Nova akropolawww.nova-akropola.comBroj 03 | 2017.

Z a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t

Paracelsus kako humanizirati svijet?

jagoda truhelka hvatači magle

Duh renesanse

14

Sadržaj

4 KaKo humanizirati svijet? Pierre Poulain

7 Paracelsus – učenje iz knjige prirode

Ivan Tomašević

10 Duh renesanseIsabelle Ohmann i Fernand Schwarz

14 jagoDa truhelKaMaja Tokić

18 francis bacon – o gnjevu

19 razgovor sa smrću (iz Mahabharate)

22 hvatači magle – Kako do vode u pustinji?

Marta Mihičić

Impresum:glavni urednik: Andrija Jončić

izvršna urednica: Nataša Žaja

urednici rubrika: Luka Marić, Dijana Kotarac, Sofija Stepanovska, Anastazija Pulja, Marta Mihičić

lektura: Ana Hanđal, Vesna Bosnar

tehničko uredništvo: Svjetlana Pokrajac, Matija Prević

ISSN 1849-6237

03 | 2017. www.nova-akropola.com

Nova akropolaZ a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t

izdavač: NOVA AKROPOLA - kulturna udruga

Ilica 36, 10000 Zagreb Tel: 01/481 2222, Fax: 01/233 0450

web: www.nova-akropola.hr e-mail: info@nova-akropola.com14

4

18

23

7

19

10

22

3

Bez vode nema života, istina je koju ne treba objašnjavati.

Danas vodi posebno posvećujemo Svjet-ski dan voda 22. ožujka da bismo osvijestili njezinu važnost i upozorili na hitnost zaustavljanja neumje-renog trošenja i zagađenja te dragocjene tekućine. Jasno je da je neophodna duboka promjena koja može početi malim i jednostavnim koracima i čovjeka pojedinca i velikih svjetskih organizacija.

Nedavno smo zadivljeno gledali čudesne ani-macije novootkrivenog bliskog zvjezdanog sustava s planetima sličnim našem, a jedna od činjenica koja se naročito isticala bila je da na čak tri planeta postoji voda. Isto se događalo već desetljećima u astronom-skim istraživanjima našeg Sunčevog sustava gdje su se za sve planete i pripadajuće mjesece navodili podaci o količini i stanju vode, čime se podrazumije-vala i vjerojatnost postojanja života.

No, jesmo li svjesni kako poput života i voda ima, osim mnogih očitih, i druge nevidljive i dublje aspekte?

Sve stare kulture svijeta imale su božanstva posve-ćena vodi i njezinim mnogobrojnim oblicima. Zaogr-nuti u antropomorfne, zoomorfne ili druge simboličke prikaze, oni variraju od predodžbi spokojnih izmaglica nad jutrima svijeta, skrivenih izvora i mirnih jezera do pjenušavih slapova, veličanstvenih riječnih tokova, žestokih pljuskova i silovitih morskih gibanja. Iz bogate

ostavštine naših predaka razabire se vrlo živ i kom-pleksan odnos tih božanskih principa prema svemu što postoji, ističe se njihova simbolička uloga u stvaranju i ciklusima prirode. Ovdje ćemo ukratko istaknuti samo neke njihove najvažnije osobine.

Voda je primordijalni element kao praizvor svega, poput egipatskog Nuna ili sumerskog Enkija. Kao takva sadrži u sebi klice svih stvari prije njihove mani-festacije. Voda ima i vertikalni, duhovni aspekt te donosi nebeski impuls života kao kod astečkog boga plamene vode Tlaloca ili grčkog gromovnika Zeusa. Voda u svom horizontalnom ključu obnavlja energiju života, što susrećemo u obredu krštenja i pročišćenja, povezujući život u cjelinu svijeta i pripremajući ga za novi ciklus. U podzemnom, nevidljivom aspektu često je vezana uz čudovišta koja treba savladati na putovanju barkom ili splavi do nekih novih razina postojanja. Ne možemo ne spomenuti u mnogim narodnim predajama toliko žive ljupke vile, zaštit-nice čistih gorskih vrela ili iz grčke tradicije moćnu titanku Mnemozinu koja čuva vode sjećanja...

Zar nije upravo to u nekim aspektima ponovo pro-micala homeopatija, a zatim i suvremeni istraživači skrivenih osobina vode poput Masaru Emota, tvrdeći da voda pamti? Ne ulazeći ovdje u mnoge zanimljive pristupe, svakako su nas podsjetili na to da je voda, bez koje nema života, i sama živa...

Uredništvo

Kada sam bio dijete, jako su mi se sviđale knjige znanstvene fantastike. Posebno se sje­ćam nekih klasika kao što je serija Zadužbina

Isaaka Asimova te knjige van Vogta, Philipa K. Dicka, Roberta Heinleina ili Philipa Josea Farmera, da spo­menem samo neke od njih.

Dok sam čitao te knjige, maštao sam o budućnosti. Bile su sedamdesete i ovaj trenutak XXI. stoljeća još je bio budućnost. Neki su autori zamišljali postapoka­liptički svijet kao rezultat nuklearnog požara ili nečeg sličnog, no većina je zamišljala bližu budućnost kao

bolji svijet u kojem će većinu problema riješiti znanost i njezina primjena.

Naravno, Orwell je napisao roman Tisuću devetsto osamdeset četvrta i upozorio nas na "Velikog Brata", no čak ni on nije mogao zamisliti da će takva noćna mora preuzeti stvaran oblik reality showa na televiziji. Ali, je li to uistinu samo show?

Zamisao na kojoj se temelji "Big Brother" potreba je kontrole građana... svih građana svijeta. Zašto?

"Oni" kažu da nas trebaju zaštititi... No tko nas to treba zaštititi? I od koga? Ili čega?

KAKO HUMANIZIRATI

SVIJET?Pierre Poulain

4 NOVA AKROPOLA 03/2017

"Oni" kažu da nas moraju zaštititi od terorizma, fanatizma, ekstremizma, sektaštva i od niza drugih koncepata, "izama"... No tko su "oni"? I tko im je dao dopuštenje da nas "štite"?

Kažu da su "oni" čuvari "demokracije" i da će štititi naša ljudska prava, dati nam prave mogućnosti, slo­bodu i druge slične zamisli.

Čini se da je svijet postao bojno polje na kojem "loše zamisli" – raznorazni "izmi" – pobjeđuju one ideje koje su dobre za čovjeka.

No, kako vrijeme prolazi, postaje sve očiglednije da će, bez obzira na to tko bude pobjednik, postojati samo jedan gubitnik – čovjek.

Ljudi se bore za zamisli, međutim, izgubili su se u sjeni tih zamisli. Mi se više ne borimo za ljude. Mi se borimo za zamisli: za demokraciju, za red, za tradiciju, za mišljenje ili religiju. Zamisao se može promijeniti, no ona je uvijek samo zamisao.

Budućnost o kojoj smo sanjali nije sadašnjost koju živimo. Sanjali smo budućnost u kojoj će znanost i teh­nologija služiti čovječanstvu, a čini se da se dogodilo upravo suprotno. Tehnologija postaje oruđe koje služi ideološkim zamislima, a čovječanstvo je svedeno na to da postane eksperimentalni laboratorij u kojem se te zamisli ostvaruju.

To je postalo moguće zbog jednoličnosti i pojed­nostavljivanja koji proizlaze iz globalizacije. Uzmimo za primjer Facebook. On je prikazan kao oruđe koje služi svakom pojedincu da izgradi i održava svoju "društvenu mrežu", koja zapravo predstavlja njegove odnose s drugima: obitelji, kolegama i prijateljima. Ideja se čini, i jest, originalna, no čovjeka se ne može pojednostavljeno nazvati "prijateljem", "rođakom", "partnerom" i slično. Čovjek je mnogo više od naziva i kategorije. On ima svoje osjećaje, razmišljanja, shvaća­nja, osjetljivost, imaginaciju i nedoumice, a ovaj široki raspon izražaja danas je sveden na opciju "Like", na pritisak tipke na ekranu.

Klasične filozofije svih kultura učile su nas da je čovjek kompleksno jedinstvo; suptilno jedinstvo vid­ljivog i nevidljivog, materijalnog i duhovnog. Svako je ljudsko biće jedinstveno, svako sadržava cijeli svijet. Otkrivanje samoga sebe uvijek je avantura. Nema odmah spremnog odgovora na Sokratovo upoznaj samoga sebe i zato ta avantura može potrajati cijeli život.

