Nova akropolawww.nova-akropola.comBroj 08 | 2015.

Z a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t

Modernamitologija

CiCeRoN o govoRNikU

FRaNCis baCoN o ljePoti

ivo aNDRiĆ Mostovi

DoMiNaCija ili voDstvo?

4

Sadržaj

4 MODERNA MITOLOGIJA Sabine Leitner

9 CICERON - O GOvORNIku Vesna Novović i Marta Mihičić

12 FRANCIs BACON: O LJEPOTI

13 kORNJAČA I ŽABA

14 IvO ANDRIĆ - MOsTOvIDoris Toić

18 MATEMATIkA kROZ PROŠLOsT Nadiia Komarova

20 BAJkOvITI ALBEROBELLOSuzana Dobrić Žaja

22 DOMINACIJA ILI vODsTvO? Irena Petak

Impresum:Glavni urednik: Andrija Jončić

Izvršna urednica: Nataša Žaja

urednici rubrika: Luka Marić, Dijana Kotarac, Sofija Stepanovska, Anastazija Pulja, Marta Mihičić

Lektura: Branka Žaja, Vesna Bosnar

Tehničko uredništvo: Atila Barta, Svjetlana Pokrajac, Matija Prević

ISSN 1849-6237

08 | 2015. www.nova-akropola.com

Nova akropolaZ a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t

Izdavač: NOVA AKROPOLA - kulturna udruga

Ilica 36, 10000 Zagreb Tel: 01/481 2222, Fax: 01/233 0450

web: www.nova-akropola.hr e-mail: info@nova-akropola.com

14

14

20

23

9 12

2218

3

U popularnoj kulturi koja je izgubila vezu s mit-skim, mit je lišen stvarnog značaja u tolikoj mjeri da se nerijetko izjednačava sa zablu-

dama. Tim više intrigira oživljavanje interesa za mitove i legende čije filmske adaptacije pune kinodvorane širom svijeta.

Pored toga, različite sociološke i psihološke stu-dije ukazuju na pojavu moderne mitologije u vidu superheroja od kojih su neki postali planetarno popu-larni, poput Supermana, Spidermana, Batmana… Taj se fenomen danas provlači kroz sve medije, od stripa kao izvornog medija, preko filma, videoigara, internetskih portala, mobilnih aplikacija itd. Ciljana skupina su djeca i mladi koji se identificiraju s nepo-kolebljivim superherojem čija je misija borba protiv zla i nepravde.

Nije teško prepoznati kako moderni heroji preu-zimaju obrasce mitskih heroja koje nalazimo u svim mitologijama svijeta. Njihovi su zadaci "nemoguće misije", no oni ih neustrašivo pobjeđuju poput mit-skih heroja koji se suočavaju sa strašnim nemanima i čudovištima. Odlikuje ih natprirodna snaga, pra-vednost, hrabrost, brzina, izdržljivost, upotpunjeni

rendgenskim vidom, emisijom elektromagnetskih valova iz očiju koje koriste kao oružje, sposobnosti letenja itd. Iako postoje očigledne razlike, superhe-roji nalikuju mitskim herojima.

Nameće se pitanje: čemu mitovi i heroji u moder-nom svijetu toliko okrenutom onom izvanjskom? Zašto ih ponovno smatramo privlačnima, kako djeca tako i odrasli?

Mnoge vrijednosti stjecane tijekom čovjekova dugog razvoja danas su desakralizirane, zaboravljene i negirane, no one su neuništiva konstanta. One se samo mogu iskriviti, preoblikovati, biti potisnute u podsvijest pojedinaca i društava tvoreći kolektivno nesvjesno, za koje C. G. Jung kaže da je beskrajno i moćno kao zvjezdano nebo.

Oživljeni interes za mitove nostalgija je za zvjez-danim nebom, za izvorima, za onim bitnim koje nam može pružiti cjelovitiju i bogatiju sliku svijeta. Također je izraz potrebe za herojima koji će nas nadahnuti i potaknuti te pripremiti za putovanje kroz vlastiti život, ali i pomoći dokučiti misterij koji se nalazi iza privida izvanjskog.

Uredništvo

4 NOVA AKROPOLA 08/2015

Iako mitovi postoje u svim civilizacijama i svim povijesnim vremenima, često su omalovažavani i smatrani pričama za naivne. Auguste Comte,

osnivač pozitivizma i sociologije, degradirao je mitove na najraniju i najprimitivniju razinu intelektualne evo-lucije, a francuski filozof Lucien Lévy-Bruhl povezao je mit s predlogičkim mentalitetom zajedničkim najprimi-tivnijim stadijima čovječanstva. U ovom modernom vre-menu to podrazumijeva da smo odavno trebali prerasti taj "primitivni mentalitet" i da smo trebali odbaciti sve što je izvan osjetilnog iskustva i jasnog svjetla razuma.

Kako je onda moguće da mitovi još uvijek zaokup-ljaju našu imaginaciju, da smo i dalje fascinirani elfima i zmajevima, da je knjiga Gospodar prstenova uz Bibliju bila najčitanija knjiga XX. stoljeća i da je J. K. Rowling autorica koja je zaradila najviše novca u čitavoj poznatoj povijesti? Kako objasniti da su Ratovi zvijezda dosad nadahnjivali tri generacije, da u pusto-lovinama Harryja Pottera podjednako uživaju i djeca i odrasli, da ljudi iznova gledaju filmove poput Matrixa i da je Gospodar prstenova privukao nevjerojatno razli-čite poklonike svih dobnih skupina.

Mit je mrtav – živio mit!

Mitologija je još uvijek živa, i uvijek će biti živa. Još od najranijih vremena čovjek je koristio simbole i mitove da bi izrazio svoje iskustvo stvarnosti, koje nadilazi fizički svijet, i prenio ga budućim naraštajima. Svi su narodi kroz povijest imali svoje mitove, a neki od njih poznati su i danas: ep o Gilgamešu, mit o Izidi i Ozirisu, Mahabharata, Ramayana, Heike Monogatari, Ilijada, Odiseja, Platonovi mitovi, legende o Svecima, Edda, Kalevala, mit o kralju Arthuru i njegovim vite-zovima, Pjesma o Rolandu, i mnogi drugi. U XIX. i XX. stoljeću mit se ustrajno oživljava u literarnoj, glaz-benoj i filmskoj umjetnosti: Prsten Nibelunga, Gospo-dar prstenova, Ratovi zvijezda, Matrix, Harry Potter, Dina, da spomenemo samo neke.

Ponovno oživljavanje mitskih elemenata dovelo je do prikupljanja, klasificiranja i tumačenja mitova, te konačno i do pokretanja studija komparativne mitologije.

Njemački antropolog Adolf Bastian (1826.-1905.) prvi je izložio ideju da mitovi čitavog svijeta sadrže iste "elementarne ideje".

MODERNA MITOLOGIJASabine Leitner

5

Švicarski psihijatar Carl Gustav Jung (1875.-1961.) nazvao je te elementarne ideje "arhetipovi", jer je bio uvjeren da su oni sastavni dijelovi ne samo nesvjesnog uma pojedinca, nego i kolektivnog nesvjesnog. Jung je vjerovao da su sva ljudska bića rođena s istim osnov-nim podsvjesnim arhetipovima kao što su "heroj", "kralj" ili "istraživač".

U drugoj polovici XX. stoljeća općeprihvaćeno je da su mitovi nešto univerzalno, nešto što ima uni-verzalnu funkciju. Joseph Campbell (1904.-1987.) je 1949. godine napisao revolucionarnu knjigu Heroj s tisuću lica, u kojoj obrazlaže kako su sve priče u osnovi ista priča, koju je nazvao "herojsko putovanje" ili "monomit". U svojoj knjizi iznosi primjere iz različitih kultura kroz čitavu poznatu povijest svijeta te ukazuje na zajedničku temeljnu postavku u pozadini religije i mita. Zaključio je da su sve religije samo posude za iste esencijalne istine i da "su sve religije istinite, ali nijedna doslovno".

