Embed Size (px)
Citation preview
Nova akropolawww.nova-akropola.comBroj 09 | 2015.
Z a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t
stRaH oD PRoMjeNe
o ZaljUbljeNosti UMjetNost i ljePota
PaUk koji se sMije
U potraziza srećom
4
Sadržaj
4 izokratova retorička škola Sofija Stepanovska i Terezija Keletić
8 strah od promjene Delia Steinberg Guzmán
10 Francis Bacon: o zaljUBljenosti
11 U potrazi za sreĆomAriana Deranja
14 Umjetnost i ljepotaMiguel Angel Padilla
17 košUlja sretnoG čovjeka
18 istarski neWGranGeMarta Mihičić
21 paUk koji se smije Vlasta Nedela
22 pismenost U svijetU i hrvatskoj Nada Krivokuća
Impresum:Glavni urednik: Andrija Jončić
izvršna urednica: Nataša Žaja
Urednici rubrika: Luka Marić, Dijana Kotarac, Sofija Stepanovska, Anastazija Pulja, Marta Mihičić
lektura: Branka Žaja, Vesna Bosnar
tehničko uredništvo: Atila Barta, Svjetlana Pokrajac, Matija Prević
ISSN 1849-6237
09 | 2015. www.nova-akropola.com
Nova akropolaZ a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t
izdavač: NOVA AKROPOLA - kulturna udruga
Ilica 36, 10000 Zagreb Tel: 01/481 2222, Fax: 01/233 0450
web: www.nova-akropola.hr e-mail: [email protected]
11
14
14
23
8 10
2118
3
Ni u jednom aspektu kulture ne osjeća se danas toliko duboka konfuzija kao što je to očito u umjetnosti. Gotovo kao da su se
pogubili univerzalni kriteriji i svrha, kao da se polju-ljao onaj most kojim je umjetnik prenosio arhetipsku Ljepotu u svijet stvarnosti.
Zbog čega je to tako?S jedne strane, više je nego jasno da je svijet u
velikoj krizi koja se odražava i na umjetnost. No, je li ovo dostatno objašnjenje? Znamo da su se u mno-gim teškim vremenima prošlosti, i usprkos njima, umjetnici znali uzdignuti svojim djelima i ustrajati poput stupova svjetla u tami. Danas, međutim, osim časnih iznimaka, vidimo da to nije tako. Previše je apstraktnog, bezizlaznog, dodvornog ili gorkog u umjetnosti, a premalo čistih putokaza koji bi sjajili za sva vremena. Običan će čovjek uvijek moći prepo-znati ono nešto u istinskim ostvarenjima bez ikakvih
dodatnih objašnjenja. Zato ne čude rijeke posjetitelja koji iz svih krajeva svijeta hrle doživjeti, vidjeti ili čuti slavna remek-djela. U većini slučajeva oni to ne rade zbog potpisa čuvenog imena - njih privlači samo djelo. Ne zaboravimo koliko je toga u umjetničkoj baštini anonimno, a prenosi već tisućama godina svoju živu poruku. Upravo zato jer pravo umjetničko djelo nastavlja živjeti vlastitim životom i onda kad se izgube ili postanu nesigurni svi putevi koji bi nas odveli do imena konkretnih stvaratelja...
Jedan od glavnih razloga svojevrsne dezorijentacije umjetnosti danas jest nedostatak njene čvršće poveza-nosti s ostalim aspektima života i sa stvarnošću. Cjelo-vito umjetničko djelo vibrira težnjom za onim vječnim, prenoseći tako zakone sklada, napajajući čovjeka lje-potom i nadahnjujući ga dostojanstvom i smislom.
Uredništvo
Sofija Stepanovska i Terezija Keletić
IZOKRATOVA RETORIČKA ŠKOLA
NOVA AKROPOLA 09/20154
5
Tijekom V. i IV. st. pr. Kr., retorika, ili umijeće lijepog i ispravnog govorenja, smatrala se u Ateni jednom od važnih građanskih vještina,
a Izokrat je bio na glasu kao jedan od najvećih retora klasičnog razdoblja Grčke. Njegova će načela postati temelj obrazovanja u većini europskih škola sve do XVIII. stoljeća.
Izokrat iz Erhije rođen je 436. g. pr. Kr., u Periklovo doba kada Atena doživljava najveći kulturni procvat. Tradicionalno mu je obrazovanje omogućio otac Teodor, a zanimanje za filozofiju dovelo ga je do najpoznatijih sofista toga vremena: Prodika, Gorgije iz Leontine, Protagore iz Abdere, Tizije iz Sirakuze, retoričara Teramena. Velik utjecaj na njegovo obrazovanje imali su i suvremenici Platon i Aristotel te naročito Sokrat kojega je iznimno poštovao. U Fedru Platon opisuje Izokrata kao mladića kojega čeka svijetla budućnost: Čini mi se darom kudikamo bolji od Lisijinih govora i da je sliven od plemenitije ćudi, te ne bi bilo nikakvo čudo, kad bi baveći se istim govorima kojima i sada, odmakao kao ispred djece, ispred svih onih koji su se ikad primili govora i ako mu još i toga ne bi dosta bilo, naviše bi ga povela neka božanska čežnja, jer po naravi u duši je toga čovjeka neki zanos za mudrošću.
Atena je iz dugog Peloponeskog rata izišla znatno oslabljena. Izokratov otac gubi većinu imovine i slijedom okolnosti Izokrat postaje logograf1, a desetak godina kasnije osniva školu retorike. Živio je skromno,
a umro je u devedeset i osmoj godini. Usvojeni sin Afarej podiže mu u znak zahvalnosti brončani kip u blizini Zeusovog hrama, s natpisom:
Štujući moćnog ZeusaNjegove plemenite roditelje i bogove gore,
Afarej je ovdje postavio kipKip Izokrata, svoga oca.
U početku su njegovi učenici bili samo Atenjani, no kasnije pristižu i iz ostalih gradova. Nije prihvaćao više od devet učenika istovremeno, a smatra se da ih je ukupno imao oko sto. Među poznatijim se učenicima navode retoričari Izej, Hiperid i Likurg, povjesničari Efor i Teopomp, atenski vojskovođa Timotej i ciparski tiranin Nikokl.
Naglašavao je tri elementa ključna za govorništvo: prirodni talent, vježbanje i primjenu znanja u svakodnevnom životu. Od učenika je zahtijevao predznanje iz gramatike i matematike, a školski je program uključivao pisanje rasprava, klasične proze i poezije, te filozofiju, matematiku i povijest. U program je bio uključen i odlazak na sud i druga zakonodavna tijela kako bi učenici mogli slušati najbolje govornike.