Glavni je problem s Facebookom, Googleom i feno­menima društvenih mreža globalizacijski mentalitet i njegovo korištenje tehnologije, mentalitet koji se zasniva na izboru materijalističkog, a ne filozofskog pri­

5

stupa jer se jednoličnost postiže pojednostavljivanjem, umjesto da se prilagodi čovjekovoj kompleksnosti.

Da protumačimo ovu zadnju tvrdnju. S točke gledi­šta klasične filozofije, jedinstvo je uvijek bolje od odvo­jenosti. U budizmu jedinstvo je čak jedina stvarnost, a odvajanje se smatra najvećom iluzijom, izuzetno moćnom i opasnom. Primijenjeno na današnji život, to znači da na naš identitet i na našu smrtnu prirodu trebamo gledati kao na dio jedinstva ljudskih bića, odnosno čovječanstva, prije nego na identitet zasnovan na odvojenosti: odvojenosti kultura, religija, socijal­nih statusa, dobi, mjesta na kojima živimo ili nekih umjetno stvorenih grupa koje bi izabrali da se s njima identificiramo. Mi smo prvenstveno ljudska bića prije nego bilo koji dio čovječanstva. Mi smo ljudska bića prije bilo čega.

To je jedinstvo. No, u tom jedinstvu moramo biti sposobni prepoznati, razumjeti i prihvatiti realnost različitosti. Postoje dva moguća načina postizanja tog jedinstva: ukidanje različitosti tako da svi dijelovi postaju jednaki ili shvaćanje da različitost čini jedin­stvo bogatijim.

Postići jedinstvo ukidanjem različitosti izbor je Facebooka i globalizacije. Naravno, postoji opcija "comment" ("primjedba") gdje se može pokazati razli­čitost... No, hoće li to doista biti različitost? Sinkre­tičke poruke koje čitamo na stranicama obično su obli­kovane u istom kalupu i teško je vidjeti kulturno obo­gaćivanje i dijalog između "LOL" komentara iz Azije i istog iz Sjedinjenih Država. Naš svijet izabrao je način pojednostavljivanja i redukcije; ne budi različit ili ako jesi, pokaži svoju posebnost na kontroliran i prihvaćen način... na svom Facebook zidu.

Tehnologija, poput sveprisutnih nadzornih kamera

u glavnim gradovima širom svijeta, služi za kontrolu provođenja pojednostavljenosti, sve stvarne razlike trebaju se dojaviti, manje ili više otvoreno – ovisno o mjesnom političkom sustavu – i ispraviti ili poništiti.

Dakle, što možemo učiniti? Je li ta situacija dosegla točku nakon koje nema povratka? Jasno je da nitko neće zaustaviti napredak tehnologije i da će Facebook, Google i druge društvene mreže opstati onoliko dugo koliko i internet. Ne bi bilo pametno odbiti korištenje tih alata, no moramo naučiti pametno ih upotreblja­vati; upotrebljavati ih za pokazivanje naše različitosti i naše posebnosti da bi obogatili web, umjesto da poka­zujemo da smo poput svakog drugog, pritišćući tipku na ekranu.

Filozofija je oštroumlje i moramo pronaći način kako da rabimo tehnologiju za obogaćivanje nas kao ljudskih bića, umjesto da se prepustimo struji pojedno­stavljenja i redukcije. "Lajkajte" ako to želite, no samo ako možete izraziti, pokazati, objaviti i dokazati ZAŠTO nešto volite. Objavite nešto na vašoj stranici ako to ima značenje, prenesite poruku bilo da je to slika, simbol, tekst ili muzika. Budite ponosni i ne dopustite da vaša prisutnost na internetu bude sve­dena na jednostavni "Like". Budite tamo radi nečega ili uopće nemojte biti.

Pravi predmet rasprave nije Facebook, no činjenica je da sami sebi stavljamo okove slijedeći iluzije oslo­bođenja koje nas u stvarnosti drže još dublje u pećini, daleko od stvarnog Sunca koje sja izvan pećine. No, upravo kao u Platonovu mitu – ključ je uvijek u nama, i stanje našeg ropstva ili naše slobode ovisi samo o nama samima.

S engleskog prevela: Stela Kurpes

NOVA AKROPOLA 03/20176

7

Philippus Aureolus Theophrastus Bombastus von Hohenheim rođen je u Švicarskoj u Ein-siedelnu 1493. godine, a umro je 1541. godine

u Salzburgu. Ovaj suvremenik Michelangela, Koper-nika, Leonarda, Rafaela, Luthera i Dürera najslavnije je ime renesansne medicine. Uzburkao je duhove svoga vremena odbacivši stare medicinske autoritete, od Teofrasta do Avicene, a okrenuo se neposrednom istraživanju.

Carl Gustav Jung, veliki psiholog XX. stoljeća, za njega je rekao:

Paracelsus je bio olujni vjetar koji sve ono što se ikako može pomaknuti s mjesta, iščupa i zakovitla. Kao provala vulkana pokretao je i razarao, ali i oplođivao i oživljavao.

Bio je nizak rastom, debeljuškast, pogrbljen i pro-ćelav. U svojoj jednostavnoj odjeći ostavljao je dojam

skitnice, a ne velikog liječnika. Zbog svog britkog jezika koji nikoga nije štedio, stekao je mnoge nepri-jatelje. Zato su ga, premda je liječio gotovo neizlječive bolesti i pokrenuo pravu revoluciju u medicini, progla-šavali šarlatanom i zabranjivali mu tiskanje knjiga.

I on sam o sebi piše:Znam, ja nisam čovjek koji ljudima govori ono što

se njima sviđa i nisam navikao davati ponizne odgo­vore na ohola pitanja... Ja sam grub čovjek, rođen u surovoj zemlji, odrastao u borovim šumama i moguće je da sam dobio u nasljedstvo njihove iglice.

Sa šesnaest godina započeo je studij medicine u Baselu, da bi 1515. godine u Ferrari stekao doktorsku titulu. U potrazi za znanjem krenuo je na duga puto-vanja:

Ti koji ostaju kod kuće, moguće je da žive mirnije i bogatije od onih koji putuju, ali ja ne želim ni spokojstva

paracelsusUČENJE IZ KNJIGE PRIRODE

Ivan Tomašević

8 NOVA AKROPOLA 03/2017

ni bogatstva... Ja sam lutao u istraživanju svoje vještine, često izlažući svoj život pogibelji.

Proputovao je kroz mnoge zemlje i gradove: Fran-cusku, Španjolsku, Englesku, Nizozemsku, Dansku, Švedsku, Rusiju, Grčku, Hrvatsku, Siciliju, Rodos, Kretu...

Put ga je odveo do Carigrada i Aleksandrije, pa čak i do daleke Indije – sve u potrazi za medicinskim znanjem.

Isticao je da liječnik prvenstveno mora učiti iz otvorene knjige prirode, a ne iz prastarih knjižurina. Mora biti spreman učiti od svih onih koji nešto znaju o liječenju:

Na visokim školama liječnik ne uči i ne saznaje sve ono što bi trebao znati i umjeti, već bi s vremena na vrijeme morao pohoditi škole kod starih baba, cigana, coprnjaka, skitnica kao i svakojake seoske čeljadi i sli­čnih priprostih ljudi i od njih učiti, jer ti ljudi imaju više znanja o takvim stvarima od svih visokih škola.

Kada se nakon osam godina putovanja vratio u Basel, ponudili su mu mjesto gradskog fizikusa (liječ-nika) i položaj profesora na Sveučilištu. No, nije bio zadovoljan načinom na koji su tada podučavali stu-dente na sveučilištima. Predavanja su bila suhoparna jer su se zasnivala na proučavanju učenja starih medi-cinskih autoriteta, bez ikakvih neposrednih istraživa-nja. Rekao je: Ja se služim dokazima iskustva i vlasti­tom procjenom, a ne pozivam se na autoritete.

Sva predavanja, osim onih uvodnih, držao je na njemačkom jeziku. Svoje je studente vodio u prirodu

da upoznaju ljekovito bilje i razne tvari. Vodio ih je k bolesnicima da se neposredno upoznaju sa simpto-mima bolesti i načinima liječenja.