Zajednički univerzalni elementi modernih mitova Borba između dobra i zlaU mnogim se mitovima dvije strane bore jedna pro-tiv druge. Drevni primjer je Bhagavad-gita, u kojoj se Pandave bore protiv Kurava; moderni su primjeri prstenova družina protiv tamnih sila Mordora i Harry Potter protiv Voldemorta. U Matrixu se ljudska bića bore protiv strojeva, a u Ratovima zvijezda snage Pla-neta protiv snaga Zvijezde smrti.

U svim navedenim primjerima tema je moć. Zli žele moć za sebe (Sauron je oživljen "željom za

dominiranjem čitavim životom") i ne pokazuju pošto-vanje prema individualnim životima, dok se dobri uspješno odupiru pohlepi za moći, a njihova se moć zasniva na sposobnosti vladanja sobom. HerojHeroj je glavni lik priče i ima posebnu misiju koju treba ostvariti. Njegova je priroda istovremeno ljudska i posebna; u grčkoj je mitologiji ova dvostruka priroda bila izražena herojem koji je gotovo uvijek polubog, dijete božanskog i ljudskog roditelja. "Posebnost" Harryja Pottera, Frode, Lukea Skywalkera, Nea i Paula Atreidesa znači da je njihova sudbina proći kroz mnoge opasnosti i mnoga iskušenja. Tijekom svoje misije oni često skoro pogibaju, ali tako otkrivaju svoju nutarnju snagu i razvijaju svoj nutarnji potencijal. Učitelj ili mentorPrimjeri: Dumbledore, Gandalf, Obi-wan Kenobi, Yoda, Morpheus itd. Svaki heroj ima svog učitelja ili mentora. Učitelj je svjestan potencijala u mladom heroju i pre-uzima ulogu njegovog učitelja i vodiča. On priprema heroja za zadaću i podsjeća ga na vrline koje treba razviti ako želi biti uspješan. Učitelj obično zna istinu ili zna puno više o širem kontekstu misije i pomaže svom štićeniku u postupnom shvaćanju istine i oslobođenju od svih iluzija.ProročanstvoU mnogim mitovima postoji proročanstvo koje se tiče heroja. To je proročanstvo koje pomaže identifikaciji heroja, kao u mitu o kralju Arthuru gdje osoba koja može izvući mač iz kamena, treba postati budući kralj. Ili pak proročanstvo otkriva misiju i sudbinu heroja. U Ratovima zvijezda rečeno je da će Luke zbaciti vla-dara. U Matrixu proročanstvo kaže da će Morpheus pronaći "Jednog" koji će biti sposoban osloboditi čovječanstvo i da će se Trinity u njega zaljubiti. Harry Potter postupno otkriva proročanstvo o svojoj poveza-nosti s Voldemortom. U filmu Dina Bene Gesserit ima proročanstvo o Kwisatzu Haderachu, osobi koja će "skočiti naprijed" u evoluciji čovječanstva, a Fremen ima proročanstvo o novom mesiji.MisijaHeroj uvijek ima zadaću izvršiti opasnu misiju koja utječe na sudbinu cjelokupnog čovječanstva. U modernim mitovima uvijek se radi o nadvladavanju zla na ovaj ili onaj način. Frodo treba uništiti "jedan prsten da sve veže", Harry Potter mora nadvladati Voldemorta, Luke Skywalker mora zbaciti s trona zlog cara, a Neo mora utrti put oslobođenju drugih od robovanja strojevima. IskušenjeJedan od ispita koji heroj mora proći jest iskušenje.

6 NOVA AKROPOLA 08/2015

Luke je zaveden tamnom stranom, Frodo je na kušnji prstena moći, Harry Potter je doveden u iskušenje upotrijebiti magiju u bezjačkom1 svijetu, a Cypher (pali mesija u Matrixu) podliježe svijetu ugodnih iluzija.Ovladavanje sobom, izgradnja karaktera, razvoj vrlinaSvi herojski likovi moraju naučiti vladati sobom. Mladi heroji trebaju naučiti vladati svojom naravi i svojim postupcima. Oni moraju, također, naučiti nadići strah. Sjajan primjer za to imamo u filmu Dina gdje Paul Atreides mora kontrolirati svoj strah od boli dok mu prsti gore u kutiji, a istovremeno mu uz vrat stoje otrovne igle koja će ga probosti na najma-nji trzaj straha. Heroj također mora naučiti ovladati svojim umom: Luke Skywalker treba ovladati umom da bi ovladao Silom, Harry Potter treba proći obuku u Occlumencyiju da bi spriječio Voldemorta u čita-nju njegova uma. Svi heroji moraju razviti hrabrost, ustrajnost, nadu, ljubav, suosjećanje, duh zajedništva, usredotočenost, razboritost, intuiciju, jer to su njihova jedina stvarna "oružja" u borbi protiv mračnih sila.

Svi su ovi elementi prisutni u pričama tisućama godina. Ono što ih održava živima jest, s jedne strane, univerzalna istina koja kroz njih isijava, a s druge nji-hova reinterpretacija i ponovna kontekstualizacija. Često moderni mit zapravo predstavlja ponovno oživljavanje puno starijeg mita, kao što ćemo vidjeti u sljedećim primjerima.

Matrix – moderna verzija Platonovog Mita o pećini

Kultni film Matrix (ne uzimajući u obzir njegova dva nastavka) po mnogo čemu je moderna verzija Platonovog Mita o pećini i istočnog koncepta maye. Film prikazuje vrijeme u budućnosti u kojem je zna-nost uspjela stvoriti visokointeligentne strojeve koji pokreću rat protiv ljudi i zamalo izbrišu čitavu ljud-sku rasu. Svi su gradovi na Zemlji potpuno razoreni, a nekoliko preživjelih sklanja se u podzemni grad nazvan Zion. Rat je uništio čitavu biosferu, a jedini način da strojevi prežive jest korištenje bioenergije koju proizvode ljudska tijela. Stoga oni uzgajaju ljude kao usjeve, a u svrhu njihovog održanja na životu "pri-ključuju" im umove u masivnu, kompjutorski stvorenu, virtualnu stvarnost nazvanu matrix, tako da su ljudi ugodno prevareni vjerovanjem da je sve kao nekada, stoljećima prije (tj. u 2001. godini).

U Platonovom Mitu o pećini, napisanom prije dvije tisuće i četiristo godina u njegovoj čuvenoj knjizi Država, on opisuje čovjeka zarobljenog u pećini koji vjeruje da su sjene koje vidi ispred sebe i zvukovi koje čuje, prava stvarnost. Ovaj koncept "što oči vide nije stvarno" također podsjeća na istočni koncept maye, iluzije koja gradi naš vječno promjenjivi, fizički svijet i sprječava ljudska bića u poimanju vječne istine. U filmu je taj matrix (računalno stvorena virtualna stvarnost) maya, iluzija. Mi smo u nje-nim kandžama, mada nesvjesni svoga zarobljeništva.

1 Engleski izvornik riječi bezjak je muggle. J. K. Rowling kaže da riječ muggle potječe od termina mug što na engleskom označava osobu koju je lako prevariti, kojoj nedostaju (magijske) vještine. Riječ muggle je 2003. g. dodana u Oxfordov rječnik engleskog jezika.

7

U oba slučaja, Mitu o pećini i Matrixu, pojavljuje se onaj koji se oslobađa ovih okova i sposoban je prozreti varljivi svijet. On zatim poduzima misiju pokazivanja istine drugima i pokušava osloboditi ljudsku rasu.