Izokratov način rada s učenicima nije imao uporište samo u teoriji retorike, nego i u praktičnoj primjeni etike i filozofije. Smatrao je da filozofija pomaže čovjeku u boljem razumijevanju etičkih i političkih problema, dok retorika služi jasnijem i uvjerljivijem izražavanju mišljenja. 1 Profesionalni sastavljač sudskih govora.
6 NOVA AKROPOLA 09/2015
Govornik, prema Izokratu, treba predstavljati grčki ideal slobode, vladati sobom i posjedovati vrline. Ove će ideje kasnije snažno utjecati na rimske retoričare Cicerona i Kvintilijana. Izokrat je naglašavao da je govorništvo više od pukog isprepletanja određenih pravila: ono je umjetnost koja prije svega traži etički ispravan stav o pitanjima vlastitog života i zajednice. Jedino na takav način, kaže Izokrat, mogu se pravilno odgajati mladi ljudi.
Kad su ga pitali kako on, koji ima slab i neprikladan govornički glas, može druge podučavati govorništvu, odgovorio je: „Ni brus ne reže, ali može naoštriti noževe.”
Pjesnici Hesiod, Teogonije i Pindar već su u Izokratovo vrijeme pripadali davnoj prošlosti, no prepoznavši snagu grčke pjesničke tradicije, Izokrat ih uključuje u svoje govore stvarajući prozu koja će ostaviti značajan trag u antičkoj književnosti. U pismima učenicima također često podsjeća na moralne pouke opjevanih bogova i heroja. Tako, primjerice, piše mladom Nikoklu, budućem ciparskom tiraninu: Određeni broj pjesnika iz prošlosti ostavio nam je savjete koji nas mogu usmjeravati kako da živimo. Pjesnici su predmet proučavanja onih koji nastoje obrazovanjem postati bolji. Nemoj misliti da možeš ignorirati poštovane pje-snike ili mudre ljude, nego radije čitaj poeziju i uči od mudrog čovjeka. Pjesnici su poput dobrih spremnika znanja koje je korisno za plemenit i uzvišen život. Poezija je vrijedna svake pohvale, ona ima sposobnost svoje teme učiniti besmrtnima.
Citirajući stihove iz Ilijade kroz koje progovara Ahilejev učitelj Feniks, poučavao je svoje učenike da budu „i govornici i radnici“.
Izokratova djelaOd šezdeset Izokratovih djela poznatih u antici, do danas je sačuvano dvadeset i jedno. To su sudski i drugi govori, savjeti vladarima, političke rasprave te dva obrazovna djela: Protiv sofista, napisan 390. g. pr. Kr., i Antidosis, napisan između 355. i 353. g. pr. Kr. u kojem brani svoj život i rad. Oba su djela pisana kao obrana tijekom sudskog postupka, pa se pretpostavlja da Izokrat brani samoga sebe od opužbi da kvari svoje učenike jer ih uči da govore protiv suda i protiv zakona.
U djelu Protiv sofista, koje je napisano nakon otvaranja škole, Izokrat iznosi razliku između svojih nastavnih metoda i metoda sofista. Nastojao je udaljiti se od onih koji su svojim govorom pokušavali zadiviti i uvjeriti slušateljstvo u svoju ispravnost: Kad bi svi oni koji preuzmu podučavanje govorili istinu i ne bi davali veća obećanja nego što ih mogu izvršiti, ne bi ih se optuživalo za neu-kost.... Ti su ljudi došli ovamo nastojeći uvjeriti mlade da će, ako postanu njihovi učenici, znati što je za njih najbolje činiti, a time i kako biti sretan... Zahtijevaju ne mali dobitak, a samo obećavaju da će ih učiniti prvima do besmrtnih... svakako, oni će ih naučiti rječitosti, gramatici, ne uzimajući u obzir prirodu svakog od toga, misleći da će biti ocijenjeni na račun izvrsnosti svojih obećanja, ...
7
ne znajući da umjetnost ne pruža slavu onima koji se drsko hvale njom, već onima koji je mogu otkriti i izraziti sve što je u njoj... Najdoličniji je u ovoj umjetnosti onaj koji govori uistinu dostojno o svojoj temi.... nemoguće je da govori budu dobri dok u njima nema opažanja doličnosti...
Unatoč tome što tvrde da podučavaju tako dragocjene vrline, oni samo naplaćuju dragocjene minute: Ako su učitelji sposobni poučavati vrlinu i pravdu, tada oni ne bi smjeli imati problema s povjerenjem u svoje učenike; ipak, sofisti zahtijevaju plaćanje unapri-jed, što jasno pokazuje nedostatak istinskog povjerenja u svoje učenike.
Izokrat završava tvrdnjom kako on sam ne može drugoga poučiti vrlini i stvoriti mu čvrst karakter jer nužno mora postojati želja i trud učenika, ali studij retorike može pomoći da se ove sposobnosti lakše razviju.
Potkraj života, u 82. godini, Izokrat piše govor Anti-dosis u kojem se brani dokazujući da retorikom svoje učenike poučava kako da postanu bolji građani i vođe. Napominje da je vrijednost obrazovanja daleko veća od bilo kakvih novčanih priloga, jer pravilno obrazovani građani pridonose pravilnom vođenju gradadržave.
U Antidosisu kaže kako ne postoji apsolutno znanje o onome što će se dogoditi, no ono što uvijek trebamo znati jest kako govoriti i djelovati u svim okolnostima, izraziti se u različitim iznenadnim, teškim i kriznim situacijama. Oni koji su u tome najuspješniji i sami se zauzimaju u pronalaženju najboljeg načina da to učine, dostojni su zvati se filozofima.
Na kraju govora objašnjava kako nastoji održati visok stupanj moralnosti kod svojih učenika i da je spreman
podvrgnuti se kazni ako bilo koji od njih pokaže loš utjecaj na društvo. Učitelja treba cijeniti prema djelima njegovih učenika, a ako njihovi životi odražavaju usvojena znanja, tada je učitelj učinio dobar posao i za svaku je pohvalu, kaže Izokrat. Time se izravno suprotstavlja sofistu Gorgiji koji je smatrao da nije do njega kako će učenici koristiti to čemu ih je naučio. Od učenika je tražio da rade na korist čitavoga grada, da vrijeme ne provode prepirući se na sudovima radi vlastite koristi, niti da traže zaštitu političara radi osobne slave.
