Brodovi koji nas nose

Brod kulture klizio je po glatkoj povini vode, boje plavog ulja. Obilazio je luke, luice, drage, uvale, otoke i poluotoke, dijelei gdjegod je uplovio darove muza, vodenih nimfi i Apolonovih uenica. Kadgod se ukotvio, pjesnici, novelisti, romanopisci i dramatici, radodarno su prosipali plodove inspiracija u kojima domaini radosno kupahu due, zahvalni to ih se sem poreznika jo netko sjetio. Netko tko akom i kapom dijeli darove, to sretniji to je vie njihovih primatelja, to zadovoljniji to vie moe pokloniti. Uzajamno se nisu propitivali za imena i porijeklo, upijajui milozvuja rijei i smisla, uzvraajui salvama pljeska na kaskade stihova, uz smokve, groe i aicu bevande odobravali britke i humane misli literata, a najbolje ovjenavali vijencem od maslinovih granica, prastarim simbolom slave i mira meu ljudima. Tako je brod, nakrcat virtuozima rijei, krstario du obale irom najljepeg mora na svijetu, predano provodei misiju koju su si zadali njegovi putnici.

Pria o brodu zapoinje mnogo prije, da bi u ove dane Feniks kulture ponovno pokuavao u mnogo skromnijem obliku, dodue - uskrsnuti iz mranih dubina koje su ga progutale pred kvarat vijeka. Namjesto trabakula koji klizi nauljenim morem Jadrana, nosei dobronamjerne poslenike sa sviju strana, spremne u cilju irenja kulture zloupotrijebiti vlastita djela, du njegovih obala bio je - ne tako davno - usidren ogromni brod. Nesrazmjerno vei od potonulog Titanika, a sudbine - koju se nitko ni usudio nije nasluivati daleko traginije, u propast ponijevi neusporedivo vie ljudi. Nikada morem zaplovila nije ova grdosija predodreena na vjenu prikovanost uz obalu, pa opet zar ne nosi s pravom ime broda sve ije bokove zapljuskuju talasi? Dali ami, trabakula, barka, prekooceanac ili grdosija vea od najveeg zamislivog plovila, nije li sutinski svejedno? Bijae to ustvari brod-drava, izgraen s namjerom da plovi posve drukijim morima od onih ispunjenih vodom - beskrajnim oceanima povijesti. ak i da je mogao, izlino bijae krstarenje meu otoiima, po dragama i uvalama, u potrazi za iteljima kojima e isporuivati darove dobronamjernih putnika, jer svi oni bivahu na ukotvljenoj grdosiji - istovremeno njeni iteljii, posada i putnici. Uzajamno se posjeivali izmjeani suputnici kroz historiju, kadgod bi osjetili potrebu da izmjene darove sa svojim susjedima, sosedima, komijama ili fqinjima. Podjednako uivahu u primanju i u davanju, divei se skladnom dopunjavanju razliitosti u jedinstvenu kulturalnu cjelinu kakvu svijet do tada nije vidio. Bio je to istinski brod kulture, sa u sebi ugraenim zrnom propasti kojeg posada ne bijae svijesna. Pritajeno u strukturi broda, u potaji je klijalo i raslo, rastakajai potiho njegovu konstrukciju. Na brodu kulture poela je carevati kultura broda, sve vie svrstavajui putnike u manjini nerazumljivu hijerarhiju razlika, sa svim popratnim negativnim posljedicama. Izdvojilo se est do sedam oficira sa svojim podasnicima, koji predmijevahu da svaki brod, a napose veliine njihovoga, mora imati kapetana za odreivanje kursa plovidbe, ma bilo to samo figurativno shvaeno, s obzirom da je laa kao to rekosmo bila usidrena na vijeke vjekova bez imalo ansi da joj pramac zapara morske talase. No, i navigacija kroz valove povijesti svakako zahtijeva, ako ne kapetana koji e ih voditi kroz sve njezine skrivene zamke, a ono bar suglasje putnika kroz vrijeme o ruti plovidbe. Ne bi takvi zahtjevi bili od odsudnog znaenja, da svaki od prvih asnika nije smatrao, prieljkivao i oekivao kako upravo on zasluuje zapovjednu ast kako su s nevjerojatnom lakoom pojednostavljivanja nazivali ogromnu odgovornost upravljanja brod-dravom. Poslije smrti starog, iskusnog i prevejanog barbe, koji je dotada uspjeno izbjegavao sve zamke plovidbe, podvodne hridi, grebene i pliake povijesti na kojima bi se brod mogao nasukati, sve je vie eskalirala netrpeljivost meu prvim brodskim oficirima.