U filmu Matrix postoji grupa ljudi koja je prepoznala istinu o matrixu, a vođa te grupe je Morpheus. On traži osobu iznimnih moći koja će utrti put oslobođenja svih. Vjeruje da je to Neo, koji je potpuno nesvjestan svog potencijala i tog zadatka. Čitav prvi dio Matrixa opisuje Morpheusovo otkriće Nea i napor da ga uvjeri u njegove sposobnosti pred velikom borbom protiv sila iluzornog svijeta. Morpheus je učitelj ili guru, a Neo je njegov učenik. Zadatak je učitelja voditi učenika i pripremiti ga za realizaciju istine. U jednoj sceni Mor-pheus kaže Neu: Nastojim osloboditi tvoj um, Neo, ali ja ti mogu samo pokazati vrata, a ti si taj koji treba proći kroz njih... Ti se, Neo, trebaš svega osloboditi, straha, sumnji i nevjerovanja. Oslobodi svoj um.

U filmu postoji dijalog u kojem Morpheus Neu objašnjava matrix: Morpheus: Želiš li znati što je TO? Matrix je posvuda. Nalazi se svuda oko nas, čak i sada u ovoj sobi. Možeš ga vidjeti kada pogledaš kroz prozor ili kada uključiš televiziju. Možeš ga osjetiti kada ideš na posao, kada ideš u crkvu, kada plaćaš poreze. On je svijet navučen preko tvojih očiju da bi te zaslijepio od istine. Neo: Koje istine? Morpheus: Da si rob, Neo. Kao i svi ostali, rođen si u zarobljeništvu, u zatvoru kojeg ne možeš omirisati ili okusiti, ni dotaknuti. U zatvoru za tvoj um...

U jednoj drugoj sceni Morpheusove riječi podsjećaju na klasičnu ideju koju nalazimo u nekoliko filozofskih tekstova Istoka i Zapada: da je naš svijet poput sna i da je jedino buđenjem moguće vidjeti stvarni svijet: Jesi li ikada

usnio san, Neo, takav da si bio siguran da je san stvarnost? Što bi bilo da se nisi mogao probuditi iz tog sna? Kako ćeš znati razliku između svijeta sna i stvarnog svijeta?

Drugom prigodom Morpheus kaže Neu: Što je stvarno? Kako definiraš stvarno? Ako govoriš o onome što možeš osjetiti, mirisati, okusiti i vidjeti, tada su stvar-nost samo električni signali koje interpretira tvoj mozak.

Da bi mogao vidjeti stvarnost onakvu kakva ona jest, Neo mora proći kroz proces isključivanja žica koje su priključene na njegovo tijelo. Te su žice slične osjetilima koja nam pokazuju samo mali prozor stvarnosti i zaro-bljavaju naš um. Platon također opisuje proces postup-nog suočavanja s istinom kao bolan proces. Stoga je razumljiva Neova reakcija kada mu se izloži istina: Neo: Ne. Ja u to ne vjerujem. To nije moguće. Morpheus: Nisam rekao da će biti lako, Neo. Rekao sam samo da će biti istina.

Zanimljivo je vidjeti kako obje priče opisuju sličnu ljudsku reakciju kod suočavanja s istinom. Toliko smo navi-knuti na naš dobro poznati zatvor osjetilnog svijeta da nam nestvarnost izgleda stvarna, a istina gubi svoje značenje. Imamo također duboko usađen strah od buđenja i, štoviše, spremni smo se boriti za zaštitu svojih krivih predodžbi.

U Mitu o pećini Platon opisuje što se događa filozofu koji, uspijevajući se osloboditi iz lanaca, izlazi iz pećine i otkriva istinu, zatim se vraća u pećinu da bi oslobodio svoje bližnje, zatvorenike. Platon piše da oni ne vjeruju filozofu i ismijavaju ga, a kad bi ga mogli dohvatiti, ubili bi ga.

Matrix opisuje sličnu situaciju: Morpheus: Matrix je sistem, Neo. Taj sistem je naš neprija telj. Kada si unutra, gledaj oko sebe. I što vidiš? Poslovne ljude, učitelje, odvjetnike, drvodjelce. Umovi ljudi su ono što pokušavamo spasiti. Ali, dok to ne uspijemo, ovi ljudi su još uvijek dio tog sistema, a to ih čini našim

8 NOVA AKROPOLA 08/2015

neprijateljima. Moraš razumjeti, većina tih ljudi nije spre-mna na isključivanje. I mnogi od njih su tako inertni, tako beznadno ovisni o sistemu da će se boriti da ga zaštite.

To je oduvijek bila (a vjerojatno će još dugo i biti) drama filozofa. Popis ismijavanih, protjeranih, mučenih ili ubijenih zbog kazivanja istine, u povijesti je zaista dug.

Razumljivo je što je Matrix tako uspješan film. On dotiče pitanja koja su zaokupljala umove najvećih mislilac a povijesti, sadrži sve elemente mita te je u mnogome znan-stveno-fantastična verzija puno starijeg i vrlo poznatog mita.

Vrijednost mitovaMitovi su univerzalni i imaju nekoliko univerzalnih funkcija. Jedna od poruka Josepha Campbella je da je "mitska struktura" više od arhetipa dobre priče: mit nas uči kako živjeti dobro. Tolkien je napisao da su mit i bajka (dva pojma koja on koristi istoznačno) najbolji način prenošenja moralnosti i da pripremaju čitatelja za isto herojsko putovanje kroz vlastiti život.

Bruno Bettelheim u svojoj klasičnoj studiji dječje lite-rature, Upotreba čarolije - smisao i značenje bajki, kaže da "se o nutarnjim problemima ljudi i ispravnim rješe-njima njihovih neprilika može više naučiti iz bajki nego iz bilo koje druge vrste priča unutar dječjeg dometa“.

Mircea Eliade, veliki povjesničar religija, napisao je da "svaki običaj, svaki mit, svako vjerovanje… odra-žava iskustvo svetog i stoga podrazumijeva poimanje postojanja, smisla i istine”.

Jorge Angel Livraga je na jednom predavanju rekao: "Kada su Grci stvarali svoje mitove, oni nisu govorili laži. …Oni su stvarali psihološke alate za razvoj čovjekovog nutarnjeg bića… Mitovi nisu laži, oni sadrže metapovijesne stvarnosti...".

Što su to metapovijesne stvarnosti? Među osta-lim, to su nutarnje snage koje pokreću čovjekove postupke, kao što su pohlepa, žeđ za moći, sebičnost, ali također i ljubav, suosjećanje i potreba za ostva-renjem nutarnjeg potencijala. Dokle god ove sile postoje, postojat će i borba između dobra i zla unutar nas samih.

Mi također u sebi nosimo arhetipove koji su izraženi mitovima i simbolima. Tako nam svi mitovi nose poruku i uče nas kako se nositi sa životom. Heroj u mitovima nam je primjer, jer uvijek trebamo primjere u svakom području života. Primjer je referentna točka koja nam označava smjer poput zvijezde na nebu. Taj model nosi u sebi identitet koji želimo steći i koji nam omogućuje projicirati se u budućnost. Tako je model heroja temeljni ključ evolucije čovjeka i, kako kaže J. A. Livraga, psiho-loški alat za razvoj čovjekovog nutarnjeg bića.

Poruka heroja jest da se može uspjeti i to budi naš intu-itivni osjećaj da se u nama nalaze još uvijek neostvareni potencijali.

Potreba za modernim mitovima Joseph Campbell je primijetio da svaka generacija mora ponovno kontekstualizirati mit da ga prilagodi svom vremenu i da stvori vlastite smjernice kako se uklopiti u svijet. Često je napominjao da je nedostatak modernog mita nenadoknadiv gubitak za našu kulturu.

J. R. R. Tolkien je također bio svjestan toga i svojom knjigom Gospodar prstenova želio je stvoriti moderan mit.

J. A. Livraga je vjerovao da će se čovjek bez mitova, heroja, ljepote i svetog pretvoriti u humanoida i izgu-biti sposobnost projekcije svojih nadanja u budućnost i stvaranja kulturnih oblika koji mu omogućuju življenje smislenog života.

Mitovi su karte stvarnosti i sadrže ogromnu moć buđenja nutarnjeg potencijala čovjeka. Bez mitova bi nam nedostajala ova dragocjena mapa stvarnosti i veliko nadahnuće za otkrivanje našeg nutarnjeg poten-cijala. Velika privlačnost Harry Pottera, Gospodara prstenova i drugih djela upravo to pokazuje: trebamo mitske heroje koji će nas nadahnuti i potaknuti.