Svoj bunt protiv zastarjelih metoda izrazio je 5. lipnja 1527. tako što je na vrata Sveučilišta u Baselu prikucao plakat na kojem je između ostalog pisalo:

Medicinu treba očistiti od najtežih zabluda... Mnogi liječnici štete bolesnicima zbog svog slabog znanja. (...) Ne čine titula i rječitost liječnika, već dobro poznavanje prirode i njenih tajni. Suditi smijete tek onda kada čujete Theophrastusa. Živite dobro i uspješno prihvatite pokušaj obnove umjetno­sti liječenja!

Kada je 1527. godine na Ivanjskom krijesu javno spalio Avicenin Canon medicinae, to temeljno djelo srednjovjekovnog liječništva, morao je napustiti Basel i otada pa sve do smrti počinje njegov lutalački život.

STUPOVI MEDICINEParacelsus medicinu postavlja na četiri temeljna

stupa: Medicina počiva na četiri stupa: filozofiji, astrono­

miji, alkemiji i etici... Filozofija, astronomija i alkemija su kameni temeljci

vještine i znanja svakog liječnika i ako ne gradi na toj trajnoj osnovi, njegov će rad odnijeti vjetar... Nikada se liječnik ne smije svesti samo na jedan od nabrojena tri stupa. Ne postoje tri vještine, nego samo jedna.

FilozofijaFilozofija je poznavanje biti stvari:Što je priroda drugo nego filozofija koja je dobila

obličje? Što je filozofija drugo nego nevidljiva priroda?Makrokozmos [Svemir, Veliki svijet] i čovjek [Mikro­

kozmos, Mali svijet] nedjeljivi su.Tajne Velikog i Malog svijeta razlikuju se samo po

obliku svog očitovanja, a ipak su jedna stvar i jedno biće.

AstronomijaAstronomija (odnosno, za nas danas, astrologija)

poznavanje je odnosa čovjeka i univerzuma: Svaki planet i svaka zvijezda posjeduju određene

magnetske elemente koji odgovaraju istim magnetskim elementima u ustroju čovjeka.

Svaka stvar ima svoje vrijeme, i ono što nam u jednom trenutku koristi, u drugom može biti štetno. Postoji vrijeme za kišu i vrijeme za sunce i cvjetanje ruža, i nije dovoljno da liječnik zna što se zbiva danas, već on mora znati i što će se dogoditi sutra.

9

Alkemija

Alkemija je umijeće transformacije. Sve što postoji evoluira, kreće se prema svom cilju, prema svome savršenstvu:

Priroda ne donosi ništa što bi bilo savršeno samo po sebi.

Umijeće alkemije sastoji se u odvajanju beskorisnog od korisnog i dovođenju do stanja najveće savršenosti.

Ja odajem priznanje umijeću alkemije jer ono otkriva tajne lijeka i pomaže pri svim bolestima nad kojima očajavamo.

[Alkemija] je odvajanje čistog od nečistog. Jer, nije Božja namjera da nam lijekovi budu već unaprijed skuhani, pripremljeni i posoljeni, nego da ih mi sami spravljamo...

Ti stavovi nisu bili samo puka teorija. Paracelsus je bio najveći liječnik renesanse. Pripisuju mu se gotovo čudesna izlječenja. To mu priznaju čak i nje-govi neprijatelji.

Alkemijski proces odnosi se i na čovjeka:Alkemija je proces pročišćavanja pomoću vatre.Moramo u sebi sagorjeti sve niže elemente tako da

ostanu samo oni istinski lijepi i božanski.

EtikaPrva tri stupa čine temelj liječničkog umijeća, ali

ono što liječnika mora odlikovati je moralnost, njegove vrline, a za Paracelsusa ljubav prema bolesniku treba biti prva liječnikova vrlina.

Bolesnik treba zaokupljati misli svog liječnika danju i noću, biti mu uvijek pred očima i on mora sve svoje misli i nastojanja usmjeriti prema bolesnikovu ozdrav­ljenju i tome se potpuno predati...

Svako liječenje mora doći iz snage srca. Samo je ta snaga kadra otjerati sve bolesti.

U skladu je s tim i njegova svojevrsna liječnička zakletva:

Zavjetujem se: usavršavat ću svoje liječništvo i neću od njega odustati tako dugo dok mi to Bog bude dao i protivit ću se svim lažnim ljekarijama i naucima. Nada­lje, ljubit ću bolesne, svakoga više nego svoje vlastito tijelo...

Zbog svog beskompromisnog karaktera vodio je život siromašnog lutalice, a mogao je, s obzirom na svoje liječničko umijeće, steći golemo bogatstvo. Lije-čio je kraljeve, kneževe i siromahe ne tražeći ništa zauzvrat. Za njega niti jedan napor nije bio prevelik i niti jedan put nije bio predug kada je nekome trebao pomoći.

Postoji li išta na Zemlji čime bi se bližnjemu iska­zala veća ljubav od one kada čovjek iz ljubavi pro­učava djelotvornost lijeka ne bi li prepoznao i oda­gnao teške bolove, bolesti i smrt koje prijete njegovu bližnjemu?

10 NOVA AKROPOLA 03/2017

Humanizam renesanse ubrzao je proces "kulturnih promjena" koje su oblikovale novu sliku svijeta i novo shvaćanje čovjeka.

Renesansa (ponovno rođenje) imala je ishodište u ponovnom otkriću moralnih, intelektualnih i duhov-nih vrijednosti sadržanih u tradicijama mediteranskog bazena (grčko-latinske, hebrejske, egipatske i kaldej-ske) i njihovih prilagodbi potrebama novog vremena. Ustajući protiv dogmatizma i jalovosti srednjovjekov-nog duha, humanizam je uspio obnoviti živu vezu s antičkom tradicijom, ne samo da bi je oponašao, nego da bi se njome nadahnuo. Stvorio je nove oblike izra-

žavanja i otvorio neslućene horizonte ljudima toga vremena, potičući, u manje od dva stoljeća, kulturni procvat umjetnosti, književnosti, znanosti, filozofije, obrazovanja, vjerskog života i običaja.

Renesansa, kao i ostala povijesna razdoblja, nema točan početak ni kraj. Riječ je o duhu koji je najviše došao do izražaja tijekom XV. i XVI. stoljeća. Njezine izvore možemo pronaći u iseljavanju grčkih učenjaka pred turskom najezdom iz Konstantinopola u Italiju početkom XV. stoljeća (talijanski Quattrocento). Tako je Firenca postala nasljednicom neoplatonizma i kulturna prijestolnica renesanse. Krajem XV. i početkom XVI.

Isabelle Ohmann i Fernand Schwarz

duh renesanseDonosimo odabir iz knjige Duh renesanse Isabelle Ohmann i Fernanda Schwarza koja razotkriva skrivene izvore i pokretače jednog povijesnog razdoblja u kojem se iz temelja mijenja srednjovjekovni svjetonazor i osvjetljava čovjekov položaj u Univerzumu. Renesansa, nadahnuta duhom antičke tradicije, postavlja najuzvišenije ljudske vrijednosti u središte kulturnog djelovanja, vraćajući čovjeku dostojanstvo i aktivnu povijesnu ulogu.

11

stoljeća ova jezgra humanizma proširila se cijelom Europom, djelomično zahvaljujući stalnim razmje-nama između učenih ljudi i umjetnika, ali i ratovima (poput francusko-talijanskih sukoba) koji su imali za posljedicu miješanje kultura. (...)

Filozofija humanizmaHumanizam je bio katalizator kulture koja je na pot-puno drukčiji način vidjela čovjekov odnos sa svijetom.

