Branka Tafra - bib.irb.hr · klonjena nastala je u ozračju povoljne jezične politike francuskih vla-sti u Ilirskim provincijama nakon Napoleonovih ratova. Pisana jedno-značnim

Branka TafraDVJESTOTA OBLJETNICA ROĐENJA

VJEKOSLAVA BABUKIĆA(1812–2012)

Predgovor

U kolektivnom pamćenju naroda trebaju biti trajno pohranjeni da-tumi koji su na ovaj ili na onaj način obilježili njegovu povijest. Povije st hrvatskoga naroda usko je vezana uz povijest hrvatskoga jezika kao jednoga od najvažnijih njegovih identitetskih obilježja pa se s vre-mena na vrijeme neke obljetnice i obilježe, a nekih se nitko i ne sjeti. U 2012. godini pada nekoliko obljetnica koje podsjećaju na po vijesni put hrvatskoga jezika.

Prošlo je 180 godina kako je 1832. Matija Smodek počeo besplatno predavati kajkavski književni jezik na Zagrebačkoj akademiji i kako je hrvatskim jezikom general Juraj Rukavina u Saboru zahvalio na imenovanju, što je bilo prvi put da se čuje hrvatska riječ u Saboru, a prošlo je i 170 godina (1842–2012) od osnutka Matice hrvatske, koja je uvijek imala u središtu svoga rada i skrb za hrvatski jezik. Njezina je obljetnica zapravo i obljetnica institucionalnoga bavljenja hrvatskim jezikom. Iz toga je vremena još jedna važna godina – 1847, dakle 165 godina otkad je Sabor proglasio hrvatski jezik „diplomatičkim“, a to znači da je toliko godina kako je u Saboru hrvatski zamijenio latinski, kako je postao službenim jezikom i kako se počela pravno uređiva-ti njegova upotreba. Često Hrvati nisu bili zadovoljni ni pravnim sta-tusom, a ni upotrebom hrvatskoga jezika u javnom životu pa je to bio razlog povijesnim prijelomnicama koje se pamte. Proteklo je 45 godi-na od Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika (1967), koja će zasigurno ostati zapamćena ne toliko po sadržaju koliko po posljedicama, i onim pozitivnim za razvoj hrvatskoga jezika, ali i po onim negativnim, političkim, koje su osjetili na svojoj koži pojedinci, među kojima i tadašnji predsjednik Matice hrvatske – profesor Ljude-vit Jonke kojemu je ove godine 105. obljetnica rođenja (1907).

81

Babukić prelom 05.indd 81 30.4.2013 16:21:13

Ako se krene malo dublje u prošlost, naći će se dosta godina važ-nih za hrvatski jezik. Prošlo je 270 godina od objave velikoga rječnika Lexicon latinum interpretatione illyrica, germanica, et hungarica lo-cuples ... (Zagreb 1742) Andrije Jambrešića i Franje Sušnika te 245 od Nove slavonske, i nimacske grammatike (Zagreb 1767) Matije Antuna Relkovića. Oba su djela pokazatelj da su u 18. stoljeću književni jezici i kajkavske i štokavske stilizacije poodmakli u standardizaciji, ali i da su ta dva književna mikrojezika utjecala jedan na drugi te da su isto-dobno bila dio jezikoslovnih europskih struja.

Posebno treba u 2012. godini izdvojiti dvije okrugle obljetnice koje su prevažne i koje treba obilježiti barem na skroman način. Skromnost je bila velika vrlina dvojice jezikoslovaca koji su u povijesti hrvatsko-ga jezika ostavila dubok trag. Riječ je o Šimi Starčeviću i njegovoj Ri-csoslovici, objavljenoj 1812. godine, iste godine kad se 16. lipnja ro-dio Vjekoslav Babukić. Mnogo se toga dogodilo s hrvatskim jezikom u tih dvjesto godina. Možda bi njegova povijest bila mirnija da je je-zična norma Starčevićeve gramatike bila prihvaćena kao općenacio-nalna. Nòvà ricsôslovica iliricska vojnicskoj mladosti krajicsnoj po-klonjena nastala je u ozračju povoljne jezične politike francuskih vla-sti u Ilirskim provincijama nakon Napoleonovih ratova. Pisana jedno-značnim slovopisom bez dijakritičkih znakova, bez tuđica i posuđe-nica, ta je gramatika bila najbolji opis dotadašnjega književnoga jezi-ka izgrađena na temeljima mnogih djela pisanih književnom stilizaci-jom štokavske ikavice. Ona je osobita u povijesti hrvatskih gramatika jer je prvi put hrvatski jezik opisan hrvatskim jezikom bez usporeda-ba s drugim ili na drugom jeziku, kako je to bivalo čak i u 19. stoljeću. Prvi je put opisan i novoštokavski četveronaglasni sustav, znanstveno potpuno ispravno. Normativnija je od bilo koje starije gramatike i do-kaz je da je hrvatski jezik ušao u 19. stoljeće sasvim izgrađen da se nji-me može napisati stručni tekst. Međutim, sociolingvističke prilike nisu bile pogodne da slovopisna i jezična norma te nevelike gramatike po-stane i kodifikacijska. Tu će ulogu postići jedna druga, još manja gra-matika – Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga (1836) Vjeko-slava Babukića. Po njoj se pisalo i učilo do kraja 19. stoljeća jer je nje-zina norma bila obvezujuća. Zajedničko je i Babukiću i Starčeviću što

82


su vrlo mladi pisali svoje gramatike i što nijedan nije bio jezikoslovno obrazovan za taj posao. Starčević je bio svećenik, „lički pop“, pisao je „u nezrilom viku od dvadeset i sedam ne svarshenih godinah“, a Babu-kić je Osnovu slovnice počeo pisati s dvadeset godina (1832, dakle pri-je 180 godina), a objavio ju je kao pravnik s dvadeset i četiri u Danici ilirskoj. Danas je rijetko komu stalo do poznavanja gramatike, a u nji-hovo se vrijeme shvaćalo, kako i treba, da je poznavanje materinsko-ga jezika, njegove gramatike, temelj obrazovanosti. Iako mlad, Babu-kić se prihvatio pisanja gramatike jer se na početku narodnoga prepo-roda porodila opća „želja za slovnicom kanoti temeljem svakoga izo-braženoga knjižestva“ (Danica, 1836: 59). Babukićeva Osnova slovni-ce slavjanske narěčja ilirskoga prva je općenacionalna gramatika, po njoj se učio hrvatski jezik pedesetak godina, a jezik koji je Sabor pro-glasio službenim 1847. godine upravo je jezik koji je opisan u njoj. Ilir-ska slovnica (1854) nije imala toliku važnost, iako je bila prvi pokušaj cjelovite znanstvene gramatike u Hrvata.

Nema boljega načina da se obilježi dvjestota obljetnicu toga tihoga pregaoca1 od objavljivanja te male gramatike. Tako će ona biti dostupna javnosti, a mi ćemo pokazati da nismo zaboravili čovjeka koji je ci-jeli svoj život posvetio javnomu dobru. Nije riječ samo o prisjećanju nego i o razumijevanju prošlosti da bismo bolje shvatili sadašnjost.

Hrvatska je knjiga i hrvatska riječ prodrla „među svimi izobraženim narodi Europe“ zahvaljujući bogatoj Matičinoj, osobito Babukićevoj djelatnosti. Babukić je umro 1875. godine ne dobivši od svoga naroda nikakva priznanja, iako je sav svoj život ugradio u njegov napredak. Ravlić je (1965: 366) dao pravu ocjenu Babukićeva rada: „Iako Babukić nije kulturnoj povijesti hrvatskoj ostavio prvorazrednih djela, mimoići se ne smije, jer da nije bilo njega, mnoge stvari ne bi bile počete, pa ni mnogi temeljni kulturni radovi u tom vrlo važnom periodu hrvatske borbe za opstanak ne bi bili svršeni. Nije uvijek važno da li je netko svome narodu ostavio djela trajnije vrijednosti, nego da li je nešto uči-nio kad je narodu najviše trebalo.“ Skloni, kakvi već jesmo, zaborav-

1 Tihi pregaoci naslov je znanstvenih skupova i zbornika s njih koje organi-ziraju Hrvatski studiji svake godine još od 2000. godine.

83


ljanju i svojih velikana, a nekmoli tihih pregalaca, najmanje što može-mo učiniti jest ponekad ih se sjetiti, barem svakih stotinu godina.2

Ideju da na ovaj način obilježimo dvjestotu obljetnicu Babukićeva rođenja rado je prihvatio ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jeziko-slovlje dr. sc. Željko Jozić te tako ovaj pretisak upotpunjuje institut-ski bibliotečni niz pretisaka u kojem je već objavljeno dosta starih hr-vatskih gramatika.

1. UvodU kroatistici je, osobito posljednjih dvadesetak godina, omiljena

tema povijest hrvatskoga književnoga jezika i na tu je temu objavlje-no mnogo radova te se čini da je sve već rečeno, pogotovo što se do-sta toga ponavlja. No, za istraživače još ima prilično posla. Ako krenu u istraživanje nepoznatoga, ali i ako posegnu za iščitavanjem poznato-ga, naći će građe za dopune, ispravke nekih iznesenih tvrdnji, za nove spoznaje. Polazimo od pretpostavke da je dosta toga poznato i da nije potrebno ponovno opisivati općepoznate činjenice te da se zna tko je, primjerice, Ljudevit Gaj i što je njegova Kratka osnova. S druge stra-ne, nemoguće je pisati o tom vremenu bez ponavljanja nekih važnijih, pa i općepoznatih činjenica.

Kad je pak riječ o ilirizmu i općenito o hrvatskom narodnom prepo-rodu, stručnjaci su različitih struka, ne samo domaći nego i inozemni, osvijetlili to razdoblje pa je literatura postala toliko opsežna da nije moguće osvrnuti se ni na one važnije radove. Unatoč tomu nedosta-ju neka temeljna djela, kao što je povijesni rječnik koji bi dao mno-go podataka zanimljivih ne samo jezikoslovlju. Nedostaju i kontakto-loška istraživanja koja bi objektivno pokazala koliko je srpskih rije-či ušlo tada u hrvatski pod utjecajem vukovaca kao što su istraživa-

2 Babukićevu su stogodišnjicu rođenja zabilježile Narodne novine, 1912, LXVIII, br. 138. Obljetnica objave Starčevićeve Ricsoslovice obilježena je u Gospiću 7–8. 12. 2012. znanstvenim skupom Šime Starčević i hrvatska kultura u 19. stoljeću koji je organizirao Odjel za nastavničke studije Sveučilišta u Zadru. Od ustanova samo je gimnazija u Požegi obilježila Babukićevu 200. obljetnicu rođenja predavanjem akademika Dubravka Jelčića i učeničkim fil-mom o Babukiću.

84


nja, osobito Jonkeova i Dukatova, pokazala veliko obogaćivanje hr-vatskoga leksika bohemizmima upravo u to doba. Ima i kontradiktor-nih stajališta. S jedne strane, prikazuje se da je zagrebačka filološka škola nasuprot hrvatskim vukovcima čuvarica kontinuiteta hrvatsko-ga književnoga jezika i njegovih vrijednosti izgrađenih na višestoljet-noj bogatoj književnosti, ali i na jezikoslovnim djelima, mnogobrojnim rječnicima i gramatikama. S druge strane spominjanje iliraca i iliriz-ma izaziva asocijacije na južnoslavenizam, što zbog povijesnih isku-stava automatski budi negativne konotacije. Pritom se ne uzima u ob-zir da je riječ o istome. Babukić je vjeran ilirskoj ideji i kad ona posta-je bespredmetna, ali je istodobno on položio temelje zagrebačkoj filo-loškoj školi, on je ispravljao tekstove,3 on je učio kajkavce hrvatski je-zik štokavske osnove.

Babukić više nije nepoznanica pa je zadatak prilično težak da se ovim izdanjem, osim da se njegova gramatika pretiskom učini dostup-nijom, otkrije nešto nova o njem i da se dostojno obilježi dvjestota ob-ljetnica njegova rođenja. Prije dvadesetak godina situacija je bila u kroatistici sasvim drugačija. Premda je samo godinu dana nakon Ba-bukićeve smrti, dakle 1876. godine Tade Smičiklas objavio knjižicu Ži-vot i djelo Vjekoslava Babukića, u hrvatskom je jezikoslovlju Babuki-ću bilo posvećeno vrlo malo radova.4 Njegova se Osnova slovnice če-sto spominjala jer je bila nezaobilazna kad je bilo riječi o ilirskom po-kretu s obzirom na njezinu veliku ulogu u integracijskim procesima u tom burnom vremenu, poneki se podatak o njoj ili iz nje mogao naći u literaturi, dok o Ilirskoj slovnici nije bilo ni toliko5 jer nije bila za-nimljiva s obzirom na to da ju je loše ocijenio njezin recenzent Adolfo Veber, ali i Jagić (1910: 427), no njegov ukupni jezikoslovni rad nije bio

3 Smičiklas (1876: 20) navodi Kukuljevićevo pismo Babukiću u kojem ga moli da dramu Juran i Sofija, koju je prvo pisao na njemačkom pa potom na „ilirskom“, dotjera slovopisno i jezično, da očisti „od velikih pogreškah“. „Ko-liko je tu Babukić imao čistiti!!“ 4 „Čini se toliko znan, valjda zato što je često spominjan, a zapravo je potpu-no nepoznat“ (Tafra 1993a: 11).5 Izuzetak je naravno Vince (1978) koji je dotad dao najviše pouzdanih poda-taka o povijesti hrvatskoga književnoga jezika, pa i o Babukiću, tako da se i iz kratka opisa može ipak steći slika o djelu toga ilirca.

85


predmetom podrobnijega istraživanja sve dok nije objavljena knjiga Gramatika u Hrvata i Vjekoslav Babukić (Tafra 1993a) povodom sto-pedesete obljetnice Matice hrvatske (1842–1992). U toj je knjizi uvede-na nova metoda proučavanja gramatičke baštine, uveden je i novi na-ziv – gramatikologija za disciplinu koja proučava gramatike kao ra-zličite modele opisa jezičnoga ustrojstva. Otada se u dosta radova spo-minjao gramatikološki pristup jer su se sve češće otvarale hrvatske gramatike i proučavala „unutrašnja“ povijest hrvatskih gramatika, pa je i Babukić u toj povijesti postao poznatijim. U SADu je (University of California, Berkeley) 1993. godine Margaret Mary Kabalin obranila doktorski rad pod naslovom Vjekoslav Babukić: His Role as Linguist During the Illyrian Movement6 te je Babukić postao ozbiljnijim pred-metom proučavanja. U ovoj će se raspravi neki podaci iz dosadašnjih radova nužno ponoviti, ali će se dati i rezultati novih istraživanja Ba-bukićevih djela. U knjizi su (Tafra 1993a) u središtu bile Babukićeve gramatike u kontekstu povijesti hrvatske gramatike i u kontekstu hr-vatskoga narodnoga preporoda. Ovdje će biti više riječi o samoj Osno-vi slovnice slavjanske narěčja ilirskoga, o njezinoj normativnosti, us-poredit će se prvi put rukopis s objavljenim tekstovima, onim u Dani-ci, kao posebni otisak te prijevodi na njemački i talijanski, a uspore-dit će se i rukopis gramatike koju je Babukić napisao za Maticu srp-sku. Popunit će se praznine iz Babukićeve djelatnosti koje su u knjizi ostale neistražene te će se prevrednovati neka stajališta o hrvatskom jeziku u tom razdoblju i neka jezikoslovna pitanja o kojima kroatistič-ka literatura nema jednoznačne odgovore. Budući da su u knjizi (Ta-fra 1993a) podrobno opisane Babukićeve gramatike slijedom njihova ustrojstva i da su smještene u širok kontekst povijesti hrvatske gra-matike, ali i u teorijski okvir opisa gramatičkoga ustrojstva, ovdje se neće ponovno prikazivati Babukićev opis svake gramatičke grane (fo-nologija, morfologija i sintaksa), nego će se problematizirati nekoliko tematskih dionica. Ni ovaj put neće biti obrađena sva Babukićeva ru-kopisna ostavština koja se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižni-

6 Autorica je hrvatskoga porijekla. U skupljanju građe za boravka u Zagre-bu pomogla sam joj (bilo je to vrijeme bez interneta), ali nažalost nisam vidjela njezin doktorski rad, koji nije objavljen, koliko se može doznati iz internet-skoga pretraživanja.

86


ci. Obradit će se samo dva rukopisa gramatike koja su usko vezana uz ovo izdanje. Ostaje i dalje neistražena bogata Babukićeva korespon-dencija, a izuzeta je iz istraživanja zato što bi ona dala više podataka o samom vremenu nego o jezičnoj normi koja je središnja tema kad se istražuju gramatike. Keipert je već dosta istražio Babukićevo gra-matičko nazivlje,7 ovdje je ono tek rubno spomenuto, ali bi se posebno trebalo provesti leksikološko istraživanje ukupnoga Babukićeva na-zivoslovnoga i leksikografskoga rada. Kapetanović (2000: 1080) kon-statira da je Babukić poznatiji kao gramatičar te da je ta njegova ulo-ga posebno osvijetljena, ali da se „ne može uspješno protumačiti Babu-kićev doprinos hrvatskom narodnom preporodu i hrvatskoj filologiji ako ga promatramo samo iz jednoga kuta“ te se zato u njegovu član-ku „Babukić prikazuje kao: gramatičar, leksikograf, paleograf, teksto-log, književnik i kulturni djelatnik“.8 Budući da knjiga na koju refe-rira „nije monografija o Vjekoslavu Babukiću“, nego je „lingvistička analiza Babukićevih gramatika u kontekstu hrvatske gramatikologi-je“ (Tafra 1993a: 11), izlazi da je to pogled samo „iz jednoga kuta“. Me-đutim, zahvaćanje u širinu ne jamči temeljitost, dubinu, cjelovitost i postizanje novih spoznaja. I nakon knjige, i nakon ove rasprave, mno-gih članaka, pa i Kapetanovićeva ambiciozno zamišljena članka, osta-je još mnogo toga neistraženoga o Babukiću pa ima mjesta za neku op-sežnu monografiju o tom skromnom, nadasve vrijednom preporodite-lju, ali i za dublju raščlambu samo pojedinih užih tema jer je nemogu-će ići istodobno i u širinu i u dubinu, a ostati u granicama zadana op-sega. Dakle, unatoč tomu što je posljednjih dvadesetak godina dosta pisano, ostat će i nakon ovoga pretiska neistraženo područje Babuki-ćeva gramatičarskoga rada – strani uzori, ponajprije njemački, koji su utjecali na Babukićev opis gramatičkoga ustrojstva hrvatskoga jezika. Dosad su kroatisti dosta toga istražili i opisali iz povijesti hrvatskoga jezikoslovlja, ali su nekako po strani ostali europski uzori i predloš-ci za naše rječnike i gramatike te su tako još nepopunjene praznine o uklopljenosti hrvatskoga jezikoslovlja u europska jezikoslovna stru-janja. Prema tomu, ovim pretiskom obilježavamo dvjestotu obljetnicu

7 Usp. posebice Keipert 2013.8 Babukića se može i treba proučavati i kao etimologa, i kao dijalektologa, a našlo bi se još koje neistraženo područje.

87


rođenja Vjekoslova Babukića, popunjavamo neke praznine, preispitu-jemo dosadašnje spoznaje, ali i naznačujemo smjernice daljnjega istra-živanja ne samo Babukićeva djela nego i hrvatskoga jezikoslovlja toga burnoga vremena.

2. Teorijska polazišta i nazivljeS obzirom na različito viđenje istoga i s obzirom na to da ne posto-

ji suglasnost o temeljnim jezikoslovnim pojmovima i nazivima, što je davno trebalo biti riješeno u kroatistici, potrebno je objasniti naziv-lje koje će se upotrebljavati i stajališta na kojima rad počiva. O tome ovisi i razumijevanje ilirskih gramatičara, a posebno Babukića i nje-gove Osnove slovnice. Premda je toliko pisano o književnom jeziku u 19. stoljeću, još uvijek postoje neka sporna mjesta i u imenovanju po-jedinih pojmova vezanih uz to razdoblje i u njihovu definiranju, u sa-moj periodizaciji povijesti književnoga jezika, ali i o jezikoslovnim dje-lima i njihovim autorima. Iako je to vrijeme stvaranja hrvatske naci-je, utemeljenja kulturnih, znanstvenih i gospodarskih institucija, uje-dinjavanja u jednom standardnom jeziku s jedinstvenim slovopisom, na kraju i vrijeme početka jezikoslovlja (naravno, i drugih znanosti) u današnjem smislu riječi, ta složenost nije razlogom što nema koliko toliko usuglašenih stajališta. Usuglašenosti jednostavno nema ni o te-meljnim pitanjima hrvatske jezične povijesti, kao što je pitanje jesu li književni i standardni jezik sinonimni nazivi, kada počinje standardi-zacija hrvatskoga jezika i koja je dijalektna osnova hrvatskoga stan-dardnoga jezika.

2.1. Odredbenice jezikaSredišnje je pitanje povijesti hrvatskoga jezika kako se on naziva,

što se pod kojim nazivom razumijeva, koji su nazivi sinonimični, pa čak i to koliko je jezika posrijedi. Iako bi bilo dovoljno govoriti samo o hrvatskom jeziku, taj naziv upotrebljavamo kao krovni, kao hipero-nim. Model je objašnjen u raspravi Nova periodizacija povijesti hrvat-skoga jezika (Tafra 2012.9). Ukratko, hrvatski jezik uzimamo kao na-dređeni pojam koji se može dalje različito granati na podređene poj-

9 Radovi su u toj knjizi nastali prije, ali se zbog jednostavnosti upućuje na njihovu posljednju objavu u knjizi u kojoj su skupljeni, a u bibliografskoj se

88


move ovisno o izboru kriterija. Svaki podređeni jezični oblik možemo smatrati hrvatskim jezikom ili njegovim varijetetom.10 Jedan od njih je i književni jezik kao kulturni naddijalekt koji se u hrvatskom slu-čaju također može smatrati nadređenim pojmom koji obuhvaća knji-ževni jezik štokavske stilizacije, književni jezik čakavske stilizacije i književni jezik kajkavske stilizacije, odnosno nekoliko književnih mi-krojezika11 koje ćemo ovdje nazivati čakavski, štokavski i kajkavski književni jezik. Pritom imamo na umu da nijedan nije „čist“, da posto-je mnogi miješani tipovi, ali ih uvjetno nazivamo trima nazivima po pretežitosti dijalektne osnove bez obzira na moguće prigovore na di-jalektološku tipologiju i podjelu na tri narječja na osnovi triju upit-nih zamjenica. Svaki je od njih hrvatski književni jezik, ali i svi zajed-no čine hrvatski književni jezik. Naše se shvaćanje temelji na odnosu hiperonima i hiponima. Dalje, razlikujemo standardni i književni je-zik, ali govorimo o povijesti književnoga jezika jer standardni jezik12 shvaćamo kao rezultat kultiviranja i ujednačivanja književnoga jezi-ka, njegov najrazvijeniji oblik koji je kodificiran i koji je namijenjen javnoj komunikaciji. U hrvatskom slučaju za povijest standardnoga je-zika bitna je povijest književnoga jezika koji je nastao ponajprije na novoštokavskom korpusu, ali ne isključivo samo na njem, nego na či-tavoj svojoj pisanoj baštini u koju su ugrađene sve tri književne stili-zacije (štokavska, čakavska, kajkavska), ali i dodiri s ostalim jezicima i kulturama. Budući da je Osnova slovnice kodificirala jezičnu nor-mu, o standardnom se jeziku13 može govoriti upravo od njezine obja-ve. Kroatisti su se dosad uglavnom sporili o počecima standardizacije, ali i oni koji razlikuju književni jezik i standardni jezik samo su objaš-njavali zašto smatraju da im trebaju oba naziva, ali nisu odredili nji-

bilješci u knjizi mogu naći podaci kad je prvi put objavljen članak na koji ovdje referiramo.10 Rasprava o tome što je jezik, a što je varijetet zapravo i nije bitna, bitan je odnos podređenosti i nadređenosti. Opredjeljujemo se za naziv jezik zbog nje-gove široke rasprostranjenosti. O jeziku i varijetetima usp. Mićanović 2006.11 O pojmu književni mikrojezik usp. Duličenko 1981.12 Brozovićevoj definiciji (1970) i obilježjima standardnoga jezika ne treba dopune.13 Riječ je samo o sociolingvističkom terminološkom određivanju pojma, a nikako o imenovanju novoga pojma.

89


hovu upotrebnu raspodjelu s obzirom na književnojezičnu periodizaci-ju. Babukićeva Osnova slovnice nakon 1836. postala je obvezna, u po-četku bez pravne osnove, ali su se po njoj ispravljali tekstovi (Danica ilirska, izdanja Matice ilirske), potom je njezina norma ušla i u škol-stvo, a zapisnik Hrvatskoga sabora iz 1848, koji je prvi put pisan hr-vatskim jezikom i koji potvrđuje odluku, donesenu godinu prije, o na-puštanju latinskoga jezika, pisan je upravo po pravopisnoj i jezičnoj normi te gramatike (Tafra 2012), gramatike koje su se poslije pisale, a bilo je pedesetak izdanja u četrdeset godina (od Osnove slovnice 1836. do trećega izdanja Veberove Slovnice hrvatske 1876), naslanjaju se na tu malu gramatiku. Zbog toga se taj kodificirani jezik treba imenovati kao standardni. Treba naglasiti da to nema veze s Karadžićevom knji-ževnojezičnom reformom i njegovim jezikom. Na kraju krajeva, Ka-radžić je počinjao iz početka,14 a do Babukića je već bio kultiviran što-kavski književni jezik tako da je nakon 1847. godine mogao preuze-ti funkcije koje su u nas imali latinski i drugi strani jezici. To bi bilo vrijeme od kojega se može mijenjati nazivlje pa se umjesto književno-ga jezika treba govoriti dalje o standardnom jeziku kad je riječ o je-ziku javne komunikacije, s tim da naziv književni jezik ostaje i dalje za sve naddijalektne nekodificirane idiome. U tom modelu nema dija-lektne književnosti, nego i dalje uz standardni jezik supostoje književ-ni mikrojezici.

Razlozi za upotrebu naziva ilirski15 u povijesti, pa i u 19. stoljeću, mnogo su puta tumačeni, pa je to već uglavnom općepoznato. Tre-ba samo napomenuti da je potreban interdisciplinaran pristup da bi se dobila potpunija slika i da ilirski u raznim povijesnim razdoblji-ma ima različito značenje. Kroatisti su skloni ilirski i hrvatski uzimati

14 Toliko je energije potrošeno na hrvatskoj strani u dokazivanju da Hrvati nisu preuzeli književni jezik od Karadžića, a dovoljno je citirati njegovu prvu rečenicu u Srpskom rječniku (1818: III) u kojoj kaže da „Srblji imaju svoja slo-va i pismo, a još do danas još ni u kakvoj knjizi nemaju pravoga svog jezika“. 15 Riječ ilirski uzimamo kao pridjev (ilirske gramatike, ilirski rječnici, ilirski pravopis itd.) i kao imenicu, poimeničeni pridjev, u značenju ‘ilirski jezik’ kao sinonim za hrvatski jezik u određenim razdobljima. O nazivima hrvatskoga jezika u povijesti usp. ZelićBučan 1997, o ilirskom ideologemu prije ilirizma usp. Blažević 2008, a o različitim značenjima pridjeva ilirski usp. Novak 2012.

90


kao istoznačnice, primjerice kad se govori o Kašićevoj gramatici,16 ali s druge strane kad se govori o nazivu jezika u 19. stoljeću, ilirski i ju-goslavenski izjednačuju,17 iako je bilo slučajeva kad su hrvatski i ju-goslavjanski bili sinonimi (Gross 1985: 374, bilj. 12). Ako je riječ o jezi-ku među koricama, tada su ilirski i hrvatski istoznačnice jer su teksto-vi pisani hrvatskim jezikom, ali ako je riječ o autorima i njihovu poi-manju ilirskoga, tada je vrlo teško zaključiti što im je taj naziv značio, odnosno može se ipak vidjeti da su ga vrlo različito poimali i da je on uvijek označivao nadregionalni idiom. U povijesti se vrlo često pansla-vizam skrivao pod nazivom ilirski, ali i samo štokavski književni jezik jer su se odavno lučila dva naziva – lingua croatica (kajkavski knji-ževni jezik) i lingua illyrica (štokavski književni jezik). Pritom treba imati na umu da ni današnja genetska lingvistika nije utvrdila broj je-zika, a pogotovo nije standardologija odgovorila koliko je standardnih jezika te da se nikako ne bi smjelo kritički ocjenjivati Babukićeve za-blude o jednom slavenskom jeziku koje je mišljenje preuzeo od tadaš-nje slavistike. Ponekad su sami ilirci mijenjali svoja stajališta, pa tako Babukić pod ilirskim u Osnovi slovnice razumijeva jezik na južnosla-venskom prostoru, a u Ilirskoj slovnici razumijeva jezik koji se govo-ri u Hrvatskoj, Bosni i Donjoj Ugarskoj. „Zato je možda najbolje ne obraćati pažnju na izjave jer su one plod i ideoloških programa, i sla-vističkoga učenja, ali i povijesnoga i lingvističkoga neznanja ponekad“ (Tafra 1992: 195). Babukića je ponio plemenit zanos slavenske uzaja-mnosti, slavne prošlosti i želja za kulturnim uzdizanjem svoga naroda na materinskom jeziku. U njega nije bilo nikakve političke ambicije, samo je stremio slozi i napretku.

Premda je Babukića mogla zbuniti Šafaříkova razredba (1826) u ko-joj se pod srpskim nazivom nalaze idiomi koje je Babukić nazivao ilir-skim i premda je taj slavist za njega bio veliki autoritet, on mu u pi-smu18 vrlo odlučno spočitava: „Što se tiče istoga razděljenja Ilirah,

16 Dosta je primjera u literaturi, a ovdje navodimo samo naslov prijevoda Kašićeve gramatike: Osnove hrvatskoga jezika (Kašić 1604. /2005/), na što se kritički osvrnuo Keipert (2005–2006).17 Babukić 1854. „ostaje ideološki na ilirskim (jugoslavenskim) pozicijama“ (Bašić 2006: 51). O tome više poslije.18 Pismo je pisano 1842, a nalazi se u prilogu u Smičiklasovoj knjizi (1876).