Ne moe se tvrditi da oni nisu posjedovali izuzetne sposobnosti dodue, ne upravljanja laom kroz povijesne vode, ve animacije i prikupljanja rastueg broja svojih pristalica. Prvo zaueno, potom s nelagodom a konano i sa strahom u srcu, gledali su neopredjeljeni itelji zauzeti uivanjem u meusobnim izmjenama darova kulturalnih razliitosti, kako se sve vea panja obraa na ovitke primljenih i predanih darova, umjesto na njihovu sadrinu. Uestalo postade jednoobrazno njihovo pakiranje, kako bi im darovatelji naglasili razliitost i dominantnost u odnosu na one koje su primali. Kombinacije crvrno-plavo-bijelih omota preplavie palube broda, izazivavi kod iznenaenih stranaca koji su se tu i tamo privremeno ukrcavali na njega, neizmjerno uenje. Jer, papir je samo papir miljahu oni - ma koje bio boje (sem toga, udio ih je nedostatak mate u njegovu izboru), s jedinim ciljem da zatiti vrijednosti koja se skrivaju u zamotuljku samom.

Svakako, s pravom biste upitali kakve veze ima izbor ovojnica darova sa potonuem broda, da sve to nije eskaliralo do nesluenih krajnosti. Pretendenti na iskljuivo zapovjednitvo brod-dravom odluili su i njegove bokove, obojane skladnom kombinacijom spometih boja koja se nikome od njih nije sviala - urediti prema vlastitim zamislima, da jo vie istaknu prieljkivani primat u upravljanju i svoje vienje smjera plovidbe. Brod bijae podijeljen na osam nepropusnih komora koje su garantirale prema naivnom uvjerenju konstruktora njegovu posvemanju nepotopivost. O, kojeg li samopouzdanja, koje li graditeljske tatine, samouvjerenosti i nepoznavanja psihologije itelja povijesnog plovila! Ne mogavi postii mirni, naelni dogovor prihvatljiv svim udeima za prevlast nad laom, zapoee suprotstavljeni klanovi tajno rovariti jedni protiv drugih. Dali je laa, uslijed nedostatka sigurne i vjete kormilarske ruke, zabrazdila u neistraene povijesne vode, teko je rei, no ludilo se proirilo palubama. Prvo se izdvojie sve vie narastujue grupice, predvoene prvim asnicima, ponad nepropusnih komora za koje uvjeravahu da predstavljaju iskljuivo njihov dio plovila, sve manje priputajui na oznaeni teritorij posjetitelje s podjednako uzurpiranih dijelova. Izmjena ljudi i darova preobratila se u izmjenu psovki i uzajamnih vrijeanja meu nekad skladno suiveim iteljima, prerastajui u svakodnevicu. Zajedniki jezik postade im nerazumljiv, samo ako je izlazio iz krivih ustiju, a jesu li ona kriva procjenjivahu upravo po jeziku kojim su im se obraala. Maksimalne slinosti tumaili su kao ekstremne razlike, a nije teko pojmiti koliko je to smanjilo mogunost postizanja kompromisa u interesu svih putnika broda. Dodue, izvrsno razumijevanje meusobno upuuvanih psovki odavalo je meu manjinom tolerantnih kako se oni ipak vrlo dobro shvaaju, samo za javnost igrajui ulogu gluhih telefona. Sve ee konkretne diverzije, poput izuzetno opasnih otvaranja ventila nepropusnih suparnikih dijelova lae, jo uestae. Ako bi povremene spoznaje o tome i procurile do putnika, pokuavalo ih se izgladiti nesuvislim saopenjima, no konano je istina izala na vidjelo. Brod se sve