Taj se kulturni pokret isprva predstavljao kao filozo-fija djelovanja ljudi uključenih u život grada. Od klime religijske nade, koja je prevladavala u srednjem vijeku, ljudski um okreće se otkrivanju vlastitog dostojanstva kroz drukčiji način osjećanja, razmišljanja i prihvaćanja nove i drukčije svjesnosti svog položaja u svijetu. Ideal slobodnog čovjeka postao je duhovni vodič vremena. Od pasivnog promatrača u nepokretnom svijetu kojeg je utemeljila aristotelovska skolastika srednjeg vijeka, čovjek postaje aktivan i kreativan sudionik u jednom

dinamičnom svijetu čiji su različiti dijelovi bili spojeni u složenu mrežu podudarnosti. U usporedbi koja potječe iz tog vremena, prijelaz iz srednjeg vijeka u renesansu nalikovao je prijelazu tijela iz položaja mirovanja u kretanje. To je prijelaz od viđenja bića zatvorenog u sebe, podložnog zadanom poretku, do čovjeka pjesnika, stvaratelja koji pred sobom ima beskrajne mogućnosti i bezgranične sposobnosti. Taj prijelaz nije bio bezbolan jer je čovjek prelazio iz sigurnog i mirnog svijeta u neja-san svijet koji nije unaprijed određen, svijet u kojem se morao suočiti s vlastitim odgovornostima. Nesigurnost zauzima mjesto sigurnosti. Prema Eugeniu Garinu1, humanizam je prije svega škola za novo obrazovanje čovjeka, metoda oslobođena svih predrasuda i autori-teta, djelovanje duha oslobođenog svih ograničenja.

Ali za humaniste to obrazovanje treba biti učin-kovito: njegov je cilj bio promijeniti svijet i samog čovjeka. Ta želja za promjenom svijeta dovest će do 1 Moyen Âge et Renaissance, Gallimard

12 NOVA AKROPOLA 03/2017

rađanja znanstvene kulture renesanse. Njezino bogat-stvo i originalnost nalaze se u činjenici da ona proizlazi iz stajališta koje je filozofsko, a ne empirijsko.

Humanisti Quattrocenta zahtijevali su spajanje znanstvene kulture i umijeća građanskog djelovanja, stvarajući od filozofa građanina u skladu s platoničkom tradicijom. (…)

Učiniti čovjeka slobodnim i učiniti ga stvarateljem: tako možemo definirati humanistički ideal renesanse, združen sa žarkim i neprekidnim pozivima za izgrad-nju novog svijeta i sigurnošću da je čovjek potpuno sposoban da ga sam izgradi.

Međutim, ova sloboda i moć nisu nikada odvojene od nebeskih snaga, od Boga i božanskih utjecaja koji se izražavaju u svakom trenutku kroz različite aspekte pri-rode. Ovo mnoštvo božanskih izraza bilo je povezano s ponovno otkrivenom antičkom mudrošću. Svaki veliki predstavnik filozofije perennis (vječne filozofije), od Zaratustre do Plotina, preko Hermesa Trismegistosa, Pitagore ili Platona jedan je primjer otkrivanja božanskog duha čiju poruku širi i tako inspirira druge. Veza s učite-ljima, kako kaže Ficino, ima poticajan učinak koji nam omogućava naše vlastito rođenje. Zato, sasvim prirodno, taj novi humanizam potiče tolerantni "ekumenizam" koji pridaje veću važnost potrazi za jedinstvom božanske poruke nego proučavanju njezinih različitih formi. (...)

Životna snaga filozofijeSrednjovjekovnu je filozofiju manje zaokupljala potraga za istinom od traženja racionalnih objašnjenja koja podupiru već otkrivene istine jer je jedina istina bila ona religiozna. Kao što kaže Jean-François Revel2: "Radi se o uklapanju odgovora u odgovore, gotovih rješenja u druga gotova rješenja." U renesansi pristup je bio sasvim drukčiji. Filozofija se oslobodila teolo-gije, ne s ciljem da utemelji zasebno područje, nego da bi postala središte širokog kulturnog pokreta koji će obnoviti cijelu Europu. Filozofija je bila životna snaga blistavog drveta renesansne kulture.

U XV. i XVI. stoljeću filozofija je bila dio svih ostalih djelatnosti umjesto da čini djelatnost samu po sebi. Mogla se naći kako u djelima povjesničara, u dje-lima učitelja i političkih teoretičara, u raspravama o arhitekturi, tako i u medicinskim spisima i spisima o umjetnosti slikanja. Spojena je s matematičkom i astro-nomskom mišlju.3

Okrenuta čovjeku, zanima se za njegovu ulogu kao građanina, za njegovo mjesto u Univerzumu, njegov odnos s božanskim, njegovu moć nad prirodom, neopla-toničku i hermetičku filozofiju koja je, izronivši ponovno u Firenci, predstavljala polaznu točku nove kreativnosti.

2 Jean-François Revel, Histoire de la philosophie occidentale3 Jean-François Revel, op. cit.

13

Unutarnji čovjekPitam se čemu služi poznavanje prirode divljih zvijeri, riba i zmija ako ne poznajemo ili ne pokušamo spoznati kakva je priroda čovjeka – zašto smo rođeni, odakle dolazimo, kamo idemo. Petrarca

Središnja je tema renesansne filozofije unutarnji čovjek, odnosno besmrtna duša. Prema Plotinu, duša oživljava i vlada tijelom koje sadrži, umjesto da je u tijelu sadržana. Prema Picu della Mirandoli, čovjek ima dva tijela: jedno, koje platoničari nazivaju božanski prijenosnik (ili nous), nedokučivi omotač racionalne duše (psyche), i drugo, koje se sastoji od ostalih elemenata i podložno je zako-nima rasta i propadanja. (Commento sopra una canzone d'amore, 1486.). Time se vraćamo hermetičkoj tradiciji koja opisuje čovjeka kao dvostruko biće – smrtan tijelom, besmrtan istinski čovjek (Corpus Hermeticum, I, 15). Prema Ficinu, istinskog čovjeka ne čini njegov smrtni omotač, već njegova besmrtna duša i samo onaj tko vidi tu dušu, vidjet će čovjeka. Ficino, također, navodi da ljudska duša ima dvije "prirodne težnje". Poput kamena koji teži prema dolje, prirodna težnja tjera dušu da se spusti u tijelo; i kao što vatra teži prema gore, druga

težnja tjera dušu da se uzdigne prema Bogu. Istovre-meno postojanje različitih težnji u ljudskoj svijesti, jedne okrenute prema osjetilnom svijetu i one okrenute prema inteligibilnom svijetu, objašnjava središnju poziciju koju ljudska duša zauzima u Univerzumu. Nalik Janusu s dva lica, koji istovremeno gleda na dvije strane, duša je posredni oblik između viših i nižih oblika i uzrokom je promjenjivog i živog jedinstva svijeta.

Trostruki svijetDakle, čovjek je trostruk, sačinjen od tijela (soma), duše (psyche) i duha (nous), kao što je trostruk i svijet. Postoji Um svijeta, Tijelo svijeta i između njih Duša svijeta.

Marsilio Ficino objašnjava u svojim komentarima na Platonovu Gozbu: "Broj tri mjera je svih stvari te stoga smatram da pomoću broja tri Bog upravlja svim stvarima i jednako tako da se tim brojem sve stvari usa-vršavaju." Zbog toga jedna trijada može poslužiti kao ključ cijelog Univerzuma jer stvaranje sadrži tragove božanskog trojstva, kako nam prenose autori od svetog Augustina do Pica della Mirandole.

"Onaj tko duboko i umno shvati kako se jedinstvo Venere dijeli u trojstvo Gracija, jedinstvo sudbine u trojstvo Parki, a jedinstvo Saturna u trojstvo Jupitera, Neptuna i Plutona, vidjet će način kako da ispravno napreduje u orfičkoj teologiji", izjavljuje Pico della Mirandola (Zaključci orfičkih himni, br. 8). (...)

Individua i kozmosČovjek nije samo mikrokozmos (mali svijet), već je on stjecište cjelokupne Kreacije, veza između božanskog svi-jeta i prirode. Kod Ficina nalazimo temu čovjeka kao oka svijeta, ogledala Univerzuma koje odražava sveprisutnu sliku Boga, dok se malo-pomalo uzdiže do promatranja božanske slike koja sja unutar njegove duše. Čovjek, kao mikrokozmos, žarište je (središnja točka) u kojem se, u duhovnom braku, stapaju sve razine stvarnosti – gdje se gornji svijet sjedinjuje s donjim svijetom. Stoga, Pico della Mirandola piše (Heptalus, V, vi): "Postoji razlika između čovjeka i Boga: Bog sadrži sve stvari jer je On ishodište, dok čovjek sadrži sve stvari jer je središte."