91


činite nam veliku krivicu, hoteći nas svekolike štokavce i čakavce posàrbiti.“ Vrlo opširno Babukić daje mnogobrojne povijesne i knji-ževne potvrde za naziv ilirski od antike i za slovinski (i sve druge ina-čice: slovjanski, slovjenski ...) jezik od Matije Divkovića koje otkriva-ju svu širinu njegove naobrazbe. Za njega „ime ilirsko je ime dàržavno iliti političko, kojim je upravo narod naš u poznanstvo inih narodah došao. S ilirskim imenom skopčana je cěla izobraženost našega naro-da.“ Upravo zbog takve slavne prošlosti upotrebe pridjeva ilirski, ali i zbog toga što je hrvatski bio sinonim za kajkavski, razumljivo je što se Babukić nikako ne može odreći ilirstva koje on i njegovi istomišlje-nici kao „obrambu cělog našeg literarnog bitja i naprědka“ smatraju, ali ne može prešutjeti i ne reći Šafaříku da mu nije milo što Ilire Srbi-ma naziva, a i Antun Mažuranić se osobito ljuti što i njegove čakav-ce posrbljuje. Što se pak tiče jezika, Babukić smatra da je najbolje Ili-re dijeliti na štokavce, čakavce i kekavce. U tom velikom slavenskom zanosu i ilirstvu ima mjesta za hrvatstvo koje je skriveno pod raznim nazivima, što se vidi i po završetku pisma. S ponosom javlja Šafaříku da Zagreb slavi te godine 600godišnjicu Zlatne bule i proglašenja slo-bodnim kraljevskim gradom (1242–1842) te da će se na Grobniku po-dići spomenik na mjestu gdje su hrabri Horvati, Slavonci i Dalmatinci pobijedili Tatare. Preduboka ukorijenjenost triju imena jednostavno je tražila novo, neutralno koje bi tu trodijelnost natkrililo. A to je upravo od antike ilirsko ime, premda su u povijesti „sadržaji tih ilirskih ime-na i naziva – tj. identiteta etnosa, kulture, jezika i prostora – veoma različiti“ (Korunić 2006: 357). Malo je poznato da je pridjev ilirski i da-nas živ u terminološkoj upotrebi. Šumari u sistematici biljnih zajedni-ca i u određivanju flornoga područja razlikuju ilirsku flornu provinci-ju u kojoj rastu, primjerice, ilirske bukove šume, ilirske hrastovogra-bove šume, ilirske biljne vrste itd.

Kralj je početkom 1845. godine dopustio u književnosti ponovnu upotrebu ilirskoga imena nakon njegove zabrane 1842. godine, grama-tike su i dalje izlazile pod ilirskim nazivom jezika, ali dolazi u naziv-lju do pomaka. Važno je da se jezikom, a ne narječjem ili podnarječjem službeno naziva hrvatski jezik Hrvatske i Slavonije (dakle, kajkavski i štokavski književni jezik) u natječaju za izbor profesora „pro cathedra

92


linguae croaticoslavonicae“ (Smičiklas 1876: 44). Opseg je toga jezika mnogo uži od ilirskoga narječja slavenskoga jezika.

U ovom radu pridjevom ilirski jednoznačno referiramo na određe-nu književnojezičnu koncepciju bez obzira na vremensko ograničenje upotrebe toga pridjeva u 19. stoljeću. Da objasnimo o čem je riječ. An-tun Mažuranić objavljuje 1839. godine Temelje ilirskoga i latinskoga jezika, a 1859. Slovnicu hèrvatsku. Premda je razmak između objave tih dviju gramatika čak dvadeset godina, nema bitnih promjena u je-zičnoj normi koju one određuju, tek je razlika u autorovoj jezikoslov-noj zrelosti koja je očita u drugoj gramatici. Što je važnije: jezik koji opisuje i normira ili stajališta o nazivu jezika koja iznosi u bilješci u pr-vom poglavlju? Naime, Mažuranić smatra da su Hrvati i Srbi jedan na-rod i da govore jedan jezik koji bi se po Kopitaru mogao zvati hrvat-skosrpski ili srpskohrvatski, ali on ga neće tako zvati, a neće ni ilir-skim, nego će ga nazivati kao i narod – hrvatski (Mažuranić 1859: 1).

Jednako tako može se reći da se ni Adolfo Veber nije mnogo kao jezikoslovac promijenio od svoje Skladnje ilirskoga jezika 1859. do Slovnice hèrvatske 1871, ali ni do njezina trećega izdanja 1876. godi-ne pod naslovom Slovnica hrvatska. Nomenklaturna razlika nije ujed-no i sadržajna. Zapravo se pretjeruje kad se seciraju stajališta onodob-nih jezikoslovaca i kad se pritom preslikava današnje shvaćanje jezika i nacije na razdoblje od prije stoljeća i pol. Stoga ćemo se okrenuti je-ziku koji su jezikoslovci opisivali, a samo se rubno, koliko to bude bilo potrebno, doticati njihovih stajališta o jezičnoj tipologiji.

Moramo ipak reći riječdvije dokle sežu vremenske granice naziva ilirski. Opet je potrebno razgraničiti stvarnu upotrebu, koja je ovisila i o carskim odlukama, od onoga što je pod tim nazivom pokrenuto i na-pravljeno. Stoga naziv ilirski u jezikoslovlju 19. stoljeća ne pripisuje-mo samo razdoblju u kojem se on upotrebljavao, što bi značilo vreme-nu ilirskoga pokreta, odvajamo ga od ideološke upotrebe u programu hrvatskih preporoditelja19 pa ga prema tomu ne pripisujemo ni samo

19 U pojedinim dokumentima iz toga vremena, u političkim stajalištima ilira-ca pojam ilirski imao je različit opseg, ponekad mnogo širi od pojma hrvatski pa stoga treba biti vrlo oprezan kad se tvrdi da je ilirski „tada bilo istoznačno hrvatskomu“ (Ham 2011: 30).

93


onim jezikoslovcima koji se u literaturi obično nazivaju ilircima. Kada se tvrdi da je Drobnićev rječnik (1846–1849) posljednji veliki leksiko-grafski projekt iliraca (Kapetanović 2002: 73), očito se misli samo na vremenske granice ilirizma koje se simbolički podudaraju s godinama izlaženja Danice (1835–1849). Šulekovi su rječnici objavljeni dosta go-dina poslije (Deutsch-kroatisches Wörterbuch 1860, a Hrvatsko-nje-mačko-talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja 1874), ali su zapravo vrhunac ilirskih nastojanja na izgradnji materinskoga jezika bez obzi-ra na to što na naslovnici više nema ilirskoga naziva jezika. Jednako tako ni nazivi hrvatski preporod i preporoditelj ne uzimamo u strogo povijesnom značenju jer ne određujemo granice kao što ne povlačimo čvrste granice između ilirskih gramatičara i hrvatskih vukovaca. Sma-tramo da ima previše prelijevanja i da u istraživanju toga burnoga vre-mena nije primjeren pogled samo iz dvaju kutova.

2.2. Gramatika ili slovnicaUpotrebljavamo naziv gramatika, iako na naslovnicama Babukiće-

vih gramatika i ostalih ilirskih gramatika stoji slovnica. Razlog je ši-roka usvojenost internacionalizma i njegovih izvedenica. Ne kosi se to ni s Babukićevim shvaćanjem sinonimičnosti obaju naziva jer u pred-govoru Ilirsko-němačko-talianskomu malomu rěčniku Josipa Drob-nića20 kaže: „gramatika iliti slovnica“. Zanimljivo je da u autografu Osnove slovnice na prvoj stranici stoji kako se porodi želja za „slovni-com ili gramatikom“, dok je u Danici (1836: 59) taj dio stavljen na kraj i u njem stoji samo naziv slovnica. Premda u dijelu kroatistike posto-

20 Josip Drobnić bio je Slovenac i njegovo bi se prezime trebalo pisati sa č, ali se ovdje piše sa ć jer je tako na koricama rječnika i u potpisu u predgovoru rječniku. Jednako je tako i s Adolfom Veberom čije se prezime ne piše kao Weber jer je u oba slučaja riječ o autorovoj slovopisnoj prilagodbi. Ime toga jezikoslovca različito se piše: Adolf Weber, Adolfo Veber, Adolfo Veber Tkal-čević. Na svojoj Skladnji 1859. potpisao se kao Adolfo Weber, na Slovnici hr-vatskoj 1876. i u svojim Djelima 1887. kao Adolfo Veber. Nema razloga da ga ne zovemo onako kako se on sam potpisivao u zrelim godinama i da ne pišemo to prezime upravo prema njegovu pisanju. Prezime Tkalčević pohrvaćeno je njegovo germansko prezime. Budući da je riječ o višeimenosti, od kojih je jedno ime kalk, ne treba pisati oba.

94


ji mišljenje da je slovnica21 hrvatski naziv i da su vukovci krivi što je on potisnut, treba uzeti u obzir da je posuđenica potvrđena od Kaši-ća, Mikalje, Glavinića i mnogih drugih te da je stariji naziv od kalka slovnica. Suprotstavljanje tih dvaju naziva ide tako daleko da se tvr-di kako se ne mogu „istoznačnicama smatrati nazivi slovnica i grama-tika“ (Ham 1999: 95) te se u istoj knjizi (Ham 2006) govori o ilirskim slovnicama i vukovskim gramatikama kao da zaista nisu istoznačnice. S teorijskoga stajališta moglo bi se naći argumenata i za takvu tvrdnju da je riječ o dvama vremenskim odsječcima jer leksičke odnose treba uvijek promatrati u istom vremenu,22 a ovdje je riječ o istom razdo-blju. No, Sanda Ham nije polazila s tih teorijskih stajališta. Ostaju dva sporna pitanja. Gramatike su izlazile i na drugim jezicima, na njemač-kom i talijanskom, pa je u takvu modelu teško reći kako njih nazvati. Budući da je riječ o hrvatskoj prevedenici, odnosno o dvjema istoznač-nicama, nema nikakva valjana razloga da se „gramatike i slovnice na-stale u razdoblju od ilirizma do kraja 19. st. dijele (...) u dvije skupine – slovnice zagrebačke filološke škole i hrvatske vukovske gramatike“ (Ham 2006: 65), pogotovo što je više puta pokazano da nema tako oš-trih granica između tih dviju filoloških škola23 i što se ta dva naziva ne mogu povezivati veznikom i kao da ne znače isto.

2.3. Dijalektna osnovaPostavljanje pitanja dijalektne osnove standardnoga jezika postalo

je uobičajeno u kroatistici, dugo su se vodile rasprave o tome je li to istočnohercegovački dijalekt ili koji drugi,24 ali je rasprava bespred-metna jer se samo dvaput u povijesti hrvatskoga književnoga jezika ona eksplicitno odredila, prvi put u Bečkom književnom dogovoru i drugi put na kraju 19. stoljeća u djelima hrvatskih vukovaca. Iako se

21 O nazivu slovnica usp. Tafra 1993c.22 Osim istoga vremenskoga presjeka moraju biti zadovoljeni i drugi uvjeti, odnosno mora biti isti idiom i ista vrsta riječi. Stoga se nikako ne slažemo s kro-atistima koji u sinonimiju uvrštavaju primjere koji narušavaju te kriterije (npr. tovar, magarac, osel, osal, kenjac) i koje zato nazivaju bliskoznačnicama.23 Usp. Tafra 1993b, 2012. (osobito radove „Andrija Torkvat Brlić između dvi-ju književnojezičnih koncepcija“ i „Strohal između Slovnice i Gramatike“).24 Raspravu je o tome prikazala Oczkowa 2006.

95


odluke Bečkoga književnoga dogovora nisu ticale hrvatskoga književ-noga jezika jer u stvarnosti nisu ni primijenjene ni na jednoj strani, pa ni na hrvatskoj jer pravila „južnoga narječja“25 nisu vrijedila za hrvat-ski književni jezik, spominjemo dogovor zato što je on oživotvoren u Maretićevoj gramatici u kojoj je dijalektna osnova bila jasna. Unatoč tomu što je Martićeva gramatika bila normativna i što se po njoj učilo na sveučilišnoj razini čak i predugo nakon Drugoga svjetskoga rata,26 nisu se svi pisci držali njezine norme, uvijek se znalo koja su to obiljež-ja hrvatske pravopisne i jezične norme, čak i onda kad nije bilo uop-će normativnih priručnika, kao što je bilo vrijeme sedamdesetih go-dina 20. stoljeća nakon otkazivanja novosadskoga pravopisa. Do hr-vatskih vukovaca ne postoji određena dijalektna osnova, ona se može odrediti samo načelno prema pretežitosti jezičnih obilježja i samo je u tom kontekstu uopće opravdano o njoj govoriti. Po tome je Belosten-čev rječnik kajkavski, iako je ujedno on rječnik svih triju književnih jezika, po tome je i Babukićeva Osnova slovnice štokavska, iako u njoj ima štošta neštokavskoga.

Kad se gleda cijela povijest hrvatskoga književnoga jezika, sasvim je jasno, a i potpuno logično da se hrvatski standardni jezik razvio upra-vo na temelju jezika svoje bogate književnosti. Pitanje je koje. Prem-da se može govoriti o trima književnim mikrojezicima i premda su di-jalektna prožimanja opće obilježje povijesnoga puta, temelj je štokav-ska književnost zbog svoje prestižnosti i pretežitosti. Hrvatski se ra-zvijao u dodiru s drugim jezicima počevši od latinskoga do današnje-ga engleskoga, a sinkronijski gledano današnji hrvatski standardni je-zik ima pretežito novoštokavsku jekavsku dijalektnu osnovu koja nije identična ni s jednim organskim govorom, kao što nije bila ni u Babu-kićevo vrijeme.

Mnogobrojne poredbe u gramatikama s dijalektnim podacima, ali i s podacima iz drugih slavenskih jezika zamagljuju pogled u dijalektnu osnovu jezika koji Babukić opisuje i normira pa se iznose vrlo razli-

25 „Jednoglasice smo priznali, da je najpravije i najbolje primiti južno narječ-je da bude književno“, stoji u 2. točki Bečkoga književnoga dogovora.26 Sve do pojave Priručne gramatike hrvatskoga književnog jezika skupine autora Zavoda za jezik 1979. godine.

96


čita mišljenja koja se kreću od tvrdnji o tronarječnoj ilirskoj književ-nojezičnoj koncepciji (Moguš 1993: 159) do „južnoslavenskoga proži-manja“. „Babukićeva Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga iz 1836. pisana je s izrazitih pozicija južnoslavenskoga prožimanja i tra-ganja za ‘općom pravilnošću’. U njoj je prepoznatljivo nastojanje naj-uglednijega ilirskoga slovničara da izbor oblika zrcali reprezentativan model koji bi mogao biti prihvatljiv i drugim južnoslavenskim kultur-nim sredinama“ (Bašić 2006: 57). O raznodijalektnom, ali i o raznovre-menskom prožimanju te o traganju za „općom pravilnošću“ može se govoriti možda samo kod Frana Kurelca, ali kod Babukića, Mažurani-ća i Vebera o tome ne može biti riječi. Kajkavizmi u Osnovi slovnice nikako ne bi mogli pridonijeti „južnoslavenskomu prožimanju“. Koja je to dijalektna osnova u iliraca, najbolje je odredio Veber (1887: 57): „Naš književni jezik nije prihvatio načela, da je samo ono hrvatski do-bro, što je u Vuku, mi smo u nj gdješto primili i kajkavskih i čakavskih elemenatah, osobito riečih, premda nam je jezgra štokavska.“ Čakav-ske, kajkavske, ali i staroštokavske, pa i crkvenoslavenske jezične ele-mente u književnom jeziku treba promatrati jednako kao i posuđenice iz drugih jezika. Zašto bi u Babukića ili Šuleka drugačiji status imao bohemizam od kajkavizma? U oba je slučaja riječ o posuđivanju. Na-suprot vukovcima i njihovu „južnomu narječju“ kao temelju književ-noga jezika, ilirci su zagovarali „artificijelan književnojezični tip. Arti-ficijelnost se ogleda u činjenici da se taj književnojezični model ne po-istovjećuje ni sa kojim narječjem u cjelini, ni sa kojim govorom u pro-storu“ (Turk 1998: 15). Na samom početku, što se dobro može pratiti u Danici, bilo je više miješanja jezičnih obilježja, u kajkavskim tekstovi-ma u prvim brojevima štokavskih obilježja i u štokavskim kajkavskih, ali to su bila početnička lutanja i želje za ujednačivanjem i približava-njem. Uostalom, treba imati na umu da je vrlo malo iliraca bilo štoka-vaca, da su kajkavci morali učiti drugi književni jezik i da je mnogo njih s njemačkoga prešlo na hrvatski koji im je gotovo bio strani je-zik.27 Analiza ilirskih gramatika pokazala je da je riječ o (novo)štokav-skoj dijalektnoj osnovi, odnosno da su ilirci ostavili oblike zajednič-ke svim trima narječjima (nesinkretske množinske padeže dativ, loka-

27 Usp. o tome više Novak 2012.

97


tiv i instrumental) koji su s rogatim e (ě) odigrali integracijsku ulogu. (Novo)štokavska je jezična norma bila i prije iliraca, a može se prati-ti sve do pobjede hrvatskih vukovaca (Tafra 1992a), ali nikako se ne može prihvatiti da je u Maretića formula „(novo)štokavština = knji-ževni jezik“ (Samardžija 2006: 17) jer se upravo s Maretićem stabilizi-ra novoštokavska norma. U svim je hrvatskim gramatikama, s izuzet-kom Nove ricsoslovice Šime Starčevića, do kraja 19. stoljeća bilo ra-znodijalektnih jezičnih obilježja, ali i poredaba s drugim jezicima jer su gramatike bile kontrastivne, dvojezične. Nije to bila neka hrvatska metoda, nalazimo ju i u gramatikama drugih jezika. Tako, primjerice, Lomonosov (1755) uspoređuje obilježja ruskoga s europskim jezicima jer se poredbenim materijalom uči i svoj jezik, ali i drugi jezici, te se svomu jeziku daje veća važnost ako se uspoređuje s drugima. „Veselje je Babukiću, kad vidi slavenski jezik u srodnosti sa svimi europejski-mi jezici“ (Smičiklas 1876: 10). Treba imati na umu da je Babukić pre-ma tadašnjemu slavističkomu učenju izjednačivao slavensku porodicu jezika s jednim jezikom, što se najbolje vidi iz samoga naslova Osnova slovnice slavjanske. Unatoč dijalektnim poredbama za ispravnost ilir-skoga književnoga jezika potvrde su nalažene u djelima starijih hrvat-skih književnika pa su zapravo ona temelj na kojem je izgrađena nje-gova jezična norma.

Babukić nije, dakle, ništa drugo radio nego što su radili njegovi pret-hodnici, ali i pisci koji su uvelike rabili raznodijalektne lekseme, što je već odavno opisano u kroatistici i što je na leksičkoj razini dobilo i svoj naziv – kontaktni sinonimi. Babukić pod utjecajem ne samo ideo-logije slavenske uzajamnosti nego i poredbenopovijesne metode u je-zikoslovlju dodaje nešto više i leksema i jezičnih oblika, od kojih su neki sinonimi (črešnja i trešnja, OS, str. 27; kestenah i kestenih, str. 23) u njegovu modelu književnoga jezika, dok se drugi mogu svrstati u poredbeni materijal (pčela, včela, čbela, čmela, OS, str. 6; dvě lětě, OS, str. 30). Ako se on tako shvati, tada ostaje (novo)štokavska osnova. Sve dok gramatičari propisuju neizjednačene množinske oblike (DLI mn.), čak i uz opis novoštokavskoga naglasnoga sustava kao što je u Mažuranića (1859), ne može se govoriti o novoštokavskoj osnovi.

98


2.4. Tridesete – periodizacijska razdjelnica?U kroatističkoj se literaturi polovica 19. stoljeća uzima kao periodi-

zacijska granica. Mnogo je ozbiljnih i opravdanih razloga zašto je tu povučena granica. Nju je odredio Brozović (2008.28) omeđujući prva dva „razdoblja razvoja jezičnoga standarda“ od polovice 18. stoljeća do preporoda i od preporoda do kraja 19. stoljeća. Nakon njega i osta-lim je istraživačima početak ilirskoga pokreta ujedno i početak novo-ga razdoblja u povijesti hrvatskoga književnoga jezika. Tako Moguš (1993) „od polovice do kraja devetnaestoga stoljeća“ smatra također jednim razdobljem, a i Malić (1995) računa posebnim razdobljem „od 30ih godina do kraja 19. st.“.

Oczkowa (2010) daje svoju periodizaciju u kojoj je 1836, dakle po-četak ilirizma i godina objave Osnove slovnice, granica završetka što-kavskokajkavske dihotomije i pobjeda štokavštine. Jest, moglo bi se uzeti da je tako, ali je to više simbolički točno nego stvarno jer se kaj-kavskim književnim jezikom pisalo i nakon 1836. i jer, ako se složimo s Jagićem (1864a), vrijeme pobjede štokavštine obilježava cijelo razdo-blje „od početka prave književnosti u Dalmaciji do druge polovice 18. vieka“ s obzirom na to da je štokavski književni jezik bio prestižan sve od renesanse.

Pojava Osnove slovnice 1836. godine i promjena naslova Danicza Horvatzka, Slavonzka, y Dalmatinzka u Danica ilirska početak je no-voga razdoblja u povijesti hrvatskoga književnoga jezika, ali samo u sociolingvističkom smislu, odnosno u promjeni statusa istoga jezika. Polazimo od hipoteze da u štokavskom književnom jeziku koji je tada kodificiran nije bilo bitne promjene jezične norme i da stoga 1836. go-dina nije razdjelnica starijega i novijega doba hrvatskoga književnoga jezika, da nije granica od koje počinje novo razdoblje u povijesti hr-vatske književnojezične norme, nego samo nova razvojna faza nado-građena na prethodne.

Još je potrebno jedno terminološko objašnjenje. Naziv zagrebačka filološka škola zna se vezivati uz ime Adolfa Vebera zbog njegovih 28 Rasprava objavljena 2008. izišla je prvotno 1978. pod odužim naslovom „Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti“ u zborniku Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, Zagreb.

99


polemika s predstavnicima drugih filoloških škola. Veberova književ-nojezična koncepcija ne razlikuje se u bitnome od Babukićeve te se tako pojam ilirstva i pojam zagrebačke filološke škole treba protegnu-ti, prvi i nakon prestanka upotrebe naziva ilirski, a dugi i prije suprot-stavljanja književnojezičnih koncepcija Frana Kurelca, Ante Kuzma-nića i zagrebačkih jezikoslovaca.

U znanstvenoj su literaturi dobro obrađeni različiti pogledi na knji-ževni jezik koji su razvrstani kao filološke škole: zagrebačka, zadarska i riječka, a kako je zagrebačka prevladala, uglavnom se ustalilo gle-danje na dvije suprotstavljene jezikoslovne struje: zagrebačka filološ-ka škola i hrvatski vukovci. I u ovoj će se raspravi rabiti to nazivlje jer je uobičajeno, premda ako bi se težilo da nazivlje odražava i sadržajne razlike tih filoloških škola, onda bi primjereniji nazivi bili s pridjevi-ma (novo)štokavski i novoštokavski. Naime, među njima ima mnogo razlika, ali je osim razlika u morfonološkom i fonološkom pravopisu glavna razlika što su ilirci gradbu jezične norme temeljili na hrvatskoj književnosti i na (novo)štokavštini, a vukovci na narodnoj epskoj poe-ziji i na novoštokavštini. Paradoksalno je da su ilirci, koji su u progra-mu imali južnoslavensko književnojezično ujedinjenje, koji su uglav-nom imali visoko mišljenje o Karadžiću, kojima je on bio uzorom, s ko-jim su polemizirali, ali i izmjenjivali prijateljska29 pisma, u svojim je-zikoslovnim djelima dograđivali dotadašnju hrvatsku jezičnu i pravo-pisnu normu i bili i pravopisom i jezikom na suprotnoj strani od Ka-radžića. Unatoč tomu znalo se na ilirce zbog njihova južnoslavenizma gledati s velikim ogradama pa se radije govori o zagrebačkoj filološkoj školi da bi se izbjeglo uopće spominjanje iliraca. Zato se stavljaju u su-odnos zagrebačka filološka škola i vukovci, iako je njezina književno-jezična koncepcija proširena daleko izvan zagrebačkoga kruga.

Suprotstavljanje tih dviju filoloških škola događa se u jezikoslov-lju druge polovice 19. stoljeća i njegova prijelaza u 20. stoljeće. Takva podjela ima nekoga smisla kad se govori o tom vremenu jer je činje-nica da su se dvije književnojezične koncepcije, dva različita mode-la nadmetala za prevlast. U 20. stoljeću više nema iliraca, ima više ra-zličitih pogleda na standardni jezik, više „škola“, ali se i dalje za jed-

29 O kakvu je odnosu riječ najbolje govori činjenica da je Karadžić 16. 9. 1861. godine proglašen počasnim građaninom Zagreba.

100


nu struju govori o vukovcima premda je taj pojam dobio nove sadrža-je i premda ima mnogo više razlika među „vukovcima“ u 20. stoljeću nego među vukovcima u 19. stoljeću. Što se vremenski više odmičemo od 19. stoljeća, to naziv vukovac postaje sve više „političkim pejorati-vom, pa i diskvalifikativom, čijoj težini mnogi tako rado žele umaknu-ti“ (Samardžija 2004: 115). Ne ulazimo ovdje u bilo kakve političke ko-notacije i ne želimo lijepiti etikete bilo komu jer se pokazalo da su neki ilirci svrstani u vukovce samo zato što su njihove gramatike bile pisa-ne u skladu s kodifikacijskom normom (npr. Rudolf Strohal; usp. Ta-fra 2012), iako se u svemu s njom nisu slagali, jednako kao što u svojoj gramatici (Gramatika jezika hèrvatskoga : osnovana na starobugar-skoj slověnštini) Vatroslav Jagić 1864. piše grafeme ě i èr, premda je iste godine pisao protiv tih grafema za odraze jata i slogotvornoga /r/ i premda se tih godina udaljio od ilirske koncepcije književnoga jezika. Naziv vukovci ustalio se zbog kratkoće, iako bi bilo ispravnije govo-riti o karadžićevcima.30 U ovoj se raspravi upotrebljava isključivo za imenovanje mladogramatičarske struje koja je izjednačivala književ-ni i narodni jezik i čija se jezična norma temeljila na istočnohercego-vačkoj novoštokavštini.

Nazivlje bi svakako trebalo prilagoditi novomu vremenu, novim je-zikoslovnim pravcima, ali ćemo tu raspravu zasad ostaviti po strani i ovdje se vratiti u drugu polovicu 19. stoljeća. Ilirska je književnojezič-na norma (novo)štokavska, a vukovska ili točnije – vukovačka, kako Bašić (2006) imenuje, dosljedno novoštokavska.

30 Samardžija (2004: 115) razlikuje tri naraštaja: vukovci, daničićevci i ma-retićevci. On je u pravu s jedne strane jer se u Hrvatskoj u 20. stoljeću može govoriti samo o maretićevcima s obzirom na to da je Maretićeva gramatika gotovo cijelo stoljeće bila studentska literatura, ali s druge strane nije u pravu jer su Đuro Daničić i Tomo Maretić samo jezikoslovno razradili Karadžićevu koncepciju književnoga jezika pa su zasigurno najveći vukovci. Bašić (2006: 15–17) vidi „karadžićevštinu“ (njezin naziv) u djelovanju jezikoslovaca sve do današnjih dana pa dodaje još tri naraštaja hrvatskih jezikoslovaca, ali se pritom drži više ideoloških nego jezikoslovnih kriterija, o čem ovdje nećemo raspravljati jer proglašavati nekoga vukovcem na kraju 20. stoljeća zato što se ne slažemo s njegovim pogledima na jezičnu normu nema veze sa znanošću.

101


102


3. Životni put samozatajnoga preporoditelja

Kad je Smičiklas pisao svoju knjigu Život i djelo Vjekoslava Babu-kića odmah nakon Babukićeve smrti, još su bili živi mnogi Babukićevi poznanici i prijatelji,31 a i sam je autor bio Babukićev suvremenik tako da je ta knjiga pouzdan vodič kroz Babukićev život i uopće kroz ono vrijeme. U njoj ima dosta i sitnih podataka koji oslikavaju Babukića kao dobra čovjeka posvećena poslu, prijateljima i narodnomu napret-ku ili, kako Smičiklas kaže (str. 16), bio je „samo mravak, koji od ča-ska do časka, od dana do dana, sabire i radi za braću“. Knjigu je Smi-čiklas objavio s plemenitom nakanom da se od prodaje prikupi novac za Babukićev spomenik, a u njoj je i poznata Babukićeva slika.32 Ako se ima na umu da knjiga ima gotovo stotinu stranica, onda postaje ja-snije s koliko je truda, ali i poštovanja Smičiklas pristupio tomu poslu pa razumijemo njegovu prvu rečenicu u kojoj kaže da „s ljubavju i po-štovanjem pristupam da razsvietlim život i djelovanje Vjekoslava Ba-bukića“ (str. 4).

Vjekoslav Babukić po svom je rođenju, kao štokavac, bio prava osoba na pravom mjestu u pravo vrijeme. Naime, našao se među neštokavci-ma koji su prihvatili književni jezik štokavske stilizacije, bio je izuzetno vrijedan i samozatajan i sav posvećen općemu napretku svoga naroda.

Alojzije Babukić mijenja 1834. svoje ime u Vjekoslav33 u ilirskom za-nosu koji je potaknuo mnoge rodoljubne Hrvate da svoja imena pro-mijene u narodna imena. Pod krsnim imenom nije ni poznat vjerojat-no zato što ga nije više upotrebljavao.34 Babukić se rodio 16. lipnja 1812. godine u Požegi, a umro je u Zagrebu 20. prosinca. 1875. godi-ne. Danas mu se grob nalazi među ilircima u arkadama na Mirogoju. Otac Antun bio je licitar, a Smičiklas (str. 8) svjedoči da se potpisivao u vijek kao „purgar i licitar“ i da nikad nije prihvatio sinov pravopis

31 „Jošte ustmena vrela živo medju nami žubore“ (Pristup, str. 4).32 Taj je portret često krasio mnoga izdanja i tako učinio Babukića poznatijim. 33 Andrija Torkvat Brlić svoju gramatiku posvećuje „svomu ljubaznomu ocu Ignjatu Vjekoslavu“ mijenjajući mu ime Alojzije.34 Potpisao se krajem 1836. u predgovoru rukopisnomu Pravopisu serbsko-mu.