Izokrat je sastavio više govora o slobodi i neovisnosti Grčke u kojima iznosi svoj politički ideal ujedinjenja svih Helena, zbog čega se smatra pretečom helenizma. Njegov panhelenizam nije bio samo politička ideja, nego je uključivao obrazovni sustav i etički ideal. U Panegiriku kaže: U toj mjeri je naš grad nadmašio druge ljude u mišljenju i govorništvu, da su učenici Atene postali učitelji svih ostalih; ona je učinila da ime 'Grk' ne pripada više narodu nego načinu razmišljanja. Atena je omogućila da se Grcima zovu oni koji dijele naš pogled na svijet, prije nego zajedničko porijeklo.
U govoru O miru 356. g. pr. Kr. preporučuje Atenjanima da priznaju pravo na neovisnost svim grčkim gradovimadržavama, a u spisu Aeropagitik žali se na propadanje atenske demokracije te zagovara povratak Solonovog i Klistenovog načina vladavine. U govoru ističe kako ne vjeruje u demokraciju koja „svima dodjeljuje jednako“, nego u onu koja „svakome daje ono što mu je potrebno“, a pod „potrebnim“ smatra ono što je utemeljeno na prirodnim talentima i želji za napornim radom.
8 NOVA AKROPOLA 09/2015
Strah od promjene, forma psihološkog straha koja ponekad uspijeva obuzeti i fizičku i men-talnu razinu čovjeka, javlja se i u drugim vido-
vima: strah od nepoznatog, strah od rizika, strah od gubitka stvari, pa i strah od ishoda.
Mnogo je puta rečeno da je čovjek "životinja s navikama" i u tome ima istine. Čovjek ima mnogo "gospodara" koji se brinu o tome da ga nauče određe-nim navikama koje mu daju osjećaj sigurnosti unutar skupine. Ti se isti "gospodari" brinu i o tome da razviju strah od gubitka tih istih navika, barem dok to odgo-vara namjerama spomenutih "poučavatelja".
Mi rastemo u društvu oblikovanom različitim moti-vacijama: neke od njih su prirodne i svojstvene povi-jesnim potrebama, dok su druge potpuno umjetne, potaknute interesima i modama koje tijekom nekog vremena upravljaju pokretima velikih masa.
Upravo su umjetne potrebe ili one koje su obo-jene neprirodnošću, one koje najviše sputavaju ljude i sprječavaju promjenu u bilo kojem smislu. Objasnimo to na sljedećem primjeru: voljeti i osjećati se voljeno prirodna je potreba svakog čovjeka. No, pomodni druš-
tveni zahtjevi vezuju uz ljubav cijeli niz uvjeta koji je čine umjetnom i gotovo nemogućom živjeti. Tako, osim osjećaja, treba imati materijalna dobra i utjecajan polo-žaj, a to zatvara vrata iskrenom zajedničkom životu.
Čovjek promatra što čine ostali i ponavljanjem tih postupaka postiže određeni psihološki mir koji mu omogućava da se dostojno smjesti unutar zajednice. On se bori kako bi stekao stvari koje se smatraju neop-hodnima, a kad ih jednom stekne, ne smije ih zapustiti jer bi time izgubio vlastitu stabilnost koja se nažalost oslanja na vanjske osnove.
Na isti način mode nameću određene stilove ponašanja, izražavanja, ljudskih odnosa, mišljenja i vjerovanja koji osiguravaju "normalnost", barem neko vrijeme. Treba biti u toku da bi se slijedila ova namet-nuta strujanja i mijenjati se s njima kako se ni za jedan korak ne bi udaljili od stada.
Otuda potječe strah od promjene. Svaka promjena, ako je istinska, podrazumijeva izdvajanje bilo u dobrom ili lošem smislu, napuštanje općeprihvaćenih normi, riski-ranje da se bude različit i da se izgube neke od cijenjenih vrijednosti ustanovljenih upravo onom neprirodnošću.
STRAHod promjene
Delia Steinberg Guzmán
9
Moguć je i nestanak lažne naklonosti onih koji su nas malo ili nimalo voljeli, kao i nestalnog ugleda postignutog vezivanjem uz prolaznu pomodnost.
Za one koji nastoje postati filozofi, koji vole mudrost, prva i osnovna promjena koju moraju pokre-nuti je buđenje svijesti. Čim izroni iz amorfne mase vlastitih potreba i fizičkih, psihičkih i mentalnih proh-tjeva, ona istovremeno pokreće cijeli niz promjena.
Dok se živi naslijepo, malo znači usvojiti ovaj ili onaj oblik ponašanja i u njemu se učvršćivati, ali aktivna svi-jest obavezuje na ponovno preispitivanje mnogih aspe-kata života koji prije toga nisu imali nikakvu važnost.
Filozof se prije svega navikava postavljati duboka pitanja o životu, o sebi samome, o sudbini... Njegov se um sve više okreće istraživanju i vodi ga preispitivanju vlastitog načina života, ukazujući mu na nove puteve stalnog usavršavanja.
Promjene na koje se odlučuje filozof ne odgovaraju ni modi, ni općeprihvaćenim stavovima. Naprotiv, to su promjene uzlaznog tipa u kojima je svaki korak jedna stepenica više na putu nadilaženja. I više nego o promjenama, trebali bismo govoriti o jedinstvenim i istinskim elementima ljudskog bića, izvan doticaja promjena materijalne prirode, izvan doticaja života i smrti, strasti i mnijenja.
Zašto se onda bojimo promjena kad smo svjesni da će nam ove osobite promjene donijeti samo dobro i dovesti nas do većeg duhovnog razvitka? Zato što se one moraju postići vlastitim snagama, licem u lice sa samim sobom, a da pritom odobravanje, pohvale i kritike drugih nemaju nikakvu važnost. Zato što te promjene očigledno podrazumijevaju i neke gubitke, no to su gubici koji će otvoriti prolaz novim, stabilnim i harmoničnim vrijednostima. Zato što svaka promjena sadrži rizike. Ne poznajemo nijednog heroja koji nije prolazio rizična iskušenja i sve ih iskušao do svog
pobjedonosnog izlaska. I kao što smo rekli na početku - zato što postoje i oni koji se plaše uspjeha, koji znaju da će se, kad se on ostvari, morati držati na visini tog uspjeha. Pritom neće smjeti dopustiti padove ili depresije, jer taj unutarnji uspjeh postavlja čvrste i odlučne zahtjeve pred vlastitom sviješću.