ee i ee opasno ljuljao, naginjui se naizmjence s lijeva u desno i obrnuto, sve dok se ponosita laa - brod kulture koji desetljeima stameno bijae ukotvljen na radost posade - nije nepovratno nagnula i pred oima svojih stanovnika i cijeloga svijeta, zauvijek nestala u dubinama povijesti. rtve su bile neizmjerne, posebno stoga to svi bijahu zabavljeni spaavanjem iskljuivo svojih (kako su uvjeravali sumnjiave) dijelova tonue grdosije, namjesto da povedu rauna o dobrobiti svih putnika. S obzirom na uloeni trud, to im je na jedvite jade nekako i uspjelo, pa sad obalu krasi par usidrenih barica - podjednako sposobnih ploviti samo vjetrometinama povijesti - namjesto prekrasne, zauvijek iezle grdosije. Poslije izvjesnog vremena kako biljee anali povijesnih plovidbi - oficiri, ostvarivi snove o zapovjednitvu ma i ostacima neko zajednike lae, pomrijee. Jedni od bolesti ili starosti, ne doekavi poput drugih suenja za zanemarivanje posade i zapovjednih dunosti, to je uzrokovalo golemu tragediju. S ruiniranih ostataka biveg ponosa svjetske flote ukotvljenih brod-drava, osvjeteniji stanovnici i dan-danas odailju amie sposobne ploviti onim mokrim morima. Pomalo ironino i paradosksalno (nita posebno za ovu regiju), nakon silnih izljeva nekulture koji potopie njihovu nedostinu paradigmu, nazvali su ih brodovima kulture, s namjerom obnove kontakata meu posadama neko zajednike lae. Hoe li im to uspjeti, irenjem preivjelih kulturalnih vrijednosti na jedvite jade spaenih malobrojnim humanistima, nije moje da predviam - pogotovo jer uzajamni zazori presporo jenjavaju. Uostalom, emu dizati galamu oko jednog od bezbrojnih povijesnih brodoloma, kojih su njegove dubine prepune? Pa, ree mi prijatelj, ne zbog broda ili brodoloma, nego radi njegovih rtava ne ponovile se. Pitam ga, zato oni koji tisuljeima obnavljaju vjeru u mogue uskrsnue utrnulog ivota u novi ivot, s toliko estine odbacuju ideju o ponovnom oivotvorenju matinog broda-drave, s kojega vuku svoje korijene? Zar im je blie vjerovanje u krenje prirodnih zakona nego li u obnovu vlastitih ruku djela? Moda stoga, odvraa mi citatom, jer raspaliti neete dogorjeli oganj, i posljednja iskra u pepelu trne, a to im je poznato iz vlastitog ivota. Ali,... no prekida me za razliku od boga, ovjek nije sposoban povratiti vlastita iezla djela. On je osuen vjeno stvarati neto novo, drukije, a podjednako smrtno kao ono to je unitio.

Svi smo mi posada jo velianstvenijeg broda od onog o kojem sam priao; broda-planete, koji plutajui svemirskim bezdanima istovremeno jedri oceanom povijesti, kursom koji mu sami odredimo. Doivi li on havariju zbog surevnjivosti svojih kapetana, nikakvi brodovi kulture nikada nee moi oprati sramotu ljudskog roda. Jer ni njega, ni njegove kulture, ni iega za obnavljanje nee vie biti. Brodolom broda-drave samo je jedno od upozorenja razasutih du naih povijesnih plutanja koja ine smislenim uee u projektu irenja kulture, razumijevanja, tolerancije i prijateljstva meu posadom arke imenom Zemlja. Mirno more i dobar vjetar onima koji preduzee na se ovaj herkulovski zadatak.3