Čovjek je "kupola" svijeta, prema čuvenom izrazu Pica della Mirandole, odnosno tjelesna veza između gornjeg i donjeg. Iako je struktura Univerzuma hijerarhijske prirode, prevladava jedinstvo. Cilj je filozofije da uspo-stavi komunikaciju između ovih dvaju svjetova: Čovjeka (mikrokozmosa) i Univerzuma (makrokozmosa).

S francuskog prevela: Branka Valentić

Odabrao: Luka Marić

Jagoda Truhelka danas je poznata kao hrvatska spisateljica za djecu, iako je istraživala i pisala o različitim temama. Njezin život bio je predan

radu i dužnostima nastavničkog zvanja u raznim gra-dovima, a posebno nadahnuće za svoj cjelokupni rad nalazila je u djelima klasične filozofije.

Rođena je u Osijeku 5. veljače 1864. godine kao prvo dijete u obitelji. Njezin otac Antun Vjanceslav Truhelka, podrijetlom Čeh, na nagovor Ivana Fili-povića i Stjepana Basaričeka došao je u Hrvatsku da bi osnažio tadašnju učiteljsku službu. Nakon smrti oca obitelj Truhelka odlazi u Zagreb te Jagoda tamo završava trogodišnju Učiteljsku školu u kojoj posebno ističe Stjepana Basaričeka, prvaka hrvatske peda-gogije i očeva prijatelja iz mladosti. Isprva je radila kao namjesna učiteljica u donjogradskoj Djevojačkoj školi u Osijeku, a po završetku ispita za učiteljicu Više pučke škole (kasnije Građanska škola) odmah je ime-novana ravnateljicom Više djevojačke škole u Gospiću.

Unatoč nedostatku iskustva i sumnji u vlastite sposobnosti, putem mnogih pokušaja, uspjeha i neu-spjeha, uspjela je voditi školu. Upravo su u Gospiću

počela nastajati njezina prva književna djela. Za vri-jeme dugih zimskih večeri kada su kuće bile zatrpane snijegom, nakon ručnog rada i sviranja glasovira, pose-zala je za papirom da "porazgovara sama sa sobom". Tako je nastala Novela u snijegu koju je anonimno poslala u Vijenac, ali nije bila objavljena. Unatoč tome nastavila je pisati.

Nakon sedam godina službe u Gospiću, rad nastav-lja u novoosnovanom Ženskom liceju u Zagrebu (kasnije Kraljevska ženska realna gimnazija). Kada joj nakon devet godina stiže ponuda za mjesto ravna-teljice škole u Banja Luci, prihvaća je bez kolebanja. Početak rada u Višoj djevojačkoj školi u Banja Luci nije bio nimalo lak, zvali su je čak "divljačkom ško-lom", mještani su nerado slali žensku djecu u školu te je bila potrebna velika taktičnost. Zajedno s kolegi-cama radila je na preuređenju škole, iznutra i izvana, organizirale su dobrotvorne koncerte i priredbe, a s učenicima su u predstavi Ivica i Marica nastupile čak i u sarajevskom kazalištu. U ljeto 1910. ministarstvo joj je odredilo premještaj u Sarajevo. U tom razdoblju počeli su se osjećati nemiri, počeo je Prvi svjetski rat.

Maja Tokić

Jagoda truheLka

14 NOVA AKROPOLA 03/2017

Zdravlje joj je bilo narušeno, no ipak je još pet godina radila, a potom je zatražila umirovljenje te se nakon petnaest godina rada u Sarajevu vratila u Zagreb. Tamo joj se vratilo zdravlje i snaga.

Nakon Novele u snijegu njezin književni rad nasta-vio se suradnjom s raznim časopisima gdje je pisala pedagoške članke i putopise. Kasnije je objavljivala i samostalne knjige. Između svih tih ostvarenja naj-više se ističe njezina trilogija: Zlatni danci (1942.), Gospine trešnje i Crni i bijeli dani (1944.). Uz Ivanu Brlić-Mažuranić znatno je doprinijela razvoju dječje literature.

Dok je pisala, pred sobom je imala savjete i odgojne metode svoje prve učiteljice Magdalene Šrepel, zatim Marije Jambrišak, Stjepana Basaričeka, a naročito svog oca koji je njoj i njezinoj braći prenosio ljubav prema hrvatskom jeziku i hrvatskoj povijesti. Neprestano je težila novim spoznajama i pratila promjene u peda-goškoj praksi. Uz etički odgoj naglašavala je i estetski te usmjeravanje prema idealima istine, dobrote i lje-pote. Njezina učiteljica Magdalena Šrepel posvetila joj je pisma u kojima ukazuje na važnost upoznavanja ljudske nutrine. Premda iza sebe nije ostavila nikakva pisana djela, upisala se u srce svoje najdraže učenice koja je njihova zajednička promišljanja u pismima sažela u epistolar U carstvu duše. Središnja misao epi-stolara nalazi se na samom kraju posljednjeg pisma: Dobrota je, doista, najveća mudrost.

Jagoda Truhelka preminula je u dubokoj starosti, s 93 godine, no još je i danas prisutna preko svojih djela koja ispunjavaju srca svih onih koji tragaju za ljepotom i dobrotom. Pokopana je na zagrebačkom Mirogoju.

Prenosimo dijelove iz epistolara U carstvu duše…

3. pismoI ti sama za se ne bivstvuješ, ne postojiš, ako o sebi

nemaš spoznaje, tj. ako o sebi samoj ne umiješ da raz-mišljaš, ako sebe ne poznaš, svoje misli, svoja čuvstva i htijenja, ako o sebi ne razmišljaš, kao što razmišljaš o svom bližnjem i kao njega što poznaš. I ti sama sebi možeš biti objekt za razmišljanje, i želiš li, da shvatiš ne samo vanjske pojave svijeta, nego i zakone, koji njima vladaju i pokreću ih, to valja u prvom redu, da poznaš svoje Ja, svoju dušu, subjekt, jer i tvojom dušom vladaju jednaki zakoni kao i dušom ostalih ljudi. (...)

Taj posao kultiviranja samoga sebe, svojih dušev-nih sila, morao bi biti najpreči posao svakoga misa-ona čovjeka. Jer samo po kulturi duše, po obrazova-nosti bivamo sposobni da sudjelujemo u duševnom životu naroda i čovječanstva, da ispunimo pravo svoje određenje.

15

4. pismoPitat ćeš se jamačno: 'Može li se naučiti pravilno

misliti i suditi?' Način, kako se misli i sudi stvar je prije svega formalna; zakone mišljenja uči doista logika. Ali logički misliti i suditi nitko neće naučiti iz knjige. Kao što još nitko nije naučio plivati po naputku, dok se nije našao u vodi. Pust i prazan duh nikada neće biti plodan samo po tom što je učio logiku. Sve ove formalne nauke daleko nathitat će snažna životna sila, široka simpatija, oštro promatra-nje i svakovrsno iskustvo.

Slavni je znak razboritosti samospoznaja, tj. ono svojstvo kojim čovjek ispravno ocjenjuje svoje sposob-nosti, ne precjenjujući ih, niti omalovažavajući ih.

9. pismoGrci su nazvali svijet "Kozmos", to jest "ukras",

"sklad". Njima je svijet bio skladan i lijep. Ali da bude lijep, valja da ga se i nagledamo. Mnogi prolaze svi-jetom kao slijepci kod očiju, nikad ih ne ožari sunce, nikada ih ne ograne zora rumena. Pa ipak ljubav za prirodu velik je dar Božji; uguši li se ili se smrzne, trpi i značaj. Ne mislim upravo da onaj koji je ne ljubi, mora biti zao; ali čvrsto držim da je onaj u jezgri dobar koji je ljubi. Ljubav za prirodu uopće blaži i plemeni ćud ljudsku.

17. pismoŽelje i strasti sapinju čovjeka i čine ga robom. Prava

sloboda nije u tom da radiš što te je volja, već da radiš što je pravo. Sloboda se očituje u borbi volje protiv gospodstva želja i strasti. Svrha je toj borbi dužnost pokoriti se razumu i pravdi, koju nam otkriva razum. Dužnost ta naročiti je zakon volje, i volja nikada nije tako jaka kao onda kad suzbiješ želje svoje, interes svoj i strasti i kad ih podvrgneš razumu i pravdi.