No, je li to vrijedno pokušaja?Sudbina čovjeka je da dođe do najsavršenijeg stanja
čovjeka i, kako to navode ezoterijske tradicije svih vre-mena, da u svakom smislu raste u onom što je izvan ljud-ske uvjetovanosti dok se ne pokaže dostojnim učenikom bogova, a ne već spomenutih "poučavatelja ljudi". Prije ili kasnije, do te sudbine moramo doći svi, s više ili manje patnje. Promjena je obvezatan uvjet. Dakle, zašto ne početi istog trenutka? Zašto se ne riješiti straha koji sam po sebi nije nešto pozitivno? Zašto ne razvijati hrabrost onoga koji zna što hoće i za to se bori?
Izbor je na nama: ili banalni strah od promjene onoga što se svakako mijenja i tako nas ostavlja nespo-sobnima, ili odlučna smjelost na definitivnu promjenu koja nas pretvara u snažne ljude, sigurne u same sebe, koji kroče kroz život licem okrenutim prema Sudbini.
10 NOVA AKROPOLA 09/2015
Zaljubljenost više dolikuje pozornici negoli životu čovjeka. Jer, što se pozornice tiče, ljubav je uvijek predmet komedije, a tek tu i tamo tra-
gedije; u životu pak, ljubavna strast čini mnoge nevolje – katkada kao zavodnica, katkada kao rospija. Opazit ćeš da od svih velikih i vrlih ljudi (čiji spomen živi, pripadali oni drevnoj ili nedavnoj prošlosti) nema ni jednoga koga je zaljubljenost dovela do stupnja ludila: što pokazuje da se veliki duhovi i ozbiljni poslovi drže podalje od ove kolebljive strasti. Ipak moraš izuzeti Marka Antonija, suvladara Rimskoga Carstva i Apija Klaudija, decemvira i zakonodavca; prvi je doista bio pohotljiv i neumjeren čovjek, no drugi strog i mudar; zato se čini (mada rijetko) da ljubav može doprijeti ne samo do otvorenog, već i do dobro utvrđenog srca, ako straža nije na svome mjestu. Slaba je Epikurova izreka: "Satis magnum alter alteri theatrum sumus" (Jedan drugome smo dovoljno velika publika); kao da čovjek, stvoren za kontempliranje o nebu i svim plemenitim stvarima, ne treba činiti ništa drugo doli klečati pred neznatnim idolom i podleći, iako ne ustima (poput zvi-jeri), već oku koje mu je dano za više ciljeve. Čudno je pratiti prekomjernost ove strasti, i kako ona prkosi pri-rodi i vrijednostima: govoriti u neprestanim hiperbo-lama priliči jedino u zaljubljenosti. Ta pretjeranost nije samo u riječima; jer dobro kažu da najveći laskavac, s kojim su svi mali laskavci povezani – jest samo ljudsko Ja; pa ipak je ljubavnik još veći laskavac. Jer, nikada još nije tašt čovjek toliko dobro o sebi mislio kao što zalju-bljena osoba misli o voljenoj; i zato je dobro rečeno
da nije moguće voljeti i biti mudar. Ovu slabost ne vide samo drugi, nju osjeti i voljena osoba i to jače od svih, osim kad je ljubav uzvraćena. Jer, istinsko pravilo jest da je ljubav uvijek uzvraćena ili uzajamnim osje-ćajima ili nutarnjim i prikrivenim omalovažavanjem. Koliko se tek treba čuvati ove strasti koja gubi sve, pa i samu sebe! Što se drugih gubitaka tiče, pjesnik ih je vrlo dobro prikazao: onaj koji je prednost dao Heleni, odrekao se darova Junone i Palade. Jer tko se god pre-više približi ljubavnoj strasti, odriče se obilja i mudro-sti. Ova strast preplavljuje upravo u vremenima slabo-sti, a to su velika blagostanja i velike nevolje, mada se ovo drugo rjeđe primjećuje: i jedno i drugo rasplamsa-vaju ljubavnu strast i čine je još žešćom, što pokazuje da je zaljubljenost čedo ludosti. Najbolje čine oni koji, ako se ne mogu oduprijeti zaljubljenosti, drže je u granicama i potpuno je isključe iz ozbiljnih poslova i životnog djelovanja; jer, umiješa li se i jednom u poslove, dovodi imetak u pitanje i učini da ljudi više ne raspoznaju vlastite ciljeve. Ne znam zašto, ali ratnici su skloni zaljubljenosti: mislim da je to zato što su skloni i vinu; jer stradanja obično traže nadoknadu u užitku. U ljudskoj prirodi postoji skrivena sklonost prema lju-bavi za druge koja, ako se ne potroši na jednu osobu ili na njih nekoliko, prirodno se proširi na mnoge i ljudi postaju humani i milosrdni, kao što se ponekad opaža kod redovnika. Bračna ljubav stvara čovječanstvo, pri-jateljska ga ljubav usavršava; nemoralna ga ljubav kvari i degradira.
S engleskog prevela: Vlasta Nedela
O ZALJUBLJENOSTIFrancis Bacon
11
Biti istinski sretan prirodna je i nezaustavljiva težnja svakog čovjeka. Sve što radimo, radimo kako bismo bili sretni, sigurni, kako ne bismo
patili i osjećali bol.Međutim, znamo li što je to što nas čini stvarno
sretnima? Uobičajeni odgovori kreću se od zdravlja, obitelji, voljenih osoba, istinskih prijateljstava, rođenja djeteta, ljepote prirode pa sve do materijalne sigurno-sti. To je ono što donosi osjećaj mira, ljubavi, ljepote, zaštićenosti, povezanosti s drugima, sigurnosti u same
sebe. Kako postići da ovi trenuci sreće postanu naša trajna svojina?
Filozofske tradicije govore da je važan preduvjet razumijevanja što je sreća ljudskog bića, spoznaja što je to ljudsko biće. Tko smo mi?
Plotin donosi mit o porijeklu, rođenju čovjeka. Čovje-kova duša, prije nego se spustila u manifestirani svijet, živjela je na Nebu, u svijetu vječnih vrijednosti kao što su dobrota, ljepota, istina i pravednost. U tom svom nebe-skom domu živjela je sretna u svojoj čistoći i nevinosti.
Ariana Deranja
U POTRAZI ZA SREĆOM
12 NOVA AKROPOLA 09/2015
No, u jednom trenutku radoznalosti, duša je iz svog nebeskog svijeta pogledala prema dolje i u ogledalu ugledala svoj odraz, svoj materijalni lik, te bila privu-čena u svijet materije. Tako se našla zatočena u tijelu i sada luta svijetom u potrazi za onim što je izgubila. Izgubila je nebeska krila i više se ne može vratiti svom nebeskom domu, izgubila je osjećaj sreće koji je imala živeći u svom prirodnom okruženju.