103


jer je ostao vjeran slavonskomu slovopisu, dakle dvoslovima, bez dija-kritičkih znakova. Majka mu bijaše Agata, rođena Keleković, rodom iz Samobora. Očito je da je posao ocu licitaru išao dobro jer je sina po-slao na školovanje. Školujući se u rodnom gradu, Novoj Gradiški, Pe-čuhu, Segedinu i Zagrebu, naučio je više jezika (njemački, mađarski, latinski, francuski, poslije i slavenske jezike), naučio je i ćirilicu i gla-goljicu, stekao solidno znanje. Pravo je završio 1832. godine, iste go-dine kad počinje pisati svoju Osnovu slovnice. Radio je kao bilježnik Banskoga sudbenoga stola, zatim u nekoliko odvjetničkih ureda, pre-davao je na Kraljevskoj akademiji mađarsko i međunarodno pravo, a potom se od 1836. godine posvećuje narodnomu preporodu dajući cije-loga sebe za boljitak svoga naroda, zanemarujući privatni život toliko da se nije ni ženio jednako kao ni njegov životopisac. Zadivljujuća je Babukićeva aktivnost među ilircima i zadivljujuće je koliko je još kao vrlo mlad bio odgovoran, savjestan i vrijedan. Od 1838. prvi je tajnik Čitaonice ilirske, od 1842. godine, dakle od prve godine osnutka, prvi je tajnik Matice ilirske. Tu je dužnost obavljao četiri godine, Danicu je uređivao dvije godine (1838–1840), ali je zapravo mnogo više vreme-na radio na tekstovima koji su objavljivani u Danici jer mnogi ilirci nisu znali ni novi slovopis ni jezičnu normu propisanu Osnovom slov-nice. Za Danicu je i prevodio. Njegov je osobni uspjeh bio velik kad je pobijedio na natječaju ostale kandidate35 postavši prvim profesorom na prvoj katedri za hrvatski jezik na Kraljevskoj akademiji i održav-ši prvo predavanje 5. listopada 1846. na koje su došli slušači, mnogi sa svojim roditeljima i izvan Zagreba jer se otvaranje katedre na višem učilištu doživljavalo kao praznik materinskoga jezika. Poznato je da je od 1832. godine Matija Smodek fakultativno predavao hrvatski jezik na Kraljevskoj akademiji, ali je odlukom kralja Ferdinanda V. osnova-

35 Konkurencija je bila jaka jer su se na natječaj prijavili braća Mažuranić, Ivan i Antun, Stanko Vraz, Mato Topalović, Stjepan Mlinarić i Jozo Španić. Pre-ma Smičiklasu (1876: 44) kandidati su trebali 1. izbrojiti podnarječja „hrvatskoslavonskoga“ jezika i navesti razlike između hrvatskoga i slavonskoga narječja, 2. sklanjati imenice i navesti „imena samostavna neuredna“ te „odkuda i kako se vremena izpeljaju u jeziku hrvatskoslavonskom“ i 3. odgovoriti što je slovstvo hrvatskoslavonsko i predložiti kratki pregled njegove povijesti te u zadnjem zadatku prevesti s latinskoga dio teksta iz jednoga sveučilišnoga udžbenika.

104


na „stolica za hrvatskoslavonski jezik i književnost“ (Cuvaj 1910: 212) pa je tako hrvatski jezik prvi put postao jezik koji se učio na visokom učilištu, jednako kao što su se po europskim sveučilištima učili mate-rinski jezici. Godine 1850. Akademija je ukinuta, filozofski je fakul-tet priključen gimnaziji kao 7. i 8. razred, a pravni se osamostalio kao Pravoslovna akademija (Cuvaj 1910, Spomenica). Babukić je te godine počeo raditi kao gimnazijski profesor, što je bio do kraja života. Mno-gi su poznati Hrvati onoga vremena bili njegovi učenici, među koji-ma i Vatroslav Jagić.

Pišući o Ivanu Mažuraniću, Živančević (1963: 140) spominje da je Babukić 1848. imenovan članom komisije za izradu političke i pravne terminologije zajedno s Mažuranićem. Zna se da je Dimitrije Demeter bio urednik hrvatskoga dijela Juridisch-politische Terminologie (Beč 1853), zna se i da je Mažuranić radio jedno vrijeme na toj terminologi-ji, ali se zasad ne zna je li i koliko je Babukić stvarno radio.

Babukić i nije mnogo napisao kad se broje njegovi radovi, ali je s obzirom na bogatu djelatnost dosta napisao. Njegovi se radovi mogu svrstati u tri skupine: 1. tri objavljene gramatike i jedna u rukopisu, 2. pet radova izvan Danice i mnogi prilozi u Danici, među kojima ima i prijevoda,36 te u drugim glasilima sitniji prilozi. U Nacionalnoj i sveu-čilišnoj knjižnici čuvaju se njegovi rukopisi i njegovi primjerci knjiga u koje je unosio svoje bilješke. Pogreške koje se sreću u literaturi ve-ćinom se odnose na izdanja gramatika. Iako su one ispravljene, i dalje se neke ponavljaju. Činjenice su sljedeće. Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga objavljena je u Danici 1836. godine, dakle u drugom godištu, a objavljena je iste godine i kao posebni otisak. Postoje neke sitne sadržajne razlike u izdanjima pa će o njima biti riječi poslije. Osnova slovnice zatim je prevedena na njemački 1839. godine (preveo ju je Rudolf Fröhlich) te na talijanski 1846. (preveo ju je August Kazna-čić). Ni ta izdanja nisu vjerni prijevod Osnove slovnice, a nikako se ne može Fröhlichov prijevod citirati kao drugo izdanje kako je to učinio Jachnow (1991: 83): „Osnova slovice slavjanske narečja ilirskoga, Za-greb 1839. (1. Aufl. 1836)“. Ako se „slovica“ i „narečja“ uzmu kao ko-

36 Popis članaka u Danici može se vidjeti u Tafra 1993a: 188–189, a pregleda-ti u Danici slijedeći kazalo imena na kraju pete knjige pretiska Danice.

105


rektorske pogreške, ostaju materijalne: naslov Fröhlichova prijevoda nije prijevod hrvatskoga naslova nego je potpuno nov naslov (Grund-züge der Ilirischen Grammatik) i gramatika je objavljena u Beču, a ne u Zagrebu, pa prema tomu nije drugo izdanje. Također nije točan po-datak o trećem izdanju Kaznačićeva prijevoda u popisu gramatika koji je dala Sanda Ham (2006). Talijanski je prijevod objavljen u četiri izda-nja, ali treće nije iz 1865. nego je te godine objavljeno četvrto.37

Drugu je gramatiku Babukić pisao na njemačkom jeziku koja je uz prijevod Vladislava Vežića na talijanski objavljena uz Ilirsko-němač-ko-talianski mali rěčnik Josipa Drobnića 1846–1849. godine. Bilo je nekoliko netočnih tvrdnji da je Fröhlichov prijevod zapravo otisak iz Drobnićeva rječnika, što je već i kronološki nemoguće jer je Drobni-ćev rječnik izišao poslije, a u predgovoru tomu rječniku autor gra-matike kaže da ju je pisao na njemačkom jeziku. Obično se pogreške prepisuju, ali začuđuje da se nakon popisa i podrobnoga objašnjenja i ispravaka pogrešnih podataka javlja novi krivi podatak. Naime, pre-ma S. Ham (2011: 22) izlazi da je Babukić napisao samo dvije gramati-ke: „Od djela mu se spominje Osnova slovnice slavjanske narječja ilirskoga, 1836. i Ilirska slovnica, 1855.“ To još potkrepljuje bilješkom da je Vežićev prijevod u Drobnićevu rječniku zapravo prijevod Osnove slovnice.38 Slična se tvrdnja nalazi i na stranici Zagrebačke slavistič-ke škole da je Osnova slovnica prevedena „na njemački i talijanski: Grundzüge der ilirischen Sprachlehre, Fondamenti della grammatica illirica, uz Ilirsko-němačko-talianski mali rěčnik J. Drobniča i A. Ma-

37 Taj je popis rađen, bez navođenja izvora, na osnovi popisa hrvatskih gramatika iz knjige Tafra 1993a. Kako tada nije pronađen podatak o trećem, nego samo o četvrtom izdanju, treće nije ni navedeno pa to nije bila pogreška. Budući da su u popisu pošteno navedeni izvori iz kojih su crpljeni podaci o izdanjima, pa tako i uz talijanski prijevod (Vince 1971: 287), pri kompiliranju prvoga popisa hrvatskih gramatika mogao se provjeriti izvor. Zahvaljujući internetu, u ovom se radu nalaze podaci o svim izdanjima.38 Prve dvije pogreške (narječja umjesto narěčja te 1855. umjesto 1854) zanemarit ćemo jer su vjerojatno korektorski propusti, ali se ne zamisliti nad dvama talijanskim prijevodima istoga djela (navodi i Kaznačićev i Vežićev) znači ne čitati pažljivo podatke iz literature.

106


žuranića, prev. na tal. V. Vežić“.39 Na toj stranici40 u popisu rječnika uz Ilirsko-němačko-talianski mali rěčnik stoje kao autori Josip Drobnič i Antun Mažuranić s napomenom da je Antun Mažuranić „pregledao, redigirao i dodao talijansko značenje riječi“, što je nepravedno jer se prešućuje Babukićev udio u tom rječniku41 (Moguš 1978: 47). Prve je točne podatke o Babukićevim djelima dao već Kukuljević (1860: 17) u šest bibliografskih jedinica pa nakon toga poznatoga djela nije trebalo biti nikakvih zabuna u vezi s Babukićevim gramatikama.

Još je nekoliko pogrešaka u relevantnoj literaturi. Babukićeva Ilir-ska slovnica (1854) nije nipošto „prošireno izdanje“ (Hrvatska grama-tika, str. 29) Osnove slovnice slavjanske narěčja ilirskoga (1836) jer je gotovo deset puta veća, što je već time novo djelo, a svakako je to i koncepcijski. Također nije točno da „nije našla pravoga odjeka ni kod kuće ni u inozemstvu“ jer su se drugi ilirski gramatičari izrijekom po-zivali na nju, a imala je odjeka i u inozemstvu, o čem poslije.

Za Veberovu se Skladnju ilirskoga jezika za niže gimnazije (1859) ponavljalo u literaturi da je prva cjelovita sintaksa hrvatskoga jezi-ka.42 Činjenica je da je to „prva hrvatska sintaksa koja je objavljena kao posebna knjiga, a i jedan od prvih sustavnijih sintaktičkih opisa hrvatskoga jezika uopće“ (Pranjković 2005: 209). „Sljedeća će izdvo-jena sintaksa biti tek Sintaksa hrvatskog jezika Mirka Divkovića iz 1881. godine, nastala uglavnom prema Miklošičevu i Daničićevu uzo-ru“ (Stolac 1998: 85). Usporedba Veberove Skladnje i Babukićeve sin-takse u Ilirskoj slovnici (Tafra 1993a) nameće samo jedan mogući za-ključak: Babukićevo stavkoslovlje u Ilirskoj slovnici zaista je bilo prva

39 http://www.hrvatskiplus.org/index.php?option=com_content&view=article&id=338%3Amarkovicgramatike&catid=41%3Abibliografije&Itemid=48&limitstart=1 (Pristupljeno 23. 12. 2012.)40 http://www.hrvatskiplus.org/index.php?option=com_content&view=article&id=340%3Amarkovicrjecnici&catid=41%3Abibliografije&Itemid=48&limitstart=1 (Pristupljeno 23. 12. 2012.)41 O tome poslije.42 „Njegova sintaksa našega jezika ima kao prva te vrsti knjiga preveliku zaslugu, ako i nije bez pogrješaka“ (Jagić 1865: 188). Veber je „napisao prvu cjelovitu sintaksu hrvatskosrpskog jezika“ (Jonke 1965: 123).

107


sintaksa u približno današnjem poimanju te discipline. Vremensko pr-venstvo ne uključuje i vrijednosno.

Babukić kao leksikograf još nije temeljito istražen. Radio je na Drob-nićevu rječniku od slova O pa do kraja dopunjujući ga s Antunom Ma-žuranićem. U predgovoru toga rječnika (str. XI) stoji da su njih dvoji-ca radila svaki dan „po tri ure večerom; jer danju svaki svoje tekuće poslove obavljaše“. U ostavštini se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjiž-nici nalazi Babukićev primjerak (R 3410) „s više od tisuću umetnutih i presavijenih te grafitnom olovkom sitno ispisanih listića“ (Kapetano-vić 2002: 81). Smičiklas je na Sjednici filologičkohistoričkoga razre-da 17. travnja 1888. predložio da se ispišu Babukićeve dopune Drobni-ćeva rječnika za Akademijin Rječnik, kako stoji u Ljetopisu JAZU za 1888. Dukat (1937) spominje Babukićev primjerak još jednoga rječni-ka – Mažuranić–Užarevićev, također obilno interfoliran (NSK R 3396). Na stotine riječi ispisane su „vlastitom rukom njegovom, čisto, uredno i vanredno pomnjivo“ (str. 129). Vjerojatno je u početku Babukić do-punjavao za drugo izdanje, ali kako je nastavio umetati njemačke ri-ječi i dopunjavati hrvatska tumačenja i nakon izlaska Šulekova rječ-nika, s kojim su potrebe za njemačkohrvatskim rječnikom zadovo-ljene, Dukat smatra da je on taj posao nastavljao „kao svoju razbibri-gu“ (str. 129). Babukić vrlo pedantno citira svoja vrela, npr. Gunduli-ća, Palmotića, Narodne novine, kadšto etimologizira, a neke su bilješ-ke vrlo opširne. Iz nekoliko primjera koje je naveo Dukat zaključuje se da su one vrlo raznovrsne, npr. Babukić umeće: Brückenkopf mosto-bran [Šulek = mostovni branik], Gurkumel kurkumel [od »curcuma« Gelbwurzel (M. = žutnjak)] žuto brašno što licitari43 miješaju u prže-no brašno da bude žuće i ljepše za medenjake. Ima i ovakvih primjeda-ba: Monatsfluß pranica (Dr. Užarević u Slavoniji čuo [a nije metnio u svoj rječnik!]). Smičiklas je (1876: 13) u rukopisnoj ostavštini našao uz gramatiku i mali rječnik u kojem je Babukić nastojao da za „abstraktne pojmove iznadje hrvatske rieči“.

Babukić je bio priređivač više izdanja naših starih pisaca. Za Ma-ticu je hrvatsku priredio Gundulićev Osman (1842) i Različite pjesni 43 Babukić je licitarov sin!

108


(1847). Kad je riječ o različitim izdanjima Gundulića, Rešetar (1942: 67) smatra da „relativno najboļe je dubrovačko i Babukićevo izdańe Osmana“. Koliki je to bio golem posao, obavljen u vrlo kratko vrije-me, svjedoči sȃm Babukić u predgovoru. Za to je izdanje usporedio se-dam rukopisa iz različita vremena. Sve odraze jata pisao je grafemom ie, ako rima nije priječila, dok su u rukopisima bili grafemi e, i, ie, je „kako su već ćudi prepisalacah različite bile“ (str. IX). Babukić je dao podatak da su rječnik na kraju Osmana sastavila braća Ivan i An-tun Mažuranić pa autorstvo toga rječnika nije sporno, što su i kasni-ja istraživanja pokazala (Vončina 1993b). Uz potpis predgovora Babu-kić stavlja i svoje zanimanje: „advokat, kao tajnik sl. družtva narodne čitaonice zagrebačke“.

Babukić je obavljao mnoge sitne, nezahvalne poslove, koji ne osta-doše vidljivi, a koje neki smatraju potpuno nevažnim,44 premda upra-vo ti sitni podaci pokazuju njegovu ljudsku veličinu i golem doprinos raznolikoj djelatnosti iliraca. Na prvi se pogled može činiti nevažnim što je Babukić, primjerice, skupljao pretplatnike za tuđe knjige, ali tre-ba razumjeti to vrijeme i svu važnost objavâ časopisa i knjiga na hr-vatskom jeziku. Šrepel je (1903) uvrstio tri njegova pisma Dragojli Jar-nević iz kojih se doznaje da joj je Babukić skupljao pretplatnike, pro-davao knjige i slao novac od prodanih knjiga. Kao tajnik Čitaonice ilirske i Matice ilirske (1838–1846) nitko nije toliko kao Babukić ra-dio na izdavanju hrvatskih knjiga, njihovu raspačavanju, na vezama s piscima iz cijeloga slavenskoga svijeta, na nabavljanju časopisa iz toga svijeta. Koliko je ljudima učinio dobra, koje im je razne usluge radio i kakav je bio kao čovjek, ponajbolje svjedoče mnoga pisma upuće-na Ljudevitu Gaju. Mnogi šalju poruke i pozdrave Babukiću (Deželić 1909): „Pozdravite revnog domorodca g. Babukića“ (str. 133), pa je vid-ljivo da je među njima bio jedan „čedni, dobri i marni Vjekoslav Babu-kić“ (str. XXIII). Istraživači koji su pisali o Babukiću imali su potrebu

44 Kapetanović (2000: 1080): „Više su odmogla nego pomogla osvrtanja na nevažne poslove koje je Babukić obavljao, npr. raspačavanje kazališnih ula-znica.“ Babukiću je zasigurno, kad se već prihvatio toga „nevažnoga posla“, bilo jako stalo da kazališne predstave na hrvatskom jeziku (a to jest bio važan događaj!), a ne na njemačkom, vidi što više gledatelja.

109


istaknuti upravo njegove ljudske osobine, npr. Jelčić (1993: 90) spomi-nje Ilirsku narodnu čitaonicu „pod predsjedništvom Janka Draškovića i tajništvom neumornog Vjekoslava Babukića“, izdanje Osmana „što ga je priredio vrijedni Vjekoslav Babukić“ (str. 99). Da nije bilo takvih poslova, a bilo ih je previše samo za jednoga čovjeka, možda bi pred-metom istraživanja danas bio Babukićev rječnik ili neko drugo djelo. Ako se tomu doda da je kao prvi profesor najprije na Kraljevskoj aka-demiji, a potom u gimnaziji do kraja života učio generacije hrvatski jezik, ostaje jedan život posvećen hrvatskomu jeziku, velikim dijelom za povijest nevidljiv.

Premda Babukić nije doživio ni približnu poznatost poput Ljudevi-ta Gaja, ipak je u nekoliko gradova dobio svoju ulicu, npr. u Zagrebu, Samoboru, Slav. Brodu, a naravno i u svojoj rodnoj Požegi u kojoj mu na rodnoj kući od 1911. stoji i spomenploča s medaljonom i njegovim likom, rad još jednoga zaslužnoga Požežanina – Miroslava Kraljevića.

4. Jezikom do ciljaJezik je u hrvatskom narodnom preporodu bio u središtu svih zbi-

vanja, on je bio istodobno čimbenik i ujedinjavanja i razjedinjavanja, pa je Jonke (1956: 33) potpuno u pravu kad kaže: „Nije bilo razdoblja u povijesti hrvatskoga naroda, u kojem bi pitanje jezika i pravopisa bilo važnije i zaoštrenije nego u ilirsko preporodno doba. Veoma su ozbiljni razlozi stavili pitanje jezika i pravopisa među najvažnija pitanja, koja je tada trebalo riješiti.“ Hrvatski je jezik često u povijesti Hrvate ho-mogenizirao, ali i izazivao žestoke raspre i podjele.45

Velik je put prevaljen u vrlo kratko vrijeme, od oglasa za prvo go-dište Danice, koji je pisan kajkavskim književnim jezikom i kajkav-skom grafijom, do Horvatske domovine u desetom broju istoga godi-šta pisane štokavskim književnim jezikom i gajicom. Ono što nisu po-stigli mnogi prije, Gajev je krug postigao gotovo preko noći: jedan slo-vopis i jedan književni jezik za Trojednicu. Veliku je ulogu u tim gi-banjima odigralo uz obrazovanu mladež i svećenstvo koje se prikloni-

45 Već je Jagić dobro ocijenio da „jedva koje pitanje u literaturi raspaljuje tako strasti kao upravo pravopis ...“ (moto knjizi Badurina 1996).

110


lo jedinstvenomu štokavskomu književnomu jeziku. U tom je odušev-ljenju za novu ulogu materinskoga jezika, koji se upravo njihovim na-stojanjima stavlja uz bok ostalih europskih naroda koji knjige i novi-ne objavljuju na svojim jezicima, te na krilima ideologije sveslavenske uzajamnosti plan bio proširiti ilirski jezik i na ostale južnoslavenske narode. No, jedno je bio program, a drugo je bio jezični ostvaraj u nji-hovim gramatikama i rječnicima.

U Kurelčevoj Fluminensiji (Kurelac 1862, usp. str. 30–32) ima pri-lično dokaza o oduševljenosti bogatom književnošću, i to ne samo du-brovačkim, hvarskim, splitskim i zadarskim renesansnim i baroknim piscima, koji se poimence spominju, nego i drugim pisanim spomenici-ma od Istarskoga razvoda i Vinodolskoga zakonika pa do statuta pri-morskih gradova. Isticanje slavne prošlosti i bogate književnosti poti-cajno je djelovalo na ilirce.

Povijesnih, književnopovijesnih, jezikoslovnih radova o pretprepo-rodnom i preporodnom vremenu u Hrvatskoj ima zaista mnogo i ov-dje nije potrebno prepričavati što su već drugi dobro istražili i opisa-li.46 Samo će se ugrubo dati skica toga vremena da se dobije vremen-ski kontekst u kojem je Babukić djelovao kako bi se bolje razumio nje-gov rad ne samo na kodifikaciji hrvatskoga jezika nego i rad u Mati-ci ilirskoj i u školstvu. Kraj 18. i početak 19. stoljeća označili su poče-tak novoga doba koje su prožele ideje francuske revolucije. Pojam slo-bode i nacionalni zanos zahvatili su cijelu Europu sve do Rusije. U tom su se ozračju novoga doba osnivala društva u kojima su se okupljali mladi intelektualci koji su stvarali planove za buđenje narodnih sna-ga, za što su bile najpogodnije novine i knjige na narodnom jeziku ko-jima se najlakše prodiralo u narod i širilo nove ideje. Po uzoru na nje-mačku mladež hrvatski su se studenti u Beču i Grazu već na početku

46 Od jezikoslovaca treba ipak spomenuti dvojicu koja su utrla put kasnijim istraživačima. Jonke je (1956, 1965) svojim radovima otvorio novu stranicu u istraživanju hrvatskoga jezikoslovlja 19. stoljeća, a Vince je (1978) dao mnogo vrijednih podataka o tom vremenu te su obojica nezaobilazna kad je riječ o ilirskim gramatičarima. Od novijih radova mladih znanstvenika knjiga Kri-stiana Novaka (2012) vrijedan je sintetski prikaz vremena i jezičnih biografija istaknutih iliraca istraženih novim pristupom na velikom korpusu izvorne građe.

111


19. stoljeća sastajali pa je „srodnost materinskih glasova sa Srbi i Slo-venci stala ih sljubljivati“ (Smičiklas 1876: 5) u ilirske klubove. Pozna-to je da je mladi Ljudevit Gaj bio u takvu miješanom društvu u Gra-zu i da je tamo učio štokavštinu. Koji je to polet bio, dovoljno pokazu-je činjenica da je većina iliraca govorila njemačkim jezikom (Novak 2012), a i latinski im je bio bliži od materinskoga, te da će za kratko vrijeme postati žestoki zagovornici upotrebe hrvatskoga jezika u jav-nom životu. Dvojezičnost, pa i višejezičnost obilježila je cijelu povijest hrvatskoga književnoga jezika, ali su u vrijeme ilirskoga pokreta za-mijenjena mjesta stranih jezika i domaćega. Narodni je jezik još u re-nesansi, ali i poslije, pogotovo u djelovanju akademija (Košutar i Tafra 2010), stavljan na prvo mjesto u pojedinih pisaca, ali nikad prije nije bio prestižan u odnosu na strane. Nije sporno da je nacionalna ideolo-gija bila glavna jer su ilirci željeli ponajprije za Trojednicu jedan knji-ževni jezik i jedan slovopis s obzirom na dotadašnji književnojezični i slovopisni pluralizam. Sporne su druge ideologije, ponajprije južnosla-vizam i općenito slavizam. Kad bismo se i upustili u traganje odgovora što je Babukiću ilirstvo i slavenstvo, teško da bismo dobili jednoznač-ne odgovore. Gross (1985: 375–376) pokazuje svu terminološku, ali i pojmovnu zbrku na Kukuljevićevu primjeru koji je bio velik pobornik „ilirske narodnosti“, koji je 1847. pisao o Juliju Kloviću kao hrvatskom slikaru, a već iduće godine osnovao je Družtvo za pověstnicu jugosla-vensku, nedugo poslije govorio je o „slavjanskom narodu“ i o njego-voj grani „ilirskim Slavjanima“, a nastavio skupljati izvore „za povjest nicu naroda hrvatskoga“, ali i za životopise slavnih „umjetnikah jugo-slavenskih“ istodobno dok jezik naziva hrvatskim. U Babukićevo su vrijeme na sceni različiti identiteti, osim nacionalnoga i općeslavenski identitet, i južnoslavenski, i austroslavenski identitet, i ilirski identitet koji je postojao „samo kao konstrukcija ideologije ilirskoga pokreta, koja se mijenjala i posve različito shvaćala. Napose se nije mogla poja-viti ilirska etnija kao makroetnija, unutar koje bi postojale subetnije i supkulture: pojedini južnoslavenski narodi“ (Korunić 2006: 357).

Bašić tvrdi (2006: 51) da „Babukić dakle 1854. ostaje ideološki na ilir-skim (jugoslavenskim) pozicijama, pa nudi klasifikaciju slavenskih je-zika koja se temelji na genetskotipološkoj srodnosti, a ne na poseb-

112


nosti književnih jezika“ i da on „u zamjenu za ilirsko ime nudi jugo-slavjansko ili jugoslavensko“. No nije Babukić zamijenio naziv, nego je samo priznao realnost. Posljednjih desetak godina „uobičajilo se je, za izběgnutje svake razpre i bratskoga neporazumljenja, te i sèrbski i hèrvatski i slovenski pisci upotrěbljuju město staroga i klasičnoga imena ilirskoga ime jugoslavjansko ili jugoslavensko“ (Ilirska slovni-ca, str. 3–4). Ako se ima na umu da je još Vinko Pribojević imao iden-titesku jednadžbu Iliri = Tračani = Slaveni i da je na njega nakon bo-ravka u Poljskoj utjecao sarmatizam (Blažević 2008), tada je očita po-dudarnost Babukićeve jednadžbe juglaslavjansko = tračko = ilirsko za teritorijalni identitet (Ilirska slovnica, str. VIII) nasuprot kojemu stoji „ime sěveroslavjansko, koje su stari pisci nazivali sarmatskim, kad su latinski pisali“ (str. 4). U istoj će gramatici na drugom mjestu (str. 191) izjednačiti ilirski = jugoslavjanski = štokavski.

Književnojezično ujedinjenje bio je ilircima glavni cilj. Simbol toga ujedinjenja bilo je rogato e (ě). Ono je, kako Babukić kaže, uzeto per conventionem (Ilirska slovnica, str. 6), mogao ga je čitati kako tko želi, ali je jedino ispravan izgovor bio jekavski, upravo onakav kakav je već bio odavno i u književnim (Divković, Gundulić ...) i u jezikoslov-nim djelima (Mikalja, Della Bella ...) pa ne iznenađuje što Babukić, sla-vonski ikavac, već u svojoj deseteračkoj pjesmi Granici i Danici ima jekavsku zamjenu dugoga jata (Vončina 1993a).

Komentirajući u fusnotama Karadžićevo pismo, Babukić (1847: 73) odlučno odbacuje Karadžićev prijedlog da se refleksi jata pišu onako kako se govori: „Ali mi ne naměravamo, kao Vi, jedno narěčje gospo-dujućim učiniti, veće u jednom najmljenom znaku svakolika narěč-ja sjediniti.“ I kao da je anticipirao sve teškoće s nesretnim pisanjem ije, kaže Karadžiću da je „za neuke težko zapamtiti i upotrěbljavati to Vaše otezavo ije“.

Jednim se književnim jezikom težilo kulturnomu ujedinjenju južnih Slavena, a je li bilo moguće kulturno ujedinjenje bez političkoga, ne-ćemo raspravljati o tome. Ne vjerujemo da je Babukić imao bilo ka-kvih ambicija osim preko jezika zbližavanje slavenskih književnosti. Unatoč ilirstvu i jugoslavjanstvu u svojim gramatikama nije uspio sje-diniti „svakolika narěčja“. Uostalom, svoju je Ilirsku slovnicu posve-

113


114


tio banu Jelačiću, zaštitniku „slavnoga naroda ovih sjedinjenih kralje-vinah u obće“ i „njegova junačkoga jezika“, a i napisao ju je jer je ban poslao službeni poziv 1852. godine da se pišu udžbenici na hrvatskom jeziku ili da se prevode. Jasno je o kojem je jeziku riječ, o jeziku Tro-jedne Kraljevine, pa se u tom kontekstu sve priče o ilirskom jeziku tre-baju uzimati s rezervom.

5. Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga

5.1. Rukopisi i izdanjaOsnova slovnice objavljena je iste godine kad i u Danici (1836) kao

posebni otisak. Babukić u Ilirskoj slovnici (str. IX) spominje da je u ne-koliko stotina primjeraka otisnuta kod Franje Suppana, dok se u Naci-onalnoj i sveučilišnoj knjižnici u katalogu nalazi na naslovnici „U Za-grebu kod Milana Hiršfelda“. Pri sastavljanju Babukićeve bibliogra-fije (Tafra 1993a: 187) ostalo je nejasno je li riječ o istom otisku. Emil Hirsc hfeld bio je rodom iz Bremena i u Zagrebu je 1835. otvorio knji-žaru i „posudbenu biblioteku“ te je oglašavao prodaju knjiga na više jezika, a među hrvatskima na prvom je mjestu bila Osnova slovnice (Bučar 1933). Riječ je o jednoj knjižici koja je tiskana u Županovoj ti-skari, a objavio ju je Hirschfeld. Tako je ta mala nejasnoća razjašnjena pa su uz ispravke ostalih pogrešnih podataka o izdanjima Babukićevih djela sad poznate činjenice.

Za ovo su izdanje uspoređena tri teksta Osnove slovnice: autograf koji se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici47 (dalje OSrkp), tekst u Danici ilirskoj 1836. godine (dalje OSD) i posebni otisak iz iste godine (dalje OS).48 Na kraju će se s OS usporediti njemački prijevod (OSnjem) iz 1839. i talijanski (OStal) iz 1846. godine. Očekivalo bi se da će oba iz-danja na hrvatskom jeziku (OS i OSD) biti podjednaka pogotovo ako se uzme u obzir da su objavljena u istoj godini. Međutim, samo su po-glavlja u gramatici iz Danice vjerno prenesena, čak i očite pogreške,

47 R 368048 Za ovaj je pretisak upravo on uzet zbog tehničkih razloga; manji je format, jednostupačna je stranica, nema oznaka za serijsko izdanje („Dale slědi“), nema Daničina impresuma itd.