18. pismoVršenju dužnosti najviše se opire neodlučnost,

nepostojanost, slabost i nepouzdanje u svoje sile. Tko sumnja da mu je rad i život koristan, već osujećuje svaki uspjeh. A griješi koji uopće sumnja o svačijem radu. Sumnja je kao hrđa koja izjeda zdrave klice ljud-skoga nastojanja. Svačiji život dobar je za nešto, samo ako je ispunjen korisnim radom, pa bio i najneznatniji i najsitniji. (…)

Junački, dobri čovjek vjeruje u se i u konačnu pobjedu svega dobra. Dužnosti su mu potrebite baš kao zrak za disanje. On zna, kad dužnost zove, sve drugo mora da zašuti, i simpatije, i antipatije, i želje i sanjarenje. I što će više steći zapreka, bit će krepči i odlučniji. Najveće teškoće leže tamo gdje smo im se

16 NOVA AKROPOLA 03/2017

najmanje nadali. Stignu li do nas boli i nevolje, pokazat ćemo se junacima, ako ih podnosimo šuteći i čvrstom dušom. To će podati našem duhu vedrinu i zadovolj-stvo. Borbe su najbolja škola za moralnu disciplinu. Kome je put dužnosti vazda ravan i lijep, kako taj da pokaže svoju snagu? Aristotel kaže da sreća ne stoji u samoj sreći, nego u borbi oko nje...

19. pismoBilo bi manje nezadovoljnika na svijetu kad bi

ljudi o sebi razmišljali, naučili bi da im nezadovoljstvu nije kriv svijet, nego oni sami. Oni vode račun samo o onome što njima drugi ljudi čine i ne čine; što oni sami čine ili propuštaju činiti drugima, o tom ne misle. Životu pristupaju sa sasvim krivim očekivanjima, misle da su jedino stvoreni za to da bez truda budu sretni, od svijeta traže sve, a sami ne daju ništa.

24. pismoPrvo i prvo što valja da pamtiš jest to da knjige

nipošto nijesu vanjski nakit, kojim ćeš se pohvaliti pred

drugima... Jedna od najkrasnijih knjiga svih vremena je Epiktetova moralka. Mala knjižica, ali u njoj samo biserje zdrave nauke, kojoj je jezgra u onoj "Poznaj se!" i "Svladavaj se!" Nalik po smjeru i predmetu jesu i Razmatranja Marka Aurelija, a uz obojicu mudrac Seneka sa svojim pismima. Sva ova trojica najsjajniji su predstavnici stoičke filozofije, kojoj je vršak sreće u pokoju duše, toga u naše doba općenite trzavice, tako potrebitog povratka samome sebi.

26. pismoNikoji valjani rad ne propada, ako odmah i ne

nađemo zakopano blago, al' smo prekopali njivu, na kojoj će drugi iza nas sijati i žeti... Dakle, ne štedi sna-gom; bolje je trošiti se nego trunuti... Znajući što vri-jedi njegov napor i trud, znat će pravedno procijeniti i tuđu muku: sebi bit će strog, a blag drugima.

17

18 NOVA AKROPOLA 03/2017

O gnjevuSamo se stoici hvale nastojanjem da gnjev pot-

puno uguše. Mi imamo bolje pouke: Budite gnjevni, ali ne griješite; neka Sunce ne zađe u

gnjevu vašemu. Gnjev mora biti ograničen i obuzdan, i u svojoj žestini i u svom trajanju.

Govorit ćemo najprije o tome kako čovjek može ublažiti i smiriti prirodnu sklonost i naviku da se ljuti. Potom, kako se suzbijaju gnjevni porivi ili barem kako se čovjek može suzdržati da ne čini zlo. Naposljetku, čime se izaziva ili smiruje gnjev kod drugih.

Što se prvoga tiče, nema drugoga načina osim dobro i temeljito promisliti o posljedicama gnjeva te koliko neugodnosti on zadaje čovjeku. A najprikladnije vrijeme za to jest osvrnuti se na gnjev nakon što u pot-punosti prođe. Seneka dobro kaže da je gnjev poput nečega što se u padu razbija o ono na što pada. Biblija nas opominje da svoje duše učimo strpljenju. Tko god izgubi strpljenje, gubi vlast nad svojom dušom. Ljudi se ne smiju pretvoriti u pčele animasque in vulnere ponunut1 [koje ostavljaju svoje živote u ubodu].

U gnjevu zacijelo ima nečeg neplemenitog, kao što to dobro pokazuje slabost onih kojima on vlada: djece, žena, staraca i bolesnika. Ljudi bi samo trebali paziti da svoj gnjev nose s prijezirom prije negoli sa strahom; tako će se činiti da su iznad uvrede, a ne njome pogo-đeni; to je lako postići ako čovjek to sebi tako odredi.

Što se drugoga tiče, gnjev u osnovi ima tri poticaja ili uzroka.

Prvi, kad je čovjek preosjetljiv na uvredu; jer nitko nije ljut ako se ne osjeća uvrijeđenim; zato su lako uvred-ljive i osjetljive osobe često ljute; njih muče mnoge stvari koje oni neosjetljiviji gotovo i ne primjećuju.

Zatim, ako čovjek sluti ili tumači da je nanesena

uvreda potekla iz prijezira; jer prijezir zaoštrava gnjev isto toliko, ako ne i više, kao i sama uvreda. Zato, kad su ljudi domišljati u pronalaženju znakova omalovaža-vanja, oni time još više podjaruju svoj gnjev.

Naposljetku, ljutnja se pojačava i zaoštrava ako čovjek smatra da je njegov ugled povrijeđen.

Lijek za to je ono što je Konsalvo često govorio: telam honoris crassiorem (čast od snažnijeg tkiva).

Ali, u svakom obuzdavanju gnjeva najbolji je lijek osigurati si vrijeme i uvjeriti samoga sebe da još nije kucnuo trenutak za osvetu, no imati taj trenutak u vidu; tako čovjek umiri sebe, još uvijek zadržavši svoje pravo na osvetu.

Da bi se u gnjevu sačuvali od činjenja zla, valja naročito paziti na dvije stvari.

Prva, treba se čuvati jako oporih riječi, naročito ako su oštre i ubadaju; jer communia maledicta (obične uvrede) nisu bogzna što; isto tako da se u ljutnji ne otkrivaju tajne jer to čovjeka čini nezgodnim za društvo.

I druga, da se u nastupu gnjeva ne raskidaju veze jednom za svagda; već ma kako pokazali svoju ogorče-nost, ne smijemo činiti ništa što je neopozivo.

Što se tiče izazivanja i stišavanja gnjeva drugih: ljudi će najprije planuti gnjevom kad su najzlovoljniji i najgore raspoloženi. Isto tako, gomilanje (kao što je već rečeno) svega onoga što povećava osjećanje prije-zira, izazvat će gnjev.

Tome su suprotna dva lijeka. Prvi je izabrati povoljnu priliku, kad je čovjek vedar i

raspoložen, da mu se kaže nešto što bi ga inače naljutilo jer prvi je dojam vrlo važan; drugi je spriječiti, koliko god je to moguće, da se uvreda tumači kao znak prijezira, već prije nesporazuma, straha, ljutnje ili čega god.

S engleskog prevele: Dijana Kotarac i Branka Žaja

Francis Bacon

1 Vergilije, Pjesme o zemljoradnji

RAZGOVOR SA SMRĆU

Kraljevna Savitri bijaše jedino dijete kralja Ašva-patija. Nije se znalo je li bila ljepša ili pamet-nija. Jednom je pošla s pratiljama na izlet u

šumu. U šumi je susrela drvosječu u čiju se ljepotu zagledala; i nekako je znala da on po rođenju nije drvo-sječa. Krišom se raspitujući, saznala je da mu je ime Satyavan (onaj koji uvijek govori satyu, istinu) i da je po rođenju kraljević, a da je njegova slijepoga oca, kralja, izagnao iz kraljevstva prijevarni rođak. Satyavan je živio u šumi s roditeljima i prehranjivao ih prodajom drva.

Sve to bijaše dovoljno da se Savitri zaljubi u Satya-

vana i da ga izabere za muža jer su joj roditelji dali slo-bodu izbora.