Sve drevne kulture govore o ovoj dvojnoj prirodi čovjeka, zemaljskoj i nebeskoj, prolaznoj i vječnoj. Zanemariti jednu od njih, znači živjeti kao nepotpuno i neskladno ljudsko biće, lišeno osjećaja trajne sreće.
Suvremeni način života obilježen pretjeranom težnjom za materijalnim blagostanjem doprinosi tom stanju nesklada. U nastojanju da osiguramo što bolje materijalne uvjete, jer vjerujemo da o njima ovisi naša sreća, izgubili smo prirodnu vezu s duhovnim u nama, a posljedično i s drugim ljudima.
Epiktet kaže da "...želja i sreća ne mogu živjeti zajedno. Jer događa se da grčevito želimo zadržati ono što je po svojoj prirodi propadljivo". Ako su naše želje svedene na osjetilne i materijalne potrebe koje su prolazne, dok je naša nutarnja, duhovna dimenzija zanemarena, nesretni smo. To objašnjava zašto unatoč bogatstvu i svim ostvarenim materijalnim željama, ljudi mogu biti itekako nezadovoljni, ali isto tako postoje oni koji su sretni unatoč životnim nedaćama.
Osnovno obilježje istinske sreće je nutarnji mir koji je rezultat sklada između naših materijalnih i duhovnih
potreba. Iz tog sklada proizlazi i naš stav prema životnim problemima i okolnostima. Okolnosti često ne možemo promijeniti, ali možemo promijeniti naš stav prema njima. To je naš izbor. Ono što nam donosi sreću je ispravan stav prema onome što donosi život i ispunjavanje vlastitih odgo-vornosti i dužnosti. Put do istinske sreće nalazi se upravo u nama samima i načinu djelovanja koji ćemo odabrati.
Filozofske tradicije kažu da do istinske sreće vodi samo jedan put – put vrline. Sreća je djelovanje u skladu s vrlinom, jer jedino se vrlinom možemo suprotstaviti nevoljama. Sreća se nalazi u načinu na koji prolazimo ovim putem, kako ga živimo i jesmo li dali sve od sebe…
Međutim, da bismo izražavali vrlinu potrebno je ulagati svjesni napor, odabirati ono što je ispravno i pravedno u svemu što radimo i ustrajati u tome bez očekivanja nagrada, razvijati suosjećanje za druge, skro-mnost, miroljubivost, pokušati biti dobro ljudsko biće.
Može li te ono što ti se dogodi spriječiti da budeš pravedan, velikodušan, umjeren, razborit, isti-noljubiv, slobodan, da sebe poštuješ i da budeš sve ono što čovjeka čini čovjekom? Kad god ti se dogodi nešto što bi te moglo ogorčiti, sjeti se da pravilo ne kaže: 'ovo je nesreća', već 'sreća je ovo podnositi časno. Marko Aurelije
13
Bili bismo zaista nesretni kada bismo izgubili dobrotu, vjernost, pravednost i ostala dobra koja imamo kao humano ljudsko biće, kaže Epiktet.
Biti sretan znači suočiti se s problemima, ne izbjegavati ih. Kako stoici kažu, nećemo uvijek izaći kao pobjednici, ali ćemo naučiti nositi se s njima i plivati preko njih.
Zato se trebamo usuditi tražiti sreću u onome što ispravno činimo, u onome što raste i razvija se, a ne
u savršenom. To je naš ljudski zadatak. Život je puno više od onog materijalnog. Mora postojati razlog zašto smo se rodili, razlog zašto živimo, razlog radi kojeg se trudimo. Tradicije kažu da jednom kad se sjetimo tko smo, osjetit ćemo želju da se vratimo svome nebeskom domu. A za to nam trebaju krila.
I zato trebamo raditi na tome da nam izrastu krila, oslanjajući se uvijek na ono trajno u nama, na ono što u čovjeku potiče stabilnu i trajnu sreću.
Gdje god postoji ljudsko biće, tu je mjesto za iskazivanje dobročinstva.
Seneka
Umjetnost i ljepota
Miguel Angel Padilla
Kao tema za razmišljanje umjet-nost predstavlja uzbudljiv svijet, s mnoštvom nijansi, sugestivnih
i ujedno dubokih, no zbog njegove je pri-rode taj svijet teško sagledati s racionalnog i logičkog gledišta.
Što reći onome tko ushićeno promatra djelo kipara Antonija Canove, koga uzdiže zvuk flaute u trenucima osame, ili u sumrak
prolazi podno stupova Karnaka, ili je uro-njen u stihove Rubena Darija? Umjetnost
nam se očigledno obraća drugim jezikom koji se ne može racionalno analizirati.
Ipak, ona je duboko ukorijenjena u ljudskoj prirodi, kroz umjetnost dajemo i kroz umjetnost
primamo. Iako je potrebno probuditi određeni nutar-nji osjećaj da bi se pomoću umjetnosti moglo vidjeti i čuti skrivenu tajnu do koje nas vodi, prodiranje u njenu bit i bit ljepote, poniranje u ljudsku prirodu filozofskim promišljanjem može nas dovesti do sklada, otvoriti mogućnost shvaćanja i opažanja tih nutarnjih osjećaja ili osjećaja duše.
Dvadeseto je stoljeće bilo velika alkemijska peć transformacija, ali je velika brzina mnogih promjena spriječila njihovu mogućnost asimilacije. Prečesto smo htjeli živjeti osjećaj grandioznosti isključivo kroz kreativnost i originalnost koja raskida sa svime i nastoji opravdati samu sebe. Razbijene su mnoge stare forme, ali s razbijenim kalupima starih formi odbačeni su i principi i ideje svojstvene čovjeku.
NOVA AKROPOLA 09/201514
15
Mnoštvo struja ispreplelo je tapiseriju prošlog stoljeća. Mnogi veliki umjetnici prošli su neopa-ženo, drugi su se uspjeli probiti kroz gusto potro-šačko društvo, međutim, prevladao je nažalost krajnji relativizam koji je učinio da se izgube smisao i svrha umjetnosti, da se ona odvoji od ljepote. Ovaj gubitak svrhe nadjačao je zdravu relativnost pretvarajući se u apsolutni relativizam, pri čemu u ime originalnosti vrijedi sve. A što ako se ujedine original-nost i ljepota?
Umjetnost kao plemenito izra-žavanje, koju danas osjećaju toliki neznani umjetnici, treba ponovo pronaći svoj identitet.
Ako je točno da umjetnost treba dinamičnu plastičnost onoga što je živo, da postoje mnogi relativni i subjektivni elementi, također je točno da umjetnost treba pobijediti dvosmisleni govor demagogije, tu potrebu da ugodi čitavom svi-
jetu ne govoreći ništa osim nejasnih stvari koje nastoje zadovoljiti svakog, a ni na što ne obvezuju.