S engleskog preveo: Krešimir Andjel

Prilike za pronalaženjem dubljih snaga u nama samima dolaze u trenucima najvećih životnih izazova. Joseph Campbell

9

Ovo su riječi najpoznatijeg rimskog govornika Marka Tulija Cicerona iz knjige O govorniku (De oratore), koja spada u red najznačajnijih

djela u povijesti retorike. I doista, tko se ne bi složio s rečenim? No, kad smo u situaciji da i sami govorimo, često nam nedostaje pravih i snažnih riječi, bremenitih sadržajem, iza kojih stoji vlastito uvjerenje i autentično življenje istog.

Zašto je tomu tako? Kako govoriti? Što odlikuje vrsnog govornika? Kakva je uloga neverbalnog govora? Kako započeti govor? Kako govorom poticati na pro-mjenu čovjekovog razmišljanja, osjećanja i djelovanja?

U knjizi O govorniku Ciceron je dao odgovore na ova i mnoga druga pitanja prije više od dva tisućljeća.

Naime, autor govorništvo jednim dijelom prikazuje kao urođeni dar, a dijelom kao znanost i umijeće koje se sveobuhvatnim obrazovanjem, upornim radom te razvojem retoričke tehnike može dotjerati i usavršiti. Veliku važnost pridaje povezivanju retorike i filozofije jer umijeće govorenja, ako je samo tehnička vještina, može biti isprazna forma, dok joj sadržaj daje filozo-fija, odnosno ljubav prema mudrosti. Potrebu za ovim Ciceronovim zahtjevom nalazimo i danas slušajući mnoge nam dostupne govore. Velike riječi, velika obe-ćanja, izvrsno poznavanje pravogovora i svih govornih vrednota, zvuče isprazno ako se govornik vlastitim pri-mjerom ne zalaže za ono što je istinito, dobro, lijepo i pravedno. U antici se to dobro znalo.

Marko Tulije Ciceron O gOvOrniku

Tko može gorljivije od govornika poticati na vrlinu, tko oštrije odvraćati od opačina, tko žešće koriti zlotvore, tko ljepše hvaliti dobre? Čiji napad može snažnije slomiti pohlepu, čija utjeha nježnije utišati bol?Što je, naime, tako ludo kao isprazan zvuk riječi, i to vrlo dobro izabranih i kićenih, a bez podloge misli i znanja?

10 NOVA AKROPOLA 08/2015

Vrijeme u kojem živimo ne daje veliku važnost ovim pitanjima i upravo su Ciceronove poruke značajne i aktualne za svakog tko želi krenuti putem filozofije i tko želi govoriti onako kako misli i radi.

* * * I zato ću ti sada prikaz govornika započeti tako da, ako budem mogao, prvo uvidim koje su njegove sposobnosti. Želio bih, naime, da bude donekle književno obrazovan, da je ponešto slušao, pročitao, čak i usvojio ta govor­nička pravila. Ispitat ću što mu priliči, što može postići svojim glasom, tjelesnom snagom, dahom i jezikom. Ako uvidim da može doseći vrhunske govornike, ne samo da ću ga hrabriti da razradi svoju vještinu, nego ću ga i preklinjati, ako mi se bude činilo da je uz to i dobar čovjek – toliko, držim, izvrstan govornik, koji je ujedno i dobar čovjek, služi na čast cijeloj državi.

Pravi govornik, naime, treba proučiti, čuti, pročitati, raspraviti, razložiti, pretresti sve što postoji u ljudskom životu, naročito stoga što se njime bavi i on mu je građa za govore. Jer, umijeće govorenja jedna je od najvećih vrlina; pa iako su sve vrline međusobne jednake i ravno­pravne, ipak je jedna u svojoj vanjskoj pojavi ljepša i sjajnija od druge, kao što je slučaj s ovom sposobnošću koja, kad je ovladala znanjem o činjenicama, riječima izražava osjećaje i misli duha tako da je u stanju natje­rati slušatelje na bilo koju stranu, kamo god stavila težište.

I što je ta sposobnost veća, to ju više trebamo vezati uz dobrotu i vrhunsku mudrost. Ako bismo dali na raspo­laganje bogatstvo govorništva osobama koje te vrline ne posjeduju, ne bismo od njih stvorili govornike, nego bismo, u neku ruku, luđacima predali oružje.

Od govornika se pak traži oštroumlje dijalektičara, misli filozofa, riječi gotovo kao u pjesnika, pamćenje odvjetnika, glas tragičara, gestikulacija gotovo kao u najboljih glumaca. Zato se u ljudskome rodu ne može naći ništa rjeđe od savršena govornika.

A da bismo pravilno govorili, ne treba se samo pobrinuti da upotrebljavamo riječi kojima nitko ne može s pravom prigovoriti i da poštujemo njihov padež, glagolsko vrijeme, rod i broj, kako se ne bi što izgovorilo zbrkano, neskladno i u krivom poretku. Treba još upravljati jezikom, dahom, čak i zvukom glasa. Ne želim da se glasovi izgovaraju s previše pre­nemaganja, ne želim ni da budu nejasni zbog nemarna izgovora; ne želim da riječi izađu slabašno izdahnute, ne želim ni da ih se napuhuje i suviše revno ispuhuje.

A oči nam je priroda dala, kao konju i lavu grivu, rep, uši, da ukažemo na osjećaje i zato je u našoj izvedbi, o kojoj sada govorimo, po važnosti odmah do glasa izraz lica, a njime upravljaju oči. U svim pak ovim čimbenicima koji se tiču izvedbe, prisutna je neka od prirode dana snaga.

11

Stoga je zahvaljujući njoj moguće u najvećoj mjeri potre­sti nevježe, prost puk, napokon i barbare.

A tko govorenju pristupa usvojivši naviku pisanja, ima tu sposobnost da ono što govori, makar to izgovorio bez pripreme, čini sličnim pisanom tekstu. Ako nekada za govor i donese kakve bilješke, kad odluta od njihova slijeda, ostatak će govora uslijediti u sličnome stilu. Kao što pri brzoj plovidbi, kada veslači zakoče, brod ipak zadržava svoj pravac kretanja iako se prekinuo pogon i udarci vesala, tako u neprekinutom govoru, kad zakažu bilješke, ostatak govora ipak sačuva tijek potaknut slič­nošću sa zapisanim i njegovom snagom.

Valja se suočiti s ljudskim pogledima i iskušati snagu talenta, a onu pažljivu pripremu obavljanu između četiri zida treba iznijeti na svjetlo stvarnosti.

Uvod neka bude tako usko povezan s govorom koji slijedi da se ne stječe dojam kako je to nešto samo prilijep­ljeno, kao što je predigra svirača na kitari, nego kao ud združen s cjelinom tijela: jer, naime, neki, pošto su izložili dobro pripremljen uvod, prelaze na ostatak govora na takav način da se čini kako ne žele da ih se pažljivo sluša. A i ta predigra ne treba biti poput one kod samnićanskih gladijatora koji prije borbe vitlaju kopljima kojima se u borbi uopće ne koriste, već takva da se govornici istim onim mislima koje su koristili u predigri mogu i boriti.

No iako cijeli govor treba biti takoreći poškro­pljen draguljima riječi i misli, oni ne smiju biti ravnomjerno preliveni cijelom duljinom govora, nego porazmještani tako da budu poput nekog najljepšeg i najblistavijeg biserja u nakitu. Treba, dakle, izabrati stil govora koji će najviše zaoku­pljati pažnju slušatelja i koji neće samo pružati zadovoljstvo, nego koji će im pružati zadovoljstvo a da ih ne zasiti.