115


116


npr. na str. 29 stoji dvaput „imaju“ kao i u Danici: „Dubrovčani, Serbli i Cernogorci imaju imaju takodjer u 7. pad. na i.“ Na kraju se OS nala-zi stranica „Pogrěške tiska“ u kojem je, uz ostale, i ta korektorska po-greška ispravljena („izpusti“).

Uočljiva je razlika u grafičkom obliku, u Danici je format veći, tekst je otisnut dvostupačno, dok je samostalna knjižica tiskana jednostu-pačno. U posebnom otisku na naslovnici stoji moto: „Domorodni je-zik upelajte, kralu, rodu, domu věru dajte. Grof Drašković“. Separat je posvećen Ljudevitu Gaju, „uzbuditelu starinske narodnosti i nove sloge ilirske; utemelitelu slavenske uzajemnosti i lubavi u Velikoj Ilirii“. Zatim slijedi citat iz Šafaříka i iza njega Predislovje. Taj pred-govor, predgovor u autografu i pogovor u Danici, koji nema naslova, nego je odvojen od zadnjega poglavlja samo crtom, nisu podudarni ni opsegom ni sadržajem, ali imaju nekoliko jednakih dijelova. No, kad se i podudaraju, ponešto je mijenjano, kao što je primjerice već prva rečenica. U OSrkp stoji: „Od kog’ doba zora narodnosti naše pucati poče; porodi se žela za slovnicom ili grammatikom kanoti temelem sva-ke višje izobraženosti“, u OSD (str. 59): „Odkada zora narodnosti naše SlavoIlirske pucati poče; porodi se obćinska žela za slovnicom ka-noti temelem svakoga višje izobraženog knižestva“, a u OS (str. V): „Odkada zora narodnosti naše slavoilirske na novo pucati poče, poro-di se obćinska želja za slovnicom kanoti temelem svakoga više izobra-ženoga knižestva“. Tekst je poboljšavan, izbačen je sinonim gramati-ka, pravopisno je ispravljen (veliko slovo ispravljeno u malo, točka sa zarezom zamijenjena zarezom), kajkavizam višje zamijenjen je štokav-skim oblikom više i, što je važno, riječ je o gramatici kao temelju knji-ževnoga jezika. Zajedničko je još tim dodanim dijelovima u sva tri tek-sta popis gramatika kojima se Babukić služio, isticanje prednosti „na-šega jezika pred drugimi“ (OS, str. XI) te citati poznatih autora. Pre-dislovje u OS potpisano je 30. srpnja 1836, dakle nedugo nakon što je cijela gramatika objavljena u Danici. U njem je opsežan citat iz pozna-toga Gajeva Proglasa (Danica, 1835, br. 48) uoči promjene naslova ča-sopisa u Danica ilirska. Središnja je misao toga proglasa: „Naša slov-nica i naš rěčnik jest čitava Iliria.“ To je moto koji je vodio i Babukića u njegovu radu, ali je već u istom godištu Sbirka někojih rěčih, koje su

117


118


ili u gornoj ili u dolnoj Ilirii pomane poznane pokazala da ipak nije tako, da postoji leksička norma koja se iščitava iz uputnica, npr.: aldov vidi žertva, anda vidi dakle, cura v. děvojka, čtavac v. čitatelj, hiža v. kuća itd., i iz izdvajanja turcizama na kraju rječnika kao nepoželjnih riječi, slično kao što je i Relković u svojoj gramatici učinio.

Autograf je pisan dvostupačno, tako da su u lijevom stupcu uglav-nom ispravci i dodaci, i ponešto se razlikuje od objavljena teksta u Da-nici.49 Babukić je rado započinjao citatima poznatih stranih autora, npr. Ilirska slovnica ima pet citata na samom početku. OSrkp započinje četirima citatima, a tiskani tekst u Danici samo hvalospjevom ilirsko-mu jeziku koji je napisao Vialla de Sommières50. Dva su pitanja poseb-no zaokupljala Babukića: što je jezik i veličanje ilirskoga jezika. Sto-ga u OSrkp u predgovoru, naslovljenom čitatelju: Lubezni i Slavni Na-rode Ilirski!, raspravlja o tome što je zapravo jezik. Podrobna bi po-redba pokazala iz kojih je stranih djela uzimao te misle (npr. vidi se da je preuzeo Šafaříkovu misao da je jezik „dar božji“). Toga uvoda u OSD nema, ali je dio iz njega stavljen na kraj OSD. Na početku Babukić utvrđuje da se porodila „žela za slovnicom ili grammatikom kanoti temelem svake višje izobraženosti“, a u OSD dodaje da se odazvao že-lji da napiše slovnicu i da se njome bavio četiri godine. U ovećem popi-su gramatika kojima se služio (popis je u OSrkp i u OS u uvodu, a u OSD

na kraju), a među kojima se nalaze crkvenoslavenske, ruske, poljske, češke i ilirske, u rukopisu nedostaju među ilirskima slovenske Kopi-tarova, Dajnkova i Metelkova gramatika. Predgovor je potpisao 12. svibnja 1836, a gramatika je izlazila od 5. ožujka 1836. do 9. travnja, što znači da je predgovor potpisan nakon objave gramatike u Danici, ali prije izlaska separata. Po boji i veličini papira vidi se da su u predgo-vor umetnuta dva lista papira ispunjena većinom neprevedenim tek-stom Johanna Ch. Gottscheda, „čije su gramatike slovile kao autoritet

49 Uspoređuju se rukopis i tiskana gramatika u Danici. Uzet je tekst u Dani-ci zbog njegova prvenstva i zato što je Osnova slovnice poznata u tom izdanju. Kad se bude govorilo o posebnom otisku koji je poslužio za ovo izdanje, ozna-čivat će se samo kao OS.50 Riječ je o francuskom časniku i njegovu djelu Voyage historique et poli-tique au Monténégro (1820). Babukić je pogrešno napisao Sommiers u rukopi-su i ta se pogreška ponovila i u izdanjima.

119


u njemačkom jeziku u 18. stoljeću sve do Adelunga, a koje su posluži-le i kao uzor školskim gramatikama u Habsburškoj Monarhiji u dru-goj polovici 18. stoljeća pri reformi školstva“ (Košutar 2013). Poredbe-na bi istraživanja mogla pokazati koliko su njemačke gramatike utje-cale na Babukića. Gottscheda Babukić, doduše mnogo kraće, citira na samom kraju OSD. Mogli bismo nagađati kada je zaista Babukić pisao taj predgovor, pogotovo što pri kraju još ima, nešto rjeđe, mjesto kva-čice tildu. Njegovo priznanje da je četiri godine pisao slovnicu (OSD, str. 59) ne znači da je 1832. odmah počeo pisati. Bit će prije da je, s ob-zirom na to da je bio vrlo mlad, morao prvo proučavati sve te grama-tike koje navodi i da je počeo praviti svoje bilješke, pa tako i za uvod. Smičiklas (1876) u dodatku knjizi ima Babukićevo pismo iz 1833. učite-lju Franikiću u Požegu u kojem piše da je slovnicu završio. U svakom slučaju on je dijelove već imao 1833. jer je Smičiklas (str. 18) našao nje-zine odlomke iz te godine, npr. podjelu glagola po Dobrovskom. Pisao ju je novim slovopisom s dvoslovima l, n, d, t, a njime je 1834. pri-premio za objavu Kačićev Razgovor ugodni.

Na lijevoj je stranici OSrkp stavljao umetke, vjerojatno u redakturi prve inačice rukopisa jer postoji razlika u tinti i u veličini slova, što se lijepo vidi u odjeljku o naglasku. Međutim, može se sa sigurnošću reći da je prvo poglavlje O pismenih pisao nedugo prije pripreme rukopi-sa za objavu jer u njem spominje „Danicu Ilirsku lěta 1835 broj 10. 11. 12.“ (dakle Gajev Pravopisz) i brojeve 31. i 32. ne navodeći da je riječ o njegovu dopisivanju s Ignjatom Alojzijem Brlićem (Listi dvih sla-vonskih domorodcev o pravopisu ilirskom). U tom poglavlju spominje i Šafaříkovu ocjenu ilirskoga pravopisa za kojega je on „všistki slav-ski51 vynikajici“ (OS, str. 2) pa je očito to poglavlje pisano neposred-no prije objavljivanja, što dokazuje i gubljenje tilde koju je zamijenila kvačica kao dijakritički znak.

U OSrkp može se iz ispravaka vidjeti Babukićev odnos prema naziv-lju. Svoj je prvi naziv padane prekrižio i zamijenio ga nazivom padež. Naziv padanje potvrđen je kod kajkavaca u Kratkom navuku 1779. i poslije kod Đurkovečkoga 1826. (Lewis i dr. 2006), ali ga upotrebljava

51 Pogrešno napisano mjesto „všecky slovanske“.

120


i Šime Starčević također. Prije njih za lat. casus postoje i hrvatski na-zivi: u Lovre Šitovića padnutje i casg (kaž), koji naziv (cas) ima i Tomo Babić (Raguž 1980–1981). Kaž je samo prilagođen latinski naziv, a u inačici kas imao ga je i Jakov Mikalja. Naziv padež Babukić je preu-zeo od Karadžića koji ga ima i u Pismenici 1814. i u gramatici uz Srpski rječnik 1818. godine (Simeon 1969, s.v. padež). Mijenjao je nazive vrsta riječi, zamijenio je naziv dělnikorěč crkvenoslavenizmom pričastje, no u rukopisu u poglavlju o glagolu nije ga zamijenio, ostao je naziv děl-nikorěč, a ostao je i u poglavlju „pričastje prošastoga vrěmena“ (OSD, str. 52, OS, str. 41), ali je u popisu ispravaka u OS navedeno da ga tre-ba zamijeniti s „pričastje“. Babukić je počeo s kajkavskim nazivom jer se delnikoreč nalazi u njemačkoj gramatici za kajkavce 1780. i u Đur-kovečkoga (Lewis i dr. 2006). Pričastije prema Simeonu prije Babuki-ća imaju Stulli i Karadžić. Riječ je, dakle, o crkvenoslavenizmima koje je Babukić mogao preuzeti od Karadžića, ali i od Mrazovića s obzirom na to da se njegovom gramatikom služio pri pisanju Osnove slovni-ce. Novi su i nazivi predlog (praepositio), prislov (adverb), medmetak (interjectio). Premda Simeon bilježi kod Babukića prijedlog, u Osnovi slovnice nalazi se predlog pisan bez rogatoga e, koji je potvrđen u kaj-kavskom Kratkom navuku 1779. Prvi je Babukićev naziv u rukopisu zbog ispravljanja nečitljiv. Nije sasvim čitljiv koji je naziv zamijenio prislov, ali je vjerojatno da je to bio priričak, naziv potvrđen u Ljubu-šaka, Relkovića, Lanosovića i Starčevića (Lewis i dr. 2006). Medmetak ima Della Bella, a u kajkavskom liku medmetek Belostenec, njemač-ka gramatika Napuchenye za kajkavce iz 1780. te Đurkovečki (Lewis i dr. 2006). Prekriženi izkriknik Babukić nije potpuno odbacio, ostavio ga je u odjeljku o usklicima. Iskriknik je bohemizam (vykřikník) i ne sreće se u drugim gramatikama (Keipert 2013: 122).

U nazivima padeža zamijenjen je samo naziv za akuzativ pa mje-sto vinitelni stavljen tužitelni. Nazivi su padeža preuzeti iz crkveno-slavenskoga i uglavnom su doslovni prijevodi grčkih i latinskih nazi-va: imenitelni, roditelni, datelni, tužitelni, zvatelni, skazatelni, tvoritelni. Karadžić ima jednako nazivlje, a razlika je jedino u nazivu za akuzativ. U njega je viniteljni padež (‘padež optužbe’), crkvenosla-venski kalk prema grčkomu, koji se i danas nalazi u ruskoj jezikoslov-

121


noj terminologiji, a u Babukića je tužitelni, kalk prema latinskomu casus accusativus. Babukić u OS u popisu gramatika kojima se služio ima crkvenoslavensku gramatiku Miletija Smotrickoga (rimničko iz-danje) i Avrama Mrazovića pa je to nazivlje mogao i od njih preuze-ti. U paradigmama su kratice latinskih naziva koji su se ionako učili u školama te su bili poznatiji.

Brojevi su i morfološki i sintaktički normativni problem i danas jer se gramatike, rječnici i udžbenici previše razilaze i jer imaju dosta po-grešaka u njihovu opisu (Tafra 2005). OSrkp pokazuje Babukićevu ne-sigurnost jer je prvotne oblike dvěh, dvěma, a tako i tri i četiri promi-jenio napisavši preko ě slovo i. Nastavke s ě stavio je u zagradu, a na prvo mjesto ikavske oblike: dvih (ě), dvima (ěma). Tekst OSrkp završa-va kratkim odjeljkom o pravopisu, zapravo s nekoliko pravila o pisa-nju velikih slova, a OSD završava, kako je već rečeno, dijelom iz ruko-pisnoga predgovora u kojem se daje popis slavenskih gramatika koji-ma se autor služio, mislima o ilirskom jeziku i njegovim prednostima te zaključno kratkim tekstom Johanna Gottscheda.

Osnova slovnice u Fröhlichovu prijevodu iz 1839. izišla je pod pro-mijenjenim naslovom na koricama: Věkoslav Babukić’s Grundzüge der Illyrischen Grammatik mit einer sprachvergleichenden Vorrede von Rudolph Fröhlich. Ilirska gramatika uobičajen je naslov mnogih tadašnjih gramatika, pogotovo onih na stranim jezicima, a uostalom i treća Babukićeva gramatika nosi naslov Ilirska slovnica. Na unu-trašnjoj je naslovnici ispod naslova dodano: „durchaus mit der neuen Ortho graphie“, što bi značilo da se i nakon tri godine od uvođenja ga-jica52 doživljavala kao novi slovopis. Prevoditelj je napisao čak 22 stra-nice predgovora, u kojem se pod dojmom tadašnje poredbenopovijesne metode raspisao o sanskrtu, pozivajući se na vodeća jezikoslovna imena toga doba, kao što je bio Franz Bopp. Fröhlich u tom svom pred-govoru donosi mali poredbeni rječnik u kojem uz ilirske (hrvatske) rije či dodaje sanskrtske istovrijednice, ali i poneke koptske, perzijske, hinduske ..., što je sve pronašao iščitavajući literaturu. Prilično je slo-bodno prevodio gramatiku te je dosta ispustio, a nešto dodao i u tu-

52 Gajicom nazivamo Daničin slovopis, koji je u dorađenu obliku ostao do danas, a ne Gajev prijedlog u Kratkoj osnovi.

122


mačenju i u primjerima. Za ilustraciju tek jedan primjer za sibilarizaci-ju i palatalizaciju. Babukić ima jedanaest oblika raznih riječi, a Fröhlich osam jer je tri izbacio. Nema ni dijela o nepisanju fonema /h/ „u někih stranah Ilirie“ i primjera iz Karadžićeve gramatike bez /h/. Zapravo je dosta Babukićevih „izleta“ u dijalekte, književna i jezikoslovna djela preskakao jer bi njihov prijevod izgubio razlog zbog kojih se nalaze u gramatici. Pravilo da prezent svršenih glagola znači buduće vrije me Ba-bukić ilustrira primjerom iz basne: „Ja sam jarac kokodarac, imam roge kao vile, probodem te kao pile.“ Takve i slične primjere Fröh lich je jed-nostavno izostavljao. Tako nema primjera ni iz Dobrovskoga, ni Ka-tančića i Kačića, ali ni podataka o genitivu množine „u někojih stra-nah Velike Ilirie“ (OS, str. 27). Tablica je nastavaka u sklonidbi osta-la jednaka, jednake su paradigme i za sklonidbu i za sprezanje, dakle ostao je i glagolski pridjev radni na -l (bil) pa u samu jezičnu normu prevoditelj nije zadirao. No, na kraju prijevod ne završava s Gottsche-dom kao što završavaju Babukićevi tekstovi, nego se u dodatku na če-tiri stranice prevoditelj opet bavi poredbenim jezikoslovljem. U OStal Kaznačić je slijedio Fröhlichov prijevod. Zanimljivo je da je ta grama-tika doživjela četiri izdanja, iako je u Dalmaciji već bilo hrvatskih gra-matika na talijanskom jeziku.

5.2. Odjeci Osnove slovnicePrihvaćenost Osnove slovnice usko je vezana uz prihvaćenost ilir-

ske ideje. Premda se obično misli da je ilirski pokret isključivo hrvat-ski pokret, činjenica je da je bilo pristaša ilirizma i izvan hrvatskih granica. Najčešće se spominju Slovenci Stanko Vraz i Josip Drobnić koji su djelovali u Hrvatskoj kao ilirci, a drugi se gotovo i ne spomi-nju. U Danici je bilo priloga autora iz Srbije koji su potpisani kao Ilir Serb iz Bačke, Ilir iz Srěma i sl., ali ih je vjerojatno tako nazvao ured-nik Danice, pa i Babukić dok je uređivao. Na srpskoj je strani bilo više protivnika nego pristaša ilirizma, a bilo je i mijenjanja stajališta. Tako je Peštansko-budimski skoroteča (1842–1844) uveo „ilirski jezik“ na svoje stranice, a poslije je bio protiv ilirizma. O tome je opširno pisao Mamuzić (1933) koji je istražio književne veze od 1835. do 1848. godi-ne obradivši Hrvate u srpskoj književnosti i Srbe u hrvatskoj književ-

123


nosti. Prema Mamuziću u srpskoj je periodici surađivalo dvadesetak hrvatskih pisaca, što baš i nije malo, koji su napisali stotinjak prilo-ga uglavnom u tadašnjim časopisima, dok je samo u Danici bilo deve-desetak priloga srpskih autora. Treba imati na umu da su ilirci prati-li časopise iz slavenskih zemalja, pa i iz Srbije, a bilo je i obratno, npr. Njegoš je bio pretplaćen na Danicu i Narodne novine te je u ilirskom duhu objavio pjesmu Pozdrav rodu na novo lieto u Danici (1848, br. 2, str. 5) u kojoj su ovi stihovi: Lipo, lěpo, lepo, liepo, / Bilo, bělo, belo, bielo, / Listići su jednog cvieta. S Danicom je do čitatelja došla i Ba-bukićeva gramatika.

Babukić se s mnogima i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske dopisivao te je svoju Osnovu slovnice i poklanjao. Podatke o stručnim odjecima svo-je prve gramatike („pokusno dělce“, kako ju sȃm naziva, Ilirska slov-nica, str. XIII) Babukić donosi u predgovoru Ilirske slovnice. Poseb-no mu je godio Šafaříkov pohvalni prikaz (Časopis českého Museum, Prag 1837) koji je preveden u Danici (1837, br. 23) i u kojem najviše hvali ilirski slovopis. Poticajno je djelovao na Babukića svojim završ-nim riječima: „U tom svem izjavio je zdravu razsudnost, marlivost i pomnu hvale dostojnu. Želimo serdačno, da bi g. Babukić što skorie prostraniu i podpuniu grammatiku ilirsku na světlo izdao“ (str. 90). Osnova slovnice, kako smo vidjeli, prevedena je na njemački i talijan-ski, pa se s pravom može tvrditi da je to prva općenacionalna gramati-ka jer je bila namijenjena cijelomu hrvatskomu području, čak i onomu u kojem su još dominantni bili talijanski i njemački jezik, kao što su Dalmacija i Vojna krajina. Ona je bila uzor i novim ilirskim gramati-kama. Antun Mažuranić u Temeljima ilirskoga i latinskoga jezika za početnike (1839) napominje da je preuzeo sklonidbene uzorke iz Osno-ve slovnice, a Mažuranić je pak utjecao na Lavoslava Fürholzera koji je svoju Horvatsko-slavonsku slovnicu objavio u Varaždinu 1847. go-dine. Bilo je i kod drugih gramatičara (npr. Jerolim Šutina, Fran Vola-rić) što izravnoga, što neizravnoga utjecaja ove male gramatike. An-drija Torkvat Brlić (1854) u predgovoru svojoj gramatici navodi svoje uzore pa uz Karadžića, Daničića, Miklošiča, Ignjata Alojzija Brlića tu je i Babukić. Rudolf Fröhlich, prevoditelj Babukićeve Osnove slovnice, napisao je dvije gramatike, ilirsku (Teoretisch-praktische Grammatik

124


der illirischen Sprache, 1850) i srpsku (Kurze theoretisch-praktische Taschen-Grammatik der serbischen Sprache für Deutsche, 1854), kao i Babukić, ali je u pisanju ilirske slijedio Babukićevu prvu gramatiku, što je i sȃm naveo.53

Babukićeva je Osnova slovnice odredila jezičnu i pravopisnu normu ne samo u Hrvatskoj nego je utjecala i na jezikoslovce izvan Hrvatske. Najizravniji se utjecaj vidi u djelu Prawopis illyrský od Josefa Justi-na Michla koji je objavljen u Pragu 1836, dakle iste godine kad i Osno-va slovnice. Riječ je o kontrastivnom češkohrvatskoslovenskom pri-ručniku u kojem je Michl dijelove Osnove slovnice preveo na češki i u kojem se osim Babukićevom gramatikom služio i slovenskom grama-tikom Antona Murka iz 1832. godine (Jembrih 1991).

U Proglasu za treće godište Ilirskih narodnih novina i Danice ilir-ske za 1837. Gaj s oduševljenjem citira Šafaříkove pohvale ilirskomu slovopisu i Michlove riječi o ilirskom jeziku: „Jezik ilirski nadilazi sva slavenska narěčja svojom krěpostju i lěpoglasnostju.“

Među Slovencima Matija Majer bio je istinski ilirac koji je u svom djelu Pravila kako izobraževati ilirsko narečje i u obče slavenski jezik (Ljubljana 1848) dao nacrt kako da Slovenci, Hrvati i Srbi izgrade za-jednički književni jezik. Gramatička je pravila dao na osnovi Babuki-ćeve Osnove slovnice.54 Za Majera postoji samo jedan slavenski jezik, a ilirski je jedno od narječja, što je u skladu s tadašnjim slavističkim učenjem. No, Majer dalje dijeli ilirsko narječje na podnarječja: sloven-sko, hrvatsko i srpsko, što je pak priznavanje posebnosti u traganju za sličnostima koje će dovesti do jednosti. Tko želi pisati jedinstvenim književnim jezikom (u Majera narječjem) za Slovence, Hrvate i Srbe, neka piše prema Babukićevoj Osnovi slovnice, savjetuje Majer. Nje-

53 Njih je usporedio Samardžija (2004) i zaključio da je druga gramatika „skraćena i tek na nekoliko mjesta neznatno dopunjena inačica“ te da je to zapravo gramatika istoga jezika pisana dvama pismima (str. 100). Iz usporedbe tih dviju gramatika doznaje se samo da su koncepcijski vrlo slične, ali se ne doznaju bitni podaci o jezičnim obilježjima tipičnima za ilirsku normu. Jedino je jasno da postoji razlika u pisanju odraza staroga jata (ě i e), da u sklonidbi u srpskoj nema dvojine i da u sklonidbi a ima sinkretske množinske padežne oblike, ali se ne zna kakvi su nastavci u drugim dvjema sklonidbama. 54 Opširnije o Majeru Tafra 1993a: 47.

125


gov učitelj i rođak Urban Jarnik prigrlio je ilirske ideje. Svoj dijalekto-loški rad Obraz slovenskoga narěčja u Koruškoj (1842) napisao je jezi-kom Babukićeve Osnove slovnice. U Danici (1837, br. 8, 9, 10) javio se Dopisom iz Koruške pod pseudonimom Bratomir Dolinski i u članku podupro izbor nesinkretskih množinskih padeža zbog toga što su za nj nastavci -ima i -ama dvojinski, a ne množinski jednako kao što je i Ba-bukić obrazložio. Jarnik opisuje gramatičke razlike među slavenskim jezicima, posebno među gornjim i donjim Ilirima, kako ih on naziva, i predlaže prije ujednačivanja prijelazno razdoblje u kojem će se dopu-stiti upotreba različitih oblika dok ne nastane „obći ilirski jezik“.

Nekako u isto vrijeme oblikuje se književni jezik gradišćanskih Hr-vata, na što djeluju i jezikoslovna događanja u zemlji matici. Najsta-riji je sačuvani jezični priručnik Pèrva Štanka za katoličansku škol-sku mladost (Beč 1860) Kaspara Glavanicha. Osim čitanke knjiga sa-drži i pouke o jeziku Pèrvi početki slovnice pèrvo pismeno podučava-nje. Već se iz naslova vidi da je knjiga pisana gajicom i gradišćansko-hrvatskim književnim jezikom (štanka, početki). Utjecaj hrvatskoga književnoga jezika ogleda se osobito u terminologiji i uopće u leksiku, a manje u gramatici (Gulešić 1998). Odredba o čitanju odraza jata (pi-san grafemom ě) koja dopušta trojak izgovor: i, e ili ie podudara se s odredbom u Osnovi slovnice.

Dok je Osnova slovnice i u svoje vrijeme i poslije bila dobro prihvaćena,55 Ilirska je slovnica prošla suprotno; niti je imala poziti-van odjek po objavi, niti je poslije bila zanimljiva istraživačima. Jedi-no je Babukićeva sintaksa (stavkoslovlje) utjecala na Veberovu, iako je „ona u mnogo čemu posve drukčije koncipirana“ (Pranjković 2005: 210). Za sintaksu je dobio pohvalu od Schleichera56 zato što je pravila izvodio iz književnih tekstova. Ilirska je slovnica bila za svoga auto-ra i financijski i profesionalni slom, financijski jer je u njezino tiskanje uložio novac, što ga je bacilo u dugove, a profesionalno jer nije odo-

55 Ocjena Josipa Hamma iz Enciklopedije jugoslavenske da slovnica „nije našla pravoga odjeka ni kod kuće ni u inozemstvu“ ne odnosi se na Osnovu slovnice, kako Jembrih (1991) zaključuje, nego se odnosi na Ilirsku slovnicu, što je samo djelomice točno jer je sintaksa poslužila Adolfu Veberu za njegovu Skadnju ilirskoga jezika (1859), što se može pročitati na kraju Skladnje.56 Pismo se nalazi u Babukićevoj ostavštini (Smičiklas 1876: 48).

126


brena za upotrebu u školama, s razlogom jer je pisana kao znanstveno djelo, a ne kao udžbenik. Veber je negativno ocijenio djelo svoga ide-ološkoga istomišljenika s formalnoga stajališta jer metodički nije pri-mjerena za škole, što je točno, ali je autoru odao priznanje za uloženo veliko i opsežno znanje, što je također točno. Smičiklas (1876: 51) spo-minje da su poslije Babukićeve smrti nađeni u stanu neraspakirani pa-keti gramatike. U rukopisnoj su ostavštini ostale bilješke kojima je do-punjavao Ilirsku slovnicu, mnogo je pritom etimologizirao, ali je i da-lje zadržao nesinkretske množinske padeže za koje je potvrde nalazio upravo i u Karadžića.

Za razliku od Ilirske slovnice prva je Babukićeva gramatika ima-la priličnu upotrebnu vrijednost, a tomu su pridonijela izdanja na tri-ma jezicima. Talijanska je verzija doživjela čak četiri izdanja premda su samo 1850. godine izišle tri gramatike hrvatskoga jezika na talijan-skom – Andrije Stazića, Jerolima Šutine i četvrto izdanje Francesca Marije Appendinija. Izlazak Babukićeve gramatike zabilježila je Zora dalmatinska (br. 27, str. 215–216) u kojoj se izlaže kratka povijest hr-vatskih gramatika, ali tek Babukićeva gramatika može zadovoljiti po-trebe „jugoslavjanske književnosti“, smatra nepotpisani autor. Kazna-čićev su prijevod Babukićeve gramatike zabilježele i domaće i stra-ne onovremne bibliografije, npr. treće izdanje iz 1860. bilježi Annu-ario dalmatico (anno I, Spalato 1859, str. 182),57 a prvo Bulletin du biblioph ile belge (Bruxelles 1856, str. 129)58 u odjeljku o dalmatinskim autorima i njihovim djelima.

Na kraju, Osnova je slovnice neizravno preko Veberovih gramatika imala utjecaja i na jezičnu normu u Bosni, ali je to već tema koja izla-zi iz okvira ovoga rada. Usporedba pak s jezikoslovnim tekstovima ili-raca izvan Hrvatske, ponajprije s Michlovim, Majerovim i Jarnikovim,

57 http://books.google.hr/books?id=_OkDAAAAYAAJ&pg=RA1PA182&dq=%22Elementi+della+grammatica+illirica%22&hl=hr&sa=X&ei=w3AJUbuJFITBtAbDvIGgDg&ved=0CEoQ6AEwBw#v=onepage&q=%22Elementi%20della%20grammatica%20illirica%22&f=false (Pristupljeno 12. 1. 2013.)58 http://books.google.hr/books?id=CQhJAAAAcAAJ&pg=PA129&dq= Elementi+della+grammatica+illirica&hl=hr&sa=X&ei=gBX3UKr4GMrftAaa2YDYDw&ved=0CEcQ6AEwBzh4#v=onepage&q=Elementi%20della%20grammatica%20illirica&f=false (Pristupljeno 12. 1. 2013.)

127


128


pokazuje da Osnova slovnica ne opisuje umjetni jezik kao što su ga ta trojica i zagovarala i opisivala.

5.3. Pravopis serbski i osnova grammatike slavjanske narěčja ilirskoga

Matica srpska je u Srpskom narodnom listu (Сербскій народній листъ) objavila 1835. godine poziv za rukopis gramatike na koji se Ba-bukić odazvao. Na naslovnici stoji lijepim rukopisom Pravopis Serbski i Osnova Grammatike Slavjanske narěčja Ilirskoga59 uređena Věko-slavom Babukićem (dalje OG). Ispod naslova je Šafaříkova rečenica o srpskom (ilirskom) jeziku i na dnu Budim kao mjesto tiskanja i sveuči-lišna tiskara u kojoj su inače tiskane mnoge hrvatske knjige. Već sȃm naslov upućuje da to nije identičan tekst s Osnovom slovnice iz Dani-ce. Nazivlje je djelomično promijenjeno (slovnica → gramatika), je-zik je ostao isti – slavjanski, narječje također isto – ilirsko, ostavljena je osnova, a nije, dakle, osnov. Naziv pravopisa nije u skladu s tim na-zivljem, dakle ilirski, nego je srpski, što nikako nije teorijski ispravno jer naziv jezika i njegova pravopisa trebaju se po atributu podudarati. Odgonetka se nalazi zapravo u sadržaju pojma pravopis. Taj rukopis ne sadrži dva dijela, gramatiku i pravopis, premda naslovom i samom najavljenom podjelom (pravoslovenje i pravopisanje) sugerira da jesu dva dijela. Od pravopisnoga sadržaja tek na kraju ima četiri pravila o pisanju velikoga slova, kao i u OS, ali se pod pojmom pravopis i pra-vopisanje razumijevalo raspravljanje o slovima, o čem zaista ima ne-što više riječi. Budući da je riječ o srpskoj azbuci, jasno je odakle u na-slovu „pravopis serbski“. Zabuna je jednaka kao što se dogodilo i s Ga-jevom Kratkom osnovom koja se proglašavala pravopisom zbog riječi pravopisanje u naslovu. Riječ je u oba slučaja o slovopisu.