Međutim, ništa nije udaljenije od dvosmislenosti nego što je umjetničko stvaralaštvo koje je združeno s estetskim težnjama autora, bez obzira sviđalo se to potrošačkom društvu ili ne.
Danas se ponovno pojavljuju mlade duše koje, oslobođene ograničenja, žele stvoriti novu umjetnost i ispuniti je sadržajem čiji korijen leži u onom najdu-bljem i najljepšem u ljudskoj prirodi.
Umjetnost kao put ka intuicijiNa dugom putu razvoja ljudske misli o umjetnosti oduvijek je jasno da je jezik umjetnosti intuitivan, da ne pripada racionalnome. Od vremena klasične filozofije umjetnost se smatrala jednim od stupova kulture koji, zajedno s politikom, znanošću i reli-gijom, čini četiri strane civilizacijske piramide. Od ova četiri stupa put znanosti najviše je obilježen
racionalnim. Politika, kao primjena zakona, organiza-
cije, pravde, tako-đer je racionalna.
Obje se više oslanjaju na logičko i konceptualno pove-
zivanje, iako im je potreban i intuitivni aspekt da bi bile cjelo-
vite. Moderna neuro-znanost povezuje ih s lijevom polutkom
mozga, čija je funkcija više usmjerena na ana-lizu, logiku, itd.
16 NOVA AKROPOLA 09/2015
Nasuprot tome, umjetnost i religija su intuitivnije. Rekli bismo da čovjeka stavljaju u dodir s idejom bez intervencije mišljenja, racionalnog koji je temelj inte-lekta. To čine kroz alegoriju, simbol i sliku. Slijedeći istraživanja moderne neuroznanosti, one su više pove-zane s funkcijom desne, kreativnije polutke mozga koja sintetizira i koristi se slikama i simbolima.
Dakle, umjetnost u nama pokreće elemente koji nam omogućuju da bolje vidimo preko utisaka nego što shvaćamo preko pojmova. Stoga je taj put ponekad puno bliži osjećaju i senzibilnosti nego razmišljanju i razumijevanju.
Intuiciju je teško definirati jer je apstraktna, a zapadni su jezici, u poplavi tehničkih i komercijalnih izraza, izgubili sposobnost izražavanja dubokih i suptil-nih nijansi. Tako se intuiciju doživljava kao jedan oblik izražavanja ideja u svijetu mašte putem rezonancije i analogije.
Platon je govorio da kontemplacija o lijepom priziva našu nutarnju ljepotu i stavlja nas u kontakt s arhetipom ili idejom Lijepoga u onoj mjeri u kojoj smo uspjeli pro-buditi naše nutarnje opažanje. Ova sposobnost rezonan-cije, komuniciranja bića pomoću srodnih harmonija, uje-dinjuje nutarnje s vanjskim, formu s uzvišenijim mislima.
Ova karakteristika daje umjetnosti neizmjernu pla-stičnost kao i veliku moć komunikacije, i stoga se na prirodan način može približiti velikom broju ljudi koji posjeduju izvjestan senzibilitet.
Potrebno je razlikovati senzibilnost od senti-mentalnosti. Sentimentalnost govori o slabosti pred osjećajima ili emocijama, o osjetljivosti prepuštenoj impulsima, bez volje i inteligencije, dok senzibilnost govori o sposobnosti reagiranja u susretu s estetskim, harmoničnim ili dobrim, o posjedovanju spremne duše i budnih nutarnjih osjetila.
Sa španjolskog preveo: Krešimir Andjel
17
KOŠULJA SRETNOG ČOVJEKA
Razbolio se silan neki kralj od čamotinje i nuja, i nije više znao što bi na tom svijetu zavolio, što poželio. Stao venuti silni kralj,
i doglavnici i dvorski savjetnici dadoše se u brigu i počeše se domišljati kako da ga ozdrave od ove boljke koja spopada site i bogate. Nakon duga vijećanja liječnika i zvjezdočitača, bude propisan lijek: kralj će ozdraviti onoga časa kad odjene na se košulju sretna čovjeka. Krenuše svijetom mnoge poslaničke družbe u potragu za sretnim čovjekom. Propješačili poslanici sela i gradove, obišli imanja i kolibe, i svuda gdje bi zatekli čovjeka koji nije izgledao uplašen, namrgođen ili sjetan, pitali su ga je li on sretan čovjek. No vazda bi dobivali niječan odgovor - svakoga je na ovom svijetu snašlo ponešto zbog čega se osjećao nesretnim - bilo
to što nije imao poroda, ili to što mu je porod pokosila bolest, bilo to što je siromašan, ili to što je strepio nad svojim bogatstvom, ili to što je bio osamljen, ili to što je živovao s ljudima koje nije volio, ili to što je volio ljude koji nisu živjeli s njim... Kad su već sve pretra-žili poslanici, i kad su se umorni i zdvojni vraćali u prijestolnicu, dopre im do uha nečije veselo pjevanje. Upitaše ga za razlog njegova veselja. Nemam nikakva razloga, odgovori čovjek, ja pjevam naprosto zato što sam sretan. Kad su to čuli, kraljevi poslanici kliknuše u slavodobiću i jurnuše put čovjeka da mu brže-bolje skinu košulju. Ali, da! Na sretnom čovjeku nije bilo košulje.
Odabrala: Vesna BosnarIz knjige: Vesna Krmpotić, Košulja sretnog čovjeka
18 NOVA AKROPOLA 09/2015
Na temelju čega se ovaj tumul smješta u brončano doba, tj. u II. tisućljeće prije Krista?Boris Baćić iz Arheološkog muzeja Istre u Puli istražio je sa suradnicima 1957. godine ovaj lokalitet i tada su dobiveni podaci za dataciju u brončano doba, odnosno u II. tisućljeće prije Krista. To su keramika i brončani predmeti koji svojim oblicima datiraju ovaj spomenik u razdoblje srednjeg brončanog doba.