Riječi, naime, ostavljaju dojam samo na onoga tko je s govornikom povezan zajedništvom istog jezika, a oštroumne misli često prolete pokraj razuma ne naro­čito oštroumnih osoba; izvedba, koja iznosi osjećaje na vidjelo, ostavlja dojam na sve, jer srca svih ljudi pogađaju isti osjećaji i oni ih pod istim oznakama pre­poznaju kod drugih i sami kod sebe označavaju.

Treba, naime, usvojiti znanje o mnogim stvarima, bez kojih je okretnost riječi isprazna i smiješna; sam govor valja uobličiti ne samo biranjem, nego i sklapa­njem riječi; moraju se duboko proučiti svi osjećaji koje je ljudskom rodu dodijelila priroda jer se sva snaga i smisao govora trebaju iznijeti zato da bi se duše sluša­telja smirile ili uzbudile.

Priredile: Vesna Novović i Marta Mihičić Iz knjige: Marko Tulije Ciceron, O govorniku,

Zagreb, Matica hrvatska, 2002.

12 NOVA AKROPOLA 08/2015

Francis Bacon

O LJEPOTIVrlina je poput dragog kamena, najvrednija je

jednostavna, bez ukrasa; doista, vrlina naj-bolje odgovara osobi pristalog izgleda, mada

ne i profinjenih crta lica, koja više ima dostojanstveno držanje negoli lijepu vanjštinu. I inače se ne viđa često da su vrlo lijepe osobe obdarene velikom vrlinom; kao da se priroda više pobrinula da ne pogriješi nego što se potrudila oko vrline. I zato se takve osobe pokazuju kao potpune, ali bez osobita duha, i nastoje prije na lijepom ponašanju negoli na vrlini. Ali nije uvijek tako: jer August Cezar, Tit Vespazijan, francuski kralj Filip Lijepi, engleski Eduard IV., Alkibijad Atenjanin, perzij-ski šah Ismael – svi oni bijahu vedrog i uzvišenog duha, a ipak i najljepši ljudi svoga vremena. U ljepoti su lijepe crte lica važnije od puti; a doličan i blag izraz znači više od lijepih crta lica. To je najvažniji dio ljepote koji slika ne može izraziti i koji se ne vidi na prvi pogled. Nema savršene ljepote koja u proporciji ne sadrži i neku neobičnost. Čovjek ne može reći tko je bio veći šaljiv-čina – da li Apelles ili Albert Dürer; prvi je pokušao od

najboljih crta pet različitih lica načiniti jedno savršeno, a drugi naslikati lik pomoću geometrijskih proporcija. Mislim da se takvi likovi nikome ne mogu sviđati osim slikaru koji ih je naslikao. Ne mislim da slikar ne može stvoriti ljepše lice nego što je ikada postojalo, ali to mora učiniti nekom vrstom nadahnuća (kao što glaz-benik sklada neku izvrsnu ariju), a ne prema pravilima. Čovjek će vidjeti lica u kojima, ako promatra dio po dio, ne nalazi ničega lijepog, a ipak se kao cjelina doimaju ugodnima. Ako je točno da je najvažniji dio ljepote ljup-kost izraza, onda ne čudi što osobe u godinama često izgledaju puno milije; pulchrorum autumnus pulcher (jesen lijepoga jest lijepa); jer nijedno mlado biće ne može biti milo ako mu ne oprostimo i ne uzmemo u obzir da mladost sama po sebi stvara milinu. Ljepota je poput ljetnih plodova koji se lako kvare i ne traju dugo; mladost uglavnom čini razuzdanom, a starost pomalo pokajničkom; ali opet, dobro rasvijetljena ljepota učinit će da vrlina zablista, a porok oblije rumen stida.

S engleskog prevela: Vlasta Nedela

13

Žaba iz nekog napuštenog bunara reče divovskoj kornjači iz Istočnog oceana:

- Kako li sam sretna, kako uživam! Kad mi se svidi izađem i poskakujem naokolo po zidu bunara; onda se vratim u jamu i odmorim se u rupi od razbi-jene cigle. Kad uđem u vodu, ona me drži pod pazu-hom i pridržava mi bradu; kad skočim u mulj, sakrije mi prste i gležnjeve. Ni jedan od račića i punoglavaca oko mene nije mi ravan. Imati na raspolaganju svu vodu jednog napuštenog bunara, sigurno je najviše što život može pružiti. Zašto ne biste došli, gospođo, da se sami uvjerite?

Nagovorena divovska kornjača iz Istočnog oceana pokuša ući u bunar; no prije negoli je lijevom nogom

ušla, desna joj se zaglavila. Kad se s mukom oslobodila i izvukla, povuče se u ocean i reče:

- Niti tisuću milja ne može mu izmjeriti širine; niti tisuću hvati ne može mu izmjeriti dubine. U vrijeme velikoga Yua bilo je devet poplava u deset godina, ali ocean nije postao dubljim. U vrijeme T'anga bilo je u osam godina sedam sušnih, ali se ocean nije povukao sa svojih obala. Ne biti mučen trenucima koji bljesnu i nestanu, niti promijenjen vjekovima koji prolaze, pri-miti mnogo, a ipak ne porasti, primiti malo, a ipak se ne smanjiti – to je veliki užitak Istočnog oceana.

Kineska priča

Odabrala: Vesna BosnarIz knjige: Miroslav Josipović, Isprazni svoju šalicu

KORNJAČA I ŽABA

Ivo Andrić je imao, kako je sam rekao, samo jednu istinsku, osnovnu težnju: da uhvati što više životnog daha oko sebe i da mu na har-

tiji dade oblik koji bi se smeo, manje ili više zvati umetničkim. Toj težnji bio je predan cijeli život i nije vidio razloga govoriti o sebi, a niti da drugi pišu o njemu, jer pisac treba da piše i priča, ali ne da od svog života stvara priču. Kad je 1961. godine trebao otići u Stockholm na dodjelu Nobe-love nagrade, rekao je: Da je bilo po mome, radije bih otišao u Kinu i sačekao da prođe sav taj tutanj. Ali, nisam u pitanju bio samo ja, nego i dug prema zemlji i mom narodu.

Čemu će posvetiti svoj život odredio je s dva-deset i dvije godine, opisavši ideal umjetnika: tiho živjeti i biti u sve dane zaposlen stvaranjem i najra-zličitijim formama, ali stvaranjem jedino i davanjem uvijek, da se nema vremena da živi i da se ima od svih radosti samo jednu: veliku radost stvaranja, a potom mirno iščeznuti i ostaviti se u boji, u liniji, u

riječi, u gestu, u zvuku, da bi se svijetlilo vjekovima i grijalo svoje i svakog.

Obrađujući različite teme i motive, najčešće je odabirao prošlost Bosne. Prošlost kao medij za komunikaciju s vječnim, a Bosnu kao nešto što mu je suđeno. Smatrao je da je zbog mnogih isprepletenih utjecaja i sudbina teško u Europi naći zanimljiviju zemlju od Bosne.

Tijekom života, imao je prilike živjeti u mnogim gradovima i susretati se s različitim kulturama. Smatrajući se stanovnikom svijeta, odbijao je da ga se povezuje samo s jednim gradom, između ostalog i zato što je bio uvjerenja da pisac treba biti neka vrsta mosta, onaj koji zbližava, a ne razdvaja gradove i krajeve.

MostoviKao simbol veze između ljudi i vremena, mostovi su za Andrića bili trajna inspiracija i nit vodilja u stvaralačkom radu. Mostovi, kako kaže u istoimenom eseju,

mostovi ivo Andrić

A šta sam ja? Tek malen plamen koji velikom ognju u susret hita.

Znakovi pored puta

14 NOVA AKROPOLA 08/2015

Doris Toić

pokazuju mesto na kojem je čovek naišao na zapreku i nije zastao pred njom, nego ju je savladao i premostio kako je mogao, prema svom shvaćanju, ukusu i prilikama kojima je bio okružen. Gradnjom mostova, odnosno uspostavom veza čovjek se ostvaruje jer sve čim se ovaj naš život kazuje – misli, napori, pogledi, osmesi, reči, uzdasi – sve to teži ka drugoj obali, kojoj se upravlja kao cilju, i na kojoj tek dobiva svoj pravi smisao. Ta druga obala prisutna je kroz raznovrstan oblik suprotnosti, bilo u vanjskom svijetu, kroz dodir Istoka i Zapada, kroz dodir različitih kultura i vjeroispovijesti, kroz međuljudske odnose, ili unutar samog čovjeka kroz dodir onog što nazivamo duhom i tijelom.