Kada je Savitri objavila roditeljima da je njezin izbor Satyavan, otac se u prvi čas zapanjio. Tada je pozvao velikoga mudraca Naradu da ih posavjetuje. Narada je potvrdio sve što je Savitri ispričala o Satyavanovu karak-teru i udesu, no pitao se zna li ona još jednu vrlo važnu činjenicu u vezi s mladim kraljevićem. No, sama ga je Savitri presrela s pitanjem:

- Štovani sveče, je li istina da je Satyavanu suđeno umrijeti na današnji dan poslije dvanaest mjeseci?

19

- Istina je - odgovori Narada. - Želiš li se još uvijek udati za njega? Ne plašiš li se sudbine udovice?

- Ne plašim se - odgovori djevojka. - I dalje se želim udati za njega.

Iako je oca zadivila djevojčina srčanost, pokušao ju je odgovoriti od odluke. Ali Savitri reče da će njezin muž biti ili Satyavan, ili nitko.

- Zvijezde su okrutno nedvosmislene - dometnu Narada. Ali mlada kraljevna reče:

- Ja čvrsto vjerujem da život i smrt određuje nešto daleko više od položaja zvijezda koje nam tumače zvjezdoznanci. Vjerujem da će moja sudbina utjecati i promije niti njegovu – nitko uistinu ne zna što se može dogoditi!

Tada joj mudrac Narada udijeli blagoslov, govoreći:- Moje su molitve s tobom, Savitri. Neka tvoja hra-

brost i ljubav zaštite Satyavana od narečene smrti.I tako se Savitri udala za Satyavana i preselila se iz

kraljevskoga dvora roditelja u kolibu muža. S velikom je odanošću služila slijepoga svekra, a kućanski je posao preuzela od svekrve, ona koja je oko sebe vazda imala sluškinje i družbenice. Bila je sretna i vedra, no katkada bi je ukućani zatekli zamišljenu, gotovo zabrinutu. Bili su to trenuci kada je osjećala da vrijeme prebrzo prolazi.

No, nikomu nije govorila o proročanstvu. Molila se da Satyavan bude pošteđen zlohude kobi.

Bližio se kraj godine. I neminovno, svanuo je dan narečene smrti. Savitri je tu noć molila i bdjela. Zamo-lila je muža da je povede sa sobom u šumu kad bude pošao po drva. Satyavan je želio poštedjeti Savitri od napora, tim više što je bila iscrpljena bdijenjem; na nje-zine molbe izjavio je da će je povesti sa sobom ako joj i njegovi roditelji to odobre. Svekar i svekrva su se naj-prije usprotivili plašeći se da za mladu ženu šuma nije najpogodnije mjesto. No kad je Savitri zamolila svekra da joj izuzetno danas dopusti poći, slijepi kralj reče:

- Otkada si došla u našu kolibu nije bilo ni dana ni sata kada nisi ispunila svaku moju i najmanju želju. Kako da ja tebi ne ispunim tvoju, k tomu jednu jedinu?

I tako je Savitri krenula sa Satyavanom u dubinu šume. Dan je bio tako običan – jednako sjajan kao i svi dosadašnji sretni dani, jednako su radosno pjevale ptice, šumio vjetar, žuborile vode. Savitri se u duši molila, govoreći da će joj danas zatrebati sva njezina hrabrost i disciplina.

Kad je Satyavan pronašao drvo koje će oboriti, Savi-tri je sjela u blizinu motreći neće li odnegdje doplaziti kakva zmija otrovnica. Ali nije bilo vidjeti niti jedne.

Onda, u jednomu iznenadnom trenutku, Satyavan odloži sjekiru i zatetura prema ženi.

- Ne znam što mi je – promrmlja. – Mrači mi se pred očima.

I on klonu glavom ženi u krilo. Savitri mu obujmi glavu rukama i ogleda se tražeći pomoć. No nikoga ne bijaše na vidiku. Bila je zatečena naglošću događaja – Satyavan je izgubio svijest, klonuo, i ona je osjećala da odlazi od nje.

Iznenada Savitri ugleda visoku, grozovitu priliku u crnoj kabanici, podstavljenoj vatrom. Znala je da je to Yama, bog smrti. Njegova golema mrka sjena pade po njoj. Pružio je ruku, položio je na Satyavanovo grlo, i izvukao kroza nj Satyavanovu dušu. Uomčio je dušu, i bez riječi se uputio prema jugu.

Savitri je potrčala za mračnom spodobom.- Čekaj! – povikala je. – Željela bih riječ-dvije s

tobom!Mrka prilika zastade. Savitri se odvaži pogledati ga u

oči. Ugledala je uzvišen, spokojan, sućutan izraz na licu boga. I svi je strahovi minuše.

- Oprosti mi – reče. Jesi li ti bog smrti?- Jesam – odgovori Yama.- Primi moj poklonstveni pozdrav. Reci mi, dolaziš li

NOVA AKROPOLA 03/201720

uvijek ti osobno da bi poveo duše sa sobom?- Ne. Ja dolazim samo onda kada se radi o osobitim

dušama.- Oh, ako je moj muž tako osobita duša da je zaslužio

tu čast, zašto ga ne pustiš živjeti? On je tako mlad i tako čist. On nikomu nije ničim naudio.

- Znaj, smrt nije kazna.- Ako smrt nije kazna, zašto se slavi rođenje?- Savitri, nije lako razumjeti te stvari. Vrati se, ne

slijedi me, ovo nije ni put ni smjer za žive.- Gospodine, ne slijedim ja tebe. Ja slijedim svojega

muža.- On više nije tvoj muž.- Ja vjerujem da se ljubav pruža i preko smrti. Kada

volimo jedno drugo, mi prepoznajemo jedno drugo. A prepoznaje se samo onaj koga već znademo. Satyavan i ja bijasmo muž i žena u mnogim prošlim životima. Poznavali smo se prije našega sadašnjega rođenja. Pre-više smo dugo bili zajedno, i ja ga ne mogu sada ostaviti. Ako ga moraš uzeti, onda uzmi i mene.

Yamu je dirnulo Savitrino umovanje. I stoga joj reče:- Ispunit ću ti jednu želju, ma što poželjela, osim

jedne jedine stvari – a to je Satyavanov život.Savitri razmisli, i zaište da se roditeljima njezina

muža povrati kraljevstvo. Yama reče da će joj uslišati želju, ali da ga sada napusti.

Uputi se dublje na jug noseći Satyavanovu dušu. Poslije nekog vremena stane, okrene se, i ugleda Savitri koja ga je slijedila, krvareći tabanima po trnju i kamenju.

- Vrati se, dijete, i pripremi posljednje počasti za ukop – savjetovao joj je Yama. – Dalje ni jedan smrtnik ne smije kročiti.

No Savitri je svojim riječima opet uspjela razdragati i dirnuti strašnoga boga. On joj ponudi ispunjenje još jedne želje. Savitri tada zamoli da se njezinu svekru, kralju, povrati vid.

- Vraćen je – odgovori bog.Savitri sada stade raspredati o dužnostima kralja

prema narodu.- Kraljevi su dužni voditi brigu o svom narodu, oni

mu moraju donijeti napredak i sreću. Ali za taj cilj potrebno je imati neprekinut lanac kraljevske loze. A što će se dogoditi, o Gospodaru, s naša dva naroda ako i jedno i drugo prijestolje ostane bez nasljednika – i kra-ljevstvo mojega oca i kraljevstvo mojega svekra? Doći će do rasula, do sukoba među kraljevim rođacima, i do nesreće po cijelu zemlju. Već čujem vapaj žena i plač djece...

- Stani! – povika Yama. – To se neće dogoditi, obeća-jem ti! Budući da si ti jedina nasljednica oba kraljevstva, obećajem ti da ćeš imati stotinu sinova.

- Savitri je samo to čekala. Uspravila se pred straš-nim bogom u svoj svojoj kraljevskoj ljepoti.

- Sada moraš prekršiti obećanje o nepovratu iz smrti. Blagoslovio si me sa stotinu sinova. Kako da ih rodim bez muža?

Lice boga oblilo se sjajem.- Hrabra si, Savitri – reče. – Ali ne poklanjam ti

Satyavanov život samo zato što si hrabra. Mudra si, Savi-tri. Ali ne poklanjam ti Satyavanov život samo zato što si mudra. Jer ima nešto što je jače od smrti. To je ljubav.