Koja je bila njegova prvotna funkcija, budući da se o njemu govori kao o opservatoriju, grobnici i svetištu?Radi se o grobnici pod kamenim tumulom i to je tip grobnice prekriven kamenom gomilom, kakve su uobičajene za II. tisućljeće pr. Kr. ili brončano doba na području Istre, ali i šire. Jedna grobnica većih dimen-zija podignuta je na vrhu uzvisine, a na padinama i vrhovima platoa više njih manjih dimenzija.
istarski NEWGraNGE
Pored sela Sošići kod Rovinja, na brdu Maklavun, nalazi se istoimeni prapovijesni arheološki lokalitet iz brončanog doba – tumul Maklavun. Šira se javnost o ovom lokalitetu mogla podrobnije informi-rati u medijima, posebno 2006. godine, kada su iskopi na kamenolomu koji se nalazi tik do tumula
dostigli dozvoljenu granicu, čime je ugrožen opstanak spomenika. O kakvom je lokalitetu riječ, te u čemu je njegov značaj, upitali smo dr. sc. Kristinu Mihovilić, voditeljicu prapovijesne zbirke Arheološkog muzeja Istre u Puli.
19
Tko je prvi ukazao na njegovu vrijednost i kako su te-kla daljnja istraživanja?Navodi se kao lokalitet s kamenom gomilom već u popisu gradinskih naselja Carla Marchesettija 1903. godine. Na posebnu važnost Maklavuna ukazao je nje-gov istraživač, Boris Baćić .Od kojih se arhitektonskih elemenata sastoji i kakvog je oblika ovaj tumul?Iskopavanjima opsežne kamene gomile 1957. godine otkriven je kružni kameni vijenac promjera 16 m, debljine 1-5 m, sačuvan u visini 1,70 m. S jugozapadne strane, do zazidanog prolaza kroz vijenac, vode dva para-lelna zida koja čine koridor, sličan dromosu kod miken-skih kupolastih grobnica, tholosa, s kojima Baćić uspo-ređuje ovaj nalaz. Unutrašnji kružni prostor promjera je 8 m. Odmah zapadno od prolaza nalazi se grobnica koja je sadržavala ostatke triju pokojnika, i to dvije odrasle osobe i djeteta. Unutar kružnog prostora zabilježeno je više većih kamenih blokova. Cijeli unutrašnji prostor bio je prekriven debljim slojem pepela u kojem su prona-đeni ostaci životinjskih kostiju, nekoliko ulomaka kera-mike i jedno malo brončano šilo-dlijeto. Pretpostavljeno je da je sloj pepela trag pogrebnih obreda.O Maklavunu se govori kao o kupolastoj grobnici mi-kenskog tipa. Kakav je to mikenski tip i što nam mo-žete reći o sličnosti s mikenskim građevinama?Kupolaste grobnice – tholoi, građene su u Grčkoj za vodeću aristokraciju i ratnike, s kojima su pokapana cijela bogatstva. Središnji dio grobnice, tholos, građen je u tehnici lažnog svoda, a do njega vodi prilaz sličan hodniku – dromos. Sve je građeno savršeno klesanim blokovima, često ukrašavanim reljefima. Cijela je gra-đevina obično bila sakrivena u prostoru, uklesana u stijenu, za razliku od monumentalnih kamenih gomila u Istri koje se posebno ističu u prostoru svojim položa-jem na vrhovima uzvisina.
Na sličnosti građevinskih elemenata Maklavuna koji podsjećaju na mikenske tholose, ponovno je ukazano u arheološkoj literaturi 2000. godine. Trenutno je Maklavun jedinstvena pojava u Istri, nastala vjerojatno kao rezultat oponašanja grčkih građevina u svrhu isticanja važnosti elitnih članova lokalne zajednice. Tko je bio pokopan u njemu?Na Maklavunu, kao i u drugim sličnim grobnicama, pokapana je brončanodobna elita koja je živjela u utvrđenim gradinskim naseljima. Već prije Maklavuna bilo je iskopano nekoliko većih grobnih tumula na području Istre, ali je dokumentacija o okolnostima nalaza ograničena. Iako su grobni prilozi u takvim grobnicama na području Istre uvijek vrlo skromni, velikim je kamenim gomilama označeno mjesto počinka izuzetnih osoba koje nastavljaju bdjeti nad zajednicom iz koje potječu ili čak označavaju granice prostora kojima zajednica dominira.Koliko ima takvih tumula po Istri i zna li se nešto o nji-hovim graditeljima?
20 NOVA AKROPOLA 09/2015
Ne zna se broj tumula, jer ih je nemoguće odrediti bez iskopavanja. Osim kamenih gomila iz brončanog doba, koje pokrivaju grobnice, slične su kamene gomile označavale sustav rimske centurijacije, odnosno raz-graničenja parcela u rimskim kolonijama, a nastajale su i čišćenjem obradivih površina. Mnoge su nestale radom vapnenica i drobljenjem kamena.
Kamene gomile koje pokrivaju grobnice gradili su stanovnici gradina – kasteljera. Nastale su tijekom razdoblja brončanog doba, od početka II. tisućljeća do oko XII. stoljeća pr. Kr., kada se na području Istre pojavljuje novi običaj pokapanja pokojnika incineraci-jom, to jest obrednim spaljivanjem, a grobne žare se pokapaju u nekropolama na ravnom.Koliko su radovi na kamenolomu uništili tumul i prije-ti li mu još opasnost?Radovi na kamenolomu, ali i nesavjesni posjetitelji ošte-ćivali su građevinu na Maklavunu i stoga su izvedeni radovi revizijskih iskopavanja i djelomične rekonstruk-cije 1993. i 2012. godine. Trenutno je rad na kameno-lomu zaustavljen, ali posjetitelji i dalje ugrožavaju kon-strukciju građenu u suhozidu, bez posebnih veziva. Kakva je budućnost ovog arheoastronomskog nalazi-šta kao spomenika kulturne baštine?Maklavun je upisan u registar Nepokretnih kulturnih dobara Republike Hrvatske, ali za održavanje i uklju-čivanje takvih spomenika u kulturnu ponudu naših prostora još uvijek nisu definirani konkretni uvjeti.
Kako bismo doznali ponešto o Maklavunu s astro-nomskog gledišta, obratili smo se našem poznatom
astronomu, profesoru Koradu Korleviću iz Višnjana.Zašto se Maklavun u medijima uspoređuje sa Stone-hengeom?To nije dobar naziv za Maklavun, a ako već treba tražiti paralelu, Maklavun je hrvatski "Newgrange". To je grob-nica čiji je ulazni dromos okrenut prema zalasku sunca za zimskog solsticija. Kada bi se kod nas tražio ekvivalent Stonehengeu, to bi bio kameni krug kod Mušaleža, na brdu Mali sveti Angelo, koji je star vjerojatno oko 3200 godina, samo što su neki kameni blokovi pali.Na temelju čega se zaključuje da je uz grobnicu Ma-klavun bio i opservatorij?Kada se radi o građevinama, objektima, markerima u pri-rodi za koje ne postoje pisani dokumenti, ostaje nam samo slagati hipoteze prema našem znanju o tom vremenu.