Pričajući nam priču kroz različite likove u svojim djelima, Andrić nudi raznolike poglede na jednu stvarnost. Bez nametanja vlastitih stavova, predstavlja različite krajnosti, naizgled nepomirljive, a zatim svojim nenametljivim pripovjedačkim umijećem, te iste granice ruši, naglašavajući ono zajedničko, univerzalno. To je svet duha... Tu svak ima svoj deo i, po tom svom ma i najskromnijem delu, pravo na celinu. Gledajući očima različitih likova, nudi nam svekolike kutove gledanja s ciljem razumijevanja cjeline, kao što kaže u eseju "Razgovor s Gojom": Ja sam i tada osećao, kao što danas znam, da je sve što postoji jedna jedina stvarnost, a da nas samo naši instinkti i nejednake reakcije naših čula zavode da u mnogostranosti pojava kojima se ta jedina stvarnost objavljuje, vidimo izdvojene i različite svetove, različne

po osobinama i suštini. A ništa ne postoji od svega toga. Postoji samo jedna stvarnost s večitom plimom i osekom nama samo delimično poznatih, a uvek nesumnjivo istih zakona.

Težnju da se što više približi toj univerzalnosti iskazivao je kroz pokušaje razumijevanja ritmova povijesti. Uvijek se vraćao prošlosti jer prošlost, to je valjda ono što ne prolazi! Neki su ga zbog toga etiketirali kao povijesnog pisca, ali on je za sebe govorio da je pre svega pisac, a prošlost je za mene isto što i lepota za ženu. Pričajući o prošlosti, Andrić čitatelju pruža priliku da izgradi svoj vlastiti most između prošlosti i sadašnjosti, odnosno da prepozna ono tipično ljudsko što se ponavlja i provlači kroz vrijeme. Mene je već u samom početku književnog rada zaokupljala misao: kako prikazati čoveka u vremenu koje se kreće kao živi organizam, i u prostoru bez one statičnosti koju nam nameće slika, isključujući posmatrača iz likovnog dela. Ljubav prema povijesti kod Andrića je samo način, odnosno sredstvo komunikacije s čitateljem. Robert Hodel, voditelj Instituta za slavistiku Sveučilišta u Hamburgu, kaže: Historijsko-društveni kontekst je za ovu literaturu samo utoliko značajan ukoliko služi kao primjer vječnih ljudskih zakona. Sam Andrić je u svom govoru pri dodjeli Nobelove nagrade istaknuo važnost duha kojim je određeno djelo nadahnuto, odnosno poruke koju nosi, a samo vrijeme o kojem pisac piše odredio je kao nebitno.

15

Razgovijetno pisanjeZa Andrića, život je i neprestana borba s ciljem uspostave ravnoteže. U pisanju je, između ostalog, prisutna borba za sklad između riječi unutar rečenice. U strahu od upotrebe suvišnih riječi, govorio je: Stanite na svaku svoju reč svom težinom tela, izmerite joj nosivost, isperite njome usta kao što radi dobar vinar ispitujući vino. Ako vaša reč sve to ne izdrži, treba je izbrisati, jer umeti izbrisati teže je nego napisati. Jedna riječ ne smije egzistirati nauštrb cjelokupne rečenice, već sve riječi moraju biti usklađene da bi rečenica ispunila svoj smisao. To je otprilike kao i u sportu: ceo tim mora da igra, a ne samo pojedinac... Kod Andrića sve riječi igraju za tim koji ima za cilj razgovijetno pisanje. Razgovetno pisati – to sam imao na umu svaki put kad sam sedao za radni stol gde je trebalo izdržati zaslepljujući blesak prazne hartije. Nerazgovijetnim pisanjem nemoguće je doprijeti do čitatelja, a to onda dovodi u pitanje smisao samog pisanja. Jasnoća i eliminacija svega suvišnog odraz su brige za čitatelja u smislu adekvatnog prijenosa poruke, a ne u vidu zabrinutosti hoće li se čitatelju svidjeti napisano. Brigu za čitatelja iskazuje i načinom pisanja kojim ga ne želi isključiti, odnosno, ne želi mu baš sve reći, te mu daje prostora za vlastite zaključke. Loš je onaj pisac koji se trudi da sve kaže, treba bar ponešto ostaviti i čitaocima...

Priznavao je brojne uzore na koje se, što svjesno a što nesvjesno, ugledao, a jednostavnosti pisanja, kako kaže, učio se od epskog narodnog pjesnika, te od Vuka Karadžića i Njegoša. Osim toga, uvijek je isticao kako je puno naučio od nepismenog čovjeka u Bosni. Kakvo je to bogatstvo jezika i izraza! Beležio sam, proučavao, nastojeći da bar ponešto preuzmem od mudrosti našega sveta. Istraživanje starih zapisa i

usmena predaja starijih ljudi u Bosni bili su mu velika inspiracija. U pismu Tugomiru Alaupoviću piše: A žao mi je kad pomislim da sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna istorija. Između ostalog, u izjavi u kojoj se objašnjava zašto mu se dodjeljuje Nobelova nagrada, stoji: Za epsku snagu kojom je opisao teme i ljudske sudbine iz povijesti svoje zemlje.

Mitovi i legendeAndrićeva ljubav prema narodnim pjesmama i pripovijetkama zapravo je ljubav prema legendama o kojima se priča u tim djelima jer su, smatrao je, legende stvarnost života. Za bosansko dijete mitovi i legende imaju moć majčinog mlijeka. Kao pisac koji je težio približiti se stvarnosti, odnosno tome da uhvati što više životnog daha oko sebe, Andrić je znao kako je to nemoguće ako se bavi isključivo povijesnim činjenicama. Da bi se razumjela povijest i sudbina zajednice i pojedinca, ne smiju se zaobići mitovi i legende. U eseju "Razgovor s Gojom" kaže: Zbunjivan dugo onim što se neposredno dešavalo oko mene, ja sam u drugoj polovini svog života došao do zaključka: da je uzaludno i pogrešno tražiti smisao u beznačajnim, a prividno tako važnim događajima koji se dešavaju oko nas, nego da ga treba tražiti u onim naslagama koje stoleća stvaraju oko nekoliko glavnih legendi čovečanstva. Te naslage stalno, iako sve manje verno, ponavljaju oblik onog zrnca istine oko kojeg se slažu, i tako ga prenose kroz stoleća. U bajkama je prava istorija čovečanstva, iz njih se da naslutiti, ako ne i potpuno otkriti, njen smisao. Ima nekoliko osnovnih legendi čovečanstva koje pokazuju ili bar

16 NOVA AKROPOLA 08/2015

osvetljuju put koji smo prevalili, ako ne i cilj kome idemo. Legenda o prvom grehu, legenda o potopu, legenda o Sinu čovečjem, raspetom za spasenje sveta, legenda o Prometeju i ukradenoj vatri. Aluzije na neke od spomenutih mitova vidimo npr. u romanu Na Drini ćuprija u kojem su povijesni događaji isprepleteni mitskim. Jedan od njih je i veliki potop ispričan kroz priču o velikom povodnju, kad je voda preko noći poplavila kasabu i sve bez izuzetka oštetila ili bar izmenila, a od mještana je svatko znao da u tom njihovom životu ima nešto što odoleva svakoj stihiji i što zbog neshvatljivog sklada svojih oblika i nevidljive, mudre snage svojih temelja izlazi iz svakog iskušenja neuništivo i nepromenjeno. Inače, sama gradnja mosta prožeta je legendama koje svjedoče da se sve što je trajno i veliko ne može postići bez mnogo truda, odricanja i žrtve.