Matica je dala rukopis OG na recenziju Jovanu Hadžiću koji je svoju kritiku objavio u Bačkoj vili, što je u najmanju ruku neuobičajeno da se objavljuje kritika djela koje nije ni objavljeno. Stoga je Babukić, ta-kođer u Bačkoj vili, objavio članak Misli o pravopisu „da sačuva svoju naučničku čast i da suzbije Hadžićevu kritiku“ (Mamuzić 1933: 18).

59 Citiramo latinicom i na mjestu ćiriličnoga grafema za jat pišemo ě.

129


Rukopis je pisan ćirilicom, a budući da je pisao o glagoljici, potvr-da je to njegova izvrsnoga poznavanja svih triju pisama. Premda se ne može uspoređivati stvarni opseg rukopisa koji su ispravljani, do-punjavani, ipak je zanimljivo da ovaj ima 113 stranica, a OSrkp 42. Us-poredba broja paragrafa svakako više govori o opsegu, OG ima 57 pa-ragrafa, OSrkp 47, a OS i OSD 49. Oba su rukopisa pisana dvostupač-no, odnosno na pola lista, s tim da je lijeva polovica služila za dopu-ne i ispravke. Ovdje će se primjeri navoditi transliterirani na latinicu. OG počinje jednako kao i OSrkp francuskim tekstom o ilirskom jeziku („jezik junački“) koji je napisao Vialla de Sommières putujući po Cr-noj Gori, s tim da je u OG dodan još jedan citat o razlici između češ-koga i ilirskoga Josefa Michla. Dok OSrkp počinje obraćanjem čitatelji-ma sa „Lubezni i Slavni Narode Ilirski“, dotle OG počinje sa „Slavna Matico Serbska“ s datumom na vrhu stranice: „U Zagrebu 15. janua-ra 1837.“ Zanimljivo je da se autor potpisao latinicom i svojim krsnim imenom: Aloysius Babukić. Na posebnom listu slijedi posveta „Matici Serbskoj, uzbuditeljici i čuvarici narodnosti IliroSerbske u Ungarii“, a iza nje oveći citat Šafaříkova mišljenja o ilirskom jeziku. Potom slije-di oduži predgovor u kojem spominje Matičin poziv, svoju slovnicu u Danici te objašnjava da je za Srbe jako važno znati razlike između na-rodnoga jezika i crkvenoslavenskoga zbog čega će usporedo dati gra-matičke oblike iz crkvenoslavenske gramatike Miletija Smotrickoga uz obrasce „serbske (ilirske)“ sklonidbe. Nadugačko raspravlja o ilir-skom jeziku, citira Gaja koji je zacrtao granice Ilirije i zapravo veliča ilirstvo pa je tekst više programatski nego jezikoslovni. Završava po-pisom gramatika koje je upotrebljavao pri pisanju, navođenjem gra-matičkih prednosti ilirskoga jezika i citatom iz Gottscheda. Iako je taj dio tiskan na kraju OSD, ostavio ga je kao i u OSrkp na početku, u pred-govoru, jednako kao što je u Predislovju u OS. Na kraju stoji uz pot-pis i datum „30. měseca studena 1836.“, što znači da je gramatiku pisao krajem 1836. i početkom 1837. nakon objave svoje OSD, ali da se uvi-jek ne uspijeva, iako pokušava, prebaciti u drugi sustav pa miješa na-zive mjeseci. Iako je ta gramatika nastala na temelju Osnove slovnice, nije riječ o njezinu prijepisu ćirilicom, što se vidi ne samo po dijelovi-ma prije same gramatike nego i po uvodu u gramatiku u kojem naj-

130


prije definira što je „grammatika iliti slovnica“. Budući da gramatika uči sva pravila kojima se zadobiva sposobnost „pravo govoriti i pisa-ti“, Babukić je uveo novìnu podijelivši gramatiku na pravoslovenje60 i na pravopisanje. Novìna je to samo u odnosu na Osnovu slovnice, ali ne i u odnosu na dotadašnje nazivlje. Njemačka gramatika namije-njena kajkavskomu području Anleitung zur detschen Sprache, odno-sno Napuchenye vu navúk nemskoga jezika (Budim 1780) obuhvaća, među ostalim dijelovima, pravoizgovaranje ali pravočtenje i pravopi-sanje (Lewis i Štebih 2004: 111). Ne treba zaboraviti ni naslov Ruko-vodstvo k slavenskomu pravočteniju i pravopisaniju Avrama Mrazo-vića (Beč 1792) te Karadžićevu Pismenicu (1814) koja također ima dio o pravopisanju i pravoizgovaranju, što upućuje na isti izvor, na nje-mačke priručnike.

Dok u OS vrlo kratko govori o pismenima, u OG Babukić se raspi-sao o nastanku pisma od Feničana, što mu je inače bila omiljena tema, preko Ćirila i Metoda, a našli su se i podaci o Petru Velikom koji je „ki-rilska pismena prepravio“. Za Karadžića kaže da je za srpski jezik pri-redio „takov pravopis, da mu do sada nema para; al zalud, kad je naro-du nepovoljan“. U OG iznad ćiriličnih slova stoji „serbski“, a iznad us-porednih latiničnih slova „ilirski“ pa se u tom slučaju ti nazivi odno-se samo na azbuku i abecedu. I to je znak, ali ima i drugih pokazate-lja da Babukiću ilirski nije uvijek krovni naziv za južnoslavenske idi-ome. Ekvivalent jeru je j s crtom, što znači da on nema status fonema, nego služi za označivanje palataliziranosti. Ako se pažljivo promotre latinična slova, još uvijek dijakritički znakovi nad pojedinim slovima više sliče na tildu nego na kvačicu, što potvrđuje da je slovopis Krat-ke osnove ipak imao svoju primjenu u rukopisima.

Nije samo Karadžić imao ideja o tome kako hrvatski slovopis pobolj-šati, i Babukić iznosi svoje viđenje kako azbuku popraviti. Tako sma-tra da je bolje, sustavnije, dodati jer uz d i t (ть, дь) te da su lošija rje-šenja pisanje jednoslova (ђ i ћ), što je na tragu slovopisnoga prijedloga Save Mrkalja za ćirilicu, ali i mnogo ranijih rješenja koja su se nudila od glagoljice preko Matije Divkovića. Babukić OG nije pisao Karadži-

60 Od sloviti ‘govoriti’.

131


ćevom azbukom, nego svojom koju će usporedo s Karadžićevom sta-viti u gramatiku u Drobnićevu rječniku. U njoj su dvoslovi ль, нь, дь, ть, dok su u Karadžića jednoslovi: љ, њ, ђ, ћ. Ogleda se u takvu prijed-logu Babukićeva sustavnost jer se lakše mogu grafemi preslovčati iz jednoga slovopisa u drugi.

Ima u tom raspravljanju o pojedinim slovima i glasovima previše op-širnosti, neprimjerene za udžbenički diskurs. Premda su se pod ilirskim nazivom trebali okupiti južnoslavenski jezici u jedan književni, Babu-kić upotrebljava pridjeve serbski, ilirski i slavjanski koji nisu uvijek u istom semantičkom odnosu. Najčešće je slavjanski hiperonim, a srp-ski i ilirski kohiponimi koji stoje usporedo. Međutim, ima kolebanja jer na nekim mjestima i Srbe smatra Ilirima pa stavlja ovako: Serblji (Iliri), serbsko (ilirsko) narěčje, a na nekima Serblji (i ostali Iliri). Na više mjesta u OG Babukić dodaje etničku odrednicu koje inače nema u OS. Tako u OSD opis sklanjanja pridjeva počinje: „Imena pridavna gle-deć na sklanjanje jesu dvojerstna“, a u OG taj odlomak počinje: „Serbska (Ilirska) pridavna imena gledeć na sklonjenje děle se.“ No, uglav-nom, navodeći primjere iz slovenskoga i bugarskoga, a izdvajajući srp-ski, ilirski ostaje sinonim za hrvatski, a ilirski kao južnoslavenski osta-je samo u programu kao pusta želja. Citirajući Karadžića koji sve sma-tra srpskim, Babukić ga ispravlja i umeće svoje komentare u zagrade: „Serbi (bolje Iliri!) zakona rimskoga (po Slavoniji, Horvatskoj i Dalma-ciji)“. Tumačeći kao i u OSD da su se neki poveli za Karadžićem i da pišu ljupka, ropstvo ..., dakle fonološkim pravopisom, savjetuje da „bo-lje se piše: Serbski nego serpski; jerbo se tim obraz korenitih pisménah čuva“. Uostalom, morfonološkim je pravopisom i Karadžić bio počeo pisati (Pismenica 1814), ali je poslije prešao na fonološki.

Opis naglaska Babukić uglavnom nije mijenjao, ostavio je podatke o razlikama u naglašavanju kajkavaca, čakavaca i štokavaca, ali je nešto više prostora posvetio naglasku genitiva množine i njegovu duljenju u imenica sklonidbe a, pa je umjesto, primjerice, kajkavskoga mnogo pe-néz stavio primjer devet grád od Sime Milutinovića. Iako je pravi ilirski nastavak prema Babukiću ah, od slavenskih genitiva na ø i na -ov/ev nije se mogao odvojiti i nije mogao bez poredbenih podataka ni u srp-skoj gramatici te je oslonac tražio i u ruskom, poljskom i češkom, ali u

132


tablicama ima samo -ah i -ih. Ostajući na ilirskoj književnojezičnoj kon-cepciji, ipak se ponekad prilagođavao čitateljima kojima je namijenio gramatiku, npr. umjesto genitiva od novinah němačkih u OSD stavlja u novinah serbskih, uz vokative ženskih imena na ca oj Marice, Katice, Anice, Ljubice dodaje i vokativ uobičajenoga srpskoga imena: oj Mili-ce. Prilagođava i poneki naziv, npr. mijenja ime samostavno (imenice) u ime sućstveno, skazateljni u predložni padež, sklanjanje u sklonjenje, hrvatske nazive zamjeničnih podrazreda povratna, posědovna, poka-zna, odnosna, upitna, neopreděljena zaimena zamjenjuje crkvenosla-venskim nazivima povraćajuća, prisvojavajuća, pokazujuća, pritežu-ća (relativa), pitajuća, osobna ostavlja, a neodređene u rukopisu nema. Poneki hrvatski naziv ostavlja, ali dodaje crkvenoslavenski ekvivalent: „O imenu pridavnom (prilagateljnom)“. Ima primjera kojima mijenja fo-nološki lik, npr. obći mijenja u obšti, morfonološki zapisan naziv priča-stje mijenja u fonološki pričašće, a glagolski pridjev radni nije više kaj-kavski na -l. Tako rečenica iz OSD (str. 43) „Na bojišću s bratom mojim, branil sam se s mačem“ u OG glasi: „Na bojišću s bratom mojim (Soci-ativus), branio sam se mačem (eto Instrumentalis!).“ Babukić je isprav-ljao svoje početničke pogreške pa je na tom primjeru pokazao razliku između instrumentala društva i sredstva, ali je i „poštokavio“ glagolski radni pridjev. No, i dalje piše morfonološkim pravopisom, slogotvorni /r/ dvoslovom er, množinski imenični genitiv dočetnim ah, nesinkret-ske padeže u množini, dvojinu, genitiv i dativ u pridjevnozamjeničnoj sklonidbi na -oga i -omu, dakle zadržava sva ona obilježja koja su razli-kovala ilirce od Karadžića, ali više nema dubletnih nastavaka, pa ni kaj-kavskih nastavaka um u I jd. u sklonidbi e (samo je ženom), ni ov/-ev u sklonidbi a, ni glagolski prilog radni na l, samo je čitao, govorio, met-nuo. Umjesto toga ima tablicu sklonidbenih vrsta iz gramatike ukra-jinskoga jezikoslovca Miletija Smotrickoga.61 Tablice je bez komentara stavio iza svake vrste promjenjivih riječi. S obzirom na to da je u to vri-

61 Gramatika slavenska ... (1619) M. Smotrickoga bila je u Europi temeljni priručnik gotovo dva stoljeća za crkvenoslavenski jezik, a njezinim izdanjem iz 1755. (Rimnik, Rumunjska) obilno se poslužio Avram Mrazović, a Mrazovi-ćevom gramatikom pak Karadžić. Tako je crkvenslavensko gramatičko naziv-lje ušlo i u srpski, ali i u hrvatski (Maretić 1932: 19).

133


jeme slavenosrpski jezik bio jezik srpske književnosti, a da se narodni tek probijao, razumljivo je zašto je Babukić stavio te paradigme. Svoje je poznavanje dijalekata i slavenskih jezika, što se smatralo prijeko po-trebnim, pokazao posebnom „pazkom“ o dativu i lokativu jednine ime-nica sklonidbe a koji imaju nastavak -e „u Resavskom podnarěčju“ jed-nako kao „u HorvatskoZagorskom, pogotovu kao u Ruskom, Českom, i Poljskom narěčju“.

U obradi pojedinih vrsta riječi gramatičari su slijedili latinski uzor, a vidi se to i po latinskom nazivlju koje Babukić stavlja u zagradu „za-radi laglega porazuměna“ (OS, str. 17), ali i po formulacijama kao što je ona kojom počinje skladnja: „Kakogod u latinskom: tako i u sla-vjanskom jeziku ...“ Međutim, ne robuje on latinskomu jer je svjestan posebnosti „slavjanskoga jezika“ kao što je upotreba povratne zamje-nice sebe, pa će na kraju uskliknuti: „Na stran s mudrovanem latin-skim!!!“ (OS, str. 60). Odmak je najveći u obradi brojeva. U OS poglav-lje o brojevima sadrži samo pravilo o sklonidbi brojeva jedan, dva, tri, a u OG opis je brojeva duži. Prvo brojeve dijeli na određene i neo-dređene, a zapravo je to podjela kvantifikatora koja se sreće u suvre-menim jezikoslovnim radovima, a koju je Babukić dao vjerojatno pod utjecajem njemačke gramatike jer u zagradama uz nazive nema latin-ske istovrijednice, nego donosi njemačke (bestimmende, nicht bestim-mende). Među određene brojeve ubraja brojevne riječi koje označuju izbrojenu količinu, a među neodređene riječi koje znače neodređenu količinu (količinski prilozi). U prve ubraja osnovne (jedan, dva), redne (prvi, drugi), razredne (dvoje, troje, dvojica, trojica), umnožne (jedno-struk, dvogub) i prislovne (jedan put, drugi put) prema nasljeđu latin-ske gramatike, koje se još i danas iščitava u hrvatskim gramatikama.62 Razredba brojevnih riječi i njihov opis ostali su jezikoslovna rakra-na svih hrvatskih gramatika (Tafra 2005). Babukić se posebno mučio s jednim brojevnim podrazredom. U OG ima razredne (distributiva) u koje ubraja zbirne brojeve i brojevne imenice, a u Ilirskoj slovnici mje-sto distributivnih ima samostavna/samostavnička imena brojna (sub-stantivalia) u koje ubraja zbirne brojeve i brojevne pridjeve.

62 Hrvatska gramatika u poglavlju o brojevima ima riječi koje uopće nisu brojevi, npr. desetak, osminka, dvojina, po dva itd.

134


U opisu glagola ostalo je pravilo da se futur I. piše čitat ću. Mora da je Babukić dosta čitao suvremene jezikoslovce jer u malom odjeljku o glagolskim pridjevima (u njega pričašće) tipa čitajući, -a, -e vrlo krat-ko, ali potpuno ispravno zaključuje da oni dobivaju gramatičke kate-gorije od dviju vrsta riječi, od imenica kategorije rod, broj i padež, a od glagola vrijeme i stanje.

OG završava pravopisom i ne sadrži pogovor s popisom gramatika koji se nalazi u OS. Promjene su, dakle, djelomično u nazivlju, u dodat-ku crkvenoslavenskih paradigmi i u pokojem primjeru iz srpske knji-ževnosti pa OG nije OS prepisana ćirilicom jer je njezin autor svjestan postojanja razlika. Taj je rukopis najbolji dokaz da je Osnova slovnice gramatika hrvatskoga jezika, a ne gramatika nekoga umjetnoga juž-noslavenskoga jezika. Da nije tako, bila bi razlika između tih dvaju ru-kopisa samo u pismu.

U OG Babukić je otvorio pitanje hijerarhije tadašnjih naziva za sla-venske idiome. Svoj je gramatički rad započeo držeći se slavističke razdiobe idioma: jedan slavenski jezik s četiri narječja: rusko, poljsko češko i ilirsko. Niže su mu hijerarhijske jedinice podnarječja (spominje u OG zagorskokajkavsko, resavsko). Odnos naziva srpski i ilirski nije uvijek jednoznačan. Ako je resavsko podnarječje srpsko, a kajkavsko ilirsko, zaključak je da mu je ilirski, barem u nekim odredbama, sino-nim za hrvatski i da u njega ne ubraja i srpski.63 Nedostaje nadređe-ni naziv koji bi bio istoga ranga kao i ona tri „narječja“, a koje je ta-dašnja slavistika imenovala ilirskim nazivom, a hrvatski preporodite-lji prihvatili ga zbog mnogih razloga. U Ilirskoj slovnici u Uvodu Ba-bukić pokušava napraviti reda u nazivlju, ali zapravo još više kompli-cira. Sad mu ilirsko narječje ima sinonimne nazive: „jugoslavjansko, inače slovinsko iliti hèrvatsko-sèrbsko ili sèrbsko-hèrvatsko“, a ono pak ima dva ogranka: bugarsko narječje, a od zapada slovensko nar-

63 Klasifikacija idioma i njihovo imenovanje svakako su bili kamen spotica-nja tadašnjega jezikoslovlja. Demeter u predgovoru Juridisch-politische Ter-minologie piše o hrvatskom narječju koje je „u novije vrijeme podignuto na pismeni jezik“. <http://books.google.hr/books?id=iRb0AAAAMAAJ&printsec=frontcover&dq=Juridischpolitische+Terminologie&hl=hr&sa=X&ei=hDzU-OGEFtKGswaFoICoDg&ved=0CEkQ6AEwBQ#> (Pristupljeno 26. 12. 2012.)

135


ječje, koje se dalje opet dijeli na narječja: slovenskohrvatsko i sloven-sko u užem smislu. Premda nema izgrađen potpuni terminološki su-stav, ipak se nazire velika pukotina u konceptu jednoga, ilirskoga jezi-ka ili južnoslavenskoga jezika, kakav je Gaj zacrtao u Proglasu za tre-će godište Danice, dakle u isto vrijeme kad je pisana OG: „Svaki učeni Serblin, Horvat, Slavonac, Bošnak, Bačvanin, Banatanin, Srěmac, Krajnac, Bugarin, il’ ma koj drugi Jugoslaven – Ilir ...“

6. Konačno – jedan slovopis i jedan pravopis

6.1. Je li gajica Gajeva?O gajici, našem latiničnom slovopisu koji je usvojen u vrijeme iliriz-

ma i koji je u nekoliko navrata mijenjan, ali koji je ostao u svojoj osno-vi do naših dana, dosad je mnogo napisano i mnogo se toga zna. Gajeva je Kratka osnova i prepisivana (npr. Fancev 1933) i pretiskivana (npr. Bratulić 1983) i uspoređivana s autografom i člankom Pravopisz koji je Gaj objavio u Danici 1835. godine. Vrlo temeljitu analizu nastanka ga-jice napisao je Vončina (1985), koji je ispravio mnoge dotadašnje lite-raturne netočnosti, počevši od odbacivanja tvrdnji da je riječ o pravo-pisu do prikaza točnoga grafičkoga lika pojedinih slova, a proučava-li su ju i povjesničari, osobito podrobno Stančić (2005), koji je uspore-dio tiskani tekst s autografom i drugim Gajevim rukopisima. Ustalje-no je mišljenje da je zamisao slovopisa Ljudevita Gaja u Kratkoj osno-vi 1830. „genijalna svojom jednostavnošću“ (Vončina 1985: 45), da je taj slovopis uglavnom odgovarao kajkavskomu književnomu jeziku, ali je ostao otvoren i za nekajkavce koji bi ga mogli u budućnosti prihvatiti, što znači da je to ipak prijedlog slovopisa za neki apstraktni književni jezik (Stančić 2005: 263) u kojem postoji fonem /ć/. Dalje se smatra da je taj slovopis ostao na razini prijedloga jer njime nisu tiskane knjige64

64 „Nakon što je izašla Kratka osnova, Gajeva majka mu više ne piše na njemačkom, već novim slovopisom i na kajkavskom“ (Horvat 1975: 58, u: Novak 2012: 333). Prema tomu Krleža je bio samo djelomice u pravu kad je napisao u svom stilu ovo: „Ljudevit Gaj nije bio nikakav ‘kajkavac’, nego baš pravi pravcati Švaba. Majka mu nije znala ni beknuti, a nažalost ni njemački, što se vidi iz njenih pisama.“ http://www.matica.hr/Kolo/kolo2007_1.nsf/AllWebDocs/Iz_Krlezine_ostavstine._Marginalije._Enciklopedija_Jugoslavije._Izbor

136


te da je Gaj svoj slovni sustav djelomice izmijenio u članku Pravopisz u Danici 1835. (br. 10–12) i da gajica svoj put započinje u tekstovima upravo u istom, 10. broju u kojem su prije Pravopisza njome tiskane Mihanovićeva Horvatska domovina i Kačićeva Pěsma Radovana i Mi-lovana. To jest istina jer je buduća hrvatska himna prvi cjelovit tekst tiskan gajicom u Danici, ali se taj slovopis u rukopisima javlja i ranije, primjerice koncepti proglasa kojim se najavljuje izlaženje novina pisa-ni su gajicom. Postoje četiri nacrta proglasa – Babukićev, Vukotinovi-ćev, Antuna Mažuranića i naravno Gajev. Mažuranić je pisao slavon-skim slovopisom, a Babukić i Vukotinović pisali su gajicom, s tim da je Babukić već imao u dvoslovima (dakle s crtom, a ne s točkom), a Vu-kotinović s točkom (Šurmin 1905: 122). Objavljen je Gajev proglas kaj-kavskim slovopisom 20. listopada 1834.

Danica je svojim naslovom (Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dal-matinzka) i većinom priloga u prvim brojevima zapravo bila pisana kajkavskim slovopisom, ali je uređivačka politika bila da se objavlju-ju prilozi i slavonskim slovopisom, što najbolje pokazuje prva strani-ca na kojoj su usporedo objavljene kajkavska Danicza Dragutina Ra-kovca i štokavska Granici i Danici Vjekoslava Babukića. Nakon njih dano je slovopisno objašnjenje s usporednim nizom grafema: „horvat zki“ i „iliricski“, dakle grafemski razlikovnik kajkavskoga i slavon-skoga slovopisa upravo onako kako je već bilo krajem 18. stoljeća nor-mirano dvama paralelnim pravopisima, kajkavskim i slavonskim, oba-ma objavljenim 1779. godine: Kratki navuk za pravopiszanye horvatzko i Uputjenje k’ slavonskomu pravopisanju. Kajkavcu Rakovcu i štokavcu Babukiću pridružit će se čakavac Ivan Mažuranić u drugom broju sa svojom pjesmom Primorac Danici pisanom slavonskom gra-fijom i potpisom na gajici prije objave članka Pravopisz. U petom bro-ju Mato Topalović u prilogu Lizt iz Becha piše da prije nego što se ustanovi „obch inski knjixevni jezik“ mora „jedno pravopisanje biti“, a kako nijedan postojeći slovopis ne valja, treba da se sve popravi i je-dan da „poprimimo“ (Danica, 1835: 19). Na postojećem slovopisnom šarenilu nije se mogao graditi jedinstven književni jezik. Naslov toga

(Pristupljeno 8. 1. 2013.) Ako i izuzmemo Gajevu majku, u rukopisnoj bi se ostavštini iliraca vjerojatno našlo više potvrda primjene toga slovopisa.

137


priloga pisan je kajkavskim slovopisom, a tekst slavonskim u kojem su fonemi /s/, /z/ i /č/ pisani grafemima s, z i cs pa je zaista bio potre-ban jedan slovopis koji je već bio očito poznat i prije objave jer Topa-lović najavljuje da je njime napisao svoje pjesme. Sve to pokazuje da je novi slovopis bio spreman mnogo prije početka izlaženja Danice, ali da je u kajkavskom Zagrebu bilo uputnije početi kajkavskim slovopi-som i kajkavskim književnim jezikom, s ponekim prilogom na štokav-štini i slavonskim slovopisom kako bi se pokazala različitost i potreba da se ona ukloni radi sloge i jedinstvena slovopisa u duhu mota u bro-ju sedam: Szlogum rastu male ztvari. Danica dalje nastavlja objavlji-vati priloge i gajicom i kajkavskim slovopisom, a među njima je bilo i miješanja, npr. članak nosi naslov Ivan Vojković, tekst je kajkavski u kojem se prezime piše Vojkovich, zatim se kajkavski prilozi pišu gaji-com, ali prošarani štokavizmima, a na kraju, priviknuvši svoje čitatelj-stvo na novi slovopis, prelazi na nj potpuno u 28. broju. Prvo godište zrcali postupnost prelaska s kajkavskoga na štokavski književni jezik jednako kao što se događalo i sa samim Gajem i njegovim ilirskim kru-gom. Proučivši Gajevu korespondenciju, Novak je (2012) utvrdio da se Gaj i slovopisno i jezično mijenjao te da u zadnjem (koliko je on mogao utvrditi) kajkavskom članku u Danici (1835, br. 17–21) rabi zamjenicu što (pisanu sto). I Babukić je mijenjao slovopis. U OSrkp u istoj rečeni-ci jednom odraz jata piše grafemom e s tildom, a drugi put s kvačicom. Kako i č, š, ž piše s tildom, ali i s kvačicom, znači da je krenuo Gajevim slovopisom iz Kratke osnove i da je za odraze jata analogijom uveo e s tildom, s obzirom na to da Gaj za kajkavski nije trebao grafem, ali i da se već za štokavski književni jezik tražilo najbolje rješenje koje se našlo u češkom slovopisu. Kad se tomu pribroji da je Babukić Osnovu slovnice počeo pisati dvoslovima (d, l, n, t), jasno je da je dogovor o gajici postignut mnogo prije Gajeva Pravopisza.

Iako je davno Jagić (usp. Jagić 1948) zaključio da bez Babukića nije zasigurno mogao biti izabran ni slovopis ni štokavski književni jezik, gajica je kao naziv ostala i sve su zasluge pripisane Ljudevitu Gaju premda je njezinu nastanku pridonio i Babukić, glavni ilirski jezični i pravopisni kodifikator.

138


Latinska slova u svom obliku zadržala su se u europskih naroda, ali je svaki rješavao problem nepostojećih grafema u latinici za svoje fo-neme. Tako su Česi još od 15. stoljeća od Jana Husa dodavali dijakri-tičke znakove osnovnim latinskim slovima,65 ali su u nas i prije ilira-ca dijakritički znakovi dodavani, od Budinića preko Vitezovića i Belo-stenca pa do Josipa Završnika. U povijesti europskih slovopisa66 naj-češće su se kombinirala latinična slova, kao što je primjerice njemač-ko sch /š/, a ilirci su se odlučili za dijakritičke znakove što zbog doma-će tradicije (Vitezović), što zbog utjecaja češkoga i poljskoga slovopi-sa. No, višestoljetno pisanje palatala dvoslovima bilo je toliko ukori-jenjeno da je pojava dijakritičkih znakova izazvala kod mnogih otpor, primjerice Kurelac je (1862: V) novi slovopis nazivao „jarac vitorog“, a Starčević je (Tafra 2002) neobičnom žestinom napadao „čepurasti vr-stopis zagrebački“, „pet slovah rogatih“, „osamarena slova“, „šiljke“, te nakaze i nespodobe koje mu sliče na „driskotine muhah“.

Koliko je Babukić duboko zaronio u oblikovanje i slovopisa i gramati-ke, pokazuje izdanje Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića. Gaj u svom članku Pravopisz (Danica, 1835: 48) najav-ljuje da „z ztarohorvatzkim pravopiszom g. Dunder u Bechu prestam-pati chini“. Knjiga je objavljena 1836. novim slovopisom koji je prijela-zna inačica između Kratke osnove i Pravopisza, a kojom je u siječnju 1835. Stanko Vraz pisao svoje Đulabije (rkp. u: Šicel 1985: 293–294). No, knjiga je pripremana za objavu prije Gajeva članka Pravopisz, što je do-kaz da su se u Gajevu krugu raspravile pojedinosti o novom slovopi-su. Predgovor Razgovoru ugodnomu potpisao je izdavač Venceslav Ju-raj Dunder, a nosi godinu 1835. Babukić je (1841: 255) spomenuo da je on predgovor napisao „god. 1834 na 1835“, a Smičiklas (1876: 12) pak da

65 Šime je Starčević u Zori dalmatinskoj i Glasniku dalmatinskom polo-vicom stoljeća ratovao sa zagrebačkim jezikoslovcima zbog tih „šiljaka“ koji nagrđuju „milovidna“ latinska slova.66 Opsežan pregled te povijesti, pa i hrvatske, nalazi se u: Susan Baddeley i Anja Voeste (ur.): Orthographies in early modern Europe, Walter de Gryter, Berlin – Boston 2012. http://books.google.hr/books?id=7U0PvCMl5gC&printsec=frontcover&dq=Orthographies+in+early+modern+Europe&hl=hr&sa=X&ei=qP8UIqVCNDktQbiioDQCQ&sqi=2&ved=0CCoQ6AEwAA# (Pristupljeno 21. 12. 2012.)

139


Babukić već 1834. piše ć, što bi značilo da je njegova zasluga što se gaji-ca počela primjenjivati i prije objave Gajeva članka Pravopisz.