Iz Mahabharate Prevela: Vesna Krmpotić

Odabrala: Vesna Bosnar

21

Namibijska buba

Zanimljivo je da su moderni znanstvenici pronašli tehničko rješenje za iskorištavanje magle istražujući preživljavanje i ponašanje namibijske pustinjske bube (Stenocara gracilipes), preciznije proučavajući specifičnost građe njezinog tijela koja joj omogućava opstanak u suhim pustinjskim krajevima zahvaljujući crpljenju vode iz magle.Poznata i kao sakupljač magle, ta buba na zadivljujući način rješava problem nedostatka vode. U njezinom prirodnom staništu, Namibijskoj pustinji, godišnja količina padalina iznimno je niska. Kako bi preživjela, buba sakuplja kapljice jutarnje magle na pješčanim dinama. Kada stoji zatkom okrenuta prema vlažnom povjetarcu, sićušne kapljice vode iz magle skupljaju se na njezinim krilima gdje se priljube za hidrofilne izbočine koje su okružene voštanim hidrofobnim utorima. Tako priljubljene, akumuliraju se dok njihova težina ne nadjača elektrostatsku silu vode prema izbočinama i suprotnu stranu vjetra. Na vjetru brzine 30 km/h, takva kapljica zabost će se u krilo dok ne poraste do oko 5 mm u promjeru, kad će se skotrljati do usnog otvora.Po uzoru na ovaj prirodni model, znanstvenici su osmislili "hvatač magle" – sustav koji se sastoji od mreža napravljenih od najlona, polipropilena ili od nehrđajućeg čelika. Nalik je ogromnim teniskim mrežama, a parametri za učinkovito skupljanje magle jesu: magla, lagani vjetar, veličina vlakna u mreži, veličina otvora… Sitne kapljice magle (neke veličine tek četrdeset milijunti dio metra) sakupljaju se i spajaju dok ne postignu dovoljnu težinu da padnu u spremnik za vodu.

Stenocara gracilipes

HVATAČI MAGLEKako do vode u pustinji?Marta Mihičić

Nema ničega mekšeg od vode;A ipak napada kruto i snažno,I ništa je u tom ne može nadmašiti:Zato nema ničeg što bi je nadomjestilo. Tao Te Ching

Iako je voda najrasprostranjenije i najznačajnije prirodno bogatstvo na Zemlji, budućnost pitke vode je neizvjesna. Oko 75 % Zemljine površine

prekriveno je vodom, a od toga je 97,5 % slana voda. Od preostalih 2,5 % slatke vode, oko 70 %, zamrznuto je u polarnim ledenim kapama. Tako je tek mali dio dostupan za upotrebu, a i on se zagađenjem sve više smanjuje.

Tome u prilog govore sljedeći podaci preuzeti sa stranice water.org :

• 1,8 milijardi ljudi diljem svijeta nema pristup pit-koj vodi.

• Više od 840 000 ljudi svake godine umre od bole-sti vezanih uz vodu (loši higijenski uvjeti, loša kvaliteta vode, nedostupnost pitke vode...).

• U nekim dijelovima svijeta žene i djeca provedu i po 6 sati dnevno prikupljajući svježu vodu.

• Količina pitke vode mogla bi se smanjiti za 40 % tijekom sljedećih 15 godina ako ne počnemo mijenjati način korištenja vode.

Zbog progresivnog rasta tih brojeva, Opća skup-ština UN-a proglasila je 22. ožujka Svjetskim danom vode te se na taj dan od 1993. godine organizirano skreće pažnja na navedene probleme.

Poseban je izazov osigurati vodu u suhim, pustinj-skim krajevima, gdje je razina oborina izrazito niska, a s klimatskim promjenama i sve manje predvidljiva. Perspektivnim rješenjem čini se korištenje vode iz magle jer je relativno jeftino i jednostavno. Hvatač magle sastoji se od mreže postavljene okomito na smjer vjetra; kada vjetar tjera maglu kroz mrežu, mikrokapi vode akumuliraju se na mreži i klize u žli-jeb, otkuda se kroz gumeno crijevo skupljaju u spre-mnik za vodu.

NOVA AKROPOLA 03/201722

1 Reverzna osmoza postupak je dobivanja pitke vode iz slane vode.

Međutim, korištenje magle ograničeno je tek na vrlo specifična područja svijeta, s velikim količinama magle i nedovoljno drugih izvora vode, primjerice na Tenerifima, u Maroku, Južnoafričkoj Republici, Čileu, Peruu, Gani, Eritreji i u drugim sušnim područjima širom svijeta. Nizovi panela površine 48 m2 postavljeni u pustinji Atacama u Čileu, mogu sakupiti i do 1000 litara vode dnevno. Na obiteljskim poljoprivrednim područjima, kao na primjer u Peruu, sakupi se između 200 i 400 litara dnevno s manjim sakupljačima. Tamo se ta voda upotrebljava za zalijevanje povrća, pranje odjeće i kuhanje, ali ne i za piće, dok se u nekim dije-lovima svijeta koristi i za piće.

Koliki je potencijal hvatača magle pokazuje i izgradnja tornja identične namjene u Čileu, u poljo-privrednoj pokrajini Huasco. Taj je projekt donio arhitektima Albertu Fernandezu Gonzalezu i Susani Ortega Gomez prestižnu Holcim nagradu 2008. godine za koju se nadmeću arhitekti građevina s jedinstvenom namjenom koje odgovaraju potrebama sadašnjeg trenutka. Toranj spiralnog oblika, visok 200 m, sakuplja čestice vode iz magle, posebno iz obalne magle, i filtrira sol reverznom osmozom1 . Na taj se način ovo poljoprivredno priobalno područje opskr-bljuje vodom.

Intenzivnija istraživanja na ovom području zapo-čela su 1980-tih. Dok je moderna tehnološka oprema zasigurno učinkovitija, skuplja je i zahtjevnija za održa-

vanje, pa je tako nedostupna siromašnom stanovništvu osobito pogođenom nedostatkom vode. No standardne plastične mreže na zadovoljavajući način služe svrsi.

Imajući u vidu izazove s kojima se susreće XXI. stoljeće u gospodarenju vodom i vodoopskrbom, stručnjaci ipak zaključuju da je prerano smatrati da bi bilo kakva nova tehnologija, bilo za sakupljanje vode iz magle ili nešto slično, mogla riješiti problem nedo-statka vode. Jer sakupljanje vode iz magle pomaže malo, ali više takvih različitih malih postupaka moglo bi doprinijeti poboljšanju stanja.

A jedan je od tih malih načina da svatko od nas bude svjestan problema i odgovornije upotrebljava pitku vodu. Znamo li da samo jedna kap vode u sekundi iz neispravne slavine godišnje naraste na slap od 6200 litara? Curi li voda iz vodokotlića u tankom mlazu, za sat vremena iscuri i do 4 litre, a u jednom danu 96 litara...

Očito je da nam treba šira svijest o poteškoćama opskrbe vodom na Zemlji i vlastita odgovorna potroš-nja. Ne trebamo čekati da njezin nedostatak prvo osjetimo na vlastitoj koži. Pomak se može dogoditi ako počnemo sebe i svijet oko nas ozbiljno poimati kao cjelinu u kojoj neodgovorno postupanje prema jednom dijelu ima za posljedicu narušavanje sklada i jedinstva cjeline.

Projekt Green Desert, koji se zasniva na crpljenju vode iz magle, radi na istraživanju mogućnosti ozelenjavanja i pošumljavanja specifičnih pustinjskih krajeva. Mreže za hvatanje magle osiguravaju vodu, a time život biljaka, čime se zaustavlja daljnja dezertifikacija.Projekt je inspiriran maglenim šumama u Čileu (biosferni rezervat Nacionalnog parka Bosque de Fray Jorge) koje rastu zahvaljujući vodi iz magle (3/4 ukupne vode uzimaju iz magle) jer je godišnja razina oborina izrazito niska.

Projekt Green Desert

23

24 NOVA AKROPOLA 03/2017www.nova-akropola.com

Kuje nas i oblikuje ono što ljubimo.

JohannWolfgangvonGoethe