Budući da znamo da je to mediteransko/pelagrej-sko stanovništvo prije 4000 godina imalo kolonije, trgovačke veze i kulturne utjecaje od Male Azije, Cipra, Krete, Istre, Korzike do Irske i Baltika, onda možemo pretpostaviti da su bili izuzetni pomorci i da su im astronomska znanja bila zadivljujuća prema vre-menu i tehnologiji. Njihov kalendar od osam mjeseci ima samo jednu točku koja je iznad svih, a to je zimski solsticij. Ako se nađe da je neka orijentacija objekta u tom pravcu, onda uvijek postoji vjerojatnost da je to slučajno kod jednog objekta, ali što ako je ona takva kod stotinu njih? Onda je tu i hipoteza da je to njima bilo važno, da je to bila ključna točka u kalendaru.
Priredila: Marta Mihičić
Pauk koji se smije
Vlasta Nedela
malo je vjerojatno da ćemo se nasmiješiti pri pogledu na pauka, no izgleda da se priroda pobrinula da nas i u ovom slu-
čaju iznenadi i oduševi. Kada su znanstvenici 1973. godine na Havajima otkrili sićušnog pauka, sa šarama na zatku nalik smajliću, osmijeh im nije silazio s lica.
Znanstveno mu je ime Theridion grallator i pri-pada porodici Theridiidae, kojoj pripada i čuvena crna udovica, ali za razliku od nje, ovaj je paučić potpuno bezopasan.
Zanimljivo je da je Theridion grallator udomaćen samo na četiri havajska otoka i na svakom otoku ima drukčije šare. Znanstvene teorije o različitosti njego-vih šara isto su tako različite. Jedna kaže da mu šare služe da zbuni grabežljivce – ptice. Kada ptica vidi plijen koji nikada ranije nije vidjela, na trenutak se zbuni jer joj nije jasno je li riječ o hrani ili nije. Pauk može iskoristiti tu „pauzu za razmišljanje“ i pobjeći,
smatra dr. Geoff Oxford, biolog s britanskog Sveuči-lišta u Yorku koji se bavio proučavanjem „nasmiješe-nog“ pauka. Drugi znanstvenici smatraju da paukovi osmijesi ovise o vrsti hrane koju uzima, no nijedna teorija nije potvrđena.
Očigledno je da ovo malo stvorenje na više načina zbunjuje istraživače: osobita je i majčinska briga ženki koje se aktivno brinu o svom pomlatku, love kukce i hrane svoje mlade, što ih svrstava u samo jedan maleni postotak svih vrsta pauka na cijelom planetu koji se tako ponašaju.
Iako bezopasan za ljude, pauk koji se smije na rubu je istrebljenja. Jer, kako kaže dr. Oxford, fauna je na Havajima ozbiljno ugrožena zbog dopremanja novih životinjskih i biljnih vrsta. Budući da Theri-dion grallator nije zaštićena vrsta te zbog sve većeg krčenja šuma na tim prostorima, prijeti mu nestanak prirodnog staništa.
21
Kao izraz čovjekove potrebe da zabilježi stvar-nost koja ga okružuje, pismo je oduvijek bilo osnovno obilježje svake civilizacije. Premda
se starost pisanih izvora procjenjuje na više od pet tisuća godina, zapanjujući je podatak da u svijetu tre-nutno ima oko 774 milijuna nepismenih osoba ili 16 % stanovništva starijeg od 15 godina, što znači da je svaka deveta osoba nepismena.
Iako svaka zemlja ima svoj kriterij definicije pisme-nosti, općenito je prihvaćeno da se pod pojmom pismenosti podrazumijeva umijeće čitanja i pisanja.
Najviše nepismenih je u Indiji, 28 milijuna. Tre-nutno 57 milijuna djece ne ide u školu. Od ukupnog broja nepismenih dvije trećine čine mlade djevojke i žene iz nerazvijenih zemalja: Indije, Pakistana, Etio-pije, Bangladeša, Tanzanije. Najmanja stopa pismeno-sti je u Maliju i Burkini Faso, oko 23 %.
U Hrvatskoj, prema zadnjem popisu iz 2011. godine, Hrvatski državni zavod za statistiku zabilježio je 0,8 % nepismenog stanovništva, što je brojka od oko trideset tisuća osoba starijih od 10 godina. To je znatan pomak u odnosu na 1953. godinu, kada je nepismenost u Hrvatskoj iznosila 16,3 %. Najviše nepismenih je u dobi iznad 60 godina, a žene čine 82 % nepismenih osoba u odnosu na ukupan broj nepismenih.
Godine 1967. UNESCO je utemeljio Svjetski dan pismenosti koji se obilježava 8. rujna s ciljem da se što većem broju djece omogući pohađanje osnovne škole, kao i opismenjavanje odraslih osoba. Taj dan je prilika da se upozori na nepismenost kao globalni problem jer pisana je riječ oduvijek povezivala ljude iz prošlog, sadašnjeg i budućeg vremena u jedin-stveno čovječanstvo.
Priredila: Nada Krivokuća
Pismenost u svijetu i Hrvatskoj
NOVA AKROPOLA 09/201522
Tečaj praktičnefilozofije
www.nova-akropola.hrNova Akropola
FILOZOFIJA KULTURA VOLONTERSTVO. .
Kako?● upoznati sebe● stjecati vlastite kriterije● donositi životne odluke● razvijati sigurnost u sebe ● izražavati vlastite potencijale
Tečaj praktične filozofije obuhvaća učenja najvažnijih škola filozofije i njihove savjete za buđenje stvaralačkih potencijala u čovjeku.Tečaj se održava jednom tjedno, u trajanju od dva školska sata.Cijena tečaja je 240 kuna. Za studente, umirovljenike i nezaposlene cijena iznosi 160 kuna. Ulaz na uvodno predstavljanje tečaja slobodan.
OSIJEK: D. Neumana 6, 031 200 630PULA: Uspon na Kaštel 2, 098 900 4406RIJEKA: Jedrarska 5/3, 051 213 020SPLIt: Slavićeva 47, 021 486 366
VARAŽDIN: V. Nazora 1, 095 5959 950ZADAR: J.J.Strossmayera 8, 098 840 270 ZAgREb: Ilica 36, tel: 01 481 2222 fax: 01 2330 450
24 NOVA AKROPOLA 08/2015
Tisuće stvari može čovjeka spriječiti da dobije ono što voli,
ali niti jedna da to i dalje voli.
Kristina od Švedske (1626. - 1689.)
www.nova-akropola.com