Znajući da je teško mijenjati navike, Babukić u prvom poglavlju Osnove slovnice u kojem raspravlja o pismenima objašnjava čitatelji-ma da su Slavonci i Dalmatinci već odavno pisali dvoslove dj, tj = ch, lj, nj, a Zagorci dy, ty, ly, ny te da će lako čitati d, t, l, n, a da se samo moraju uvježbati u pisanju ć, č, š, ž koji zamjenjuju slavonsko ch, cs, sh, x, odnosno „horvatsko“ ty, ch, sh – ss, s. Ta četiri pismena činit će se komu teška, ali su ona „europejskoilirska pako obćinska“, dok su „slavonska i horvatskozagorska jednostrana“, a „svaka jednostranost je samo slozi protivna“. Ilirci su silno željeli svoj književni jezik sta-viti uz bok europskih jezika pa Babukić i za ispravnost novih grafe-ma traži potvrdu u europskoj slovopisnoj praksi. To će svoje stajalište iznijeti i u odbacivanju Karadžićeva prijedloga da se latinica „popravi“ ćiriličnim slovima koja je on namjeravao dati iskovati: „Što se pisme-nah novih tiče, koja naměravate kovati, ja mislim, da bi to suvišno i nespretno bilo; jer bi se time obličje latinskih, ili bolje rekuć zapadnoeuropejskih pismenah poremetilo i nagàrdilo“ (Babukić 1847: 71). Nai-me, Karadžić je u Beču u armenskoj tiskari, u kojoj su se mnoge hrvat-ske knjige tiskale, objavio 1845. knjižicu Pisma visokopreosveštenome Platonu Atanackoviću ... o srpskome pravopisu koju je poslao „prija-telju svome Vjekoslavu Babukiću“. Karadžić predlaže da se u latini-cu ubace ćirilična slova mjesto latiničnih ć, č, š, ž, ě, a Babukić odbija takav prijedlog pogotovo što su ilirski slovopis odobrili tadašnji „naj-slavnii jezikoslovci: Rask, Bopp, Keppen i Šafarik“ (isto).

Postavlja se pitanje što je Gajevo u gajici. Njegove su slovopisne novìne, ako se uzme sinkronijsko stanje hrvatskoga latiničnoga slovo-pisa, a ne dijakronijsko, samo tri grafema: č, š, ž. Da su ostali grafemi Babukićevi,67 već je pokazala raščlamba Babukićeva predgovora Ka-čićevu izdanju Razgovora ugodnoga (Tafra 1993a: 41).

67 Ostavljamo po strani koliko su tadašnji slavisti, ponajprije Šafařík i Ko-llár, utjecali da se ostave dvoslovi.

140


6.1.1. Dvoslovi u gajiciHrvati su u povijesti svoje latinice nedostatak grafema za svoje pala-

tale rješavali većinom dvoslovima ili troslovima, a za funkcionalne jed-noslovne slovopise kakvi su bili Vitezovićev i po uzoru na njega i Gajev iz Kratke osnove nisu bile društvene prilike za njihovu primjenu. Gaj je odustao od jednoslova i pod utjecajem slavističkoga autoriteta Pave-la Šafaříka, ali mu je odluku olakšala duga tradicija upotrebe dvoslo-va. Dvoslovi nisu bili najsretnije rješenje jer nije uvijek bilo jednoznač-no kad označuju jedan fonem, a kad dva: dj = đ i dj = d + j, kao što i da-nas postoji problem razlikovanja kad je riječ o jednom, a kad o dvama grafemima pa onda i fonemima: njegov i injekcija. Zbog toga se u gaji-ci za označivanje jednoga fonema u dvoslovima na j stavljala crta – , a za označivanje dvaju fonema pisalo se j s točkom. Razlog je bio još je-dan, dijalektološki. Naime, Babukić je znao da ima govora bez prove-dene jotacije pa je htio i njihove govornike zadovoljiti da se pravopisno razlikuje ono što se izgovorno razlikuje: [ļubav] i [veselje]. Kad su se 1838. godine grafemi izjednačili, slovopisna se dvoznačnost znala ukla-njati dodavanjem apostrofa, što nije dobro rješenje jer izostavnik, na-ziv mu kaže, zamjenjuje izostavljeno slovo, a u ovom slučaju ništa ne zamjenjuje. Ponovno se razlikovanje dvoslova za označivanje jednoga i dvaju fonema uvelo odlukom pravopisnoga odbora 1877. izostavlja-njem točke nad j, odnosno pisanje j bez nadslovka, ali to nije zbog ne-dovoljne razlikovnosti ušlo u upotrebu. Pravo se rješenje nalazi u Aka-demijinu slovopisu koji je oživotvorio i Vitezovićev i Gajev jednoslovni slovopis uvođenjem triju jednoslova na mjestu dvoslova: ļ, ń, ǵ.

Slavonski su pisci imali dvoslove lj, nj, tj, dj, a zna se da je slavonski slovopis bio uoči preporoda prestižan, pa je napuštanje Gajevih jedno-slova bilo u korist upravo slavonskoga slovopisa. Za dvoslove su Gaj i Babukić imali Šafaříkovu podršku, a Stančić (2005: 284) smatra da su možda poznavali djelo Save Mrkalja i njegov prijedlog ćiriličnoga su-stava za srpski jezik. Naime, u gajici ima jednaku funkciju kao i jer kod Mrkalja, oba služe za „pomehčavane“ temeljnih slova, ali je slič-nih rješenja u povijesti sva tri pisma bilo otprije. Ima jedna zanimlji-vost u vezi s grafemom lj koja je ostala neprimijećena. Šugar je (2002: 112) u rukopisnom rječniku Liber de simplicibus iz polovice 15. stolje-ća, identificirajući hrvatske botaničke nazive, našao na dva mjesta za-

141


pis s grafemom lj za fonem /ļ/: selje [zeļe] uz uobičajeno bilježenje ta-lijanskim slovopisom: seglie. Prema Maretiću (1889: 359) Nikša Ranji-na i još drugih osam pisaca imali su grafem glj pa se zasad ne može is-ključiti mogućnost da je to pisarska pogreška, ali je svakako važno da se j javlja tako rano u dvoslovu (ili troslovu), pogotovo što se u dvo-slovima dj, tj, nj javlja uglavnom u 18. stoljeću.

6.1.1.1. Grafem džBudući da se fonem /ǯ/ javlja u posuđenicama i u domaćim riječi-

ma kao položajna varijanta fonema /č/, a da je pravopis bio višema-nje morfonološki, često se događalo da se zbog maloga broja riječi s tim fonemom teško moglo utvrditi ima li koji pisac grafem za taj fo-nem. Točno je da ga Babukić nema u OS, ali nije točno da ga nema ni „dvadesetak godina kasnije“ (Vončina 1985: 39) jer se nalazi u abece-di u gramatici u Drobnićevu rječniku (str. 551) i u popisu suglasnika u Ilirskoj slovnici (str. 7). Nije točno ni da je „I. Broz zamijenio ǧ s dž, po uzoru na poljski“ (Jelaska i Musulin 2011: 221). Nekako je taj gra-fem ostao na rubnici proučavanja latiničnoga slovopisa pa i ne čudi da se ne zna mnogo o njegovu nastanku. U slavonskom se slovopisu taj fonem najčešće bilježio grafemom cx. To je bilježenje još Bračuljević (1730) objasnio uzevši kao osnovu slovo c kojemu je dodavao druga slova da bi dobio grafeme za /c/, /č/, /ć/ i /ǯ/ pa je tako dobio ove grafe-me: cz /c/, cs /č/, chi /ć/ i cx /ǯ/. Razlog leži u tome što je grafem c, ovi-sno o svojoj poziciji, i u latinskom i u talijanskom označivao različite foneme pa da ne bude zabune kako se izgovara, dobio je kod Braču-ljevića pratioce. Kad se izgovara „krupno, osctro, i kao zvecſechi“, tre-ba uza nj pisati x: Macxar. Ponovit će i Relković (1767) jednako tuma-čenje o četiri načina izgovora glasa c. Ostaje pitanje zašto Babukić u svojoj pjesmi Granici i Danici nije zadržao slavonski grafem i zašto je uveo dx (handxar). Ako se krene od činjenice da je gajica već bila do-govorena mnogo prije i da je Babukić znao da će grafem biti dž, on ga je samo „poslavončio“, mjesto ž stavio je x koji je odavno bio grafem za /ž/.68 A. T. Brlić (1854) uz grafem dž navodi još jedan grafem, hibrid

68 Tako je taj problem objašnjen u knjizi Tafra 1993a. Kad se raspravljalo o gajici, a raspravljalo se zaista mnogo, znalo se sve o drugim grafemima, a što

142


slavonskoga i ilirskoga slovopisa: cž (Tafra 2012). Gaj nema grafem za fonem /ǯ/ ni 1830. ni 1835, Babukić pak u popisu glasova nema /ǯ/, iako i u Osnovi slovnice već u rukopisu u popisu gramatika kojima se služio ima napisano ime Karadžić, a naravno dž ima u Kačićevu Raz-govoru ugodnom. Grafem se nalazi u turcizmima džigerica, pendžer, sindžir, uzendžia na kraju prvoga godišta Danice u Sbirci někojih rě-čih, koje su ili u gornoj ili u dolnoj Ilirii pomane poznane. Razumlji-vo je i zašto ga Babukić nema u gramatici u popisu slova i glasova ako se uzme da je pisao morfonološkim pravopisom i da je /ǯ/ mogao ima-ti samo u posuđenicama. Iduće se pitanje postavlja zašto dž, a ne neki drugi grafem, npr. cž kao u Brlića. Babukić nije morao mnogo traga-ti jer je uzor našao u slovačkom slovopisu koji ima grafem dž. Slovač-ki je slovopis kodificiran krajem 18. stoljeća u prvom slovačkom knji-ževnom jeziku, tzv. bernolákovčini,69 a Babukić ne samo što je pozna-vao slavenske jezike nego je održavao intenzivne veze s uglednicima toga doba, među kojima je bilo i Slovaka, od kojih je tada uz Ljudevi-ta Štúra bio jezični kodifikator i Michal Miloslav Hodža. Slovacima, a i Hrvatima uzor je svakako mađarska grafija u kojoj postoji grafem dsz (d + ž) kojim se bilježi fonem sličan našemu /ǯ/, kao što je u današnjem anglizmu dzsoging. Partaš (1850: 8) smatra da nije potrebno dž pisa-ti „u inostranih rěčih osebito pak u turskih“ i da treba pisati gjamia, Gjuro, gjumber jer se izgovara „malo oštrie od dj“, što je na tragu Ga-jeva Pravopisza u kojem suglasnik g „pomehchava sze zpodobnim na-chinom kak d, ali to zvan – tudyih rechih“ (Danica, 1835: 47).

6.1.1.2. Grafemi èr i àr U povijesnim se jezikoslovnim radovima javljaju dva problema u

vezi sa slogotvornim /r/, jedan je nazivoslovni, a drugi ortoepski. Da-nas je njegov fonološki status jasan pa bi trebalo biti jasno kako se čita u starijim štokavskim tekstovima bez obzira na to kako je pisan, pa

se tiče grafema dž, istraživače je više zanimalo kad se prvi put javlja nego nje-govo porijeklo pa je to pitanje ostalo netaknuto čak i u najtemeljitijoj raspravi o gajici koju je napisao Vončina (1985). 69 Anton Bernolák, Dissertatio-critica de literis Slavorum, 1787, Linguae Slavonicae … compendiosa simul et facilis Orthographia, 1787.

143


ipak se još uvijek i na znanstvenim skupovima i u govornim medijima upravo u čitanju tekstova iz 19. stoljeća griješi jer se izgovara, primje-rice, [hervatski] umjesto [hrvatski]. Kroatistika još nije uredila slovo-pisno nazivlje te se ponavlja pogrešno imenovanje grafema kojima se u štokavskim tekstovima pisao /ṛ/, iako je još davno Brozović (1987) er nazvao dvoslovom. Već je više puta pisano70 da je pogrešno proglaša-vati slova a i e uz r popratnima, i još samoglasnicima, jer je riječ o dvo-slovu kao što su lj i nj u kojima j nije popratno, a nisu ni ri u Mikalje koji bilježi /ṛ/ troslovom rri, nije ni y u Vitezovića koji bilježi /ṛ/ grafe-mom yr, pa ipak se i dalje govori o popratnim samoglasnicima koje su ilirci „uveli“ (Malić 1995: 30). Ne treba dokazivati da ih ilirci nisu uve-li, ali treba ipak još jednom naglasiti da se pogrešno naziva jedno slo-vo u tom dvoslovu, čak i kad je vrlo uspješno nazvan popratnik. U kaj-kavskim se i čakavskim govorima „popratnik uz slogotvorno /ṛ/ izgo-varao“ (Bašić 2006: 87). Kajkavska dvofonemska sekvencija er (kerv) i čakavska ar (artić) pripadaju fonologiji, a štokavski dvoslovi er i ar, najčešće pisani s gravisom (èr, àr), pripadaju slovopisu, i to je velika razlika. Drugi je nazivoslovni problem kako nazvati è i à kad se samo o njima raspravlja. Babukić ima sinonimne nazive: tamnoglas, tamno-glasnik, tupi glas i němi glas jer je uvjeren da se slogotvorni /r/ druga-čije izgovara. No, to su fonetski, a ne slovopisni nazivi. Babukić je pi-sao dvoslov èr jer je „Ministarstvo bogoštovja i naukah odobrilo“ (Ilir-ska slovnica, str. 6) grafem èr za školske knjige da se dokine tadašnja pravopisna anarhija. Pisanje dvoslova er za slogotvorni /r/ bez znaka na e moglo je unijeti zabunu, kako i Budmani (1885: 175) primjećuje, jer je dosta riječi u kojima se er čita: berba, perce, derviš, Hercegovi-na, u kojima /r/ nije slogotvorni. Jednoslov r i za /ṛ/ već su i u vrijeme izlaska Ilirske slovnice neki pisali, kako u Glasoslovju (str. 6) Babukić spominje da neki pisci, s obzirom na to da se jasno ne čuje ni a ni e, pišu krv, krst, a na kraju gramatike vrlo ažurno spominje Andriju Tor-kvata Brlića koji u svojoj gramatici iz iste godine (1854)71 piše /ṛ/ jed-nako kao i neslogotvorno (Tafra 2012) upravo zato što se ne čuje nika-

70 Usp. Tafra 2012, posebno Šulekove jezikoslovne rasprave.71 Tako znamo da je Brlićeva gramatika izišla u toj godini prije Ilirske slov-nice i da je Babukić na tekstu radio do same objave.

144


kav „němi glas“. Za pravopisca Partaša takav je način pisanja „uvrě-djajući“ jer i drugi Slaveni, ali i u nekim našim krajevima takve se ri-ječi „sa čistim samoglasnikom izgovaraju“ (1850: 7) pa je to dovoljan razlog zašto i Partaš i Babukić propisuju pisanje èr. Upravo je Jagić (1864b) dokazao da to nije točno, da se u štokavskom književnom jezi-ku ne izgovara slogotvorni /r/ „sa čistim samoglasnikom“. Nije to mo-rao biti utjecaj Bečkoga književnoga dogovora, kako misli Bašić (2006: 11), jer je Jagić bio toliko filološki obrazovan da je mogao zaključi-ti da postoji razlika između ruskoga первый i hrvatskoga prvi. Rješe-nje se trebalo pronaći jer je svađa između dviju struja koje su zastu-pale èr i àr otišla tako daleko da neki nisu htjeli kupovati knjige u ko-jima je bio suprotni dvoslov.72 No, niti su potpisnici Bečkoga književ-noga dogovora niti Jagić prvi zaključili da treba pisati upravo onako kako se riječi sa slogotvornim /r/ izgovaraju. Jednako je, ali mnogo ra-nije zaključio Bračuljević (1730) u svojoj uvodnoj Opomeni za pravo, dobro i lako sctiti ove kgnighe73 da riječi treba „piſſati onako, kakſse govori“. Premda neki pišu Gark, kerst, te riječi „izgovarajuſe s’ſamima neglaſſoviti slovi“ pa ih je on zato pisao Grk, krst.

6.2. Genitivno h ili ponovno o ahuU kroatistici se pisalo o fonemu /h/ i utvrđivalo koji stariji pisci ima-

ju u svom fonološkom sustavu taj fonem pogotovo oni pisci koji ga nisu imali u svojem mjesnom govoru. S obzirom na to da ga mnogi mjesni govori nemaju, upravo se po njegovoj upotrebi može zaključiti kako je većina starijih pisaca znala da je književni jezik nadregionalni idiom pa je uglavnom griješila tu i tamo u pojedinim riječima ne pišući ga. Babukić i ostali ilirci imaju novoštokavski fonološki sustav u ko-jem su i dva para afrikata i fonem /h/. U OS (str. 12) potpuno je jasno da se fonem /h/ mora pisati bez obzira na to izgovarao ga tko ili ne iz-govarao i da Karadžić griješi kad u svojoj gramatici piše Praa ima, al olova nema i U zlu ruu u kožuu namjesto Praha ima, al olova nema i U zlu ruhu u kožuhu. Međutim, o tome ovdje nije riječ. Ukratko ćemo se vratiti polemici o statusu dočetnoga h u genitivu množine u imenič-

72 Podsjeća to na suvremene podjele zbog ne ću i neću.73 Stranice nisu obrojčane.

145


noj sklonidbi,74 a budući da ga smatramo pravopisnim problemom, ne svrstavamo ga u morfologiju.

Iako je u jezikoslovnoj literaturi dosta pisano o ahavcima, iako su stare tekstove često objavljivali jezikoslovci i povjesničari književno-sti ostavljajući genitivno ah u pisaca iz 19. stoljeća, iako ga nazivaju nastavkom i morfemom (Jonke 1965, Moguš 1993, Ham 2006), ključ-no pitanje je li genitivno h pravopisno pitanje (pravopisni znak za du-žinu sloga) ili gramatičko (dio nastavka) nije postavljeno sve do član-ka Jesu li ahavci izgovarali h? (Tafra 1991). Tekstovi su iliraca, dakle, objavljivani s ahom, u ilirskim je gramatikama on propisivan pa se ne-kako razumijevalo da je to nastavak. U znanosti ne bi bilo napretka bez kritičkoga propitivanja starih spoznaja i bez suprotstavljanja ra-zličitih mišljenja. Dokazi na kojima se temelji tvrdnja da je to h pravo-pisni problem, pronađeni su u a) hrvatskim gramatikama i jezikoslov-nim raspravama o imeničnom genitivu množine iz 19. stoljeća, b) u ri-movanim stihovima iz toga doba, c) u slovopisu i jeziku pisanih djela prije preporoda i, naravno, d) u dijalektnoj osnovi hrvatskoga književ-noga jezika. Jedni su jezikoslovci prihvatili takvo stajalište, drugi nisu pa je nakon gotovo desetljeća što je članak objavljen ah postao pred-met raspri koje su se iz novina (Vončina 1999a, Tafra 1999) preselile u znanstveni časopis (Vončina 1999b), a završile opet u novinama (László 2001). Iako je Vončinin članak (1999b) vrlo opsežan, težište je na do-kazivanju da se rimama ne može negirati morfološki status genitiv-noga h. Rime su bile tek usputni, sporedni dokaz u protuargumenta-ciji takvu stajalištu. Članak se bavi uglavnom ilirskim tekstovima (to mu i naslov kaže: Imenički genitiv množine od iliraca do vukovaca), a problem se ne može riješiti ako se ne promatra u kontekstu cijele po-vijesti književnoga jezika. Ilirci nisu uveli pisanje genitiva množine s -ah, naslijedili su ga. László je (2001) dokaze za nastavak ah pronašao u dubokoj jezičnoj prošlosti, ali i u najjužnijim štokavskim govorima. Prikazujući podrobno tok borbe u 19. stoljeću o genitivnom nastavku, Jonke (1965: 79) ocjenjuje da je ona u početku bila gramatičke, a posli-

74 Dalje ćemo ga nazivati genitivno h analogno genitivnomu znaku (^) u pravopisu.

146


je pravopisne prirode te da je bila osobito žestoka jer je „njezina poza-dina bila ideološke naravi“.75

S obzirom na to da dočetno h smatramo pravopisnim pitanjem, po-trebno je najprije utvrditi njegov status i imenovati ga. Ako ga ne sma-tramo u tom položaju fonemom, je li onda grafem? U hrvatskom je je-zikoslovlju uobičajeno shvaćanje da je grafem pisani znak za fonem,76 koji može biti jednoslov, dvoslov itd., i to bi trebalo ostati, premda neki slovo i grafem77 uzimaju kao sinonime ili pak grafem smatraju više-značnicom.78 U teoriji bi jezika na emskoj razini nazivi morali biti jed-noznačni. Mogli bismo h nazvati slovom, ali se ono razlikuje od h u ri-ječi kruh pa bi zato ta dva h trebala imati različite nazive. Postoji u li-teraturi naziv nijemo slovo (Jelaska i Musulin 2011) te bi se analogno, primjerice, francuskomu h i naše genitivno h moglo također nazvati nijemo79 slovo, ali ni taj naziv nije najsretnije izabran jer je to h zapra-vo genitivni znak i jer je svako slovo „nijemo“ zato što je jedinica pi-sma. Zato ćemo problem slovopisnoga nazivlja ostaviti za neku dru-gu raspravu, a ovdje ćemo ga nazivati genitivnim h samo zbog prozir-nosti takva naziva.

Kad se u kroatistici raspravlja o ahu, uglavnom je riječ o genitiv-nom nastavku pa se nužno moramo dotaknuti i tih rasprava, iako je za nas to isključivo pravopisno pitanje.80 Bašić (2006: 216) daje tablicu

75 Gledajući i današnje jezične i pravopisne prijepore, čini se da u povijesti bez žestine i ideologije oni nikad nisu ni mogli proći.76 Ima i suprotnih mišljenja pa je slovo pismeni znak za fonem. Usp. Baduri-na, Marković i Mićanović 2007.77 U znanosti je potrebno razlikovati ta dva naziva da se ne bi tvrdilo da se „od 30 slova u hrvatskome jeziku 27 pišu (sic!) posebnim slovima, jednoslovi-ma, a tri dvoslovima“ (Babić i Moguš 2010: 12).78 Stoga se ne slažemo da je grafem višeznačnica (Musulin 2012).79 Babukić ima naziv němi glas za à i è u dvoslovu àr i èr (Ilirska slovnica, str. 5), dok Veber nijemim glasom naziva poluglase. U gajici bi nijemo slovo bilo do 1838. i j s crtom, a 1877. godine j bez točke. 80 Ima, naravno, izuzetaka pa Lukežić (1998: 121) dočetno h u Vebera raz-matra na „ortografskografijskoj razini“ tumačeći da je ideju za nj „preuzeo iz čakavskoga sustava, gdje je u Gpl. imenica muškoga roda moguć noviji /h/: bratih, gradih, ljudih“. Treba ipak imati na umu da je u čakavskom riječ o na-stavku -ih koji može doći analogijom prema pridjevnozamjeničnoj sklonidbi,

147


genitivnih nastavaka u Kašića, Relkovića, Babukića (1854), Budmani-ja i Vebera (1876) u trima sklonidbama. Nije sasvim jasno koji su sve to nastavci pa navodimo prema njezinu bilježenju samo slovopisne ra-zličnice: (ov)ø, ø, a, aa, ah, â, ā, āh, i, î, ī, ih, īh. Budući da se zna koje jezične sustave ti gramatičari opisuju, zapravo je riječ o ovim nastavcima: ov, ø, ā, ī. Pritom treba napomenuti da u Kašića nije genitivni nastavak -(ov)ø nego su dva nastavka: ov i -ø jer treba razli-kovati dva morfema: ov i -ov. Kašić nema nerelacijski morfem ov- jer se ne nalazi u ostalim množinskim padežima, nego samo u G mn.: vitrov pa je tu riječ o nastavku ov. Tako je i u Kurelca koji ima veći-nom nulti nastavak, ali ima i ov/ev: narodov, pa ne stoji tvrdnja (Ba-šić 2006: 218, bilješka 78) da je u Kurelca genitivni nastavak: (ov/ev)ø, pogotovo ako se pritom navode genitivni primjeri: žen, jelen, ruk, nog. Genitivni nastavak ih u dijalektima nije dovoljan dokaz za za-ključak da je „genitivno h u imeničnoj množinskoj sklonidbi zaista eti-mologijsko, a da se zbog njegove slabe artikulacije u štokavskim go-vorima javlja u oslabjelu liku“ (isto).

Bubukićevo uvjerenje da je nastavak a mlađi lik nastavka ah u onim krajevima gdje se h ne izgovara nema nikakvu jezikoslovnu važ-nost. Naime, tako je Babukić mislio kada se kao mladi pravnik počeo baviti jezikoslovljem i kada je doznao od Karadžića da u Crnoj Gori ima govora u kojima je nastavak -ah. Sve da je Babukić ustrajao na tom svom mišljenju, ne znači da gramatičarevo neznanje mora posta-ti norma. No, u međuvremenu je Babukić dosta naučio, što se vidi po njegovim trima gramatikama. U Ilirskoj slovnici (str. 32–33) nalaze se parovi riječi žena (G jd.) i ženah (G mn.), muka (G jd.) i mukah (G mn.) koji su u nizu primjera za naglasne opreke tipa lȕk i lȗk, kȕpiti i kúpiti. Ti su primjeri čvrst dokaz da je Babukić promijenio svoje mišljenje. Ima u toj gramatici još dokaza da je h samo genitivni znak za dužinu. Navodeći Karadžićeve primjere za genitiv množine, u zagra-dama bilježi te primjere po ilirskoj normi: deset lijepi (sic!) druga (lije-pih drúgah), dopao rȃnȃ (ránah) (Ilirska slovnica, str. 32). Ako Ba-bukić nije komu dovoljno uvjerljiv, onda Veber, najuporniji branitelj

a da je u iliraca, pa i u Vebera, to h naslijeđeno iz dotadašnjega književnoga jezika.

148


književnojezične koncepcije zagrebačke filološke škole, svakako jest: „Što se pako slova h tiče, dodano je samo zato, da se 2. padež plura-la razlikuje u pismu od drugih sličnih padežah ... To je dakle h samo predlog hrvatske škole, a a ili ā srbske“ (Veber 1862: 220). Učinjeno je to u suglasju s dotadašnjom pisanom praksom, što potvrđuje samo je-dan primjer i jedno tumačenje slavonskih gramatičara iz 18. stoljeća. Blaž Tadijanović genitiv zálā piše zahlah, a Relković objašnjava da slovo h „sluxi nakraju ricsi za rastaviti casus jedan od drugoga; napril: Nominativo plurali ovi ljudi. Genitivo ovih ljudih“ (Tafra 1991).

Tvrdnja da je riječ o miješanju genitiva i lokativa također ne može biti dokaz jer je lokativni nastavak ah činjenica organskih idioma koji su osnova književnoga jezika što ga normiraju hrvatski preporo-ditelji, a genitivni ah nije. I Karadžić se pitao da nije možda miješanje tih padeža (Babukić 1847: 78), ali on se pitao s dijalektološkoga stajali-šta jer su mu književni i narodni jezik isto, no u književnom jeziku na čijem temelju ilirci normiraju toga miješanja nema. Zbog dvoznačno-sti u pismu novoštokavskoga imeničnoga genitiva jednine i množine sklonidbe a i i (jelena i jelenâ, riječi i riječî) te genitiva množine i no-minativa jednine sklonidbe e (žena i ženâ) naši su stari pisci, da bi po-stigli razlikovnost, pisali novoštokavski nastavak imeničnoga geniti-va množine ili kao aa ili kao -ah, a mi danas na nastavku pišemo ge-nitivni znak ˆ.

Novoštokavski genitivni nastavak -ā u imeničnoj množini nisu nam nametnuli vukovci, ugradili su ga u morfološku normu današnjega hr-vatskoga standardnoga jezika Kašić, Della Bella, Šime Starčević, sla-vonski i preporodni gramatičari. Ako bi bilo točno da su ilirci zaista imali nastavak -ah, značilo bi to da su pod Karadžićevim utjecajem preuzeli neke crnogorske govore za dijalektnu osnovu standardnoga jezika. Ni podatak Pavla Ivića da se u Orebiću govori ovacah, koji na-vodi László (2001), ne može biti odlučujući jer Orebić, a ni jedno dru-go mjesto, nije odigralo ulogu koju je Tršić odigrao u srpskom književ-nom jeziku. Kad bi to bilo tako, morali bismo se zamisliti nad dijalektnom osnovom hrvatskoga standardnoga jezika i uopće nad njegovim početkom. Novoštokavski množinski nastavci u GDLI mn. u gramati-

149


kama već od Kašića najočitiji su dokaz postupnoga normiranja novo-štokavskoga književnoga jezika mnogo prije 19. stoljeća.81

Rasprava o tome jesu li ga ilirci izgovarali ili nisu82 potpuno je bes-predmetna iz dvaju razloga. Ne utvrđujemo status ni drugih glasova hrvatskoga jezika prema piščevu izgovoru, nego ih opisujemo prema njihovu mjestu u sustavu, pa je potpuno nevažno je li tko izgovarao /h/ u ovim primjerima: dobrih ženah, o ženah, haljina, kruh, uhvatiti itd. i izgovara li tko danas ja bi. I drugo, mnogo važnije, s obzirom na to da nema umjetnih padežnih oblika, ostaje pitanje bez odgovora za sve one koji tvrde da je riječ o nastavku ah – iz kojih je to govora on preuzet, ako nije iz crnogorskih.

Pravopisni odbor 1877. donio je odluku da se genitivno h i dalje piše. S današnjega gledišta ono je imalo jednak status kao genitivni znak, tzv. kapica: ˆ. I jedno i drugo služi samo za razlikovanje padeža kad se ne pišu ostali naglasci: jelena i jelenâ, žena i ženâ, nogu i nogû, rije-či i riječî, dok znak za dužinu ˉ služi za obilježavanje zanaglasne du-žine na bilo kojem samoglasniku kad se pišu naglasci na riječima, npr. pèčēm.

Budmani (1885) smatra da su ilirci ah i -ih preuzeli od Slavonaca iz 18. stoljeća koji su pod njemačkim utjecajem slovom h označivali du-žinu sloga. Svakako su slavonski pisci učvrstili odluku iliraca o pisa-nju imeničnoga genitiva množine, samo što treba dodati da su i dru-gi pisci izvan Slavonije, ali i prije također označivali dužinu sloga slo-vom h. Dovoljno je navesti samo Ivana Ančića, bosanskoga franjevca iz 17. stoljeća, koji slovom h označuje dugi slog, pa i u imeničnom G mn.: glahs, suhdah (Tafra 2012: 49). Maretić (1889) nije prepoznao pra-

81 Usp. Dijakronijski aspekti normiranja hrvatskoga jezika u: Tafra 2012.82 Naslov članka Jesu li ahavci izgovarali h? izabran je namjerno radi veće-ga učinka. Kapetanović (2000: 1095) smatra da se na to pitanje „može odgovo-riti samo potvrdno – suvremena interpretacija ... mora se prikloniti mišljenju, volji i želji pisaca, a ne našoj interpretaciji, bez obzira na današnje jezikoslov-ne spoznaje“. Veliko je pitanje što ćemo ako ne znamo „volju i želju pisaca“, odnosno kakva je to znanost ako ah u Relkovića i Vebera nije genitivni na-stavak jer su oni rekli da im h služi za „rastaviti casus od casusa“ (Relković), odnosno mjesto „kapice“, genitivnoga znaka (Veber), a u Osnovi slovnice jest jer je Babukić smatrao da je ahu tu po etimologiji mjesto.

