s njom) i, što je najbitnije,

roditelji su ponosni, a još više i trener.

S druge strane imamo Barba-ru Dedić koja trenira vrlo sličan sport karateu, a to je JUDO. Tako-đer i ona primi mnoštvo udaraca, ali to je ništa neće spriječiti da ide dalje. Svaki dan je na treninzima i daje sve od sebe.

I šećer na kraju, naša Ilijana Brkić. Znamo da je Dubrovnik poznat po vaterpolu, grad držav-nog, europskog, regionalnog pr-vaka JUGA. Ništa to ne bismo tako doživjeli da Ilijana nije tu, koja svaki dan ide na trening, na svaku utakmicu, kako na svoju, tako i kada igraju Jugaši.

Trebali bismo izdvojiti i dje-vojke koje treniraju badminton i odbojku u našem Domu, te će ju predstavljati na Domijadi, jer i one izdvoje svoje vrijeme za lop-tu i užitak.

Mia Lazo

Tko kaže da nas sport ne zanima?!Tko kaže da nas sport ne zanima?!

Učenice : Barbara Dedić, Petra Hazdovac, Mia Lazo, Ilijana Brkić i Karla Stražičić

25

ZABAVNI KUTAK

Frizura je trend koji obilježava naš život.

Cijeli naš život frizura će biti dio nas, ona obilježava nas!!!

Frizura ima dvije važne uloge, a to su da nam podiže samopouzdanje, ali ona je i samo jedan uobičajeni modni detalj.

Svi su ljudi različiti i svako ima različite poglede na život, tako i na frizuru. Nekim je frizura samo modni detalj kroz koji će se isticati i osjećati se ispunjeno.

Kroz život čovjek prolazi kroz različita razdoblja, sve je stariji i mudriji. Kako se mijenjaju pogledi na život, tako i na frizuru.

Dok smo bili mali, naši roditelji su se brinuli o našem izgledu i o frizuri. Zatim prelazimo u burno

razdoblje , a to je pubertet. Tu smo već svoji i stvaramo svoja mišljenja. Tada nam je frizura bitan modni detalj jer njome naglašavamo sve naše pobune, strahove i ambicije. Njome iščitavamo naš karakter. Biti drugačiji, to je smisao tog životnog razdoblja. Tako mijenjamo i prilagođavamo

Frizura - samopouzdanje ili samo modni detalj

svoj izgled, kao i frizuru. Kasnije pomalo odrastamo i shvaćamo da nije sve u izgledu i frizura prelazi u drugi plan. Frizura nam je važna da osjetimo sigurnost i da ojačamo samopouzdanje. Dakle, frizura je samo prolazni trend, ali vrlo bitan u našem životu.

Ivona Brljević

Frizura - samopouzdanje ili samo modni detalj

26

ZABAVNI KUTAK

Moj idol je Justin Bieber.Prelijepo pjeva. Sviđa mi se njegova životna priča o tome kako je došao do današnje slave. Moja opsjednutost njime počela je kad sam pogledala njegov koncert u Oslu. Tada je pjevao pjesmu „Believe“.

Već tada sam maštala i molila mamu da me odvede na njegov

koncert u Austriji, ali za tim nije bilo potrebe jer mi je moja najbolja prijateljica javila da on dolazi u Zagreb u sklopu turneje „Purpose“. Kada sam to čula, bila sam presretna.Zamolila sam mamu da me odvede u Zagreb na taj očekivani spektakularni koncert.

Mama i ja smo, odmah nakon drugog dana saznanja da će jedna

od najvećih zvijezda današnjice doći u Zagreb, krenule kupiti karte. Međutim, mama i tata su mi priuštili i to da budem blizu njega, na samo metar udaljenosti. Tako smo kupili drugu kartu, a ovu smo prodali.

Taj dan, 9. studenog 2016., iščekivala san s nestrpljenjem godinu dana i napokon je došao.Kada je to jutro izašlo sunce, kad sam se probudila, nisam mogla vjerovati da me samo nekoliko sati dijeli da budem kraj svoje zvijezde, svog idola na samo metar udaljenosti od njega.

Ušavši u zagrebačku Arenu, našla sam se među mnoštvom djevojaka koje očekuju da dođe njihov idol kao i ja. Prije njegovog nastupa, nastupile su dvije jako talentirane predgrupe. Oni su nas zagrijavali, dok smo mi s nestrpljenjem očekivali najsjajniju zvijezdu te noći, a to je bio istoimeni Justin Bieber.

Kad je izašao na pozornicu, počela sam plakati od radosti i sreće što sam imala mogućnost doći na taj koncert, a za to su zaslužni samo moji roditelji. Cijelo vrijeme, dok je on pjevao, u glas je pjevala s njim i njegova vojska obožavatelja u koju sam se i ja uklopila.

Nakon koncerta svi su bili sretni što su prisustvovali tom spektaklu, ali i pomalo tužni, jer je njihova, odnosno naša zvijezda otišla. U Zagrebu smo ostali jos dva dana i krenuli natrag svome domu, sretni što smo slušali i gledali jednu od najvećih zvijezda današnjice. Jednog i jedinstvenog Justina.

Dora Kuraica

27

VREMEPLOV

Nagradni izlet u Budimpeštu, školska godina 2015./2016.

Odgajateljica L. Barić i maturantice 3. odgojne skupine, Odgajateljica M. Bulić i maturantice 1. odgojne skupine

Odgajateljica Đ. Halilović - Ramčić i maturantice 4. odgojne skupine

Ravnateljica M. Pendo, odgajateljica M. Bobić i maturantice

Odgajateljica L. Jadrušić i maturantice 2. odgojne skupine, Zabava za maturantice generacije 2015./2016.

28