Trud i skromnost smatrao je pokroviteljima bilo kakvog stvaranja, pa tako i književnog. Osjećaj

zadovoljstva i uspješnosti držao je opasnim, a u nezadovoljstvu je vidio ključ uspjeha. Hteti daleko i želeti mnogo, kad je reč o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije greh, nije opasno. Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači izneveriti i sebe i druge, ostati dužan životu. (…) Želite mnogo, težite smelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama. Težite smelo ka savršenstvu velikih dela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jevti-nog samozadovoljstva i tašte veličine. Ciljevima svojima živite, a trošite se neštedimice na svim i nevidljivim poslovima svakog dana i sata. Često pomišljajte da je život jači i svet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage.

17

18 NOVA AKROPOLA 08/2015

Matematika je nastala u pradavnoj prošlosti. Jedan od najstarijih nama poznatih dokaza o tome je kost babuna s 29 ureza koji ozna-

čavaju broj dana u lunarnom mjesecu. Ovaj kalendarski zapis je najstariji matematički artefakt, prema znanstve-nicima star nekih trideset sedam tisuća godina. Slični artefakti iz kasnijeg perioda nađeni su i na drugim mje-stima. Broj 29 može se također vidjeti na jednoj staroj slici u špiljama Lascauxa (18000. - 15000. g. pr. Kr.).

Najranije danas poznate matematičke tekstove ostavile su dvije velike drevne civilizacije – Egipat i Mezopotamija. Najstariji egipatski matematički tek-stovi datiraju s početka II. tisućljeća pr. Kr. U to doba matematika se koristila u astronomiji, pomorskoj navi-gaciji i geodeziji, te pri konstruiranju građevina, brana, kanala i vojnih utvrđenja. Herodot prenosi kako je egi-patski kralj Sesostris razdijelio zemlju na jednake dije-love, a svaki je građanin platio porez u riznicu za svoj

komad zemljišta. Ako je dio zemljišta prekrivala voda, zemljište je bilo ponovno izmjereno i porez odgovara-juće smanjen.

Svaki je narod imao u pisanju svoj vlastiti sustav označavanja brojeva. Između III. i II. tisućljeća pr. Kr. Egipćani su koristili hijeroglifski numerički sustav.

MATEMATIKA Kroz prošlosT

Najljepše iskustvo koje čovjek može steći jest iskustvo tajanstvenog. To je temeljni osjećaj na kojemu počivaju

istinska umjetnost i istinska znanost. Albert Einstein

Nadiia Komarova

Kost babuna s 29 ureza pronađena u planinama Lebombo u državi Svazi na jugu Afrike.

19

Narod Babilona usvojio je seksagezimalni numerički sustav (sustav s bazom 60). Decimalni sustav, danas u širokoj upotrebi, došao je do arapskog svijeta, a poslije odatle i u zapadnu Europu iz Indije. Dakle, nije posve ispravno nazivati ga arapskim.

Zanimljivo je da su ljudi u stara vremena koristili slova abecede za označavanje brojeva. Ovo vrijedi za grčki način upotrebe slova, poznat također kao jonski sustav. Takve numeričke sustave koristili su Arapi, Gruzijci, Armenci i Židovi, a zajedno s kršćanstvom i alfabetskim pismom stigao je i do slavenskih naroda.

Povijest znanosti smatra Talesa iz Mileta (VII. st. pr. Kr.), grčkog trgovca, putnika i filozofa, prvim matematičarom. Njemu se pripisuju prvi matematički teoremi i rješavanje složenih praktičnih zadataka, od kojih možemo spomenuti mjerenje visine egipatske piramide pomoću njezine sjene. Tales je mnoga znanja primio u Egiptu i prenio ih u Heladu. Broj je definirao kao ukupnost jedinica – jednako kao što su ga defini-rali Egipćani od kojih je učio.

Pitagora je bio Talesov učenik i njegovo ime pred-stavlja najvažniju prekretnicu u povijesti matematike. U svojoj mladosti Pitagora je boravio u Egiptu gdje je učio od egipatskih svećenika. Antički pisci navode da mu je bio dopušten pristup u egipatska svetišta; posje-tio je također kaldejske mudrace i perzijske mage.

Pitagora je osnovao školu koja je svijetu dala mnoga značajna otkrića. Osim poznatog Pitagorinog poučka, dobili smo i osnove geometrije, glazbe i astronomije. Jedno od glavnih postignuća škole bilo je otkriće iracio-nalnih brojeva. Pitagorejci su matematiku smatrali svetim naukom, povezanim sa spoznajom o svijetu i čovjeku.

Znatan dio podataka o antičkoj matematici uzet je iz Euklidove knjige Elementi, napisane oko 300. g. pr. Kr. To djelo sadrži i metodički izlaže geometrijske i aritme-tičke teoreme koje su postavili starogrčki matematičari tijekom najmanje dva prethodna stoljeća razvoja matema-tike.

Smatra se da se moderna matematika počela razvijati prije otprilike četiri stoljeća zahvaljujući radovima znanstvenika (Kepler, Galileo, Newton, Leibniz), koji su nastojali prodrijeti u zakone fizike. Razvitak matematike slijedio je razvitak drugih zna-nosti. Danas otkrića u matematici vrlo često pret-hode otkrićima i teorijama u drugim znanostima.

Matematički korijeni specijalne teorije relativnosti duboko su povezani s hiperboličkom geometrijom Lobačevskog. Teorija prostih brojeva našla je svoju primjenu u kriptografiji. Kvantna mehanika bila je bazirana na funkcionalnoj analizi koja svoj razvoj započinje u prvim desetljećima XIX. stoljeća. No, to su samo neki od mnogih primjera.

Često čujemo da se matematika pojavila zbog praktičnih potreba ljudi. U toj tvrdnji ima zrno istine, budući da je matematika bila bitna za izračune, uspo-redbe, mjerenja ili računanje vremena. Međutim, postoji još jedan razlog. Matematika se, baš poput poe-zije, slikarstva, muzike, kazališta i umjetnosti općenito, rodila iz čovjekovih duhovnih potreba, njegove težnje za spoznajom i ljepotom.

S engleskog preveo: Zvonko Jadrešin

Dokaz iz Euklidove knjige Elementi

20 NOVA AKROPOLA 08/2015

Bajkoviti Alberobello

Pokrajina Apulija u južnoj Italiji postojbina je trulla, jedinstvenih kamenih građevina podig­nutih isto onako kako se, u praktički nepromi­

jenjenom obliku, na ovim prostorima gradilo još od pretpovijesnog vremena.

Trullo je, slično kao dalmatinska bunja ili istarski kažun, tradicionalna kamena nastamba sagrađena u tehnici suhozida kao privremeno sklonište pasti­rima, kao spremište ili obor za stoku, ali i kao mjesto za trajno stanovanje. Prepoznatljiv je po svom krovu konusnog oblika koji se uzdiže iznad kružnog, ovalnog ili četvero kutnog tlocrta. Ova arhitektonska forma karakteristična je za kršku dolinu Itria u Apuliji i pove­zuje se s tradicijom gradnje tholosa, grobnica kružnog oblika nadsvođenih kupolom. Trulli su građevine prvenstveno ruralnog tipa. Kao pojedinačne građe­vine, ili u manjim skupinama, može ih se pronaći na

prostoru cijele doline. Jedina urbana sredina obilje­žena ovakvim načinom gradnje je gradić Alberobello gdje se na dva lokaliteta, Monti i Aia Piccola, nalazi više od 1500 trulla.

U potpunosti podignuti u tehnici suhozida, bez upotrebe vezivnog sredstva, trulli su se gradili od grubo obrađenih komada vapnenca prikupljenih u obližnjim poljima. Zidovi su bili vrlo debeli, od osam­desetak centimetara pa do preko dva metra, stvarajući tako dobru izolaciju zbog koje je unutrašnji prostor bio topao zimi, a hladan ljeti. Podizali su se na živoj stijeni i izvodili kao dvostruki zidovi s ispunom od lomljenog kamena. Unutar tih debelih zidova nalazile su se peći, ognjišta ili niše koje su služile za spavanje. Na visini od oko dva metra od razine tla započinjao bi krov. Krov je također bio načinjen od dva sloja; unutarnji konstruk­tivni izvodio se kao kupola sa zaglavnim kamenom, a vanjski, sastavljen od kamenih ploča lagano nagnutih prema van, osiguravao je zaštitu od kiše.