150


vopisnu ulogu slova h kojom se označivala dužina sloga pa je sve pri-mjere poput rahna (= hrána) proglašavao pogreškama. No, upravo je on otkrio da su trojica kajkavskih pisaca (Mikloušić, Lovrenčić, Kri-stian) tako označivala genitivnu dužinu: ribh, vodh (str. 355). Ospora-vanjem pravopisnoga statusa genitivnoga h osporava se i postavljena teza da nenovoštokavski pisci preuzimaju novoštokavske oblike kao svoj izbor štokavske stilizacije te da se novoštokavski oblici, među nji-ma ponajprije genitiv množine, nalaze u svim gramatikama od Kaši-ćeve. Nastavak ā u imeničnom genitivu množine jedno je od glavnih novoštokavskih obilježja pa bi se prekinuo kontinuitet ako bi, primje-rice, u Della Belle on postojao jer ga je pisao kao aa, a u Relkovića ne bi postojao jer ga je pisao kao -ah.

6.3. Pravopis

Geslo „Govori za uši, piši za oči“ pripisuje se Babukiću kao geslo mor-fonološkoga pravopisa. Babukić ga je nekoliko puta izrekao u svojim radovima, a proširilo se vjerojatno preko Drobnićeva rječnika (str. 560) i Ilirske slovnice (str. 431). Babukić je volio svojim stajalištima potporu nalaziti u autoritetima pa je tako i ovaj put za ispravnost svoga gledišta našao potvrdu u Der Österreichische Schulbote (1851) gdje stoji: „Auge und Ohr sind die besten Lehren der Rechtschreibung“ (Ilirska slovni-ca, str. 9). Prema tomu Babukić je u svom jezikoslovnom radu nasto-jao propisati na svim razinama one norme koje će hrvatski jezik učini-ti ravnim s drugim europskim jezicima. Stoga smatra da to pravopisno pravilo vrijedi višemanje za sve jezike. Iako Karadžić „svimi silami na-teže na blagoglasni pravopis“ (Ilirska slovnica, str. 430), Babukić navo-di primjere iz Srpskoga rječnika, kao što su gradski, odslužiti, koji po-tvrđuju da je najbolje držati se „etymologijskoga pravopisa“.

Ilirci su često citirali Karadžića i jako su ga cijenili, ali su u normi-ranju išli svojim putem, što vrlo dobro ilustrira Babukićevo stajalište o pravopisu. Nakon što je naveo primjere za jednačenje po zvučnosti (ljupka, ropstvo, svadba ...), smatrajući da se te promjene događaju „u prostom govoru“, zaključuje (OS, str. 10): „Ovo je dalo povod, da su někoji pisci za g. Vukom Stefanovićem, prezirajući bližne korene rě-

151


čih, ovako i pisati počeli; mi věndar sudimo, da se ovakovim pisana načinom nauk istoga jezika preveć obtežčava, ter zato da je bole ova-kova pretvarana u pismu tak često nepotrěbovati.“ Ne zna se koliko ih je tada na hrvatskoj strani pisalo fonološkim pravopisom, ali se zna da je on ušao u neslužbenu upotrebu mnogo prije službene, već 1854. godine u gramatici Andrije Torkvata Brlića (Tafra 2012), dakle iste go-dine kad je objavljena Babukićeva Ilirska slovnica.

U povijesti hrvatskoga pravopisa često se događalo, a i danas se po-navlja povijest da se hrvatski govornici podijele u dva tabora. U Ba-bukićevo vrijeme nakon početne sloge oko morfonološkoga pravopisa javili su se njegovi protivnici, uglavnom Karadžićeve pristaše, koji su zagovarali fonološki (prema njima fonetički) pravopis.

Najdalje je otišao Đuro Augustinović s knjižicom Misli o ilirskom pravopisu 1846, u kojoj piše fonetskim pravopisom i svojim slovopi-som koji je kombinacija latinice i ćirilice, te Fran Kurelac koji je u svom pisanju primjenjivao etimološko načelo. Najumjereniji, negdje na sredini, bio je Vatroslav Jagić.

Ilirski je pravopis prije pojave Partaševa Pravopisa jezika ilirskoga (1850) zacrtan u glavnim svojim obilježjima u Osnovi slovnice. On je morfonološki jer su pravopisi drugih slavenskih jezika također morfo-nološki, i tu neće biti odstupanja. Ustrajat će se na pisanju genitivnoga h, a popustit će se u pisanju slogotvornoga /r/ zamjenom dvoslova jed-noslovom te rogatoga e zamjenom dvoslovima ie/je. Upravo se po tim obilježjima, uz nesinkretske padeže, može pratiti trajanje ilirske pra-vopisne i jezične norme i u 20. stoljeću. Od Babukića će ostati pravilo o pisanju futura I: pisat ću („Pravilo věndar i razbor potrěbuje, da se t piše, n. p. čitat ću /a ne čitać ću, ili čitaću/“, OS, str. 54), a odlukom pra-vopisnoga odbora 1877. godine promijenit će se pravilo o pisanju niječ-nice koju Babukić nije pisao kao posebnu riječ: nemogu (OS, str. 24), nečuje (OS, str. 54), a tako je i u Partaševu Pravopisu.

7. Završna faza – kodifikacijaS Osnovom slovnice slavjanske narěčja ilirskoga započela je kodifi-

kacija hrvatskoga jezika. Njezina je norma, u nekoliko pojedinosti do-

152


rađivana, bila obvezna sve do Brozova pravopisa, što se potvrđuje u iz-davaštvu (Danica ilirska, izdanja Matice ilirske), u školstvu, u admini-straciji, u izdanjima drugih jezičnih priručnika (gramatika i rječnika) itd., a neobvezna će biti i dalje te će se sretati njezini tragovi čak du-boko i u idućem stoljeću.83 Prepoznatljiva je po morfonološkom pravo-pisu, nesinkretskim množinskim padežima, genitvnom h, u početku po grafemu ě, a poslije po ie/je na mjestu dugoga i kratkoga odraza jata. Premda je današnja pravopisna i jezična hrvatska norma bliža Broz– –Maretićevoj,84 u njoj je dosta toga ugrađeno od ilirske norme koja nas veže s višestoljetnom tradicijom razvoja hrvatskoga književnoga jezi-ka. Više je tih obilježja ostalo sačuvano kroz sva ta stoljeća, primjerice jednosložni izgovor dugoga odraza jata, razlikovanje dviju sklonidbi u pridjeva, sklonidba brojeva dva, tri i četiri, nepoznavanje navezaka u pridjevnozamjeničnoj sklonidbi jer su nastavci u GDL jd.: oga, omu, -om. Današnje forsiranje lokativa na ome zapravo je obilježje Karadžićeva jezika. Dok Babukić u svom dopisivanju s Karadžićem piše „po-sebno naštampanom članku“, „o tom“, Karadžić u odgovoru piše „na onome osobito naštampanome članku“, „o ovome poslu“ (Babukić 1847: 72). Jednako tako i ustrajavanje na različitom pisanju genitivnoga na-stavka kad se nađu dva ili više pridjeva zajedno, od kojih prvi ima na-stavak -oga, a ostali og, također je obilježje Karadžićeva jezika jer je upravo tako u njem: „pravoga svog jezika“ (usp. ovdje bilješku 14).

Budmani je (1885: 169) ocijenio da je Babukuć u Osnovi slovnice do-sta „vješto zgustio pravila kńiževnoga jezika kako su ga onda shvaća-li, a to veće pomoću dobre voļe nego učenosti i kritike“. Ne bi se mo-glo reći da on nije bio učen jer je proučio zaista jako mnogo jezikoslov-ne literature. Budmanijeva je kritika na mjestu što se tiče nevokalizi-ranoga -l na kraju sloga, instrumentala ženum, komparativa milejši, dražejši, manjši, dakle tipičnih kajkavskih oblika. Čini se da je riječ o svojevrsnom kompromisu između dvaju jezičnih sustava, što pod-sjeća na Kašića koji u gramatici želi pomiriti dvije književne tradici-

83 Usp. primjerice Vladimir Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, JAZU, Zagreb 1908–1922.84 Sintezu pravopisne problematike predbrozovskoga i poslijebrozovskoga razdoblja dala je Badurina 1996.

153


je, štokavsku i čakavsku, ali poslije sve dosljednije tekstovi mu posta-ju štokavski. Tako i Babukić već u drugoj svojoj gramatici, a pogotovo u Ilirskoj slovnici odbacuje velik broj dubleta, pa i kajkavizama. Razli-ka je jedino u tome što je Kašić bio rođeni čakavac pa je morao svlada-vati štokavski književni jezik, a Babukiću je kao rođenomu štokavcu bilo mnogo lakše. Izdavanjem starih dubrovačkih i dalmatinskih pisa-ca ilirski gramatičari pronalaze potvrde za svoje oblike pa i kad propi-suju neki stariji oblik, to će biti ponajprije oblici zajednički svim trima narječjima, kao što je slučaj s nesinkretskim množinskim padežima. U Ilirskoj je slovnici Babukić svoja pravila ilustrirao s prilično primjera iz starijih štokavskih pisaca u kojima je nalazio potvrdu za ispravnost svojih odredaba. Takva je metoda pisanja udžbenika na temelju knji-ževnoga korpusa svakako ispravna, no s metodičkoga stajališta nepri-hvatljive su sve one poredbe sa slavenskim jezicima, ali i s raznim hr-vatskim dijalektima. Stoga je Ilirska slovnica više znanstvena grama-tika nego udžbenik za učenje hrvatskoga jezika.

Treba razumjeti da je prevelik teret stavljen na mladoga Babukića koji se našao pred zadatkom da opiše jezik koji bi bio blizak svim hr-vatskim govornicima, ali i kolikotoliko drugim Slavenima. „Mi mora-mo ... takova pravila iznajti, koja se sa obćinskim duhom slavjanskoga jezika sudaraju“ (OS, str. 24). Međutim, nema govora o nekakvu umjet-nom jeziku spajanjem raznojezičnih elemenata, ali nema govora ni o tronarječnoj osnovi književnoga jezika. Analiza je Babukićevih gra-matika (Tafra 1993a) pokazala da je riječ o (novo)štokavskoj normi uz neka odstupanja koja ćemo ovdje ilustrirati s nekoliko primjera. Kao što je u slovopisu izabrano rogato e da ujedini, tako su birani oblici koji su mogli ujediniti. U prvom redu to su nesinkretski množinski pade-ži, zajednički kajkavskim, čakavskim i staroštokavskim govorima. Od dijalektizama je najviše kajkavizama, što je i razumljivo s obzirom na kajkavsku zagrebačku sredinu: plebanuš, bil, pital, izpeljivanju, milej-ši, dražejši, dělaju, od Feničanov, glasov, redov, ženum. Dosta je slu-čajeva u kojima se ne zna imaju li kajkavizmi normativni status ili ne-maju jer su navedeni u zagradama da možda samo zadovolje kajkavce. Nešto je više primjera kratke množine: Bozi, druzi, rozi, krusi (> kruh), masi (> mah), skoci (> skok), ali to može biti i zbog didaktičkih razloga

154


da se pokaže sibilarizacija, no ponajprije zbog eufonije ili blagoglasja, kako objašnjava i sȃm autor (Ilirska slovnica, str. 179).

Dajući mnoge usporedbe, Babukić ima više podataka kako je u Ka-radžića, ali on navodi i kako glasi neki oblik ili riječ u ruskom, sloven-skom, češkom, „horvatskozagorskom“, npr. slov.: kostjo, polj. kośća, češ. ženau itd. Iako je za nj Karadžić autoritet, on ne odstupa od za-crtane književnojezične norme. Tako sinkretske množinske pade-že pripisuje „prostom govorenju“ koje padeže Karadžić stavlja u svo-joj gramatici, „metnuvši pravilna dokonačana pod iznimku. Ali ovo su bludne, koje nemogu za pravilo služiti“ (OS, str. 24). Dalje Babu-kić obrazlaže zašto su nesinkretski padeži jedini ispravni, a u tom se objašnjenju nazire sva dvojnost djelatnosti iliraca. S jedne strane oni traže oblike koji „odgovaraju obćinskomu pravilu slavjanskih jezika“ (OS, str, 24), što je svakako razlog izbacivanju novoštokavskih padež-nih oblika u DLI mn. koji su uz nesinkretske bili u svim gramatikama od Kašića i vraćanju dvojine koja je već bila uvelike morfološki arha-izam. S druge strane za potvrdu ispravnosti svojih odredaba Babukić već u Osnovi slovnice, a još više u Ilirskoj slovnici navodi primjere iz ponajboljih hrvatskih pisaca gradeći jezičnu normu na njihovu jeziku. Tako Karadžićevim, za njega nepravilnim oblicima u DLI mn. jeleni-ma, kolačima, sokolovima, poljima ... suprotstavlja tekstne primjere pravilnih padežnih nesinkretskih oblika u Katančića, Kačića i Vitezo-vića, pa jedan i u Dositeja Obradovića.

Od tipičnih novoštokavskih obilježja Babukić nema, dakle, izjedna-čene oblike za DLI mn., ali ima novoštokavski genitivni nastavak ā i -ī, jekavski refleks jata i dva para afrikata. U OS nema novoštokav-ski naglasak pa razlikuje sûd (judicium) i súd (vas) te lûg (lixivia) i lúg (lucus). Te je naglasne opreke mogao naći i u Della Belle, i u Relko-vića, ali i u Uputjenju k’slavonskomu pravopisanju u kojem se nalazi mali rječnik upravo takvih riječi koje su „u glasu slicsne“ (Uputjenje, str. 54). Surađujući s Antunom Mažuranićem imao je priliku naučiti mnogo o hrvatskoj prozodiji te ne čudi što je u Ilirskoj slovnici opisao ukratko novoštokavski naglasak. Stoga nije u pravu Sanda Ham (2006: 78) kad tvrdi da je Babukić ostao „uz tronaglasni sustav“ i da „svaku Babukićevu riječ, cijelu Ilirsku slovnicu zajedno s metajezikom i pri-

155


mjerima, treba čitati naglašujući nenovoštokavski“. Iz toga izvlači za-ključak da je Ilirska slovnica „doista zastarjelica među zagrebačkim slovnicama“. Nema Babukić tronaglasni sustav zato što ima tri znaka, kad je općepoznato da je s tri znaka Šime Starčević opisao više nego dobro upravo četveronaglasni sustav. Paradigma imenice lonac u ko-joj se izmjenjuju sva četiri naglaska, naglasna razlika u G jd. súda i sûda (Babukićevi naglasci za današnje sȗda i súda), pomicanje nagla-ska na prefiks u izvedenica i na prijedlog u prijedložnim izrazima obi-lježja su novoštokavskoga naglasnoga sustava. Podrobnije bi ispitiva-nje kratkoga poglavlja o naglasku pokazalo više naglašenih novošto-kavskih primjera, ali i poneki promašaj kao što je odredba da jedno-složne riječi mogu imati sva tri naglasna znaka (četiri će Daničićeva znaka preuzeti A. T. Brlić i A. Mažuranić). Velika je vrijednost, koju je i Ivšić vidio, što je Babukić prvi dao podatke o posavskoj akcentuaciji, o njezinoj sličnosti s čakavskom, a i usporedio je kajkavsku i čakavsku s novoštokavskom akcentuacijom već u OS (str. 14): „Zagorci i Slove-ni“ govore: daníca, „Primorci“: danìca, a „ostali Iliri“: dànica, upotre-bljavajući po tradiciji tri znaka. Posavski, čakavski i kajkavski nagla-sak mogao je kontrastivno opisati samo u odnosu na novoštokavski, koji je već prilično dobro opisan u Starčevićevoj Novoj ricsoslovici, ali je tek od gramatike Andrije Torkvata Brlića (Tafra 2012) i Babukiće-ve Ilirske slovnice, obje iz 1854, a pogotovo od Mažuranićeve Slovnice hèrvatske iz 1859. on i kodificiran jer se učio u školama.

Što se tiče slovopisnoga i fonološkoga rješenja, jatovski je problem bio dobro riješen i u prvoj fazi (ě) i poslije (ie/je) kao jednosložni ostva-raj. Problemi su nastali na kraju stoljeća uvođenjem troslova (ije) i propisivanjem dvosložnoga izgovora dugoga jata. Jekavski je izgovor bio hrvatska norma mnogo prije preporoda (Vončina 1993a), ali i u preporodu bez obzira na to što su jedni mislili da je dugi slog dvogla-snik, a drugi da je dvofonemska sekvencija je.

Za razliku od Mažuranića i Šuleka koji su smatrali da je dugi jatov-ski odraz dvoglasnik, Babukić u OS pod utjecajem Dobrovskoga i hr-vatske književnosti propisuje dvofonemsku sekvenciju, što će posli-je protumačiti kao „jotovano e (= je)“ (Ilirska slovnica, str. 6). U OS (str. 4) nakon što preporučuje da se treba priučavati „ilirski ě razložno

156


kao je izgovarati“, nastavlja: „U pěsničtvu može se věndar, ako su dvě slovke potrěbne ie, ako pako sklad zahtěva e ili i pisati.“ S obzirom na to da slovka znači ‘slog’, Babukić je dopuštao i dvosložni izgovor odra-za dugoga jata, ali samo kao licentia poetica.

Grafem ě bio je vrlo mudar izbor jer je svatko u njem mogao naći svoj izgovor pa je tako zaista u kratko vrijeme uspio objediniti toliku jezičnu raznolikost. No, i u toj slobodi znalo se što je „pravi ilirski iz-govor“. U Ilirskoj slovnici (str. 7) opis je proširen na izgovor „po her-cegovačkom (bosanskom iliti izobraženome književnom običaju)“, pa dugi jatovski odraz može biti: „kao jé ili kao ie ili ije: běda (bjéda ili bie da)“. Ostaje pitanje koji fonem/foneme označuje ie. Nije uvijek lako iz slovopisa iščitati fonološke vrijednosti, pogotovo što grafem ie može označivati jedan slog s dva ostvaraja: dvoglasnik i dvofonemsku se-kvenciju, ali može označivati i dvosložni ostvaraj. Često je u povijesti grafem ie imao jednaku funkciju kao i ě označujući sve odraze jata, što dobro zna i Babukić jer je dubrovačkim piscima u izdanjima ostavljao ie, koje je „najmljeno bilo, kao što je i danas naše ě budući da u latin-skoj abecedi nije bilo ... pismena j, veće je i i za i i za j služilo“ (Ilirska slovnica, str. 428). Dubrovčani su ga u kratkim slogovima čitali kao je, a u dugim kao ije, tumači Babukić, pa prema tomu logičan je zaklju-čak da je i njemu u nekim primjerima ie imao sad jednu, sad drugu fo-nološku vrijednost. Uostalom, tako je već bilo u Danici od 1848. kad je grafem ie zamijenio rogato e.

Ni Babukiću nije uvijek sve jasno pa Karadžiću (Babukić 1847: 73) tumači da griješi pišući na mnogo mjesta jer bi trebao pisati mijestá ili mijestah, a zapravo je on griješio. Uvodeći još dva grafema (ie i ije) uz postojeći grafem ě, samo je opisao postojeće slovopisno stanje kakvo je zavladalo u drugoj polovici 19. stoljeća. Prihvaćajući njegovo mišljenje da „pisme ě nije diftong“ (Ilirska slovnica, str. 6), u primjerima kao što je imenica tiélo, koju navodi među dvosložnim riječima, zaključujemo da ih treba čitati kao da su zapisani s rogatim e: tjȇlo. Taj nam zaklju-čak nudi i sam Babukić koji komentirajući Karadžićeve prigovore na izdanje Gundulićeva Osmana, obrazlaže razloge zašto je ostavio svug-dje ie, koje razrješava ovako: Gundulić je „osim rime svagdě ie (m. je i ije) pisao“ (Babukić 1847: 76). Očito je da je Babukić i dalje bio za jed-

157


nosložni izgovor, pisao to kao běsan, věk, cěna, tělo ili pak kao bjésan, vjék, cjéna ili ciena, tiélo.

Posebna su tema obilježja Babukićeva pristupa i gramatičkoga opi-sa hrvatskoga jezika.85 Našavši se pod velikim utjecajem Humboldto-ve filozofske jezične koncepcije, europske poredbenopovijesne jezi-koslovne literature (on sȃm spominje Boppa, Raska, Grimma, Vosto-kova), ali i pod utjecajem ilirske ideologije, Babukić nije uspio izgra-diti metodološki dosljedan gramatički model. Usporedba s rukopisi-ma i usporedba svih izdanja pokazuje poneka odstupanja, ali i pobolj-šanja, što je i razumljivo ako se uzme da se pisanjem gramatika bavio dvadesetak godina. S jezikoslovnoga stajališta svakako je bolje odba-civanje prevelikoga broja dubletnih ostvaraja, a s druge strane ima i lošijih rješenja. Tako je potpuno ispravno što sklonidbu pridjeva dije-li na dvije vrste s obzirom na to završavaju li na suglasnik ili na sa-moglasnik (OS, str. 31). U morfologiji to jest tako, treba samo zaklju-čiti da su dvije sklonidbene vrste, imenična i pridjevnozamjenična, ili kako Babukić određuje: „obraz A i obraz B“. U OG napušta taj mo-del i uvodi određenu i neodređenu sklonidbu, što će se sve do današ-njih dana zadržati u hrvatskim gramatikama, potpuno neispravno s obzirom na to da kategorija određenosti/neodređenosti nije morfološ-ka, nego sintaktička kategorija, što je dobro znao prije dvjesto godi-na i Šime Starčević.86

Stari su gramatičari ispravnije opisivali padežni sustav nego suvre-mene gramatike koje u tablicama nastavaka uz akuzativ stavljaju znak jednakosti: A = N ili G, što je netočno jer nisu jednaki padeži, jednaki su nastavci. Zato je ispravnija tablica u kojoj su navedeni nastavci. U Babukića su (1836, 1854) u sklonidbi a četiri nastavka: u akuzativu: – (a), o, e, što odgovara stanju u hrvatskom jeziku: nulti nastavak za ne-živo (tip stol), a za živo (tip jelen), -o/-e za srednji rod imenica kojih osnova završava na nepalatal (tip selo) i na palatal (tip polje). Za pridje-ve nema tablicu, ali u sklonidbenom uzorku u akuzativu u Ilirskoj slov-nici stoji zdrav (a), odnosno zdrav-í (oga). Takav je način s jezikoslov-

85 O tome više Tafra 2012. u raspravi Veberov i Babukićev gramatički model.86 Tafra 2012, osobito Dopune hrvatskoj gramatici i Jezikoslovac Šime Star-čević.

158


noga gledišta ispravniji nego formula A = N ili G. Još jedna uspored-ba s dijelom današnje kroatističke literature na Babukićevoj je strani. Nevjerojatno je da se danas sreće odredba da je od tele množina telići i telad,87 a da je Babukić znao da „imena mladih živinah“ tipa tele, june nemaju množinu nego se mjesto njih upotrebljava „višebroj“ od ime-nica na -ić i -ac, dakle telić, junac, telići, junci (OS, str. 25–26). Razli-kovanje spola i roda i danas nije u dijelu kroatističke literature isprav-no riješeno (Tafra 2007), premda se u starim gramatikama nalaze sa-svim dobre odredbe. Babukiću po dotadašnjoj tradiciji spol znači ‘rod’ (kost, peć su ženskoga spola, OS, str. 16), ali i ‘spol’ kao što se vidi u ovoj rečenici: „Někoja su imena spola obćega (communis) t. j. koja jed-nim okončanjem mužki i ženski spol pokažuju, n. p. gerlica, može biti samac ili samica, tako isto lastavica, kobac (škanjac) prepelica i ostala“ (OS, str. 16). Ako su neka rješenja uvjetovana ondašnjom ideologijom ili stupnjem razvoja jezikoslovlja pa su ostala u svom vremenu, neka su rješenja dobila jezikoslovnu trajnost. Ponajprije su to uspostavljanje jezikoslovnih disciplina fonetike (glasoslovlje) i izgrađivanje fonetsko-ga nazivlja, zatim etimologije (korjenoslovlje) kao znanosti te sintak-se (stavkoslovlje) s rečenicom kao glavnom njezinom jezičnom jedini-com. Babukić je uveo pojam tvorbene porodice, napravio reda u razvr-stavanju riječi na leksičkogramatičke razrede i podrazrade, prepoznao mnoge gramatičke i semantičke kategorije pojedinih vrsta riječi, uveo podjelu glagola na morfološke vrste, a naslutio je i postojanje nultoga nastavka koji bilježi znakom /–/ dajući mu mjesto uz ostale nastavke, što je ispravnije nego kad Maretić, i ne samo on, tvrdi da riječi tipa je-len nemaju nastavak u N jd. Iako je samo preuzeo genitivni nastavak kao kriterij za sklonidbene imenične vrste, svojom je Osnovom slovni-ce potvrdio da je to za hrvatski jezik najbolji kriterij.

O nazivlju je već bilo riječi u prikazu rukopisa Babukićevih grama-tika. Iako je Sabor 1847. godine s latinskoga prešao na hrvatski kao službeni jezik, „što se tiče terminologie (nazivoslovja) u obće, ona je po propisu školske osnove (Entwurf der Organisation der Gymnasi-en und Realschulen, Seite 123) latinska, a nuz istu nalazi se ponajvi-še i ilirska“ (Ilirska slovnica, str. XII). To objašnjava zašto su u zagra-

87 Usp. analizu poraznoga stanja u udžbenicima u Tafra 2007.

159


dama latinski nazivi. Često su dodavani i njemački nazivi iz dvaju ra-zloga: na njemačkom su jeziku bile pisane mnoge knjige i na njem su se mnogi školovali, a s druge strane dio je hrvatskih naziva bio nov i nepoznat pa su njemački nazivi bili prijeko potrebno objašnjenje. Pri-mjerice, Babukić u Ilirskoj slovnici prvi put upotrebljava za sintaksu naziv stavkoslovje pa ne samo što uz njega stavlja njemačku i latin-sku istovrijednicu Satzlehre i syntaxis nego u bilješci objašnjava svoj naziv i nazive u ostalim slavenskim jezicima. Poznata je metoda da se strani jezik lakše uči ako se zna dobro vlastiti, ali nekad može biti i obratno, pogotovo ako je školovanje bilo na stranom jeziku: „Ovako-va pridavna imena odgovaraju po znamenovanju sasvim němačkim neizvěstnim pridavnikom ... sa člankom ...“ (Ilirska slovnica, str. 201). Istodobna pojava velikoga broja novih naziva, a to se upravo dogodilo u ilirskom preporodu, ometa normalnu komunikaciju. Keipert (2013) vrlo podrobno obradom naziva za vrste riječi pokazuje razvoj hrvat-ske gramatičke terminologije od Mikalje do Maretića. Više je izvo-ra za hrvatsko nazivlje, ponajprije su to latinski nazivi, zatim njemač-ki model koji je poslužio za kalkiranje i nastupom hrvatskih vukova-ca Daničićevo nazivlje koje će prevladati u Maretića. Keipert ističe da je u kroatistici slabo valorizirano terminološko nasljeđe kajkavskih je-zičnih priručnika, ponajprije kajkavske gramatike njemačkoga jezika Napuchenye. Budući da je većina istraživača polazila od nezaobilazne opsežne Maretićeve (1932) rasprave o gramatičkoj terminologiji, a on je u svom radu iskoristio od kajkavskih izvora tek Belostenca i Đur-kovečkoga, razumljivo je što kajkavski priručnici nisu bili predme-tom istraživanja sve do naših dana. Danas kad su stara djela dostupni-ja, više se o njima zna. Uzeli smo od Keiperta (2013) podatke o nazivi-ma za vrste riječi samo iz Napuchenya (1780) i iz Osnove slovnice. Pri usporedbi treba imati na umu kajkavskoštokavske fonemske razlike koje se ovdje mogu neutralizirati, jednako kao i slovopisne razlike.

160


današnji naziv Napuchenye Osnova slovnice

član zpolnik? (Ilirska slovnica: spolnik)

imenica szamoztavno ime samostavno (ime)pridjev pridavno ime pridavno (ime)

broj brojna rech, brojno ime, broj brojno ime

zamjenica zaime zaimeglagol vremenorech glagolparticip delnikorech pričastje, dělnikorěčprilog priztavek prislov; prilogprijedlog predsztavek predlogveznik veznik veznikusklik medmetek medmetak; izkriknik

Podudarnosti su više nego očite. Velika obrazovna reforma Marije Terezije, bečke gramatike druge polovice 18. stoljeća, osobito norma-tivna gramatika njemačkoga jezika Anleitung zur deutschen Sprach-lehre, njezine brojne preradbe i prijevodi te metodički priručnici po-znatoga pedagoga Johanna Ignaza von Felbigera uvelike su utjecali na povijest gramatika u zemljama Monarhije te općenito na učenje jezika, i materinskoga i stranoga. Važnost toga utjecaja uočili su prije strani slavisti, osobito Keipert88 i Nyomárkay (2000), nego domaći kroatisti. Utjecaji su očiti u gramatičkom nazivlju, posebice u kajkavskim jezič-nim priručnicima čija je uloga u stvaranju hrvatskoga jezikoslovnoga nazivlja konačno pravo vrednovana (Lewis i dr. 2006, Keipert 2013). Opsežan popis fonološkoga nazivlja u dvadeset gramatika 19. stolje-ća, od Starčevićeve do Maretićeve, dale su Brlobaš i Horvat (2006) pa se na osnovi njega mogu dalje istraživati drugi utjecaji, posebice kaj-kavskih i njemačkih priručnika, ali i Karadžićeve i Daničićeve termi-nologije. Babukićevo je gramatičko nazivlje sjecište različitih utjeca-ja. Latinski su nazivi posuđivani i prilagođavani, ali i prevođeni, nje-

88 Obrađivao je u više radova utjecaj bečkih gramatika, usp. Keiprt 1991.

161


mački prevođeni, što se može pratiti i u starijim gramatikama, a srp-ski su nazivi u njegovu Osnovu slovnice mogli doći samo iz dodaniči-ćevskoga vremena.

8. ZaključakU ovom su radu u odnosu na dosadašnje radove o Vjekoslavu Ba-

bukiću i ilirskim jezikoslovcima dopunjeni bibliografski podaci o Ba-bukićevim radovima, uspoređeni rukopisi i sva izdanja Osnove slovni-ce, uspoređene Osnova slovnice i Osnova gramatike, otkriven je izvor za grafem dž, dopunjeni dokazi o pravopisnom statusu dočetnoga h u imeničnom genitivu množine, ispravljeni krivi literaturni podaci, do-dani još neki podaci o Babukiću, preispitani sporni nazivi, neka opće-jezična pitanja, ali i granice književnojezične periodizacije te usput ot-krivena i današnja terminološka upotreba pridjeva ilirski.

U svim se povijestima hrvatskoga književnoga jezika vrijeme od hr-vatskoga preporoda do pobjede hrvatskih vukovaca pojavljuje kao jed-no razdoblje. Ne vidimo nikakav razlog da se druga polovica 19. stolje-ća izdvaja kao posebno razdoblje jer se nije ništa revolucionarno dogo-dilo u strukturi i supstanciji hrvatskoga književnoga jezika štokavske stilizacije. Vraćanje u gramatičku normu dvojine samo je bio morfološki arhaizam, dok su nesinkretski množinski padeži (DLI) bez sinonimnih novoštokavskih oblika, kao što je bilo od Kašića u svim gramatikama, motivirani više ideološkim razlozima nego jezikoslovnim jer su oni po-veznica svih triju hrvatskih narječja, a to je za brzo ujedinjenje u jed-nom književnom jeziku bilo važno, ali i s ostalim slavenskim svijetom, što je pak dio ideologije sveslavenske uzajamnosti. Isti je to književni je-zik koji je bio i prije preporoda. Da nije tako, ne bi mogao preuzeti sve funkcije koje ima standardni jezik. Samo se njegov status promijenio, štokavski književni jezik nije imao više takmaca u kajkavskom književ-nom jeziku, kodificiran je i postao je službeni (Tafra 2012).

Premda je Brozović (1970) pomaknuo početak standardizacije iz Ga-jeva vremena na polovicu 18. stoljeća, premda su i drugi jezikoslovci davali veću važnost 18. stoljeću nego 19. stoljeću,89 smatramo da je ri-

89 Svakako treba usporediti na tu temu Sesar 2004.

162


ječ o kontinuiranom razvoju hrvatskoga književnoga jezika, da je riječ o istom književnom jeziku štokavske dijalektne osnove koja nije po-dudarna ni s jednim dijalektom, da se u 18. i u 19. stoljeću samo pove-ćala njegova polifunkcionalnost i da je Babukićevom Osnovom slovni-ce prvi put kodificirana jezična i pravopisna norma. Nije riječ ni o ka-kvu početku ni u 18. stoljeću, ni u 19. stoljeću. Na prvi se pogled čini da je slovopis nov, ali osim nekoliko novih slova, koja i nisu baš nova ako se gleda povijest hrvatske latinice, zapravo je jedina novost što je novi slovopis prihvaćen kao općenacionalni, uz mnoga osporavanja kako to već biva kad su slovopis i pravopis u pitanju. Pravopisna je kodifika-cija počela dvama pravopisima objavljenim 1779. godine, slavonskim Uputjenje k’slavonskomu pravopisanju ... i kajkavskim Kratki navuk za pravopiszanye horvatzko ... Slavonski je u dopreporodno vrijeme bio prestižan, mogao je postati općenacionalni, ali su sociolingvističke okolnosti 1836. upravo Danicom ilirskom i Osnovom slovnice pogodo-vale da to bude ilirski pravopis.

U jezičnoj normi koju su odredile Babukićeve, Mažuranićeve i Ve-berove gramatike nije bilo u odnosu na dotadašnju normu nekih zna-čajnih novìna. Nesinkretski su množinski padeži bili i prije, jedino što sada nije bilo i novoštokavskih sinkretskih kao dublete. Propisivanje je dvojine jedina značajna novost.90 Kad se pak gleda kraj 19. stoljeća, koji je u znaku prevlasti hrvatskih vukovaca, nekima se čini da je na scenu nastupila restandardizacija zato što „uvođenje novoštokavskih nastavaka u imeničnu i pridjevnozamjeničnu množinsku sklonidbu te fonološkoga pravopisa u pisani oblik znače raskid s višestoljetnom hrvatskom književnojezičnom tradicijom“ (Bašić 2005: 115). Ni fono-loški pravopis, ni množinski novoštokavski nastavci (misli se na DLI mn.) ne znače raskid s hrvatskom književnom prošlošću jer su i jedno i drugo dio te prošlosti, samo što su upravo ilirci, zbog približavanja ostalim slavenskim jezicima, malo usporili prirodni proces prema no-voštokavskoj normi. „To je, međutim, prekid kontinuiteta u nekim na-čelima standardizacije, a nije prekid u kontinuitetu standardnoga jezi-

90 Podrobnije o obilježjima tadašnje norme i o doprinosu Vjekoslava Babuki-ća hrvatskoj gramatikologiji u Tafra 1993a.

163


ka. (...) Bio je to završni korak u standardizaciji, ne nova standardiza-cija“ (Katičić 1978: 170–171).

Kad se usporede Starčevićeva Ricsoslovica iliricska, koja je objav-ljena iste godine kad je Babukić rođen, i Osnova slovnice, s jezikoslov-noga je stajališta Starčevićeva mnogo bolja jer je normativnija, jer se temelji na jasnoj dijalektnoj osnovi – novoštokavskoj ikavici, jer zato nema sinonimnih oblika, jer je namijenjena određenomu području, po-najprije krajiškoj vojničkoj mladosti, kako i na koricama stoji. Babuki-ćeva je gramatika pak namijenjena ne samo svim hrvatskim zemljama nego i mnogo šire, „cěloj Ilirii“, odnosno moralo se ponuditi više obli-ka kako bi svatko našao nešto od svoga i kako se ne bi osjećao ugro-ženim prihvaćajući nešto tuđe. Velik broj dubleta i poredbenih poda-taka u Osnovi slovnice, jednako kao i grafem ě, ostavljaju dojam da je norma labava, odnosno da se ne zna koji se oblik od više njih prepo-ručuje, ali se u toj raznolikosti jasno raspoznaje jekavska (novo)što-kavska norma kakva je i prije preporoda bila. Takvo je jezično plani-ranje omogućilo relativno brzo usvajanje novoga slovopisa i prihvaća-nje štokavskoga književnoga jezika za općenacionalni.

Vjekoslav Babukić bio je ilirac do kraja života, iako ilirstva više nije bilo, pa je zato Smičiklas (1876: 55) zaključio da „idea ilirska i slaven-ska bila mu je sveta – samo Hrvatstvo preslabo“. Ne bismo se složi-li s tom tvrdnjom jer je Babukić dao mnogo više i hrvatskomu jeziku, i hrvatskomu narodu nego mnogi koji su stvarali pod hrvatskim na-zivom jezika.

164


Literatura

Babić, Stjepan, Milan Moguš, 2010: Hrvatski pravopis, Školska knji-ga, Zagreb.

Badurina, Lada, 1996: Kratka osnova hrvatskoga pravopisanja, Izda-vački centar Rijeka, Rijeka.

Badurina, Lada, Ivan Marković, Krešimir Mićanović, 2007: Hrvatski pravopis, Matica hrvatska, Zagreb.

Bašić, Nataša, 2005: Hrvanja hrvatskoga, Jezik, 52 (3): 113–118.BašićKosić, Nataša, 2006: Vukovci i hrvatski jezični standard, dok-

torski rad, rukopis, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera, Filozof-ski fakultet, Osijek.

Blažević, Zrinka, 2008: Ilirizam prije ilirizma, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb.

Bračuljević, Lovro, 1730: Uzao scerafinske (nascki) goruchie gliuba-vi, Ofen.

Bratulić, Josip, 1983: Ljudevit Gaj, Kratka osnova horvatsko-slaven-skoga pravopisaňa, Vu Budimu 1830. Cymelia croatica, sv. 1, pre-tisak, pogovor Josip Bratulić, Međunarodni slavistički centar, Za-greb.

Brlobaš, Željka, Marijana Horvat, 2006: Fonološko nazivlje u hrvat-skim gramatikama 19. stoljeća, Filologija, 46–47: 49–66.

Brozović, Dalibor, 1970: Standardni jezik, Matica hrvatska, Zagreb.Brozović, Dalibor, 1987: O grafijskim pitanjima u hrvatskome narod-

nom preporodu, Zadarska revija, 36 (4–5): 335–344.Brozović, Dalibor, 2008: Povijest hrvatskoga književnog i standardno-

ga jezika, Školska knjiga, Zagreb.Bučar, Franjo, 1933: Bibliofilske bilješke, Narodne starine, 12 (31):

132–133.Budmani, Pero, 1885: Pogled na istoriju naše gramatike i leksikografi-

je od 1835. godine, Rad JAZU, 80: 165–185.Cuvaj, Antun, 1910: Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske i

Slavonije od najstarijih vremena do danas, knj. 3, Odjel za bogo-štovlje i nastavu, Zagreb.

Danica: Danica ilirska, 1835–1849, pretisak, Liber, Zagreb 1972.

165


Deželić, Velimir, 1909: Pisma pisana dru. Ļudevitu Gaju i ńeki ńego-vi sastavci, Građa za povijest kńiževnosti hrvatske, 6, JAZU, Za-greb.

Dukat, Vladoje, 1937: Rječnik Mažuranića i Užarevića, Rad JAZU, 257: 83–132.

Duličenko 1981: А. Д. Дуличенко, 1981: Славянские литературные микроязыки, Валгус, Таллинн.

Fancev, Franjo, 1933: Dokumenti za naše podrijetlo hrvatskoga pre-poroda (1790–1832), Građa za povijest kńiževnosti hrvatske, XII, JAZU, Zagreb.

Gross, Mirjana, 1985: Počeci moderne Hrvatske : neoapsolutizam u ci-vilnoj Hrvatskoj i Slavoniji, Globus, Zagreb.

Gulešić, Milvia, 1998: Gradišćanskohrvatske gramatike 19. i 20. stolje-ća, Riječki filološki dani, Zbornik radova s Međunarodnoga znan-stvenog skupa, 2, ur. Marija Turk, Filozofski fakultet, Rijeka.

Ham, Sanda, 1999: Osoba, osobno, neosobno, Jezik, 46 (3): 94–104.Ham, Sanda, 2006: Povijest hrvatskih gramatika, Nakladni zavod Glo-

bus, Zagreb. Ham, Sanda, 2011: Babukićevi prijateljski dopisi o latinici i ćirilici (i

abeceda ima svoju filozofiju), u: Tatjana Ileš, ur., Požega : riječ, sli-ka, glazba, Pannonius, Požega.

Hrvatska gramatika: Eugenija Barić i dr., 1995: Hrvatska gramatika, Školska knjiga, Zagreb.

Jagić, Vatroslav, 1864a: Iz prošlosti hrvatskoga jezika, Književnik, I (3): 332–358, I (4): 447–485.

Jagić, Vatroslav, 1864b: Naš pravopis, Književnik, I (1): 1–34, I (2): 151–180.

Jagić, Vatroslav, 1865: Primjetbe k našoj sintaksi s gledišta sravnjuju-će gramatike, u: Polemike u hrvatskoj književnosti, kolo 1, knj. 3, priredio Ivan Krtalić, Mladost, Zagreb 1982.

Jagić 1910: И. В. Ягич, История славянской филологии, Санкт -петербург.

Jagić, Vatroslav, 1948: Izabrani kraći spisi, Uredio Mihovil Kombol, Matica hrvatska, Zagreb.

166


Jachnow, Helmut, 1991: Zur Entwicklung sprachtheoretischer Konzep-tionen in der kroatischen und serbischen Grammatikschreibung des 17., 18. und 19. Jahrhunderts: Sprachbegriff, Grammatikbegriff und Satzbegriff, Suvremena lingvistika, 31–32: 59–86.

Jelaska, Zrinka, Maša Musulin, 2011: Slovo i slovopis španjolskoga i hrvatskoga jezika, Lahor, 12: 211–239.

Jelčić, Dubravko, 1993: Preporod književnosti i književnost preporo-da, Matica hrvatska, Zagreb.

Jembrih, Alojz, 1991: Hrvatsko-slovenske književno-jezične veze, Ti-skarskoizdavački zavod „Zrinski“, Čakovec.

Jonke, Ljudevit, 1956: Veberove zasluge za naš književni jezik, Rad JAZU, 309: 33–80.

Jonke, Ljudevit, 1965: Književni jezik u teoriji i praksi, Znanje, Za-greb.

Kapetanović, Amir, 2000: Hrvatski preporoditelj Vjekoslav Babukić, Forum, 39 (7–9): 1080–1109.

Kapetanović, Amir, 2002: Drobničev rječnik i hrvatska preporodna leksikografija, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslov-lje, 28: 73–85.

Karadžić, Vuk Stefanović, 1818: Srpski rječnik, Beč. /ćir./Kašić 1604. [2005]: Cassius, Bartholomaeus / Kašić, Bartul: Institutio-

nes linguae illyricae / Osnove hrvatskoga jezika ..., Drugo izdanje priredio, na hrvatski jezik preveo i komentarima popratio Zvonko Pandžić, Zagreb – Mostar 2005.

Katičić, Radoslav, 1978: O početku novoštokavskoga hrvatskoga je-zičnog standarda, o njegovu položaju u povijesti hrvatskoga knji-ževnog jezika i u cjelini standardne novoštokavštine, Filologija, 8: 165–179.

Keipert, Helmut, 1991: Die „Wiener Anleitung“ in der slavischen Grammatikographie des ausgehenden 18. Jahrhunderts, Zeitschrift für slavische Philologie, 51: 23–59.

Keipert, Helmut, 2005–2006: Cassius, Bartholomaeus / Kašić, Bartul: Institutiones linguae illyricae / Osnove hrvatskoga jezika ..., Dru-go izdanje priredio, na hrvatski jezik preveo i komentarima popra-

167


tio Zvonko Pandžić ..., Zagreb, Mostar 2005, Zeitschrift für Slavi-sche Philologie, 64 (1): 174–180.

Keipert, Helmut, 2013: Die „Wiener Anleitung“ und die Entwicklung der Terminologie in kroatischen Grammatiken des 19. Jh., Welt der Slaven, LVIII (1): 103–129.

Korunić, Petar, 2006: Rasprava o izgradnji moderne hrvatske nacije : nacija i nacionalni identitet, Hrvatski institut za povijest, Podruž-nica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod.

Košutar, Petra, Branka Tafra, 2010: Hrvatske akademije (od 16. do 18. stoljeća) u europskom kontekstu, Kroatologija, 1: 131–148.

Košutar, Petra, 2013: Hrvatsko jezikoslovlje 18. stoljeća u suodnosu s europskim, rukopis. Doktorski rad, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.

Kukuljević Sakcinski, Ivan, 1860: Bibliografia hrvatska, Troškom Družtva za jugoslavensku povjestnicu i starine, Zagreb.

Kurelac, Fran, 1862: Fluminensia ili koječega na Rěci izgovorenâ, spě-vanâ, prevedenâ i nasnovanâ, Zagreb.

László, Bulcsú, 2001: I tako se kola kretoše koturati nizbrdo, Vijenac, 5. 4. 2001, str. 20–21.

Lewis, Kristian, Barbara Štebih, 2004: Nazivi za vrste riječi u hrvat-skome kajkavskome književnom jeziku, Rasprave, 30: 107–119.

Lewis, Kristian, Barbara Štebih, Nada Vajs, 2006: Gramatičko naziv-lje u hrvatskome kajkavskome književnom jeziku, Filologija, 46–47: 183–201.

Lomonosov 1755: Миxайло Ломоносов, Российская грамматика, Санктпетербург.

Lukežić, Iva, 1998: Narječja u književnojezičnoj koncepciji Adolfa Ve-bera Tkalčevića, Riječki filološki dani, Zbornik radova s Međuna-rodnoga znanstvenog skupa, 2, ur. Marija Turk, Filozofski fakultet, Rijeka.

Majer, Matija, 1848: Pravila kako izobraževati ilirsko narečje i u obče slavenski jezik, Ljubljana.

Malić, Dragica, 1995: Uvod. Povijesne jezične promjene, u: Eugenija Barić i dr., Hrvatska gramatika, Školska knjiga, Zagreb.

Mamuzić, Ilija, 1933: Ilirizam i Srbi, Rad JAZU, 247: 1–91.

168


Maretić, Tomo, 1889: Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovi-ma, Djela JAZU, Zagreb.

Maretić, Tomo, 1932: Pregled srpskohrvatske gramatičke terminologi-je XVII, XVIII i XIX vijeka, Rad JAZU, 243: 13–90.

Mažuranić, Antun, 1839: Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za po-četnike, Zagreb.

Mažuranić, Antun, 1859: Slovnica Hèrvatska za gimnazije i realne škole, Zagreb.

Mićanović, Krešimir, 2006: Hrvatski s naglaskom, Disput, Zagreb.Moguš, Milan, 1978: Antun Mažuranić, Zavod za znanost o književno-

sti Filozofskoga fakulteta, Zagreb.Moguš, Milan, 1993: Povijest hrvatskoga književnoga jezika, Naklad-

ni zavod Globus, Zagreb.Musulin, Maša, 2011: Grafem kao višeznačnica, Lahor, 12: 240–247.Napuchenye: Napuchenye vu navúk nemskoga jezika za pòtrebnozt

národnih skol Vugerzkoga, i Horvátzkoga Krályestva, Ofen 1780. Novak, Kristian, 2012: Višejezičnost i kolektivni identiteti iliraca : je-

zične biografije Dragojle Jarnević, Ljudevita Gaja i Ivana Kuku-ljevića Sakcinskoga, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci – Sred-nja Europa, Zagreb.

Nyomárkay, István, 2000: Kroatističke studije, Matica hrvatska, Za-greb.

Oczkowa, Barbara, 2010: Hrvati i njihov jezik : iz povijesti kodificira-nja književnojezične norme, prevela Neda Pintarić, Školska knji-ga, Zagreb.

Partaš, Josip, 1850: Pravopis jezika ilirskoga, Zagreb; pretisak, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2002.

Pranjković, Ivo, 2005: Adolfo Veber Tkalčević i njegova Skladnja, po-govor u: Adolfo Weber, Skladnja ilirskoga jezika za niže gimnazi-je, Beč 1850; pretisak, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Za-greb.

Raguž, Dragutin, 1980–1981: Hrvatska gramatička terminologija u dvjema preradbama Alvaresove latinske gramatike, Filologija, 10: 97–125.

169


Ravlić, Jakša, 1965: Hrvatski narodni preporod, I, Pet stoljeća hrvatske književnosti, Zora – Matica hrvatska, Zagreb.

Rešetar, Milan, 1942: Akademijina izdańa Gundulićevih djela, Rad JAZU, 272: 67–92.

Samardžija, Marko, 2004: Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnog jezi-ka, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb.

Samardžija, Marko, 2006: Hrvatski kao povijesni jezik, vlastito izda-nje, Zaprešić.

Sesar, Dubravka, 2004: Slavenski jezici u XVIII. stoljeću : hrvatska knji-ževna i jezična baština u slavističkoj magli, Fluminensia, 16: 65–76.

Simeon 1969: Rikard Simeon, Enciklopedijski rječnik lingvističkih na-ziva, Matica hrvatska, Zagreb.

Smičiklas, Tade, 1876: Život i djela Vjekoslava Babukića, Tiskara „Na-rodnih novina“, Zagreb.

Spomenica: Spomenica u povodu proslave 300-godišnjice Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1969.

Stančić, Nikša, 2005: Grafija i ideologija : hrvatski narod, hrvatski je-zik i hrvatska latinica Ljudevita Gaja 1830. i 1835, Rad JAZU, 492: 261–296.

Starčević, Šime, 1812: Nòvà riscôslovica iliricska, Trst; pretisak, Insti-tut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2002.

Stolac, Diana, 1998: Sintaksa Adolfa Vebera Tkalčevića, Riječki filološ-ki dani, Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa, 2, ur. Marija Turk, Filozofski fakultet, Rijeka.

Šafařík, Pavel Josef, 1826: Geschichte der slawischen Sprache und Li-teratur nach allen Mundarten, Ofen.

Šicel, Miroslav, 1985: Riznica ilirska 1835–1985, Cankarjeva založba i Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb – Ljubljana.

Šrepel, Milivoj, 1903: Listovi iz ostavine Dragojle Jarnević, Građa za po-vijest kńiževnosti hrvatske, 3, JAZU, Zagreb.

Šugar, Ivan, Igor Gostl, Kroata Hazler Pilepić, 2002: Hrvatsko biljno na-zivlje, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb.

Šurmin, Đuro, 1905: Početak Gajevih novina : prilog kulturnoj povijesti Hrvatske, Rad JAZU, 162: 110–134.

170


Tafra, Branka, 1991: Jesu li ahavci izgovarali h? Kolo, 5–6: 47–64.Tafra, Branka, 1992: Dijalekatna osnovica „ilirskoga“ jezika, Rasprave

Zavoda za hrvatski jezik HFI, 18: 193–207.Tafra, Branka, 1993a: Gramatika u Hrvata i Vjekoslav Babukić, Mati-

ca hrvatska, Zagreb. Tafra, Branka, 1993b: O hrvatskim vukovcima iz drugoga kuta, Raspra-

ve Zavoda za hrvatski jezik HFI, 19: 363–387.Tafra, Branka, 1993c: Novi stari naziv: slovnica, Jezik, 40 (4): 111–115.Tafra, Branka, 1999: Zablude o ahavačkom genitivu, Hrvatsko slovo, 12.

11. 1999, str. 2.Tafra, Branka, 2002: Jezikoslovac Šime Starčević, pogovor u: Shime

Starcsevich, Nòvà riscôslovica iliricska, Trst 1812; pretisak, Insti-tut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb.

Tafra, Branka, 2005: Od riječi do rječnika, Školska knjiga, Zagreb.Tafra, Branka, 2007: Rod i broj ispočetka, Filologija, 49: 211–233.Tafra, Branka, 2012: Prinosi povijesti hrvatskoga jezikoslovlja, Hrvat-

ski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.Turk, Marija, 1998: Veberova književnojezična koncepcija, Riječki filo-

loški dani, Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa, 2, ur. Marija Turk, Filozofski fakultet, Rijeka.

Uputjenje: Antun Mandić, 1779: Uputjenje k’ slavonskomu pravopisa-nju za potrebu narodnieh ucsionicah u Kraljestvu Slavonie, Ofen; pretisak, Matica hrvatska, Osijek 1998.

Veber, Adolf, 1862: Brus jezika, u: Polemike u hrvatskoj književnosti, kolo 1, knj. 3, priredio Ivan Krtalić, Mladost, Zagreb 1982.

Veber, Adolfo, 1876: Slovnica hrvatska za srednja učilišta, Zagreb.Veber, Adolfo, 1887: Djela Adolfa Vebera, III, Zagreb.Vince, Zlatko, 1971: Gramatike zadarskodalmatinskog jezičnog kru-

ga, Zadarska revija, 20 (4): 285–300.Vince, Zlatko, 1978: Putovima hrvatskoga književnog jezika, Sveuči-

lišna naklada Liber, Zagreb.Vončina, Josip, 1985: Temelji i putovi Gajeve grafijske reforme, Filo-

logija, 13: 7–88.

171


Vončina, Josip, 1993a: Hrvatski jekavski dugi jat, Forum, XXXII (4–6): 355–383.

Vončina, Josip, 1993b: Preporodni jezični temelji, Matica hrvatska, Za-greb.

Vončina, Josip, 1999a: Ahavački genitiv zablude, Hrvatsko slovo, 22. 10. 1999, str. 2.

Vončina, Josip, 1999b: Imenički genitiv množine od iliraca do vukova-ca, Filologija, 33: 179–221.

ZelićBučan, Benedikta, 1997: Jezik i pisma Hrvata : rasprave i član-ci, Matica hrvatska, Split.

Živančević, Milorad, 1963: Ivan Mažuranić, Rad JAZU, 333: 31–237.

172


Izbor iz djelâ Vjekoslava Babukića91

A. gramatike1. Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga uredena Věkoslavom

Babukićem, Danica ilirska, II, 1836, br. 10, str. 37–40; br. 11, str. 41–44; br. 12, str. 45–48; br. 13, str. 49–52; br. 14, str. 53–56; br. 15, str. 57–60;

a) posebni otisak: Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga uredena Věkoslavom Babukićem. U Zagrebu 1836, Kod Milana Hir-šfelda, [štampano pri Frani Suppanu], [s. a.] m80, XIII+62+/2/ str.

b) prijevod na njemački: Věkoslav Babukić’s Grundzüge der Illirisch-en Grammatik, durchaus mit der neuen Ortographie, Mit einer sprachvergleichenden Vorrede von Rudolph Fröhlich, Wien 1839, Jos. Wenedikt’s sel. Witwe Buchhandlung, 80, V–XXII+23–80 str.

c) prijevod na talijanski: Elementi della grammatica illirica secondo la nouova ortografia di Viekoslavo Babukić con una prefazione fi-lologica di Rodolfo Frölich (sic!), Traduzione di G.A.K. /= Gio vanni Ajosto Kaznačić/, Zara 11846, Fratelli Battara tipografi editori, m80, 83+/1/ str.; Secondo edizione di quella tipografia, Zara 21851, Fra-telli Battara tipografi, m80, 77 str.; Terza edizione di questa tipogra-fia, Zara 31860, Fratelli Battara tip. ed., 160, 95 str.; Zara 41865.

2. Grundzüge der illirischen Sprachlehre von Professor Věkoslav Ba-bukić, 40, str. 551–687; Fondamenti della grammatica illirica di pro-fessore Věkoslavo Babukić tradotti da V. Vžć /= Vladislav Vežić/,

91 U Tafra 1993a nalazi se popis gramatika, popis radova izvan Danice i po-pis priloga u Danici. Ovdje je popis ispravljen i dopunjen, ali su izostavljeni prilozi u Danici. Nisu popisani ni rukopisi (osim Osnove gramatike) koji se mogu naći u Katalogu NSKa, a ostali su nepopisani i prilozi u drugim glasi-lima, npr. u Narodnim novinama, Gospodarskom listu jer je riječ o manjim tekstovima. Prema rukopisnim kataloškim karticama u Leksikografskom za-vodu pjesma Granici i Danici više je puta objavljivana, u Pozoru, 1885, br. 4, u Luči, 1934–1935, god. 30, br. 6–7, str. 9, zatim u Omladini, 1934–1935, god. 18, br. 5, str. 166–167. U ovom su popisu preneseni podaci s naslovnica bez današnjih uobičajenih bibliografskih pravila.

173


40, str. 689–812, u: Ilirsko-němačko-talianski mali rěčnik od Josi-pa Drobnića, sa osnovom gramatike ilirske (protumačenom němač-ki i talianski) od Věkoslava Babukića, Troškom Matice ilirske, Beč 1846–1849, Tiskom jermenskoga manastira.

3. Ilirska slovnica, Sastavi Věkoslav Babukić, c. kr. professor, Zagreb 1854, Bèrzotiskom nar. tiskarnice Dra. Ljudevita Gaja, XVI+444+IV str.

4. Pravopis serbski i osnova gramatike slavjanske narěčja ilirskoga /ćir./, rkp., NSK, R3993.

B. članci i raspraveMisli o pravopisu. Bačka vila, 1841—1844, sv. I. (1841), str. 86–97; sv. II.

(1842), str. 136–145; sv. III. (1844), str. 124–141, Novi Sad /ćir./.Nekoliko rěčih o pravopisu, Obći zagrebački kolendar 1/1846, str.

XXVII–XXXVI; kao otisak s istim naslovom i iste godine tiskano u Zagrebu kod Franje Suppana, 80, 12 str.

Prijateljski dopisi o pravopisu ćirilskimi i latinskimi pismeni medju Vukom Stefanov. Karadžićem i Věkoslavom Babukićem. (Objavljuje prof. V. Babukić), Kolo, Članci za literaturu, umětnost i narodni ži-vot, knj. IV, Zagreb 1847, str. 69–85.

Jezik ilirski kao materinski na c. kr. gimnazijah hèrvatsko-slavonskih, Programm des K. K. akademischen Gymnasiums zu Agram am Schlus se des Schuljahres 1855, Agram 1855, Druck v. Lj. Gaj, 40, str. 9–13.

Mněnje o postanku glagoljskih pismenah, Programm des K. K. akade-mischen Gymnasiums zu Agram, Zagreb 1859, 40, str. 20–29.

C. priredio za tisak s predgovoromAndrie Kačića Razgovor ugodni národa slovinskoga ..., Izdao Vence-

slav Juraj Dunder, Kniga perva, Beč 1836, J. Venedikta Slavenska Knigarnica; str. V–VIII: Slavni Národe Ilirički!

Zajedno s Štěpanom Moysesom predgovor Pavla Vitezovića Senskoga zlatoga viteza Oddilena sigetskoga četiri děla: s uvodom o životu,

174


činih i smerti Nikole kneza Zrinskoga, Zagreb 1836, Štampano pri Frani Suppanu; /2 str. nepag./ Dobrovolnomu Čitatelu i str. I–IX: Lubezni i slavni Narode Ilirski.

Diela Ivana Gundulića, knjiga pàrva, Osman, Izdano troškom narod-ne Matice, Zagreb 1844, Tiskom kr. povl. h. s. d. tiskarne Ljudevita Gaja; str. I–XII: Predgovor.

Ilirsko-němačko-talianski mali rěčnik od Josipa Drobnića, sa osno-vom gramatike ilirske (protumačenom němački i talianski) od Věko-slava Babukića, Troškom Matice ilirske, Beč 1846–1849, Tiskom jer-menskoga manastira; str. IX–XV: Predgovor drugi.

Diela Ivana Gundulića, knjiga druga, Različite piesni, Troškom narod-ne Matice, U Zagrebu 1847, Tiskom kr. povl. h. s. d. tiskarne Ljude-vita Gaja; str. I–IV: Predgovor.

Dra. Jerolima Kavanjina, vlastelina spljetskog i trogirskoga, Bogat-stvo i ubožtvo. Velepjesan u 30 pjevanjah. Izdana troškom Josipa Jurja Strosmajera, biskupa djakovačkoga. U Zagrebu 1861, Narod-na tiskarnica dra. Ljudevita Gaja; str. IX–XIV: Jezik Jerolima Ka-vanjina.

O. Andrije Kačića Miošića Razgovor ugodni naroda slovinskoga ..., Troškom zaklade za izdavanje pučkih knjigah i pomoćju Matice ilir-ske : razpošilja knjižara A. Jakić, U Zagrebu 1862; str. III–VIII: Pred-govor.

175


Documents

Branka Tafra - bib.irb.hr · klonjena nastala je u ozračju povoljne jezične politike francuskih vla-sti u Ilirskim provincijama nakon Napoleonovih ratova. Pisana jedno-značnim