Suzana Dobrić Žaja

21

Kamene ploče vanjskog sloja mogle su se zamijeniti, bez ugrožavanja stabilnosti građevine. Na vrhu krova obično se nalazio pinnacolo, kamen isklesan u obliku kugle, diska, stošca ili nekog drugog karakterističnog oblika; pretpostavlja se da je tu riječ o potpisu majstora koji je sagradio trullo.

Prozori su bili malih dimenzija, nešto svjetlosti dopi­ralo je kroz otvor za prozračivanje na vrhu krova i kroz vrata, pa je unutrašnjost trulla bila dosta mračna. Većina ih je imala samo jednu prostoriju, s nišama u zidovima koje su osiguravale dodatni prostor. U nekima od većih postojao je i kat kao galerija s drvenim podom, a dodatni prostor u pravilu se dobivao dogradnjom novog trulla koji bi se s glavnim povezao niskim prolazom s lukom. Trullo kružnog oblika obično se podizao kao pojedinačna građevina, a kada su se grupirali u skupine, tlocrt im je češće bio pravokutnog oblika. Veći broj međusobno slobodno povezanih trulla naziva se trullaia, gdje su se uz građevine za stanovanje nalazile i nastambe za životi­nje zajedno formirajući niz manjih dvorišta i ograđenih

vrtova i povrtnjaka koji su bili dostupni samo iz kuća. Iako je gradnja ovog ili sličnog tipa u Apuliji bila pri­

sutna i puno ranije, prvi trulli datiraju iz XVI. stoljeća kada su se raštrkana naselja postupno počela stapati u veće seoske zajednice. Tako su nastali Monti i Aja Piccola u današnjem Alberobellu. Sredinom XVI. stoljeća na lokalitetu Monti nalazilo se četrdesetak trulla, ali od početka XVII. stoljeća, nakon izgradnje mlina, pekare i gostionice, naselje se širi da bi krajem XVIII. stoljeća brojilo preko 3500 stanovnika. Godine 1797. ukinuta je feudalna vlast i od tada gradnja novih trulla naglo opada. Danas je Alberobello jedinstven između ostalog i zbog toga što su njegovi lokaliteti Monti i Aja Piccola jedini primjeri gdje je suhozidna arhitektura prerasla svoje pri­rodne, ruralne okvire i poprimila urbanu formu, sa svim odlikama koje određuju grad i ubraja ih se među naj­značajnija i najbolje sačuvana trajno naseljena spontana urbana naselja u Europi. Zbog svega su toga 1996. godine trulli u Alberobellu upisani u UNESCO­ov Popis svjetske baštine (World Heritage List) sa sljedećim obrazlože­njem: "Lokalitet ima izvanrednu univerzalnu vrijednost kao izuzetan primjer građevinske konstrukcije nastale pomoću pretpovijesnih građevinskih tehnika koje su neo­krnjene i djelotvorne dočekale suvremeni svijet."

NOVA AKROPOLA 08/201522

Da bi život u zajednici životinja bio moguć, životinje se među­sobno prepoznaju, komunici­

raju te preuzimaju određene uloge. Odnosi među jedinkama u takvim zajednicama uređeni su prirodnim zakonima na način da omogućuju

podjednaku dobrobit poje­dinim jedinkama i čitavoj

zajednici. Svrha životinj­ske zajednice je uspješ­nije preživljavanje, lakše

pronalaženje hrane i odgoj mladunaca. Tako, na primjer,

male ptice poput papiga ili vrabaca često žive u jatima. Veliki mesojedi, kao lavovi ili vukovi,

žive u zajednicama jer im brojnost omogućuje uspješan lov. Ipak, mnogobrojne životinje žive

samotno ili u skupinama bez organizacije jer im to omogućuje bolji opstanak u prirodnom okruženju u

kojemu žive. Sredinom prošlog stoljeća život u zajednici sisa­

vaca objašnjavao se strogom, nametnutom domina­cijskom hijerarhijom, što je bilo rezultat istraživanja provođenih u ograničenom i umjetnom okolišu zoo­loških vrtova. Njihove su teorije podrazumijevale da postoje životinje koje su zbog svoje snage, zdravlja ili nekog drugog tjelesnog svojstva dominantne te stoga imaju nadmoć nad ostalim jedinkama.

Dominacija ili voDstvo?

Irena Petak

23

One uvijek imaju prve pravo pristupa hrani, oda­bira mjesta za spavanje kao i odabira partnera za razmnožavanje, dok im se ostale jedinke uklanjaju s puta i pokazuju podređeno ponašanje.

Novija istraživanja koja se posljednjih desetljeća provode u prirodnom okruženju, rezervatima i naci­onalnim parkovima pokazuju, međutim, da je pri­roda puno složenija i da svaku životinjsku zajednicu treba izučavati bez predrasuda u njenom prirodnom okruženju.

Odnosi među jedinkama u životinjskim zajedni­cama su više nalik na složenu mrežu, nego na pira­midu koja bi bila izgrađena od strogo odvojenih horizontalnih slojeva pri čemu bi oni gornji živjeli "na račun" donjih. Odnosi u složenim zajednicama sisavca temelje se na vodstvu i sposobnosti, a ne na agresivnoj dominaciji spojenoj s izdržljivošću i mladosti jedinke. Nova teorija o vodstvu donosi postavljanje jasnih pra­vila među jedinkama koja se temelje na prirodnim zakonima. Tako, na primjer, pravo vodstva ima jedinka koja je ne samo tjelesno sposobna, nego ima i najviše iskustva u pronalaženju hrane i vode. Takva pravila omogućuju skladan suživot i uspješan opstanak unutar čopora, jata ili krda.

Za takav tip zajednice imamo primjer vučjeg čopora. Godine 1999. osporeno je dotadašnje vjero­vanje da u vučjem čoporu postoji kruta hijerarhija na čelu s alfa mužjakom i alfa ženkom te njihovim potomcima koji su podređeni. Naime, istraživanja vučjeg čopora u prirodi pokazala su da su odnosi među vukovima nalik na odnose u obitelji u kojoj odrasli roditelji usmjeravaju aktivnosti grupe i zajedno je vode. Na primjer, prvi najčešće ima pravo jesti vuk koji je otac ostalima u čoporu i koji predvodi lov, no ako je vučica tek okotila mlade, ona će imati prednost, dok će mladunci, kada tek počinju jesti meso, moći prvi pojesti najmekše dijelove. Kada mladunci stasaju, daju prednost odraslim jedinkama. Ako lovine ima dovoljno za sve članove čopora, svi se hrane zajedno bez obzira na položaj u obitelji. Mladi vukovi ostaju s roditeljima oko dvije godine i pomažu u odgoju mlađe braće i sestara. Nakon toga odlaze iz svoje vučje obitelji i traže partnere za osnivanje svoga čopora.

Danas kada je većina teorija XIX. i XX. stoljeća zastarjela, potrebno je više nego ikada vratiti se istraži­vanju prirodnih zakona, duboko i istinski, uvijek nasto­jeći naučiti nešto novo od složenih odnosa kojima smo okruženi.

24 NOVA AKROPOLA 08/2015

Aleksandar je poslao Fokionu pozamašan dar u novcu.Fokion reče glasniku: "Zašto car to šalje meni

i nikome drugome?"Glasnik odgovori: "Zato što smatra da si ti jedini

dobar čovjek u Ateni."Fokion odvrati: "Ako on tako misli, molim neka

mi dopusti da ostanem takav."

Francis Bacon, Apoftegme, Eseji

www.nova-akropola.com